1 I MONETARNO-KREDITNI I DEVIZNI SUSTAV

Kolegij: Monetarna ekonomija

Tematska jedinica I1

1. UVDNI DIO O EKONOMIJI I NOVCU

Predmet izučavanja znanosti o monetarno-kreditnim financijama je monetarno-kreditni sustav i monetarno-kreditna politika. Monetarno-kreditna politika je skup načela, metoda, mjera instrumenata i institucija kojima se kreira i povlači novac, odnosno, kredit i reguliraju monetarno-kreditni tokovi u društvenoj reprodukciji. Monetarno-kreditna politika je skup pravila, propisa, mjera i instrumenata, kojima se, u monetarno-kreditnoj sferi društvene reprodukcije regulira nivo, struktura i dinamika novčane mase, novčana cirkulacija u prometnim kanalima reprodukcije, nivo, struktura i dinamika kreditnih plasmana, likvidnost ekonomskih subjekata i gospodarstva, dužničko-vjerovnički odnosi ekonomskih transaktora i dr.

Pojam monetarne ekonomije se upotrebljava da označi ulogu i utjecaj novca u determiniranju gospodarskih kretanja. Predmet monetarne politike je reguliranje količine novca i obujma i strukture kredita, sa svrhom da se osigura potrebna količina novca da bi djelovala u određenom pravcu na realna gospodarska kretanja. Kreditni sustav i kreditna politika u užem smislu su skup propisa i pravila kojima se reguliraju kreditni odnosi ekonomskih transaktora, osnove kreditiranja, izvori kredita, nosioci kreditne aktivnosti, korisnici kredita, uvjeti kreditiranja i dr.

1.1. POJAM MONETARNO-KREDITNE EKONOMIJE

Pojam monetarne ekonomije se upotrebljava da označi ulogu i utjecaj novca u determiniranju gospodarskih kretanja. Razlike koje postoje među ekonomistima se odnose na pitanja na koji način, u kom smislu i u kojoj mjeri se manifestira utjecaj novca na gospodarske aktivnost (kao što su: utjecaj na cijene, investicije, potrošnja, proizvodnja, zaposlenost, itd.).

Trebalo bi imati u vidu da monetarni faktori utječu na realne tokove kada je poremećena monetarna ravnoteža, odnosno, kada postojeća količina novca nije jednaka potražnji novca. Podsjećanja radi, tražnja novca se može definirati „kao želja ekonomskih subjekata da drže određenu količinu novca (što treba jasno razlikovati od želje da se dobiju određena financijska sredstva, na primjer, tražnja kredita), (Živković, A., Kožetinac, G.).

Shodno tome, tražnja novca pripada istoj kategoriji kao i tražnja drugih financijskih i nefinancijskih oblika imovine. Međutim, specifičnost monetarnog aspekta potražnje novca je u tome da spomenuta potražnja determinira koliko bi trebalo da se poveća količina novca u optjecaju.

U slučaju poremećene monetarne ravnoteže, dešavaju se dvije grupe procesa koji teže izjednačavanju količine ponude novca i potražnje novca. S jedne strane, dešavaju se procesi u okviru kreiranja novca koji su institucionalno pod kontrolom monetarnih vlasti i njihovo primjereno (i pravovremeno) reguliranje je problem efikasnosti monetarne politike. S druge strane dešavaju se procesi povlačenja novčane mase koji nisu pod neposrednom kontrolom ekonomske politike i rezultat su aktivnosti mnoštva ekonomskih subjekata.

1 Materijal za I Tematsku jedinicu preuzet je iz knjige: Lidija Barjakatarović, Monetarno-kreditni i devizni

sistem, Univerzitet Singidunum, Beograd 2010.

2 I MONETARNO-KREDITNI I DEVIZNI SUSTAV

Rezultat spomenutih procesa je uspostavljanje poremećene monetarne ravnoteže. Neravnotežna količina novca se pojavljuje i na tržištu roba i usluga, i na financijskom tržištu, u formi pozitivne ili negativne dodatne potražnje. Ista se neutralizira kroz vrlo složenu kombinaciju različitih promjena (po svom pravcu i intenzitetu) u obujmu proizvodnje, nivou cijena i ekonomskih odnosa sa inozemstvom.

U suvremenim uvjetima se razmatranje karaktera konkretnog gospodarstva, u osnovi, svodi na pitanje stupnja njene monetarnosti. „Može se ostati pri tvrdnji da je svako gospodarstvo u kojoj postoji novac u suvremenom obliku (kao skup određenih financijskih instrumenata) monetarna, ali da je stupanj monetarnosti (tj. uloge novca) mnogo veći u zemljama sa razvijenim tržišnim gospodarskim modelom, nego u gospodarstvima zemalja u razvoju i tranziciji." (Živković, A., Kožetinac, G.)

2

Također, monetarna politika je bitan dio ukupne ekonomske politike jedne zemlje. Kao što je već rečeno u uvodu, predmet monetarne politike je reguliranje količine novca i obujmu i strukture kredita, sa svrhom da se osigura potrebna količina novca i da bi djelovalo u određenom pravcu na realna gospodarska kretanja.

Istovremeno je monetarna politika sinteza monetarne teorije i monetarne prakse. S jedne strane, teorijski aspekt monetarne politike osigurava osnovu za praktičnu definiciju monetarnih agregata, ocjenu potražnje novca i ocjenu ciljeva monetarne politike u pogledu kretanja količine novca i kretanja kamatnih stopa, koji odgovaraju ciljevima ekonomske poliike. Dok, sa druge strane, praktični aspekt monetarne politike podrazumijeva konkretnu primjenu teorijske osnove u određenim uvjetima: u uvjetima određenog ekonomskog sustava, na određenom nivou gospodarske razvijenosti, itd.

