2živo vrelo - hilp.hr · liturgijsko vrijeme značenjski i sadržajno se ocrtava kao vrijeme hoda u susret Kristovoj Pashi – njegovoj Muci, Smrti i Uskrsnu-ću. Prihvatiti Krista

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

od 22. veljače do 21. ožujka 2009.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVI. • cijena: 13 kn222009

od 22. veljače do 21. ožujka 2009.

Obratite se i vjerujte Evanđelju

VVVVVVVVVVVVV2009 2

VVVživo vrelo

ISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ

Pokora bez obraćenja

naša tema: Obratite se i vjerujte Evanđelju

Obraćenje – forma kršćanskoga življenja, I. Žižić

Korizma – vrijeme otkrivanja kršćanskoga identiteta,A. Crnčević

Odakle četrdesetnica: iz vezanosti uz Bogojavljenjeili uz Vazam, I. Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: I. Šaško, I. Raguž,S. Slišković, Ž. Tanjić, A. Crnčević

Sedma nedjelja kroz godinu

Pepelnica

Prva korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak: pisma čitatelja

Je li smisao pepeljenja u pepeluili u posipanju pepelom?

1

2

18

38

40

God. XXVI. (2009.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

Tražiti putove obraćenja…

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 2-2009

KPokora bez obraćenja

Korizmeni hod Crkve vjerno se naziva obraćenjem. Predvazmeno liturgijsko vrijeme značenjski i sadržajno se ocrtava kao vrijeme hoda u susret Kristovoj Pashi – njegovoj Muci, Smrti i Uskrsnu-

ću. Prihvatiti Krista koji se iz ljubavi predaje na muku i smrt zahtijeva prethodnu korjenitu promjenu ciljeva svoga života. Ugodno živjeti i sva-kodnevno kušati radost života – to su ciljevi koji se nameću u svakome ljudskom razmišljanju o životu. Krist međutim kaže: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.« (Mt 16,25) Prihvaćanje takvoga gubljenja života iziskuje promjenu misli o se-bi, o životu te stavljanje zajedništva s Bogom vrh svakoga dobra. Uspjeh u korizmenom odricanju, ustrajnost u odlukama koje si na početku kori zme zadajemo te »izbjegavanju« grijeha – znak su promjenā oko kojih se u ži-votu trudimo. No, nerijetko te promjene nisu izričaj obraćenja, nego sa-mo izraz težnje za boljim i ljepšim životom. Obraćenje ne postavlja uvjete života i ne može ga se svesti na razinu duhovne higijene. Obraćenje zadire u obrat smisla, obrat vrjednota, u obrat misli o životu samom. I po cijenu zahtjevnijega i manje ugodnoga života! Na putu obraćenja odrica nje nam postaje zahtjevno. No, bit obraćenja nije u odricanju, nego u prihvaćanju novoga, onoga što nadilazi ovaj život i što ga oblikuje novim smislom.

Novozavjetni pojam obraćenja (metànoia) podsjeća nas na traženje smisla (nous) života i životnih nastojanja u onome što je onkraj (metà) ovovremenske i ovoživotne zbilje. Korjenitoga obrata nisu potrebni sa-mo naši čini, nego, prije svega, naše misli koje oblikuju život, njegove vr-jednote i nastojanja. Latinski izričaj conversio polazi od istine da je ži-vot trajna ‘vrtnja’ (vertigo). Obraćenje (konverzija) zahtijeva promjenu »smjera vrtnje«, usmjerenje života prema novome cilju koji postaje os kojoj se životno približavamo.

Obraćenje, dakle, ne može biti izjednačeno s pokorom (paenitentia) niti se može zadovoljiti djelima pokore. I pokori je potrebno obraćenje jer i ona može biti utkana u našu ‘vrtnju’ oko duhovne higijene i samodisci-pline. Korizma nas zato vodi za Kristom koji odlazeći u pustinju »ostav-lja sve« da bi mogao prihvatiti Jedno. Preobražen svjetlom Očeve volje on kreće prema Jeruzalemu, da bi ondje po muci i smrti predao sebe za naše otkupljenje. Premda nije ni u čemu bio podložan grijehu on prihva-ća obraćenje svoga života: ostavlja dom, obitelj… i kreće u Susret s Ocem. Obraćenje, dakle, nije potrebno samo zato što smo podložni grijehu, nego jer smo potrebni novoga života – onoga božanskog.

Urednik

NAŠA TEMA

2


ČČetrdesetodnevni hod prema slavlju Vazma, prožet slikama krsnoga preporođenja, na poseban način očituje Crkvi trajnost obraćanja

Otajstvu Kristova Vazma, odakle izvire inicijativa istinskog obraćenja. »Obratite se i vjerujte Evanđelju« – riječi su kojima korizmeni hod bi-va upravljen pashalnom događaju vjere, a vjera otkrivena u preobrazbe-noj snazi prihvaćanja vazmene novosti života u Kristu. Obratiti se u to-me smislu znači uputiti se u vjeru koja u evanđeoskim slikama spasenja očituje i ostvaruje dioništvo na Kristovu Vazmu.

Zborna molitva prve nedjelje korizme ističe da je to vrijeme »sakra-mentalni znak našega obraćenja«, odnosno, susretište u vjeri koja pre-obražava naše ljudske putove uvodeći ih u ozračje Kristova Vazma. No, sakramentalni korizmeni znak nije samo satkan od ljudske inicijative i čežnje za zajedništvom s Bogom. On nije samo plod čovjekove ‘potre-be’, nego je prije svega Božje djelo: vrijeme osluškivanja poziva, vrije-me preobrazbe u pozvanosti i vrijeme življenja u stanju obraćenosti Kri-stu. Ritam korizmenoga hoda prema Vazmu tako već poznaje prebivanje u njegovu okrilju. Pashalni je prijelaz, naime, već sadržan u korizmenom hodu, odnosno, u pashalnom uvođenju u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Odatle izvire obraćena forma življenja posvema upravljena Kristu i Kristom određena.

Krst i pokora – dva korizmena motiva Korizmeno se vrijeme proteže kroz četrdesetodnevnu upravljenost Otaj-stvu Pashe. Pritom se isprepliću krsni i pokornički motivi korizme, ključ-ni elementi razumijevanja ovoga liturgijskog vremena. S povijesnoga gle-dišta, ova dva lica korizme razumljiva su u svjetlu evolucije korizmenog vremena. Naime, korizma izrasta iz vremena katekumenskog pristupa slavlju kršćanske inicijacije i mistagogije, ali i iz vremena obraćenja i pri-prave pokornika na pomirenje s Bogom i Crkvom. Stoga je vrijeme ko-rizme u pravom smislu katekumensko i pokorničko vrijeme, odnosno, vrijeme bližega pristupa otajstvu preporođenja u Kristovom vazmu. Uz katekumene, korizma je za sve vjernike vrijeme »drugog katekumena-ta«, »obraćenja« i »pomirenja«. No, cilj korizmenoga hoda nije samo doseći Vazam, nego biti uvedeni u otajstvo Kristove muke, smrti i uskr-snuća. Cilj korizme ne bi trebao biti isključivo razmatranje čovjekove gr-ješnosti i propadljivosti, nego izlazak iz istih te hod u susret s preobraža-vajućim Kristovim likom. Sukladno toj dimenziji korizme, njezin sadržaj ne može biti ograničen na razmatranje Kristove muke, nego proširen na cjelinu njegova Pashalnog Otajstva.

Cilj korizmenoga hoda nije samo doseći svet-

kovinu Vazma, nego biti uvedeni u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Zato i živ-

ljenje korizme ne bi smjelo biti protkano

samo razmatranjem čo-vjekove grješnosti i pro-padljivosti, nego urasta-njem u Kristov put koji oslobađa i uvodi u zbi-lju novoga postojanja. Sukladno toj dimenziji

korizme, njezin sadržaj ne može biti ograničen na razmatranje Kristove muke, nego proširen na cjelinu njegova pashal-

nog otajstva.

Obraćenje – forma kršćanskoga življenjaO liturgijskim temeljima korizmene duhovnosti

Ivica Žižić

3

22živo vreloživo vrelo2živo vrelo22živo vrelo22009

Biblijska čitanja razvijaju upravo ove teme. Prve dvije nedjelje tako ponazočuju Isusovu ku-šnju u pustinji te preobraženje kao predokus njegove uskrsne slave. No, korizma je prepuna krsnih slika. Evanđelja ostalih korizmenih ne-djelja uvode u slike spasenja kroz navještaj pre-porođenja u krštenju (evanđelje o Samarijanki), ozdravljenja (evanđelje o slijepcu) i života (evan-đelje o Lazaru). U svim je prizorima razvi dno da su obraćenje i vjera plod susreta s Kristom, ko-ji jedini ima moć obratiti, pomiriti i stoga pru-žiti čovjeku novost života. Osim toga, Crkva u korizmi, slaveći bliži katekumenski pristup sa-kramentima inicijacije, na usta čitave zajedni-ce vjernika stavlja ispovijest vjere i Gospodnju molitvu, jer je poziv na obraćenje ujedno i po-ziv na vjeru koja u krsnom vrelu rađa sinove u Sinu.

Obraćenje kao povratak krštenjuIz prethodno naznačenih osnovnih odrednica korizme razvidno je da uz komplementarnost koju sa sobom nose obraćenje i krštenje, pro-ces pristupa Kristovu Otajstvu obilježava du-boko iskustvo vjere, koja se na sasvim istančan način pronalazi bilo u činu obraćenja bilo u či-nu krštenja. Ako je krst temeljni, a ne bilo koji alternativni model kršćanskoga življenja, u ko-jemu je sadržana srž kršćanskoga bitka i iskon vjerničkoga života, krsna dinamika korizme-

nog vremena vodi Crkvu na jedinstveno izvori-šte, koje je ujedno usmjerenje prema uskrsnom življenju, odnosno, inicijacija u Kristovu Pas-hu. Stoga, Prvo korizmeno predslovlje s pra-vom govori o »radosnom iščekivanju vazmenih blagdana« i »daru božanskoga života«.

U korizmenom susretu s krsnim iskonom, pokornička praksa, djela ljubavi, i molitva prot-kani su radošću iščekivanja, koja ne narušava ozbiljnost obraćenja i plodnost odricanja. Koriz-ma je stoga preludij Uskrsa. Nisu li se uostalom apostoli našli u ‘ozračju sreće’ na Taboru dok su gledali preobraženi Kristov lik u zajedništvu s Mojsijem i Ilijom i slušali neuvjetovano Bož-je prihvaćanje Sina? Uistinu, Tabor stoji u nepo-srednom odnosu s Golgotom, kao što smrt sto-ji u neposrednom odnosu sa životom. Kristovo pak taborsko preobraženje unosi učenike u no-vost uskrsloga života, koji treba proći kroz žrtvu križa da bi budućim generacijama u krsnom vre-lu posredovao sretnost života u Kristu. Korizme-ni preobražaj, u susretu s krsnim izvorom pria-njanja Kristovu Vazmu, ostvaruje obraćenje kao upravljenost prema novosti života, kao odgovor na Kristov poziv nasljedovanja u slavi i u muci te kao predokus uskrsne slave. »Naša vjera tre-ba se uskladiti s likom našega krštenja« – veli sv. Bazilije. Sklad vjere i krštenja, doista, glavni je motiv korizmene obnove. Njihova je pak po-veznica vjera.

Korizma je hod za Kristom, nasljedovanje njegova puta. (Maria Hafner, 1999.)

NAŠA TEMA

4


Obraćenje i čišćenje»Radost« korizme ne umanjuje težinu koriz-menoga obraćenja. Štoviše, radosno otkriće po-zvanosti na vjeru uzvratno se događa i kao pre-poznavanje vlastite nedostatnosti, grješnosti, »nesklada« između Božjega dara i čovjekova uzdarja. Teme zla i grijeha neizostavno se po-javljuju bilo u biblijskim prizorima, bilo u litur-gijskim simbolima, zajedno sa specifičnim više-značjem koje sa sobom nose.

Liturgija Crkve na početak korizmenoga vremena stavlja obred pepeljenja – čin kojim ovo vrijeme očituje ne samo propadljivost ljud-skoga življenja, nego i njegovu plodnost. Nje-gova paralela se pak pronalazi u krsnom bogo-služju Vazmenoga bdjenja u kojem kršćanska zajednica nanovo proživljava uranjanje u Kri-stovu smrt i uskrsnuće na novi život. Pozitivna i negativna značenja simbola isprepliću se kroz slike pada i otkupljenja, grješnosti i spašenosti, čistoga i nečistoga. Prema P. Ricoeuru zlo i gri-jeh osobito se očituju na subjektivnom području kroz logiku čistog i nečistog, koji prethode mo-ralnom vrjednovanju, ali ga i donekle određu-ju. Nečisto je ujedno i opasno (M. Douglas), jer predstavlja ugrozu trpljenja i smrti, jer pokre-

će anonimni mehanizam zla. Čuvstvo nečisto-će, tijesno vezano uz osjećaj grješnosti, prona-lazimo u mnoštvu biblijskih prizora. Očišćenje je, stoga, uvjet pristupu Božjoj svetosti. Ono je odricanje od zla putem obrednih čina, koji ima-ju za cilj osposobiti čovjeka za dioništvo na Bož-joj svetosti.

I sam se Krist podvrgnuo obrednom pranju obraćenja, no, ne zbog toga što mu je ono bilo potrebno, nego zbog toga da kroz njega povede ljude u čistoću zajedništva s Ocem. Obrednost obraćenja uvijek poznaje dramatiku čišćenja od balasta zla, ali i preobraženi uvid odnosa ko-ji obećaje i ostvaruje spasenje i oslobođenje od zla. Korizmeni hod prema Vazmu u svim svo-jim dijelovima sadrži dijalektiku odvajanja i pri-druživanja, čišćenja i pristupanja novom obliku življenja prosvijetljenog onim istim Duhom ko-ji Isusa odvodi u pustinju (usp. Mt 4,1-11), u od-vojenost, da bi u svojem tijelu pridružio čovje-čanstvo zajedništvu s Ocem.

Obraćenje i slobodaUvriježeno je mišljenje da je korizma vrijeme odricanja, promjene stila života, vrijeme ukla-njanja loših navika i vježbanja u krjeposti. Ove

Korizma nije izolirana u djela pokore, nego je uvijek rasvijetljena svjetlom Vazma prema kojemu vodi. (Maria Hafner, 1999.)

5


činjenice, široko prisutne u crkvenoj retori-ci, toliko su točne koliko i površne. Površnost proizlazi iz jednostranog pogleda na korizmu, često ograničenog na shvaćanje odricanja kao zauzetoga rada na vlastitom usavršavanju. Ko-rizma je, naime, nesvediva na odricanje i na-por oko »vlastitoga spasenja«, ma koliko oni bili učinkoviti. Ona je radije prihvaćanje spa-

Kristom pokazujući gdje može biti u cjelini za-dobivena. Korizmeno vrijeme je u tome smislu vrijeme mogućnosti slobode, vrijeme ostva-renja slobode u odnosu koji životno pridružu-je Otajstvu Isusa Krista. Kršćanski smisao slo-bode kao »dara« i »milosti« ne može mimoići korizmeno vrijeme slobode/oslobođenja shva-ćenog kao uvođenje u spasenjski odnos. Inici-jacija u slobodu koja oslobađa, u slobodu ko-ja utemeljuje i ispunjava ljudsku slobodu, ne ozbiljuje se putem lišenosti svih veza, putem emancipacije od temelja i odnosa, nego napro-tiv preko susreta u čijem okrilju pronalazi svo-ju posljednju istinu.

Obraćenje i VazamNavedena obilježja vjerničkoga korizmenog hoda ne bi bila cjelovita bez odnosa s Vazme-nim prijelazom koji sabire pokornički, krsni i osloboditeljski vid korizmene obnove. Vazme-na je noć, naime, protkana slikama i simbolima o kojima je prethodno bilo riječi. Ona je istin-sko vrijeme obraćene egzistencije uronjene u Kristovu smrt i uskrsnuće. Iskustvo vazmeno-ga prjelaska preko starozavjetnih pripovijesti o izlasku te radosnoga navještaja Kristova uskr-snuća logično se produžuje kroz krsno bogo-služje da bi svoj vrhunac doživjelo u euharistij-skom svetkovanju Kristove Pashe.

Smisao korizme i Vazma u fizionomiji kr-šćanskog identiteta nerazumljiv je na razi-ni vrjednota i apstraktnih načela lišenih tijela, vremena i odnosa... Duhovna korizmena pre-obrazba zadire mnogo dublje. Ona se ozbiljuje u sakramentalnom susretu s Uskrslim u kojem se zajedništvo vjernika u slobodi, darovanoj u ljubavi, prisjeća djela spasenja, susreće ga i pri-hvaća u svojem tijelu, u svojem vremenu i svo-jim u odnosima. Tako se svaki pojedini vjernik i Crkva u cjelini pronalaze na svojem iskonu, u ozračju osvita novoga dana (Mk 16,2). Svjetlo Vazma izvor je korizmenoga prosvjetljenja ko-ji trajno pokazuje da korizmeno odricanje ni-je sredstvo moralnog discipliniranja, nego hod prema praznom grobu čija praznina rječito progovara o novosti besmrtnoga života, štovi-še, u njega uvodi.

senja, su-djelovanje na spasenju koje je daro-vano u Kristu. Njezin je identitet određen pre-obrazbom preko odnosa s Kristom – po Kristu – a ne samo preko uzorā i moralnih imperativā. Nedvojbeno, korizma je vrijeme katarze kroz odricanje i dobra djela. No, ona se ne iscrplju-je u tome vidu. Štoviše, zbog prenaglašavanja toga vida, korizma riskira postati vrijeme auto-nomne moralne korekcije koja teži za o-slobo-đenjem – slobodom-od – ne znajući pritom ka-mo smjestiti slobodu i kako je realizirati.

