60738525 Frank Furedi Politika Straha[1]

frank furedi

politika straha

Izdanja Antibarbarus d.o.o.Zagreb, Nova ves 4

Za izdavačaSimona Goldstein

UrednikŽarko Paić

Ovo izdanje potpomogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

© 2008. Za ovo izdanje Izdanja Antibarbarus d.o.o., Zagreb, Nova ves 4.

Sva prava pridržana. Bez pisane suglasnosti izdavača Izdanja Antibarba-rus d.o.o. niti jedan dio ove knjige ne smije se, ni u kojem obliku niti bilo kojim putem, reproducirati (mehaničkim, elektronskim, u obliku fono-gramske snimke), te se ne smije fotokopirati za javnu i privatnu uporabu,

kao niti pohranjivati ni u jednoj datoteci ili sistemu za pretraživanje.

abi cC

IzvornikPolitics of Fear: Beyond Left and Right

© Continuum International Publishing Group Ltd., 2006, London© Frank Furedi, 2005

Published by arrangement with The Continuum International Publishing Group.

frank furedi

politika strahaS onu stranu ljevice i desnice

abi cC

Zagreb 2008.

S engleskog preveo Tonči Valentić

Sadržaj

Predgovor7

1Politika je ostala bez teksta

13

2Dezangažiranje i njegovo poricanje

43

3Kako su riječi ljevica i desnica izgubile svoje značenje

69

4Prepuštanje sudbini

97

5Konformistička pobuna protiv povijesti

117

6Nadilaženje demokracije – razdvojene elite

131

7Politika straha

161

8Infantilizacija javnosti

185

Zaključak: Humaniziranje humanizma207

Bibliografija219

Kazalo229

Bilješka o autoru235

7

Predgovor

Shvaćate li sada kakav svijet stvaramo? On je posve suprotan glu-poj hedonističkoj Utopiji kakvu su zamišljali stari reformatori. To je svijet izdaje i tjeskobe, svijet opasnosti koja nam može doći glave, svijet koji neće postati ništa manje okrutan i nemilosrdan u proce-su njegova oplemenjivanja.

George Orwell, 1984.

Javnim životom u zapadnjačkim društvima dominira politi-ka straha. Postali smo dobri u međusobnom zastrašivanju i u našem vlastitom strahu. Danas iskazujemo svoje nezado-voljstvo nekom osobom u javnosti govoreći svijetu da je sma-tramo onom koja utjeruje strah u kosti. »Mislim da je Bush zaista strašan.«; ili: »Doista se bojim onoga što bi Blair mo-gao učiniti.« – ovo predstavlja jedan drukčiji način kaziva-nja da se ne slažemo s onim što čine. Od hrane koju konzu-miramo do straha zbog djece, prestrašenost je postala kul-turalno sankcionirano prenavljanje koje u cijelosti prožima sve aspekte života. Pa ipak, i dalje se vrlo često trudimo trivi-jalizirati razmjere ovog fenomena. Komentatori često okriv-ljuju određenog političara ili stranku za »provođenje« poli-tike straha. Nažalost, ona se ne odnosi samo na neku poje-dinu stranku. Kao što ću pokazati u ovoj knjizi, takvu prak-su je preuzela cjelokupna politička klasa i ona je postala in-stitucionalizirana u javnom životu.

Politika straha predstavlja simptom sveprožimajućeg osjeća-ja iscrpljenosti i distanciranja koji utječu na javni život. On je na općenitoj, a politika na partikularnoj razini u opasnosti gu-bitka vlastitog smisla i svrhe. Vrlo je lako previdjeti činjenicu

Frank Furedi: Politika straha

8

da ovo nije tek problem kojim bi se bavili profesionalni po-litičari. Cinizam i sumnja spram politike u krajnjem slučaju predstavljaju cinizam i sumnju jednog spram drugog. Izjave poput »ne vjerujem političarima« ili »ne vjerujem u ono što kažu« jednostavno racionaliziraju povlačenje iz javnog živo-ta. One u sebi sadrže duboki osjećaj fatalizma, sugerirajući kako je politika besmislena djelatnost. Takav osjećaj nije ne-izbježan odgovor na zlodjela koja utjelovljuju javne osobe. U prethodnom razdoblju ljudi su na političare kojima nisu vje-rovali reagirali tako da bi ih se riješili ili čak pokušali promi-jeniti sustav. Danas će ljudi radije reagirati tako da se udalje i odmaknu iz javnog života. Upravo se to dogodilo na par-lamentarnim izborima u Britaniji 2005. godine, iako je tada na izbore izašlo više ljudi nego 2001. Političari i komentato-ri neprestano su aludirali na politiku straha, a ljudi su samo kimali glavom i odlazili na spavanje.

Ukoliko je politika doista postala besmislenom, onda ima-mo pravo bojati se svega. U moderno doba politika je omo-gućila ljudima neku vrstu kontrole nad svojim životima i sud-binom. Još od doba prosvjetiteljstva u osamnaestom stoljeću, ona je bila povezana s projektom osvajanja Vjere. Jedno od važnijih postignuća takvog procesa jest to da je čovječanstvo bilo manje spremno prihvatiti sudbinu koja mu je nametnu-ta izvana. Ljudi su postali manje spremni prihvatiti epidemije i smrt. Još manji broj ljudi bio je spreman nedaće koje su ih zadesile protumačiti kao Božju volju. Sve više i više ih je po-čelo vjerovati da se njihovi životi mogu promijeniti i pobolj-šati. Politika je prihvaćena zato što je obećavala mogućnost izbora i alternativne puteve prema budućnosti.

Na svu sreću, mnogi od nas ne žele se pomiriti sa sudbinom. Ljudi troše milijune na zdravstvenu skrb, pokušavaju usporiti

predgovor

9

proces starenja, pa čak i mijenjaju svoj vlastiti izgled. Neki putuju na stotine ili tisuće kilometara u potrazi za novim ži-votom. Međutim, dok pokušavamo steći kontrolu nad smje-rom u kojem se kreće naš život, istovremeno nemamo kon-trolu nad onim što se zbiva u javnoj sferi kojom, čini se, do-minira osjećaj političke iscrpljenosti. Najočitija manifestaci-ja takvog trenda jest sklonost da se ljude smatra objektima, a ne čimbenicima promjene. Ova knjiga bavi se načinom na koji je iscrpljenost javnog života proporcionalna s raspadom prosvjetiteljskog ideala osobnosti i u njoj zagovaram stav da interakcija između ta dva aspekta stvara politiku straha.

Nakana ove knjige nije tek razmotriti jedan ozbiljan feno-men s kojim se suočava društvo, nego se suprotstaviti domi-nantnoj tezi pomoću koje se on interpretira. Čini se da ne po-stoji volja za prihvaćanjem i suočavanjem s problemima koje donosi dominantni režim političkog i društvenog neangažira-nja. Uistinu, postoji jasno razlučiva tendencija da se taj pro-blem negira, pa čak i da se stvori dojam kako je ovo kroz što prolazimo tek zrelija i u većoj mjeri demokratska politička era. Unatoč onome što takvo stanje narušenog javnog živo-ta intuitivno percipiramo, nismo to spremni priznati. Mnogi komentatori odbacuju ideju da apatija predstavlja problem. Oni očajnički pokušavaju izmisliti ili otkriti nove oblike ak-tivizma, novu politiku ili nove društvene pokrete; oni nepre-kidno proširuju značenje sudjelovanja, tako da se članstvo na nekom internetskom forumu, u nekoj grupi za samopomoć ili pri potpisivanju peticije predstavlja kao dokaz najviše razi-ne kulture civilnog društva. U ovoj knjizi takav odgovor na-zvao sam politikom poricanja. Ona se može shvatiti na dva različita načina. Ona prije svega poriče značaj politike tvrdeći


10

kako živimo u svijetu u kojem postoji vrlo malo perspektive za političko djelovanje. Drugo, ona poriče stvarnost duboko usađenog osjećaja političkog neangažiranja. Uvjeren sam da takav osjećaj spokojnosti i konformizma kojeg šire neki dije-lovi političkih elita ovu lošu situaciju čini još gorom.

Međutim, svijet nije u bezizlaznoj situaciji. Unatoč sve snaž-nijem kulturalnom pesimizmu i političkoj nepismenosti, čo-vječanstvo ustrajno pokazuje da je sposobno za velika posti-gnuća. Teško je biti pesimističan u vezi s budućnošću sve dok ljudi i dalje iskazuju želju za promjenama. U ovoj knjizi go-vorim o tome da se suprotnost pesimizmu nalazi u perspek-tivama humaniziranja čovječanstva. Put kojim se može pre-vladati dominantna kultura pesimizma nalazi se u naslijeđu humanističkog prosvjetiteljstva i njegovog daljnjeg humani-ziranja. Napose bismo trebali razviti još odvažniji narativ o osobnosti negoli onaj o njegovoj slabosti.

Iscrpljenost javnog života također dovodi u pitanje i zna-čenje mnogih političkih kategorija modernog doba. U ovoj knjizi želim pokazati da pojmovi kao što su ljevica i desnica više nemaju sadržaja te da njihova uporaba ima uglavnom re-torički karakter. Ono što je danas važno u pred-političkom razdoblju jest uloga koju dodjeljujemo čovječanstvu i poje-dincu. Temeljne ideje o osobnosti oblikuju stavove koji za-govaraju promjenu i gledaju u budućnost. Danas se napred-ni stav mora na pozitivan način odnositi spram individualne autonomije, udjelovljenja slobode, preuzimanja rizika i znan-stvenog i društvenog eksperimenta. On mora sadržavati sva postignuća ljudske civilizacije iz prošlosti i posve otvoreno se orijentirati na budućnost. Takva perspektiva koja dovo-di do odbacivanja vjere u neizbježnost sudbine suprotstav-lja se politici straha.

predgovor

11

Mnogi ljudi pomogli su mi da razvijem ideje u ovoj knjizi. Josie Appleton, Sabine Reul, Helen Searls i Mick Hume ne-prekidno su me opskrbljivali zanimljivim materijalom; ko-mentari Tracey Brown radnoj verziji ove knjige pomogli su mi da se usredotočim na neke od argumenata koji se nala-ze u njoj, a Anthony Haynes, moj urednik u Continuumu, od samog početka uvelike je podržao njezin nastanak. Svi-ma njima zahvaljujem.

13

1Politika je ostala bez teksta

Politika je ostala bez teksta. Javne osobe teško se više mogu brinuti za jezik politike. Umjesto da se ljudima obraćaju s nji-hovim uvjerenjima, principima ili doktrinama, oni tek skro-mno govore o »temama« ili »projektima«. Autori govora i oni koji političarima govore što da kažu često nude fraze poput one Georgea Busha o »viziji« i neprestano ponavljaju neku »Veliku Ideju«. Na njihovu nesreću, politički život se pretvo-rio u područje u kojem više nema mjesta za vizije. Znakovi-to je da su političari postali vrlo privrženi terminu »vizija«. Čak ni Bushevi suparnici više ne osporavaju ovaj termin kao proizvod intelektualno prizemne imaginacije. Od studenog 2004. velik broj demokrata svoj poraz doživio je kao kaznu jer nisu koristili fraze poput »vizije«.

George Orwell je u svojem poznatom eseju Politika i engle-ski jezik iz 1946. godine bio iznimno zabrinut zbog propasti uobičajene političke retorike njegova vremena. Također ga je uznemirio način na koji je korišten žargon da bi se prikri-la stvarnost. »U naše doba, politički govori i pisanje u veli-koj mjeri predstavljaju obranu onog neobranjivog«, kazao je Orwell, zapazivši kako su britanska politika upravljanja Indi-jom, staljinističke čistke ili bacanje atomske bombe na Hiroši-mu bili opravdani korištenjem eufemizama i besmislene fra-zeologije. Nema sumnje da politička retorika i danas nastav-lja opravdavati ono neobranjivo. Termini poput »onemoća-losti« i »podrške« i dalje predstavljaju otvoren teren za ulazak birokracije. Riječ »izbor«, napose kad je se veže uz pojmove


14

zdravstva i obrazovanja, označava nedostatak alternativa. Fra-za »kolateralna šteta« služi odvraćanju pozornosti od brutal-nih posljedica ratnog djelovanja na civile. U Iraku ljudi nisu ubijani nego degradirani. No, obrana onog neobranjivog ni-pošto ne predstavlja tipičnu odliku suvremenog političkog vokabulara. Čini se da je politika danas zaokupljena oprav-danjem svoje vlastite egzistencije. Retorika koju su političari usvojili ostaje i dalje puka retorika. Čak i neki od najrašire-nijih slogana i termina zapravo su tek riječi koje su u potra-zi za svojim značenjem.

Teško je oteti se dojmu da je ključna funkcija današnjeg političkog vokabulara odvlačenje pozornosti od posvemaš-nje nestašice ideja koja se krije u njegovoj podlozi. Njegova je uloga omogućiti javnim osobama da za vrijeme izgovara-nja fraza smisle što će dalje kazati. U pozadini riječi nazire se nada da bi se iza njih mogla nalaziti nekakva iskra novih ideja. Uzmimo za primjer »Treći put«. Nedvojbeno je taj po-jam morao značiti nešto vrlo važno; jer zašto bi se inače od-vijale tolike rasprave i konferencije posvećene analizi krilati-ce novih laburista »Treći put«? Postoji brojna literatura po-svećena upravo otkrivanju pravog smisla te fraze. Mnogi po-litolozi i dalje se ne mogu pomiriti s mogućnošću da »Tre-ći put« zapravo ne znači mnogo, te da se ne može puno reći o njegovom skrivenom značenju. Akademicima koji se bave analizom koncepata često je vrlo teško prihvatiti istinu »car je gol«. No, neki su ipak počeli razmišljati na drugi način. Prema jednom shvaćanju, iza te fraze se ne skriva neka »ve-lika ideja«; dapače, »velika ideja je u tome da nema velike ideje«. (1) Kad zamjenik britanskog premijera John Prescott kaže da se »čitava naša filozofija sastoji u osnaživanju lokalne

politika je ostala bez teksta

15

odgovornosti i pristupa koji bi polazio od dna, a ne s vrha«, nisu li to onda samo prazne riječi umjesto ideja o kojima se raspravlja? Ili bismo možda trebali organizirati čitav niz ra-dionica na kojima bismo dekonstruirali značenje fraze »pri-stup koji bi polazio od dna, a ne s vrha«?

Retorika koju su usvojile političke elite sve više se koristi da bi prikrila činjenicu kako ne samo da one nemaju neku veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih. S vremena na vri-jeme neki političar izađe iz tog kruga i javno obznani ispra-zni karakter takvog suvremenog javnog diskursa. Malo prije Božića 2004., Tessa Jowell, državna tajnica za kulturu u vladi britanskih novih laburista, kazala je da na sastancima bilježi »apsurdni jezik kojeg koristimo« i »zapisuje ga u svoju malu bilježnicu koja je prepuna takvih budalaština«. Besmisleno i nerazumljivo trućanje političara o kojem je govorila odnosilo se na termine kao što su »ponovno isticanje troškova«, »odr-živi obroci u školama«, »povratni izvještaj o podacima u re-gionalnoj kulturi« ili »strateški ciljevi evaluacije«. (2)

Naravno da se možemo samo izrugivati s takvim orvelov-skim upraviteljskim žargonom koji u potpunosti prožima po-litičke rasprave s obje strane Atlantika. Međutim, političari poput Tesse Jowell i dalje će teško priznati činjenicu da je ta-kva uporaba žargona postala normom. Doista, većina pom-poznih političkih termina koje koriste ona i njezini kolege u vladi također su neprecizni i lišeni sadržaja. Uzmimo primje-rice neke od »sjajnih« riječi kojih su puna usta javnih oso-ba. Svi su za raznolikost, transparentnost, društvenu kohe-ziju, uključivanje, najbolju praksu, dodanu vrijednost, trži-šte dionicama ili održiv razvoj. Ali što zapravo znače ove ri-ječi? Kad se termin kao što je »održiv« koristi kao pridjev uz


16

imenice poput razvoja, cilja, partnerstva, zajednice, financira-nja, strategije ili obrazovanja, onda je posve jasno kako mu je svrha naprosto podržati ono što je sadržano u imenici. Tako se čini da je sve ono što je održivo dobro, jer je svakome ja-sno da »neodrživost« označava nešto loše. Dakle, kad politi-čari ostanu bez teksta, njihov instinkt im govori da je najbo-lje glasno govoriti o »održivom nečem«, ma što to bilo.

Usvajanje takve prazne frazeologije ne odnosi se samo na politički establišment, nego i na mnoge njegove kritičare. Na-kon objavljivanja knjige Imperij Hardta i Negrija, taj pojam postao je koncept koji se mogao koristiti u sve svrhe i pridru-žen je onim snagama i institucijama koje su radikalni kritiča-ri smatrali predmetom kritike. Ali, što je zapravo taj imperij kojem u engleskom jeziku čak ne treba ni određeni član da bi podržao njegovo značenje? Prema autorima knjige, »to je decentrirani deteritorijalizirani aparat vladavine koji u sebi sadrži cjelokupnu globalnu domenu unutar svojih otvorenih granica koje se šire«. On je ovdje, ondje i posvuda, a ako vas to i dalje zbunjuje, autori će vam vrlo rado dodatno pojasni-ti njegovo značenje: »Imperij upravlja hibridnim identiteti-ma, fleksibilnim hijerarhijama i pluralnim razmjenama pu-tem uspostavljanja mreža nadzora«. (3) Takva »subverzivna« frazeologija koju zastupaju radikalni kritičari i kojom domi-nira postmoderna imaginacija, zapravo je naličje upravitelj-skog žargona zapadnjačke političke klase. Njihov depolitizi-ran jezik odražava dubok osjećaj otuđenja od svijeta politike kakvu smo poznavali u njezinom klasičnom obliku.

Osiromašenje jezika u javnoj sferi, odnosno ono što austral-ski teoretičar društva Don Watson naziva »raspadom javnog jezika«, govori o tome da, kad se radi o politici, nismo u stanju


17

naći prikladne riječi. Komentatori i dalje govore o strankama, ali oni koji znaju, svjesni su toga da su one vrlo nalik organi-zacijama koje su dominirale političkim krajolikom prethod-nog stoljeća. Više skoro nitko nije član neke stranke. Mno-gi pripadnici te vrste koja izumire tek su »spavači«, ljudi koji više nisu ni svjesni svoga članstva u nekoj stranci, a ima ih sve veći broj koji su potpuno neaktivni. Televizijski produ-centi često nailaze na poteškoće kad moraju napraviti prilog o stranačkim konvencijama ili sastancima. Zbog praznih sto-laca i osjećaja dosade i jednoličnosti koji dominiraju tim do-gađanjima, oni se često doimaju izvještačenima, što nije baš prikladno za televizijsko emitiranje. Stoga ne čudi da bi veli-ke političke stranke s dugom povijesnom tradicijom (poput naprednih konzervativaca u Kanadi ili kršćanskih demokra-ta u Italiji) uskoro doslovno mogle iščeznuti.

Aktivistima je teško prihvatiti činjenicu da su se njihove or-ganizacije pretvorile u stranke laskavaca i karijerista. »Jesu li stranke stvar prošlosti?«, pita se autor pamfleta Fabian Soci-ety1. Unatoč svim postojećim dokazima, on se još uvijek u nadi hvata za slamku spasa. Izgleda da lokalne Laburističke stranke mogu oživjeti ponovno naglašavajući ono »socijalno« u socija-lizmu i pružajući svojim članovima dobar društveni život. (4)

Beznačajnost političkog vokabulara protekla dva stoljeća naj-upadljivija je kad je riječ o tradicionalnoj razlici između ljevice i desnice. Nekoć su te dvije riječi označavale važnu razliku iz-

1 Fabian Society je pokret socijalista u Britaniji koji zagovara soci-Fabian Society je pokret socijalista u Britaniji koji zagovara soci-jaldemokratska načela i skloniji je reformističkim umjesto revoluci-onarnim metodama. Društvo potječe još iz devetnaestog stoljeća, a danas se smatra nekom vrstom intelektualnog središta novih laburi-sta, op. prev.


18

među progresivnog i reakcionarnog. Preciznije rečeno, ljevica je željela društvenu promjenu i zahtijevala emancipaciju čovje-ka. Suprotno tome, desnica je strepila od promjene i snažno branila ono što je smatrala tradicionalnim načinom vođenja poslova. Danas su ljudi koji se smatraju desničarima (a ima ih vrlo malo) manje-više odustali od očuvanja tradicije. Spo-radične inicijative konzervativaca za »povratkom temeljima« ubrzano se povlače pred pragmatičnim kompromisima. Po-vremeni pokušaji kojima je cilj ponovno uspostaviti konzer-vativni projekt često završe zahtjevom za odbacivanjem tere-ta stare ideološke prtljage. Jedan nedavni dobro argumentira-ni slučaj obrane konzervativizma ukazuje da taj pokret »mora biti spreman utemeljiti se na malobrojnim ali i nekontrover-znim pretpostavkama da bi mogao izdržati njihovu težinu«. (5) U SAD-u »gorljivi konzervativizam« igra sličnu ulogu kao i »Treći put« novih laburista. Čak i takozvana religijska desni-ca koju se često predstavlja kao dogmatsku fundamentalistič-ku snagu, ustvari manje ustaje u obranu starih tradicija, a više je sklona uspostaviti neke nove tradicije. Zagovaranje apsti-nencije ili inteligentnog oblikovanja predstavlja preventivnu akciju naspram ovog nepredvidljivog svijeta.

U ožujku 2005. objavljeno je kako se britanska Konzerva-tivna stranka nadala da će uvjeriti medije da prestanu njezi-ne članove nazivati torijevcima. Ispostavilo se da je odbaci-vanje četiri stoljeća stare tradicije vrlo mala cijena koju tre-baju platiti da bi se u javnosti prikazali kao moderni. Tradici-ja je posvuda prisiljena na povlačenje. Lovci na lisice, držav-ne škole i elitna sveučilišta – svi oni prosvjeduju da ih se kri-vo shvatilo, te da su oni zapravo vrlo moderni i da djeluju u duhu vremena. Ruralna Britanija nije odgovorila na napade


19

izvršene na njezinu tradiciju time što je polagala pravo da se i dalje drži prastarih rituala, nego time što je rekla da je lov sa psima zapravo učinkovit način kontrole štetočina. Čak se ni Crkva ne može odlučiti o fundamentalnim pitanjima koja se tiču doktrine i rituala. Čini se da oklijevanje i zbunjenost idu u prilog modernizatorima i njihovoj borbi s tradiciona-listima koji se uvijek povlače.

Baš kao što desnica više ne ustaje u obranu tradicije, tako ni ljevica više ne prihvaća promjenu. Oni koji se nazivaju ljevi-čarima, spadaju među najglasnije protivnike promjene u da-našnjem svijetu. Vjera u mogućnost napretka već je ionako oslabljena u društvima s početka 21. stoljeća. Međutim, nje-zine najgorljivije kritičare moguće je naći upravo na strani kulturalne ljevice. Oznaka »napredan« ne pristaje uz pokret koji je vrlo sumnjičav spram znanosti i eksperimentiranja, te koji sa strahom i zebnjom gleda na novu tehnologiju. Nekoć su se ljevičarski mislioci ponosili time što se bore protiv svih oblika praznovjerja. Današnja samooblikovana ljevica utje-lovljuje praznovjerje spram visoke tehnologije, koristeći In-ternet da bi širila glasine o rizicima i urotama povezanim sa širenjem nove tehnologije. Često je razlika koja naizgled di-jeli ljevicu i desnicu usredotočena na pitanje koju bi inovaci-ju trebalo zabraniti. Primjerice, jedan dio desničara želi za-braniti istraživanje stanica, dok se mnogi ljevičari žele riješi-ti genetski modificiranih proizvoda.

Teško je ne oteti se dojmu kako politički vokabular odražava tešku zbrku oko toga na koji način trebamo gledati u buduć-nost. Društvo nije zadovoljno samim sobom i bezuvjetno do-življava svaku promjenu kao destruktivan proces. Istovremeno, društvo se osjeća otuđenim od vlastite prošlosti i nije sigurno


20

što treba prihvatiti, a što odbaciti. Takav se osjećaj širi kultu-rom koja potiče skepticizam, relativizam i cinizam – temelj-ne vrline svjetonazora koji se ponosi njima i tome što im nije posvećen. Politički izraz za takvu kulturu predstavlja nesuvisla doktrina koju možemo nazvati konzervativizam straha.

Konzervativizam straha ima malo toga zajedničkog s njego-vim klasičnim dvojnikom. Što god mislili o klasičnom kon-zervativizmu, on je barem bio uvjeren u jedinstveni karakter ljudskog bića. Nasuprot tome, konzervativizam straha pokreće duboka mizantropija. Štoviše, za razliku od starog konzerva-tivizma, on više nema tradiciju koju treba sačuvati i obraniti. Njegove stavove podjednako dijele bivši ljevičari i desničari, a odlikuje ga nelagoda u vezi snažnih uvjerenja i vrlina. Nijed-na od njih nije mu sveta i uvijek mora biti spremna na »mo-dernizaciju« i »kompromis«. Konzervativizam straha izgubio je svoje uporište u prošlosti. Tradicionalna težnja za kontinu-itetom dovela je do novog, u većoj mjeri relativističkog stava kojeg najčešće artikuliraju oni koji nisu tradicionalno pove-zani sa snagama desnice. Najsuvislije zagovornike konzervati-vizma straha naći ćemo među onim ljudima koji su na ulica-ma Seattlea, Genove, Quebeca i Londona prosvjedovali »pro-tiv kapitalizma«. Govori koji su održani u Porto Alegreu i na ostalim skupovima antikapitalističkog Svjetskog socijalnog fo-ruma2, daleko bi se više svidjeli Edmundu Burku negoli Tho-masu Paineu ili Karlu Marxu. Istina je, oni su radikalni, ali njihov je radikalizam u potpunosti usmjeren protiv bilo kakve

2 Svjetski socijalni forum je godišnje okupljanje sudionika pokreta za globalnu pravdu i solidarnost na kojem se koordinira kampanja pro-tiv globalizacije, razmjenjuju ideje i dogovaraju srodne strategije an-tikapitalističke borbe. Najčešće se odvija u siječnju kad i »kapitalistič-ki« Svjetski ekonomski forum u Davosu, op. prev.


21

promjene. Taj pokret zaokuplja i pokreće strah od budućno-sti i od posljedica koje promjena može donijeti. Etos održivo-sti, dogma o mjerama opreza koje treba poduzeti, idealizacija prirode i svega »organskog«, sve je to izraz jednog mizantrop-skog nepovjerenja u ljudske mogućnosti i eksperimentiranje s njima. Antikapitalistički prosvjednici na ulicama Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od budućnosti i odlučnost da se utočište potraži u statičnom i predvidljivom postojanju. Spomenuti antikapitalisti znatno više vole (barem u intelektualnom smislu) onakav način živo-ta kakav se vodio u vrijeme kad su ljudi živjeli u statičnim se-oskim sredinama kojima su upravljali zakoni prirode.

Politika će ostati na mrtvoj točki sve dok se društvo bude i dalje osjećalo nespremnim suočiti se s promjenama, jer takav oblik otuđenja od budućnosti potkopava sposobnost generira-nja ideja o tome što bi trebalo učiniti. Bez takvih ideja neće se moći oblikovati vizija napretka u budućnosti i neće se moći do-nijeti stvarne odluke. Politici trebaju perspektiva i izbor usmje-ren prema budućnosti. Najmanje što ona može učiniti jest oda-brati između toga da ostavi stvari takvima kakve jesu ili da po-nudi alternativan način njihova poboljšanja u sadašnjosti. Bez takve alternative preostat će nam jedino parodija politike. Sve ono što sada vidimo jest poricanje izbora koji potiče fenomen kojeg se sve češće običava nazvati politikom straha.

postoji li uopće neka alternativa?

Perry Anderson, jedan od vodećih britanskih ljevičarskih intelektualaca, smatra da »prvi put nakon reformacije više nema nijedne značajne alternative – odnosno sustavnog suprotstavljanja«. (6) Za vrijeme izbora politički analitičari


22

očajnički pokušavaju otkriti bilo kakve naznake ideološke ra-zlike među pojedinim kandidatima. Međutim, ono po čemu se Bush doista razlikuje od Kerryja ili Blair od Howarda samo su razlike u stilu i osobnom pristupu. U Britaniji pokušaj upotpu-njavanja različitosti u osobnosti Blaira i Browna nekim druk-čijim ideološkim sadržajem nije uspio uvjeriti birače.

Takvo brisanje razlike između ljevice i desnice, kao i slom su-parničkih alternativa, često se pripisuje trijumfu »neoliberaliz-ma«. »Kakva god ograničenja bila prisutna u njegovoj praksi, neoliberalizam kao skup određenih principa i dalje suvereno vlada svijetom: to je najuspješnija ideologija u svjetskoj povi-jesti«, kaže Anderson. Tvrdnju kako je trijumf neoliberalizma zadao smrtonosni udarac političkom nadmetanju najsnažnije je zagovarao Francis Fukuyama. U članku objavljenom u Na-tional Interestu 1989., Fukuyama je tvrdio da je »neporeciva pobjeda ekonomskog i političkog liberalizma« dovela do »tri-jumfa Zapada i zapadnjačke ideje«. Rekao je da na tu činjeni-cu ukazuje »posvemašnja iscrpljenost uspješnih sustavnih al-ternativa zapadnjačkom liberalizmu«. (7) Na prvi pogled, Fu-kuyamin smion stav kako su ideološke borbe i njihova povijest došli do svojeg kraja, doima se uvjerljivom. Međutim, kao što ćemo vidjeti, stvarna politička iscrpljenost ne smije se pomije-šati s ideološkim ili intelektualnim trijumfom pojedinog nači-na života. Unatoč pobjedi nad birokratskim režimima u istoč-noj Europi, liberalni kapitalizam ne uživa široku intelektual-nu ili kulturalnu podršku. Doista, ono što nas toliko zapanju-je kad pogledamo s distance, jest činjenica kako je faza neoli-beralnog trijumfa brzo završila. U razdoblju kad toliko mnogo tema povezanih s antikapitalizmom (korumpirane korporacije, pohlepne velike tvrtke, nepošteni trgovački sporazumi) odje-kuje u popularnoj kulturi, teško je pronaći entuzijastičnu in-telektualnu podršku neoliberalizmu.


23

Čini se da među pristašama kapitalizma postoji osjećaj nevi-đene intelektualne plahosti i sumnje u sebe. Umjesto čvrstog stava o preuzimanju rizika u poslovanju, čini se da su šefovi kompanija više skloni etici poslovanja i odgovornosti spram zajednice. U tom je smislu slučaj Starbucksa koji se našao u središtu antiglobalističkih optužbi doista tipičan. Starbucks je pokušao promijeniti vlastiti imidž prikazavši se »etički od-govornom« tvrtkom koja se naizgled više bavi dobrotvornim radom nego poslovanjem. (8) Na međunarodnim konferenci-jama tzv. neoliberali su uglavnom šutljivi i spremni na obra-nu. Nakon Svjetskog ekonomskog foruma 2005., Sir Digby Jones, generalni direktor Konfederacije britanske industri-je, bio je vrlo nezadovoljan obrambenim stavom svojih ko-lega, kazavši da je bio »zabrinut i frustriran zbog toga što se nisu veličali oni koji preuzimaju rizik u poslovanju i stvara-nju dobiti«, ali i nesretan jer su se poslovni ljudi zatvorili za one »koji žele da se biznis samome sebi ispričava«. (9) Ras-položenje onih koji zagovaraju poduzetništvo nije raspolo-ženje trijumfalizma, nego dezorijentacije.

Neoliberalizam će trijumfirati sve dok to bude u suprotnosti s padom i dezintegracijom ljevičarskih alternativa. Od 1980-tih godina politička klasa prihvatila je stav prema kojem će ekonomska stvarnost uvijek nadvladati političke ambicije. Clintonova banalna izjava – »dovraga, to je ekonomija«3 – stekla je status nepobitne političke istine. Političke stranke u vladi i izvan nje priklonile su se takvom pristupu i preuzele stav da je država preslaba institucija te da se ne može nositi s

3 Radi se o Clintonovoj izjavi za vrijeme predsjedničkih izbora tije-Radi se o Clintonovoj izjavi za vrijeme predsjedničkih izbora tije-kom 1992. Frazu je skovao Clintonov vođa kampanje želeći naglasi-ti kako Clinton veći naglasak polaže na ekonomiju od Busha koji mu je tada bio protukandidat. Fraza se i dalje često koristi u američkom političkom životu, op. prev.


24

problemima u društvu. Takav gubitak vjere u učinkovitost dr-žave i vladine politike odražava generalno razočaranje u po-litiku. Geslo tačerizma »Nema alternative« (NA)4 jako dobro simbolizira duh osamdesetih. Ta izjava također omalovažava sposobnost politike za zamišljanje alternativa. Jer ako one do-ista ne postoje, onda politika više nema smisla. U najboljem slučaju, ona bi postala tek trivijalno bavljenje nekim manje važnim problemima na društvenoj margini.

Neki pristaše politike NA pokušali su svoj slučaj predstaviti kao da se radi o nekakvom prirodnom zakonu. Ostali svoju privrženost takvoj politici pravdaju materijalnom stvarnošću životnih uvjeta koja je dosegnula takav stupanj da za politič-ki život jednostavno više nema mjesta. Primjerice, često se govori kako je proces globalizacije umanjio sposobnost po-jedine države da stvari drži pod vlastitom kontrolom. Poli-tičari i vlade su se vrlo brzo prilagodili takvom razmišljanju. »Djelomice priznajući novonastale okolnosti, vlade u današ-njim demokratskim državama sklone su, čini se, igrati ovu igru odbacivanja odgovornosti, videći svoju vlastitu ulogu kao onog tko samo pomaže, umjesto da upravlja procesom«, kaže jedan komentator. (10) Takav novi oblik samoograniča-vanja jasno govori o perspektivi »Trećeg puta«. Zagovorni-ci »Trećeg puta« opravdavaju smanjenu političku ulogu koja je dodijeljena državi na temelju činjenice da nema alternati-ve globalizacijskoj dinamici. Oni smatraju da imperativ eko-nomskog natjecanja sve vlade prisiljava da usvoje sličnu po-litiku. Rezultat toga je da politike koje se provode više nisu rezultat informirane političke rasprave, nego mjere koje su

4 U izvorniku: »There Is No Alternative«, skraćeno TINA, op. prev.


25

vladama prisilno nametnule globalne snage koje nitko nije u stanju kontrolirati.

Što zapravo znači NA? Čini se da se ovo geslo može shvati-ti na barem dva načina. U općenitom je smislu ono shvaćeno kao iskazivanje realnog stanja o odlučujućoj ulozi koju danas u svakidašnjem životu ima tržište. Iz te perspektive NA pred-stavlja tvrdnju da nema alternative kapitalizmu i djelovanju slo-bodnog tržišta, pa je djelokrug intervencije države stoga veoma malen. Bez obzira kakav bio temelj ove tvrdnje, vrijedi spome-nuti da se zagovornici takve politike u osamdesetima (ni Rea-gan ni Thatcher) zapravo nisu ponašali u skladu s takvim dik-tatima. Ni jedno od njih dvoje nije uspjelo ostvariti proklami-rane ambicije o »povlačenju države«. Uistinu, tijekom Reagan-Thacher razdoblja državni su rashodi postali sve veći. Čak su i ti najgorljiviji zagovornici NA politike vjerojatno uočili da je za ono što su nakanili provesti postojala i alternativa.

Drugi način na koji možemo razumjeti NA politiku sastoji se u tome da ona odražava iscrpljivanje političke imaginacije. Dru-gim riječima, nema alternative zato jer nam nijedna ne pada na pamet. Uzmimo na primjer kako je Sun, britanske dnevne no-vine s najvećom nakladom, iskazao ovaj problem. Na početku konvencije laburističke stranke 2003. godine, spomenuti je ta-bloid objavio veliki uvodni tekst u kojem je napao politiku Bla-irove vlade. No, ovaj napad završio je neočekivanom izjavom: »Unatoč tome, mi Blaira i dalje podržavamo«. Zbog čega? »Sve više izgleda da smo mu pružili potporu samo zato jer nije bilo alternative«, stoji u uvodniku s dozom rezignacije.

Najbolji način shvaćanja što NA zapravo znači nije izjava u kojoj se govori o logici globalnih tržišnih snaga, nego ona koja podjednako odražava i zagovara dominirajuću osjetljivost spram granica. Takva osjetljivost nipošto se ne može ograničiti


26

samo na rasprave o domašaju politike u sferi ekonomije. Čini se da raspravama o velikim svakodnevnim problemima do-minira oslabljena dogma o ograničenjima. Bilo da je riječ o ekonomiji, okolišu, zdravstvenoj skrbi, znanosti ili socijalnoj politici, uvijek se pretpostavlja da društvo više nije u stanju učiniti osobit napredak da bi poboljšalo životne uvjete. Če-sto se pretpostavlja kako bi svaki pokušaj promjene vrlo lako mogao situaciju učiniti još lošijom, budući da bi na vidjelo samo iznio nove probleme i povećao rizike za zdravlje, sigur-nost i okoliš.

Stav o tome da je nemoguće nadvladati »ekološku krizu« ili »krizu zajednice« konvencionalnim ekonomskim ili druš-tvenim politikama, posvuda je prisutan. Neprekidno nam se govori da ne postoji čudotvoran lijek kojim se može izliječi-ti neka bolest. A kad je riječ o katastrofi koju bi mogli prou-zročiti teroristički napadi, više nije pitanje hoće li do nje doći, nego kad će se ona dogoditi. Stalno nam se govori da su ljud-ske aktivnosti stvorile takvu situaciju koja je dovela u pita-nje i sam opstanak našeg planeta. Čini se kako je čovječan-stvo problem, a ne rješenje. Tvrdim da poanta takvog stava i teze da nema alternative i da u stvarnosti nije moguće rije-šiti većinu problema s kojima se suočava čovječanstvo nije zasnovana na prepoznavanju novih i nepremostivih nedaća, nego na novom obliku podcjenjivanja ljudskih sposobno-sti. Iako je ova predrasuda vrlo raširena, ne znači da je se ne može dovesti u pitanje.

Potaknuta konzervativizmom straha, politika NA pokreće uznemirujuće pesimističan stav o ljudskim granicama. Kao što ću pokazati u četvrtom poglavlju, posljednja dva desetljeća svjedoci smo radikalne reinterpretacije pojma osobnosti. Ovo se podudara s neprekidnim povećanjem opasnosti i problema


27

s kojima se ljudi danas susreću, usporedo s manjkom vjere i čovječanstvom koje će biti sposobno uhvatiti se ukoštac sa svim teškoćama na koje bi moglo naići na svom razvojnom putu. Takvo pesimistično shvaćanje pojedinca čini političku kritiku i njezino propitivanje posve neučinkovitima. Doista, ono što je danas drukčije nije broj problema s kojima se su-očavamo, niti razmjer opasnosti koja nam se približava, već je to duh fatalizma koji se javlja s njima. Glavno je postignu-će takvog fatalizma da ideja »ne: ako će se dogoditi, već kad će se dogoditi« postaje posve normalna. Imajući to na umu, uzimamo sa zebnjom izjavu kako se »ministarstva spremaju za epidemiju gripe za koju vjeruju da Britancima predstavlja veću prijetnju negoli teroristički napadi«. (11) Istog dana kad je izdano ovo priopćenje, također smo doznali da »svijet pred sobom ima tek deset godina vremena da izbjegne katastrofalne klimatske promjene«. (12) Kao što je u poznoj fazi elokventno napisala Susan Sontag, »činjenica da se čak i apokalipsa može doimati kao sastavni dio svakodnevnog horizonta očekivanja, u sebi sadrži besprizorno nasilje koje se vrši nad našim osje-ćajem stvarnosti, nad našom čovječnošću«. (13)

Kultura granice postala je evanđelje podjednako onima s lje-vice i desnice. Kritičari i zagovornici kapitalizma ujedinjeni su u stavu da ima vrlo malo prostora za učinkovito političko dje-lovanje. Rečeno nam je da ne postoji druga alternativa osim podčinjavanja društvenih ciljeva diktatima slobodnoga trži-šta ili da nema alternative osim smanjivanja trošenja resursa da bi se izbjegle klimatske promjene, ili da nema alternative reorganiziranju našeg načina života da bismo preživjeli prijet-nje terorizmom. Internalizacija različitih verzija priče o tome da »nema alternative« rezultirala je sužavanjem prostora za politički život i dovela u pitanje relevantnost podjele na ljevicu i


28

desnicu. Kao što ću razmotriti u idućem poglavlju, ljevičarsko i desničarsko prihvaćanje takve kulture granice i ograničenja dovelo je do situacije u kojoj je politika ostala bez teksta.

Ukoliko zaista nema alternative tržištu ili reduciranoj po-trošnji, onda također nema mjesta ni za politiku. Sama ideja o izostanku alternative podjednako implicira nedostatak izbo-ra kao i odsustvo sposobnosti čovječanstva da nešto promije-ni. Ta ideja predstavlja zahtjev za svršetkom političke diskusi-je i debate. U takvim okolnostima, politika postaje tek prak-sa provođenja administrativnih, tehničkih ili upraviteljskih funkcija. Zbog toga termini poput »donje linije«, »predviđe-nih troškova«, »pružanja usluga«, »planiranja scenarija« ili »dodane vrijednosti« igraju tako važnu ulogu u suvremenom političkom vokabularu. Politička aktivnost više nema odliku nečeg dobrog, nego je ona »zasnovana na dokazima«; rijet-ko je usmjerava neki svjetonazor, već je izvedena iz »najbolje prakse« i dakako »usmjerena prema potrošaču«. Kolonizacija javnog diskursa upraviteljskim žargonom nije izravna poslje-dica neke nevidljive ruke neoliberalizma i njegovih pritisaka, nego političke iscrpljenosti društva. Kako kaže Watson, upra-viteljski žargon je oblik mehaniziranog diskursa koji »ukida potrebu za razmišljanjem«. (14) Zbog toga ga tako rado pri-hvaća i usvaja nemaštovita politička klasa.

iscrpljenost politike

Čini se da se politika vrti u praznom. Ona ima vrlo malo za-jedničkog sa strastima i sukobima koji su oblikovali ljudske že-lje i osjećaje tijekom protekla dva stoljeća. Više nema prostora za gorljive pristaše vjere u slobodno tržište, za zastupnike


29

tradicionalnih vrednota, kao ni za ustrajne zagovornike re-volucionarne transformacije društva. Velike teme iz prošlo-sti – vlasništvo i kontrola nad društvenim dobrima, proizvod-nja i dodjeljivanje resursa, odnos spram budućnosti, znanosti i eksperimenata – svedeni su na tek povremene zahtjeve za brigom o beskućnicima ili siromašnim umirovljenicima. Uža-rena rasprava se usredotočuje na teme koje proizlaze iz ma-šte političke klase koja je u sve većoj mjeri orijentirana isklju-čivo prema samoj sebi. Javne ličnosti suzdržavaju se od veli-kih ideja i zagovaraju niz mikropolitika. Lov na lisice, škol-ske večere, pobačaj, donošenje zakona, povećavanje školari-na na sveučilištima ili osnivanje bolnica predstavljeni su kao ključna pitanja kojima se trebamo baviti na početku ovog sto-ljeća. Političke rasprave se najčešće pojavljuju niotkud, pa su komentatori i političari redovito nespremni. Istovremeno, ta-kva ključna pitanja odjednom nestaju iz političkog vidokru-ga. Prije nekoliko godina, Europska unija bila je vrlo škaklji-va tema u britanskoj politici. Tijekom izborne kampanje 2005. jednostavno je nestala s dnevnog reda.

Jedan od simptoma iscrpljenosti politike je i dezorijentacija vladajućih elita kojima očito nedostaje poziv ili usredotočenost na nešto. Umjesto da pokušaju potaknuti biračko tijelo, čini se da se vlade bave savjetovanjem stanovništva kako da se nosi s niskim očekivanjima. Kao što kaže jedan od vodećih britanskih teoretičara društva, »za razliku od njihovih prethodnika iz vre-mena razvitka nacije, globalne elite više nemaju nikakvu misi-ju koju bi trebale ispuniti; one ne osjećaju potrebu ili namjeru da propovijedaju i preobražavaju, da u ruci nose baklju mu-drosti, da prosvijetle, poduče i preobraze«. (15) Kad je toliko malo toga u igri, neslaganja oko političkih pitanja najčešće


30

imaju karakter prepirke, a ne istinske rasprave. Javne ličnosti žele žučljivom retorikom kompenzirati njihovo malodušno poziranje, tako da je, paradoksalno, jedna od posljedica pro-pasti smislenosti i istinskog razlikovanja onog bitnog upravo eskalacija mržnje i zlobnih kritika koje jedna frakcija upućuje drugoj. Takav trend pogotovo je bio vidljiv tijekom američke predsjedničke kampanje 2004. gdje su, iako se kandidati go-tovo ni po čemu nisu razlikovali, mnogi komentatori zapa-zili znatan borbeni gnjev i neprijateljstvo. (16)

Takav borbeni gnjev često se može pogrešno interpretira-ti kao simptom dubokih ideoloških razlika. »Intenzitet poli-tičke polarizacije koji danas pogađa naciju relativno je nova stvar«, kazala je Lillian Rubin sa sveučilišta Berkley. (17) No, kao što ću pokazati u idućem odlomku, ono što se čini poli-tičkom polarizacijom zapravo je simptom koji ukazuje na ne-dostatak jasne alternative. Identiteti ljudi, kao i njihovi život-ni stilovi, postali su politizirani, što je jasno prema debatama koje se vode oko istospolnog braka, religije, pobačaja, posje-dovanja oružja i zaposlenih roditelja. Kako kaže jedan pro-nicljiv analitičar američkog društva, kampanja iz 2004. »oja-čala je ključnu strukturu dviju Amerika koje razdvaja pro-cijep između one religijske i sekularne, bračne i vanbračne, naoružane i nenaoružane«. (18) Razlike u životnom stilu ne dovode nužno i do sukoba. Međutim, kad se politiziraju, ta-kva pitanja imaju moć poticanja emocija i napetosti. Činje-nica da su takva privatna pitanja postala politizirana, ukazu-je da je javna sfera postala depolitizirana.

Najozbiljniji teoretičari društva i te kako su svjesni svepro-žimajućeg osjećaja iscrpljenosti politike. Još 1997. politič-ki filozof s Oxforda Isaiah Berlin primijetio je da »prvi put nakon 1789., europska ljevica nema projekt«. Ovome bi se


31

moglo dodati da ga nema ni desnica. Iscrpljenost politike po-vezana je s raširenim pesimizmom spram procesa promjene. »Ideje koje su bile ispunjene nadom u oslobođenje, posvuda su izgubile svoj pozitivni naboj i značaj«, kaže Alain Tourai-ne, jedan od vodećih francuskih sociologa. (19) Dok posto-ji općeniti konsenzus o tome da politika propada, ne postoji svijest o tome zbog čega se takav proces počeo zbivati.

Umanjivanje značaja politike često se dovodi u vezu s ra-zličitim ekonomskim, strukturalnim i tehnološkim promje-nama kojima svjedočimo u zadnjih dvadeset ili trideset go-dina. Mnogi ugledni znanstvenici društvenih znanosti sma-traju da je proces globalizacije urušio tradicije i institucije na kojima se zasnivao moderni politički život.

(20) Kompjuterizacija, razvoj Interneta, ulaganje u sektor razvoja, smanjivanje tradicionalne manufakturne industrije, nastanak novih oblika potrošnje – sve je to navedeno kao ra-zlog za činjenicu da živimo u politički drukčijem svijetu. (21) Neki smatraju da je politiku preplavila ekonomska i društve-na promjena na širokoj razini. (22)

Nema sumnje da je u proteklim desetljećima društveni i ekonomski život pretrpio velike promjene. Međutim, nije baš jasno zašto bi korisni izumi poput Interneta ili povećanja glo-balne migracije trebali dovesti do gubitka političke imagina-cije. Očigledna suspenzija političkog života u većoj je mje-ri rezultat gubitka vjere u učinkovitost ljudskog djelovanja nego moći nepremostivih ekonomskih ili društvenih sna-ga. Sama činjenica da upiremo prstom u globalizaciju kao da ona ima neku božansku moć da o svemu odlučuje, sama je po sebi simptom manjka vjere u spremnost društva da se nosi s promjenama. Zamisao o tome da globalizacija pokreće snage koje čovječanstvo više nije u stanju nadzirati, dovodi u


32

iskušenje izbjegavanje odgovornosti kad je riječ o donošenju teških odluka i njihovom provođenju.

Raspad politike odražava se na različite intelektualne stru-je koje u većoj mjeri potiče konzervativizam straha nego tri-jumf neoliberalizma. Tijekom 1980-tih oduševljenost nače-lima slobodnog tržišta nije se mogla održati zbog ekonom-ske stagnacije. Ideje i argumente Hayeka i Friedmana ubrzo su zasjenila dva usporedna kulturalna odgovora: neokonzer-vativizam i postmodernizam. Pozdravljajući marginalizaciju radikalnih kritičara tržišta, neokonzervativci su se zaokupili onim što su smatrali opasnošću pretjeranog individualizma i sloma zajednice i tradicije. Takva je pozicija promjenu (pa čak i onu kakvu su predviđali Reagan i Thatcher) doživljavala kao nešto proturječno, pa čak i neprijateljsko. Iz te perspekti-ve ponovno izgrađivanje, obnavljanje i očuvanje društvenog tkiva koje su poremetile promjene tržišnih snaga u osamde-setima, postalo je jedan od glavnih društvenih zadataka.

Postmoderni senzibilitet na isti je način u dubinskom smislu razočaran posljedicama promjene, ali je svjestan da je nemo-guće vratiti tradiciju kakva je postojala u prošlosti. Međutim, i on također odbacuje svaki pokušaj promjene trenutnih okol-nosti na temelju toga što bi svako zadiranje u njih vjerojat-no još više pogoršalo situaciju. Nasuprot njegovom neokon-zervativističkom rođaku, on nije zagovarao nikakvu pozitiv-nu ideju, bivajući neprijateljski raspoložen spram moderne i umanjujući »prometejsku« narav svakog takvog »humanistič-kog« projekta. Sama ideja politike je proglašena pukim mi-tom, a ideali razuma i napretka odbačeni su kao fikcija koju je stvorilo društvo. Takva mučna i nihilistička perspektiva lju-dima savjetuje da se pomire sa životom kakav jest. Ona je naj-sustavniji izraz onoga što osjeća konzervativizam straha.


33

Konzervativizam straha postiže uspjeh zagovarajući stav o upropaštenom ljudskom potencijalu. Oni koji veličaju do-brobit koju nam donose znanost i tehnologija, često biva-ju izvrgnuti kritici zbog njihova »neodgovorna« nedostat-ka skrbi za planetarni ekosustav. Potvrda superiornosti ljud-skog uma nad životinjskim instinktom izlaže se riziku da je se podvrgne oštroj kritici i proglasi »uzdizanjem jedne vr-ste«. Ocrnjivanje čovječanstva i odricanje od humanističkog svjetonazora koji je u presudnoj mjeri utjecao na razvoj mo-derne civilizacije, skriva se iza gubitka suvremene političke imaginacije. Ono stvara prostor unutar kojeg se može poja-viti politika straha.

U ovoj knjizi želim pokazati kako je glavni čimbenik koji oblikuje suvremeni politički život uloga ljudske djelatnosti koja je namjerno umanjena. Kultura ograničavanja pripisuje vrlo skromnu ulogu aktivnoj ljudskoj djelatnosti. Oni koji danas omalovažavaju trijumf sebičnog egoizma nad solidarnošću, previđaju činjenicu da raspad starih oblika solidarnosti (sin-dikati, lokalne zajednice, masovne političke stranke i politič-ke udruge) nije doveo do nastanka dinamičnog individualiz-ma. Jedan od najustrajnijih mitova današnjeg doba je onaj koji kaže da suvremena kultura veliča i potvrđuje moćan osjećaj individualnosti. To nema nikakve veze s istinom. Iako politič-ki vođe i oni koji oblikuju javno mnijenje kurtoazno i neiskre-no naglašavaju važnost pojedinca, na »neobuzdan individua-lizam« iz osamdesetih uglavnom se gleda s prezirom. Doista, hedonističke i gramzljive vrednote osamdesetih okrivljene su za mnoge probleme s kojima se danas suočavamo.

Obnova politike ne ovisi o otkrivanju pametnih ideja ili o novim dosjetkama smislenim da bi se povećalo sudjelova-nje u njoj. Ona ovisi o povratku našeg povjerenja u ljudske


34

potencijale obračunavanjem s kulturom granice. Nadam se da će jasnijim razumijevanjem pitanja o kojima se ovdje radi biti moguće ocrtati humanističku perspektivu budućnosti. Da bi se to moglo napraviti, potrebno je priznati kako se u današ-njem predpolitičkom svijetu crta koja nas razdvaja ne može shvatiti na temelju tradicionalnih kategorija ljevice i desnice. Ključno pitanje trenutno glasi gdje stojimo u odnosu na ulogu koju ljudi imaju u svijetu kojeg stvaraju. Oblikuje li naš stav spram budućnosti i ulozi ljudi u javnoj sferi osjećaj ograni-čenosti čovječanstva ili pak njegov potencijal? Način na koji doživljavamo ovo pitanje odredit će sudbinu politike, odno-sno je li ona doista važna, kao što će i izbor kojeg ćemo na-praviti imati važne posljedice. Nedvojbeno će u budućnosti postojati važni argumenti o političkim vrednotama koje su povezane s onim što ćemo odabrati. Ali u ovom trenutku ra-zlike koje igraju ulogu u većoj su mjeri skromne, pa možda čak i daleko važnije. One se odnose na to hoćemo li iskoristiti svoju mogućnost izbora i pokušati postati gospodari situacije u kojoj se nalazimo. Pukim razumijevanjem takvih temeljnih pitanja nećemo promijeniti svijet, ali nam to može pomoći da potaknemo dijalog o tome kako treba odgovoriti na sna-ge koje nas žele otuđiti od naše vlastite čovječnosti.

primjer američke iznimnosti?