U skladu s tim možemo reći da je monetarno-kreditna politika skup načela, metoda, mjera instrumenata i institucija kojima se kreira i povlači novac, odnosno kredit, i reguliraju monetarno-kreditni tokovi u društvenoj reprodukciji. Prema tome, monetarno-kreditna politika je skup pravila, propisa, mjera i instrumenata, kojima se, u monetarno-kreditnoj sferi društvene reprodukcije regulira nivo, struktura i dinamika novčane mase, novčana cirkulacija u prometnim kanalima reprodukcije, nivo, struktura i dinamika kreditnih plasmana, likvidnost ekonomskih subjekata i gospodarstva, dužničko-obveznički odnosi ekonomskih transaktora i dr. U užem smislu, kreditni sustav i kreditna politika su skup propisa i pravila kojima se reguliraju kreditni odnosi ekonomskih transaktora, osnove kreditiranja, izvori kredita, nosioci kreditne aktivnosi, korisnici kredita, uvjeti kreditiranja i dr.

"Monetarni sustav može se definirati kao skup institucionalnih i organizacionih rješenja koja opredjeljuju naročito:

* Što od instrumenata koji se mogu koristiti kao prometno i platežno sredstvo treba smatrati novcem;

* Položaj gospodarskih subjekata, njihovu nadležnost u odlučivanju o pitanjima privređivanja vezanim za novac i motive njihovog ponašanja;

* Mehanizam reguliranja emisije, cirkulacije i povlačenja novca;

* Okvire za korištenje monetarne politike, kao načina usmjeravanja gospodarskih tokova; i

* Ulogu tržišnog mehanizma u monetarnoj djelokrug.

*

Na taj način, pojam monetarnog sustava u suvremenim uvjetima određuje se u ravnini koja odgovara usporednoj analizi gospodarskih sustava, odnosno, tipova gospodarstava s obzirom na nivo razvijenosti. Razumljivo je da struktura monetarnih institucija i struktura instrumenata koji mogu funkcionirati kao novac moraju biti uzete za bitna obilježja stvarnih monetarnih sustava u suvremenim uvjetima. Ove dvije strukture su uzajamno zavisne, jer se monetarne

3 I MONETARNO-KREDITNI I DEVIZNI SUSTAV

institucije i definiraju kao one institucije koje u svojoj pasivi (u vidu svojih obaveza) imaju instrumente koji se smatraju novcem. Otuda i njihova posebna uloga u procesu kreiranja i povlačenja novca."(Teslić-Nadlački, Lj, Monetarni sustav, Z.Pjanić, Ekonomska enciklopedija, Beograd, 1989, str. 857)

.

Možemo uočiti da se monetarna politika svodi na konkretno monetarno usmjerenje gospodarskih tokova posredstvom odgovarajućih instrumenata monetarnog sektora. Pri tome, ciljevi monetarne politike se tiču materijalne proizvodnje, zaposlenosti, stabilnosti cijena i stanja platne bilance (tj. predstavlja krajnje točke njenog utjecaja).

1.2. POJAM NOVCA

Ukoliko govorimo o mjestu i ulozi novca za normalno odvijanje tokova gospodarske aktivnosti (i povezanosti monetarnih kretanja sa ostalim gospodarskim kretanjima), onda suvremeni ekonomisti, prihvaćaju srednji pravac između dva ekstremna teorijska gledišta - „novac nije važan" i „samo je novac važan". Također, prisutno je neslaganje među ekonomistima u pogledu mehanizama kojima novac djeluje na gospodarsku aktivnost, inten-zitet djelovanja i neophodnog vremena da se iskažu krajnji efekti djelovanja monetarnih faktora (što će biti objašnjeno u dijelovima mehanizma kroz koji monetarni impuls utječe na kretanje u realnoj sferi i brzine novca u optjecaju). Prema engleskom ekonomisti Goodhartu, ove razlike u mišljenjima među ekonomistima su više empirijske nego teorijske prirode.

4

Monetaristi smatraju da je novac ona varijabla od koje presudno zavisi pravilno funkcioniranje gospodarskog mehanizma. Razlozi za ovakvo stanovište su:

5

- Promjene količine novca mogu proizvesti snažne oscilacije u gospodarskoj aktivnosti.

- Odnos novca prema ostaloj aktivi gospodarskih subjekata je relativno stabilan i pouzdan, tako da promjene novčane mase mogu imati relativno predvidljive efekte na gospodarske tokove.

- Količina novca je takav monetarni agregat koji može da se kontrolira sa zadovoljavajućom točnošću (u okviru normalnih institucionalnih uvjeta) mjerama monetarne politike centralne banke.

Neomonetaristi (ili neokejnezijanci, postkejnezijanci, itd.) smatraju da je novac samo

jedan od mnogih faktora koji utječu na pravac i karakter gospodarskih kretanja jedne zemlje.

Razlozi za ovakvo stanovište su: 6

♦ Količina novca se sama prilagođava „potrebama razmjene dobara", tako da se ova varijabla

pojavljuje kao pasivan element u ekonomskom sustavu. Pošto je količina novca pasivan

element, neka druga varijabla mora biti izvor gospodarskih poremećaja.

♦ Ako i dopustimo da su moguće nezavisne promjene količine novca i u stvarnosti do toga dođe, ekonomski efekti takvih promjena su nepredvidljivi, jer je odnos novca prema ostaloj aktivi gospodarskih subjekata krajnje promjenljiv. U stvari, ponašanje dohodovne brzine optjecaja novca je potpuno neizvjesno.