Čini se kao da je sloboda ishod emancipaci-je, kao da se njezina istina može shvatiti samo u negativnome gledanju, odnosno, u smislu oslo-bođenja od svih spona i sveza. Neodrživi ideal »čiste slobode« potreban je upravo »obrednoga čišćenja« da bi zadobio svoj pravi lik. Obredno čišćenje, naime, nije magijsko odstranjivanje zlih sila, nego bistrenje odnosa koji utemeljuje i spašava. Korizmeno vrijeme s jedne strane na-laže oslobođenje od, ali s druge strane ostvaruje slobodu za. Korizmena je obnova, naime, inici-jacijskog karaktera što znači da vjerničko odri-canje nadilazi »odvajanje« (emancipacija) da bi se utjelovilo u dioništvo (participacija).

Obredna dinamika korizmenog vremena kroz poziv na vjeru, kroz obraćenje i krsno pre-porođenje, smješta ljudsku slobodu u odnos s

Korizma je vrijeme katarze. No, ona se ne iscrpljuje u tome vidu. Štoviše, zbog prenaglašavanja toga vi-da, korizma riskira postati vrijeme autonomne mo-ralne korekcije koja teži za oslobođenjem. Korizma je uvijek inicijacijskoga karaktera što znači da vjer-ničko odricanje nadilazi »odvajanje« (emancipaciju) da bi se utjelovilo u udioništvo (participaciju).

NAŠA TEMA

6


PPovijest korizmenoga vremena, unatoč slojevitosti i nepotpunoj ja-snoći nastanka i prvotnoga oblikovanja, nedvojbeno pokazuje da su

njezine sadržajne i značenjske odrednice vezane uz put kršćanske inici-jacije. Živjeti vrijeme predvazmenoga »čišćenja i prosvjetljenja« i tako postajati kršćaninom, dalo je – u konačnome oblikovanju predvazme-noga vremena – krsni inicijacijski pečat čitavome korizmenome hodu i korizmenoj duhovnosti. Izvorni značenjski identitet korizme izvire iz ot-krivanja i življenja kršćanskoga identiteta koji se živi i produbljuje obra-ćenjem od oblika i načina života koji definira nekršćansko življenje. Kraj korizmenoga hoda, dakle, kršćanskoga postajanja, obredno je zaklju-čivan odreknućem (apotaxis) od Zla i podložnosti zlu te pristajanjem (syntaxis) uz Krista i njegovo evanđelje.

Obraćenje, tijesno vezano uz življenje korizme, vodi k »sintaksi s Kri-stom«, životnoj združenosti s njim, združenosti koja skladno i razumlji-vo progovara jednim jezikom. Sintaksa znači »stavljanje u isti red«, u rasporedbu koja u jedno (syn) svrstava različite jedinke. Obraćenje je, stoga, stajanje u isti red (taxis) s Kristom, u hod za njim, kako on sam poziva one koji ga žele slijediti: tko hoće za njim, neka se odrekne samo-ga sebe i svega što posjeduje (usp. Lk 9,23; 14,33).

Obraćenje, dakle, znači otkriće novoga života u Kristu. Sama riječ metànoia priziva na promjenu misli (nous) i otkrivanje smisla koji je on-kraj (metà) ovoga postojanja. U ime te promjene i te životne ‘sintakse’ čo-vjek koji se odlučuje na put obraćenja spreman je na odreknuće. Odrica-nje je u sebi bezvrijedno, ako je samo sebi cilj. Ono zadobiva vrijednost tek kada je motivirano životnim pristajanjem uz novo, uz novost života u Kri-stu. Jednostrano gledanje na obraćenje i korizmenu duhovnost kroz »križ odricanja« pretvorilo je cijelo obraćenje (metànoia) u »pokoru« (poeni-tentia), pri čemu je naglasak ostavljen na »kazni« (poena) koju pojedinac odabire kao kaznu za svoje slabosti i grijehe te kao naknadu/zadovoljšti-nu za nedogođeno obraćenje. Pokora ne može biti nadomjestak obraće-nja. Ona je tek dio obraćenja. Čini se, stoga, da je mnogim pokorničkim djelima potrebno obraćenje, kako bi sama djela pokore zadobila duhovni smisao i omogućila vjerniku syntaxis s Kristom.

Vođena tim mislima i ciljevima, Crkva na početku korizme, u litur-giji Pepelnice, naviješta tekst proroka Joela koji poručuje: »Razderite srca, a ne haljine svoje!« (Jl 2,13) Prorokova je riječ upućena njegovim suvremenicima koji su u znak pokore razdirali svoju odjeću i tako po-kazivali ‘spremnost’ za promjenu života. Kako ta gesta nije bila uvijek odraz iskrene spremnosti za obraćenje života, za promjenu misli i smi-

Izvorni značenjski identitet korizme

izvire iz otkrivanja i življenja kršćanskoga identiteta koji se živi i produbljuje obraće-

njem. Korizma, na-zvana »sakramentom

obraćenja«, pročišćuje kršćanina od »staroga čovještva« i otkriva u njemu novi, darovani

identitet, onaj koji Krist daruje ljudima

po svome vazmenom otajstvu. Zato je ko-rizma put življenja

kršćanskoga identiteta, upisanoga u otajstvo

Kristova Vazma, te postaje inicijacija u

autentični život vjere.

Korizma – vrijeme otkrivanja kršćanskoga identitetaOd izvornosti korizme do izvora života

Ante Crnčević

7


sla življenja, prorok poručuje: »Razderite srca, a ne haljine svoje!« Riječ je o »novome srcu« koje Stvoritelj daruje čovjeku: »Dat ću vam no-vo srce i nov duh udahnut ću u vas.« (Ez 36,25) Isus svojim naukom i uspostavom novoga kulta daruje obećanu »čistoću srca« kao znak novo-ga života. Uskrsnuvši, on u život učenika uno-si svjetlo novoga gledanja i nove misli: »Dok im je govorio srce je plamtjelo u njima« (Lk 24,32). Korizma »obraćenjem srca« vodi k tome ognju koji izgara u kršćanima, ognju koji sjajem Kri-stova uskrsnuća sažiže slabost i grijeh te život-no združuje s Onim koji je pobijedio smrt, a za-jedno s njom i svaku tamu i grijeh.

Korizma, nazvana »sakramentom obraće-nja«, pročišćuje kršćanina od »staroga čovještva« i otkriva u njemu novi, darovani identitet, onaj koji Krist daruje ljudima po svome vazmenome otajstvu. Zato je korizma put življenja kršćansko-ga identiteta, upisanoga u otajstvo Kristova Vaz-ma, u otajstvo novoga života. Korizma je inicijaci-ja u istinski život vjere, u otajstvo Krista.

Korizmena inicijacija u Kristovu slavuU liturgijskome dimenzioniranju i ritmiziranju korizmenoga vremena moguće je razlikovati (u sva tri godišnja ciklusa) tri etape korizmenoga hoda. Prvu etapu uokviruju prve dvije nedjelje koje daju opće značenje kršćanskoj korizmi. Sli-ke Isusova četrdesetodnevnoga boravka i isku-šenja u pustinji (prva korizmena nedjelja: Mt 4,1-11; Mk 1,12-15; Lk 4,1-13) te uspona na Go-ru i preobraženja (druga korizmena nedjelja: Mt 17,1-9; Mk 9, 2-10; Lk 9,28-36 ) daju ‘mjesto’ i te-melj čitavome korizmenom hodu. Pustinja govo-ri o preobražavajućoj samoći koja je mjesto istin-skoga susretanja sa sobom, s drugima i s Drugim, dok Gora postaje slikom uspona koji nudi isku-stvo svjetla, ali i nužnoga povratka u zbilju sva-kodnevice, potrebne rasvjetljenja s Gore.

Drugu etapu čine tri sljedeća tjedna, sadržaj no određenima trećom, četvrtom i petom korizme-nom nedjeljom, specifičnima za pojedine godišnje cikluse. U ciklusu ‘A’ dominantna je krsno-kristo-loška tematika, usmjerena na predkrsnu pripravu katekumena, ali i na življenje »krsnoga puta« za sve vjernike; u ciklusu ‘B’ korizma je oblikovana

po temeljnoj matrici pashalnoga otajstva; u ciklu-su ‘C’ dana je važnost temi obraćenja.

Treća korizmena etapa završni je dio koriz-me, obilježen temom Gospodinove Muke, i tra-je od šeste korizmene nedjelje (u liturgiji zva-ne »Nedjelja Muke Gospodnje«) do početka Vazmenoga trodnevlja (Veliki četvrtak poslije-podne). Uz navještaj Muke, kristološko-pashal-ni pečat utisnut je i izborom odlomaka za prvo čitanje: u ponedjeljak, utorak i srijedu Veliko-ga tjedna naviještaju se Prva (Iz 42,1-7), Dru-ga (Iz 49,1-6) i Treća pjesma (Iz 50,4-9a) o Sluzi Gospodnjem (dok je Četvrta pjesma rezervira-na za slavlje Muke Gospodnje na Veliki petak, Iz 52,13 – 53,12). Taj snažni pashalni naboj za-dnjega dijela korizme pokazuje kakvoga bi te-matskog usmjerenja – na razini slavlja, pokor-ničkih vježbi, duhovnosti i pobožnosti – trebala biti čitava korizma.

Korizma je hod za Isusom prema Jeruzale-mu, hod koji je započeo pustinjom i silaskom s Brda preobraženja. Kristov mesijanski ula-zak u Jeruzalem, čiji spomen liturgija smješta na Nedjelju Muke Gospodnje (Cvjetnica), po-staje liturgijski razumljiv tek ako je korizma bi-la »hod prema Jeruzalemu«, prema Kristovoj Pashi. Tako je korizma u svojoj cjelovitosti me-sijanski hod čiji je cilj u otajstvu Vazma – kri-

Krist nas korizmom izvodi iz smrtnosti i uvodi u svojuNovost života. (Svitak za »Exultet«, Salerno, XIII. st.)

NAŠA TEMA

8


žu/muci, smrti i uskrsnuću. Stoga korizmena duhovnost (nerijetko u praksi više prodahnuta pučkom pobožnošću nego liturgijskom duhov-nošću) ne bi smjela anticipirati samo Kristov križ i muku. Gledajući iz perspektive liturgijske teologije (i duhovnosti) moguće je reći da koriz-mu određuje i usmjeruje tematika uskrsnuća u jednakoj mjeri kao i tematika križa. Križ posta-je »otajstvo«, dakle spasenjski znak, tek kad ga se promatra iz iskustva Kristova uskrsnuća. Va-zam stoga ne može unatrag vazmeno preobra-ziti vrijeme korizme. Potrebno je da korizma bude unaprijed, dakle od samoga početka (ca-put quadragesimae), rasvijetljena i intonirana vazmenim otajstvom. Istinski značenjski caput (glava) korizme nije Pepelnica, nego Vazmeno bdjenje s Nedjeljom Gospodinova uskrsnuća.

Preobrazbeni susreti s KristomVrijedno je izdvojiti korizmeni itinerarij ciklusa ‘A’ koji izborom evanđeoskih ‘inicijacijskih’ perikopā nudi put obraćenja u Krista i novost života u nje-mu. Novost života predstavljena je slikama žive vode (susret sa Samarijankom, Iv 4,5-42), svje-tla (ozdravljenje slijepca, Iv 9,1-41) i uskrsnu-ća (uskrisenje Lazara, Iv 11,1-45). Tri evanđeo-ske perikope, naviještene u kontekstu pristajanja uz Krista i uranjanja u njega, a što liturgija naziva otajstvom krštenja, daju novi pristup razumijeva-nja krštenja i kršćanskoga identiteta.

Razgovor sa Samarijankom (treća korizme-na nedjelja) predstavlja krštenje kao obraćenje (metànoia). Samarijanka, napojena Živom vo-dom, od grješnice postaje navjestiteljicom, ‘apo-stolom’ Radosne vijesti i primjerom života koji je preobražen Kristovom riječju. Življenje kršte-nja, dakle, uokviruje kršćaninov život u trajnost obraćenja, u trajno vraćanje »Zdencu života«.

Perikopa o ozdravljenju slijepca od rođenja (četvrta korizmena nedjelja) oslikava krštenje kao prosvjetljenje (photismós). Ne bilo koje i ne samo ono koje zadire u trenutnu tamu uzrokova-nu našim osobnim grijehom. Riječ je o prosvjet-ljenju »sljepoće od rođenja«, podložnosti tami koja je, po snazi iskonskoga grijeha, postala di-jelom ljudske naravi. Krštenje, kao aktualizacija Kristova Vazma, vraća čovjeku ono iskonsko gle-

danje kojim je bio obdaren prvi čovjek, stvoren »na Božju sliku«. Stoga, krsno obraćenje zahtije-va postupni put »izlaska« iz tame. Prosvjetljenje nije »čudo« Isusove moći koja bi se očitovala ne-ovisno od nas. Ono je plod Božjega dara obra-ćenja koje izvire iz posluha Riječi, iz hoda za Isu-som u poslušnosti, poslušnosti koja na trenutke nije obećavajuća. Slijepac biva najprije namazan blatom, potom poslan da se opere u ribnjaku Si-loam. To su geste koje ne obećavaju prosvjetlje-nje i ozdravljenje. No, neuvjetovani posluh Nje-govoj riječi, pretvara taj »put obraćenja« u put prosvjetljenja. Ustrajni hod za Riječju izvodi »sli-jepca« iz tame i daje mu novo gledanje.

Naposljetku, perikopa o uskrisenju Laza-ra predstavlja krštenje kao novo rođenje (pa-lingénesis), novi život u Kristu. Obraćeni čo-vjek nema straha pred smrću. Stoga je spreman »umrijeti starome čovjeku« da bi bio, već sada, zahvaćen novim, Kristovim životom.

Samarijanka, slijepac i Lazar u kontekstu evanđeoskoga navještaja i u okviru korizmeno-ga ritmiziranja obraćenskoga hoda predstavlja-

S Kristom uzdignuti. (Mainie Jellett, 1941.)

9


ju, kako primjećuje J. Castellano, tri tipične an-tropološke situacije u koje život dovodi svakoga čovjeka. Samarijanka oslikava temeljnu egzi-stencijalnu situaciju utopljenosti u svakodnev-lje, u običnost, u »mrtvi« slijed danā u kojima

nost spasenja koje izvire iz svjedočkoga življenja dara vjere i novoga gledanja.

Lazar uprisutnjuje treću dimenziju grijeha koji uzrokuje smrt. U njegovoj životnoj priči ne govori se ni o osobnome ni o kolektivnome grije-hu, nego o onome kozmičkom, koji pogađa samu ljudsku narav. Lazar je umro jer je čovjek, jer je kao čovjek neizbježno podložan smrti. Isus se po-kazuje gospodarom ljudske naravi, donositeljem života »par excellence«. On »nakon tri dana« si-lazi k Lazaru u grob i izvodi ga u život. Smisao ko-rizmenoga obraćenja i životne sintakse s Kristom nije dakle u »dobru« ovoga života, nego u ulasku u novost koju Krist daruje svojim uskrsnućem. Obraćenje, djela pokore, i svi oblici korizmenih vježbi, zato su samo korak na putu prema novo-me životu koji kroz umiranje i iskustvo smrti vo-di u konačnu ‘sintaksu’ s Kristom u slavi.

Mnogi oblici korizmenoga nastojanja, sve-denoga na djela pokore i različite oblike uzdrža-vanja, u trajnoj su opasnosti da ostanu na razini osobne »duhovne higijene« koja nudi lažnu sli-ku spasenja u zadovoljstvu sobom i svojim živo-tom vjere. Obraćenje uvijek rađa žeđ, uvijek pri-znaje sljepoću i uvijek vodi kroz umiranje. Stoga ono nije dovršeni proces, nego je novo usmjere-nje života u Život, u vječnost koju Krist daruje.

Tematika središnjih korizmenih nedjelja iz ciklusa ‘A’, promatrana u komplementarnosti triju slika o obraćenju i spasenju, može biti izvr-stan model koji će usmjeravati korizmeni ‘pro-gram’ našega korizmenog nastojanja, na razini osobnoga i zajedničarskoga (obiteljskoga, žu-pnoga) življenja vjere. S tim uvjerenjem litur-gijske odredbe predviđaju mogućnost da se u zajednicama u kojima se slave korizmeni ‘skru-tiniji’ katekumena, koji će sakramentima inici-jacije pristupiti u Vazmenome bdjenju, mogu uzeti misna čitanja iz ciklusa ‘A’ i kad se nalazi-mo u godini ‘B’ ili ‘C’. Općenito govoreći, savje-tuje se u korizmi, neovisno o različitim temati-kama godišnjih korizmenih ciklusa, u katehezi, ali i u osobnome duhovnom ritmiziranju kori-zme, odabrati upravo ove evanđeoske odlomke i njima nadahnjivati život vjere – u svrhu postu-pnoga otkrivanja kršćaninova ‘obraćenskoga’ i krsnoga identiteta.

čovjek ne vidi novosti i ne osjeća potrebu obrata. Istina o takvome životu ocrtana je stanjem žeđi, žeđi koja je izazvana susretom s Onim koji daje »živu vodu života«. Povjerenje u Krista koji pru-ža »živu vodu« nadilazi ljudsko iskustvo. Isus, za kojega žena kaže da »nema ničega čime bi za-hvatio vodu iz zdenca«, nije tek onaj koji daje vodu; on postaje graditeljem zdenca žive vode u samome čovjeku. Stoga kaže ženi: »Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednje-ti nikada; voda koju ću mu ja dati ostat će u nje-mu izvorom vode koja struji u život vječni.« (Iv 4,14) Dakle, onaj koji je »žedan«, može samo u istinskome i bezuvjetnome povjerenju Onome koji otvara »zdenac spasenja« biti napojen nje-govim darom života.

