V e s n a R a k i ć - V o d i n e l i ć 1 1 / 1 0 / 2 0 1 4 |
Advokatura i notarijat u Srbiji danas
Tekst pročitan na Kongresu advokata Srbije, 8. oktobra 2014. u Velikoj sali Sava centra.
Uvod
Zakonski osnov javnog beležništva (notarijata) u današnjoj Srbiji nastao je znatno
kasnije nego u drugim državama regiona (ovde pod regionom podrazumevam države
nastale na području nekadašnje Jugoslavije), zbog političkih i društvenih okolnosti koje
neće biti razmatrane u ovom tekstu. Zakon o javnom beležništvu Republike
Srbije[1] usvojen je u Parlamentu 2011. godine, njegova primena je bila u dva maha
odlagana, a počeo je da se primenjuje u septembru 2014.
Na prostoru nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, a pod uticajem austro-ugarskog modela,
1930. godine bio je donesen Zakon o javnom beležnicima. Njime je uveden tzv. latinski
tip notarijata. Ovaj Zakon, međutim, nije konsolidovao notarijat na čitavom području
tadašnje države, jer nije bio primenjivan na teritorijama Bosne i Hercegovine (BiH), Crne
Gore (CG), niti u nekim delovima Srbije. Vreme formalnog prestanka važenja ovog
zakona je sporno i različito na delovima teritorije nekadašnje države.[2] Bez obzira na
tačan datum, notarijat u Srbiji ne samo da nije bio obuhvatio sve njene delove, nego je
prestao da postoji toliko davno da o njemu jedva da je sačuvano istorijsko sećanje.
Istorijski i uporedno-pravno gledano, radi se o staroj pravosudnoj profesiji; funkcionalno,
međutim, za građane i pravništvo Srbije u pitanju je nova profesija. Kad je o notarijatu
reč, ovde postoji diskontinuitet koji traje najmanje sedamdesetak godina, a u nekim
delovima Srbije ili ga nikad nije ni bilo, ili se diskontinuitet meri vekovima.
Daleko poreklo notarijata vezuje se mahom za Digesta, iako se na zametke ideje o
službenom sastavljanju isprava navodno nailazi još u starom Egiptu i staroj Judeji[3] .
Međutim poreklo latinskog notarijata, sa bitnim osobinama koje ima i danas, u Zapadnoj
i Srednjoj Evropi vezuje se za razvijeni srednji vek.[4]
Zastupanje pravnih subjekata radi zaštite njihovih prava pred pravosudnim organima,
svoje začetke ima već u demokratskim oblicima pravosuđa antičkih država. Verovatno
su najstariji pravozastupnici koji bi se mogli označiti kao profesionalci, bili logografi. Ideja
o zastupanju, a i njena realizacija u dalekoj prošlosti ne mogu se identifikovati sa
organizovanim pružanjem stručne pravne pomoći. Tek u razvijenom srednjem veku,
uporedo sa razvojem pravničke profesije i uporedo sa profesionalizacijom sudske
funkcije, nastaju prva pravnička udruženja, među kojima advokatura predstavlja
posebno uobličen stručni, pa i staleški korpus.[5]
Dakle, istorijski gledano, u Evropi se radi o dvema gotovo podjednako starim
pravosudnim profesijama. Advokatura u modernoj Srbiji ima (gotovo) neprekinuti
kontinuitet, notarijat dugi diskontinuitet.
Da li je ovaj diskontinuitet doveo do toga da se sistemski i normativno ove dve profesije
suprotstave jedna drugoj?
Kako je prekinut diskontinuitet notarijata u Srbiji, tj, na koji način i sa kojim ovlašćenjima
je ponovo uspostavljen u Srbiji?
Kako profesija notar utiče na profesiju advokat?
To su pitanja na koja će se ovaj tekst koncentrisati.
Pitanje kontinuiteta odnosno diskontinuiteta
U pogledu ustrojstva (organizacioni princip) i pravosudne uloge (funkcionalni princip),
notarska i advokatska profesija su različite.
a) Organizacioni princip
Latinski notarijat je javna služba koju izvršna državna vlast poverava pojedincima.
