Grijeh i Božje smilovanjeod 20. ožujka do 9. travnja  2016.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIII. • CIJENA: 13 KN32016

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIII. (2016.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Grijeh i smilovanje

naša tema: Grijeh i Božje smilovanje 2 »Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome (Ps 51)

I. Šaško

Skrivenost zla i mudrost dobraA. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković, D. Runje, N. Malović,

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

Četvrtak Večere Gospodnje. Veliki četvrtak

Petak Muke Gospodnje

Vazmeno bdjenje

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova

Druga vazmena nedjelja

trenutak 40 Molitva Svetomu Licu

3 • 2016 

MOTIV NA NASLOVNICI:

Marc Chagall: Bijelo raspeće, 1938.Art Institute of Chicago.

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   3–2016.

živo vrelo 1

PGrijeh i smilovanje

Psalam 51., poznat pod naslovom Miserere – »Smiluj mi se, Bo-že«, »jedna je od najljepših molitava koje je Crkva naslijedila od Staroga zavjeta«, kako zapisa papa Ivan Pavao II. Nastao je

iz Davidova spoznanja i istinskoga kajanja za grijeh. Psalam pokazuje kako iskrenost kajanja ima izvor u Bogu, u njegovu Svjetlu, u njego-voj Riječi. Kajanje nerijetko prolazi kroz dramatična iskustva i »noć«, susreće razočaranje u sebe, osjećaj bezvrijednosti, stid pred ljudima, zatvaranje u sebe, ali naposljetku, rasvijetljeno Milošću, rađa zahval-nošću pred Bogom i spremnošću za živo svjedočanstvo pred drugima: »Učit ću bezakonike tvojim stazama…« (Ps 51, 15). Ta spremnost nije oholost ili zaborav grijeha, nego radost zbog njegova oproštenja. Ona rađa poniznošću koju će sveti Pavao, svjestan Milosti koja ga je ozdra-vila, izreći riječima: »Najradije ću se još više hvaliti svojim slabosti-ma da se nastani u meni snaga Kristova.« (2Kor 12, 9) Oproštenje ne mijenja našu prošlost nego preobražava nas, oblikujući u nama nove odnose: prema nama samima, prema Bogu, prema drugima, prema daru života, tijelu, svijetu, vremenu…

Premda nam je Psalam 51. postao molitveno blizak – osobito po Li-turgiji časova, koja ga smješta u Jutarnju molitvu svakoga petka – nje-govu ljepotu i mudrost može rasvijetliti razmišljanje koje nas vraća u jezik, misao i kulturu njegova sastavljača. U tome produbljenju, vođeni mislima s ovih stranica, i grijeh i smilovanje bivaju spoznati u novim dimenzijama. Ipak, zgodno je zamijetiti kako su stari prevoditelji htjeli izraziti želju za Božjim smilovanjem i milosrđem. Početni stih Psalma u latinskome prijevodu kao da želi istaknuti snagu vapaja Miserere mei (»Smiluj mi se«) ritmičkim ponavljanjem glasa ’m‘: Miserere mei, Deus, secundum misericordiam tuam; et secundum multitudinem miserationum tuarum dele iniquitatem meam. Molitveno izgovaranje tih riječi daje iskusiti da ondje gdje se nastanio grijeh, snažno odzva-nja Božje milosrđe i smilovanje.

Iz psalama koji govore o milosrđu odabrali smo za razmatranje sa-mo Psalam 51. Njemu smo htjeli pridružiti i jedno drukčije razmišlja-nje, izraslo iz susreta s zastrašujućom i prijetećom snagom ljudskoga zla i izraženo kistom slikara Marca Chagalla. Njegovo Bijelo raspeće iz godine 1938. uvodi nas u umijeće vjerničkoga prepoznavanja čudesne Božje prisutnosti ondje gdje nam se čini da su je ljudi, svojim zlom i grijehom, u potpunosti izgnali iz zbilje svijeta. Otajstvo Kristova križa otkriva da su u njemu pobijeđeni svaki grijeh i svako zlo. S tim mislima želimo Vam ljepotu Božjega smilovanja i radost vazmenih slavlja.

Urednik

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

2

M

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

U riznici Svetoga pisma o Božjemu milosrđu na po-seban način govore »psalmi milosrđa«. U njima se zrcali

istina da milosrdna ljubav boravi ’u utrobi‘, dovodeći

u snažnu vezu rađanje i milosrđe, tako da je iska-zivanje milosrđa gotovo

istoznačno s donošenjem na svijet novoga života.

Među najpoznatijim psal-mima iz toga niza zacijelo

je Psalam 51. Kršćanska liturgijska predaja smještala

ga je među sedam pokor-ničkih (okajničkih) psalma i doživljavala ga kao Molitvu

za oproštenje grijeha, s prepoznatljivim naslovom:

Miserere – Smiluj se.

Milosrđe je jedna od Božjih odlika koju Psalmi najviše ističu. Tako se mogu izdvojiti psalmi koje nazivamo »psalmima milosrđa«, a u kojima se zrcali istina da milosrdna ljubav

boravi ’u utrobi‘, dovodeći u snažnu vezu rađanje i milosrđe, tako da je iskazivanje milosrđa gotovo istoznačno s donošenjem na svijet novoga života. Psalmi daju glas cjelovitosti čovjeka i njegovu tijelu. I cjelovitost je snažno povezana s milosrđem, osobito u Svetoj godini milosrđa. Kao slogan jubilejske godine uzet je izrijek iz Lukina Evan-đelja – Budite milosrdni kao Otac. Paralelno s time danas čujemo: Budite savršeni kao Otac. Time dobivamo i stanoviti odgovor da je kršćansko savršenstvo u milosrđu.

Biti poput nebeskoga Oca znači dopustiti da naš ljudski kriterij nije zadnji, nego je zadnji onaj koji nas nadilazi i koji jedini vidi cjeli-nu. ’Biti savršen‘: pojam savršenosti i u hrvatskome i u drugim jezici-ma otkriva ’završenost, zaokruženost, cjelovitost‘, ali i povezanost sa svrhom, postignuće svrhe. U grčkome je to télos/teleiós. Mogli bismo reći da tražimo isti cilj, da slijedimo Božju volju, da uskladimo svrhu s onim što nam je Bog darovao kada nas je pozvao u život.

Biti savršen, biti ’perfektan‘ znači biti stvoren za nešto – per-fac-tus; factus per. Očito je da smo stvoreni za Boga, iz njegove ljubavi za njegovu ljubav, iz koje niti jedno njegovo stvorenje nije isključeno. Na to se nadovezuje ljepota milosrđa koja ne vidi tek neko zlodje-lo, neki grijeh, nego vidi čovjeka koji nije stvoren za zlo, nego je kao grješnik pozvan na obraćenje. Milosrđe pita ne samo što je učinjeno, nego i zašto je učinjeno; što mi imamo s tuđim grijehom, jer svako dobro i zlo ima svoju povijest, svoje korijene, svoje nakane.

Naznaka naslova Psalma 51. upućuje na grijeh koji je učinio kralj David, a koji je ispripovijedan u 2Sam 12, 1-14: preljub sa ženom Uri-je Hetita. Psalam je to koji je, prema Svetome pismu, intoniran na-kon prijekora koji je kralju uputio prorok Natan; psalam molbe za oproštenje. Tako ga je tumačila liturgijska predaja koja ga je uvijek smještala među sedam pokorničkih (okajničkih) psalama (6; 32; 38; 102; 130; 143), dajući mu s pravom i prepoznatljivi naslov: Miserere – Smiluj se. Prvih devet redaka (3-11) srce je ove psalamske poeme, jer opisuje stanje duha pokajnika koji – prepoznajući vlastite grijehe – zaziva Božje milosrđe. Započinje molbom za očišćenjem: »Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje be-zakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!«

»Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome« (Ps 51)Vjernički jecaj grješnika

Priredio: Ivan Šaško

2živo vrelo 3

Tri pojma za grijehVažno je primijetiti da su zajedno stavljena tri pojma, da bi se njima izrazila cjelina prijestupa. Na primjer, u Lev 16, tijekom liturgije velikoga okajanja, nazvanoga Jom Kippur, svetište je one-čišćeno Izraelovim grijesima (hatt’im), pobuna-ma (peša’im), kao i prijestupima (‘awón).

Pojam peša’ upućuje na širinu značenja i izgle-da da se najviše odnosi na narušavanje sklada, na prekidanje pravnoga odnosa s nekim (s Bogom i bližnjima) ili sa zajednicom; sklada koji je trebao biti vraćen s pomoću određenoga (pravnoga) pro-cesa, osim ako onaj tko ima pravo na taj proces od njega ne odustane dajući oproštenje. Proročka predaja (usp. Am 1-2) uključuje politička zlodje-la, ugnjetavanje siromaha, idolatriju i oskvrnuće hrama. Peša’ se nalazi i u 1Kr 8, 50, gdje Salomon uzdiže molitvu Gospodinu pred narodom i pred oltarom: »Usliši s neba, gdje prebivaš, njihovu molbu i njihove prošnje, učini im pravdu i oprosti svome narodu što je zgri-ješio protiv tebe, oprosti sve uvrede koje ti je nanio.« U toj se javnoj molitvi, dakle, precizira da su grijesi Izraela, za koje se traži oproštenje, prekršaji protiv Gospodina. Slično značenje pojma peša’ nalazi se u Jer 5, gdje se zna-kovitim slikama osuđuje grijeh naroda koji se sastoji u napuštanju veze s Bogom i u prianjanju uz idolatriju i preljub (v. Jer 5, 6-8). Zato ta riječ upu-ćuje na društvene i vjerske pobune koje ostavljaju mrlje na narodu i zbog kojih je nužno pročišćenje.

Drugo je ime za grijeh hatta’at, koji je – zbog svoje općenitosti – najče-šće korišten u Starome zavjetu (čak 595 puta). Nalazi se u Ps 25, a upućuje na ideju o promašaju cilja, bilo moralnoga, bilo vjerskoga. U tome su psal-mu predivne riječi: »Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa, spomeni me se po svojoj ljubavi – radi dobrote svoje, o Gospodine!« (Ps 25, 6-7) Grješnik je čovjek koji ne slijedi ispravnu putanju i udaljava se od cilja (engl. target; Suci 20, 16: »i svaki je taj gađao kamenom iz praćke navlas točno, ne proma-šujući cilja«). Taj pojam preuzima i grčka terminologija u riječi hamartia.

Treća riječ povezana s grijehom je ‘awón, a koristi se za grijehe protiv Boga (usp. Izl 20, 5; Pnz 5, 9; Iz 1, 4; 27, 9; Jer 11, 10) i protiv ljudi. Ti su grijesi poglavito povezani s kršenjem obrednih pravila, zbog seksualnih ponašanja (usp. 1Sam 3, 14; 2Sam 3, 8). U Ez 18, 30, primjerice, poziv na obraćenje usmjeren je na oslobađanje Izraela od pobuna koje su istinska zamka zla, kamen spoticanja, zaprjeka (mikšol awón), od pobuna koje su u prijašnjim redcima opisane u odnosu prema ponašanjima kojih se treba kloniti: bezbožnik »blaguje po gorama, oskvrnjuje ženu bližnjega; ubogu i bijednu nanosi nasilje, otima, ne vraća što je u zalog primio, oči podiže ku-mirima čineći gadosti; posuđuje uz dobit i uzima pridavak – ne, takav sin neće živjeti« (Ez 18, 11-13).

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

4

Tri slike otklanjanja grijehaU Psalmu se moli da ta tri grijeha budu: izbri-sana (mahah), oprana (kaba) i očišćena (ta-har). Prvi se glagol povezuje s pravom i trgo-vanjem (usp. Izl 32, 32-33; Br 5, 23): izbrisati nešto što je napisano, neki dokument (usp. Izl 17, 14; Pnz 9, 14). Pojam grijeha posličen je ugovornomu dugu kojega postoji primjerak koji to svjedoči i potvrđuje.

Drugo se ozračje, kojemu pripada glagol kabas, tiče pranja. Kao što se pere odjeća i drugi predmeti, tako se peru i grijesi. Prelazak u prostor religije rađa se onom osjetljivošću koja je vlastita svećeničkoj predaji, koja putem tih postupaka čišćenja traži obrednu čistoću i svetost koja omogućuje približavanje području božanskoga (usp. Izl 19, 10.14; Lev 6, 20-21; 11, 25.28.40).

Treći glagol (tahar) priziva ideju sjaja (blizu joj je arapski, odnosno aramejski kori-jen zhr – sjajiti, blještati). Grijeh zatamnjuje,

stvara patinu, prigušuje te zato stvarnostima i okolnostima koje su izgubile svoj sjaj (na pri-mjer: rađanje – Lev 12, 7; guba – Lev 13; 14; 22, 4; spolna lučenja – Lev 15; 22, 4; Pnz 23, 11; dodir se leševima – Lev 21, 1-4; Br 6, 6-9) treba vratiti prirodnomu sjaju. Molitelj zaziva puninu Božjega oproštenja, prikazujući širinu svoje grješnosti i pozivajući se na milosrdnu Božju ljubav (hanan znači ’imati milosrđa‘, ’smilovati se, biti milostiv prema komu‘), na njegovu hesed, to jest na vjernost punu ljubavi.

U redcima 5-8 nalazi se ispovijedanje grije-ha: »Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: prave-dan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš. Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. Evo, ti ljubiš srce iskre-no, u dubini duše učiš me mudrosti.« Nakon molbe za oproštenjem, prvi čin pokornika jest pre-poznavanje i priznanje vlastitoga grijeha. Prihvatiti svoje stanje, bez sakrivanja i bježanja od njega, izražava stav onoga tko je oraspolo-žen za pomirenje (usp. Ps 32, 5; 38, 19). Tomu nasuprot, tko prikriva grijeh ne samo da nema psihološku svijest o sebi, nego ima vrlo selek-tivnu ideju i o Bogu koji je shvaćen u perspek-tivi straha. U retku 5. ne samo da nije skriven, nego se upravo kaže da je peša’ ’opsesivno‘ pri-sutan u životu molitelja. Grijeh počinjen protiv ljudi (prema naslovu Psalma bio bi to grijeh preljuba) je, u konačnici, grijeh protiv Boga (r. 6); zbog toga David, nakon ubojstva Urije i nakon preljuba s njegovom ženom kaže: »Sa-griješio sam protiv Gospodina.« (2Sam 12,13) Božju pravednost treba shvatiti kao nedužnost: zlodjelo je ranilo nevinost odnosa, zbog kojega se sada traži oproštenje, premda se zna da bi uvrjeda mogla biti kažnjena objavom neke vr-ste osude (usp. Ez 28, 22; Sir 36, 4).

Redak 7. ponavlja ispovijed molitelja o vlastitoj grješnosti. On je posvema uronjen, potopljen stvarnošću grijeha od začeća. To uvjerenje ima korijen u Bibliji, u kojoj se mo-že naći tragična ljudska uvjetovanost, počev-ši od Post 3: čovjek se ne može pojaviti pred Bogom, jer je nepravedan (usp. Ps 143, 2), jer

4 54živo vrelo 5

njegovo srce od mladosti naginje zlu. Budući da rijetko korišten glagol yhm izražava pare-nje stoke (usp. Post 30, 38.41), moglo bi se pomisliti da je taj instinkt povezan sa spolnim odnosom. Tijekom povijesti bilo je puno tu-mačenja toga retka u smislu dokazivanja ne-čistoće spolnosti i spolnoga čina čak i u braku. No, takvo je tumačenje pretjerivanje na te-melju druge nakane koja se tiče pojačavanja gledišta pokornika koji očituje svoju svijest o dubokome nagnuću prema grijehu.

Iskrenost molitelja vodi nas prema za-ključku da on u ljudskome srcu vidi sklonost prema zlu, ali jednako tako vidi istinu da Bog može darovati mudrost koja usmjerava novi život (r. 8). Poučavanje mudrosti ne uklju-čuje tek pasivnu zamjenu (neku vrstu ’tran-splantacije srca‘), nego dinamičan proces povezan sa životom koji ima svoj razvoj. Bog je predstavljen kao stručnjak u poučavanju i odgajanju koji je spreman biti uz onoga tko je raspoložen učiti i slušati, prema proročkoj ri-ječi: »Svi će ti sinovi biti Gospodinovi učenici, i velika će biti sreća djece tvoje.« (Iz 54, 13)

PročišćenjeU redcima 9-11 susrećemo zazivanje pročišće-nja koje rabi iste glagole koji se nalaze u rr. 3-4. Najprije moli: »Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!« Izop je biljka u srodstvu s origanom (vrani-lovka), poznatom po ljekovitim svojstvima čišćenja (omogućuje sterilizaciju rana); kori-šten je u slučajevima gubavosti (usp. Lev 14, 4.6) i u pomirbenim žrtvenim obredima (usp. Br 19, 6.18). Nalazi se i u odnosu na Sinajski savez (usp. Izl 24, 8). Vrijednost izopa i nje-gove pokorničke/okajničke funkcije vidi se u obredu vazmenoga jaganjca, kada se nad-vratnici i dovratnici domova Hebreja škrope krvlju (Izl 12, 22).