Američkom čitatelju koji je iskusio polariziranu atmosferu predsjedničkih izbora iz 2004. moglo bi se učiniti da je politika u SAD-u još uvijek živa i zdrava. Taj dojam stalno potkrepljuju mediji neprestano tvrdeći kako je biračko tijelo duboko podi-jeljeno te da je i samo društvo polarizirano na one savezne dr-žave koje su za demokrate i one koje su za republikance. Oštre


35

riječi koje je jedna strana upućivala drugoj mogle bi navesti na pomisao da se politika u Americi uopće ne osjeća iscrpljenom. Kako bismo mogli protumačiti tu očiglednu anomaliju?

Zagonetno je da takve intenzivne emocije potiče izborno nadmetanje u kojem su političke i ideološke razlike između dvojice vodećih kandidata vrlo slabe. I Bush i Kerry zalaga-li su se za smanjivanje deficita budžeta na pola. Kerry je na-glasio da će u slučaju pobjede zadržati većinu poreznih olak-šica koje je donio Bush, osim onih koje se odnose na ljude s visokim plaćama. Obojica su obećali da će u slučaju pobjede energično voditi rat protiv terorizma. Unatoč svemu, oni su bili iznenađujuće slični čak i kad je riječ o istospolnom braku. Tjedan dana prije izbora Bush je naglasio da se ne slaže s re-publikanskom nacionalnom platformom koja se suprotstav-lja vezi ljudi istoga spola. Rekao je da se ne slaže s presudom parnice Roe protiv Wadea u kojoj je Vrhovni sud 1973. donio odluku o dekriminalizaciji pobačaja, ali je više puta ponovio kako Amerika još nije spremna za zabranu pobačaja. Iako je Kerry rekao da se slaže s odlukom nakon parnice, o svojem za-govaranju prava na pobačaj govorio je takvim glasom i intona-cijom da se postavljalo pitanje koliko je pritom bio iskren. Ne-prestano je naglašavao svoju pripadnost katoličkoj vjeri kako bi naglasio da je osobno protiv pobačaja, ali da također sma-tra kako njegova religijska uvjerenja ne smiju utjecati na do-nošenje političkih odluka. Kerryjev odgovor na pitanja o Me-dicareu5, zdravstvenoj skrbi i socijalnom osiguranju bio je taj da je »moj drugi kandidat znatno lošiji od mene«. (23)

5 Medicare je sustav zdravstvenog osiguranja kojeg je 1965. usvoji-Medicare je sustav zdravstvenog osiguranja kojeg je 1965. usvoji-la američka vlada, a koji obuhvaća osobe starije od 65 godina i one koje zadovoljavaju određene kriterije za dobivanje zdravstvene skr-bi, op. prev.


36

Paradoksalno, unatoč polariziranoj retorici političkih elita, iscrpljenost politike čak je u većoj mjeri prisutna u SAD-u negoli u većini drugih zemalja na Zapadu. U javnoj sferi po-navlja se implicitna pretpostavka kako je politika besmisle-na. Zbog čega? Zato što se pretpostavlja da se velika većina američkih glasača ne može maknuti sa svojih pozicija. Tvr-di se da postoje dvije Amerike – jedna crvena, a druga pla-va – te da o izborima odlučuje mali postotak kolebljivih gla-sača. U mjesecima koji su prethodili izborima, stručnjaci su tvrdili da je biračko tijelo bilo toliko polarizirano da se sve-ga 2-3% glasača nije opredijelilo. (24)

Ako postoje dvije Amerike, onda nije politika ono što ih raz-dvaja. Mit o polariziranoj Americi dosta dobro je potkrije-pljen dokazima. (25) Znakovit postotak biračkog tijela smatra da je umjeren, a ne liberalan ili konzervativan, a još više ljudi se smatra nezavisnima, ukoliko bi morali reći jesu li republi-kanci ili demokrati. (26) Iako su mnogi Bushevi pristaše bili oduševljeni nakon izbora, a Kerryjevi razočarani, postojeću podjelu je produbilo usvajanje različitih životnih stilova.

Upravo su životni stil i identitet ono što se uzima u obzir, a ne politika. Uzmimo za primjer svjetonazor osobe koja se deklarira kao liberalna i koja je zaista zabrinuta zbog »njih«. Ona zapaža razliku između sebe i svojih »konzervativnih pri-jatelja« na ovaj način:

»S jednim parom to je bila prava šala. Prema obostranom dogovoru, nisam forsirala apstraktnu umjetnost, odvodila ih u eksperimentalno kazalište ili ih vodila u ono što nazivaju »eklektičnim« restoranima. Oni više vole čistu klasičnu glaz-bu, klasike poput Shakespearea, pouzdanu kvalitetu odrezaka, krumpira i vina s kontroliranim porijeklom.« (27)


37

Različit odnos spram hrane i glazbe govori o različitim ka-rakterima. Smatra se da »polovica stanovništva želi sigurnost po svaku cijenu, a znakovita manjina prezire takvu sigurnost kao neznanje, zadrtost i okrutnost«. (28) U ovom suprotstav-ljanju »dviju moralnosti« zanimljivo je da se tu radi samo o stavovima i odlikama karaktera. Ovdje nema ni traga ikakvim bitnim političkim razlikama koje bi bile presudne.

Adolph Reed Jr. sa sveučilišta New School navodi primjer kolegice s jednog od američkih elitnih sveučilišta koja se na-kon izbora 2004. požalila da u zemlji postoje milijuni ljudi »koji naprosto nisu poput nas«. »Shvatio sam da za moju ko-legicu njezina pripadnost demokratima označava nešto egzi-stencijalno, izjavu o tome kakva je neka osoba, te da njoj šire-nje političke baze u svrhu pobjede na izborima ili naglog zao-kreta u terminima političke debate uopće nije od primarnog značenja ». (29) Reed ima pravo ukazujući na tendenciju da se nečiji politički identitet prije svega tretira kao stvar nečijeg vlastitog definiranja koje govori o nečijoj osobnosti.

Dakako, kad se isprepletu individualni identitet i političke sklonosti, argumenti i rasprava mogu postati nabijeni osob-nim emocijama. Kritike i argumenti se doživljavaju kao da oni predstavljaju izjave o osobi i njezinom životnom stilu. Do naelektrizirane atmosfere tijekom izborne kampanje 2004. nije došlo zbog političke polarizacije, nego zbog rasprava o životnom stilu.

Da stvari budu još i gore, često se kaže kako je identitet onih koji pripadaju u ta dva tabora nepromjenljiv te da oni nasta-njuju dvije različite sfere stvarnosti. Takav je argument upo-trijebljen u izvješću Pristaše Busha i Kerryja žive u dva razli-čita svijeta kojeg je sačinila skupina akademika sa sveučilišta


38

Maryland. Prema tom izvješću, pristaše Busha žive u svijetu uvjeravanja, dok njihovi protivnici žive u stvarnom svijetu. (30) Politički stavovi ljudi u sve većoj mjeri svode se na nji-hov karakter. Njihovo podizanje obitelji, njihova psihologija i karakter postali su povezani s političkim ishodom. George Lakoff je utjecajan zastupnik takvog pristupa. On je biračko tijelo SAD-a podijelio na dvije grupe – oni koji su skloni obi-telji kojom dominira strogi otac i oni koji su skloni obitelji u kojoj postoji jedan roditelj koji prehranjuje djecu. Konzerva-tivci se obraćaju ovim prvima. Njihove »stroge konzervativ-ne vrednote motiviraju ih za koga da glasuju na izborima«. (31) Nasuprot tome, progresivne ljude pokreće »svjetonazor obitelji kao hraniteljice« i potiču ih vrijednosti »suosjećanja i odgovornosti«. (32) Laskanje ovim potonjima jedna je od osobina Lakoffova projekta u kojem se ponašanje na izbori-ma tumači kao stvar osobnosti, a ne političkog izbora.

Poanta Lakoffove popularne psihologije jest da su osobnost i identitet ljudi nepromjenjive životne činjenice koje određu-ju kako će oni glasovati. Autoritarni, očinski tipovi glasaju za konzervativce, a suosjećajni za ljevičare. Lakoff odbacuje ide-ju da ljudi glasuju u ime svojeg vlastitog interesa. Jer kako bi inače po drugi put izabrali Busha? Umjesto toga oni »glasu-ju za svoj identitet i za svoje vrednote«. Drugim riječima, oni »biraju svoj identitet na temelju onoga kakvi su i sami, kakve vrijednosti zastupaju i koga ili što poštuju«. (33)

Međutim, identitet ljudi nije fiksiran i nipošto nije svediv na jednostavnu podjelu roditeljskih tipova s političkim sklo-nostima koja ne uzima u obzir fluidan i nepredvidljiv na-čin na koji se ljudi bave javnim pitanjima. Ukoliko identitet i postane važan čimbenik koji utječe na izborne glasove, on


39

je manje povezan s očinskim autoritetom nego s iscrpljeno-šću političkog života. Onda kad, kao što sam već spomenuo, kandidati vrlo nalikuju jedni drugima, političari pokušavaju politizirati životni stil i osobni život ljudi. Većina problema-tičnih tema koje dijele američko biračko tijelo na pola – oruž-je, istospolni brakovi, pobačaj, vjeronauk u školama – izrav-no se nameću kao pitanja o nečijem identitetu. Kad pitanja postanu suviše osobna, rasprava se polarizira. Zbog toga u Americi osjećaj političke statičnosti može postojati uspore-do s usijanom raspravom.

Promjena i mogućnost utjecanja na svjetonazor ljudi odba-cuju se kad ideja »politike izbora« utre put »politici identite-ta«. Takav je stav najočitije izražen u široko prihvaćenoj pret-postavci kako je politički identitet 97% biračkog tijela fiksan te da se neće promijeniti kampanjom i raspravama. Taj trend podržava zamrzavanje javnog identiteta ljudi. Njih se treti-ra kao da su njihov životni stil i vrijednosti u jednakoj mjeri dio njihove individualnosti kao i boja kože ili kose. Tenden-ciju naturaliziranja tog identiteta raspiruju političke elite koje mu se obraćaju da bi konsolidirale biračko tijelo.

U jednoj važnoj studiji o ovoj temi kaže se da ovdje imamo posla s polariziranom elitom, a ne s polariziranim biračkim tijelom. Morris Fiorina sa sveučilišta Stanford smatra da »po-litičke elite (stručnjaci, aktivisti, dužnosnici) dijele zajednič-ki interes za podjelom zemlje oko pitanja kao što su pobačaj i prava homoseksualaca«. (34) Međutim, natjecanje unutar ove oligarhije ne bi trebalo shvatiti kao simptom aktivne po-litičke kulture, nego kao simptom političkog neangažiranja, što ću pokazati u narednom poglavlju.


40

Bilješke

1 Powell (2000), str. 53. 2 v. ‘Tessa Jowell warns Labour: stop talking bollocks - it scares voters’,

u: Scotsman, 24 prosinac 2004. 3 Hardt and Negri (2000), str. xii-xiii. 4 Richards (2000), str. 30. 5 O’Hara (2005), str. 117. 6 Anderson (2000), str. 17. 7 Francis Fukuyama (1989), ‘The End of History’, The National Interest,

no. 16. 8 ‘Starbucks to boost fair-trade image’, the Telegraph, 1. veljače 2005. 9 ‘CBI chief claims Davos hijacked by NGOs’, the Guardian, 31. siječnja

2005. 10 Mair (2000), str. 2. 11 ‘Flu feared more than terrorist attack’, the Guardian, 24. siječnja

2005. 12 BBC News Online, 24. siječnja 2005. 13 Sontag (1991), str. 178-9. 14 Watson (2004), str. 8. 15 Bauman (2003), str. 20. 16 v. npr. Peter Berkowitz, ‘Enlightenment Rightly Understood’, Policy

Review, br.128, 2004, str. 1. 17 Lillian Rubin, ‘Why Don’t They Listen to Us? Speaking to the Wor-

king Class’, Dissent Magazine, zima 2005. str. 12. 18 Stan Greenberg, cit. u: Alexander (2005), str. 19.

19 Touraine (2003), str. 310. 20 V. Bauman (1998), Beck (2000), Giddens (1999). 21 Bauman (2003), str. 22. 22 Touraine (2003), str. 298. 23 v. Reed Jr (2005). 24 v. http://pollingreport.com, ‘The Latest Trial Heats: Bush/Kerry/Nader’,

kolovoz 2004. 25 v. Fiorina, Abrams i Pope (2004).


41

26 v. istraživanje u Minnesoti citirano u Minneapoliskom Star Tribune, 18. rujna 2004.

27 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices: One Country, Two Mo-ralities’, AlterNet, objavljeno 5. studenog 2004.

28 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices’. 29 Reed Jr. (2005), str. 13. 30 v. Steven Kull, The Separate Realities of Bush and Kerry Supporters

(The University of Maryland: The PIPA/Knowledgc Networks Poll), 21. listopada 2004. Ovu ideju detaljnije razvija John W. Dean, biv-ši predsjednikov savjetnik u: ‘Understanding the 2004 Presidential Election’, Common Dreams News Center, 13. travnja 2003.

31 Tako smatra Don Hazen, urednik AlterNeta, u svom uvodu u: Lako-ff (2004), str. xiii.

32 Lakoff (2004), str. 11-12. 33 Lakoff (2004), str. 19, 39. 34 Cit. prema: kolumna Jonathana Altera u Newsweeku, 15. studeni

2004.

43

2Dezangažiranje i njegovo poricanje

Politika i političari imaju problema s imidžom. U današnje vrijeme nesklono politici, način na koji se može pobijediti na izborima jest inzistiranje na svemu osim na tome da ste profe-sionalan političar. Ronald Reagan pokazao je da pomaže ako ste poznati glumac. Izbor Arnolda Schwarzeneggera za gu-vernera Kalifornije pokazao je da čak ne morate biti ni osobi-to dobar glumac da biste došli na visok dužnosnički položaj. Medijski tajkun Silvio Berlusconi postao je talijanski pred-sjednik igrajući na antipolitičku kartu, isto kao i bivši hrvač-ki prvak Jesse Ventura koji je postao guverner Minnesote. U Velikoj Britaniji malo skromniji, ali ipak značajan uspjeh po-stigao je Robert Kilroy-Silk, bivša televizijska zvijezda, koji je postao zastupnik u Europskom parlamentu, iako je, dakako, prije toga bio zastupnik laburista. U azijskim zemljama po-put Indije ili Filipina uobičajeno je da se televizijske zvijez-de biraju za dužnosnike na nacionalnoj i lokalnoj razini, što ukazuje na činjenicu da je antipolitičko raspoloženje posta-lo globalnim fenomenom.

Neprestano omalovažavanje i podcjenjivanje političara unu-tar popularne kulture i u medijima govori nam da ne svjedo-čimo samo o iscrpljenosti politike, nego i o usponu cinizma, pa čak i neprijateljstvu spram nje. Neki komentatori, aktivi-sti i prosvjednici čak veličaju takvo novo antipolitičko ras-položenje kao zdravu reakciju na korupciju i cinizam tradi-cionalne politike. Oni smanjivanje utjecaja vlade, parlamen-ta i parlamentarnih stranaka na narod smatraju dokazom da


44

su ljudi postali sve manje podložni i više kritički raspolože-ni. Oni sa simpatijama gledaju na gubitak prestiža političara srednje struje, čime se rađa nada za nastanak neformalnijih novih društvenih pokreta i kampanja za one skupine koje su marginalizirane. Autor ključne studije o gubitku povjerenja u politiku tvrdi da takav trend može »predstavljati pokretač-ku snagu demokratskog razvoja«. (1) Jedan drugi autor uz-diže proces dezangažiranja označavajući ga kao pokret »pro-tiv pokoravanja« i tvrdeći da ljudi sada »vrše daleko izravni-ji pritisak koristeći mehanizme koji se nalaze izvan uobiča-jenih političkih procesa«. (2)

Zapravo, potvrđivanje antipolitike u praksi govori o dubo-kom pesimizmu spram budućnosti. Ono predstavlja novi oblik podložnosti. Dok su se ljudi u prošlosti pokoravali hi-jerarhijskom autoritetu, danas ih se ohrabruje da se pokore sudbini. Dezangažiranje dopušta drugima da određuju vašu sudbinu. Antipolitika nije, kao što se to ponekad čini, odba-civanje programa pojedinih stranaka ili političara, nego izraz dubljeg uvjerenja da je politika kao takva nepotrebna. Sama ideja da bi bilo tko mogao postići neki pozitivan rezultat po-litičkim djelovanjem često se odbacuje kao naivna ili arogan-tna. No oni koji u odbacivanju politike uočavaju neku vrstu radikalnog imperativa, zanemaruju činjenicu da je naličje antipolitike prihvaćanje svijeta takvog kakav on jest. »Politi-ka znači poricanje sudbine«, smatra austrijski politolog An-dreas Schadler. (3) Ili, kazano drugim riječima, antipolitika predstavlja prepuštanje sudbini.

Antipolitika nije toliko poriv za smanjivanjem moći koli-ko gesta rezignacije. Takvo gledište implicitno dovodi u pi-tanje uvjerenje kako se ljudi i zajednica koju tvore mogu na

dezangažiranje i njegovo poricanje

45

smislen način organizirati da bi postigli neki određeni cilj. To je stav koji umanjuje značaj ljudskog djelovanja i perspekti-vu napretka. Antipolitika je naprosto stav koji cinizmu i ne-povjerenju dodjeljuje intelektualni sadržaj.

problem odustajanja od političkog angažiranja

Političari su shvatili kako su njihove političke, ideološke i mo-ralne veze s biračkim tijelom veoma krhke. Tradicionalni oblici stranačke politike, političke vrednote i identiteti imali su malo utjecaja na očigledno posve razočaranu javnost. Sve manje i manje ljudi izlazi na izbore, a još ih je manje zainteresirano za priključivanje aktivnostima neke stranke. U Velikoj Brita-niji, broj članova glavnih političkih stranaka se od 1980. pre-polovio. Tijekom istog tog razdoblja, članstvo u strankama u Francuskoj se smanjilo za dvije trećine, a u Italiji za 51%. U usporedbi s time, statistike u Njemačkoj izgledaju dobro: cje-lokupno članstvo opalo je samo za 9%, vjerojatno zbog prilje-va novih članova s istoka zemlje. (4)

Opadanje broja članova stranaka podudara se sa širim odu-stajanjem od angažiranja u političkom životu. Danas se ideali-zam i nada vrlo rijetko polažu u uvjerenje da će se one ostva-riti političkom promjenom, a pojedinci rijetko svoj identitet ostvaruju kroz neki oblik političkog angažmana. Prije tride-set godina netko se mogao prepoznati u liku laburistice čiji je svjetonazor oblikovala vjera u socijalističku budućnost te koja se družila sa zajednicom ljudi koja je dijelila ista uvjerenja. Na isti način, mnogim članovima konzervativne stranke doista je značilo to što pripadaju torijevcima. To je bio bitan oblik samoidentificiranja koje je uključivalo aktivno sudjelovanje


46

u društvenim odnosima. Danas se pitanje za koga glasujete smatra gotovo beznačajnim, a vlastiti identitet se daleko više shvaća kao pitanje životnog stila pojedinca, kulturalnih na-vika i osobnog iskustva.

Nepovjerenje naroda u vlast potvrđuje sve veće otuđenje lju-di od izbornog sustava. Glasačka apatija iz Amerike se pro-širila i na novu Europu gdje značajan postotak biračkog tije-la smatra kako je izlazak na biralište gubitak vremena. Nizak postotak birača utječe na autoritet vlade koja je vrlo osjetlji-va na gubitak temelja vlastite legitimnosti. Umjesto da zna-če promjenu političkog mandata, svaki izbori potencijalno prijete da postanu sramotni podsjetnik na to u kakvoj poli-tičkoj pustoši danas živimo. Za takvo dubinsko raspadanje javnog angažmana u političkom životu SAD-a, apatija je na-prosto preblaga riječ. U gotovo svim predsjedničkim izbori-ma nakon 1960., postotak birača je postupno opadao – od 62,5% a izborima 1960. do 50,1% 1988. godine. Tijekom iz-bora 1996., samo je 49% osoba s biračkog popisa odlučilo glasovati, što je najmanji izlazak na izbore još od 1924. Ova-kav obrazac nastavljen je i na izborima 2000., na koje je izaš-la tek polovica svih upisanih u biračke popise. Otuđenje jav-nosti od političkih procesa napose je upadljivo u kontekstu izbora 2000. Za razliku od izbora iz 1996., gdje je rezultat bio poznat već znatno ranije, izborna bitka iz 2000. bila je tako ti-jesna kako nije bila desetljećima. No, broj Amerikanaca koji su glasovali bio je otprilike isti kao i 1996. Prema podacima Povjerenstva za nadziranje izbora, kumulativni učinak gla-sačke apstinencije tijekom posljednjih trideset godina je u tome da »danas 25 milijuna Amerikanaca koji su nekad gla-sovali, sada to više ne čine«. Broj glasača na predsjedničkim


47

izborima se čini još i velik u usporedbi s izborima za kandi-date za Zastupnički dom koji su tijekom devedesetih iznosi-li svega 35% biračkog tijela.

Nakon događaja 11. rujna 2001. medijski stručnjaci pretpo-stavljali su da će taj tragičan događaj, kao i patriotski osjećaj koji se razvio zbog njega, povećati sudjelovanje u politici. Me-đutim, ubrzo je postalo jasno da čak ni tako velika tragedi-ja nije mogla prekinuti s postojećim obrascem dezangažira-nja od politike. Na prvih 18 istraživanja prije 5. srpnja 2002. nije »samo došlo do slabog odaziva, nego do rekordno malog odaziva, s tek 8% demokrata i 7% posto republikanaca koji su izašli na izbore«. (5) Opadanje broja glasača se zaustavilo tek u studenom 2004. na predsjedničkim izborima. Izlazak na birališta povećao se za 6,4% u odnosu spram 2000. Među-tim, treba istaknuti da je 78 milijuna Amerikanaca koji imaju pravo glasa ostalo kod kuće, a samo 30,8% birača s pravom glasa biralo pobjednika, predsjednika Busha. (6)

Europski komentatori ne bi smjeli biti samozadovoljni zbog pasivnosti američkog biračkog tijela. U Britaniji činjenice go-vore same za sebe; dovoljno je prisjetiti se da je 1997. za nove laburiste glasovalo tek 31% birača. Izlazak na birališta na tim izborima bio je najniži u posljednjih osamdeset godina. Čak i napumpana kampanja u javnosti u vezi prijenosa ovlasti u Škotskoj i Walesu nije uspjela potaknuti zanimanje javnosti. Broj glasača u tim »povijesnim« izborima 1999. svjedoči o tome da je javnost smatrala prijenos ovlasti još jednim laž-nim, uprizorenim događajem. Glasovalo je samo 46% birač-kog tijela u Walesu, dok je u Škotskoj uspješno vođena medij-ska kampanja s ciljem velikog odaziva birača rezultirala s 59%, što je manje od dvije trećine. Istog dana birališta u Engleskoj


48

bila su prazna, s tek 29% registriranih birača koji su izašli na izbore 6. svibnja. Na izborima u Velikoj Britaniji za Eu-ropski parlament iz 1999. izašlo je 23% birača, a na jednom mjestu u Sunderlandu pojavilo se svega petnaest ljudi, iako je na popisu bilo tisuću birača. Na parlamentarnim izbori-ma 2001. apatija je postala dominantni problem rasprave, a rezultat je bio svega 59%, dotad najniži. Tony Blair vratio se na vlast s potporom od svega 24% biračkog tijela. Postigao je isti uspjeh 2005. sa svega 22% glasova onih koji imaju pra-vo izaći na izbore.

Jedno od najuznemirujućih očitovanja takvog procesa ne-angažiranja u politici jest činjenica da mlađa populacija još manje glasa nego što to čini starija. Primjerice, tijekom par-lamentarnih izbora u Britaniji 2001. izborna komisija je pro-cijenila kako je svega 39% onih između 18 i 24 godine glaso-valo. Kako kaže Weinstein, »osim što u manjoj mjeri glasu-ju u usporedbi sa starijim simpatizerima neke stranke, mla-di su i dalje u zamjetno manjem broju članovi različitih gru-pa, te svoj identitet u manjoj mjeri grade na članstvu u ne-koj stranci«. (7) U jednoj zanimljivoj studiji o ponašanju bi-račkog tijela u Kanadi pokazalo se da je izlazak mladih ljudi na izbore otprilike 20% manji nego što je to slučaj kod sta-rije populacije. Takvu generacijsku dinamiku podržava stav da glasovanje nije neki osobito važan čin. (8)

Ustrajno opadanje sudjelovanja birača na izborima u izrav-noj je vezi sa znatno širim procesom. Nedostatak sudjelova-nja jasno govori o razočaranju i javnom nepovjerenju u po-stojeći politički sustav. Istraživanja javnog mnijenja u Ame-rici pokazuju kako se podrška vladi kontinuirano smanju-je u zadnjih nekoliko desetljeća. Dok je 1958. godine 75%


49

Amerikanaca vjerovalo kako vlada donosi ispravne odluke, 1990. godine svega 28,2% iskazivalo je takav stav. Od počet-ka ovog desetljeća povjerenje u političare i dalje opada. Pre-ma jednoj studiji, postotak Amerikanaca koji su smatrali da »vladu pokreću krupni interesi koji se brinu jedino za vlastitu dobrobit« u razdoblju od sredine 1960-ih do sredine 1990% se više nego udvostručio i popeo na 76%. U istom razdoblju broj ljudi koji smatraju da »dužnosnici uopće ne mare za ono što misli narod« povećao se od 36% na 66%. (9)

Rezultati jedne velike studije Brookings Institutiona prove-dene u svibnju 2002. pokazali su da se čak ni val domoljublja koje je uslijedilo kao posljedica zbivanja 11. rujna 2001. nije uspio pretvoriti u konstantan rast povjerenja u američku vla-du. Spomenuto istraživanje pokazalo je da je u srpnju 2001. svega 29% Amerikanaca iskazalo pozitivan stav prema vla-di, što se povećalo na 57% nakon jedanaestog rujna. Među-tim, već u svibnju 2002. javna potpora vladi opala na je 40%, a stručnjaci su ustvrdili kako je prokockana šansa za preobli-kovanje odnosa povjerenja spram vlade. (10)

Istraživanja u Europi ukazuju na sličan obrazac. Studije pro-vedene u Europskoj uniji pokazale su da je 45% ljudi nezado-voljno s »načinom na koji demokracija funkcionira«. U Bri-taniji su istraživanja pokazala velik stupanj cinizma u javnosti spram političara. Gallupovo istraživanje provedeno u travnju 1995. završava zaključkom kako je stav ljudi spram zastupni-ka u parlamentu »loš« ili »vrlo loš«. Desetljeće ranije, svega je trećina ljudi imala takav stav. Prema jednom drugom istraži-vanju iz 1994. godine u Britaniji, svega 24% stanovništva bilo je uvjereno da britanska vlada nacionalne interese stavlja ispred stranačkih. (11) Političari se uvijek nalaze na dnu ljestvice onih


50

profesija u koje javnost ima najmanje povjerenja. Istraživanje koje je objavila glasačka organizacija ICM u lipnju 1999. poka-zalo je da svega 10 posto ispitanika jako vjeruje političarima, dok 65% u njih ima malo povjerenja, a 25% uopće nema. (12) Studija koju je proveo BBC u veljači 2002. pokazala je kako ve-lik broj ljudi mlađih od 45 godina političare smatra »prevaran-tima«, »lažljivcima« i »gubitkom vremena«. (13)

Tijekom 1990-tih gubitak javne podrške odrazio se na naci-onalni osjećaj sumnje u sam politički sustav. Pojavio se negati-van stav prema politici, cinično odbacivanje izabranih političa-ra i opsesija razmjerima korupcije i licemjerja u Westminsteru i Washingtonu. Clintonova era čitava je prošla u znaku skan-dala, a kontroverze koje su pratile izbore na kojima je pobije-dio Bush slijedio je niz korporativnih skandala koji je rezulti-rao Enronovim slomom. 2005. optužbe za financijsku prone-vjeru protiv Toma DeLaya, vođe republikanaca u zastupnič-kom domu, dovele su u pitanje moralističke teme za koje se zalagao kao predvodnik takozvane religijske desnice.

Prikazivanje konzervativaca kao stranke prevaranata bilo je ključno za izborni uspjeh novih laburista 1997. Međutim, vlada novih laburista ubrzo je shvatila da ni sama nije imu-na na skandale. Nakon tih izbora uslijedila je bujica manjih skandala koji su uključivali laburističke zastupnike i mini-stre, a tema prijevare nastavila je opsjedati vladu tijekom ci-jele 1998. kad su uspješni ministri bili prisiljeni dati ostav-ke. U ovom slučaju je veoma poučna teza da su Blair i Bush manipulirali informacijama i obavijestima o oružju za ma-sovno uništenje u Iraku. Umjesto da se iz temelja suprotstave ratu, kritičari Busha i Blaira radije su tražili moguće skandale i propovijedali o urotama i zataškavanjima. Slična stvar je na


51

djelu i u Europi. U Njemačkoj su optužbe protiv bivše vlade kršćanskih demokrata (CDU) za financijsku pronevjeru izaš-le na površinu ubrzo nakon stranačkog poraza 1998. godine. To je dovelo do skandala koji je uzdrmao njemačku politi-ku u naredne tri godine, skandala od kojeg se konzervativne stranke nikad nisu oporavile. Posljednjih godina skandali su postali neizostavna sastavnica političkog života u Njemačkoj, a najnoviji od njih tiče se navodnog primanja mita članova njemačkog parlamenta koje nije sankcionirano.

poricanje

Nisu svi zabrinuti zbog rastuće tendencije odustajanja od an-gažmana i zbog apatije. Tradicionalne teorije o elitama apa-tiju smatraju (u kontekstu ravnoteže) korisnom protutežom nepredvidljivim posljedicama mobiliziranja masovnih pokre-ta. U 1970-ima američki politolog Samuel Huntington upo-zorio je da »višak demokracije« može predstavljati problem za društvo. On je smatrao da »za učinkovito djelovanje de-mokratskog političkog sustava obično treba neki oblik apa-tije isključivanja nekih pojedinaca i grupa«. (14) Takvo po-državanje odustajanja od političkog angažmana tradicional-no je povezivano s antidemokratskim duhom kojeg su zago-varali dijelovi desničarskih intelektualaca. Međutim, danas takav nonšalantan i nemaran stav spram posljedica takvog odustajanja nije više ograničen samo na desničarske komen-tatore koji su podozrivi prema sudjelovanju naroda na izbori-ma. Znanstvenici i komentatori često umanjuju razmjere pro-blema apatije, neprekidno šireći mit kako zapravo ne postoji nikakav problem dezangažiranja.


52

Sklonost za poricanjem stvarnosti političke iscrpljenosti izražena je brojnim argumentima. Neki pristaju uz stav da su politička apatija i apstinencija rašireni, ali ustraju u tome da se pretjeruje s njihovim razmjerima. Drugi smatraju da problem pogađa jedino tradicionalne stranke i izbornu po-litiku, ukazujući na uključivanje ljudi u prosvjede, nevladine organizacije (NVO) i grupe za samopomoć kao na dokaz da ljudi danas nisu ništa manje angažirani u političkom životu nego ranije. Takvi samodostatni stavovi svoje opravdanje če-sto nalaze u naivno optimističnom uvjerenju da se politika promijenila, vjerojatno nabolje. Prema jednom stavu »reper-toar političkog djelovanja se proširio od 1960-tih i 1970-tih i uključio čitav niz izravnih ili neinstitucionaliziranih obli-ka djelovanja – peticija, demonstracija, građanskih inicijati-va, političkih štrajkova«. (15)

Takav stav da se smisao politike promijenio zahtijeva nepre-stano proširivanje definicije političke aktivnosti. Ljudi koji is-punjavaju online peticije ili upitnike na jednoj od 1,5 miliju-na stranica na webu tretiraju se jednako kao i aktivni građa-ni. Čini se da je gotovo svaki oblik aktivnosti i javnog očito-vanja povezan s terminom politika. Zbog toga danas rutinski govorimo o politici tijela, politici hrane, zdravlja, raka, vikti-mizacije, o jezičnoj politici ili o osoblju kao političkom. Pri-dajući u sve većoj mjeri status političkog raznorodnim akti-vistima, moglo bi se reći kako je naša politička kultura vrlo živa. Proširivanjem definicije politike, prevladavajući proces depolitizacije može se reinterpretirati kao kreativno proširi-vanje sfere aktivizma i participacije. Gledano iz ove perspek-tive, moguće je čak zaključiti i da je »zajednička tema u go-tovo svim naprednim industrijskim demokracijama širenje


53

političkih pitanja tijekom proteklih nekoliko desetljeća, kao i pojava novih političkih aktera koji predstavljaju nove teme«. (16) Proces pod nazivom širenja političke tematike možemo bolje shvatiti kao ubrzani rast mikropolitike.

Jedna od strategija opskrbljivanja politike značenjem sa-stoji se u tome da se ona primijeni u opisivanju rutine i sva-kodnevnih aktivnosti. Koncept Anthonyja Giddensa »politi-ka života« ide upravo u tom smjeru. Giddens je kao jedan od vodećih intelektualnih arhitekata Trećeg puta svjesno opti-mističan spram onog što naziva dolaskom »politike života«. On smatra da sadašnji društveni pokreti i grupe za samopo-moć posjeduju važne demokratske odlike i stoga predstav-ljaju napredak u odnosu spram tradicionalnog oblika stra-načke politike. »U suvremenim društvima znatno veći broj ljudi pripada nekoj grupi za samopomoć nego nekoj poli-tičkoj stranci«, kaže Giddens. (17) Implikacija takvog stava nije samo u tome što je sudjelovanje u nekoj grupi za samo-pomoć usporedivo s članstvom u nekoj stranci, nego ono ta-kođer ima pozitivnu prednost u odnosu na stranku. Posve je očito da, ako je svaki oblik angažmana redefiniran kao poli-tički, onda je moguće ponuditi vrlo optimističan pogled na trenutnu situaciju. Pišući u tom ozračju, Giddens oduševlje-no govori o društvenom angažmanu:

»Postoje znakovi da se interes za politiku zapravo povećava, ali je jednostavno preusmjeren u nekom drugom smjeru od tradicionalne stranačke politike. Članstvo u grupama i udru-gama civilnog društva povećava se, a aktivisti svoju energiju usmjeravaju prema novim društvenim pokretima usredoto-čenim na jedan određeni problem kao što su okoliš, trgovin-ska politika i smanjene nuklearnog naoružanja.« (18)


54

Ideja da se »interes za politiku zapravo povećava« može biti samo donekle uvjerljiva usporedimo li je s uključenošću u roditeljske tečajeve, terapijsku grupu ili lokalnu kampanju za ograničenje brzine u prometu. Proširivanje definicije po-litičke aktivnosti omogućava utemeljenje iluzije kako javni život naprosto cvjeta.

One koje u dvadeset i prvom stoljeću zabrinjava razdvoje-nost javnosti i političkog života najčešće se denuncira argu-mentom kako je njihova zabrinutost zasnovana na vrlo »sta-romodnom« shvaćanju sudjelovanja. Jedna od utjecajnih za-govornica takvog konformističkog stava je politologinja Pippa Norris. Ona smatra da zabrinutost sadašnjim stanjem odbaci-vanja politike pokreće nostalgija za prošlošću. Norris upozo-rava na »opasnost mitologizacije romantičnog zlatnog doba kad su sve gradske vijećnice bile prepune, sve glasačke kabi-ne nakrcane, a svi građani daleko iznad prosjeka«, dodajući da »se obiteljski obrasci generacija naših roditelja i njihovih roditelja smatraju sami po sebi nostalgičnim, onako kako je to prikazivao sentimentalni Jimmy Stewart načinom života u malom američkom gradiću«. (19) Njezin kritički stav spram prošlosti podudara se s nekritičkim prihvaćanjem sadašnjo-sti. Doista, takvo podcjenjivanje zastarjelih stavova spram su-djelovanja motivirano je dubokim osjećanjem konformizma. Politika iz prošlosti se kritizira zato da bi se potvrdio tako-zvani današnji aktivizam.

Norris posvuda pronalazi politički aktivizam. Ona sma-tra da »novi društveni pokreti, transnacionalne mreže poli-tika kao i internetski aktivizam nude alternativne mogućno-sti angažmana«. (20) Norris je uvjerena da je, ako ništa dru-go, javnost danas aktivnija nego prije s obzirom na to da su


55

»demonstracije, potpisivanje peticija i potrošački bojkot po-stali puno uobičajeniji od sredine 1970-tih« (21), dodajući da su prosvjednički pokreti »krenuli od margine do samog središta« te da je javnost istinski uključena u njih. Kasnije u ovom poglavlju pružit će nam se prilika procijeniti značenje suvremenih prosvjedničkih pokreta. No za sada je dovoljno zapaziti kako se mnogi oblici prosvjeda koje se smatra doka-zima postojanja nove aktivističke ere (potpisivanje peticija, potrošačke aktivnosti) mogu interpretirati kao povlačenje u privatan i pasivan oblik javnog ponašanja. To su oblici pro-svjeda koji imaju odlike javne geste i nemaju namjeru ponu-diti neku alternativu.

Pasivni i atomizirani oblici javnog angažmana odražava-ju duh našeg vremena. Sve više ljudi piše lokalnim vijećnici-ma, parlamentarnim zastupnicima i novinama, pritužbe jav-nom tužitelju između 1976. i 1992. su se udvostručile u od-nosu na zdravstvo, a udeseterostručile kad se radi o stvari-ma koje se tiču lokalne uprave. Opterećenost i obveze tijela kao što su Ured za savjetovanje građana, pravni centri, Ko-misija za jednakost mogućnosti i Povjerenstvo za rasnu jed-nakost iznimno su narasle tijekom posljednja dva desetljeća. U SAD-u, parničenje i zahtjev za odštetom i dalje se poveća-va, dok je u Velikoj Britaniji došlo do drastičnog povećanja takvih zahtjeva. (22) Čini se kao da su ova napola službena tijela preuzela na sebe breme nezadovoljstva izraženog u in-dividualiziranom obliku, s obzirom da se doseg kolektivnih prosvjeda smanjio.

Nova politika prosvjeda ne predstavlja nikakav napredak u kontekstu poboljšanja konvencionalnih oblika zastupničke demokracije. Za razliku od izvornih prosvjedničkih pokreta


56

iz prošlosti, današnji aktivizam u velikoj je mjeri institucio-naliziran i pruža malo mogućnosti za participaciju. »Velika većina od pet milijuna ljudi koji su službeno članovi neke or-ganizacije koja, primjerice, sačinjava pokret za zaštitu okoliša, zapravo su uvelike pasivni i vrlo rijetko se angažiraju nakon učlanjenja u organizaciju«, kaže jedan komentator. (23) Lako je previdjeti činjenicu kako artikuliran javni prosvjed često uključuje mali broj profesionalnih aktivista. Ono što se uzima u obzir nije mobilizacija najširih, masovnih slojeva podrške, nego učinkovita medijska strategija. Studija Thede Skocpol o američkim neprofitnim organizacijama pruža dokaz da ta-kvim organizacijama upravlja profesionalna oligarhija. Ona smatra da »inicijative civilnog društva koje su profesionalno rukovođene od vrha prema dnu istodobno ograničavaju mo-bilizaciju većine građana u javnu sferu«. (24)

Još jedan način na koji je umanjen značaj takvog odustajanja od angažmana predstavlja stav kojim se sugerira da ono ne predstavlja apatiju nego posve shvatljivu reakciju na neodgo-vornu vlast. Jedan komentator stanja u Francuskoj kaže kako »spontani prosvjedi na ulicama potvrđuju činjenicu da birači nisu apatični kad je riječ o demokraciji, nego su umjesto toga nezadovoljni sadašnjim modelom vladanja i neodgovornom vladom.« (25) Taj argument se često koristi da bi se umanjio problematični fenomen apatije među mladima.

Empirijska istraživanja neprestano nam pružaju dokaze o raskidanju veze između mladih ljudi i političkog života. No, neki komentatori nastoje izbjeći sučeljavanje s ovim proble-mom pokušavajući ga definirati kao da ne postoji. Oni se na-mjerno obmanjuju idejama kako se mladi »angažiraju na al-ternativne načine«. (26) Kaže se da smanjeno sudjelovanje


57

mladih birača »ne bi trebalo smatrati dokazom apatije mla-dih ili njihove ravnodušnosti spram svega političkog«, s ob-zirom da bi to mogao biti »problem za posve određeni oblik politike«. (27) Ovaj argument je doista ponekad oblikovan na takav način da sugerira kako je sve što mladi čine na neki način politično, bilo da su oni toga svjesni ili ne. »Mladi će radije sudjelovati u volonterskim grupama nego u političkim strankama«, ali »oni takvo sudjelovanje nužno ne doživlja-vaju kao samo po sebi »politično«, kaže se u uvodu jedne ra-sprave o ovoj temi. (28)

Literatura o dezangažiranju mladih to često naziva proble-mom njihova otuđenja. Smatra se da su mladi zainteresira-ni za društvena pitanja i žele se uključiti, ali postaju demora-lizirani i neangažirani kad shvate da ih nitko ne sluša. Jedna britanska studija posvećena razmatranju teze o »apatiji mla-dih« kaže da su mladi » vrlo artikulirani kad je riječ o poli-tičkim pitanjima koja utječu na njihove živote, kao i s obzi-rom na razdvojenost takvih pitanja od dominantne politike«. U studiji se dalje navodi kako »oni ne osjećaju da ih itko na vlasti, a napose u vladi, zapravo sluša«. (29) Pomnija analiza ovog argumenta ukazuje da to ima vrlo malo veze sa stvar-nom politikom. Nema sumnje da mladi mogu biti »vrlo ar-tikulirani« kad je riječ o problemima koji ih se tiču. Ali, to samo znači da su u stanju na inteligentan način pozabaviti se svakodnevnim problemima s kojima se susreću. Takva od-lika je uobičajeno povezana s time da život ide dalje. Laska-nje mladima zato što su zainteresirani za takve aspekte živo-ta koji ih izravno pogađaju, puno više nam govori o domi-nirajućem stavu niskih očekivanja nego o obnovljenom in-teresu za politiku.


58

Drugi način na koji se umanjuje problem neangažiranja mladih jest tvrdnja da je problem u tome kako mladi doživ-ljavaju politički život. Političke institucije koje drže distancu i koje su bešćutne, političari koji ne slušaju javnost, kao i osje-ćaj otuđenja s obzirom na nemogućnost utjecanja na odluke – to su razlozi koje se često navodi kao čimbenike koji uzro-kuju neangažiranje mladih. (30) Nema sumnje da instituci-je političkog života imaju brojne nedostatke. Mnoge vlade i političari nisu fleksibilni i odgovorni spram potreba običnih ljudi. Međutim, vlade i političke institucije oduvijek su imale problem s manjkom demokracije i drugim manjkavostima. Zbog toga kvaliteta donesenih odluka i distribucija moći ne može biti uzrok današnjeg neangažmana mladih. Ako mladi žele postati aktivni, oni će to biti neovisno o načinu na koji funkcioniraju njihove političke institucije. Osjećaj isključe-nosti i marginalizacije nikad nije spriječio mlade da se anga-žiraju, kao što se mladi nisu uvijek povlačili iz javnog života ako ih političari nisu htjeli slušati. 1917. u carskoj Rusiji pro-sječna dob vodećih boljševika bila je 26 godina, a većina pri-padnika stranke bila je još u tinejdžerskim godinama. Mladi studenti predvodili su prosvjede na Tiananmenu u Pekingu 1989. upravo zato da bi prisilili političare da ih poslušaju.

Danas problem nije u neuspjehu političara da osluškuju po-trebe biračkog tijela. Čak i da pažljivo slušaju, ne bi se mnogo toga promijenilo. Neangažiranost je posljedica snažnog osje-ćaja iscrpljenosti politike. Želja da se prikrije problem nean-gažiranja i uzdignu novi oblici aktivizma i prosvjeda svjedo-či o utjecaju samodostatnosti i konformizma suvremenog mišljenja. Često se cinični odgovor miješa s kritikom, a ten-dencija odustajanja od ulaska u političke procese ponekad se


59

uzdiže kao čin odgovornosti kritički nastrojenih građana. Čak se tvrdi da se u proteklim desetljećima pojavio »novi tip kri-tičkog građanina« koji je nezadovoljan s demokratskim pro-cesima, ali koji i dalje ostaje vjeran demokratskim vrednota-ma. (31) Radikalniju verziju takvog argumenta zastupa Gid-dens koji u aktivnostima grupa za samopomoć i kampanja-ma usmjerenim na jedan problem vidi snažan poticaj za ši-renje polja demokracije.

Kad se suočimo s činjenicom da su ljudi sve manje i manje zainteresirani za politiku, onda je argument da živimo u svi-jetu u kojem je kritički raspoloženo građanstvo spremno de-mokratizirati demokraciju teško održiv. Izjava kako je »politi-ka dosadna« ne upućuje naprosto na neki određeni odgovor na pojedini događaj ili pojedinog političara. Ona predstav-lja svjetonazor koji politiku smatra nečim nevažnim što pri-pada prošlosti. Zbog toga sve veći postotak stanovništva po-staje nezainteresiran za tu temu i sve manje vremena provo-di čitajući novine ili gledajući vijesti na televiziji. Mladi lju-di su pogotovo nezainteresirani za politiku zbog toga što se ne žele zanimati nečim što smatraju nevažnim. U zanimlji-voj kanadskoj studiji pokazalo se da mlađe generacije glasu-ju rjeđe od starijih zbog toga što »oni glasovanju pridaju ma-nje važnosti i manju vrijednost« nego starija populacija. (32) Prema autorima ove studije, takav stav je rezultat važnih kul-turalnih utjecaja koji umanjuju status politike.

neangažirani prosvjed

Osjećaj neangažiranosti uspio je preplaviti čak i prosvjednič-ke pokrete. Prosvjed je postao iznenađujuće osobna stvar:


60

sve češće se govori o prosvjednicima kao pojedincima i da-leko više se govori o tome kako se ljudi sami osjećaju nego o tome što misle o problemu kojim se bave. Zbog toga je vrlo teško današnje prosvjede smatrati onima koji konstituiraju političke pokrete. Posve suprotno, oni su proizvod domini-rajućeg osjećaja izolacije i neangažiranosti.

No, često čujemo argument kako je razočaranje javnosti po-litičkim poretkom pružilo priliku za procvat radikalne opo-zicije. Norris smatra kako su nedavne »antikapitalističke de-monstracije potresle skupove svjetskih vođa od Seattlea do Quebeca, Göteborga i Genove, prisiljavajući ih da ponovno razmisle o problemima otplate dugova siromašnih nacija«. (33) Slične tvrdnje mogu se čuti i o učinkovitosti prosvje-da protiv vojnog napada na Irak 2003.. Mnogi veterani lje-vičarskih prosvjeda bili su oduševljeni kad je otprilike mili-jun ljudi u Velikoj Britaniji 2003. prosvjedovalo protiv rata. Izjave kako su to bili najmasovniji antiratni prosvjedi nakon Vijetnama, a da ne govorimo o tome kako se radilo o prvim demonstracijama unatrag deset godina u kojima je sudjelo-vao znatan broj mladih ljudi, osnažili su nadu kako je reak-cija protiv rata u Iraku rezultirala takvim radikalnim politič-kim pokretom kakav se zadnji put dogodio još u 1970-ima. Radikalni komentatori nisu se dotakli činjenice da takvi jed-nokratni masovni događaji nisu proširili naslijeđene masov-ne prosvjede. Nije se mnogo govorilo o tome kako su takvi uzaludni i jalovi medijski događaji prema načelu »mnogo vike nizašto« ubrzo nestali iz javne sfere.

Ova strana je prevagnula stoga što takvi komentatori mije-šaju zbrku i nepovjerenje u politički sustav ili sumnju prema vlastima s progresivnim odgovorom. Oni se ubrzo suočavaju


61

s cinizmom, pasivnošću i osjećajem fatalizma koji šire ta-kvo nepovjerenje u okolnostima u kojima »nema alternati-ve« (NA). Prihvaćanje NA politike ne sprječava prosvjede, ali znači da takvi prosvjedi svjedoče o politici neangažiranja. U ovu priču se uklapa činjenica da je jedan od najpoznati-jih slogana pokreta protiv napada na Irak 2003. glasio »Ne u moje ime«, što označava samosvjestan osobni stav. To nije politička izjava osmišljena da bi uključivala druge, niti po-kušava ponuditi neku alternativu. Ona nikoga ne poziva da zauzme stranu niti inzistira na određenom smjeru djelova-nja. »Ne u moje ime« naprosto znači »mene nemojte uključi-ti u to«. To nije toliko stav spram nekog pitanja koliko izjava u kojoj se kaže »Ja s tim ne želim imati nikakve veze«. Poput srodne parole »Ne u mojem dvorištu«, i ova parola izraža-va uskogrudnu usmjerenost prosvjeda koji je isključiv. To je stav povlačenja i ograđivanja, on ne predstavlja pokušaj pro-mjene smjera zbivanja; to je tapšanje po ramenu koje odra-žava općeniti antiratni angažman u jednakoj mjeri kao što je to i svjesni odnos spram rata.

Zbog toga su takvi prosvjedi, unatoč sudjelovanju miliju-na ljudi na ulicama metropola Zapada, imali tako mali uči-nak na društvo. Unatoč činjenici da se toliko veliki broj lju-di usprotivio ratu, odsutnost strasti ili uvjerenja u organizi-ranje prosvjeda kojim bi se nešto poduzelo znači da se veli-ki broj ljudi nikad nije osjetio pripadnicima pokreta, barem u klasičnom značenju te riječi. Osobno iskazivanje antirat-nih osjećaja sadrži implicitno odbacivanje društvenog anga-žmana i političkog prosvjeda.

Naravno, koncept neangažiranja nalazi se pod znakom pitanja. Sigurno je da se ljudi koji su sudjelovali na demonstracijama


62

u Londonu ili Seattleu prosvjedujući »protiv kapitalizma« ili napada na Irak nisu smatrali neangažiranima. Današnji ak-tivisti neprekidno ukazuju na činjenicu da su mnoge nedav-ne demonstracije bile masovne. Međutim, dinamika mobili-zacije i prosvjeda ne može se shvatiti pukim prebrojavanjem prosvjednika. Još od svršetka hladnog rata početkom 1990-ih nebrojeno puta smo svjedočili fenomenu samosvjesno apo-litične mobilizacije javnosti. Primjerice, javni izljevi emoci-ja povodom smrti princeze Diane; takozvani Bijeli pokret6 u Belgiji kojeg je potaknulo brutalno ubojstvo djece krajem 1990-ih; evangelički pokret »The Promise Keepers«7 u Ame-rici, kao i građani koji su uzeli pravdu u svoje ruke u borbi protiv pedofilije u Engleskoj, potaknule su skupine ljudi po-svećene obznanjivanju vlastitih stavova.

Mnogi aktivisti smatraju da njihovo vlastito djelovanje pred-stavlja ispravan oblik angažmana. Oni su bez sumnje u pra-vu. Ali, da bi angažman zadobio društvenu i političku dimen-ziju on mora utjecati na širu javnost. On nije naprosto neči-ji osobni iskaz, nego dio šireg, zajedničkog projekta. Anga-žman mora biti usmjeren tako da interferira s drugima. On se poduzima kao dio šireg javnog dijaloga kojim se nastoji uspostaviti ili promijeniti dominantni konsenzus o nekom pitanju ili o više njih.

Najjasniji dokaz nedostatka takve orijentacije može se vidjeti u onom što se često prikazuje kao najprivlačnija karakteristika

6 Riječ je o masovnom prosvjedu iz 1996. protiv belgijskog pravosuđa i bešćutnosti državnog aparata kad je na ulicama cijeli jedan tjedan pro-svjedovalo tisuće radnika, op. prev. 7 Međunarodna neprofitna kršćanska organizacija sa sjedištem u SAD-u osnovana 1990. koja smatra da muškarac mora upravljati kućanstvom, odnoseći se spram supruge s poštovanjem i nježnošću, op. prev.


63

suvremenih društvenih pokreta: njihova brojnost i raznolikost. Poput ostalih prosvjedničkih pokreta, i Svjetski socijalni fo-rum često naglašava da je ono što ga razlikuje od ostalih upra-vo njegova raznolikost. Međutim, takvo veličanje raznoliko-sti može biti puka strategija stvaranja vrlina na temelju činje-nice da Forum čini raspršen, fragmentiran i atomiziran skup grupa koje vrše pritisak. Prema jednom shvaćanju, »najviše iznenađuje činjenica da pokret unatoč razlikama zadržava iz-vjesnu koherentnost i jedinstvo«. (34) Međutim, takvo jedin-stvo zasnovano je na nepropitanom i nekritičkom podržava-nju ideje da se pokreti međusobno ne dovode u pitanje. Za razliku od istinske tolerancije koja se sastoji u tome da tole-riramo ono što ne volimo, raznolikost predstavlja apolitičnu strategiju izbjegavanja donošenja sudova.

Velika raznolikost organizacija koje se nazivaju pokretima doista je impozantna. Smatra se da je ta raznolikost druš-tvenih pokreta nužna zbog pluralnosti iskustava i značenja u suvremenom društvu. (35) Međutim, mogli bismo tako-đer reći i da pluralizacija iskustva nije u tolikoj mjeri samo-razumljiva životna činjenica, koliko samosvjesno odbaciva-nje angažiranog dijaloga. Stav »živi i pusti živjeti« može se shvatiti ili kao oblik prosvijetljene tolerancije ili kao odrica-nje od angažmana putem dijaloga. Mislim se da se ipak radi o ovom potonjem.