Advokat svoje svojstvo stiče upisom u komoru, država nema ništa sa njegovim
imenovanjem. Advokat ne vrši javnu službu. Dakle, prvo organizaciono pravilo koje ih
razlikuje jeste autonomnost. Ona se sastoji u tome da su advokatura kao profesija, a
advokatske organizacije kao stručna udruženja, nezavisni od države. Iako advokatura
ima i javnopravni značaj (jer se najčešće ispoljava u delatnosti pred sudovima i drugim
pravosudnim organima), advokati i njihove organizacije nisu podvrgnuti državnoj vlasti.[6] Princip autonomnosti advokature je i zakonsko pravilo u Srbiji.[7]Notari latinskog tipa, a
tako je u Srbiji, nisu autonomni u odnosu na državu. To sasvim jasno proizlazi naročito
iz članova 13, 15. i 29. Zakona o javnom beležništvu.[8]
U advokaturi važi pravilo slobodnog vršenja profesije (načelo slobodne advokature).
Ovaj princip znači da je vršenje advokature dostupno svakom koje ispunio uslove za
sticanje advokatskog zvanja i koji je upisan u imenik advokata pri advokatskoj komori,
bez ikakvog odobrenja ili dozvole državnih organa.[9] Princip slobodne advokature je
posledica načela autonomnosti i sproveden je i zakonski.
Iako su organizaciono javni beležnici u okviru latinskog notarijata prvenstveno shvaćeni
kao javna profesija (zato što su na javne beležnike prenesena neka državna
ovlašćenja), oni mogu imati i elemente slobodne profesije: notari nemaju unapred
obezbeđene korisnike usluga, neposredno naplaćuju svoju nagradu, kao i troškove,
sami snose poslovni rizik, za naknadu štete odgovaraju neposredno, a ne kao državni
službenici tek regresno, itd.[10] Evropski kodeks prava notarske profesije[11] kao da
izražava ovu ambivalenciju: „Javni beležnik je nosilac javne službe, na koga su preneta
državna ovlašćenja radi sačinjavanja javnih isprava. Pritom, on obezbeđuje čuvanje,
dokaznu snagu i izvršnost tih isprava.“
Delatnost notara je redovno teritorijalno ograničena – oni tu delatnost vrše na svom
službenom području.[12] Advokati vrše delatnost na čitavoj državnoj teritoriji, a postoje
mogućnosti i za prekograničnu advokatsku delatnost. Štaviše, direktivom 98/15/EG iz
1998, bitno je olakšana ne samo povremena, već i permanentna delatnost advokata u
državi članici EU u kojoj on nije stekao pravo na obavljanje advokatske profesije. O
slobodi notarske delatnosti, u okviru EU počelo se ozbiljno razgovarati počev od 2003.
godine, ali uređenje ovog pitanja, na osnovu slobode kretanja ljudi i usluga, nije moguće
rešiti istovetno kao u advokaturi.
I za advokate i za notare, redovno se normativno utvrđuju
njihova samostalnost i nezavisnost. Obe profesije su samostalne u granicama svojih
pravila. Advokatura je nezavisna, jer je autonomna. Nezavisnost notarijata – iako
zakonski proklamovana – bitno je ograničena državnom kontrolom, koja je takođe
zakonsko pravilo latinskog notarijata, a tako je i u Srbiji. Zato bi bilo ispravno notarsku
nezavisnost odrediti kao relativnu[13] ili delimično kontrolisanu.
Izdvojeno je, kao što se vidi, samo nekoliko bitnih organizacionih principa koji pokazuju
različitosti advokature i notarijata.
b) Funkcionalni princip
Delatnosti advokata i notara više se razlikuju nego njihova osnovna organizaciona
pravila.
Krajnje pojednostavljeno: osnovni zadatak notara je obrada isprava, njihova
solemnizacija, legalizacija, sačinjavanje zapisnika, izdavanje potvrda, depozit i vršenje
nadležnosti koje je na notara preneo sud. To su delatnosti koje – kad nema notara –
obavlja sud u okviru vanparnične materije ili ih obavlja upravni organ.
Advokat pruža pravnu pomoć – ne samo u postupku pred sudom ili drugim državnim
organom, već i u materijalno-pravnim odnosima stranaka. Potencijalno, polje delatnosti
advokata je šire nego ono notara.