Drugi element koji upućuje na katarzu (pročišćenje) jest slika snijega, najizravnije se odnoseći na navod iz Iz 1, 18: »’Hajde, da-kle, da se pravdamo,‘ govori Gospodin. ’Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će

Psalam 51Ispovijed raskajana grješnika

3 Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!

4 Operi me svega od moje krivice,od grijeha me mojeg očisti!

5 Bezakonje svoje priznajem,grijeh je moj svagda preda mnom.

6 Tebi, samom tebi ja sam zgriješioi učinio što je zlo pred tobom:pravedan ćeš biti kad progovoriš,bez prijekora kada presudiš.

7 Evo, grešan sam već rođen,u grijehu me zače majka moja.

8 Evo, ti ljubiš srce iskreno,u dubini duše učiš me mudrosti.

9 Poškropi me izopom da se očistim,operi me, i bit ću bjelji od snijega!

10 Objavi mi radost i veselje,nek’ se obraduju kosti satrvene!

11 Odvrati lice od grijeha mojih,izbriši svu moju krivicu!

12 Čisto srce stvori mi, Bože,i duh postojan obnovi u meni!

13 Ne odbaci me od lica svojegai svoga svetog duha ne uzmi od mene!

14 Vrati mi radost svoga spasenjai učvrsti me duhom spremnim!

15 Učit ću bezakonike tvojim stazama,i grešnici tebi će se obraćati.

16 Oslobodi me od krvi prolivene,Bože, Bože spasitelju moj!Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!

17 Otvori, Gospodine, usne moje,i usta će moja naviještati hvalu tvoju.

18 Žrtve ti se ne mile,kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.

19 Žrtva Bogu duh je raskajan,srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

20 U svojoj dobroti milostiv budi Sionui opet sagradi jeruzalemske zidine!

21 Tada će ti biti mile žrtve pravednei tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu.

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

6

kao vuna.‘« Smisao 9. retka je jasan: proči-šćuje se od naslaga i nečistoće grijeha posta-jući čistima poput snijega koji je rijetka poja-va u Izraelu, pa je stoga u očima promatrača još ljepši – usp. Sir 43, 18).

Uobičajena veza između grijeha i ka-zne tumači blagostanje, spomenuto u r. 10: »Objavi mi radost i veselje, nek’ se obraduju kosti satrvene!« Ako grijeh izaziva i tjelesnu muku, kada je grijeh oprošten logično je osje-titi radost i spasenje cijele osobe (kao is-cije-ljenost). Kosti su u Psalmu mišljene kao ’naj-unutarnjiji‘ dio tjelesnoga ustrojstva čovjeka (usp. Job 4, 14; 19, 20) koji sudjeluje u buja-nju životnosti koja se ponovno budi i cvjeta. Korišteni glagoli puni su ’snage osjeta‘, kako bi se naznačilo novo stanje duha. Analogiju čitamo u Iz 66, 14: »Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti k’o mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na nje-govim slugama i gnjev nad neprijateljima nje-govim.« Ako, dakle, grijeh čovjeka pretvara u beživotnost, koje je slika kostur, oproštenje na kosti vraća meso (usp. Ez 37). Zbog toga se ponavlja molba za milosrđem koja prožima prvi dio Psalma, vapijući Gospodinu da više ne gleda na zlo i krivicu (r. 11: »Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.«)

Srce i duhNakon ispovijedi svoje duboke grješnosti, sli-jedi molba za novim odnosom s Bogom koja nije više obilježena slabošću, nego snagom koja provire iz novih okolnosti. Redci 12-14 govore o srcu i o duhu: »Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odba-ci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spase-nja i učvrsti me duhom spremnim!«

Početni imperativ označuje psalamski obrat. Glagol ’stvoriti‘ (bara’) pripada samo Bogu. To je glagol Stvaranja (Post 1, 1), jer samo Bog ni iz čega stvara i poziva u život (Ps 104, 30; 148, 5). Ponovno stvaranje (re-creatio) novoga čovjeka zahvaća srce (lev), to jest njegovo intelektualno-voljno središte, ali i njegov životni dah (ruah; usp. Post 2, 7).

Srce i duh upućuju na novi Savez iz Jer 31, 33: »Ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvi-na: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upi-sati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.« Više se ne radi o kamenim pločama, nego o ljudskoj nutarnjosti.

Zajedno s čistim srcem moli se za »posto-jan (nakón) duh«. To je čvrst, stabilan, sna-žan duh koji je suprotnost nagnućima prema zlu, suprotnost nečemu što nema čvrste oko-snice, kralježnice. Uz to obilježje u 14. retku postoji još jedno: velikodušnost, raspoloži-vost, poslušnost. Imperativi: obnovi i učvrsti izražavaju ideju da se odlike takvoga duha, novi nosivi ustroj pokornika, izražavaju u procesu koji vodi prema punoj obnovi; to je početak novih okolnosti, baš kao što je u r. 8 uočena uloga mudrosti.

U r. 13 nalazi se i Božji duh koji je nazvan ’svetim‘ (kadóš), jer samo je Bog posvema svet (usp. Iz 6, 3), a čovjek je svet samo ako svoj život suoblikuje božanskoj svetosti, odvajaju-ći se od nečistoća (usp. Izl 19, 6; Jer 2, 3). Ne biti pripušten Božjoj prisutnosti znači biti od njega odbačen, ne biti saslušan ni uslišan i ne biti vraćen u plan ljubavi. Kada se Gospodin ’povlači‘, kada izmiče, nastaje rez i prekid od-nosa temeljenoga na povjerenju (kao Šaul u 1Sam 28, 6) i Savezu (kao za Izraelsko i Judej-sko kraljevstvo u 2Kr 17, 20 i 24, 20). Zato su Božja prisutnost (njegovo lice) i njegov sveti duh slike iste božanske osobe koja se okreće, koja »svraća lice« prema pokorniku.

ObećanjeKao što se često događa u molitvama, mo-litelj predlaže izvršavanje određene obveze kojom bi potvrdio iskrenost vlastitih nakana. Zahvalnost za primljeno oslobođenje preo-bražava se u pjesmu katehetske vrijednosti s odlikama poslanja. Grješnik postaje navjesti-teljem (»učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici tebi će se obraćati«) a njegova drama postaje primjerom; zadobivena mudrost, na-kon oproštenja, priopćuje se kao djelotvorno sredstvo za suzbijanje ludosti grijeha.

6živo vrelo 7

Hvalbeni ton koji se susreće u retku 17 (»Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navi-ještati hvalu tvoju.«) najbolji je prinos koji može prinijeti Bogu; vrjedniji je od žrtava paljenica i drugih obreda (usp. Ps 22, 23). U životu čovjeka koji je zadobio oproštenje sve je novo: srce, duh, kosti, usta, usne, jezik. Izričaj iz r. 16 »oslobodi me od krvi prolive-ne« može se povezati s Davido-vim ubojstvom Urije (usp. 2Sam 12, 9.13) ili pak s nekim krvoproli-ćem koje nije podrobnije opisano (usp. Jer 26, 15). Tako bi tumače-nje išlo u smjeru konačne molbe za oslobađanjem od teškoga grije-ha kojim se molitelj okaljao.

U rr. 18-19 (»Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.«) nalazi se nakana da se više ne zaustavlja na izvanjskome bogoslužju. To je, u biti, glavna krivnja koju izražava Ps 50. s kojim je Ps 51. usko povezan. Tamo Gospodin opomi-nje svoj narod: »Ne korim te zbog žrtava tvojih – paljenice su tvoje svagda preda mnom. Pra-vo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje.« (Ps 50, 8. 23) Istin-ska žrtva paljenica je srce vjernika (usp. Iz 1, 11-14; Hoš 6, 6; Am 5, 21-27; Jer 6, 20).

ZaključakZadnja dva retka, primjećuju biblijski tumači, dodatak su koji je nastao u doba progonstva u Babilon ili neposredno nakon njega. Kako to često biva u psalmima, zajednica primjećuje potrebu aktualizacije, podanašnjenja sadrža-ja pjesničkih izražaja, iščitavajući ih u svjetlu događaja koji su obilježili određena povijesna razdoblja. Progonstvo u Babilon postalo je u tumačenjima kazna za grijehe, nakon koje Izrael može iznova gospodinu uputiti molitvu za obnovu svetoga grada: »U svojoj dobroti milostiv budi Sionu i opet sagradi jeruzalem-

ske zidine!« (usp. Neh 2, 17-20) i hrama za prinošenje žrtava: »Tada će ti biti mile žrtve pravedne i tad će se prinosit’ teoci na žrtveni-ku tvojemu.« (usp. Iz 62, 6).

Žrtva koja je spomenuta i u r. 19 jest ho-lokaust (žrtva koja se prinosi kao cjelina, pri čemu se prineseno spaljuje: grč. holos – cjelo-vito i kaoi – spaljujem). Govor o žrtvi redovito se odnosi na klanje neke životinje (usp. Post 31, 54; 46, 1), no ovdje se javlja s holokaustom (usp. Izl 10, 25), jer se zaklanu životinju često spaljivalo. Žrtva zvana holokaust prinosila se spaljivanjem cijele životinje ili nekih njezinih dijelova (usp. Le 16, 3) na hramskome oltaru, gdje je obično gorjela vatra. Holokaust je izra-žavao darovanost žrtve koja se prinosila onako kako proizlazi iz knjige Levitskoga zakonika, gdje se najprije prinosi holokaust (paljenica), a zatim žrtva okajnica (v. Lev 9, 12-14).

Zajedničko čitanje Psalma s tim staroza-vjetnim odlomcima dovodi do razmatranja prijašnjih vremena i do zaključka da je tijekom progonstva materija žrtve bila predstavljena gorkim plačem (usp. Ps 137), a sada je vrijeme za ’čišću‘ liturgiju, Bogu miliju, jer proizlazi iz poniznoga, raskajanoga srca.

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

8

P»Bijelo raspeće« Marca Chagalla postalo je po-znato po motivu Krista,

stavljenoga u središte trpljenja i zala koja su

sustigla židovski narod u progonima prošloga

stoljeća. Krist je smješten u trag božanskoga svjetla koje dolazi izvan okvira slike, odozgor, kao sna-ga koja se ne da nadja-čati ljudskom zloćom i zasjeniti tamom svijeta.

Svjetlo koje dolazi odozgor jedino je kadro rasvijetliti tamu i poka-zati zlo i grijeh u njiho-

voj istinitosti. Bjelina darovanoga svjetla otkriva tajnu križa.

P apa Franjo, nedugo nakon izabranja u papinsku službu, upi-tan koja su mu djela iz likovne umjetnosti najdraža, odgovorio je: »Od velikih slikara, divim se Caravaggiu. Njegove slike kao

da mi se obraćaju. Ali volim i Chagalla i njegovo Bijelo raspeće.« Bilo bi prejednostavno iz tih misli otkrivati papu Franju, njegove afinite-te, duhovna nagnuća ili istančanost njegova smisla za umjetnost. No, slika Marca Chagalla tim Papinim svjedočanstvom postala je pred-metom novoga zanimanja i novoga čitanja. Korisno je, zaustaviti se pred njom, i zajedno s njezinim autorom razmišljati o tajni trpljenja te o Kristovoj blizini svima koji trpe.

Chagallovo viđenje ljudske tame i Božjega svjetlaMarc Chagall (†1985.), rođen kao Mojša Zaharavič Šahałaŭ, Židov iz Vitebska u današnjoj Bjelorusiji, Bijelo raspeće naslikao je 1938. godine, nedugo nakon Kristalne noći i početka sustavnoga progona Židova u Njemačkoj. Slikar je na platnu izrekao osjećanje u kojemu je proživljavao patnje svoga naroda. Prvi pogled na sliku ne otkri-va ni tragediju, ni trpljenje niti snagu zla koje je u onodobnim pre-viranjima pokazalo mnoštvo licâ mržnje i nečovječnosti. Slika se, u mekanim crtama i blagim prijelazima boje, doima kao umjetnikov san, ispunjen fantazijama i nestvarnošću. Na trenutke prelazi u idi-ličan prikaz. Pored nje bismo mogli proći, a da uopće ne pomislimo ni na patnje proganjanoga naroda niti na trpljenje Raspetoga koji je u središtu prikaza. Prevladavajući sivo-bijeli tonalitet i nánosi boja koje podsjećaju na oblak govore o nestalnosti, prividu, prolaznosti i zaboravu. Sve je stavljeno u oblak koji ne progovara dramatičnošću nego skrivenošću i podlošću zla. Brutalnost i silina zla otkrivaju se tek u zaustavljanju i pomnome čitanju slike.

Nije li već pod takvim prikazom skriveno duboko umjetnikovo razmišljanje nad misterijem zla? Ono se, naime, ne manifestira u očitosti. Naprotiv, djeluje u skrivenosti, umiveno ljepotom i blago-šću, prepušteno svakidašnjosti i običnosti. Ono se ne zamjećuje. Ne zamjećuju ga ni oni koji ga čine, ni oni koji stoje sa strane. Oni su promatrači običnosti. Šutnjom i okretanjem glave peru ruke, umiru-ju svoju savjest i prešućuju snagu zla. Zlo zamjećuju tek oni koji ga podnose, ali to u ljudskoj namisli nije bitno, jer oni i ne će moći biti svjedoci njegova postojanja i njegove razornosti.

Skrivenost zla i mudrost dobraRazmišljanje uz »Bijelo raspeće« Marca Chagalla

Ante Crnčević

8živo vrelo 9

Ipak ova je slika postala poznata po motivu Kristova raspeća, stavljenoga u središte ljudskoga trpljenja i zla. Smješten je u snažni trag božanskoga svjetla koji dolazi izvan okvira slike, izvan ljudske moći, odozgor, kao snaga koja se ne da nadjačati ljudskom zloćom i zasjeniti tamom svijeta. Ni pla-men sinagoge niti dim spaljenih domova ne uspijevaju nauditi tomu svjetlu i zamračiti njegovu snagu. Svjetlo koje dolazi odozgor kao da je jedino kadro rasvijetliti tamu i pokazati zlo i grijeh u njihovoj istinitosti. Samo u svjetlu Kristove objave i njegova trpljenja koje je pobijeđeno, kada se činilo da je sve gotovo, nijedno ljudsko zlo ne ostaje nerazotkriveno, nerasvijetljeno i neraskrinkano. Kristovo trpljenje pokazalo je ludost i promašenost svakoga pokušaja da se nasiljem, nepravdom i zatiranjem drugih uspostavi sklad i mir svijeta. Zlo ne može biti rješenje. Sve što počiva na laži i neistini, raspli-njuje se pred Božjim svjetlom, poput oblaka pred svjetlošću sunca.

Bjelina darovanoga svjetla otkriva tajnu križa. Bijelo se, još od antičkoga doba, predstavlja kao punina svih boja. Raspršena zraka svjetlosti, u staklenoj prizmi ponovno sabrana, opet se iz pojavnosti boja vraća u nezamjetljivost svjetla. Umorni od »obojenosti života«, od stalnoga traganja za »pravom bo-jom« života, otkrivamo u sebi čežnju za bjelinom savršenstva i punine. Ona ne niječe obojenost i životnost, nego sve povezuje u jedan smisao i jedan cilj. Isusovo preobraženje na gori, bjelina njegovih haljina i sjaj lica, predznak su da je otajstvo križa čudesno mjesto rasvjetljenja svih boja života, izbjeljenja svih mrlja i rasvjetljenja svih tama. U Kristu će svako zlo biti rasvijetljeno.

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

10

No, vratimo se Chagallu i njegovoj sli-ci. Zamijetimo najprije ono što okružuje središnji motiv. Gledajući slijeva prikazan je motiv opustošenja židovskih gradova i naselja, poglavito u Srednjoj i Istočnoj Eu-ropi: razorene i zapaljene kuće, uništena imovina, oskvrnjeni i porušeni grobovi, beživotna i ostavljena tijela… Ponad toga prikaza prijeteća najezda sovjetskih vojnika, Crvenih brigada, u čijoj se odlučnosti i silini nastupa ne razaznaje jesu li krenuli pomoći ili su započeli osvajački pohod. Ne znamo bismo li u njima gledali izvor nade ili straha. Chagall kao da je bio svjestan njihove prijetvornosti i skore bliskosti naci-onal-socijalističkih planova s onim komunističkim u sijanju straha i smrti.

