Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora. · AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I ME Ð UPROSTORA. Prije nešto više od dvije godine, pronašao sam na aveniji napuštenu kutiju

skarlet_p

Dokument jednog vremena i međuprostora.

Avenija.

Izdavač:[studio TiM]V. Babić 2, Rijekatel. 051/677-196www.studiotim.hr

Urednik: Milan Zagorac

Grafičko oblikovanje, prijelom i ilustracije: Borjana Štetić

Lektura: Milan Zagorac

©skarlet_p, 2016.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130905004.

ISBN 978-953-7780-47-0

Knjiga je dostupna kao tiskano izdanje i u e-obliku s mogućnošću besplatnog preuzimanja na mrežnim stranicama izdavača.

http://www.studiotim.hr/

RIJEKA, 2016.

Dokument jednog vremena i međuprostora.

Avenija.

POČETNA

MOST “DOVIĐENJA”

BOLNICA

DUĆAN PLOČA

AVENIJA

CENTAR

PALAZZO MODELLO

MRTVI KANAL

KONT

KRIŽANIĆEVA

BULEVARD

BIBLIOTEKA

KALVARIJAKIP GOSPE ŽALOSNE

KING OF LIMBS MUZEJ

SUŠAK

ISTOČNI IZLAZ

ABANDON

MOLO LONGO

GRADSKO KAZALIŠTE

SVJETIONIK “BELFAST”

“TI ME NEĆEŠ POVRIJEDITI”

NALIK-NA-PRIMROSE-HILL PARK

KRUŽNA

OKOMITA

IMAGINARNA

FLASTER

AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.

Prije nešto više od dvije godine, pronašao sam na aveniji napuštenu kutiju s mnoštvom crno-bijelih fotografija. Isprva sam bio uvjeren da je dovoljno tek nepovezano ih pregledati, ostaviti što manje otisaka prstiju na njima i spremi-ti ih natrag u kutiju. Vraćajući im se ponovno jednom drugom prilikom, uvidio sam da su fotografije povezane u narativ i da commuteri uhvaćeni na njima imaju imena. Shvatio sam da se radi o likovima koje, da ih nema, trebalo bi ih izmisliti. Stoga sam to i učinio. Prebrisao sam svoje otiske, nanio sam još jedan crno-bijeli sloj.

Pokušaj zaokruživanja narativa slojem samo jedne boje ostavio sam za kasniji trenutak, za ovaj ovdje. Ovo je cjelovita slika. Kao i uvijek, fotografije šute, ali govore Međuprostori.

Priča s ovih fotografija nije sveobuhvatna. Ona je jednostavno presjek, Doku-ment jednog vremena i međuprostora. Nakon što bude ispričana, skinut ću ih sa zidova i vratiti u kutiju, na Aveniju, gdje i pripadaju. Čitatelj će uvidjeti da su se, do trenutka kad ovu knjigu bude moguće pročitati, događaji iz zbirke, prema kronologiji koja je u njoj izložena, ionako već odigrali.

Priča ima samo jedno tumačenje – ono doslovno, ionako autoru najbliskije. Ne postoje nikakvi kodovi za čitanje, jedini kod je vrijeme u kojem živimo i ljubav za poetski izričaj. Doslovno tumačenje, naravno, ne znači da je fabula stvarna.

Pjesme - “podloge” - na koje se ponekad upućuje u ovoj zbirci nisu komplemen-tarni dio poetskog teksta, niti “ključ” za čitanje, niti su uvrštene kao integrativno upućivanje na ideje izražene u njima. One su jednostavno - “podloge” - pjesme s radija, slušane na način kojim su naši roditelji slušali pjesme na “prvo slušanje“: bitnije je kako stvari zvuče, nego o čemu točno govore. Nakon nekoliko vrtnji na radiju dohvaća se nešto više o tome što ove pjesme točno govore, ali ta razina slušanja - iako bitna - za čitanje ove poezije uopće nije esencijalna.

Ukoliko se netko ne želi upustiti u literarnu avanturu čitanja ovih pjesama bez dodatnih pojašnjenja - što se također može razumijeti – nakon ovog prologa slijedi kratki sinopsis radnje, kao svojevrsni (ne pretjerano otkrivajući) uvod u narativ. Oni, pak, koji dopuštaju da ih poezija odvodi na mjesta kojima sama putuje, mogu preskočiti sinopsis, izravno se ukrcati na metro i jednostavno okrenuti stranicu ili dvije.

Ovo je jednostavna priča o sedam osoba, uhvaćenih u presjeku na Aveniji, u sasvim određenom vremenu i prostoru. Pretpostavljam da će čitatelju biti odmah jasno da ovim pjesmama ipak dominiraju međuprostori. U svakom slučaju, supstrat ovog narativa su oni - commuteri - i situacije u kojima ih ovi stihovi nalaze.

Julien i Gemma od završetka fakulteta uređuju i vode, kako se to već kaže, poslijepodnevno-večernji program na gradskom radiju. Oni izbliza i vrlo up-to-date prate, promišljaju i prenose elemente pop-kulture u svakodnevnicu grada. Vrlo su blizu nekomercijalnosti, no imaju čvrstu podršku glavnog urednika u čiju se programsku viziju (barem zasad) uklapa takav, pomalo indie pristup.

Jonas i Edith su bračni par, u trenutku u kojem ih zahvaćaju ovi stihovi imaju troje djece, on je vrhunski stručnjak na području društvene teorije s najvišim referencama, ona je doktorica pravnih znanosti.

Oba para pokošena su galopirajućom gospodarskom krizom koja se uvlači u njihove živote i prodire, poput rastuće vode, u sva područja grada. Povrh toga, u vrijeme kad se diferencijacija u pogledu na svijet i fenomene u njemu svodi na crno-bijelu i eventualno jednu temeljnu boju, događa se da vrhunski stručnjaci, a pogotovo na devalvirajućem području kulture i društvenih znanosti, postanu jednostavno “prekvalificirani”. Možda ova temeljna boja u kratkim vremenskim razmacima metamorfira. U očima naših likova ona se pokazuje kao skarlet boja. Čitava dramatika, možda i više od okolnosti gospodarske krize, dodatno je podcrtana činjenicom da se oni nalaze u ionako redefinirajućem životnom razdoblju - tridesete godine - u kojem se bore oko davanja odgovora na pitanja koja nadilaze ekonomsku razinu: kako integrirati činjenice smrtnosti, ljubavi, odgovornosti za drugu osobu. Svjesni su (između ostalog i iz vlastitog iskustva) da na ovim područjima nema laganja, ukoliko ne nalaziš veritativne odgovore, stvari se vraćaju sigurno kao bumerang u potiljak.

U vremenu kad ih život odvodi na dublju razinu - gdje se stvarni metro njihovog grada, na karti nepostojećeg metroa našeg grada, stapa s alegorijskim metroom njihovih nutarnjih gradova - pitaju se što preostaje kada prostor postane uglavnom zapreka.


Potom, tu je Jan, osoba koja vodi jedan od najboljih arhitektonskih studija u gradu, te pjeva u lokalnom alt.country bendu Nestalne frekvencije (u kojem Jonas svira klavijature). Nakon dugo godina lomljenja u sebi on stječe sigurnost koju je čekao, te uskoro napušta grad i odlazi, kako nam to pojašnjava jedna od pjesama, “u posvećeni život / ne ulazim u detalje”. Njegova odluka nije puka nuspojava stanja u društvu, niti eskapizam u radikalnu promjenu potaknut privatnim potresima, već temeljno nasljedovanje nutarnjeg glasa. Ona svakako ostavlja duboki trag na život Juliena, Gemme, Jonasa i Edith, njegovih prijatelja. Element egzistencijalne vjere ovih likova u Boga judeokršćanske objave postaje nešto sve više prisutno i prožimajuće u njihovim životima. Bilo da se nalazi na samom početku, ili u nekom dubljem međuprostoru - svaki od njih u nekom je od stadija produbljivanja svoje vjere, te se na svoj način bori tražiti ”Tvoju ruku u masi“.

Naposlijetku, tu je i pomalo misteriozan lik koji se potpisuje kao dos_toyevsky u svojim glazbenim recenzijama, koje piše za Kazalište lutaka - gradski portal o kulturi koji izlazi kvartalno kao ekskluzivno tiskano izdanje. On se nalazi sasvim izvan kružoka spomenute petorke. Radi kao bibliotekar. U svojim tekstovima promišlja umjetnost i načine nadogradnje formata njezine prisutnosti u ovom vremenu, te sve više bilježi vlastito rastuće nezadovoljstvo njezinim aktualnim izričajima koji su, po njegovom mišljenju, repetitivni, samoreferencijalni i - jednostavno - nekreativni. Ovo mišljenje dijeli ne_mirovsky, još jedan (i zadnji) pseudonim impresuma Kazališta lutaka. Poput dos_toyevskog, i ona, dok piše, radi druge dnevne poslove (trenutno je konobarica u jednom malom nekonvencionalnom gradskom restoranu). Ili, bolje rečeno, kad ne radi, piše. Iako pišu za isti magazin, sve što znaju jedno o drugome proizlazi isključivo iz njihovih tekstova. Sasvim dovoljno za uvod. I previše. Vrijedi ponoviti samo to da je ova priča uhvaćena jednostavno u presjeku, kao Dokument jednog vremena i međuprostora.

commuteri.kratki rezovi.

9

9

JAN

blagoslov. skrivene fusnote.

pomilovao sam te, bijela hartijo, slova su kapala s tebepogladio sam rubom dlana tvoje prazno licetvoja bljedoća bedem je za buku mojih mislitvoja tišina brana za metež boja gradaljepljiva kao gaza na mojim ranamapod mojim prstima propadaš kao brašno

tvoj bijeli udio u sumraku povlači upitnik kao sidroposred avenije para šavove istine i prividaulične svjetiljke iskre, kroz ruzinu curi teorija kvaraotapaju se žljebovi zgrada u odrazu na prozorima, ondjetragovi prstiju pričaju, na staklu negativi tajni u stoljetnim packamadolje, u naočalama hodača plutaju samo upaljena svjetla

zaboravili smo čitati u sebi, bijela hartijone prianjaju slova, lebde bežično na bijelim kockicamana krovovima izvješena plešeš prazna među bijelim plahtamau mirisu svježine zapletena svaka naša čista nakanaizgubili smo veliku sliku, graviramo samo bljeskovena tvoju poleđinu, raznose nas stare fotografije na potkrovlju

ponekad primim pljusku iza nekog ugla dana kolateralnopa krvarim iz nosa tri točkice na kraju stiha, bijela hartijou svakom slučaju još nas bude šrapneli velikog praska ujutropreskakuju vinili s Islanda poput ljudskog ponašanja nelogičnogrizemo život manifestima kao mliječnim zubima, ispadaju i rupe srastaju s nama retroaktivnojaposvuda vidim jedan viši zakon iznad tebe i mene i u nama neprestano

ali netko ga je utisnuo u nas, hartijo, trzajima kista kao Summertime: Number 9Apo zidovima moje nutrine svaka cigla je dotaknuta

1110 11

JAN

i više ih ne rišem u prostoru, niti bacam u izlogeskrletna riječ u mom grlu implodira u blagoslov sustavna moja pobuna u psalamja sam zaprljao u sebi Njegovu sliku, zato se Njegov poljubac ponekad doima tamansve moje skrivene fusnote On je prepoznao pod crtom kiše u lokvi ispred Palazzo Modellakroz didaskalije dodirom uranja život u hodače ne želi se igrati skrivača iza vela neznanja

1111

JULIENJAN

2006.

treba mi ovo mjesto ponekadoprosti mi na udaljenosti i na zatvorenim očima i okrenutim leđimai na izolirajućim slušalicamaželim da znaš, gemmaduboko sam svjestantvoje prisutnostii čujem te kako slažeš playliste iza stakla i režeš me u eteruulomcima vijesti nasumičnoiz 2006.

iskoristit ću svoje pravo veta i stisnuti ovaj prekidač spustiti rolete, u rupice ugurati salvetes jesenskim motivima i pozdraviti te opet iz etera, otisnuti se u zrakopraznom prostoruod tvog bespomoćnog i bijesnog pogleda na tonskim kontrolama

i prosuti pluskvamperfekt iznenada na gradpusti me da skrivam se ponekadznaš me gdje sam, ja sam gospodin rujangospodin listopad

sada je 2015. i još uvijek ljudi svi su veliki kao i svih proteklih godinademistificirani, još uvijek imam osjećajkako preblizu su mi ponekadja sam udaljeni satelit, emitiramsignale pretjerane zabrinutosti i vodim tematske emisije o zaboravljenim

PODLOGA: BEACH HOUSE. ZADNJA DVA ALBUMA, OBA IZ 2015.

12 13

JULIEN

godinama u večernjim terminimana gradskom radiju

uglavnom prateći zadanosti posla (ali nadam se s povremenim odbljescima genijalnog)ti za tonskim pultom oglašavaš izmjeneu popisu pjesama na staklu flomasterom ili guraš mi ispravke ispod vratai vraćaš me u stvarnosts četrdeset pet postotnim uspjehomsvakog poslijepodneva, gemmaulazimo u studio zajedno

i puštamo pluskvamperfekt iznenada na gradpusti me da skrivam se ponekadznaš me gdje sam, ja sam gospodin rujangospodin listopad

glavni urednik dao nam je odriješene ruke i rekao da slušanost nije prioritetsve dok puštamo njegove omiljene stvari iz tih zaboravljenih godina svaki večernji set

a večeras je na redu 2006.još jedna godina koje se više nitko ne sjećaosim našeg šefa, koji traži neko smisleno objašnjenje očima u prostoru, dok priznaje kako se još nije oporavio od bljeska otkad je počeo prepoznavati mirise te godine u pjesmama sa zadnja dva albuma Beach Houseaveć nas četvrt sata preklinje da nastavimopuštati samo stvari ovog benda, bez obzira na pozivete da je ovo samo za njega i racionalnost ga, kao i točna kronologijau ovom trenutku pretjerano ne zanima

13

on određuje okviremi odrađujemo posao pomalo suludo ali ova priča već gotovo cijelo desetljeće funkcionira

a još zanimljivije je da nitkokoga poznaješ neće znati izdvojiti naizustniti jedan album koji bi obilježio tu godinuniti moći prišiti miris na podlogu ili zvukbilo je prerano za artikulaciju kad smo disali 2006.sintetiziram svoju tezu o amneziji u eteru kakva je to kultura koja prisvaja bilo koji fenomen u vremenu deset godina unaprijed ili unatrag, a da nitko ne primijeti razlikuvrijeme je oblikovalo prostor, gemma nismo znali kako oblikovati kulturu

u našem mikrosvemiru višene poznajemo skoro nikogatko bi gledao na vrijemekao podlogu nečeg otajstvenogaili barem usput pamtio događaje i razdobljaživota po glazbi igodinamanešto se dogodilo u međuvremenu sa svima nama

i sve to pokušavam objasniti sebi i slušateljima s pomalo indie maštom svakog rujna i listopada

a samo tebi, gemma, objašnjavam zaštotreba mi ovo mjestopokušavam otpetljati grad

1514

JULIEN

prosuti mirise 2006. poširom otvorenim prozorimakroz radio, pojačaj mi slušalicepusti mi Beach House sad i pusti meda skrivam se ponekad(znam da nećeš, ali svejedno)ti znaš me gdje sam ja samgospodin rujangospodin listopad

15

GEMMAJULIEN

you needn’t be (slutnja)

razlila se(slutnja)puno bolje organizirano nego prijea opetkao četiri istodobno tipke saksofona pritisnute atonalnomanje nego obični narativmalo više nego logičnorazlila sekao obrnuta osmozaiz prostora manje-čovjeka

šetali smokroz klastere simboladanašnjice, udisali ih kao nestabilnekoenzime značenjakao i svakog drugog dana na pauzi od poslaali tog jesenskog poslijepodnevaiskakali su pri otvaranjupoput probušenih kišobranasamo za naše očina avenijisasvim sigurno nitko nije osim nas obraćao pažnjuna snimku nastupa uživo Matthewa E. Whiteas jutrašnjeg sessionagore kroz zavjese (bura ih podiže i zaplićekroz otvorena vrata) na terasi radija

pričekao si da nas počne žuljati tišinameđu spojenim rukama“zabrinjavajuće je mnogo

PODLOGA: MATTHEW

E. WHITE. “ONE OF THESE DAYS”

16 17

GEMMA

nezanimljivih kustosa”, rekao sikao da iskačeš iz vremena“bilo na mjestima gdje u ovom međuprostoruizmeđu nas trebali smo biti ti i jai premalo eksponatau našim muzejima antiknih prijemnikaa previše preklapajućih frekvencijana radiovalovima i veći dio vremena nečujem što govoriš dokmašeš mi izdalekaa ja nisam siguran da li semožda dok govorimou njima utapam

misliš li da pretjerujem?”pitao si.“you needn’t be.”rekla sam.

“treba nam korablja, julien“, rekla sam(slutnja)“za nadolazeće vodekad nas budu dozivali natrag pljeskomu teatru apsurdanadolazeće vodeprema njima nisu ništa ove što nas zapljuskuju sadapreko lukobrana.”“ubrzano gubim želju”, rekao si

17

AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.GEMMA

“za skidanjem svih slojeva simbolas lica svijeta vodom nakon buđenjagubim signal svinula si antenu oko zapešća.”

malo kasnijeispred dućana pločaizvukao si ispod majice iz džepa na košuljizapetljanu vrpcu zapisa tog radio sessionaMatthewa E. Whitea izalijepio pričom jedan zagoreni kraj za titrajuću stanicu u prošlosti koje se (osim nas dvoje)nitko više ne sjeća

“just amaaaazing... such a fabulous piece of music”rekla sam oponašajućiMary Anne Hobbs s BBC6 vikend jutarnjeg programajer znala sam približno(slutnja)kako bi zvučao intro u“One Of These Days” na drugom kraju vrpce uvijek ispočetkakao tiha podloga svim tvojim nedavnim mislima

ipaknije odlazila(slutnja)s tvog licanadvijala se kao sjenanad svaku radiodramu dosad isklesanu u eteru

18 19

GEMMA

“i slutim da nije ih”, rekao si, “ostalo puno, znaš”a onajednostavno nije odlazila“već dugo nas pokriva”, zaustavila sam nasna trenutak

“postoji”, rekla sam,(slutnja)“veliki pomak između onog što jesmoi svega što mi govori da smo na nekom drugom mjestu od onog gdje bismo trebali biti

mislim pritom na tebemenesvijetetc.svi kao da smo skliznulis bitka u nekoj točkiu mnogo točaka

a istovremeno da je bitinešto što smo primili iz ničega kao dar jer u velikoj slici stvarinismo nužno trebalibitiuopće

nosiš li i ti, julien,u sebi nepoderivo pletivo

19

AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.GEMMA

(slutnja) nitikoje dozivaju iz zaborava dayou needn’t be?”pitala sam.

“nosim, gemma”rekao si,“nosim kao klupko(slutnja) iznutra, kao bijelu teksturus udivljenjem boje skarleta zamršenu da želi biti blizu nasjoš uvijek ovaj‘Be’.”rekao si.

