1. UVOD ZAŠTITA OKOLIŠA

(engl. ENVIRONMENT PROTECTION; ENVIRONMENTAL PROTECTION) (njem. UMWELTSCHUTZ) ▪ skup aktivnosti, odluka i mjera u cilju (i) sprječavanja zagađivanja

okoliša i (ii) racionalne upotrebe njegovih prirodnih bogatstava.

Pod okolišem, odnosno životnom sredinom, podrazumijeva se ukupno čovjekovo materijalno okruženje koje čini:

(1) živa priroda: (1a) sve vrste biljaka (flora);

(1b) skup svih životinjskih vrsta (fauna); (1c) svi mikroorganizmi; (2) neživa priroda (zrak, vode, tlo - u užem smislu); (3) ljudske tvorevine (naselja, prometnice, industrijska postrojenja i proizvodi – uključujući i otpad).

Okoliš je moguće pojmiti i kao složeni sustav u kojemu se odvija čovjekov život, a koji se sukladno prethodnoj definiciji može podijeliti na:

(1) PRIRODNI OKOLIŠ, (2) UMJETNI, IZGRAĐENI, odnosno STVORENI OKOLIŠ ili TEHNOSFERU.

(1) PRIRODNI OKOLIŠ čine živa i neživa priroda: ▪ (1a) atmosfera – plinoviti plašt kojime je obavijena Zemlja;

▪ (1b) litosfera – vanjska zemljina kamena kora čiji površinski, tanak zem- ljišni sloj - pedosferu čine različita tla;

▪ (1c) hidrosfera – vodeni plašt zemaljske kugle;

▪ (1d) biosfera ili ekosfera – cjelokupan prostor na Zemlji koji je naseljen živim bićima (tu pripadaju donji slojevi atmo- sfere, litosfera/pedosfera i hidrosfera).

(2) UMJETNI OKOLIŠ čine ljudske tvorevine.

Broj svjetskog stanovništva raste znatno brže nego proizvodnja hrane, a prirodni se resursi neracionalno troše i rasipaju. Znatno se povećala količina otpadne tvari i energije koje se izravno ili neizravno ispuštaju u okoliš.

Nažalost, čovjek je danas, kao glavni zagađivač prirode, (i) demografskom ekspanzijom i (ii) tehnološkim razvojem u golemoj mjeri povećao svoj utjecaj na okoliš, koji u izmijenjenim prilikama sve negativnije djeluje na njegovo zdravlje i ozbiljno mu ugrožava i sam opstanak.

Razvojem kemijske industrije pojavile su se umjetne tvari i spojevi kojih nikada nije bilo u prirodi, pa nisu niti postojali organi-zmi koji bi takve tvari i spojeve razgradili.

Gomilanje postojanih (perzistentnih) i

opasnih tvari u okolišu izazvalo je određene procese u biosferi, pa su se u dijelovima prirodnog okoliša počele opažati neočekivane, ali i neželjene promjene.

• Odziv takvih neželjenih poremećaja okoliša izravno utječe na uvjete čovjekovog življenja. Nečist zrak, pojačano sunčevo zračenje, klimatske promjene, nedostatak vode odgovarajuće kvalitete, zagađeno plodno tlo - samo su neke od posljedica dosadašnjeg ponašanja čovjeka na Zemlji.

Dakle, opća kriza okoliša izazvana je ljudskim djelatnostima, tj. antropogenim utjecajima.

Mjera antropogenog utjecaja na potrošnju prirodnih resursa izražava se ekološkim otiskom. Ekološki otisak (engl. Ecological Footprint) predstavlja površinu biološki aktivnog zemljišta i mora, izraženu u hektarima po stanovniku, potrebnu da se obnove (regeneriraju) resursi koje ljudska populacija troši i da se prihvati (apsorbira) otpad koji nastaje u procesima trošenja resursa, imajući u vidu postojeće tehnologije i praksu gospodarenja resursima, slika 1.1.

Slika 1.1. Ekološki otisci po svjetskim regijama

Razuman odnos prema raspoloživim prirodnim bogatstvima: zraku, vodama, šumama i plodnom tlu, sirovinama i energiji, te težnja prema usmjerenom, cjelovitom i dugoročnom programu za njihovo razumno iskorištavanje i zaštitu, uvjet je opstanka čovječanstva na Zemlji.

Zato se danas u svijetu velika pažnja posvećuje unapređenju i zaštiti okoliša, budući da degradacija okoliša postaje kočnicom daljeg razvoja. Smatra se da je problem zaštite okoliša jedno od osnovnih pitanja suvremene civilizacije, povezan sa sudbinom ljudske vrste.