Slijepac od rođenja, ukazuje na drukčiju ži-votnu situaciju grijeha, onu ‘kolektivnu’. Sljepo-ća od rođenja izaziva ljude na traženje razloga te sljepoće, pa je pronalaze u grijehu pojedinca; ka-žu mu »Sav si se u grijesima rodio.« (Iv 9,34) No, osim što ne znaju prepoznati istinu o sljepoći, oni ne znaju prepoznati ni istinu o ozdravljenju. Još manje prepoznaju Onoga koji daruje svjetlo gle-danja. Obraćenje, čitano u metafori prosvjet-ljenja, znači izlazak iz »kolektivnoga znanja« o grijehu i osobni pristanak uz Krista. Osobni pri-stanak ne rađa samo prosvjetljenjem, nego i sna-gom svjetla koje rasvjetljuje. Ozdravljeni slijepac postaje svjedok ozdravljenja i donositelj svjetla koje vodi k Svjetlu. Zato pred farizejima koji os-poravaju njegovo ozdravljenje svjedoči: »Bog gr-ješnike ne uslišava; nego, je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uskrišava.« (9,31) Isus ukazuje na kolektivnost grijeha, ali i na kolektiv-

Mnogi oblici korizmenoga nastojanja, svedenoga na djela pokore i različite oblike uzdržavanja, u trajnoj su opasnosti da ostanu na razini osobne »duhovne higijene« koja nudi lažnu sliku spasenja u zadovolj-stvu sobom i svojim životom vjere.

NAŠA TEMA

10


Hod u svjetlu IzlaskaBogatstvo i raznolikost korizmenoga duhovnog puta moguće je otkriti i u evanđeoskoj tematici koju je Crkva odabrala za godišnji ciklus ‘B’ (ko-ji slijedimo ove godine). Krsno-kristološki koriz-meni itinerarij iz godine ‘A’ u ciklusu ‘B’ zado-biva snažno pashalno obilježje, a prepoznatljivo je po tematikama treće, četvrte i pete korizme-ne nedjelje koje govore o trima oblicima uzdiza-nja – kao najavka i poniranja u Kristovo uzdiza-nje/uskrsnuće: novopodignuti hram (evanđelje o izgonu trgovaca iz jeruzalemskoga hrama, Iv 2,13-25), na stup podignuta zmija/Sin čovječ-ji (Iv 3,14-21), zrno koje umire u zemlji i uzdi-že se donoseći novi život (Iv 12,20-33). Baš na petu korizmenu nedjelju, koja kroz evanđeoski navještaj govori o »bačenome« i umrlome zrnu, govor o uzdizanju (tj. uskrsnuću) postaje najin-tenzivniji: »Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« (Iv 12,32)

Korizma se tako značenjem i sadržajem izdi-že iz »priprave« te postaje put poniranja u otaj-stvo Pashe. Isus nije bio zatečen događajima u Jeruzalemu. On, kako pokazuju izvješća o Pre-obraženju (naviještena na početku korizme), u iskustvu Očeve slave i svjetla razgovara o svo-me Izlasku, o svojoj Pashi. Upravo s tom svije-šću, rasvijetljen svojom Pashom, on kreće pre-ma Jeruzalemu. Stoga misterij Velikoga petka ni za današnje vjernike ne može biti događaj koji »bolno iznenađuje«, nego događaj kroz koji se nužno prolazi i koji se »unaprijed prihvaća« kri-stovskom spremnošću da bi se stiglo do vazme-noga jutra. Korizmu i njezinu duhovnost kršćani istinski žive ako se sami daju, na početku koriz-menoga puta, preobraziti svjetlom Očeve volje i budućega Izlaska – Kristove i osobne Pashe.

Novost staroga postaImajući pred očima prethodna liturgijska razmi-šljanja i vazmena usmjerenja korizme, netko bi se mogao pitati koje mjesto i kakvo značenje imaju djela pokore, posta i drugih oblika uzdrža-vanja u življenju korizmenoga vremena. Zar ko-rizmi nisu vlastiti post i pokora? Može li se o autentičnosti korizme govoriti izvan tih »tradi-cionalnih« izričaja obraćenja?

Post i pokora, zajedno s molitvom, milosti-njom i djelima ljubavi, tvore osnovni izričaj živo-tnosti Kristova evanđelja. Post i pokora, uvijek izričajni u konkretnosti djelā, svjedoče o »utjelo-vljenosti obraćenja«, o životnosti odgovora na Kri stov poziv na obraćenje. U vršenje pokore uključen je čovjek u svojoj cjelovitosti, čovjek kao životno jedinstvo duha i tijela. Post i pokora, ispravno shvaćeni, stoga ne mogu biti izričaj obezvrjeđivanja tijela; oni postaju načini »krije-pljenja duha«, ali uvijek u čovjekovu tijelu.

Na tome tragu komplementarnosti duha i ti-jela u življenju posta te nesvedivosti posta na tje-lesni doživljaj, Isus svoje suvremenike uči kako je post izvorno duhovne i vjerničke naravi. Zato one koji poste »izobličujući svoje lice« Isus nazi-va licemjerima. U Isusovoj riječi nije licemjerje skrivanje posta, nego, naprotiv, pokazivanje po-sta. Budući da post pripada navlastito životu du-ha, ono se događa u skrovitosti, u sferi koja je vidljiva samo Ocu nebeskome. Stoga, savjetuje: »Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij li-ce da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skro-vitosti, uzvratit će ti.« (Mt 6,16-18)

Kršćanski post, budući da je duhovne naravi, traži svoju plodnost u življenju vjere, dakle u ži-votno očitovanome zajedništvu s Bogom i s ljudi-ma. Post nema svrhu u samome sebi, niti u tijelu koje ga podnosi. Zato su crkveni oci bili neumor-ni u tumačenju po-sta kao eklezijalno i društveno očitovane evanđeoske ljuba vi. Sv. Ambrozije poti-če: »Koliko li bi post bio duhovno vrije-dan, kad bi ono što inače trošiš za hra-nu udijelio siroma-sima!«, a sveti Au-gustin još izravnije opominje: »Dajmo u milostinji ono što ‘primamo’ posteći!« Sv. Petar Krizolog razjašnjava nutar-

11


nju neodjeljivost posta od molitve i djelā ljubavi: »Molitva, post i milosrđe, jedna su zbilja te pri-maju život jedno od drugoga. Post je duša moli-tve, a djelo milosrđa je životnost posta. Neka ih nitko ne dijeli jer ne mogu živjeti odvojeni. Onaj tko ima samo jedno od ovo troje, a ne sve troje zajedno, nema ništa. Stoga, tko moli, neka posti. A tko posti, neka pokazuje milosrđe.«

U današnje je vrijeme uvelike izblijedilo to duhovno utemeljenje i osmišljenje posta, kao i pokorničkih djela uopće. Post, danas, kao da nema drugoga značenja od štrajka glađu, od strogo programirane dijete, od nametnute gla-di i neimaštine ili pak od vježbe u samodiscipli-ni. Stoga je još 1966. godine papa Pavao VI. u apostolskoj konstituciji Paenitemini, govore-ći o pokorničkoj disciplini, govorio o vlastitosti kršćanskoga posta: postiti radi Boga, a ne radi samoga sebe. Post dakle, želimo li da bude kr-šćanski, treba biti put obraćenja i približavanja Kristu, a ne tek način »gospodarenja« sobom ili oblik samokažnjavanja za grijehe. Na tragu evanđeoske duhovnosti, koja polazi od Božje-ga utjelovljenja i spasenja koje se nudi u tijelu, post ne može biti shvaćen kao iscrpljivanje ti-jela nego kao življenje »prave mjere« za tijelo, kako dah božanskoga života ne bi ugasnuo u ti-jelu. Načelo dostatnosti i prave mjere, kad je ri-ječ o postu, ostavlja prostor razmišljanju o du-hu koji se tako većma hrani i jača tijelo.

Talijanska biskupska konferencija, želeći potaknuti vjernike na življenje autentično-ga kršćanskoga posta, izda la je god. 1994. pa storalnu uputu u kojoj ističe na čelo umjere nosti, no ne samo s obzirom na uzimanje hrane, ne go i s obzirom na sve što prekomjernošću mo-že zapriječiti čovjekov duhovni život. U br. 11. ističe se da su da-nas mnogi ljudi po-

stali robovima suviška te stoga i činiteljima ne-pravde, jer nečiji suvišak, pretvoren u užitak i rastrošnost, znači zaborav potrebnih, onih koji gladuju ne iz odabranoga posta nego iz životne bijede. Na isti način post, usmjeren prema živ-ljenju Božjega duha, liječi suvremenu ovisnost o radu, zabavi, bogatstvu, lagodnome životu… Jednako se ističe i ovisnost o suvremenim sred-stvima komunikacije koja sve više priječe čovje-kovu sposobnost osobnoga razmišljanja te po-trebu i umijeće dijaloga (što navlastito vrijedi za ovisnost o televiziji i internetu).

»Tradicionalni« oblici posta, gledani kao jed-nostavno neuzimanje hrane ili odricanje od hrane te oblici »nemrsa«, kao uzdržavanje od određene vrste hrane, danas stoga zahtijevaju novo ustroj-stvo i interpretiranje. Naime, duboke kulturalne i socijalne promjene našega vremena pokazuju da danas post, shvaćen samo kao jednokratno ne-uzimanje hrane ili kao uzdržavanje od samo ne-ke vrste hrane, može dovesti do apsurdnosti ko-ja nema ničega zajedničkog s kršćanskim postom i pokorom. Tako npr. obdržavanje »nemrsa« mo-že biti izraz pokore, ali jednako i izraz bezobzir-ne socijalne nepravde i neumjerenosti jer se kod »nemrsa« može posegnuti za biranim i skupim jelima. Smisao »nemrsa« nije u razlikovanju ma-snih i nemasnih jela, nego u uzdržavanju od jela koja su znak bogatstva. Nekoć je to bilo osobito mesno jelo. Danas je tome jelu potrebno pridruži-ti niz drugih jela. Zanimljivo je posvijestiti da naš hrvatski pojam »nemrs« prešućuje pravo kršćan-sko značenje pokorničke vježbe koja se izvorno naziva daleko širim pojmom – abstinentia (uzdr-žavanje). Zakonik kanonskoga prava (kan. 1251) jasno govori o abstienentia a carnis comestione vel ab alio cibo (o uzdržavanju od mesne ili druge hrane), pa je potrebno prepoznati raznolike obli-ke obdržavanja »uzdržavanja«.

Stoga post i različiti oblici uzdržavanja od jela ne mogu biti ravnani niti samo osobnim duhov-nim nastojanjem, nego i nastojanjem oko djelat-ne kršćanske ljubavi očitovane prema svim bli-žnjima koje je potrebno prepoznati ne samo u svome uskom životnom okružju, nego u svako-me kraju svijeta, gdje god žive potrebni ljudske pomoći i blizine.

Kad postiš, pomaži glavu i umij lice, da ne zapaze ljudikako postiš. Otac koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

NAŠA TEMA

12


UPogled u povijesni

nastanak vremena ko-rizme ne otkriva nam

na jasan način je li tih »četrdeset dana« bilo

zamišljano kao naslje-dovanje Kristova bo-

ravka u pustinji ili kao priprava za godišnje

slavlje Kristova Vazma. Nejasnoće dolaze iz či-njenice različitih shva-ćanja »četrdesetodnev-noga posta«. Ponegdje

je on bio vezan za Bogojavljenje i početak

Isusova javnog djelo-vanje, a ponegdje uz

Pashu. Zajedničko je to da je korizma vrijeme suživljenosti s Kristom

na njegovu putu.

U svjetlu koptskoga primjera posta od četrdeset dana, koji slijedi od-mah nakon Bogojavljenja i znakova takve predaje, koja se javlja i

na Zapadu u nekim martirologijima, možemo vidjeti da postoji manje pitanja ima li post od četrdeset dana svoj izvor u Isusovom postu ili je povezan s Pashom. Potrebno je imati u vidu i rimski predvazmeni pro-gram za pripremu katekumenā te mogućnost da je to bilo razdoblje od tri tjedna, nakon kojega je slijedio Veliki (sveti) tjedan, kao što to svjedo-če kasniji dokazi. Nakon Nicejskoga sabora, prije 340. g. (od Atanazije-voga pisma Serapionu) do 385. g. (Siricijevoga dekreta Himeriju) u Ri-mu se o tome liturgijskom vremenu govorilo kao o »četrdeset dana«.

Takvo shvaćanje četrdeset dana, koje smatramo prikladnim, najvje-rojatnije dolazi iz aleksandrijske prednicejske prakse, dok njegov pred-vazmeni smještaj možemo čitati u svjetlu vazmene prakse krštavanja, koja se prvi puta nazire kod Tertulijana i Hipolita.

Eutih, melkitski patrijarh Aleksandrije iz 10. st., reoganizaciju koriz-me i njezino vezanje za Uskrs pripisuje patrijarhu Demetriju, koji je ži-vio na prijelazu iz drugoga u treće stoljeće. Aleksandrijski Synaxarion tu tezu spominje dva puta. Navedeno pripisivanje reorganizacije posta Demetriju uvijek je u odnosu prema njegovu računanju epakta, mate-matičke relacije lunarnoga i solarnoga gibanja.

Marcel Richard vjeruje da je Demetrije mogao otkriti epaktu, ali pri-družuje se Coquinu u odbacivanju naznaka postojanja predvazmene ko-rizme. U Filipovim papirusima pronalaze se razlozi za tezu da je stari aleksandrijski dan krštenja, tjednima prije vazmenoga posta, moguće utvrditi 385. godine. To objašnjava dvije Atanazijeve šutnje, koje se tiču krštenja u njegovim blagdanskim pismima, kao i neuspjeha u poveziva-nju predvazmenoga posta od četrdeset dana i Isusova posta.

Pojedini su pisci tijesno povezali »četrdesetodnevni post« i naslje-dovanje Isusa. Četrdesetodnevni post nakon Bogojavljenja objašnjava i teškoće koje je Atanazije susreo da bi mogao ustanoviti post prije Uskr-sa, teškoće zabilježene u Serapionovom dokumentu 340. godine, deset-ljeće nakon prve najave posta u blagdanskome pismu iz 330. godine.

Važnost i posljedice Nicejskoga koncilaU članku u liturgijskome časopisu Instituta sv. Sergeja 1965. godine, Co-guin je naveo da je reforma koja se u srednjovjekovnim izvorima pripi-sivala Demetriju, na tragu prenošenja posta od četrdeset dana sa šestog tjedna nakon Bogojavljenja na šesti tjedan prije Uskrsa, zapravo Ata-

Odakle četrdesetnica:iz vezanosti uz Bogojavljenje ili uz Vazam?Nekoliko bilježaka o podrijetlu korizmenoga vremena

Ivan Šaško

13


nazijeva inicijativa, bila potaknuta diplomat-skim oprezom u svjetlu tradicije staroga ure-đenja liturgijske godine. U svakome slučaju, 1967. god., iste godine kada je objavio svoj čla-nak, Coquin je predstavio studiju o spomenutoj problematici, u kojoj je dokazao da je situaci-ja posta prije Vazma bila dimenzija utvrđivanja vazmenoga pitanja na koncilu u Niceji.

Severije od Ef-Asmunije, povjesničar iz 10. st., u svojoj »Povijesti aleksandrijskih patrijar-ha«, bilježi takav zahvat u doba patrijarha Ata-nazija i njegova prethodnika Aleksandra.

Ovi tekstovi jednostavno dokazuju da je Ni-cejski sabor »utvrdio pravovjernost, dane po-sta i dane Vazma«. Eutih također potvrđuje da je Demetrijeva odluka bila potvrđena od otaca okupljenih u Niceji. Coquin nadalje navodi slič-nu tvrdnju u komentaru Sirske liturgije iz 9. ili 10. st., u »Izlaganju o službama u Crkvi«, koje se pripisuje Jakovu iz Arbele (najvjerojatnije se ra-di o pseudonimu). Taj pisac, spominjući tradici-ju koja smješta Isusov post poslije Pedesetnice, objašnjava Crkvenu praksu. »Sveti Oci, vidjevši da tri evanđelista spominju post odmah nakon krštenja, zatim od početka navještaja, smještaju post odmah nakon slavlja Bogojavljenja, dok je tjedan muke u danima oko 14. Nisana.«

Međutim, muka se obilježava-la na različite načine: neki su po-stili na prvi dan beskvasnih kru-hova, prekidajući post drugi i treći dan ne dajući važnost nedje-lji; drugi su postili tijekom čitavo-ga tjedna beskvasnih kruhova pre-kidajući post u nedjelju. Postilo se i na dane »muke našega Gospodi-na«, u petak i subotu, prekidaju-ći post u nedjelju. Kada se okupio sabor u Niceji, saborski su oci jed-noglasno odlučili da post mora bi-ti priključen Muci i Vazmu, tako da Uskrsnuće našega Gospodina bude na kraju posta.

Manje točna tvrdnja o nicej-skome uređenju posta u odnosu s utvrđivanjem vazmenoga pitanja nađena je u spisu poznatom kao

»Nestorian Chronicle of Se’ert« (nastalom pri-je 1036. godine).

Nemamo, naravno, formalne akte Nicej-skoga koncila. Tzv. »Nicejske kanone« izdao je povjesničar iz kasnoga 15. st. Gelazije Cizijski, na prjedlošku Euzebijevih i Rufinovih povije-snih izvora. Danas se dvoji je li ovo djelo o radu Koncila uopće postojalo. Euzebije je vrlo jasan. Uz pitanje Arija, utvrđivanje općega datuma Uskrsa pojavljivalo se često na dnevnome re-du Koncila. Osim toga, moramo biti zadovolj-ni što se tek nakon Koncila susreće praksa po-sta od četrdeset dana prije Vazma.