20 21

JONAS

jutro postaje eklektično (edith, ponekad)

utisakedith, ponekad izolirajuće praznine u mislima koja kao da je oduvijek tuali kao da nam nije pripadalanikadintenzivna i obuhvatna u trenutku buđenja

kao skoro nepodnošljivaedith, ponekad sva lomljivost svega

nalik na otvoreni lanac indicijaneke metafizičke drame (svi ga imaju, vidim baš svi oko zglobova)u koju smo sasvim sigurnoupleteni kao suučesnicijer naši otisci blizu sutuge svijeta posvudaali bez ikakvog sjećanjai ne primjećujemo nikakve tragovena svojim tijelimamožda tek pokoju ogrebotinuiznutrabez objašnjenja i skroz izvan vremenskih intervalapokrivenih spletom alibija

ovaj san tako je stvaran edith, ponekadi znam da ću ujutro naći u sebi odložen poput crne kutije na noćnom ormarićupokoji fragment otiska svinut preko bridova

21

AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.JONAS

ugravirani trag registriranog titrajazgužvan na svijesti dok se koža ne izravnanaćinutarnja obilježjakontuzijeuslijed toga što upravo

sanjao sam

kako govorim na frekvencijikoju primaju isključivo kao šumove ljudi koje volim i ne osvrću seuopćeili da je probijena ograda obilazniceda sam skroz izvan cesteda se možda još preokrećemautomobilom na livadi nizbrdoi ostajem visjeti okačen o sigurnosni pojaskad se zaustavim među stablimaa gravitacijuosjećam kako me uvlačiprije buđenja

kao skoro nepodnošljivaedith, ponekad sva lomljivost svega

svega što obuhvaća

22 23

moje/tvoje “ja”dočekujemo buđenje zasutistaklenom kišom fenomena koja prolazi kroz kožui zaustavlja se duboko u tkivusvaki danona pada na nas i dok tonemo u sannikad potpuno spremnina sve što se možepojaviti iza sljedećegugla vjetar raznosi lišće

u k lj u : č u j e se radiobudilica grad se budi razderanih kišobranajutro trgne nogom refleksnoi prolije vjedro svježeg asfalta po cijeloj širini zida sobei po dužini danai postupnopostaje eklektično

komadići identitetai dubina modrica iz proteklih danavraćaju mi se u valovimadok ležimkao i snaga u rukama

JONAS

23


ustajem iz krevetauranjam liceu dlanove pune vodepogledam se u ogledaloi čujem grad kroz zidovekako pere zube ikroz antene kakopleše plešeplešeplešeplešeuz radio

kako pleše plešeplešeplešeplešeuz radio

JONAS

24 25

EDITH

teška rotacija

zašto mi baš sada želiš pričatio intenzitetu osjećaja u snovimai automobilskim nesrećamakad se vozimo prema gradui kiša lije kao iz kablaa na radiju za par sekundi počinje “Teška rotacija”

i da baš si sada našao trenutak, jonasza metafizička pitanja o biti i esencijamapokušavam te pratiti stvarno, ali ne mogu si pomoći već se razlijeva iz zvučnika klasična kantautorska strukturaprepoznatljivi glas i mislim da znam tko je na “Teškoj rotaciji” ovaj tjedan

zašto jednostavno ne pustišbrisače da sporije radepa da vidimo kako se kišanakuplja i slijeva ispod zvukakao da vidim krajičkom oka kako mičeš usnama i pokušavaš mi rećinešto kao danemam jasne pojmove o stvarima

i žao mi je jer htjela bih te moći slušatisada stvarno fokusirati se ipratiti tvoje pokrete kako bih bolje shvatila gdje se nalazišali shvati da je Sharon Van Etten na “Teškoj rotaciji”i u tijeku je premijerno preslušavanje njezinog najnovijeg EP-ja

PODL

OGA:

SHA

RON

VAN

ETTE

N. “I

DON

’T W

ANT

TO L

ET Y

OU D

OWN”

EP

25

AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.EDITH

shvati da ničije uši još nisu čule ove zvukove, ovaj statementkoji slušamo, još nije procurio nikome nigdje

a mislim da mi nećeš previše zamjeritijer osjećam da smo trenutno jaki i da “mi”ne curimo nigdje i ne zvučimo anemično(kao ova pjesma ispod) štoviše sad ću dok je još crveno na semaforuprekinuti tvoj tok svijesti iispod glasa reći ti da te volim, jonasi ostaviti te da reanimiraš do parkiralištasvoju tezu o nejasnim pojmovima

ok, trebalo nam je očito tih nekolikosekundi tišine i zvuka kiše na vjetrobranskom staklugledamo svaki svoju stranu ulicesmijem se neprimjetnopromatraš prolaznike zabezeknutodok Van Etten na radiju rekonstruira kakoje bila snimala ono što mi sve više zvuči kao EP s kojeg ćemo skidatislojeve tek nadolazećih godina

i razmišljam kako bismo izgledalifotografirani baš sada ovako u autukako se vozimo prema centruu zumiranom krugu poput bedža zakačenog na nekom uglu

26 27

grada dok, kao iglomposve probadamo tišinomslojeve preostale udaljenosti između nasu koloni automobila među sivim neboderimau kasnu jesen bilo kada između sadai 1966. na primjeri lišće leti pred namapo kolnicima i šušti

komentiraškako Van Ettenica citira bez navođenjasva klasična opća mjestaženskog pisma i kantautorstvai kako je sve u vezi s ovom glazbomčista referencijalnosti kako tehnički i ne možemo govoriti o kantautorstvukad se radi o skupnom trudu cijelog benda

mislim si da, možda bolje da stišamo sve nestvarneasocijacije koje glazba na nas ostavljapa da isperemo sve udivljenje kao kiša ovaj vjetrobranmožda da isperemo vrijeme i ostanemosamo s prostorom, predlažešmislim sida, možda referencijalnost na suncekoje ne vidimo već tjednimaa tebi bi svakako dobro došlakoja zraka ispod vjetrobranauostalomkoga briga i otkad je uopćereferencijalnost problem danasdok slušamo

EDITH

27


i mnogo drugih zanimljivih stvaribih ti mogla iskopati o tebimeni svijetu ovdje i danassamo na predlošku ovog radijskog broadcastasadadok govorimoali znamznamda si na teškoj rotaciji(bez navodnika)i tiovih danazato pružam ruku kako bihstišala radio ipomaknula frekvenciju sasvim s mene

zaustavljaš me i kažeš kakoti se sviđa ova njihova stvari da bi ti se sviđaloda ponovno posjetimo ovaj EP i sve što se bude događalo u međuvremenujednom kad budemo starida ga posjećujemo i ostanemo jedinikoji će ga otimati zaboravučestonakon što ostarimozajednoi prođemo tjelesne dekonstrukcije osipanje osobnostii sve što nas još može dočekati

EDITH

28 29

putem iza uglaa ostanemo “mi”s ovim EP-jem Sharon Van Ettennegdje u pozadinikažeša ostanemo “mi”

EDITH

29

strah od plutanja (idemo uživo)

JULIEN

potrebno je sadadok govorimoizići na krov ovog međuprostorai namjestiti antenu da konačno čuješ kakodolje na ulicipa u pravcu izlazana Marc-Chagall-Straßeodljepljujem mislima bez ostatkaisprekidane linije s autobahna i ako ne vjeruješ i odlučuješ čekatiizravno javljanje reporterau studiogledaj me kako razmještam mislimapredmeteu radnom okolišu jasnih pojmovakoje misliš da imaš o stvarimai ideje o očekivanom slijedu događajanaći ćeš natopljenekišom s vanjske strane prozorapokušaj ih odvojiti od staklapokušaj i sve tvoje papire s pitanjimasve spajalice, ladice i klamericei sve uštipke sa stolai vinile preko krovovaravno iz omota s tvoje stranestakla tonskog studijazavitlat ću pogledom

EDITH AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.

30 31

zatvoriti oči imoći pustiti da padnu na menetek kad sunce obasja mekad sunceobasja me

fali mi oštrica, znami sve vrijeme svijeta kako bihoblikovao nešto nalik cjelinikoja sadržava pokoji trag razumljive informacijeali bojim se da neće biti odveć radiofoničnodok me čekaš da spojim rastrzane glasovedok mumljam i zamuckujemnećeš me čekati, bojim seda možda uzet ćeš moje riječi nedovršenei potom me preliti iz eterau plastični spremnik, arhivirati na policistaviti naljepnicu i nastaviti živjetikao prijenećeš me čekati, bojim sea toliko bih htio imati sigurnost u sebida nećeš htjeti pustiti me kad primijetišda plutam besciljnoi strah me jesve dok sunce ne obasja mesve dok sunce nisam molio za zamjenu uloge(za neku s boljim početnim pozicijama)molio sam puno dublje nego kad se piše poezijamolio sam na aveniji usred lokve kišeza sloboduod straha od plutanja

31

GEMMA

jer strah me i sve manje kontrolirampokreteidem uživo (kažu mi)nakon tvog priloga o Edith Steinodmah nakon nove stvariNestalnih frekvencijaidem (kažu mi)kad se upali lampicaidem želim utisnuti svoje liceu vrijeme

silaznim pokretom obrvaspuštam upaljeno glačalona plahtu pod kojom čuvašod prašine i nepotrebnih šumovasve prilike kada nisi tražio nikaddobro samo zato što je dobro zadrugogaspuštam i tamo ga ostavljam

jer vidimsamo tvoj kažiprst na prekidačupored mikrofonai u tvojim očimada samo ti ideš uživoda idešuživo ti se pitaš o smislune znaš li


3332

GEMMA

da ja otjelovljujem pitanjeza tebeljubav je odabiri moram ti rećida tvoje opcije, okolnosti i željemislim da nisu stvarnei čini mi se da trebat će ti sve vrijemesvijetada ih prevedeš na jezik stvarnostii tamo održiš uživona svim frekvencijamaljubav je odabirkoji uključujedrugoga uživo

ja sam nešto stvarnoi želim ti reći samoda dolazim do tebe(kroz šumove i smetnje)dolazim potebestavljam slušalice iidem uživo za tridva... (jedan)

33

JANGEMMA

karamela

potisnuto strujanje zraka u metrou odvodi commutere u polusanu slušalicamaorgulje anestetiziraju kilometre, obzori jutros repetitivni su s ove strane prozorskog stakla fascinacija postignutim blijedi sve brže se navikavamo na emotivni outro pregrijanih receptora za nešto veliko već u kasnim dvadesetima razvili smo nostalgiju za prosječnomšetnjom prstima po oblacima šumskog voća s kojih je otpala fasada niz kontaktne leće u smrznuti jogurt s karamelom

mislio sam razgraditi antologije posljednjih petnaest godina poezije reciklirati ih i uvezati prazne stranice oblikovati naslovnice i prodavati miris knjige za naraštajekoji ne znaju kako mirišu suzeili arta i jer zaboravio sam i nitko me ne podsjeća

kako zvuči rečenica natopljena autorovim navođenjem kroz urušavajuće tunele slova koji postaju smola stvarnosti na dlanovima pažnje potpuno otete ljepotom što se cijedi po mašti kao karamela materijalizira kao prsti oblikuje plastelin u mojoj nutrini i zabacuje moju glavu prema gore modelira kapke u suzne pukotine svjetlosti koja na kraju podsjeća me da

izgubio sam Tvoju ruku u masi i ne borim se da je tražima ne borim se da je nađem

3534

JAN

nikome to neću reći, ali kada zalijepim na ogledalo u mozaik sve krhotine nakon odrona dana opet uši ostaju nepokrivene i svi glasovi koje sam prečuo, a trebao sam se zaustaviti sada vrište iza skorenih mrlja karamele na mojoj svijestii nova pravila igre koja sam odmotao po dužini gradariskirajući promašaj, zvižduke i loše recenzije u “Kazalištu lutaka” hoće li me moći otključati ako nitko ne poznaje melodiju koja pokreće niti mojih ruku, pa ih sada koristim kao potporne stupove na prozorskom oknuza težinu svega što se događa u mojoj glavi

potisnuto strujanje zrakabudi nas pri mimoilaženju dvaju vlakovapromatramo grafite na zidovima tuđih nutarnjih gradovapromatramo stanice na kojima nikad nećemo sićiosjećaš li narativ koji nam toliko nedostajehladnom karamelom su ispunjene naše obrambene trube svako toliko se dogodi i jednostavno ne prestajeda stihovi u koje sam utkao nešto više od mene osjete njezin okus pod jezikom i u trenutku vrate me na

ono što me doista zabrinjava

izgubio sam Tvoju ruku u masi i ne borim se da je tražima ne borim se da je nađem

35

NE_MIROVSKYJAN

dos_toyevsky

pereš podove i stepenice uvijek nedovršene rečenicena ruševini nutarnjeg geta nakon radnog vremenapuštaš kontejner čiste stvarnosti da sklizne s dizaliceda joj njegova rastuća sjena tiho oblikuje licepa sleti kao kometa u mrlju pljesnive tintezdrobi šljunak puke fikcije na stražnjem rubu tvoje nogavicetada izranjaju na površinu tvoje podzemne željezniceskupljaju commutere s otrgnutom stranicom tvoje pričemeđu prstima

dobro skrivaš svoju trajnu fascinaciju činjenicomda ljudi žele s tobom popričati uopćenalaziš posve neobjašnjivom okolnost da bi nekihtjeli ostati u tvojoj blizini zauvijeklaži Neprijatelja šiješ na usne autostoperima besmislajezde kao tekst blesimetra po mjehuriću od pljuvačkekomentari u oblaku pored njihove glave, u praviluu biografskim stripovima o Johnnyju Cashu prvi izblijede

a ti kradeš iz fokusa bez oklijevanja eventualni obris autoportretaostavljaš pozadinu da se zrcali predgrađima sjaji kao subotnje jutroskiciraš spontani pokret na post-it da predoznači raspletkao snop svjetlaekshumiraš zgužvani papir iz tupog spazmaautorske blokadeiako neki razvijaju zaključak da znaju točno o čemui zašto govorišzapravo samo skvotaju u tvojim neboderima dok se voze na posaooblačiš t-shirt sa sloganom: „kreativnost nije ničijispasitelj(ali je ponekad dobar poluvodič za visoki naponkroz nutarnje ulice)“

36

JULIEN

diluvian

pusti nešto za kraj, gemma, da se odvrti sâmomožda od onog tipa iz Sheffieldada curi dok šećemo lukobranomhvata nas ruzina, osjećaš li prelazi s dizalica na nasodsijavaju se u tvojim očima svjetla terminala večeras

silazimo na prazan ponton za pristup remorkerima žarulje pregorijevaju jedna po jedna iza tvojih ramena na neboderima sva naša ograničenja tako su jasna i hladna kao Baltikledenjak smo usred mora otapamo se nepovratno kao Antarktika

rastu vode oko nas, gemmatvoje suze doprinose, svakako gradski sat okružen vodom je avenija potopljena je skroz ionakopopni se sa mnom sadaprotupožarnim stepenicama po mrakuzaplešimo na krovu teatra dok bujicanadire kroz ulice i parkove

ovo što postoji među nama, kažeš, ovaj međuprostoride ravno u nebo nije moguće da prestane postojatiplešemo polako, gemma, sjene već mreškaju se ispod vodezaroni sa mnom kroz ulice i trgove

sutra smo u studiju opetimaš li već neku dobru stvar za intro?

PODL

OGA:

“ONA

J TI

P IZ

SHE

FFIE

LDA”

ZOV

E SE

RIC

HARD

HAW

LEY.

PJE

SMA

SE Z

OVE

“THE

OCE

AN”

ispočetka.predstavljamo commutere.

38 39

intro

tko bi rekao da ćemo se susrestiovdje

da će ovaj izlaz sa obilaznice u dva usporedna trakadovesti do

da se razumijemoja sam bio dječak iz ovog grada

ja nisam trebao biti ovdje

ja bih rekao daje došlo do kratkog spoja

pola grada ostalo je bez struje

ja sam bio tamokad je bura u siječnju

ispraznila aveniju na mjesec dana

dućan pločabio je moje utočište

ja sam kupio Ok Computer

ja sam bio tamoispred Konta kada nema nikog

pa bih u pauzi čitao knjige

ja sam trebao upisivati kvačiceu rokovnik dok se probijam kroz gužvu slušati

novog Bon Ivera i zvuk metroa oko podzemnih garaža

39


ovdje

ti voliš ovaj grad znamreci mi što se dogodilokako je mogla nastati ruševina

na mjestu gdje sam nekad stajao javosak upaljenih svijeća spajaono što u meni priječi molekule da iscure

kada nastala je poplavanitko nije mogao hodati naprijed ona jezalijepila otiske dlanova za zid

mirisao je iznutra na jabukecijele jesenia nisam znao unaprijed kako zvuči

kada se pušta introprije velikih potopa i kišakoje potresaju naše mikrosvjetove

upisujem x preko indiga kao podsjetnikaudiozapis dana pohranjen u grudima pulsira tiho ispodobilaznica me baca kao klackalica

40 41

kako je mogla nastati ruševinana mjestu gdje sam nekad stajao ja

ali dogodilo se neštofini konac me obavija

(…)

iako se ne sjećam iskriu dodiru ograde i retrovizoračini mi se kao da ovu cestu oduvijek poznajem a ibolji je pogledna valove svjetala koja žmigajunizbrdo prema moru u mojim naočalama

41


studija #1. izranjanje. predstavljamo commutere.

I.

JONAS

carstva obično dugo i predvidljivo zalaze naše carstvo nestalo je u sekundama, čini mi sestrukture svijeta koji smo poznavali ostale su naizgled isteptice su cvrkutale u skrletno jutrovlakovi su se i dalje mimoilazili pri velikoj brzinilica na prozorima vagona susretala su se kao pokretne fotografije na svijestikao i svakog dana commuteri su išli na posaoobraza naslonjenih na dlan gledali snenoslova koja bi ostajala lebdjeti u zrakukestene koji bi se zaustavljali u paduiz njihovog kuta gledanjapri velikoj brzinikroz prozorsko staklogotovo svi sa slušalicama u ušima zamišljenoradio je svirao u pozadini “jutro postaje eklektično” ujutro za put na posao“sonične dihotomije” poslijepodne za povratak kućisasvim običan rujan, rekao biha ipak prilično sam siguranda su boje grada, edithbile zatitrile na nekoliko sekundividio sam aveniju u stakličasto-plavoj boji, kažem tikao svijet u reflektirajućim staklima jutrosna trenutak

42 43

a još jučer su lokve kiše bile posve poplavile avenijubila mi je sumnjiva deset minuta preuranjena gemmina odjavasinoć iz programa vode u lokvama narasle su icijelu noć zapljuskivale lukobrane s nutarnje strane idealnog grada iz naših misli, potopile tračnice pomalo apokaliptično dovele metro do kratkog spojapretvorile podzemne garaže u rezervoarei oprale osmoznom vodom neboderesamo da bismo ih osušili svojim prvim dahom obrisali memoarimanaših identiteta nakon buđenjagrad nikad nije bio tako suh kao jutrosogoljenih temelja i stabala. lišće krade pažnju i nadvladava nam korake

činilo se kao novi početakjučer bujica a jutros ovaj titraji obrisi osušenih lokvi na avenijiimam snažan osjećaj, edith izronimo da smo prošli neku točkunakon koje nije moguće vratiti se na tvorničke postavkeiako nismo svakodnevni robotiimam snažan osjećaj da ćemo nadolazeće razdoblje minazivati “post-imperij međuprostora” jer carstvo naših dosadašnjih međuprostora, edith izronimonestalo je u sekundamai nepovratno

43

EDITH

vratimo se na površinu, jonas izronimona površinu problemaoni su plošni i imaju svoje granice svoje bridove i svaki od njih vrlo konkretan je i uhvatljivna primjer, pokušajmo:ti si nezaposleni doktor društvenih znanosti i tvoji znanstveni članciguraju znanost naprijed i doprinose, znam,ne sumnjam u to i mislim da je to vrijedno,svejedno to ne umanjuje ovu olovnu težinus kojom se budim na vratu jer mjesecima živimo samo zahvaljujući činjenicida ja imam posao izronimokoji je trebao biti privremen u izvornoj idejiako tvoje suze mirišu na biblioteke, jonas,moje mirišu na citrus poput nove informatičke opreme kad se raspakirapoput zraka u dodiru s nekim autentično ljudskim međuprostorom koji se otvaraa posljednjih mjeseci naš stan miriše samo na bibliotekena ulaznim vratima doticaja između tebe i mene aktivira se alarm u oba smjeranešto smo otprije uzeli s police i očito zaboravili vratiti

znaš, postoji jedna druga stvar koja mi odzvanja u glavi već neko vrijeme i u mnogim glavama ljudi koje poznajemo zvone alarmi(svih onih na koje misliš kad u svojim radovima pišeš u prvom licu množine)vidio si svijet u stakličasto plavoj boji, kažeš

44 45

želim ti reći, jonas, da ja međutim vidim kako titrimo i mijenjamo se kao osobe(nemoj me tako gledati)jer kad se osvrnemo postaje nam jasno da smo skliznuli izronimo za nijansuniz tridesete, a opet prilično dalekoi izvan kontroleuzalud grimasa nevjerice, jonas,znam te i znam da i ti znaš i razmišljaš o ovome, zato pitam tezašto

baš svi tvoji članci govore o drugoj polovici devedesetihi prvoj polovici nultihkao da se ništa osim reciklaže u društvenoj teoriji vrijedno nije dogodilo u posljednjih deset godina?zašto

ti ne zvuče zastarjelo pjesme iz 2001.nego, priznaj, zvuče ti svježije nego bilo kojajulienova preporuka s radija danas poslijepodne?i zašto

povezuješ mirise s bibliotekama, kišom, mokrim cestama i drugim mojim i tvojim međuprostorima prošlosti?

dolazi trenutak kad ćemo vidjeti aveniju kakva stvarno jestonaj trenutak, jonas, možda nisi primijetio kadapored nas prošao jeviše nema mnogo toga na njoj što nas nadahnjuje nesvjesno prokrijumčarili smo ponegdje sanjarenje otvorenih očiju u srednje godineono možda koegzistira uz odgovorno poimanje

45


svijeta i zasad održivo jeali možda je vrijeme da iznova promislimo svei pospremimo poslove koje doista volimo u kutevenaših identiteta i u zaboravljene pretince prtljage za godišnje odmore kad djecu stavimo na spavanjejer jednostavno nemam u sebi kreativne snage nema ništa poetično u mojih osam sati u državnoj upravijonas, jamčim ti, jedina poezija koju vidim u mojim danimasu ova tri anđela koja smo uspavljivali proteklih nešto više od sat vremena a i ta poezija ponekad me ostavlja bez osjećajaja hodam iznad osjećaja, jonas, već tjednimaa mi starimo već trideset-i-nešto-malo godinai ne prestajemostariti ako prešutno odlučimo o tome ne pričati

JONAS

zar doista misliš da meni stvarni svijet uglavnom ne idei da samo ideje lice su svijeta koje dodirujemprije sedam mjeseci na listi znanstvenih novaka srušilo se ispod crte moje ime ne znam što bih trebao napraviti, edith,razvozim i šećem klinceprovodim vrijeme s njima, kuhami objavljujem članke kao sumanut, kao da zafrkavam seu uglednim časopisima skupljam ih u prvu knjigumotrim svaki mogući prostor za promjenui čekam svoju priliku, ponekad ukradem pokoju probu ili iznenadni koncert na terasi radija s Nestalnim frekvencijama

46 47

previše sam uložio truda, to znašu svoje obrazovanje da bih odmah prihvatio posao u biblioteci na fakultetu koji mi je otvoren oduvijeki zato mirišu tako ponekad moje suze jer nas taj scenarij još uvijek čeka nakon nove godinerekli smo, ako se stvari ne promijenemislili smo da mi nosimo promjeneda mi otjelovljujemo promjenerazvozim i šećem klinceobjavljujem znanstvene člankei povremeno sviram u janovom benduNestalne frekvencije

zvuči kao patnje i plač privilegiranih, dobro te čujemti si doktorica, kad već ronimo izronimopravnih znanosti i bilježiš pritužbe u prvom stupnju na trećem katu u državnoj upravipovodom propusta u relacijskoj edukaciji činovnika. ponekad se pitam da li i gdje nismo bili dovoljno riskiraliako mi želiš reći da postoje samo dvije vrste ljudioni koji još nisui oni koji su već udarili glavom o zidmoram ti reći da su tvoji horizonti nestvarno sivi i blindiranii da ti je netko putem zatvorio neboa nisu oblaci

hladno mi je u ovim međuprostorima, edith,tvog trenutnog pogleda na svijetosjećaji nisu najvažnijiali gubimo putem nešto više od poezije ako izgubimo ritam kiše koja rominja smislom topla kao milostne zaboravi da još uvijek imamo život

47


i da ga svjesno gubimo svakodnevno za anđele dok imamo to imamo sve

II.