Problemi vezani uz zaštitu okoliša nisu novi, ali se svijest o potrebi njihovog rješavanja razvila tek u posljednjih nekoliko desetljeća. Kako je riječ o vrlo složenim problemima, pristup njihovom rješavanju mora biti interdisciplinaran i niti jedna znanstvena ili inženjerska disciplina ne može svojatati isključivo pravo na njihovom rješavanju.

Mnoge metode istraživanja razvijene u raznim znanstvenim i inženjerskim disciplinama trebaju se primjenjivati istodobno, kako bi se našla optimalna rješenja. Potrebno je također razvijati i nove metode istraživanja i analiza jer postojeće znanje ne daje potpuno objašnjenje svih pojava (problema) s kojima se susrećemo.

Na promjene u okolišu (biosferi) koje su nastale posljednjih desetljeća, i još uvijek nastaju, na posredan ili neposredan način imaju značajan utjecaj i graditelji.

Na posredan način utjecaj graditelja proizlazi iz naravi njihovog djelovanja jer građevine npr. namijenjene proizvodnji, stanovanju, sportu, uslugama i prometu:

(1) planiraju, (2) projektiraju, (3) grade (izvode), (4) održavaju, obnavljaju i (5) ruše (uklanjaju)

graditelji.

Graditelji također troše znatna prirodna bogatstva, uključivo i energiju, za proizvodnju građevinskih materijala.

Takve građevine, nakon što je u njih bila postavljena odgovarajuća oprema (uređaji), i/ili bile iskorištene za planirane namjene, proi-zvele su do danas izvanredno velike promjene u okolišu, a da njihovi graditelji, najvjerojatnije, toga nisu bili niti svjesni.

Zato graditelji, osim poznavanja uže struke, moraju poznavati i u svojim djelatnostima primjenjivati i temeljna načela zaštite okoliša. Također moraju stalno pratiti stanje okoliša te obavještavati i druge struke o mogućim utjecajima na okoliš djelatnosti koje provode. A da bi to mogli činiti, prijeko je potrebno da tijekom svoga obrazovanja dobiju dovoljno saznanja o zaštiti okoliša.

U svijetu se problemu zaštite okoliša sustavno pristupilo 1972. kada je u Stockholmu održana Konferencija UN-a o ljudskom okolišu (engl. United Nations Conference on the Human Environment) gdje je međunarodna zajednica prvi put razmatrala globalni okoliš i razvojne potrebe.

UN je 1983. osnovao Svjetsku komisiju za okoliš i razvoj (engl. WCED – World Commission on Environment and Development), koja se zove i Brundtlandina komisija (engl. Brundtland Commission).

Komisija je 1986. izdala dokument Naša zajednička budućnost (engl. Our Common Future), poznat pod nazivom Brundtlandin izvještaj (engl. Brundtland Report). Izvještaj je utvrdio mnoge teme koje će kasnije postati ključnima, između ostaloga i ODRŽIVI RAZVOJ (engl. SUSTAINABLE DEVELOPMENT) kao onaj (ekonomski) razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih, a ne ugrožava sposobnost budućih generacija da zadovoljavaju svoje potrebe.

Stockholmska deklaracija i Akcijski program, donijeti na konferenciji, utvrdili su načela zaštite i unapređenja prirodnog okoliša te je istaknuta potreba za potporom čovječanstva tom procesu.

Konferencija je doprinijela osnutku UN-ovog programa za okoliš (engl. UNEP – United Nations Environment Programme).

Dvadeseta obljetnica Stockholmske konferencije obilježena je 1992. u Rio de Janeiru Konferencijom UN-a o okolišu i razvoju (engl. UNCED – United Nations Conference on Environment and Development). Okupila je čelnike država i vlada iz 179 zemalja, izaslanike UN-a, međunarodnih organizacija i predstavnike nevladinih udruga. Zato se konferencija naziva i Skup o Zemlji (engl. Earth Summit).

Sudionici skupa založili su se za suradnju na polju zajedničke budućnosti te je prihvaćen globalni plan djelovanja za suočavanje s najhitnijim potrebama. Taj se plan naziva AGENDA 21 (Program za 21. stoljeće) i može se reći da je to ulaganje u buduće naraštaje, zasnovano na konceptu održivog razvoja i međunaraštajne jednakosti.