Na nasuprotnoj strani vidimo sinagogu koju guta plamen, razbacane predmete iz doma molitvenoga okupljanja. S jedne strane razoren običan ži-vot, dom svakidašnjosti. S druge, plamenu izručen dom molitve, a s njime i odnos s Bogom. Pokušaji zatiranja čovjeka i njegove slobode, gledaju u Bogu najveću ugrozu. Zato je potrebno raskinuti i njegov odnos s Bogom. Ono što narod određuje u njegovoj biti, nacionalna i vjerska pripadnost, namijenjeno je uništenju. Kada ono na čemu počiva sjećanje biva uništeno, budućnošću je lako upravljati. Čovjek ostaje bez oslonca, bez temelja. Postaje poput lađe koja pluta. Na slici se gotovo ne zamjećuje drama mučenja i ubijanja. Postoji mreža zla prije nego što ono dovede do ubijanja i istrebljenja. Ovdje je ona u zatiranju, u preseljenju, u progonu, u nijekanju identiteta, povijesne vrijed-nosti, te kulturalne i duhovne baštine. Nekada je dovoljno uništiti simbole jednoga naroda, da bi se poljuljala njegova sigurnost i oslabila njegova nada. To se ponovilo mnoštvo puta, pa i u našemu narodnome iskustvu.

U dnu je i zapaljeni svitak Tore, čiji se bijeli plamen pridružuje bjelini Kristova križa koji očituje božansko svjetlo. Ondje gdje se čini da zlo slavi konačnu pobjedu i da je zatrto ono najsvetije, ono nepobjedivo, Bog umije očitovati svoju prisutnost i gajiti nadu u onima koji se u njega pouzdaju.

Bijeg se čini jedinim izlazom i spasom. Bijeg je, stoga, smješten na dno, pokazujući njegovu nemoć i uzaludnost. Zatirani kao da nemaju kamo po-bjeći. Nemaju se komu uteći. Stiješnjeni su u kut, na dno slike. Uplakani starac, bespomoćni muškarac s natpisom kojim očituje svoju pripadnost, na način da je se mora stidjeti, žena koja bespomoćno grli dijete i čovjek čiji je život stao tek u jedan svežanj… Svi su na putu, bez doma, u gibanju, u tra-ganju za domom i sigurnošću. Drama progona i zatiranja očituje se u raspr-šenosti prognanih. Kao da se nitko od prognanih ne poznaje, premda dijele istu narodnu i duhovnu pripadnost, istu dramu života i istu sudbinu. Svatko odlazi na svoju stranu, izgubljen i prepušten beznadnosti i nesigurnosti.

U svemu tome zlu krije se snaga nade koja gaji povjerenje u Gospodina: čovjek u krilu nosi i od plamena spašava svitak Tore, Božje riječi. On gleda unazad, kao da se osvrće na povijest ispunjenu Božjom vjernošću i njegovim milosrđem u svim iskušenjima izabranoga naroda. Na dnu je i bačena knji-ga, podsjećajući na trenutke u kojima je za nacističke vladavine bila uništa-vana sva literatura i sva umjetnost, koja je zbog svoje ’modernosti‘ bila pro-glašavana nevrijednom i nedostojnom novoga poretka i novih vrijednosti.

10živo vrelo 11

Na vrhu slike vidimo dvojicu rabina i jednu ženu u tuzi i žaljenju. Smje-šteni ponad križa, u oblak, podsjećaju na Giottove freske na kojima anđeli na nebu tuguju i trpe s bolima Sina Čovječjega koji, raspet, biva odbačen od ljudi, na njihovu propast. Ovdje su rabini oni koji oplakuju iskvarenost ljud-skoga srca i njegovu prepuštenost zlu, a pored njih, u bjelini, Mojsije silazi s neba, iz božanskoga svjetla, i nosi im riječ utjehe. Mojsije, u bjelini božan-skoga svjetla, podsjećajući na riječ Pisma, budi u prognanima nadu. Rabini, učitelji, kao da su se odmaknuli od patnje naroda, te izdaleka, nedotaknuti trpljenjem, lamentiraju nad sudbinom jadnikâ.

U središte je smješten križ s raspetim Kristom. Križ u formi tau. Tau je posljednje slovo židovske abecede te nosi značenje punine, dovršetka, ispu-njenja. U viđenju proroka Ezekijela opisana je Božja kazna koja očituje Božju blizinu nevinima i trpećima: »Jahve pozva čovjeka odjevena u lan… te mu reče: ’Prođi gradom Jeruzalemom i znakom tau obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine.‘« (Ez 9, 3-4) Križ, tau, smješten u sredinu, kao da želi zahvatiti i zagrliti sve, i obilježiti ih znakom spasenja, objavljujući da zlo ne dolazi do pobjede, nego da će se ugušiti u samome sebi.

U podnožju je križa menorah, sedmokraki svijećnjak. Premda ovdje oskvr-njen, sa samo šest svijeća, svjetlo s njega stapa se s božanskim svjetlom u koje je smješten Raspeti. Svjetlo Tore i proročke riječi stapaju se sa Svjetlom, objav-ljenim po otajstvu Kristova križa. Samo božansko svjetlo kadro je zapaliti nadu u Božje izbavljenje i otkriti put izbavljenja u lađi spasenja. Ona je mnoge Ži-dove odvela u nordijske zemlje, u oaze sigurnosti, ili ih dovela natrag, u zemlju otaca, u staru postojbinu. Lađa na slici kao da je ’pristala‘ u sigurnu luku, u božansko svjetlo, nagoviještajući da je Bog jedina sigurna »luka spasenja«.

Krist je prikazan kao Židov. Mirnoga lica, i očiju spuštenih. Raspeti pri-ma boli i trpljenja svoga naroda. Oko boka mu je tallit, plašt kojim se vjer-ni Židov pokriva u molitvi. Tallit s tipičnom židovskom molitvom smješta Krista u središte patnja židovskoga naroda. Na glavi mu je, umjesto krune, povez, onakav kakav nose Židovi. Pripadnost židovskomu narodu sada je postala krunom trpljenja. Ponad križa stoji goticom ispisan naslov INRI, is-pisan crvenom bojom, na način kako je bio ispisan znak koji su morali nositi Židovi na svojim mišicama, u znak prijezira, trajno se izlažući porugama i progonima. Poput gubavaca koji su u Starome zavjetu morali vikati »Nečist! Nečist!«, kako bi se ljudi mogli ukloniti iz njihove blizine.

Ispod toga natpisa stoji na hebrejskome jeziku ispisano »Yeshua Ha-notzri Melech Ha-yehudim« (Isus Nazarećanin Kralj židovski). U vlastitim patnjama i u daru Božjega svjetla židovski narod, i s njim svi trpeći, mogu sada spoznati istinu o Kristu Spasitelju. Uz križ su naslonjene ljestve, objav-ljujući Krista i njegovu otkupiteljsku žrtvu kao put spasenja, koji na slici, čini se, nitko ne prepoznaje.

12

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

12

Ponavljanje povijesti – poziv na novu snagu milosrđaZašto sam odabrao ovaj Chagallov motiv za naše razmišljanje? Sli-ka današnjega svijeta uokviruje iste drame i pripovijeda o novim progonima, mučenjima, istrebljenjima, o rušenju i uništavanju, o mržnji i raseljavanju, o skrivenosti zla i bezizglednosti da će ono biti nadvladano. Može li motiv Raspetoga i trag božanskoga svjetla biti smješten u središte današnjih nevolja i zala, koja daju sliku našega svijeta i našega vremena?

Chagall, kojega su htjeli prisvojiti i Židovi i kršćani, i na kojeg su se znali okomiti i jedni i drugi, pa i zbog ove slike, imao je pogle-de koji nisu zavrijedili optužbe nego mogu biti nadahnuće svima. Premda Židov, odgajan u strogome židovstvu, u kući sinagogalnoga kantora, spoznao je Krista kao Najvišega u svome narodu. Krist je čest motiv njegovih slikarskih promišljanja.

U svojim autobiografskim sjećanjima bilježi molitvu iz svojih mladenačkih dana: »Bože, ti koji se kriješ u oblacima ili iza postola-rove kuće, daj da otkrijem svoju dušu, sjetnu dušu mucava dječaka, otkrij mi svoj put. Ne želim biti sličan svima ostalima; želim vidjeti jedan novi svijet.« (Marc Chagall, Moj život, 96). Njegove su slike traganje za tim novim svijetom. U jednostavnosti ove molitve, čita se iskrenost njegova gotovo djetinjega odnosa s Bogom. Tim djeti-njim odnosom, premda ostajući u krilu židovstva, prepoznao je u Kristu simbol svega ljudskoga trpljenja i svake nepravde. Zato je u njegovu slikarskom opusu Raspeće, prikazano u raznim tehnikama preko osamdeset puta, često smješteno u životne kontekste, u obič-nost života. Ponegdje je Krista na križu prikazan kao ispunjenje Za-kona i starozavjetnih obećanja (zajedno sa svitkom Tore i anđelom koji objavljuje Ispunjenje).

Poput Chagalla, koji je gledajući i dijeleći patnje svoga naroda, u Kristu pronašao trag svjetla i božanske ljepote koja preobražava svi-jet, potrebno je izručiti se daru vjere da bismo u svim izazovima da-našnjega svijeta, zaražena zlom, nepravdama i nasiljem, umjeli pre-poznati trag Božjega svjetla koje se utiskuje u naše živote. Isusovo trpljenje na križu i silazak u iskustvo smrti otkrivaju zadnju granicu njegove spasenjske solidarnosti s onima »posljednjima«, malenima i potlačenima, a mjesto najveće čovjekove malenosti i potlačenosti jest smrt. »Bog nije prisutan samo u našim uspjesima, u sjaju života što nam se smiješi. Bog je također ondje gdje je čovjek poražen, izgu-bljen, nesposoban da mu se obrati.« (D. Tettamanzi) Bog je i ondje gdje je nestalo nade i gdje se čini da zlo ima zadnju riječ.

Kristov silazak u iskustvo smrti ima smisla jedino ako postoji i izlazak, povratak iz toga stanja smrti i odijeljenosti od života. On ne izlazi sâm, nego kao predvodnik svih koje je spasio i otkupio. Taj »otkupiteljski« pohod »nad pakao« jest razorenje kraljevstva smrti. Vjerovati u Kristov silazak nad pakao, kako ispovijedamo u Simbolu vjere, znači vjerovati da »ne postoji kutak u svemiru koji bi bio izu-zet od njegove vlasti, te da nema čovjeka ni iz kojega razdoblja po-

12živo vrelo 13 12

vijesti kojega ne bi dohvatila ponuda njegova spasenja.« (D. Tettamanzi) U svjetlu Kristove nadmoći nad smrću sve patnje i trpljenja pronalaze smisao.

»Svjedoci Kristova križa i uskrsnuća namriješe Crkvi i svijetu svojevrsno evanđelje trpljenja. Sam je Otkupitelj pisao to evanđelje najprije osobnom patnjom prihvaćenom iz ljubavi da čovjek ’ne umre, nego da ima život vječ-ni‘. To je trpljenje, zajedno sa živim riječima Isusova naučavanja, postalo obilnim vrelom za sve koji u prvom naraštaju njegovih učenika i priznavala-ca postadoše sudionici njegovih patnja, i zatim u naraštajima što su slijedili tijekom stoljeća.« (Ivan Pavao II., Salvifici doloris, 25). Evanđelje trpljenja ne znači samo to da je patnja neizbježno prisutna u svakome nasljedovanju Kristova puta. Evanđelje trpljenja nosi ujedno objavu spasonosne snage i spasonosnoga značenja trpljenja u Kristovu mesijanskom poslanju i, do-sljedno, u poslanju i pozivu Crkve.

»Slijedeći evanđeosku usporedbu (o milosrdnome Samarijancu), može se reći da je trpljenje, koje je u toliko različitih oblika prisutno u našem ljud-skom svijetu, u njemu prisutno također radi toga da u čovjeku oslobodi ljubav, upravo to nesebično darivanje osobnoga ’ja‘ u korist drugih ljudi, u korist patnika. Svijet ljudskoga trpljenja neprekidno, da tako kažemo, do-ziva jedan drugi svijet: svijet ljudske ljubavi. A tu nesebičnu ljubav koja se budi u njegovu srcu i njegovim djelima, čovjek u izvjesnom smislu duguje trpljenju. Čovjek ’bližnji‘ ne može ravnodušno proći pokraj patnje drugog čovjeka, ne može to u ime osnovne ljudske solidarnosti, još manje u ime ljubavi prema bližnjemu. On se mora ’zaustaviti‘, ’ganuti se‘, postupajući baš kao Samarijanac iz evanđeoske prispodobe.« (Ivan Pavao II., Salvifici doloris, 29). U tome smislu papa Franjo poučava da su siromasi i potre-biti »povlašteni učitelji našega poznavanja Boga; njihova krhkost i njihova jednostavnost razotkrivaju naše egoizme, naše lažne sigurnosti, naše težnje prema samodostatnosti i vode nas do iskustva Božje blizine i nježnosti, do toga da primimo u svoj život njegovu ljubav, njegovo milosrđe Oca koji se, obzirno i sa strpljivim povjerenjem, brine za nas.« (Crkva milosrđa, 127).

Smijemo se pitati koliko je trpljenje svijeta u nama oslobodilo sućutno-sti, supatnje i djelatne ljubavi. Može li nas patnja drugih učiniti bližnjima ili smo postali promatrači koji umiju komentirati zlo, tražiti mu razloge, raz-mišljati o rješenjima, ali bez spremnosti da vidimo sebe posred trpećih, di-jeleći njihovu sudbinu? Katkada zla koja se događaju motrimo tek kao jedan u nizu događaja, kao vijest kao što su i druge vijesti.

U toj pomirenosti sa zlom i nepravdama još se jednom potvrđuje ono što je Hanna Arendt u svome djelu »Eichmann u Jeruzalemu« nazvala banal-nošću zla. Prateći suđenje Adolfa Eichmanna, koji je bio jedan od onih koji su osmišljavali i organizirali istrebljenje židovskoga naroda u Njemačkoj i Europi, očekivala je pred sobom čudovište zadojeno mržnjom. No, on je na pitanja tužitelja i sudaca odgovarao sasvim smireno, bez ikakvoga oči-tovanja mržnje ili bijesa, ali i bez ikakve sućutnosti prema patnjama koje je prouzročio, jer je sve činio smatrajući da tako izvršava svoju dužnost i ispu-njava zakon. Bio je potpuno miran. Njegov um nije bio kadar vidjeti razmje-re počinjenoga zla. Za njega je sve to bilo sasvim obično, neproblematično, banalno kako je rekla Arendt.

NAŠA TEMA Grijeh i Božje smilovanje

14

OŽUJAK 20 N NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA 21 P Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 42,1-7; Ps 27,1-3.13-14; Iv 12,1-11 22 U Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 49,1-6; Ps 71,1-6b.15ab.17; Iv 13,21-33.36-38 23 S Svagdan Velikoga tjedna:

Iz 50,4-9a; Ps 69,8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26,14-25 24 Č ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE. VELIKI ČETVRTAK 25 P PETAK MUKE GOSPODNJE. VELIKI PETAK 26 S VELIKA SUBOTA. VAZMENO BDJENJE 27 N NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA 28 P Drugi dan Vazmene osmine:

Dj 2,14.22-32; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 28,8-15 29 U Treći dan Vazmene osmine:

Dj 2,36-41; Ps 33,4-5.18-20.22; Iv 20,11-18 30 S Četvrti dan Vazmene osmine:

Dj 3,1-10; Ps 105,1-4.6-9; Lk 24,13-35

31 Č Peti dan Vazmene osmine: Dj 3,11-26; Ps 8,2a.5-9; Lk 24,35-48

TRAVANJ 1 P Šesti dan Vazmene osmine:

Dj 4,1-12; Ps 118,1-2.4.22-27a; Iv 21,1-14 2 S Sedmi dan Vazmene osmine:

Dj 4,13-21; Ps 118,1.14-21; Mk 16,9-15 3 N DRUGA VAZMENA NEDJELJA 4 P NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO. BLAGOVIJEST, svetkovina

Iz 7,10-14; Ps 40,7-11; Heb 10,4-10; Lk 1,26-38 5 U Svagdan; ili: Sv. Vinko Ferrer, prezbiter

Dj 4,32-37; Ps 93,1-2.5; Iv 3,7b-15 6 S Svagdan: Dj 5,17-26; Ps 34,2-9; Iv 3,16-21 7 Č Sv. Ivan Krstitelj de la Salle, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 5,27-32; Ps 34,2.9.17-20; Iv 3,31-36 8 P Svagdan: Dj 5,34-42; Ps 27,1.4.13-14; Iv 6,1-15 9 S Svagdan: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; Iv 6,16-21

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Brutalnost zla pokazuje se u njegovoj banalnosti. Otupjeli smo na zlo i nepravde, na istrebljenja i uništenja, na zatiranje pravâ, na prešućivanje istine, na zaborav prošlosti i negiranje onoga što je nositelj identiteta i spo-mena. Pomirili smo se sa zlom, uvjeravajući sebe i opravdavajući se da se ništa ne može napraviti i da ništa ne možemo promijeniti. Time i sami do-prinosimo ’banaliziranju zla‘.