U prošlosti se samosvjesno podržavanje interesa neke grupe najčešće smatralo uskogrudnim. Danas termin »uskogrudno« ne rabimo odveć često jer pokreti općenito nisu skloni među-sobnim sukobima (ili ih oni zamaraju). Međutim, takvi stavo-vi na neugodan način podsjećaju na staromodne stavove koji nalikuju uskogrudnosti, osobito s obzirom na njihov manjak


64

interesa za utjecajem na širu javnost. Oni su povezani s orijen-tacijom suvremenih pokreta s obzirom na pitanja povezana s identitetom i životnim stilom. Jedna od najočitijih manifesta-cija političkog neangažiranja je preobražaj aktivizma u oblik izbora životnog stila. Kritika koju je Murray Bookchin uputila »anarhizmu životnoga stila« pruža nam pronicljivu analizu načina na koji motiv vlastitog izražavanja definira parame-tre pojedinog oblika aktivizma. (36) Slična kritika mogla bi se uputiti i mnogim drugim organizacijama koje su usredo-točene na životne stilove, identitet ili potrošače.

Politika samoizražavanja vrlo je utjecajna jer se neprestano afirmira u medijima i popularnoj kulturi. Doista, samoizra-žavanje je zadobilo karakteristike izvornog i autentičnog čina i dosta često se suprotstavlja onome što se negativno doživ-ljava kao otuđeni i artificijelni svijet politike. Talijanski soci-olog Alberto Melucci tvrdi kako je jedna od razlikovnih ka-rakteristika suvremenih društvenih pokreta u tome da su-djelovanje ljudi u pokretima više ne predstavlja sredstvo za postizanje cilja, nego sâm cilj. »Smatra se da sudjelovanje u kolektivnim zbivanjima za pojedinca nema vrijednost osim ako mu ono ne omogućava izravno zadovoljenje osobnih po-treba«. (37) Zagovornici »izravnog djelovanja« zadivljeni su »osobnom moći koju vam može dati činjenica da ste dio gru-pe koja se kreće u istom smjeru kao i vi«. (38) Ideja o sudje-lovanju kao nečemu što donosi terapijsku dobrobit zagovara se na ovaj način: »Snažni osjećaji pripadanja grupi čine sami po sebi sudjelovanje ugodnim, nezavisno od krajnjih ciljeva i rezultata pojedinog pokreta.« (39)

U slučaju priključivanja prosvjedu zbog njegove navodne te-rapijske dobrobiti, raspada se veza između prosvjeda i politike


65

promjene. Ne možemo ništa prigovoriti pojedincima koji se priključuju organizacijama da bi postali članovi jedne zajed-nice utemeljene na emocionalnosti. Međutim, kad potraga za otkrivanjem vlastitog jastva postane temeljni cilj priklju-čenja nekom pokretu, on će vjerojatno postati tek puki oblik neangažiranosti.

Tijekom proteklog desetljeća na neke od najvećih mobili-zacijskih pokreta u Europi utjecao je takav trend iskazivanja »osobnih potreba«. Događaji često poprimaju odlike osobne potrage za značenjem, oblik individualnog hodočašća. U srp-nju 1997. u Španjolskoj je došlo do masovnih demonstracija da bi se odala počast ubijenom Miguelu Angelu Blancu kojeg su ubili baskijski separatisti. Taj događaj pobudio je snažnu emocionalnu dinamiku. Na trenutke je masa bila toliko emo-tivno nabijena da se činilo kako će se ubrzo dogoditi neka tra-gedija. Međutim, na trenutke je iščekivanje (ne posve razli-čito od onog na pop festivalima) pomoglo stvaranju osjeća-ja razvedravanja. Prosvjednici su kazali novinarima da nisu bili sigurni zbog čega se nalaze ondje, a neki su rekli da se i sami pomalo osjećaju kao žrtve. Takav odgovor samosvje-sno je stvorila masa stavljajući ruke na leđa tako da izgledaju kao zarobljenici. Sličan odgovor mogao se čuti i od okupljene mase za vrijeme pogreba pape Ivana Pavla II. u Rimu.

Nažalost, svjetina koja je napučila rimske ulice, kao i oni pro-svjednici koji su usmjerili svoj gnjev prema Georgeu Bushu, nisu ništa više angažirani u društvu od onih ljudi koji prate njihove aktivnosti na televiziji. I oni uglavnom iznose vlasti-te stavove. Ponad svega, njihova motivacija za izlazak na uli-ce potaknuta je težnjom traženja smisla, te oni ne razmišljaju mnogo o tome kako bi mogli utjecati na druge. To je doista usamljena gomila.


66

zaključakVrlo je teško kvantitativno izraziti proces neangažiranja. Ra-zumske i kulturalne stavove spram vlastite zajednice i institu-cija teško je prevesti na jezik brojki. Glasovanje i sudjelovanje na skupovima zadobiva različito značenje u različitim okol-nostima. U novije vrijeme britanska je vlada proširila mo-del glasovanja poštom da bi ljudima omogućila da lakše gla-suju. Međutim, ima li takav oblik glasovanja, zamišljen da bi se smanjio pritisak kojeg na umirovljenike vrše stranački ak-tivisti koji ih posjećuju u njihovu domu, isti značaj kao i jav-ni čin glasovanja?

Politička apatija nije problem kojim je zaokupljeno samo da-našnje doba. Primjerice, tijekom pedesetih postojala je snaž-na nelagoda zbog takozvane »šutljive generacije« apatičnih mladih ljudi u SAD-u. Smatralo se da su se mladi isključili iz politike jer su postali zaokupljeni vlastitom ekonomskom sigurnošću i privatnim životom.

Međutim, svaka sličnost između šutljive generacije iz 1950-tih i današnje apatije glasača tek je proizvoljna. Atmosfera ci-nizma koja je dominirala pedesetih bila je ograničena na re-lativno uzak krug obrazovane omladine iz srednje klase te in-telektualaca. Ostatak društva ostao je relativno angažiran. Za razliku od danas, politika antipolitike bila je relativno bezna-čajna, a pojedinci su svoje političke sklonosti uzimali ozbilj-no. Tijekom pedesetih politika je još uvijek bila važna. Una-toč nastanku konsenzusa oko poželjnosti mješovite ekono-mije, javnost se redovito sukobljavala sa srazom različitih al-ternativa. Razlike između ljevice i desnice tada su još nešto značile i ljudima bile vrlo važne. Politika je možda stagnira-la i često nije bila osobito uzbudljiva, ali još uvijek se nije is-crpila. Tema idućeg poglavlja je odnos ljevice i desnice i zna-čenje koje bi ono moglo imati danas.


67

Bilješke

1 Dalton (2004), str. vii. 2 Ryan (2004), str. 8. 3 Andreas Schedler, ‘Introduction: Antipolitics - Closing and Coloniz-

ing the Public Sphere’, u: Schedler (1997), str. 7. 4 v. Mair and Van Biezen (2001). 5 v. Seth Gitell, ‘Apathy at the polls’, Boston Phoenix, 4. prosinca 2002. 6 v. The Washington Post, 14. siječnja 2005. 7 Mark Weinstein, ‘Political Activity and Youth in Britain’, u: Todd and

Taylor (ur.) (2004), str. 189. 8 Blais et al. (2004), str. 227-8. 9 Studija Garyja Orrena, cit. u: Skocpol (2003), str. 245—6. 10 Mackenzie i Labiner (2002), str. 2-3. 11 J. Curtice i R. Jowell, ‘The Sceptical Electorate’, u: Jowell, Curtice, Park,

Brook i Ahrendt (1995), str. 141, 148. 12 Rezultati istraživanja objavljenog u: Guardian, 8. lipnja 1999. 13 ‘Politics a «turn-off” for under 45s’, BBC News, 28. veljače 2002. 14 Huntington (1975), str. 37-8. 15 Kaase, Newton i Scanbrough (1997), str. 136. 16 Dalton (2004), str. 144. 17 Giddens (1994), str. 17. 18 Giddens (2001), str. 440. 19 Norris (2002), str. xi. 20 Norris (2002), str. 4. 21 Norris (2002), str. 4. 22 v. Furedi (1999). 23 Mark Weinstein, ‘Political Activity and Youth in Britain’, u: Todd and

Taylor (2004), str. 190. 24 Skocpol (2003), str. 232. 25 McCullagh (2003), str. 19. 26 usp. taj argument s: Chloe Taylor i ostalima u: ‘Young’s political apat-

hy is »a myth«’, The Times Higher Supplement, 1. travnja 2005. 27 Cloonan i Street (1998), str. 35. 28 Malcolm Todd i Gary Taylor, ‘Introduction’, u: Todd and Taylor (2004),

str. 22.


68

29 O’Toole, Marsh i Jones (2003), str. 358. 30 v. O’Toole, Marsh i Jones (2003). 31 Dalton (2004), str. 48. 32 Blais et al. (2004). 33 Norris (2002), str. 8. 34 Kevin Farnsworth, ‘Anti- Globalization, Anti-Capitalism and the De-

mocratic State’, u: Todd i Taylor (2004), str. 60. 35 A. Melucci, ‘Social Movements and the Democratization of Every day

Life’, u: Keane (1988). 36 Bookchin (1995). 37 Melucci (1989), str. 49. 38 Kingsnorth (2003), str. 83. 39 J. Goodwin, James Jasper i Francesca Polleta, ‘Why Emotions Matter’,

u: Goodwin, Jasper i Polleta (2001), str. 9.

69

3Kako su riječi ljevica i desnica izgubile

svoje značenje

Slabljenje pojmova ljevica i desnica predstavlja najupadljiviju karakteristiku procesa političke iscrpljenosti. Još od vreme-na Francuske revolucije, ljevica i desnica predstavljale su ra-dikalno drukčija shvaćanja razumijevanja društva. Prva kon-troverzna tema koja se našla na dnevnom redu Nacionalnog vijeća tijekom Francuske revolucije ukazala je na važnost ra-zlikovanja lijeve i desne političke opcije. U tom sporu desni-ca se zalagala za razdvajanje političke moći, dok je radikalna ljevica zagovarala ideju potpunog narodnog suvereniteta. Od osamnaestog stoljeća političkim životom je dominirao sukob između ljevice i desnice u pitanjima kao što su uloga države i vlade, upravljanje ekonomskim životom, stav prema kapita-lizmu, zatim značenje koje se pripisivalo demokraciji, uloga prava, status pojedinca te uloga religije i znanosti u društvu. Taj sukob nije postojao samo u političkoj sferi, već je uklju-čivao i različite svjetonazore s obzirom na temeljna pitanja kao što je ljudska narav – ljevica je smatrala da je ona rezul-tat odgoja, a desnica je smatrala kako u njoj veliku ulogu igra tradicija i moralnost. Također, taj sukob nije bio ograničen na šačicu političara i intelektualaca. U posljednja dva stolje-ća političke stranke koje su zagovarale određenu ideologiju mobilizirale su milijune ljudi, a sukob između stranaka ljevi-ce i desnice proizveo je revolucije, kontrarevolucije, prevra-te i nasilje. Sukob ljevice i desnice također je imao i kreativ-nu dimenziju. Tijekom većeg dijela razdoblja moderne, obje


70

su strane bile prinuđene propitivati i promišljati vlastite ide-ale i razvijati nove uvide o naravi društva. Različitost i nesla-ganje u njihovim stavovima stoga su zaslužni za bogatu filo-zofsku i političku tradiciju raspravljanja.

Danas, na početku 21. stoljeća, malo je toga ostalo od poli-tičke ljevice i desnice. Dakako, postoji mnogo ljudi koji sebe još uvijek smatraju ljevičarima i desničarima. Komentatori vrlo često govore o »laburističkoj ljevici«, a novi laburisti če-sto optužuju »desničarske torijevce«. U Sjedinjenim Država-ma demokrate (ili barem jedan dio njih) smatra se ljevičari-ma, a republikance se doživljava desničarima. Međutim, raz-motrimo li malo pomnije javnu sferu, dolazimo do zaključka kako su ti pojmovi kroz povijest izgubili poprilično od svoga izvorna značenja. Lijevo i desno postale su riječi u potrazi za vlastitim značenjem. Oni koji se određuju prema starim ide-ološkim etiketama, čine to osobno i kao okvir za oblikovanje vlastitog svjetonazora; oni to čine izvan dominantne struje i šireg konteksta jer je i lijeva i desna politička tradicija danas iščezla. Dakle, danas imamo pojedince koji se smatraju ljevi-čarima ili desničarima, ali ne i projekte ili pokrete koji bi se poklapali s tradicionalnim shvaćanjem ljevice i desnice. Kao što sam spomenuo u prethodnom poglavlju, čak se i sudio-nici javnih prosvjeda suzdržavaju bilo kakvog izravnog po-vezivanja s nekim političkim projektom.

Razni pokreti koji danas ustaju protiv globalizacije i kapita-lizma svjedoče o današnjem stanju depolitizacije. Takvi pokreti svjesno izbjegavaju uporabu »ideologije« i političkih projeka-ta. Njihovi pripadnici neprekidno se hvale time što zagovaraju »pluralnost, različitost i otvorenost«. (1) Neki od njih naglaša-vaju pojam »prostora« umjesto »pokreta« te ustraju na tome

kako su riječi ljevica i desnica izgubile...

71

da »nitko u [Socijalnom] forumu nema ni pravo ni moć reći kako su jedna akcija ili prijedlog važniji od neke druge«. (2) Posve jasno se ograđuju od »velikih ideja« i ideologije, te se čak ne žele ni upuštati u rasprave oko političkih razlika. Pre-ma jednom shvaćanju, taj je pokret »toliko prestrašen zbog mogućeg raspada jedinstva na kojem počiva i zbog razvoja hijerarhije koja bi mogla omogućiti najmoćnijim i najutjecaj-nijim aktivistima da potisnu ostale, da zbog toga vlada pato-loški strah od bilo kakvog bavljenja razlikama koje postoje u javnoj sferi i koje bi potencijalno mogle »rascijepiti pokret««. (3) Takva reakcija na potencijalno sučeljavanje stajališta toli-ko je intenzivna da je moćna struja koja se protivi politizaci-ji zavladala pokretom. Takav se pokret ne određuje onime za što se zalaže, već se definira oblikom na koji je ustrojen. Pre-ma riječima jednog od njegovih simpatizera, »novi oblici or-ganizacije jesu njegova ideologija«. (4) U Njemačkoj su Zeleni odigrali veliku ulogu pri čišćenju društva od ideologije. Antje Vollmer, zamjenica predsjednika Bundestaga i jedna od ute-meljiteljica pokreta Zelenih smatra kako je rezultat toga da se »Europljani više ne boje Nijemaca jer smo temeljito obavili posao i učinili ovu zemlju civiliziranom«. (5)

O raspadu socijalizma mnogo se govorilo i pisalo. Među-tim, važno je naglasiti da su i drugi politički ideali doživje-li sličnu sudbinu. Prema Giddensu, »konzervativna je mi-sao uvelike iščezla«. I neki pristaše konzervativizma slažu se s ovakvim pesimističnim shvaćanjem. Britanski komentator John Gray smatra da »više ne postoje uvjeti koji bi omoguća-vali postojanje konzervativizma kao koherentnog oblika po-litičke teorije i prakse«. (6)

Činjenica da pojmovi »lijevo« i »desno« sve više gube na važnosti često se pripisuje nakanama jednog dijela političara


72

i stranaka da zauzmu područje centra. Ponekad se takav pro-ces smatra rezultatom približavanja lijevih i desnih stranaka. Postoje brojni primjeri iz prošlosti gdje su se političke stanke svrstavale u centar ne bi li pobijedile na izborima. Takvu su strategiju često koristile i laburističke i konzervativne stran-ke u poslijeratnoj Britaniji. Međutim, takva težnja za smješta-njem u centar razlikuje se od današnje situacije. Vlade koje predstavljaju političku opciju centra ne predstavljaju samo ravnotežu između ljevice i desnice: one se zapravo žele odvo-jiti od njih i distancirati od bilo kakvih jasno artikuliranih po-litičkih grupacija. One nisu toliko stranke centra, već stranke koje javno zastupaju koncept apolitičnosti. Takav stav ustraj-no slijede organizacije koje se obično povezuje s »Trećim pu-tem«. U jednoj pronicljivoj studiji koja se bavi tim proble-mom, autor kaže da se »projekt ‘Trećeg puta’ kojeg zagova-raju novi laburisti ne zasniva samo na jednostavnom pozici-oniranju unutar postojeće ljestvice na kojoj se nalaze ljevica i desnica, već na odbacivanju i same ideje o političkoj sceni koja počiva na temelju suparničkog odnosa ljevice i desnice«. (7) »Treći put« stoga nije uzrok raspadanja ljevice i desnice nego ona strana koja od tog naslijeđa izvlači korist.

Proces približavanja stranaka u međuraću i razdoblju nakon hladnog rata razlikuje se od ovog današnjeg. Prijašnji poku-šaji zauzimanja prostora centra kićenjem tuđim perjem nisu nužno značili i suspenziju političkog sukoba. Tijekom četr-desetih i pedesetih godina pomak desnice prema centru tek je u manjoj mjeri utjecao na politički sukob koji se tada odi-gravao. No tijekom osamdesetih, s transformacijom lijevih stranaka u stranke centra, dogodila se daleko značajnija pro-mjena koja je, zbog toga što se podudarala s dominantnim


73

trendom iscrpljenja politike, proizvela dalekosežne posljedice. Političke odluke koje su prihvaćale vlade u sve većoj su mje-ri bile pragmatične i nisu imale puno veze s politikom. Poli-tičari se sve manje doživljavaju kao oni koji uvjeravaju, a sve više kao oni koji prodaju određenu politiku. Kao što kaže Ri-chard Reeves, »u krugovima novih laburista ideologija ozna-čava prljavu i nepristojnu riječ, ali bez ideologije uloga poli-tičara više nije uvjeravanje nego prodavanje«. (8) U SAD-u i Velikoj Britaniji prodaja političkog branda znači izdvajanje nekoliko milijuna za marketing. U Sjedinjenim Državama to čak uključuje i plaćanje kolumnistima da u novinama zago-varaju određenu politiku. (9)

zbog čega su riječi izgubile smisao

Globalizacija, sve veća rasplinutost ekonomskog i društve-nog života, slabljenje klasnih i nacionalnih identiteta, trend sve veće individualizacije, usmjerenost na kupovanje i život-ne stilove, nastanak novih neizvjesnosti u složenom svijetu u kojem živimo – sve su to različite strukturalne promjene koje se obično navodi kao uzroke iscrpljenja politike i nestanka ljevice i desnice. U vrlo značajnom i korisnom tekstu koji se bavi tom problematikom, Giddens kaže da »ukoliko su poj-movi ljevice i desnice izgubili značenje koje su nekad imali, te ukoliko je svaka politička perspektiva na svoj vlastiti način iscrpljena, onda je to zbog toga što se promijenio naš odnos (bilo kao pojedinaca bilo kao čovječanstva u cjelini) spram modernog društvenog razvoja«. S obzirom na činjenicu kako »danas živimo u svijetu umjetno proizvedene nestabilnosti i nesigurnosti« i »rizika s velikim posljedicama«, on tvrdi da


74

možemo tek donekle planirati budućnost, zbog čega je svaki projekt iole ambicioznije političke vizije osuđen na propast. (10) Ostali radovi koji se bave tim problemom ukazuju na ra-zvoj informatičke tehnologije, Interneta, povećanje broja za-poslenih u uslužnim djelatnostima, smanjenje broja tradici-onalnih proizvodnih industrija te nastanak novih oblika po-trošnje, što su sve zajedno čimbenici koji bi mogli biti odgo-vorni za propast političkog.

Drugi su autori globalizacijski proces i smanjenje utjecaja nacionalnih vlada često dovodili u vezu sa smanjenjem utje-caja politike i političkih ideologija. Tako npr. Bauman sma-tra kako povezanost politike s određenim geografskim po-dručjem »sve više gubi na značaju«. »Nije stoga čudno kako ‘nacionalna politika’ koja je dominirala proteklim razdoblji-ma postupno ostaje bez temelja«. (11) Nema sumnje kako su promjene u društvenim i ekonomskim strukturama značaj-no utjecale na način na koji ljudi donose odluke i doživlja-vaju svoj angažman u javnoj sferi. Međutim, ne može se reći kako su promjene u strukturi društvenih i ekonomskih orga-nizacija izravna posljedica iscrpljenosti politike. Treba imati na umu kako su promjena, neizvjesnost i rascjepi predstav-ljali pravilo u posljednja tri stoljeća. Industrijska je revolu-cija predstavljala svojevrsni katalizator za iznenadni rast ur-banih centara i globalne migracije u devetnaestom stoljeću. Nesigurnost povezana s obratima u svjetskoj ekonomiji, dva svjetska rata i prijetnja onim nuklearnim, kao i hladni rat – sve to upućuje na činjenicu kako je osjećaj neizvjesnosti u da-našnjem svijetu više pravilo nego iznimka. Sklonost prema shvaćanju politike kao žrtve ekonomskih i društvenih pro-mjena rezultat je gubitka političke imaginacije. Pogotovo se


75

to odnosi na preuveličavanje procesa globalizacije, pri čemu se ona doživljava kao toliko snažna i nezaustavljiva da je više ništa na svijetu ne može zaustaviti; takav je stav odraz fata-lističkog raspoloženja koje je proizvod političke iscrpljeno-sti. Postvarenje uzroka nestanka onog političkog nije tek opis sadašnje situacije, već argument koji unaprijed zatvara sva-ku mogućnost povratka ozbiljnih alternativa koje bi se mo-gle realizirati u budućnosti.

Zastupnici ljevice i desnice razloge za slabu vjerojatnost ostvarenja svojih ideala podjednako su tražili u ekonomskim ili strukturalnim objašnjenjima. Obje su (nekad suprotstav-ljene) strane krivnju za slom klasne i društvene solidarnosti vrlo rado prebacile na teret liberalizacije svjetskog tržišta. Po-gotovo su ljevičarski intelektualci smatrali kako su promjene u društvenom životu i načinu života odgovorne za slom lje-vice. Takvi argumenti često predstavljaju primjer ponavlja-nja mantre kako ne postoji nikakva alternativa. Tvrdnja kako je razlika između ljevice i desnice izgubila na važnosti veza-na je uz stav da je politika došla do svojeg kraja upravo stoga što stvarnost ne ostavlja prostor za alternative.

Kad je riječ o pitanju nalazimo li se u razdoblju iščeznu-ća onog političkog, vrlo je važno razlikovati stav ljevice i de-snice. Danas je vrlo teško reći što je lijevo, a što desno. Ned-vojbeno je kako ovi pojmovi nemaju značenja kad se radi o formalnom političkom procesu. Kao što ćemo pokazati, čak i kad se radi o aktivističkoj politici, razlika između ljevice i desnice nije vidljiva. Međutim, činjenica kako takva razlika danas nije osobito važna, ne znači da u budućnosti neće biti presudnih razlika između političkih pokreta. Nestanak ra-zlika između ljevice i desnice kojem danas svjedočimo ne bi


76

nas smio dovesti do zaključka kako se bitne političke razlike i sukobi neće nikad ponovno pojaviti.

Sva ova gore spomenuta obrazloženja imaju jednu zajednič-ku crtu: ona žele postvariti proces zbog kojeg su kategorije li-jevog i desnog postale irelevantne. Taj čin iščeznuću politič-kog daje auru neizbježnosti. Takva se interpretacija uglavnom zasniva na nemarnom proučavanju povijesnih zbivanja. Gle-dano iz takve perspektive, rezultat povijesnih zbivanja doživ-ljava se kao neizbježna posljedica povijesnoga razvoja. Među-tim, ubrzavanje procesa nestanka ljevice i desnice nisu uzro-kovali ni globalizacijski proces niti rast novih tehnologija. U osnovi, ljudi kao pojedinci i društvo u cjelini mogu na razli-čite načine reagirati na društvene promjene. Današnji poli-tički status quo jedini je mogući ishod različitih mogućnosti. Propast ljevice i desnice rezultat je povijesnih iskustava koja su zaslužna za potkopavanje vjerodostojnosti ta dva sukoblje-na pravca. Za takav gubitak kredibiliteta zaslužna su tri važ-na povijesna događaja koji su u tome odigrali presudnu ulo-gu: Drugi svjetski rat, hladni rat i kulturalni ratovi 1980-ih go-dina 20. stoljeća.

Drugi je svjetski rat desnicu prisilio na obranu, osobito kad je riječ o intelektualnom frontu. Povezanost desničarskih ideja s fašizmom i uzrocima izbijanja rata potjerala je konzervativ-ne ideje na samu marginu društvenoga života. Kao što je pri-mijetio vodeći američki sociolog Daniel Bell, nakon svršetka Drugog svjetskog rata desničarske su ideologije »neizbježno bile diskreditirane«, a u Europi »nijedna osoba koja je zastu-pala desne ideje nije imala nikakav politički kredibilitet ni utjecaj«. (12) Desnu političku orijentaciju pokušalo se razdvo-jiti od bilo kakve veze s nacizmom. U svojoj knjizi Otvoreno


77

društvo i njegovi neprijatelji Karl Popper je za porast fašizma izravno optužio duhovni slom kojeg je prouzrokovao mar-ksizam. A u svojem utjecajnom tekstu Put u ropstvo Hayek je prikazao fašizam kao logičnu posljedicu socijalizma. Među-tim, ovi su pokušaji smanjivanja štete koju je pretrpjela de-snica tek u maloj mjeri ublažili njezinu negativnu reputaciju. Kao što je to pokazao osebujni teoretičar društva Paul Picco-ne, »poraz kojeg su u Drugom svjetskom ratu doživjeli faši-zam i nacizam doveo je do kriminalizacije ne samo tih dviju ideologija, već i cjelokupne desnice«. (13)

Negativna reputacija desnice dovela je do toga da je (iako tek privremeno) čak i Sovjetski Savez stekao kredibilitet. To je bilo razdoblje u kojem su se i konzervativni i liberalni mi-slioci nalazili u defenzivi. Čak i u razdoblju dugotrajnog po-slijeratnog ekonomskog razvoja, mnogi pristaše Zapada nisu se usudili u potpunosti zagovarati model slobodnog tržišta nasuprot alternativnim ekonomskim oblicima. Za takav je skeptičan stav spram vrijednosti kapitalizma simptomatičan pristup kojeg je zagovarao francuski sociolog Raymond Aron. On je smatrao kako su »razlike u doktrinama stvar prošlo-sti« i kako »nijedan društveni poredak nije savršen« te kako ni SAD ni SSSR nisu u potpunosti loši. (14) Aron je, nagla-šavajući sličnosti između ta dva poretka, poput drugih teo-retičara promjene odustao od ideje stvaranja pozitivne vizije utemeljene na osebujnoj tradiciji zapadnjačkoga kapitalizma. Teorija promjene umjesto stava »mi smo moralno superior-ni« zagovara stav »vi niste ništa bolji od nas«.

Intelektualci koji su zagovarali kapitalizam tijekom hlad-nog rata svoje su pozicije učvršćivali time što su se jasno oči-tovali protiv komunizma. Zapad je jačao svoj kredibilitet


78

suprotstavljajući zapadnjački način života ekonomskim manj-kavostima i represivnom karakteru sovjetskoga režima. Me-đutim, desnica nije uspjela stvoriti pozitivan svjetonazor za-snovan na zastupanju vrlina kapitalističkog društva. Do 1960-ih godina postalo je posve jasno kako osnovni problem kriti-čara zapadnjačke kapitalističke tradicije nije dinamičnost nji-hovih ideoloških suparnika već njihovi vlastiti nedostaci. Jedi-na pozitivna tvrdnja koju su pouzdano mogli zagovarati bila je činjenica da je kapitalizam bolje funkcionirao od društa-va staljinističkog svijeta koja su se postupno raspadala. Me-đutim, zastupnici ideje o ekonomskoj efikasnosti i nadmo-ći nisu bili u stanju razviti ideju koja bi poslužila većoj svrsi i time zainteresirala javnost.

Tijekom hladnog rata došlo je do procjepa i na strani ljevice. Na kraju su upravo konzervativne i liberalne političke struje napredovale jer je ljude odbijala svaka pomisao na društvo onakvog tipa kakvo je postojalo u Sovjetskom Savezu. Hlad-ni rat nije toliko revitalizirao desnicu koliko je urušio ljevi-cu. Do početka 1970-ih mnoge su inicijative povezane s ljevi-com (poput planske ekonomije i države blagostanja) bile pro-kazane i diskreditirane. Doista, krajem tog desetljeća upra-vo su se ljevičarske ideje pokazale iscrpljenima i irelevantni-ma. Očigledan neuspjeh staljinizma u Istočnoj Europi, reži-ma u Trećem svijetu i socijaldemokratske države blagostanja na Zapadu ozbiljno je uzdrmao ideje koje su tradicionalno bile povezane s takvim pokretima. Na izvjestan način, neu-spjeh tih alternativnih ideja omogućio je desnici da okrene stvari u svoju korist i pobijedi u hladnom ratu.

Krajem 1980-tih nakratko se činilo da je svršetak hladnog rata revitalizirao konzervativizam i desničarsku politiku.


79

Međutim, to je kratko trajalo. Umjesto da poveća samopouz-danje Zapada koji je u njemu pobijedio, hladni je rat nakon svog završetka na vidjelo iznio nedostatak bilo kakve zapad-njačke namjere i vizije. Potraga vodećih europskih političara za »velikom idejom« koja bi mogla zamijeniti ideju križarskog rata protiv komunizma koji je trajao od svršetka Drugog svjet-skog rata, završila je neuspješno. Kao što je kazao jedan au-tor koji se bavio razmatranjima situacije nakon hladnog rata i »vjetrova promjene«, »prihvatljiva vizija općeg dobra ostaje i dalje nepopustljivo nedostižna«. (15) Promatrači su isprav-no uočili iscrpljenost političkih alternativa zapadnjačkom li-beralizmu, ali nisu zapazili slom takozvane ideje Zapada do koje je također došlo. Iscrpljenost desnice izašla je na vidjelo tijekom kulturalnih ratova koji su se vodili krajem 20. stolje-ća. Uspjeh neoliberalnih političkih stranaka tijekom osamde-setih taj je proces tek privremeno potisnuo u drugi plan. Go-dine vladavine Margaret Thatcher i Ronalda Reagana povezi-valo se s uspjehom desničarske ideologije. Međutim, nastanak neoliberalnog konsenzusa u ekonomskoj sferi nije pratio sli-čan proces i u političkoj sferi. Zapravo, u sferi kulture su tra-dicionalni konzervativni ideali kad je riječ o tradiciji, obitelji, seksualnosti i moralnosti bili u obrambenom položaju. Takva se pobjeda neoliberalizma na paradoksalan način podudara-la s institucionalizacijom mnogih vrednota koje se tradicio-nalno povezivalo s kulturalnom ljevicom. Nije se slavila »ide-ja Zapada« nego daleko više odnosne vrijednosti kao što su raznolikost, multikulturalizam i razlika. Adam Meyerson u svom se tekstu »Istraživački plan konzervativaca za 1990-te«, objavljenom u američkom časopisu Policy Review u kojem je bio urednik, požalio kako »nakon sloma komunizma najveća


80

ideološka prijetnja zapadnoj civilizaciji sada dolazi upravo iz zapadnjačkih kulturnih institucija kao što su sveučilišta, crkve, profesije poput prava i medicine, te ponajviše tradicionalnih obitelji koje se raspadaju«. (16)

Kulturalni ratovi iznijeli su na vidjelo činjenicu da se nijed-na strana u političkom sukobu nije mogla oporaviti od vla-stite intelektualne iscrpljenosti. Oni su pokazali kako desni-ca može potkopati ugled ljevice, ali ne i proizvesti pozitiv-nu sliku o sebi koja bi mogla ponuditi neku uspješnu alter-nativu. Zauzvrat, ljevica je bila u stanju sustavno diskrediti-rati mnoge tradicije i vrijednosti koje su bile povezane s de-snicom. Ali ona to nije učinila stvarajući pozitivan pogled na svijet, nego ponavljajući i proširujući već postojeće raspolo-ženje apatije i cinizma. Ona je crpila snagu napose iz prevla-davajućeg osjećaja zbrke i zagovarala stav kako nijedan ide-al ne može biti univerzalno valjan te kako bismo trebali biti oprezni spram onih koji polažu pravo na Istinu s velikim i. Uspjeh kojeg je kulturalna ljevica postigla popularizacijom cinizma, relativizma i sumnje prema velikim idejama, go-vori nam da su upravo one najveći pobjednici u procesu is-crpljenosti onog političkog. Lakoća s kojom je konzervativ-na desnica izgubila kulturalne ratove ukazuje na činjenicu da se nije bila u stanju oporaviti od stagnacije koja ju je za-desila u prethodnim desetljećima. Isto tako, činjenica da se taj poraz u manjoj ili većoj mjeri podudara s porazom ljevi-ce nudi nam vrlo malu utjehu. Gertrude Himmelfarb, jedna od vodećih američkih konzervativnih autorica, takvo je sta-nje izrazila gorkom osudom: »Bili smo pošteđeni klasne re-volucije koju je predviđao Marx, ali smo podlegli kultural-noj revoluciji.«. (17)


81

Osuda koju je iznio američki sociolog Alan Wolfe o poslje-dicama sukoba s kraja dvadesetog stoljeća i danas je vrlo ak-tualna. On smatra da je »desnica pobijedila u ekonomskom, ljevica u kulturalnom, a centar u političkom ratu«. Činjeni-cu da postoje tri pobjednika nipošto ne treba shvaćati kao dokaz životne i dinamične javne sfere. Kao što ćemo usko-ro vidjeti, osnovna poruka koju posreduju ova tri kandidata sastoji se u tome da ne živimo u vremenu kojim dominiraju političke istine ili alternative. Javnom je sferom zagospoda-rio fatalizam politički iscrpljenog centra, a ne natjecanje ra-zličitih alternativa.

Zajednička posljedica svih povijesnih iskustava u proteklih sedamdeset ili osamdeset godina sastoji se tome da je desnica bila prisiljena odustati od Prošlosti a ljevica prisiljena napu-stiti nadu koju je polagala u Budućnost. Shodno tome, ostaci-ma tih dvaju pokreta danas dominira izrazito konformistič-ka usmjerenost prema sadašnjosti.

zamrznuti u sadašnjosti

Jedan od paradoksa suvremenog doba sastoji se u tome da, iako društvom vlada raspoloženje konformizma, ono sâmo teško može slijediti tradiciju naslijeđenu iz prošlosti. Čini se da je suvremeno društvo doista otuđeno od vlastite povije-sne baštine. Oblici povijesti koji slave postignuća neke naci-je bačeni su na marginu i stekli su loš ugled. Stari običaji i tradicije koje su bile povezane s obiteljskim životom, privat-nim odnosima i individualnim ponašanjem raskrinkani su kao pogrdni, grubi, puni predrasuda, mačistički ili emocio-nalno neosjetljivi. Poštovanje koje se ukazivalo nekadašnjoj


82

hijerarhijski ustrojenoj Engleskoj redovito se na nepovoljan način suprotstavlja današnjem navodno otvorenom i emoci-onalno opismenjenom društvu. Francuska se revolucija sma-tra pretečom holokausta, a američki demokratski ustav po-nekad se opisuje kao povelja robovlasnika. Pokušaji korište-nja prošlosti kao putokaza za djelovanje u sadašnjosti pred-stavljaju se kao opasni oblici fundamentalizma. Društvene i kulturne običaje iz prošlosti neizostavno se smatra nečim što predstavlja opasnost po zdravlje.

Otuđenje društva od prošlosti dovelo je do situacije u kojoj tradicija igra neznatnu ulogu u svakidašnjem životu. Takav gubitak značenja prošlosti lišilo je konzervativce i pripadni-ke desnice temelja kojeg bi mogli podržavati. To je za poslje-dicu imalo propast brojnih pokušaja revitalizacije konzerva-tivnog pokreta koji su bili zasnovani na promicanju vredno-ta tradicije. Gubitak povijesnoga naslijeđa doveo je do toga da su mnogi takozvani konzervativni modernizatori podr-žavali tradicije iz prošlosti s osjećanjem nelagode i radije su zastupali takozvani »blagi konzervativizam«. Takvo je staja-lište »odbacilo ideju da konzervativizam ne zastupa drugo doli nacionalističku nostalgiju« i da je to još jedan od nači-na oslobađanja konzervativaca od teškog bremena podrža-vanja tradicija iz prošlosti. (18) Taj je konzervativizam toli-ko blag da je vrlo teško shvatiti koje to vrijednosti iz prošlo-sti zapravo želi očuvati.

Ali otuđenje od prošlosti na neki se čudan način poduda-ra s moćnom kulturološkom klimom konzervativizma. Kako naglašava latinoamerički politički komentator Norbert Lech-ner, »prevladavajući slogan danas glasi ‘više istog’«. On sma-tra kako danas postoji »sve veća briga za očuvanjem, ali onim


83

koje je povezano s prirodom«. (19) Treba spomenuti kako su pojedine grupe takozvane religijske desnice prigrlile zaštitu okoliša i bioetička pitanja kao neke od njihovih »vrijednosnih odrednica«. (20) Shodno tome, ono što je prije bilo usmjere-no na očuvanje tradicije, sada je usmjereno na očuvanje pri-rode. Takav značajan prijelaz od tradicije prema zaštiti okoli-ša predstavlja pokušaj pomirenja društvenog otuđenja s vla-stitom prošlošću. Međutim, to i te kako ima i svoju cijenu: na taj se način ljude lišava njihove prošlosti. Kako kaže Lechner, »sadašnja želja za trajnošću nije više utemeljena na povijesnoj svijesti«. (21) Ovo je jedna od temeljnih odlika konzervativiz-ma straha. Njegova je sposobnost razmišljanja ograničena na sadašnjost i ništa se manje nelagodno ne osjeća kad razmatra prošlost negoli kad se bavi budućnošću. Premještanje nagla-ska s očuvanja tradicije na konzerviranje prošlosti motivira-no je specifičnim duhom konformizma. Njegov prezir spram prošlosti nadopunjuje njegov strah od budućnosti.

Desničarsko odbacivanje prošlosti povezano je s ljevičar-skim odbijanjem budućnosti. Ljevica, koja je tradicionalno predstavljala pokret povezan s promjenom i napretkom, po-stupno je prestala vjerovati u budućnost. Tijekom svoje po-vijesti, ljevica je shvaćala budućnost kao svijet koji bi mogao biti puno bolji i napredniji od ovoga sadašnjeg. Društvena je promjena shvaćena u pozitivnom smislu kao razvoj na-prednih ciljeva za koje se ljevičarska politika zalagala. S ob-zirom da je ljevičarski pokret bio usmjeren prema buduć-nosti, sadašnjost je doživljavao kao nešto što treba poboljša-ti, reformirati i preobraziti. Ono što je od ljevice ostalo da-nas, spram budućnosti ne osjeća ništa manju nelagodu negoli ostale političke elite.


84

Suvremeni pokreti koje se obično povezuje s ljevicom po-sebno se nelagodno osjećaju kad je u pitanju promjena, ili su spram nje čak otvoreno neprijateljski raspoloženi. Antikapi-talistički i antiglobalizacijski pokreti iskazuju neskriveno ne-prijateljstvo spram onih ideala s kojima se u prošlosti iden-tificirala ljevica usmjerena na budućnost. Napušteno je na-slijeđe prosvjetiteljstva (razum, napredak i univerzalizam), a motiv promjene više nije sastavni dio napretka. Giddens go-vori o svijetu »u kojem promjena više ne znači potpuni na-predak«. (22) U tom je smislu moguće krenuti korak napri-jed i interpretirati sadašnje razočaranje promjenom kao znak kulturalnog raspoloženja koje se zasniva na historijskom za-tvaranju. Zatvaranje historijskoga uma jedna je od temeljnih odlika današnje kulturalne ljevice.

Ljevičarsko odbacivanje procesa promjene simptomatično je za internalizaciju novonastale kulture straha. Snažan skep-ticizam spram ideje promjene odražava ljevičarsku reakciju na ideju napretka. Kad je riječ o političkom stavu spram pita-nja promjene, ne postoje neke osobite razlike između tradici-onalnog modela ljevičarskog entuzijazma i desničarske sum-nje s obzirom da ni jedan ni drugi stav više nisu relevantni. Danas, na početku dvadeset i prvog stoljeća, teško je naići na bilo kakvu opciju koja bi sustavno i intelektualno zagovarala ideju napretka. Štoviše, u novije vrijeme sumnja spram pro-mjene daleko više obilježava ljevičarsko-liberalni krug nego-li bilo koji drugi. Predviđanje katastrofe, pogotovo one eko-loške, vrlo je rašireno. Taj strah od budućnosti povezan je s osjećajem poštovanja spram sadašnjosti.

Ljevica i desnica susrele su se na terenu sadašnjosti izvor-no slijedeći dva različita puta – odustajanja od budućnosti i


85

napuštanja prošlosti. Duboko ukorijenjen osjećaj za sadaš-njost proširio se na sva područja političkog. Raskinuvši veze s prošlošću i izgubivši želju za promjenom budućnosti, druš-tvo je postupno izgubilo historijsku svijest. Osnovnim okvi-rom za konceptualiziranje promjene sada je postalo presli-kavanje sadašnjosti u budućnost. Lechner je precizno dija-gnosticirao takvo stanje rekavši kako je odnos između proš-losti, sadašnjosti i budućnosti koji nam služi za razumijevanje društvenih procesa iz povijesne perspektive »oslabila mučna prevlast sveprisutne sadašnjosti«. (23) I ljevica i desnica su, zamrznute u sadašnjosti, izgubile svoje navlastite karakteri-stike. Političke razlike i argumentacije ograničile su se na ra-sprave oko tehničkih i administrativnih pitanja.

kako su riječi izgubile svoje značenje

Izbacivanje prošlosti i budućnosti politički je vokabular liši-lo bilo kakvog osjećaja svrhe, perspektive i značenja. Vrlo je često nejasno što znače pojedini politički koncepti koji da-nas imaju malo dodirnih točaka s onim što su nekad davno predstavljali. Nekad je stav prema ideologiji prosvjetiteljstva igrao bitnu ulogu u razlikovanju lijevih i desnih opcija. Lje-vica je entuzijastično podržavala prosvjetiteljske ideale razu-ma, napretka i univerzalizma, dok im se desnica suprotstav-ljala. Razlike između ljevice i desnice u tom kontekstu goto-vo da više i ne postoje. Bronner smatra kako prosvjetiteljstvo »više nije ona barijera koja razdvaja »ljevicu« i »desnicu«« i da »ukoliko postoji bilo kakvo opravdanje za tvrdnje o sve većoj beznačajnosti političkih razlika, onda doista proizlazi iz tog povijesnog izvora«. (24)


86

Uzmimo antikapitalizam kao dobar primjer za to. Radikal-na kritika kapitalizma temelji se na tvrdnji kako takav proi-zvodni sustav ne može sustavno stvoriti produktivne snage te da zbog toga ne može svima osigurati pristojan životni stan-dard. Tvrdnja kako kapitalizam nije bio u stanju svima osi-gurati životna dobra vrlo je često predstavljala argument za-govaranja društva zasnovanog na radikalno drukčijim osno-vama kojim su se služili mnogi socijalisti i komunisti. I sred-njestrujaški ljevičari smatrali su kako kapitalizam nije u sta-nju stvoriti blagostanje koje bi služilo cjelokupnom društve-nom napretku. Tijekom 1960-tih i 1970-tih ljevica je kritizi-rala kapitalizam zbog toga što je prouzročio nedostatan ra-zvoj i stoga što je predstavljao prepreku razvoju društava s južne polutke. Mnogi su kritičari kapitalizma smatrali da se Treći svijet ne može razvijati usporedo s razvojem kapitaliz-ma ili na njegovim temeljima.

Danas se pojam antikapitalizma rijetko povezuje s tvrdnjom kako je riječ o sustavu proizvodnje kojem nedostaje dina-mički razvoj. Posve suprotno, kritike radikalnih i ljevičar-skih aktivista uglavnom se usredotočuju na činjenicu kako se kapitalizam prebrzo i pretjerano razvija, te da to ima po-gubne posljedice za okoliš i za ljude. Osnova za takav strah nalazi se u činjenici kako je danas razvoj odveć brz i da ka-pitalizam previše toga proizvodi. »Danas smo sve više svje-sni posljedica upravo zbog disfunkcionalnih popratnih po-java tog procesa; svjedoci smo nezaustavljivog razvoja proi-zvodnih snaga i globalne ekspanzije zapadnjačke civilizacije na koju sve više gledamo kao na prijetnju«, kaže Jürgen Ha-bermas, vodeći njemački teoretičar društva lijeve orijentaci-je. (25) Prema njemu kapitalizam je, ako ništa drugo, postao


87

odveć djelotvoran: »Danas više nije moguće zagovarati ka-pitalistički projekt centraliziran s obzirom na proizvodnju«, smatra Habermas.

Posve suprotno radikalnim pokretima iz devetnaestog i dva-desetog stoljeća, oni koji se danas smatraju ljevičarima svjesni su ekonomskog i tehnološkog razvoja. U jednom nedavnom promišljanju značenja ljevice nalazi se i argument kako je ori-jentacija prema proizvodnji bila karakteristična za desničarsku politiku. »Ne treba ni spominjati kako neoliberalna desnica po-država trenutnu dominaciju razmišljanja koje naglašava važ-nost proizvodnje, dok se ljevica zalaže za promjenu paradigme od sadašnjeg velikog nesrazmjera prema uravnoteženoj koeg-zistenciji gore spomenutih vrijednosti i razuma«. (26)

Strepnja od brzog ekonomskog razvitka i razvoja novih teh-nologija povezana je s osjećajem nesigurnosti koji donosi ide-ja promjene. U toj dramatičnoj zamjeni uloga, čini se da se ljevica više boji promjena negoli desnica. Organizacije poput Svjetskog socijalnog foruma još su više neprijateljski raspo-ložene spram promjene nego što su to njezini kritičari. Pri-mjerice, Samir Amin ne slaže se s onim što naziva »domi-nantnim desničarskim diskursom« koji smatra kako promje-na uvijek donosi dobrobit te kako do nje dolazi spontano. S obzirom na to, Amin ustraje stavu da »bismo sada na dru-gi način trebali razmotriti u čemu se sastoji novost«, pitajući se »što je potrebno napraviti da se postojeće snage reorgani-ziraju ne bismo li smanjili štetu za koju je odgovoran razvoj globalnog kapitalizma?«. (27)

Takvu strepnju od ubrzanog razvoja današnje kulturne i po-litičke elite smatraju izvorom rizika. Napredak čovječanstva, kojeg se nekad doživljavalo u cijelosti kao pozitivnu stvar i


88

poželjan pothvat, danas se shvaća kao nešto rizično. A taj se rizik neizbježno interpretira kao opasnost koju pod svaku cijenu treba izbjeći ili umanjiti. Paradoksalno, upravo se oni koji se nazivaju ljevičarima najviše boje takvog rizika i naj-glasnije se suprotstavljaju ideji napretka. Tijekom devetna-estog stoljeća antikapitalizam i neprijateljski stav prema na-pretku bio je ograničen na protivnike nove tehnologije i kon-zervativne protivnike moderne. Danas najogorčenije protiv-nike napretka predstavljaju one radikalne snage koje zagova-raju antikapitalističku kritiku proizvodnje i razvoja.

U prijašnjim su razdobljima radikalni protivnici kapitalizma prokazivali sustav zbog toga jer ljudima nije donio dovoljna materijalna dobra koja bi im omogućavala dostojanstven ži-vot. Suprotno tome, suvremeni protivnici kapitalizma smatra-ju kako danas (barem na Zapadu) posjedujemo previše toga, osuđujući stoga »bezumno potrošačko društvo« kojeg stvara i potiče tržišna ekonomija. Nije stoga čudno da je u razdoblju »sumnjivog konzumerizma« problem siromaštva sve manje u modi. Termin »siromašne djece« još uvijek pobuđuje neke simpatije i zabrinutost, ali siromaštvo kao takvo više uopće nije u političkom fokusu. Ne samo da je riječ »siromaštvo« iz-gubila svoje političko značenje, već je i zamijenjena pojmom »društvene nejednakosti i marginalizacije«.

Protumoderna kritika masovnoga društva često ostaje u sjeni antikapitalizma. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća protumo-derna su razmišljanja često povezivana s konzervativnom reak-cijom na društvene promjene. Europski konzervativni mislio-ci s podozrivošću su gledali na nove oblike popularne kulture i bojali se Hollywooda, džeza i američkog glupog materijaliz-ma. Danas takav stav nekadašnje međuratne suzdržane Engle-


89

ske često zastupaju radikalni aktivisti čineći to s pozicije život-nih stilova. Neprijateljski stav prema MTV-u, Nikeu, Coca-Co-li, McDonald’su ili Starbucksu postao je sastavnim dijelom nji-hova svjetonazora. Kako naglašava jedan od zastupnika takvih stavova, »povezivanje političkih poruka s korporativnim bran-dovima postaje korisno sredstvo za uvođenje često radikalnih ideja u raznolike forme koje oblikuju nečiji privatni život, te prelaze nacionalne granice i kulturalne podjele«. (28)

Konzervativni strah podjednako onemogućava radikalnim kritičarima postojećeg stanja kao i njegovim zagovornicima da se pozabave onim što smatraju opasnošću za ljudski op-stanak. Ovdje još jednom dolazi do zamjene uloga: kad je ri-ječ o predviđanju propasti i sloma, ljevičarski su komentari često daleko maštovitiji od konzervativnih. U maniri Dosjea X ljevičari otkrivaju zavjere vezane uz otrovnu hranu, smr-tonosna zagađenja, nove neizlječive bolesti i ostale prijetnje kojima je izložen ljudski rod. Tijekom posljednjih tristotinjak godina teorijama zavjere bavili su se uglavnom desničari koji su ih koristili za objašnjavanje neočekivanih i neugodnih ra-zvoja događaja. Prebacivanje krivnje na izvanjske faktore po-put Židova i masona koji su navodno stajali iza nasilnih druš-tvenih prevrata i nemira, predstavljalo je sastavni dio reper-toara desničarske političke imaginacije. Danas su takve teori-je urote prigrabili i usvojili ljevičarski komentatori. Događaji poput rata u Iraku ili borbe protiv terorizma, kao i Busheva pobjeda na izborima 2004., prikazani su kao rezultat zavjere koju je skovao uski krug neokonzervativaca.

Bez obzira na razliku u polazišnim tezama, čini se da su ko-mentatori različitih profila došli do zajedničkog i uznemirujućeg zaključka: svijet je postao sve opasnije mjesto koje više nije


90

moguće držati pod kontrolom. Sve strane zagovaraju politiku straha. Područje za koje iskazuju zabrinutost može se razliko-vati od grupe od grupe – jedni su zabrinuti porastom krimi-nala na ulicama, a drugi opsjednuti različitim prijetnjama koji-ma su danas izložena djeca. Desnica strepi od terorističkih na-pada, a ljevica je zabrinuta zbog prijeteće ekološke katastrofe. Ono što razdvaja političke opcije nalazi se u pitanju čega bi se to i na koje sve načine trebale bojati.

što je preostalo?

Mnoge ideje koje se u 19. stoljeću tradicionalno povezivalo s desnicom – strah od napretka, znanosti, modernog razvo-ja i zajedničkog djelovanja – danas su usko povezene s ljevi-čarskim svjetonazorom. Friedrich Nietzsche, desničarski fi-lozof s praga dvadesetog stoljeća, danas je popularan među pripadnicima kulturalne ljevice i postmodernim intelektual-cima. U svom značajnom djelu Obnova prosvjetiteljstva Step-hen Bronner kaže kako su »ideje koje se dugo povezivalo s re-akcionarnim pokretima – poput zagovaranja iskustva umjesto razuma, nacionalnog ili etničkog identiteta umjesto interna-cionalizma, zajednice umjesto individualnosti, običaja umje-sto inovacije, mita umjesto znanosti – postale dijelom svjeto-nazora američke ljevice«. (29) Politički teoretičar Brian Barry slaže se s tim stajalištem, smatrajući kako su »tijekom velikog dijela devetnaestog i dvadesetog stoljeća oprečni stavovi pre-ma prosvjetiteljstvu označavali glavnu razliku između ljevi-ce i desnice«. Međutim, sada je desničarska kritika prosvje-titeljstva »postala značajnom među onima koji se smatraju ljevičarima«. (30) Neprijateljski stav prema univerzalnim vri-jednostima najviše zagovara upravo kulturalna ljevica.


91

Ovdje se ne radi tek o promjeni ukusa: ta činjenica jasno ukazuje na to da je razlika ljevice i desnice izgubila svoje pr-vobitno značenje. U današnjem konfuznom svijetu takozva-ni desničarski intelektualac često je napredniji ili barem više usmjeren prema budućnosti negoli njegov ljevičarski kolega. Naposljetku, barem neki od njih se trude (iako neuspješno) održati privid racionalnosti i zastupanja univerzalnih vrijed-nosti. Najveći prezir spram ideja napretka koje proizlaze iz ideologije prosvjetiteljstva možemo naći upravo kod ljevičar-skih intelektualaca. Stoga za lijeve ili liberalne intelektualce nije upitna samo mogućnost društvene promjene, već tako-đer i želja da do nje dođe.

Povremeni pokušaji obnavljanja tradicionalne opreke između ljevice i desnice pokazuju kako su te odrednice postale posve nevažne. Talijanski politički filozof Norbert Bobbio napisao je sažetu knjigu u kojoj raspravlja o postojanosti i relevantnosti razlike između ljevice i desnice. Bobbio smatra da se razlika »između lijevog i desnog ponajprije odnosi na sustav vrijed-nosti«. On tvrdi da se razlika očituje time što se desnica drži tradicionalnih vrijednosti, a ljevica projekta emancipacije. (31) Takvo je razlikovanje još i moglo biti značajno u nekim po-vijesnim razdobljima, ali danas ono više ne vrijedi. Kao što je ranije spomenuto, desnica više ne želi podržavati tradiciju, a ljevica je napustila svoje emancipacijske ideale.