Zanimljivo je, unatoč tomu, da je šest tje-dana navedene četrdesetnice različito uređeno. Callewaert kao granice Korizme uzima nedjelju četrdesetnice i Veliki četvrtak, dan prije staro-ga Trodnevlja. U Milanu i Atanazijevoj Aleksan-driji granica je šest tjedana prije Uskrsa. Za ra-zliku od ovih i sličnih oblika, u Siriji se (prema »Apostolskim konstitucijama«) korizma pro-teže na šest tjedana prije Velikoga tjedna, kao i u Carigradu, a to se uređenje možda proširi-lo na cijeli Istok. Ova razlika očituje dva smisla u shvaćanju Vazma: post zbog muke ili kao za-vršna svetkovina. Dvostrukost je to koja se če-sto javlja u ranoj povijesti kršćanstva. Nije teško

Korizma je odgovor na objavu Kristove slave. (Freska, Lagoudera, Cipar, 1192.)

NAŠA TEMA

14


zamisliti da je ova gotovo simultana pojava ra-zličitih modela za isti četrdesetodnevni post bi-la glavno zanimanje za prilagodbu sa sinodal-nim dogovorom, koji u sebi nenamjerno sadrži dva smisla.

Suglasnost s varijacijamaU postnicejskoj praksi posta često se susreće shvaćanje da on traje četrdeset dana, bez obzira na varijacije u praksi. Ne znamo zašto se zajed-no s nicejskom generacijom cijela Crkva složi-la da glavni kršćanski post traje četrdeset dana, premda tada još nije bilo određeno o kojih se četrdeset dana radi. S tom nesigurnošću teško možemo dohvatiti dokaz da je takav post, slije-deći Bogojavljenje i spominjući se Isusova po-sta, postojao prije Koncila.

Ovakva tradicija, pomiješana s ostalim obli-cima priprave za krštenje u Vazmu, mogla bi la-ko biti predstavnik podudarnosti i razlika koje nalazimo poslije Niceje. Svi su se složili da post traje četrdeset dana i da je on priprava za Va-zam. Post je priprava za krštenje i u gradovima kao što su Rim i Milano, dok u drugim gradovi-ma početak završnih priprema počinje na Bo-gojavljanje.

U Aleksandriji ovakav post počinje na dan nakon Bogojavljenja; razdoblje od četrdeset da-na podsjeća na Isusov post i vodi prema slavlju sakramenta inicijacije. Za Atanazija post vodi do Uskrsa, ali ne predstavlja Isusov post, niti je priprema za krštenje (sve do Teofilova vreme-na). Iako Atanazijevo pismo ostaje specifičnost, još uvijek izgleda da je ukorjenjivanje općega posta prije Vazma odraz rastuće navike slavlje-nja sakramenta krštenja unutar utemeljujućega kršćanskog slavlja, Vazmenoga bdjenja.

Smještajući se već u prvoj polovini 3. st., do 4. st. krštenje je na sam dan Vazma postala nor-ma za cijelu Crkvu. Nekoliko tjedana prije Vaz-ma bilo je rezervirano za završnu pripremu kan-didata. Priprema od šest tjedana, utemeljena na Isusovom postu od 40 dana, tumači se kao alek-sandrijski doprinos postnicejskim oblicima.

U svakom slučaju, još je toga uvedeno u od-nosu na pripremu za krštenje. Već se u spisu Di-dahé post prije krštenja odnosio na cijelu zajed-

nicu. Ove su asketske mjere bile vrlo važne. Tako vidimo da je korizma bila dobra prilika kateku-mena za duhovni rast. Kada se predvazmeno vrijeme približilo, ono se pretvorilo u asketsku vježbu za sve ljude koji su se pripremali za Va-zam, shvaćen ili kao nedjelja Uskrsnuća ili kao šestodnevni post koji završava u tome slavlju.

Iako je Aleksandrija bila spora u promjeni dana određenoga za krštenje, njezina stara na-vika slavljenja četrdeset dana kao spominjanja Isusova posta, proširila se kao post prije Vaz-ma. Atanazije za vrijeme progonstva u Rimu 340. godine, pronalazi podatak da su Egipća-ni postali predmet ismijavanja, jer – za razliku od cijeloga svijeta – nisu postili tijekom četrde-set dana prije Vazma. Budući da je Atanazije bio odan Niceji, takav je običaj smatrao vrlo neu-godnim, budući da je već Koncil naredio post prije Vazma.

Vršenje posta – koliko dana?Oblici na koje se vršio četrdesetodnevni post bi-li su vrlo različiti. Ne možemo s potpunom si-gurnošću reći da se u 4. stoljeću kroz četrdeset dana doista postilo. Kao što je Atanazije opisao u svojim pismima, četrdeset dana bi uključivalo trideset posnih dana kojima bi se dodala nedje-lja Velikoga tjedna. Na Zapadu je po tjednu bilo šest posnih dana, te je ukupan broj posnih dana iznosio trideset i šest.

Ivan Kasijanski o tome govori kao o desetini godine. Tamo gdje je četrdesetodnevni post bio jasno odvojen od vazmenoga posta, kao što je to primjer u Konstantinopolu, korizma je ima-la trideset posnih dana (pet u svakome tjednu), tu se još brojilo šest dana vazmenoga posta. Ta-kvu nam sliku pružaju »Apostolske konstituci-je« s kraja petoga stoljeća (iz drugoga dijela Si-rije). U Sirskome lekcionaru samo prvi i srednji tjedan korizme i Velikoga tjedna imaju određe-

Nakon Nicejskog sabora ustaljuje se praksa posta od 40 dana, ali i dalje ostaje različitost računanja, odnosno početka tih dana. Ni danas nije najvažnije pitanje koliko dana traje predvazmeni post.

15


na čitanja. Iz tih je liturgijskih oblika gotovo nemoguće znati jesu li to bili jedini tjedni u ko-jima se postilo.

Nema dvojbe da je praksa koju je Egerija opi-sala u svome svjedočanstvu, osam tjedana s pet dana posta u svakome tjednu, postojala u Antio-hiji za vrijeme Severija u 6. stoljeću. U sljedeće-mu stoljeću, ovaj isti oblik zabilježen je u Alek-sandriji u blagdanskim poslanicama Benjamina I. Oba ova izvora monofizitskoga su podrijetla. Rahlfs je bio siguran da je to bila ekumenska ini-cijativa od strane Heraklija koji je poticao sličan osmotjedni post u Carigradu, nastojeći izbjeći sukob s jakobitskom tradicijom.

U Carigradu je tjedan, dodan na početku toga razdoblja, poticao na odricanje od mesa, dozvoljavajući konzumaciju sira i drugih sva-kodnevnih proizvoda. Tako je i nazvan Tyrop-hagia (Blagovanje sira). Kasnije je u Aleksan-driji također nađena razlika između prvoga i šestoga tjedna korizme, premda je prvi tjedan tzv. Heraklijev post bio isto tako strog kao i še-sti tjedan korizme i vazmeni post.

Produžavanje posta je pronađeno i na Zapa-du u 6. st. i u kasnijim stoljećima. Postojala je Regula magistri u prvoj polovini 6. st., najvje-rojatnije u Kampaniji. Tamo je centisima pasc-hae počela dan poslije Bogojavljenja protežući se do Vazma s odricanjem od mesa. Korizmeni post se povećao kroz zadnjih šest tjedana s re-strikcijama uvedenim za tregesimu i vigesimu.

Nadalje, Regula priznaje da korizma u sebi ne može ispuniti četrdeseti dan i zato naređuje: od šezdesetnice neka se blaguje poslije večernje molitve u srijedu, petak i subotu, ali na druge da-ne do korizme neka se to čini na deveti čas, tako da ono što su korizmene nedjelje oduzele od uku-pnoga posta četrdeset dana bude nadoknađeno produživanjem posta do četvrtka, petka i subo-te navečer od četrdesetnice. Na ovaj će se način kvota od četrdeset posnih dana ispuniti.

Korizma od Quadragesimedo SeptaugesimeU praksi se post prakticirao i u vremenu od šest tjedana prije Vazma, a nedjelja prvoga tjedna zvala se Quadragesima. Callewaert je vjerovao da je nedjelja dan na koji se počelo brojiti kon-tinuirano razdoblje od četrdeset dana, tako da je četrdeseti dan bio četvrtak prije Uskrsa i da je Vazmeno trodnevlje (petak, subota i nedjelja) slijedilo nakon četrdeset dana. Na drugim mje-stima očito je da se četrdeset dana računalo od ponedjeljka do petka (usp. Ap. konst., 5,13), ali, ako prihvatimo Callewaertovo shvaćanje rim-skoga računanja, onda je još više slično bizant-skomu nego što to naša rekonstrukcija pokazu-je. Razlika je u tome da Rim još nije prihvatio šestodnevni vazmeni post, nego samo dva dana, već prije određena »Apostolskim predajama«. U svakome slučaju Callewaert je korektan, jer drži da je nedjelja in capite ieiunii, zvana ‘četr-desetnicom’, post koji se proteže kroz šest tjeda-na od toga dana.

U »Liber pontificalis«, zbirci biografija pa-pâ, a prva je sastavljena početkom 6. st. s dora-dama za vrijeme pape Vigilija, bilješka o biskupu Telesforu iz 2. st. govori: »Naredio je da sedmo-tjedni post bude prije Vazma«. Premda nam ova bilješka ne govori puno o povijesnome doprinosu

Korizmeni post znak je supatnje sa Zaručnikomkoji je ‘ugrabljen’.

NAŠA TEMA

16


Telesfora, ona nas navodi na pomisao da je dodat-ni tjedan ušao u praksu u vrijeme kada je bilješka bila pisana, dajući ime Dominica im quinquage-sima sedmoj nedjelji prije Uskrsa. Kako je ovo ši-renje bilo protivno dvama koncilima (u Orleansu 511. i 541. godine, kanon 24 i kanon 2), daljnje ši-renje tjedna zabilježeno u Regula magistri dove-lo je Sexagesimu u stari Gelazijev sakramentar i u poslanicu Viktora iz Capue 546. godine.

Na početku 7. st. još je jedan tjedan dodan prije Sexagesime, a na dan Dominica in septua-gesima prakticirala se po Callewaertovu mišlje-nju od Grgura I. molitva i pjevanje Aleluja, što je Regula magistri predviđala za dan nakon Bo-gojavljanja. Između toga stoji Benediktova Re-gula, gdje u petnaestome poglavlju stoji da se Aleluja ne moli od caput quadragesimae odno-sno od početka korizme. U Benediktovu Pravi-lu ne nalazimo zabrinutost oko nadoknađivanja dana nedjelja kroz korizmu kada se ne posti, kao što to vidimo u ranijemu Pravilu.Kasijanova sigurnost i smisao izbrojenih dana

Iako je vrlo teško na jasan način prikazati sliku toga razdoblja, može se naslutiti da ona u pozadini pokazuje pokušaj usklađivanja dviju tradicija: jedne koja poznaje post od četrdeset dana nakon Bogojavljenja i druge već od 340. godine, s postom prije Uskrsa.

Ova druga tradicija prevladava možda kao najrazvijeniji oblik priprave za sakrament kršte-nja. Praksa posta od četrdeset dana nakon Bo-gojavljenja izgleda kao monaška predaja, pre-nesena i zabilježena na Zapadu samo u Regula magistri i ponekom martirologiju, osobito onom koji je napisao irski monah oko 800. godine. Ta kasnija tradicija manje je važna u velikome obi-lju zapadne tradicije. Ipak od 7. st., od Domini-ca in septuagesima, tri tjedna prije korizme, po-klik Aleluja je ‘utihnuo’, kao što to navodi Regula magistri, od dana nakon Bogojavljenja.

Poznavajući važnost egipatskoga monaštva, možemo pretpostaviti da je običaj početka posta nakon Bogojavljenja na Zapad došao iz monaš-ke tradicije. Tamo gdje je takav slučaj, o tome bi se nešto moglo očekivati i od Kasijana. Zapravo, pokazalo se da je Kasijan znao vrlo malo o postu u Egiptu ili barem da je poznavao praksu različi-tu od one koja je tamo vladala. On nam ne daje nikakve naznake da je čuo o dnevnom postu od-mah nakon Bogojavljenja ili, s druge strane, ne otkriva nam da zna za post od šest tjedana u ko-jima bi se barem pet dana postilo. Takav je slu-čaj, kako znamo bio u Aleksandriji i Milanu na kraju 4. st. Nigdje ne pokazuje da je korizmena četrdesetnica stvarni kontinuirani slijed od četr-deset dana ili samo zbroj posnih dana.

On radije s velikom sigurnošću iznosi poda-tak da tamo gdje se post na nedjelju preskače, šest tjedana sa šest posnih dana omogućuje tri-deset i šest posnih dana, dok se isti broj može postići posteći po pet dana tijekom sedam tjeda-na. Dodajući tomu Vazmenu subotu, u oba slu-čaja Bogu prikazujemo desetinu godine i to je za Kasijana pravo značenje Korizme. Usprkos to-mu, zove se Korizma/Četrdesetnica, aludirajući na četrdesetodnevni post Mojsija, Ilije i Isusa.

Nakon Egerijina svjedočanstva o korizmi u Jeruzalemu 383. godine, kod Kasijana I. na-lazimo na važnost broja ukupnih posnih dana. Njegov primjer u 5. st. slijedi Severije iz Antio-hije. Osim šestotjednih i sedmotjednih oblika koje nalazimo kod Kasijana, Severije govori o osam tjedana, po pet posnih dan u svakome, što daje broj četrdeset. Radi se o istoj metodi računanja kao kod Egerije.

Budući da je križ mjesto Kristove slave, pokoratreba voditi k iskustvu zajedništva s Kristom u slavi.

(Mozaik u crkvi sv. Apolinara, Ravenna, oko 550.)

17


VELJAČA

22 N SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 23 P Sv. Polikarp, biskup i mučenik, spomendan Sir 1,1-10; Ps 93,1c-2.5; Mk 9,14-29 24 U Svagdan: Sir 2,1-11; Ps 37; Mk 9,30-37 25 S PEPELNICA: Jl 2,12-18;Ps 51; 2Kor 5,20 – 6,2; Mt 6,1-6.16-18 26 Č Svagdan: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25 27 P Svagdan: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15 28 S Svagdan: Iz 58,9b-14; Ps 86,1-6; Lk 5,27-32

OŽUJAK

1 N PRVA KORIZMENA NEDJELJA 2 P Svagdan: Lev 19,1-2.11-18; Ps 19; Mt 25,31-46 3 U Svagdan: Iz 55,10-11; Ps 34,4-7.16-19; Mt 6,7-15 4 S Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 51; Lk 11,29-32 5 Č Svagdan: Est 4,17k-m.r-t; Ps 138,1-3.7c-8; Mt 7,7-12; 6 P Svagdan: Ez 18,21-28; Ps 130,1-8; Mt 5,20-26 7 S Svagdan: Liturgija kvatri; Prigodna čitanja: za oproštenje grijeha (str. 190-203): Lk 7,36-50

8 N DRUGA KORIZMENA NEDJELJA 9 P Svagdan: Dn 9,4b-10; Ps 79,8-9.11.13; Lk 6,36-38 10 U Svagdan: Iz 1,10.16-20; Ps 50; Mt 23,1-12 11 S Svagdan: Jr 18,18-20; Ps 31,5-6.14-16; Mt 20,17-28 12 Č Svagdan: Jr 17,5-10; Ps 1,1-4.6; Lk 16,19-31 13 P Svagdan: Post 37,3-4,12-13a.17b-28; Ps 105,16-21; Mt 21,33-43.45-46 14 S Svagdan: Mih 7,14-15.18-20; Ps 103; Lk 15,1-3.11-32

15 N TREĆA KORIZMENA NEDJELJA 16 P Svagdan: 2Kr 5,1-15a; Ps 42,2-3; 43,3-4; Lk 4,24-30 17 U Svagdan: Dn 3,25.34-43; Ps 25,4-9; Mt 18,21-35 18 S Svagdan: Pnz 4,1.5-9; Ps 147; Mt 5,17-19 19 Č SVETI JOSIP, zaručnik bl. Dj. Marije, svetkovina 2Sam 7,4-5a.12-14a.16; Ps 89,2-5.27.29; Rim 4,13.16-

18.22; Mt 1,16.18-21.24a ili Lk 2,41-51a 20 P Svagdan: Hoš 14,2-10; Ps 81; Mk 12,28b-34 21 S Svagdan: Hoš 6,1-6; Ps 51,3-4.18-21b; Lk 18,9-14

Liturgijski kalendarZaključni sažetakNa Zapadu se broj od četrdeset dana postigao tako da se titula »caput ieiunii« dodijelila sri-jedi prije nedjelje četrdesetnice. Ipak, teško je znati od kada se taj dan tako nazivao. Grgur Veliki zastupa Kasijanovo mišljenje s malo vi-še pozornosti prema rimskoj praksi u kojoj ima-mo šest tjedana po šest posnih dana u korizmi, dobivajući broj od trideset i šest dana ili deseti-nu godine.

Već je prije Amalarija (9. st.) bila česta po-java tvrdnja da dodatak od prvih četiriju dana u korizmi ima svoje korijene u 7. st. Prva četiri da-na započinju krug krajevnih postaja. Tomassini zaključuje kako su ta četiri dana pripadala po-stu još prije pape Grgura I.

Neki su u to vjerovali još u 5. st., smatra Mak-sim iz Torina, koji navodi da su pojedinci zapo-čeli post na srijedu prije četrdesetnice. On pri-mjećuje da je evanđelje toga dana bilo isto ono koje danas slušamo na Pepelnicu: »Kada postite ne budite smrknuti kao licemjeri.« (Mt, 6,16)

Ipak, radi razlikovanja od početka posta (caput ieiunii), sljedeća je nedjelja i dalje nosi-la naslov initium quadraegesimae (početak če-trdesetnice), a evanđelje toga dana govorilo je o Isusovu postu u pustinji. Četrdesetodnevna ko-rizma započinje šestim tjednom prije Uskrsa, ali kada bi netko brojao četrdeset posnih dana, morao bi početi sa srijedom koja prethodi še-stom tjednu. Razlika između capitis ieiunii na srijedu u ‘pedesetnici posta’ (quinaquagesima) i ‘initium quadraegesimae’ na sljedeću nedjelju u rimskim se liturgijskim knjigama vrlo marlji-vo čuva.