Bitna funkcionalna razlika između advokata i notara najvidljivija je kad je u pitanju odnos
prema strankama. Notar mora da zaštiti prava obeju (svih) stranaka i to mora učiniti
podjednako i nepristrasno; advokat je dužan da dela u najboljem interesu stranke koju
zastupa i nije dužan da vodi računa o pravnom položaju ostalih lica; notar, sem kad
postoje razlozi za izuzeće, ne sme odbiti da stranci pruži notarsku uslugu – advokat ima
više zakonskih mogućnosti da odbije pružanje advokatske usluge; zbog teritorijalnog
principa, stranka je ograničena u izboru notara, a nije u izboru advokata. Samo izuzetno
(takva mogućnost npr. postoji u Zakonu o javnom bilježnicima Hrvatske)[14] , notar može
zastupati stranku u nespornim stvarima.[15]
Već ovaj kratak prikaz pokazuje da su notarijat i advokatura različite pravosudne
profesije i organizaciono i funkcionalno. Diskontinuitet jedne i kontinuitet druge nije tu
ništa promenio. Latinski tip notarijata, prihvaćen u Srbiji, sam po sebi ne bi trebalo da
dovede i nije smeo dovesti do međusobnog suprotstavljanja ovih profesija.
(Dis)kontinuitet i nije bio podoban da do ovog dovede. Treba, prema tome, uzeti u obzir i
druge elemente koji su pratili uspostavljanje notarijata u Srbiji.
Na koji način i sa kojim ovlašćenjima je notarijat ponovo uspostavljen u Srbiji?
a) Inicijalne ideje
Kao što je već rečeno, notarijat je ustanovljen Zakonom o javnom beležništvu iz 2011.
godine. Jedno od bitnih pritanja koja je radna grupa (čija sam članica bila) razmatrala,
jeste obim ekskluzivnih (isključivih) nadležnosti notara, tj. područje notarskog monopola.
Da li notari u početku uopšte treba da imaju isključivu nadležnosti ili neko vreme poslove
treba da obavljaju u konkurentskoj nadležnosti sa sudom, dok se profesija ne
konsoliduje? Iako je teorijski odgovor većine bio da u prvim godinama nije nužno
uspostaviti isključivu nadležnost, vodilo se računa i o praktičnim aspektima.
Ako nema garantije da će notari imati koliko toliko obezbeđenu klijentelu, profesija koja
zahteva prilična ulaganja postaće neatraktivna, te neće biti dostupno dovoljno obučenih
profesionalaca. Zato je preovladao stav da treba propisati usku isključivu nadležnost, u
zavisnosti od vrste notarske isprave (zapis, zapisnik solemnizacija, legalizacija,
izdavanje potvrda).
Zapis kao čistu notarski obrađenu ispravu trebalo je regulisati po ugledu na Zakon o
javnim beležnicima Kraljevine Jugoslavije i po ugledu na većinu notarskih zakona u
regionu. Tako je i bilo. Originalno, po zakonskom tekstu iz 2011. godine, isključive
nadležnosti notara u pogledu zapisa (notarski obrađene isprave), sadržane u čl. 82. st.
1. bile su: ugovori o imovinskim odnosima između supružnika; ugovori o imovinskim
odnosima između vanbračnih partnera; sporazumi o deobi zajedničke imovine
supružnika ili vanbračnih partnera; sporazumi o zakonskom izdržavanju; ugovori o
raspolaganju nepokretnostima poslovno nesposobnih lica; ugovori o ustupanju i
raspodeli imovine za života; ugovori o doživotnom izdržavanju, obećanje poklona i
ugovori o poklonu za slučaj smrti.
Kako je došlo do toga da se ugovor o prometu nepokretnosti, bez obzira da li ga
zaključuju poslovno sposobna ili nesposobna lica, stavi u isključivu nadležnost notara?
Godine 2013. („Sl. glasnik RS“ 19/2013), izmenama i dopunama Zakona izbrisane su
reči „lica koja su poslovno nesposobna“ i notar je postao isključivo nadležan za službeno
zaključenje ugovora o prometu nepokretnosti svih lica (fizičkih i pravnih). Taj izbrisani
deo odredbe bio je jedan od povoda obustave rada advokata.
b) Reakcije ministra pravde
Reakcije izvršnih vlasti, pre svih ministra pravde ili su izašle iz pravnih okvira ili su –
nažalost – pokazale pogubna dejstva ignorancije (neznanja) udružene sa arogancijom
(bezobzirnošću). U ovom tekstu ću se usredsrediti samo na one opaske koje je ministar
izgovorio, dakle u kojima se ne može govoriti o pogrešno prenesenim rečima. Sve su
izrečene u emisiji Kažiprst , TVB92, 3. oktobra 2014. godine.
