Lui, Tena
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveuilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:207803
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek
Filozofski fakultet
Tena Lui
Diplomski rad
Osijek, 2018.
Filozofski fakultet Osijek
Katedra za staru hrvatsku knjievnost
Jednopredmetni studij Hrvatskoga jezika i knjievnosti
Tena Lui
Diplomski rad
povijest knjievnosti
Osijek, 2018.
3
SAETAK
U radu je u središtu pozornosti istraivanje pojavnosti grijeha i molitve u hrvatskim baroknim
religioznim poemama. Barok se kao knjievno razdoblje u hrvatskoj knjievnosti odlikuje
etirima primarnim anrovima (ep, lirika, poema, melodrama) u kojima je nezaobilazna tema
prolaznosti ovozemaljskoga ivota, a na stilskoj razini kienost, odnosno raznolikost stilskih
figura i postupaka. Religioznim se poemama nastoji ljude usmjeriti na pravi put, prema
nebeskom, vjenom ivotu. Pisci u svojim poemama opisuju obino grešnika koji ivi
raskošnim ili neudorednim ivotom nakon ega doivljava preobraenje, kaje se
prolijevanjem suza, pokajanjem i molitvom zadobiva milost Boju. U radu se analiziraju etiri
hrvatske religiozne poeme: Suze sina razmetnoga Ivana Gundulia, Mandalijena pokornica
Ivana Bunia Vuia, Uzdasi Mandalijene pokornice Ignjata urevia i Sveta Roalija
Antuna Kanilia. Istraivanjem motiva grijeha i molitve eli se argumentirati da su oni
sastavni dio religioznih poema jer je svakom grešniku, koji eli da mu grijeh bude oprošten,
potrebna molitva i vrsta vjera u Boga. Navedena je tvrdnja potkrijepljena navodima iz
analiziranih knjievnih predloaka.
Kljune rijei: barok, religiozna poema, grijeh, molitva, Ivan Gunduli, Ivan Buni Vui,
Ignjat urevi, Antun Kanili
6. MANDALIJENA POKORNICA IVANA BUNIA VUIA..............................22
7. UZDASI MANDALIJENE POKORNICE IGNJATA UREVIA..................30
8. SVETA ROALIJA ANTUNA KANILIA........................................................39
1. UVOD
U radu se istrauju grijeh i molitva u hrvatskim baroknim religioznim poemama. Kao
knjievni predlošci za analiziranje navedenih motiva posluile su etiri hrvatske religiozne
poeme: tri poeme dubrovakih pisaca i jedna poema slavonskoga pisca. Rije je o Suzama
sina razmetnoga Ivana Gundulia, Mandalijeni pokornici Ivana Bunia Vuia, Uzdasima
Mandalijene pokornice Ignjata urevia te o Svetoj Roaliji Antuna Kanilia. U radu se
najprije govori o pojmu baroka, ija su glavna obiljeja nagomilanost stilskih figura, kienost
te prolaznost ovozemaljskog ivota. Zatim se opisuje recepcija baroka u europskoj i hrvatskoj
knjievnosti te se navode dominantne stilske figure u baroku, kao što su antiteza, figure per
adjectionem, apostrofa, poredba, metafora te stilski postupak concetto. Nadalje, govori se o
religioznoj poemi kao popularnom baroknom anru, navode se njezina obiljeja koja se zatim
oprimjeruju u etirima hrvatskim religioznim poemama. U poemama se istrauje pojavnost
molitve i grijeha koja je potkrijepljena citatima. U svakoj od njih pojavljuje se razliiti
grešnik, a sve ih spaja jednak put od grijeha do preobraenja i zadobivanja milosti Boje.
6
2. BAROK U EUROPSKOJ KNJIEVNOSTI
Barok obuhvaa razdoblje 17. stoljea, a isto tako oznaava i pojam koji se odnosi na likovnu
umjetnost, marinizam (prema Giambattistu Marinu), seentizam (sedamnaesto stoljee) te
manirizam (manira renesansnog stvaralaštva prilagoena duhu vremena). S druge strane,
pojam barok koristi se u negativnom smislu, odnosno kao neprirodan i lani stil u kojem
prevladava smijeh. U tom razdoblju bio je svojstvena knjievna moda zbog toga što je piscu
bilo vanije kakav e dojam ostaviti na itatelje, nego kakvo djelo doista jest (Sabli Tomi,
1990: 571). Osim toga, barok kao pojam ne predstavlja za sve istu oznaku, stoga se moe
protumaiti na više naina:
a) ideologija katolike obnove smatra ga za sistem knjievnih i umjetnikih postupaka i
strujanja;
b) barok – potonulo kulturno dobro;
c) razdoblje koje svoju realizaciju nalazi u baroknim anrovima (epu, lirici, melodrami i
poemi);
d) stil u knjievnosti (Sabli Tomi, 1990: 571).
U Europi se barok, kao i u Hrvatskoj, pojavio u razliito vrijeme. Naime, u dinaminijim
nacionalnim knjievnostima, kao što su talijanska, španjolska i francuska, njegova se pojava
povezuje s djelovanjem pisaca iz generacije Giambattiste Marina, Gongore, Theophilea de
Viaua, koji su vrhunac svoje knjievne zrelosti dosegli oko 1600. godine. Barok se afirmirao
nešto kasnije u Nizozemskoj i u protestantskom dijelu Njemake (Kravar, 1993: 45). Kravar
smatra da je u europskoj knjievnosti barok vidljiv na literarnom supstratu razliitih
generikih obiljeja (Kravar, 1993: 46). To znai da se kao glavni pokazatelj baroka u
razvijenijim nacionalnim knjievnostima zamjeuju knjievna djela koja pripadaju rodovima i
vrstama umjetnike knjievnosti, odnosno lirske pjesme, epovi, drame, dok su na rubnom
dijelu europskog knjievnog 16. i 17. stoljea naješe prisutne knjievne vrste
srednjovjekovnog podrijetla, kao što su crkvena pjesma, propovijed te verzificirana molitva.
Vano je ukazati na pojavu nove knjievne mode koja se proširila u više europskih sredina, a
prvenstveno u Italiji i Španjolskoj oko 1600. godine. Ta se moda oznaavala nazivom stile
acuto i obiljeila je novi nain ovladavanja retorikim i pjesnikim ukrasom. Glavno obiljeje
te mode jest oslon na retoriku, tonije na retoriko uenje o ornatusu. Stoga retorike figure
7
imaju vanu ulogu, prvenstveno tropi, odnosno metafora, hiperbola te odreeni oblici
metonimije, ali i figure per adjectionem, kao što su antiteza, poliptoton i paregmenon (Kravar,
1993: 47). Osim toga, za najznatniju stilsku tendenciju 17. stoljea vana je njezina mobilnost
i ingenioznost kako bi se proširila na tekstove razliitih generikih obiljeja (Kravar, 1993:
47). Dakle, barok se proširio kao knjievna moda i obuhvaao ue nacionalne pojmove zbog
ega bi se prema mišljenju nekih znanstvenika trebao shvaao kao stil (Z. Kravar).
3. BAROK U HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI
Kad je rije o recepciji baroka u hrvatskoj knjievnosti, svakako je vano spomenuti
doktorsku disertaciju Dragutina Prohaske Ignjat ori i Antun Kanili – studija o baroku u
našoj knjievnosti. Prohaska u svom djelu donosi temeljna obiljeja baroknih postupaka, kao
što su: razmišljanje o Bogu kao strogom sucu i krvniku koji kanjava grešnike, hiperbola,
antiteza, figurativnost, metafora i metonimija (Sabli Tomi, 1990: 571). Prema tome,
navedeni barokni postupci obuhvaaju temeljne ideje artificijelnosti koja je odlika baroka.
Nadalje, Pavao Pavlii u knjizi Rasprave o hrvatskoj baroknoj knjievnosti oznaava barok
kao knjievno razdoblje s jedinstvenom imanentnom poetikom, sa cjelovitim sistemom
knjievnih norma koje diktiraju odnose izmeu knjievnih i neknjievnih tekstova, izbor i
hijerarhiju knjievnih vrsta, funkcije stila, hijerarhijske relacije meu komponentama
knjievne strukture i društvenu funkciju knjievnosti. Na kajkavsku i slavonsku knjievnost 17.
i 18. stoljea, odnosno na njihove tekstove proete baroknim obiljejima do danas se gledalo
sa stajališta posve drukijih koncepcija baroka (Kravar, 1993: 40).
U radu Matka Peia Barok i rokoko u djelu Antuna Kanilia naziv barok obuhvaa velik
raspon stilskih, tematskih i idejnih kvaliteta knjievnog djela, a njegovu unutrašnju formu
odreuje ideja uzajamne eksplikacije umjetnosti, odnosno o uzajamnosti knjievne i likovne
umjetnosti sei- i seteenta (Kravar, 1993: 40).
U hrvatskoj knjievnosti 17. i 18. stoljea još nije bilo uvjeta za uspostavu jedinstvena
knjievnog ivota. Naime, postojanje razliitih regionalnih knjievnosti u 17. i 18. stoljeu
obiljeilo je barok u hrvatskoj knjievnosti. Razliitost je uvjetovana razliitim kulturnim
vezama, razliitim vrsnim sastavom knjievnosti, kao i razliitom društvenom funkcijom
8
knjievnosti (Šundali, 1990: 612). U 17. i 18. stoljeu isticale su se tri hrvatske knjievne
kulture: dubrovako-dalmatinska, kajkavska na sjeverozapadu Banske Hrvatske i slavonska.
Njima se pridodala i knjievna djelatnost velikaša Zrinskih i Frankopana koji zbog svog
specifinog dijalekta ine posebnu, ali ne potpuno jednoliku knjievnu tradiciju (Kravar,
1993: 39).
U dubrovako-dalmatinskoj knjievnoj kulturi razdoblje baroka obino traje od prvih
desetljea seienta do kraja prve treine 18. stoljea. Poetak tog razdoblja obiljeen je
djelatnošu Jurja Barakovia, Stijepa urevia i Oracija Maibradia, dok mu se završetak
dovodi u vezu sa smru Ignjata urevia. Nakon urevieve smrti, u Dubrovniku i
Dalmaciji nastaju pjesnika djela s prosvjetiteljskim tendencijama i klasicistikim obiljejima.
U dubrovako-dalmatinskoj knjievnosti nakon 1600. godine prevladavaju knjievne vrste
artistikog karaktera, preuzete iz antike knjievnosti, odnosno kraa lirska pjesma, idila,
pastorala, ep, a njima se pridruuju i generiki noviteti kao što su poema i melodrama
(Kravar, 1993: 43). U tekstovima dubrovako-dalmatinskih pisaca barok je esto imao punu
slobodu konkuriranja ostalim razinama knjievne strukture. Prema R. Lachmann-Schmohl
tendencija gomilanja, nizanja ili ponavljanja rijei, figura, tropa ili slika1 – kao
karakteristina manifestacija baroka – posebice je prisutna u našoj lirici. U Bunievoj i
urevievoj lirici zamjeuju se pjesme koje su u cjelini izgraene širenjem jedne figure,
nizanjem srodnih figura i gomilanjem razliitih figuralnih dodataka oko teme (Kravar, 1993:
51). Poslije svoje talijanske promocije u djelima Giambattiste Marina i pjesnika njegove
generacije barok je dubrovako-dalmatinsku knjievnost nakon 1600. godine obiljeio
temeljito i relativno brzo. Svojom je mobilnošu pokazivao djelovanje aktualne generacije
pjesnika i kakav je njihov odnos prema prethodnicima, dok je svojim unutrašnjim svojstvima
prikazao estetike ideje generacije (Kravar, 1993: 52). Prema tome, knjievnost istone obale
Jadrana prihvatila je barok izvana, ali je potrebu za njim razvila sama. Kao što je ve reeno,
barok je u knjievnosti našeg juga obiljeen velikom mobilnošu jer se proširio brzo i
neogranieno. Kad je rije o tematsko-motivskim sadrajima, prevladavale su teme ljubavi i
tjelesne ljepote (lirika Ivana Bunia Vuia i Ignjata urevia), s idilsko-pastoralnim
motivima (Bunievi Razgovori pastijerski i urevieve Ekloge), s povijesnom epskom
tematikom (Gunduliev ep Osman, melodrame Junija Palmotia) i vjerske teme (religiozne
1 Lachmann-Schmohl, Renate, 1964, Ignjat ori, Eine stilitische Untersuchung zum slawischen Barock, Köln
– Graz, str. 71.