»Banalizirati«, prema latinskoj riječi bannum, znači svesti na puko izvr-šenje norme ili odredbe, ne vodeći brigu o njezinu smislu i značenju. Od toga korijena dolazi i njemačka riječ Bahn, tračnice, odnosno, prije toga, uhodani ili utabani put. Svojom šutnjom i okretanjem glave dopuštamo da zlo utaba put, da postaje ’banalno‘ i tako dobije sigurnost u našim životnim konteksti-ma, u društvu, u javnome prihvaćanju, pa i našim osobnim životima.

No, i činjenje dobra može postati banalno. Ono postaje banalnim kada ga se ne primjećuje, kada se ne prepoznaje njegova vrijednost i snaga koja je kadra preobraziti zlo i rasplinuti oblak tame iz koje je zlo rođeno. Dobro postaje banalnim i kada ga se ne čini iz uvjerenja, nego iz običnosti, iz život-ne uvjetovanosti, ili uhodanosti, ili pak samo iz osobne korisnosti, iz životne potrebe. Činimo dobro bez osjećanja, bez ljubavi. Činimo ga tek iz sigurnosti da ono može biti od pomoći drugima. Možemo katkada pomoći, ali dati su-osjećanje, približiti se i pokazati blizinu – to se ne usuđujemo. Banalizirali smo i samo dobro. Pomažemo potrebitima bez suosjećajnosti s njima. Bez uvjerenja da ćemo išta oko sebe promijeniti, nego tek s nakanom da ćemo barem donekle umiriti sebe, svoja nutarnja propitivanja i glas savjesti, koji na taj način od glasa postaje šapat, sve dok u nama sasvim ne utihne. Misao o milosrđu, onakvom na kakvo nas nadahnjuje Bog, Otac milosrđa, preo-bražava našu dobrotu da bi ona preobražavala naše odnose i po njima svijet.

14živo vrelo 15

Izručiti se SvjetluU ovome Jubileju milosrđa, želeći živjeti milosne tre-nutke i tražeći mjesta i prigode oprosta, valja se prisje-titi da, kako poučava sveti Jeronim, spasenje nije u sve-tim mjestima nego u svetim djelima. Ljubav sve pokriva i svemu se nada, kaže Apostol. Ona pokriva grijehe i zla; oslobađa snagu koja premošćuje podjele i razlike, ospo-sobljuje za zajedništvo i blizinu među ljudima.

Vratimo se Chagallovoj slici i tragu svjetla koje do-lazi izvana, kao dar, i koje je kadro rasplinuti tminu, otkriti zlo i iz zaborava izvući istinu o zlu, grijehu i ne-pravdama. Milosrđe nije tek priznavanje vlastite nemo-ći i bijede, da bismo se prepustili Bogu i njegovoj sućut-nosti prema nama. Milosrđe otkriva u nama zapretanu snagu dobra, ne dopuštajući da bude banalizirano i zastrto u misao o vlastitoj nedostojnosti i nemoći. Mi-losrđe nas vraća u Očev dom i osposobljuje za novost života. Ono, međutim, nije tek zacjeljenje ranjenoga u nama. Ono je novost, novi početak, novi život.

Siromašni i svi potrebiti, uči nas papa Franjo, posta-ju povlašteni učitelji našega poznavanja Boga. Njihova krhkost i njihova jednostavnost otkriva naše egoizme i lažne sigurnosti. Zato nas te životne situacije dovode pred pitanja: Prigibam li se nad onima koji su u nevolji ili se bojim da ću i sam uprljati ruke? Jesam li zatvoren u sama sebe, u svoje brige, ili primjećujem onoga koji je potrebit upravo moje pomoći? Služim li samo sebi ili znam služiti drugima, poput Krista koji je uvijek pro-nalazio načina kako služiti drugima, sve do predanja u smrt? Imam li snage pogledati u oči one koji trpe, i svih potrebitih, ili im pružam ’pomoć‘ izbjegavajući pogled i susret, kako se ne bih prepoznao u njihovim očima, i kako bih otklonio misao od razloga zla i od mogućnosti da učinim nešto više za pobjedu nad zlom.

Činiti dobro jer je dobro, činiti ga radi dobra samoga, stati na stranu najslabijih, pa i u našim životnim situaci-jama, znači odupirati se banalnosti zla i ne dopustiti da dobro postane banalno i neprepoznatljivo. U tome nam pomaže izručenje božanskomu svjetlu, pred kojim ništa nije skriveno i prepušteno tami, laži i zaboravu.

Pred motivom snažnoga svjetla u koje je Chagall smjestio raspeće i »bijeloga Krista« u razmišljanju sam se prisjetio pjesme hrvatskoga pjesnika svećenika Alek-se Kokića s naslovom Bijelo raspelo. Kao da je motrio ovaj Chagallov prikaz kada je zapisao: »Svatko šuti / i svatko razmišlja: / kako je lijepo biti ispod križa, / s ko-jeg je Isus raskrilio / svoje bijele / probodene ruke.«

Aleksa Kokić

Bijelo raspelo S bijelog je križaIsus raskriliobijele probodene rukenad procvalim granama voćaka,nad rumenim cvijećem proljetnimi nad nama, koji Ga korak po korak slijedimo.

Isusova bjelina osvaja poglede, svatko šuti; svatko bi htio rećikako Isusova bjelinanapunja mlade radosne dušenovom ljepotom, novom ljubavi.

U sjaju jutarnjeg sunca bliješte te drage ruke, kao da su obujmile svežanj bisernog klasja,a ne nas djecu, koja ništa nemaju, ništa drugo ne znaju osim nježno ljubiti.

Tišina razvila koprenu sjenastim stazama vrta. Svatko šuti i svatko razmišlja: kako je lijepo biti ispod križa, s kojeg je Isus raskrilio svoje bijele probodene ruke.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 50, 4-7Lica svojeg ne zaklonih od pogrda,ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka IzaijeGospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne.Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učeniciGospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah.Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu,i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 22, 8-9.17-18a.19-20.23-24Pripjev: Bože moj, Bože moj,

zašto si me ostavio?Svi koji me vide, podruguju se meni,razvlače usne, mašu glavom:»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,rulje me zločinačke okružile.Probodoše mi ruke i noge,sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine mojei za odjeću moju baciše kocku.Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojojnavješćivati ime tvoje,hvalit ću te usred zbora.»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

Drugo čitanje Fil 2, 6-11Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaKrist Isus, trajni lik Božji, nije se kaoplijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.Zato Bog njega preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom,da se na ime Isusovo prigne svako koljenonebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.I svaki će jezik priznati:»Isus Krist jest Gospodin!« –– na slavu Boga Oca.Riječ Gospodnja.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, smiluj nam se po muci svoga Sina. Djelima to ne zaslužujemo: ali se uzdamo u tvoje milosrđe i jedinstvenu žrtvu Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Nedjelja Muke Gospodnje. Cvjetnica

20. ožujka 2016.

16živo vrelo 17

Početak obreda: 468 Hosana Davidovu SinuOphod: 469 Židovska su djeca 470 ili 471 Slava, čast i hvala ti Ulazna: 472 Kad je ono GospodinOtpj. ps.: 474 Bože mojPrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPrinosna: 228.2 Po obećanjuPričesna: 479 O Spase roda ljudskoga ili: 245 Moj IsuseZavršna: 463 Sretnih li vas ili: 492 Svaka duša

Braćo i sestre, u vjeri sjedinjeni s Kristom Gospodinom, obratimo se nebeskomu Ocu proseći mudrost razumijevanja i snagu prihvaćanja njegove volje. Molimo zajedno: Oče nebeski, usliši nas. 1. Bože, tvoj je Sin na današnji dan svečano ušao u

grad Jeruzalem da ondje izvrši tvoj naum spasenja: daj svojoj Crkvi da vjerno hodi putem evanđelja te jednom prispije k vratima nebeskoga Jeruzalema, molimo te.

2. Bože, tvoj je Sin na današnji dan bio slavljen kao kralj i osloboditelj svoga naroda: daruj svojim vjernima dar evanđeoske mudrosti da se ne dadu zavesti slavom svijeta nego da uvijek imaju pred očima dar vječnosti koju si nam u Kristu pripravio, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin radi našega spasenja ostao poslušan tvojoj volji sve do smrti na križu: pomozi nam razumjeti tvoju volju i onda kad na putu života susretnemo križ i trpljenje, molimo te.

4. Bože, tvoj je Sin s ljubavlju oprostio svima koji ga na smrt osudiše: oprosti nam naše krivnje i obdari nas ljubavlju koja oprašta svima zbog kojih trpimo, molimo te.

5. Bože, ti si svoga Sina, koji je sišao u iskustvo smrti, uskrsnuo od mrtvih: svjetlom uskrsnuća obasjaj i našu preminulu braću i sestre, molimo te.

Oče nebeski, tvoj se Sin radi našega spasenja predao u smrt i nas učinio dostojnima tvoga smilovanja. Primi naše molitve i okrijepi nam vjeru da životom nasljedujemo njegovo predanje. Koji živi.

MOLITVA VJERNIKA

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Popričesna molitva Po ovoj pričesti, smjerno te, Gospodine, molimo: Ti si nam smrću svoga Sina dao da se nadamo životu u koji vjerujemo. Daj da njegovim uskrsnućem stignemo cilju zemaljskog putovanja. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Lk 22, 14 – 23,56Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Luki.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Cvjetnica

Ulomak iz Lukina evanđelja, koji nas da-nas, na Cvjetnicu, izvješćuje o Kristovoj

muci i smrti, neizmjerno je dubok porukom te za nas vjernike uvijek ostaje trajnim pozivom, ali i izazovom za razmatranje. To neiscrpno bogatstvo evanđeoskoga odlomka potiče nas da uvijek iznova otkrivamo poruku Božje riječi kako bismo sami mogli živjeti u skladu s njom te kako bismo ju mogli naviještati drugima. U ovoj homiliji izdvojio bih nekoliko crtica koje bi nas mogle potaknuti da u nama što snažnije zaživi veliko otajstvo našega spasenja: muka i smrt Isusa Krista.

Mogli bismo cjelokupni evanđeoski ulo-mak sažeti u dvije riječi, a to su predaja i iz-daja. Radi se o drami predaje i izdaje. S jedne strane, to je Kristova predaja sebe zbog nas, a s druge pak strane to je naša izdaja Krista zbog nas. Predaja i izdaja provlače se kroz cijeli tekst i čine svu dramu Kristove patnje i smrti. To je drama u četiri čina.

Prvi čin: Posljednja večeraLuka nam kazuje da je Krist »svom dušom če-znuo blagovati pashu« sa svojim učenicima. Toliko je Kristova žudnja bila golema da evan-đelist Luka dvaput rabi istu riječ epithymía, epithyméo, kao imenicu i kao glagol, pa bi se doslovno moglo prevesti da je Krist »strastve-no žudio strastvenom žudnjom«. Ta Kristo-va golema i strastvena žudnja bila je žudnja za blagovanjem, da u prilikama kruha i vina »strastveno« naznači svoju potpunu predaju, u lomljenju kruha i razlijevanju vina izrekne svoje »lomljenje» i svoje »razlijevanje« za nas. I ne samo to. Krist je strastveno žudio da bla-guje s nama, da u prilikama kruha i vina, do konca svijeta, trajno sebe predaje nama, da bi-smo ga uvijek mogli blagovati te tako živjeti od njegova predanja. No, toj Kristovoj predaji su-protstavlja se izdaja, izdaja Krista od jednoga učenika. Međutim, i ostali učenici, umjesto da preispitaju sami sebe i svoju sebičnost, izdali su Isusa jer im nije bilo stalo do toga kako će

sebe predati, nego do toga tko je među njima najveći: »Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći.« Vrhunska drama: Krist sebe predaje, a učenici se prepiru, natječu oko toga tko sebe ne će predavati, tko je najveći. I tako to uvijek iznova biva u povijesti ljudskoga roda; tako to uvijek biva i danas u Crkvi, među Kristovim učenicima koji se natječu u sebično-sti, a time i u izdaji samoga Krista. Moguće je biti tako blizu Kristu, a opet biti tako daleko!

Drugi čin: Petar i JudaKrist je vidno pogođen prepirkom svojih uče-nika te se obraća Petru, moleći za njega da ne malakše njegova vjera, da ne popusti sebično-sti, sebičnoj predaji, izdaji njega samoga. I što čini Petar? Umjesto da uvidi svu muku, težinu i ozbiljnost predaje samoga sebe, Petar se hvali svojom budućom predajom za Krista. Ne uviđa kako je teško umrijeti sebi, kako je mučno sebe predavati i kako je malo potrebno, pa i nekoli-ko bezazlenih pitanja, da se čovjek vrati sebi, da očuva sebe, da izda Isusa. Juda pak ide još korak dalje. On doslovno izdaje Isusa, zlorabeći pritom najdublji simbol prijateljstva i ljubavi – poljubac. Vrhunac je to izdaje Isusa koja se tako često događa u povijesti ljudskoga roda, u Crkvi i među učenicima: ljubav kao sredstvo izdaje. Nakon Jude više nitko ne može biti siguran u svoje poljupce, u svoju ljubav prema Kristu, jer možda je ta ljubav tek vrhunski izričaj sebično-

O drami predaje i izdaje

18živo vrelo 19

Zrnje…

sti i izdaje Isusa. I što čini Isus? Isus ne ostavlja Petra, ne okreće pogled od njega; i u trenutku Petrove izdaje, Isus sebe i dalje predaje. Tko gleda drugoga, ne napušta ga, tko ne okreće po-gled od drugoga, milosrdan je. Tako je Kristov pogled pogled milosrđa (Beda Časni). Taj je po-gled slomio Petra i u njemu izazvao gorak plač, plač kajanja, obraćenja i novoga početka.

Treći čin: Getsemani»Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« »Za-strašujuće riječi u zastrašujućoj molitvi«, jedini tekst u Svetome pismu koji ide »u suprotnom smjeru«, reče Charles Péguy. I zaista, tko bi ostao ravnodušan pred činjenicom da naš Spa-sitelj oklijeva, traži da se od njega otkloni čaša, čaša patnje i smrti. No, to oklijevanje, želja da se otkloni čaša muke i smrti u krvavoj agoniji, predstavljaju upravo naše spasenje. Bog se u Isusu Kristu suočava s užasom smrti, jer jedi-no Život zna što je Smrt, jer jedino Bog pozna-je sav užas, pakao smrti kao otuđenja, izdaje, sebičnosti, potonuća u sebe. Krist je »preuzeo svoju smrt bez zadrške, srcem je prihvatio svo-ju smrt, svoju smrt prihvatio je u njezinoj širini kao što je bio prihvatio i svoj život… On vidje smrt u njezinoj punoj stvarnosti« (Péguy). U tom je Kristovu »punom« preuzimanju smrti

naše spasenje, jer bismo ga manje voljeli da nije preuzeo naše boli (Ambrozije). Preuzeo je užas smrti i pretvorio ga u mjesto krajnje pre-daje samoga sebe Bogu Ocu: »U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.« A dok je Krist u agoniji, dok je Bog na koljenima i znoji se za nas, mi u svojim agonijama spavamo i ležimo, mislimo na sebe i izdajemo Krista.

Četvrti čin: RazbojnikKrist je potpuno sam, izoliran, odvojen od svih. Kao što nas svaka izoliranost dovodi pred nešto dragocjeno, tako je i Krist izoliran da bi u cijelosti bio posvećen Jednomu, da bi sebe predao krajnje Jednomu, a to je njegov Otac. U toj izoliranosti, koja ga dovodi do Jednoga, on ipak nije sam. S njim je i razbojnik. Razboj-nik, koji je živio za sebe, biva slomljen Kristo-vom predajom te se i sam brzo predaje. Sve se događa tako brzo. Da, »gdje je brzo obraćenje, tamo je i brzo praštanje« (Ambrozije), jer je Kristova milost uvijek obilnija od naše molbe: razbojnik nas uči da je čudo moguće, da je mo-guće čudo obraćenja u tamama našega života, jer je u tim tamama uvijek s nama Isus Krist. Stoga, nemoj brzo griješiti poput Jude (Iv 13, 27), ne izdaji Isusa, nego brzo se obrati i, poput razbojnika, predaj se Isusu.