Navodno zakasneli protest advokata. Svesna da se od političara ne može očekivati da
govore istinu, celu istinu i ništa drugo osim istine, ipak je neočekivano da se izriču
tvrdnje koje su proverljive, a provera pokaže da su netačne. Ministar Selaković je u toj
emisiji tvrdio da političku odgovornost za sadržinu Zakona o javnom beležništvu snosi
Vlada premijera Cvetkovića, koja ga je predložila i tadašnji predsednik Republike Boris
Tadić, zato što je potpisao ukaz, budući da je Zakon donesen 2011. godine. Zbog toga
obustavu rada advokata kvalifikuje kao politički čin protiv aktuelne vlasti, jer su se tek
2014. godine setili da protestuju zbog Zakona o javnom beležništvu.
Advokati su jasno ukazali da ono što će bitno uticati na njihovu profesiju jeste odredba o
ekskluzivnoj notarskoj obradi ugovora o prometu nepokretnosti svih lica, a ova je
promenjena 2013. godine, za vreme Vlade Dačić-Vučić. Uzgred, ukaz o proglašenju
Zakona o izmenama i dopunama je potpisao predsednik Republike Tomislav Nikolić.[16] To je ministar prećutao, ne rekavši celu istinu.
Donošenje Zakona o prometu nepokretnosti. Ministar je objasnio da je novi Zakon o
prometu nepokretnosti – izglasan u Parlamentu 31. avgusta ove godine, tj. dan pre
početka rada notara u Srbiji – rezultat potrebe da se postojeći propisi prilagode Zakonu
o javnim beležnicima. Po ranijem Zakonu o prometu nepokretnosti[17] za raspolaganje
nepokretnostima bila je potrebna pismena forma ugovora, a potpisi su overavani u sudu.
Budući da je taj raniji Zakon o prometu nepokretnosti poslednji put menjan 2009, nije
trebalo donositi novi, jer je ionako odredba o formi ugovora o raspolaganju
nepokretnostima zamenjena članom 82. Zakona o javnom beležništvu, kao kasnije
donesenim zakonom.
Ali, izgleda da je bilo neophodno da u ovoj oblasti notarski monopol bude iznad svake
sumnje. Sa druge strane, predlagač ni parlament nisu se zapitali da li je, na primer,
potrebno izmeniti Zakon o privatizaciji (kao kasnije donesen). Državna ili društvena
pravna lica koja se privatizuju redovno imaju, kao deo svoje imovine, i nepokretnosti. Da
li je i tada potreban notarski zapis? Zašto država i lokalna samouprava nisu isključene iz
primene prometa nepokretnosti kada su saugovarači (država i lokalna samouprava su
isključene od primene ove odredbe u, na primer, Republici Srpskoj samim Zakonom o
notarima).
Navodna upotreba uporedno-pravnog metoda. Povodom pitanja ekskluziviteta notarski
obrađenog ugovora o raspolaganju nepokretnostima, ministar pravde se pozvao na
zakonska rešenja nemačkog[18] i švajcarskog prava. Tačno je, BGB u §911 reguliše
raspolaganje nepokretnostima u formi notarski obrađene isprave.Ali ne samo osnovni,
već i ugovor o prenosu prava svojine. Pravo Srbije, kao način sticanja svojine nad
nepokretnostima, ne poznaje ugovor o prenosu, već upis u javni registar. Prema tome,
ako nam je nešto uzor, zbog čega to nije u celosti, nego samo delimično?
Ali isto tako je tačno, a od ministra ostalo prećutano, da je među državama EU u ovom
pogledu Nemačka izuzetak. U Francuskoj, za koju ministar tvrdi da ima ista rešenja koja
postoje u Nemačkoj, notar ima monopol za sastavljanje notarskih akata koji se odnose
na registar nepokretnosti, što ne znači nužno notarski obrađen ugovor o raspolaganju
nepokretnosti u vidu (našeg) notarskog zapisa. U
austrijskom Notarsaktsgesetz, obaveznu formu notarski obrađene isprave moraju imati
bračni ugovori, ugovori između supružnika o kupoprodaji, razmeni, zajmu i preuzimanju
obaveza, ugovori o poklonu bez predaje stvari i pravni posloviinter vivos slepih lica.
Sličnu odredbu sadrži Zakon o javnim bilježnicima Hrvatske.