9
poeme Gundulia, Bunia i urevia). Te teme su predstavljene kao uzorci prirodno lijepog
zato što su Dubrovani znali vješto ovladavati baroknim ornatusom (Kravar, 1993: 50).
Kad je rije o knjievnoj kulturi ozaljskog kruga koja je dobila naziv prema središtu njihova
djelovanja (Ozalj), pojava baroka vidljiva je u knjievnosti Zrinsko-Frankopanskog kruga,
posebice u lirici Frana Krste Frankopana, koji vremenski pripada u kasne šezdesete i rane
sedamdesete godine 17. stoljea (Kravar, 1993: 42). Knjievnost Zrinsko-Frankopanskog
kruga pokazuje sklonost prema popularnim i folklornim vrstama. Naime, Petar Zrinski
napisao je opsean povijesno-viteški ep Obsida sigecka koji ostavlja dojam pojednostavljena
tasovskog epa, što je u skladu s piševom eljom za što lakšom popularizacijom djela meu
brojnim itatljstvom koje su inili i jedva pismeni. Tako se u ozaljskom krugu istiu
prepoznatljive vrste knjievnog folklora, primjerice romanca (dijaka junaka), zagonetka
(zganka), poslovica (sentencija). Frankopanova djela s religioznim temama blia su
popularnoj vjerskoj knjievnosti, nego artistikim obradama vjerskih sadraja koje su prisutne
u dubrovako-dalmatinskoj knjievnoj kulturi (religiozne lirske pjesme i poeme tipa
Gundulievih Suza) (Kravar, 1993: 43). Knjievnost ozaljskog kruga temelji se na djelovanju
troje velikaša: Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i Katarine Zrinske. Pisci iz ozaljskog
kruga stvarali su pod razliitim utjecajima i po liniji razliitih motivacija, stoga njihova djela
ne tvore vrstu knjievnopovijesnu cjelinu. Iako ih povezuje sklonost istoj akavsko-
kajkavskoj mješavini dijalekata, troje se Ozljana meusobno razlikuju po tipu i izvoru
nadahnua, po mjestu izmeu estetikih i pragmatinih interesa te po podrijetlu i starosti
uzora (Kravar, 1993: 53).
U kajkavskoj knjievnoj kulturi barok se javlja u drugoj polovici 17. stoljea. Posebno se
istie knjievni rad isusovca Jurja Habdelia. Kao posljednji kajkavski autori skloni baroku
spominju se pisci iz druge polovice 18. stoljea, kao što su Adam Alojzije Barievi, Juraj
Malevac, Katarina Patai (Kravar, 1993: 42). U kajkavsku knjievnost 17. i 18. stoljea
ulaze tekstovi obiljeeni praktinom vjerskom funkcijom, koji su namijenjeni moralnoj pouci,
crkvenom pjevanju ili molitvi. To su naješe vjerske knjige zbornikog karaktera, katehetska
djela, zbirke propovijedi, florilegiji liturgijskih pjesama i verzificirane narativne alegorije
(Kravar, 1993: 43). Utjecaji iz Austrije, Njemake i Maarske pridonijeli su razvoju
kajkavskog knjievnog baroka, dok izravne talijanske utjecaje nije mogue utvrditi, a takoer
ni dubrovako-dalmatinske. Kajkavska knjievnost 17. i 18. stoljea pribliava se
knjievnostima iz kojih je preuzela stil, a razlikuje se od razvijenijih europskih knjievnosti
svog vremena. Njezine najzapadnije veze dopiru do njemake knjievnosti. Prema tome,
10
barok se kombinirao s crkvenim pjesništvom srednjovjekovnog podrijetla i s nabonom,
propovjednikom i religiozno-moralnom literaturom (Kravar, 1993: 62).
Barok je najmanje prostora za sebe uspio izboriti u slavonskoj knjievnosti, gdje mu je bio
odan samo jedan pisac, a to je Antun Kanili. U slavonskoj knjievnoj kulturi barok se javlja
tek u drugoj polovici 18. stoljea u djelima Antuna Kanilia. Naime, opus poeškog isusovca
vrlo je bogat jer se sastoji od proznih tekstova slinih kajkavskim nabonim knjiicama,
verzificiranih molitava i crkvenih pjesama. Kao tip teksta okrenut idealima umjetnike
knjievnosti istie se Kanilieva poema o Svetoj Roaliji, koja više slii kakvu zborniku
samostojeih pjesama objedinjenih okvirnom novelom nego religioznim poemama
Dubrovana, s kojima ima doticaja (Kravar, 1993: 44). Kaniliev opus, koji se objavljivao
od sredine 18. stoljea do 1780. godine, kad posthumno izlazi Sveta Roalija, u svom je
slavonskom ambijentu bio osamljena pojava. U Slavoniji se pojavljuju djela s
prosvjetiteljskom tendencijom, posve razliita od Kanilievih. Slavonska prosvjetiteljska
knjievnost ne tvori u svemu jedinstven knjievni korpus, posebice ne u ideološkom pogledu
(Kravar, 1993: 63). Meu njezinim autorima ima ljudi svjetovna zanimanja (Matija Antun
Relkovi, Adam Tadija Blagojevi) i sveenika (uro Rapi, Vid Došen, Josip Stipan
Relkovi), stoga smisao njezinih pouka varira. Ta je literatura posjedovala stalnu funkciju, što
znai da se sluila istim ili slinim stihovima (deseteraki ili osmeraki kuplet), obraala istoj
publici i kombinirala prosvjetiteljske ideje i vjerske interese. Stoga se Kanilieva djela
suprotstavljaju poetici slavonskog prosvjetiteljstva. Naime, njezinu zahtjevu za racionalnim
promatranjem ona suprotstavljaju legendarnu fikciju, popularnosti njezina tona kompliciran
knjievni stil, njezinoj pukoj verzifikaciji zahtjevne stihovne i strofike oblike preuzete iz
dubrovako-dalmatinske seienteskne knjievnosti. Prema tome, Kaniliev izbor baroka je
bio in estetiki zahtjevna pisca koji odbija standarde afirmirane u vlastitoj kulturnoj okolini
kao primitivne i nastoji od njih što vidljivije odstupiti (Kravar, 1993: 63).
Ve je spomenuto da artistike vrste prevladavaju samo u dubrovako-dalmatinskoj
knjievnosti, dok ih u ostalim hrvatskim regionalnim knjievnostima nema ili se miješaju s
vrstama ukorijenjenima u komunikacijskoj djelatnosti institucija za koje su estetiki ciljevi od
sporedne vanosti (Kravar, 1993: 44). Artistike vrste dubrovako-dalmatinske knjievne
kulture razlikuju se od folklorno nadahnutih ili pragmatikim ciljevima namijenjenih vrsta
triju ostalih regionalnih knjievnosti i po svojoj starosti. Naime, prve potjeu iz generikog
repertoara kakav je u razvijenijim europskim knjievnostima prevladao stoljee ili dva prije
pojave baroka, dok su druge preteno srednjovjekovnog podrijetla (Kravar, 1993: 44). Stoga
11
su se knjievne kulture nakon 1600. godine razlikovale u osnovnom, odnosno nisu se
izgraivale u jednakoj mjeri, u znaku motivacija estetike naravi (Kravar, 1993: 44).
Dakle, rije je o etiri razliite regionalne tradicije u hrvatskoj knjievnosti 17. i 18. stoljea,
koje se nisu nalazile na jednakom razvojnom stupnju, u jednakom stadiju svoje subjektivne
povijesti i zato barok treba upotrebljavati u znaenju stila (Šundali, 1990: 612).
4. RELIGIOZNA POEMA
Milivoj Solar definira poemu u Teoriji knjievnosti: Poema je takva knjievna vrsta u kojoj je
kompozicija zasnovana na razvijanju neke fabule, ali se fabularni elementi prepleu s
neposrednim lirskim izricanjem, a motivi povezuju, osim fabularnim vezama, i asocijativnim
nizanjem karakteristinim za lirsku poeziju (Solar, 1976: 148).
U doba baroka na poticaj iz Italije razvila se moda kratkih monoloških spjevova, bilo
religioznog, bilo kominog karaktera. U religioznim poemama naješe je rije o pokajanju
grešnika koji negdje na osami ali zbog onog što je uinio. U takvim se spjevovima javlja
uobiajeno kratki autorov uvod i zakljuak, a najvei dio teksta zauzima monolog glavnog
lika. Slino je i u kominim poemama, u kojima se neki smiješan lik kieno udvara svojoj
odabranici (Pavlii, 2003: 371).
Ukoliko se usporede melodrama i poema, Pavlii smatra da su oni zapravo predmeti dviju
razliitih poetika, ili bar da su proizvodi dviju meusobno prilino razliitih faza jedne iste,
barokne poetike. Vidljivo je to najprije po nainu njihova nastanka, zatim po tematici, i
napokon po razliitim razinama na kojima se kreu njihove anrovske norme. Naime,
melodrama je, nastajui potkraj šesnaestog stoljea, još u velikoj mjeri proizvod renesansnog
naina mišljenja, odnosno produkt nastojanja da se u anrovovski sustav na prazno mjesto
uvede pandan klasinoj tragediji, budui da renesansne tragedije nema. Poema nastaje iz
potrebe da se uoblie neki novi sadraji, ali ne kao udovoljavanje izrazito knjievnim
potrebama, nego ideološkim potrebama. Stoga nije udno da su te dvije vrste normirane na
razliitim razinama, iako su obje barokne: dok je u melodrami glavna ideja vodilja
oponašanje klasinih uzora, pa je ona sva okrenuta pitanjima forme, dotle poema eli dati
nove, poune sadraje, pa joj je sadraj i vaniji. Melodrame su, zato, najlakše usporedive po
12
strukturi, dok je poeme najbolje dovoditi u meusobnu vezu po sadraju (Pavlii, 1979: 16,
17).
Radnja religiozne poeme obino je vezana uz lik ene, odnosno svetice. Barokna poema je
strukturirana prvenstveno na razini sadraja. Naime, dogaaj nema razvoja jer poetna
situacija esto slii završnoj, samo sa suprotnim predznakom. Uz to, radnja se obino odvija u
tri faze: prva je uvodna i kratka, druga je centralna i najdua, a trea je kratka i govori o
grešniku i njegovom dobivanju oprosta (Šundali, 1990: 613).
Osim toga, unutar religioznih poema nalazi se jedna skupina djela, ija se posebnost imenuje
pojmom pla: Kod plaeva nije rije samo o vjerskim osjeajima i njihovu opjevavanju, nego
se uvijek radi o nekom grešniku ili vjerskom preobraeniku koji se kaje, pa i spjev biva
podijeljen ne na pjevanja, nego na plakanja, cvilenja ili uzdisanja (Pavlii, 1979: 105).
Obiljeja hrvatskih baroknih plaeva zahvaaju sve bitne aspekte djela kao što su motivi,
tema te strukturna razina i odnose se prema Pavliiu (Pavlii 1979) na sljedee
karakteristike:
1) na poetku plaa pjesnik govori kako pomou suza grešnika zapravo oplakuje vlastite
grijehe, stoga djelo treba djelovati kao simbol pokajanja;
2) pjesnik upozorava itatelja da ga pokajanje grešnika treba usmjeriti na pravi put;
3) pla zapoinje kad se grešnik ve kaje, odnosno stanjem poslije grijeha;
4) mjesto kajanja je špilja;
5) grešnik rekonstruira grijeh;
6) grešnik se prisjea kako je došlo do preobraenja;
7) pokajnik osjea da ne prolijeva dovoljno suza za svoj grijeh, pa bi ih elio još više;
8) nakon pokajanja pada no;
9) pokajnik ima vizije Isusove muke te shvaa da je milost Boja najvee udo;
10) pokajniku je najvea utjeha milost Boja, smatra da je ona vea od svakog grijeha;
11) pjesnik moli sveca da ga zagovara na nebu, kako bi i on stekao milost Boju.
13
Na strukturnoj razini religiozne poeme su karakteristine po monološkom ustrojstvu teksta,
dakle grešnik najveim dijelom govori o svom grijehu i pokajanju. Osim toga, religiozna
poema ima svoje središte u preobraenju, što znai da je ivot glavnog lika podijeljen na dva
dijela, od kojih jedan oznaava zemaljski i grešan ivot, a drugi nebeski i bezgrešan ivot
(Šundali, 1990: 615). Dakle, glavni je cilj poeme opisati grešan i bezgrešan ivot, odnosno
put od grijeha do pokajanja.