Također, posebna pažnja teorijske ekonomske misli je usmjerena na istraživanje suštine vrijednosti i funkcija novca u gospodarstvu. Ključna pitanja u sjedištu ovih istraživanja su:

7

1. Priroda i oblici vrijednosti novca - posebno funkcije mjere vrijednosti i prometnog sredstva, uloga općeg ekvivalenta (svojim predmetnim sadržajem izražava vrijednost drugih roba; u kategoriju novca ulazi: novčanica /banknota/, papirni novac, suvremeni depozitni /bankarski/ novac), i odnos države prema novcu su sve više u fokusu monetarnih istraživanja. Rezultat razmatranja su različita gledišta, koja se mogu u osnovi svesti na tri teorije:

8

♦ Metalistička teorija novca, čiji je osnovni stav da novac mora imati svoju unutrašnju, materijalnu vrijednost. Vrijednost novca potječe od vrijednosti supstance od koje je izrađen. Shodno tome, svi metali mogu služiti kao novčane robe, a ne samo zlato i srebro (mada se ovima daje prioritet) odnosno metali su „novac od prirode". Osnova prometne vrijednosti

MONETARNO-KREDITNI SUSTAV I 4

novca je sama prometna vrijednost metala kao robe sadržane u novcu. Vrijednost papirnog novca temelji se na vrijednosti metalnog - preko mogućnosti njegove potpune zamjene za metalni. Ova monetarna teorija je danas definitivno napuštena.

♦ Nominalistička teorija novca, polazi od toga da vrijednost novca potiče od njegovog nominalnog sadržaja, od vrijednosti koju je odredila država. Shodno tome, novac je tvorevina zakona odnosno novac ima državnim aktom određenu vrijednost (nominalnu vrijednost). Novac je u prometu samo zato što iza njega stoji autoritet države.

♦ Bankarska teorija novca (bliska nominalističkoj teoriji), polazi od toga da povećanje ili smanjenje optjecaja banknota ne zavisi od emisione banke, već od stvarnih potreba gospodarstva za sredstvima plaćanja. Ukoliko se poveća promet roba, treba se povećati i novčani optjecaj, i obrnuto.

Trebalo bi imati u vidu da među ekonomistima još uvijek nije prihvaćena izričita definicija pojma novca (tj. što se podrazumijeva pod pojmom novca).

Makroekonomska misao je bila pod utjecajem traganja za varijablom zvanom „novac" koja se može definirati, kvantificirati, kontrolirati, povezati na stabilan i predvidljiv način sa drugim ekonomskim varijablama, kao što su nominalni dohodak ili nivo cijena.

Novac se definira u smislu njegovih funkcija, nešto što služi kao sredstvo razmjene (1), čuvar vrijednosti(2) i jedinica za obračun (3).

Trebalo bi imati u vidu da dobar dio literature iz područja ekonomije novca tradicionalno uzima mikroekonomsku polaznu točku odnosno što novac predstavlja za individualnog transaktora i što je motivacija za tražnju (što je u skladu sa prethodnom definicijom novca).

Također, dobar broj ekonomista (sljedeći Keynesa) ističe ulogu novca kao „suptilno lukavstvo za povezivanje sadašnjosti sa budućnošću". Naše sadašnje radnje su rezultat naših očekivanja u budućnosti. Element neizvjesnosti oko budućih kretanja nas navodi da držimo novac kao „čuvar vrijednosti".

Monetarna teorija definiciju novca izražava implicitno - „novac je ono što se ponaša onako kako to kaže monetarna teorija i utječe na stvari kako se to zahtjeva. U tom slučaju, novac se pokazuje kao jedna teorijska konstrukcija i traganje za njegovom empirijskom kopijom predstavlja testiranje teorije." (Živković, A., Kožetinac, G.)

11

Prema J. G. Gurley i Edward S. Shaw, potrošnja nije ograničena količinom novca u optjecaju, već „likvidnošću".

12 Argument, koji koriste ekonomisti ovog pravca, jeste da

raspoloživi kvantum gotovog novca nipošto ne usjeva da se ograniči potrošnju na agregatnom nivou. Zbog toga se monetarna politika mora fokusirati na cijeli niz likvidnih oblika financijske aktive i kreditnih aranžmana kojima raspolažu gospodarski subjekti (a ne samo na volumen gotovog novca).

2. Odnosi novca i cijena, odnosno, djelovanje i uloga novca u suvremenom gospodarstvu. Sva kompleksnost problema novca je rezultat toga što se on često promatra izdvojeno za sebe, bez povezanosti sa cjelinom financijskog i gospodarskog sustava. Novac nastaje kao rezultat robne razmjene, odnosno, evoluira od oblika prometne vrijednosti: od jednostavnog preko općeg do novčanog. Povijesno gledano, novac se izdvaja kao posebna roba iz ostalog robnog sveta (rado se primao i nalazio u razmjeni), gubi svojstva svakodnevne upotrebne vrijednosti i postaje opći ekvivalent koji se sve više upotrebljava isključivo u procesu razmjene ostalih proizvoda. Time se stvara osnova za nastanak i razvoj novčanog oblika vrijednosti. Ovaj opći ekvivalent u procesu razmjene dobiva posebnu funkciju, te svojim „predmetnim sadržajem" (odnosno, upotrebnom vrijednosti) izražava vrijednost drugih roba. Ona postaje novac kada je stekla status općeg ekvivalenta. Time se razvija novčani oblik vrijednosti. Pored svoje upotrebne vrijednosti (koju ima zbog prirodnih svojstava), ova roba dobiva i novu, širu, posebnu društvenu vrijednost, svojstvo da se njome mjere vrijednosti svih ostalih roba.

13

MONETARNO-KREDITNI SUSTAV I 5

Dalja evolucija novca zavisi od sljedećih pojava: osamostaljivanje određenih funkcija novca, državni intervencionizam na monetarnom planu, dinamičan razvoj pojedinih oblika novca, koji su u ranijoj fazi bili samo u rudimentarnom obliku (depozitni novac, međunarodni novac, elektronski novac), nestanak ili smanjivanje značaja nekih, već klasičnih funkcija novca (novac kao blago, novac kao mjera vrijednosti) i dr.