AGENDA 21 objašnjava da su (i) stanovništvo, (ii) potrošnja i (iii) tehnologije osnovne pokretačke sile promjena u okolišu te ukazuje kako smanjiti rastrošne i neefikasne vidove potrošnje, a istodobno poticati povećani, ali održivi razvoj.

Ona sadrži (i) strategije i (ii) programe postizanja održive ravnoteže između potrošnje, stanovništva i zemljinog kapaciteta održavanja života. Prikazuju se tehnologije i tehnike koje treba razviti kako bi se zadovoljile ljudske potrebe uz pozorno gospodarenje prirodnim bogatstvima. U dokumentu je ponuđena mogućnost suzbijanja degradacije tla, zraka i voda te očuvanje šuma i raznolikosti živih vrsta (biološke raznolikosti).

Na posebnom zasjedanju UN-a 1997. provedena je procjena napretka u ostvarivanju ciljeva i zadataka iz AGENDE 21. Izaslanici su bili zabrinuti spozna-jom o neprekidnoj degradaciji okoliša te društvenim i gospodarskim zaostajanjem. Doduše, bilo je i uspješnih rezultata, ali samo djelomice. Čini se da je održivi razvoj kao proces promjena u društvu – «neuhvatljiv».

Poslije konferencije u Rio de Janeiru, drugi svjetski skup o održivom razvoju održan je 2002. u Johannesburgu. Bila je to prilika za ocjenu postignuća i za promišljanje o ciljevima koji se moraju postići u sljedećim godinama. Konstatirano je kako je progres ostvarivanja prethodno postavljenih ciljeva daleko sporiji nego što se pretpostavljalo, stanje svjetskog okoliša je i dalje vrlo krhko, a postupci i mjere zaštite daleko su od zadovoljavajućih.

Postavljeni ciljevi skupa u Johannesburgu odnose se na pet područja koji čine ambicioznu, ali dostižnu Agendu:

(1) voda – unaprijediti pristup vodi i povećati učinkovitost njezinog korištenja, (2) energija – povećati korištenje obnovljivih energetskih izvora i njihovu učinkovitost, (3) poljoprivreda – povećati proizvodnju hrane, (4) biološka raznolikost – zaustaviti proces izumiranja vrsta, (5) zdravlje – smanjiti bolesti koje su posljedica onečišćenog zraka, tla, hrane, vode i otpada.

Napredak na ovim područjima moguć je resursima i tehnologijama kojima svijet danas raspolaže. Problemi u ostvarivanju postavljenih ciljeva ne smiju proizlaziti iz suprotstavljanja okoliša i razvoja ili ekologije i ekonomije ili bogatih i siromašnih. Svi imamo jedinstven i jasan interes u očuvanju okoliša i provedbi održivog razvoja. No za njegovu je realizaciju potrebno postići zajednički put prema zajedničkoj odgovornosti za svijet.

Treći svjetski skup o održivom razvoju održan je 2012. u Rio de Janeiru, na istom mjestu kao i Skup o Zemlji, pod nazivom Rio+20, Rio 2012 i Konferencija UN-a o održivom razvoju (engl. United Nations Conference on Sustainable Development). Bilo je to ujedno i obilježavanja četrdesete godišnjice konferencije u Stockholmu, dvadesete godišnjice u Rio de Janeiru i desete godišnjice u Johannesburgu. Cilj ove do sad najveće konferencije UN-a (29.373 sudionika iz 192 zemlje članice UN-a, uz 57 predsjednika država i 31 predsjednika vlada) bio je pomirenje ekonomskih i ekoloških ciljeva globalne zajednice uz ostvarenje novog političkog opredjeljenja za održivi razvoj. Iskazano opredjeljenje sudionika konferencije za postavljanje sveobuhvatnog okvira održivog razvoja sadržano je u usvojenom dokumentu pod nazivom Budućnost kakvu želimo (engl. The Future We Want).

U ovom je dokumentu također istaknuta potreba za razvojem skupa ciljeva održivog razvoja (SDGs – engl. Sustainable Development Goals) u svrhu fokusiranja na prioritetna područja i mjerenja napretka na putu prema održivom razvoju.

I u Hrvatskoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća jača svijest o ugroženosti okoliša i potrebi njegove djelotvornije zaštite. Već u godini prve Konferencije UN-a o ljudskom okolišu (1972.), Sabor tadašnje SR Hrvatske donosi Rezoluciju o zaštiti čovječje sredine kojom se prvi put određuju ciljevi i zadaci na ovom području, a zaštita okoliša se uključuje u prostorne planove.