5. SUZE SINA RAZMETNOGA IVANA GUNDULIA
Ivan Gunduli (1589-1638.), jedan je od najveih hrvatskih pjesnika dubrovakog
dopreporodnog kruga, a to potvruje svojim djelima. Kao dubrovaki vlastelin uglednih
predaka i potomaka, nositelj vanih upravnih dunosti, obuhvatio je u svom djelu i jedno i
drugo, tezu i antitezu. U mladosti ga je privukla melodrama koja je zavladala talijanskim
pozornicama tog doba te izraavala suradnjom rijei, glazbe i pokreta vedro shvaanje ivota.
Poznato je deset njegovih dramskih djela te vrste – Galatea, Dijana, Armida, Posvetilište
ljuveno, Prozerpina ugrabljena, erera, Kleopatra, Arijadna, Adon, Koraljka od Šira –
prijevodi ili slobodne preradbe talijanskih melodrama slinih naslova, koje su se prikazivale
1615. godine u Dubrovniku. Nadalje, u Rimu 1621. godine napisao je Pjesni pokorne kralja
Davida, gdje u posveti Marinu Buniu svoje mladenake radove naziva taštijem i ispraznijem
porodom od tmine. Moe se zakljuiti kako je to za Gundulia bio prijelomni trenutak jer se
time odrekao idealiziranog mitološkog svijeta vila i pastira, a izabrane psalme Davidove
prepjevava sada novi, barokni krstjanin spjevalac, koji se uputio stazama skrušenosti i pokore
(Jeli, 1997: 53).
Gundulievo priklanjanje udorednom, nabonom pjesništvu nije bilo samo posljedica
vanjskih, ivotnih ili knjievnih utjecaja; imalo je ono dublje uzroke, a to se moe dokazati
time što je upravo u ovoj poeziji našao put do punog pjesnikog izraza (Jeli, 1997: 54-55).
Taj je izraz dokazao u najveoj mjeri, odnosno u religioznoj poemi Suze sina razmetnoga
(Mletci, 1622). Religiozna poema sastoji se od tri plaa (Sagrješenje, Spoznanje, Skrušenje)
koja oznaavaju tri stanja duše. Treba napomenuti da to nije sasvim izvorna tema. Naime,
novi duh katolike obnove ve je bio izazvao sline pokajnike suze u talijanskom pjesništvu
(Tansillo, Valvasone), ali se na toj pomodnoj temi otkrila raskoš Gundulieva talenta. Njome
14
je on ovladao i to vrlo uspješno, s vlastitim intimnim doivljajima. Sve je u toj poemi stilski
konvencionalno (tema, pjesniki izraz, formalni okvir). Meutim, sve je u njoj i posebno,
gundulievsko (Jeli, 1997: 54-55).
U Suzama sina razmetnoga rije je o monologu grešnika. Zapravo se tu prepriava epizoda iz
Novog zavjeta (Lk 15, 11-32). Razlika izmeu prie iz Biblije i Gundulievih Suza vidljiva je
na strukturnoj razini, odnosno Gunduliu je biblijska pria posluila kao knjievni predloak
kako bi proširio Suze i u njima pokazao svoj raskošni talent. U biblijskoj prii osnovna je
tema pohlepa sina koji je potrošio sav oev imetak i njegovo pokajanje, dok je Gunduli
biblijsku temu razradio na jedinstven nain, ukljuivši duboka promišljanja o prolaznosti
ovozemaljskog ivota, o grijehu, raju, paklu, smrti i milosti Bojoj. Tema koja povezuje Suze
i biblijsku priu svakako je kajanje. Naime, razmetni je sin uzeo svoj dio imetka i potrošio ga
na uitke pa sad ali zbog vlastitih grijeha i prisjea se svih pogrešaka što ih je poinio. Na
kraju, kad je spoznao veliinu svog grijeha i uzdao se u milost Boju, zamolio je oca za
oprost, pa se tako pria brzo privodi kraju (Pavlii, 2003: 372).
Na poetku poeme Gunduli govori kako o Suzama sina razmetnoga pjeva u nadi da e one
isprati i njegove vlastite grijehe. Dakle, djelo treba biti neka vrsta priloga za spas autorove
duše; on svojim djelom ini ono isto što njegov junak ini pravim suzama, teei pri tome
istom cilju (Pavlii, 2003: 384). U Suzama sina razmetnoga vidljiva su tri osnovna
antitetika para: grijeh – istoa, ivot – smrt i pakao – raj, uz koje se naglašava prolaznost
ovozemaljskog ivota. Upravo se na tim spoznajama temelje Gundulieva poetska
razmišljanja o ljudskom ivotu (Beki-Vejzovi, 2005: 75).
Gundulieva religiozna poema zapoinje refleksijom o grijehu i grešniku (Matanovi, 1992:
144). Naime, suze su znak pokajanja i ujedno voda kojom se moe isprati i najtei grijeh.
Upravo zato grešnici i u ostalim religioznim poemama trae da im Bog prui što više suza,
cijele rijeke i mora kako bi umanjili svoj grijeh (Pavlii, 2003: 373). Takoer, motiv suza
ima vanu ulogu da ulazi i u naslove takvih djela, a cijela se skupina baroknih djela te vrste
ponekad naziva plaevima o kojima je u radu ve prije bilo rije (Pavlii, 2003: 374). U
sljedeim stihovima vidljiva je ispovijed u kojoj se Gunduli poistovjeuje s razmetnim
sinom:
gorko plaem grozne suze,
suze u suzah, pla u plau. (SSR, I, 1-6)2
U navedenim stihovima Gunduli na motivu suza i plaa biblijskog sina i suza i plaa lirskog
subjekta, kao i na uporabi leksema suze i pla kao metaforikih oznaka za vlastito knjievno
djelo, pokree golem retoriki aparat niui u tim dvama stihovima gomilu pjesnikih figura
koje su podloga stvaranju zaudnih concetta (Fališevac, 2007: 213).
Na poetku prvog plaa pripovjeda apostrofira Krista, svjestan da pripovijedajui o
razmetnom sinu, o grijehu i milosti Bojoj upuuje itatelje na Kristov nauk (Fališevac, 1995:
193). U sljedeim stihovima razmetni sin se kaje i molitvom trai Isusa da mu oprosti grijehe:
Blag Jezuse, i ti prosti,
im razmišljam vrh dubina
priloi se i namjesti. (SSR, I, 19-24)
Takvo pokajanje podrazumijeva jasnu poruku, a to je da je najvanije isto srce, makar ono
uslijedilo poslije grijeha, odnosno vjerovanje i ufanje u milost Boju donosi ploda tek onda
kad je potpuno (Pavlii, 2003: 378).
U Suzama pisac kao posrednik otkriva itatelju što se dogaa u duši razmetnog sina. Zato se u
Suzama pomou monologa govori o osobnoj drami. Gunduliev junak plae i kaje se jer je u
2 Citirano prema: Gunduli, Ivan, 2005, Suze sina razmetnoga / Dubravka; priredila Dunja Fališevac, metodika
obrada Majda Beki-Vejzovi, Školska knjiga, Zagreb.
Citati iz knjievnih predloaka donose se tako da se prvo kraticom navede naziv religiozne poeme, zatim slijedi
broj koji oznauje broj pjevanja/plaa/cviljenja/uzdisanja, a nakon njega slijedi broj koji oznauje citirane
stihove. U radu se koriste sljedee kratice:
SSR – Suze sina razmetnoga
16
jednom trenutku shvatio da je upropastio svoj ivot, a drugim ljudima uinio mnogo zla, pa
mu bol zadaje nepopravljivost tih injenica (Pavlii, 2003: 377). ivot je sam po sebi
preivljavanje, odnosno postaje grijeh i samo mu otpor moe dati smisao i vratiti istou. U
tome je vidljiva potpuna analogija s baroknom idejom da je ivot oduvijek grešan i da ga
iskupiti moe jedino vjerovanje u Boga (Pavlii, 2003: 381). U sljedeim stihovima
Gunduli pomou vjerske pouke poziva sve ljude da razmisle o svom ivotu i svoje postupke
usporede s postupcima razmetnog sina:
O grešnie, u zlu tvomu
k vjenomu se dobru uteci,
u izgledu vi' ovomu
vee Boje da je smiljenje
neg sve ljudsko sagrješenje. (SSR, I, 37-42)
Nadalje, u Suzama se u formi refleksivne ispovijedi apostrofira ena koja je uništila razmetnog
sina tako što ga je navela na grijeh i potrošila sav njegov imetak. Velik dio krivnje zbog
sinova raskalašenog ivota Gunduli svaljuje na razbludnu enu (Beki-Vejzovi, 2005: 18):
Ah, na ovo li bludnos tvoja
dovela me, izdavnice,
dvorne i blage ljubovnice
dokli iz mene krv isisa? (SSR, I, 109-114)
Sin odlui novcem (kao britkim maem) probiti vrste oklope njezine ljubavi. Ma britki od
pjeneza oznaava tipian primjer barokne jake metafore koja simbolizira pogubnu mo novca
kakvu ima i britki ma (Beki-Vejzovi 2005: 23). To se ostvaruje pomou pripovijedne
ispovijedi:
17
doem gdi mâ lijepa brani. (SSR, I, 229-234)
U formi propovijedne ispovijedi navode se tri osnovna grijeha što je poinio razmetni sin, a to
su oholost, nerazumnost i bezoanstvo (Beki-Vejzovi 2005: 26):
Staše u glavi ponosita
vrla oholas u nescjeni,
a u elu stanovita
bezoanstvo bezobrazno. (SSR, I, 301-306)
Drugi pla Spoznanje poinje uvodnim refleksivnim paragrafom na temu Boje veliine
(Matanovi, 1992: 63), tonije pjesnikovom propovijedi, a tek e poslije prepustiti rije
razmetnom sinu. Prva je strofa zapravo parafraza Prve knjige Mojsijeve (Postanja) u kojoj se
govori o Bojem stvaranju svijeta. Dijeljenje tmine od svjetla usporeuje se s grijehom,
odnosno tminom i Bojim prosvjetljenjem, zrakom boanske milosti koja predstavlja svjetlost
(Beki-Vejzovi 2005: 33):
Pokli Boja veliina
zametena svega u sebi,
prosvitli ga blago dosti
18
Gunduli esto apostrofira apstraktne pojmove te tako monološki tip iskaza ini dinaminim.
Pomou milosti Boje razmetni je sin spoznao ono što je dobro. Spoznaja vlastitog grijeha
otvorila mu je oi tako da sad ljepotu ene koja ga je uništila gleda na potpuno drugaiji nain
nego na poetku (Beki-Vejzovi 2005: 37). To se donosi pomou refleksivne ispovijedi:
Ah, spoznanje priestito,
slaci i drazi svim pokoji. (SSR, II, 104-109)
U sljedeim stihovima Gunduli vjerskom poukom objašnjava što je za njega smrt s
kršansko-teološkog gledišta, odnosno da prava smrt nije ona koja sve umrlo po naravi stie.
Prema Gunduliu, smrt tijela nije prava smrt, nego je zapravo prava smrt smrt duše. Stoga je
smrt tijela samo tren, a smrt duše je vjena. Dok jedni odlaze u pakao, drugi dolaze u raj i
dobivaju vjeni ivot (Beki-Vejzovi 2005: 44):
Nu smrt ovo nije što ini
da sve umrle narav stie;
smrt je ono što istini
vjeni od raja ivot die:
kratak uzdah smrt je od svita –
smrt je od duše vjekovita! (SSR, II, 271-276)
Prema Rjeniku biblijske teologije, jedna od osnovnih ideja katolike teologije je misao o
slobodi ovjekova djelovanja, stoga je najvee udo Boje usmjeriti ovjeka na pravi put,
odnosno da promijeni svoje djelovanje. ovjek je sposoban preuzeti odgovornost za
donošenje slobodnih odluka. Sveti pisci nisu uklonili prividno proturjeje izmeu Bojeg
vrhovništva i ljudske slobode, ali su dovoljno rekli da bi se moglo shvatiti kako su milost
Boja i slobodan ovjekov posluh nuni za spas. Za naše gledanje to ostaje misterijem, ali
Bog zna tajnu kako da sklone naše srce, a da mu ne ini nasilja i da nas privue k sebi bez
prisile (Beki-Vejzovi 2005: 49). To potvruju stihovi u kojima se javlja refleksija o grijehu:
19
uda ostala sva nadhodi;
višnja vlas ju silit nee. (SSR, III, 14-19)
Gunduli parafrazira misli iz Prve knjige Mojsijeve, o nastanku ovjeka i svijeta. Kad je
stvorio ovjeka, Bog je odluio da on bude gospodar nad svim ivim stvorenjima i da mu sve
na zemlji slui (Beki-Vejzovi 2005: 60). U treem plau ispovijed prelazi u litanijsko
nabrajanje o smislenosti ljudskog postojanja (Matanovi, 1992: 146):
Za me plamen iz kremena,
drvo iz gore vadi zima;
za me plodna dar sjemena
stara mati u skut prima,
za me ribe plovom hode
i od mora i od vode. (SSR, III, 301-306)
Razmetni sin je, i u biblijskoj prii i kod Gundulia, vladar svoje sudbine. On je bio slobodan
dok je griješio, a mogao je i da ne griješi. Od trenutka kad je pogriješio, više nije slobodan,
nego ovisi o oevu i Bojem milosru. Svrha je poeme u duhu barokne poetike, što znai da
treba odvratiti ljude od injenja zla te one koji su ve zgriješili navesti na pokajanje. Tako
poema pokazuje udo milosra koje spašava prave obraenike (Pavlii, 2003: 377).