Logička dedukcija jedan je od postupaka kojim Bobbio po-kušava podržati razlikovanje između ljevice i desnice. »S ob-zirom da se centar definira kao ono što nije ni lijevo ni desno i stoga se ne može definirati ni na koji drugi način, njegovo se postojanje i njegov raison d`être zasnivaju na toj antitezi.« (32) Dokaze za argumentaciju koja tvrdi da ukoliko postoji cen-tar, tada moraju postojati i ljevica i desnica, trebalo bi radije


92

tražiti u geometriji, a ne u političkom životu. U proteklim je razdobljima centar vrlo često bio u potrazi za konsenzusom koji bi podjednako zadovoljio želje ljevice i desnice. Takav se centrizam (primjerice, u konsenzualnoj politici Velike Brita-nije tijekom 1950-ih) definirao u odnosu na ljevicu i desnicu. Danas se pokreti s centra poput »Trećeg puta« ne definiraju kao protivnici lijevog ili desnog svjetonazora, već kao protiv-nici politike kao takve. Danas je centrizam svjesno antipoli-tičan pokret koji se oslanja na dogmu koja kaže kako »nema alternative«.

Čini se da Bobbio smatra kako svaki politički sukob mora podržavati klasična razlika između lijevog i desnog usmje-renja. Međutim, kad dođe do situacije u kojoj politici pone-stane sadržaja, sukobi često poprimaju proizvoljni karakter. Tko bi uopće mogao i pomisliti da će posjedovanje oruž-ja u SAD-u i lov na lisice u Velikoj Britaniji biti pitanja na kojima će se uspostavljati razlika između ljevice i desnice? Pokušaji traženja posljednjih ostataka jasne i prepoznatlji-ve političke orijentacije pretpostavljaju povratak razmatra-nja ostataka ideologije. Uzmimo za primjer knjigu Za koga sada glasujemo? u kojoj ljevičarski autor očajnički traga za preživjelim političkim pitanjima koja bi mogao uključiti u popis onoga za što se zalažu ljevičarske alternative. Stajalište do kojeg je došao i koje se odnosi na protivljenje ratu u Ira-ku, zatim »neopravdano uvođenje školarina i pružanje pot-pore najboljim bolnicama« dovoljno govori o vremenu u ko-jem živimo. (33) Ovakvo umjetno i nategnuto problemati-ziranje tri različite teme u tolikoj je mjeri neuvjerljivo da ih ni sam autor ne može opravdati bez izvjesne nelagode. Pita-nje »za što se borimo?« u sve većoj mjeri nudi odgovore koji


93

su podjednako retorički i banalni. Poznata novinarka novih laburista zapitala se zbog čega vođe njezine stranke nejasno ističu vrednote za koje se zalažu. »Oni dobro znaju koje su to vrijednosti: zalaganje za javnu umjesto privatne sfere, jed-nake mogućnosti za sve umjesto privilegija, politiku kojoj je na prvom mjestu obitelj a ne posao i koja djeci pruža sve po-trebne mogućnosti.« (34) Iskazano u političkim terminima, zauzimanje stava prema javnoj sferi, obitelji i djeci predstav-lja okolišanje kako se ne bi morao priznati deficit jasno pre-poznatljivih vrijednosti.

Čak se i pitanja o kojima se žučno raspravlja pojavljuju izdvo-jena iz šireg političkog konteksta. Čini mi se kako kontrover-zna pitanja često uključuju kampanje koje su usmjerene pre-ma samo jednom problemu, čime se svjesno zaobilazi i izbje-gava širi politički kontekst. U Sjedinjenim Državama takozva-ne »rasprave o vrijednostima« ne svode se samo na stranačku politiku. Republikanski tvrdolinijaš Dick Cheney suprotstavio se Bushu kad je riječ o istospolnoj bračnoj zajednici. Arnie je pokrenuo kampanju za javno financiranje istraživanja ljudskih stanica, što je svojedobno učinila i Nancy Reagan. A Republi-kanska stranka je napravila veliku strku zagovarajući glasačka prava Hispanoamerikanaca u ime različitosti, pokrenuvši ogla-šavanje na španjolskom jeziku na jugoistoku zemlje i u Flori-di. Pokreti koji zagovaraju kontrolu osobnog naoružanja, pre-stanak znanstvenih eksperimenata na životinjama, neodobra-vanje pobačaja, nova prava etničkih grupa ili homoseksualne bračne zajednice, ne žele stvoriti nov politički sustav niti nude alternative postojećem stanju. Poput Socijalnog foruma, i dru-gi aktivistički pokreti često se suzdržavaju od stvaranja politi-ke »velikih ideja« i na politiku gledaju podozrivo.


94

Bilo kako bilo, smatra se kako je kategorije lijevog i desnog teško izbjeći. Bronner smatra kako »politička teorija ne može ne razlikovati ljevicu i desnicu« stoga što je »liberalna politič-ka teorija prosvjetiteljstva prva proizvela podjelu na ljevicu i desnicu«. Ipak, Bronner uvjerljivo tvrdi kako se, kad je ri-ječ o stavu prema prosvjetiteljstvu, ne mogu razlikovati lije-ve i desne opcije, te da priklanjanje uz njegovo naslijeđe isti-ču njihove vlastite slabosti. Trebalo bi napokon priznati da razlika između ljevice i desnice više nema osobitih praktič-nih posljedica. Bilo gdje da se nalazite unutar tradicionalnog političkog spektra, vrijeme je za napuštanje zastarjelih kate-gorija lijevog i desnog.

Poziv za nadilaženjem ljevice i desnice niz puta predstav-lja i zahtjev za potpunim napuštanjem politike. Ponekad on predstavlja i težnju za ograničavanjem ambicija povezanih s politikom prosvjetiteljstva. Moj poziv za poništavanjem ra-zlika između lijeve i desne opcije motiviran je posve druk-čijim težnjama: moja je nakana naglasiti važnost pročišća-vanja suvremenog javnog života od nepotrebnih i zbunjuju-ćih termina. Dakako, ljudi su slobodni nazivati se kako god žele. No razlike koje su danas od fundamentalnog značaja tiču se nečije pozicije u odnosu spram prošlosti i budućno-sti. Oni koji su zainteresirani za obnavljanje politike treba-li bi promisliti o odnosu društva prema prošlosti i biti spre-mni na aktivniji stav prema budućnosti. Međutim, ostvare-nje ovog cilja zahtijeva zastupanje znatno jasnijeg i osjetlji-vijeg stava o ljudskim potencijalima. O tome će biti riječi u sljedećem poglavlju.


95

Bilješke

1 Jai Sen, ‘Challenging Empires: Reading the World Social Forum’, u: Sen, Anand, Escobar i Waterman (2004), str. xxiv.

2 Chico Whitaker, ‘The WSF as Open Space’, u: Sen, Anand, Escobar i Waterman (2004), str. 112, 114.

3 Kingsnorth (2003), str. 231. 4 David Graeber, ‘The Globalization Movement and the New New Left’,

u: Aronowitz i Gautney (2003), str. 332. 5 v. Der Spiegel, 21. veljače 2005., str. 24. 6 Giddens (1994), str. 9 i Gray (1995), str. 93. 7 Weltman (2003), str. 244. 8 New Statesman, 24. rujna 2004. 9 v. Howard Kurtz, ‘Writer backing Bush Plan had gotten federal con-

tract’, Washington Post, 26. siječnja 2005. 10 Giddens (1994), str. 78-9. 11 Bauman (2003), str. 22. 12 Bell (1980), str. 149. 13 Piccone (1999), str. 7. 14 Aron (1978), str. 228. 15 William H. McNeill, ‘Winds of Change’, Foreign Affairs, jesen 1990. str.

161. 16 Adam Meyerson, ‘The Vision Thing, Continued’, The Policy Review,

ljeto 1990., str. 2. 17 Himmelfarb (2001). 18 O’Hara (2005), str. 113-14. 19 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat: Redrawing Our Political Maps’,

u: Schedler (1997), str. 179. 20 v. Blaine Harden, ‘The Greening of Evangelicals’, Washington Post, 6.

veljače 2005. 21 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat’, str. 179. 22 Giddens (1994), str. 49. 23 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat’, str. 179. 24 Bronner (2004), str. 2. 25 Jürgen Habermas, ‘Popular Sovereignty as Procedure’, u: Bohman i

Rehg (1999), str. 37.


96

26 Mouzehs (2001), str. 447. 27 ‘For struggles, global and national – Samir Amin interviewed by V.

Sridhar’, u: Sen, Anand, Escobar i Waterman (2004), str. 7-8. 28 Bennett (2004), str. 2. 29 Bronner (2004), str. 1. 30 Barry (2001), str. 9. 31 Bobbio (1996), str. 47. 32 Bobbio (1996), str. 5. 33 Harris (2005), str. 163. 34 Polly Toynbee, ‘New Labour gives you no chance to vote for a vision’,

u: Guardian, 2. ožujka 2005.

97

4Prepuštanje sudbini

Dolazimo u iskušenje da krivnju za trenutno političko zatišje prebacimo na ponašanje političara, njihove stranke ili na neod-govorne medije. Međutim, problemi o kojima govorim u ovoj knjizi nisu izravna posljedica neke specifične pogreške ili svje-sne strategije. Oni su nusproizvod porasta javnog razočaranja i nevjerice u obećanja moderniteta. Jedna od važnih dimenzija fatalizma s početka dvadeset i prvog stoljeća, koja je značajna u kontekstu razočaranja politikom, jest tendencija propitiva-nja sposobnosti ljudi da budu dovoljno mudri da shvate i pro-mijene vlastite životne okolnosti. Takvo pesimistično kultu-ralno shvaćanje odnosa između ljudi i stvaranja povijesti ima važne implikacije na način na koji se doživljava život politike. Posve suprotno tome, politički komentatori često pišu o svr-šetku ere poslušnosti i pokoravanja. (1) Oni time previđaju či-njenicu da je poslušnost tradicionalnom autoritetu zamijenje-na puno snažnijim osjećajem pokoravanja sudbini.

Politički analitičari redovito skreću pozornost na raspad politike klase i politike zajednice. Međutim, takvo slamanje prijašnjih oblika solidarnosti zbiva se usporedo s daleko važ-nijim i temeljnijim procesom – gubitkom uvjerenja da ljudi mogu političkim djelovanjem oblikovati ili promijeniti svo-je životne okolnosti. Umjesto da se doživljavaju kao politički subjekti, pojedinci se redovito doživljavaju objektima u pro-cesu donošenja političkih odluka. Proces raspada subjektiv-nosti povećao je osjećaj nemoći i pasivnosti javne sfere. To je oblik samosvijesti koji je očit čak i kad građani reagiraju


98

protiv vlastitog otuđenja od političkog sustava. Takva reakci-ja često preuzima oblik zahtjeva za obranom, nadomjeskom, priznavanjem ili afirmacijom. Ovakav odgovor često podsjeća na reakciju razočaranog kupca umjesto na građanina usmje-renog na obranu javnih interesa.

Svijest o nemoći ili onoga što sociolozi nazivaju nestankom djelovanja neprekidno potpaljuju kulturalne snage koje pod-grijavaju atmosferu fatalizma. Kao što smo spomenuli u na-šoj raspravi o zamrzavanju povijesti, dominirajuća atmos-fera obeshrabruje ideju da ljudi međusobnom interakcijom jedni spram drugih kao i spram vlastitih životnih okolnosti mogu utjecati na vlastitu sudbinu. Umjesto da bude pokre-tač povijesnih zbivanja, čovječanstvu je dodijeljena uloga pa-sivnog objekta kojem se zbivaju događaji koji su se oteli kon-troli. U bezbrojnim političkim odlukama pretpostavlja se da se ljudima ne može vjerovati i da se od njih ne može očeki-vati da na odgovoran način prožive svoj život. Trend prema kojem se odrasle tretira kao djecu karakterističan je za dje-lovanje čitave političke klase. Pojedinci više nisu predstavlje-ni kao »politički subjekti« ili kao »građani«: današnji politič-ki vokabular naglašava pasivnost i bespomoćnost javne sfe-re. Postoje isključeni, ranjivi (potencijalne žrtve), žrtve, mal-tretirani, klijenti, krajnji korisnici, potrošači ili dioničari, ali ne i ljudi kao politička bića.

Takvoj infantilizaciji biračkog tijela pomažu društveni pro-cesi kojima su se ljudi razdvojili jedni od drugih. Sve veća fragmentacija socijalnog iskustva imala je značajan učinak na živote ljudi, pomogavši da dođe do normalizacije u sve većoj mjeri privatiziranog i individualiziranog načina živo-ta. Neki komentatori tvrde da je takvo sve više privatizirano

prepuštanje sudbini

99

postojanje potaknulo razvoj svijesti pojedinca u kojeg se može imati povjerenja, takvog pojedinca kakvog se danas povezuje s erom »pohlepnih osamdesetih«. Međutim, oni su posve u krivu. Proces individualizacije bez poznatih kontakata i po-uzdanog sustava podrške samo potiče osjećaj nemoći. Osje-ćaj da se morate osloniti na vlastite snage i individualna rje-šenja doveo je samo do povećane svijesti o izolaciji. On je imao učinak na promjenu načina na koji ljudi doživljavaju svoju vezu sa svijetom, potičući pretjerani osjećaj slabosti i fatalističkog svjetonazora. O ovakvom trendu na simptoma-tičan način svjedoče rezultati brojnih istraživanja u kojima se pokazalo da ljudi smatraju da će im u budućnosti biti puno gore nego što je sada. Također je znakovita i snažna sklonost kojom se neprekidno naglašava negativna strana svakog no-vog razvojnog pomaka.

Sve snažniji osjećaj individualne nesigurnosti koji danas pre-vladava, oscilira između pasivnosti i povremenih izljeva stra-ha one vrste koja odlikuje javnu reakciju na novo cjepivo, glo-balno zatopljenje ili prijetnju terorizmom. Podudaranje pasiv-nosti društva s osjećajem straha pomoglo je da političko dje-lovanje postane posebno bojažljivo. Današnja se pitanja vrte oko politike preživljavanja – globalnog zagrijavanja, AIDS-a i toga da nam hrana ne bude zagađena.

Porast osobne nesigurnosti je nusproizvod fundamentalne promjene odnosa između pojedinca i društva. Osobni stavovi posredovani su čitavim nizom institucija i odnosa; klase i zajed-nice pružale su vrlo važno iskustvo kojim je pojedinac svijet u kojem živi mogao učiniti smislenim. Tijekom protekla tri stolje-ća ljudsko shvaćanje moderne kroz te institucije proširilo je nji-hove horizonte i ljudsko djelovanje učinilo smislenim. Razvoj


100

individualnih ambicija i vizije društvene promjene utemelje-ne na klasi ili zajednici često je izvana pokazivao proturječne težnje. No, bez obzira na njihove razlike, takvi su odgovori di-jelili zajedničku viziju potencijalnih mogućnosti, kao i uvjere-nje da ljudsko djelovanje može iznjedriti promjenu.

Danas je takav pogled na svijet u čijem se središtu nalazi čo-vjek zamijenio onaj u kojem je drastično sužen izbor mogućih opcija. Ovo je pogotovo upadljivo u sferi politike, gdje je čak i sposobnost države za usmjeravanjem pravca u kojem se kre-će društvo sve više dovedena u pitanje. Politika danas manje znači ljudima naprosto zato što izgleda da ono što ljudi rade više nema nikakvog značaja. Osjećaj nemoći često preuzima obličje napada na politiku kao takvu. Antipolitika odnosno ci-nično odbacivanje političara na vlasti, kao i opsjednutost s ne-poštenjem i korupcijom, odraz su dubinski ciničnog pogleda na čovječanstvo. Takva orijentacija odbacuje potencijal čovje-čanstva da stvara povijest time što kaže da pokušaj da se nešto napravi ili ništa ne postiže ili pak samo pogoršava stvari. To bi bilo dovoljno kad bi se samo radilo o tome da nema smisla glasovati ni za jednu od današnjih stranaka, ali sadašnji prezir prema politici nadilazi takav stav. Uvjerenje kako više ne mo-žemo vjerovati političarima samo je drugi način kazivanja da više nikome ne vjerujemo, uključujući i nas same.

Prezriv odnos prema političkim ambicijama nije motiviran samo skepticizmom spram učinkovitosti sudjelovanja i anga-žiranja. On je također ispunjen i uvjerenjem kako će poriv za ostvarivanjem ambicija završiti u suzama. U devetnaestom stoljeću ljude se kritiziralo jer nisu znali gdje pripadaju. Da-nas ih se podvrgava oštroj kritici jer ne znaju svoja prirodna ograničenja i potiče ih se da se pokore Sudbini.


101

stvaranje ranjivog građanina

Kultura fatalizma ne dovodi u pitanje tek učinkovitost poli-tičkog djelovanja. Ona redefiniranjem pravog značenja osob-nosti također dovodi u pitanje sposobnost pojedinca da pre-uzme političku ulogu. Dolazi do snažnog osjećaja bespomoć-nosti kad ljudi smatraju da se njihovim političkim angažma-nom ništa neće promijeniti. Često se krivnja za taj osjećaj bes-pomoćnosti prebacuje na bešćutnost političara i nefleksibil-nost političkih institucija. Primjerice, isključenost mladih lju-di iz političkih procesa neprestano se predstavlja kao rezultat neuspjeha vlade da osluhne njihove zahtjeve. Jedan autor koji podržava ovu tezu kaže kako »među ispitanicima postoji sna-žan osjećaj marginalizacije ili isključenosti od donošenja po-litičkih odluka ili rasprava«. (2) Ispitanici su naglasili da po-litiku doživljavaju kao »nešto što se nad njima provodi, a ne nešto na što bi mogli utjecati«. Nema sumnje da su političari i vlade često bešćutni i neodgovorni spram biračkog tijela te da se mnogo ljudi osjeća marginalizirano i isključeno iz jav-nih institucija. Ali, kao što je ranije spomenuto, bešćutni ka-rakter političkih institucija ne može se smatrati odgovornim za gubitak smislenosti djelovanja. U prethodnim slučajevima, neodgovornost institucija izazvala je prosvjede i pobunu. Po-vijest nam pruža brojne primjere situacija u kojima su se gra-đani organizirali i iskoristili politički pritisak da bi naveli moć-nike da ih poslušaju.

Da bismo razumjeli taj osjećaj nemoći koja prožima javnu sferu, potrebno je pogledati kako suvremena kultura utječe na način na koji sami sebe doživljavamo kao ljudska bića. Pre-vladavajući osjećaj gubitka subjektivnosti u pozadini sadrži jasno razlučiv oblik unutar kojeg se odvija ljudsko ponašanje i stvara osobnost. Svaka kultura pruža niz ideja i uvjerenja o


102

naravi ljudskih bića i o tome što sačinjava njihovu osobnost. Naše ideje o tome što možemo očekivati jedni od drugih, kako da se uhvatimo ukoštac s neizvjesnošću i promjenom, kako da se suočimo s boli i neprijateljstvom, te kako doživlja-vamo povijest, temelje se na određenom kulturološkom stavu o osobnosti i ljudskim potencijalima. Kao što sam zagovarao na jednom drugom mjestu, ključna karakteristika suvreme-ne zapadnjačke verzije osobnosti s početka dvadeset i prvog stoljeća jest ranjivost. (3) Iako društvo i dalje podržava ideale samoodređenja i autonomije, vrijednosti koje su s njima po-vezane u sve većoj mjeri odbacuje puno dominantnija poru-ka u kojoj se naglasak stavlja na ljudsku slabost.

Ono što sam na jednom drugom mjestu nazvao terapijskom kulturom sadrži u sebi ozbiljnu sumnju u sposobnost jastva da se uhvati ukoštac s novim izazovima i nedaćama. (4) Poje-dincima koji se moraju boriti sa svakidašnjim životnim neda-ćama sada se rutinski savjetuje da potraže profesionalnu po-moć i savjet. Uvjerenje da ljudi žive u stanju ranjivosti obli-kuje način na koji se od nas očekuje da svoja iskustva učini-mo smislenima. Ranjivost se koristi kao kulturološka meta-fora da bi se naglasila tvrdnja kako ljudima i zajednicama u kojima žive nedostaje emocionalnih i psiholoških potencija-la nužno potrebnih da bi se moglo reagirati na promjenu i da bi se moglo izabrati pravo rješenje. Ta metafora također sugerira da ljudi ne posjeduju emocionalne potencijale s ko-jima bi se mogli suočiti s neprijateljstvom. I popularna kultu-ra ohrabruje takav stav prema kojem su zajednice i ljudi sla-bi, pa im je stoga potrebna pomoć i podrška.

Sam termin »ranjivost« uobičajeno se koristi kao nepromje-njiva i trajna karakteristika neke osobe. Ona se predstavlja i


103

doživljava kao prirodno stanje bivanja koje oblikuje način na koji ljudi reagiraju. Ona predstavlja etiketu kojom se opisuju čitave društvene grupe. Upravo je stoga postalo uobičajeno koristiti nedavno osmišljen koncept ranjivih/ugroženih sku-pina. Taj termin ne odnosi se samo na skupine ljudi sa psi-hološkim smetnjama ili na mali broj ekonomski ugroženih osoba. Automatski se pretpostavlja da su i sva djeca sama po sebi ranjiva. Jedna studija u kojoj se govori o nastanku poj-ma ranjivosti i ugroženosti djece pokazala je da se u veći-ni znanstvenih tekstova o toj temi takav koncept shvaća kao »prilično uočljiva prateća pojava djetinjstva koja ne iziskuje neko veliko formalno objašnjenje«. Radi se o ideji koja nije osobito razrađena i koju se uzima zdravo za gotovo: »djecu se smatra ranjivim osobama već po definiciji, podjednako s obzirom na njihovu fizičku i ostalu opaženu nezrelost«. Što-više, takvo se stanje ranjivosti predstavlja kao neka unutraš-nja osobina. Ona se smatra »bitnim svojstvom pojedinca, ne-čim što je inherentno dječjem identitetu i osobnosti, nečim što se može prepoznati na temelju njihovih uvjerenja i po-našanja, ili pak samo izvanjskim putem«. (5) Međutim, nisu samo djeca proglašena ranjivima/ugroženima en masse. Ra-njive su i žene, stariji, etničke manjine, invalidi i siromašni. Kad bismo uzeli zajedno sve skupine koje stručnjaci i zakono-davci proglašavaju ranjivima, onda bi one sačinjavale gotovo 100% ukupnog stanovništva!

Uzmimo za primjer oglas za mjesto Koordinatora za zaštitu odraslih. »Zaštita i osnaživanje ugroženih odraslih osoba u Greenwichu predstavlja prioritet«, stoji u oglasu za mjesto u Vijeću četvrti Greenwich u južnom Londonu. (6) Ovaj oglas bez mnogo truda prenosi ideju kako doista postoji kategorija


104

ljudi koja se naziva »ranjivi odrasli građani« te da im je po-trebna zaštita profesionalne osobe koja je plaćena za taj po-sao. Ideja o zaštiti djece prenesena je na područje usluga koje se pružaju starijima. Kao što ćemo vidjeti u osmom poglavlju ove knjige, takav duh infantilizacije predstavlja jedan od naj-snažnijih pokretača javne politike. Ranjivost ne djeluje kao precizan koncept, nego kao kulturološka metafora. Njezino značenje je nejasno i koristi se da bi se opisalo iskustvo ra-znorodnih fenomena. Zagovornici ove metafore vrlo si rijet-ko postavljaju pitanje »ranjiv u odnosu spram čega?« zato jer bi jedini odgovor koji bi se mogao dati na ovo pitanje glasio »ranjivi spram svega«. Ranjivost stoga ne postoji u odnosu na određeni događaj ili iskustvo. Ona je dijagnoza ljudskog sta-nja koje neprekidno potiče osjećaj prepuštanja Sudbini.

Osjećaj ranjivosti toliko je duboko ucijepljen u našu kultu-ralnu imaginaciju da se vrlo lako može previdjeti činjenica da se radi o relativno novom i izmišljenom konceptu. Sam po-jam »ranjive/ugrožene skupine« nije postojao u sedamdese-tima; u uporabu je ušao tek osamdesetih. U jednoj studiji je zabilježeno da se probleme djece počelo stavljati u okvir me-tafore ranjivosti krajem osamdesetih, ali je to dobilo zamah tek u devedesetima. (7) Razdoblje u kojem dolazi do uspona takvog načina interpretacije ljudskog iskustva važno je sto-ga jer se podudara s trijumfom ideje NA (Nema alternative). Ovo nas ne bi trebalo iznenaditi, s obzirom da se, čim su lju-di jednom proglašeni bićima čiji je život ranjiv, dovodi u pi-tanje njihova sposobnost da odaberu neku alternativu.

Korištenjem paradigme ranjivosti, osjećaj nemoći posta-je normalno stanje bivanja. Osjećaj bespomoćnosti koji je pripisan suvremenom jastvu nema svog prethodnika u eri


105

moderne. Naglašavanjem ljudske ranjivosti ljudi su osuđeni na ulogu bespomoćnih žrtava životnih okolnosti. Preokret takve deflacije statusa ljudske subjektivnosti je inflacija pri-jetnji koje izvanjske okolnosti predstavljaju integritetu jastva pojedinca. Ranjivost i nemoć pojedinca oštro su suprotstav-ljeni golemim moćima koje se pripisuju svakidašnjim izazo-vima s kojima se ljudi sučeljavaju. Ovakvim predstavljanjem odnosa između čovječanstva i procesa koji donose promje-nu uništena je aktivna uloga čovjeka u o oblikovanju vlasti-te sudbine, kao i njegova uloga u povijesti. Neprekidnim po-većavanjem rizika s kojima se sučeljava čovječanstvo (oneči-šćenje, globalno zatopljenje, oružja za masovno uništenje, ka-tastrofalne epidemije gripe, kao i brojne druge opasnosti za zdravlje) strogi režim nesigurnosti ograničava ionako sma-njenu mogućnost individualnog izbora.

Model ljudske ranjivosti i bespomoćnosti prenosi se moć-nim idejama koje dovode u pitanje sposobnost ljudi da pre-uzmu kontrolu nad vlastitim djelovanjem. Analitičari društva redovito obznanjuju kako živimo u razdoblju »smrti subjek-ta«, »smrti autora«, »decentriranog subjekta«, » kraja povi-jesti« ili » kraja politike«. Takav pesimističan pogled na ljud-ske potencijale nadahnjuje kako intelektualni, tako i kultu-rološki život na Zapadu. On omogućava kulturološku legiti-mizaciju umanjivanja značaja ideja koje u djelo žele prove-sti aktivni građani.

Stav preživljavanja koji karakterizira ranjivog pojedinca ta-kođer je oblikovan uvjerenjem kako je svijet postao izrazito opasno mjesto koje ljudi više nisu u stanju kontrolirati. Druš-tvo neprestano opsjeda bauk očekivanja nastanka moguće krize ili katastrofe. Katastrofe vezene uz onečišćenje okoliša, oružja za masovno uništenje, »tehnologija koja je poludjela«,


106

samo su neke od briga koje su pomogle stvaranju osjećaja trajne krize.

Odnos između toga kako sâm pojedinac doživljava ranji-vost i širih globalnih prijetnji ljudskoj vrsti najjasnije je vid-ljiv u konceptu stanja »rizičnosti«. Konceptualizacija tog sta-nja također je relativno nov izum, povezan s nastankom ideje o tome da »nema alternative«. Njegov ulazak u žargon podu-dara se s konsolidacijom osjećaja iscrpljenosti politike. Kon-cept stanja »rizičnosti« u sebi sadrži stav koji je posve razli-čit od klasičnog stava o »preuzimanju rizika«. Izraz »preuze-ti rizik« ili riskirati, u sebi sadrži pretpostavku da čovjek ima izbor, te da se može odvažiti na istraživanje i eksperimenti-ranje. Preuzimanje rizika za polazišnu točku uzima aktivne subjekte čije djelovanje ima potencijal realizacije s pozitivnim ishodom, a ujedno označava i stupanj kontrole kojeg čovjek ima nad zadanim okolnostima. Nasuprot tome, koncept »ri-zičnosti« preokreće postojeći odnos između ljudskih bića i njihova iskustva. Biti u stanju »rizičnosti« znači imati pasiv-nu i zavisnu ulogu. Više se ne radi o tome što činiš nego o tome tko si – to je neka vrsta priznavanja nemoći, barem u odnosu spram tog rizika. U sve većoj mjeri nečije stanje ri-zičnosti doživljava se kao trajno stanje ranjivosti. Taj termin za svoj objekt uzima ranjivost jastva. »Rizičnost« je postala temeljna osobina pojedinca.

Rizičnost implicira autonomiju opasnosti s kojima se čovjek susreće. Ona također izokreće ideju autonomnog subjekta koji djeluje u svijetu tako da jastvo sada postaje objekt nad ko-jim se vrši djelovanje. U takvom scenariju rizici predstavljaju djelatne čimbenike, a ljudima koji se nalaze u stanju »rizično-sti« dodijeljena je pasivna uloga i bezgranična ranjivost.


107

panično djelovanje

Umanjivanje jastva na onaj način kako to shvaća naša kultura predstavlja dio jedne šire reakcije na obećanja koja je dala mo-derna. Snažan antimodernistički osjećaj dovodi u pitanje ideal ljudskog napretka. U svojoj najsustavnijoj formi, ovaj skeptici-zam pretvorio se u antihumanistički svjetonazor ciničan pre-ma potencijalu kojeg ljudi imaju kad je riječ o odlučivanju o vlastitoj sudbini. Takvo omalovažavanje i umanjivanje ljudskih potencijala polazi od uvjerenja kako pokušaj ljudi da preuzmu vlastitu sudbinu u svoje ruke nije samo nerealan, nego također i vrlo opasan. Vrijednosti i oblici ponašanja koji su povezani s preuzimanjem rizika, eksperimentiranjem ili pretpostavlje-nim ovladavanjem vlastitom sudbinom najčešće su izvrgnuti kritici kao negativni oblici ponašanja. Takvi osjećaji ne uživaju podršku kulture. Umjesto toga, njih se odbacuje kao simpto-me arogantnog i destruktivnog ponašanja neodgovornih lju-di. Potvrđivanje vlastite odlučnosti i pokušaja da se preuzme kontrola nad tijekom zbivanja u budućnosti prikazuje se kao najava destruktivnih posljedica. Takvi negativni osjećaji često su usmjereni prema težnji da se preuzme nadzor nad priro-dom, što se redovito kritizira zato što dovodi do mnogih pro-blema zagađenja okoliša s kojima smo suočeni.

Sklonost da se ideja o samoodređenju omalovaži, odražava snažnu atmosferu razočaranja napretkom čovječanstva tije-kom proteklog stoljeća. Ne samo da se na ideal individual-nog samoodređenja gleda podozrivo, nego suvremena kultu-ra uopće ne podržava ideju društvenog samoodređenja. Sma-tra se da ljudi ni kao pojedinci na kao kolektiv nemaju spo-sobnost preuzeti kontrolu nad društvenim snagama. Takve se pretpostavke prenosi putem utjecajnih teorija o društvu


108

rizika koje prikazuju svijet kao mjesto kojem prijeti napola nesvjesno čovječanstvo koje očajnički pokušava svladati de-struktivne snage koje je stvorilo. Prema ovom modelu, ne-moćni akteri koji se suprotstave snažnim silama nemaju iz-bora nego pristupiti ograničavanju mogućih posljedica štete. Ulrich Beck u svojoj knjizi o ovoj problematici kaže: »U osno-vi, više se ne bavimo time da zadržimo nešto ‘dobro’ nego ra-dije da spriječimo da se dogodi ono najgore.« (8)

Shvaćanje prema kojem je svijet postao mjesto kojeg se više ne može kontrolirati dovodi nas do potrage za ograničava-njem posljedica štete kao vidljivim odgovorom na iskustvo promjene. Zbog toga strah od promjene predstavlja tako važ-nu temu unutar suvremenih promišljanja problema koji nas očekuju u budućnosti. Taj motiv straha koji nagoni ljude da pronađu odgovor na zbivanja u društvu stekao je kulturološki kredibilitet i postao je opravdan zbog toga što imamo pravo bojati se, s obzirom da je rizik s kojim se danas sučeljavamo neograničen. Takva percepcija rizika ukorijenjena je u kon-tekstu neograničene ranjivosti koja se prenosi terapijskom kulturom. Svijet postaje daleko opasniji kad se jastvo doživ-ljava kao bespomoćno i ranjivo. Odnos između ranjivog su-bjekta i svijeta koji se mijenja posredovan je sviješću o riziku koji širi strah. Svijest o riziku i doživljaj emocionalne ranji-vosti mogu se interpretirati kao sastavni dio fatalističke kul-turološke orijentacije koja podržava stav da nema alternative. Kulturološki fatalizam omogućava krajnje pesimistično shva-ćanje sposobnosti ljudi za kontrolom i prosuđivanjem.

Od 18. stoljeća kritičari prosvjetiteljstva oduvijek su dovo-dili u pitanje sposobnost ljudskog promišljanja. U 19. stolje-ću takvi antihumanistički protivnici moderne tvrdili su da su


109

»iracionalne« i »nesvjesne« snage puno snažnije od razuma. (9) Od tada se takva antimodernistička reakcija pojavljivala periodično, dovodeći u pitanje status znanosti i razuma. Tije-kom 1980-tih taj trend pogotovo je osnažio. Od tog razdoblja sklonost ograničavanja statusa razuma postala je dominantom odlikom zapadnjačkog intelektualnog života. Racionalnosti je čak i u akademskim krugovima dodijeljena daleko skromnija uloga nego u devetnaestom stoljeću. Razočaranje iskustvom moderne stvorilo je atmosferu sumnje u autoritet razuma. So-ciolog Jeffrey Alexander govori o »sveprisutnosti iracionalno-sti«. Prema njemu, razum »je shvaćen kao šuplja ljuštura, na-predak kao neshvatljiv, a često puta i nepoželjan«. (10)

Jedan od razloga zbog čega se racionalnost ponekad pred-stavlja nepoželjnom jest u tome što je se smatra odgovor-nom za mnoge nedaće i zla koja pogađaju društvo. Prosvje-titeljstvo i njegova vizija napretka i racionalnosti okrivljeni su za masovno uništenje, uspon totalitarizma i holokaust. Veza znanosti i tehnologije sa zastrašujućim i opasnim posljedi-cama postala je općim mjestom kako u intelektualnom tako i u kulturnom životu. Filmovi poput Dan poslije sutra, Dan nezavisnosti ili Armageddon potvrđuju pretpostavke o »aro-gantnoj« znanosti i znanstvenicima koji »glume Boga« nepo-vratno oslobađajući sile masovnog uništenja. Takav stav pre-ma razvoju znanosti i napretku znanja nije ograničen samo na Hollywood. Mnogi vodeći autoriteti iz područja sociologi-je rizika povezuju nove opasnosti s kojima se suočava svijet s napretkom znanja. Oni smatraju da su mnoge od tih neizvje-snosti i tjeskoba rezultat napredovanja ljudskog znanja. (11) Zauzvrat, osjećaj rastuće nesigurnosti ima učinak ometanja pojedinaca pri donošenju smislenog izbora.


110

Povezivanje znanja s opasnostima značajno utječe na na-čin na koji ljudi svijet doživljavaju kao smislenu cjelinu. Kri-tičari autoriteta znanosti težnju prema znanju smatraju od-govornom za pokretanje inovacija čiji bi razvoj mogao ima-ti destruktivne posljedice. Činjenica da vjerojatno nećemo moći predvidjeti posljedice našeg djelovanja pojačava osje-ćaj neizvjesnosti i potiče negativne prognoze budućih zbiva-nja. Nedostatak znanja i naslućivanje kako spoznaja nije mo-guća slabe ljudsku sposobnost za inicijativom i eksperimen-tiranjem. Neizvjesnost vezana za posljedice djelovanja stvara klimu koja potiče ljude da znanje i njegove proizvode sma-traju nečim riskantnim, pa čak i opasnim.

Opasnost s kojom se suočava ljudski rod često se predstavlja kao nešto teško shvatljivo. Nasuprot prosvjetiteljskom uvje-renju da se znanjem mogu riješiti svi problemi, intelektual-na atmosfera našeg vremena blagonaklono se odnosi spram stavova koji govore o nemogućnosti spoznaje. Takvo pesimi-stično shvaćanje sposobnosti razumijevanja ima važne impli-kacije na način na koji naše društvo vidi vlastitu budućnost. Ako su nam nepoznate posljedice našeg djelovanja u buduć-nosti, tada naš strah i tjeskoba postaju sve veći. Takav skepti-cizam o našoj nemogućnosti da predvidimo posljedice često je utemeljen na argumentu da naprosto ne možemo uhvati-ti korak s ubrzanim i dalekosežnim posljedicama modernog tehnološkog razvoja. Mnogi stručnjaci smatraju da, s obzi-rom da se tehnološke inovacije tako glatko ostvaruju, jedno-stavno nema vremena da bismo shvatili njihove posljedice. Prema njemačkom sociologu Niklasu Luhmannu, nedosta-tak vremena koji je nužan da bi se dobila potrebna informa-cija oslabljuje vjeru u racionalnost. (12)


111

Omalovažavanje sposobnosti ljudi za spoznaju indikativno utječe na način na koji ljudi svijet u kojem žive čine smisle-nim. Jednom kad se znanje liši autoriteta, ljudi tada gube va-žan instrument kojim mogu interpretirati događaje. Bez zna-nja koje predvodi naprijed, svjetska se zbivanja mogu doima-ti slučajnim i proizvoljnim djelovanjem koje nismo u stanju shvatiti. Stoga ne čudi da društveni i politički život doživlja-va krizu kauzalnosti. Ona ne samo da onemogućava društvu da shvati lanac uzroka i posljedica koji dovodi do određenog ishoda, već također umanjuje i sposobnost za pronalaženjem značenja u onome što se ponekad doima nizom događaja koji nemaju isti obrazac. U današnje vrijeme pokazalo se da je su-vremena zbivanja teško protumačiti i shvatiti ih kao smisle-na. U takvim okolnostima znanje nam nije od velike pomo-ći kad događajima treba pridati smisao. Zbog toga događaje kao što su smrt princeze Diane, američki napad na Irak, 11. rujna 2001., manjak cjepiva za gripu tijekom predsjednič-ke kampanje 2004. i nestanak struje na obje strane Atlantika 2003., velik dio javnosti promatra sa skepsom.

Kriza kauzalnosti u društvu mnoge ljude dovodi do toga da objašnjenje potraže u teorijama urote. Njihov sve snažniji utjecaj na maštu javnosti doista predstavlja jednu od najoči-tijih manifestacija suvremenog osjećaja ugroženosti subjek-tivnosti. Prihvaćanje teorija urote često je motivirano nera-zumijevanjem spram načina na koji se stvari odvijaju u svi-jetu. Prema jednom shvaćanju, »teorija urote najčešće govori kako postoji neka skrivena priča i skrivena ruka koja uprav-lja zbivanjima«. Takve teorije pružaju alternativno tumače-nje znanju zasnovanom na pokušaju shvaćanja pravih uzro-ka zbivanja. »Teorije urote su zapravo pokušale vratiti smisao


112

djelovanja, uzročnosti i odgovornosti onome što bi se inače činilo neobjašnjivom igrom snaga nad kojima nemamo kon-trolu«, smatra Peter Knight istražujući odnos između pove-ćanog osjećaja rizika i uspona teorija urote. (13)

Gubitak osjećaja za kauzalnost potaknuo je stavove koji ne-gativno i destruktivno ponašanje spajaju s intencionalnim zlo-namjernim ponašanjem. Krivce za takva zbivanja pronalazi se uglavnom među egoističnim i svrsishodnim djelovanjem političara, javnih osoba i ljudi iz biznisa, doktora, znanstve-nika; zapravo, svih profesionalaca. Jedan od najvažnijih nači-na na koji se doživljava nestanak subjektivnosti jest osjećaj da pojedincem manipuliraju i na njega utječu neke tajne moć-ne sile: ne samo oni koji utječu na javno mnijenje, marketing koji cilja na subliminalne porive i mediji, nego također i sile koje ne možemo imenovati. Zbog toga neobjašnjive fizičke i psihološke fenomene redovito pripisujemo nekim nespeci-ficiranim silama kad je riječ o hrani koju jedemo i vodi koju pijemo, koje su zagađene sve većim brojem tvari kao rezul-tat novih tehnologija i ostalih nevidljivih procesa. Američ-ki znanstvenik Timothy Melley takav odgovor je nazvao pa-nično djelovanje: »Ono predstavlja intenzivni strah i tjeskobu zbog očitog gubitka autonomije, uvjerenja da djelovanje kon-trolira netko drugi ili da je ono ‘proizvedeno’ nekim moćnim i izvanjskim čimbenicima«, kaže Melley. (14) Takav stav pre-ma kojem nečije ponašanje i djelovanje kontroliraju izvanjski čimbenici simptomatično je za sve snažniji osjećaj fatalizma koji je povezan s osjećajem oslabljene subjektivnosti. Osjećaj da smo kao subjekti izloženi manipulaciji i izvanjskoj kontro-li (što predstavlja samu bît teorije urote) u skladu je s percep-cijom da smo kao bića ranjivi ili »rizični«. Kako kaže Melley,


113

takva reakcija »uvelike proizlazi iz osjećaja smanjenog polja ljudskog djelovanja, osjećaja da pojedinci ne mogu proizve-sti smisleni društveni čin te, u krajnjim slučajevima, da nisu u stanju kontrolirati vlastito ponašanje«. (15)

Revitalizacija predmodernih strahova i tjeskoba o skrive-nim snagama koje djeluju u pozadini, svjedoči o slabljenju osjećaja humanosti koji se pojavio u doba prosvjetiteljstva. Gubitak mogućnosti ljudskog djelovanja nije samo potkopao javni angažman u politici, nego također i promijenio način na koji ljudi svijet oko sebe čine smislenim mjestom. Kriza kauzalnosti doživljava se kao svijet u kojem najvažnije do-gađaje oblikuje i određuje neki skriveni plan. Čini se kao da živimo u svijetu sjena nalik onome iz trilogije Matrix gdje se radi o pravoj stvarnosti u kojoj živimo i o tome tko zapra-vo upravlja kime. U prijašnjem razdoblju, takvi su stavovi uglavnom utjecali na svjetonazor desničarskih populističkih pokreta koji su u pozadini velikih svjetskih zbivanja nazira-li židovsku, masonsku ili komunističku urotu. Danas je te-orija urote postala dominantnom, a mnogi od njezinih naj-glasnijih zagovornika mogu se naći među radikalnim pro-svjednicima i među kulturalnom ljevicom. Nakon što je Hi-llary Clinton upozorila na »raširenu desničarsku urotu« po-stalo je jasno da je politika skrivenih planova postala sastav-nim dijelom svakidašnjeg života. Današnji antikapitalistički i antiglobalizacijski pokreti nisu ništa manje neskloni teori-jama urote nego, primjerice, njihovi protivnici s krajnje de-snice. Iz njihove perspektive velika globalna neokonzervativ-na urota postala je generalnim objašnjenjem za sva zla koja se zbivaju u današnjem društvu.

Pojednostavljujući svjetonazor teorije urota dolijeva ulje na vatru sumnje i nepovjerenja spram političke domene. Taj


114

svjetonazor zamjenjuje kritički angažman u javnoj sferi de-struktivnom potragom za nekim skrivenim planom. On one-mogućava razjašnjavanje istinskih razlika i javni život pretva-ra u igrokaz u kojem su jedino važni privatni životi i osob-ni interesi političara kojima se ne može vjerovati. Zauzvrat, mediji dolijevaju ulje na vatru prenoseći uvjerenje kako nije važno što javne osobe kažu, nego ono što je njihova »prava« namjera. Mediji potiču javnost da potraži skrivene motive. Ništa nije kao što izgleda. Takvo djelovanje u kojem sumnja i nepovjerenje postaju normalnima nema nikakvu kritičku dimenziju. Panično djelovanje predstavlja strah ranjivog su-bjekta spram neshvatljivih promjena koje se zbivaju u svije-tu. Ne postoji prava alternativa nego samo Sudbina!

Bilješke

1 »Pojedinci u sve većoj mjeri očekuju veću osobnu autonomiju i shod-no tome su sve manje podložni autoritetu«, stoji u velikoj studiji koju je pokrenula britanska vlada. V. Performance and Innovation Unit, So-cial Capital: A Discussion Paper, travanj 2002., str. 43.

2 O’Toole, Marsh i Jones (2003), str. 238. 3 v. Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxi-

ous Age, peto poglavlje. 4. Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxi-

ous Age. 5 Frankenberg, Robinson i Delahooke (2000), str. 588-9. 6 v. the Guardian, 2. travnja 2005. 7 Frankenberg, Robinson i Delahooke (2000), str. 588-9.


115

8 Beck (1992), str. 49.

9 v. Furedi (1992), str. 204-9.

10 »Uvod« u: Alexander i Sztompka (1990), str. 24.

11 v. za raspravu o ovom pitanju Furedi (2004), Therapy Culture: Culti-vating Vulnerability in an Anxious Age, drugo poglavlje.

12 Luhmann (1993), str. 44.

13 Peter Knight, ‘ILOVEYOU: Viruses, Paranoia and the Environment of Risk’, u: Parish i Parker (2001), str. 21.

14 Melley (2000), str. vii.

15 Timothy Melley, ‘Agency Panic and the Culture of Conspiracy’, u: Pa-rish i Parker (2001), str. 62.

117

5Konformistička pobuna protiv povijesti

Iako su knjižare krcate povijesnim biografijama i tekstovi-ma, zapadnjačko društvo se osjeća iznenađujuće nelagodno kad je riječ o vlastitoj povijesti. Gubitak povijesne imagina-cije predstavlja naličje takvog pokoravanja sudbini.

tjeskoba zbog promjene

Ne čudi da fatalističko raspoloženje prema kojem »nema al-ternative« neprestano povećava tjeskobu zbog budućnosti. Odvajanje ljudskog djelovanja od stvaranja povijesti zasni-va se na obliku svijesti koja promjenu vidi kao kontingentan i potencijalno destruktivan proces koji će vjerojatno rezulti-rati svijetom koji je prepun opasnosti. Prevladavajuća tema u suvremenom javnom životu je strah od promjene. Teško je zamisliti ijedan film, roman ili neko drugo slično umjet-ničko djelo koje budućnost prikazuje u pozitivnom svjetlu. U posljednjih nekoliko desetljeća žanr znanstvene fantasti-ke postao je nerazdvojan od horora. Strah od promjena ima također i snažan odjek u narodu. Vizija čovječanstva koje stoji bespomoćno usred brojnih ekoloških katastrofa pove-ćava naše duboko ukorijenjene strahove spram budućnosti. Nagađanje da su tsunami iz 2004. koji je poharao jedan dio Azije uzrokovali vanzemaljci koji su željeli utjecati na rota-ciju Zemlje, natječe se s izjavama uglednih znanstvenika koji smatraju da bismo trebali biti svjesni potencijalne prijetnje koju predstavlja tsunami koji bi mogao izazvati neki astero-id iz svemira. (1)


118

U prethodnim razdobljima neizvjesnost koju donosi bu-dućnost podudarala se s tendencijom romantičnog prikazi-vanja prošlosti. Nostalgija za »dobrim starim vremenima« i veličanje postignuća iz prošlosti ukazivali su na proturječan odnos prema promjeni i neizvjesnoj budućnosti. Obraćanje slavnoj tradiciji sadržavalo je implicitno upozorenje da se s njom se smije olako prekinuti. Nostalgija za prošlošću i da-lje predstavlja važnu temu u popularnoj kulturi. Međutim, takvo idealiziranje zlatnog doba potisnuto je u drugi plan puno snažnijom tendencijom za omalovažavanjem jučeraš-njice. Za današnje je vrijeme tipičan stav o prošlosti koja je također bolesna.

Kao što je već spomenuto, u novije vrijeme iščeznuo je po-ziv za očuvanjem tradicije. Danas smo daleko manje skloni veličati naslijeđe i postignuća iz prošlosti. Štoviše, tradicije iz prošlosti više ne predstavljaju autoritet pojedincima i insti-tucijama. U popularnoj kulturi »stara dobra vremena« često se prikazuju kao razdoblje u kojem je bilo nekih iskupitelj-skih vrednota. Umjesto postignuća, zadržavamo se na tema-ma kao što su ljudska okrutnost, represija i trauma. Popular-na beletristika i televizija radije zdvajaju o »lošim starim vre-menima« nego što idealiziraju prošlost.

Tendencija patologiziranja prošlosti ne znači da je ona pre-stala igrati važnu ulogu u suvremenoj kulturi. Međutim, ona se koristi na drukčiji način nego što je to ranije bio slučaj. Da-nas se prošlost priziva da bi se dovele u pitanje ambicije ljud-skog roda. Stav spram prošlosti teži reinterpretirati postignu-ća čovječanstva tijekom nekoliko stoljeća na izrazito negati-van način. Prijašnji laskav stav prema ljudskim nastojanji-ma i postignućima utire put pričama koje su napisali autori

konformistička pobuna protiv povijesti

119

fascinirani mračnom stranom povijesti. Oni koji su posvećeni projektu pustošenja prošlosti iz perspektive dvadeset i prvog stoljeća bave se iskopavanjem zakopanih zločina i okrutnosti počinjenih u prošlosti. Njih zanima reinterpretacija prošlosti kao pripovijest o ljudskoj izopačenosti, o zvjerstvima, geno-cidu, etničkom čišćenju i, dakako, nebrojenim holokaustima. U studiji o odnosu između holokausta i njemačkog nacional-nog identiteta Bernhard Giesen smatra da »nasuprot klasič-noj moderni i univerzalističkim oblicima identiteta koji su s njime povezani, novi oblici identiteta nisu zasnovani na pri-vlačnosti budućnosti nego na strahotama prošlosti«. Giesen dodaje kako danas »strahote iz prošlosti i prisjećanja na žr-tve zamjenjuju privlačnost utopija koje su nekoć bile krivci za žrtve«. (2) Turobna fascinacija ljudskim zlom (pedofilija, serijski ubojice, teroristi) prijeti nadvladavanjem naše spo-sobnosti da zamislimo ljudski potencijal za altruizam, junaš-tvo ili naprosto za činjenje dobrih djela. Promjena perspekti-ve od povijesnog heroja do povijesne žrtve-preživjelog odra-žava trend nastanka ranjivog oblika subjektivnosti o kojem smo govorili u prethodnom poglavlju.

Tijekom posljednja dva stoljeća ključni motiv ponovnog is-pisivanja povijesti bila je želja zagovaranja istinske veličine po-jedine kulture ili naroda. Nacionalni mitovi govorili su o he-rojskim djelima i slavnim događajima. Takve mitove se nije naprosto smatralo sentimentalnim veličanjem prošlosti: njih se koristilo da bi se izgradila pozitivna vizija budućnosti. Mit o američkoj granici obećavao je slavnu budućnost američ-kom društvu. Britanski, francuski i njemački nacionalni mi-tovi korišteni su u svrhu optimističkog predstavljanja buduć-nosti spomenutih kultura. Danas prepisivanje prošlosti potiče


120

sasvim drukčiji impuls. Manipulacija kolektivnim sjećanjem ne polaže više velike nade u budućnost. Posve suprotno, povi-jesno sjećanje služi kao spomenik patnjama nekog naroda u prošlosti. Ono je usredotočeno na destruktivnu stranu ljudske naravi. »Ako smo mi kao ljudi u prošlosti činili takve straš-ne stvari jedni drugima, zašto bismo od njih očekivali nešto pozitivno u budućnosti?« – tako glasi poruka koja se nalazi u središtu novog žanra antihumanističke povijesti.

Tendencija prema kojoj prošlost postaje povijest viktimiza-cije i brutalnosti u kojoj svaka prethodna generacija pridonosi tome da svijet bude još opasnije mjesto nego što je to bio, slu-ži kao podsjetnik koji poziva na gašenje ambicija ljudske vr-ste. Danas gotovo svaki utjecajni kulturalni pokret sudjeluje u prijepisu prošlosti kao pripovijesti o ljudskoj okrutnosti i de-gradaciji. Povijest se ponavlja kao poučna priča koja poništa-va težnje za postizanjem ljudske subjektivnosti. Prema jednom takvom stavu, »rađanje ekološke svijesti, feminističke svijesti ili koncepta univerzalnih ljudskih prava omogućava svima da vide u posve novom svjetlu pripitomljavanje prirode, spolnu represiju ili ostale nejednakosti i nepravde«. (3) Čitanjem po-vijesti unatrag, društvo uviđa vlastitu dezorijentaciju kao po-sljedicu destruktivnog djelovanja ljudske povijesti.

Neprekidno ukazivanje na strahote iz prošlosti ima za svrhu zahtjev za ograničavanjem ljudskih ambicija. Njegova glavna posljedica je zamrzavanje povijesti u sadašnjosti. Taj osjećaj sustavno iskazuje kulturalno dominantno stajalište konzer-vativizma straha. Projekt zamrzavanja prošlosti u sadašnjosti u potpunosti ima smisla iz perspektive stava da »nema alter-native«. Ukoliko zaista nema alternative, očuvanje postojećeg stanja postaje temeljnom zadaćom društva. Dakako, u takvim


121

težnjama nema ničeg novog niti drukčijeg. No danas takva te-žnja za nepromjenjivošću predstavlja pokušaj odvajanja druš-tva kako od njegove prošlosti tako i od budućnosti. Ona je oblik inzistiranja na sadašnjosti koja izravno poriče historijsko mišljenje. Kako kaže Lechner, »trenutna želja za nepromjenji-vošću više nije utemeljena na svijesti o povijesti«. (4)

povijesno mišljenje

Politika se bez povijesnog mišljenja pretvara u vlastitu kari-katuru. Ljudi počinju shvaćati da njihovo djelovanje može imati značenje i da može utjecati na njihove životne okolno-sti tek onda kad su u stanju povijesno misliti. Povijesno mi-šljenje je oblik svijesti usmjerene prema promjeni uvjeta živ-ljenja ljudi. Ono smatra sve društvene ugovore prolaznima i stoga podložnima sumnji kad je riječ o njihovom daljnjem napretku kroz načine na koji se ljudi sučeljavaju s izazovima. Tijekom protekla tri stoljeća, povijesno je mišljenje izravno omogućilo stvaranje političkih alternativa postojećem stanju. Tvrdnja da su takve alternative postale nepovratno iscrpljene nalazi se u samom središtu prepoznavanja nedaća koje utje-ču na politiku u dvadeset i prvom stoljeću.