1983. Sabor je prihvatio Program zaštite i unaprjeđenja okoline i prostornog uređenja u SR Hrvatskoj. Tadašnji republički komitet za građevinarstvo, stambene i komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline tom je prigodom zadužen za godišnje izvještavanje Izvršnog vijeća Sabora o ostvarenju Programa i eventualnim potrebama njegove izmjene i dopune.

Izvještaji o realizaciji Programa, poznatiji pod skraćenicom Ekoblok, izrađeni su i doneseni za 1983., 1984., 1985/86. i 1987. Ti su Izvještaji početak sveobuhvatnog izvještavanja republičke uprave o okolišu. Izvještaji su obuhvaćali više tematskih cjelina: izvještaj o kvaliteti okoline, izvještaj o provođenju zaključaka i smjernica Sabora u području prostornog planiranja, uređivanja, korištenja i zaštite prostora, izvještaj o nacionalnom programu praćenja zagađenja Jadrana i dr., a 1986. izrađen je i Izvještaj o provođenju prostornih planova nacionalnih parkova.

Od spomenutih godišnjih Izvještaja, prvi Izvještaj koji donekle odgovara suvremenom načinu izvještavanja o okolišu izrađen je 1987. pod nazivom Izvještaj o kvaliteti okoline u SR Hrvatskoj.

Donoseći ovaj Izvještaj, Sabor je odredio izradu sljedećega 1989., zadužio odgovarajuća tijela uprave za rad na uspostavi katastra onečišćivača, praćenju stanja pojedinih elemenata okoliša, poboljšavanju protoka informacija od važnosti za okoliš uz moguće uključivanje u informacijski sustav, izradu jedinstvenih planova praćenja i nadzora stanja okoliša te druge pravne, proceduralne i programske mjere.

Sljedeći Izvještaj priređen je 1989/90. u obliku sličnom prethodnome, ali u razdoblju krupnih društvenih promjena nije donesen. Za drugu Konferenciju UN-a o okolišu i razvoju, 1992., priređen je Izvještaj o okolišu i razvoju koji je objavljen na hrvatskom i engleskom jeziku. Od tada je bilo više djelomičnih Izvještaja, sve do 1998. kada je temeljem tadašnjeg Zakona o zaštiti okoliša (NN 82/94) izrađeno i doneseno cjelovito Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj s obavezom donošenja svake dvije godine na temelju (i) podataka o stanju okoliša, (ii) opterećenju okoliša i (iii) odgovora društva.

Izvješće o stanju okoliša na temelju dostupnih podataka i informacija daje ocjenu tre-nutnoga stanja okoliša te tako čini osnovu za procjenu stanja u sljedećim razdoblji-ma. Ujedno, time se osigurava praćenje efikasnosti pojedinih primijenjenih mjera poli-tike zaštite okoliša. Izvješće o stanju okoliša tako postaje važan alat u planiranju poli-tike zaštite okoliša, ali i pokazatelj nužnosti implementacije zaštite okoliša u razvojne i strateške dokumente drugih sektora: industrije, poljoprivrede, turizma, energetike, prometa i sl.

Iako je temeljem navedenog Zakona o zaštiti okoliša iz 1994. postojala zakonska obveza izrade i donošenja Izvješća svake dvije godine, u narednim dvogodišnjim periodima Izvješća nisu bila upućivana u proceduru prihvaćanja u Hrvatski sabor.

Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti okoliša (NN 128/99) uvedena je obveza izrade i donošenja Izvješća svake četiri godine, što je zadržano i u važećem Zakonu o zaštiti okoliša (NN 80/13, 153/13 i 78/15) .

Sljedeće Izvješće je doneseno 2007. te najnovije 2015. godine. S obzirom na dugo razdoblje bez Izvješća, te činjenicu da Izvješće iz 1998. nije rađeno na temelju pokazatelja stanja okoliša, Izvješće iz 2007. obuhvaća razdoblje od 1997. (kao referentne godine) do 2005., zaključno s mjesecom kolovozom, odnosno prosincem u slučaju donošenja bitnih zakonskih mjera. Za posljednje Izvješće (lipanj 2015.) referentno razdoblje jer od 2009. do zaključno s krajem 2012. godine.

Ovo Izvješće sadrži šest cjelina: I. dio: Sektorska opterećenja; II. dio: Sastavnice okoliša; III. dio: Opća pitanja zaštite okoliša i održivog razvitka; IV. dio: Integralne teme zaštite okoliša; V. dio: Zaključak i preporuke te VI. dio: Prilozi.