JAN

previše vremena provodim na površini neželjenooklijevam na vratima međuprostora već predugojer stvar je prilično jasna i neće postati jasnijom u početku sam bio zabrinut i nisam uopće zapaziokako ova ljubav prerasla je u nešto što još nisam susreozaostajao sam dva koraka iza kada osjećaji prestali su biti prostor na koji se može oslonitiglavua ja sam zaronionisam znao izronimo nisam znaoova ljubav mijenja lica kao dizalica boje na Molo longu noću neprimjetno

u sudaru s njom ja sam uvijek u krivuuvijek u krivuizronimo

čini mi se kao da sam ostao na mjestu nekoliko godina previšea opet potrebnostvar je prilično jasna i neće postati jasnijomova pričane zanimaju me surogati niti analogije za nju kojima obilujeovo vrijeme, da se razumijemomnogi govore sa mnom o poslu, o glazbi, o neočekivanoj boji čarapao prostoru, o stvarima koje volimo i o čemu se slažemo da je prihvatljivo

48 49

ok, alio smislu stvari, međuprostorimai hrvanju sa smrtnošću nikad ne govorimodok ne postane očito i nešto što je jednostavno tulako je plutati na trbuhu s licem ispod površine izronimo

postoji cijela umjetnost izranjanja iz plićakau mojim godinama (trideset i dvije)površinska napetost je gotovo magnetskaprsti su mi zalijepljeni za prozor vlaka morat ću ostati bez otisaka“arhitektonski studio na aveniji i mikrofon u Nestalnim frekvencijamazamijenio za tišinu međuprostora negdjeizmeđu njega, nas i Boga” pisat će grafitnom olovkom na sjedištu gdje sam nekad u metrou sjedio janastat će tišinamoje posjetnice ionako su izrađene od biorazgradivog materijalašto se mene tiče stvar je jasna i neće postati jasnijom

III.

GEMMA

potrebno jeponekadda ti mene vratiš u stvarnostkucaš mi treći put malo snažnije na staklo kabine u studijuotvaraš usta brzo, ne čujem ništa

49


zaboravljam da imam slušalice cijelo poslijepodne na utrnulim ušima više odsutnonego sada i ovdje

ok, signal je sada malo bolji, govori na mikrofonne prolazi mi se kroz izolacije, čujem te sasvim dobro ovdje u kabini. ako hoćeš, upali gramofon urezat ću tu toliko važnu izjavu na vinilskupa s novom glazbenom podlogomi gurnuti ti je ispod vrata po običajus bijelim omotom i minutažom

JULIEN

(prekidač pored mikrofona: ON/OFF)imamo još nekoliko dana da izronimootkupimo naš udio u dobiti radiostanicenude nam alternativno posao noćnih čuvara programaa poslijepodnevna smjena u ovom obliku ukida se od sljedeće jeseni i već postoji shema nove emisije s terenanešto kao zamjenski vodičposlije posla kroz avenijuza one koji neće htjeti izaći iz kućea opet žele biti na njoj u stvarnom vremenui imati neku podlogu koja curi uživou pozadiniuglavnom, san je prilično dugo trajao i očekivali smo buđenjeotkad su promijenili glavnog urednikazbog prevelikog odmaka sadržaja od konkurencije i prosjekasasvim dovoljno da se osjećamo malenimaispred sustava

50 51

gledam aveniju, gemma, i pitam se hoće li primijetiti da nas nemai da se bilo što promijenilo

mogli bismo prodavati cigle iz našeg zida zvukakoncesionirati minute etera i zavaravati se da smo zadnja linija obrane. i da kosa grada ostat će masna bez tvojih mat podlogai tjeme se pokazati ubrzo bez mojih radiodramaa istina je da smo na raskrižju i da gledamo nezaposlenost u žute joj očizatvaraju se zidovi, gemma izronimoostajemo ponovno sami s našim međuprostorima kao i uvijek samo što sada ova istina postaje puno stvarnijaotpadaju svi nesvjesni prividi koje smo nakupili putem otpadaju sada. suhe sve su lokve fotografije u boji su sve, izvan fokusai mutne

GEMMA

ne moraš dozivati pitanje o smislu previšepitanje je s nama ovdje i sada i ostat će tu i kad mi odemočuvaj se misli, pitaj svaku čija je i odakle dolaziizronimootkud ova nelagoda dok hodamo kroz naš gradsada bez zaštitnih mreža? otkad se ti budiš svaki dan u petnaest do pet bez alarma?šutke se vozimo u metrou i hvata me groza jer očaj i strah već su u ovom studijuu staklu koje nas odvaja i u porama naših međuprostora

51


pišeš emisije za sutra do kasno u noć odnedavno sve ide uživo i ništa nije improviziranone mogu zaspati ako ne vidim na stropu svjetla grada

JULIEN

ono što me trenutno razdire nije toliko osiguravanje gole egzistencijemožda polomljeni ali (kao uostalom i uvijek)dočekat ćemo se već negdje na noge ali izjeda me jedno sveopće površinsko plutanjei bojim sejer nitko više ne vjeruje da je mogućeda izronimoto je ono što me ruši dos_toyevsky radi druge dnevne poslove i osjeti sekako uvečer previše umoran je osjeti se posvuda zadah rezignacijevidjela si slušanost, slušaju nasali ih nema nigdjeoni putuju na svoje poslove i gase se i pale naizmjence kadstignu na odredištea dos_toyevsky današnjice sjedi negdje u metroui piše glazbene recenzije u pauzamai vježba kretanje unutar kategorijekoju predobro poznaje i ne izlazi iz njene znam kakvi će biti klinci, pogledaj ih s terase radija, ove što tek dolazejesu li bolji od nas negdje ispod površinei od nas u njihovim godinamanisam siguran čitaju li svoje međuprostore boljei kako reagiraju kada zaiskre pri dodiru s ogradom obilaznice

oblikovanje prostora

54 55

u stvarnom vremenu. radiodrama.(prvi dio: riječke ranojesenske noći)

kad padne noć u Rijeci zidovi se ponegdje usitnjavaju u sivi prah i prekrivaju plave linije praznih parkirnih mjesta.vjetar prepušta klupka vune niz Bulevard rupama.drveće plete višeglasne korale nad praznim klupama.kesteni padaju, pa prsne kora kao pucketanje prstima, kao probijena caklina tišine do prolaska ruzinave lokomotive.iznuđivači nesanice sekvestrirani na Cresu nanose mat premaze na mjesečeve odsjaje na moru čim se pojave. sol u zraku posreduje električne trnce za ponoćne promatrače neba. večeras u Rijeci nosim štrikani džemper sa seizmografskim uzorkom i malo prekratkim rukavima.svjetla reflektora noćas se pale samo za pinel u ruci starca koji zakrpava

55


barku uz podlogu valova i “Make Something Good” Laure Veirs iz bojom natopljenog radija.boja na semaforu od 21:00 sat žuta je, žuto treptava.riječke ranojesenske noći. nosim štrikani džemper s malo prekratkim rukavima.formula za mjerenje brzine pokreta sada je šum glitchastih zraka puta violinska orkestracija.kad pregori umjesto vatrometa neko slovo Kontinentala zvuk udarca zvona, čuješ li kako se kanjonom otapa?možda spavače čija je žeđ neugasiva iznenadi kad suhim koritom Rječine protutnje potoci Negeba.činilo nam se kao da snivamo.

56 57

JULIEN

podloge

puštaš podloge i subatomske kvarkove kao obloge za parkove i hodače kroz sonični prostor(tvoje podloge putuju kroz moj prostor)

izoliranim polisima daj privacy policy daslušaju na preskok a ne čitaju prostor ionako(tvoje podloge natapaju ovaj prostor)

kreiraš jasnu pozadinu sumraku u studenom svakom izlasku iz trake na vinilu i u flac-u (tvoje podloge pucketaju u flac-u)

razgledavam tvoje radove kao nutarnje gradove i tamo hvatam tram za jutarnje commutinge kroz prostor(tvoje podloge moj oblikuju prostor)

zato skupljam tvoje podloge kao minimalne odgode post-imperija i oglede kada gledam prazan prostor(tvoje podloge ulijevaju me u prostor)

čekaš da upale se svjetiljke na ulici da suton skupi kestene i utonu lisne peteljke u prostor(tvoje podloge autumnalni su prostor)

57


svjesno kliziš u očite slogane vješto za moje oči te podloge kažu mi nešto od toga zašto titra ovaj međuprostor(tvoje podloge titraji su u prostor)

pleteš skupa glitch i vunene šumove iz klupka humanuma u almanah avenije, u prostor(tvoje podloge sažimaju ovaj prostor)

58 59

JONAS

ticala

grad je hladna želatina oko relacija bez mirisadeformirana tipka klavira u čaši formalinastilizirani splet mehaničkih kretnji prstiju preko zaslonamreža lica u ritmu valova na površini screena

svaki dan na aveniji osjećam kako me probadajoš jedan komadić stakla u koji somatiziram svaki doticajticala s nečim autentično ljudskim vadim iz tijelafragmente ostavljam u limenoj zdjelici pokraj koša na uličnim lampama

bole me fragmentiiako zaobilaze vitalne organei nisu vidljivi na rendgenusvejedno sklupčan sam na klupiciza vrijeme pauze na posluu parku bolnice tiho promatramu stvarnom vremenukako stariš naočigled, edith, promatram nas svena zelenoj površini idealnog središta grada iz tvojih misli dotičemticalimaispražnjenost od onog autentično ljudskogu načinu na koji trajunaše relacije kroz vrijeme

59

JONAS

u tvojim i mojim međuprostorimai zapravo svuda oko nas bolnice su dobro skriveneu našem graduušivenekao fragmentarno sačuvane freske unutar nasotkrivene pa zazidane stablima i lošim prometnim rješenjimasamo zvuk klavirakaplje u bočici za infuzijubole me fragmentiponajviše zato jer još nisu cjelina

grad je neočekivani miris betona nakon kiše u nosnicamapounutrašnjena infrastruktura vrlo krhkog seizmičkog otporapulsirajuća žarulja napuklog prijemnika i mutirajućih radiostanica nestabilna bušotina serotoninanapipavamo tugu svijeta već mjesecimaticalima

nutrina nije kemijski sastav ona je trajna glad za formomona je prostor nas koji prečestokomuniciramo drugima pretromo gubimo sposobnost kako čitati prostor

60 61

evakuiramo fragmente iza ekranaodšivene niti ruba stoljnjaka u patternu od bijelog lanavisimo napola u stvarnostinapola smo sredovječni grafiti s fasada

sakupljam fragmente stakla na vrhu zida dlanovimau retrospektivu “altamira u estetici post-imperija” po zidu dok klizim dolje kao po nekom zakonusamo fragmenti su mi oslonacstopalima u čudnom snu koji se već danima ponavljabibliotekar sam vješt i plešem između stalaža u sveučilišnoj knjižnici, zaglavljen u stvarnom vremenuu polupraznoj čitaonici, u uglu stare jezgre idealnog grada iz tvojih mislisakupljam fragmente šapata i međuprostorasvakodnevnopokušavam zaboraviti kakocijeniti prazninu dok padambole me fragmentiponižava me to što ne znam zašto bole mespuštam potiljak na pločnikuvijek iznovabole me fragmenti

JONAS

61


ponajviše zato jer još nisu cjelinanutrina je jastučnica gradaneodgovarajuće dugmadi grad je moja svježe ispeglana pidžama

JONAS

62 63

sonične dihotomije

situacija postaje vrlo ozbiljnavlakna starog industrijskog papiralete avenijom i gramatura je dubokapoezijaumotana u miris napuštenih knjigovežnicaprozirna tumara iza stakličasto-plavog premaza pješačke zoneneprimjetna ispred pogledajer iako boje grada ostale su prepoznatljive, alisve je nekako čudno drugačije i nelagodno s ove strane nikoga od nas nema na cestamatko bi oblikovao prostor između sebei druge osobe u kojem bi bio spreman napustiti sebe u prostoruizmeđu sebe i druge osobenikoga nema na avenijiotkucava jedan satpoezijamimoišli smo jekad smo jesenji rastapali vjetar u kockicama među trepavicama nismo je prepoznalidok je čekala prigradske skrletne autobuse na sivim stanicamau natopljenim cipelama do gležnja ispod vodea iznad raspadajućih svježih novinapustili smo je neka spava među linijama fasada nebodera udubljenih otiscima prstiju nekog od malo preostalih

JULIEN

63


pjesnika ili više sintetičkog promatrača svijeta iz prikrajka, mimoišli smo jepustili smo je neka spava

situacija se zaoštravana radiju dok govorimo pojavljuju se nove frekvencije i nestaju bez najaveprije nego uspijemo preporučiti nešto vrijedno prije nego stignemogovoriti izrazima lica bez interpunkcijegramatika čitanja drugog u sebii sasvim u drugomeosipa se kao perut na vunu i propada unutra bez tragagramatika oslanjanja svojeg “ja”kreće se uglavnom užarenomiglom elektrokardiogramakroz titraje na dugom valukroz neizmijenjena stanjakreće se daleko izvan parametara i cijepa silovito papir u vlakna pri dodiru prilično neurednopara zvuk nadvoje slušali smo istu radiostanicu u isto vrijemesačuvali smo gramatikukao strugotinu sa suzekao zadnju biljku vrste u kontroliranim proceduralnim uvjetimakao jedinu frekvenciju

JULIEN

6564

oko koje je donekle moguć privremeni konsenzus

“sonične dihotomije”uživo na radiju89,9 Mhzimamo nekoliko brojki za vasi nakon nove stvari Nestalnih frekvencija primamo pozive “Play Something Non-Binary”jer situacija je krajnje dramatična

JULIEN

65

JAN. SKICE IZ NOTESA ZA TEKST PJESME “PLAY SOMETHING NON-BINARY”

lica. liturgija.

ako sam dobro shvatio ti me pitaškoji su ove jeseni moji antianemici za malaise kasnih poslijepodnevapitam ja tebe sjećaš li se možda vremenakada prozirna sluzava tekućina za dezinficiranje rukunije spadala u obvezatnu opremu humanumaprije nego su počeli dijeliti sterilizirane maske za kihanje na naplatnim kućicama ili bacati ih s nadvožnjaka ispred velikih gradovaprije nego su me počeli gledati čudnoizmeđu ostalog, kada nisam bio baš otpuhnut idejom da se odljev mog lica odbija u fliperu satelita i potom dezintegrira u slova ili binarni dodir dlana s unutarnje strane ekrana

jer znam da smo preslabo fokusiranaegocentrična bića i da će nam pažnja jednog dana sasvim iscuriti prema hodačima koji plešu u mislima na soundtrack u slušalicamaili nam pogled zarobiti detalj arhitekture kojeg se zjenicamanismo sjetili izoštriti u zadnjih dvadeset-i-nešto godina ili nam savjest poslati snimku nekog jutrošnjeg nesporazumai ucijeniti nas blijedim obrazima ili, alternativnomutnim očima

JULIEN

66 67

JAN

ali moram ti reći da i pod tim okolnostima

kad netko od vas slučajno otpuhnes kremšnite šećer u prahu na moju crnu majicuili dnom šalice ovjeri korice knjige kružnicom kavepa čak i, u napetosti pričepoprska pljuvačkom moje prstejoš ako se kao danas par puta izmijenekiša i sunce ili bura potjera sumaglicu preko lukobranai premaže kristalnim uljem grad koji tada cijeli postaje pozornicada su to moji antianemiciza malaise kasnih poslijepodneva

pa i ako me nađu otmičari autentičnih ljudskih činaubrizgajte mi nasumično svoju verziju priče o podlogama koje smo omatali višeglasnim ukrasnim vrpcamai otpetljavali na terasi radija, u gradu na svim gigovima nemojte brisati s njih svoje otiske oni su djelatna tvar protuotrova a i jer ja nikad neću odati tko ste i gdje se nalazite pa i ako paučina obavije gramofonsku iglu kad skinu “Sonične dihotomije” s programa ili se pak pojavi radioaktivna mrlja koja se ne skidas granitnih ploča naših nutarnjih trgova

vi znate gdje ćete me naći, a gdje ja vas neću izgubitiondje predat ću vas rukama koje će vas znati zaštititi puno bolje nego moja najbolja prisutnost, ondje

67


naša prisutnost prestaje biti nedovoljnai počinje shvaćati ono što možda (ne) sluti da bi trebalada samo Njegova prisutnost je dovoljnai dovoljna je samo Njegova

68 69

u stvarnom vremenu. radiodrama.(drugi dio: Belfast)

kad naučim kako pročitati veliko početno slovo riječi u eteru, pomislit ću naglas kako želim da Tvoj mir rastali bodljikavu žicu na mojim riječima.dotad samo prenosim informaciju. sati je 16:27.slijedi pregled vijesti dana: u rano poslijepodne zatvorili su zid.u stvarnom vremenu, voda ispunja sve ručne satove u idealnom gradu iz tvojih misli. stid poplavljuje nutarnje ulice. cjelokupni fond knjiga gradske biblioteke uvezan je u tweed. bura raznosi mljevenu ciglu po aveniji, upozoravaju se commuteri da izlaze iz ureda samo u slučaju nužde.od 14:43 nepoznata osoba u smeđem odijelu i kravati visi s kazaljke za minutažu gradskog sata i povremeno uzvikuje kako joj uvijek nedostaje barem dodatna dva sata dnevno. ponešto pojačan broj hodača na aveniji upao je tijekom dana u nevidljive rovove između nenaklonjenih lica. u rano poslijepodne zatvorili su zid.

69

tijekom radnog vremena commuteri se neuspješno skrivaju od kiše gumenih metaka. za nekoliko minuta krenut će ka svojim domovima, sumrak je već kulisa njihove vožnje, ostavljaju za sobom prazne krovove.otisci prstiju ostaju lebdjeti u zraku, masni odljevi čela na prozorima.na “vodoravnoj” liniji metroa u nekoj točki oglasit će se podsjetnik kako su možda negdje podcijenili vrijeme, te da provjere nije li i danas kamenjem razbilo neki od nutarnjih prozora. prema dojavama nekolicine commutera, ono “prokazuje odavno bez isprike riječi prazne kao isplažene jezike” ili “zaskače nas u kasno poslijepodne dok metemo trijemove”.u rano poslijepodne zatvorili su zid.svaki grad ima nešto od Belfasta u svom urbanističkom kodu.pojačana je gužva u metrou posvuda, osim na “okomitoj” liniji.poštovani slušatelji, to bi bilo sve u ovim vijestima, ugodan nastavak dana uz program gradskog radija.toplo mi je pod kapcima zidove zadržavam dlanovima.

70 71

studija #2. i/ili. ne tako obična poslijepodnevna kava u studenom.