Povijesno mišljenje predstavlja jedno od najvećih postignu-ća tradicije prosvjetiteljstva. Ono prepoznaje i potvrđuje tran-sformacijsku dinamiku ljudskog djelovanja, napose u obliku koji je usmjeren prema budućnosti i koji je smislen u kultur-nom kontekstu. Humanistički mislilac s početka 18. stoljeća Giambattista Vico među prvima je shvatio odgovornost lju-di za stvaranje povijesti:

»U mračnoj noći koja je obavijala najranije doba antike, tako daleko od ovog današnjeg, isijava vječno i neuništivo svjetlo


122

istine koja je neupitna: istine da je čovjek stvorio svijet gra-đanskog društva i da se njegova načela stoga moraju naći u promjenama unutar našeg ljudskog razuma.« (5)

Osjećaj stvaranja povijesti kao karakteristične osobine ljud-skih bića, Vica i ostale nagnala je da je prihvate kao odliku koja u samom temelju ima pozitivan karakter.

S pojavom povijesnog mišljenja prvi put je problem promje-ne postao teorijskim pitanjem. Promjena je kao takva postala temom, prvim intelektualnim pitanjem našeg doba. Taj osje-ćaj promjene bio je usko povezan s priznavanjem da ljudska subjektivnost nije nešto izvan povijesti nego njezin sastavni dio. Novi osjećaj vremenitosti ljudskoj je svijesti dodijelio od-lučujuću ulogu u oblikovanju povijesti. Takav osjećaj u pot-punosti je proturječno atmosferi našeg doba. Danas se ter-mini poput »naivno«, »arogantno« i »pogubno« koriste da bi se odbacilo Vicovo shvaćanje o stvaranju povijesti. Ulozi ra-zuma i ljudske svijesti osobito je dodijeljena marginalna ulo-ga u stvaranju povijesti.

Pokušaj da se sadašnjost učini smislenom, a budućnost inter-pretira u skladu sa sustavom ideja ponekad se denuncira kao ideološki, fanatični, utopijski ili milenaristički. Kritičari po-vijesnog mišljenja dijele stav kako ljudi imaju vrlo malu mo-gućnost kontrole nad vlastitim djelovanjem, a još manju nad njegovim posljedicama. Kao i danas, i prije su kritičari razu-ma bili uvjereni kako nemoć ljudskog djelovanja ograničava područje djelovanja subjektivnosti. Liberalni kritičar Friedri-ch Hayek smatrao je da su ljudi uvijek bili samo objekti, a ni-kad subjekti povijesti. »Čovjek nikad nije niti će ikad biti gos-podar vlastite sudbine: razvitak njegova razuma dovodi ga do nepoznatog i nepredvidljivog, pri čemu uvijek spoznaje nešto


123

novo.« Unatoč njegovom pesimističnom stavu spram ljudskog djelovanja, Hayek ipak nudi pozitivan stav prema kojem se čo-vječanstvo razvija i spoznaje, iako to čini u nepredvidljivim i neočekivanim okolnostima. Nasuprot tome, suvremeni kriti-čari razuma i napretka idu korak dalje te čak ocrnjuju ljudsku težnju za proširivanjem granica spoznaje. (6)

Bez obzira na njihove filozofske ili političke razlike, najoz-biljniji mislioci sve donedavno bili su uvjereni da se iz proš-losti mogu naučiti vrlo poučne lekcije. Oni skloni konzerva-tivnom svjetonazoru otišli su čak toliko daleko da tvrde kako tradicije namrijete iz prošlosti mogu učiniti transcendental-ne istine relevantnima za ljude u svim razdobljima. Drugi su izvukli drukčije poučke smatrajući povijest vrelom inspiraci-je, nečim što može ukazati na mogućnost promjene i napret-ka. Današnji konzervativizam straha prigrlio je posve druk-čiji pristup. Što se njega tiče, prošlost sama po sebi ne sadr-ži istinu, već osudu onih koji je traže. Posljedica takvog sta-va nije ograničena samo na pitanje kako doživljavamo proš-lost. Neodgovornost spram prošlosti daje krila tendenciji da se budućnost doživljava u znaku panike.

omalovažavanje ljudske subjektivnosti

Otuđenje društva od vlastite prošlosti stvorilo je uvjete u ko-jima klasične političke razlike i podjele više nemaju smisla. Fundamentalna pitanja koja su razdvajala desnicu i ljevicu još od osamnaestog stoljeća postala su beznačajna u usporedbi s pitanjem što zapravo znači biti ljudsko biće. Unatoč njihovim razlikama, prijašnji politički protivnici s ljevice i desnice iz povijesnog iskustva čovječanstva izvukli su nešto pozitivno.


124

Znanstveno i napredno mišljenje uvijek je priznavalo činje-nicu da je očuvanje postignuća iz prošlosti preduvjet kretanja prema naprijed u pozitivnom smjeru. »Ako sam vidio dalje od drugih, to je zato što sam stajao na ramenima divova«, ka-zao je Sir Isaac Newton. Za konzervativne mislioce prošlost je važan izvor prosvjetljenja. Oni tradiciju smatraju nečim što ima moć potvrđivanja mudrosti i uvida u ljudsko djelovanje u sadašnjosti. Oba svjetonazora civilizaciju doživljavaju na pozitivan način i koriste tu riječ bez imalo srama.

Iako su i na konzervativne i na naprednjačke poglede na prošlost utjecale fundamentalno različite perspektive, obje su priznavale važnost usvajanja svih aspekata ljudskog iskustva. Razlike koje su postojale s obzirom na taj stav između dvije tradicije zanemarive su u usporedbi s jazom koji ih razdva-ja od suvremenog antihumanističkog stava prema prošlosti. Umanjivanje značaja prošlosti i njezina preobrazba u straš-nu pripovijest potiče osjećaj krajnje besmislenosti i otuđenja od osjećaja humanosti.

Sučeljavanje s kulturom fatalizma zahtijeva savezništvo svih onih koji dijele stav o jedinstvenom karakteru čovjeka. Ta-kav će projekt nedvojbeno uključiti i neočekivane istomišlje-nike. Kao što kaže teoretičar književnosti Terry Eagleton, po-litički suparnici imaju isti interes kad je riječ o podržavanju postignuća prosvjetiteljstva. On tvrdi da marksisti »uviđaju da ne može biti autentičnog socijalizma bez bogatog nasli-jeđa buržoaskog liberalizma«. (7) Postoji zajedničko naslije-đe prosvjetiteljske misli koje trebaju očuvati i dalje razviti svi oni koji imaju humanistički instinkt. Sada očuvanje civiliza-cijskog naslijeđa treba prevladati podjelu koja razdvaja uo-bičajeno političko suparništvo.


125

Polazišna točka svake filozofske ili političke orijentacije spram svijeta sastoji se u tome kako doživljavamo ljudsku vrstu. Prijašnje rasprave o prirodi, odgoju i ljudskim potenci-jalima i dalje su relevantne, ali su daleko više podređene kri-tičnom pitanju smatramo li ljude posebnima i jedinstvenima. Oni koji misle tako, dijele zajednički stav suprotstavljajući se rastućoj tendenciji umanjivanja značenja onog ljudskog.

Smanjivanje uloge subjekta kulturalno je osnaženo tendenci-jom da se smanji i uloga čovječanstva. Stvaranje slike o proš-losti koja neprekidno naglašava ljudsku sebičnost i poriv za uništavanjem čini uslugu trenutnom projektu lišavanja ljudi bilo kakvih jedinstvenih ili pozitivnih odlika. Uistinu, posto-ji rašireno uvjerenje kako je upravo razvoj ljudske civilizaci-je, napose napredak znanosti i tehnologije kao i posljedično podređivanje prirodnog reda zahtjevima ljudskog društva, izvor današnjih problema poput zagađivanja okoliša i druš-tvene dezintegracije.

Stav da je civilizacija odgovorna za nevolje s kojima se danas suočavamo, ljudskoj vrsti pripisuje neznatan ako ne i nizak status. Povremeno takav stav iskazuje osjećaj gađenja spram čovječanstva. Takav su stav iskazali članovi grupe Zemlja pri-je svega! rekavši »Četiri noge su dobre! Dvije su loše!« Doista, ljudi su prikazani kao gadni paraziti koji ugrožavaju sudbinu same zemlje. Ljudske aktivnosti se neprestano prikazuju od-govornima za opstanak planeta. Strašne priče o razmjerima ljudske destruktivnosti redovito se prenose u medijima i za-govaraju ih određene grupe i političari. Primjerice, tvrdi se kako je ljudska aktivnost u proteklih trideset godina smanjila broj vrsta ptica i riba za 35%. (8) U ovoj priči koju je pokre-nuo informativni portal za zaštitu okoliša Planet Ark i koju


126

su preuzeli mediji, izravno su dovedeni u vezu ljudsko djelo-vanje i ekološko uništenje.

Interakcija ljudi s prirodom redovito se predstavlja kao eko-cid, bezglavo i hotimično uništavanje okoliša. Takve teške op-tužbe ljudskih pokušaja pripitomljavanja prirode pokušavaju ovaj proces prikazati kao proces sličan genocidu ili holokau-stu. Takav osjećaj gađenja prema ljudskoj vrsti dobro se vidi u naslovu Broswimmerova polemičkog djela Ekocid: Kratka povijest masovnog uništenja vrsta. (9) Ekocid je također do-minantna tema i u nedavno objavljenoj knjizi Jareda Diamon-da Raspad: Kako društvo odabire propast ili opstanak. (10) Prema Diamondu, ekocid predstavlja glavnu prijetnju glo-balnom opstanku. »Mnogi ljudi se boje da je ekocid sada za-sjenio prijetnju nuklearnim ratom i zaraznim bolestima kao prijetnja globalnoj civilizaciji«, kaže Diamond.

Prikazivanje ljudske aktivnosti koja je sama po sebi prijet-nja svijetu zapravo nastoji ljudskoj vrsti podariti dominan-tno negativan status. Umjesto pozitivne transformacije i na-pretka, civilizacija je prikazana kao povijest barbarstva spram okoliša. Takav mizantropski stav jasno je iskazao i Michael Meacher, bivši ministar okoliša u vladi novih laburista kad je 2003. rekao da smo »mi ljudi virus« koji je zarazio tijelo Ze-mlje. Njegov kolega, laburistički zastupnik u parlamentu Tony Banks, na sličan je način iskazao takav stav u svojem obraća-nju Zastupničkom domu kazavši kako »ovaj Dom smatra da ljudi predstavljaju najopsceniju, najizopačeniju, najokrutni-ju, najviše neciviliziranu i najsmrtonosniju vrstu koja je ikad nastanjivala ovaj planet i stoga se raduje danu kad će aste-roid udariti o Zemlju i izbrisati ljudski rod i time omogući-ti Prirodi da krene iz početka.« (11) Naravno, takav snažan


127

izljev gađenja spram ljudi predstavlja ekstremnu varijantu suvremenog antihumanizma. No, omalovažavanje čovječan-stva koje je povezano s umanjivanjem važnosti subjektivite-ta ima vrlo snažan odjek u suvremenoj kulturi. Takav razvoj je očit uzdizanjem svijeta prirode i životinja na razinu ljud-skih bića – a možda čak i na stupanj više od njih. Ustrajava-nje na posebnosti ljudske vrste i njezinim specifičnim odli-kama ponekad se osuđuje kao oblik biološke superiornosti, a termin »humanocentričan« koristi se da bi se prenijele ne-gativne konotacije.

humaniziranje humanizma

Sumanuto je da društvo s početka 21. stoljeća, koje se u to-likoj mjeri oslanja na ljudsku dosjetljivost i znanost, također potiče i pokoravanje Sudbini. U ovo doba posvemašnjeg ra-zočaranja rezultatima ljudskih postignuća, vrlo je važno po-vratiti vjeru u razum ljudi i njihov utjecaj na tijek zbivanja. To je izazov s kojim se svi sučeljavaju, neovisno o njihovim političkim, filozofskim ili religijskim uvjerenjima: izazov sva-kome tko podržava humanocentričan stav spram svijeta. Taj zadatak može se učiniti skromnim u usporedbi s velikim ide-jama iz prošlosti, ali u našoj antihumanističkoj pretpolitičkoj eri njegovo ostvarenje predstavlja preduvjet za ponovnu us-postavu klime koja ne bi bila negativna spram politike.

Ponovna uspostava smislenosti djelovanja i povijesnog mi-šljenja preduvjet je za ponovni angažman javnosti u politič-kom životu. On od nas zahtijeva da priznamo vrijednost do-stignućima čovječanstva iz prošlosti, uključujući najviše stan-darde i civilizirane oblike ponašanja i vrednota. Prevladavanje


128

našeg otuđenja od naslijeđa ljudskih postignuća iz prošlosti ne predstavlja oblik žaljenja za starim dobrim vremenima nego nam pomaže da se sučelimo s problemima koje pred nas postavljaju procesi promjene. Njih možemo prihvatiti s odu-ševljenjem samo oslanjajući se na postignuća iz prošlosti.

U podlozi progresivnog mišljenja nalazi se zagovaranje do-sljedne vjere u ljudske potencijale. Humanocentričan pogled na svijet zna da ljudi mogu biti destruktivni te da sukobi in-teresa mogu dovesti do razornih posljedica. Međutim, nega-tivno i ponekad zastrašujuće iskustvo iz protekla dva stoljeća koje je rezultiralo holokaustom, ne predstavlja cijenu napretka nego njegova nedostatka. Suvremeni problemi nisu rezultat primjene razuma, znanosti i znanja, nego njihova zanemari-vanja i sprječavanja ostvarivanja ljudskih potencijala.

Intelektualni univerzum čovječanstva mora biti ambiciozan ali otvoren spram budućnosti, mora biti spreman podržati svaku ideju i steći novo iskustvo. Takva perspektiva mora se uključiti u proces humaniziranja humanizma. Taj proces za-htijeva da se neuspjesi i pogreške uključe u način na koji shva-ćamo napredak i ostvarivanje racionalnosti. Ukoliko je ljud-skoj aktivnosti dodijeljena važna uloga u stvaranju povijesti, onda čimbenici poput kulture, subjektivne percepcije, suko-ba, kontingencije i ograničenog znanja imaju važnu ulogu u načinu na koji se angažiramo u svijetu. Takvi utjecaji mogu zbuniti, odvući pozornost i dezorijentirati. Međutim, oni nam pružaju važno iskustvo iz kojeg možemo naučiti kako kre-nuti naprijed. U izvjesnom smislu, napredak se zbiva upra-vo kroz takvo iskustvo ostvarivanja subjektivnosti. Humani-ziranje humanizma traži da prestanemo razvoj čovječanstva doživljavati kao svršenu činjenicu. Nama treba humanizam


129

koji nije dogma nego perspektiva usmjerena spram shvaća-nja iz onog što kao ljudi činimo.

U situaciji kad se čini da smo ogrezli u mračnu stranu ljud-skosti, vrijedi naglasiti kako nam je naslijeđe prosvjetitelj-stva iznjedrilo visoke standarde moralne i etičke odgovor-nosti. U dvadesetom stoljeću svjedočili smo strašnim zvjer-stvima i padu u barbarstvo i genocid. No, iako se razmjer de-gradacije koju smo iskusili u modernom društvu može činiti puno većim nego ranije u povijesti, jedino su se u ovom na-šem dobu takvi događaji mogli podvrgnuti masovnoj kriti-ci. Mučenje, ropstvo, pokolj zarobljenika – prije modernog doba takve stvari su se općenito smatrale legitimnima i nisu se dovodile u pitanje. Autokracija, hijerarhija i elitizam sma-trani su karakteristikama prirodnog poretka kojeg je ozakonio božanski autoritet. Tek s pojavom modernog društva i njego-vih koncepata demokracije i jednakosti pojavila se moguć-nost napretka i poboljšanja humanosti, podjednako u mate-rijalnom i moralnom smislu.

Ironično je da su osjećaji moralnog prezira spram zala mo-dernog društva često praćeni tendencijom da se odbaci okvir racionalnosti i smislena intervencija u prirodu i društvo koje čine mogućim pravo humano društvo. Potrebna nam je dale-ko uravnoteženija procjena stanja u kojem se društvo nalazi, procjena koja bi odbacila preuveličavanje problema i prizna-la dosadašnja postignuća. Međutim, najvažnije od svega je da moramo shvatiti kako od svih pogrešaka koje smo napravi-li moramo izvući pouku koja će nam omogućiti da krenemo naprijed. Ponovno osposobljavanje djelovanja ne zahtijeva izmišljanje neke nove i velike filozofije nego humaniziranje humanizma jačanjem uloge pojedinca. To je problem kojem ćemo se vratiti u zadnjem poglavlju ove knjige.


130

Bilješke

1 Ove glasine zabilježene su u: Zaman Daily, 9. siječnja 2005. O prijet-nji tsunamijem koju bi mogao prouzročiti asteroid govorio je Galen Gisler, znanstvenik na Los Alamos National Laboratory. V. ABQjour-nal, 11. siječnja 2005.

2 Bernhard Giesen, ‘The Trauma of Perpetrators’, u: Alexander, Eyer-man, Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 146.

3 Piotr Sztompka, ‘The Trauma of Social Change’, u: Alexander, Eyer-man, Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 164.

4 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat: Redrawing Our Political Maps’, u: Schedler (1997), str. 179.

5 Vico (1961), str. 52-3. 6 Hayek (1978), str. 31. 7 Terry Eagleton, ‘Where do postmodernists come from?’, u: Wood and

Foster (1997), str. 24. 8 Planet Ark, 10. srpnja 2002. 9 Broswimmer (2002). 10 Diamond (2004). 11 Cit. prema Mick Hume, ‘The vacuous irrelevant hunting debate sums

up British polities’, The Times, 6. rujna 2004.

131

6Nadilaženje demokracije – razdvojene

elite

Zadnja četvrtina proteklog stoljeća pokazala je da bi politi-ka mogla izgubiti smisao ukoliko ne bude postojao snažan i postojan osjećaj djelovanja. Također smo otkrili da politi-ka postaje karikaturalnom kad izgubi širu svrhu. U razdo-blju kad su političari angažirani u neprestanim kampanja-ma važno je podsjetiti se kako politika ne postoji samo zbog sebe, nego zbog nekih viših razloga. Gubitkom vlastitog smi-sla politika postaje tek skup proizvoljnih činova koji, kako ćemo vidjeti, imaju pogubno i štetno djelovanje na funkcio-niranje javnog života.

Modus vivendi kulturalnih i političkih elita govori o izne-nadnom gubitku svrhovitosti. Takve elite su prihvatile osje-ćaj iscrpljenosti politike i pojavljuju se kao elite koje nemaju usmjerenje niti misiju. One nemaju zadatak kojeg bi slijedile niti snažna uvjerenja o vrijednostima koje javnom životu pri-daju smisao. Shodno tome, politika se ne predstavlja kao sred-stvo ispunjavanja nekog značajnog cilja nego kao cilj sam po sebi. Pobjeda na izborima, postizanje učinka u televizijskim intervjuima ili stvaranje mreže saveznika nemaju neku dru-gu svrhu osim osnaživanja pozicije i statusa pojedinih člano-va, pripadnika oligarhije. S vremena na vrijeme, pojedini čla-novi elite postanu svjesni besmislenosti onoga što čine i zahti-jevaju povratak nekog višeg smisla politike. U govoru o »po-litici značenja« održanom u Austinu u Texasu 1993., Hillary Clinton jadikovala je o slaboj ulozi koja je dodijeljena idealima


132

u američkom javnom životu. Clinton je iskazala zabrinutost zbog ekonomije za koju »sve ima svoju cijenu, ali ništa nema vrijednost«. Kao supruga predsjednika čije je geslo bilo »Do-vraga, to je ekonomija«, ona je afirmacijom politike značenja obećavala preusmjeravanje drugim vrijednostima. Nažalost, čini se da su govorancije u kojima se podržavao moral ima-le samo retorički karakter, s malim praktičnim posljedicama. »Upravo vrijednosti održavaju zajednicu«, kazao je Tony Blair u svojem govoru o »politici značenja« na tübingenškom sveu-čilištu u lipnju 2000. Pet godina kasnije, i dalje nije jasno koje su to vrijednosti kojima se rukovodila njegova vlada.

Nakon pobjede Georgea W. Busha na predsjedničkim iz-borima 2004. godine, mnogobrojni komentatori su izrazi-li apel za uvođenjem moralne dimenzije u javni život. Mno-gi demokrati tražili su uključivanje »politike zasnovane na uvjerenju« u svoju stranačku platformu. Razlog zbog kojeg se ova tema ponovno pojavila na dnevnom redu nema mno-go veze s onim što je istinski povezano s moralnom zabri-nutošću. Bio je to pragmatičan obrat prema usvajanju dis-kursa o vrednotama jer se procijenilo da bi takav stav mo-gao donijeti pobjedu na izborima. Takvu poruku je na elo-kventan način izrekao Thomas Frank u svojoj utjecajnoj knji-zi U čemu je problem s Amerikom? koja je objavljena odmah nakon izbora. »Od ljevice ne doznaju ništa, ali zato od kon-zervativaca dobivaju objašnjenje za sve«, požalio se Frank. (1) On smatra da su vrijednosti bitne zato što omogućava-ju povezivanje s »njima«, kako kaže Frank, a to »njima« zna-či s običnim ljudima. S druge strane Atlantika ovo je kazao i Douglas Alexander, britanski ministar vanjskih poslova, u svom pamfletu Reci to tako da izgleda kao da će se ostvariti.

nadilaženje demokracije – razdvojene elite

133

Alexander smatra da bez moralnog impulsa njegova Laburi-stička stranka ne bi mogla potaknuti biračko tijelo te bi čak i demoralizirala vlastite pristaše. (2)

Među demokratima vlada atmosfera očaja jer traže one vri-jednosti koje bi mogli »prodati« u svom izbornom progra-mu. Knjiga Jima Wallisa Božja politika: Zašto desnica stva-ri shvaća pogrešno, a ljevica ih uopće ne shvaća odmah je po-stala bestseler jer su demokrati tražili moralističku formulu koja bi ih povezala s običnim ljudima. (3) Wallis, koji je eti-ketiran kao ljevičarski prorok, kritičan je spram »sekularnog fundamentalizma« i nudi moralne vrednote dezorijentira-nim liberalima. Problem s politički motiviranim zahtjevima za obnovu moralne dimenzije javnog života sastoji se u tome što njih pokreće instrumentalna svrha čiji je jedini cilj steći vlast ili ostati na njoj. Međutim, moralnosti koja se proizvodi kao odgovor na zahtjeve političke pragmatike nedostaje or-ganska veza sa stvarnim iskustvom i stoga je malo vjerojat-no da će dobiti odjek u široj javnosti. Isto tako i neusmjerena i odvojena oligarhija vjerojatno neće biti dovoljno osjetljiva spram svakodnevnih problema ljudi koji se bore s egzistenci-jalnim pitanjima koja muče društvo. Zbog toga pragmatična potraga za nekom gotovom i upakiranom moralnom svrho-vitošću obično završi proizvoljnim odabirom nekih vrijedno-sti koje su neutralne i prihvatljive svima. Alexander završava svoj tekst zagovarajući javno odgovoran stav onih koji rade u sustavu zdravstva, a dotiče se i teme siromaštva u svijetu. No isto tako je mogao govoriti i o miru u svijetu ili suosjeća-nju za nemoćne. Takav proizvoljan popis vrednota svjedo-či o odsustvu smislene moralne perspektive koja je organski povezana s današnjim javnim životom.


134

Naravno da su takve javne osobe poput Alexandera origi-nalne u svojoj potrazi za nekim višim smislom. Međutim, one često gube iz vida da se problemom političke iscrpljenosti ne mogu baviti mudri ljudi time što će o tome pametno govoriti na sastanku ili seminaru. Taj problem ne dotiče se ni moral-nosti u njezinom apstraktnom smislu. Kao što sam već rani-je naveo, obnova istinskog javnog života uključuje ponovno promišljanje samog pojma ljudskosti. Autentični jezik moral-nosti uvijek je sastavni dio jasne koncepcije o tome što zna-či biti čovjek. Zagovaranje kulture koja vrednuje ljudske po-tencijale i djelovanje predstavlja polazišnu točku svakog pla-na i programa koji politiku želi učiniti smislenom. Nažalost, malo je vjerojatno da će sadašnja klasa političara krenuti u tom smjeru. Zašto je tome tako? Zato jer ne samo da joj ne-dostaje vjere u ljudske potencijale nego i zbog toga što iska-zuje prezir prema običnom puku.

omalovažavanje javnosti

Zabrinutost političke elite zbog moralnog stanja često je mo-tivirana shvaćanjem da će, ukoliko se ne pozabavi bitnim pi-tanjima koja zaokupljaju običan puk, izgubiti svaki doticaj s javnošću. Politička elita također strahuje i od toga da će, ukoli-ko na društvo ne projicira neke pozitivne vrijednosti, na ljude utjecati ekstremistički religijski i politički pokreti koje pokreće neki skup vrednota i koji su neprijateljski raspoloženi prema postojećem stanju. Takav stav podržava pokroviteljska pret-postavka da su, za razliku od elita, običnim ljudima potrebni jednostavni i obični odgovori na pitanje o smislu života. Nije elita ona koja treba moralno usmjerenje, već su to obični ljudi


135

koji bi bez toga podlegli sirenskom zovu ekstremizma. Taj osje-ćaj pogotovo je prisutan među dijelovima kulturne elite koja u privatnim razgovorima običan puk naziva »zatucanim pro-vincijalcima«, imenima kao što su »Nascar dads«8 ili »soccer mums«9, čitateljima žute štampe, itd. Dakle, sirovima, mate-rijalističkima, priprostima, rasističkima, seksističkima, homo-fobima i emocionalno nepismenima. Elita rado suprotstavlja svoju privrženost idejama različitosti i multikulturalizma »fun-damentalistima« i netolerant-noj priprostoj javnosti.

Svaljivanje krivnje zbog pozivanja na fundamentalizam (pri-mjerice, zahtjevom za moralnim vrednotama) na sklonost običnog puka prema pojednostavljenim crno-bijelim rješe-njima, preusmjerava fokus s neuspjeha elite da promovira i podrži pozitivnu viziju budućnosti na navodnu političku ne-pismenost ljudi. Rasprave o takozvanim fundamentalistič-kim pokretima poput američke kršćanske desnice često sa-drže implicitnu osudu ljudi koji ih podržavaju. Njih se oš-tro kritizira zato što im nedostaje doza sofisticiranosti po-trebna da bi se bavili »neizvjesnostima« koje postoje u ovom »složenom« i »krhkom« svijetu. Prema Franku, Amerikanci

8 U američkom društvenom i političkom žargonu Nascar dads (često pejorativno) označava sredovječne bjelačke pripadnike radničke ili niže klase. Termin je nastao zbog toga što se pretpostavlja da oni sa zanima-njem prate Nascar utrke automobila i srodne adrenalinske sportove i često je korišten u predsjedničkoj kampanji 2004., napose s obzirom na težnje demokrata da se približe tzv. običnom čovjeku s juga SAD-a i do-biju njegov glas, op. prev. 9 Termin je nastao početkom 1990-tih a označava ženu iz srednje klase koja mnogo vremena troši da bi svojem sinu omogućila bavljenje spor-tom, najčešće nogometom. Termin je u međuvremenu zadobio uglav-nom negativne konotacije, iako je korišten čak i u razne marketinške svrhe, op. prev.


136

su toliko tupi da čak ne znaju ni što je najbolje za njih. On kaže da se »čitav američki politički život zasniva na tome da ljudi ne prepoznaju svoje temeljne interese«. (4) Kulturna eli-ta često sama sebi laska zbog toga što ne pripada tom sloju s obzirom da je rasterećena od bremena bilo kakvih funda-mentalnih principa.

Termin »kozmopolitizam« korišten je da bi se opisali sta-vovi vezani uz elitu koja je samu sebe oslobodila od mora-la utemeljenog na tradiciji ili teretu ideologije. Kozmopoli-tizam se rado suprotstavlja široko korištenom i nepriklad-nom terminu »fundamentalizam« koji upućuje na pojedin-ce i zajednice koje karakteriziraju snažna uvjerenja. Evo jed-nog primjera za ovu tezu:

»Dok se reakcionarne grupe ljudi bore da bi zadržale liniju borbe, često pokušavajući nametnuti ugrožene moralne vred-note ostatku društva, oni koji su se bolje prilagodili društve-noj transformaciji na dojmljiv način istražuju jastvo i identitet, stvarajući nove vrste obitelji, nove duhovne pokrete, razmje-njujući umjetnost i glazbu, otkrivajući nove poslove i karijere, pridajući manji značaj naciji i vladi i utemeljujući kozmopolit-ske veze s ostalim, udaljenim dijelovima svijeta.« (5)

Protočan i otvoren karakter kozmopolitskih veza koji dovo-di do »dojmljivog načina istraživanja jastva i identiteta« služi kao model kojeg trebaju usvojiti oni koji se bore protiv ljudi koji »nameću ugrožene moralne vrednote ostatku društva«. Međutim, kozmopolitska elita uopće nije uvjerena u vlastitu sposobnost da svojim krhkim vrednotama utječe na ostatak društva. Zbog toga s vremena na vrijeme i ona mora dokazati da je u stanju prenijeti osjećaj moralne svrhovitosti.


137

Nakon ponovnog izbora Georgea W. Busha mnogi demo-krati i pristaše novih laburista došli su do zaključka da se ra-zlog republikanske pobjede nalazi u tome što su polazili od jednostavne moralne poruke koja se obraćala fundamenta-lističkim sklonostima ljudi. »Republikanska kampanja zasni-vala se na pristupu ljudima i traženju da potvrde svoje zajed-ničke moralne vrijednosti«, kaže Alexander dodajući ključ-nu rečenicu: »Ljudi su odgovorili na taj način da su republi-kanci pobijedili.« (6) Smatralo se da su demokrati bili suviše »intelektualni« i »racionalni« i da stoga nisu postigli uspjeh kod mnogih politički nepismenih glasača. Zaključak je gla-sio da je apel za moralnim pitanjima imao takav odjek kod emocija naroda kakav se nije mogao postići razumskim ar-gumentima. Implikacije takvog argumenta glase da racio-nalni i intelektualni argumenti imaju malo utjecaja na uglav-nom neobrazovano biračko tijelo. U prošlosti, konzervativ-ci su obično zastupali stav da ljudi trebaju religiju da bi zna-li koje je njihovo mjesto u društvu. Danas je dio takozvane ljevice onaj koji želi u javnost ubaciti dozu moralnog usmje-ravanja. U oba slučaja moralnost je značajna masama. Takav ciničan stav spram javnosti jasno je izrekao William Davies iz Instituta za javnu politiku u Londonu. »Liberalna, seku-larna ljevica nekako je pronašla način pružanja građanima emocionalne i metafizičke utjehe, čak i ako ona sama u to ne vjeruje«, upozorava Davies. (7) Takva teza o takozvanoj me-tafizičkoj utjesi ima istu funkciju kao i poučne priče koje su odrasli izmislili za djecu.

Umjesto da prizna kako njezinom kozmopolitskom stavu nedostaje bilo kakve više svrhe, kulturalna elita radije optu-žuje običan puk zato što je priprost i lakovjeran. U SAD-u je


138

takav paternalistički poriv doveo neke aktiviste Demokratske stranke do toga da krivnju za vlastiti izborni neuspjeh pri-pišu glupim i neobrazovanim ljudima. Michael Gronewal-ter, jedan od liberalnih aktivista, zapazio je da »građanstvo i inteligentni dijalog predstavljaju korisno oruđe među inteli-gentnim ljudima«, ali nisu prikladni kad je riječ o široj jav-nosti. On smatra da je problem u tome što »smo mi libera-li u cjelini inteligentniji, razboritiji i obrazovaniji i spremni smo beskrajno uvjeravati ljude o cjelovitosti i valjanosti na-ših ispravnih i dobro promišljenih argumenata«, ali publika na to ne obraća pozornost i »ponekad to ne shvaća«. (8) To je još u većoj mjeri razradila Arianna Huffington: »Zahvaljuju-ći Bushevoj neprekidnoj kampanji poticanja straha, miliju-ni glasača nisu razmišljali svojom lijevom polovicom mozga zaduženom za logiku, nego dijelom primozga i desnom po-lovicom koja je zadužena za emocije,« (9)

Usputne primjedbe o gluposti američke javnosti koje iznose medijski komentatori često sadrže snažan osjećaj prezira spram nečije moralne inferiornosti. Jedan kolumnist u The Village Vo-iceu govori o »trenutnoj apatiji i urođenom ignorantskom stavu barem jedne polovice američke javnosti«. (10) »Imate li dojam da živite u naciji idiota?« pita se istinski cinik Michael Moore koji je prethodno rekao »Pokušavao sam samog sebe utješiti zbog gluposti koja vlada ovom zemljom neprestano si ponav-ljajući: Čak i ako u ovoj zemlji živi dvjesto milijuna tupoglavih idiota, još uvijek ostaje barem osamdeset milijuna koji će shvatiti ono što želim reći – a ta brojka još uvijek je veća od cjelokupnog stanovništva u Velikoj Britaniji i Irskoj zajedno!« (11)

Američki cinici nemaju monopol na osjećaj odvratnosti spram običnog puka. »Kako je 59 milijuna ljudi moglo biti


139

tako glupo?« – to je naslov iz britanskog tabloida Daily Mir-ror dan nakon američkih predsjedničkih izbora 2004. Kako smatra uredništvo ovih novina, 59.054.087 ljudi koji su gla-sovali za Georgea Busha posve očito su idioti. Stav da je jav-nost preglupa da bi shvatila teške i složene ideale veoma so-fisticirane kulturalne elite odraz je dubokog prezira spram ljudskih bića. Takvo omalovažavanje ljudi također služi i kao oblik laskanja eliti koja inače nema bogzna što za ponuditi. Nekritičko prebacivanje odgovornosti za suvremene neda-će političkog života na pleća neobrazovanog biračkog tijela služi odvraćanju pozornosti od njezina vlastita osjećaja mo-ralne zbunjenosti.

razdvojena elita

Pokazivanje prstom na javnost kao na krivca za političke ne-daće predstavlja čin samoobmane elite kojoj nedostaje vjere u svoje vlastite institucije i autoritete. Kako kaže Bauman, »za razliku od njihovih prethodnika iz vremena izgradnje nacije, globalne elite nemaju povijesnu zadaću koju moraju ispuni-ti: one ne osjećaju potrebu niti namjeru za držanjem prodi-ka, za nošenjem baklje razuma, za prosvjetljivanjem, podu-čavanjem i preobražavanjem«. (12) Njihovo zastupanje ide-ala različitosti i multikulturalizma predstavlja stav toleranci-je. Međutim uzdizanje različitosti također može predstavljati i pokušaj izbjegavanja potrebe za zauzimanjem stava spram neke posebne vrednote koja nadilazi pluralitet raznorodnih osjećaja. U najboljem slučaju, različitost označava mnogo-struko ljudsko iskustvo. Različitost je deskriptivni pojam, a ne vrednota ili moralna kategorija. Lažni i prijetvorni projekt


140

uzimanja različitosti kao cilja samog po sebi služi kao izlika bijega elite kojoj nedostaje sposobnost uvjerenja u jasno for-muliranu moralnu svrhu.

Takav nedostatak moralne svrhovitosti postoji zajedno s ci-nizmom prema društvenim institucijama. Današnjoj eliti ne-dostaje l’esprit de corp ili sposobnost preuzimanja odgovorno-sti za institucije koje podržavaju njezin autoritet. Kao što kaže Dalton u svojoj studiji o političkim stavovima, istraživanja po-kazuju da »suvremene nedaće političkih procesa nastaju među onima koji podržavaju i predvode sustav«. (13) Slaba privrže-nost današnje elite vlastitim institucijama nije proizvod neu-spjeha individualnog karaktera. Umjesto toga, na takvo otu-đenje od izvora njegova autoriteta utječu poteškoće s kojima se suočava pri legitimiranju svoje pozicije. Proces iscrpljenosti politike današnja elita doživljava kao krizu legitimnosti. Takva zabrinutost prelama se u beskonačnim raspravama o problemu povjerenja i pitanju odgovornosti. Opsjednutost vladanjem i procesima upravljanja a ne njihovim ciljevima, na simptoma-tičan način predstavlja težnju za stvaranjem institucionalnih ugovora koje šira javnost doživljava kao legitimne.

Današnji problem legitimnosti nema mnogo veze s fenome-nom klasične krize legitimnosti. Za razliku od nje, koju dije-lom izaziva sustavno dovođenje u pitanje dominantnog au-toriteta s pozicije na dnu, današnji problem je uglavnom re-zultat procesa dezintegracije unutar same elite. Takav proces dezintegracije je do određene mjere simptom stanja političke iscrpljenosti u kojem se nalazi društvo. Štoviše, s obzirom da nema nikakve alternative ili ozbiljne promjene, današnja elita se ne nalazi pod pritiskom da zbije redove. To rezultira time što se njezin problem legitimnosti shvaća kao proces iznutra


141

pokrenutog urušavanja ili postupnog razotkrivanja njezinog autoriteta. Gubitak legitimnosti nije povezan s nekom spe-cifičnom političkom prijetnjom. Zapravo, ukoliko se suoči s takvom prijetnjom, današnja elita mogla bi se ponovno doi-mati koherentnom ili jedinstvenom. Problem legitimnosti do-življava se kao osjećaj razdvojenosti i izopćenosti od ostatka društva. Osjećaj bivanja izvan dometa dominantna je tema u razmišljanjima političkih klasa. Istraživanja javnog mnije-nja, deliberativno glasovanje10, fokus grupe, vijeća sastavlje-na od građana i još tisuće drugih oblika savjetovanja pred-stavljaju očajnički pokušaj da se inače izopćena i razdvojena elita dovede u vezu s javnim mišljenjem.

Današnjim javnim životom dominira niz beskorisnih inici-jativa čiji je smisao pomoći političkoj klasi da prevlada vla-stitu izolaciju od svijeta. Kao što sam napisao u svojoj ranije objavljenoj knjizi Gdje su nestali svi intelektualci?, političari su »uključeni u nove inicijative osmišljene zbog infantiliza-cije čija je svrha ponovno se »spojiti« s javnošću«. (14) To je rezultiralo jasno vidljivom namjerom reinterpretacije demo-kratskog sudjelovanja kao maglovitog shvaćanja stava »neka se čuje i moj glas«. Kao što ćemo vidjeti, puno energije ulo-ženo je u ostvarivanje projekta kojim se želi premostiti pro-blem javnog angažmana umanjivanjem značenja demokra-cije. Pod krinkom demokratiziranja javnog života, javlja se nova oligarhija posvećena zagovaranju pseudosudjelovanja kojeg provode i pokreću elite.

10 Radi se o većem broju građana koji u manjim grupama raspravlja-Radi se o većem broju građana koji u manjim grupama raspravlja-ju o društvenim problemima. Svrha takve debate sastoji se u što pre-ciznijoj procjeni sklonosti javnog mnijenja na reprezentativnom uzor-ku, op. prev.


142

politika aktivističkog lobiranja

Izvana se čini kao da političku klasu pokreće nevjerojatna po-svećenost demokratizaciji društva. Ona neprestano reformira institucije, a one zastarjele pokušava učiniti transparentnijima i pristupačnijima. Vlade obožavaju savjetovati ljude, a od ta-kozvanih ljudi s interesima i zagovaračkih grupa često se traži da preuzmu inicijativu. Političari su pogotovo u Europi često oduševljeni zbog prepuštanja dijela svoje moći novim i »pro-svijetljenim« institucijama u Bruxellesu. Čak se rađa i nova ideologija kozmopolitizma koja obećava proširivanje demo-kracije njezinim oslobađanjem od nacionalnih stega.

Svatko koga nadahnjuju humanističke vizije svijeta prirodno je sklon podržati mjere koje potiču globalnu suradnju i rav-notežu. U načelu, treba podržati sve one tendencije za nadi-laženjem granica nacionalne države da bi se ostvarili globalni ciljevi. Međutim, sadašnji trend stvaranja »globalnog civilnog društva« u načelu je motiviran dubokim antidemokratskim porivom. Njega ohrabruje politička klasa koja se osjeća izlo-ženo i otuđeno od vlastitih nacionalnih institucija. Okret pre-ma kozmopolitizmu dijelom je potaknut željom da se izbje-gne odgovornost za posljedice njezinog djelovanja.

Barem u obliku u kojem postoji danas, kozmopolitska de-mokracija označava proturječnost u samom tom terminu. Ko-liko god parlamentarna demokracija bila ograničena, ljudi u njoj imaju barem formalno pravo birati predstavnike i raču-nati na njih. Ako ništa drugo, ljudi se nalaze u poziciji da iz-vrše pritisak na institucije koje se nalaze na teritoriju njiho-ve regije. U iznimnim okolnostima, ukoliko se njihovi pred-stavnici pokažu nefleksibilnima ili neodgovornima, javnost


143

može odmah odgovoriti, prosvjedovati, pobuniti se ili ih se čak riješiti. Bez obzira na neke manjkavosti nacionalnih in-stitucija, problemi istinskog sudjelovanja u vlasti mnogo su veći na međunarodnoj razini. U tom smislu, zagovornici glo-balnog civilnog društva imaju dvostruke standarde kritizira-jući demokratske nedostatke nacionalnih institucija dok isto-dobno izbjegavaju uhvatiti se ukoštac s puno snažnijom ten-dencijom birokratizacije na međunarodnoj razini. Kao što je rekao jedan od kritičara takvih dvostrukih kriterija, zagovor-nici globalnog civilnog društva »pretpostavljaju da transna-cionalne organizacije mogu pomoći u svjetskoj demokrati-zaciji bez propitivanja bilo predstavnika tih organizacija bilo njihove odgovornosti«. (15)

Zagovornici kozmopolitske demokracije zagovaraju nejasnu i nekoherentnu doktrinu koja malo govori o istinskom anga-žmanu javnosti. Prema jednom shvaćanju, »demokraciju bi trebalo shvatiti kao beskrajan proces, takav da ne možemo danas predvidjeti smjer u kojem će naredne generacije pro-micati oblike natjecanja, participacije i upravljanja.« (16) Ta-kav naglasak na procesu, a ne na bîti demokracije, odražava nonšalantan stav prema shvaćanju predstavljanja. Taj stav ne čudi s obzirom da je kozmopolitska svijest izrazito neprija-teljski raspoložena prema ideji suverenosti koju smatra »do-gmom koju treba prevladati«. (17) Neprijateljstvo spram su-verenosti i podrška »političkoj denacionalizaciji« potaknu-ti su ciljem odvajanja politike od pritisaka koje vrši javnost. Zbog toga je kozmopolitizam toliko neprijateljski nastrojen spram onoga što naziva populizmom kojeg smatra »Ahilo-vom petom« međunarodnih institucija. (18) Protivnici po-pulizma tim terminom označavaju ljude i pokrete koji nisu


144

uspjeli internalizirati poglede koje je politička elita smatrala ispravnima. Jedan zagovornik kozmopolitizma »zabrinut je zbog otpora prema međunarodnim institucijama kojeg pru-žaju društva, a ne nacionalne države«. (19) Drugim riječi-ma, problem s kojim se susreće kozmopolitizam nije politič-ka klasa koja upravlja institucijama nacionalne države, nego »otpor društava«, dakle »običnih ljudi«. Prema takvoj inter-pretaciji, prosvijećena mreža kozmopolitskih elita treba sa-državati »široke nacionalne društvene koalicije« koje su ne-prijateljske prema njezinom projektu.

Kozmopolitizam svoju vjeru ne polaže u ljude nego u civilno društvo koje zapravo označava mrežu grupa koje vrše priti-sak, kao i nevladine organizacije (NVO). Prema kozmopolit-skom svjetonazoru, nevladine organizacije i lobističke skupi-ne sačinjavaju avangardu prosvijećenog društva. Tim organi-zacijama, koje se često naziva i novim društvenim pokretima, dodijeljen je zadatak demokratizacije »svakidašnjeg života«. Paradoksalno je da se zagovaranje novih društvenih pokreta opravdava na temelju činjenice da predstavnička demokra-cija nije uspjela uključiti javnost. Smatra se da su društveni pokreti ljudima omogućili sudjelovanje u aktivnostima koje im doista nešto znače. Za razliku od parlamentarne demo-kracije, prosvjednički pokreti prikazani su kao oni koji pru-žaju mogućnost istinske participativne demokracije. Oni tvr-de da »oni koji brane zasluge participativne demokracije oče-kuju da se biračko tijelo angažira na aktivniji način nego što je to izlazak na izbore«. (20)

Pristalice novih društvenih pokreta glasačku apatiju često suprotstavljaju aktivizmu prosvjedničkih pokreta. »Dok je pokret ojačao, glasačka apatija se sve više povećala, a odaziv


145

birača opao je na drastičnu razinu«, smatra jedan pripadnik pokreta. (21) Zagovornici politike lobiranja ne uzimaju u ob-zir činjenicu da utjecaj tih pokreta ovisi o trajnom javnom ne-angažiranju. No, postoje brojni dokazi da su i NVO-i i druš-tveni pokreti prigrlili krajnje elitistički stil aktivizma. U važ-noj knjizi pod nazivom Slabljenje demokracije Theda Skocpol smatra da američke lobističke grupe i NVO-i vrlo rijetko žele uključiti u svoje redove obične ljude. Umjesto toga, oni dje-luju na način komunikacije »od vrha prema dnu«. Oni se u manjoj mjeri oslanjaju na mobiliziranje masovnog mnijenja; njih zanima utjecaj na ljude koji imaju javni značaj i oblikuju javno mnijenje. (22) Moglo bi se reći da su lobističke grupe i mnogi prosvjednički pokreti sastavni dio oligarhijske mreže koju su stvorile političke klase. Zbog toga prosvjednički po-kreti (pogotovo oni za prava potrošača i ekološki aktivizam) uživaju gotovo bezuvjetnu podršku i laskanje od strane me-dija i javnog života.

Neprofitne organizacije često se ponose svojom nezavisno-šću od tržišta i vlade, ali zapravo »one su u potpunosti pove-zane s njima, napose s vlašću«, zaključuje svoju knjigu Skoc-pol. (23) Njih redovito financiraju zaklade, kompanije i javne ustanove. Skocpolina studija govori o tome da su oni u ma-njoj mjeri zasnovani na članstvu nego što su bili u prošlosti. To su profesionalne institucije koje djeluju pod geslom »čini-ti-za« umjesto »činiti-s« ljudima. Osim toga što su »glomazne kad je riječ o broju ljudi i fokusirane na lobiranje, istraživanje i medijske projekte, njima se upravlja s vrha, čak i kad tvrde da govore u ime običnih ljudi«. (24) Za razliku od tradicio-nalnih društvenih pokreta, organizacije koje se same naziva-ju udrugama civilnog društva u osnovi su lobističke grupe,


146

po definiciji nezainteresirane mobilizirati široku masu ljudi. One su uglavnom organizacije usredotočene na medije, čiji je glavni cilj stjecanje publiciteta. Značaj koji lobističke gru-pe, NVO-i i grupe s kampanjama pridaju publicitetu, moti-viran je stavom da je njihov utjecaj tijesno povezan s njiho-vom slikom u javnosti. Doista, njihov utjecaj na društvo ovi-si o tome hoće li se uspješno predstaviti u javnosti. Shodno tome, pogon aktivističkog civilnog društva jednostrano je usmjeren prema stjecanju publiciteta u medijima. Velik broj aktivnih članova nije potreban za organizaciju koja omogu-ćava funkcioniranje mreže političke oligarhije. Kontakti u medijima i prijatelji na utjecajnim mjestima znatno su važ-niji od nekoliko tisuća aktivnih pristalica. Čak i kad aktivisti iz novih društvenih pokreta pokrenu neko zbivanje, važna je jedino prisutnost snimatelja i kamere. Nema mnogo svr-he prosvjedovati ili demonstrirati ako taj čin ne donese pu-blicitet skupini koja ga je pokrenula. Iz te perspektive, neki čin je uspješan ako dospije u medije. Klasičan trik Greenpe-acea je uključivanje male grupe profesionalnih prosvjednika čije je pojavljivanje profesionalno osmišljeno da bi izazvalo što veći dramatski efekt; to je tipičan primjer političkog tea-tra aktivista novih društvenih pokreta.

Mediji podržavaju i prihvaćaju aktiviste civilnog društva. Primjerice, u Velikoj Britaniji kampanje protiv izgradnje ce-sta, izvoza životinja, lanca brze hrane McDonald’s i procesi protiv genetski modificirane hrane obično se prikazuju kao aktivnosti odgovornih građana. U novije vrijeme mediji su prikazivali aktiviste za zaštitu okoliša koji su uništili zasade genetski modificirane hrane kao borbu Davida protiv ame-ričkog Golijata. Prema Johnu Vidalu, uredniku rubrike za


147

okoliš u Guardianu, »ekološki potaknuta kritika demokraci-je je sada dobila zamah, a one koji uništavaju usjeve trebalo bi doživjeti kao dio međunarodnog pokreta koji, zahvaljujući e-mailu i webu, onima koji nadziru grupe i povećanju mre-že poznanstava otvaraju nova pitanja, filozofije, etike, prav-ne argumente«. (25)

Takvo prikazivanje ekoloških aktivista kao inovatora koji mo-ralno iscrpljeno društvo opskrbljuju filozofskim pristupima vrlo se rijetko dovodi u pitanje. U svakoj prilici, neformalni aktivisti dobivaju pohvale zbog svog altruizma, društvene od-govornosti i moralnog svjetonazora. Kampanje poput »Zausta-vimo siromaštvo« imaju status poluslužbenih projekata.

Prisvajanje ciljeva aktivista novih društvenih pokreta od strane sadašnjeg britanskog političkog establišmenta postavlja zanimljiva pitanja o njegovom statusu. Potrošači i aktivisti za zaštitu okoliša rutinski se nastoje prikazati kao deprivilegira-ni radikalni autsajderi koji se neprekidno bore protiv moćnih interesnih skupina. Pogotovo aktivisti za zaštitu okoliša tvr-de da predstavljaju obespravljenu javnost koja nema nikakav značajan pristup političkom sustavu. Međutim, sudeći pre-ma izrazito pozitivnom predstavljanju takvih »autsajdera« u glavnim medijima, može se oprostiti donošenje zaključka da takav aktivizam uglavnom predvode »insajderi«.

Kao što smo rekli u raspravi o »Politici poricanja«, zagovor-nici aktivizma kojeg čine grupe koje vrše pritisak idu toliko daleko da odbacuju ideju kako je društvo zahvaćeno mučnom apatijom i društvenim angažmanom. Uspjeh prosvjednih gru-pa u dobivanju prostora u medijima interpretira se kao pozi-tivna preorijentacija javnosti od beznačajne formalne politike do znatno smislenijih oblika angažmana. Neki analitičari čak


148

prikazuju uključivanje ljudi u lobiranje za neku stvar kao do-kaz težnje mladih za istinskom participacijom. Cherny smatra kako su mladi odbacili stare birokratske strukture stranačke politike u ime istinske participacije u obliku aktivizma. (26) Sklonost da slobodno udruživanje dobije prizvuk napredne misije previđa jedan ključan problem, a to je da takve grupe uključuju daleko manji broj pojedinaca nego postojeće dis-kreditirane političke institucije. Dok pojava lokalnih civil-nih organizacija može igrati važnu ulogu pridonoseći razvo-ju političke kulture u nekom društvu, manje je vjerojatno da one mogu nadomjestiti učinke javnog neangažiranja u naci-onalnom političkom životu. Skocpol zaključno kaže: »profe-sionalno upravljani i hijerarhijski ustrojeni, civilni pokušaji istodobno ograničavaju mobilizaciju većine građana u javnu sferu i ohrabruju fragmentaciju društvenih identiteta i trivi-jalne polarizacije u javnim raspravama«.

Prosvjed nije postao samo izrazito cijenjena vrsta akcije, nego je osigurao i napola službeni mandat za kršenjem za-kona. Prosvjednici protiv GM hrane često su predstavljeni kao idealistički mladi ljudi koji se bore u naše ime. Bivaju-ći sastavnim dijelom britanske političke oligarhije, oni ima-ju slobodu prosvjedovanja koja je uglavnom uskraćena obič-nim smrtnicima. Kad je lord Meltchett, bivši aristokratski vođa Greenpeacea, uhićen zbog kriminalnih radnji i krađe, bio je šokiran dobivenim tretmanom. Što se njega tiče, njego-vo djelovanje bilo je »izravno očitovanje ‘moći naroda’«. Kao samoprozvani glasnogovornik britanskog naroda, Greenpea-ce se osjeća ovlaštenim poduzeti bilo koji oblik izravnog dje-lovanja kojeg smatra potrebnim za održavanje »zdrave i od-govorne demokracije«.


149

Kao i mnogi drugi vodeći lobisti, i Meltchett ima elitističko shvaćanje demokracije. Ono je potaknuto uvjerenjem da uko-liko netko vjeruje da nešto nije u redu, onda čekanje da neod-govorni politički sustav poduzme nešto po tom pitanju pred-stavlja luksuz kojeg si društvo ne može priuštiti. Profesionalci među zelenim aktivistima pretpostavljaju da imaju moralni autoritet uzeti stvar u svoje ruke s obzirom da oni djeluju u ime Naroda. Oni su uvjereni da ih njihovi originalni filozof-ski uvidi ovlašćuju da djeluju na najbolji mogući način.