No, na kraju 8. st. jedna knjižica sastavlje-na u Galiji s ciljem promicanja rimske liturgi-je, iznevjerila je tu tradiciju. Naime, ona je za-počinjala naslovom koji je spajao dvije rimske zbilje: »feria quarta initium quadragesimae«. Dok monaški dokumenti nastavljaju pokaziva-ti puno složeniju sliku, trajanje korizme diljem Europe napokon slijedi Ordo Romanus XXII. Milano nije iznimka. Tako je, kao i danas, ko-rizma započinjala sa šestim tjednom, a nedje-lja na čelu toga tjedna nosi naziv »caput qua-dragesimae«.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

Prvo čitanje (Iz 43,18-19.21-22.24b-25)Radi sebe opačine tvoje brišem.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin:»Ne spominjite se onog što se zbilo,nit mislite na ono što je prošlo.Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?Da, put ću napraviti u pustinji,a staze u pustoši. I narod koji sam sebi sazdaomoju će kazivati hvalu!Ali me ti, Jakove, nisi zazvao,niti si se zamorio oko mene, Izraele,nego si me grijesima svojim mučio,bezakonjem svojim dosađivao mi.A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišemi grijeha se tvojih ne spominjem.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 41,2-5.13-14)Pripjev: Iscijeli mi dušu jer tebi sagriješih!

Blago onome koji misli na uboga i slaba:u dan nevolje Gospodin će ga spasiti!Gospodin će ga štititi i živa sačuvati,sreću mu dati na zemljii neće ga predati na volju dušmanima.

Gospodin će ga okrijepiti na postelji boli,bolest mu okrenuti u snagu.Zavapih: »Gospodine, smiluj mi se,iscijeli mi dušu jer tebi sagriješih!«

Ti ćeš me zdrava uzdržatii pred svoje me lice staviti dovijeka.Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov,od vijeka do vijeka!

Drugo čitanje (2Kor 1,18-22)Isus nije bio »Da!« i »Ne!«, nego u njemu bijaše »Da!«.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Bog je svjedok: naša riječ vama nije »Da!« i »Ne!« jer Sin Božji, Isus Krist, koga mi – ja i Silvan i Timotej – vama navijestismo, nije bio »Da!« i »Ne!«, nego u njemu bijaše »Da!«. Doista, sva obećanja Božja u njemu su »Da!«. I stoga po njemu i naš »Amen!« Bogu na slavu! A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog – Duha.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaJa se u tvoju dobrotu,Go spodine, uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro.

(Ps 13,6)

Zborna molitvaSvemogući Bože, daj dabudno osluškujemo poticaje tvoga Duha: da ti čujemoglas te ga riječju i životom slijedimo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovim darovima iskazujemo ti dužnu počast.Daj da naše služenje bude tebi na slavu a Crkvi na spasenje.Po Kristu.


22. veljače 2009.

Ulazna: 76 Ja se u tvoju dobrotu uzdam ili: 224 Oče naš dobri (1. i 2. kitica)Otpjevni ps.: 103 Iscijeli mi dušuPrinosna: 224 Oče naš dobri (3. kitica) Pričesna: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršetak: 259 Krist nas je sobom hranio

19


Pjesma prije evanđelja (Lk 4,18)

Gospodin me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje.

Evanđelje (Mk 2,1-12)Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPošto Isus nakon nekoliko dana opet uđeu Kafarnaum, pročulo se da je u kući.I skupiše se mnogi te više nije bilo mjestani pred vratima. On im navješćivaše Riječ. I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.« Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli!Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«Isus duhom odmah proniknu da tako mudrujuu sebi, pa će im: »Što to mudrujete u sebi?Ta što je lakše? Reći uzetomu: ’Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ’Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?’ Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« I reče uzetomu:»Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima.Svi su zaneseni slavili Boga govoreći:»Takvo što nikad još ne vidjesmo!«Riječ Gospodnja..

Pričesna pjesmaGospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji,onaj koji dolazi na svijet.

(Iv, 11,27)

Popričesna molitvaSvemogući Bože,daj da uberemo plodove spasenja kojima su ova otajstva obećanje i zalog.Po Kristu.

Braćo i sestre, osnaženi Božjim oproštenjemi okrijepljeni snagom njegove ljubavi,izrecimo mu svoje prošnje:1. Za Crkvu u svijetu: da zauzetost oko

zemaljskih potreba ne zasjeni njezinu brigu za vjerno služenje tebi, molimo te.

2. Za one kojima si u Crkvi povjerio službu opraštanja grijeha: da nasljedujući Kristai njegovu ljubav uvijek otkrivaju tvoje milosrdno lice svima kojima ih šalješ,molimo te.

3. Za kršćane u svijetu: da radosno žive otkupljenost, koju si im u svome Sinu darovao, molimo te.

4. Za sve pogođene duhovnim i tjelesnim patnjama: da u sućutnoj ljubavi svojih bližnjih prepoznaju tvoju ljubav i milosrđe,molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: udijeli im oproštenje grijeha i uvedi ih u radost zajedništva s tobom, molimo te.

Dobri Bože, ti si pun samilosti prema nama u našoj ljudskoj nemoći. Primi naše prošnje i daj nam živjeti u slobodi od svakoga grijeha. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

M. M

etlik

ovič

Tebi zapovijedam: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi.


20

Biblija pripovijeda povijest čovječanstva i povijest izabranoga naroda kao trajno vra-ćanje na izvorni grijeh, na grijeh u pusti-

nji. No, Bog ne zaboravlja čovjeka, nego mu – baš u iskustvu grijeha – još jasnije objavljuje svoju nježnost. Isus je došao pokazati takvo Očevo lice. Onkraj tjelesne boli, Isus želi izliječiti duhovnu bol, koja je redovito uzrok tjelesnoj. On nije po-pulistički taumaturg, nego navjestitelj istine, uvi-jek dojmljiv u svojim susretima sa zlom.

Odatle i dojmljivo evanđelje. Lako zamišlja-mo Isusa u nekoj kući u Kafarnaumu. On u sre-dini, oko njega mnoštvo, a posebno ga proma-traju pismoznanci. Budući da nisu mogli ući, ljudi kroz krov spuštaju na nosiljci uzetoga čo-vjeka kako bi ga Isus ozdravio.

Pridržanost Bogu i pridržavanje čovjekaTemeljno pitanje s kojim se susreću pismoznan-ci nije ozdravljenje, već pitanje može li Isus opra-štati grijehe, jer to je pridržano samo Bogu. Da-nas to pitanje i ne izgleda tako aktualno. Čini se da smo i sam pojam grijeha izbacili iz svoga svi-jeta. Današnji ‘pismoznanci’, dakle oni koji misle da drže znanje svijeta u svojim rukama, između redaka ili otvoreno pišu i govore da takav rječnik (onaj o grijehu) ne pripada našemu vremenu.

Ipak, toliko toga izlazi na vidjelo kao nedo-statak, kao uvrjeda, kao nijekanje onoga što je-smo. A sve to što osjećamo da nije dobro ne sta-ne u riječ o dostojanstvu ljudske osobe. Postoji nešto što je puno dublje u nama. Nismo li svje-doci da oko nas žive ljudi koji imaju nesiguran korak, zamagljen pogled, ukočenu volju? A ‘pi-smoznanci’ našega vremena govore: Razvedri se, pokušaj biti dobro, posegni za ovim ili onim čarobnim sredstvom i zlo će proći.

Možda bi bilo dobro ponekad se udaljiti od onih koji neuvjerljivo ponavljaju kako je sve u re-du te poslušati Onoga koji ima snagu prodrijeti u život, koji može reći što u životu nije dobro i ko-jim putem treba krenuti; poslušati govor o opro-štenju grijeha. On će nas naučiti da se mnogo problema i teškoća može podijeliti, da drugi mo-

Detektori puta i prostora spasenja

gu olakšati teret, ali težinu grijeha ne može ski-nuti nitko doli Bog. Samo ga Krist preuzima, ka-ko bismo mi imali lagan korak. No, naš korak do oproštenja zahtijeva napor.

Evanđelje svojim govorom o ozdravljenju uzetoga otvara niz sukoba Isusa sa ‘sveznalica-ma’ onoga vremena. On ozdravlja uzetoga, ali daruje još veći dar – oprašta grijehe. Najveći ne-sretnici nisu bolesnici i evanđelje nikada ne go-vori o bolesti kao o posljedici nečijega grijeha. Za Isusa su najveći nesretnici oni koji su nepomi-reni s Bogom i s drugima, s onima koji ne vje-ruju. Tako su veći bolesnici od uzetoga zapravo pismoznanci jer oni zbog svoje nevjere ne mogu ‘prohodati’ putem evanđelja.

Susret sa zakonom ili s Ljubavlju?Evanđelje naviješta puninu ozdravljenja koje za-počinje Kristovim gledanjem. On vidi vjeru onih koji donose bolesnoga; vidi zlo u dubini čovje-ka i vidi misli pismoznanaca. Prije negoli djelu-je, Isus se posvećuje iščitavanju skrivenoga. On, prije bilo čega drugoga, očituje, objavljuje istinu, kako onu o zlu i zaprjekama, tako i onu o veli-kodušnosti ljudi koji ne traže čudo za sebe, ne-go za drugoga.


Uzetogaozdravljaod bolesti,a pismo znanceod robovanjaZakonu.

21


Cjelina čitanja ove nedjelje vodi nas u razmi-šljanje o našemu odnosu prema grijehu. Je li gri-jeh (ako još postoji ta kategorija kao ozbiljna zbi-lja našega duhovnog života) kršenje zakona ili uvrjeda nanesena voljenoj osobi? Svoj grijeh mo-žemo čitati na dva načina: 1. kao susret s moral-nim zakonom u prostoru u kojemu se sučeljavaju razum i instinkt, što je u prošlosti bilo povlašteno mjesto za ispitivanje savjesti; 2. kao susret s Bož-jom riječju, gdje se događa suočavanje s Osobom; ne dakle sa zakonom, nego s Ljubavlju.

Grijeh je, među ostalim negativnostima, lju-bav prema prošlomu i odbijanje budućnosti. Bu-dućnost za vjernika nije prazno vrijeme, čist pro-stor u koji se projiciraju htijenja prošlosti. Iako je budućnost djelomice uvjetovana prošlošću, ona je za vjernika susret s Bogom koji stvara i daje mogućnost sreće. Isus je ušao u starost svijeta, u prostor u kojemu postoje zidovi koji ne propu-štaju ‘vodoravnost dobrote’, pa je razumljivo da se dobrota spušta »odozgor«, u slici raskriveno-ga krova. Bog je učinio baš to – u Kristu otvorio nebo, razderao krovište naših sigurnosti i obja-vio istinu o grijehu i istinu o oslobođenju.

Ljudi koji otkrivaju i skrivaju put do bitnogaEvanđelje ove nedjelje pokazuje i ulogu drugih ljudi. Ta je uloga dvojaka – pozitivna i negativna. Najprije vidimo da je riječ o mnoštvu koje one-mogućuje da bolesnik dođe do Isusa. Uistinu,

mnoštvo ponekad priječi put do bitnoga. Zakon mnoštva najčešće nije zakon istine. Osim mno-štva, ovdje je istaknuta i pozitivna važnost dru-gih ljudi, koji doduše ne mogu ozdravljati niti ot-puštati grijehe, ali oni pomažu uzetomu da dođe do onoga koji ga može ozdraviti.

Malo ću se našaliti i reći da su ljudi koji poma-žu uzetomu istinski detektivi – u punome smislu te riječi. Znamo da detektivi i detektori otkriva-ju skriveno, a ime im dolazi od riječi detecto, gdje korijen tectum znači ‘krov’. To su dakle oni ljudi koji skidaju krov, otkrivaju, koji omogućuju da se vidi kroz krov.

Čitajući Markov tekst zbunjuje činjenica da bolesnik u čitavoj raspravi nije progovorio ni ri-ječi. On je jednostavno tamo i čeka što će se do-goditi. Isus mu otpušta grijehe nakon što je vidio vjeru ljudi koji su ga donijeli. Tekst kaže »vidjevši njihovu vjeru«, a ne njegovu. Isus mu skida teret s duše, kako bi mogao živjeti, kako bi mu duhovni korak ojačao. I premda je teže otpuštati grijehe, negoli liječiti, mi ljudi obično razmišljamo druk-čije. I zato Isus pruža neoboriv dokaz, vidljiv, ču-desan, ali se na njemu ne bismo smjeli zadržati.

Isus nije atraktivna zvijezda, već Bog koji na temelju vjere dopušta da progovori naizgled ne-moguće. Bez vjere čudo nema smisla, a da bi se čudo vidjelo potrebni su drugi ljudi. Bez drugih, bez zajedništva i solidarnosti ne postoji ozdrav-ljenje koje Isus želi. Ono je pak razlogom slavlja. Ne zaboravimo radovati se tuđoj sreći.

Ivan Šaško

Odjeci RiječiIsus nije »Da« i »Ne« uz: 2Kor 1,18-22Vjeran je Bog. Vjerodostojan. Bog se takvim pokazuje kroz cijelu povi-jest jer drži svoja obećanja. Takvim se pokazuje i sada (usp. 1Kor 1,9; 10,13; 1Sol 5,24). Stoga je nemoguće da riječ koja nam je upućena bu-de »Da« i »Ne«. Bog je, naime, doveo do ispunjenja sva svoja spasenj-ska obećanja u Kristu (usp. 2Kor 1,19-20; Gal 3,14; Rim 15,8). On mo-že biti i pouzdani jamac apostolov (usp. 2Kor 1,18b), pa se i on uvijek može pozvati na njega u cijelom svom apostolskom služenju, a osobi-to u naviještanju riječi (usp. 2Kor 2,18b). U tome smislu Pavlovo misij-sko poslanje ima božanski mandat (usp. 1Kor 1,21b) i znači nastavak Kristova poslanja. U Sinu Božjem, raspetom i uskrslom, što je sredi-šte Pavlova propovijedanja, nije bilo »Da« i »Ne«, nego je bilo konačno »Da« Božje za ispunjenje spasenjskih obećanja (usp. 1Kor 1,19bc).

Mario Cifrak

Zrnj

e

Isus je »u kući«, s pismoznancima gdje nema mjesta za bolesnoga

čovjeka. On simbolizira svijetNe-Židova, onih koji bijahu »izvan« Božjega spasenja. Želja za susretom

s Isusom ne poznaje podjela. Njegova blizina ruši zidove naših

razdijeljenosti.


22

Ulazna pjesmaTi, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opomi-nješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš.

(Mudr 11,24-25.27)

Zborna molitvaGospodine, započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina. Po Kristu.

Prvo čitanje (Jl 2,12-18)Razderite srca, a ne halje svoje!

Čitanje Knjige proroka Joela»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima.Neka ženik iziđe iz svadbene sobe,a nevjesta iz odaje. Između trijemai žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 51,3-6a.12-14 i 17)Pripjev: Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Drugo čitanje (2Kor 5,20-6,2)Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!

Čitanje Druge poslanicesvetog Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učinida mi budemo pravednost Božja u njemu.Kao suradnici opominjemo vas da ne primite zaludu milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti«. Evo, sad je vrijeme milosno,evo sad je vrijeme spasa!Riječ Gospodnja.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 427 Ti, GospodineOtpjevni ps.: 429 Smiluj mi se, BožeObred posipanja pepelom: 425 Između trijema i žrtvenika ili: 852 Pogledaj, GospodePrinosna: 462 Bog nam poslaPričesna: 244 Odzivam se IsuseZavršetak: 456 Prosti, moj Bože

25. veljače 2009.

Pepelnica

23


Pričesna pjesmaOnaj što o Zakonu Gospodnjem misli dan i noć u svoje vrijeme plod donosi.

(Ps, 1,2-3)

Popričesna molitvaGospodine, primljena otajstva nek nampomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (Ez 33,11)

Nije meni do smrti bezbožnikove, govori Gospodin, nego da se obrati i živi.

Evanđelje (Mt 6,1-6.16-18)Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica,da tvoja milostinja bude u skrovitosti.I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv,kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vratai pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidiu skrovitosti, uzvratit će ti.«Riječ Gospodnja.

Sestre i braćo, započinjući korizmeni hodotvoreni vodstvu Božjega Duha i pouzdani u njegovo smilovanje,uputimo mu svoje ponizne prošnje:1. Gospodine, obdari svoju Crkvu ustrajnošću

na putu obraćenja kojim trajno hodi tebi u susret, molimo te.

2. Gospodine, obnovi u srcima svojih vjernika poslušnost tvojoj riječi i odlučnost za nasljedovanje tvoga Sina, molimo te.

3. Gospodine, daj da ovoj zajednici tvojih vjernikadani korizme budu milosno vrijeme čišćenja od grijeha i rasta u ljubavi prema tebi, molimo te.

4. Gospodine, otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u siromasima, osamljenima i svima koji su potrebni ljubavi, molimo te.

5. Gospodine, pročisti naše korizmene odlukeod svega što nije život vjere te nas naša djela pokore i ljubavi dovedu bliže tebi,molimo te.

Milosrdni Bože, usliši naše prošnje;svojom milošću prati i preobražavaj naše misli, riječi i djela.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Skrovitost je mjesto posta, pokore i molitve.(Krist, G. Rouault, oko 1939, Hermitage Museum, St. Petersburg)


24

Crkva današnjim odlomkom iz Matejeva evan-đelja naznačuje da bismo korizmeno vrijeme trebali započeti i slaviti milostinjom, molitvom i postom. U ovomu kratkom razmatranju zadr-žat ćemo se samo na postu budući da dobiva-mo dojam kako je kršćanski post u krizi, pose-bice sada u korizmenom vremenu.