Ivica Raguž

U svakome euharistijskom slavlju Crkva ponavlja mesijanski poklik: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Go-spodnje!« Pozdravlja Onoga koji je uvijek Dolazeći i koji nas pripra vlja na svoj dolazak. On dolazi k nama kao hodočasnik i vodi nas na hodo-čašće prema svojoj vječnosti; vodi nas preko svoga »uzlaska« na križ do uskrsnuća. Cijeli vjernikov život jest vrijeme preobrazbe u darovanu novost života. Stoga svakoga dana imamo razloga reći: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!«

U drevnome načinu slavljenja Cvjetnice svećenik bi, došavši u procesiji pred crkvu, uzimao procesionalni križ i njegovim dnom

kucao na zatvorena vrata crkve kličući riječi iz Ps 24: »Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se dveri vječne, da uniđe Kralj slave!« Bila je to slika koja je vjerno izražavala otajstvo Isusa Krista koji je drvom križa, snagom ljubavi koja se daruje, od strane svijeta kuca na Božja vrata; od strane svijeta koji nije uspijevao pronaći pristup Bogu. Po križu je Isus rastvorio Božja vrata, vrata između Boga i ljudi. Ona su sada otvorena. No, i s druge strane vrata stoji Gospodin koji kuca svojim križem; kuca na vrata svijeta, na vrata naših srdaca koja su tako često zatvorena za Boga. Govori nam: Ako dokazi koje ti Bog očituje u svojim stvorenjima ne uspijevaju otvoriti te za njega, ako te riječi Pisma i poruka Crkve ostavljaju ravnodušnim, pogledaj na mene, na Boga koji je radi tebe postao patnikom i koji sutrpi s tobom; vidi da trpim radi tebe i otvori se meni, tvomu Gospodinu i svomu Bogu.

Papa Benedikt XVI, Homilija na Cvjetnicu, 1. travnja 2007.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 503 Mi treba da se hvalimo Otpj. ps.: 504 Čaša blagoslovnaPrije evanđelja: 505 Zapovijed vam novu dajemPranje nogu: 506 Neka u vama ostanuPrinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 242 O sveta gozboPrijenos Svetotajstva: 264-271 Usta moja uzdižite

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

24. ožujka 2016.

Misa Večere Gospodnje. Veliki četvrtakUlazna pjesmaMi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.

usp. Gal 6, 14

Zborna molitvaBože, slavimo presvetu večerukad je tvoj Jedinorođenac,spreman da pođe u smrtpredao Crkvi žrtvu novogSaveza i gozbu svoje ljubavi.Daj da iz tog otajstva crpimo ljubav i život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 12, 1-8.11-14Naredbe o pashalnoj večeri.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: »Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi mjesec u godini. Ovo objavite svoj zaje-dnici izraelskoj i recite: Desetog dana ovo-ga mjeseca neka svatko po porodici pribavi je dno živinče. Tako, jedno na kuću. Ako je poro dica premalena da ga potroši, neka se ona priključi svome susjedu, najbližoj kući, prema broju osoba. Podijelite živinče prema tome koliko koja osoba može pojesti. Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i mu-ško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mje-seca. A onda neka ga sva izraelska zajedni-ca zakolje između dva sutona. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. Meso, peče-no na vatri, neka se pojede te iste noći s be-skvasnim kruhom i gorkim zeljem. A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je pasha Gospodnja. Jer te ću noći ja proći egipatskom zemljom i pobiti sve prvorođence u zemlji egipat-skoj, i čovjeka i životinju. Ja, Gospodin, ka-znit ću i sva egipatska božanstva. Krv neka bude znak na kućama u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, prijeći ću vas; tako će-te izbjeći pokolju zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bu-de spomendan. Slavite ga u čast Gospodinu po trajnoj uredbi od koljena do koljena.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 12-13.15-18

Pripjev: Čaša blagoslovnazajedništvo je krvi Kristove!

Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Gospodine, tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Po Kristu, Gospodinu našemu.

20živo vrelo 21

Okupljeni poput apostola u dvorani posljednje večere, priznajući nesavršenost svoje ljubavi, uputimo Ocu nebeskom svoje molitve riječima:

Obnovi u nama ljubav svoju, Gospodine.1. Bože, u otajstvu euharistije slavimo spomen-čin

Kristova predanja po kojemu nam je otvorio vrata vječnoga života: daj da se tvoja Crkva neprestano hrani i nadahnjuje tim darom te u svijetu bude znak neba i tvoje blizine svim ljudima, molimo te.

2. Bože, iz otajstva ljubavi tvoga Sina u tvojoj je Crkvi izrastao sveti red svećeništva; snagom Kristove ljubavi prodahni papu našega Franju, sve biskupe i svećenike da vjerno žive dar svećeništva i svojim životom doprinose posvećenju tvojih vjernika i čitavoga svijeta, molimo te.

3. Bože, tvoj je Sin, u znak velike ljubavi s kojom je pošao u smrt, svojim učenicima oprao noge: daj svima nama, njegovim učenicima, snagu iste ljubavi kako bismo u svakome čovjeku mogli prepoznati Kristovo lice te radosno služiti jedni drugima, molimo te.

4. Bože, započeli smo sveto trodnevlje u kojemu slavimo otajstvo svoga otkupljenja: otvori nam srca da s potpunim predanjem prigrlimo tvoga Sina te živom vjerom razmatramo njegovu muku i smrt, molimo te.

5. Bože, oprani tvojom ljubavlju, primamo svaki dar od tebe. Daj nam prihvatiti sva životna iskušenja i u njima otkrivati blizinu tvoje ljubavi, molimo te.

Oče nebeski, tvoj nam je Sin ostavio sama sebe u presvetomu sakramentu euharistije. Neka nas to otajstvo trajno hrani za život u vjernosti tebi i u ljubavi prema braći ljudima. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKAPjesma prije evanđelja Iv 13, 34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje Iv 13, 1-15Do kraja ih je ljubio.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u pra onik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« Kad im dakle opra noge, uze svoje halji ne, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospo-dinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Svemogući Bože,ovdje nas na zemljikrijepiš večerom svoga Sina: daj nam uživati na njegovoj vječnoj gozbi. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Zrnje…

U z Kristov križ, spomen na Posljednju večeru vjerojatno je onaj temeljni do-gađaj za kršćanstvo koji su umjetnici

najviše pokušavali uprisutniti, oživjeti svojim djelima i tako su u nama ostavili polog mnoš-tva slika, tumačenja, osjećaja i smisla. Neki su od njih krenuli od Svetoga pisma, od evanđe-oskih izvješća, dok su drugi – vjerujući da je Krist prisutan u svakome vremenu – taj do-gađaj zaodjenuli posebnostima određene kul-ture. Ipak, polazište je svima u svjedočanstvu onih koji su s njime blagovali za tim čudesnim stolom Božje ljubavi.

Pitajući se kakve su slike u nama; što oživ-ljuje taj događaj danas i u Hrvatskoj, nailazimo na odgovor koji ne može obuhvatiti niti jedno umjetničko djelo; niti jedna boja niti oblik, niti jedan kist ili dlijeto, niti jedan filmski ili zvu-kovni zapis. Najljepša i najistinitija slika toga događaja, koja ostaje živjeti u bilo kojemu vre-menu, jest vjernička zajednica. Nju oblikuje isti umjetnik, Duh Sveti, po nadahnutoj riječi koja postaje tijelom, po zemaljskim darovima koji postaju euharistijskom Božjom prisutno-šću, po Crkvi koja – u istome Duhu – ostaje ži-vjeti u svijetu kao Kristovo Tijelo. Slaveći otaj-stvo Velikoga četvrtka, potaknuti darom vjere, ponovno postajemo suradnicima u Božjemu

Otac Mu je predao sve, a On je uzeo praonik i križstvaranju najljepšega remek-djela koje ne pri-pada niti jednoj galeriji ili zbirci, jer otajstvo života, radosti i ljubavi pripada Gospodinu: od njega dolazi i k njemu se vraća, po nama, po našim životima, svaki put kada očitujemo nesebičnost.

Istinitost događaja u DvoraniVjerujem da nije teško primijetiti (i s primije-ćenim se složiti) da je naša kultura umorna od suvišnih riječi, prezasićena govorom bez znače-nja, i čini se da su puno prodornije i govorljivije geste; čini se da je riječima lakše manipulirati, lakše ih je odvojiti od života, a time i od istine. No, kršćanstvo to dvoje nikada nije odvajalo, jer je Božja Riječ postala tijelom, vidljivim i čuj-nim; i najljepšom gestom u kojoj pronalazimo mir i ispunjenost. Vjerujem da je to razlog što Posljednja večera privlači i one koji nisu kršća-ni; u njoj se nalaze odgovori na duboku čežnju, zasađenu u svakome ljudskom biću. Isus svoj zemaljski život zaokružuje i zaključuje u dvora-ni koja čuva spomen njegova zadnjega prijatelj-skog susreta prije muke i smrti. Ona dvorana, kao i svako euharistijsko slavlje, objavljuje otaj-stvo njegova i našega dolaska na svijet.

»Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke.« Ta je evanđeoska rečenica uvod u gestu

Ako je euharistija izvor zajedni štva Crkve, onda se u tome otajstvu na najjasniji način nudi i očitovanje Crkve. Slavlje euharistije otkriva lice naših zajednica: tu se vidi naša trajna usmjerenost na Krista, svijest da smo potrebiti Krista i da živimo od njegova dara; tu se prevla dava naša zatvorenost i ozdravlja od se-bičnosti života; tu se očituje naša upućenost na druge, otvorenost za potrebite i odgovornost za svijet. Slavljenje »Otajstva Božje ljubavi« osposobljuje nas za trajan život u ljubavi.

Ustanovljenje euharistije zbiva se u kontekstu obredne večere koja je bila spomen događaja što ga je utemeljio izraelski narod, a to

je oslobođenje iz egipatskoga ropstva. Ta obredna večera, povezana sa žrtvovanjem jaganjca (usp. Izl 12, 1-28.43-51) bila je spomen na prošlost, no istodobno i proročki spomen, to jest navještaj budućega oslobođenja. Doista, narod je iskusio da to oslobođenje nije konačno jer je njegova povijest još uvijek bila bremenita ropstvom i grijehom. Spomen na drevno oslobođenje tako se otvorio pitanju i iščekivanju dubljega, korjenitijeg, univerzalnijeg i konačnog spasenja. Upravo u tome kontekstu Isus unosi novost svoga dara. U zahvalnoj molitvi Be-rakah on zahvaljuje Ocu ne samo za velike događaje iz davne prošlosti nego i za vlastito »uzvišenje«. Ustanovljujući sakrament euharistije, Isus anticipira i uključuje žrtvu križa i pobjedu uskrsnuća. On se isto-dobno objavljuje kao pravi žrtveni jaganjac, koji je u Očevu naumu predviđen prije postanka svijeta.

Papa Benedikt XVI, Sacramentum caritatis, 10.

MU

DR

OST

CR

KV

EVeliki četvrtak

22 23živo vrelo

koja sažima cijeli Isusov život – pranje nogu učenicima. U tome božanskom činu Isus oči-tuje bit religije koja živi u: ljubavi, pobožnosti, milosrđu, sućuti… Bog koji je po ljubavi stvo-rio sav vidljivi i nevidljivi svijet, susreće njego-vu unakaženost grijehom. To predivno remek-djelo grijeh stvorenja, kojima je dana sloboda, želi unakaziti i učiniti neprepoznatljivim. I sa-mo mu Bog može vratiti ljepotu.

S Gospodinom smo koji je svukao svo-ju svemoć, sakrio svoje božanstvo, zanijekao gospodstvo i posegnuo za vodom, da bi oprao i obnovio svoje stvorenje. Obnavlja svijet spu-štajući se do ljudskih nogu i njihova dodira sa zemaljskim prahom. On pere i pročišćuje, ob-navlja i posvećuje svoje djelo. Tako poučava svoje učenike, nas, što nam je činiti do kraja vremena: ponovno graditi narušeni Savez, ob-navljati ljudska srca, obasjati savjesti i pročisti-ti duh, posvećivati živote s pomoću istinskoga služenja, ne zanemarujući ljudsku tjelesnost, po kojoj ljubav postaje vidljivom.

Isus učenicima pere noge, vraćajući čistoću njihovu koraku. A za korak nam je potrebna misao, duh, nakana, srce. Isus je svojim da-hom bliz vodi, kao što je Duh lebdio nad voda-ma u početcima Stvaranja, da bi apostoli svije-tu vraćali njegov dah i životnu snagu. Između tame grijeha i svjetla Duha; između vode i ljudskoga tijela nastaje novi svijet. On vodom daruje svježinu, da bismo kao Crkva bili uro-njeni u Božju snagu. Jer Crkva svoju snagu, mudrost, milost i istinu ima samo u Bogu. Isus pere noge kao znak pranja duše, savjesti, volje, nutarnjosti. Zaustavlja ljudski korak oholosti i samodostatnosti, dajući primjer služenja, tu jedinu umjetnost kojom se može obnavljati Božje remek-djelo; umjetnost u kojoj služiti znači voljeti bližnje i svijet.

Tri opasnosti nad praonikomPostoje i opasnosti pranja nogu, one iste koje uz sebe veže ljubav. Prva je opasnost oholosti u od-bijanju da se bude voljen; sram iskrenoga prizna-nja da mi je potreban drugi čovjek; opasnost da ni ljubav ne može raniti. Opasnost je to u kojoj ljudska uznositost govori: Ne treba mi ljubav!

Druga je opasnost ne željeti služiti dru-gima. Tako Petar najprije odbija Isusovu ge-stu, jer zna da nakon nje slijedi zahtjevan put nasljedovanja. Primjer sam vam dao, da i vi činite kao što ja vama učinih. Petar se nala-zi pred zadnjom poukom da mora napustiti svoje predodžbe i očekivanja o Isusu i usvojiti istinu ljubavi koja je sažeta u služenju.

Treća opasnost leži u pitanju koliko smo dostojni ljubavi. Apostol Petar u svome odgo-voru pokušava gestu pranja nogu preoblikovati u gestu čišćenja, što bi značilo: ako se operem, čist sam; ako sam čist, zaslužujem Božju lju-bav. Ali Isus zapravo kaže: Budući da me pri-hvaćaš, čist si, dostojan ljubavi. Nismo dostoj-ni Božjega dolaska i njegove žrtve; nego nas taj Božji dar čini dostojnima.

Večeras nas Bog poučava da je euharistija povezana ne samo s kršćanskim srcem, s mi-slima, nego s rukama i nogama, s djelovanjem i hodom. Pozvani smo biti euharistijski ljudi koji ne stoje, koji čistih nogu stupaju na Božji put. Jer, nije moguće činiti rukama čista djela, a stajati na nečistome putu, pri čemu nečisto-ća ne dolazi od prašine ili siromaštva, nego od grijeha i zloće. Isus je rekao da ćemo ljude pre-poznavati po njihovim djelima, a ujedno nam je dao sebe kao put, istinu i život.

Dao nam je primjer i dao nam je slobodu. On je oprao noge i Judi, a Juda je, opranih no-gu, zakoračio u tamu. Bio je opran vodom, ali nije pri-hvatio Isusa, nije u sebi sačuvao taj spomen njegove ljubavi. Ve-čerašnje nam slav-lje ujedno govori da svaka obnova polazi od vjere da se Bog prigiba k čovjeku i u toj vje-ri čovjek drugo-mu čovjeku.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

24

25. ožujka 2016.

Petak Muke GospodnjeUvodna molitvaSpomeni se, Gospodine, velikih djelâsvoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj. Po Kristu.

Molitva nad narodomTvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu, Gospodinu našem.

Prvo čitanje Iz 52, 13 – 53,12Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podi-gnuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti na-rode i kraljevi će pred njim stisnuti usta vi-deć ono o čemu im nitko nije govorio, shva-ćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim po-put izdanka, poput korijena iz zemlje osuše-ne. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bi-smo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga po-gođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedo-še ga, ko ovca, nijema pred onima što stri-gu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše.

Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25Pripjev: Oče, u ruke tvoje

predajem duh svoj!Tebi se, Gospodine, utječem,o da se ne postidim nikada:u svojoj me pravdi izbavi!U tvoje ruke predajem duh svoj:otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,susjedima podsmijeh,a znancima strašilo;koji me vide vani, bježe od mene.Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;govorim: Ti si Bog moj!U tvojoj je ruci sudbina moja:istrgni me iz ruke dušmanai onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,po svojoj me dobroti spasi.Budite hrabri i jaka srca,svi koji se u Gospodina uzdate!

24živo vrelo 25

Otpj. ps.: 510 ili 511 Oče, u ruke tvojePrije evanđelja: 475 Krist postade poslušanPokazivanje Križa: 512 ili 513 Dođite, poklonimo seKlanjanje Križu: 515 Puče moj 516 Usta moja opjevajte 481 Častimo te Pričesna: 135.3 Bog je tako ljubio svijet ili: 245 Moj Isuse

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Drugo čitanje Heb 4, 14-16; 5, 7-9Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Imajući velikoga Velikog svećenikakoji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere.Ta nemamo takva velikog svećenikakoji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoću pravi čas! Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Fil 2, 8-9Krist postade poslušan do smrti,smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisii darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje Iv 18, 1 – 19.42Muka Gospodina našega Isusa Kristapo Ivanu

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Veliki petak

nasilja. U svome odgovoru o kraljevstvu Isus daje i odgovor o mjestu njegova kraljevstva. Ono nije odavde, od ovoga svijeta, ali je tamo gdje se nalaze oni koji su od istine. Njegovo je kraljevstvo u zajednici onih koji slušaju njegov glas. Ovaj prvi susret završava glaso-vitim Pilatovim pitanjem: »Što je istina?« No, dočim postavi pitanje Pilat odlazi ponovo van, tužiteljima. Time pokazuje da ni ne traži od-govor na svoje pitanje nego da njime završava svoje ispitivanje optuženoga. Njegovo pitanje pokazuje i kako ga on shvaća. Moć je jedina odlučujuća zbilja. Pilat ne želi napustiti svoju razinu i svoju sigurnost u moći pa se zbog toga ne upušta na razinu iz koje Isus govori.