„Novčanica predstavlja svaki oblik novca (surogat novca), koji se pojavljuje u obliku papirne cedulje, bez obzira na nastanak, ekonomsko značenje i pravnu normu. Surogati novca su zamjenici novca koji, kao vrijednosni papiri (mjenice, čekovi i sl.), sadrže pravo koje imalac tog papira ima na određenu količinu punovrijednog novca (zlata).

Novčanica nastaje postupanjo u toku razvoja novčanog sustava, kao posljedica spontanog saznanja da nominalna vrijednost novca u prometu ne mora odgovarati stvarnoj i da od nje može, više ili manje, odstupati. Novčanica postaje surogat pravog novca, a razvija se zbog potreba prometa

Novčanica se sve više približava funkciji isključivog novca, jedinog zakonskog sredstva plaćanja i prometa. Time ona istovremeno dobiva karakteristike definitivnog sredstva plaćanja - pretvarajući se sve više u papirnu valutu." (Živković, A., Kožetinac, G.)

14

Papirni novac je zamezio metalni, kao rezultat potreba prometa i u svrhu olakšanja prometa, i to kao njegov predstavnik, odnosno, uz pretpostavku da se svakodnevno može konvertirati u određenu količinu plemenitog metala. Papirni novac je u potpunosti prihvaćen zahvaljujući dugotrajnom funkcioniranju mogućnosti zamjene papirnog novca za plemenite metale.

Također, često se pojava inflacije vezuje za razvoj papirnog novca i „zloupotrebu" novca u gospodarskom razvoju. U cilju kontroliranja inflacije, u svim zemljama se donose posebni propisi, a pravo emisije novca se prenosi na centralnu banku, tako da ona dobiva ulogu isključivo emisione banka pod kontrolom države.

Danas papirni novac ima posrednu vrijednost, i to samo toliku, koliko taj novac predstavlja zlato i druge robe. Njegova vrijednost proizlazi iz toga što funkcionira u optjecaju. Količina papirnog novca u optjecaju je determinirana količinom stvarnog (zlatnog) novca koja bi bila potrebna za nesmetano odvijanje gospodarske aktivnosti. Znači, osnovni element za određivanje vrijednosti papirnog novca u suvremenom gospodarstvu je vrijednost potrebne količine zlata, odnosno, stvarnog novca, koju papirni novac predstavlja.

Depozitni ili žiralni novac je nastao iz funkcije novca kao platežnog sredstva, a u osnovi je kreditni novac. Suvremeni novac je potraživanje. Slobodna novčana sredstva su depoziti klijenta (pravnih i fizičkih lica) za banku, odnosno, predstavljaju njenu pasivu (tj. obavezu). Banka ih oplođuje (uvećava vrijednost) tako što ih plasira drugim klijentima u formi kredita koji se nalaze u aktivi banke (tj. predstavljaju potraživanje). Klijenti dobivena sredstva po kreditu koriste za servisiranje obaveza ka drugim dobavljačima ili za investicije.

Shodno tome, depozitnim novcem se stvara još veća mogućnost proširenja novčanog volumena, u odnosu na njegovo stvaranje. Svojom kreditnom aktivnošću, banke stvaraju nova platežna sredstva (stvaratelji novca).

Možemo zaključiti da depozitni novac ima ogroman značaj u gospodarstvu, tj. pokreće potrošnju i investicije. U suvremenom gospodarstvu funkcionira depozitni novac (ili bezgo-tovinski) i gotovinski novac (keš ili efektiva). Zajedno čine organsku cjelinu.

Efektivni novac (gotovina ili keš) kreiran od strane centralne banke, je i dalje osnova depozitnog novca. Konverzija jednog oblika novca u drugi (gotovine u depozite i obrnuto) je neograničena i gotovo automatska.

Danas jedan od najtežih zadataka monetarno-kreditne i ekonomske politike uopće, je definiranje optimalne veličine potrebne količine novca prema potrebama proizvodnje i prometa.

MONETARNO-KREDITNI SUSTAV I 6

BOKS 1.1. - NOVAC NA OSTRVU JAP

Jap, Mikronezija — Na ovom otoku na Južnom Pacifiku život je lak, a valuta čvrsta. Na svim drugim mjestima na svetu, škripi poljuljani svjetski monetarni sustav; plivajući devizni kursevi izazivaju kaos na valutnim tržištima, a devalvacije su postale opće mjesto. Ali, na Japu je valuta čvrsta kao kamen. U stvari, ona i jeste kamen. Krečnjak, da budemo precizni.

Skoro 2.000 godina, ljudi na Japu koriste velike kotače od kamena za plaćanje velikih kupovina, recimo, zemlje, kanua ili dozvola za brak. Jap je teritorija pod starateljstvom SAD-a, a dolar se koristi u prehrambenim prodavaonicama i na benzinskim pumpama. Međutim, na otoku se i dalje koristi kameni novac, baš kao što i dalje postoji drevni kastinski sustav i tradicionalna odjeća u vidu tkanine oko bokova i suknje od trave.

Kupovina imovine kamenjem "mnogo je lakša nego kupovina američkim dolarima", kaže Džon Čodad, koji je nedavno kupio građevinsko zemljište kamenim kotačem promjera 70 cm. "Mi ne znamo vrijednost američkog dolara."

Kameni kotači nisu dobri za sitne transakcije, pa stanovnici Japa za sitne transakcije koriste druge oblike valute, recimo, pivo. Pivo se nudi kao naplata za sve vrste sitnih poslova, uključujući i one građevinske. Deset hiljada stanovnika na Japu godišnje troši 40.000 do 50.000 sanduka, uglavnom Badvajzera...