Dakle, suprotno ministarskim tvrdnjama, ni Austrija ne spada u krug država koje su ovu
stvar uredile kao kod nas. Što se tiče Švajcarske, u članu 216. Zakonika o obligacijama
(brojka je ovog puta tačna), predviđeno je da ugovor o kupoprodaji nepokretnosti mora
biti sačinjen u formi javne isprave.[19] Ne eksluzivno u formi notarskog zapisa, dakle. Isto
važi i za predugovor. Štaviše, ako kupoprodajna cena nije ugovorena, dovoljna je
pismena forma ugovora (čl. 216. st. 3 Zakonika o obligacijama). Uzgred, za donošenje
notarskih propisa nadležni su kantoni, a ne švajcarski savezni parlament. U kantonu
Bern, na primer, ugovor o kupoprodaji nepokretnosti mora biti zaključen u formi notarski
obrađene isprave. Ako ministar već hoće da nas edukuje, neka to čini precizno i istinito,
umesto da pokušava da zasenjuje.
c) Kako je u regionu?
U čemu je, dakle, problem kad su u pitanju zakonska rešenja o nadležnosti notara u
Srbiji? Odgovor je kratak: u isključivim nadležnostima notara koje su brojnije, „jače“ i
više ugrožavaju advokatsku profesiju nego u nekim drugim državama bivše Jugoslavije
a koje, u odnosu na Srbiju, imaju duže iskustvo sa delatnošću javnih beležnika. Odmah
da naglasim – nemam baš ništa protiv stare notarske profesije. Ona je potrebna, široko
raspostranjena u svetu, doprinosi sigurnosti i brzini pravnog prometa, olakšava
prekogranični promet isprava i ispunjenje obaveza. Ali, način na koji je uvedena u Srbiju,
isto kao i način na koji su uvedeni vansudski izvršitelji, a posebno njihova nadležnost,
pokazuje bezobzirnost i sadašnjih i ranijih političkih vlasti u Srbiji. Rasterećujemo
sudove, time i državu prekomernog troška parasudskih delatnosti, a sve te troškove
prevaljujemo na krajnjeg korisnika, tj. na građanina, izazivajući pritom zlu krv između
pripadnika dveju starih pravosudnih profesija, uključujući i najnoviji štrajk advokata.
Zakoni o notarijatu na području bivše Jugoslavije, u ovom pogledu, tj. povodom
isključive notarske forme za ugovore o raspolaganju nepokretnostima su različiti: u
Sloveniji i Hrvatskoj koje su članice EU, ovakve isključive nadležnosti notara za
raspolaganje nepokretnostima nema. Nema je ni u Makedoniji. BiH (oba entiteta) i Crna
Gora imaju ista rešenja kao Zakon o javnom beležništvu Srbije.
d) Posledice po notarijat
Otkako je uveden, notarijat se suočava sa kritičkom javnošću. Može se reći da nikakav
problem u ovdašnjem načinu uvođenja notarijata ne vidi jedino izvršna vlast, uglavnom
oličena u ministru pravde. Imenovani notari ćute. Oni koji su konkurisali a nisu
imenovani, o tome nisu dobili individualne, obrazložene akte i razmišljaju šta treba
smatrati aktom koji će (možda) pobijati. Naizgled bezazlena izmena Zakona o javnom
beležništvu iz 2013. godine, a potom donošenje Zakona o prometu nepokretnosti u
minut do dvanaest, bacila je na notarijat brojne senke, kojih se neće lako osloboditi.
Najpre, izmena iz 2013. godine, praćena novim Zakonom o prometu nepokretnosti je
bila nepotrebna, jer ugovor o raspolaganju nepokretnosti ne zahteva službenu formu –
dovoljno bi bilo da se potpisi na ugovoru overe – i to bilo od notara, bilo od suda.
Službena forma nikad nije bila deo pravne tradicije u srpskom pravu. Nadalje, budući da
notar ne sme zastupati ni jednu ugovornu stranku, u slučaju zaključenja ugovora koji
odstupa od rutinskog i ako se stranke ne saglase o nekom od bitnih elemenata, njihove
interese će i dalje morati (moći) da zastupaju advokati, što će bitno povećati troškove
krajnjih korisnika – građana i pravnih lica.