Sudac i tužiteljiPilat tužiteljima kaže da na Isusu ne nalazi ni-kakve krivnje. Isus za moć koju Pilat predstav-lja i štiti nije nikakva opasnost. Pilat tužiteljima nudi da im, po običaju, za Pashu pusti nekog zatvorenika. Nudi im Isusa, ali ga ne naziva njegovim imenom, nego ga naziva židovskim kraljem. U ponudi valja čuti Pilatov cinizam i izrugivanje s tužiteljima. Nudi im da im pusti Isusa s nazivom s kojim su ga oni uopće doveli da ga osudi. Tužitelji ne će pristati na ponudu. Predali su ga da bude pogubljen, a Pilat im ga hoće pustiti kao njihova kralja. Odgovor tuži-telja je bučan. Žele Barabu, a ne Isusa, pri če-mu Isusa ne imenuju. U izbjegavanju Isusova imena Pilat i tužitelji su u suglasju. Naizgled su suparnici, bore se riječima i zakonom, smatra-ju se neprijateljima, ali se u biti slažu u izbjega-

Moć i Istina

Isus je Pilatu doveden rano ujutro. Uhvaćen je u noći i najprije ga je ispitivao Ana, a po-tom veliki svećenik Kajfa. Ana je bio veo-

ma utjecajan. Bio je veliki svećenik, ali je, i na-kon što više nije obnašao tu službu, imao jaki utjecaj u hramu. Čini se da je uspio svojih pet sinova postaviti za velike svećenike, a Kajfa mu je bio zet. Ana je bio naložio Isusovo uhićenje pa je razumljivo da su ga doveli najprije nje-mu. Ana će Isusa ispitivati i onda proslijediti Kajfi. Kajfa će ga proslijediti Pilatu. Evanđelist Ivan je odnosu Pilata prema Isusu posvetio veliku pozornost. Pilat je opisan kao ciničan i podrugljiv čovjek, svezan moću. Ivan opisuje kako neprestano hoda između tužiteljâ koji su ostali vani i optuženoga koji je u dvoru, pa time scenu suđenja stavlja u svjetlo podsmje-ha. Tužitelji su prikazani kao ljudi koji se služe svim sredstvima kako bi njihovo odbacivanje Isusa završilo njegovom osudom i smrću. Ta će ih volja natjerati na priznanje rimskog cara kao svoga jedinoga kralja. Tužitelji su glavari svećenički i njihovi sluge. Ostali su vanka, jer bi ih ulazak u pogansku kuću učinio nečistima za tjedan dana, pa ne bi mogli slaviti Pashu.

Sudac i optuženiSusret Isusa i Pilata počinje Pilatovim pitan-jem: »Ti li si židovski kralj?« Ne pita ga je li kralj Izraela. Pilat je zainteresiran za politička pitanja i za moguća pitanja pobune protiv rim-ske vlasti. U razgovoru će se pokazati da Isus sebe smatra kraljem, ali i to da se kraljevstvo o kojemu govori uvelike razlikuje od kraljevstva na koje misli Pilat. Isus će Pilatu odgovoriti i na njegovo pitanje o tome što je učinio. Reći će mu da se i rodio i došao na svijet svjedočiti za istinu. U onome što je Isus govorio i činio prisu-tan je Bog. Njegovo kraljevstvo je tako Božje kraljevstvo. Pilat predstavlja moć koja stoji na sili i nasilju, a Isus u svojoj nemoći pred-stavlja Božje kraljevstvo i daje svjedočanstvo za istinu. Rimska moć je tako dospjela pred svjetlo istine u kojem se pokazuje laž moći i

MU

DR

OST

CR

KV

E

26 27

vanju Isusova imena i složit će se, unatoč svim razlikama, oko njegove osude.

Pilat tada određuje bičevanje. To je središ-nja scena suđenja. U njoj je Isus sâm. Ponižen je, izrugan i odbačen, a ipak pravi kralj. Vojnici će Isusovo kraljevstvo pod Pilatovom palicom izrugati riječima, gestama i simboli ma. Pilato-va samovolja, cinizam i zarobljenost vlastitom ulogom sasvim su vidljivi. Isusa, koga je pro-glasio nedužnim, kažnjava bičevanjem. Pilatov se cinizam ne zaustavlja na nepravednome bi-čevanju, nego ide dalje. Izvodi izbičevanoga, poniženoga Isusa, okrunjena trnovom krunom i svečano izjavljuje da na njemu ne nalazi ni-kakve krivice. Potom im kaže: »Evo čovjeka!«. Pilat je sada zajedno s tužiteljima i optuženim. Izruguje se i njemu i njima. Isusa je izbičevao, izrugao kraljevskim imenima i podrugljivim znakovima kralja, a tužiteljima ponavlja da na njemu ne nalazi krivice i izruguje im se kada im nudi da ga oni uzmu i razapnu. Time im na sarkastičan način pokazuje svoju moć i njiho-vu nemoć.

OsudaNakon što je izbjegao razgovor o istini, Pilat vodi s Isusom razgovor o moći. No, u pozadi-ni je strah. Tekst nam daje naslutiti da iza de-monstrativnoga pokazivanja moći i njezine

zloporabe stoji strah od njezina gubitka. Na Pilatovo pitanje o Isusovu podrijetlu Isus šuti. U šutnji se sluti tajna njegovoga božanskog podrijetla. Isusova šutnja tjera Pilata da se pozove na svoju moć i time pokaže da ga ne sudi po zakonu, nego po svome nahođenju. Isusov odgovor preokreće uloge. Ne odgov-ara više kao optuženik, nego kao sudac: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dana odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.« Isus Pilatovu vlast smješta u drugi kontekst. Pilat nije suveren. Iznad njega je Božja moć i Isusova će smrt u Božjemu sudu dobiti drukčiji karakter. Na-kon razgovora s Isusom Pilat je odlučio pusti-ti ga. No, kako se prije vezao svojom moći i kako nije u stanju odvojiti se od nje, učinit će suprotno od onoga što je naumio. Nemoć moćnika. Tužitelji će ga uvjetovati moću koju je on do sada pred njima pokazivao. I Pilat će im predati Isusa da se razapne.

Ivanov opis suđenja i smrti Isusove zrcali odnos svijeta prema Isusu i prema zajednici vjernika. Zajednica je pozvana u odnosu Isu-sa prema moći svijeta i nasilnoj smrti pronaći i uzor i snagu za svoj konkretni život i svoje odluke. Nadasve je pozvana da sebe i sudove svijeta vidi u perspektivi iz koje Isus nastupa i govori: u perspektivi Božjeg suda.

Ante V učković

Zrnje…»Ondje bijaše vrt, i u vrtu novi grob u koji još nitko nije bio uko-pan.« (Iv 19, 41) Isusovo tijelo polo-ženo je kao »sjeme« u »novi vrt«. Time evanđelist otajstvu Isusove smrti pridružuje sliku vrta, ono-ga vrta iz kojega je čovjek izgnan svojim grijehom. Isusova smrt pretvara njegov križ u novo »drvo života«. On je sjeme za novo sta-blo koje rađa plodom vječnosti. I Marija Magdalena, vidjevši Uskrsloga, pomislit će da vidi »vrtlara« (20, 15). Vraćeni smo u »Gospodnji vrt«, oživljeni brigom »Božanskoga vrtlara«.

O polaganju u grob evanđelisti nam donose niz važnih po-dataka. Najprije se naglašava da je Josip Gospodinovo tijelo položio u novi grob u njegovu vlasništvu, u koji još nitko

nije bio pokopan. U tome je izraženo strahopoštovanje pred ovim pokojnikom. Kao što se na Cvjetnicu poslužio magaretom na koje-mu još nitko nije jahao (Mk 11, 2), tako je i sada položen u novi grob. […] Ivan pripovijeda da je Nikodem donio smjesu smirne i aloje, »oko sto libara« (trideset kilograma). I nastavlja: »Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje, s miomirisima kako je u Židova običaj za ukop« (Iv 19, 39s). Količina je miomirisa izvanredna i prekoračuje svaku uobičajenu mjeru: to je kraljevski ukop. Ako smo u bacanju kocke za odjeću vidjeli Isusa kao velikoga svećenika, sada ga vrsta ukopa očituje kao kralja; u trenutcima kada se čini da je sve gotovo, otajstveno se očituje njegova slava.

Papa Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, II, 218-219.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Starozavjetno čitanje Izl 14, 15 – 15, 1a

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Reče Gospodin Mojsiju:»Zašto vičeš k meni? Reci Izraelcima da kre-nu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje da Izraelci mogu proći posred mora po suhu. Ja ću otvrdnuti srce Egipćana i oni će poći za njima, a ja ću se onda proslaviti nad fara-onom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konjanicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Gospodin kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima.« Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i sta-de im za leđa. Smjesti se između vojske egi-patske i vojske izraelske te postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljivaše noć tako te ne mogoše jedni drugima prići cijele noći. Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Go spodin svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio. Kad su se vode razdvojile, sinovi Izraelovi si-đoše usred mora na osušeno dno, a vode im stajahu kao bedem zdesna i slijeva. Egipća-ni: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Gospodin iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku. Zakoči kotače njihovih kola da su se jedva naprijed micali. »Bježimo od Izraelaca!« – poviču Egipćani, »jer Gospodin se za njih bori protiv Egipćana!« Tada će Go spodin Mojsiju: »Pruži ruku nad more da se vode

vrate na Egipćane, na njihova kola i konjani-ke.« Mojsije pruži ruku nad more i u cik zore more se vrati u svoje korito. Kako su Egipća-ni bježeći jurili prema moru, Gospodin ih str-moglavi usred voda. Tako vode, slijevajući se natrag, potope kola, konjanike i svu vojsku faraonovu koja bijaše pošla u potjeru za Izrael-cima u more. I ne ostade od njih ni jedan jedi-ni. Izraelci pak hodahu posred mora po suhu, a vode im kao bedem zdesna i slijeva. Tako Go-spodin u onaj dan izbavi Izraela iz šaka egipat-skih i vidje Izrael Egipćane pomorene na mor-skome žalu. Osvjedoči se Izrael o silnoj moći koju Gospodin pokaza nad Egipćanima. Narod se poboja Go spodina i povjerova Gospo dinu i njegovu sluzi Mojsiju. Tada Mojsije sa sinovi-ma Izraelovim zapjeva ovu pjesmu Gospodinu:

Otpjevni psalam Ps 15, 1-6.17-18

Pripjev: Zapjevajmo Gospodinu jer se slavom proslavio!

Poslanica Rim 6, 3-11

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo da-kle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo do-ista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskr-snuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre,

OTAJSTVO I ZBILJA 26. ožujka 2016.

Vazmeno bdjenje

Post 1, 1 – 2,2 Vidje Bog sve što je učinio: bijaše vrlo dobro.Post 22, 1-18: Žrtva praoca našeg Abrahama.Izl 14, 15 – 15,1a: Izraelci su išli suhim posred mora.Iz 54, 5-14: U ljubavi vječnoj smilova ti se Gospodin, tvoj otkupitelj.Iz 55, 1-11: Dođite k meni i duša će vam živjeti: sklopit ću s vama savez vječan!Bar 3, 9-15.32 – 4,4: Hodi putem k sjaju Gospodnjem!Ez 36, 16-17a. 18-28: Poškropit ću vas vodom čistom i dat ću vam novo srce.

Od naznačenih sedam čitaju se barem tri čitanja. Nikad se ne izostavlja čitanje iz Knjige Izlaska.

STAROZAVJETNA ČITANJA

28živo vrelo 29

opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zaje-dno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 1-2.16b-17.22-23

Pripjev: Aleluja! Aleluja! Aleluja!Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Pjesma prije Evanđelja Iv 13, 34

Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

Evanđelje Lk 24, 1-12Što tražite živoga među mrtvima?

Čitanje svetog Evanđelja po LukiPrvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše žene na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: »Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: 'Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.'« I sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima.A bile su to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu.A Petar usta i potrča na grob. Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo.Riječ Gospodnja.

28živo vrelo

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEPoklik u ophodu: 518 Bogu hvalaOtpjevni psalmi:uz 1. čitanje: 519 Pošalji Duha svojegauz 2. čitanje: 90 Čuvaj me, Božeuz 3. čitanje: 520 Zapjevat ću Gospodinuuz 4. čitanje: Veličam te, Gospodine (ŽV 4-2007)uz 5. čitanje: 150 S radošću ćete crpsti voduuz 6. čitanje: 91-92 ili XI Gospodine, ti imaš riječiuz 7. čitanje: 155 Kao što košuta žudi

Uz poslanicu: 522 AlelujaNa poč. krsne službe: 703 Litanije Svih SvetihNakon blagoslova krsne vode: 523 Sve vode GospodnjeŠkropljenje naroda: 45-47 Vidjeh voduPrinosna: 556 Krist iz groba ustade ili: 557 Pjevaj hvale, MagdalenoPričesna: 544-545 Na gozbu Kralja JaganjcaOtpust: 42 Idite u miruZavršna: 561-562 Kraljice neba

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Većina nas živi dobro poznatu dnevnu rutinu. Uz moguća iznenađenja, goto-vo sigurno znamo kako će nam teći da-

ni od jutra do večeri. Nerijetko izgledaju poput ostvarenoga prokletstva iz Ponovljenog zako-na: »Jutrom ćeš govoriti: ’Oh, da je već večer!‘, a navečer ćeš govoriti: ’Oh, da je već jutro!‘« (Pnz 28, 67b). Takvom dnevnom ritmu uglav-nom su prilagođena i liturgijska slavlja tijekom godine. Nedjeljni i blagdanski raspored tako je složen da se stignemo urediti, pripremiti sve što je potrebno, biti na misi te doći na obiteljski objed. Oni koji ne mogu prijepodne imaju mo-gućnost sudjelovati na večernjoj misi. Njihovo trajanje uglavnom je poznato, a svećenike koji se toga ne drže najčešće se izbjegava. Ponekad uobičajeni ritam narušimo tijekom večeri, pa si nauštrb noćnoga počinka dopustimo dulje zadržavanje u društvu, na koncertima ili dru-gim vrstama slavlja. Što je događanje važnije i ugodnije, a društvo draže, to vrijeme postane manje važno.

Slično je i s liturgijom vazmenoga bdjenja. Zbog njezine osobitosti čak je predviđeno da bude duga. Ugoda je zajamčena dinamično-šću, a zajedništvo naglašeno krštenjem ka-tekumena i obnovom krsnih obećanja svih vjernika. Stalna je interakcija između brojnih gesta, riječi i simbola. Vatra, svjetlo, voda, kruh, hodanje, ustajanje, sjedenje, slušanje, dijalog, pjevanje… samo su neki od elemenata ovoga veličanstvenog slavlja. U noći u kojoj se »nebesko sa zemaljskim spaja« najljepše se otkriva smisao liturgije. Ona postaje istinskim »vratima neba« preko kojih ulazimo u ono što »oko nije vidjelo ni uho nije čulo«. Nasuprot svakodnevici koja je obilježena žurbom, ne-mirom, bijedom, nasiljem i nepravdom, od-nosno svojevrsnim »životom ubogog Lazara«, ova nam liturgija svojom ljepotom, trajanjem i sjajem daje da osjetimo blaženstvo »krila Abrahamova«. I kao što u našoj svakodnevnoj komunikaciji svaka gesta ima svoje značenje, a ponekad govori više od bilo koje riječi, tako

Užitak za sva osjetilai u ovoj noći u kojoj se »nište grijesi, peru krivice, nevinost vraća palima, a radost tužni-ma«, svaka gesta ima svoju poruku i sve dobiva novi smi-sao. Sama ova noć, kako kaže Vazmeni hvalospjev, »sjaji kao dan«, a pjeva se i o »sret-noj krivici«, »potrebnu grije-hu« i »neshvatljivoj ljubavi«.