Stanovnici Japa koriste kameni novac još otkad je japski ratnik po imenu Anagumang prvi doneo ogromne stijene iz krečnjačkih pećina sa susjednog Palaua, prije oko 1.500 do 2.000 godina. Inspiriran mjesecom, oblikovao je stijene u velike krugove. Ostalo je već poznato.

Stanovnici Japa naslanjaju kamene točkove na svoje kuće ili ih redaju u seoskim "bankama". Većina kamenja je promjera između 75 i 150 cm, ali neki dostižu širinu i od tri i po metra. Svaki u sredini ima rupu, pa se može navući na stablo oborenog drveta betelovog oraha i tako nositi. Potrebno je 20 muškaraca da bi se podigao poneki kamen.

Kako nalaže običaj, polomljeno kamenje je bezvrijedno. Na Japu nikad nećete čuti ljude kako kažu da žele parče kamena. Umjesto da riskiraju da polome kamen — ili kičmu — stanovnici Japa ogromno kamenje obično ostavljaju tamo gdje jeste i mentalnim računovodstvom bilježe da je kamenje promijenilo vlasnika — kao što zlatne poluge u međunarodnim transakcijama mijenjaju vlasnika, a da pri tom ne napuštaju trezore Federalnih rezervi u Njujorku...

Postoji nekoliko definitivnih prednosti korištenja masivnog kamenja kao novca. Kao prvo, oni su otporni na trgovinu na crnom tržištu i predstavljaju nesavladivu prepreku za lopove. Osim toga, nema uzaludnih debata o tome kako stabilizirati monetarni sustav na Japu. Sa samo 6.600 kamenih kotača koliko ih je preostalo na otoku, ponuda novca ostaje nepromijenjena.

U međuvremenu se može desiti da kameni novac sa Japa stekne međunarodni značaj. Vašington je obaviješten da Tosiho Nakajama, predsjednik Mikronezije, planira da ponese jedan kameni disk kada sljedećeg mjeseca bude posjetio SAD. Kamen će biti prebačen mlaznim avionom američke avijacije.

Zvaničnici kažu da g. Nakajama namjerava da uruči kamen kao simoblinčni doprinos Mikronezije smanjenju američkog budžetskog deficita.

Izvor: Pajn, A., Fiksna sredstva, ili zašto je na Japu teško odložiti plaćanje duga, Wall Stree Journal/29. mart 1984, pg. A1.

15

MONETARNO-KREDITNI SUSTAV I 7

1.3. PREGLED MONETARNIH TEORIJA

U literaturi o monetarnoj teoriji prema prof. dr A. Živkoviću i dr G. Kožetincu iskristalizirale su se sljedeće faze u razvoju monetarne teorije:

16

Period klasične i neoklasičine kvantitativne teorije novca, vladala je sve do sredine 30-ih godina prošlog vijeka;

Period kejnezijanske revolucije u formi kejnezijanske dohodne monetarne teorije, diferenciranja kejnezijanske teorije sa tendencijom neoklasične sinteze i pojave monetarne teorije imovinskog pristupa, koje su dobile u značaju posebno od sredine 50-ih godina prošlog vijeka;

Period monetarističke kontrarevolucije kvantitativne teorije novca koja potiskuje kejnezijansku dohodovnu monetarnu teoriju u zajednicu sa monetarnom teorijom imovinskog pristupa od 60-ih godina;

Period oštre polarizacije monetarista i nemonetarista (kejnzijanaca, postkejnzi-janaca, neokejnzijanaca i fiskalista) u formi već tradicionalne kontroverze monetarizma i kejnezijanstva od sredine 50-ih do sredine 70-ih godina;

Period nove kontrarevolucije kejnezijanaca u formi vraćanja originalnim Keynesovim postavkama od sredine 70-ih i početkom 80-ih godina, kada je monetarizam, udružen sa strukturalizmom (ekonomija ponude), faktički ugrozio kejnzijanizam u kreiranju operativnih ekonomskih politika većine razvijenih zemalja.

Prema dr M. Babiću postoje dvije osnovne teorije potražnje za novcem:17

Klasična ili kvantitativna novčana teorija, prema kojoj gospodarski subjekti drže novac isključivo zbog njegove funkcije sredstva razmjene.

Keynesova novčana teorija, prema kojoj postoje tri vrste potražnje za novcem u zavisnosti od svrhe za koje je novac namijenjen, odnosno, motiva držanja novca:

Poslovna ili transakcijska potražnja tj. potražnja za svakodnevnim plaćanjem poslovnih transakcija (transaction demand), čiji je osnovni uzrok vremenska nepodudarnost primanja novca i potrebe za njegovim izdavanjem (trošenjem).

19 Potražnja za novcem

radi nepredviđenih ili neizvesnih plaćanja (precautionary demand). Potražnja za novcem radi spekulativnih mjera (speculative demand), koja se često zove i

davanje prednosti likvidnosti (liquidity preference). Pri tome, trebalo bi imati u vidu da promjene kamatnih stopa rezultiraju promjenama u zaradama na kamatonosnim vrijednosnim papirima.

Na sličan način su i L. Ritter, S. William i G. Udell klasificirali monetarnu teoriju:20

Klasični osnovi,

Kejnzijanski okvir.

U skladu s tim, dva osnovna koncepta klasičnog mišljenja o novcu i cjelokupnoj eko-nomskoj aktivnosti su Sayov zakon

21 i kvantititativna teorija. Sayov zakon naglašava da

je ekonomija inherentno stabilna kod pune zaposlijenosti. Bilo kakva devijacija od tog nivoa ekonomske stabilnosti je samo privremena. Glavni mehanizam koji unapređuje stabilnost je fleksibilnost kamatnih stopa. Štednja i investicije se izjednačavaju putem varijacija kamatne stope, odnosno, štednja i investicije su funkcija kamatne stope.