Izmeu Gundulievih Suza sina razmetnoga i Bunieve Mandalijene pokornice postoji niz
podudarnosti ne samo u tematsko-motivskom i anrovskom sloju nego i na razini stila, te se
moe pretpostaviti da je Gunduli svojom poemom utjecao na Bunievu Mandalijenu. Oba
pjesnika oblikuju svoje poeme na temelju vanih vjerskih pitanja 17. stoljea te struktuiraju
glavni lik kao primjer, kao exemplum kršanske misli o mogunosti oslobaanja od grijeha
milošu Bojom (Fališevac, 2007: 214). Tako Gunduli, a nešto poslije i Buni, pomou
ispovijedi koja upuuje na molitvu izraava elju za sjedinjenjem s boanskim, odnosno
vjenim (Fališevac, 2007: 214):
Pomiluj me, ako mili!
pokajana i skrušena,
i od srca glas ganuti. (SSR, III, 517-522)
U Skrušenju je razmetni sin nakon dugog razmišljanja o grijehu odluio zamoliti oprost od
oca (Pavlii, 2003: 372). Pripovijedanjem se zaokruuje poema u cjelini (Matanovi, 1992:
146):
i sred dvora razvedrena,
povede ga rukom svojom
da rasladi trud pokojom. (SSR, III, 541-546)
Gunduli smatra da ovjek treba treba proivjeti ivot s Bogom u srcu jer samo tako moe
ostvariti vjenu sreu i mir u duši, odnosno rajsko blaenstvo. Tako je sinu oprošteno i otišao
je Bogu u rajske dvore. Prava smrt nije ona koja dolazi po svako ivo bie na Zemlji, nego
ona koja ovjeka lišava istinskog, vjenog raja (Beki-Vejzovi, 2005: 77). Poemi i jest cilj
usmjeriti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju (Beki-Vejzovi,
2005: 181,182).
Osim toga, za Suze je vrlo vaan motiv molitve. Prema Rjeniku biblijske teologije, molitva
oznaava pozitivnu realizaciju povezanosti ovjeka s osobnim Bogom spasenja. Molitvom se
ostvaruje bit religioznog ina, odnosno prepuštanje ovjeka u transcendenciju svog vlastitog
bia i ponizno dopuštenje dolaska i potvrivanje u odgovoru totalnog oslovljenog bia (Léon-
Dufour i sur., 1993: 322).
Liturgija poznaje etiri vrste liturgijskih gesta, koje oznauju kretnje i dranje tijela za
vrijeme razliitih dijelova liturgijskih ina i obreda koji odaju ili konvencionalno izraavaju
osjeaje što ih pri tom inu treba imati, npr. strahopoštovanje (Šundali, 2005: 152). U
Gundulievim Suzama mogu se uoiti sljedee liturgijske geste:
a) molitvene, kojima se iskazuje kajanje, strahopoštovanje:
21
(...) kâ sred srca ne imaš svoga
srama od ljudi, straha od Boga! (SSR, I, 119-120)
(...) da od grešnika, koji cvili,
pokajana i skrušena (SSR, III, 518-519)
b) pokornike (sklopljene ruke):
ruke pohitne i skupljenje
bijehu (...) (SSR, I, 317-318)
(...) i prsten mu poda vee
za zlamenje od ljubavi (...) (SSR, III, 549-550)
Drugi je pojavni oblik molitve tzv. streljata molitva, za koju je karakteristino da je kratka i u
funkciji konkretne situacije u kojoj se lik nalazi (Šundali, 2005:153). U sljedeim stihovima
navest e se primjeri streljate molitve:
a) (...) smiluj mi se po mnogomu
milosru, ako, tvomu! (SSR, III, 509-510)
b) Pomiluj me, ako mili! (SSR, III, 517)
c) Umoli se, ako, umoli (...) (SSR, III, 505)
22
Trei pojavni oblik molitve je tzv. molitva pametljiva. Rije je o molitvi pojedinca, odnosno o
privatnoj molitvi, koja se obavlja u šutnji (Šundali, 2005: 153). Primjeri za to su sljedei:
a) Blag Jezuse, i ti prosti,
im razmišljam vrh dubina
riloi se i namjesti. (SSR, I, 19-24)
b) I ja, ki sam ništa u sebi,
ja smio sam, ah jaoh, Boe,
neizmernu zgriješit tebi,
ne drei u spomeni
kê milosti poda meni? (SSR, III, 247-252)
U Suzama su vidljivi motivi straha od Boga zbog grijeha, vjera u Boje milosre te grešnikov
sram zbog grijeha (Fališevac, 1995: 195). Gundulievo djelo opisuje odnos prema boanskom
i vjenom, s jedne, a prema ljudskom, ovozemaljskom s druge strane. U Suzama sina
razmetnoga spojile su se misli o prolaznosti ivota i ljepote, o relativnosti svega što postoji u
vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Boje milosre. Te misli izraene su karakteristinim
baroknim stilom u kojem je naglašena domišljatost, ingenioznost, oštroumnost i povezivanje
udaljenih slika i pojmova (Beki-Vejzovi, 2005: 181,182).
6. MANDALIJENA POKORNICA IVANA BUNIA VUIA
Knjievno djelovanje Ivana Bunia Vuia zapoelo je u prvoj polovici 17. stoljea, a
obuhvaa zbirku pjesama Plandovanja i religioznu poemu Mandalijena pokornica (Fališevac,
1987: 205). Iako Ivana Bunia Vuia i Ivana Gundulia povezuje zajedniko plemiko
podrijetlo, briga za prosperitet Republike i naglašena religioznost u knjievnim djelima, Buni
23
je zaokupljen temama opuštenosti i uivanja, dok je Gunduli zaokupljen velikim temama. U
njihovim knjievnim djelima razlikuju se dva smjera našeg knjievnog baroka: jedan, s
Gunduliem, koji je u dubokoj angairanosti, što znai da u sebi sjedinjuje sve glavne ideje
svog doba, i drugi, s Buniem, koji je predan lepršavim oblicima skladnih slika ispod kojih
buja enja za uzimanjem od ivota svega što on moe pruiti (Švelec, 1975: 7). Dakle,
Gunduli je pjesnik od zanata, a Buni ovjek praktine akcije koji ve od najranije zrelosti
vrši ozbiljne i odgovorne dunosti u Republici, a pjesništvom se bavi u dokolici, za razbibrigu,
bez veih pretenzija, pa stoga i bez tenje za pjesnikom slavom. (Švelec, 1975: 7).
Osim Plandovanja, zbirke pjesama kojom je stekao vano mjesto u starijoj hrvatskoj
knjievnosti, Buni je napisao pet pastirskih razgovora, krau zbirku duhovnih pjesama meu
kojima je i nekoliko prijevoda psalama, zatim religioznu poemu Mandalijena pokornica,
nekoliko prigodnica i jednu pjesmu na latinskom jeziku u ast Juniju Palmotiu (Švelec,
1975: 10).
Buni je, poput Gundulia, pri izdavanju svojih pjesama davao prednost duhovnoj poeziji, pa
je 1630. godine tiskao svoju Mandalijenu pokornicu u Jakinu (Ancona), zatim ponovno 1638.
godine u istom gradu. Nadalje, 1659. godine (godinu dana nakon pjesnikove smrti) izašlo je i
tree izdanje Mandalijene pokornice, ali ovaj put u Mlecima. (Švelec, 1975: 11). Vano je
istaknuti kako je Mandalijena pokornica bila dogaaj u Dubrovniku, a to dokazuju brojni
epigrami i pohvale u ast spjeva i njegova autora. Kako je vidljivo u izdanju iz 1659. godine,
Mandalijenu pokornicu slijede dvije hrvatske pohvale, osam latinskih i dvije talijanske. Takav
interes i odaziv na svoj nain govori i o atmosferi tog doba u Dubrovniku i o vrsti publike
koja je djelo prihvatila (Švelec, 1975: 21).
Talijanski pjesnici Luigi Tansillo da Nola, Erasmo da Valvasone, G. Chiabrera te GB. Marino
posluili su kao uzor Bunievoj Mandalijeni pokornici. Sadraj Mandalijene pokornice
pokazuje da je Bunieva poema izgraena na religiozno-teološkim problemima 17. stoljea te
ima naglašenu moralno-didaktiku pouku. Dok su Plandovanja moderna, originalna i
barokna po znaenjima što ih u kanconijeru imaju elementi stila, Mandalijena je moderna po
anrovskoj strukturi, elementima sadraja, koncepciji glavnog lika i idejnom znaenju poeme,
a i nekim elementima stila (Fališevac, 1987: 207).
Buni je, kao i Gunduli, zaetnik pjesnike škole, što znai da e njegov glas biti prisutan u
svim tvorevinama ljubavne tematike što e se javiti poslije njega, a osjetit e se i u Ignjata
urevia (Švelec, 1975: 23).
24
Mandalijena pokornica sastoji se od tri cviljenja. U prvom cviljenju iznosi se pripovjedaeva
refleksija o ispraznoj mladosti u formi fiktivnog dijaloga (Matanovi, 1992: 55). Spjev
zapoinje molitvom, dakle u trenutku kad je Mandalijena ve zgriješila, pa se pokajala i trai
oprost:
sprva grijesim svu podanu,
videi je pokajanu. (MP, I, 5-8)3
Kao što je ve reeno, apostrofa je stilska figura karakteristina za barok, odnosno jedan od
naješih oblika izlaganja gradiva u poemi. U Mandalijeni se na poetku apostrofiraju
smrtnici, zatim isprazna mladost; potom Mandalijena u monologu apostrofira Krista, pa
vlastito srce, zatim mladie koje je prevarila, svoju odjeu i još niz predmeta koji oznaavaju
svjetovni ivot (Fališevac, 1987: 81).
Nakon opisanog plaa navode se misli o odgoju, koje su odraz interesa baroknog platonizma
za pitanja obrazovanja i nauku o kreposti pa se moe razumjeti i komentar o gubitku ljudske
slike zbog tjelesne ljubavi (Fališevac, 1987: 80):
Ke je udo dikla mlada,
slijede svaku nje poudu,
u neasti i u bludu? (MP, I, 129-132)
U nekim je dijelovima Mandalijena pokornica oblikovana u slijedu Marina konetoznim i
artificijelnim postupcima. Tako se u jednom dijelu poeme upotrebom metafore suze
pretvaraju u vode koje se sa zemlje slijevaju na nebesa (Fališevac, 2007: 215). Motiv suza je
vaan i u ovoj religioznoj poemi jer pomou suza Mandalijena pokazuje svoju ljubav prema
Kristu, vjeruje da suze simboliziraju sjedinjenje duše s Kristom. U formi pripovijedanja
donosi se pria o Mandalijeni i Kristu, a pripovjeda ima ulogu savjetnika (Matanovi, 1992:
56). Suze grešnice spajaju se sa suzama pokajnice koja plae zbog Kristovih muka (Fališevac,
1987: 77):
3 Citati iz Mandalijene pokornice donose se prema sljedeem izdanju: Buni Vui, Ivan, 1975, Plandovanja;
Pjesni razlike; Mandalijena pokornica; priredio Franjo Švelec; crtei Marija Ujevi, u: Pet stoljea hrvatske
knjievnosti, knj. 14, Matica hrvatska, Zagreb.