JONAS

mislim da bi trebalo uvesti “zvuk kulturalne promjene”kao izborni predmet u kurikulum i omeđiti početak na kasne devedesetei potom kretati se koncentrično naprijedi natrag kroz vrijemejer klinci previše toga podrazumijevaju i preskaču formativne slojeve svoje vlastite kulture poznaju li oni nemir od nepoznatog, pitaju li se tko smo ikako smo uopće došli do ovdje?i/ili što je klinac njihovih godina imao u glavi u Europi1996.1999., 2001.,ili 2006.?

imaju li još uvijek posve krivu predodžbu o tome kako se osjeća u svojoj koži čovjeku tridesetima ili na rubu šezdesete?nekad su zvukovi otjelovljivali prostorkristalizirali vrijeme, otvdrnjivali mirisesažimali kodove nutrine, pokretali trnce iz umai ostavljali nam packe na naočalama kao zastore pogleda na svijeti međuprostore

71


JULIEN

jonas, ti uzimaš kao pretpostavku da postoji neka kolektivna kulturološka svijest, ukrcavaš previše u premisu, mi smo u kulturalnom dobu koje se pokreće samo na podražajedevedeset posto ljudi naših godina uopće neće oblikovatipovratnu informaciju kad čuju riječ nulte ili devedeseteniti će im to otključati neke stare međuprostore ljudi ne primjećuju osušeno lišće i narativ avenijeljudi hodaju i prate koordinate svojih mikrosvemirai ne osvrću se, nego dive brzini pokreta i protoka fragmentirano je naše opažanje formeDNA suvremenog “ja” razvilo je antitijela na arti proizvelo tek surogatrazvilo je antitijelai oslobođa ihkao prijemosnicu vremena kojeg više ne razumijemokao supstratnerazumijevanja međuprostora

GEMMA

sve manje sam sigurna da je to naša borba iliispravna borba uopćeje li to doista ono što nam trebaživjeti do kraja svaki sloj našeg kulturalnog naslijeđai trenutka?zvat će nas generacija... možda nas neće zvatineće nas htjeti zvati nikakojer opet smo proizveli samo prostorzaglavili smo opet s prostoromzamijenili smo očito prostor

72 73

za ono što spašava ono što mi jesmo

možda se nekad naš posao moje glazbene podloge, julienov voditeljski flownazivao dijelom kulturalne borbe za prevlast vremenanad prostorom danas se to zove ono što i jest: jednostavno posaokoji umotava umjetnost kao modul u svakodnevnicuona nije nestala, samo se povukla u svoju sržu sredstvo za komunikaciju međuprostoraart je postao aparat fusnotaiza kojeg se skriva naša kulturasačuvali smo bitizgubili smo ljušturuna trenutak

JAN

na što misliš kad kažeš“sredstvo za komunikaciju međuprostora”?

GEMMA

pa, na primjer radioprijemnik je istodobno sredstvo prijenosaodašiljač i poruka, zar ne?i/ilizašto netko poput tebe odlazi s avenije i više te nećemo vidjeti na njojnikad, čini se?ostavljaš jedan od boljih ureda u gradučije si (među)prostore djelomično osmisliosvojim rješenjima i idejama

73


znam odgovor, ne moraš se ponavljatiznamali ostaje mi trajno zanimljivimsamo pitanjeumjetnost je ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuje u samu bit

JAN

umjetnost je samo pokušajuhvatiti na pokrovno stakalce drugo agregatno stanje humanumaona u najboljem slučaju(a dugo nisam bio žrtvom tog slučaja)dolazi u blizinu otključavanja onoga što mi jesmo

ja vjerujem da postoji ključkoji otključava svakog od nasprema onome za što smo stvorenipostoji ključ za koji smo oduvijek znali da postojipostoji ključanica u nama i strah koji nam priječi da gledamo kroz njujer znamo da ne posjedujemo ključnigdje u nama niti u prostoru oko nasi da lomi nas trenje kad nas zaključane savija vrijeme a svjetlo i dalje nastavlja probijati kroz ključanicu

74 75

s rukama smo iza leđa i gledamo u pod u namaart je odgovor na ovaj strah, na traumu neposjedovanja ključa koji nas otključava

ovo je moj put: ovo samoodređenjejer znam da su moji prstinapipali istinu i ništa niže ovo je moja zadnja linija obranemožda neparni broj osoba za ovim stolomukazuje na suprotno, alija na ovom putu nisam bio nikad manje samštoviše, uglavnom samo pratim zvuk koraka Drugogau mraku kroz vrijemea nisam bio pošteđen mraka budite sigurni vrijeme postaje vrlo kratko, to barem možemo vidjeti svivi znate da odlazim i/ili sasvim mirno mogao sam ostatipohranite ovu kronologiju, vi ste sve vidjelišto se i kako odvijalojer ovaj prostor morat će ju savitikako bi si mogao objasnitipostoji naručje koje grli nas sve

EDITH

nalazimo se na raskrižjui svaka ulica vuče nas u svom pravcu i/iliprividno slijepa je i mračnau kvartu kojeg nema na google mapssunce ti zalazi iza leđa, jani doima se kao da nas sumrak rastavljasunce nas kroz tvoju ključanicu pozdravljasuočimo se s tim: gradje izgubio sposobnost za promatranje velike slike

75

i fragmentira nas, kao osobe raslojavana sebi razumljive elementene razumije nas ovaj grad, njegova infrastruktura ne obuhvaća niti obrise onog što mi jesmoprelijevamo se preko njegovih rubovaželim ići još jednom s vamana koncert od Fleet Foxesa kad budu premijerno svirali nove pjesmena povratničkoj turneji nakon trećeg albumahoćeš li biti još ovdje s nama, jan?želim da budete svi tamo da ne nedostaje ni jedankad na bisu budu svirali “Blue Ridge Mountains”

na raskrižju sami ubrzano dišem ponekad, jer vidim zvijeru mrtvom kutu kada se osvrnem u parku na pauzi od posla problijedim kad postanem svjesnakako otvara mi iznenada neke alternativne scenarijebijega na raskrižju sam ali ne prodajem nikome ništa ova povijest jedino je što imam i puna je tragovada stvari nisu tek slučajneona je privjesakna kojem visi ključ koji me otključava

JULIEN

danas imamo prvi od nekoliko slobodnih dana koji nas čekaju razasuti u većem broju nakon studenog novi urednik proglasio je niz pokusnih pauzaza oglednu reakciju slušatelja

76 77

da li commuteri ostaju na frekvenciji bez gemminih “Soničnih dihotomija”?gradili smo svoj potpis na smetnjamapuštali šumove i nismo čistili vinil nikadod prašine

danas je signal čist kao suza(nešto ovdje miriši na biblioteke)nema lažnih interferencija i/ili radiodrame u nastavcimaali biti u ovom međuprostoru s vamadanas djeluje na mene kao antianemik kao svježe cijeđena gitarska dionicaprije fermentacije u petom redu kazališta na koncertu The War On Drugsagrlim gemmu i nazdravljamo životunakon dugo vremena nazdravljamo

JONAS

osjećam se kao da je prvi put da nam nestaje dahai da nećemo stićia sunce se mreška gore iznad površine i zalaziokružuju me divovske tune i planktonii tutnje u dubinama da ne postoji smisao u našojstvarnostinego samo ovaj kaos osjetila i sipino crnilonije istinai/ilinije istinamotrim vas dok pričate i sretan sam što potpuno smo

77


ispod svakog radara, avenija je naša društvena mreža, ovaj stolje banket na kojem se poslužuje dubinameđuprostora i to je ono što mi pokazujeda postoji ruka koja diže me iznad površineprolazim suh posred dna mora žeđam drugu obalu sutrašnjeg dana urezujem “edith”u već udubljeni stari kalup na klupi u parkuidealnog grada iz naših misli, smijemo seputem dok tražimo plavelinije parkirnih mjestaubrzo smo doma

prosinac u Kazalištu lutaka

80 81

u stvarnom vremenu. radiodrama.(treći dio: rekonstrukcija)

sada i ovdje. kada počinju podrhtavati zavjese, umočene u betonsko jezero gdje vezice cipela natapaju se svakodnevno, te kada uzburkaju se lokve kiše na aveniji i vjetar zavrti smrvljeno lišće, tada ljudi u strahu od plutanja, ovdje, koncentriraju se oko zvukova koje smo negdje prije već čuli.no nije bitno, jer kada zvukovi cure svi se žele ukopčati na izvore curenja u stvarnom vremenu.sada i ovdje, umjetnost odlazi u rezaonu uz klauzulu o rekonstrukciji za desetu obljetnicu.art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu.misli se općenito, sada i ovdje, da bilo što postaje umjetnost činom objavljivanja.kada stvaraš i tražiš svoju formu nećeš imati vjerojatno ni taj jedan pokušaj i nitko te neće otkriti posthumno jamčim ti.

81


neće čekati tvoje uvjete, pa bilo bi dobro da ih sam postavljaš. čini se da smo već prošli točku na kojoj je bilo moguće generirati kulturu kao pokušaj postavljanja dobrog pitanja i odgovora.nisu rekli ništa na radiju onaj dan kad je art završio na aparatima.ne znamo koji je bio datum. nisu prenijeli na leksikonu niti na vijestima.dobra pitanja sada se traže i postavljaju na privatnim piratskim stanicama. iz udaljene sobe na Bulevardu, na potkrovlju zgrade u idealnom gradu iz tvojih misli, ili negdje između. iz ureda na drugom katu pod pseudonimom, jer te ne zanimaju uopće usputne stanice do čiste ljepote stvaranja.iza katedre, između jutarnjeg istraživanja i poslijepodnevnog izbornog kolegija.umjetnost je relegirana, tako izgleda, na rubne meridijane identiteta i od tamo žmiga, danas, kao žarulja pokvarenog radioprijemnika.

82 83

DOS_TOYEVSKY

m

svaki album Mercury Reva je jednostavno lošsvaki osim Deserter’s Songs koji je najbolji album ikad snimljen pod određenim kutem

zadnji put kad smo se susreliinstrumentalna verzija ovog albuma upravo je večer prije bila službeno izašla vrtjela se tog jutra u slušalicamasjećam se kako ušao sam na metro na “flaster” linijiispucala fasada na neboderimausamljena republika i ruinirani pali sateliti na kolnicima bili su posljednje što sam vidio prije ulaska u tunelbio sam stavio recenziju na portalmalo prije nove stanice koju su svi već zvalinalik-na-Primrose-Hill-park

iako nije bilo baš lakojer je već mnogo drugih slova i rečeničnih znakovabilo iznad tračnica i kotači su zapinjaliupisao sam “m” na zamagljenom prozoru i potomga rasklopio i spremio u džepda me podsjeća na prvo slušanje ovog albuma kad me odred za nostalgiju bio vodio u lisicama preko avenijekasnih devedesetih i gotovo svake prosinačke večeri posjeo na prepoznavanje ispred reflektirajućeg staklaono u kojem se svi uvijek gledaju dok prolazeulicomsinoć, nakon skoro dvadeset godina, stisnuo sam playna njihov novi album i promatrao kako se vrijeme zagrcnulo izgubilo svijest na nekoliko sekundi

PODL

OGA:

MER

CURY

REV

. “DE

SERT

ER’S

SON

GS -

INST

RUM

ENTA

L ED

ITIO

N” (A

LBUM

)

83


činilo se kao da ostao je samo prostorna trenutaksvaki novi album ovog bendazapravo je samo povodda opet kažemo nešto o Deserter’s Songsstavio sam recenziju na portalbaš kad smo izišli iz tunelaptice su rastavile formaciju “m” u zraku isvi kontejneri s mirisima koji okidaju prošlost su popadalis dizalica, svi remasterirani albumi su popucali napolaprekrili aveniju valovima zvukai svi iz odreda za nostalgijusu bili leglipometeni, svi odreda

iako sam bio slobodno pretrčao mostom “Doviđenja”u mislima s kraja Molo longa izravno do mjestagdje me nitko ne može povrijeditiipak,nešto u meni je znalo da sam jutros nakratko bio na krivoj strani jer sam vjerojatno opet pokušao krhotinu rastegnuti na cjelinuu recenzijiu životuu nekoj točkiu mnogo točaka

jutros, bez promjene na licu, nešto niže u istom vagonučitaš moju recenziju i promuklo kažeš “m” sebi u bradu i odsutno misliš koje to ima veze s bilo čim danas kad su ljudi otuđeni istranci u vlastitoj koži i kada govore sa sobom više ne slušaju ni svoje ”ja“

84 85

dogodi se da ne prepoznaju (pišeš skoro naglas)svoj odraz u reflektirajućem staklu izlogatek nedavno primijetio sam kako kompiliramu glavi izreske iz tvojih tekstova

i preduhitrio sam te, iako te ne poznajemstavio sam recenziju na portalmislim, znam da postojiš, ne_mirovskyznam da pišemo za isti časopisali ne znam da me čitašne znam da smo u istom vagonu, ne znam uopćegdje sibilo kako bilo, u sljedećem paragrafu čekam te s rečenicom:“u reflektirajućem staklu ponekad vidim predivne oblake kako klizenebom, ali ne vidim međuprostore u odrazu zgradaoni commutiraju zajedno s nama”

“m?“, kažeš naglas i svijaš, negdje u vlaku, obrve u “m“nastavljaš čitati

“m!“, kažem podižući obrve gledam kroz prozor i ustajem sa sjedaladok napuštam ovaj tekstpresjedam na “kružnu“ liniju i bez riječi promatram nebo pod određenim kutemrazmišljam kako svi gledamo nebo pod određenim kutemi kako nebo gleda nas u presjeku bez ikakve angulature

izlazim kod biblioteke i sučeljavam se s vozačimakoji nikad ne usporavaju pred reflektirajućim staklima

DOS_TOYEVSKY

85


lokvi blizu pločnikai s pješacima trajno izloženima prosutim mirisima i zvukovimakoji im vjerojatno ništa ne značejer nisu poprskani isključivo njihovim odrazima

dok još nisu počeli naplaćivati kazneza prebrzo trčanje preko imaginarnih mostovaza silaženje na linije metroa u gradovima u kojima metro ne postojiza nasumična slova koja ostaju lebdjeti u zrakuza nesvjesne pokrete pri čitanjurecenzija u javnom prijevozu i u parkovimamislio sam naglas misli sigurno ne bašpretjerano važneali u tom trenutku ako ništa drugoondamojeskroz mojestavio sam recenziju na portala zapravo htio sam predložitimožemo li se složiti barem oko toga

da je i nakon svih godinasvaki album od Mercury Reva jednostavno lošsvaki osim Deserter’s Songs koji je najbolji album ikad snimljen pod određenim kutem

86 87

NE_MIROVSKY

tvoja ljubav doziva moje ime

sigurno već znaššto dolazi nakon ovogamnogo toga se promijeniloprikrast ću se kao sjena koja se nadvijanad začelje reda najnovije generacije hrvatskih književnikaželim učiniti ovu nesmotrenost samo jednomi samo iz jednog razloga(i potom nestati natrag ispod radarana dno impresuma Kazališta lutaka)oni nazivaju svoje romane prijevodimanaslova albuma indie glazbenika ja nazivam ovu pjesmu najboljim prijevodom naslova pod kojim nitko još nije objavio romansigurno već znašvidiš po kosi prolaznika kroz prozor na stanici kako diže se burai neka situacionistička kantautorska strukturananosi skarlet u svijet s kojeg je iscurila bojakroz tvoje mono-slušaliceali tvoji tekstovi odaju kakosigurno već znaš da ova boja tek linija je krede koja ostajeiza nas nakon što odljepimo se od zida kada dolazi naš vlak, dos_toyevskysigurno već znaš da commuteri čekaju kad ćeš staviti na portalsvoju jutarnju recenzijupa da odmah pronađu album u streamingui preslušaju ga čitajući tene pristajemo već godinama na čekanjemnogo toga se promijeniloznam da sigurno jedan si od ovih što zure u laptop u nekom od vagona

87

AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.NE_MIROVSKY

ali problem je da svi zure u laptopsvi povremeno gledaju kroz prozorsvi imaju slušalice u ušima i nitkose ovdje ne razlikuje osim po neočekivanoj boji čarapacommuteri ne gube vrijeme, mnogo toga se promijeniloznam sigurno dasigurno već znaš za meneali ne znaš moje imejedino ti i ja još uvijek pišemo pod pseudonimima i to pripisujemo, kako naivno samo, svjetonazorskim razlozimau magazinu prerušavamo svoje bojaznii neuroze u recenzijeimam dojam da u svojim tekstovima odgovaraš na mojeili ih barem nesvjesno posjećuješponekad imam dojam dok te čitam kako

tvoja ljubav doziva moje ime

metatekstualnoslova rekonstruiraju me dok putujem na posao poput naratora iz nove stvari Nestalnih frekvencija“Svirajte nešto ne-binarno” poslijetijekom dana zaboravljam na sve ovodok opet sutradan ne zakoračim u sanjivi vagonpuštam da me pretekneš u tekstui stavljam svoje tekstove online tek kad pročitam tvojesvaka tvoja riječ ucrtava putanju kažiprstomu zraku kojim tvoja ljubav putuje posveneodređeno i besciljnoi doziva moje ime ukoliko te ikad prepoznam

8988

predstavit ću ti sekao ona kojusigurno već znaškrenut ćemo odatleako te ikad prepoznammnogo toga se promijenilonaša prava imena najantiknija su stvar koju posjedujemo

NE_MIROVSKY

89

DOS_TOYEVSKY. IZ RECENZIJE NOVOG ALBUMA GRUPE RADIOHEAD.

priča s naslovnice u Kazalištu lutaka

mogao bih napisati ne toliko dosadnu priču s naslovnice u Kazalištu lutaka o vama jednom godišnje u kvartalu tiskanog izdanjakad bih samo znao što vas još motivira:integracija programiranog lupkanjaprstima po cijevima radijatorai hvatanja daha za novi buket lamentacija?ili jednostavno utrka sa strojevima na kraju koje je svaka pogreška namjerna i pljesak je napola udivljenje pred našim vlastitim mogućnostima

čini mi se da ste odavno prestalidvoumiti gdje ova priča vodi i presvukli pidžame desetljećau anatomske zračne jastuke od smeđeg samtana kojima se budite uvijek pet minuta prije nego svijet uvjeren da je preduhitrio budilicu utrnulom rukom zamahne i dok pere zubeubacuje petominutnu šumeću tabletu zvuka u lokvu kišesakuplja vaše mrvice putem po aveniji slijedi koncezanjihalih zavjesa s terase gradskog radija

nekad davno pokušavali ste me podučiti kako napipati otkucajeljudskog srca na katodi androida otpornog na metke potom ste mi davali satove glasnogklizanja po prozorima poslovnih zgrada Europe bez štitnika

NE_MIROVSKY

9190

DOS_TOYEVSKY

brisači brzine slobodnog padas glavom u akvariju i imobiliziranim rukamabudućnost koju ste sanjali stalni je postav u muzejimaa da nikad zapravo nije ni došla

ali postoji jedna sasvim druga budućnostsamo par stanica niže na “kružnoj” linijizatvorenih očiju udahnula je u trenutkumiris svježeg betona posred raskrižjazaronila i sustigla nas negdje putemi pritisnula gumb za zatvaranje vratavagona u metrou nama pred očima odala nam tajnu koju smo dugo skrivali od sebe, ona postaje sa svakim albumom i svakom godinom sve jasnija i postaje nam pomalo neugodno pročitati iznovapovijest pop glazbe sa saznanjem da pjesme u krajnjoj analizi i art uopćenikoga ne čine boljim osobamasamo omataju naše živote svojim sintetičkim koncimastavljaju misli u pokret i u pozadini sudok plešemo ali ne govore i ne pružaju život nikomeunutar zidova kazališta lutaka

91

NE_MIROVSKY. RECENZIJA ALBUMA “SIJEČANJ” NESTALNIH FREKVENCIJA.DOS_TOYEVSKY

hiperrealizam

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djeloova recenzija mogla bi otključati novi žanr i postići sličan trenutni status u svom skučenom minimalističkom formatuali nemojmo se zavaravatimi pišemo štivo za vožnju u metrou ili posebna izdanja za plažumetemo smrvljeno lišće na dnevnoj bazi ili borove iglice jednom godišnjeispiremo pod pritiskom loše grafite s uliceostavljamo samo studije za koje mislimo da su vrijednei uvjerljivo strše napola u stvarnostidrugom polovicom izvan nje nešto važno o njoj govoresve manje toga ostaje na zidovimaKazališta lutakane sjećam se kad sam posljednji put stavila ocjenu ili prišivala zvjezdice i tipizirane etiketeispod tekstova“najbolje od nove glazbe”8,6****1/2u Kazalištu se pretvaramo da mi vučemo konce kulture i objavljujemo samo tekstovepovodom arta koji je čista desetka ili negdje vrlo blizu njeili samo navodimo albume u rubrici “Vrtjeli smo bez riječi”ako nitko do kraja tjedna ne stavi na stol tekst podjednake kvalitete

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djeloali pitam se u kojoj mjeri je to uopće komplimentgeneracije koja nas čitaju nisu sposobneprimijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati senemojmo se zavaravati naš posao svodi se

92 93

NE_MIROVSKY

na zadovoljavanje određenih estetskih interesai komoditeta, baš kao i art o kojem pišemomoje riječi melodija su u pozadini života koju možeš uvijek stišati ili ne primijetiti pokušavam ti samo skrenuti pažnju na linije koje vrijedimeđu smetnjama na aveniji možda pojačati i ukrcati se

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelosigurno to nije niti izbliza toali pokušaj je sasvim novrana je uvijek ista, uvijek na istom mjestuista tupa i uvijek ista besmislena bolali šavovi su u originalnoj bojii razgrađuju se sami bez potrebe vađenjaovaj album zateže nas na svim pravim i krivim mjestima, podsjeća nas na naša ograničenjai odlično ukoričuje mnoge od naših borbi u zvukpokušavam poraditi na njegovoj perspektividanas ljudi više ne vjeruju u svoje dojmoverecenzija postaje štaka i snažan alat širenjainformacije, ja ulazim u proces kao krajnji prodavatelj svog radadok posredujem i svojim riječima pozivam te da uđeš zajedno sa mnom ili pak nekim svojim putemna mjesto koje je tuđe i istodobno tvoje i mojeimam na raspolaganju pola kartice tekstada opravdam svoje postojanjeponekom prijemosnicom koja te navodi na razmišljanjei ukradem ti pažnju

ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelozato ga provlačimo kroz detektor našeg recenzenta dos_toyevskog

93


primjećujete da je on u svom mračnom razdoblju posljednjih mjesecirecimo da se radi o svlačenju stare kože i dopiranja do čistog svjetla u ranoj fazidos_toyevsky je odlučio odrasti i nije jednostavno gledatikako je stvarnost već odavno porušila mjesta koja je smatrao općimavjerojatno ćete ga neko vrijeme nalaziti u čudnim tekstualnim prostorimano u redakciji smo uvjereni da će, vremenomzbog toga postati samo još boljia vi ćete uz pravu informacijusada zasigurno dobiti cjelovitiju sliku u nastajanjudos_toyevsky je ubacio u formulu mogućnostda pop-kultura niti izbliza ne spašava ono što mi jesmoi sada pokušava iznaći njezinu stvarnu ulogu u kontejneru modernog životapoznavanje mnogih umjetnika na osobnoj razini sasvim sigurno pritom ne pomaže, prema vlastitom priznanjučekali smo dugo vremena da ga nađemo u ovoj vrstitekstualne sekluzije utjecajasada preostaje samo da ga pratimokao i uvijek, na dvije kartice generacijsko remek-djelo ne mora nužnobiti pozitivna pojavaali ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu od cjelovitije slike u nastajanjui natrag

ugodnu zimu u predvorju Kazalištu lutakas vrećicom za čaj u ruci i zamagljenih naočalaželi vam glavna urednica ovog broja po rotacijskom redakcijskom ključu

ne_mirovsky

94 95

DOS_TOYEVSKY

sycamore

[prizemlje. izlaz na aveniju.]

ne misliš li da je zbilja čudnokako ljudi ponekad ostave nešto nalik na modricena našoj svijesti i kako se rušezidovi koji kao da su oduvijek bili tu kada odlaze

nisam nikad prepuštao previjanje opeklina na mojoj nutrini nekom drugomeniti su one ikad pomicalesvijest koju imam o sebi unatraške

one su za mene greške nastale u nevrijemeza know-how kojim nisam mogao ovladati ranijenosim u sebi kontradikciju, to znaš, zar ne?uvijek sam bio iskren sa sobom(jesam li trebao lagati više?)

i mogu reći najiskrenije da nikad nisamgledao nešto pretjerano duboko u sebene zabrinjavam se ako ostavljam nejasne neke pojmovedok svjetlima automobila obasjavam putokazena cestama kroz nutarnje gradove

mislim da ostavljam svakome dovoljno prostora za introspekcijusvakome dajem do znanja ako mislim da smo stiglido slijepe ulicene riskiram, najbližima uvijek poželim sve što sii sami poželemimoilazim misli o smislu osim možda u formatuglazbene recenzije

95


ja znam kako zvuči ovo vrijeme, ne znam koliko razumiješja znam zamisliti ono što ga definira i znam ostvaritiono što ga određujedan je priznajem gorak na površini ponekad ili malo ispod zelene koretreba mi zarez, ne uspijevam supotpisati nijedno umjetničko djelo više

[-1 ispod zemlje. “okomita” linija.]

teško mogu artikulirati svoje čuđenje pa se izmičeminstinktivno pred svakim činom bezuvjetne predaje u moje rukemislim da nisam dorastao za sve promjene kroz koje prolaze portreti ljudi koje volim na zidovima nutarnje galerije

nisam sposoban podnijeti zagrljaj distinktivne praznine kad se probudimskidam rukavice i s ruku odmotavam zavoje i pretvaram seda grad nije pod visokim naponom već mokra betonska masa bez strujeu očekivanju da ga elektrificira tok moje svijesti unaprijed

htio bih se skriti od pogleda kada u tako snažnom nasrtaju impresijestupovi o koje se oslanjam poprime obris izobličene pogreškenosim u sebi nerazmjerne nalete/nedostatke empatije ne uspijevam nikako integrirati prostor u meni koji pohranjuje sve moje grijehe

iako to nisam tako zamišljao i nemam koliko bih htio o tome jasnu misaoti si toliko blizu, ne_mirovsky, onome što čekao sam u sebi dubokoi bojim se jer između nas u metrou prolaze brzi vlakovi bez da se zaustavei kao da ne stignem kroz prozore stabilizirati tvoje licena drugoj strani stanice

često osjećam strah od proizvoda vlastite kulturei uhvatim sebe kako se uvjeravam da nije loše što oni postoje

9796

prskalicama u sumrak proširujemo zagrade i uvodimo nove nepoznaniceostavljamo ih za ujutro kao prljavo suđe za naraštaje koji dolaze

ja ne znam zašto smo ovdje, prenisko smo sada čini mi seja ne znam kakav okus ima sycamore kad se zasiječenaći ćeš me na visokim granama u odijelu i kravatina stablu u nutarnjem drvoredu pokraj ceste sjedim nakon posla, na izlasku iz jesenii, priznajem,pomalo smrzavam se

DOS_TOYEVSKY

97

NE_MIROVSKY

nemoguće Njemačka. vrlo vjerojatno ne Japan.

okrhnula sam ogradu obilaznice na ravnini, već nekoliko putaproklizala u prvim danima prosinca na ljetnim gumama niz rane tridesete osjećam se kao na rendgenu kad bura fotografira moje nutarnje gradove omotava ih oko stupova preko plakata za večerašnji koncert Nestalnih frekvencija

iako nalazi nisu baš bajni, nazire se mogućnost na površini stvari da Kazalište lutaka postane održivo za nas autore tekstova na razini dnevnih poslovašto je odlična vijest, ali daleko od dovoljnog da moj x-ray postane otkupljena slikaja sam pozadinska melodija koja tek podržava strukturu iza solo-dionica u pjesmama Wilca

da se sve ne raspadne

kad smo već kod tog benda naziv njihove pjesme koju prevodim u naslovu ove kolumnemožda je u nekom kutu svijeta doista održiv kao umjetnički izričaj ali svaki put kad zasvira u metrou za mene sve više postaje stvarnosna provjera da li je možda došlo vrijeme za emigriratiodavdje, a u svakom slučaju da ne sanjamkako nijanse mojih opcija s godinama tamne kao ribana jabukaili kora bananenemoguće njemačkavrlo vjerojatno ne japan

ukrcala sam previše autostopera besmisla u metro mojih nutarnjih gradovaipak, situacija se posljednjih mjeseci, ne odveć brzo, ali radikalno mijenja skica ove priče, kao i svih mojih tekstova, u početku nije previše obećavalaali fokus se počeo izoštravati na posve neočekivanim mjestima

98 99

NE_MIROVSKY

sve je počelo s jednim prilogom na radiju, o ženi po imenu Edith Steindok sam, zapravo, čekala najavljenu premijeru nove stvari gradskog “kućnog” bendazavršilo je mojim tupim pogledom u plavi zid restorana petnaest minuta kasnijeposve sam bila prečula glasove narudžbi, svježi tekst dos_toyevskog i novi single Frekvencija i skoro dobila otkaz na licu mjesta

ne, nisam ostala čitavu noć budna čitajući njezinu biografiju ili djelanisam, poput nje, dočekala jutro s riječima “ovo je istina” na usnamasamo sjela sam u metro drugi dan i prizor kroz staklo učinio se toliko nakrcan značenjima, ponavljala sam naglas nesvjesno“Ljubav poplavljuje srce osobođeno brana”pomislila sam: “ovo me zanimaovo gašenje plamena, ova neraspadljivost, ovo očuvanje međuprostora iz mene je izašao zasigurno ne monolog, možda vapaj više kao molitva

štogod to bilo, ne osjećam da sam negdje stigla, tek sam na početkupreskačem detalječula sam da se jan iz benda sprema na sličan put kao Stein kako je moguće da ga nije brigaza ovaj način života, za arhitekturu grada, za prostor riječi nemaju snagu zatvoriti ove sadržaje, pojmovi su tek nategnuta analogija, kako je moguće izraziti neizrecivopreskačem mnoštvo detaljanemoguće njemačkavrlo vjerojatno ne japantek smo na početku

99

DOS_TOYEVSKY

skarlet boja prosinca (kao danas, kao cimet)

ležim s uhom na pločniku na Istočnom izlazu osluškujemkako se cesta sprema ispljunuti me što dalje od središta gradastanica “Centar” na svim je kartama ali je nitko nije vidio otvorenuskrećem lijevo gdje na znaku piše “rijeka centar skarlet town”

ispred off-scene kazališta, u petak, nakon radnog vremena kantautori snimaju uživo zvučne razglednice grada prolazim pokraj Beth Gibbons dok baca akustičnemrvice golubovima noktima do smežuranih fasada

prebacujem se u Križanićevu gdje stupovi u prolazu ponekadpodrhtavaju i svod posipa sivi pijesak kao danas, kao cimetprianja na usne, publika razmjenjuje dojmove na uho ispred Konta dok Robin Pecknold uštimava gitaru, čavrlja između pjesama počinje sniježiti iznenada

stavljam ruke u džepove, odlazim prije nego mi kaput upije tugu koju je tišina sastrugala sa zavoja Sušaka i već curi u centar neobjašnjivaje naša fascinacija Mrtvim kanalom kad barke omota vjetar i raspline svjetla za kratkovidne, priklješti kao krijesnice ispod roleta

dok se sklanjam pred skrletnim autobusima koji voze sanjivo gradomredovito nagazim u lokvu ispred Palazzo Modella i poželimda netko uključi crno-bijeli efekt u njoj i fotografira u oba smjeraautomobili se zaustavljaju

100

vozači izlaze, ova pjesma zvuči poznatonikome se ne žuri nikamo večeras

naime,gužva je na aveniji, Ryan Adams svira “Shake It Off” uživo na terasi radija i snijeg pada tako polakou isto vrijeme Jesse Marchant svira besplatno za hodače u preuređenomi pokošenom nalik-na-Primrose-Hill gradskom parku

stakla na mojim naočalama gotovo prekrivena su pahuljama odlazim na drugom bisu, prati me zvuk orgulja iz “Snow Chicago”uspinjem se Kalvarijom i osjećam prodornost Tvog pogleda na Jeruzalem u pogledu što se proteže ispred kipa Gospe Žalosne

jer nešto ovdje nedostaje

uživo na radiju

103

103


in absentia

JULIEN

večeras imamo gosteznam, nešto ovdje nedostajetrodjelne pop pjesme višejednostavno nisu dovoljnepovlačim po podu prazne stolice pojačaj mi ove mikrofonejesu li ovi iz podrške većna terasu stavili zvučnike?pucketam prstima u eterplješćem dlanovima blizu zidajedino ti čuješ zvuk kakou miksu struji kao organizamposve mi je jasno shvaćamo ovo oduvijekskroz drugačije nego John Peelpogledaj samo bend, dolje kroz prozor, ulazeu zgradu radija kao da traže aziločekujemo poplavu večeras nitko godinama ovdje ne mjeri vodostajeali večeras imamo gostenešto ovdje nedostaje…

“dobra večer svima pored prijemnikada, ovo je baš ta frekvencijadobro došli u još jedno izdanjeemisije ‘in absentia’ gdjebendovi sviraju u pravilubez barem jednog člana i bez strujeuživo za grad, ovaj bend nije bio kod nas u studiju od rujnajer naravno, i večeras imamo goste ida, netko ovdje nedostajenaime bubnjar trenutno u gimnaziji

104 105

odmah iza ugla predaje zadnji sat i priključit će nam se negdje u razgovorukasnije

oni se zovu samozatajnoNestalne frekvencijesviraju indie-pop i, sufliraju mi,poneke alt.country sekvencijekažu da osjećaju se dobrou pjesmi kada nastajetekstovi su pastiche kasnih devedesetihžanrovskih pojmova i nostalgijei večeras će nam reći kako nešto ovdje nedostajei da jednostavne pop-pjesmejednostavno nisu dovoljne

imate novi album vani, zove se ‘Cijevi radiovala’i nekako se provlači krozsve pjesme fenomenradija kao krovna metafora?”

JAN

“pa... (uštimava gitaru)… svi volimo radio kao medij i nekako nam je zanimljivo tošto je preživio sve promjene i tehnološke potope prethodnog desetljeća.osim toga nalazimo fascinantnom činjenicu da se stvari odvijaju u stvarnom vremenu.poput ovog sessiona

105


večeras u studijusigurno, svi će moći kasnijepreslušati snimkuali samo oni koji slušaju večerasčut će kako zvukom(čuju se klavijature u pozadni)zapljuskujemo zidovegrada bašsadadok govorimo.”

JULIEN

ok, poslušajmo što imate u sebis nama su Nestalne frekvencijeprepuštamo vam mikrofone uživo na gradskom radiju90,3 Mhzslobodno pojačajte zvukova pjesma zove se ‘Paraffin’večeras imamo gostenešto ovdje nedostaje

106 107

(NESTALNE FREKVENCIJE; TEKST: JAN, GLAZBA: JAN – JONAS, ARANŽMAN VOKALNIH HARMONIJA: JONAS)

paraffin

gleefully september reels so freely dangles about the corridorsa simple breeze seals drops of ink entangled in one’s corduroythe only frequencies out here are those of humming-birds and fallen leavesmeandered from the trees and slowly spreadingall around the meadowed hills

on a brief walk in the inner city parkamid a life so linearrenders contemplation but superfluous save for the commuting timethe culture of the times is revelatory ofour thoughts, all is presupposed as if we’d reached a certain junction and all directions are already well exposed

(lah la-la-lah)the scent of paraffin caught meby surprise ‘round the candles (lay-la-lah) neetly litby the portraits of the saints(lay-la-la-lah la-la-lah)on the church floor there I knelt(la-la-la-lah lay-la-lee)

the wind exfoliates the books abandonedon park benches, clears the sky like a vestige of a love transcending our “self” enclosed within a circle linein the midst of green and spacious fields the time corroborated, so it seemed

107


I could have always organized the spacenever thought the time could bend us unredeemed

so you might say this contrasts the cityscapethe escalators, the westwayfor a moment one is bleached from the usualsidewalks and the crowded foyersnay I shouldn’t say the cityis my least natural dwelling placeyet how distant has it grown apart from being vibrant in its own peculiar ways

(lah la-la-lah)the scent of paraffin caught meby surprise ‘round the candles (lay-la-lah) neetly litby the portraits of the saints(lay-la-la-lah la-la-lah)on the church floor there I knelt(la-la-la-lah lay-la-lee)

108 109

JULIEN

ključne riječi (zasigurno, gemma)

ključne riječi:surogat simfonija radiofonija

možda da krenemo obrnutim redom oni znaju da ne puštamo stvari s top-listeradiofonija je plafon i prosječni slušateljčesto zamjenjuje nas za autistekad naleti na nas na radioskali

razmišljao sam puno previšeo nama i o ovom što radimobili smo pretpotopna djeca i oboje nobody iz predgrađa sasvim normalni klinci s avenije u reflektirajućem staklu vrijeme nas ostavlja savijenezastani prije nego pustiš smetnjeako čudno ti jeznam i meni jerazmišljao sam, zasigurno, gemma puno previšestvari imaju posljediceštogod napravili mi interveniramo u tišinui u prazne papireu ravni beep u eteru bojim se da ne izgubimo

109


ono što smo htjeli rećibojim se da ne izgubimo nit

samo riječi oduvijek moj su tool pusti smetnje kao paraf, pustitvoje nokturnalne garažne podloge one drže nas daleko ispod radara

još malo i počinjemonovu epizodu “Ključnih riječi”na radijudolaze nam u goste profesori, docentiuglavnom asistentii pokušavaju raslojiti fenomenedanašnje kulture na kontrapunktne čimbenike u eterui za to imaju trideset minuta

moje radiodrame, gemmapročitaju se u minutui svi naslovi stanu na okrugli bedž crno na bež u nekom kuturevera tvog kaputai njima želim reći temeljno dvije stvari

prvo da čekao sam tebeispred zgrade radijanema veze koga zapravoili što u mojim mislimačekao sam tadačekao sam tebedok te još nisam poznavao

111

drugoda tkivo našeg “ja” još uvijek nije surogat radiodramauprizorena uživona polupraznoj off-sceniiako projiciraju se po nama često zasluge s odjavne špice poslijepodnevnog programa i naslovi pjesamakoliko god ponekad loše ovo izvodiliiz mog kuta gledanjaprati nas u stopu nešto kaoBBC-jeva filharmonija u odijelu i kravati stojim ukipljenou mojim mislima zatvorenih očijuusred Principijapod svjetlom reflektoraogoljeni su temelji na kojima stoji gradfotografija je posve crno-bijelamoja izvedba pušta skarletboju u mikrofon, zasigurno, gemmaa ovo u pozadini sasvim izvjesno je orkestrirana simfonijai shvaćam koliko mi nedostajeupoznati dovoljno dobroskladatelja

ponekad možda sličimo naznanstveni rad u laboratoriju klinike za traumatologijukada čini se da nema nikoga ovdje tko sluša ili čita u sebii kada napušta nas radiofonijasamo plafon i ja

JULIEN

111


i ti iza staklasurogat simfonijaradiofonija

ključne riječi: surogat simfonijaradiofonija

samo riječi oduvijek moj su tool pusti smetnje kao paraf, pustitvoje nokturnalne garažne podloge one drže nas daleko ispod radara

112 113

retina

GEMMA

dotaknula sam tvoj strahod plutanja, ja pletem tvoj sound u splavnikoga nema na ovoj frekvenciji lampica žmiga, samo smo ti i jati si velik i šamaraš besmisaonastavljaš kao da ne postoji ništa važniješaljem ti ljubavnu priču u podlozi izmeđunas i našeg grada glasnije

kada suzi mi se vidno polje oči moram prekritisiva vlakna prolaze kao titl kroz suzeu retini

da, stavljam najbolje podloge večeras znam da pomalo krejzi je najavljuješ impromptu večer radiopoezijeusne ti poprimaju okus mikrofonakažeš i prsti miris pregrijanih kabela

JULIEN

kolažiramo antitijela za aveniju koja se konformira

GEMMA

i motri stvarnost kroz cilindre rasplinuto i relativiziraoči peku me i suze

PODL

OGA:

NAT

ALIE

PRA

SS “M

Y BA

BY D

ON’T

UND

ERST

AND

ME

(LIV

E AT

SPA

CEBO

MB

STUD

IOS)

”

113


na retina zaslon tonskog pulta mi niz obraze

sužava mi se vidno poljei nije uopće radio friendlynisam spremna prihvatiti nikakouzaludnost kao staticna signalu kao esencijalni sastojak na ovoj frekvencijilijepim zvuk kao titl za suzeu povratnom paljenjuu retini

114 115

k

ja to zovem garažna metafizikati to zoveš jednostavno [ka:]iznova siječanj, gemmaprikrada se iza leđa grada i prekriva nam oči dlanovima nakon sumrakai pita nas tko smo i zaštos rupama u kišobranimai fragmentima duboko uligamentima pita naszašto raskopano središte naših nutarnjih gradovajoš uvijek ima oblik pitanjakad ga više nitko koga znamo ne postavljaozbiljno u urbanističkim planovimadanas svi putuju obilaznicom ili koriste metro za odlazak na posaostanica “Centar” zatvorena je većgodinama i u fazi obnove trajnoiznova siječanjraznosi lišće iza sljedećeg ugla razlijeva svjetla semaforakroz kapi u unutarnjem odsjaju na naočalamapa preko okvira nacestu već pomalo mokru ispod guma autobusai potplataja to zovem suburbana izvedena garažna metafora

JULIEN

115


ti to zoveš jednostavno [ka:]isve to prikradanjeugrađuješu svoje podloge, gemma, tkašu svoje instrumentale s distanciranim glasovima ili izoliranim zvukovima strojevakoje si izrezala iz prostora usput negdje međuodlučnim hodačima prema točki [be:]i nestabilnim operativnim sustavimau stvarnom vremenu zalutalimau pletivo tvojih osjetila na neuobičajenim frekvencijamapohranilakao okidače za otvaranje glavne temei klinove za bass linije siješ ih kaospleen među synthove sveda ih rasplineš kasnije i sakriješkada sve bude dostupno a mi budemokupovali samo nostalgijui preuzimali odgovornostpostupno

ja to zovem garažna metafizikati to zoveš jednostavno [ka:]jer kažešne znaš li da

116

fragmentiranost je neuroza stoljećaa ljudi oživotvoruju obrise zamagljenih identiteta s rubova fotorobota kojima dos_toyevski ocrtava naše nutarnje gradove u svojim recenzijamaotkinuti smo od čitanjasvog “ja”skoro bez znanja otkrivamo na sebi tragove šteteučestalo iznovaovog siječnjaneki to zovu čudan zaokret u programskoj shemi ka seciranju vlakanaja to zovem garažna metafizikati to zovešjednostavno[ka:]

ti to jednostavnopuštaš u eter van ja tada obično zašutimi puštam da umotaš grad za spavanje

JULIEN

titranje vremena

118 119

u stvarnom vremenu. radiodrama.(četvrti dio: kulisa)

rastegnuto, ali precizno, u sumrak svjetlima prosinac treperi o zavjesastu pozadinu neba. predvečer iz ureda gledamo kroz prozore galaksije puno prekasnije nego sada, dok govorimo. planetama možda osipaju se polutke nama po kosi ili u stanje kaosa ulaze upravo orbite, a mi promatramo tek arhivske snimke dok usnulo čuvamo muzeje nostalgije i stvarnog vremena. zvuk dubokih synthova natapa eter u gluho doba večeri i, dok se vraćamo s posla, prekriva asfalt premazom hladnog tiroksina.pred jutro dislocirani garažni beatovi kao ležeći policajci retardiraju vožnju kroz rem fazu i bude nas nenametljivo. sjedim na rubu kreveta s licem na dlanovima.uzimam prvi duboki udisaj novog dana i osjećam blage valove još neodživljenog danas kako zapljuskuju mi stopala.