MONETARNO-KREDITNI SUSTAV I 8

Trebalo bi naglasiti da novac nema nikakvu ulogu u okviru klasičnog sustava, odnosno, novac ne igra nikakvu ulogu u realnom sektoru ekonomije.

Kvantitativna teorija novca tvrdi da je utjecaj novca u klasičnoj ekonomiji ograničen na nivo cijena. Povećanja novčane mase povećavaju cijene, a smanjenja novca smanjuju nivo cijena. Novac je neutralan u odnosu ne realni sektor ekonomije. Postoji jasna razlika između realnih i nominalnih veličina. U središtu kvantitativne teorije je stabilna potražnja za novcem. Konkretnije, tražnja za realnim novčanim saldima je predvidiv dio realnog društvenog bruto proizvoda.

22 Kvantitativna teorija može se promatrati i kao stav o tome što određuje

ukupnu tražnju za robom i uslugama. Konkretno, ona kaže da povećanje novčane mase povećava ukupnu potražnju. Sa ukupnom ponudom, fiksnom kod pune zaposlenosti, utjecaj povećanja novčane mase je povećanje cijena.

Moderni monetaristi tretiraju kvantitativnu teoriju mnogo fleksibilnije nego što su to činili njihovi klasični preci. Novac utječe na trošenje na predvidiv način a ne na rigidan numerički način. Dalje, ako je ekonomija ispod pune zaposlenosti, čak i realni output može da ragira na promjene novčane mase. Ali prirodna tendencija prema punoj zaposlenosti eliminira svaki sustavatičan utjecaj promjena novčane mase na realni output.

Kejnzijanska analiza tvrdi da nivo proizvodnje određuje agregatna tražnja roba i usluga.

23 Keynes nije smatrao da će fluktuirajuće cijene i kamatne stope usmjeravati nivo

ekonomske aktivnosti ka punoj zaposlenosti, posebno u kratkom vremenskom periodu.

Kejnzijanski model se fokusira na determinante agregatne tražnje da bi se odredio nivo proizvodnje. Tražnja se dijeli na osobnu potrošnju, investicije i državne troškove. Za kejnzijance funkcija lične potrošnje je ključni biheviorisički odnos zato što im omogućava da objasne kako potrošačko trošenje varira prema prihodu.

Državni troškovi i oporezivanje igraju važnu ulogu utjecajem na nivo agregatne tražnje. Promjene poreza i državnih troškova imaju višestruki efekt na prihod i mogu se koristi da se neutraliziraju efekti autonomnih promjena investicija na bruto društveni proizvod.

Prema kejnzijancima, ponuda i tražnja za novcem određuju nivo kamatnih stopa. Ovaj zaključak proizlazi iz biheviorističke pretpostavke da je tražnja za novcem osjetljiva na kamatu uz činjenicu da se nivo cijena ne mijenja.

U kejnzijanskom svetu promjene novčane mase mijenjaju nivo kamatnih stopa. Utjecaj na ekonomsku aktivnost se onda određuje reakcijom investicione potrošnje i kasnijim multiplikatorskim efektima na bruto društveni proizvod.

24

BOKS 1.2. - NOVČANA MASA I VELIKA DEPRESIJA Većina ljudi vjeruje da je Velika depresija iz 1930-ih, započela slomom tržišta dionica 1929. godine. Iako je, zapravo, krah tržišta dionica započeo Depresiju, prema mnogim ekonomistima, dubina i trajanje Depresije se u velikoj mjeri mora pripisati velikoj kontrakciji novčane mase koja je uslijedila početkom kolapsa tržišta akcija.

Prvo o dimenziji Depresije — Bruto domaći proizvod u SAD je bio 104 milijarde dolara, 1929. godine. U 1930. godini pao je za 13%, na 90 milijardi dolara, a u tri naredne godine bruto domaći proizvod je nastavio da se smanjuje do niske točke od svega 56 milijardi dolara, 1933. godine. Nezaposlenost je skočila sa 3% civilne radne snage 1929. godine, na neprihvatljivih 25% 1933. godine!

Godine 1939. deceniju poslije sloma tržišta kapitala, bruto domaći proizvod je još uvijek bio ispod svog nivoa iz 1929. godine, a nezaposlijenost je još uvijek bila 17% kada je u pitanju civilna radna snaga.

MONETARNO-KREDITNI SUSTAV I 9

U velikoj mjeri, dubina i trajanje Depresije bili su posljedica onoga što se dogodilo sa novcem i povezanim utjecajem na trošenje. M1 je, 1929. godine iznosi 26 milijardi dolara. Do 1933. međutim, M1 je pao za 23%, na samo 19 milijardi dolara. Drugim riječima, skoro četvrtina novčane mase je jednostavno nestala.

Ova konstrukcija novčane mase nastala je sa kolapsom bankarskog sustava. Od 1930. do 1933. godine, više od 9.000 komercijalnih banaka je bankrotiralo, odnoseći milijarde dolara depozita (tada još uvijek nije postojalo federalno osiguranje depozita, pošto FDIC nije počeo da posluje do 1934. godine).

Tek je 1936. godine došlo do vraćanja novčane mase na njen nivo iz 1929. godine. Nije čudo što je kriza bila toliko duboka i dugotrajna.

10 MONETARNO-KREDITNI I DEVIZNI SUSTAV

2. NOVČANA MASA I DRUGI NOVČANI AGREGATI

Novčana masa označava novac, odnosno, klasične oblike novca i razne druge likvidne financijske oblike. U suvremenim uvjetima poslovanja, termin novčana masa označava zbroj svih financijskih oblika koji se smatraju novcem u gospodarstvu jedne zemlje. S obzirom na kompleksnost odnosa između financijskih i realnih gospodarskih kretanja, stvorila se potreba za selekcijom i diferenciranjem različitih oblika financijskih instrumenata u pojedine grupe prema stupnju njihove likvidnosti. Shodno tome, termin monetarni agregati počeo se je koristiti kao zajednički pojam za različite grupe financijskih instrumenata, odnosno, novac i druga financijska sredstva.