25
ter ga pomno slišat uze,
i u srcu sva protrnu,
i onas ronit poe suze. (MP, I, 173-180)
U sljedeim stihovima donosi se pripovjedaeva refleksija u kojoj ponovno ima ulogu
savjetnika te opisuje prvi susret Mandalijene s Kristom po uzoru na petrarkistiku tradiciju,
prikazan kao ljubav na prvi pogled (Fališevac, 1987: 73), stoga Mandalijenu preobraenje
pogaa na slian nain kao što se ljuvena stril zabije u srce (Pavlii, 1979: 114):
Svaki pogled i rije svaka
od Boijega Sina iva
ka joj dušu obranjiva. (MP, I, 185-188)
Mandalijenu nije sram plakati te prekorava samu sebe jer joj suze koje lije nisu dovoljne kako
bi isprala svoje grijehe. U formi pripovijedanja trai Boju pomo te pokajanjem eli ispraviti
krivnju:
ni gospode od najviše. (MP, I, 209-212)
Drugo cviljenje poinje pripovjedaevim razmišljanjem o milosti Bojoj i to iz pozicije
govornika u treem licu (Matanovi, 1992: 57). Na poetku drugog cviljenja apostrofira se
Bog, zatim Mandalijena apostrofira dijelove vlastita tijela (oi, suze, usta); poslije tog slijedi
Mandalijenina apostrofa Kristovih nogu (Fališevac, 1987: 81).
26
U sljedeim stihovima donosi se traktat o milosti (Matanovi, 1992: 148) koji govori da
nijedno Boje djelo nije tako veliko kao oprost grijeha te se nitko ne moe uzdignuti bez
Boje milosti:
zamernije i udnije
Nadalje, u formi pripovijedanja Mandalijena je pozvana na oslobaanje od grijeha. itava
Biblija je poziv na obraenje jer se tijekom povijesti spasenja grešan ovjek trajno odvraa od
Boga. Odvraa se slobodno, obraa se slobodno. ovjek se trajno odluuje izmeu dobra i
zla (Fuek, 2004: 40):
Milostivi Bog ono je,
milosrdje obilno je
vrh grešnika pokajana. (MP, II, 169-172)
Isus Krist poziva sve ljude na pokoru, što podrazumijeva da su svi ljudi grešnici. Isto tako,
podrazumijeva da ovjek zbog grijeha nije konano osuen na zlu kob (Fuek, 2004: 41).
Postoji osloboenje od grijeha koje se dogaa u zajednici s Kristom (Iv 8, 34-36). Oproštenje
grijeha najvei je dokaz boanske ljubavi i milosra. Prema Buniu, smisao pokore i
pokajanja nalazi se u boanskom milosru, boanskoj ljubavi kao pokretakoj sili bia i
univerzalnom naelu svijeta (Fališevac, 1987: 71): Na kraju drugog cviljenja donosi se
pripovijedanje u kojem je Mandalijeni oprošteno, a Krist mora iskupiti ljudske grijehe
pokorom (Fališevac, 1987: 111), ime je poema zaokruena tematski, ali ne i strukturalno
(Matanovi, 1992: 59):
bludnijeh misli ki te obrani,
a ja odredih moje prsi
šipu kopja, gorkoj rani. (MP, II, 361-364)
27
Na poetku treeg cviljenja ponovno se apostrofiraju suze, zatim slijedi Mandalijenin
monolog u kojem se obraa Kristu. Kristova muka strukturirana je kroz pjesnikovo obraanje
Mandalijeni kojim je poziva da gleda Kristove muke (Fališevac, 1987: 81).
Kao što je ve spomenuto, tree cviljenje zapoinje refleksijom u kojoj se apostrofira vjera,
zatim slijedi pripovijedanje o Mandalijeninu sadašnjem stanju. Naime, cijelo tree cviljenje je
zapravo razrada stanja poslije oprosta (Matanovi, 1992: 60). Buni motivu suza
suprotstavlja motiv plama, što je simbol za svjetovnu ljubav (Fališevac, 1987: 66). Dakle,
suze su opisane kao vode koje sa zemlje odlaze u nebo:
Zato 'e dikla nebu mila
s istijem suzam (ah udesa!)
plam od pakla ugasila
i plam srdbe od nebesa. (MP, III, 29-32)
Po uzoru na petrarkistiku tradiciju, Mandalijenina ljubav prema Bogu opisana je kao
sjedinjenje s boanskim u formi pripovijedanja:
Samo svoga Boga ljubi
a sva ina mrzi i grubi
od ovoga svega svijeta. (MP, III, 41-44)
U sljedeim stihovima javlja se molitva u kojoj Mandalijena glorificira Kristovu ljubav kao
udo, odnosno kao najjau kozmiku snagu, kao silu koja ivot oduzima smrti (Fališevac,
1987: 70):
ki me bijehu posvojili. (MP, III, 125-128)
U treem cvijenju donose se dijaloške situacije druge razine, u pjesnikovu aranmanu
(Matanovi, 1992: 60). U oslonu na kršansku mistiku i obnovljeni platonizam,
Mandalijenina ljubav oznaava tenju duše za sjedinjenjem s Bogom (Fališevac, 1987: 71).
To se ostvaruje pripovijedanjem:
k momu Bogu i vašemu
ki sva vlada, ki sva stvori. (MP, III, 385-388)
Mandalijena se refleksijom prisjea prošlosti u kojoj je ivjela grešno te preobraenja kojim je
promijenila svoj ivot te odluila sluiti i biti odana Bogu, stoga na kraju treeg cviljenja
molitvom trai oprost:
vrh tunoga bitja moga,
tvoga draga ljubljenoga. (MP, III, 413-416)
Motiv suza u poemi istodobno je i metafora za umjetniko djelo, za religioznu poemu.
Bunievo djelo podijeljeno je na tri cviljenja, koja potvruju isprepletanje estetskih i
religiozno-teoloških kategorija u baroknoj poemi. Sam in pisanja religiozne poeme poprima
religiozno-etike karakteristike pomou kojih pjesnik okajava svoje grijehe i spašava svoju
dušu (Fališevac, 1987: 78). Mandalijenin primjer treba biti pouka i smjernica za ivot svim
ljudima, što znai da Mandalijena mora na smrtnike djelovati poticajno.
Molitva oznaava prihvaanje Boje volje, ljubavi i spasenja. Bez obzira na to što se ovjek
mora moliti za sebe i vlastito spasenje, molitva ima intencionalnost kao izvršenje boanskih
kreposti (Léon-Dufour i sur., 1993: 323). Kao molba ovjeka koju nosi Boja volja ljubavi
molitva prua uslišanje jer je nain uslišanja u pravilnoj molitvi prepušten Bojoj odluci
(Léon-Dufour i sur., 1993: 323). ovjek otkriva u molitvi pred Bogom vlastitu potrebu za
spasenjem i potrebu za pomoi kad su nevolje konkretne, zemaljske egzistencije poznate i
stoje u Bojoj odluci te se iznose preda nj, a da prošnja i alba ovjekova ne smiju zavesti u
pasivnost (Léon-Dufour i sur., 1993: 323).
Kako bi se potvrdila vanost molitve u Mandalijeni pokornici, donose se sljedei primjeri
liturgijskih gesta:
29
I ona k njemu pogled svrnu
ter ga pomno slišat uze (...) (MP, I, 177-178)
Gledaj moje pokajanje,
Kralji mu se pokloniše (...) (MP, III, 257)
Takoer, u Bunievoj Mandalijeni potvrene su i streljata molitva te molitva pametljiva:
a) streljata molitva:
Isukrste moj primili,
b) molitva pametljiva:
taj najbolji meni dio,
tko te i mrtva još mi donio? (MP, III, 357-360)
30
Uz Dubrovanine Gundulia i Bunia, svojim se knjievnim djelovanjem svakako istaknuo i
Ignjat urevi (1675-1737.) pišui pjesme i na latinskom jeziku. Poznat je po tome što je
provodio vrlo buran ivot. Naime, zbog ljubavnih avantura izgubio je kneevsku ast na
Šipanu, a zbog nesretne ljubavi prema dubrovakoj diklici i malo slobodnije pjesme koju joj
je napisao, morao je neko vrijeme napustiti Dubrovnik. Bio je pjesnik dubokih osjeaja, koje
ni crkvena stega nije uspijevala potisnuti, pa njegove vrele Ljuvene pjesni ulaze u red biranih
lirskih vrijednosti pjesnikog Dubrovnika, s prepoznatljivim iskustvima Bunieva stiha, a
njegove Suze Marunkove, spjev o Mljeaninu Marunku koji neuslišeno uzdiše za prelijepom
djevojkom Pavicom, ne moe zatajiti da je nastao na tragu Derviša. urevi je više od
dvadeset godina ureivao religioznu poemu Uzdasi Mandalijene pokornice, svoje najljepše
pjesniko djelo što ga je 1728. godine tiskao u Mlecima zajedno s ciklusom Pjesni razlike.
Ciklus je vrlo razgranat oblicima i temama, a naša je znanost o knjievnosti (Kombol,
Frangeš) zamijetila da izmeu urevievih i Frankopanovih pjesama postoje slinosti na
motivskoj i formalnoj razini. 1729. godine, takoer u Mlecima, izlazi Saltijer slovinski,
njegovi prijevodi, ili parafraze, psalama kralja Davida (Jeli, 1997: 60-61).
Svojim je djelovanjem urevi obiljeio završetak dva i pol stoljea dugog knjievnog
trajanja. Naime, njegovom smru završilo je i jedno razdoblje, odnosno razdoblje baroka u
dubrovakoj knjievnosti. Poslije urevia u Dubrovniku dominira latinizam, eruditizam i
francuska komedija te se u drugoj polovici 18. stoljea najboljim hrvatskim pjesnikom smatra
sin francuskog konzula Marko Bruerovi, koji osuuje Dubrovane zbog njihova
zanemarivanja rodnog jezika (Švelec, 1971: 22).
Religiozna poema Uzdasi Mandalijene pokornice ispjevana je u osam plaeva: U spoznanju,
U spovijedanju, U pogrenju, U napastovanju, U razmišljanju, U poaljenju, U ljubjenju, U
uivanju.
Prvi pla U spoznanju zapoinje apostrofom vjere, poslije ega slijedi opis mjesta (locus
horridus), što je karakteristino obiljeje religiozne poeme, na kojem se pokajnica sklonila i
gdje se pokajala zbog svog prijašnjeg grešnog ivota (Šimi, 2007: 124) Prvi je pla
ispovijednog karaktera jer iz Mandalijeninih monologa proizlaze ispovijedne partije teksta, u
koje su umetnuti sekundarni anrovi, kao što su molitva, litanijsko nabrajanje, traktat i
31
vjerska pouka (Matanovi, 1992: 76). U ovim stihovima vidljiva je streljata molitva u kojoj se
Mandalijena obraa vjeri:
ti rajskoga sunca zora. (UMP, I, 1-6)4
Vano je istaknuti da je u Uzdasima prvenstveno rije o Mandalijeninu tugovanju zbog
grijeha koji je poinila te zazivanje zasluene kazne.
U formi pripovijedanja Mandalijena glorificira Isusa kao ideala, ovozemaljskog ljubavnika:
Ištom lice Jezusov o
kroz gorjenje isto i novo
ponovljena osta u svemu,
lete svoga iz pepela
njega iva, mrtva njega
njim odiše, š njim izdiše. (UMP, I, 79-90)
Drugi pla U spovijedanju usmjeren je prema propovijedi. Naime, u ovom plau izmijenjuju
se partije pripovijednih i refleksivnih ispovijedi, a mogu se pronai i litanijska nabrajanja
(Matanovi, 1992: 78). Drugi pla zapoinje pjesnikovom refleksijom o ljudskoj grešnosti,
4 Citati iz Uzdaha Mandalijene pokornice donose se prema sljedeem izdanju: urevi, Ignjat, 1971, Pjesni
razlike; Uzdasi Mandalijene pokornice; Saltijer slovinski; priredio Franjo Švelec, u: Pet stoljea hrvatske
knjievnosti, knj. 18, Matica hrvatska, Zagreb.
Stihovi Uzdaha nisu obrojani, pa ih je autorica ovoga rada sama prebrojavala.
32
zatim Mandalijena opisuje svoje teško djetinjstvo bez roditelja koje je vrlo rano izgubila
(Šimi, 2007: 126) u formi pripovijedne ispovijedi:
ujte! – Izgubih mlado u doba
od proljetja djevikoga
roditelja jednom oba –
nad obilnijem dravama. (UMP, II, 97-102)
Trei pla U pogrenju ispovijednog je tona jer je sama ispovijed u znaku pokore i suza, ali
ukljuuje i poune dijelove (Matanovi, 1992: 80). Pla zapoinje pjesnikovom refleksijom o
milosti Bojoj, zatim Mandalijena opisuje raskošno kienje te patnju s kojom se borila u duši.