119


smrvio sam jučerašnji dan u fini pijesak, pljunuo i umetnuo u fasadu svega onoga što jesam. slušam kako iza zidova nastaje poezija u skicama negdje u gradu kao izresci iz života, fragmentirane misli, odbljesci dijaloga.hodamo na posao avenijom na svježim garažnim podlogama.mašemo tjeskobom u vrećicama za čaj.čekamo svi da prođe bujica, da poplava odnese nas i odbaci do obilaznice neki nezaobilazan događaj.čučimo unutar sebe i čekamo sirene.navučeni na sveopću glad da budemo danas tamo gdje se događa nešto presudno i definirajuće, odakle slijevaju se vode niz ceste i traže nam stopala.da budemo tamo u stvarnom vremenu odmah sada, dok govorimo.(jer ako nismo tamo čini nam se kao danismouopće)

120 121

JONAS

flaster

ispuhana lopta preblizu termopećidonijela ti je minute kontemplacijeiza vrata u kutukidaš tapete sa zida polako i nečujno suzama zabijaš odvezane vezice u parketpostaješ odrastao na trenutak

inačejesen kada se poigravas tkaninom dubinskih kadrovasuze mirišu na biblioteketada i probudeu tebi potrebu da lijepiš skupa riječineodoljivo dobrog zvuka i nesigurnog značenjabura je balzam i akozatvorene oči ne obrišeš u vatu divovskih oblakaona ti poklanja kockicu poezije u trepavicamasunce te grije, ono nema pravilasloboda je krafna od pekmezana putu do prirodoslovnog muzeja

loše loše stvari lošestvari loše stvarimrviš s korom pečenog kestenaizložen prvim napadima svjetala gradana tvoja osjetila bez filtera tvoji nezgrapni prsti kad bi mogli naučitistiskati tipke klavira

121


porasle bi na dva naspram milijun šanse da postaneš sessionsvirač na albumima Nestalnih frekvencijai to bi bilo sasvim dovoljnonebo postaje sivo

ti ne voliš vrtuljke i općenito nepoznate stvarikoje nije tvoja mašta rastopilai ponovno sastavila uvijek malo pomaknuteod svog stvarnog sadržajadani su pretjerano dugi i razvučenipreko prekomjerno prostranih livadapa puštaju boju vječnostipo tvojim raširenim rukama kad nitko ne gleda

kad skočiš s ljuljačketi znaš da skačeš u naručjepa čak i ako te slučajno ispuste iz rukuiako ti to nitko nije rekaoznaš možda i bolje nego sada ja a nekad tida je jedan anđeo zadužen da uvijekskida temperaturu besmislaizmeđu flastera i koljena

122 123

JULIEN. RODITELJIMA.

glossa

vidio sam vas danassjeli ste za stol baš do mojegana terasi kafića rekao bihkasnih sedamdesetih ili tako nešto

vidio sam vas danas na polupraznoj avenijikoju sam jedva prepoznaosa starih fotografija

nisam posve razumio žargon kojim ste govoriliali udarilo me posred prsnog koša ononešto bezvremenskou zraku među vama

prepoznao sam vas izgubljene u trenutkuosjetio sam fade-out kojim ste izolirali okolinuiz prostora pažnje prepoznao sam vaspo držanju za rukei bilo mi je malo neugodno

što zanemarujem sugovornike i zurimkako međusobno šutite i smijete se naizmjeničnopotpuno nedodirljivi za naševisoko sofisticirane kategorije bliskosti

vidio sam vas danas sretnekroz stari miris svježih novinavlage i starih drvenih interijerakroz miris Rječine nakon kiše

kako udaljenim vozačima dajete znakda propuštate i ovaj autobus

123

mašući vinilom dok grad podrhtavaiznad nutarnjeg gradilišta metroa ispod ceste

vidio sam vas nikad takomlade i pomalo preplašenejer se glose upisuju u tkivo pričetek nakon dodira s ogradom obilaznice

vidio sam vas i niste me prepoznalipogledali ste me načas i onda su zasvirali Fleet Foxesiokrenuli ste se jedno prema drugom i prstimapočeli oponašati udarce bubnja na rubu stola

popili do kraja čaj iz iste šalicei uputili se u pravcu mosta ”Doviđenja“vidio sam vas danas kasnih sedamdesetih ilitako nešto

124 125

JAN

instrumental. počeci.

s kim bih mogao popričati...„čime biste mogli doprinijetiviziji našeg linearnog razvitkau sljedećih pet godina?“

čini mi se kao da mi se rastaljuju osjetila svaki dan iznova i da mi se oduzima emocionalna inteligencijapri ulasku u atmosferu pod pravim kutom s kacigom opet po prvi put na ovoj planetisamo ja izgledam kao da stalno prizemljujema svi drugi kao da su rođeni u ovoj džungli insekata koji ujedajuiz vlažnih tragova kiše na fasciklamakao da su riječi poput ”nesumjerljivo“ ili”deliberacija“ izgovarali tečno s razumijevanjem odmah nakon ”mama“ i ”beba“s tim da su ove potonje na nepisanom indexuvrućih riječi s potencijalom anarhije za ravnotežu u timu

”ne, nisam to nikad od vas čuo, šefe“(ali shvatio sam po pogledima)nemoj me gledati čudno ako grizem tipkovnicupopio sam previše kavepodijelio sam previše prijateljskih pokretajutrospokazao sam previše puta da znam boljenapraviti posaoda stvar bude gora nesvjesnoshvatio sam po pogledimabarem dvoje nagrizaju moj dio našeg projektabarem jedan bi za iste novce odradio cijeliza početak

125


”ima previše osobnih stvari na radnom stolu“čuo sam glas iz partnerskog dijela prostorapovratio sam u koš pored fotokopirnog stroja

kad iziđem nijem predvečer iz uredapokušavam se povezati sa sobomprije potopai otkriti tkosam i zašto sam došaodo ovdje njihova stvarnost je tako jakashvatio sam dok sam sušio kosu jutrosda pričam sa sobom u korporativnim pojmovima

”s kim provodiš vrijeme preko vikenda?“čime da te udaljim ne pomažesprej protiv insekata mutirali steispraćaju me upaljena svjetla s našeg kata i odbrojavaju moje vrijeme

iako znam da ćuubrzo kad primim dovoljno udaraca u tijelouhvatiti dobar kut ulaska u orbitui jednog dana se probuditi i shvatiti da sam uspio integrirati moju stvarnost kao modula da joj plamen zahvati samo ruboveu ovom paklu instrumentala

i neustrašivo sa nepisano obvezatnim slušalicama i patentiranim neprobojnim tipskim ugovorima na prijenosnom diskučitati časopise o glazbi u sablasno tihoj vožnji metroadoma iz poslovnog centra

127126

ali to nije problem

problem je što mi u glavi odzvanjatekst na engleskom od Tome Akvinskogpokupio sam ga kao citat u nekoj knjizi poezijekojoj sam zaboravio naslov”nothing is loved except it be first known“i pitam se jer možda bih te htio voljeti kad bih znaotko si Ti i zašto si došaoiako mi nitko nije pričao o Tebiali shvatio sam po pogledimas krovova mojih nutarnjih gradovada su horizonti jako repetitivni i daiako su me učili da to napravim da se ni ne skuži razlika bolje da u ovom slučaju ne povlačim grafitnom olovkomprostom rukom okomitu crtu odavdje do oblaka i preplavio me predosjećaj kojeg se ne mogu otresti da nikad neću upoznati sebe i prije i poslije potopado krajadok Tebe ne upoznam

JAN

127

EDITH

lublin. ulica lubartowska, prije deset godina, prije osamdeset godina, sad.

hvala što si opet uzeo potrgani kišobran inema na čemu znam odabrala sam prilično dobru knjižaruza zaklon

ostavi kišobran na ulazu tip kod stalaže za filozofiju čudno nas gledahodamo na prstima i poštujemo petominutnu zabranu približavanju knjigama na metar

kažeš za većinu ljudi danaskao da je ta mjera opreza izrečenai kad im kiša ne cijedi s kose i obrva i kad ne padapretjeruješ

tvoje ponekad predvidljive dosjetke ponekad puštam da me pokore i puštam dapustiš boju sa svoje ruke na moju ina cvijeće na prozorimai na izloge knjižarasvih središta gradova iz mog pamćenja

htjela bih pronaći knjigu s najboljim mirisom papiraili već jednom poeziju koja mi nešto važno i blisko priopćavakažeš da je 1936.

128 129

EDITH

pisao bi mi izvanserijske sonete obložene mirisom parafina i tinteu dvorištu drvenih kolonijalnih kuća neke suptropske zemljeili iz rovova koje Europa tadakopa posred sebe izlazimo na cestu prestala je kiša i odlijeva se niz ulicu zajedno s namai s kompilacijom demo snimki Nestalnih frekvencija s nekog od otvorenih prozora na prvom katuhodamo sada

ali osjećam kako nadvijaju se oblaci nad nama, jonasi kako nebo postaje ozbiljnoa zrak žuto zagušljiv i nijemzamračuje se i čini mi se kao dagodine odmotavaju se unatrag dok hodamo i ulazimo u bočne prolazenestaje veselje i umjetnost s glavne uliceuključuje se vrijeme mrakai zgrade koje nisu više tuprolaze kroz naskao crno-bijele fotografije u pokretu

kad vidim stare fontove slova iznad vrata i izlogaobuzimaju me trnci i tuga uzimam te za ruku i osluškujem kamenje kako govori i kada ga uopće nemastojimo na mjestu gdje je

129


sinagoga bila nekadčujem te kako govoriš da ne postoji ništa sigurno i ništa konačno ovdje daleko ispodonog što jesmo i dazvijer obilazi oko svihi želi postati dio nas na mnogo načina

na trenutak mi blijedišoprosti

koljena mi sama dotiču zemlju i prsti nepostojeće prazne cipeleispod glasa recitiramshemà israel oslanjam svoju glavu na Tvoje dlanoveu sebi osluškujem tako stvarno kako Tvoja riječ traje kroz vrijemea ja sam ona kojabez Tebenisam janaša stopala prekrivena su lišajevima prašine svih ulica svijetaja sam ona koja nisambez TebeAdonai elohenu

131130

samo Ti možešiz ovog kamenja koje smo mipodićidjecu Abrahamovu

EDITH

131

GEMMA. IZ TVOG KUTA GLEDANJA.

cimbal

kad bih moglaprobuditi se iz tvog snanacrtala bih ti mapu svega što sam prošlai ostavila iza sebe poeziju putem prozračnu i novu učinila bih suvišnom svaku glazbenu podlogu svi bi nakon drugog stihanesvjesno stišavali radioučinila bih nakaradnomsvaku jednosmjernu parabolupodignula bih pisanjena novu paradigmu kad bih u tvojim snovimanacrtala mapusvega što sam prošla

kad bih mogla označila bih ti na njoj ceste do jednostavnosti svega što se nalazi u mojoj glavii o tvojoj nevjerojatnoj nemogućnostijulien, da do toga dođeš samza tvoj pattern poimanjastvarnosti ja sam intersekcija vlakovaza tebe nedokučivih skretničaravidim ti na licuda si očekivao sve prije nego da tepromatram bez da primijetiš s terase kao s vodotornjevamjesta gdje sam bila dijetekako si smiješan kad se ekstremno rijetko

132 133


osjećaš slobodan kao da nitko ne gledati si različit i potpuno “drugo” gledaš me na neki način potpuno nov i to traje već prilično dugonitko uključujući menenije vidio u meni ono što ti vidiša da bi to iako malo pomaknutoimalo barem neko uporište u stvarnosti

kad bih moglahodati sporednim trgovimatvojih idealnih gradova fotografirati najfrekventnija ugibališta autobusnih linija iz tvog djetinjstvagledati zgrade i ljude kad se pale svjetlau sumrak kroz prozor dok se voziš doma iz gradakontemplirati najponavljaniji façadei vidjeti nebo kako ga vidiš titada

kad bih mogla sadau tvojim snovima usaditi kontekst subliminalne poruke u tvoje sjećanje pa da me prepoznaš iza stalaže kroz knjigeu bibliotecii da kao izvanvremenska iznimkaprošećemo avenijom šuteći onda kad se još nismo poznavali ili barem da pretražimo snimke svih izgubljenih detalja memorije

133

AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I MEÐUPROSTORA.GEMMA. IZ TVOG KUTA GLEDANJA.

jer bilo bi zanimljivo znatida li smo ikad bili obojeu dućanu ploča u isto vrijeme

kad bih mogla kroz crvotočinuu prostorno-vremenskom kontinuumupustiti ti moj omiljeni album na slušalice i gledati s terase radijakako prolaziš avenijom kao kasni tinejdžer hodaš igledaš ljude s udivljenjempromatraš otajstvo u njimau njihovim pokretima i između njih, čudiš se kako mogu bez postavljanja puno pitanja disati vodoravni zrak i promatrati ovo široko platno fenomena

kad bih moglazaustaviti te ne čineći ništa posebnosamo bivajući ja nesvjesno i fokusiranoi susresti te u pozadini tvojih misli jasnokao otvoreno nebomalo ranije nego što se to negdjeu stvarnom vremenu stvarno dogodilo nakon što te prepoznam u masiznajući sve što će biti kasnijekako čekaš nekoga ispred radijakao rani twenty-somethingi niti ne slutiš

135134


da je muzika šampon, a mi da ćemo s ovog mjesta prati kosu gradadok šutimosada ti u studijuja na terasi na kratkoj pauzigledam grad i tebe i razmišljam o svemu

kad bih moglaosjetiti zatvorenih očijukako preko mene prelazineki fragment svih ovih sjenai kad bi bila velika moja sjena pred svim tako stvarnim činjenicama a ne bih imala, ne bih imalaljubavkoja me izvlači iz kruga gdje naše “ja“ središte jesvega odavno već metastaziralo jesamotniostala bih cimbaldabila bihcimbalšto zvečibila bih cimbal

135

JANGEMMA. IZ TVOG KUTA GLEDANJA.

retrospektivno

sekunde kao čekić ravnaju nosnu kost odsutnoudarcima označavaju kraj čitanja presude kumulativnoza odlaganje balasta privida u kontejner stvarnosti nediferenciranoza izbijanje zuba vremena iz usta sadašnjosti instinktivno

jer kako objasniti vrijeme koje puše bestjelesnoi lokalizira prožimajući plamen naših zjenica postupnopolako otima mirise naših prisutnosti prinudnoispire obrise naših osobnosti s cesta neprimjetno

a zgrade koje smo zatekli unutar sebe nisu bile izgrađene bespravnoipak ono ih ponekad ruši bez najave nepovratnoako nam se sviđa da se naši životi mijenjaju brzo i definitivnozašto stalno cupkamo po općim mjestima bliske prošlosti bespredmetno?

kažeš da drvene mostove u nalik-na-Primrose-Hill-parku vrijedi uvijek posjetiti ponovnojer barem djelomično mirišu kao oni engleski pedesetih ili devedesetih retrospektivno?pokušat ću ti odgovoriti da smo putem izgubili nešto vrlo vrijednopotrudit ću se da to bude više-nego-Dylan-na-pressicama-’65. samouvjereno

da, mogao bih obući crni Ben Sherman kardigan naivnotu, tamo i svugdje prošetati slikama prilijepljenima za svijest selektivnoi shvatiti da bez obzira što smo prerasli vrijeme za gubiti vrijeme bezbrižnosvjetovi u nama nisu zvučali pretjerano različito u mono

nego da nam možda nedostaje tada kao i sada egzistencijalnomoći urezati inicijale u klupe koje neće biti zamijenjene trajnogdje pogledi koji kažu “prepuštam se tvojim rukama” razornoi čitaju “ti me nećeš povrijediti” i znaju da se mogu osjećati sigurno

136 137

JAN

neće biti na nekoj od sljedećih stanica zatvoreni u krhko i prolaznonego preobraženi u ljubav samu bezuvjetno i apsolutnokoja čeka da sve ono u njoj iznenađujuće i otajstveno bude predoznačeno nama ovdje i sada, darovanorazotkriveno

137


studija #3. kako univerzalnim izraziti lokalno, protegnuti naslov na post-rock dužinu, govoriti sami sa sobom i usput hrvati se sa smrtnošću.

I.

JULIEN

oblaci prokišnjavaju misli kao jednostanične organizmevidljive golim okom u snopovima svjetala avenijeuzimam pauzu s posla, neki kišni narativ obuzima mevečer polako poprima monodramatične razmjere kišobrani zašiveni su, fasade impregniraju otiske i pokoje odabrane angažirane grafiteulične lampe ne iskre pale se na autorizaciju migom iz poglavarstva preko aplikacije zaustavljam se ispred izloga dućana ploča i odjednom ne pomičem se

netko je, misleći na treći album grupe Radioheadmeđu ukrase zalijepljene s nutarnje strane staklastavio pomalo anakron i čudnovat stihna papiru, zaskače me kao stari post-it starijem sebi“ja sam kupio Ok Computera nisam znao unaprijed kako zvuči”

godina je 1998. i sjećam se kako miriše omot albuma na prvo listanje i ispušni plin autobusakoji propuštam jer ga jednostavno ne primjećujema tek ću za nekoliko sati čuti prve zvukovetko uopće danas kupuje ploče bez prethodnog preslušavanjau post-imperiju nitko više ne vjeruje u omote niti ih miriše

PODLOGA: RADIOHEAD. OK COMPUTER.

138 139

gledam kako u mene netko zuri i stavlja mi preblizu očima remasterirano izdanje gorenavedenog albuma iz izlogazuri i usmjerava reflektor u moje licepita me gdje sam bio u međuvremenu i jesam li možda postao sve o čemu niti ne pomišljapetnaestogodišnjak koji čeka autobus nakon poslijepodnevne smjenenekog pretpotopnog rujna nakon školejesam, odgovaram, i mnogo više od toga, dodajemotklanjam reflektor i upirem kažiprst u sugovornika

ušao sam ravno u pukotinu između javnog umai privatne inicijative i tu ispleo čuvalištei posao, dječače za koji narednih deset godina ti nećeš moći niti sanjati da prilažeš životopis prerano je da usmjeravaš reflektor u menepetnaestogodišnjače štreberu sanjaru i oženio djevojku za koju ti nikad ne bi mislio da bi te pogledala i koja ne voli rani Radiohead(zapravo sve što su izdali prije 2007.)i iskreno sumnjam da bi voljela tvoju ranu poezijuti nikad nisi mislio da bi netko uopće mogao voljeti tezbog tebesedamnaestogodišnjačepoznajem tei, priznaj, nisi pretjerano bio uvjeren u svoju sposobnostvoljeti nekoga zbog te osobea ne zbog sebesanjaru

139


bez pokrićapreviše ulažu u tebečitao si knjige koje ne razumiješ i to uglavnom krivene moraš niti početi opravdavati seproživljavao emocije intenzitetom koji ćeš ubrzo zaboravitida postojidevetnaestogodišnjačeštreberunisi znao što bi s nadahnućima i htio si pratitisvaki pokret čovjeka ili zvuk strojeva na aveniji nisi još dotaknuo tuđe međuprostore i nemaš pojma uopćenisi još nekoliko godina upoznao značaj riječi trpljenjenisi još niti u primisli imao mogućnostda ljudska ljubav nije konačni izričaj njezine formei da smrt ne pogađa samo neke ljude koje baš i ne poznaješ najbolje

a sasvim sigurno nisi znao što je istinskasloboda(jer to niti ja još ne znam posve)

dobro si prošao što si postao javjeruj mi na riječsamo ja znam tko si sve mogao postatimisliš da tvoji prijatelji, tvoj svijet trajat ćenisi još ni upoznao jonasa, edith i janadvadesetjednogodišnjačeproći će godineo gemmi već sam ti rekao previše nego što zaslužuješšmrkavčezačepljenih sinusa

140 141

sasvim obični nobodyiz predgrađaposve prosječni sanjaruotvorenih očijus dvadeset i tri godine rastešmlađi si ali svejedno gubiš u hrvanjusa smrtnošću

a opet pitam se ponekadjesi li mogao postati netko drugii bolji od menes ove ozbiljnije strane cinematoskopske večerizatvaram kišobrani vraćam se u studiomokar. postajem poluvodič za novu radiodramu

II.