Predmet diskusije među ekonomistima jesu monetarni agregati u smislu pojma likvidnosti i mjesta monetarnih agregata u široj koncepciji likvidnosti (ukupne gospodarske likvidnosti), kao i veza monetarnih agregata sa monetarnim indikatorima, kao važnim elementima formuliranja i provođenja monetarne politike. Ukoliko govorimo o problemu monetarnog indikatora mislimo na problem praćenja i razumijevanja transmisijskog mehanizma monetarnih procesa, tj. razumijevanja efekata koji izazivaju poremećaj monetarne ravnoteže kod potražnje roba i usluga, potražnje financijskih instrumenata, kao i na području realnih gospodarskih kretanja (proizvodnje, cijena, platne bilance).

Novčana masa predstavlja najlikvidniji (puni stupanj likvidnosti) dio financijskih instrumenata. Trebalo bi imati u vidu da svi financijski instrumenti sadrže određeni stupanj likvidnosti (iznijansirana skala sve manjeg stupanja likvidnosti), u zavisnosti od stvarnih mogućnosti njihovog pretvaranja u novac (što ne treba izjednačavati sa rokovima dospijeća određenog instrumenta). U razvijenim tržišnim gospodarstvima stupanj likvidnosti financijskih instrumenata zavisi od mogućnosti njihove prodaje na tržištu novca i kapitala. Generalno, likvidnost financijskih instrumenata zavisi od konkretnih institucionalnih uvjeta, prije svega od stupanja gospodarske razvijenosti, ali i od djelovanja drugih faktora - povijesnih, društveno-ekonomskih, itd.

2.1. KONCEPCIJE NOVČANE MASE

Novčanu masu smo pojmovno definirali, kao zbroj financijskih instrumenata koji obavljaju funkciju novca.

25 Međutim, ekonomisti različito tumače sadržaj ovog termina.

Izvor problema je prevođenje jednog apstraktnog, teorijskog koncepta u konkretan izraz. Shodno tome, različite diskusije o definiranju sadržaja novčane mase se mogu grupirati u dvije osnovne kategorije:

Teorijski pristup, koji razlikuje četiri široka gledišta o tome što treba podrazumijevati pod novčanom masom:

26

- Tradicionalni koncept novca - kao najstarija koncepcija novčane mase, koja težište stavlja na funkciju novca kao prometnog i platežnog sredstva (ujedno i manjkavost koncepta), što uvjetuje definiranje novčane mase kao zbroja gotovog novca u optjecaju i depozita po viđenju poslovnih banaka (depozitnog novca).

- Koncept M. Friedmana, koji novac shvaća kao „privremeni pojavni oblik kupovne snage". Friedmanova definicija novčane mase obuhvaća gotov novac, depozite po viđenju i oročene depozite. Manjkavost ovog koncepta je što likvidna aktiva koja služi kao "privremeni pojavni oblik kupovne snage" ne mora istovremeno i da služi kao sredstvo razmjene.

27

- Koncept Gurley i Shawa, koji smatraju da se sredstva u pasivi određenih nebankarskih

11 MONETARNO-KREDITNI I DEVIZNI SUSTAV

financijskih institucija (posebno štednih i kreditnih udruženja i osiguravajućih društava), predstavljaju tako bliske supstitute za odgovarajuća sredstva u pasivi poslovnih banaka da to opravdava njihovo uključivanje u okvir novčane mase. Njihova definicija novčane mase obuhvaća gotov novac, depozite po viđenju, oročene depozite i depozite nebankarskih financijskih institucija. Svakom od navedenih financijskih instrumenata u okviru novčane mase moguće je dodijeliti odgovarajući ponder (od 0 do 1) na osnovu stupanja njegove zamjenljivosti za novac kao zbroj instrumenata plaćanja. Iz ovog koncepta se izvlači teza o relativnoj nemoći novca kao autonomnog faktora koji može da ima djelovanje na realni sektor ekonomije.

28

- Koncept prezentiran u Radcliffeovom izveštaju o likvidnosti gospodarstva, uključuje u novčanu masu gotov novac, depozite po viđenju, oročene depozite, depozite nebankarskih financijskih institucija i kreditne linije, odnosno, „nemjerljive" likvidne financijske oblike. Ovaj i prethodno spomenuti koncept novčane mase, znače napuštanje kategorije novčane mase i prihvaćanje novog, šireg monetarnog agregata.

-

Empirijski pristup je pokušaj ekonomista da uspostave jedinstveno gledište pristupu novca, koji polazi od teze da novčane agregate (novčanu masu) treba razmatrati sa gledišta praktičnih potreba monetarne politike. Shodno tome, najbolja definicija novca je ona koja osigurava najbolju kontrolu nad dohotkom, zaposlenosti i cijenama.

30

Izdvojile su se dvije osnovne grupe pragmatičnih pristupa definiranju novčane mase:

- Korištena definicija bi trebalo zavisiti od konkretnog problema koji se istražuje. Novčana masa se razmatra kao dio monetarnog modela: monetarne agregate (jedan ili više) treba definirati tako da se postiže najstabilnija funkcionalna povezanost monetarnih s nemonetarnim varijablama.

- Koristiti statističku metodu identificiranja prijelomne točke u spektru financijskih oblika poredanih po stupanju likvidnosti, koja odvaja novac od kvazi-novca. Novčana masa je determinirana mogućnošću zamjene različitih oblika financijske aktive. Shodno tome, nositelji monetarne politike trebali bi stalno pratiti događanja u financijskom sustavu, i u skladu s tim dešavanjima vršiti kontinuirano prilagođavanje svoje monetarne politike, odnosno, svoj stav u pogledu optimalne definicije novca.