Sve završava iscrpljujuim bievanjem (Šimi, 2007: 127):
Tako izree, ter u ruke
stište naglo bi krvavi
i hrabrene puna odluke
dade rane zdesna, slijeva,
snaga iz tijela, bi iz ruke. (UMP, III, 385-396)
U etvrtom plau U napastovanju pojavljuje se novi govornik misao te dovodi Mandalijenu u
napast. Naime, iskazi iz novog govornika upuuju na pouku jer se samo njome moe pronai
opravdanje postojanju novog kazivaa (Matanovi, 1992: 82). Mandalijena se bori sama sa
sobom, odnosno s napastima koje ele sprijeiti njezino preobraenje. Mandalijenino je
napastovanje blisko biblijskim opisima Isusove kušnje. Evanelist Marko u svojoj Kušnji u
pustinji samo napominje da Isus bijaše u pustinji etrdeset dana zajedno sa zvjerima (Šimi,
33
2007: 127). Sa slinom kušnjom susrela se i urevieva Mandalijena. Prvo ju napastuje
misao da bi kao svetica trebala vladati Magdalom nakon što razori grijeh. Drugo, napastuje ju
misao da ne bi trebala odbaciti zemaljsko zbog nebeskog i kako bi trebala prihvatiti darove
koje joj Bog daje jer to nije grijeh. Tree, napastuje ju misao kako je postala ohola jer je
pobijedila misli od svijeta. U Mandalijeninim mislima vidljiv je utjecaj sv. Augustina, koji
ukazuje na to da svi grijesi izviru iz strasti za vladanjem, za gledanjem i za osjeajem (Šimi,
2007: 127):
stavi i sa svijem glasom klie:
Ah poznam te, ah prokleta,
slici u tuoj, misli od svijeta! (UMP, IV, 133-138)
Dakle, misao je uzrok Mandalijeninoj propovijednoj lekciji, u kojoj su prisutne karakteristike
litanijskog nabrajanja. Propovijed je zamijenjena ispovijednom formom Mandalijene u kojoj
dolazi do izraaja naglašeno ispovijedanje i pouka koja je na mjestima oblikovana litanijskim
nabrajanjem (Matanovi, 1992: 82), što je vidljivo u stihovima:
O nebeske dike i gizde,
o privedri svijem prostori,
o pisane zlatom zvizde,
o pobjeni zvijezdam dvori,
o priiste strane svete (...) (UMP, IV, 331-335)
U Drugoj poslanici Korinanima apostol Pavle opisuje svoje vienje: Znam ovjeka u Kristu:
prije etrnaest godina da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio
ponesen do treeg neba. I znam da je taj ovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog
zna – bio ponesen u raj i uo neizrecive rijei, kojih ovjek ne smije govoriti. (II Kor, 12, 2-5)
U petom plau U razmišljanju osim što Mandalijena teologizira o milosti (Šimi, 2007: 127),
ispovijedno se usmjerava prema suzama kajanja te propovijed prelazi u litanijsko nabrajanje
(Matanovi, 1992: 85):
sliko od raja, raju od svijeta! (UMP, V, 109-114)
Na poetku šestog plaa U poaljenju javlja se refleksija o utjelovljenju Sina Bojeg te se
Mandalijena prisjea Kristove smrti (Šimi, 2007: 129):
Jezus, naša slatka nada,
paklu i puku nabunljivu:
kruniše ga još izbjena
vijencom trna nesmiljena. (UMP, VI, 199-204)
Na temelju prethodno navedenih stihova moe se zakljuiti kako je tema šestog plaa
Kristova muka, odnosno pasija. Unutar pasije umetnuta je i molitva koja je upuena
muiteljima (Matanovi, 1992: 88):
vee mrtav, iv negoli!
i na ustijeh duh vas moli:
dajte mi ga odmijeniti
il' za nj ili š njim umriti! (UMP, VI, 337-344)
U sedmom plau vidljivo je izmjenjivanje propovijednih i ispovijednih govornih anrova.
Umjesto pjesnikove uvodne propovijedi nastupa Mandalijenina ispovijed koja prelazi iz
vjerske pouke u traktat o ljubavi (Matanovi, 1992: 90):
Tako svak je ljubit obro
što mni dobro da 'e oviku:
35
jedni svjetlos, druzi scine,
kô za zlato, za dan tmine. (UMP, VII, 253-258)
Osim toga, u sedmom plau opisana je Mandalijenina retrospekcija pakla. Naime, vjera u
postojanje raja i pakla podrazumijeva openito prihvaenu predodbu o svijetu, unutar koje se
mjesto pojedinih pojava moe precizno utvrditi, pa se zato tono zna i gdje su i što znae – što
nam mogu dati – na jednoj strani raj, a na drugoj pakao (Pavlii, 2003: 60). Mandalijena
govori o svojoj beskrajnoj ljubavi prema Isusu te mu se i obraa:
Vrz' me u pako i pogubi, –
ljubit u te još i tamo;
nu se u paklu jaoh ne ljubi!
Ne znam, ne znam, neg znam samo
da i sred vjene pei ljute
ljubit u te, ljubit u te!
Zasve u paklu tvû dobrotu
nije tko ljubi po naravi,
ljubit u te na sramotu
od pakljene neljubavi
silne plame vjene smrti. (UMP, VII, 408-419)
Smatra se da je kod urevia ovjek sposoban odvui Boga u pakao. Mandalijena tvrdi kako
joj pakao ne moe ništa te joj ne moe ništa ni Bog, koji bi je u pakao bacio kako bi je kaznio.
Naime, ona tvrdi da e pakao postati raj jer e i u paklu ljubiti Boga (Pavlii, 2003: 62). U
spjevu se raspravlja o tome kako se duša moe spasiti od pakla. Pavlii smatra da ono nije
stanje u koje ljudska duša dospijeva u skladu sa zakonima po kojima je ustrojen svemir;
manja neugodnost kojoj se, ako ima vjere, ljudsko bie lako moe suprotstaviti. Moe to ak i
bez obzira na injenicu da se tako protivi Bojoj volji, koja ga je paklom htjela kazniti. Prema
tome, pakao se moe zanemariti, što znai da Bog ne moe poslati u pakao onog tko ga zaista
ljubi. Upravo zato urevi negira svaki smisao pakla, kao i pravo na postojanje (Pavlii,
2003: 62).
36
Utjecaj biblijske teologije vidljiv je i u osmom plau U uivanju, kad Mandalijena razmišlja o
vlastitom vienju Boga. U posljednjem plau Mandalijena naglašava teologiju Boje biti
(Šimi, 2007: 130):
bi li u tijelu? bih li iva?
Znam i ne znam, i mê znanje
ista svjetlos opsjenjiva;
znam što vidjeh da je istino;
pogledi su mo 'i poznali
bitje, o boe tvê jedino. (UMP, VIII, 181-190)
Poetak osmog plaa drugaiji je od prethodnih zato što se propovijednom anru dodaju
ispovijedni dijelovi plaa. To je ujedno i naznaka da se poemi blii završetak (Matanovi,
1992: 92). Za urevia je Bog sadran u ovjeku te o njemu ovisi koliko e se pribliiti
boanskom biu:
tko da ne ufa, kad te uje
svud i pozna milostiva?
kad što 'e lijepo ti lijep stvori?
Pokornica pokrijepljena
kojoj ljubav neizreena
eto uzmnaa rajom sada
37
Ovdje je izreena temeljna misao poeme, a to je da je za vjerovanje i sreu, potrebna samo
dobra volja. Najvea kazna koja se moe dogoditi ovjeku je neposjedovanje vjere. Prema
tome, u odnosu ovjeka prema Bogu sadrano je sve što odluuje o sudbini duše. Pakao dolazi
tek onda kad je taj odnos ve uspostavljen, a ni tad nema dubljeg smisla jer, i nagrada i kazna
ve je u tom prvobitnom odnosu sadrana: ovjek ili ljubi Boga, pa je blaen i nalazi se u
raju, ili ga ne ljubi, pa je proklet i nalazi se u paklu (Pavlii, 2003: 63).
Prema mišljenju baroknih pisaca, ovjek se Bogu ne moe pribliiti racionalnim, nego samo
emocionalnim putem. Dakle, potrebno je vrsto vjerovati, a sve drugo dolazi samo od sebe.
Tako i dobro djelovanje, koje na kraju bude nagraeno, proizlazi iz istog osjeaja, a ne iz
jasne spoznaje (Pavlii, 2003: 74).
Prema Teološkom rjeniku, molitvom u kušnji zaziva se Bog krikovima i vapajima zato što
ovjek osjea da je sve u pitanju i što on Boga treba svim svojim biem, dušom i tijelom.
Tijelo, sa svojim kušnjama i radostima, zauzima u toj molitvi isto mjesto kao u ivotu (Rahner;
Vorgrimler, 1992: 585). Naime, moliti treba stalno te nam ustrajnost mora biti prokušana, a
budnost lica izrazita (Rahner; Vorgrimler, 1992: 587). urevieva Mandalijena našla se u
kušnji, a o tome svjedoe liturgijske geste:
a) molitvene, primjerice uzdizanje ruke i oiju:
Pak na prame ruku uzdiem
i njih mue sebe trudim. (UMP, III, 247-248)
Ona k nebu s gorke boli
uzdignute dre oi (...) (UMP, VI, 61-62)
b) pokornike, primjerice udaranje u prsa, ali isto tako i molitvene, kao što su kleanje i
uzdizanje zjenica:
vapim, diem u nj zenice,
kršim ruke, trgam vlase,
tuem prsi, grdim lice,
šljem s uzdasim dušu uzgori. (UMP, VI, 505-510)
38
U Uzdasima Mandalijene pokornice mogu se pronai i drugi pojavni oblici molitve, kao što
su streljata molitva i molitva pametljiva. Primjeri za streljatu molitvu:
a) Smiluj mi se, moj pridragi (...) (UMP, VI, 577)
b) ah milosti, sidi u mene (...) (UMP, V, 391)
c) Višnja pravdo, vjeni boe (...) (UMP, VI, 541)
d) O moj boe (...) (UMP, VII, 103)
e) O udesa od ljubavi! (UMP, VII, 283)
Primjeri za molitvu pametljivu:
k tebi vapim: boe, prosti,
prosti zloe, kê spovijédam
b) O Jezuse moj ueni, za izgubit se,
za izgubit se, za izgubit te
toli istrudih, da bi meni
tega od truda stoti dio
za ste tebe, dosta bio. (UMP, II 564-568)
c) osim što je u sljedeim stihovima prikazana molitva pametljiva, vidljive su molitvene,
pokornike i prinosne liturgijske geste (zazivanje, uzdizanje, poklek, dvorenje)
Tebe molim i zazivam,
ištem, prosim, slijedim, stiem,
39
anrova. Najprisutnija je ispovijed, zatim propovijed, molitva, litanijsko nabrajanje, vjerska
pouka, traktat i pasija (Matanovi, 1992: 94).
8. SVETA ROALIJA ANTUNA KANILIA
Antun Kanili roen je 1699. godine u Poegi. Završio je gramatiku školu (niu gimnaziju)
kod isusovaca u svom rodnom gradu, zatim je otišao u Zagreb gdje je primljen u isusovaki
red. Neko vrijeme uio je i u Štajerskoj, ali je 1717. godine poslan za profesora u varadinsku
gimnaziju. Ubrzo je nastavio školovanje na isusovakoj školi u Grazu, poslije tog je bio
profesor u Zagrebu, pa ponovno u Varadinu. Nakon završetka teologije obavljao je dunosti
upravitelja škola u Zagrebu, Poegi i Varadinu. Cijeli svoj ivot proveo je obavljajui
razliite odgojno-vjerske i prosvjetne dunosti. Umro je 1777. godine u Poegi. Kanili je
prvenstveno djelovao kao pisac molitvenika i katekizama, odnosno prirunih vjerskih knjiga
za sveenike i puk. To su bile knjige napisane za potrebe crkve i smatralo se da nisu imale
knjievne vrijednosti, ali u predgovorima je vidljiva autorova svijest o knjievnim i kulturnim
potrebama Ilirije, Slavinije aliti Dalmacije. Kanilieva dva vana djela su Kamen pravi
smutnje velike i Sveta Roalija (Bogiši, 1973: 91-93).