Jedan od ključnih argumenata aktivista za prava potroša-ča koje koriste da bi opravdali kršenje zakona, glasi da poli-tički sustav zapravo nije demokratski te da je neodgovoran spram zahtjeva običnih ljudi. Doug Parr, šef kampanje britan-skog Greenpeacea, smatra da je javnost dovoljno jasno poka-zala svoj stav prema GM hrani te da Greenpeace djeluje tako da u osnovi izvršava volju naroda. Ali otkud Parru pravo izja-viti kako Greenpeace ima demokratsko pravo na kršenje za-kona? Čini se da se strah od GM hrane »pojavljuje s vreme-na na vrijeme u fokus grupama«. Za Parra fokus grupa, tra-dicionalni instrument istraživanja tržišta, predstavlja mjesto iskazivanja volje naroda. Još jedan parametar kojeg je koristio Parr da bi procijenio stav naroda jesu njihove navike kupova-nja. »’Dekontaminirajući’ proces u slučaju farme za uzgoj hra-ne, Greenpeace je djelovao u ime ljudi čiji stav nije mogao biti predstavljen«, kaže Parr. Zbog čega? Zato što je »javnost vrlo jasno pokazala što misli o tome tražeći da se GM hrana uklo-ni s polica u supermarketima«. Sumnja potrošača spram GM hrane predstavljena je kao čin istovjetan glasovanju na izbo-rima. Prema takvoj logici, ukoliko bi ljudima postali odbojni proizvodi poput žitnih pahuljica i ukoliko bi ih uspjeli ukloniti


150

s polica supermarketa, oni bi također imali i moralni autoritet da unište biljke od kojih se dobiva ova nepoželjna roba.

Parr također tvrdi da su prosvjednici djelovali u ime ljudi čiji stavovi bez njih ne bi mogli biti predstavljeni. Otkuda on to zna? Na temelju fokus grupa? Na temelju tržišnog istra-živanja o tome kakve su navike potrošača? Za nekog tko se sam proglasio predstavnikom javnosti, uvjerenost o isprav-nosti djelovanja dovoljna je da bi se ono opravdalo. Čini se da kozmopolitsku kritiku parlamentarne demokracije po-kreće adut kojim se prosvjednicima omogućuje da prekrše zakon. George Monbiot, istaknuti novinar i vođa kampanje za zaštitu okoliša, smatra da glasni prosvjed predstavlja gra-đansku dužnost zato jer »parlament nije u cijelosti predstav-nički... On je usmjeren na ciljanu skupinu birača i na moć-ne institucije, a ne na siromašne, ranjive ili one koji još nisu rođeni«, kaže Monbiot. (27) Uvlačeći u priču čak i one koji još nisu rođeni, Monbiot stvara impresivno biračko tijelo čiji glas parlament ignorira. Zauzvrat, zahtjev da se govori u ime nerođenih govori o nekim nadnaravnim moćima koje oči-gledno nedostaju običnim političarima.

Nema sumnje da je parlamentarna demokracija nesavršena i u načelu podložna određenim interesnim skupinama. Veći-na ljudi ima malo toga za reći u vezi načina kojima se uprav-lja društvom, a politička oligarhija ima interese koji su obič-no proturječni onome što predstavlja dobrobit za društvo. No, ljudi imaju barem formalno pravo izabrati one koji će govo-riti u njihovo ime. Bez obzira na nedostatke parlamentarne demokracije, ona barem poziva ljude da glasuju za pojedin-ce i stranke koje odražavaju njihove vlastite sklonosti. Takav politički sustav također omogućuje ljudima (iako neredovito)


151

da se riješe političara koji su izgubili potporu biračkog tijela. Paradoksalno, takav sustav neučinkovite demokracije znatno je bolji od takozvanog aktivnog sudjelovanja grupa civilnog društva. Zbog čega? Izabrani političari i stranke barem imaju mandat da govore u ime javnosti. Nasuprot tome, lord Mel-tchett može govoriti jedino u ime kolega koji su ga postavi-li na čelno mjesto udruge Soil Associations11. Problem se ne sastoji u tome je li Meltchett u pravu ili u krivu kad se radi o nekoj temi, nego u tome što ima ovlasti govoriti samo u vla-stito ime i ni u čije drugo. Lord Meltchett nema ništa veće pravo govoriti u moje ime od vođe bilo koje druge slobod-ne udruge građana. Nasuprot tome, moj zastupnik u parla-mentu (s kojim se uvelike ne slažem) ima barem to pravo da se može proglasiti osobom koja me zastupa.

U stvarnosti, lobističko-aktivistička kritika reprezentativne demokracije u osnovi je duboko antidemokratska. Ona je za-snovana na pretpostavci da pojedinci koji nisu izabrani i koji oholo djeluju u ime neke više moralne svrhe imaju veće pra-vo djelovati u ime javnosti od političara koji su na vlast došli nesavršenim političkim procesima. Aktivisti za zaštitu oko-liša koji svoje ovlasti temelje na samoizabranoj mreži skupi-na za lobiranje predstavljaju daleko uže biračko tijelo od iza-branih političara. Sudeći prema njihovim postignućima, od-govor grupa za lobiranje na ozbiljan problem demokratske odgovornosti nalazi se u tome da je se u potpunosti izbjegne, zagovarajući umjesto toga lobiranje interesnih skupina.

Profesionalizacija prosvjeda govori o tome da je velik dio druš-tvenih pokreta postao sastavnim dijelom institucija političke

11 Soil Associations je britanska udruga za zaštitu okoliša koja pro-Soil Associations je britanska udruga za zaštitu okoliša koja pro-movira organski uzgojenu hranu, op. prev.


152

oligarhije. Takav razvoj situacije najupadljiviji je tijekom veli-kih međunarodnih skupova koji danas omogućavaju fokus na kozmopolitski prosvjed. Na takvim skupovima ima mjesta za sve. Tradicionalni političari i dužnosnici sastaju se da bi odlu-čili o »sudbini svijeta«. U međuvremenu, za njih lobira čitava legija NVO-a koji održavaju vrlo slične konvencionalne sku-pove na »alternativnim mjestima«. Na ulicama se u to vrije-me okupljaju gnjevni prosvjednici koji su pristigli iz svih dije-lova svijeta da bi ukazali na stavove ljudi čiji se glas inače ne bi mogao čuti. Kozmopolitska demokracija svojim djelovanjem pretvara se u karneval mreža, lobiranja, utjecaja na medije i neizbježne prosvjednike na ulicama. Takva mreža predstavlja dio javnosti koji je znatno više oligarhijski ustrojen nego što je to bio u prošlosti. Kako kaže Skocpol, »Amerikanci s počet-ka dvadesetog i prvog stoljeća žive u demokraciji koja slabi, u demokraciji u kojoj se sve manje može sudjelovati i u građan-skom svijetu koji je sve više oligarhijski ustrojen.« (28)

Formalnom i nepotpunom karakteru predstavničke demo-kracije može se štošta prigovoriti. Ali zagovornike kozmopoli-tizma i novih društvenih pokreta znatno manje motivira strast prema demokraciji nego želja za stvaranjem privida poveza-nosti s ljudima. Zbog toga se aktivizam, čak i kad ga predvodi mala skupina ljudi koji su profesionalni lobisti, često smatra još jednim optimističnim znakom oporavka demokracije.

nadilaženje demokracije

Kritičari predstavničke demokracije rijetko se dotiču pro-blema koji proizlaze iz društvenog neangažiranja javnosti. Posve suprotno, aktivizam malenog broja lobista služi kao


153

pragmatična alternativa javnom angažmanu. Umjesto da pro-nađu načine kojima bi obnovili demokratski duh, ideolozi civilnog društva vježbaju se u dogovaranju. Oni zagovara-ju ideju deliberativne demokracije kao prosvijećenu alterna-tivu predstavničkoj demokraciji. Deliberativna demokracija obično označava mali forum u kojem se ljudi mogu uključi-ti u dijalog licem u lice i pri kojem bi trebali imati dovoljno vremena promisliti o tuđim stavovima.

Smatra se da deliberativna demokracija12 daje smisao sudje-lovanju stoga što su sudionici uključeni u dijalog koji izravno dovodi do jasno razlučivih rezultata. No rijetko se govori o tome do kakvih posljedica mogu dovesti takve odluke. To nas ne treba čuditi s obzirom da deliberativni demokrati vjeruju kako dogovaranje već samo po sebi predstavlja cilj. Takvo fo-kusiranje na dogovaranje poništava smisao demokracije kao instrumenta kojim javnost može utjecati na način kojim se upravlja društvom, i umjesto toga zagovara tehniku formal-nog pregovora. Kao što kažu Gorg i Hirsch, takav stav služi da bi se »načela demokracije učinila izlišnima«, s obzirom da demokraciju pretvara u »puki proces pregovaranja«. (29)

U stvarnosti, pregovori se pretvaraju u instrument upravlja-nja koji se prikazuje kao istinsko dogovaranje. Inicijativa za njih uvijek dolazi s više instance, a uvjete pod kojima se ono zbiva određuju profesionalni pregovarači. Proces dogovaranja

12 Riječ je o sustavu vlasti u kojem se o svim javnim stvarima odlučuje zajedničkom raspravom i konsenzusom. Takav sustav naglasak polaže na razum i logičku argumentaciju, a ne na sviđanje ili unaprijed stvore-ne političke afinitete i temelji se na premisi da bi građani svoj stav tre-bali iskazivati stalno, a ne samo jednom u četiri godine izlaskom na bi-ralište, op. prev.


154

ovisi o »procedurama, tehnikama i metodama« koje su ra-zradili stručnjaci. (30) I samom procedurom upravljaju pro-fesionalni savjetnici pomagači čija su pravila smišljena tako da pomognu upravljanjem sudionika. To nije forum u ko-jem su svi sudionici jednaki. Zapošljavaju se vješti pomaga-či zato da bi stvorili prikladnu atmosferu i poželjne rezulta-te. Jedan komentator vrijednosti takvih »porota građana« za-pazio je da se one oslanjaju na »uvježbane moderatore« koji omogućavaju »pravedan proces«. (31) No, i bez vlastite svi-jesti, takav iznimno manipulativan okoliš pojavljuje se kao nadmoćna alternativa »liberalnim institucijama« koje poti-ču pasivnost građana. (32) Ovdje se radi o lažnom dogova-ranju i istinskoj manipulaciji.

Deliberativni demokrati ne libe se priznati činjenicu da nji-hova podrška takvim forumima ovisi o tome da sudionici do-nesu pravu odluku. Deliberativnu demokraciju se često po-država na temelju toga što ona stvara klimu koja potiče lju-de da promijene svoje stavove i da prihvate duh kojeg podr-žavaju organizatori foruma. Dogovaranje se favorizira zbog toga što se njime mogu širiti stavovi organizatora. Da bi se osiguralo postizanje tog cilja, interpersonalna dinamika gru-pe vrlo je pomno kontrolirana. Da bi se spriječilo spontano pojavljivanje neformalnih vođa grupa, »većina moderatora je upozorena na način kojim dogovaranjem mogu domini-rati otvoreni pojedinci od povjerenja«, kaže se u jednom tek-stu koji se bavi ovom temom. (33) Čini se da deliberativna demokracija djeluje nabolje onda kad se »otvoreni pojedin-ci od povjerenja« postave na njihova mjesta.

Neki zagovornici deliberativnu demokraciju smatraju obli-kom društvenog inženjeringa kojim se može manipulirati


155

sudionicima da dođu do »pravilnih« rezultata. Hoggett i Thompson deliberativnu demokraciju smatraju pokretačem emocionalnog upravljanja sudionicima. Oni strahuju da može doći do pogrešnih odluka ukoliko se grupi dopusti da razvije svoju vlastitu emocionalnu dinamiku: »U iznimnim okolnosti-ma, smatramo da je grupa došla do pogrešnih zaključaka s ob-zirom da su njezine kolektivne emocije imale presnažan utje-caj na njezino dogovaranje«. Ovdje nema mjesta istinskoj po-litičkoj raspravi i dijalogu. Ljudi mogu vijećati i savjetovati se sve dok ne dođu do »ispravnih zaključaka«. Da bi se postigao ovaj cilj, Hoggett i Thompson savjetuju usvajanje »tehnologi-ja dogovaranja« poput »korištenja moderatora i savjetnika-po-magača malih izdvojenih grupa, početnih sesija i ostalih me-toda za povećanje učinkovitosti savjetodavnih vijeća«. (34) O našem vremenu dovoljno govori činjenica da se postupak koji izgleda kao da je proizašao iz Orwellove 1984. predstavlja kao prosvijećena alternativa predstavničkoj demokraciji. Pretpo-stavka da profesionalni pomagač posjeduje moralni autoritet kojim može odlučiti kako bi se ljudi trebali osjećati, predstavlja simptom patronizirajućeg stava spram »pregovarača«.

U prošlosti, društveni je inženjering bio usmjeren prema ja-sno oblikovanom cilju, poput korištenja obrazovanja da bi se postiglo društvo jednakosti. Danas inicijative poput upravlja-nja ljudskim emocijama nisu povezane s nekim širim politič-kim ciljem. Takve inicijative nemaju drugu svrhu osim omo-gućavanja razdvojenim elitama da uspostave nove mogućno-sti kontakata s javnošću. Povezivanje, interakcija i sudjelova-nje prikazani su kao pozitivne vrline čija je ispravnost neupit-na. Zbog toga se društveno uključivanje pojavilo kao temeljna vrlina koju uzdiže kulturalna i politička elita.


156

Iskustvo razdvojenosti potaknulo je osjetljivost političke elite spram problema društvene kohezije. Taj problem nije osobi-na samo našeg vremena. Još od početka devetnaestog stolje-ća, moderna društva su povremeno proživljavala krizu vred-nota. U prošlosti su konzervativci, liberali, radikali, pa čak i socijaldemokrati uviđali da bez konsenzusa utemeljenog na zajedničkoj platformi značenja društvo postaje dezorijentira-no i zbunjeno. Ljevičari i konzervativci se nisu slagali jedino kad je riječ o oblicima putem kojih bi se mogao postići takav moralni cilj. Dok su desničari zagovarali obnovu staromod-nog kršćanstva, radikali su smatrali da je tradicionalna religi-ja diskreditirana ili je u moderno doba postala nevažna. Oni su zagovarali nove oblike sekularne vjere, niz puta usko po-vezane sa znanošću kao alternativom.

Današnja situacija znatno se razlikuje od one iz prošlosti, od pokušaja pronalaženja moralnog cilja. Današnja elita je pri-grlila daleko skromniju misiju preobraćanja vlastitih težnji za ponovnim povezivanjem u moralne vrednote. Sudjelova-nje kao takvo dobilo je moralni smisao; ono se često pred-stavlja kao cilj sam po sebi. Uključivanje ili društveno uklju-čivanje u današnjem političkom rječniku predstavlja temelj-nu moralnu vrednotu. Termin »društveno uključivanje« če-sto se koristi kao retorička gesta ili na nejasan način. Iako mu nedostaje bilo kakvo precizno značenje, on označava ja-snu orijentaciju političkih klasa spram javnosti. Uključivanje u osnovi označava institucionalizirano sudjelovanje i uklju-čivanje u što više djelovanja. Kao što je to slučaj s fokus gru-pama koje su potaknuli deliberativni demokrati, »institucije koje uključuju« ne moraju imati moć ili utjecaj nad pitanjima koja su važna ljudima. Uključivanje je vrednota sama po sebi


157

– nije bitno u što je netko uključen. Politički plan uključiva-nja uobičajeno je povezan s mutnim pojmom »dati do zna-nja što misliš«. Model institucije koja uključuje je onaj u ko-jem se može čuti glas svakoga i u kojem svatko ima osjećaj da je njegov ili njezin glas saslušan. To je u manjoj mjeri po-vezano sa sposobnošću da se izvrši utjecaj ili stekne moć, a u većoj mjeri se odnosi na terapijski učinak ispuštanja ventila, odnosno davanja oduška. Takvo hinjeno sudjelovanje služi kao model kojim se političkoj klasi pomaže da se ponovno »poveže« s javnošću s kojom je izgubila kontakt.

Elita je objeručke prihvatila projekt kojim se svakome omo-gućava da se »čuje i moj glas«, napose onima koji su bili is-ključeni. U praksi, to znači stvaranje prostora za uključiva-nje. Uzmimo za primjer popis događaja smišljenih da bi se »u deliberativne procese uključili različiti akteri« – »građan-ska vijeća, građanski paneli, odbori, konferencije o postiza-nju konsenzusa, radionice o scenarijima, deliberalitivno gla-sovanje, fokus grupe, mapiranje prema više kriterija, javni sa-stanci, sve veće sudjelovanje u ruralnim zajednicama i vježbe iz zamišljanja«. (35) Ono što odlikuje sve te institucije jest da one nemaju nikakvu drugu svrhu osim da uspostave kontakt između uključenih i elite koja je od njih razdvojena.

Imperativ uključivanja također je utjecao i na postojeće in-stitucije. Škole, sveučilišta, muzeji, knjižnice, sportske i ko-munalne organizacije, kazališta: to su samo neke od institu-cija čija je svrha sada postala zadatak uključivanja. Pritisak za uključivanjem naveo je mnoge od tih institucija da izgu-be iz vida ono što je bila njihova izvorna svrha i smisao po-stojanja. Sve ono što sprječava uključivanje (visoki standar-di, velika očekivanja, izazovni susreti, zahtjevan angažman)


158

mora uzmaknuti pred procesom uključivanja. Ne čudi sto-ga da je laskanje javnosti postalo sastavni dio duha kultur-nih i obrazovnih institucija. Za elitu se zaglupljivanje kultu-re čini malom cijenom koju treba platiti za mogućnost po-vezivanja s javnošću.

Glavna namjera zagovaranja uključivanja jest poništiti pro-blem iscrpljenosti politike čineći javnu sferu prostorom kojim vlada banalnost. Inteligentni ljudi vrlo rijetko pristaju da ih predstavljaju udaljene birokratske institucije – oni žele da ih se shvati ozbiljno. U najboljem slučaju, takve inicijative koje idu od vrha prema dnu doživljavaju se kao oblik velikodušno-sti ili davanja ovlasti. Nažalost, u nekim slučajevima ljudi se tada počinju osjećati nezasluženo ovlaštenima. Laskanje može prouzročiti želju za još većim laskanjem, institucionalizacijom onog što na tragičan način služi tome da ljude odvrati od su-čeljavanja s izazovima koji se nalaze pred njima.

Društveni inženjering također ne postiže ni željeni rezultat povezivanja političke klase s ljudima. Nakon više od dva de-setljeća politike koja zagovara uključivanje, politička klasa je u sve većoj a ne manjoj mjeri razdvojena od ljudi. Zagluplji-vanje javne sfere zapravo umanjuje mogućnost za istinskom razmjenom iskustava i istraživanjem novih ideja. Razvoj no-vih ideja je od ključnog značaja za hvatanje ukoštac s trenut-nim stanjem politike i neprilike u kojoj se ona nalazi. Buduć-nost demokracije ovisi o angažmanu u vezi važnih pitanja.

Društveno uključivanje najčešće se predstavlja kao važan as-pekt demokratizacije života. Institucije koje uključuju sma-traju se demokratskijima nego one koje isključuju jer je u nji-ma svatko dobrodošao. »U složenim društvima demokracija se sastoji u tome da omogući pojedincima i grupama da se


159

afirmiraju i da ih se prepozna kao ono što jesu ili što bi želje-li biti«, smatra jedan zagovornik uključivanja. (36) Međutim, takvo izjednačavanje demokracije s pravom na izricanje sta-va predstavlja temeljnu redefiniciju ovog važnog političkog koncepta. Prava demokracija nije poklon u obliku afirmaci-je koji je darovan ljudima. To je oblik političkog života koji otvara mogućnosti za sudjelovanje ljudi u donošenju odluka koje utječu na njihove živote. Institucionalizacija uključivanja nastoji premostiti problem demokracije. Ona također nadi-lazi pitanje smisla i značenja. Ona uključivanje i mogućnost da se kaže vlastiti stav nudi kao zamjenu za svrhovitu politi-ku. Uključenost postaje cilj sam po sebi, pri čemu se izbjega-va zadaća sučeljavanja sa svrhom politike.

Bilješke

1 Frank (2004), str. 248. 2 Alexander (2005). 3 Wallis (2005). 4 Frank (2004), str. 1. 5 Bennett (2003), str. 17. 6 Alexander (2005), str. 6. 7 William Davies, ‘Will the secular left continue bowling alone?’, New

Statesman, 15. studenoga 2004. 8 Michael Gronewalter, ‘Don’t get Smart, get Stupid’, DemocraticUn-der-

ground.Com, 24. travnja 2002. 9 http://www.yubanet.com/cgi-bin/artman/exec/view.cgi/10/14328,

14. listopada 2004.


160

10 Gary Indiana, ‘No Such Thing as Paranoia’, The Village Voice, 25. svib-nja 2004.

11 Moore (2001), str. 87. 12 Bauman (2003), str. 20. 13 Dalton (2004), str. 91. 14 Furedi (2004), str. 89. 15 Baker (2002), str. 926. 16 Archibugi (2004), str. 440. 17 Archibugi (2004), str. 452. 18 Zum (2004), str. 10. 19 Zum (2004), str. 10. 20 Malcolm J. Todd i Gary Taylor, «Uvod” u: Todd i Taylor (2004), str.

25. 21 Kevin Farnsworth, ‘Anti- Globalization , Anti-Capitalism and the De-

mocratic State’, u: Todd i Taylor (2004), str. 61. 22 v. Skocpol (2003). 23 Skocpol (2003), str. 151. 24 Skocpol (2003), str. 224, 228-9. 25 John Vidal, ‘Seeds of Dissent’, the Guardian, 17. kolovoza 1999. 26 Cherny (2000). 27 v. G. Monbiot, ‘Disruptive protest is a civic duty’, the Guardian, 19. ko-

lovoza 1999. 28 Skopcol (2003), str. 11. 29 Gorg i Hirsch (1998), str. 598. 30 Pimbert i Wakeford (2001), str. 23. 31 Smith i Wales (2000), str. 55. 32 Smith i Wales (2000), str. 52. 33 Smith i Wales (2000), str. 60. 34 v.Thompson i Hoggett (2000), str.352, i Hoggett and Thompson (2002),

str. 120. 35 Pinbert i Wakeford (2001), str. 23. 36 Gregg Martin, ‘New Social Movements and Democracy’, u: Todd i

Taylor (2004), str. 37.

161

7Politika straha

Odsutnost političke svrhe i jasnoće ciljeva u budućnosti ne-prestano osnažuje kulturološki osjećaj kojeg smo nazvali kon-zervativizmom straha. U javnom životu takav osjećaj često se doživljava kao politika straha. Posljednjih godina postalo je uobičajeno da jedna skupina političara optužuje svoje pro-tivnike upravo zbog provođenja takve politike.

Termin »politika straha« implicira da političari svjesno ma-nipuliraju ljudskim strahovima da bi postigli svoje ciljeve. Nema sumnje da oni strah smatraju važnim sredstvom da se njihova poruka čuje jasno i glasno. Strategije zastrašiva-nja ponekad djeluju tako da podrivaju suparnike i da dobi-ju prešutni pristanak biračkog tijela. Međutim, kao što ćemo uskoro vidjeti, politika straha nije samo manipulacija javnim mnijenjem. Ona postoji kao nezavisna snaga. Unatoč tome, političke elite, javne osobe, dijelovi medija i oni koji provo-de kampanje izravno su odgovorni za korištenje straha da bi postigli svoje ciljeve i nakane.

Komentari o politici straha taj fenomen uglavnom smatraju izoliranim trendom i zbog toga previđaju činjenicu kako je on neizbježna posljedica dominantnog osjećaja iscrpljenosti po-litike. Fatalistički stavovi postoje usporedo s tjeskobom zbog budućnosti koja zauzvrat stvara nelagodu u javnosti jer se ona ne može nositi sa životnom neizvjesnošću. Primjerice, prizor »puštanja duha iz boce« kojim se izražava zabrinutost i nemir često se koristi u medijima da bi se dočarao neki potencijalno uzbudljiv izum. U takvim okolnostima, čak se i profesionalni političari kojima je cilj širiti strah, nađu u situaciji u kojoj i njih


162

same preplavi isti strah. Kao što je spomenuto u prethodnom poglavlju, razdvojenoj eliti nedostaje osjećaj kohezije i svrho-vitosti. Ona je često prožeta osjećajem dezorijentacije i povla-čenja zato jer je suočena s vlastitom zbunjenošću. S vremena na vrijeme, u javnost dolaze i njezini vlastiti unutrašnji stra-hovi. Politika straha je ispravno opisana kao projekt manipu-lacije kojem je svrha neutralizirati nesuglasice u javnosti. To je točno, ali treba reći da je to također i mantra koju razdvojena elita stalno ponavlja i koja predstavlja njezin odgovor u okol-nostima izolacije. Kao što ćemo vidjeti, jedna od draži politi-ke straha jest u tome što one koji je provode u djelo oslobađa obveze da kažu što ona uistinu predstavlja.

politika straha i njezino kruženje u javnom diskursu

Poticaj za nastanak današnje rasprave o politici straha dola-zi od uvjerenja kako je ona postala jednom od najznačajni-jih odlika javnog života u razdoblju nakon jedanaestog rujna. Većina komentatora politiku straha povezuje sa stilom vlada-nja kojeg provodi Busheva administracija, a mnogi ponov-nom izboru Busha za predsjednika pripisuju odgovornost za utjecaj kojeg je ona imala na američko biračko tijelo. Najve-ća optužba protiv Busha sastoji se u tome da je strah postao njegovo najvažnije oružje, te da se nakon jedanaestog rujna javnost neprestano manipulirala poticanjem straha od tero-rizma zato da bi se Busheva vlada održala na vlasti. Mnoga ograničenja građanskih prava koja su uslijedila, poput Pa-triot Acta13, nakon jedanaestog rujna predstavljena su kao simptom trenda postizanja dominacije korištenjem straha.

13 Radi se o zakonu donesenom u listopadu 2001. kojim SAD dobiva-ju mnogo veće pravne ovlasti za borbu protiv terorizma u Sjedinjenim

politika straha

163

»Nakon jedanaestog rujna politika straha postala je zajed-nička točka političkih i financijskih elita koje vode ovu ze-mlju i učinila je Bushevu administraciju moćnom«, kaže je-dan kritičar iz akademskih krugova. (1) Za neke komenta-tore i sama činjenica da je Bush pobijedio na izborima 2004. godine svjedoči o izuzetno velikoj moći politike straha: »Po-stalo je sve jasnije da atmosfera straha koju proizvodi Bushe-va administracija na valu nacionalne traume ima širok do-met«, upozorava urednik online izdanja AlterNet. (2) Nakon izbora 2004. godine Bushevi protivnici rutinski prikazuju sva-ku njegovu inicijativu kao primjer takve politike. Primjeri-ce, 2005. godine demokratski senator Edward Kennedy re-kao je da je Busheva politika socijalne skrbi provedena kori-štenjem politike straha.

U Britaniji Blairova vlada je također česta meta sličnih op-tužbi usmjerenih u istom pravcu, primjerice kad je u parla-mentu u studenom 2004. donijela niz zakona kojima se šti-ti državni poredak. Tadašnji državni tajnik David Blunkett odgovorio je »kako se ovdje ne radi o politici straha, nego o donošenju smislenih i zdravorazumskih mjera u svrhu za-štite ljudi«. (3) Iako mnogi članovi Novih laburista u načelu podržavaju sadržaj ovih optužbi, oni smatraju da ih oni mo-raju provoditi jer inače nitko drugi to ne bi učinio. Komen-tirajući zakone o kojima je govorio Blunkett, jedan od vode-ćih pristalica vlade rekao je ovo: »Da laburisti nisu provodi-li politiku straha, ona bi to sama učinila«. (4)

Tijekom razdoblja prije parlamentarnih izbora u Britani-ji 2005. godine, komentatori su prihvatili politiku straha kao

Državama kao i u inozemstvu. Između ostalog, njime se povećava nadzor nad komunikacijama, financijskim transakcijama i privatnim podacima o građanima, čime su drastično smanjene građanske slobode, op. prev.


164

okvir kojim su tumačili sva zbivanja. »Politika straha proži-ma ovu zemlju«, kazao je Tony Travers, politolog na London School of Economics. Ovakav stav dijeli i oksfordski profesor Guy Goodwin-Gill smatrajući da su »političari uvjereni kako im strah i tjeskoba mogu pomoći da pobijede na izborima«. (5) Nekoliko dana prije održavanja izbora, Rowan Williams, kanterburški nadbiskup izašao je u javnost s otvorenim pi-smom u kojem je tražio da sve stranke prestanu poticati poli-tiku zasnovanu na strahu. »Unatoč najboljim namjerama, iz-borna kampanja se ubrzo može pretvoriti u natjecanje tko će u što većoj mjeri zastrašiti birače«, kazao je nadbiskup. (6) Za vrijeme izborne kampanje kandidati su se međusobno optu-živali za igranje na kartu straha, a tijesna povezanost politike i straha dotad je već postala neporecivom činjenicom.

Komentatori zabrinuti zbog politike straha prepoznali su rat protiv terorizma kao ono oruđe koje je stvara i pogoni. Više nije neobično reći da strah od terorizma može prouzro-čiti snažan osjećaj tjeskobe i nemira. Ali važno je prisjetiti se kako politizacija straha zbog terorizma nije nov izum. Čak i prije jedanaestog rujna vlade nisu odoljele iskušenju da za-igraju na kartu terora. Spekulacije o »katastrofalnom tero-rizmu« i »oružju za masovno uništenje« potječu iz 1990-tih. Predsjednik Bill Clinton imenovao je nacionalnog koordi-natora za sigurnost, zaštitu infrastrukture i protuterorizam u svibnju 1998. zato da bi »svi resursi bili iskorišteni u punoj snazi te na djelotvoran i brz način«. U studenom 1998. sku-pina stručnjaka za vanjsku politiku kazala je da je »opasnost da se oružja za masovno uništenje upotrijebe protiv Ameri-ke i njezinih saveznika sada mnogo veća nego ikad prije, još od razdoblja kubanske krize iz 1962..« (7)

politika straha

165

Do kraja 1990-ih raznolike političke interesne grupe prihva-tile su zagovaranje politike straha u vezi s katastrofalnim po-sljedicama terorizma. Nekoliko tjedana prije 11. rujna 2001. Sir William Stewart, bivši britanski glavni znanstveni savjet-nik, upozorio je kako su poteškoće s pojavom bolesti slinav-ke vladi novih laburista pokazale u kojoj je mjeri Britanija ra-njiva u kontekstu neke moguće prijetnje biološkim oružjem. (8) Lakoća kojom je Stewart prelazio s teme krize britanskog sela na bauk biološkog napada dovoljno govori o atmosferi straha kao današnjem političkom oruđu.

Nakon 11. rujna 2001. političari, poduzetnici, organizacije koje brane određene stavove kao i određene interesne grupe trudile su se progurati svoje uskogrudne interese manipulira-jući javnim osjećajem tjeskobe zbog potencijalnog terorizma. Sve one smatrale su da je korištenje teme sigurnosti jedini na-čin da njihovi argumenti i tvrdnje dobiju publicitet. Poduzet-nici su sustavno koristili temu nacionalne sigurnosti da bi do-bili potrebnu javnu potporu i reklamu. Paradoksalno je da su kritičari velikih kompanija koristili sličnu taktiku: mnogi akti-visti za zaštitu okoliša počeli su dovoditi u vezu svoja tradicio-nalna alarmantna predviđanja s javnim strahom od teroristič-kih napada. Vodeći američki borac za prava potrošača Ralph Nader upozorio je da bi, u slučaju da avion udari u nuklear-nu centralu, posljedice bile tako strašne da bi kontaminirano područje bilo veliko »poput Pennsylvanije«. Jedan od najma-štovitijih scenarija nastao je u Worldwatch institutu. Ta usta-nova izdala je proglas pod nazivom »Bioteror u vašem ham-burgeru« u kojem se govori da bi, iako su prethodni pokuša-ji za pročišćavanjem američkog prehrambenog lanca »pro-pali ne uspjevši potaknuti političare«, domoljubni zahtjev za


166

nacionalnom sigurnošću mogao »napokon dovesti do smislene akcije«. Detroit Project, kampanja koju su pokrenuli liberalna komentatorica Arianna Huffington i američka udruga za pro-pagiranje korištenja automobila s efikasnom potrošnjom gori-va, povezala je kampanju protiv terenskih SUV vozila s ratom protiv terorizma s obzirom na potrebu »da se oslobodimo za-visnosti o nacijama i teroristima koji drže svjetske zalihe nafte i koji nas zbog naše ovisnosti o njoj drže taocima«.

Neki aktivisti za zaštitu okoliša smatraju da njihovi programi nude najefikasniju protu-terorističku strategiju. U članku na online časopisu OnEarth, David Corn, urednik washington-skog tjednika sklonog ljevici The Nation kaže da »tehnologije koje već dugo vremena dovode u pitanje zagovornici zaštite okoliša predstavljaju potencijalnu prijetnju u današnjoj eri te-rorizma«. »Zaštita okoliša morat će postati ključna sastavnica borbe protiv terorizma.«. Čak su i radikalni kritičari rata u Ira-ku govorili o njemu potpaljujući strah od terorizma. Britanska koalicija Zaustavite rat smatra da će »srljanje u rat protiv Iraka prouzročiti iste one prijetnje terorizmom koje ljudi koji zdra-vorazumski razmišljaju žele spriječiti«. George Michael uzne-mirio je javnost objavivši 2002. pjesmu pod nazivom »Upu-cajte psa«, ali i to je bila neka vrsta argumenta protiv rata zato jer će nas on učiniti još ranjivijima spram terorizma. »Imam dojam da će, nakon što sve ovo prođe, oni upucati psa«, kaže Michael u svojoj pjesmi u kojoj su »oni« »Mustafe« i »momci iz Gaze« a pas je Blairova Britanija. U video spotu pjesme na-lazi se karta Britanije nad kojom je ucrtana meta.

Busheva retorika straha ne predstavlja nikakvu iznimku. Ta-kav stav zastupaju i vođe drugih interesnih grupa, pa čak i Bushevi protivnici. Tijekom predsjedničke kampanje 2004.

politika straha

167

priča o strahu nije bila ništa manje prisutnai važna kod Kerryja negoli kod Busha. »Kerry i njegovi pristaše prigrlili su Bushe-vu strategiju igranja na kartu straha zbog javne nesigurnosti, ponekad koristeći gorljive optužbe da bi potpalili atmosferu«, stoji u jednoj dalekovidnoj analizi izborne kampanje iz 2004. (9) Doista, pretvarajući Busha u figuru od koje treba straho-vati, demokrati su se pokazali najvećim zagovornicima politi-ke straha. Dok je Bush imao jednodimenzionalan stav prema prijetnji terorom, Kerry je uspio proširiti strah na više područ-ja. Demokrati su tvrdili da će Bush, bude li ponovno izabran, posegnuti za vojnom moći čime će cijeli svijet pretvoriti u još opasnije mjesto. »Unatoč obilnoj retorici, Bush nije uspio uz-dignuti nacionalnu sigurnost na zadovoljavajuću razinu«, sto-ji na internetskim stranicama Demokratske stranke. Ukratko, poruka glasi da sigurnost SAD-a ovisi o izboru Kerryja. Tije-kom kampanje i Kerry je iskoristio priliku da manjak cjepiva protiv gripe pretvori u priču o uznapredovalom strahu. On je posegnuo za ovim problemom rekavši da se Bushu ne može vjerovati kad je riječ o zaštiti javnog zdravstva. Njegova je izja-va izazvala paniku; ljudi koji nikad prije nisu čuli za cjepivo protiv gripe panično su stajali u redovima da ga prime.

Mnogi kritičari politiku straha prepoznaju samo u njezinom grotesknom obliku. Oni redovito primjenjuju dvostruke kri-terije pri procjeni tko koristi strah kao političko oružje. Čini se da se Busha procjenjuje prema drugim kriterijima nego Kerryja. Bushevi kritičari koji su pribjegli širenju panike taj čin smatrali su osvješćivanjem javnosti, a ne zagovaranjem straha. No, mnogi radikalni aktivisti nisu ništa više izbirljivi u svojem korištenju retorike terora od Busha. Oni tako pišu o teroru kojeg doživljavaju siromašni Amerikanci koji nemaju


168

zdravstveno osiguranje ili o teroru rasne politike nad manji-nama. Prema jednom kritičaru tog stanja, »terorizam se ta-kođer sastoji i od onog što bi se moglo nazvati ‘terorizmom svakidašnjeg života’ koji se dijelom očituje u patnjama i te-gobama milijuna odraslih ljudi i djece kojima nedostaje pri-kladna hrana, zdravstvena skrb, posao, mirovina i osnovne životne potrepštine«. (10) U ovom pokušaju subverzije do-minantne retorike rata protiv terora kritičari su premjestili fokus problema i nesvjesno mu podarili kredibilitet.

Tijekom kampanje iz 2004. fali zarez godine, radikalni pro-tivnici republikanske administracije nisu se libili izmisliti svoj vlastiti scenarij straha. »Čini se da je jedino Ralph Nader bio posve svjestan opasnosti«, kazao je radikalni američki komen-tator Mike Davies u članku »Čudovište pred vratima«. (11) Čudovišna opasnost o kojoj se u članku radi bio je H5N1, vi-rus smrtonosne ptičje gripe koji se prvi put pojavio u Hong Kongu 1997. Na početku predsjedničke kampanje Nadar je upozorio Georgea Busha da dolazi do velike opasnosti i za-govarao pokretanje »predsjedničke konferencije o epidemiji i pandemiji zaraze« da bi spriječio »opasne prijetnje zdravlju milijuna ljudi«. David je citirao službene statistike koje su go-vorile o tome da bi nova pandemija gripe mogla zaraziti iz-među 40 i 400 milijuna Amerikanaca: »pomnožite to sa 70% smrtnosti u slučaju zaraze i zabrinut ćete se za vlastitu obi-telj«. »Ironično je da je u našoj ‘kulturi straha’« kojom domi-nira strah od bioterorizma, kaže Davis, »najmanje pozornosti posvećeno prijetnji koja je zaista najstrašnija«.

Razlika između starih radikala poput Nadera i Davisa i nji-hovih protivnika jest u tome da ovi prvi radije šire paniku zbog gripe nego strah od terorističkih napada »zbog toga

politika straha

169

što im to omogućava da se opsesivno vrte oko nekih omi-ljenih tema – oko uvjeta na farmama koji bi mogli proširi-ti ptičju gripu, o nedostatku interesa farmaceutskih kompa-nija za proizvodnjom jeftinog cjepiva, o spokojnoj i bezbriž-noj vladi, te o osiromašenim zajednicama u zemljama u ra-zvoju koje bi najvjerojatnije podnijele glavni teret epidemije ukoliko bi do nje došlo«. (12)

Strah je općenito postao uobičajena moneta u javnom diskur-su. Aktivisti za zdrav život, aktivisti za zaštitu okoliša i grupe za zagovaranje ništa manje ne koriste scenarije straha da bi posti-gli svoje ciljeve od političara kojima je želja privući pozornost javnosti pobuđivanjem zabrinutosti zbog zločina i funkcioni-ranja pravnog poretka. Ustvari, priča o strahu već je u tolikoj mjeri asimilirana da se sada samosvjesno iskazuje na perso-naliziran i privatiziran način. U prijašnjim razdobljima kad je politika straha imala moćan učinak – u latinoameričkim dik-taturama, fašističkoj Italiji ili Staljinovom Sovjetskom Save-zu – ljudi su rijetko shvaćali strah kao nekakav zaseban feno-men. Umjesto toga, bojali su se da bi se i njima moglo dogo-diti ono što se dogodilo njihovom prijatelju ili susjedu. Oni se nisu brinuli zbog straha u nekom općenitom i apstraktnom smislu. Međutim, danas su strahovi u javnosti vrlo rijetko ve-zani za neki određen događaj. Politika straha odnosi se na ži-vot u cjelini. Izjava »Bojim se« rijetko se odnosi na nešto kon-kretno, već izražava nejasan osjećaj bespomoćnosti. Strahove se također izražava i u obliku pritužbi zbog nekog pojedinca, primjerice »Doista se bojim Busha« ili »On je predsjednik ko-jeg se trebamo bojati«. Ironično je da se sam čin prokazivanja Busheve politike straha temelji na tome da se dokaže kako on sâm utjelovljuje osobu koje se treba plašiti.


170

Kao što sam kazao u svojoj prethodnoj knjizi Kultura stra-ha: Preuzimanje rizika i moral niskih očekivanja, strah je po-stao moćnim oruđem koje dominira javnom imaginacijom. To se dogodilo i prije 11. rujna 2001., a njegov uspon se ne može pripisati isključivo problemu terorizma. Njega karak-terizira uvjerenje da je čovječanstvo suočeno s moćnim de-struktivnim snagama koje prijete našem svakidašnjem živo-tu. Linija koja je nekad razgraničavala stvarnost od znanstve-ne fantastike sada je postala zamagljena. Vladini dužnosni-ci stoga razmatraju prijetnje koje predstavljaju asteroidi koji bi mogli pogoditi zemlju; neki znanstvenici upozoravaju da je pandemija gripe vrlo realna mogućnost; ostali tvrde da je ljudska vrsta »pred izumiranjem« ukoliko nešto ne napravi-mo po pitanju globalnog zatopljenja. »Kraj je blizu« više nije poklič samo religijskih fanatika; umjesto toga, širenje panike se doživljava kao čin zabrinutog i odgovornog građana.

Zagovaračke grupe često tvrde da nismo u dovoljnoj mjeri prestrašeni i da bi javnost još više trebala biti »svjesna« rizika s kojima se suočava. Novine se međusobno natječu u promo-viranju različitih scenarija straha, bilo da je riječ o genetski modificiranoj hrani, riziku koje predstavlja cjepivo, sindromu ekonomske klase ili onima koji traže azil. Dominacija takvih priča u medijskom prostoru govori nam da se društvo osjeća nelagodnim. Ono više nije u stanju raspravljati o nekom pro-blemu bez korištenja diskursa panike. Odjednom smo usta-novili da je pretilost »epidemija« i da bi lako mogla usmrtiti više ljudi nego što to čine cigarete. Rasprave o novim tehno-logijama, drogama, zdravlju ili okolišu neizbježno se usredo-točuju na najgore zamislive scenarije. Zajednički učinak ta-kvog djelovanja je preobrazba straha u kulturalnu perspektivu

politika straha

171

u kojoj se društvo čini smislenim. Unatoč njegovim pojav-nim oblicima, strah se ne odnosi na neke pojedinačne sluča-jeve nego se tiče svega. Kulturu straha prožima duboki osje-ćaj bespomoćnosti, osjećaj smanjene mogućnosti djelovanja koja ljude nagoni da postanu pasivni subjekti koji ne mogu činiti ništa drugo osim žaliti se i reći »bojimo se«.

Politika je internalizirala kulturu straha. Politička neslaga-nja stoga se uglavnom temelje na pitanju čega bismo se tre-bali najviše bojati. Europskom politikom trenutno domini-raju rasprave o strahu od terora, strahu od onih koji traže azil, strahu od antidruštvenog ponašanja, strahu zbog dje-ce, strahu koji se tiče hrane, strahu zbog budućnosti Euro-pe. I u SAD-u se političari međusobno nadmeću zbog toga kakav bi strah trebalo najviše zagovarati. Glasači imaju iz-bor: mogu se bojati Busha, Kerryja, terorista, zločina, niske razine zdravstvenog osiguranja, zagađenja ili raznih drugih strahova. Politika straha kao da nadilazi svaku temeljnu ra-zliku u gledištima.

Međutim, politika straha ne bi bila toliko uspješna da se u tolikoj mjeri snažno ne podudara s današnjom kulturnom kli-mom. Političari ne mogu naprosto stvoriti strah ni iz čega niti imaju monopol na korištenje straha; panika zbog zdravlja ili sigurnosti može isto tako započeti na Internetu ili je mogu za-četi zagovaračke grupe kao i oni koji iz vlade utječu na javno mnijenje. Paradoksalno je da vlada troši podjednako mnogo vremena na obuzdavanje učinaka spontano proizvedenih sce-narija straha koliko i na osmišljavanje i provođenje svoje vla-stite kampanje straha. Razlog zbog kojeg politika straha ima toliko snažan odjek, nalazi se u načinu na koji je osobnost pre-tvorena u ranjivu subjektivnost. U razdoblju kojim dominira


172

stav da »nema alternative«, nema potrebe za svemoćnom dr-žavom koja bi nas podsjetila koliko smo bespomoćni. Takvo stanje koje umanjuje prostor za djelovanje isto je ono koje one-mogućava ljudima da događaje interpretiraju kroz prizmu tje-skobe i straha. Ukoliko je ranjivost doista ključna odlika ljud-skog stanja, onda se doista svega trebamo bojati.

politiziranje straha

Iako politika straha odražava širu kulturnu atmosferu, ona se nije pojavila spontano može i bez ovoga. Strah se neprestano politizirao. Tijekom povijesti strah je bio korišten kao poli-tičko oruđe vladajućih klasa. Machiavellijevim savjetom vla-darima kako će »biti sigurniji bude li ih se narod plašio nego bude li ih volio« rukovodile su se naredne generacije auto-ritarnih vladara. Strah se može koristiti u svrhe prisile, tero-ra i za održavanje javnog reda i mira. Time što izaziva zajed-ničku reakciju zbog neke prijetnje, on također omogućava i postizanje konsenzusa i jedinstva. Danas politika straha ima za cilj postići konsenzus i ujediniti inače razjedinjenu elitu. No, bez obzira na namjere onih koji ga potiču, glavni učinak straha je ojačati ideju kako nema alternative.

U tekstovima engleskog političkog filozofa Thomasa Hobbe-sa nalazimo prvi sustavan pokušaj razvijanja politike straha koju se može iskoristiti da bi se osnažila ideja kako ne posto-ji alternativa. Za Hobbesa, jedan od temeljnih ciljeva potica-nja straha je neutralizacija svih radikalnih pobuda koje do-vode do društvenog eksperimenta. Da bi se postigao taj cilj, Hobbes je smatrao da ljude treba uvjeriti da je »za njihovo ali i za opće dobro bolje da budu što manje odvažni«. (13) Oni

politika straha

173

koji internaliziraju svijest o strahu najvjerojatnije neće preu-zeti rizik i društvene eksperimente. Zagovaranje što obuhvat-nije odbojnosti prema onom nepoznatom također će pomoći tome da se ljudi počnu bojati onog »što nikad nisu doživjeli kao opasno«. Danas je takav strah od »nepoznate opasnosti« institucionaliziran i nalazi se u samom temelju dominiraju-će politike straha. U Hobbesovo vrijeme stvari su bile dosta drukčije. Umjesto stava da »nema alternative«, on je živio u vremenu u kojem je značajan postotak ljudi u društvu po-kušavao iznjedriti revolucionarnu promjenu. Uvučen u gra-đanski rat pokretom kojeg su predvodili odvažni vizionari, Hobbes je politiku straha smatrao preduvjetom za konsoli-diranje poretka i stabilnosti.

Danas vladajuće klase ne moraju na umjetan način proizvo-diti strah. Zahvaljujući iscrpljenosti politike, taj osjećaj je već duboko usađen u društvo. Pitanje s kojim se sučeljavaju jav-ne ličnosti glasi trebaju li smanjiti ili pak politizirati strah. To isto pitanje zaokupljalo je Philipa Goulda, bivšeg savjetnika za kampanje novih laburista. U dokumentu pod nazivom »Bor-ba protiv faktora straha« objavljenom u veljači 1994., Gould je zapazio da je moderno biračko tijelo nesigurno, neizvje-sno i nelagodno. Ono »se više boji toga da će se stvari okre-nuti nagore nego što se nada da će se stvari popraviti«. Osje-ćaj nelagode i tjeskobe zbog budućnosti daje pravo uporabi taktike straha koja je dominirala politikom 1980-tih i ranih 1990-tih. Da bi se obranile protiv napada čiji je korijen strah, napredne stranke morale su istovremeno donijeti odluku čim su se suočile s takvim izazovima. (14)

Gould nije jasno izrekao što misli o politici straha. Ali, kao što je to uočio Heartfield, njegova logička argumentacija sastojala


174

se u tome da su i laburisti također morali stvoriti »svoj vla-stiti faktor straha« zato da bi ponovno pobijedili na izbori-ma. (15) Kao što je pokazao razvoj zbivanja, Novi laburi-sti nisu odoljeli iskušenju da i sâmi prihvate politiku straha. Od Blairovog izbornog slogana iz 1997. »čvrsti prema zloči-nu, čvrsti prema uzrocima zločina« do njegova obećanja iz kampanje 2005. da će laburistička vlada »Trećeg puta« doni-jeti »promjenu u borbi protiv kriminala i nereda«, događa-ji su pokazali kako su Gouldovi uvidi i te kako bili prisutni u njihovoj politici. (16)

Tijekom američkih predsjedničkih izbora 2004. i nakon njih mnogi su Demokrati zauzeli stav sličan Gouldovom. Primjeri-ce, Don Hazen, izvršni urednik online časopisa AlterNet, upo-zorio je da »napredne snage često ne uočavaju faktor straha, snage koje se najčešće utječu logičkom razmišljanju prema kojem bi ljudi drukčije postupali ukoliko bi im bile poznate sve okolnosti«. Hazen je smatrao da intelektualni argumen-ti nisu »najprikladniji u tom kritičnom trenutku« i da stoga »činjenice i analize moraju biti popraćene vizijom koja se tiče sigurnosti«. (17) Drugim riječima, i »napredne snage« mora-ju naučiti kako koristiti faktor straha u svoju korist.

Politizacija straha neizbježno je povezana s procesom iscr-pljenosti i demoralizacijom, o čemu sam već govorio u ovoj knjizi. Društva koja su u stanju iznijeti pozitivnu viziju buduć-nosti ne moraju koristiti strah kao ključnu temu u javnom ži-votu. Političari koji pokušavaju mobilizirati biračko tijelo oko pozitivnog programa djelovanja, izbjegavaju politiku straha. U inauguralnom govoru predsjednika F. D. Roosevelta iz 1933. stekao se dojam da budućnost donosi nove mogućnosti. Njegova izjava kako je »jedina stvar koje se moramo bojati

politika straha

175

upravo sâm strah« bila je uključena u pozitivnu orijentaci-ju koja je naposljetku dovela do ostvarivanja programa New Deal. Kontrast između Rooseveltove poruke i izjava koje da-nas daju političari vrlo je upadljiv. Poruka koju danas može-mo čuti uglavnom glasi »Ne ako, već kada«. Ova izjava koja se odnosi na ostvarenje terorističkih prijetnji i koja ima oblik »senzibilnog« upozorenja, izravno potiče osjećaj rezignacije s obzirom na neizbježnost loših događaja.

Postoji velik broj ljudi koji strah smatraju pozitivnom vri-jednošću koja služi stjecanju moralne svijesti u društvu. U svojem današnjem obliku, politiku straha je najkoherentnije prikazala politologinja s Harvarda Judith Shklar. Ona govo-ri o »liberalizmu straha« s obzirom da on u razdoblju terora može ljude ujediniti u borbi protiv okrutnosti i nepravde. »S obzirom da je strah od posvemašnje okrutnosti univerzalan, moralne tvrdnje zasnovane na njezinoj zabrani imaju nepo-sredan učinak i mogu steći priznanje bez korištenja mnogo argumenata«, smatra Shklar. Njezino gledište odražava uvje-renje kako u današnje vrijeme ono što može motivirati ljude nije pozitivna vizija budućnosti i mogućnosti koje ona dono-si, nego strah od zla. Prema takvom stavu, strah od okrutno-sti predstavlja moralni temelj liberalizma. Shklar kaže:

»To ne znači da on treba ponuditi summum bonum naspram kojeg bi se svi politički akteri trebali usmjeriti, ali nedvojbe-no znači da on počinje sa summum malum koje svi poznaje-mo i koje bismo rado izbjegli kad bi to bilo moguće. Takvo zlo je okrutnost i strah kojeg ono proizvodi, kao i strah od samog straha.« (18)

Izbjegavanje terora i okrutnosti predstavljeno je kao te-melj raspoloženja u javnosti koje bi moglo odbaciti podjelu


176

i fragmentaciju te zadobiti široku potporu. Bez obzira ka-kve bile teme koje su podijelile društvo, naše neslaganje s te-rorom, okrutnost, genocid i patnje pojavljuju se kao teme-lji na kojima se može izgraditi osjećaj smislenosti zajednič-kog djelovanja.

Shklarina analiza pruža suvisao pokušaj nadvladavanja pro-blema kojeg predstavlja odsutnost moralno smislene politi-ke uspostavljanjem konsenzusa o borbi protiv stvari kojih se bojimo i koje izazivaju bojazan. Zapadna društva objeruč-ke su prihvatila ovu paradigmu. Tijekom posljednjih dvade-set i pet godina zapadnjačka kultura postala je i te kako svje-sna genocida, okrutnosti i terora. Ono što bi u prethodnim razdobljima vjerojatno bilo označeno kao primjer političkog nasilja, brutalnosti i terora, sada se rutinski prenosi u novi senzacionalistički rječnik genocida, etničkog čišćenja, holo-kausta ili zločina protiv čovječnosti. Čini se da se s vremena na vrijeme zapadna mašta mora približiti neviđenim stra-hotama da bi samu sebe podsjetila na vlastitu moralnu svr-hu. Kako kaže Robin, borba protiv etničkog čišćenja i osta-lih zlodjela koja se zbivaju »ondje« koristi se kao mogućnost da bi se podjednako ostvarila »naprednjačka« kao i »konzer-vativna« obnova. (19)

Težnja da se strahu pripiše veliki potencijal za pružanje po-drške društvenoj solidarnosti i moralnoj obnovi vrlo je snažna među kulturalnim i političkim elitama. Holokaust je pretvo-ren u simbol kojeg se može iskoristiti u svaku svrhu i kojeg redovito koriste oni koji organiziraju kampanje da bi podržali različite ciljeve. Kako kaže Jeffrey Alexander, jedan od naju-tjecajnijih američkih sociologa, tijekom 1980-tih »preuveli-čan slobodnolebdeći simbol holokausta postao je asocijativno

politika straha

177

povezan s pokretom protiv nuklearnog naoružanja i nukle-arnih testiranja te, još općenitije, s ekološkim pokretom koji je tada nastajao«. Umjesto da takav trend interpretira kao još jedan primjer trivijalizacije holokausta, Alexander sma-tra da on predstavlja korištenje »snažne metafore kojom se društveni život nastoji učiniti smislenim«. (20) Bojazan od takvog simbola zla, kaže on, može dovesti do stvaranja pozi-tivne moralne univerzalnosti.