2.3. ENDOGENOST / EGZOGENOST NOVČANE MASE

Godinama su se monetarna teorija i prateća empirijska istraživanja bavila efektima koje količina novca izaziva kod drugih ekonomskih veličina, kao što su: cijena, investicija, zaposlenost ili nivo gospodarske aktivnosti uopće. Međutim, sve se više povećava interes za istraživanjem onih faktora koji svojim promjenama determiniraju stvarnu količinu novca u optjecaju, odnosno, utvrđivanje uzroka koji u razvijenim tržišnim gospodarstvima izazivaju ciklične oscilacije u kretanju novčane mase.

Predstavnici monetarističkog shvaćanja ciklično kretanje novčane mase prebacuju na samu monetarnu politiku. Dok neokejnzijanci osporavaju monetarističko gledište, odnosno, tvrde da su ciklusi u kretanju stope rasta novčane mase egzogeno determinirani, ponašanjem nefinancijskih gospodarskih subjekata i sektora poslovnih banaka. Shodno tome, aktualna pitanja za teorijska i ekonomska proučavanja su:

Stupanj u kome monetarni uvjeti dominiraju nad drugim faktorima koji mogu da utječu na kretanje nominalnog dohotka.

12 MONETARNO-KREDITNI I DEVIZNI SUSTAV

Promjene u bilanci ekonomskih odnosa zemlje sa inozemstvom mijenjaju obujam pri-marnog novca putem variranja iznosa deviznih rezervi kod bankarskog sustava.

Utjecaj na ponudu novca može da slijediti i preko određenog financijskog ponašanja sektora stanovništva, koje se izražava u težnji ovog sektora da drži veći iznos gotovine kod sebe, umjesto da novac ulaže na štednju kod banaka ili da ga pretvori u druge oblike imovine.

Nosiocima monetarne politike stoje na raspolaganju različiti instrumenti reguliranja stvarne količine novca u optjecaju, kao odgovor na efekte koje pojedine varijable u okviru ekonomskog sustava izazivaju na kretanje novčane mase.

Trebalo bi imati u vidu da ekonomski modeli sadrže dva tipa varijabli - egzogene i endogene. Jedna promjenljiva se naziva endogenom, u statističkoj teoriji, kada je njeno kretanje rezultat zajedničkog djelovanja ostalih varijabli u modelu (kome promatrana promjenljiva pripada). Egzogena varijabla je ona varijabla za čiju vrijednost se pretpostavlja da je određena faktorima koji se nalaze van promatranog modela. Shodno tome, ekonomisti novčanu masu obično nazivaju endogenom promjenljivom (ne definirajući stupanj endogenosti).

U osnovi ovakvog stava ekonomista je polazište da novčana masa, kao endogena varijabla, sadrži "povratni efekt", što znači da se inicijalno djelovanje promjene novčane mase najprije kreće od novca prema realnim gospodarskim tokovima i da se onda vraća natrag ka novcu - prema monetarnom sektoru gospodarstva. Neki ekonomisti zastupaju stanovište da se bez adekvatnih (preventivnih) akcija centralne banke i brojnih institucionalnih faktora, može očekivati da autonomni faktori izazovu neočekivane promjene na novčanom tržištu.

U zavisnosti od toga da li je novčana masa endogena ili egzogena varijabla zavisi kakve će odluke donositi centralna banka u okviru provođenja određene monetarne politike. Ukoliko je novčana masa endogena veličina, onda centralna banka mora voditi računa o "povratnom efektu" kod kreiranja i provođenja monetarne politike.

Predstavnici neokejnzijanskog pristupa objašnjavaju "povratni efekt" kod novčane mase kao što slijedi: kada se povećava kvantum novčane mase akcijama monetarne vlasti u svrhu stimuliranja gospodarske aktivnosti, doći će do povećanja gospodarske aktivnosti koja će uzrokovati porast tražnje novca i na osnovu toga porast kamatnih stopa, što će rezultirati povećanim oportunitetnim troškom za banke, vezanim za držanje rezervi novca iznad iznosa obaveznih rezervi. Samim tim banke će težiti smanjiti svoje rezerve likvidnosti na najmanju moguću mjeru, plasirajući novčana sredstva, odnosno, kreirajući novac. Posljedica toga je dalje uvećanje obujma novčane mase.

34

Predstavnici monetarističkog pristupa novčanu masu determiniraju kao egzogenu varijablu, uvažavajući "povratni efekt" u smislu: da je prevladavajući efekt koji ide od novca prema realnim gospodarskim tokovima, i monetarne vlasti mogu da kontroliraju volatilnost novčane mase u optjecaju i u mogućnosti su da utječu na gospodarsku aktivnost (uz postojanje povratnih efekata iz realnog prema monetarnom sektoru).

35

Uvažavajući prethodno rečeno možemo zaključiti da ekonomisti ne raspolažu ni jednim

ekonometrijskim nalazom, kojim bi se moglo definitivno odlučiti da li je novčana masa

endogena ili egzogena veličina. Ono što je izvjesno, je da je stvarni obujam novčane mase

determiniran ponašanjem monetarnih vlasi i tzv. privatnog sektora gospodarstva (koji

obuhvaća: nebankarske ekonomske subjekte, poslovne banke i druge financijske institucije).

Preferencije gospodarskih subjekata u smislu kreiranja i upravljanja osobnim portfoliom u

okviru razvijene tržišne gospodarstva su odlučujuće u posredovanju između pozicije akcija

monetarne vlasi i efekata u vidu obujma novčane mase kojom raspolažu ekonomski subjekti u

okviru konkretnog gospodarskog sustava