Nosilac izrade Izvješća je bila Agencija za zaštitu okoliša. Agencija je osnovana 2002. kao centralno državno tijelo za prikupljanje i obradu svih podataka i informacija iz područja okoliša, sa zadacima uspostave, razvoja i održavanja jedinstvenoga Informacijskog sustava zaštite okoliša (ISZO) na razini države te izrade redovitih Izvješća o stanju okoliša i drugih dokumenata kojima se osiguravaju realni, točni i pravodobni podaci i informacije za donositelje strateških razvojnih odluka.

Odlukom Vlade Republike Hrvatske (NN 72/15) osnovana je 2015. godine Hrvatska agencija za okoliš i prirodu, koja je preuzela i objedinila djelatnosti Agencije za zaštitu okoliša i Državnog zavoda za zaštitu prirode. Novoosnovana Agencija je, između ostalog, i nosilac izrade budućih Izvješća (o stanju okoliša i stanju prirode).

HRVATSKA AGENCIJA ZA

OKOLIŠ I PRIRODU

Dakle, možemo zaključiti kako je u posljednjih nekoliko desetljeća općenito porasla svijest o okolišu i o potrebi zaštite okoliša.

Pojave kao što su «kisele kiše», «ozonske rupe», «efekt staklenika», «kemijska tempirana bomba», «globalno zatopljenje», degradacija poljoprivrednog zemljišta, neuređena smetlišta, zagađenje podzemnih voda, skladištenje radioaktivnog otpada (ponajprije iz nuklearnih elektrana) i dr. nailaze na veliku pozornost cjelokupne svjetske javnosti.

Tima slične teme predmet su rasprava i aktivnosti u mnogim sferama društva, ali usporedo s time sve se više osjeća nedostatak «čiste» vode,

«čistog» zraka,

«čistog» tla,

«čiste» hrane.

Prva generacija strategija označava početak sustavnog prijelaza iz primitivnog odnosa prema okolišu u zakonom i propisima reguliran sustav, kao posljedica podizanja svijesti o osjetljivosti okoliša na utjecaje industrijskog razvoja i s njime povezanog stvaranja otpada.

Definiranje dugoročnih ciljeva gospodarenja okolišom, popraćeno stvaranjem cjelovitog skupa međusobno usklađenih zakona, podzakonskih dokumenata, propisa i normi naziva se Strategijom zaštite okoliša. Strategija može biti samo deklarativni programski okvir, ali i odraz načina i filozofije pristupa problemima zaštite okoliša.

U drugoj polovici XX. st. u Europi i Sjevernoj Americi u zaštiti i unapređenju okoliša (zraka, tla i voda), odnosno u globalnim nastojanjima zaštite zajedničkih prirodnih bogatstava (npr. mora, oceana) prepoznatljive su tri tzv. generacije strategija, odnosno tri različita pristupa upravljanju, normizaciji, kontroli i prisili.

Do tada su zrak, voda i tlo pojmovno uključivani u kategoriju obnovljivih prirodnih izvora. Suprotno «primitivnim» civilizacijama, koje su iskustvom generacija obazrivo prilazile iskorištavanju prirodnih bogatstava, u industrijskoj su civilizaciji od polovice XVIII. st. prevladali elementi njihovog brzog, nekontroliranog i bezobzirnog iskorištavanja, uz navještavanje već nekih problema, posebno higijenske i zdravstvene prirode.

Naime, tek je povremeno na nekim prenaseljenim područjima, a zatim postupno i u kriznim žarištima velikih industrijskih i urbanih aglomeracija, postalo očito da nedostatak kvalitetne vode, tla i zraka može postati ograničavajući činitelj ljudskog zdravlja i privrednog razvoja, pa time i političke i ekonomske moći.

Stoga se u svijetu 1950–tih godina pojavljuje sustav zabrana, koje su osnovica zakonske regulative do 1970–tih godina. Većina se tih zabrana uvodi na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini, s time da se one podređuju industrijskom (tehnološkom) rezonu suverene države.

Pristup prve generacije strategija zasniva se na ideji da razrjeđivanje i raspršivanje zagađivala rješava probleme zaštite okoliša. Ta se koncepcija često spominje pod nazivom eksternalizacija zagađivanja. S gospodarskog aspekta, ova je generacija strategija u prvom redu usmjerena prema interesima industrije, a utjecaj na okoliš smatra se neizbježnom cijenom gospodarskog razvoja. U njoj se dakle, ne razmatra je li postojeća (primijenjena) tehnologija ujedno i dovoljno dobra za očuvanje okoliša.