Antun Kanili središnja je osoba slavonskog 18. stoljea. U stoljeu u kojem je ivio njegov
se knjievni rad iznimno cijenio te su njegove nabone pjesme preuzete u druge molitvenike
(Knezoviev Put nebeski iz 1818. godine), ali i u nabona djela razliite generike pripadnosti
(ivot svetoga Eustakije Antuna Josipa Turkovia) (Tatarin, 1999: 82).
Kao izvanredno marljiv pisac i školovani isusovac, prevoditelj i izdava razliita duhovnog
štiva, Kanili je imao širok pregled nad religioznom literaturom svog vremena, prije svega
nad latinskom. Ipak, struktura Kanilieva baroknog ornatusa, leksiko punjenje njegovih
metafora, njegov nain koordinacije figuralnih fraza s jedinicama metrike organizacije
pjesnikog jezika, sve to potvruje tezu o izravnim stilskim utjecajima Gundulievim i
urevievim na Svetu Roaliju i Pjesme iz molitvenika (Kravar, 1993: 139).
40
S obzirom na kasnu pojavu, Kaniliev se barok ini kao ishod sretna sluaja, a ne
knjievnopovijesnih zakonitosti. Unato tomu, Kaniliev je barok jednako gust i kvalitetan
(Kravar, 1993: 65). Razlozi nastanka Svete Roalije nisu iskljuivo izvanestetike prirode kao
što je to sluaj s Kanilievim molitvenicima i katekizmima. Estetizirao ju je svjesno, a da je
elio da se prihvati kao djelo kojemu je literarnost na prvom mjestu, potvruje dvanaesterac,
stih s metametrikim znaenjem, te, oslabljena barokna stiliziranost (Tatarin, 1997: 39).
Gotovo sve Kanilieve vjerske knjige posjeduju cjelovite, više-manje samostalne, povezane
verzificirane tekstove uglavnom lirskog karaktera. Veina tih tekstova po svojim generikim
obiljejima pripada liturgijskim lirskim vrstama (crkvena pjesma, verzificirana molitva). Neki
od njih posjeduju narativnu jezgru, što je obino vidljivo u njihovu poveanu opsegu. Zajedno
sa Svetom Roalijom, lirski umeci iz Kanilievih nabonih knjiga ine najzanimljiviji dio
njegova opusa iz perspektive knjievne historiografije (Kravar, 1993: 136).
Sveta Roalija stvarana je paljivo i osmišljavana kroz due vrijeme. Kao pripadnik
isusovakog reda Kanili je nastojao vjerski djelovati na puk, pa je tako i usmjeravao prema
puku sve ono što je pisao (katekizam i molitvenik). Dakle, on je mirio one zahtjeve koje je
sam sebi postavljao i one koje mu je postavljala sredina i vrijeme (Tatarin, 1997: 210).
Kanili je vješto primjenjivao tehniku rokoko pisanja na pojave i likove iz prirode. Matko
Pei u svojoj monografiji Barok i rokoko u djelu Antuna Kanilia (1699. – 1777.) oznaava
razliite teme i motive u Kanilievu tekstu karakteristinim za rokoko (slavuj, zora, nakit,
vino, rua) i naziva modom iz 18. stoljea. Kad je rije o stilu pisanja Svete Roalije, Pei
razumijeva stil kao nain korištenja rijei. Rokoko stil pisanja kojim je obiljeena Kanilieva
religiozna poema vidljiv je u postupku poigravanja s rijeima, pretjerivanju i kienju stiha,
ubrzanom ritmu reenice i nepravilnostima u komponiranju knjievne cjeline (Crnjac, 2014:
17-24). Kao primjer za rokoko tehniku pisanja svakako moe posluiti prizor koji izravno
prethodi Roalijinu obraenju, u kojem junakinja oblai haljinu ukrašenu draguljima te
nagomilani opisi ptica iz prvog i drugog dijela Svete Roalije, meu kojima je i antologijski
prizor kupanja slavia (Kravar, 1993: 147):
Kljun u nju zamoi, pije, die glavu,
opet pije i skoi na zelenu travu.
Pak se vrati k vodi, gleda gdi je plitko,
pazi i ophodi, da ne vidi nitko,
41
glavicu zamoi, kupa se i pere. (SR, II, 1757-1762)5
Nadalje, Pei spominje Kanilieve alegorije: vrline je pokazivao u obliju vila ili diva, a zlo
je utemeljeno u ljudskoj figuri. Fenomeni iz prirode, razliite ivotinje, biljke i minerali
posluili su mu kao simboli za moralne i religiozne ideje. Orijentirao se prema tematsko-
motivskom sloju i baroknoj ideologiji, odnosno pogledu na ivot (Crnjac, 2014: 17-24).
Sveta Roalija nije jedino Kanilievo djelo u stihu, ali je jedini njegov opseniji i samostalno
objavljeni pjesniki rad (Kravar, 1993: 133). Radnja Svete Roalije odvija se u tri nejednake
faze: prva je uvodna, kratka, druga je centralna i najdua, a trea je kratka i govori o grešniku
i njegovom dobivanju oprosta. Kanilieva Sveta Roalija nema sve navedene strukturne
elemente tog knjievnog anra. Osim toga, za Svetu Roaliju karakteristino je obiljeje
epistolarnost, odnosno povezivanje sadašnjosti s budunošu, a zatim s prošlošu. Za poemu
je vana rekonstrukcija jednog segmenta prošlosti, u kojem je poinjen grijeh (Šundali,
1990: 613). U ovoj poemi rije je o grešnici, koja se u špilji kaje za svoje grijehe, koji
podrazumijevaju ureivanje i kienje za blisku udaju. Iako Roalija uzdiše i cvili, ova
religiozna poema nije podijeljena na plaeve, nego na etiri dijela, a svaki dio na nekoliko
paragrafa (izraz D. Prohaske) (Šundali, 1990: 613).
U nastavku e se navesti nekoliko obiljeja Svete Roalije kao baroknog plaa (Šundali,
1990: 614-615):
1) poema zapoinje kad se Roalija ve kaje zbog svog uljepšavanja i kienja, odnosno
stanjem poslije grijeha;
2) mjesto kajanja je špilja jer pjesnik smatra da je priroda stvorena zbog ovjeka;
3) Roalija se prisjea svojih grijeha kojima je uvrijedila Isusa i oteala mu muke;
4) Roalija se prisjea kako je došlo do preobraenja tako što se promatra u ogledalu i u tom
trenutku ukazuje joj se Ljubav nebeska, koja je pogaa strijelom i preobrauje ju;
5) Roalija osjea da su njezine suze nedovoljne kako bi njima isprala grijeh, pa eli da teku
kao poplavne rike;
5 Citati iz Svete Roalije donose se prema sljedeem izdanju: Kanili, Antun, 1994, Sveta Roalija, priredio
Josip Bratuli, Biblioteka Slavonica, Vinkovci.
42
6) Roalija ima vizije Isusovih muka, a milost Boju osjea kao najvee udo (Šundali,
1990: 614-615).
Vjena tema baroknog pjesništva, put od grijeha do pokore, u ovoj je poemi prikazana
ivotom naslovne junakinje, koja se odrekla raskošnog ivota u svom dvoru i povukla u špilju
iz koje piše pismo roditeljima (Jeli, 1997: 75):
Roalija svima od roda svojega
zdravlje koje ima od dara Bojega,
a najprvo tebi s akom, draga mati,
eljnim (kako ne bi?) za me, gdi sam, znati.
Ne pitajte gdi sam! To dajem na znanje:
s puta zašla nisam, slidim Boje zvanje. (SR, II, 751-756)
Prema Velikom katekizmu sv. Pija X., molitva oznaava uzdizanje pameti prema Bogu da
bismo mu se klanjali, da bismo mu zahvaljivali i da bismo od njega izmolili ono što nam je
potrebno (...) Time bismo ga priznali kao davatelja svih dobara, potvrdili svoju poniznu
podlonost i zasluili njegovu naklonost (...) U molitvi spoznajemo našu ovisnost o Bogu,
vrhovnom gospodaru svega što je stvoreno. Molitva nas upuuje na nebeske stvari, potie nas
napredovati u krepostima, postie nam Boje milosre, jaa nas protiv napasti, tješi u
nevoljama, pomae u našim potrebama i zasluuje nam milost konane postojanosti (...)
Molitva se moe definirati kao uzdignue ljudske duše k Bogu, odnosno kao in klanjanja i
ljubavi prema onomu tko donosi udo ivota. U stvarnosti molitva oznaava ovjeji napor da
razgovara s nevidljivim biem, stvoriteljem svega što postoji, našim spasiteljem (Carrel,
2012: 14).
Razlikuju se dva oblika molitve, prvi je oblik povijesne poetnice, a drugi privatni oblik
molitve. Naime, privatni oblik molitve podrazumijeva unošenje povijesne grae u
molitveniko štivo na drugaiji nain (Šundali, 2005: 82). Za privatni oblik molitve
karakteristina je improvizacija, što znai da se molitelj (ovjek-vjernik) obraa moljenomu
(svecu/svetici, odnosno Bogu), dok je molitoslovni sadraj naješe u skladu s konkretnom
situacijom u kojoj se molitelj nalazi, primjerice ujutro se moli jutarnja molitva (Šundali,
2005: 83).
43
Tri su vane sastavnice koje odreuju molitvu: 1. onaj tko se moli, 2. onaj/ono kome se moli i
3. molitvoslovni sadraj. Dakle, pošiljatelj molitvene poruke je ovjek-vjernik, primatelj je
Bog, dok molitvoslovni sadraj oznaava poruku koja podrazumijeva predavanje Bogu, bilo u
obliku prošnje, hvala ili zahvale (Šundali, 2005: 144).
Nadalje, sadraj molitve je u funkciji situacije u kojoj je ovjek-grešnik nalazi, odnosno u
funkciji sveca i njegove vrline. Kad je rije o molitvama u ijim se naslovima nalaze imena
svetaca, razlikuju se dva naina realizacije molitvoslovnog sadraja. U prvom grešnik
apostrofira sveca i moli ga za preporuku kod Boga jer je zgriješio. U drugom nainu grešnik
apostrofira sveca i moli ga za preporuku kod Boga, ali najprije parafrazira odreene
segmente iz sveeva ivota, kojima je svetac zadobio milost Boju. Zatim grešnik sveevu
situaciju odraava na vlastitu i oekuje milost Boju kojom je bio nagraen i apostrofirani
svetac (Šundali, 2005: 145).
Naješe teme koje se pojavljuju u molitvama su prošnja (ovjek moli Boga, neposredno ili
posredno za nešto), hvala (ovjek hvali Boga zbog njegova milosra) i zahvala (ovjek
zahvaljuje na darovima). Vjernik treba teiti sjedinjenju s Bogom (unio mystica). U
Kanilievu molitveniku Bogoljubnost molitvena nalazi se sedam molitava na temu
sjedinjenja s Bogom (Šundali, 2005: 147).
Kad je rije o molitvi u Svetoj Roaliji, odreivanje molitvenog teksta nije jednostavno jer
nijedan paragraf u poemi nije naslovljen kao molitva nekomu, što je u molitveniku esta
pojava (Šundali, 2005: 152). Stoga treba obratiti pozornost na neke druge sastavnice, kao što
su liturgijske geste.
a) molitvene geste, primjerice kleanje:
Pokleknem, zajeim i padnem tri puta,
tri se dignem; kleim jadom poniknuta. (SR, II, 1315-1316)
b) pokornike, primjerice udaranje u prsa:
S plaem se umiva; kad u prsi tue,
tada jajim liva virom suze vrue. (SR, III, 2713-2714)
44
Prikrstim se: eto, strašno naletenje
pobignu na sveto od kria zlamenje. (SR, IV, 3289-3290)
Drugi je pojavni oblik molitve u Svetoj Roaliji tzv. streljata molitva, za koju je
karakteristino da je kratka i u funkciji konkretne situacije u kojoj se lik nalazi, primjerice:
a) molitva Roalijine majke: Fala milom Bogu! (SR, I, 612)
b) molitva Isusa: Iz srca idue kako jesu bile
njegve hitre i vrue molitava strile! (SR, II, 1985-1986)
Trei pojavni oblik molitve u Svetoj Roaliji je tzv. molitva pametljiva. Rije je o molitvi
pojedinca, odnosno o privatnoj molitvi, koja se obavlja u šutnji i koja prema Kaniliu moe
biti korisnija (Šundali, 2005: 153). U Svetoj Roaliji ima više primjera za molitvu pametljivu,
u nastavku rada navest e se dva primjera. Prvi primjer je molitva ptice fenice:
Kao ptica Fenice, kada starost stigne,
i perjato lice k ocu suncu digne,
s oima treptei gleda, s usti ziva,
kao ga molei ovako zaziva:
Sunce, svitla kruno, od neba lipota,
stie vrime puno od moga ivota.