Uvjerenje kako se društvena solidarnost može znatno lakše postići na temelju reakcije usmjerene protiv zla nego na teme-lju težnji prema činjenju dobra, ima snažan utjecaj na politi-čare, one koji utječu na javno mnijenje i pripadnike akadem-ske zajednice. Umjesto zabrinutosti zbog destruktivnih po-sljedica koje bi mogla imati atmosfera tjeskobe i straha koja vlada javnošću, mnogi teoretičari društva smatraju ih osje-ćajima koji se mogu iskoristiti u svrhu ostvarivanja društve-ne kohezije. Njemački sociolog Ulrich Beck smatra da pri-jetnja globalnim terorizmom ima takav potencijal. On drži da »u razdoblju u kojem su povjerenje i vjera u Boga, klasu, naciju i napredak uvelike nestali, zajednički strah čovječan-stva pokazao se zadnjim i proturječnim izvorom stvaranja novih veza«. (21) Transformaciju »zajedničkog straha čovje-čanstva« u pozitivnu vrijednost podržavaju pesimistične pro-gnoze koje pristaju uz tezu o nenadoknadivom gubitku po-vjerenja u napredak i prosvijećenost. Nažalost, pokušaj pre-tvaranja straha u neku pozitivnu vrijednost za posljedicu ima njegovu normalizaciju.

U Velikoj Britaniji Beckov pristup najsnažnije zagovara socio-log Anthony Giddens koji strah ljudi svjesno pokušava prikaza-ti kao sredstvo moralne obnove. On je neskriveno optimističan


178

spram takvog projekta, tvrdeći kako je »ovo vjerojatno prvi put u povijesti da možemo govoriti o nastanku univerzalnih vrijednosti«. Zbog čega? Zato što takve vrijednosti ne po-kreće »heuristika straha« dok se sučeljavamo s »prijetnjama koje je čovječanstvo stvorilo samo sebi«. (22) Nadovezujući se na stavove Shklar, on nudi »negativnu utopiju« ujedinja-vanja oko onih »loših«. (23) Težnju da se strah postavi kao negativni moralni temelj za obnovu zajednice podržava pret-postavka kako pozitivna vizija budućnosti više nije u stanju ponuditi okvir nastanka društvenog konsenzusa.

U Americi neki intelektualci iz kruga Demokratske stran-ke smatraju da se liberalna ljevica mora povezati s politikom straha ukoliko želi napredovati. Michael Walzer, jedan od urednika časopisa Dissent, smatra kako »strah mora biti naša polazišna točka, iako se radi o osjećaju kojeg u najvećoj mjeri iskorištava desnica«. Walzer smatra, na tragu Hobbesa, kako je zaštita ljudi od straha od smrti »legitimna i nužna zadaća«, zagovarajući pritom oblik politike straha koja bi bila »napred-nija« od one koju provodi predsjednik Bush. »Busheva admi-nistracija iskorištava naše strahove, ali nije zainteresirana za poduzimanje kolektivnog pokušaja da se suoči s njima, od-nosno da pruži nužne oblike zaštite i da potakne nužne oblike međusobne pomoći«, kaže Walzer. On smatra da spoj politi-ke straha i prosvijećenog društvenog plana predstavlja način na koji liberalna ljevica može krenuti naprijed. (24)

Važno je shvatiti da predstavljanje straha kao instrumen-ta solidarnosti ne znači naprosto prilagođavanje postojećem stanju stvari. Ono je također i poziv za njegovim produža-vanjem i prolongiranjem. Iz te perspektive plašenje javnosti predstavlja se kao čin građanske odgovornosti. Primjerice,

politika straha

179

američki politolog George Marcus kaže da zabrinutost po-maže pojedincima da postanu informiraniji građani. »Veći-na Amerikanaca ne zna mnogo o politici kao takvoj ili ka-kvi su stavovi pretendenata na vlast u vezi različitih gorućih pitanja«, kaže on. Međutim, »zabrinuti građani su ujedno i informirani građani s obzirom da su im emocionalne pobu-de pomogle shvatiti važnost problema u današnjem vreme-nu neizvjesnosti«. (25)

Marcusovo idealiziranje dobrih strana zabrinutosti predstav-lja raširen stav. Ovladavanjem zabrinutosti u javnosti sada se sustavno bave javni dužnosnici i kampanje posvećene zadaći »osvješćivanja«. U kulturnoj klimi gdje je strah postao poli-tiziran i normaliziran, kampanje posvećene osvješćivanju ne samo da pretjeruju nego i svjesno zagovaraju ono što drže »dobrim lažima«. Dugi niz godina vođe kampanje za podi-zanje svijesti o AIDS-u odbijali su priznati kako u zapadnjač-kim društvima ova bolest nije predstavljala ozbiljnu prijetnju većini heteroseksualaca. Mnogi zagovornici te kampanje nisu se htjeli ispričati zbog korištenja nečasne propagande. Mark Lawson je u Guardianu rekao: »Vlada je lagala, i drago mi je zbog toga.«. Istina, vlada je zagovarala »pretjerivanje i netoč-nost«, pa što onda? To je bio slučaj »dobre« laži. (26)

Na obranu »dobre laži« ili »velike istine« poziva se onda kad se priče posvećene podizanju svijesti koje propagiraju oni koji vode kampanje razotkriju u javnosti. »Djeca će umrijeti prije svojih roditelja«, stoji u upozorenju iz 2004. Povjerenstva za zdravlje pri britanskom Zastupničkom domu. Da bi se uka-zalo na ovu opasnost i povećala svijest o njoj, u izvješću se navodi primjer trogodišnje djevojčice kao najmlađem pozna-tom slučaju smrti zbog pretilosti koja je rezultat toga što su je


180

roditelji nepravilno hranili. Kad je liječnik djevojčice kazao da se radi o laži jer je smrt nastupila zbog genetski naslijeđenih problema, neki zagovornici izvješća odbili su se ispričati zbog lažne informacije. Što se njih tiče, posve je legitimno počiniti malu grešku u interesu neke puno veće istine. Sličan pristup su usvojili i neki zagovornici kampanje osvješćivanja javnosti o globalnom zatopljenju. Stručnjak za klimu Stephen Schnei-der izokretanje dokaza opravdao je na ovaj način: »S obzirom da nismo samo znanstvenici nego i ljudska bića, trebamo po-buditi maštu javnosti«, dodavši da »moramo izaći sa strašnim scenarijima, pojednostavljenim dramatičnim izjavama i uopće ne spominjati da u njih sumnjamo«. (27) Njegov kolega Da-vid Viner ima sličan stav. Zapazivši da je film Dan poslije su-tra »mnogo toga krivo prikazao«, on ipak prelazi preko toga smatrajući da sve ono »što podiže svijest o klimatskim pro-mjenama mora samo po sebi biti dobra stvar«. (28)

odbacivanje politike

U značajnoj knjizi Strah: Povijest jedne političke ideje Corey Robin posve ispravno skreće pozornost na situaciju u kojoj »strah često služi kao uporište intelektualcima kojima su po-trebni temeljni argumenti«. On dodaje da se »u trenucima sumnje u sposobnost pozitivnih principa da pokrenu mo-ralnu percepciju ili potaknu javno djelovanje, strah čini ide-alnim izvorom političkih uvida i energije«. (29) Robin je za-brinut zbog toga što velik broj američkih intelektualaca zago-vara argumente koji se legitimiraju senzibiliziranjem javnosti na strah. On ispravno smatra da »moramo odbaciti shvaćanje kako strah može predstavljati temelj političkog života«. (30)

politika straha

181

Nažalost, strah često služi kao temelj javnoga diskursa, a njegovo širenje nije samo ograničeno na desničarske jastre-be koji pozivaju na rat. Kao što sam ranije spomenuo, kritiča-ri »politike straha« često su izravno uključeni u širenje alar-mantnih teza. Oni su uvelike pridonijeli stvaranju situacije u kojoj svjetovne stvari poput zdravlja djece, hrane ili kvali-tete zraka postaju primjeri scenarija kojim se širi strah. On je postao odlika koja povezuje sve građane neovisno o nji-hovim različitim političkim preferencijama. Zapravo, glav-na karakteristika po kojoj se različite stranke i pokreti razli-kuju jedni od drugih nalazi se upravo u tome čega se najvi-še boje: uništavanja okoliša, neodgovornih kompanija, imi-granata, pedofila, zločina, globalnog zatopljenja ili oružja za masovno uništenje.

U današnje vrijeme, strah nesputano prelazi s jednog pro-blema na drugi bez ikakve potrebe za postojanjem uzroč-no-posljedične ili logičke veze. Kad je u lipnju 2002. veleča-sni Jerry Vines, vođa kršćanske sekte Southern Baptist, re-kao da je Muhamed bio »pedofil kojeg su opsjedali demoni« te da Alah vodi muslimane u terorizam, on je naprosto isko-ristio logičke nedostatke koji postoje zbog slobodnolebdećeg karaktera naših pripovijesti o strahu. (31) Takvo proizvoljno povezivanje terorizma i pedofilije može imati za učinak po-većavanje našeg straha od oboje. Ista stvar se zbiva i kad se genetski modificirani proizvodi prikazuju kao Frankenstei-nova hrana. Čini se da politika oživljava samo u svojem ka-rikaturalnom obliku panike.

U određenom smislu, termin »politika straha« pogrešno se koristi. Iako ga zastupaju stranke i zagovaračke skupine, on govori o odbacivanju politike. Za razliku od politike straha


182

koju provode autoritarni režimi i diktature, on nema jasno definiran cilj osim onog da iskaže ono što misli jezikom koji može steći široki kulturni odjek. Jedna od razlikovnih odli-ka našeg vremena nije podržavanje straha, nego podržavanje našeg osjećaja ranjivosti. Bez obzira što joj nedostaje jasno postavljen cilj, kumulativni učinak politike straha je poveća-nje svijesti društva o vlastitoj ranjivosti. Što se u većoj mje-ri osjećamo bespomoćnima, to će nam vjerojatnije biti teže oduprijeti se sirenskom zovu straha.

Preduvjet za učinkovito suprotstavljanje politici straha je razdvajanje koncepta osobnosti od koncepta ranjivosti. Za-brinutost zbog neizvjesnosti postaje sve većom i posve nas preplavljuje ukoliko se sami smatramo u bitnom smislu ra-njivima. Međutim, ljudska imaginacija posjeduje vrlo veliku sposobnost angažiranja i izvlačenja pouke od rizika s koji-ma se suočava. Tijekom povijesti čovječanstvo je ipak nešto naučilo iz vlastitih poraza i gubitaka te je razvilo načine su-stavnog identificiranja, vrednovanja, odabiranja i primjenji-vanja opcija za smanjivanje rizika. Uvijek postoji alternativa, a hoćemo li mi biti svjesni izbora kojeg imamo ovisi o tome smatramo li da nas kao osobe određuje ranjivost ili pak naša sposobnost brzog oporavka.

politika straha

183

Bilješke

1 v. Todd May, ‘Religion, the Election and the Politics of Fear’, coun-tercurrents.org, 19 studeni 2004.

2 Don Hazen, ‘Grappling with the Politics of Fear’, AlterNet, 9. ožujka 2005.

3 ‘Blunkett bails out crime at top of the agenda’, the Guardian, 24. stu-denoga 2004.

4 Cit. u: Paul Linford, ‘Tony Blair turns to the politics of fear’, The Jour-nal, 27. studenoga 2004.

5 v. ‘Politics of Fear Stalks Britain’, Yahoo News, 28. veljače 2005. 6 Attacks on Tory politics of fear’, the Guardian, 1. travnja 2005. 7 Ashton Carter, John Deutch i Philip Zelikow, ‘Catastrophic Terrorism:

Tackling the New Danger’, Foreign Affairs, studeni/ prosinac 1998., str. 81.

8 v. BBC Online, 2. rujna 2001. 9 Jim VandeHei and Howard Kurtz, Washington Post, 29. rujna 2004. 10 Giroux (2003), str. 13. 11 ‘The Monster at the Door’, Common Dreams News Centre, 30. rujna

2004. 12 v. Michael Fitzpatrick, ‘Fearing Flu’, www.spiked-online.com, 27. si-

ječnja 2005. 13 cit. prema: Robin (2004), str. 11. 14 cit. prema: Heartfield (2002), str. 195. 15 Heartfield (2002), str. 195. 16 v. The Yorkshire Post, 11. ožujka 2005. 17 Don Hazen, ‘Grappling With the Politics of Fear’. 18 Shklar (1989), str. 23, 29, 30. 19 Robin (2004), str. 129. 20 Jeffrey C. Alexander, ‘On the Construction of Moral Universals’, u:

Alexander, Eyerman, Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 246, 252, 263.

21 Beck (2002), str. 46. 22 Giddens (1994), str. 20. 23 Giddens (1994), str. 223.


184

24 Michael Walzer, ‘All God’s Children Got Values’, Dissent Magazine, proljeće 2005., str. 3-6.

25 Marcus (2002), str. 103-4. 26 Mark Lawson, ‘Icebergs and Rocks of the «Good” Lie’, the Guardian,

24. lipnja 1996. 27 Cit. u: Dick Taverne, ‘Careless science costs lives’, the Guardian, 18. ve-

ljače 2005. 28 ‘It’s a hell of a town’, the Guardian, 19. svibnja 2005.

29 Robin (2004), str. 135. 30 Robin (2004), str. 139. 31 Cit. u: Filler (2003), str. 345.

185

8Infantilizacija javnosti

Poticanje ranjivosti ljudi predstavlja glavno postignuće poli-tike straha. Vlade danas građane smatraju ranjivim subjek-tima koje treba tretirati kao pojedince koji ne znaju što je u njihovom interesu. Rezultat toga je da su oni koji provo-de politiku svoju pažnju preusmjerili od javnosti prema pri-vatnoj sferi.

Iscrpljenost politike dovela je u pitanje snage koje su nekad bile usmjerene na nju u stanje kolonizacije svakidašnjeg živo-ta. Naličje depolitizacije javnog života je sklonost politiziranju sitnica i tričarija u ljudskim životima. Kao rezultat toga, pita-nja koja su nekad bila nečuvena i kontroverzna mogu na pro-izvoljan način dominirati naslovnicama novina i odjednom nestati. Zbog toga je pitanje o tome kakvu hranu jedu djeca za vrijeme školskog odmora neočekivano moglo postati prijelo-mnim pitanjem izbora u Britaniji 2005. godine. Gotovo preko noći ljudske frustracije i emocije postale su dijelom javnosti koja je kružila oko »debate« o školskim obrocima.

Vlade se neprestano upuštaju u križarske pohode usmjere-ne na dijetu, zdravlje, seksualni život, roditeljstvo, konzuma-ciju alkohola i ponašanje spram drugih. Politizacija indivi-dualnih životnih stilova obrnuto je proporcionalna depoli-tizaciji javnog života. Shodno tome, paradigma javne politi-ke preusmjerena je od angažiranja oko odgovornih građana prema tome da ih smatra biološki nezrelom djecom. U vrije-me vladavine Thatcher i Reagana postojao je prilično jasan trend pretvaranja građana u potrošače. U novije vrijeme takvo srozavanje statusa odgovornog građanina postalo je sve veće i


186

utrlo je put modelu koji ljude čini infantilnima smatrajući ih korisnicima ili pacijentima ili pak ranjivim pojedincima ko-jima treba podrška.

Političke elite su zbog nesposobnosti osmišljavanja strategi-je promjene u javnoj sferi počele zagovarati upravljanje mi-kropitanjima. Bezbrojne tehničke stvari koje nikad nisu bile izvorno u domeni vlasti, neočekivano su postale središtem vladinih inicijativa. Britanska vlada trenutno je zabrinuta da njezini »korisnici« možda »nemaju dovoljno znanja, vješti-na ili kuhinjskih potrepština nužnih za pripravljanje zdravih obroka«. (1) Danas će političari vrlo vjerojatno snažnije za-govarati rano obrazovanje djece, veće učionice, dijetne obro-ke ili liste za čekanje u bolnicama negoli što će se baviti bu-dućnošću manufakturne industrije ili poljoprivredne politi-ke Europske unije. Većina političara se danas čak i ne pretva-ra da pokazuje interes za zastupanjem nekih karakterističnih stavova ili nekog ambicioznog projekta. Umjesto toga, čini se da su zaokupljeni banalnim problemima »životnih stilova« i malograđanskim idejama interveniranja u nečije osobne pro-bleme. U ožujku 2005. američki Kongres donio je zakon ko-jim se treba održati na životu Terri Schiavo, žena kojoj je ošte-ćen mozak i koja se nalazi u dubokoj komi, nakon što je sud u Floridi na zahtjev njezina muža dopustio da joj se ukloni cijev kojom je primala hranu. Zbog velikog publiciteta kojeg je dobio taj slučaj, američki predsjednik George W. Bush pre-kinuo je godišnji odmor i vratio se u Washington da bi potpi-sao potrebnu dokumentaciju. Takva iznimna procedura koja se obično poduzima isključivo u trenucima ugrožene nacio-nalne sigurnosti napravljena je da bi se ukazalo na ozbiljnost s kojom Kongres shvaća svoju ulogu nadziranja osobnog ži-vota ljudi. Uloga američke i britanske vlade uobičajeno je bila

infantilizacija javnosti

187

povezivana s podržavanjem čitavog niza vrednota, tradicija i institucija koje se dovodilo u vezu s američkim i britanskim načinom života. Čini se da su danas te dvije vlade više zain-teresirane za držanje prodika ljudima o tome kako bi trebali živjeti svoje živote i voditi svoje poslove.

U SAD-u je Clintonova administracija, baš kao i republikan-ska koja je došla na vlast nakon nje, držala sferu obiteljskog života važnim prostorom vladinih aktivnosti. U svibnju 2000. čitava jedna konferencija u Bijeloj kući bila je posvećena in-formiranju javnosti o tome da roditelji trebaju usmjeravati i podržavati svoju djecu tinejdžere. U slučaju da neki američki građani nisu u stanju shvatiti poruku, Hillary Clinton je ka-zala da će Nacionalna zaklada za žene i obitelj, zajedno s In-stitutom za obitelj i rad »provesti kampanju s ciljem zagova-ranja važnosti provođenja vremena s tinejdžerima«. (2) Na kraju konferencije političarima je narodski ukazano na po-trebu da »roditelji manje vremena posvete sebi i svojim po-slovnim obvezama, i nađu vremena za vlastitu djecu«. »Za-jedničko sjedenje za stolom uz večeru ima golem pozitivni učinak«, rekao je tadašnji predsjednik Clinton. Jedna od su-dionica, Dorothy Strickland, ponudila je ove savjete rodite-ljima, bakama i djedovima:1. Razgovarajte sa svojim djetetom.2. Slušajte što vam dijete kaže.3. Pjevajte uspavanke i dječje pjesme kojih se sjećate iz vašeg

doba.4. Pretvorite uobičajene, svakodnevne izlete u zanimljiva pu-

tovanja.5. Igrajte sa svojom djecom jezične igre. (3)


188

Takav pokroviteljski model kojeg je predstavila Strickland karakterističan je oblik komuniciranja vlasti s roditeljima. Treba istaknuti da je praksa podvrgavanja javnosti patronizi-rajućim propovijedima o tome kako bi se roditelji trebali po-našati objeručke prihvaćena i u taboru Novih laburista čiji je hvaljen program »Siguran početak« svjesno nastojao majke i očeve učiniti bliskima stranačkom shvaćanju roditeljstva.

Politička elita ne ograničava se samo na propovijedanje. Naj-važniju sferu političke inovacije pokreće cilj upravljanja ne-čijim životom i njegovom promjenom. U ožujku 2005., bri-tanski državni tajnik za zdravstvo John Reid obznanio je vla-din plan za »zdraviju i mršaviju« naciju. Taj plan je uključivao okupljanje stručnjaka koji bi »razradili osobne zdravstvene životne planove« za djecu. Čitava vojska orvelovskih lokalnih odgajateljica trebala je pohrliti u škole da bi savjetovala djecu i »podržala« ih u nastojanju da vode zdraviji život. I naravno, djeca bi dobila hodomjer tako da mogu izračunati broj pri-jeđenih koraka čime bi ih se potaknulo da što više vježbaju. (4) Ni odrasli nisu ostali pošteđeni ovakvih ideja. Kako izgle-da, uskoro će se pokrenuti časopis pod nazivom FIT s cilja-nom čitateljskom skupinom mladih muškaraca koji će podi-ći svijest o pitanjima kao što su uporaba kondoma i gubitak težine. Reid je također obznanio da će se pokrenuti kampa-nja za »izgradnju svijesti u javnosti i promjenu ponašanja« u područjima kao što su pretilost, spolno zdravlje i pušenje. Da bi se postigao cilj promjene ponašanja, »nezavisno« Nacio-nalno vijeće potrošača bit će zaduženo za »razvijanje marke-tinških strategija kojima će se u društvu zagovarati zdravlje«. Ta organizacija će se baviti »psihologijom zdravlja i društve-nim istraživanjima da bi otkrila najbolje načine utjecanja na životni stil i promjenu ponašanja«.


189

Posve je jasno da Johna Reida ne zanima tek pružanje in-formacija nego promjena ponašanja. Umjesto da se poza-bavi ključnim pitanjima od nacionalnog značaja i njihovim međunarodnim kontekstom, njega isključivo zanima istra-živanje koje može pomoći dužnosnicima da utječu na indi-vidualno ponašanje i da ga promijene. Nekoć je takvo istra-živanje okarakterizirano kao propaganda, a socijalni marke-ting kao oblik manipulacije emocijama. Danas se manipula-cija emocijama predstavlja kao instrument »osvješćivanja«. Kako kaže Paul Barker, bivši urednik časopisa New Society, britanska vlada je »sklona intervencijama u društvu koje bi se moglo nazvati pravim imenom, a to je društvena manipu-lacija«. (5) Tome je sklon i američki Kongres. Jedno brzin-sko istraživanje zakonodavne prakse u američkom Kongre-su 2005. pokazuje nam da se 50 zakona oslanja na riječ »po-našanje« i »zdravlje«. Zakoni kao što su onaj o promovira-nju zdravog života koje je izglasao Senat imaju namjeru po-litizirati ponašanje.

Pretpostavka da vlada ima dužnost i obvezu upravljati po-našanjem ljudi i mijenjati ga relativno je nov izum. Nedvoj-beno je da su vlade oduvijek nastojale utjecati na javno po-našanje, ali su se oslanjale na lokalne običaje, moralne norme i neformalne pritiske na život zajednice da bi u tome uspje-le. U demokratskim društvima obično je postojalo nepisano pravilo da vlada ne smije zadirati u područje privatnog živo-ta ljudi. Ovo je barem retorički priznato u dokumentu britan-ske vlade iz 1998. pod nazivom Podrška obiteljima. »Vlada mora biti veoma oprezna u politici savjetovanja koja se tiče najintimnije sfere naših odnosa«, stoji u dokumentu. (6) Me-đutim, unatoč mjeri opreza, taj dokument drsko je prodro u


190

područja koja se izravno tiču intimnih aspekata obiteljskog života. U njemu je ocrtana namjera vlade da pokrene pro-gram pripreme za brak pri čemu je predlagala različite pro-jekte usmjerene prema očuvanju braka. Dokument je tako-đer dvojben i sporan s obzirom na politiku usmjerenu na po-moć roditeljima kod prinove u obitelji i, što je još znakoviti-je, u njemu se sugeriraju kazne za majke i očeve koji ne uspi-jevaju kontrolirati svoju djecu. Od objavljivanja ovog doku-menta vlada je usvojila izrazit intervencionistički stav. Bivši državni tajnik Jack Straw rekao je da roditeljsku kulturu tre-ba promijeniti tako da se »traženje savjeta i pomoći« ne shva-ti kao »neuspjeh nego kao djelovanje koje poduzimaju zabri-nuti i odgovorni roditelji«. Jedan od njegovih ciljeva bio je pretvaranje sfere roditeljstva u sferu nad kojom vlada može legitimno intervenirati. (7)

Rušenje barijere kad je riječ o interveniranju u privatne po-slove ljudi predstavlja jedan od najznakovitijih pomaka u sfe-ri javne politike u posljednja dva desetljeća. Vlade koje su po-stale nesigurne u vezi vrednota i njihove svrhe preusmjerile su svoju energiju prema upravljanju ponašanjem pojedinaca i reguliranju neformalnih veza. U sve većoj mjeri pokušavale su preuzeti ulogu zaštite ljudi od njih samih i od ostalih člano-va zajednice. Zauzvrat, svim onim pojedincima koji priznaju autoritet vladi da igra ulogu Velikog Brata i koji traže prizna-nje, država blagonaklono pruža pomoć i afirmaciju.

promjena ponašanjaVlada i njezini uredi ne ustručavaju se koristiti taktike zastra-šivanja da bi postigle svoj cilj, a to je promjena ponašanja. Je-dan od karakterističnih motiva takve propagande je rizik koji


191

se skriva u neformalnom dijelu života ljudi. Uzmimo za pri-mjer nedavnu reklamnu kampanju londonske policije usmje-renu na ljude koji nanose tjelesnu bol svojim partnerima. Na jednom od plakata piše: »Loš dan u uredu? Kako ćete se opu-stiti? Čašom vina i ukusnom večerom? Ili tako što ćete svojoj ženi slomiti čeljust?« Za slučaj da netko nije shvatio poantu, tu je i sljedeći plakat: »Kad ste zadnji put svojoj djevojci rekli da je volite? Je li to bilo nakon toga što ste je zamalo ubili?« (8) Prezir kojeg ovi plakati pokazuju prema odraslim muš-karcima daleko je od uobičajenog. Takvi se osjećaji nepresta-no pojavljuju u kampanjama koje pokreće vlada.

Uzmimo za primjer publikaciju Bračni život: Kratki savjet-nik za današnje parove koju je sponzorirala britanska vlada i koja sadrži paternalističke savjete od toga kako kupiti vjenčani prsten do toga kako bi parovi trebali međusobno komunici-rati. Čitateljima se savjetuje da svom partneru pruže moguć-nost da govori bez prekidanja. Način na koji je ovaj pamflet sastavljen govori o ideji da su parovi koji će se ubrzo vjenčati zapravo poput djece koja se igraju odraslih. U njemu se pret-postavlja da čitateljima nedostaje zdrav razum i sposobnost donošenja elementarnih odluka o tome kako trebaju voditi svoj intimni život. Što je još gore, Bračni život zagovara su-perioran stav spram razumijevanja ljudskih odnosa te da je njegova dužnost priopćiti te istine nezreloj publici. Istu pa-tronizirajuću formulu nalazimo i u brošuri Očevi i sinovi iz-danoj u kolovozu 2002. od strane Odjela za obrazovanje i vje-štine. U odlomku u kojem se savjetuje očevima kako da po-mognu sinovima sa školskom zadaćom, kaže se ovo: »osigu-rajte mu neko udobno mjesto za rad daleko od televizora«. Ta brošura pretpostavlja da su očevi tek odrasla djeca koju treba podsjećati na ono što je svima kristalno jasno.


192

Nisu sve vladine publikacije ili inicijative usmjerene na po-dručje privatnosti odrasle ljude sklone tretirati kao djecu. Ali one se ipak temelje na premisi da imaju i pravo i autori-tet promijeniti ponašanje ljudi. S vremena na vrijeme, vladi-ni dužnosnici reagiraju obrambenim stavom kad ih se kriti-zira zbog prekoračivanja njihovih pravnih ovlasti i za širenje stava o državi-dadilji. Njihova uobičajena reakcija sastoji se u tome da kažu kako ne žele zagovarati koncept države-dadi-lje nego »pomoći« ili »podržati« one kojima su te publikacije namijenjene. Međutim, s vremenom su zagovornici držav-nog uplitanja u privatni život postali agresivniji opravdava-jući svoje pravo da upravljaju ponašanjem ljudi. U tom svje-tlu je ministrica za djecu Margaret Hodge inzistirala da vla-da mora igrati »snažnu« ulogu u obiteljskom životu. Ona je rekla da »to nije pitanje hoćemo li se uplesti u obiteljski ži-vot, nego kada i kako – moramo neprestano biti usredotoče-ni na naš cilj, a to je osnaživanje i pružanje potpore obitelji-ma tako da mogu iskoristiti mogućnosti koje imaju i pružiti mogućnosti za budućnost njihove djece«. (9)

Retorika »podrške« često se koristi da bi se opravdala poli-tika koja traži da se ljudi podvrgnu normama koje propisuje vlada. »Podrška« se uvijek odnosi na one za koje vlada pro-cjenjuje da im je potrebna pomoć, htjeli oni to ili ne. Podrš-ka rijetko označava pomoć ljudima da poboljšaju ono što već sami nastoje učiniti boljim. U praksi, ona znači vršenje pri-tiska na ljude da prihvate tijek zbivanja kojeg favorizira vla-da. U jednom strateškom vladinom dokumentu stoji: »zago-varanje zdravlja utjecanjem na stavove ljudi u odnosu na iz-bor kojeg čine«. (10) Pružanje podrške ljudima da bi nešto odabrali zapravo znači prisiljavanje ljudi da naprave ono što


193

država misli da je u njihovom interesu. Iz perspektive takvog paternalističkog rječnika, izbor utemeljen na informacijama znači pristajanje na ponašanje koje se sastoji od vrednota koje vlada smatra poželjnima.

Iza očiju javnosti političke elite su uključene u nepresta-ne križarske ratove da bi dobile pristanak javnosti za svoje projekte osvajanja svijeta privatnosti. Kampanje u medijima, »istraživanja« i ankete koriste se da bi se projektima priskrbio legitimitet. Stoga nas ne treba čuditi da istraživanja u pravi-lu odražavaju takav pristup i govore o tome da javnost sama želi da ju se tretira kao dijete. Uzmimo za primjer istraživa-nje kojeg je objavila Kraljevska zaklada u lipnju 2004. Ova or-ganizacija posvećena podizanju »svijesti« o pitanjima javnog zdravstva tvrdi da je, na uzorku od tisuću ljudi, većina bila sklona ideji o državi kao dadilji koja bi utjecala na probleme kao što su dijeta i pušenje u javnom prostoru. »Ovo istraži-vanje razobličilo je lažni mit o tome da se javnost boji »drža-ve kao dadilje««, kazao je ravnatelj Kraljevske zaklade Niall Dickson. (11) Istraživanje koje »informira« javnost o onom što ona zapravo želi istovjetno je procesu preobrazbe odra-slih ljudi u nezrelu djecu koja imaju svoje potrebe.

Važno je naglasiti da je trend interveniranja u privatni ži-vot dosta drukčiji od prijašnjih pristupa zdravstvu i socijal-noj politici. Zagovornici projekta koloniziranja privatne sfe-re ponekad kažu da njihova politika naprosto nastavlja pro-gresivnu tradiciju koja je uspjela postići zabranu rada djece ili davanja svakom djetetu šalice mlijeka u školi. Oni smatra-ju da su njihove politike smišljene da bi se izbjegli problemi koji mogu ugroziti javno zdravstvo. Međutim, zagovornici koncepta države-dadilje miješaju politiku javnog zdravstva


194

koja teži stvoriti uvjete za zdrav život s onima koji pokušava-ju upravljati ponašanjem pojedinaca i manipulirati ljudskim emocijama. Kampanje za »zdraviji životni stil« manje se bave poboljšanjem našeg zdravlja, a više govore o tome kako bismo trebali živjeti. Njihova je motivacija ono što su neki pristali-ce te ideje nazvali politikom ponašanja. Kako kaže istaknuta ministrica Novih laburista Tessa Jowell, upravljanje »novim politikama ponašanja jedan je od najfascinantnijih izazova s kojima se sučeljava ova vlada«. (12)

Za razliku od Jowell, većina zagovornika državnog uprav-ljanja privatnim životom još uvijek nije svoj stav proglasila »politikom ponašanja«. No, posve je jasno da je upravljanje ponašanjem postupno pretvoreno u neformalni projekt ko-jeg podržavaju političke elite. Termin »politika ponašanja« skovao je laburistički zastupnik Frank Field koji smatra da se Britanija premješta od »klasne politike prema politici ponaša-nja«. (13) Field smatra da se u »novoj politici radi o upravlja-nju ponašanjem i ponovnom uspostavljanju društvenih vrli-na samodiscipline« te da se usredotoči na »poticanje dobrog i prihvatljivog ponašanja«. (14) Field je taj termin izvorno ko-ristio da bi označio problem s asocijalnim susjedima, no za ostale njegovo se središte nalazi u upravljanju životnim sti-lovima ljudi i neformalnim odnosima. (15)

Neki zagovornici politike ponašanja iskazuju sklonost ter-minu »pozitivno blagostanje« da bi opisali svoju politiku. Za Giddensa takva politika podjednako predviđa probleme i po-maže izmijeniti životne stilove koji dovode do negativnih po-sljedica. Stoga nije dovoljno samo spriječiti pušenje – »mora se ubrzati liječenje fizičkih učinaka pušenja da bismo bili si-gurni da će pojedinci shodno tome promijeniti svoje životne


195

navike«. (16) Zagovornici takve politike ponašanja pokušava-ju promijeniti životni stil pojedinca zato što nisu mogli pro-mijeniti uvjete koji nužno zahtijevaju odlučnu socijalnu po-litiku. Kao što kaže Christopher Lasch u svojoj kritici tera-pijske politike, državna birokracija pokušava transformirati »kolektivno nezadovoljstvo u osobne probleme otvorene te-rapijskoj intervenciji«. (17)

osjećam tvoju bol

Promjenu smjera države blagostanja prema terapijskim po-trebama javnosti već podržavaju neki kritičari tradicionalne socijalne politike redistribucije. Oni smatraju da je u prošlo-sti tradicionalna politika bila previše fokusirana na materi-jalna dobra. Argument za emocionalniji sustav blagostanja u načelu se zasniva na temelju nužnosti »holističkog« pristupa, onog koji zadovoljava »kako emocionalne tako i fizičke po-trebe ljudskih bića«. (18) Taj pristup dobio je intelektualni za-mah tvrdnjom da se društvene nejednakosti doživljavaju pu-tem »psihosocijalnih mehanizama« koji strukture povezuju sa zdravljem pojedinca. Smatra se da socio-ekonomski fakto-ri sada primarno utječu na zdravlje putem neizravnih psiho-socijalnih, a ne izravnih materijalnih faktora. Iz ove perspek-tive, zahtjev za društvenom jednakošću opravdan je na teme-lju toga što ona pridonosi najboljem mentalnom i fizičkom zdravlju. »Emocije, zdravlje i distributivna pravednost stoga su tijesno povezani u zemljama razvijenog Zapada«, smatra jedan zagovornik takvog pristupa. (19) U sklopu britanske socijalne politike prevladava stav koji terapijsku ulogu drža-ve shvaća kao dugotrajnu reformu. Paul Hoggett smatra kako


196

»koncept ‘dobrobiti’ sačinjava središnji princip oko kojeg se može ustrojiti nova vizija pozitivnog blagostanja«. Za Hog-getta i njegove istomišljenike, »dobrobit je u bitnom smislu definirana u terminima mentalnoga zdravlja«. (20) Richard Layard također tvrdi da bi javna politika trebala biti usmjere-na prema tome da društvo učini sretnijim. »Da bismo posta-li sretniji, moramo promijeniti naše unutarnje stavove u istoj mjeri kao i naše izvanjske okolnosti«, kaže Layard. (21)

Predstavljanje državne intervencije u privatni život ljudi kao nešto što je u osnovi besprijekoran, pa čak i poželjan proces, uživa široku intelektualnu potporu. Gledano iz ove perspek-tive, uloga javnog autoriteta i terapijskog profesionalca sastoji se u osnaživanju. Na obje strane Atlantika, zagovaračke grupe neprestano zahtijevaju da vlade usvoje politiku koja zagova-ra »emocionalnu inteligenciju«, »sreću«, »emocionalnu de-mokraciju« ili »emocionalnu pismenost«. Cilj britanskih in-telektualnih stručnjaka iz organizacije Antidote koji su pro-tivnici toga jest integriranje psiholoških uvida u politički i javni život. Oni zagovaraju politiku usmjerenu na »potica-nje emocionalnih stavova koji bi podržali razvitak koheren-tnijeg društva«. (22) Prema Franku Scottu, profesoru javne administracije na državnom sveučilištu San Francisco, tera-pijsko upravljanje zaokupljeno je »ponovnim ujedinjavanjem jastva kojeg je modernizam želio rascijepiti«. (23) Pristalice terapijskog vladanja ne zamaraju se s implikacijama dodje-ljivanja odgovornosti za »ponovno ujedinjavanje jastva« bi-rokratskim institucijama države.

Politika ponašanja vjerojatno je tek privremeno rješenje za oligarhiju koja je zbunjena svojom ulogom i smjerom ko-jim se kreće. Takav pristup političku usmjerenost nadomješta


197

terapijskom intervencijom. Današnjoj kulturnoj eliti možda manjka povjerenja kad ljudima treba reći u što da vjeruju, ali se osjeća posve zadovoljno time što ljudima govori što treba-ju osjećati. Taj prijelaz od politike do osobnosti jedna je od karakteristika javnog života. Shodno tome, strasti koje su ne-kad bile potaknute ideološkim razlikama danas će se radije usmjeriti spram individualnog pogrešnog ponašanja, privat-nih problema i osobnih sukoba. U takvoj atmosferi, prakti-ciranje individualne terapije neodvojivo je od mjera koje su nužne da bi se društvo »izliječilo«. Kad Blair ili Clinton kažu da »osjećaju tvoju bol« oni time nude suosjećanje iz pozici-je političara-terapeuta. I javne institucije također su usvojile takvu orijentaciju spram upravljanja emocijama.

Ono što komentatori često opisuju kao državu-dadilju puno se preciznije može opisati kao terapijska država. (24) Cilj te-rapijske politike jest oblikovati odnos između vlade i poje-dinca upravljanjem unutrašnjim životom ljudi. Kao što je re-kao jedan komentator, »radi se o tome da su tehnologije slič-ne onima koje koristi savjetovanje postale sastavni dio i smjer kojim sadašnja britanska vlada upravlja narodom«. Politika ponašanja predstavlja potragu za »stjecanjem nesputanog i slobodnog pristupa ljudskoj subjektivnosti«. (25) Upravlja-nje ljudskim emocijama bitna je sastavnica svjetonazora koji smatra da je promjena stava ljudi važna zadaća vlade. Daka-ko, vlade su u određenom smislu oduvijek htjele utjecati na stav javnosti, ali način na koji se to ostvaruje putem odlaska u rat ili kažnjavanjem kapitala bitno se razlikuje od projek-ta manipulacije ponašanjem pojedinaca unutar njihova četi-ri zida. Taj terapijski okret prema privatnoj strani pojedinca postignut politikom ponašanja u pozadini sadrži ideju da je


198

ljudima »potrebna podrška« da bi se mogli uhvatiti ukoštac s vlastitom ranjivošću. Tretiranje građana kao ranjive djece prešućeni je temelj politike ponašanja.

Predstavljanje terapijskog vladanja kao nečeg što u osnovi nije problematično i što potencijalno pruža ovlast nalazi se u podlozi kulturnih normi koje nemaju mnogo smisla za kapa-citete pojedinca. To je stav kojem je teško prihvatiti ideal sa-moodređenog subjekta sposobnog za prakticiranje svoje ulo-ge demokratskog građanina. Shvaćanje individualne subjek-tivnosti kao slabe, predstavlja naličje novog oblika državnog intelektualnog svjetonazora. Ono predstavlja sumnju u spo-sobnost ljudi da djeluju kao odgovorni građani, čineći to bez podrške profesionalaca koji znaju što je njihov najveći inte-res. Antidemokratski duh o kojem je bilo riječi u prethodnim poglavljima prožima prakse koje provode državne instituci-je. Ljudi nisu u tolikoj mjeri uključeni koliko su »tretirani«, »podržavani« ili »savjetovani«. Kao dominantna paradigma pojavila se visoko individualizirana usmjerenost spram jav-nosti koja ih želi rascijepiti i upravljati njima kao korisnici-ma ili pacijentima. Dakako, sve dok je javnost dezangažira-na od politike, s ljudima se može postupati kao s atomizira-nim pojedincima. Politika ponašanja u jednakoj mjeri potvr-đuje ovaj status kao što ga i uspostavlja.

Predstavljanje državne politike kao instrumenta ovlašćiva-nja preobražava odnos zavisnosti pacijenta prema terapeutu na uznemirujući, institucionalan način. Teško je pomiriti stav pojedinca kao nekog čija emocionalna dobrobit ovisi o insti-tucionalnoj potpori s demokratskom vizijom građanina koji ima moć i odgovornost koju treba uzeti u obzir. Preobrazba građanina u pacijenta može promijeniti odnos između ljudi


199

i javnih institucija u društvu. Kao što kaže Vanessa Pupavac u svojoj kritici terapijskog vladanja, »ponovno osmišljavanje odnosa između građanina i države prati urušavanje koncep-tualizacije društvenog ugovora u kojem je građanin autono-mni racionalni subjekt«. (26) Novi terapijski društveni ugovor u podlozi ima paternalističku pretpostavku da ranjivi subjekt treba nekoga da njime upravlja i da treba »podršku« držav-ne birokracije. Doista, po svemu ostalom osim po nazivu to više nije nikakav društveni ugovor; on izokreće odnos izme-đu javnosti i države u proces individualne razmjene.

misaona policija

Važno je shvatiti da politika ponašanja ne ograničava svo-je ambicije samo na upravljanje ljudskim aktivnostima. Ona se također bavi upravljanjem emocijama i krajnja joj je svrha upravljati načinom na koji ljudi razmišljaju. Dakako, to po-kušava napraviti svaka vlada, nastojeći svojim autoritetom, institucionalnom moći, propagandom i obrazovnim susta-vom dobiti podršku za svoj svjetonazor istovremeno poku-šavajući eliminirati stavove koji se tom svjetonazoru suprot-stavljaju. Međutim, sve donedavno, moderne demokratske vlade nisu težile svoje aktivnosti proširiti na domenu nadzi-ranja ljudskih misli. Takva želja da se utječe na razmišljanje ljudi tek je u zadnja dva desetljeća promijenjena uvjerenjem da unutrašnji život pojedinca nije samo njegova osobna stvar, nego legitimni predmet javnog interesa. Taj trend je pogo-tovo uočljiv u sustavu krivičnog pravosuđa u kojem su poje-dinci redovito dužni sudjelovati u terapijskim aktivnostima poput odvikavanja od droge ili se pak na njih vrši pritisak. U


200

mnogim državama u SAD-u vozači kažnjeni za uvredu po-licajca prisiljeni su pohađati tečajeve obuzdavanja bijesa. U Britaniji ranije puštanje zatvorenika na slobodu uvjetovano je polaženjem tečajeva obuzdavanja bijesa, odvikavanja od alkohola i droge ili seksualne terapije.

Međutim, upravljanje emocijama nije ograničeno samo na sustav krivičnog pravosuđa. Promjena ponašanja postala je nadomjestak zagovaranja socijalizacije putem razumske de-bate i pobjede u njoj. Taj pristup kristalno je jasan u orvelov-ski naslovljenom dokumentu britanskog Odjela zdravstva Donošenje odluka o zdravlju: Kako zdravstveni odabir učiniti jednostavnijim. U tom dokumentu »pomaganje ljudima da izaberu ono što je za njih zdravo« koje je »sada postalo sre-dišnjom aktivnošću ove vlade« čak je povezano i s ciljevima smanjivanja rasne nejednakosti i izgradnje društvene kohe-zije. (27) Načela koja podržava država (poput zdravog život-nog stila ili različitosti) često dobivaju kvazireligijski karak-ter i ponekad su pretvoreni u apsolutne vrijednosti. Najjasniji iskaz takvog trenda su takozvani »zločini zbog mržnje«. Kako kaže američki kritičar Paul Piccone, »takozvani zakoni o ‘mr-žnji’ pokušavaju homogenizirati unutrašnja psihološka sta-nja s moralnim porivima i pravnim strukturama koje pod-sjećaju na španjolsku inkviziciju«. (28) Zakoni o mržnji su usmjereni protiv neprihvatljivih oblika mišljenja pojedina-ca u svrhu zaštite emocionalno ranjivih ciljanih skupina od predrasuda. Takvi zakoni imaju vrlo malu praktičnu svrhu s obzirom da već postoji bezbroj pravnih sredstava za progon različitih oblika nasilja i poticanja na nasilje. Oni, međutim, imaju važnu simboličku ulogu ukazivanja koji su oblici mi-šljenja i emocija prihvatljivi a koji to nisu.


201

Takva sklonost nadziranja mišljenja u određenoj mjeri pod-sjeća na scenarij prikazan u Orwellovoj 1984. gdje ljudsko po-našanje neprestano nadzire Misaona policija. »Član stranke od rođenja do smrti živi pod budnim okom Misaone poli-cije«, piše Orwell. »Njegovi prijatelji, odmor, njegovo pona-šanje prema ženi i djeci, izrazi na njegovom licu kad je sam, riječi koje bunca u snu, pa čak i karakteristični pokreti tije-la, sve se to pomno ispituje.« (29) U Orwellovom romanu, Misaona policija predstavlja instrument totalitarne kontro-le. Taj režim počivao je na strahu od nestabilnosti i nereda. Današnja situacija ima vrlo malo veze s takvim scenarijem. U današnje vrijeme, imperativ nadziranja mišljenja pokreće potreba elite da uspostavi kontakt s javnošću od koje je raz-dvojena. Upravljanje ljudskim emocijama nije usmjereno na postizanje nekog posebnog cilja. Njegov cilj je proizvođenje stanja zavisnosti o autoritetu. Za razliku od 1984., autoritar-na i nasilna dimenzija nadziranja mišljenja rijetko se pojav-ljuje u otvorenom i javnom obliku. Takvo nadziranje ne vrši kontrolu mehanizmima kažnjavanja, nego proizvođenjem osjećaja ranjivosti, bespomoćnosti i zavisnosti. Njezin cilj je internalizacija osjećaja vlastite ograničenosti.

Upravljanje emocijama osim aspekta nadziranja mišljenja stvara i ozračje emocionalne korektnosti. Primjerice, pre-tvaranje osjećaja mržnje u zločin pridonosi stvaranju okruž-ja koje je neprijateljski raspoloženo prema sukobljavanju ra-zličitih ideja. Primjer ovakve tendencije je pokušaj britanske vlade da zabrani religijsku netrpeljivost provođenjem novog zakona koji bi potkopao pokušaje kritiziranja religija i religij-skih organizacija. Neovisno o načinima na koje vlada pokuša opravdati ovakvu posve neliberalnu mjeru, njezin učinak je


202

i dalje zatvaranje rasprave o stvarima koje su tijekom neko-liko stoljeća bile predmetom kontroverzi. »Država ima pra-vo ograničiti slobodu govora«; tako glasi nonšalantan odgo-vor kojim je ministrica Fiona Mactaggart opravdala ovakvu autoritarnu legislativu. (30)

U Britaniji i SAD-u načelo slobode govora dovodili su u pi-tanje oni koji su smatrali da riječi mogu nanijeti bol i uzro-kovati psihološke posljedice, te da stoga žrtve treba zaštititi od takvog uznemiravanja. Čak se i umjetnost našla pod po-većalom. Umjetnici su se suočili s cenzurom i bili su prisilje-ni zatvoriti izložbe zbog toga što njihova umjetnost navodno vrijeđa javnost. Kako kaže Mick Hume, radikalni britanski društveni komentator, »imate pravo misliti i kazati što osje-ćate, u onoj mjeri dok to ne vrijeđa nekog drugog – no, defi-nicija vrijeđanja proširena je tako da obuhvaća povredu ne-čijih osjećaja ili uništenje nečijeg samopouzdanja«. On kao primjere ovog trenda navodi nove zakone o poticanju na mr-žnju i nova pravila o tome što smijete reći u svakom pojedi-nom kontekstu, od seminara na sveučilištu do nogometnog stadiona«. (31)

Sve veća autoritarna usuglašenost za zabranom uvredljivog govora pojašnjava u kojoj mjeri infantilizacija javnosti može imati takve uznemirujuće posljedice poput marginalizacije nekonformističkih ideja. Tijekom povijesti, svaka vrijedna i zaslužna ideja uvijek je uzrokovala bujicu pogrda i uvreda. Sve od općeg prava glasa do transplantacije organa, od kon-tracepcije do legaliziranja rastave braka, sve je to nekad sma-trano uvredom načela javne pristojnosti. Bol koja je pritom svaki put nanesena određenim ljudima pokazala se nužnom da bi se ostvarili ciljevi čovječanstva kao cjeline. Zbog toga


203

Samuel Johnson smatra da »svaki čovjek ima pravo reći ono što drži istinitim, a svatko ga ima pravo kritizirati zbog toga«. Takav osjećaj zabranjen je u kulturi koja je ljudskoj subjek-tivnosti dodijelila posve minornu ulogu. To je uloga u kojoj se ljude smatra suviše slabima i ranjivima da bi se mogli sna-ći u životnim poteškoćama, suviše izloženima riječima i sli-kama koje mogu nanijeti bol. Nadziranje mišljenja javnosti štedi trud razmišljanja kako se nositi spram kontroverznih pitanja i kakav stav spram njih zauzeti.

U prijašnjim razdobljima javne institucije bile su usmjerene prema zagovaranju i očuvanju prihvatljivih oblika ponašanja i vjerovanja. S obzirom da elita teško može svojim djelatno-stima pridati neki smisao i svrhu, one teško mogu sustavno provoditi svoju politiku. Zbog toga zagovaraju pristup kojim se ohrabruje konformistički stav i zavisnost putem upravlja-nja ljudskom subjektivnošću. Takav pristup proširuje djelo-krug vlade s javne na privatnu sferu, a još u većoj mjeri uzne-miruje da se to odnosi i na unutrašnji život pojedinaca. Pro-past politike ubrzava proces u kojem se javno nezadovoljstvo sustavno prikazuje kao privatan problem pojedinaca koji su osjetljivi i kojima treba terapijska pomoć.


204

Bilješke

1 Department of Health (2005), Choosing a Better Diet: A Food and He-alth Action Plan, str. 7. (London: Department of Health).

2 v. ‘Remarks by the President and the First Lady at the White House Conference on Teenagers: Raising Responsible and Resourceful You-th’, White House Office of the Press Secretary, 2. svibnja 2000.

3 Dorothy S. Strickland, ‘The Role of Parents and Grandparents in Chil-dren’s Cognitive Development: Focus on Language and Lit eracy’, White House Summit on Early Childhood Cognitive Development, 27. lipn-ja 2001.

4 ‘Children at centre of drive for a fitter nation’, the Guardian, 10. ožuj-ka 2005.

5 Paul Barker, ‘Lovers of freedom should fear for Britain, not the US’, the Guardian, 10. siječnja 2005.

6 Home Office, Supporting Families: A Consultation Document, str. 30, 1998., London.

7 ‘Draft Speech for the Home Secretary — Launch of the Lords and Co-mmons Family and Child Protection Group’s Report «Family Matters”’, 23. srpnja 1998.

8 v. ‘Police target domestic violence’, The Times, 16. ožujka 1995. 9 Cit. u: ‘»Nanny state« minister under fire’, BBC News-online, 26. stu-

denoga 2004. 10 Department of Health (2005), Choosing Activity: A Physical Activity

Plan (London: Department of Health), str. 11. 11 Cit. u: ‘Public wants a »nanny state«’, BBC News-online, 28. lipnja

2004. 12 v. Tessa Jowell, ‘Politics of Behavior’, the Observer, 21. studenoga

2004. 13 Cit. u: Michael White, ‘Frank Field plan to beat yobs’, the Guardian,

10. prosinca 2004. 14 Cit. u: Flint (2004), str. 2. 15 O Fieldovom korištenju tog pojma v. Field (2003). 16 Giddens (1994), str. 156. 17 Lasch (1979), str. 43. 18 v. P. Hoggett, ‘Agency, Rationality and Social Policy’, u: Lewis, Gewirtz

i Clarke (2000), str. 144.


205

19 v. Williams (1998), str. 132-3.

20 v. Paul Hoggett, ‘Social Policy and the Emotions’, u: Lewis et al. (2000), str. 145.

21 Richard Layard, ‘Happiness is Back’, Prospect, ožujak 2005., broj 108. 22 Cit. u: Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an

Anxious Age, str. 49. 23 Frank E. Scott, ‘Reconsidering a therapeutic role for the state: anti-

modernist governance and the reunification of the self ’, http:// on-line.sfsu.edu/~fscott/scottf2000apsa.htm, 2000, str. 8.

24 Za raspravu o terapijskom stanju v. Nolan (1998) i Furedi (2004), The-rapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age, osmo po-glavlje.

25 Arnason (2000), str. 194. 26 Pupavac (2001), str. 3. 27 Department of Health (2005), str. 7, 22. 28 Piccone (2002), str. 149. 29 Orwell (1949), str. 216. 30 ‘Artists win change to Bill outlawing religious hatred’, The Times, 7.

veljače 2005. 31 Mick Hume, ‘Questioning the New Conformism’, Spiked-online, 4.

ožujka 2005.

207

Zaključak: Humaniziranje humanizma

Moramo slijediti vlastite tragove iz prošlosti, prije vremena u kojem je postojala ljevica i desnica zato da bismo ponovno otkrili progresivno naslijeđe prošlosti. To ne trebamo učiniti zato da bismo izbjegli politiku kakvu poznajemo nego zato jer se radi o pred-političkim razdobljima koja zahtijevaju obno-vu ideja koje se mogu iskoristiti za sučeljavanje s atmosferom fatalizma. To zahtijeva napuštanje kategorija koje su pomogle rasvijetliti politički život u proteklom stoljeću, ali kategorija koje su danas postale lišene smisla. U ovoj knjizi je već spo-menuto da je desnica odustala od prošlosti, a ljevica od bu-dućnosti – sada ih moramo ponovno obnoviti. Značajnu li-niju podjele danas predstavlja ona između onih koji konfor-mistički pristaju uz sadašnjost i onih koji žele mobilizirati dostignuća čovječanstva iz prošlosti da bi utjecali na buduć-nost. Sklonost zamrzavanja sadašnjosti podudara se s fata-lističkim shvaćanjem promjene. Nudi nam se interpretacija povijesti koja ljude odvaja od događaja koji imaju učinak na njihove živote. Ljudska bića se smatraju otuđenima od pro-cesa promjene i stoga se smatra da imaju vrlo malen utjecaj na vlastitu sudbinu. Pojedincima koji nisu ni autonomni niti imaju mogućnost samoodređenja pripisana je mutna uloga pasivnih objekata povijesti.