Današnji manihejcii kršćanski »post križa«Jedan od vidova krize kršćan-skoga posta očituje se u svje-tonazoru koji bismo nazva-li maniheizmom. Ne ulazeći u pojedinosti manihejskoga uče-nja, koje je bilo jedno od najve-ćih izazova i opasnosti za Cr-kvu prvih stoljeća, dovoljno je napomenuti da je maniheizam imao negativan stav prema tje-lesnosti. Taj se negativan stav odražavao, između ostaloga, u silnim postovima, danas bi-smo rekli, dijetama i vegeta-rijanstvu. Točnije, manihejci su bili silno ‘opsjednuti’ hra-nom, nastojali su brižnim iz-borom hrane postići spasenje, odnosno osloboditi i pročistiti božansku energiju u sebi. Nije teško i danas primijetiti mani-heizam mnogobrojnih hranid-benih, makrobiotičkih i vege-tarijanskih eko-gurua, pokreta i sekti. Ako se malo bolje za-viri u krajnji cilj takvih mani-heističkih pokreta, koje Crkva nažalost još uvijek nije prepo-znala kao veliku opasnost, ta-da se on sastoji u potpunoj sa-mokontroli. Naime, i drevni i moderni manihejci nastoje što više ‘ugušiti’ tijelo, učiniti ga nepotrebnim, a to znači zatvo-

Jesmo li zaboravili postiti?

renim i apsolutno neovisnim o drugomu. Cilj je postići hermetički zatvoreni ‘ego’ koji će, u naj-različitijim stresnim i frustrirajućim situacija-ma današnjega vremena, postići apsolutnu sa-modostatnost i nedodirljivost.

Je li to svrha i kršćanskoga posta? Treba li zbog maniheizma odbaciti post? Ne! Kršćanski

post nije opsjednut hranom, a time i tijelom. Ne traži spa-senje u hrani, u nekoj tobože spasenjsko-energetskoj hrani. Isto tako, kršćanskim postom vjernik ne želi ‘ugušiti’ tijelo kako bi postigao apsolutnu sa-modostatnost i nedodirljivost. Za kršćanski post takvi mani-hejski postovi samo su izričaj ‘egologije’, vrtnje ega oko vla-stite osi. Ne, to nije kršćanski post! Naprotiv, kršćanski post ima kao temeljnu nakanu dr-žati budnim tijelo i dušu, pro-buditi ih za pozornost prema Bogu. Stoga cilj nije i ne smije biti manihejska samodostat-nost i neranjivost, nego otvo-renost i ranjivost spram Boga i bližnjega. Tijelo, »koje tlači čovjekovu dušu« (Mudr 9,10) i »žudi protiv Duha« (Gal 5,16), i najrazličitije tjelesne potrebe mogu toliko zavlada-ti čovjekom da se on presta-ne brinuti za ono najbitnije, a to je njega duha, ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tako shva-ćeni post mogli bismo nazva-ti »postom križa«. Kao što je Krist svoje tijelo na križu pot-puno prikazao Bogu i na spa-senje nas, ljudi, tako smo i mi pozvani svoja tijela ozna-čiti križem, da time i tijelom i dušom pripadamo Bogu i bli-

Pepelnica

Post nije obezvrjeđivanje tijela, nego uključivanje tijela u život uskrsnuća.

(J. Poljan, 1995.)

25


žnjemu (Gal 5,24-26). Stoga je potrebno po-novno oživjeti post među nama kršćanima – i to ne samo u korizmenom vremenu. Time će-mo se na najbolji način suprotstaviti ispraznim manihejskim težnjama današnjega vremena. Nemojmo samo reći: dovoljan je duh, duhovno ću postiti i to je dovoljno. Tko tako kaže, usu-đujem se reći, samo potvrđuje da uopće ne nje-guje duh! Kršćanstvo je inkarnacijska religija, religija tijela-puti. Duh ne može rasti ako tije-lo ne oblikujemo postom. I to ne samo postom od hrane. Postoji post od televizora, od inter-neta, post od pića, post od mesa (kršćanski ve-getarijanizam), od seksualnih odnosa koji guše duh (bračna čistoća), post od osoba koji nas po-sjeduju ili mi želimo njih posjedovati itd. I još jednom ponavljam, svi ti postovi trebaju očisti-ti oči naše duše za čist i nevin pogled prema Bo-gu i bližnjemu.

»Neumjereni u jelu i piću«i »post uskrsnuća«Drugi vid krize posta jest svjetonazor »neumje-renih u jelu i piću«, a koje sveti Pavao opisuje na sljedeći način: »Bog im je trbuh« (Fil 3,19) i »Ne razaraj djela Božjega poradi hrane« (Rim 14,20). »Neumjereni u jelu i piću« osobe su ko-je ne vide ništa osim svoga ‘trbuha’. Zanimljivo

je da se te »osobe trbuha« i navedeni moder-ni manihejci zapravo slažu u jednomu: jedni i drugi opsjednuti su svojim tijelom ili trbuhom. Dok prvi misle samo na tijelo tako što se ubija-ju neumjerenošću u jelu i piću, drugi opet mi-sle samo na tijelo tako što ga ubijaju svojim sil-nim dijetama. Tako se i jedni i drugi vrte oko svoga trbuha, odnosno oko svoga ega. No, po-stoji jedna bitna razlika. Neumjereni u jelu i pi-ću, svojom potrebom za jelom i pićem, priznaju da nisu samodostatni, da su ovisni o drugima. Drugim riječima, barem nisu ‘manihejci’, pa ni-su toliko opasni za kršćansku vjeru. Spram njih kršćanski post bi trebao imati ulogu posvješći-vanja da osim tjelesnoga trbuha postoji »trbuh duše«, da treba hraniti duh, a ne samo tijelo.

U tome smislu, korizmeni, a i svaki post, ima dimenziju uskrsnuća. Dok nas »post kri-ža« čini budnima za Boga i bližnjega, u »po-stu uskrsnuća« hranimo se duhovnim, dopu-štamo Bogu da nas hrani svojom prisutnošću, da nam duša bude sita Bogom. To znači da se u postu trebamo intenzivnije posvetiti duhovno-mu: razmatranju nad Svetim pismom, čitanju duhovnih knjiga (životopisi svetaca), a poseb-no, kako nas poziva Isus u današnjem evanđe-lju, molitvi i milostinji (dobrim djelima). Stoga, započnimo postiti…

Ivica Raguž

Zrnj

e

Odjeci RiječiZbog grijeha umire Onaj koji grijeha ne učini uz: 2Kor 5,20-6,2

»Nemoć« Zakona dolazi zbog »tijela« (usp. Rim 8,3). A to što nije mogao učiniti Zakon, učinio je Bog koji je poslao svoga Sina i osu-dio grijeh. »Grješno tijelo« je »obličje« u kojemu je došao Božji Sin. On nije poznavao grijeha (usp. 2Kor 5,21), ali ga je Bog učinio grije-hom da mi budemo pravednost Božja u njemu. Pavao prvi spaja Isu-sovo nepoznavanje grijeha s njegovom smrću kao vlastitim izborom. Stoga Pavao »djelima Zakona« suprotstavlja »vjeru u Isusa Krista« – zbog njegove vjernosti koju je pokazao u svojoj smrti za nas (usp. Gal 2,16). Zakon je, dakle, u službi prokletstva, tijela, odnosno grije-ha. Po Kristu, Sinu Božjemu, toga smo oslobođeni. Oslobođeni smo Zakona. Ispunjenje »pravednosti« Zakona, pravednosti Božje, nijeu zakonu, nego u Kristu, Sinu Božjemu.

Mario Cifrak

Danas se traži »transparentnost« svega što se čini – u ekonomiji,

politici… Sve treba biti vidljivo. Isus, pak, poziva na skrovitost,

na »transparentnost« koju se zamjećuje samo u skrovitosti. Transparentnost duha otkriva

istinu o nama i našim djelima.


26

Ulazna pjesmaZazvat će mea ja ću ga uslišiti,spasit ću ga i proslaviti,nasitit ću ga danima mnogim.

(Ps 91,15-16)

Zborna molitvaSvemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Kristai u životu slijedimo njegov primjer. Koji s tobom

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti kruh i vino za žrtvu što je slavimo na početku korizme. S tim darovima uključi i nas u predanje svoga Sina Isusa Krista. Koji živii kraljuje u vijeke vjekova

Prvo čitanje (Post 9,8-15)Savez Božji s Noom, izbavljenim od voda potopa.

Čitanje Knjige PostankaOvo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njim: »Evo, sklapam savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izišlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Uspostavljam savez svoj s vama te nikad više vode potopne neće uništiti živa bića niti će ikad više potop zemlju opustošiti.«I reče Bog: »A ovo znamen je saveza koji stavljam između sebe i vas i svih živih bića što su s vama za naraštaje dovijeka: Dugu svoju u oblak stavljam, da znamenom bude saveza između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i dúga se u oblaku pokaže, spomenut ću se saveza svoga, saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog: potopa više neće biti da uništi svako biće.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9)

Pripjev: Sve su staze tvoje, Gospodine, ljubavi istina za one koji čuvaju Savez tvoj.

Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,nauči me svojim stazama!Istinom me svojom vodi i pouči mejer ti si Bog, moj Spasitelj.

Spomeni se, Gospodine,svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi –radi dobrote svoje, Gospodine!

Gospodin je sama dobrota i pravednost:grešnike on na put privodi.On ponizne u pravdi vodii uči malene putu svome.

Drugo čitanje (1Pt 3,18-22)Vas sada spasava protulik korablje – krštenje.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Petra apostolaLjubljeni:Krist jednom za grijehe umrije,pravedan za nepravedne,da vas privede k Bogu – ubijendoduše u tijelu, ali oživljen u duhu.U njemu otiđe i propovijedatiduhovima u tamnicikoji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše,u vrijeme Noino, dok se gradila korablja


Ulazna: 442 Bog oprosnik nam darova Otpjevni ps.: 429 Smiluj mi se, Bože ili: Glazbeni prilog str. 38Prinosna: 237 Mir svoj, o Bože Pričesna: 464 Milosti je čas Završetak: 602 Zdravo, Djevo čista

1. ožujka 2009.


27

Pričesna pjesmaSvojim će tekrilima zaštititii pod njegovaćeš se krilaskloniti.

(Ps 91,4)

Popričesna molitvaGospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada krijepi, ljubav jači. Nauči nas, molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim,i živjeti od svake riječi što izlaziiz tvojih usta. Po Kristu.

u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bî spašena vodom. Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spasavapo uskrsnuću Isusa Krista koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Mt 4,4b)

Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlaziiz Božjih usta.

Evanđelje (Mk 1,12-15)Iskušavao ga Sotona, a anđeli mu služahu.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Duh nagna Isusa u pustinju.I bijaše u pustinji četrdeset dana,gdje ga je iskušavao Sotona;bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.A pošto Ivan bijaše predan,otiđe Isus u Galileju.Propovijedao je evanđelje Božje:»Ispunilo se vrijeme,približilo se kraljevstvo Božje!Obratite se i vjerujte evanđelju!«Riječ Gospodnja.

Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada

molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim,i živjeti od svake riječi što izlazi

Gospodine, nasitio si nas kruhom s neba. Njime se vjera hrani, nada

molimo te, gladovati za Isusom Kristom, kruhom živim i pravim,i živjeti od svake riječi što izlazi

Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo svemogućem Bogu, moleći ga za ustrajnostna putu obraćenja kojim smo se uputili.Recimo zajedno:

Osnaži nas svojom milošću, Gospodine.1. Za Crkvu Kristovu: okrijepi je da u kušnjama svijeta

uvijek iznova prianja uz tebe te ostane vjerna poslanju koje si joj povjerio, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio naviještanje Radosne vijesti: potakni ihda nasljeduju primjer tvoga Sina te se molitvom i razmatranjem pripravljaju za djelo naviještanja, molimo te.

3. Za sve kršćane: trajno u njima oživljuj milost koju su krštenjem primili te radosno svjedoče novost života na koji si ih pozvao, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: prodahni nam srca da naša korizmena odricanja budu na korist sestrama i braći koji su u potrebi, molimo te.

5. Za naše pokojnike: uvedi ih u vječni mirsvoga kraljevstva, molimo te.

Svemogući vječni Bože, daješ nam korizmeno vrijeme kao vrijeme obraćenja i milosti. Smjernote molimo, nadahnjuj nas i krijepi svojim Duhomda možemo nasljedovati vjernost tvoga Sina,Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

U pustinji ga je Đavao iskušavao, a anđeli mu služahu. (Katedrala Saint-Lazare, Autun, Francuska, 1120-1146.)


28

Svake godine na prvu korizmenu nedje-lju čita se evanđeosko izvješće o Isusovoj kušnji u pustinji. Ovogodišnje, iz Mar-

kova evanđelja, vrlo je kratko i jednostavno. Izgleda poput novinske vijesti. Nema literar-nih uljepšavanja. Evanđelistu je bitno prenije-ti poruku da je Isus »potaknut Duhom« otišao u pustinju i ostao četrdeset dana u zajedništvu s anđelima i zvijerima. Tu je bio kušan u vrije-me dok je Ivan utamničen. Nakon toga vratio se u Galileju i započeo propovijedati evanđelje Božje. Marko ovaj događaj uzima kao početak Isusova javnog djelovanja i prijelomnicu izme-đu njegove anonimnosti i postajanja javnom osobom, a Ivanovo predanje označava svrše-tak jednoga i početak drugog Saveza, dovršenje proroštava i trenutak njihova ostvarenja. Više nisu potrebni oni koji će u Božje ime obećavati jer sam Otac potvrđuje: »Ti si Sin moj, Ljublje-ni moj, koga sam odabrao!«

Pustinja i vodaZa biblijskog čovjeka pustinja ima višestru-ko značenje. Ona je, najprije, zemlja nenase-ljena od koje je Bog ustegnuo svoj blagoslov pa je područje zla, kušnje, prokletstva i smrti. No, s druge strane, ona je ujedno područje gdje se osobito osjeća Božja zaštita, susretište Bo-ga i čovjeka, mjesto snage i sredstvo pročišćenja. U pu-stinji se čistio narod oslo-bođen iz egipatskog rop-stva. Lutao je pustinjom četrdeset godina dok ni-je stasala nova slobodna generacija čiji pogled ni-je skučen punim loncima egipatskim, nego naučena na pustinjsku širinu i pouz-danje u Boga. Tu je uvidio svoju ovisnost o Bogu i ve-

Vrijeme oslobođenja

M. M

etlik

ovič


ličinu njegove ljubavi. U pustinji je otkrio sna-gu za ostvarenje Božjeg obećanja.

Na te nas godine podsjeća i četrdeset da-na Isusova boravka u pustinji. Ujedno, potop nakon kojega je sklopljen savez između Boga i Noe, a o kojemu nam govori današnje prvo či-tanje, plod je dažda koji je također trajao »če-trdeset dana i četrdeset noći«. Simbolika vo-de slična je pustinjskoj. Premda je prvenstveno izvor života i znak blagoslova, voda također može biti slika opasnosti, uništenja i smrti. No, i kao takva je u Božjim rukama te ne uništava pravedne i vjerne, nego biva sredstvom čišće-nja na univerzalnoj i osobnoj razini.

Stoga su pustinjska prostranstva i vodene širine uvijek privlačili ljude koji su dolazili od-mjeriti snagu i boriti se s njima. I tu su, upravo zato što ista stvarnost biva znakom i blagoslova i prokletstva, Božje blizine i udaljenosti te poti-če ljudskost ili je do kraja negira, uviđali da se ne bore protiv pustinje ili vode, nego protiv se-be. U njihovoj snazi čovjek otkriva vlastitu sla-bost, ali i snagu. U njihovoj veličini uviđa kako je malen, ali i velik. Tu spoznaje da u sebi nosi i dobro i zlo, snagu i slabost, blagoslov i proklet-stvo. I tek kad nadvlada svoju lošu stranu, mo-že započeti novi život. S Noom je u vodi potopa započela nova etapa čovječanstva.

Pustinja je mjesto napuštenostii beživotnosti, ali ujedno i mjesto

pročišćenja za novost života.

29


U pustinji Isus postaje do kraja svjestan se-be i svoga poslanja. Poput Mojsija, koji je bio četrdeset dana na svetoj gori prije nego što je dobio ploče zapovijedi ili Ilijine četrdesetod-nevne obnove u proročkom pozivu, Isus u pu-stinji prihvaća sve ono što sa sobom nosi mesi-janska služba te počinje ispijati kalež boli. Već je u pustinji ‘podnio muku’ koju će tjelesno pre-trpjeti u Vazmenome trodnevlju. Tu je osjetio usamljenost koja će imati vrhunac u Getsema-niju i na križu. Već tu je postao most koji, po-put dúge iz današnjeg prvog čitanja, povezuje nebo i zemlju. Vrh tog mosta križ je na Golgo-ti. I kao što se u dúgi zrcali čitav spektar boja, tako se u Isusu Kristu ogledaju patnje i kušnje svih ljudi.

Sveti Petar u drugom čitanju ističe da »za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede Bogu«. Potvrda ponovnoga pove-zivanja neba i zemlje, Boga i čovjeka, govor je o zvijerima s kojima se Isus druži i anđelima ko-ji mu služe. To nas nužno podsjeća na sliku raja zemaljskoga i zajedništva svega stvorenja me-đusobno kao i s Bogom. Anđeli koji mu služe samo još jače naglašavaju da je upravo u pu-stinji Isus do kraja uveden u svoje božanstvo i gospodstvo kojemu su »pokoreni anđeli, Vlasti

i Sile«. Nakon toga ostaje mu tek kazati »Ispu-nilo se vrijeme« jer je nastupila punina i dovr-šenje obećanoga saveza između Boga i »stvore-nja svakoga živog«.