Zaključno, kod prve generacije strategija odnos prema okolišu nije rezultat analize pojedinog područja i njegove osjetljivosti, već razmatranja cjeline zakonske regulative zaštite okoliša, koja prisiljava (ili ne prisiljava) investitora na određene zaštitne mjere.

Druga generacija strategija se u praksi razvijenih zemalja pojavljuje početkom ili sredinom 1970–tih godina. U njoj se primjenjuju već navedena načela prve generacije, ali nadopunjena novim koncepcijama kvalitete okoliša i gospodarskim instrumentima.

Te su koncepcije: ▪ ustanovljenje poreznih i investicijskih stimulacija za pridržavanje normi za zaštitu okoliša ili njihovo poboljšanje, ▪ uvođenje načela da zagađivač plaća štetu, ▪ uvođenje složenih provedbenih oblika i s njima povezanog zakonodavstva radi postizanja dogovorene kvalitete okoliša, ▪ primjena metodologije procjene vjerojatnog utjecaja na okoliš već zacrtanog projekta pomoću STUDIJE UTJECAJA ZAHVATA NA OKOLIŠ i donošenje odluka na osnovi takve procjene.

Najvažnijom se novom koncepcijom druge generacije strategija smatra posljednja (četvrta) od prethodno navedenih, kojom se nastoje predvidjeti mogući utjecaji zahvata na okoliš, a u sklopu toga i numeričkim vrijednosnim sustavom procijeniti (ili zanemariti) etičke, estetske ili kulturne vrijednosti čovjekovog životnog prostora odnosno životnog okoliša.

Druga generacija strategija zaštite okoliša još je uvijek podložna uglavnom samo zahtjevima industrije i stimulaciji njezina razvoja u okviru postojećeg gospodarskog sustava. Odnos prema zaštiti okoliša sadržan je u već spomenutom načelu da zagađivač plaća. Međutim, gospodarski uspješan pothvat može biti u stanju platiti zagađivanje ako mu je to u interesu provedbe neke tehnologije i ostvarivanja profita. Tako se pozitivno načelo pretvara u svoju suprotnost, tj. u realnost da onaj tko može platiti može i zagađivati.

Treća generacija strategija temeljena je na novom pristupu zaštite okoliša i gospodarskog razvitka koji je predložila Svjetska komisija za okoliš i razvoj u svom već prethodno spomenutom izvještaju Naša zajednička budućnost iz 1986. Predložena strateška koncepcija zasniva se na ostvarivanju održivog razvoja (trajno uravnoteženog, mogućeg razvoja).

Za provedbu te zamisli, prema mišljenju Svjetske komisije, potrebna je integralna povezanost triju međuzavisnih strategija: (a) gospodarskog razvoja, (b) socijalne pravde i ljudskih prava, te (c) zdravog okoliša.

Strategija održivog razvoja treba naznačivati okvire novog društvenog odnosa prema okolišu, prema prostoru i prirodnim izvorima, s punom sviješću o odgovornosti pred sutrašnjim generacijama. To sutra, u doba treće svjetske industrijske revolucije, nije lako predvidjeti pa je stoga oprezno iskorištavanje prirodnih bogatstava: zraka, voda (mora), šuma, plodnog tla, sirovina i energije, imperativ egzistencije. Taj imperativ glasi:

• iskorištavati u prvom redu ono što se može obnavljati i ponovno stvarati; • razumno štedjeti one izvore sirovina i prostor kojih iskorištavanje nepovratno mijenja okoliš; • proizvoditi takve proizvode i iz takvih sirovina da se mogu razgraditi u neškodljive proizvode ili preradom ponovno vratiti u proizvodnju.

Na kraju uvoda istaknimo kako svaka znanstvena i stručna analiza razvoja okoliša, njegovog upravljanja i zaštite treba biti neovisna o političkom ili ideološkom pritisku (voluntarizmu), a zakonskim se sredstvima kontrole i prisile treba spriječiti gospodarska korupcija, odnosno postizanje profita na račun prirodnih bogatstava koja su zajedničko vlasništvo neke zemlje (npr. jezera i mora, rudno i šumsko bogatstvo, prirodni parkovi) ili čak čovječanstva (npr. svjetska mora, Antarktika i sl.). Na žalost, to se danas još uvijek NE OSTVARUJE.