Vid, opip, okus, miris i dodirSimbolika vazmenoga bdjenja utječe na cije-lu našu osobu. Pogađa svako čulo. Osjetila su ishodišta svih naših saznanja. Bez njih se ne bismo snalazili u prostoru i vremenu, a neri-jetko bismo bili osuđeni i na tragičan svršetak. Upravo ova noć daje nam saznanje o našoj konačnoj sudbini, a tragičnosti ljudske pro-laznosti na svijetu daje pozitivan ishod. Kri-stovo uskrsnuće svemu je dalo smisao. On je svojim cjelovitim predanjem obnovio cijeloga čovjeka. Stoga su stari crkveni oci u njegovih pet rana prepoznavali pet ljudskih čula: vid, sluh, miris, dodir i okus. Ove svete noći svako od ovih osjetila »oslobođeno je bijede grijeha i opačina svijeta« te se po njima »vraća milost i pridružuje svetima«.

Naš se vid simbolično pročišćuje blago-slovom ognja i paljenjem uskrsne svijeće. Na ovom znaku Krista uskrsnuloga mi palimo svoje svijeće i prosvijetljeni idemo u mrak ži-vota donoseći mu svjetlo te moleći Gospodi-na da se »svjetlilima nebeskim pridruži« sve do dolaska »Danice koja ne poznaje zalaza«. Bistrimo ga i odričući se »Sotone, svega sjaja njegova i zavodljivosti zla«.

Sluh nam biva višestruko oplemenjen. Po-najprije veličanstvenim Hvalospjevom uskr-snoj svijeći, a potom promišljanjem »kako je Bog u prošlosti spasavao svoj narod i kako je u punini vremena poslao svoga Sina, Spasi-telja«, uz molitvu »da to vazmeno djelo spa-senja dovrši u nama punim otkupljenjem«. U

Vazmeno bdjenje

MU

DR

OST

CR

KV

E

30 31

dotaknuti vodom iz krsnoga zdenca koja »pe-re grijehe i nanovo rađa«. Jedni drugima pru-žamo ruku u znak Kristova mira.

Najsavršeniji trenutak i vrhunac jest euha-ristijska služba na stolu Gospodnjem. Isus nije slučajno izabrao blagovanje za trajni znak svoje prisutnosti među nama. Za stolom uživaju sva naša osjetila. Pri svečanome objedu trudimo se da stol bude lijep za vidjeti, stolnjak i ubru-si ugodni na dodir, hrana ukusna i mirisna, a zajedništvo ostvareno skladnim razgovorom ili pjesmom. Za razliku o drugih živih bića kojima je cilj samo zadovoljiti nagon gladi, mi ljudi u objedovanju uživamo i ostvarujemo zajedniš-tvo. Večeras uživamo u punini Gozbe Jaganj-čeve i postižemo zajedništvo s njime i među-sobno. U svjetlu Uskrsa razumijemo riječi: »Uzmite… ovo je tijelo moje… ovo je krv moja.« Tako geste noćašnje liturgije ne služe da bi raz-bile monotoniju, nego su geste samoga Uskr-sloga. On nam progovara ove noći »koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kad je Krist od mr-tvih ustao« i poručuje da cjelinom svoga bića, svim svojim osjetilima, svim svojim tjelesnim i duhovnim snagama, budemo svjedoci pobjede života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, svjetla nad tamom i dobra nad zlom.

Slavko Slišković

čitanjima slušamo oslikanu povijest spasenje koja svoj vr-hunac ima u Isusu Kristu. Pri-jelaz iz Staroga u Novi zavjet označen je pjesmom Gospod-njega rođenja »Slava Bogu na visini«, dok svijest da je on istinski Spasitelj iskazujemo radosnim poklikom »Aleluja« nakon četrdeset dana koriz-menog muka. Tu su i obnova krsnih obećanja, radosne pje-sme, zaufana molitva. Nije za-postavljen ni miris. On često

u nama budi sjećanja na određene događaje i ljude. Žar i miris vatre poziva na radost, prija-teljstvo i toplinu obiteljskog doma. Čak i tamo gdje se rijetko upotrebljava, ove noći iz kadi-onica se širi miomiris tamjana čuvanoga za samoga Boga te se tako »božansko s ljudskim povezuje«. Uskrsnu svijeću »hrani mirisni vosak što ga skupljaju marljive pčelice«, a od Boga je »primljena na ugodan miris«.

Dodiri su neizbježni. Svećenik na svijeći urezuje znak križa, slova i brojke, te zabada zrna tamjana. Svaki vjernik u ruci drži svoju svijeću. Katekumeni su poliveni, a svi ostali

Kristovo uskrsnuće ističe činjenicu da samo mjera dobra koje Bog stavlja u povijest po otajstvu Otkupljenja jest

tolike veličine da potpuno odgovara istini ljudskoga bića. Vazmeno otajstvo tako postaje konačna mjera čovjekova po-stojanja u svijetu stvorenom od Boga. U tome otajstvu nije objavljena samo eshatološka istina, punina evanđelja, tj. Ra-dosne vijesti. U njemu odsijeva i svjetlo koje se razlijeva na či-tavu ljudsku egzistenciju u njezinoj vremenitoj dimenziji te se posljedično odrazuje na stvoreni svijet. Po svome uskrsnuću Krist je »opravdao« djelo stvaranja, te osobito stvaranje čo-vjeka, u smislu da je objavio »pravu mjeru« dobra kako ga Bog shvaća na početku ljudske povijesti. Ta mjera nije samo ona koja Bog predviđa u stvaranju, a koju čovjek potom grijehom kompromitira. To je preobilna mjera u kojoj početni nacrt nala-zi svoje najviše ispunjenje (usp. Post 3, 14-15). U Kristu čovjek je pozvan na nov život, život sina u Sinu, savršen izraze Božje slave: »gloria Dei vivens homo – slava Božja je živi čovjek«.

Sv. Ivan Pavao II., Sjećanje i identitet, 32.

Zrnje…Odlazak pobožnih žena na Isusov grob u rano jutro govori o njihovoj hrabrosti i ujedno o strahu. Potreb-na je hrabrost za odlazak na grob u tim trenu t cima. No, to je i vrijeme skrivanja: odlaze u vrijeme kada su sigurne da ih ondje nitko ne će zate-ći. Hrabrost pred Bogom i strah pred ljudima. I jedno i drugo prolaze kroz preobrazbu: hrabrost pred Bogom ra-đa poniznošću; strah pred ljudima prerasta u snagu svjedočanstva. Na-laze prazan grob i susreću »dva čo-vjeka u blistavoj odjeći«. Slušaju-ći njih »sjetiše se riječi njegovih«. Uskrsli se otkriva u preobraženu čovještvu, u riječi svjedočanstva, u srcu otvorenu za dar vjere.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Ulazna: 525.1 Doista uskrsnu Gospodinili: 553 Uskrsnu Isus doistaOtpj. ps.: 531 Ovo je dan (www.hilp.hr) Posljednica: 538 Žrtvi uskrsniciPrinosna: 555 Gospodin slavno uskrsnuPričesna: 542.1 Žrtvovan je Krist (ili ŽV 4-2006) ili: 544-545 Na gozbu Kralja JaganjcaZavršna: 561-562 Kraljice neba

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

27. ožujka 2016.

Nedjelja Uskrsnuća GospodinovaUlazna pjesmaDoista, uskrsnu Gospodin.Njemu slava i vlastu vijeke vjekova.

Lk 24, 34; usp. Otk 1, 6

Zborna molitvaBože, ti si danas po svojem Jedinoro-đencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu. Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 10, 34a.37-43S njime smo zajedno jeli i pilipošto uskrsnu od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Prozbori Petar i reče:»Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svje-doci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svje-docima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovi-jedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svje-doče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 1-2.16-17.22-23Pripjev: Ovo je dan što ga učini Gospodin,

kličimo i radujmo se njemu.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,Gospodnja se proslavi desnica!Ne, umrijeti neću, nego živjetii kazivati djela Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Drugo čitanje Kol 3, 1-4Tražite što je gore, gdje Krist sjedi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola KološanimaBraćo: Ako ste suuskrsli s Kristom,tražite što je gore,gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!Kad se pojavi Krist, život vaš,tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja 1Kor 5, 7b-8aŽrtvovan je Krist, Pasha naša! Zato svetkujmo u Gospodinu!

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, dar što ga na dan Vazma radosni prinosimo za žrtvu, kojom se tvoja Crkva nanovo rađa i hrani. Po Kristu.

32živo vrelo 33

Braćo i sestre, uskrsnućem svoga Sina Bog je obasjao svijet svjetlom vječnoga života. S vjerom zazovimo nebeskoga Oca da i nas ispuni uskrsnom radošću i rasvijetli tamu koja je u našim srcima. Molimo zajedno:

Bože, izvore života, usliši nas.1. Oče nebeski, ti si nad Isusovim praznim grobom

rasvijetlio vjeru prestrašenih učenika: oslobodi svoju Crkvu od straha pred budućnošću i okrijepi ju Kristovim Duhom da svakomu čovjeku svjedoči nadu u život vječni, molimo te.

2. Oče nebeski, ti si po uskrsnuću svoga Sina obnovio svijet novim stvaranjem: daj svojim vjernima da uvijek žive snagu novosti koja pobjeđuje grijeh te budu graditelji novoga svijeta, molimo te.

3. Oče nebeski, ti si vjeru Crkve utemeljio na svjedočanstvu svetih apostola: okrijepi nam vjeru da svojim životom i sami budemo svjedoci tvoje ljubavi, koja spasava svijet, molimo te.

4. Oče nebeski, svjetlom koje rasvjetljuje tamu smrti obasjaj tugu svih koji se osjećaju samima i ojađenima, a kršćane nadahni da im po djelatnoj ljubavi očituju tvoju blizinu, molimo te.

5. Oče nebeski, snagom Kristova uskrsnuća privedi u nebesko blaženstvo braću i sestre od kojih se po smrti rastadosmo, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše molitve. Oživi nam vjeru i okrijepi nadu da ćemo jednom biti dionici tvoje vječne slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Evanđelje Iv 20, 1-9Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuPrvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče:»Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«Uputiše se onda Petar i onaj drugi učeniki dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaŽrtvovana je Pasha naša, Krist: zato svetkujmo s beskvasnim kruhom čistoće i istine, aleluja.

1Kor 5, 7-8

Popričesna molitva Bože, obnovio si svojuCrkvu vazmenim otajstvi-ma: štiti je trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

R ečenica »Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih«, ko-ja stoji na kraju današnjega odlomka iz

evanđelja, na prvi pogled kao da se ne uklapa u tekst na koji se odnosi. To izgleda tako zato što ona slijedi neposredno nakon izjave da »onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob vidje i po-vjerova«. Premda u toj rečenici predmet vjere nije naveden, čitav kontekst sugerira da se radi o vjeri u Isusovo uskrsnuće, pa je čudno da baš nakon te izjave stoji onaj spomenuti zaključak o nepoznavanju Pisma kao glavnoga svjedoka Isusova uskrsnuća.

No, taj zaključak možemo lakše protumači-ti shvatimo li ga kao odgovor na pitanje: zašto su prvoga dana u tjednu nakon Isusove muke i smrti Marija Magdalena, Šimun Petar i drugi Isusov ljubljeni učenik reagirali tako kao da ni-su ni pomislili na to da je Isus uskrsnuo?

Marija Magdalena Marija Magdalena prva je došla na Isusov grob i kad je vidjela da je kamen s groba dignut, a grob prazan, pomislila je ono što bi svatko u tome trenutku pomislio: netko je provalio u grob i ukrao pokojnikovo tijelo. Kad je to vi-djela, odmah je otrčala i javila Isusovim učeni-cima. Ali, tko je bila Marija Magdalena?

Zanimljivo je da se u Evanđelju po Ivanu prije ovoga događaja ona poimence spominje samo u Iv 19, 25, gdje se nabrajaju žene koje su stajale pokraj Isusova križa. Tek malo kasnije, u Iv 20, 11-18, detaljno je opisan njezin susret s uskrslim Isusom. Iz Evanđelja po Ivanu o njoj ne doznajemo ništa drugo. Poistovjećivanje s preljubnicom koju je Isus spasio od smrti (usp. Iv 8) plod je kasnijih maštovitih tradicija, a je-dino evanđelist Luka izričito tvrdi da je Isus iz nje izagnao sedam đavola (usp. Lk 8, 2).

Čini se, stoga, da Evanđelist Ivan piše za čitatelje kojima je slučaj Marije Magdalene poznat i da se radi o osobi koja je bila Isusu životno zahvalna. Za razliku od drugih evanđe-lista, Ivan čak ne spominje druge žene na Isu-

»Uskrsnuo treći dan po Svetome pismu«

Nedjelja Uskrsnuća

sovu grobu u uskrsno jutro, kao ni razlog Ma-rijinoga dolaska. Isusovo mrtvo tijelo već su prije pokopa miomirisnom pomasti pomazali Nikodem i Josip iz Arimateje, pa sve navodi na zaključak da je Marija Magdalena došla na Isusov grob samo zato što je htjela biti s nji-me i poslije smrti. Ona je to učinila u okvirima svojih ljudskih mogućnosti. Došla je na mjesto gdje je bilo položeno Isusovo mrtvo tijelo i svo-je zajedništvo s njime mogla je izraziti samo plakanjem. A kad je došla na prazan grob, plač je postao još mučniji jer joj, kako je mislila, Isusa nije otela samo smrt, nego, eto, i neki be-zobzirni ljudi koji nemaju poštovanja ni prema grobovima. No, da je u tome trenutku pozna-vala Pismo, misli Marije Magdalene nadišle bi okvire negativnih ljudskih iskustava i odrazile vjeru u Boga koji svoj narod izbavlja iz svakoga ropstva, pa tako i ropstva smrti.

Vjera učenikâŠimun Petar, na riječi Marije Magdalene, za-jedno s drugim učenikom trči prema Isusovu grobu. Što je išao vidjeti? Je li htio provjeriti Marijine riječi ili je htio vidjeti do koje je mjere Isusov grob oskvrnut? Posljednji spomen Petra prije ovoga događaja bilo je njegovo treće zata-jenje kada je zanije-kao da je bio zajedno s Isusom u Maslin-skome vrtu, a tada je,želeći zaštiti Isusa, čak isukao mač i udario slugu Veli-kog sve ćenika (usp. Iv 18, 10.27). Odnos Isusa i Petra opisan je puno detaljnije nego što je to slučaj s Marijom Magdale-

MU

DR

OST

CR

KV

E

34živo vrelo 35

Zrnje…

nom. Znamo da će na koncu sve završiti u miru i ljubavi, ali se radi o veoma složenu odnosu, punom obrata koji se tradicionalno povezuju s Petrovom naglom naravi. Međutim, kod Petra se pokazao još jedan nedostatak koji je trebalo popraviti. On još nije upoznao Pismo kao čvr-sto tlo svoje vjere u uskrsloga Krista.

Ljubljeni učenik jedini je za koga se u ovo-me događaju izričito kaže da je vidio i povjero-vao nakon što je ušao u Isusov grob. Premda ja došao na grob prvi, ušao je u nj tek nakon Petra i mogao je vidjeti povoje gdje leže i ubrus s Isu-sove glave, napose svijen na jednome mjestu. Jesu li povoji i ubrus dostatni da bi povjerovao u Isusovo uskrsnuće? U svakom slučaju to što su ostali u grobu pomalo je čudno. Kradljivci leševa vjerojatno ne bi odmatali mrtvo tijelo u grobu. Lakše bi ga bilo odnijeti u povojima. Stoga ovaj detalj u kršćanskoj tradiciji odavno ima snagu znaka da je Isusovo uskrslo tijelo, izišavši iz povoja, izišlo iz okova materijalnog svijeta. No, prihvaćanje znaka povoja i ubrusa u tome značenju stvar je osobne vjere ljublje-noga učenika koja se ne može nametati drugi-ma, jer se odmah može postaviti i drugo pita-

Kada u čovjeku nestane vjere u vječnost, kada se dade voditi mišlju da nije moguće živjeti vječno, tada on svu svoju brigu usmjerava prema nastojanju da živi 'dobro'. Uklanjajući horizont vječnosti i želeći »živjeti dobro«, čovjek pretvara život u sebičnu i nepoštednu borbu. Gdje se želi samo »živjeti dobro«, nestaje dobrota, gubi se potreba za drugim i osjećaj da smo potrebni drugima. Doista, samo vječnost preobražava vrijeme. Naš život pokazuje vjerujemo li u vječnost ili ne.

Za vjernika vječnosti nije tek neka nada; ona je i pri-sutnost. Možemo ju iskusiti; svaki put kada ispovije-

damo vjeru u Krista, jer tko u njega vjeruje, već posjeduje život vječni (usp. 1Iv 5, 13); svaki put kad primamo pri-čest, jer nam se u njoj daje »zalog buduće slave«; svaki put kada slušamo riječi Evanđelja, koje su »riječi života vječnoga« (Iv, 6, 68). Također sv. Toma Akvinski kaže: »Milost je već početak slave.« Ova prisutnost vječnosti u vremenu zove se Duh Sveti. On je nazvan »zalogom naše baštine« (Ef 1, 14; 2Kor 5, 5), a dan nam je da bismo, pri-mivši prvine dara, žudjeli za puninom. […] Između života u vremenu i vječnoga života stoji odnos analogan onomu koji postoji između zametka u majčinu krilu i djeteta koje je došlo na svijet.