EDITH

šećem avenijom sa slušalicama navečeri udišem hladni prosinački zrak u pluća puna krivnjeja sam majka troje djece sa trideset i četiri godinene nalazim opravdanje što sam vanisa slušalicama u ušimau ovo vrijeme

141


ali jonas je vidio moje lice s posla i namjestio ješutke playlistu za slušanje irekao da će on čuvati klincete da izgledam kao da mi treba glazba koju sama ne bih nikad ovako složila i baremsat vremena tumaranja niz Bulevard do centra pješicei natragjonas me čita kao knjigu pogađa na meni sve tragovei odmotava klupko unatrag iz mojih očiju iz magle i kapljica na naočalamai tragova kemijske olovke na prstimaod 14:00 sati jednostavno gledam kroz ljude i ne želim susresti nikoga od njihu njihovim međuprostorimamalo prije vidjela sam juliena izdaleka kako razgledavaizlog dućana pločareći ću mu kasnije zašto se nisam zaustavila a i on se doimao kao da izgubio seu trenutku

obično nemam vremena za razmišljanje o životuu stvarnom vremenuživot mi se ponekad doima kao nešto neuhvatljivoi tamo gdje ja nisam u središtuali ova stvar iz slušalica pogodila me kao pomrčina sunca niotkud kao čisti koncentrat mog odrastanjau ovo što jesam i sve prošle međuprostore(ne znam otkud jonasu ova pjesma još se nismo bili niti upoznali kad se vrtila u eteru)i sad razmišljajući o svemu u šetnji niz Bulevard pa preko cijele avenijevraća mi se pravi kut gledanja na stvaripredmeti

142 143

postaju stvarni, ljudi poprimaju dubinuobavijenu otajstvom, avenija postaje narativ svaki pokret je čin hrvanja sa smrtnošću

iskaču mi iza ugla neka druga lica koja bih šećući (znam da nije više moguće, ali...) htjela ponovno vidjetiželim čuvati obrise svih onih ljudikoje nećemo više susresti nikad na ovoj avenijizazivam njihova imena u sebi kad prođem mjesto na kojem sam ih posljednji put susrelapostoji međuprostor u koji se izravno ulaziili propadakad naletiš na kontakt u imeniku ili sms umrlih ljudi u inboxui pitam se u sobi za ispitivanje negdje u sebisjedim iza lažnog ogledala i promatram se na stolici kako gledam u zrcalo i suočavam se s pitanjemšto se događa kad uruše se unutar nas zidovišto preostaje i postoji li nešto vrijedno čekatikad izađemo iz vremena da li nastavljaju postojatimeđuprostoriokrećem ključevei tri para ruku na ulazu većgrle me

III.

GEMMA. IZ MOG KUTA GLEDANJA.

zvuk brodske sirene jedne posebno akustične maglovite večeri odjekuje gradom

143


kao trublja arkanđela1997.

gospođa iz gradske čitaonice ostarjela je prvi put vidno otkad tamo čitam časopise o glazbisvaka tri mjeseca posljednjih petnaest godinasvibanj 2013.

ciklonalni vjetar donio je sjevernoafrički pijesak u goste posvuda po gradu i u nosnice na nekoliko danapomisli na žutu avenijupomisli na preuveličane dojmovepromatram prizor s prozora školestudeni1993.

otvorili su novi dućan ploča“Ok Computer” stiže najesensa samo godinu dana zakašnjenjatoliko smo otprilike bili smanjili vremensku prednost zapada. slušam inisam impresioniranamislim da je “The Software Slump”grupe Grandaddybolje pogodio bitbolje izdržao test vremenabolje ga je natopila nostalgijabolje je i mirisao dućan ploča kad sam ga kupilačetiri godine nakon te 1998.

144 145

slažem kartice sa slovimau odgovarajuće utore u slovaricičaj od hibiskusa u limenoj šalici 1991.

trčim po prekomjerno prostranim livadamai najesen prvi put idem s roditeljima u gradna nogamadržim ih za ruke čvrstorujan/listopad1986.

prvi put vidim juliena s vanjske strane izlogačeka nekog ispred zgrade radijana književnoj promociji sam unutra u čitaonicirujan2006.

dobivamo pilot-termin četvrtkom od 18:00dva sata da opravdamo razlog svog postojanjana radijuemisiju smo nazvali “hodači subsoničnim”2008.

sjedim na svom grobutočnije na naslijeđenoj obiteljskoj grobnicipada topla kišamolitvasrpanj2011.

pridržavam se za zidove ako nisam sama sigurno nas nema

145


više od četiri na avenijizabranili su izlazak iz kuće zbog orkanske bureovaj put to stvarno misleipak, htjela sam već večeras poslušati u dućanu pločanovi To Rococo Rotnjemački minimalizamorkanska burasiječanj 1999.

puštam “nešto za kraj” posljednji put ove godinedeset minuta do 22:00 uzimamo priopćenje s porte na izlaskuo ukidanju emisije najesen 2016.i slušamo program sa zvučnika na aveniji ispod terase radijašutke se gledamo i pokušavamo suočiti se s prolaznošću jedan drugome u očimaa tek izdaleka kolateralnoprimajući ovaj promašaj ravno u tijelohrvamo sesa smrtnošćuprosinac2015.

IV.

JAN

krateri i brazde pojavili bi se na našim licimakad bismo tijelima opredmetili svaki amortizirani udaracpostoji čitava znanost zamjene melema

146

na međuprostorimanaša razmišljanja još zvuče i iskre kao analogna glazbena opremagemma, pusti nešto egzistencijalno što otvara nas commutere iz pretpotopnog vremenaza biti ovdje sada usred post-imperijaodmah ujutro iz laboratorija iza stalaže s knjigama zavrti nešto vrtoglavo stvarno i autentično iz onih prvih “Soničnih dihotomija”pusti neku ploču koja pucketa iz demofaze Nestalnih frekvencijapritisni: šaljistatus: nije isporučeno

samo da znate, dolazila mi je čista poezija na pamet uvijekod trenutka kad bi se upalila lampica prijema vaše frekvencijenije mi žao vas, žao mi je grada u kojem se ovo događa možda stavit će snimke vaših emisijana neki server, julien, jednog dana kao John Peelovekao suvenire iz post-imperijakao dokaz da nije sve bilo toliko lošeza klince koji će i tada biti svugdje osim sada i ovdjekoje je povjereno namaviše primatelja: julien; gemma; edith; jonas;pritisni: šalji; status: isporučeno; pročitano

okomita linija

149

149


mezzanine (naša inačica međuprostora)

JULIEN

pusti nešto za nasgemmanešto zadnje od Real Estatea, ako hoćeši pusti me da ti obrišem suze sve radiostanice nisu ih vrijedne ovogi bilo kojeg gradasvaki komad arta pred njima se povlači u parketu mrvicama i tamo raspadaradioskala je jednostavno premala da ih upijei ne postoji medij koji bi mogao primiti kvadratnimilimetar narativa ovog međuprostorane postoji posao koji bi mogao niti približno izraziti nasne bismo li međutimbaš večeras, gemmatrebali slaviti život kad sjena smrti ponovno obilazi gradomuvijek na isti način, uvijek na istim mjestimastavi kaput, siđimo do Molo longapusti da se odvrti cijeli album, u čemu je razlikasvjetla grada trepere i ostaju nešto sasvim izvanjsko ti i ja poznajemo Svjetlo koje ne dopušta tami da se primakne niti da nas obavija

PODLOGA: REAL ESTATE. “ATLAS” (ALBUM)

150 151

GEMMA

obriši mi suze i uzmi mi kaput s vješalicepustit ću ti Real Estate samo zato što prosinac jea znaš da poglavarstvo odnedavno pušta uživo i sasvim tihona razglas zadnjih pola sata programa gradskog radijačitavom avenijomsvjetlo u meni skoro ugašeno je, pomozi mi da ga održimživimvečeras u metrou gužva je i pod nama podrhtavaju kolnicinaravno, sjećam se zime u našim međuprostorimasjećam se mraza među nama na nedovršenim mostovima obriši mi suze sjednimo u mezzanine i pronađimo Život ponovno u zraku između naših očiju

pokrenut ćemo privatnu radiostanicu, naći pravni okvirstabilizirati frekvenciju, emitirati iz kućnog studija ako trebai nećemo biti prvi, ionako se posve mijenja paradigma a radio je medij koji preživljava, modelirati ćemo novi apppatentirat ćemo seriju antiknih prijemnika gradit ćemo neku novu pričuu to večeras sigurna sam

ukoliko imamo život u sebi ovaj trenutak je poklonjennebo nikad nije htjelo biti granicom ovog međuprostora, juliengledaj kako me otključava, ono trajat će i kada sva svjetla na aveniji ugase se i kada pregore ulične svjetiljkei kada ostanu samo prazne zgrade i plave linije parkirnih mjestaja znam da ovaj međuprostor preživjet će i bit će još usavršen

151


uzmi mi ruku, osjeti svaki atom života u meni hodajmo prema nepoznatom

imam već par ideja za novi intro...

152 153

biti ovdje sada

JONAS

vrijeme ponekad mijenja način svog samoshvaćanja a ponekad nas samo preoblikuje neprimjetno iznutrai tako vidljivo izvanatrebam sigurnu stvarnost u sebi da je boljebiti ovdje sadaod bilo kojeg drugog kuta gledanjareci mi da nije moja krivnjapritisni: šalji

vrijeme ponekad kristalizira i izgubi se iz vidaostavlja nas sa zvukovima, prostorom i doticajimanitko mi ne može priopćiti da je sigurnijebiti ovdje sada nego bilo gdje drugdjebilo kadareci mi da sam u krivureci mi da nije moja krivnjapritisni: šalji

vrijeme mi se ruga rastegnulo se kao žvaka između fasada i fuga, očvrsnulo u žicu trapezanad avenijom hodam i gledam te izvanaedith, dolje kroz plahte koje vijore kao zastave grada na blagdanhodam ovdje sada provirujem kroz povez i ne padamreci mi da nije moja krivnjapritisni: šalji

vrijeme je priča koja obećava previše, edith mogao bih ti nizati sms-ove do sutratrebamo neki jednostavni narativ da

153


se vratimo u biti ovdje sada bio sam jutros na razgovoru za novi/stari posao iz vremena studija u dućanu ploča razmišljaju ozbiljno da me uzmu na godinu danaprošlo je cijelo desetljećei zamisli, iako se posve mijenja paradigmamanje su napukli kao grana od sustava visokog školstvaili uostalom čitavog grada. ne mogu više čekatireci mi da nije moja krivnjapritisni: šalji

vrijeme je ispušteni svežanj balona bežičnih mislikoji sam svezao za gležanj i upravolebdi k prozoru tvog ureda treba mi tvoja pomoć ne mogu sambiti ovdje sada u 17:00 imam razgovor za mjesto urednika streaming glazbenog servisaposlije idem do gemme i juliena na stručno usavršavanjezapravo na nadoknađivanje posljednjeg desetljeća propuštenih zvukovai podloga. javili su mi da sutra u 9:00 počinjem raditi u dućanu pločapredajem ti klince u 16:30reci mi da ćeš doći do tadareci mi da postoji ovdje i sada u kojem me volišreci mi da nije moja krivnjapritisni: šalji

EDITH

propušteno vrijeme uvlači se u prašnjave zastore i podmeće kosture u tvoje i moje međuprostore

154 155

prodire kao vlaga na moje najbolje predodžbetreba mi netko tko će vrijeme provući kroz iskupljenjeu nadubljoj tajnosti mene (ovo kažem samo tebi)postoji radikalna otvorenost za neko otajstvenobiti ovdje sada i istodobno vječnonije tvoja krivnja pritisni: šalji

zašto vrijeme promatraš kao negativkoji tek treba razviti u tamnoj komori daleko od svihvrijeme je svežanj balona koji uvijek unaprijed pristala bih nositiavenijom. označi ga kvačicom na svojoj listi poklonaza menekad shvatiš kako mi smo jednostavnobiti ovdje sadaili jednostavno nismou krivu sinije tvoja krivnjapritisni: šalji

slikat ću te s prozora u crno-bijeloj tehnicii nalijepiti na prvoj izložbi na koju naletimuz fotografije irskih doseljenika na onoj gredi u americii natpis: ovo su ruke koje su gradile aveniju(u društvenoj teoriji, kad već ne na radnoj skeli) sjeti se da se uhvatiš za plahtu na putu prema dolje premabiti ovdje sadaimaš višak slobodnog vremena opraštam ti

155


nije tvoja krivnjapritisni: šalji

kažeš da nema zapleta ova priča i da bi nam trebalo biti žaokažem: dramatika je u nama, samo koža ti je navikla na šavoveionako kažeš da je delorean odavno postao opće mjestokažem: uskočimo u njega i prihvati taj posao ako ti ga ponudemožda smo ipak prekvalificirani za zadnjih deset godinaglazbe i povijesti svijeta uopćeodlazim na hodnik pričati sa sobom da me ne primijetenije tvoja krivnjapritisni: šalji

koliko teško može biti utjeloviti se u ovdje isadai uopće biti ako ti inbox bude poplavljen vodomto sam samo ja, hodam po njoj i utapam sepovremeno. još dva sata do kraja radnog vremenateško mi je odrediti koji bi bio najokrutniji mjesec. travanj zapravo i ne zvuči toliko lošeu usporedbikrivnja je isključivo tvojaali prosinac me razoružava. preostalo suho lišće oblikuje suptilni tunel oko mojih koraka to ovdje sada koje spominješpostojipoljubi klince za mene(nije tvoja krivnja)pritisni: šalji

156 157

DOS_TOYEVSKI. DRUGA RECENZIJA ALBUMA “SIJEČANJ” NESTALNIH FREKVENCIJA.

gradim

zašto art ostavlja uvijek nešto kao gorko-slatki premaz na maštiviše gorko nego svježa karamela manje kašasto nego prazan poklons mašnomhtio bih razrezati vrpce štitnikaod privida preusmjeriti reflektor s trpećih umjetnikaart je izričaj i ujedno splet upitnika razasut po aveniji prostor koji peče kao uvijek topao žig s nutarnje strane zapešćazatečeni smo svakog jutra bez riječi i odgovorakako mogu graditi akonemam ovaj odgovor bolje da ostanemnepomičan u mjestu i smrzavam sena avenijibolje da jednostavno šutim ako nikad nismo bili slobodniji nego sadaa opet manje vrijede sve vrpce zapisa “soničnih dihotomija”i svi prošli i budući brojevi Kazališta lutakasvi albumi Nestalnih frekvencijasva napuštena industrijska ostavština u centru grada sve slike iz propulzivne faze škole action-paintingai svaka obljetnička izložba Marka Rothkamanje vrijede od bilo kojeg trenutka iskrenosti i priznanja da nemam sada ovaj odgovorbolje da pokažem prazne ruke nego dagradim prostor koji je neodrživi koji neće komunicirati ništa vrijednonikome niz vrijeme bolje da se posvetim skidanju štitnika s rubova avenije da ju vidimo jednom

157


kakva uistinu jest bolje da šutim jan iz Nestalnih frekvencijasnimio je s bendom zadnji album i sada odlazi u posvećeni život, ne ulazim u detalježelim kleknuti ispred ove dvije činjenicejan shvaća da je ovaj međuprostor nas i Boganešto najvažnije na svijetua ja onaj odgovor jednostavno nemamzato bolje da šutim i kleknem u sebidobro će mi doći sadda malo smrzavam sesniježi i nemanikoga na cesti

158 159

govorim bazično

I.

JAN

povlačim se iz prostora, ostajem prisutan u poramanisam imao izbora, zaštitio sam nutarnje gradove u koramaistina je veća od činjenica, osjećam da kradem vrijemene mogu više zadržavati ovo svjetlo u meni koje stvara meništa ne poduzimam, samo primam ljubav koja preobražavatražio sam je u prostoru posvuda, bio sam miner njenih tragovanisam očekivao da će ona pronaći mene usred ovog međuprostoramogao bih provesti vječnost gledajući kako žeđa svaki otkucaj humanuma u nama

II.

EDITH

želim se nasloniti na treptaj beskonačnog, jonas ne uspijevam se izrazitičuvaj mi mjesto u našem mezzaninu, čuvaj me od žalostituga je odavno med koji širi se preko svakog prostora čuvaj mi mjesto pored sebe, spremna sam ga svakim udisajem branitirudarim po suzama, restauriram knjige u bibliotekama, krvarimdok ne dođe milost kao bura koja me propuhuje i probijakroz prsa, ona pali svjetlo u mojim rukama, moji dlanovi gore na tvojim obrazimanaša djeca smiju se i žele da ih gledamo kako nastajuu njihovim međuprostorima

159


III.

JULIEN

ovo može napisati samo onaj tko je siguran, gemma“govorim bazično” zove se ova radiodramai izvodim je uživo

[kao i uvijek, scenografija uglavnom nije stvarna, grad je pozadina stejdžati i ja smo tu, na Molo longu, glazba je između dream-popa i shoegazeazatvaram oči i metro na trenutak ostaje bez struje, ti ne vidiš ali iza tvojih ramena zgrade se pulveriziraju u slojevima...]

previše puta lokve na aveniji oblikovale su potopne želim gledati kako vrijeme fosilizira nas u prostor želim sačuvati budućnost koju vidim u tvojim očima ulazimo opet u nešto novo, ali ovaj put ne kočimocarstva se ruše i mijenjaju, ovaj međuprostor traje vječnonešto sakramentalno jedino je svjetlo koje na avenijiostaje upaljeno

160 161

JAN

abandon

kada su godine što dolaze trebale bitikistom blindirane u statični drippingboje po cipelama, pokazao si mi da se najvažniji trenutak slike nalazi iznad platna u gustim linijama tempere u zraku u zamrznutom kadru, prije nego konačno padnu u zamahu ruke koji želi zahvatiti u stvarnostkada ispod Tvog dlanazadrhti chiaroscuro i čak i tama postane pomičnai lijepa u svojim nijansama

našao si me kao ničiji posjed tamogdje se odbija zvuk među vlažnim zidovima kako izmičem isprekinutim beatovima gladanotvorenih priča iz kojih krvare lošim šavovimazatvorene rane, na srcu skrivene kraste pod kojima se napušteni nutarnji industrijski kompleksiproširuju na izložbene prostore naših idejagaze nas ruzinavi vagoni uvijek istog

Ti uvijek sve činiš novo

zato želim potpuno prepustiti Tvojim povojima previjanje mojih promašajane želim biti abandon bez Tebe proziran ispodboje kad se osuši

svaki grad ima avenijusvaka avenija ima infrastrukturukoja ostavlja presliku u našoj svijesti

161


pa njome mjerimo zauvijek sve pješačke zone svijetarazvijamo fotografije međuprostorau lokvama kiše, razastiremopo našim relacijama dok suncene osuši ihskrivamo negative u prozorska stakladok sunce ne obasja ihza hodačedok suncene ispriča njihovu priču

našao si me kao ničiji posjed tamo gdje prazne listove papirapotisnuti zrak pribada na prozore vlaka nakon izrona iz tunela u središte gradačekao si da izađem na stanici “Centar”i presjednem na “okomitu” liniju tamo gdje vise u zraku čelične konstrukcijezavršavaju tračnice, pod naponom pregrijavaju se žaruljenisam vidio nikog drugog u vagonu, čekao si me na “okomitoj” liniji na izlazu iz pothodnika pogledao sam gore

Ti uvijek sve činiš novo

zato želim potpunoprepustiti Tvojim zavojimabrze vlakove mojih podzemnih željeznicane želim biti abandonnepomičan iza vlakana papirau vremenu dok se ne razgradim

162 163

GEMMA

sakramentalno (radiopoezija)

upijam mjesta i zvukove kad proviri im sunce iza ljuskefunkcioniram na drugačiji način od većine ljudi koje poznajemkarakterne analize nesvjesno prevodim na šumove i beatovemožda prepoznaš fragment sebe kroz eter kad ušuljaju se

u prostor tvoje pažnje kad zakoračiš na pokretne stepeniceili na pauzi dok prstima prelaziš naslove na polici knjižarepolako tipkam na klaviru tvoje fragmentarne sonete uvezujem ih u elektronske knjige plastificiram u moje podloge

kažeš da odrezali smo bitak i ne znamo tko smo više i daako svijet je teatar nikoga baš ne zanima što je ispod maskepročitali smo nešto važnopročitali smo u sebi, julienizmeđu tebe i mene nešto sakramentalno u svijesti neprestano iskače

već prije umrli smo jednom, juliensjećaš li se te tužne pričekada zatvorili smo dubinu našeg “ja” i samoj Ljubavi rekli smo “ne”avenijom su letjeli komadići papirališće se povuklo iza ugla

163


kišilo je fragmente, nebo se ulijevalo u nas i skoro iscurilo je

od ljubavi, tražilo nas u minimalnim kutijama naših misli posve izgubljenegovorilo nam je o Ljubavi, govorilo bazično kišom, bez interpunkcijeraspali su se od vlage svi slojevi kartona svake suvišne informacijeo nama govorilo je izravno istinuu nešto sakramentalno oblikovalo nas je

kao iskustvo stvarno i opipljivo, stvarnijenego naše najbolje idejevolim te, julien, to znaš, ali moja ljubav kao i tvoja krhka jepusti večeras ovu kišu da pada četvrt sata da se prolijeposvuda po gradu sve vrijeme predviđeno za rubrikuradiopoezije

što misliš o tome?