KorizmaIako ponekad evanđelisti pišu da su pri sastav-ljanju svojih izvješća kontaktirali i ispitali oče-vidce, za zgodu iz pustinje to sigurno ne mogu kazati. Zvijeri ne govore ljudskim jezikom, a an-đeli o tome šute. Sotoni zasigurno nije u intere-su da se sazna za njegov neuspjeh. Očito je sam Isus ovaj događaj ispripovjedio svojim učenici-ma. Želio im je poručiti da će i oni koji ga žele nasljedovati prolaziti kroz kušnje i napasti, ali da ih se ne plaše jer ih je on nadvladao. Stoga kušnje kojima je Isus bio izložen u pustinji nisu sablazan i znak moći đavla, nego sigurnost da i mi možemo pobijediti zlo. Kušnja nam je oso-bito potrebna na početku korizme, naše drago-voljne ‘pustinje’ i ‘potopa’. Izabiremo je kako bi u njoj otkrili svoje slabosti i pokušali ih nad-vladati, uvidjeli svoju snagu i njome činilo do-bro, potopili sve ono što nas sputava i zaroblja-va te svjedočili ljepotu kršćanske slobode koja će snažnije od svih riječi pronositi Kristov po-ziv: »Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Slavko Slišković

Zrnj

e Odjeci RiječiPravedni umiru za nepravedne uz: 1Pt 3,18-22Odlomak iz Prve Petrove poslanice drevna je ispovijest vjere.Krist, bez grijeha, umro je za grijehe ljudi (3,18). Naglašeno je da je on »pravedan«, jer proces protiv njega nije ispravno vođen ni prema rimskom, ni prema židovskom pravu te je nevin osuđen. To se dogo-dilo kako bi nas, nepravedne, priveo k Bogu. On je oživljen »u duhu« i u tom je duhu otišao »propovijedati duhovima u tamnici« (3,18-19), čime se podsjeća na staro uvjerenje kršćana da je Krist nakon smrti na križu »sašao nad pakao«, kako to kaže Apostolsko vjerovanjete ondje navijestio radosnu vijest praocima (usp. Mt 27,52; Rim 10,7; Ef 4,9). U tome se očituje Božja ljubav prema čovječanstvu (usp. 1Pt 4,6) i njegova »strpljivost« (3,20). Slika te strpljivosti očituje se u Bo-žjem postupku s ljudima za velikoga potopa kada su se neki spasili ušavši u korablju, a ona se doista savršeno ostvaruje u krštenjuu kojem se vjernici spasavaju po Kristovu uskrsnuću (3,21).

Darko Tepert

Isus je u pustinji iskušavan četrdeset dana. U biblijskoj

simbolici broj četrdeset označava trajanje jedne ljudske generacije.

Tako čitavi život na zemlji postaje »vremenom kušnje«.

No, to nas ne straši jer Isusu u pustinji »anđeli služahu«. Naša

je kušnja okrijepljena Božjom blizinom, njegovim služenjem.


30

Ulazna pjesmaMoje mi srce govori »Traži lice njegovo!«Da, lice tvoje,Gospodine, ja tražim.ne skrivaj lica svogaod mene.

(Ps 27,8-9)

Zborna molitvaBože, ti nam zapovijedašda slušamo tvoga ljubljenog Sina. Krijepi nas svojom riječi i čisti nam pogled duha,da se radujemo s gledanja tvoje slave. Po Gospodinu.

Darovna molitvaMolimo te, Gospodine,da ova žrtva izbriše naše krivicete nam dušu i tijelo posveti za slavlje vazmenih blagdana,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Post 22,1-2.9a.10-13.15-18)Žrtva praoca našega Abrahama.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.«I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva. Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« odgovori on. »Ne spuštaj ruku na dječaka« – reče – »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga«. Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu.Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 116,15-19)Pripjev: Hodit ću pred Gospodinom

u zemlji živih.

Ja vjerujem i kada kažem:»Nesretan sam veoma.«Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.

Gospodine, tvoj sam sluga,tvoj sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.

Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim,u predvorjima doma Gospodnjega,posred tebe, Jeruzaleme!

Drugo čitanje (Rim 8,31b-34)Bog ni svog Sina nije poštedio.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio,nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu –– on se baš zauzima za nas!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (usp. Mk 9,7)

Iz sjajnog oblaka začu se Očev glas:Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!

8. ožujka 2009.


31


Pričesna pjesmaOvo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu misva milina.

(Mt 17,5)

Popričesna molitvaGospodine, primili smo otajstva proslave tvoga Sina. Primi našu hvalu što nam već na zemlji daješ dijela s nebesnicima.Po Kristu.

Evanđelje (Mk 9,2-10)

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas:»Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo,nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održašetu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.Riječ Gospodnja.

Sestre i braćo, Krist Gospodin okupio nas je na ovoj liturgijskoj gori da nas povede u novi – preobraženi život. Prodahnuti njegovom riječi,obratimo se nebeskom Ocu moleći zajedno: Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!1. Za Crkvu Božju: da trajno prianja uz tvoga

Sina, pobjednika nad smrću te preobražena njegovim svjetlom svim narodima svjedoči novost života u Kristu, molimo te.

2. Za one kojima si povjerio da predvode tvoj narod na putu spasenja: udijeli im mudrost duha da se daju »povesti na goru« te biti preobraženi istinskom molitvom i svjetlom tvoje riječi, molimo te.

3. Za sve kršćane: udijeli im čvrstu vjeru u tvoju milosrdnu ljubav u svim nedaćama života, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: obnovi nam srcada iskrenom ljubavlju služimo braći i sestramas kojima živimo, molimo te.

5. Za našu preminulu braću i sestre: podari im milost života u vječnoj svjetlosti,molimo te.

Svemogući vječni Bože, po ovoj nam svetoj službi daješ osjetiti predokus vječnoga života. Korizmenim obraćenjem preobrazi i rasvijetli naš život da vjerno živeći evanđelje gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.


Ulazna: 426 Spomeni se, Gospodine ili: 457-560 Ja se kajem Otpjevni ps.: X Hodit ću pred Gospodinom ili: Glazbeni prilog str. 39Prinosna: 447 Spasi, Kriste svoje djeloPričesna: 246 Ovdje je sada Završetak: 176 U slavu svetog Srca (2. kitica)

Molitva vjernika

Isus ih povede na goru, u osamu,i bi preobražen pred njima…

(Luigi Filocamo)


32

Druga korizmena nedjelja, vodeći nas putem obraćenja i pristajanja uz Krista, zaustavlja nas pred preobraženim Isu-

som. Pred njegovim licem koje odsijeva svje-tlom. Obasjano lice i bijele haljine govore o Isu-su, o njegovu božanstvu u koje po korizmenom obraćenju želimo uroniti.

Sjajne haljineIsusove su haljine na Gori preobraženja posta-le sjajne, bijele veoma. Kako kaže Pismo, »ni-jedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako iz-bijeliti« (Mk 9,3). Sjećam se da sam kao dječak uživao trčati između netom opranog i obješe-nog rublja, posebice plahta i posteljine. Na pro-ljetnom suncu, lagano njihano vjetrom to bi bi-jelo rublje širilo miris čistoće i budilo osjećaj radosti i nepatvorenosti. Kao da je bilo živo. I kao da je govorilo o radosti. A to isto rublje, ta ista posteljina zapravo je nosila tragove ljud-skoga znoja, njegove muke, bila je često uprlja-na do neprepoznatljivosti. Sve do toga da je bi-

Preobraženje, a ne lom

lo nemoguće nositi ga ili na njemu spavati. Pa ipak pranjem je postajalo novim ruhom, kao da na njemu nikada nije bilo prljavštine.

Tako je to s našim rubljem. Prljavo se rublje odlaže kako bi ga se opralo i ponovno uživalo u njegovoj ljepoti. Nakon što se zaprlja ne baca se trajno, bespovratno, premda se ponekad čini da bismo ga najradije odbacili. Život nas uči ka-ko se prljavština može pretvoriti u bjelinu.

To što se događa s rubljem često se događa i s ljudima. Kada u svojoj nutrini prepoznamo prljavštinu koja se nakupila, kada nas ona za-skoči i učini neprepoznatljivima i nama sami-ma i drugima, najradije bismo skinuli i kožu sa sebe i sve izmijenili. Sanjamo prekid, sanjamo apsolutno novi početak, sanjamo neki lom koji će učiniti da ta prljavština nestane.

Današnje nam evanđelje nudi preobraženje umjesto loma. Ono nam govori kako je moguće zadobiti bjelinu ako haljine svoje duše operemo u Onomu koji je u trenutku preobraženja nosio tako sjajne i bijele haljine, takve da ih nitko ni-je mogao izbijeliti. Po njemu, u njemu i s njime svaka naša prljavština može postati bjelinom. Lepršavom, prozračnom, lijepom i mirisnom.

Preobraženje usred nevoljaAko mislimo da je to bilo moguće samo Isusu jer je on bio očuvan od svake prljavštine, a ni-je moguće nama, onda ne razumijemo dovoljno jasno poruku Pisma. Isusovo se preobraženje događa u trenutcima krize između njega i nje-govih učenika, njegove zajednice. Petar ne razu-mije smisao Isusova poslanja (Mk 8,31-33). Na Gori preobraženja bijaše prestrašen – do mjere da nije znao što bi govorio (Mk 9,6). Upravo u tim trenutcima nerazumijevanja od strane vla-stitih učenika Isus doživljava preobraženje. Ti isti učenici neće ništa razumjeti ni na Maslin-skoj gori (usp. Mk 14,33). Osim toga preobra-ženje se događa na brdu. Papa Benedikt XVI. ističe kako moramo uočiti važnost raznih brda u Isusovom životu: »brda kušnje, brda njego-va velikog naviještanja, brda molitve, brda pre-


Htjedoše sagraditi tri sjenice…(Susan Tilt)

33


obraženja, brda tjeskobe, brda križa i, napokon, brda Uskrsloga«. Na brdima Isus ne bježi od ži-vota, niti od povijesti, ne negira tjelesno, svjet-sko, materijalno nego im daje drugačije znače-nje. Tako i u trenutku preobraženja. Sve svoje nosi sa sobom, ali se daje preobraziti Očevom prisutnošću. Preobraženje se događa u tijelu koje nije odbačeno, nego je preobraženo.

Kako je Isus doživio preobraženje? Govore-ći o uspinjanju na Brdo preobraženja evanđe-list Luka ističe kako je Isus krenuo na vrh da bi molio. U molitvi mu se dogodilo preobraže-nje (Lk 9,29). Preobraženje je događaj molitve. Dok razgovara s Ocem, Isus biva zaogrnut svje-tlom. On sam postaje svjetlo. Otac poziva da slušamo Krista koji je svjetlo. Slušanje Krista po Pismima središte je preobrazbe. I to po Pi-smima Staroga i Novoga Zavjeta. Svi su prisut-ni. I Mojsije i Ilija i Petar, Ivan i Jakov. Slušanje Pisma uvodi u molitvu. Slušanje nam omogu-ćava da budemo s Kristom i po njemu s Ocem. Ono omogućava da upoznamo pravoga Krista, a ne samo Krista naših želja i projekcija. Ako ni-je Krist Pisma, onda je lažni idol. Slušanje omo-gućava da razgovaramo s Ocem. Da postanemo

bjelji. Da preobrazimo naše tijelo, ne odbacuju-ći ga, ali i ne čineći božanstvo od njega.

Molitva i slušanje Krista po Pismima uvjet su kršćanskoga preobraženja. Upravo nas ovaj stav čini pozornima na zamku brda i iskušenje da stalno ostanemo na brdu. Potrebno je spu-stiti se natrag, vratiti se u svakodnevicu. Tako je činio Isus. Nakon iskustva preobrazbe i za-jedništva s Ocem, nakon gledanja Očeve slave, silazi s brda kako bi usred nevolja bio svjedo-kom i navjestiteljem drugačijeg svijeta i druga-čijih odnosa. »Učenici moraju s Isusom ponov-no sići i uvijek iznova učiti: ‘Njega slušajte!’« Ako njega slušamo, znat ćemo kako se spusti-ti s brda te kako kroz svakodnevni život nositi u sebi svjetlo preobraženja.

Kako bi naše »haljine« bile i ostale bijele moraju biti oprane u krvi Janjetovoj (usp. Otk 7,14). Budući da smo kršteni, povezani smo s Kristovom mukom. »Po krštenju smo s Isusom obučeni u svjetlo i sami smo svjetlo.« Možemo mirisati, možemo odisati svježinom opranoga rublja na proljetnom lahoru. Ako nas preobrazi Krist. Ako mu dopustimo da to učini.

Željko Tanjić

Odjeci RiječiBog ni svog Sina nije poštedio uz: Rim 8,31b-34Kao što se Abraham nije ustezao prinijeti »svoga sina, jedinca« koga je ljubio (usp. Post 22,2), tako ni Bog nije poštedio »svojega Sina... nego ga je za sve nas predao« (Rim 8,32). Ako je Abraham nekoć pokazao svoju vjernost Bogu, ovime sada Bog pokazuje svoju vjernost i ljubav čovjeku, i to tako što je, »dok još bijasmo grešnici«, Krist za nas umro (usp. Rim 5,8). Budući da je dao svoga jedinoga Sina za nas, Bog će nam i sve ostalo dati. Grčka riječ harizomai, što je Pavao ovdje koristi, označava upravo velikodušno, nezasluženo i milosno darivanje. Tako i kršćani mogu, poput Abrahama, u svemu slijediti Boga i biti mu do kraja poslušni. Božjom su milošću opravdani pred svojim tužiteljima, pa i pred židovskim Zakonom, jer Bog ih je u Kristu opravdao (8,33). Jedini je uvjet: živjeti po Duhu, ljubeći Boga (8,28) i, skupa s Kristom, podnositi sadašnje patnje (8,17), imajući uvijek pred očima buduću slavu (8,18). Imajući to na umu Pavao s pravom zaključuje: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?« (8,31). Tu novu, Božju, snagu i sigurnost kršćani crpe iz Kristove muke, smrti (8,32) i uskrsnuća, svjesni da Krist stoji zdesna Bogu da ih zagovara (8,34).

Darko Tepert

Zrnj

e

Evanđelisti ne spominju ime brda preobraženja. Kažu samo

da je to bila »visoka gora«. Gora preobraženja i gledanje

Božjega lica nalaze se ondje gdje je čovjek spreman »izaći

iz doline« i poći za Isusom. Život je oslikan u slici doline. Zato smo potrebni uspona na

»goru« i svjetla koje se na njoj otkriva.


34

Ulazna pjesmaKad na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća.I dat ću vam novo srce,govori Gospodin.

(Ez 36,23-26)

Zborna molitvaBože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi.Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje.Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine,po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.

Prvo čitanje (Izl 20,1-3.7-8.12-17)Zakon bijaše dan po Mojsiju.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Bog izgovori sve ove riječi: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina,Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Sjeti se da svetkuješ dan subotni.Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj.Ne ubij! Ne učini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova,ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 19,8-11)Pripjev: Gospodine,

ti imaš riječi života vječnoga.

Savršen je zakon Gospodnji, dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje,neuka uči.

Prava je naredba Gospodnja, srce sladi;čista je zapovijed Gospodnja,oči prosvjetljuje.

Neokaljan strah Gospodnji, ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji,svi jednako pravedni.

Dragocjeniji od zlata, zlata čistoga;slađi od meda, meda samotoka.

Drugo čitanje (1Kor 1,22–25)Propovijedamo Krista raspetoga: ljudima sablazan, a pozvanicima Božjima mudrost.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.Jer l�udo Božje mudrije je od ljudii slabo Božje jače je od ljudi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (Iv 3,16)

Bog je tako ljubio svijette je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

15. ožujka 2009.



Ulazna: 426 Kada na vama pokažemOtpjevni ps.: 91-92 Psalam 19 (gl. prilog ŽV 3/2006.)Prinosna: 462 Bog nam poslaPričesna: 436 Tko bude pio ili: 154 Žeđa dušaZavršetak: 436 Čuj, Stvoritelju milostiv

35


Pričesna pjesmaI vrabac sebi log nalazi,i lastavica gnjezdašce, gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj!

(Ps 84,4-5)

Popričesna molitvaGospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo. Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvariu punoj istini. Po Kristu.

Evanđelje (Iv 2,13-25)Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuBlizu bijaše židovska Pasha.Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubovai mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kućeOca mojega kuću trgovačku.«Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga:»Koje nam znamenje možeš pokazatida to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi:»Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela.Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio.No sâm se Isus njima nije povjeravaojer ih je sve dobro poznavao i nije trebaloda mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku:ta sam je dobro znao što je u čovjeku.Riječ Gospodnja.

Okupljeni oko Gospodina u njegovu hramu,uputimo mu svoje skrušene molitve: 1. Za tvoju Crkvu: pročisti je od svake želje

za vlašću i daj joj uvijek prianjati uz Krista Raspetoga, molimo te.

2. Za kršćane u svijetu: daj da njihov životuvijek bude nasljedovanje Učitelja u služenju sestrama i braći, molimo te.

3. Za odgovorne u politici, u vršenju vlastii javnome životu: potakni ih na zalaganje za pravedni mir među narodima, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika:daj da u našem životu te u služenju tebi i bližnjima ljubav uvijek bude ispred slova zakona, molimo te.

5. Očisti naše življenje vjere od svake površnostii pomozi nam da naš život bude čisti i nesebični prinos tebi, molimo te.

Gospodine, Bože naš, vodi nas putem svojih zapovijedi da vjerno vršeći tvoju voljubudemo hram u kojem ćeš trajno boraviti.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Revnost za čistoću žrtve i kulta.(Giotto, Capella degli Scrovegni, Padova, 1305.)