Ljudi koji donose odluke ne trebaju podršku birokratskih institucija. Njima treba sloboda da se suoče s novim isku-stvom; ne tek formalno pravo da izaberu, nego kulturalna podrška eksperimentiranju i individualnom donošenju od-luka. U osamnaestom stoljeću njemački filozof Immanuel Kant shvatio je da je pojava uvjeta u kojima pojedinci mogu


208

nesmetano slijediti takve aktivnosti predstavljala polazišnu točku prosvjetiteljstva. Eksperimentiranje i potraga za zna-njem nisu naprosto dobri sami po sebi, oni osim toga slobo-di i demokraciji daju istinski sadržaj.

Kant je smatrao kako »prosvjetiteljstvo označava čovje-kov izlazak iz samoskrivljene nezrelosti«. Nezrelošću je dr-žao »nesposobnost korištenja nečijeg razuma bez rukovođe-nja od strane nekog drugog«. Prema Kantu, takvu nezrelost čovječanstvo je nametnulo samo sebi, a » njezini uzroci ne na-laze se u nedostatku razumijevanja, nego u nedostatku odluč-nosti i hrabrosti da se ono upotrijebi bez vodstva nekog dru-gog«. Iznoseći pred svoje čitatelje moto prosvjetiteljstva (Sa-pere Aude ili Odvaži se biti mudar), on ih je izazvao da upo-trijebe vlastiti razum. Danas, kad princip obazrivosti nepre-stano iznosi predrasudu kako znanost prijeti postati glavnom društvenom snagom, te da takvi opasni eksperimenti znače da znanost »glumi Boga«, odvažiti se na spoznaju često se pri-kazuje kao neodgovoran čin. Kant bi danas bio zbunjen nela-godom koju društvo pokazuje spram znanja i znanosti.

Dakako, naš proturječni odnos spram znanja i razuma nije rezultat neuspjeha pojedinca, nego ishod znatno dublje uko-rijenjenog procesa kulturne dezorijentacije. Nažalost, Kan-tova dijagnoza samoskrivljene nezrelosti puno se više odno-si na ovo naše vrijeme nego na okolnosti vremena u kojem je on živio. U razdoblju kad se na znanje i znanost gledalo s nepovjerenjem i cinizmom, moto Sapere Aude bio je usmje-ren protiv suvremenog kulturnog osjećaja zaziranja od mu-drosti.. Nasreću, mnogi od nas osjećaju da je upravo odvaž-nost spram mudrosti ono što nas čini ljudima.

Politika ponašanja predstavlja svjesno negiranje ideala indi-vidualne autonomije. Možemo biti sigurni da je i u najboljim

zaključak: humaniziranje humanizma

209

vremenima individualna autonomija ideal koji se u najboljem slučaju može ostvariti tek parcijalno. Ljudi žive u svijetu koji nije posve po njihovoj volji i u okolnostima koje često sprječa-vaju realizaciju njihovih težnji i aktivnosti. Provođenje autono-mije uvijek je nailazilo na neka izvanjska ograničenja – prirod-ne prepreke, ekonomske potrebe, ratove i sukobe te društvene poremećaje. Danas se ono suočava i s kulturnom klimom koja je istinski skeptična spram želje za autonomnim ponašanjem.

Ljudsko djelovanje niz puta rezultira neočekivanim posljedi-cama, a s nekima od njih vrlo je teško živjeti. Primjerice, gene-tička revolucija pružila nam je važne nove uvide u naše tijelo, ali smo isto tako doznali i informacije koje možda nismo že-ljeli znati. Bilo kako bilo, potraga za idealom autonomije koja pruža ljudima mogućnost izbora često rezultira napretkom. Upravo zbog toga što su neki pojedinci svoje ideale uzimali zaozbiljno, uspjeli su se suprotstaviti represivnim institucija-ma i uporabi moći koja je pokušala slomiti njihove ambicije. Također smo naučili i da težnja za autonomijom često ide us-poredo s iskazivanjem altruizma i društvene solidarnosti. Pro-svijetljeno društvo treba iskoristiti ideal individualne autono-mije da bi stvorilo povoljne uvjete za ljudski razvitak. Društva koja ne uspiju vrednovati takve ideale završe u kulturi fataliz-ma i rizika, urušavajući se u stanje mirovanja.

Prosvjetiteljski ideal individualne autonomije nalaže da društvo i država moraju priznati nezavisnost svakog poje-dinca. Kako kaže Bronner, »autonomija je izvorno označavala pravo svakog na vlastitu sudbinu«. (1) Takva perspektiva pro-pituje pravo države da zagovara neku pojedinu sudbinu, bilo to u obliku tradicionalne religije ili križarskih pohoda život-nih stilova, što je povezano s trenutnom politikom promjene


210

ponašanja. Priznanje ideala individualne autonomije (što je važna sastavnica naslijeđa prosvjetiteljstva) predstavlja te-melj za izabiranje, donošenje moralnih i političkih odluka i društveni angažman.

Sumnja javnosti spram ljudskog djelovanja znači kako se ideal individualne autonomije često odbacuje kao neka vrsta iluzije koju zagovaraju apologeti slobodnog tržišta. Kaže se da u društvu kojim dominiraju mediji, velike korporacije i snage ojačane globalizacijom, pojedincima nedostaje sposob-nost za autonomno djelovanje. Štoviše, ljudi kao ranjivi ili ne-cjeloviti subjekti ne odabiru svoju sudbinu već im je ona na-metnuta. Zbog toga je prosvjetiteljski model autonomnog i odgovornog građanina zamijenjen pasivnim i dezorijentira-nim pojedincem kojem je potrebna »podrška« javnih insti-tucija. Preostao nam je tek pad u nezrelo jastvo iz razdoblja prije prosvjetiteljstva.

Ozračje kulturnog pesimizma pogađa i samo društvo. Ono ima snažan učinak na to kako ljudi sami sebe doživljavaju. Teško je odvažiti se biti mudar kad naša kultura neprestano odašilje signale kako je preuzimanje rizika neodgovorno te da su oprez i sigurnost temeljne vrline našeg doba. Takvi si-gnali služe kao poziv ljudima da ograniče svoje težnje i vla-stito djelovanje. Ukoliko se ljudima stalno ponavlja da se od njih ne očekuje mnogo te da su oni zaista ranjivi pojedinci kojima je potrebna podrška, onda će oni sve više početi igra-ti ulogu koja im je dodijeljena. Danas se obećanje individu-alne autonomije sučeljava sa stvarnošću kulture koja se pre-ma njoj odnosi s nelagodom. Rezultat toga je da se individu-alna egzistencija više ne doživljava kroz prizmu autonomi-je nego izolacije.


211

Nedostatno vrednovanje usklađivanja ideala autonomije zbiva se usporedo s poštovanjem spram demokracije. Kao što sam analizirao u prethodnim poglavljima, snažno anti-demokratsko raspoloženje institucionalizirala su javna tije-la koja odrasle tretiraju kao djecu. Javnu politiku uglavnom potiče uvjerenje da biračko tijelo ne zna što je u njegovom najboljem interesu. Politika straha predstavlja jedno oruđe »osvješćivanja« ljudi o tome što je dobro za njih, a politika ponašanja drugo oruđe. Umjesto da se pokuša angažirati u javnosti, oligarhija radije voli postavljati dijagnoze. George Lakoff, čiju su knjigu Ne razmišljaj o slonu prihvatili mnogi američki liberalni demokrati kao objašnjenje zbog čega je na izborima pobijedio njihov protivnik Bush, opisuje one koji su glasovali za republikance kao zagovornike autoritarne »očin-ske obitelji« koji naglasak stavljaju na vlastiti interes, pohlepu i nadmetanje. Takvi ljudi mrze »odgoj i skrb«, religijski su fa-natici i nedostaje im terapijski senzibilitet kojeg imaju njiho-vi liberalni protivnici. (2)

Dijagnoza o ljudskoj inferiornosti simptomatična je za an-tidemokratski stav političke oligarhije. U prijašnjim vreme-nima takav prezir spram običnih ljudi bila je tipična odli-ka autoritarne desnice. Današnja kulturna elita je zaboravi-la kako pravi demokrati ne govore o biračkom tijelu kao go-mili budala i idiota koji ne znaju prepoznati vlastite intere-se. U dvadeset prvom stoljeću nije politički korektno ljude nazivati »mentalno nerazvijenima poput djece« ili »barbari-ma«. No, predstavljanje odraslih građana kao »ranjivih« lju-di simptomatično je za snažan antidemokratski duh o kojem smo već ranije govorili.


212

humaniziranje osobnosti

Oblik osobnosti koji je u najvećoj mjeri podudaran s ideali-ma autonomije, mogućnošću izbora i stvaranjem povijesti, upravo je onaj kojeg je iznjedrilo prosvjetiteljstvo. Preuzima-nje rizika, eksperimentiranje, kritičko prosuđivanje i razum: to su neki od važnih atributa povijesnog mišljenja i djelova-nja. Njihovo provođenje u djelo predstavlja preduvjet ponov-ne uspostave javnog života. Takvim aktivnostima ljudi uvi-đaju da smislena javna aktivnost može u budućnosti dovesti do pozitivnih rezultata. Bez osjećaja da djelovanje ima smi-sla, osobnosti će nedostajati imaginacija koju se veže uz po-litički angažman. Humaniziranje osobnosti zahtijeva propi-tivanje dominirajuće paradigme ranjivosti i prihvaćanja hu-manističkog koncepta osobnosti (ispod teksta se nalazi saže-tak ključnih karakteristika svake od tih paradigmi).

Ključne karakteristike humanističke paradigme i paradigme ranjivosti

Humanistička paradigma Paradigma ranjivosti

Vrednuje autonomiju Vrednuje traženje pomoći

Orijentirana je na razum Sumnja u djelotvornost znanja

Traga za univerzalnim vrednotama

Afirmira identitet

Ima pozitivan stav prema preuzimanju rizika

Pokazuje snažnu odbojnost spram rizika

Vrednuje eksperimentiranje Hvali oprez i sigurnost

Vjeruje u sposobnost postizanja promjene i mijenjanja zadanih okolnosti

Promjenu smatra predznakom negativnog ishoda

Orijentirana je prema budućnosti i podržava postignuća iz prošlosti

Zamrznuta je u sadašnjosti i otuđena od prošlosti


213

Humanistička paradigma Paradigma ranjivosti

Očekuje da se pojedinci i zajednice mogu suočiti s nedaćama

Predviđa da se pojedinci i zajednice neće moći suočiti s nedaćama

Vjeruje da čovječanstvo posjeduje sposobnost nadvladavanja suparništva

Vjeruje da ljude određuje njihovo stanje ranjivosti

Humanistička paradigma i paradigma ranjivosti osobnosti nikad ne postoje u čistom obliku. Još od nastanka modernog doba, svaka kultura je internalizirala elemente obje paradi-gme. Međutim, obje kulture su diskriminirajuće jer govore o tome koje oblike ponašanja vrednuju a koje ne. Primjerice, tijekom velikog dijela 19. i 20. stoljeća ideali samopomoći i samodostatnosti uživali su kulturnu afirmaciju. Danas je tra-ženje pomoći ono koje profitira od kulturalnog vrednovanja. Nasuprot veličanju preuzimanja rizika u bivšim razdobljima, društvo je sigurnost danas pretvorilo u pravu religiju. Ideal eksperimentiranja zamijenjen je konformističkim prihvaća-njem opreza koji je institucionaliziran principom smotreno-sti. Vrednote povezane s humanističkom paradigmom osob-nosti nisu posve iščezle, ali su postale podređene onima koje zagovaraju osjećaj ranjivosti.

Na sreću, ljudsko društvo nikad neće u cijelosti prihvatiti fatalističku dogmu koja glasi da nema alternative, niti će svoj ideal osobnosti u cijelosti utemeljiti na paradigmi ranjivosti. Zbog toga dio društva i dalje traži pozitivnu verziju tog ide-ala. (3) Sukob ideja o paradigmi osobnosti kojem danas svje-dočimo, istovjetan je sukobu ideologija i političkih alternativa koji se zbivao u prošlosti. (4) Oni se tiču takvih fundamental-nih pitanja kao što je pitanje što znači biti čovjek, značenja


214

ljudske naravi i odnosa između pojedinca i javnih institucija. Ideje o paradigmi osobnosti polazišna su točka za oblikova-nje politike i stvaranja normi (kako neformalnih, tako i for-malnih) koje određuju ljudske odnose i ponašanje pojedin-ca. Smisao osobnosti ima važne implikacije za način na koji doživljavamo odnos ljudi spram povijesti i potencijal za pro-mjenom i mijenjanjem zadanih okolnosti. Taj naš stav ovisi o tome kako ćemo naš izbor i individualnu odgovornost, našu sposobnost spoznaje, razmišljanja i stjecanja uvida u istinu učiniti smislenima. U krajnjem slučaju, različite ideje o osob-nosti dovode do sukobljavanja ideja u javnom životu. O tome držimo li ljude problemom ili čimbenikom koji rješava pro-bleme ovisi kojoj ćemo se paradigmi prikloniti.

U našoj eri iscrpljenosti politike, izazov koji se nalazi pred nama u bitnom je smislu predpolitički. Nema mnogo smi-sla razviti neku ambicioznu političku filozofiju ukoliko ljud-ska subjektivnost postoji u svojem necjelovitom obliku. Po-litika predstavlja negiranje Sudbine, a njezino postojanje ovi-si o nadmoćnom uvjerenju da ono što ljudi čine ima smisla. Zbog toga se danas izazov s kojim se sučeljavaju oni koji žele ponovno obnoviti javni život ne sastoji u otkrivanju neke Ve-like Ideje ili izmišljanju neke nove političke doktrine ili filo-zofije. U nedostatku znatno čvršćeg osjećaja za ljudsko djelo-vanje koje može djelovati u skladu s takvim idejama, ta dok-trina imat će formalni i banalni karakter. Ne znači li to onda napuštanje svake nade u ponovni angažman u političkom ži-votu? Nipošto, zato jer se najneposredniji zadatak s kojim se susreću oni koji nastoje obnoviti prosvjetiteljski stav spram budućnosti sastoji u zagovaranju humanističke verzije osob-nosti. Prije nego što se politika ponovno ustroji, potrebno je


215

stvoriti i osnažiti intelektualnu klimu koja bi bila sklona osje-ćajima koji izravno dovode u pitanje dominantnu paradigmu ranjivosti. Humaniziranje osobnosti najkritičnija je tema i praktičan problem s kojim se suočavaju oni koji bi htjeli pre-kinuti s dominirajućom kulturom fatalizma.

Osim iscrpljenosti tradicije ljevice i desnice, postoji još je-dan razlog zbog kojeg bi trebali otvoriti novo polje borbe za razvitak javnoga života. S dominirajućom paradigmom ljudske ranjivosti, politika (bila ona ljevičarska ili desničar-ska) ima male praktične rezultate. Bitno je jesu li ljudi spre-mni prihvatiti konformistički duh koji paralizira društvo za-mrzavajući ga u sadašnjosti i koji nas podjednako lišava naše prošlosti i budućnosti. Nema sumnje da će u budućnosti po-stojati mnoga znanstvena pitanja o kojima ćemo se sporiti. Ali, na neočekivan i izokrenut način, danas pravi konzerva-tivci, liberali i socijalisti imaju mnogo više toga zajedničkog nego što misle. Zadatak uspostavljanja humanocentrične jav-ne kulture trebao bi okupiti sve snage onih koje inspirira tra-dicija povezana s povijesnim pokretom od Renesanse preko Prosvjetiteljstva pa sve do modernizma 20. stoljeća. Unatoč velikim političkim razlikama, svi mi imamo zajednički inte-res za spašavanjem humanističke tradicije i njezinu obnovu u obliku koji je prikladan 21. stoljeću.

napredovanje straha

Politika straha hrani se mizantropijom i cinizmom u vezi na-stojanja ljudi da promijene i poboljšaju svoje životne okolno-sti. Iz ove perspektive, instinktivni odgovor na takve pokušaje (bili oni izumi, novi proizvodi ili institucionalne reforme) jest


216

sve veće širenje sumnje koja utire put tjeskobi i strahu. Takvi stavovi spremni su izbrisati zahtjeve za napredovanjem čo-vječanstva, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Postoji ra-šireno uvjerenje kako upravo razvoj ljudske civilizacije, na-pose napredak znanosti i tehnologije, kao i posljedično po-dređivanje prirodnog poretka zahtjevima ljudskog društva, predstavlja izvor mnogih današnjih problema zagađenja oko-liša i društvene dezintegracije. Na daljnji napredak znano-sti i tehnike više se gleda sa strahom negoli s oduševljenjem. Tako su, primjerice, nedavni razvoj genetike ili nanotehno-logije doživljeni kao nešto što društvu stvara više problema nego što donosi dobiti.

Sumnja prema mogućnosti napretka znači da se značajan napredak u postojećim životnim uvjetima uobičajeno inter-pretira kao nešto samo po sebi loše. Sama činjenica da su za-padnjačka društva postala zabrinuta zbog starenja populaci-je odražava veliki napredak koji je posljednjih godina posti-gnut u borbi čovječanstva protiv bolesti. Od 1950. došlo je do povećanja očekivanog trajanja životne dobi od čak 17%: takvo povećanje najveće je u siromašnim azijskim zemlja-ma gdje je dosegnulo čak 20%. No, ipak nam se s vremena na vrijeme kaže da je borba s obuzdavanjem bolesti bila ne-uspješna i da se danas suočavamo s novim oblicima kuge i bakterijama protiv kojih ne pomažu antibiotici. U sve većoj mjeri nas se želi uvjeriti kako je rizik za naše zdravlje veći nego ikad prije.

Unatoč dubokom osjećaju razočaranja ljudskom subjektiv-nošću koje prožima zapadnjačku kulturu, pojedinci imaju ne-viđeni potencijal za utjecanje na vlastite životne okolnosti. Tek sada su nade u izbor i kontrolu postale značajne za velik


217

dio javnosti. Autonomija i samoodređenje i dalje nisu puno više od ideala koji mogu nekoga nadahnuti. Međutim, dale-ko smo odmakli od kamenog doba ideologija i došli u vri-jeme u kojem je potencijal ljudi za transformacijom postao vrlo snažan. Također smo naučili da povijest ništa ne jamči. Smislena i svrhovita promjena doista je riskantan pothvat. No, sviđalo se to nama ili ne, preuzimanje rizika da bismo promijenili naše živote i nas same, predstavlja jednu od naj-važnijih karakteristika ljudskih bića. I stvaranje povijesti je jedan od takvih transformacijskih eksperimenata koji nam pomaže ostvariti i definirati našu humanost.

Politika straha neprekidno proizvodi upozorenja o zdrav-lju u budućnosti. Teško je biti nepristran i bezbrižan u raz-doblju u kojem dominira oprez i strah od promjene. Ali zato postoji mnogo vrijednih ljudi koji vjeruju u svoju ljudskost i spremni su plivati protiv struje, korak po korak. Ostvariva-nje drugog prosvjetiteljstva cilj je vrijedan postizanja. Neki od nas su proizvod prvog prosvjetiteljstva, a pokušavajući se suočiti s preprekama koje su spriječile njegovo ostvare-nje, mogli bismo steći važne uvide da bismo drugi put bo-lje obavili taj posao.

Politika straha cvjeta u ozračju u kojem se na ljudsko dje-lovanje gleda sumnjičavo ili pak s odbojnošću. Antihumani-stički obrat neprekidno svaljuje krivnju na napredak i civili-zaciju za svaki strašni događaj, od holokausta do globalnog zatopljenja. On daje zamaha konzervativizmu straha i njego-vim temeljnim vrednotama opreza i niske razine očekivanja. Mizantropski svjetonazor antihumanizma stalno širi uvjere-nje da ljudska ambicija predstavlja oblik pohlepe. Težnje za većom individualnom autonomijom odbacuju se kao sebične


218

i neosjetljive spram patnji koje proživljavaju oni koji su ra-njivi. Iz ove perspektive, težnje prema poboljšanju životnih uvjeta što sačinjavaju temeljni motiv ljudi tijekom povijesti, onaj koji je pokretao čovječanstvo od mračnih vremena do civilizacije, sada su postale predmet klevete.

U takvim uvjetima na raspolaganju su nam dva izbora. Mo-žemo se odreći onih osobina koje nas čine ljudima i koje su pomogle transformaciji i humaniziranju svijeta i prepustiti se kulturi fatalizma koja dominira današnjim svijetom. Ili pak možemo učiniti nešto posve suprotno. Umjesto veličanja pa-sivnosti i ranjivosti možemo pokušati humanizirati naše po-stojanje. Umjesto da igramo ulogu publike koja je prisiljena gledati još jednu predstavu politike straha, možemo pokušati promijeniti uvjete koji su doveli do njezinog nastanka.

219

Bibliografija

Alexander, D. (2005), Telling It Like It Could Be: The Moral Force of Progressive Politics (London: The Smith Institute).

Alexander, J. C. (2001), ‘Robust Utopias and Civil Repairs’, Interna-tional Sociology, vol. 16, no. 4.

Alexander, J. C. i Sztompka, P. (ur) (1990), Rethinking Progress (Bo-ston: Unwin Hyman).

Alexander, J. C, Eyerman, R., Giesen, B., Smelsar, N. L. i Sztomp-ka, P. (2004), Cultural Trauma and Collective Identity (Berke-ley: University of California Press).

Anderson, P. (2000), ‘Renewals’, New Left Review 2/1, siječanj/ve-ljača 2000.

Archibugi, D. (2004), ‘Cosmopolitan Democracy and its Critics: A Review’, European Journal of International Relations, vol. 10, no.3.

Arnason, A. (2000) ‘Biography, Bereavement Story’, Mortality, vol. 5, no. 2.

Aron, R. (1978), Politics and History (New York: The Free Press).Aronowitz, S. i Gautney, H. (2003) (ur.), Implicating Empire: Globa-

lization and Resistance In the 21st Century World Order (New York: Basic Books).

Axford, B. i Huggins, R. (1998) ‘Anti-politics or the Triumph of Postmodern Populism in Promotional Cultures?’, Telematics and Informatics 15.

Bahnisch, M. (2003) ‘Social Change at the End of History? Theori-sing the Exhaustion of the Modern Political Imaginary and the Hauntology of Late Modern Polities’, izlaganje na konferenci-ji Social Change in the 21st Century (Centre for Social Change Research, Queensland University of Technology).

Baker, G. (2002), ‘Problems in the Theorisation of Global Civil So-ciety’, Political Studies, vol. 50.

Barry, B. (2001), Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism (Cambridge: Polity).


220

Bauman, Z. (1993), Postmodern Ethics (Oxford: Blackwell).Bauman, Z. (1998), Globalization: The Human Consequences (Cam-

bridge: Polity).Bauman, Z. (2003), ‘Utopia with Topos’, History of the Human Sci-

ences, vol. 16, no. 1.Beck, U. (1992), Risk Society: Towards a New Modernity (London:

Sage).Beck, U. (2000), What is Globalization? (Cambridge: Polity).Beck, U. (2002), ‘The Cosmopolitan Society and its Enemies’, The-

ory, Culture & Society, vol. 19 (1-2).Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002), Individualization (London:

Sage).Bell, D. (1980), Sociological Journeys: Essays 1960-1980

(London:Heinemann).Bennett, W. L. (2003), ‘New Muria Power: The Internet and Glo-

bal Activism’, u: N. Couldry i J. Curran, (ur.) Contesting Muria Power (New York: Rowman and Littlefield).

Bennett, W. L. (2004), ‘Branded Political Communication: Lifestyle Politics, Logo Campaigns, and the Rise of Global Citizenship’, u: M. Micheletti, A. Follesdal i D. Stolle, (ur), The Politics Behind Products (New Brunswick, NJ: Transaction Books).

Berlin, I. (1991), ‘The Decline of Utopian Ideas in the West’, u: The Crooked Timber of Humanity (London: Fontana).

Blais, A., Gidengil, E., Nevitte, N. i Nadeau, R. (2004), ‘Where does Turnout Decline Come From?’, European Journal of Political Research, vol. 43.

Blaug, R. (2002), ‘Engineering Democracy’, Political Studies, vol. 50.

Bobbio, N. (1996), Left and Right: The Significance of a Political Di-stinction (Cambridge: Polity Press).

Bohman, J. (1999), ‘Survey Article: The Coming of Age of Deli-berative Democracy’, The Journal of Political Philosophy, vol. 6, no. 4.

bibliografija

221

Bohman, J. i Rehg, W. (ur.) (1999), Deliberative Democracy: Essays on Reason and Politics (Cambridge, MA: MIT Press).

Bookchin, M. (1995), Social Anarchism or Lifestyle Anarchism: An Unbridgeable Chasm (San Francisco: AK Press).

Bronner, S. E. (2004), Reclaiming The Enlightenment: Toward A Politics of Radical Engagement (New York: Columbia Univer-sity Press).

Broswimmer, F. J. (2002), Ecocide: A Short History of the Mass Extin-ction of Species (London: Pluto Press).

Canovan, M. (1999), ‘Trust the People! Populism and the Two Fa-ces of Democracy’, Political Studies, vol. xlvii.

Cherny, A. (2000), The Future of Public Life in the Information Age (New York: Basic Books).

Cloonan, M. i Street, J. (1998), ‘Rock the Vote: Popular Culture and Polities’, Politics, vol. 18, no. 1.

Creveld, van M. (1999), The Rise and Decline of the State (Cam-bridge: Cambridge University Press).

Dalton, R. J. (2004), Democratic Challenges, Democratic Choices: TheErosion of Political Support in Advanced Industrial Demo-cracies (Oxford: Oxford University Press).

Department of Health (2005), Delivering Choosing Health: Ma-king Healthier Choices Easier (London: Department of Heal-th Publica tions).

Diamond, J. (2004), Collapse: How Societies Choose to Fail or Sur-vive (London: Allan Lane).

The Electoral Commission (2004), An Audit of Political Engage-ment, www.clectoralcommission.org.uk.

Ferreira, J. (1990), ‘Cultural Conservatism and Mass Culture’, Jour-nal of American Culture, vol. 13, no. 1.

Field, F. (2003), Neighbours from Hell: The Politics of Behavior, (Lon-don: Politico’s).

Filler, D. M. (2003), ‘Terrorism, Panic and Pedophilia’, Virginia Jo-urnal of Social Policy & the Law, proljeće 2003.


222

Fiorina, M. P., Abrams, S. i Pope, J. (2004), Culture War? The Myth of a Polarized America (New York: Longman Publishing Gro-up).

Fishkin, J. (1992), ‘Talk of the Tube: How to Get Teledemocracy Ri-ght’, The American Prospect, jesen (11).

Flint, J. (2004), ‘The Responsible Tenant: Housing Governance & the Politics of Behavior”, CNR Paper 20: kolovoz 2004, ESRC Centre for Neighbourhood Research.

Frank, T. (2004), What’s The Matter With America? The Resistible Rise of the American Right (London: Seeker & Warburg).

Frankenberg, R., Robinson, I. i Delahooke, A. (2000), ‘Countering Essentialism in Behavioral Social Science: The Example of the «Vulnerable Child” Ethnographically Examined’, The Sociolo-gical Review, vol. 38, no. 2.

Furedi, F. (1992), Mythical Past, Elusive Future: History and Soci-ety in an Anxious Age (London: Pluto Press).

Furedi, F. (1999), Counting Mistrust: The Hidden Growth of a Cultu-re of Litigation in Britain (London: Centre for Policy Studies).

Furedi, F. (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age (London: Routledge).

Furedi, F. (2004), Where Have All the Intellectuals Gone?: Confron-ting 21st Century Philistinism (London: Continuum).

Furedi, F. (2005., izvorno objavljeno 1997.), Culture of Fear: Risk Taking and the Morality of Low Expectation (London: Conti-nuum).

Gane, N. (2001), ‘Chasing the «Runaway World”: The Politics of Recent Globalization Theory’, Acta Sociologica, vol. 44.

Giddens, A. (1992), Modernity and Self-Identity (Cambridge: Po-lity).

Giddens, A. (1994), Beyond Left and Right: The Future of Radical Politics (Stanford: Stanford University Press).

Giddens, A.. (1998), The Third Way: The New Renewal of Social Democracy (Cambridge: Polity Press).

bibliografija

223

Giddens, A. (1999), Runaway World: How Globalization is Res-haping Our Lives (London: Profile Books).

Giddens, A. (2001), Sociology (četvrto izdanje; Cambridge: Poli-ty Press).

Giroux, H. A. (2003), The Abandoned Generation: Democracy Beyond the Culture of Fear (New York: Palgrave Macmillan).

Goodwin, J., Jasper, J. M. i Polleta, F. (ur.) (2001), Passionate Poli-tics: Emotions and Social Movements (Chicago: The Universi-ty of Chicago Press).

Gorg, C. i Hirsch, J. (1998), ‘Is International Democracy Possible?’, Review of International Political Economy, vol. 5, no. 4.

Gottfried, P. (2002), Multiculturalism and the Politics of Guilt (Co-lumbia: University of Missouri Press).

Gray, J. (1995), Enlightenment’s Wake: Politics and Culture at the Close of the Modern Age (London: Routledge).

Hale, S., Leggett, W. i Martell, L. (ur.) (2004), The Third Way and Beyond: Criticisms, Futures, Alternatives (Manchester: Manche-ster University Press).

Hall, P. (1999), ‘Social Capital in Britain’, British Journal of Political Science, vol. 29, no. 3.

Hardt, M. i Negri, A. (2000), Empire (Cambridge, MA: Harvard University Press).

Harris, J. (2005), So Now Who Do We Vote For? (London: Faber & Faber).

Hayek, F. (1978), Three Sources of Human Values (London: LSE).Heartfield, J. (2002), The ‘Death of The Subject’ Explained (Sheffi-

eld: Sheffield Hallam University Press).Heartfield, J. (2003), ‘Postmodern Desertions: Capitalism and An-

ti-Capitalism’, Interventions, vol. 5, no. 2.Henn, M., Weinstein, M. i Wring, D. (1999), Young People and Ci-

tizenship: A Study of Opinion in Nottinghamshire (Nottingham: Nottinghamshire County Council).

Himmelfarb, G. (2001), One Nation: Two Cultures (New York: Vin-tage).


224

Himmelfarb, G. (2004), The Roads to Modernity: The British, French, and American Enlightenments (New York: Alfred A. Knopf).

Hoggett, P. i Thompson, S. (2002), ‘Toward a Democracy of Emo-tions, Constellations, vol. 9, no. 1.

Huntington, S. (1975), ‘The Democratic Distemper’, Public Inte-rest, 41.

Jacoby, R. (1999), The End of Utopia: Politics and Culture in an Age of Apathy (New York: Basic Books).

Jowell, R., Curtice, J., Park, A., Brook, L. i Arendt, D. (ur.) (1995), British Social Attitudes: the 12th Report (Dartmouth: SCPR).

Kaase, M., Newton, K. i Scanbrough, K. (1997), ‘Beliefs in Gover-nment’, Politics, vol. 17, no. 2.

Kalb, J. (2002), ‘Understanding Conservatism and Tradition’, Te-los, zima 2002., no. 122.

Keane, J. (ur.) (1988), Civil Society and the State (London: Verso).Kingsnorth, P. (2003), One No, Many Yeses: A Journey to the Heart

of the Global Resistance Movement (London: Free Press).Lakoff, S. (2004), Don’t Think of an Elephant: Know Your Values and

frame the Debate (A Progressive Guide to Action) (White River Jet., Vermont: Chelsea Green Publishing).

Lasch, C. (1979), The Culture of Narcissism: American Life in an Age of Diminishing Expectations (New York: Warner Books).

Lewis, G., Gewirtz, S. i Clarke, J. (ur.) (2000), Rethinking Social Po-licy (London: Sage Publications).

Luhmann, N.(1993), Risk: A Sociological Theory (New York: Wal-ter de Gruyter).

Mackenzie, G. i Labiner, J. (2002), Opportunity Lost: The Decline of Trust and Confidence in Government After September 11 (Wa-shington DC: Center for Public Services).

Mair, P. (2000), ‘Populist Democracy vs Party Democracy’, izlaga-nje na ECPR radionici Competing Conceptions of Democracy, University of Copenhagen, 14.-19. studenoga 2000.

Mair, P. i Van Biezen, I. (2001), ‘Party Membership in Twenty Eu-ropean Democracies 1980-2000’, in Party Politics (London: Sage Publications).

bibliografija

225

Marcus, G. (2002), The Sentimental Citizen: Emotion in Democra-tic Politics (University Park, Penn: The Pennsylvania State Uni-versity Press).

McCullagh, K. (2003), ‘E-democracy: Potential for Political Revo-lution?’, International journal of Law and Information Techno-logy, vol. 11, no. 2.

Melley, T. (2000), Empire of Conspiracy: The Culture of Paranoia in Postwar America (Ithaca: Cornell University Press).

Melucci, A. (1989), Nomads of the Present: Social Movements and Individual Needs in Contemporary Society (London: Hutchin-son Radius).

Micheletti, M. (2000), ‘Shopping and the Reinvention of Democra-cy: Green Consumerism and the Accumulation of Social Ca-pital in Sweden’, izlaganje na zajedničkoj ECPR radionici 2000, Copenhagen, Denmark, 14.-19. travnja

Moore, M. (2001), Stupid White Men ... and Other Sorry Excuses for the State of the Nation1. (New York: Regan Books).

Mouzelis, N. (2001), ‘Reflexive Modernization and the Third Way: The Impasse of Giddens’ Social-democratic Politics’, The Soci-ologial Review, vol. 50, no. 3.

Mudde, C. (2004), ‘The Populist Zeitgeist’, Government and Oppo-sition, vol. 39, issue 4.

Nolan, J. L. (1998), The Therapeutic State: Justifying Government at Century’s End (New York: New York University Press).

Norris, P. (2002), Democratic Phoenix: Reinventing Political Activi-sm (Cambridge: Cambridge University Press).

O’Hara, K. (2005), After Blair: Conservatism Beyond Thatcher (Cam bridge: Icon Books).

Orwell, G. (1949), Nineteen Eighty-Four (London: Seeker and War-burg).

O’Toole, T., Marsh, D. i Jones, S. (2003), ‘Political Literacy Cuts Both Ways: The Politics of Non-participation among Young People’, The Political Quarterly, vol. 74, no. 3.

Parish, J. i Parker, M. (ur.) (2001), The Age of Anxiety: Conspi-racy Theory and the Human Sciences (Oxford: Blackwell Pu-blishers).


226

Park, A. (1998), Young People’s Social Attitudes 1998: Full Report of Research Activities and Results (Keele: ESRC).

Parkinson, J. (2003), ‘Legitimacy Problems in Deliberative Demo-cracy’, Political Studies, vol. 51, no. 4.

Piccone, O. (2002), ‘From the New Left to Postmodern Populism: An Interview with Paul Piccone’, Telos, no. 132.

Piccone, P. (1999), ‘21st Century Polities’, Telos, Fall, no. 117.Pimbert, M. i «Wakeford, T. (2001), ‘Overview - Deliberative De-

mocracy and Citizen Empowerement’, PLA Notes 40, veljača 2001.

Powell, M. (2000), ‘New Labour and the Third Way in the British Welfare State: A New And Distinctive Approach?’, Critical So-cial Policy, no. 62.

Pupavac, V. (2001), ‘Therapeutic Governance: Psychosocial Inter-vention and Trauma Risk Management’, rukopis, London.

Purdy, J. (1999), For Common Things: Irony, Trust, and Commitment in America Today (New York: Alfred A. Knopf).

Reed Jr, A. (2005), ‘The 2004 Election in Perspective: The Myth of «Cultural Divide” and the Triumph of Neoliberal Ideology’, American Quarterly, vol. 57, no. 1.

Reich, R. B. (2004), Reason: Why Liberals Will Win the Battle for America (New York: Alfred A. Knopf).

Richards, P. (2000), Is the Party Over? New Labour and the Politics of Participation (London: Fabian Society).

Robin, C. (2004), Fear: The History of a Political Idea (Oxford: Oxford University Press).

Rose, N. (2001), ‘The Politics of Life Itself ’, Theory, Culture & So-ciety, vol. 18, no. 6.

Rosenblum, N. L. (1989) (ur.), Liberalism and the Moral Life (Cam-bridge, MA: Harvard University Press).

Roth, P. (2001), The Human Stain (London: Vintage).Ryan, M. (2004), ‘Red Tops, Populists and the Irresistible Rise of

the Public Voice. (2)’, Journal for Crime, Conflict and the Me-dia, vol. 1, no. 3.

bibliografija

227

Schedler, A. (ur.) (1997), The End of Politics? Explorations Into Mo-dern Antipolitics (Houndmills: Macmillan Press).

Sen, J., Anand, A., Escobar, A. i Waterman, P. (2004), The World Social Forum: Challenging Empires (New Delhi: Viveka). Do-stupno u pdf formatu na stranici www.choikc.org/neuvo_eng/informes/1557.html.

Shklar, J. N. (1989), ‘The Liberalism of Fear’ u: Rosenblum, N. (ur.), Liberalism and the Moral Life (Cambridge, MA: Harvard Uni-versity Press).

Skocpol, T. (2003), Diminishing Democracy - From Membership to Management in American Civic Life (Norman: University of Oklahoma Press).

Smith, G. i Wales, C. (2000), ‘Citizens’ Juries and Deliberative De-mocracy’, Political Studies, vol. 48.

Sontag, S. (1991), AIDS and its Metaphors (London: Penguin).Taggart, P. A. (1996), The New Populism and the New Politics: New

Protest Parties in Sweden in a Comparative Perspective (Lon-don: Macmillan).

Taguieff, P. (1995), ‘Political Science Confronts Populism: From a Conceptual Mirage to a Real Problem’, Telos, no. 103.

Thomas, J., Jewell, J. i Cushion, S. (2003), ‘Stirring Up Apathy? The Media and the 2003 Welsh Assembly elections’, izlaganje na ‘Can Vote, Won’t Vote Conference’, Goldsmiths College, Lon-don, 6. studenoga 2003.

Thompson, S. i Hoggett, P. (2000), ‘The Emotional Dynamics of Deliberative Democracy’, Policy & Politics, vol. 29, no. 3.

Todd, M. J. i Taylor, G. (ur.) (2004), Democracy and Participati-on: Popular Protest and New Social Movements (London: Mer-lin Press).

Touraine, A. (1995), Critique of Modernity (Oxford: Blackwell).Touraine, A. (2003), ‘Meaningless Polities’, Constellations, vol. 10,

no. 3.Turner, C. (2003), ‘Manheim’s Utopia Today’, History of the Human

Sciences, vol. 16, no. 1.


228

Vico, G. (1961), The New Science (New York: Anchor Paperback).Wallis, J. (2005) God’s Politics: Why the Right Gets It Wrong and the-

Left Doesn’t Get It (New York: HarperSanFrancisco).Watson, D. (2004), Death Sentence: The Decay of Public Langua-

ge (Sydney: Vintage).Weltman, D. (2003), ‘From Political Landscape to Political Times-

cape: The Third Way and the Ideological Imagining of Political Change and Continuity’, Time and Society, vol. 12, no. 2/3.

Weltman, D. i Billig, M. (2001), ‘The Political Psychology of Con-temporary Anti-Politics: A Discursive Approach to the End-of-Ideology Era’, Political Psychology vol. 22, no. 2.

White, C, Bruce, S. i Ritchie, J. (2000), Young People’s Politics: Poli-tical Interest and Engagement amongst 14—24 Year Olds (York: Joseph Rowntree Foundation).

White, S. (ur.) (2001), New Labour: The Progressive Future? (Ho-und-mills, Hampshire: Palgrave).

Williams, S. J. (1998), ‘”Capitalising” on Emotions? Rethinking the Inequalities in Health Debate’, Sociology, vol. 32, no. 1.

Wood, E. M. i Foster, J. B. (ur) (1997), In Defense of History: Marxi-sm and the Postmodern Agenda (New York: Monthly Review Press).

Young, I. M. (2001), ‘Activist Challenges to Deliberative Democra-cy’, Political Theory, vol. 29, no. 5.

Zum, M. (2004), ‘Global Governance and Legitimacy Problems’, Government and Opposition, vol. 39, no. 2.

229

AIDS 99, 179, 227aktivizam, politički 54, 56, 145, 147,

152aktivno građanstvo 45Alexander, Douglas 132, 133, 137,

219Alexander, Jeffrey 109, 176, 177,

219Amin, Samir 87, 96Anderson, Perry 21, 22, 40, 219angažiranje 43, 44, 58Antidote 196antidruštveno ponašanje 171antipolitika 44, 45, 100apatija 9, 46, 48, 52, 66, 144Aron, Raymond 77, 95, 219autonomija, individualna 10, 102,

106, 112, 208, 209, 210, 212, 217

Banks, Tony 126Barker, Paul 189, 204Barry, Brian 90, 96, 219Bauman, Z. 40, 74, 95, 139, 160,

220Beck, Ulrich 40, 108, 115, 177, 184,

220Bell,Daniel 76, 95, 220Berlin, Isaiah 30, 220Berlusconi, Silvio 43bespomoćnost 98, 101, 104, 105,

169, 171, 201Blair 166, 174Blair, Tony 7, 22, 48, 50, 132, 183,

197, 225Blunkett, David 163, 183

Kazalo

Bobbio, Norbert 91, 92, 96, 115, 220

Bookchin, Murray 64, 68, 221borba 173Bronner, Stephen 85, 90, 94, 96,

209, 221Brown, Gordon 11Bush, George W. 7, 13, 22, 35, 36, 37,

38, 40, 41, 47, 50, 65, 89, 93, 95, 132, 137, 138, 139, 162, 163, 167, 168, 169, 171, 178, 186, 211

Cheney, Dick 93Cherny, A. 148, 160, 221cinizam 8civilizacija 125, 126civilno/građansko društvo 122,

144cjepivo 99, 167, 170Clinton, Bill 23, 50, 132, 164, 187,

197Clinton, Hillary 113, 131, 187Coca-Cola 89Corn, David 166

Dalton, R. J. 67, 68, 140, 160, 221Davies, Mike 168Davies, William 137, 159, 168DeLay, Tom 50demokracija 49, 142, 144, 150, 152,

153, 154, 158, 159demokratizacija 142, 143, 144, 158desničarska politika, v. opreka ljevi-

ca-desnica 20, 78, 87, 89


230

Detroit Project 166Diamond, Jared 126, 159, 221Diana, princeza od Walesa 62, 111Dickson, Niall 193distributivna pravda 195djelovanje, ljudsko 51, 56, 62, 64, 82,

99, 100, 105, 106, 107, 114, 121, 124, 126, 131, 148, 180, 209, 214, 217

djelovanje panike 107, 112, 114djelovanje, političko 10, 27, 44, 97,

98, 99dobre laži 179dobrobit 33, 49, 64, 87, 150, 196,

198Drugi svjetski rat 76društvena solidarnost 177društveni inženjering 158društveni pokreti 53, 54, 144, 145država, njezina uloga 23, 24, 190,

193, 197, 200, 209

Eagleton, Terry 124, 130ekocid 126elite, kulturne i političke 5, 15, 29,

39, 83, 87, 131, 134, 135, 139, 140, 141, 156, 157, 161, 186, 193, 194, 201

emocije, upravljanje njima 35, 138, 155, 185

eufemizam 13Europski parlament 48

fašizam 77fatalizam 81, 108Field, Frank 194, 204, 205, 221Fiorina, Morris 39, 40, 222Francuska 82Francuska revolucija 82Frank,Thomas 132, 159, 194, 204,

205, 222Friedman, Milton 32

Fukuyama, Francis 22, 40fundamentalizam 135, 136

genetsko modificiranje 19, 146, 170, 181

Giddens, Anthony 40, 53, 59, 67, 73, 84, 95, 177, 184, 205, 222, 223, 225

Giesen, Bernhard 119, 130, 183, 219

glasovanje 48, 157globalizacija 31globalno civilno društvo 126, 142,

143globalno zatopljenje 99, 105, 170,

180, 181, 217Goodwin-Gill, Guy 164Gorg, C. 153, 160, 223Gould, Philip 173, 174građanska prava 162građansko vijeće/porota 157građanstvo 59, 138Gray, John 71, 95, 223Greenpeace 146, 148, 149Greenwich vijeće 103Gronewalter, Michael 138, 160grupe za samopomoć 9, 52, 53, 59

Habermas, Jürgen 86, 87, 96Hardt, M. 16, 40, 223Hayek, Friedrich 32, 77, 122, 123,

130, 223Hazen, Don 41, 174, 183Heartfield, J. 173, 183, 223Himmelfarb, Gertrude 80, 95, 223,

224Hirsch, J. 153, 160, 223hladni rat 74, 76Hobbes, Thomas 172, 173Hobbes,Thomas 178Hodge, Margaret 192holokaust 82, 109, 119, 126, 128,

176, 177, 217

kazalo

231

Howard, Michael 22Huffington, Arianna 138, 166Huntington, Samuel 51, 67, 224

identitet i politika identiteta 36, 37, 38, 39, 45, 46, 48, 64, 136, 212

Indija 13, 43individualizam 33infantilizacija javne sfere 6, 185institucije »uključivanja« 156, 157,

158Internet 19, 220Irak 60, 61, 62, 111istraživanje stanica 19Italija 17, 45, 169Ivan Pavao II, papa 65izborna komisija 48izlazak na izbore 46, 144

javni život 7, 54, 114, 132, 196, 214Johnson, Samuel 203Jones, Sir Digby 23, 68, 115, 225Jowell, Tessa 15, 40, 67, 194, 204,

224

Kanada 17, 48Kant, Immanuel 207, 208kapitalizam 22, 77, 78, 86Kennedy, Edward 163Kerry, John 35, 40, 41, 167Kilroy-Silk, Robert 43klasični konzervativizam 18klimatske promjene 27Knight, Peter 112, 115koalicija Zaustavite rat 166Komisija za jednakost mogućnosti

55Komisija za rasnu jednakost 55koncept »rizičnosti« 106konzervativizam, klasični 18, 78

konzervativizam straha 20, 32, 123Konzervativna stranka 18konzumerizam 88kozmopolitizam 136, 143, 144Kraljeva zaklada 193kriza kauzalnosti 111, 113kulturalni ratovi 76

Laburistička stranka 133Lakoff, George 38, 41, 211, 224Lasch, Christopher 195, 205, 224Lawson, Mark 179, 184Layard, Richard 196, 205Lechner, Norbert 82, 83, 85, 95, 121,

130legitimnost 46, 140, 141liberalizacija tržišta 75liberalni kapitalizam 22lobiranje 145, 148, 151Luhmann, Niklas 115, 224

ljudski potencijal 119ljudskost i ljudsko djelovanje 99,

100, 124, 126, 214, 217

Marcus, George 179, 184, 225marginalizacija 32, 58, 88marginalizacija ideja 202marginalizacija ljudi 101marksizam 77Marx, Karl 20, 80McDonald’s 146Meacher, Michael 126Melley,Timothy 112, 130, 225Meltchett, lord 148, 149, 151Melucci, Alberto 64, 68, 225Meyerson, Adam 79, 95Michael, George 166mitovi 119mizantropija 20mladi ljudi/omladina 59, 66


232

moderna i modernizam 107, 156, 196

Monbiot, George 150, 160Moore, Michael 138, 160, 225MTV 89

nacionalni mitovi 119nacizam 77Nader, Ralph 40, 165, 168nadziranje mišljenja 203NA (Nema Alternative) geslo 24, 25,

26, 61, 104nanotehnologija 216napredak, stav spram njega 26, 53,

55, 84, 109, 125, 128, 177, 216, 217

Negri, A. 16, 40, 223neokonzervativizam 32neoliberalizam 22nepoštenje 100nesigurnost 73, 74, 87, 99, 105, 109,

167‘Ne u moje ime’ slogan 61nevladine organizacije (NVO) 52,

144, 145, 146, 152Newton,Sir Isaac 67, 124, 224Nietzsche, Friedrich 90Nike 89Norris, Pippa 54, 60, 67, 68, 225novi društveni pokreti 54Novi Laburisti, v. Laburistička stran-

ka 70, 72Njemačka 45, 51, 71

obiteljski život 192Očevi i sinovi, brošura 191Odbor za savjetovanje građana 55odgovornost 15, 121, 142, 162, 198,

214Orwell, George 7, 13, 201, 225osobnost 38, 101, 102, 171

otuđenje 46, 82, 140Paine, Thomas 20parlamentarna demokracija 142,

150parlamentarni izbori 8, 48, 163Parr, Doug 149Patriot Act (SAD) 162pedofilija 119Piccone, Paul 77, 95, 200, 205, 226Planet Ark 125, 159pobačaj 29, 35, 39Podrška obiteljima, dokument 189pokret za zaštitu okoliša 56pokret Zelenih 71političke stranke 17, 33, 69politika 1, 3, 7, 8, 13, 14, 24, 26, 28,

31, 33, 34, 35, 36, 44, 52, 53, 54, 55, 59, 66, 74, 75, 83, 113, 131, 133, 142, 161, 162, 163, 169, 171, 172, 181, 192, 193, 194, 195, 196, 199, 211, 214, 215

politika konsenzusa 31, 62, 92, 156, 157, 172, 176

politika ponašanja 194, 199, 211politizacija i depolitizacija 164ponašanja 55, 103, 107, 127, 171,

188, 189, 190, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 203, 208, 210, 211, 213

Popper, Karl 77popularna kultura 102populizam 143poricanje 5, 21, 43, 44, 51postmodernizam 32povijest 22, 70, 100, 102, 120, 123,

126, 217povjerenje u političare 49predstavnička demokracija 144Prescott, John 14pretilost 170, 188preuzimanje rizika 106, 170, 212promjena 21, 31, 72, 74, 83, 84, 87,

114, 117, 189, 190, 197, 217

kazalo

233

promjena ponašanja 189, 190propaganda 189prošlost 83, 118, 120, 123, 124Pupavac, Vanessa 199, 205, 226

racionalnost 109, 110ranjivost 102, 106, 172, 182različitost 70, 139Reagan 25Reagan, Nancy 93Reagan, Ronald 32, 43Reed, Adolph Jr. 37, 40, 41, 226Reeves, Richard 73Reid, John 188relativizam 20religija 156, 201religijska desnica 18retorika, politička 13, 14, 166Robin, Corey 176, 180, 183, 204,

226roditeljstvo 185Roe protiv Wadea, parnica 35Roosevelt, Franklin D. 174, 175Rubin, Lillian 30, 40Rusija 58

sadašnjost 83, 85, 122, 207samoizražavanje 64samoodređenje 217savjetnici-pomagači 154Schedler, Andreas 67, 95, 130, 227Schiavo, Terri 186Schneider, Stephen 180Scott, Frank 196Shakespeare, William 36Shklar, Judith 175, 178, 183, 227Siguran početak, program 188siromaštvo 88, 147Sjedinjene Države (SAD) 18, 34, 36,

38, 46, 55, 62, 66, 73, 77, 92, 135, 137, 162, 167, 171, 187, 200, 202

skandali 51Skocpol, Theda 56, 67, 145, 148, 152,

160, 227socijalna politika 26, 193, 195Soil Association 151Sontag, Susan 27, 40, 227Sovjetski Savez 77Starbucks 23, 89starija populacija 59Stewart, Sir William 54, 165strah, njegova politizacija 7, 21, 71,

83, 84, 86, 89, 90, 108, 110, 112, 114, 117, 149, 161, 162, 164, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 177, 178, 179, 180, 181, 217

Straw, Jack 190Strickland, Dorothy 187, 188, 204subjektivnost 122, 171, 214sudjelovanje 33, 45, 47, 53, 56, 57,

64, 66, 144, 155, 156, 157, 159

suosjećanje 197suverenost 143SUV vozila 166Svjetski ekonomski forum 20Svjetski socijalni forum 20, 63

školske večere 29Španjolska 65

tehnološka inovacija 31, 110teorije urote 89, 112terorizam 168, 181Thatcher, Margaret 25, 32, 79, 185,

225Thompson, S. 155, 183, 224, 227Tiananmen, trg 58tjeskoba/nelagoda 20, 66, 109, 110,

113, 117, 164tolerancija 63, 139Touraine, Alain 31, 40, 227


234

tradicija 18, 69, 70, 82, 187, 215transnacionalne organizacije 143Travers,Tony 164Treći put, koncept 14, 18, 72tsunami 117

upraviteljski žargon 28uskogrudnost 61, 63, 165

Ventura, Jesse 43Vico, Giambattista 121, 130, 228Vidal, John 160Viner, David 180Vines, Jerry 181Vollmer, Antje 71vrijednosti 28, 38, 39, 77, 79, 80, 82,

87, 91, 93, 102, 132, 133, 134, 137, 154, 178, 200

Wallis 133, 159, 228Wallis, Jim 133Walzer, Michael 178, 184Watson, Don 16, 28, 40, 228Weinstein, Mark 48, 67, 223Williams, Rowan 164, 205, 228Wolfe, Alan 81Worldwatch Institute 165

zaglupljivanje 158zavisnost 203Zemlja prije svega! 125zločin 201

žargon 13, 15, 16, 28, 106životni stil 30, 36, 39, 188, 194, 195

235

Bilješka o autoru

Frank Furedi profesor je sociologije na Sveučilištu Kent, Veli-ka Britanija. Objavio je sljedeće knjige: Culture of Fear, Para-noid Parenting, Therapy Culture, Where Have All the Intellec-tuals Gone?, Politics of Fear: Beyond Left and Right.

i cCIzdavač

Izdanja Antibarbarus d.o.o.Zagreb, Nova ves 4

1993. godine osnovaliAlbert Goldstein / Vjeran Zuppa / Nikša Župa

Za izdavačaSimona Goldstein

Priprema i opremaIzdanja Antibarbarus d.o.o.

TisakGrafomark d.o.o.

Zagreb, Josipa Lončara bb

ISBN 978-953-249-CIP zapis dostupan je u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem

ab

Documents

60738525 Frank Furedi Politika Straha[1]