164 165

procesi

julien piše program za sutrašnje pilot-poslijepodnenove radiostanicegemma urezuje podloge na vinil

“posljednji koncert kućnog benda za prvu transmisiju”vrišti s plakata po čitavom gradu uz novu frekvencijui svi odmah shvaćaju što se događa

jan šeće gradom moleći u sebidok promatra hodačesasvim obična večer u gradumoglo bi se reći samo što sve nekako miriše mističnokao da događaju se procesidaleko ispod radara skicirani putem u džepnim notesimaiz kondenziranog daha na aveniji dok zima ogoljuje i bjesnineprimjetno i ujedno himničnorađaju se procesi

edith jeprekjučer dala otkazrazvozi, šeće klince i jednostavnoprovodi vrijeme s njimajonas uređuje novi streaming glazbeni servis i tematski ukrašava izlog dućana ploča za sutrašnji dan

165


izlazi novi i ujedno posljednji albumNestalnih frekvencija

dos_toyevsky stoji oslonjen na stupulične rasvjete ispred bibliotekečeka da zatvore se željezne rešetkepetkom navečer nitko više ne posuđuje knjigene_mirovskyizlazi iz restorana preko putaprilazi mu i pitajesu li ovo njegovi papiri koje raznosi vjetarulicom i pribada po izlozima, na njimasvaka riječ je prekriženai nijedna nije kadra

u sebe zatvoriti večer koja miriše tako mistično kao da događaju se procesidaleko ispod radaraskicirani putem u džepnim notesimaiz kondenziranog daha dok dolje na aveniji zima okoštava i ledineprimjetno i ujedno himničnorađaju se procesi

166 167

SVAKI OD LIKOVA, U NEKOM TRENUTKU SIJEČNJA

canticle. početkom siječnja.

mimoilaziš izlog dućana s pločom Frekvencija i natpisom “ona pucketa u flac-u”koracima izoštravaš liniju krovova i nebakontrastiraš uobičajeno smeđu i sivupod niskim plafonom sumraka udišeš procese i miris obećavajuće zime u zrakuizmičeš se ljušturama prostora iza zidova vremena kao kuglicama žive

niz nutarnje ulice puštaš na repeat iz arhive neki prašnjavi gorko-slatki singleda zategne grlo, pregori u vakuumuzaiskri jedva vidljivo u šarenici na izlazu iz metroa bura sažima pogled tvoje nutrine u spontani canticlemultiplicira miris punine kao konkavni odraz ogledala u zjenici

ali obilaznica se transplantira u nutarnji gradski prometni kolapsmožda zaobilazi gužvu ali probija tunel ravno kroz tvoje okofotografije nutarnjih gradova nikad nisu bile dostupne na google mapspa dok stihovima prolijevaš boju sletjet ćeš na crno-bijeli citat stubokom

samo je pitanje vremena

večeras se borim da tražim Tvoju ruku u masi večeras se borim da tražim večeras se borim da tražim Tvoju ruku

167


COMMUTERI. UNISONO.

na primjer pomisli na sumraksav u linijama svjetala u prometu u dugoj ekspoziciji kada se izlijevajui pronađi nas negdje izmeđuneće biti teško[didaskalije nas na aveniji paraliziraju] izbriši crtu iznad nasjaučinit ću vidljivima sve skrivene fusnoteponovno raširit ću rukeja znamkako se zoveštek smo na početku

1. Rezanje rubova (Theremin: Movement #1)

2. Play Something Non-Binary

3. Our Take On Skarlet Town (Live From The Balcony: Scarlet Radio Session 12/12/2015)

4. Layers

6. The Grand-Narrative-Recovery Song

5. A 90s Inner City Ballad: Wide Screen, Pre-Surround

7. Hodači (Woodw

inds: Movem

ent #2)

8. Ladies and Gentelman, Tonight on Organ...

9. Paraffin

12. Rječina At The Outset Of The Tramonto

13. This Cynical World

10. Grow Into Your Love

11. While W

alking Down The Boulevard

14. Rooftops And Façades (Live From The Balcony: Skarlet Radio Session 12/12/2015)

15. Pasaž u međuprostor (Vocal Harm

onies: Movem

ent #3)

Knjiga kao najava dubinske promjene

”travanj zapravo i ne zvuči toliko loše“

Možda bi ovaj, recimo to tako, roman u stihu skarleta_p (koji već pri prvom čitanju izravno ili posredno evocira Stearns Eliota, Pollocka ili Rothka) trebalo odmah označiti generacijskim kodom ranog 21. stoljeća (stihovima ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ova recenzija mogla bi otključati novi žanr implicira se svojevrsna “predstava unutar predstave” koja opet implicira moguće interpretacije i iznosi sumnje te postavlja pitanje je li to na taj način i uopće moguće) koje će strpljivog, obrazovanog i nadasve otvorenog čitatelja zaista dotaknuti barem jednim od svojih beskrajnih kapilarnih grananja (upravo zato i inzistiram na kratkom sižeu same knjige na početku, bez odavanja sadržaja, naravno, kako bi čitatelj dobio osnovne identifikacijske ključeve).

Čitatelju tako neće promaknuti minucioznost autora kao i njegova pažljivost pri izgradnji književnog djela (koje se prelijeva između romana, poezije i poeme o ljudima na početku ovog stoljeća), koje kao da najavljuje tolike dubinske promjene s kojima će se ne samo sadašnji, već i budući čovjek morati nositi, ne bi li spasio samoga sebe, štoviše, cijelo čovječanstvo od praznine i nedotupavosti, ne bi li se izvukao iz toliko mu puta prorečene sudbine “štale robova” uz čiji rub uvijek ustrajno pleše. Ovo je knjiga o čovjeku na rubu, na granici, u krizi, u potrebi. Ali nemojmo se zavaravati, autor je svjestan ograničenja u kanalu komunikacije između pošiljatelja i primatelja, štoviše kao da se radi o dvjema različitim osnovama koje ne mogu biti uzajamno inteligibilne: jedne koja pripada starom čovjeku, a druga nekom mogućem novom, još uvijek nedefiniranom, no svakako nužno duhovnijem. Ipak, generacijsko je remek-djelo stvar potrebe, a ne samo stvar fraze, ono je nužnost, unatoč mogućoj i pretpostavljenoj (ne)čitanosti.

Stoga, najprije bi valjalo krenuti od nečega što nije povezano s tekstom, ali će svakako biti povezano s njegovom recepcijom, jer to je legitimno pitanje: ima li danas u nas čitatelja koji će suvereno kročiti ovom knjigom? Gotovo sa sigurnošću mogu reći da ih je vrlo malo, no nadonosno ima. No ima li, onda,

6. The Grand-Narrative-Recovery Song

smisla objavljivati ovakve knjige? Ima, jer postoji određena nada, ufanje, uzdanje u generacije koje dolaze, a kojima će ova poruka u boci, enkapsulirana i kondenzirana literarizirana današnjost, toliko bremenita događajima, a tako ispražnjena od sadržaja, biti dokaz da je čovjek sadašnjeg vremena čak bio u stanju misliti kompleksnije, postavljati višeslojna pitanja, štoviše, javno i glasno o njima govoriti, pa makar se izložio pogibelji da bude neshvaćen. To eksplicitno kazuju stihovi “art je postao aparat fusnota / iza kojeg se skriva naša kultura / sačuvali smo bit / izgubili smo ljušturu / na trenutak”. Uostalom, stoljećima znamo da je sudbina onoga koji donosi riječ, objavu, dubinsku istinu, biti luda, ismijan i ponižen, zar ne? Biti neshvaćen.

Ne govorim uzalud o činjenici da će čitatelju poema skarleta_p ostati neshvaćena. Uostalom, i sam autor to iznosi (ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ali pitam se u kojoj mjeri je to uopće kompliment / generacije koja nas čitaju nisu sposobne / primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se). Svjestan sam objektivnih ograničenja potencijalne čitateljske publike, praga očekivanja kao i zakona velikih brojeva koji nam ne idu u prilog. Ali tada se čini tim više važno pokrenuti se, pomaknuti, natjerati na razmišljanje, jer situacija je krajnje dramatična…

Možda bi se ova knjiga mogla označiti kao generacijska krizna komunikacija uzrokovana neautentičnošću života, ali prije svega u odnosu na jednu krajnje definiranu dobnu skupinu - mlade, visokoobrazovane, na egzistencijalnoj margini: mislim pritom na tebe / mene / svijet / etc. / svi kao da smo skliznuli / s bitka / u nekoj točki / u mnogo točaka / a istovremeno da je / biti / nešto što smo primili / iz ničega kao dar / jer u velikoj slici stvari / nismo nužno trebali / biti. No, svakako, mogli bismo uspostaviti analogiju s bilo kojom drugom generacijom nakon babyboomerske.

Izneseno se dodatno potvrđuje u stihovima: ti si nezaposleni / doktor društvenih znanosti i tvoji znanstveni članci / poguruju znanost naprijed i doprinose, znam / ne sumnjam u to i mislim da je to vrijedno / svejedno to ne umanjuje ovu olovnu težinu / s kojom se budim na vratu / jer mjesecima živimo samo / zahvaljujući činjenici / da ja imam posao te nastavlja a mi starimo / već trideset-i-nešto godina / i ne prestajemo / stariti ako prešutno odlučimo / o tome ne pričati, a što konačno probija kao autoironična prispodoba o žalopojkama privilegiranih: razvozim i šećem klince / provodim vrijeme s njima, kuham / i objavljujem članke kao sumanut,

kao da zafrkavam se / u uglednim časopisima skupljam ih u prvu knjigu / motrim svaki mogući prostor za promjenu / i čekam svoju priliku... / previše sam uložio truda, to znaš / u svoje obrazovanje da bih odmah prihvatio posao / u biblioteci na fakultetu koji mi je otvoren oduvijek / i zato mirišu tako ponekad moje suze / jer me taj scenarij još uvijek čeka nakon nove godine / rekli smo, ako se stvari ne promijene ... / zvuči kao patnje i plač privilegiranih, dobro te čujem.

Ova konačna opaska funkcionira kao smjerokaz, ali i autodijegetska pljuska samome sebi, otrežnjenje koje istovremeno ne umanjuje bol i patnju zbog posvemašnje neispunjenosti, no koja je onkraj egzistencijalija. Iako će neupućeniku ove riječi izgledati prazno i neutemeljeno, štoviše, neautentično, one su u sasvim drugom registru, radi se o ispražnjenosti od duhovnog, o posvemašnjem poganstvu današnjeg doba te ova će ”patnja i plač privilegiranih“ tada postati glas vapijućeg (u pustinji) sred svega navodnog doba izbora i izobilja. Je li izobilje materijalna sigurnost? Je li izobilje mogućnost izbora predmeta?

A ta se pustinja manifestira kao fragmentirana i nekonzistentna svakodnevica bez uporišnih točaka, čak je i taj idealni antiutopijski, stakleni, snoviti grad posebno mjesto nelagode, dakle, u kojoj prevladava strah, tjeskoba noćne more, teškoga sna, a jedini cilj postaje želja za plutanjem, inverzno iskazana kao strah od plutanja (molio sam na aveniji usred lokve kiše / za slobodu / od / straha od plutanja... / jer strah me i sve manje kontroliram / pokrete) što postaje i ultimativni način preživljavanja ove prilično teško podnošljive situacije. Plutanje i održavanje na površini dok se nešto ne promijeni.

Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima. Dakle, unatoč beskrajnosti sadržaja, sadašnjost se manifestira kao ispraznost i kao strah od prorečenog kolapsa: carstva obično dugo i predvidljivo zalaze / naše carstvo nestalo je u sekundama, / čini mi se / strukture svijeta kojeg smo poznavali / ostale su naizgled iste, što je neminovnost, ne bi li se doveli do otkrivenja (dolazi trenutak kad ćemo vidjeti aveniju kakva stvarno jest), tj. razotkrivanja aktualnog stanja čovjeka i svijeta, koje proizlazi iz svojevrsne lijenosti čovjeka, privučenoga gravitacijom i (uglavnom, dobrovoljno) zarobljenog u visokom denzitetu.

Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: “kreativnost nije ničiji spasitelj / (ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon / kroz nutarnje ulice)”) do samoga kraja.

Objava je numinozna, a njoj se umjetnik približava, njoj se i znanstvenik, ako to uistinu jest, približava, no pitanje je može li je, odnosno, točnije, smije li je i umije li je doseći, a da putem ne izloži cijeloga sebe pogibelji otpadanja iz sistema (konačno, jedan lik se na kraju povlači, ne znamo gdje, iz svijeta kakvog znamo). Ja sam onaj koji nisam bez Tebe, jedna je takva numinozna objava, objava transcendencije putem Riječi (ispod glasa recitiram / shemà israel / oslanjam / svoju glavu na Tvoje dlanove / u sebi osluškujem / tako stvarno / kako Tvoja riječ traje / kroz vrijeme / a ja sam ona koja / bez Tebe / nisam ja / naša stopala / prekrivena su lišajevima prašine / svih ulica svijeta / ja sam ona koja nisam / bez Tebe / Adonai elohenu / samo Ti možeš / iz ovog kamenja koje smo mi / podići / djecu Abrahamovu). Tj. djecu koja su trebala biti žrtvovana, no koja su velikim činom milosti otkupljena i spašena ukoliko vjeruju, ukoliko su spremna vidjeti širu i dublju sliku, a ne tek puko o(p)stati na plošnim fenomenima, bez postavljanja puno pitanja / disati vodoravni zrak / i promatrati ovo široko platno fenomena. Platno fenomena je vodoravno, rekao bih plošno, dubina nije prispodobiva tek čulima. Za to je nužan višedimenzionalni intelektualni i osjećajni aparat, podaren svakom čovjeku, no koji većina neće koristiti.

Dakle, iz mučnine će svatko morati naći način da se izbavi. Ona je individualna obaveza i odgovornost prema samome sebi. I u tome jednome času događa se trenutak kada ljudi postaju stvarni, ljudi poprimaju dubinu / obavijenu otajstvom. avenija postaje narativ / svaki pokret je čin hrvanja sa smrtnošću. To je onaj presudni blink, trenutak kada se počinje razmotavati klupko mladenački postavljenih stvari koje se transformiraju u blago zrelosti koje zna nadrastati.

Ovo je, konačno, knjiga o sazrijevanju koje je nužno bolan proces. Da nije tako, ne bi vrijedilo ništa. Sazrijevanje je također i stalan proces, ono nije nešto što staje, ali ovo je onaj poseban prijelaz iz razdoblja znatiželjne i materijalnim činjenicama zavedene (ponesene!) mladosti u zrelost koja se počinje pitati o konačnim pitanjima. Ova su pitanja uvijek teška, no kasnije, sa zrelošću, nadrastanjem, postaju posvećena, zapravo sakralizirani unutrašnji potpornji, pounutrašnjeni čini čuda koji odr(a)žavaju smisao vanjskome. Ono

je metaforički doznačeno u stihovima ti i ja poznajemo Svjetlo koje ne dopušta / tami da se primakne / niti da nas obavija i ono predstavlja temeljnu istinu, veću i važniju od efemerilija svakidašnjice.

Zaključno: svijetu, čovjeku ponajprije, naročito čovjeku na rubu zrelosti, odgovori koje traži postaju nužno nedostatni, posebno odgovori iz sfere materijalne stvarnosti. Dvije se istine nadaju iz svega toga: otpuštanje i smisao. Otpuštanje znači odustajanje od uzaludne čamotinje i očekivanja, smisao zahtijeva složenije obrazloženje, no zadržimo se samo na pojmu. Čovjek bez smisla umire, a smisao nije samo u svakidašnjici ni materiji. On je uvijek transcendentan i on uvijek podrazumijeva Ljubav. S velikim Lj. A zato nam treba radikalna otvorenost za otajstveno, kako taj spomenuti aparat naziva skarlet_p, koja je upravo naša predispozicija, uz teže ili lakše životne lekcije, za nadrastanje i samim time ozdravljenje.

Ova je knjiga zapravo knjiga o još jednoj izgubljenoj generaciji, možda baš zato tako eksplicitno fokusiranoj na prve godine dvijetisućitih, na razdoblje koje će autor nazvati post-imperijem (baš njegov izraz), a što označava svijet nakon 11. rujna 2001. kada je postavljena i javno objavljena nova mjera čovječanstva, razdoblje istovremene eksplozije i procvata svega onoga što ovako laički nazivamo ljudskim pravima i izobiljem, i istovremeno nezamislive opresije u slijepoj pjegi čovječanstva, u Africi, Sahelu, Bliskom istoku, Aziji, Južnoj Americi, svugdje gdje nije fokus svevidećih kamera meke sile. No autor se ne bavi ovime. Štoviše, osim usputne pozadinske buke i bijelog šuma medijske kampanje, njegovi će junaci-lutalice upasti u stanje nostalgije prema jednom recentnom dobu koje se pomalo zatvara, ne bi li se otvorilo ovo drugo, a o čemu sam više rekao na početku.

Zaključno, riječima samoga autora, generacijsko remek-djelo ne mora nužno / biti pozitivna pojava / ali ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja / na putu od cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Da, zaista, riječ je o knjizi za koju vrijedi ona Baudelaireova, o mogućoj neshvaćenosti i mahnitosti, no avenija_dokument skarleta_p ipak jest (relevantno) književno djelo zaista jednoga složenoga vremena.

Milan Zagorac

bilješke

“Blagoslov. Skrivene fusnote.“ sadrži pattern* iz pjesme “Preludij” Janka Polić Kamova

“Podloge“ sadrži pattern iz pjesme “Eyelashes“ benda Frontier Ruckus

naslov pjesme “Tvoja ljubav doziva moje ime“ prijevod je naziva pjesme “Your Love is Calling My Name“ benda The War On Drugs

naslov pjesme “Nemoguće Njemačka. Vrlo vjerojatno ne Japan“ prijevod je prva dva stiha pjesme “Impossible Germany“ benda Wilco

“Retrospektivno“ sadrži pattern iz pjesme “Meni bez mene” Tina Ujevića

“Canticle. Početkom siječnja“ i “Karamela“ sadrže pattern iz pjesme “Ash Wednesady“ T. S. Eliota

* pattern unutar ovog poetskog teksta označava jednostavan izričajni zahvat koji može uključivati citiranje dominantne atmosfere, izoliranje i transplantaciju pojedinačnog temeljnog pojma, melodije i/ili poetske slike, kretanje (bez kopiranja) unutar na mah prepoznatljive pjesničke konstrukcije, ili općenito bilo kakvo tekstualno posjećivanje kulturalnih statementa iz poetskog djela drugog autora, a pri čemu poetski tekst – destinatar tog zahvata – u potpunosti zadržava svoju izvornost i samostojnu cjelovitost. Čitatelji se upućuju na sam tekst kako bi se stekao izravni uvid “o-čemu-se-radi“. Ovdje su navedeni tek oni patterni čiji su izvori teže prepoznatljivi. Stoga je velika vjerojatnost pronalaska u tekstu još pokojeg očitog patterna koji ovdje nije zabilježen.

Možda bi ovaj, recimo to tako, roman u stihu skarleta_p (koji već pri prvom čitanju izravno ili posredno evocira Stearns Eliota, Pollocka ili Rothka) trebalo odmah označiti generacijskim domaćim djelom ranog 21. stoljeća (...) koje će strpljivog, obrazovanog i nadasve ot-vorenog čitatelja zaista dotaknuti barem jednim od svojih beskrajnih kapilarnih grananja (...).Stoga, najprije bi valjalo krenuti od nečega što nije povezano s tek-stom, ali će svakako biti povezano s njegovom recepcijom, jer to je legitimno pitanje: ima li danas u nas čitatelja koji će suvereno kročiti ovom knjigom? Gotovo sa sigurnošću mogu reći da ih je vrlo malo, no nadonosno ima. No ima li, onda, smisla objavljivati ovakve kn-jige? Ima, jer postoji određena nada, ufanje, uzdanje u generacije koje dolaze, a kojima će ova poruka u boci, enkapsulirana i konden-zirana literarizirana današnjost, toliko bremenita događajima, a tako ispražnjena od sadržaja, biti dokaz da je čovjek sadašnjeg vremena čak bio u stanju misliti kompleksnije, postavljati višeslojna pitanja, štoviše, javno i glasno o njima govoriti, pa makar se izložio pogibelji da bude neshvaćen.Jednom sam prilikom bio rekao za književnost skarleta_p da zahti-jeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo gli-siranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesci-ranjima i zakutcima.Ova je knjiga zapravo knjiga o još jednoj izgubljenoj generaciji, mož-da baš zato tako eksplicitno fokusiranoj na prve godine dvijetisući-tih, na razdoblje koje će autor nazvati post-imperijem... Štoviše, osim usputne pozadinske buke i bijelog šuma medijske kampanje, njegovi će junaci-lutalice upasti u stanje nostalgije prema jednom recentnom dobu koje se pomalo zatvara...

Da, zaista, riječ je o knjizi za koju vrijedi ona Baudelaireova, o mo-gućoj neshvaćenosti i mahnitosti, no Avenija. Dokument jednog vre-mena i međuprostora. skarleta_p ipak jest (relevantno) književno dje-lo zaista jednoga složenoga vremena.

(iz pogovora Milana Zagorca)

9 789537 780470

ISBN 978-953-7780-47-0[studio TiM]

50,00 kn

ISBN 978-953-7780-47-0

Documents

Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora. · AVENIJA. DOKUMENT JEDNOG VREMENA I ME Ð UPROSTORA. Prije nešto više od dvije godine, pronašao sam na aveniji napuštenu kutiju