Raniero Cantalamessa, Come la scia di un vascello, 112.

nje: zašto je trebao biti dignut kamen s groba? Zar uskrsli Isus nije mogao izići kroz zatvorena grobna vrata?

Naravno da jest. Kamen s groba nije dignut da bi Isus mogao izići iz groba, nego da bi oni koji ga u grobu traže u nj mogli ući i uvjeriti se da on nije ondje. A odgovor na pitanje tko je digao kamen s groba nalazi se u cjelini Pisma koje od prve do zadnje stranice svjedoči o Bo-gu koji nije Bog mrtvih nego živih, kako je sam Isus, pozivajući se na Pismo, argumentirao vje-ru u uskrsnuće u raspravi sa Saducejima, kao predstavnicima onih koji ne vjeruju u uskr-snuće (usp. Mk 12, 18-27). Tako nam današnje evanđelje predstavlja svjedočanstvo Svetoga pisma kao glavni argument vjere u uskrsnuće.

Prisjetimo se, na kraju, da istu argumenta-ciju rabimo svaki put kada u Vjerovanju ispo-vijedamo vjeru u Isusa Krista koji je »uskrsnuo treći dan po Svetome pismu«. To je ujedno i jedino mjesto gdje se Sveto pismo u Vjerova-nju spominje, što znači da poznavanje Pisma na os obit način hrani glavni sadržaj kršćanske vjere: Isusovo uskrsnuće od mrtvih.

Domagoj Runje

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Ulazna: XIX Radujte se, kršćaniOtpj. ps.: 527 Zahvaljujte Gospodinu

(www.hilp.hr)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 542.2 Prinesi ruku ili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 556 Krist iz groba ustade

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Druga vazmena nedjeljaUlazna pjesma Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom,da po njemu uzrastete na spasenje, aleluja.

1Pt 2, 2

Zborna molitvaBože vječnog milosrđa, ti svake godine vazmenim slavljem užižeš vjeru svog svetog naroda. Umnoži u nama milost da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 5, 12-16Povećavalo se mnoštvo onih što vjerovahu.

Čitanje Djela apostolskihPo rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu. Svi su se jed-nodušno okupljali u trijemu Salomonovu. Nitko se drugi nije usuđivao pridružiti im se, ali ih je narod veličao. I sve se više pove ća-valo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i po-steljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A slijegalo bi se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsje-dnute od nečistih duhova, i svi bi ozdravljali.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 2-4.22-27aPripjev:

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!

ili: Aleluja!Neka rekne dom Izraelov:»Vječna je ljubav njegova!«Neka rekne dom Aronov:»Vječna je ljubav njegova!«Svi koji se Gospodina boje neka reknu:»Vječna je ljubav njegova!«

Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!Ovo je dan što ga učini Gospodin:kličimo i radujmo se njemu!

Drugo čitanje Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova.

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu:bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova. Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. Govoraše: »Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama.«Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom. Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreći: »Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe smrti, i podzemlja. Napiši dakle što si vidio: ono što jest i što se ima dogoditi poslije.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 20, 29Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

Darovna molitvaPrimi, molimo, Gospodine, prinos svojih vjernika.Oni su se priznanjem vjere i krštenjem nanovo rodili:daj da postignu vječno blaženstvo. Po Kristu.

3. travnja 2016.

36živo vrelo 37

Braćo i sestre, s pouzdanjem se utecimo Bogu, izvoru života, da nas oslobodi sumnji te nas ispuni vjerom i čvrstom nadom u život vječni. Molimo zajedno:

Gospodine, učvrsti nam vjeru.1. Za Crkvu u svijetu: ispuni ju svjetlom Duha

Svetoga da trajno raste u spoznanju Kristova lica te bude mjesto susreta s tobom za sve ljude, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: učvrsti ih u svojoj istini i okrijepi u poslanju koje im povjeravaš; daj da mudrost evanđelja uvijek nadahnjuje sve njihove brige i nastojanja, molimo te.

3. Za braću ljude koji žive u siromaštvu i nesigurnosti života: vrati radost na njihova lica; u svim odgovornima pobudi istinsku brigu za njih, a nas nadahni na djelotvornu ljubav i blizinu prema svim potrebitima, molimo te.

4. Za mlade koji će ove godine u sakramentu potvrde primiti puninu Duha Svetoga: pripravi im srca za taj uzvišeni Dar, a njihove obitelji učini domom molitve i živoga svjedočenja vjere, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: izliječi nas od sumnji u vjeri, obnovi nam pouzdanje u tebe i pomozi da te uvijek umijemo pronaći u zajedništvu Crkve, molimo te.

Primi, Oče nebeski, molitve svoje Crkve. Oslobodi nas svega što je nedostojno dara vječnoga života i obnovi nam snagu vjere da uvijek umijemo prepoznavati tvoju blizinu i hoditi putem spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKAEvanđelje Iv 20, 19-31Čitanje svetog Evanđelja po IvanuUvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvo-rili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpu štaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanae-storice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vi-dim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne sta-vim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaPrinesi ruku i opipajgdje bijahu čavli, i ne budi nevjerannego vjeran, aleluja.

usp. Iv 20, 27

Popričesna molitva Svemogući Bože, daj da pričest vazmenog otajstvatrajno djeluje u našoj duši.Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

MU

DR

OST

CR

KV

E

Apostolu Tomi »Blizanac« nije jedini nadimak. Na temelju današnjega evan-đeoskog odlomka u tradiciji Crkve

Toma je prepoznat i kao »Nevjerni«. Moramo priznati da to nije baš simpatičan nadimak za Isus ova apostola. Ne znamo jesu li ga tako zva-li ostali apostoli. Bilo kako bilo, svi koji smo išli na vjeronauk znademo tko je Nevjerni. I htjeli – ne htjeli, nekako imamo osjećaj kao da je taj Isusov učenik manje vrijedan od ostalih uče-nika, da je ’crna ovca‘ u inače vjernom stadu. Jer, eto – nije vjerovao. Možda se u nama po-javi čak i (oprezna) osuda Tomine nevjere dok istovremeno našim ušima i našoj taštini godi rečenica: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«, jer u njoj nastojimo prepoznati sebe. A nevjera i sumnja su grijeh.

Tomina hrabrost i kritičnostJa pak moram priznati da mi je Toma zbog svoje suzdržanosti i sumnjičavosti najsimpa-tičniji i najdraži među apostolima jer u nje-govoj nevjeri prepoznajem dvije kvalitete koje ponekad nedostaju nama koji navodno vjeru-jemo. Toma je hrabar i nije lakovjeran. I zato držim da mu je nadimak »Nevjerni« na ponos, a ne na sramotu.

Učenici koji su bili zajedno (bez Tome) kad se Isus prvi put pojavio nisu očekivali Isusa. Zatvorili su se jer su se bojali. Toma je očito bio hrabriji kad se usudio izaći. Vjerojatno je imao potrebu na svoj način sebi ’posložiti‘ sve što se tih dana dogodilo s Isusom. Procijenio je da mu strah, neizvjesnost i razočaranost skupine ljudi u tom preslagivanju mogu bi-ti samo smetnja pa je zbog napete situacije i možebitnih histeričnih scena među prestraše-nim učenicima i izišao da se od toga makne i malo razbistri glavu. Zbog toga nije čudno što nije vjerovao kad su mu učenici govorili da su vidjeli Isusa. Vjerojatno je mislio da od tuge i straha fantaziraju. Ili da su nasjeli na glasine koje je i sâm već čuo u gradu. Uglavnom, on je apostole poznavao i valjda je s razlogom pro-

Nevjerni Toma i tračevi

cijenio da im nije za vjerovati. Zato mi se taj sumnjičavi Toma čini najnormalnijim među učenicima. Toma je realan i iskren, čovjek koji je razmišljao svojom glavom. Jasno je da se u pitanjima vjere ne može dokazivati, jer inače se ne bi radilo o vjeri nego o znanju. Ali ne smi-je se niti prihvaćati ’zdravo za gotovo‘ sve ono što nam se u životu nudi. Osobito kada je riječ o pitanjima vjere, u vremenu lova na senzaci-je. Mislim da nam tu Toma može dati nekoliko vrijednih savjeta za život i da nam svojim po-našanjem, opisanim u Evanđelju, pruža dobar primjer jer ne čini ništa loše. On je jednostav-no kritičan. Imao je dovoljno hrabrosti sum-njati da bi došao do istine. Nije se dao navući na tračeve i brbljarije koje su se mogle čuti po ulicama. Niti je bio lakovjeran. Može biti da je već prije skupo platio svoju lakovjernost, pa je postao oprezan. A osobito nije želio vjerova-ti nešto što se čini nerazumnim, kao što je to uskrsnuće od mrtvih.

Čini mi se da su upravo Tomina hrabrost i sumnjičavost ono što nam nedostaje u svakod-nevnom životu, bilo da se tiče naših međuljud-skih odnosa, bilo da se radi o stvarima vjere. Kad bismo svi vjerovali samo ono što smo vi-djeli vlastitim očima i dodirnuli vlastitim ruka-ma, svijet bi bio siromašniji za mnogo tračeva, kleveta i rušenja tuđih dobrih glasova. No, ne kaže li Isus da su blaženi upravo oni koji vje-ruju, a nisu vidjeli, dakle oni koji ne nastupaju

38 39

Zrnje…

MU

DR

OST

CR

KV

E

kritički i nisu suzdržani poput Tome? Gdje za-vršava lakovjernost i počinje nevjera? Možda je to teško pitanje. Možda nam može pomoći promišljanje o tome koja je razlika između gla-sina i izvješća apostolâ kojima Toma u prvome susretu nije vjerovao?

GlasinePo čemu prepoznajemo glasine, trač, ogova-ranje, klevetanje? Oni uglavnom počinju ovim ili sličnim rečenicama: »Priča se da…«, »Čuo/čula sam da…«, »Navodno je susjed učinio…«, »Izgleda da im se dogodilo…«, »Najvjerojatni-je je ona završila s njim…«, »Moj brat poznaje nekoga čija poznanica ima sestru koja je čula od svog prijatelja…«. Mogućnosti su neiscr-pne. Svim ovim formulacijama zajedničko je jedno: ne navodi se izvor navodne informacije, ili se izvor čak namjerno prešućuje ili skriva. Glasine žive od toga da se njihov izvor gubi u ništavilu. Zato se njih ne može opovrći. Komu će se dokazati suprotno, ako se ne zna tko ime-nom i prezimenom stoji iza glasine? Onaj tko širi glasine, čini sve da one ostanu neprovjer-ljive. Nadalje, glasine uvijek šire nešto nega-tivno. Ništa se ne širi tako brzo kao trač. Bilo ulicama grada, bilo u kružocima pri ispijanju kave, bilo u crkvenim klupama.

Sumnja može biti stanje protivno vjeri, ali može biti i put produbljenja vjere, put na kojemu se nadilaze nesigurnosti i tame. Vjera se sa sumnjom stalno susreće i suočava. Štoviše, vjeru se često živi kao »umijeće sumnje«, sumnje koja ne razočarava nego traga i vodi naprijed. Bojim se vjere koja nikada nije prošla kroz iskustvo sumnje, kroz traganje, kroz žudnju za većom sigurnošću i koja se nije nikada razočarala u vlastitu sigurnost.

Credo apostola Pavla (1Kor 15, 3-11) opisuje ukazanje Uskrslo-ga grčkom riječju óphthe, koju redovito prevodimo s »uka-

za se«; ili točnije: »dao se vidjeti«. Ta formulacija očituje da se ovdje radi o nečemu različitom: Isus poslije Uskrsnuća pripada području stvarnosti koja izmiče našim osjetilima. Samo je tako moguće objasniti neprepoznatljivost Isusa, koju složno spomi-nju sva evanđelja. Ne pripada više svijetu shvatljivom po osje-tilima, nego Božjemu svijetu. Može ga vidjeti samo onaj komu on sam to dopusti. U taj način gledanja uključeni su srce, duh i čovjekova unutarnja prostodušnost. Već u svagdanjemu životu gledanje nije tek jednostavan proces, kako to općenito držimo. Dva čovjeka koji istodobno promatraju izvanjski svijet rijetko vide isto. Osim toga, uvijek se vidi iznutra. […] Nešto slično je istinito i za uskrsloga Gospodina: očituje se osjetilima, a ipak može samo potaknuti osjetila koje vide više nego po osjetilima.

Kard. Joseph Ratzinger, Hod prema Uskrsu, 150-151.

SvjedočanstvoKod susreta apostolâ s Tomom stvar je potpu-no drugačija: »Vidjeli smo Gospodina.« Jed-nostavno i jasno. Mi smo ga vidjeli. Mi stojimo sa svojim osjetilima i razumom iza toga što ka-žemo. Tu nije riječ o glasini, nego o pozitivnoj radosnoj vijesti koja se iznosi bez senzacije. Zato niti mi nismo lakovjerni ako vjerujemo riječima evanđelista bez da smo Isusa vidje-li kao apostoli. A ono zašto mi je Toma drag i simpatičan jest njegova čežnja koju svi mi osjećamo: da ne vjerujemo samo riječima apo-stolâ i Crkve, nego ga i sami želimo susresti i doživjeti. Da je to moguće, dokazuju nam toli-ki mistici i svetci, koji su rođeni poslije Isusa, a ipak su ga osobno doživjeli i susreli. I tek kad ga tako doživimo u životu, moći ćemo reći da zaista vjerujemo. Da bismo prepoznali takve trenutke susreta, moramo biti otvoreni za one trenutke u životu kada se nalazimo u ’slijepoj ulici‘, a iznenada nam se dogodi oslobođenje; stvar se jednostavno riješi kao sama od sebe. Ni sami ne znamo kako, ali osjećamo kao da je s našega ’groba‘ odvaljen teški kamen i ponov-no smo oživjeli. Ako u tome prepoznamo Božji zahvat, moći ćemo i mi s Tomom reći: »Gospo-din moj i Bog moj!«

Nenad Malović

40 živo vrelo40

Molitva Svetomu Licu

Gospodine Isuse, poput prvih apostola,kojima si rekao: »Što tražite?«

i koji su prihvatili tvoj poziv: »Dođite i vidjet ćete.«,prepoznajući te kao Sina Božjega,iščekivanoga i obećanoga Mesiju za otkupljenje svijeta,i mi te, tvoji učenici u ovome teškom vremenu,želimo slijediti i biti ti prijatelji,privučeni sjajem tvoga uvijek novoga Lica,otajstvenoga zrcala neizmjernoga Božjeg milosrđa.Dopusti nam da ga razmatramo očima duha i srca:lice Sina, odsjaj slave Očeve i otisak Bića njegova (usp. Heb 1, 3),ljudsko lice Boga koji je ušao u povijest,da bi razotkrio obzorja vječnosti, tiho lice Isusa trpećega i uskrsloga,koji – ljubljen i prihvaćen – preobražava srce i život.»Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene.« (Ps 27, 8-9)Koliko je puta tijekom stoljeća i tisućljeća među vjernicima odjeknuo taj gorljivi zaziv psalmista!Gospodine, i mi ga vjerom ponavljamo:»Čovječe boli, od koga svatko lice otklanja« (usp. Iz 53, 3),ne skrivaj od nas lica svoga!S vrela tvojih očiju, koje nas gledaju nježno i sućutno,želimo crpiti snagu ljubavi i mira koja nam pokazuje put životai odvažnost da te slijedimo bez straha i polovičnosti,da bismo postali svjedocima tvoje Radosne vijestidjelima prihvaćanja, ljubavi i opraštanja.Sveto lice Kristovo, Svjetlo koje raspršuješ tame sumnje i tuge,Živote koji si zauvijek odagnao moć zla i smrti,Otajstveni pogledu, koji se ne prestaješ spuštati na ljude i narode,Lice, skriveno u euharistijskim znakovimai u pogledu onih koji žive s nama,učini nas Božjim hodočasnicima na ovome svijetu,žednima beskonačnosti i spremnima za susret posljednjega dana,kada ćemo te vidjeti licem u lice (1Kor 13, 12)i moći te zauvijek razmatrati u nebeskoj slavi.Marijo, Majko Svetoga Lica, pomozi nam imati »nedužne ruke i čisto srce«,ruke prosvijetljene istinom ljubavi i srca zahvaćena božanskom ljepotom,kako bismo se – preobraženi susretom s Kristom – darivali siromašnima i svima koji trpe,na čijim se licima odražava tajanstvena prisutnost tvoga Sina Isusa, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

(Ova se molitva pripisuje papi Benediktu XVI. koji je 1. rujna 2006.pohodio svetište u Manoppellu, gdje se čuva čudesan prikaz Kristova lica.)

Naša � danja

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

NARUDŽBE

e-mail: narudzbe@hilp.hrtel: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

Marc Chagall