36

Povijest starozavjetnoga Božjeg naroda ispričana je poviješću njihova hrama. Hram, s ljubavlju podizan, kasnije ru-

šen i obnavljan, ispisuje svu slavu i svu tragedi-ju izraelskoga naroda. Nakon izbavljenja naro-da iz egipatskoga ropstva i dolaska u Obećanu zemlju, Salomon je podigao hram u čijemu su najčasnijem mjestu bile čuvane ploče Saveza s Bogom. Božja vjernost Savezu s narodom – »Ja ću biti vaš Bog, a vi ćete biti narod moj« (Ez 36,28) – bila je zajamčena velebnošću i nepovr-jedivošću hrama. Hram je bio znak posjedova-nja obećane zemlje, znak sigurnosti i slobode, ali još više znak Božje Prisutnosti i blizine. Ka-snije rušenje hrama za vrijeme babilonske op-sade (587. prije Krista), kad su nestale i ploče Saveza, bilo je tumačeno kao Božja kazna za ne-vjernost Savezu.

Život naroda u nevjernosti Savezu učinio je Boga neprisutnim. Boga se ne čini prisutnim gradnjom hrama njemu u čast, nego životom vjernosti njegovoj riječi. Ipak, ponovna obno-va hrama govorit će o potrebi obnove naroda i njegove vjernosti Bogu. Taj drugi hram, imao je »Svetinju nad Svetinjama«, ali u njoj, za razliku od prvoga hrama, nije bio kovčeg Saveza. Sveti-nja nad svetinjama ostala je »mračna i prazna soba«. Bog je pripremao narodu »novi hram« i novi način svoje spasenjske prisutnosti, a odus-tnost vidljivoga znaka Božje prisutnosti upozo-ravala je narod na Božju transcendentnost, ne-svedivu na mjesto, na hram i na hramsku žrtvu. Proroci su stoga stalno upozoravali na opasnost »hramske religioznosti«, na nemoć vjere koju se svodi na prinos žrtve u hramu.

Čistoća hramskoga prinosaBijaše blizu židovska Pasha. Tako započinje da-našnji evanđeoski odlomak. Ivanov opis Isusova susreta s hramom ima se čitati u svjetlu Isusove najave novoga hrama i nove Pashe. Događaj iz evanđelja smješten je među veliko hodočasnič-ko mnoštvo koje je u tjednima pred Pashu utro-stručavalo broj žitelja Jeruzalema.

Razorite ovaj hram…

Pojmu hramske čistoće Isus suprotstavlja novu čistoću i novi oblik žrtve. Evanđelje kaže da je predvorje hrama bilo ispunjeno mjenjačima novca i trgovcima. I jedni i drugi bili su u službi čistoće hrama. Prisutnost mjenjača objašnjiva je židovskom brigom za čistoću hramskoga prino-sa. Naime, mnogi hodočasnici koji su dolazili iz dijaspore donosili su strani novac koji je bio sma-tran »nečistim«, pa stoga i nedostojnim hramske riznice. Bilo ga je potrebno promijeniti u židovski novac, u bakrene kovanice koje su smatrane »či-stima«. No, za Isusa to nije čistoća prinosa.

Predvorje hrama bilo je ispunjeno i trgovcima koji su, u skladu sa strogim kultnim odredbama, nudili »čiste« životinje za prinos u hramu. Briga za čistoću kulta postala je prigodom za sebično tr-govanje i iskorištavanje onih koji su čitavoga ži-vota štedjeli da bi mogli hodočastiti u Jeruzalem. Isus svojim postupkom ne čisti hram, nego čisti kult onečišćen neiskrenošću i površnošću prinosa ili stjecanjem bogatstva. Istjerivanjem mjenjača, trgovaca i žrtvenih životinja, Isus najavljuje no-vost kulta – novu žrtvu i novi prinos.


Novi hram, podignut u tri dana.

Main

ie Je

llett,

194

3.

37


Njegov postupak nije bio iznenađujući. U narodu su naime bile žive riječi proročkoga po-ziva na istinitost kulta i njegovu životnu vjero-dostojnost. Još je prorok Izaija pozivao narod prenoseći Jahvine riječi: »Što će mi mnoštvo vaših žrtava? Prestanite mi nositi ništavne pri-nose jer mi omrznu.« (Iz 1,11.13), a sva kritika kultu koji je postao isprazan i nevjerodostojan staje u Jahvine riječi: »Ovaj me narod usnama časti a srce mu je daleko od mene« (Iz 29,13). Isus se nastavlja na te proročke pozive. U jednoj drugoj prilici, u susretu sa Samarijankom tu će novost sažeti u riječi: »Dolazi čas kad se neće-te klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i isti-ni treba da mu se klanjaju.« (Iv 4,21.24).

Trgovanju i bogatstvu žrtve Isusu suprotstav-lja dar i darovanost. Besplatno primiste, besplat-no i dajte – opominje svoje učenike (Mt 10,9). Božja se naklonost ne stječe prinosom kuplje-ne žrtve, nego se naklonost u zahvalnosti prima, kao dar. Kult je, uči nas Isus, uvijek zahvaljivanje, iskazivanje hvale (eucharistia) Onome koji nas prvi ljubio i koji uvijek vjeran ostaje svojemu sa-vezu. Nevjernost se ne da nadoknaditi prinosom žrtve i velebnošću hrama. Isus govori o propasti takvoga hrama i ispraznosti takve žrtve.

Hram podignut za tri danaKruna Isusova postupka čita se u riječima: »Ra-zorite ovaj hram i ja ću ga podići u tri dana.« Ve-lebnosti hrama koji se gradio desetljećima, stal-

no nadograđivao i uređivao, Isus suprotstavlja novi hram, koji će biti podignut u samo tri dana. Važno je uočiti da u izvorniku iza riječi »podi-gnuti« (egerein) stoji isti glagol kojim evanđelist opisuje Isusovo uskrsnuće, »podizanje« iz gro-ba (usp. Iv 21,14). Isus dakle najavljuje novi kult i novi hram. U tome novome kultu Isusu je isto-vremeno i svećenik i žrtva i hram. Svećenik je jer je prinositelj žrtve, žrtva je jer prinosi sama sebe, hram je jer se prinos događa u njemu samome, u hramu njegova tijela. To je čisti kult – prinese-ni život, klanjanje u duhu i istini. Tome kultu ni-su potrebni velebnost hrama ni novac. Potrebno je samo uzdarje na Božje darivanje. Isus je, pre-ma proročkoj riječi, bio »odbačeni kamen«, od-bačen od graditelja staroga velebnog hrama. No, Graditelj novoga hrama i novoga kulta, nebeski Otac, izabrao ga je za zaglavni kamen nove gra-đevine i novoga kulta.

Na tragu takve Isusove pouke apostol Pavao opominje kršćane: »Zaklinjem vas, braćo, pri-kažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu mi-lu – kao svoje duhovno bogoslužje.« (Rim 12,1) Isusov prinos samoga sebe, pred nas je danas stavljen kao model našega kulta i našega živo-ta, života koji je neodvojiv od štovanja Boga, ži-vota koji je u sebi štovanje Boga – duhovni pri-nos, u zahvalnosti za Božji dar spasenja. Imamo li snage »razvaliti hram« koji smo oblikovali za svoj kult neiskrenosti te ‘podignuti’ novi hram – prinoseći sebe kao ugodan prinos?

Ante Crnčević

Odjeci RiječiPropovijedati Božju mudrost uz: 1Kor 1,22-25Božje djelovanje, očitovano u Kristovu poniženju do smrti na križu, bi-lo je neočekivano i Židovima koji »znake ištu« i Grcima koji »mudrost traže« (1,22). I jedno i drugo bilo je traženje neke sigurnosti, bilo u spo-znanju po čudima, bilo u spoznanju po ljudskoj mudrosti. Nasuprot to-me Pavao stavlja raspetoga Krista (1,23). Židovima je to bila sabla-zan, jer umrijeti obješen na drvo bilo je znak prokletstva, ostavljenosti od Boga, a oni su očekivali slavnoga Mesiju. S druge strane, Grcima je to bila ludost jer u Kristovu razapinjanju na križ nisu vidjeli smisla. Bog se, međutim, služi ovim paradoksom kako bi pokazao svoju sna-gu i svoju mudrost, koju mogu prepoznati samo oni koji su »pozvani«. Sâm je Pavao svjestan svoje ljudske slabosti, ali zna da je jak samo on-da kad tu slabost prizna i jakost potraži u milosti Božjoj.

Darko Tepert

Zrnj

e

Isusov postupak u hramu upozorava na trajnu opasnost

svođenja vjere na religiju, u kojoj materijalno i duhovno

bivaju izjednačeni. Vjera stavlja duhovno ispred materijalnoga –

u životu, pa i u samome kultu.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Liturgijska glazba

Sve su staze tvoje, GospodineOtpjevni psalam za Prvu korizmenu nedjelju – B

Maruša Bartolić

Svesu sta ze- tvo je,- Go spo- di- ne,- lju bav- i i sti- na- za o neko ji- u vaju- Sa vez- tvoj.

2. Spomeni se, Gospodine,3. Gospodin je sama dobro

1. Pokaži mi, Gospodine, pusvota

to

-

- vejei

-- svo

nježpra

noved

--

je,sti

nost:

---

i ljubavinau i me

grešnike on

svosvona

jimje

put

--

stadopri

zavijevo

---

ma!ka.di.

---

3. On ponizne u2. Spomeni me se po1. Istinom me svojom vodi i

svoprav

pojojdi

--

uljuvo

- iba

--

mevidi-

-i putu

jer ti siradi dobrote

Bog,svosvo

je,me

--

Gou

moj

i-spoma

Spa- di

le

si--

-ne!ne.

telj.--

-

39


Hodit ću pred BogomOtpjevni psalam za Drugu korizmenu nedjelju – B

Stipica Grgat

Ho dit- u pred Bo gom- u zem lji- ži vih.-

2. Gospodine,1. Ja vjerujem i

3. Izvršit u Gospodinu

Ps 116

za

ka

vjetvoj

-samda

te

-

-sluka

svoga

žem:

je-

-

-

"Nesre

pred svimtvoj sluga sin slu

tanškipu

--

samnjekom

--

vetvonje

o

go

-

-

ma."je:

vim,--

-

2. Tebi u pri3. u predvorjima

1. Dragocjena je u

Donije-

o

mati

--

Go

ižr

-

spod

matve

-

--

nje

Goza

-

spodhval

--

ga,ne,njim

-

--

smrtzapo sred- te

pozvat-

be,

bou

-

-

Je

žnii

-

ru

kame

-

--

za

njeGo

- le

gospod-

--

vih.nje.me!-

--

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Način vršenja obreda pepeljenja nalazi svoju izvornu (i logičnu) formu u samome znače-nju pepela i geste posipanja pepelom. Starozavjet-na je kultura poznavala praksu posipanja pepe-lom u znak priznanja vlastite grješnosti i krhkosti te u znak kajanja za počinjene grijehe. U Septua-ginti se na više mjesta riječ prašina zamjenjuje ri-ječju pepeo, što pokazuje da smisao pepela treba tražiti u govoru o bezvrijednosti i ništavilu. Abra-ham, posredujuću u molitvi za izbavljenje Sodo-maca, kaže za sebe »Ja, prah i pepeo«, priznajući tako svoju nedostojnost pred Bogom.

Vezanje znaka pepela uz iskustvo grijeha i slabosti naznačuje da se grješnost razumije-va kao put u ništavilo, u nepostojanje. Kao što su prah i pepeo u sebi nestalni i beživotni, pod-ložni i najmanjemu dašku vjetra u kojemu ne-staju, tako i čovjek zarobljen grijehom stupa u iskustvo propasti i nestanka. Slika pepela ra-dikalnija je od slike umiranja i smrti. Značenj-ski kôd pepela govori o ništavilu, o nestajanju, o nepostojanju. Sam odabrati pepeo kao »svoj znak« te se posuti pepelom, znači predusresti Boga u njegovoj osudi čovjekova grijeha. Po-sipljući se pepelom čovjek postaje sudcem sa-mome sebi i time pokazuje svoje kajanje i želju za obnovom, za povratkom u život. Na tome je tragu svako kajanje za grijehe, osobito one teš-ke, bilo obilježeno znakom pokorničke odjeće i pepela. Tako je bilo i u Crkvi prvoga tisućljeća. Krštenici koji bi počinili teški grijeh odabirali bi put pokore »u pepelu i kostrijeti«. Biskup bi ih na početku njihove pokore (tj. na početku ko-rizme) posipao pepelom i pokrivao im glavu, iz čega se dade zaključiti da je izvorni oblik pepe-ljanja bio posipanje pepela po glavi. Simbolika pepeljenja ne čita se samo u tvari pepela, ne-go i u gesti posipanja pepelom. Posuti se pepe-

Je li smisao pepeljenja u pepelu ili u posipanju pepelom?Približavajući se početku korizme razmišljam o liturgiji Pepelnice pa po-stavljam pitanje o prikladnome (i ispravnome) načinu pepeljenja. Naime, dok neki svećenici pepeljaju na način da posipaju pepeo na glavu, drugi umjesto pepeljenja znamenuju vjernike na čelima znakom križa (palcem koji je prethodno stavljen u pepeo). Ima li ovaj zadnji oblik svoje opravdanje i razjašnjenje? đakon Ivan

lom znači »stati pod pepeo«, osjetiti se bezvri-jednim kao što su prah i pepeo bezvrijedni.

Od desetoga stoljeća činu pepeljenja pristu-paju svi vjernici, započinjući tako vrijeme koriz-me. Budući da su žene na javna okupljanja (pa tako i na liturgijske čine) dolazile uvijek pokrive-ne glave, njima se pepeo stavljao na čelo u znaku križa. Današnje liturgijske odredbe ne daju de-taljne upute o načinu pepeljenja. No, liturgijska je euhologija više nego jasna. Kod blagoslova pepe-la i pepeljenja svećenik moli: »Bože…, blagoslo-vi ovaj pepeo kojim ćemo posuti glave«, a i rije-či koje prate čin pepeljenja (»Spomeni se čovječe da si prah…«) pokazuju da se smisao geste skriva u prahu, odnosno u doživljaju da smo prah. No, u Biskupskome ceremonijalu, možemo razaznati najprikladniji način pepeljenja: »Kad blagoslov bude dovršen, suslavitelj ili đakon, biskupu koji se nakloni pospe glavu pepelom govoreći ‘Obra-tite se i vjerujte evanđelju’ ili ‘Sjeti se čovječe da si prah i da se u prah vraćaš’« (br. 257).

Unatoč toj jasnoći, danas se ponegdje pepe-ljenje vrši u znaku križa na čelu. Time znak pe-peljenja postaje bezizražajan i nedostatan. Gubi se njegovo osnovno značenje »iskustva praha«, pa gesta postaje nosiva nekim drugim značenji-ma, pri čemu se samome pepelu pridaje snaga čišćenja od grijeha. Slabo je opravdanje za takvu gestu želja za »higijenski prikladnijim« činom.

Vrijedno je uočiti da dva u Misalu predlo-žena obrasca, koja prate gestu posipanja pepe-lom, započinju imperativnim oblikom: »Obra-tite se« i »Spomeni se«. Naglasak nije na pepelu nego na čovjekovu posvještenju da jest pepeo. Nedvojbeno je da otkrivanje značenja i smisla ovoga obreda gestu pepeljenja neće vidjeti kao »higijenski neprikladnu« nego kao egzistenci-jalno potrebnu.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Liturgijski kalendar za 2009.Rokovnik džepnog formata, tvrdi uvezDvije stranice za svaki tjedan128 str. � 25 kn

Božanski časoslovLiturgijski molitvenik za puk1110 str. � 120 kn

BMensa Verbi, 6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

OB

ASJ

A I

H S

VJE

TL

OM

OBASJA IH SVJETLOM

Ad tet wismolo rerosto cortie magnis dolore doloborero delit iure mincipsusto doloree tummod tin utpat vendre estrud tin utatinim amcore tio dolore magna faccum quat, quatinim in utpatum ver aliqui et ut wisis num vercilla faci blam, cons del ex ex eum in ut lutat. Isisi.Hendreet la acil ullum et luptat dolenisis at.

Essi et ipsum alismolor sustinis nos ecte tie delit at. Ut velit lorperilit acil eu facilit accummo dolortie faciliscilit lortis nons nummy nis auguero consequat, quamcon sequatum zzriure et alis nonsenim autpatem volor senisisis augue feum adigna facilis do estrud delis er sum nibh elis acillaore consenis nis nim quat ad deliquat, quismod tat.

Met lute magna alit ad eu feum inis nummolortin eumsan utet alis et, vullamet praessis nim nullam ea consenit velesecte te duipit aliscil luptatu erilis delit dit la feum in ulluptatet, consenit, velent luptat wis adit, sum ad modip et, volendionse dolore tetum etue tat prat.

Lore faccumm odolestrud tio consequ ismodolore vel ut dolortisi enim zzriure facipit prat.

Ipsusto et lutatin ulla facipisse et inis dolobore dolut acidui blan ut lum ate ming ex ero dit aliquat. Duismolobor

A. Crnčević

C SIĐOŠE S GOREA POVEDE IH NA GORU

Autori tekstova:

Ante AkrapAnte Crnčević

Vlado Košić Josip Kuhtić

Nenad Malović Tonči Matulić

Ivica Raguž Miron Sikirić

Ivan ŠarčevićIvan Šaško

Miljenko ŠtekoIvan Štengl

Željko TanjićTomislav Zdenko Tenšek

Dario TokićMarinko Vidović

Ante Vučković

BIBLIJSKA RAZMIŠLJANJA ZA LITURGIJSKU GODINU B

\uro Seder:Kristov slavni dolazak 2004.

Obasja ih svjetlomZbirka homilija za liturgijsku godinu B

Autori: suradnici Živoga vrela320 str. � 75 kn

I. DugandžićOsluškujući Riječ

Zbirka homilija za liturgijsku godinu B252 str. � 65 kn

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoralKaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Documents

2živo vrelo - hilp.hr · liturgijsko vrijeme značenjski i sadržajno se ocrtava kao vrijeme hoda u susret Kristovoj Pashi – njegovoj Muci, Smrti i Uskrsnu-ću. Prihvatiti Krista