Rod sam tvoj, od tvoga ti mene jedina
roda prisvitloga zvati imaš sina.
Ti si mi jedini sve, otac i mati,
da mi se smrt mini, tvoj dar valja zvati.
Kralju od dana, jasni samovladajui,
ah, što tako kasni tvoj plamen gorui!
Sini, eljna smrti, moj ivotu, sini:
ugaj me, usmrti, uskrisi, promini! (SR, II, 1399-1412)
Primjer molitve pametljive vidljiv je i u Roalijinoj molitvi:
Ah, kako, zavapih, ladi, kako ee!
45
eljno srce moe; k tebi ide poivat.
Na svit ovaj mrazi, elja mi ga mori,
ah, po kojoj stazi stignem brje gori? (SR, III, 2900-2904)
Vano je napomenuti da je u Svetoj Roaliji rije o preobraenoj grešnici, koja nije na istom
stupnju grešnosti kao i Bunieva ili urevieva Mandalijena. Moglo bi se oekivati da e
Roalija najvei dio svog pokajnikog ivota provesti upravo u molitvi. Tekst ne potvruje
oekivano jer ona osim dvije streljate molitve izgovara i jednu nešto dulju od etiri stiha, a
sve ostalo se svodi na molitve koje su najavljene ili liturgijskom gestom ili nekom izjavom
lika, dok sam molitvoslovni tekst izostaje (Šundali, 2005: 155). Stoga razumijevanje molitve
u Kanilievu stvaralaštvu ne oznaava samo jednosmjerno kretanje informacija od
molitvenika ka Svetoj Roaliji (u smislu da su u poemu utkani ve u molitvenicima –
prethodnici razraeni molitvoslovni obrasci), nego oznaava i drugi smjer – od Roalije ka
molitvenicima (Šundali, 1993: 226).
9. ZAKLJUAK
Nakon provedene analize došlo se do zakljuka da je barok svoju recepciju pronašao najviše u
dubrovako-dalmatinskoj knjievnoj kulturi. Naime, barok se ondje isticao velikom
mobilnošu jer se proširio neogranieno i brzo. Prevladavale su ljubavne, povijesne, vjerske
teme, kao i teme tjelesne ljepote. To je rezultiralo vještim vladanjem baroknim ornatusom u
dubrovako-dalmatinskoj knjievnoj kulturi. U knjievnoj kulturi ozaljskog kruga isticala su
se tri predstavnika, a to su Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Katarina Zrinska. Iako su
pripadali istom knjievnom krugu, svoja su djela stvarali pod razliitim utjecajima te
razliitim izvorima nadahnua. Jedino što ih je povezivalo bila je akavsko-kajkavska
mješavina dijalekta. U kajkavskoj knjievnoj kulturi, u kojoj se isticao isusovac Juraj
Habdeli, prevladavali su tekstovi namijenjeni moralnoj pouci, molitvi i crkvenom pjevanju, a
odnosili su se na vjerske knjige zbornikog karaktera te zbirke propovijedi. Najmanje je
prostora barok izborio za sebe u slavonskoj knjievnosti. Upravo je toj injenici doprinio
Antun Kanili, koji je svojim bogatim i raznolikim opusom obiljeio drugu polovicu 18.
stoljea. On je zaista bio pjesnik koji je svojim knjievnim djelovanjem snano utjecao na
46
slavonski barok koji je došao do izraaja u 18. stoljeu. Prema tome, etiri razliite knjievne
kulture u hrvatskoj knjievnosti 17. i 18. stoljea nisu se nalazile na istom razvojnom stupnju,
kao ni u istom stadiju svoje subjektivne povijesti.
Kad je rije o obiljejima religiozne poeme, u njoj se naješe govori o pokajanju grešnika
koji u samoi ali zbog onog što je uinio. Cilj religiozne poeme jest usmjeriti svakog ovjeka
prema boanskom, vjenom.
Moe se zakljuiti kako su slinosti meu analiziranim religioznim poemama vidljive na
tematskoj, motivskoj i strukturnoj razini. Kad je rije o tematskoj razini, sve govore o
razliitom grešniku koji se kaje i na kraju zadobiva milost Boju. Na motivskoj razini, u svim
religioznim poemama vidljivi su motivi špilje, odnosno osamljenosti, motiv sjeanja na
grijeh, motivi enske ljepote (kienje uresima), motiv prirode u kojoj se grešnici ispovijedaju
te, najvaniji, motiv suza, karakteristian za barok, koji zapravo simbolizira metaforu
pokajanja. Dakle, grešnici moraju proliti rijeke suza kako bi im grijesi bili oprošteni. Što se
tie strukture religioznih poema, sve su monološki ustrojene, pripovjedaevi komentari su
svedeni na najmanju moguu mjeru (tri faze, od kojih je prva najkraa, druga najdulja te trea
kratka).
U svakoj se religioznoj poemi pojavljuje grešnik, no njihovi grijesi nisu na jednakom stupnju
grešnosti. Naime, najlakši je grijeh poinjen u Svetoj Roaliji jer je Roalijin grijeh
podrazumijevao kienje i ureivanje pred ogledalom, dok je u Gundulia, Bunia i urevia
teina grijeha vea. Razmetni sin bio je pohlepan i rastrošan, Bunieva Mandalijena bila je
ispunjena zlom poudom i nezahvalnošu za darove što joj je Bog pruio (ljepota, bogatstvo),
dok je urevieva Mandalijena bila zaokupljena ohološu. Ono što povezuje sve te grešnike
jest pokajanje, preobraenje i snana elja za oprostom te dobivanjem milosti Boje.
Na putu od njihova grijeha do oprosta veliku je ulogu imala molitva. U svim poemama
vidljivi su primjeri molitve, ispovijedi, propovijedi, traktata o milosti, litanijskog nabrajanja
te vjerske pouke, a u radu se donose i sastavnice molitve na temelju liturgijskih gesta
(molitvene, pokornike, sakramentalne, prinosne) te drugih molitvenih pojavnih oblika
(streljata molitva i molitva pametljiva). Ono što je vano primijetiti jest da se u Kanilievoj
Svetoj Roaliji pojavljuje vei broj onih koji se mole (molitelji), dok je broj molitvenih
tekstova manji u usporedbi s preostale tri poeme dubrovakih pisaca. Pretpostavlja se da je
razlog tome Kaniliev pomalo ispisani molitveniki obrazac jer je poznato da je njegovo
knjievno djelovanje najviše bilo usmjereno na pisanje katekizama i molitvenika.
47
Zemaljski je ivot priprava za vjenost, za gledanje Boga. Mi ivimo ne za vremenito, za
prolazno, za asovito, nego za vjenost. Predajte se Bogu, uredite svoj ivot po sv. volji
Bojoj, molite i svaki dan razmatrajte – pola sata, a kad biste mogli cijeli sat – obeajem Vam
nebeski ivot i vidjeli biste obilni blagoslov Boji. (Fra Ante Anti u pismu koje je uputio
Ivanu Muiu iz Zagreba 18. prosinca 1964.)6
6 Preuzeto iz: Carrel, Alexis, 2012, Mo molitve, Naklada Boškovi, Split., str. 32.
48
1. Buni Vui, Ivan, 1975, Plandovanja; Pjesni razlike; Mandalijena pokornica;
priredio Franjo Švelec; crtei Marija Ujevi, u: Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj.
14, Matica hrvatska, Zagreb.
slovinski; priredio Franjo Švelec, u: Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 18, Matica
hrvatska, Zagreb.
metodika obrada Majda Beki-Vejzovi, Školska knjiga, Zagreb.
4. Kanili, Antun, 1994, Sveta Roalija, priredio Josip Bratuli, Biblioteka Slavonica,
Vinkovci.
priredila Dunja Fališevac, Školska knjiga, Zagreb.
2. Biblija: Stari i Novi zavjet, 1991. Duda, Bonaventura; Kaštelan, Jure, Kršanska
sadašnjost, Zagreb.
3. Carrel, Alexis, 2012, Mo molitve, Naklada Boškovi, Split.
4. Crnjac, Maja, 2014, Knjievnopovijesni rad Matka Peia, Radovi Zavoda za
znanstveni i umjerniki rad u Poegi, br. 3, str. 17-24.
5. Fališevac, Dunja, 1987, Ivan Buni Vui, Zavod za znanost o knjievnosti –
Sveuilišna naklada Liber, Zagreb.
6. Fališevac, Dunja, 1997, Kaliopin vrt. Studije o hrvatskoj epici, Knjievni krug, Split.
7. Fališevac, Dunja, 1995, Smiješno & ozbiljno u staroj hrvatskoj knjievnosti, Hrvatska
sveuilišna naklada, Zagreb.
8. Fališevac, Dunja, 2007, Stari pisci hrvatski i njihove poetike; Drugo, prošireno
izdanje, Hrvatska sveuilišna naklada, Zagreb.
9. Fuek, Ivan, 2003, Moralno-duhovni ivot; Grijeh, Verbum, Split.
10. Jeli, Dubravko, 1997, Povijest hrvatske knjievnosti. Tisuljee od Bašanske ploe
do postmoderne, Naklada Pavii, Zagreb.
11. Kravar, Zoran, 1992, Barok u staroj slavonskoj knjievnosti, Knjievna revija, br.
3/4/5/6, Osijek, str. 195-231.
49
12. Kravar, Zoran, 1993, Nakon godine MDC, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik.
13. Kravar, Zoran, 1978, Stil hrvatskoga knjievnoga baroka, u: Hrvatska knjievnost u
evropskom kontekstu, uredili Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranji, Liber, Zagreb,
str. 223-242.
14. Kruh nebeski. Katoliki molitvenik, 1996, uredio Antun Ivandija, 41. izdanje, Zagreb.
15. Lachmann-Schmohl, Renate, 1964, Ignjat ori, Eine stilitische Untersuchung zum
slawischen Barock, Köln – Graz.
16. Matanovi, Julijana, 1992, Barok iz suvremenosti gledat (primarna i sekundarna
obiljeja u orevievim Uzdasima Mandalijene pokornice), Biblioteka Revija,
Osijek.
17. Novi zavjet, 1977. S grkog izvornika preveli Bonaventura Duda, Jerko Fuak, etvrto
izdanje, Zagreb.
18. Pavlii, Pavao, 2003, Barokni pakao – Rasprave iz hrvatske knjievnosti, Naklada
Pavii, Zagreb.
19. Pavlii, Pavao, 1979, Neke zajednike crte baroknih plaeva, u: Rasprave o hrvatskoj
baroknoj knjievnosti, akavski sabor, Split.
20. Pavlii, Pavao, 1979, Rasprave o hrvatskoj baroknoj knjievnosti, akavski sabor,
Split.
21. Pavlii, Pavao, 1978, anrovi hrvatske barokne knjievnosti, u: Hrvatska knjievnost
u evropskom kontekstu, uredili Aleksandar Flaker, Krunoslav Pranji, Zagreb.
22. Pei, Matko, 1972, Barok i rokoko u djelu Antuna Kanilia (1699. – 1777.). Rad
JAZU, Knj. 365, Zagreb.
23. Prohaska, Dragutin, 1909, Ignjat ori i Antun Kanili. Studija o baroku u našoj
knjievnosti, Rad JAZU, knj. 178, Zagreb.
24. Rahner, Karl; Vorgrimler, Herbert, 1992. Teološki rjenik, Forum bogoslova, akovo.
25. Rjenik biblijske teologije, 1993. Uredio Xavier Léon-Dufour i sur., Kršanska
sadašnjost, Zagreb.
26. Sabli Tomi, Helena, 1990, Pojam baroka u hrvatskoj znanosti i knjievnosti, u:
Revija, Ogranak Matice hrvatske Osijek, 30, 1990., br. 6, str. 571-574.
27. Solar, Milivoj, 1976, Teorija knjievnosti, Školska knjiga, Zagreb.
28. Šimi, Krešimir, 2007, Knjievni svjetovi. Knjievnohermeneutike studije iz hrvatske
knjievnosti, Osijek.
29. Šundali, Zlata, 1990, Kanilieva Sveta Roalija kao varijanta hrvatskoga knjievnog
baroka, Revija, br. 6, god. 30., str. 612-623.
30. Šundali, Zlata, 2005, Kroz slavonske libarice: r