Treće, uvođenje notarijata u sredinu, koja dugo nema čak ni istorijsko sećanje na ovu
službu (sa izuzetkom Vojvodine), treba da bude postupno: isključiva nadležnost u
početku treba da bude mala; konkurentska nadležnost (ili sud ili notar) treba da se održi
bar nekoliko godina dok se notarijat ne konsoliduje. Notarski monopol bitno povećava
troškove i doprineće smanjenju ionako oskudnog prometa nepokretnosti. Što je
nadležnost notarijata šira u momentu njegovog uvođenja u pravni život, imajući u vidu
činjenicu da notare kao lica od javnog poverenja postavlja izvršni organ (ministar),
povećavaju se šanse koruptivnosti, nepotizma i političke bliskosti, umesto meritokratskih
svojstava i sposobnosti. Proizvodi se (najmanje) zla krv, a suštinski diskriminacija
između advokature i notarijata.
e) Posledice po advokaturu
Opisanim pristupom advokatura je izgubila značajan deo dosadašnjeg posla i očekivane
klijentele. Nije bilo prilike da ulazim u druge motive obustave rada advokata, a ovaj
razlog, koji sam nastojala da obrazložim, opravdan je i dovoljan sam po sebi. Izgleda mi
da ovogodišnji protest advokature u Srbiji prevazilazi staleški (ili cehovski) značaj.
Advokati traže pravnu sigurnost uopšte, a pravnu izvesnost za svoju profesiju napose.
Oni su odlučni da zakonska pravila o sopstvenoj autonomiji, slobodi profesije,
nezavisnosti i samostalnosti shvate ozbiljno, praktikuju i javno demonstriraju. U tome im
se mora pružiti profesionalna kolegijalna podrška.
f) Posledice po pravni poredak
Oni koji su odlučujuće uticali na bezobzirno i neadekvatno „primenjivanje“ uporedno-
pravnih modela u teškom vremenu, obrazlažući to neistinitim tvrdnjama, koji su
imenovanje javnih beležnika procesuirali po istom modelu po kome je vršen reizbor
sudija 2009. godine (a ranije tu istu proceduru politički kritikovali), koji su na pripadnike
nove notarske profesije bacili sumnju nedostatka meritokratskih svojstava – morali bi da
odgovaraju. I odgovaraće, makar politički. Oni koji su sproveli reizbor sudija na isti
bezobziran način, osećajući se sigurnim u svojim foteljama, bili su počišćeni sa političke
scene posle samo tri godine. Od sveg srca isto želim današnjim „pravosudnim
reformatorima“, štaviše još brže.
Advokatska komora Srbije, 08.10.2014.
Peščanik.net, 11.10.2014.
Srodni linkovi
Vesna Rakić-Vodinelić – Reformisanje pravosuđa notarijatom: ne meri, seci odmah i to
sekirom
Milica Jovanović – Notarska posla
Radio emisija, 10.10.2014.
———–
1. „Sl. glasnik RS“ br. 31/2011, 85/2912, 19/2013, 55/2014 i 93/2014. ↑
2. Pominju se 1943, 1944 i 1945. godina i prestanak se vezuje za pojedine odluke
AVNOJ-a; kad je reč o Hrvatskoj, tamo se uzima da je Zakon prestao da važi 1941.
godine. Up. E. Bikić, S. Suljević, M. Povlakić i M. Plavšić (dalje se citira: E. Bikić i dr,
2013), Notarsko pravo, Sarajevo 2013. godine, GIZ, str. 9, 10. ↑
3. Tako E. Bikić i dr. str. 4. ↑
4. I. Crnić, M. Dika (dalje se citira: Crnić – Dika), Zakon o javnom bilježništvu,
Zagreb, 1994, str. 29. ↑
5. V. Rakić-Vodinelić, Pravosudno organizaciono pravo, Beograd, 2012, str. 137. ↑
6. S. Culja, Građansko procesno pravo Kraljevine Jugoslavije, (dalje se citira: S.
Culja), Beograd, 1933, str. 183, 184. ↑
7. Čl. 5. i 6. Zakona o avokaturi (dalje: ZA). ↑
8. D. Knežić-Popović, Pravna priroda javnog beležništva, Pravni zapisi, časopis
Pravnog fakulteta Univerziteta Union u Beogradu, br. 2/2010, str. 350 (dalje citirano: D.
Knežić-Popović). ↑
9. S. Culja, str. 182. ↑
10. D. Knežić-Popović, str. 354. ↑
11. Donela ga je Konferencija notarijata u EU 1995. godine, a članice su: Austrija,
Francuska, Grčka, Holandija, Italija, Luksemburg, Nemačka, Portugalija i Španija. ↑
12. E. Bikić i dr., str. 16. ↑
13. D. Knežić-Popović, str. 354. ↑
14. Čl. 4, 165 i 167. ↑
15. E. Bikić i dr., str. 15; Crnić – Dika, str. 61. ↑
16. „Službeni glasnik RS“, br.19, 2013. godine. U elektronskim bazama, sve izmene i
dopune Zakona o javnom beležništvu mogu se pratiti preko istorije propisa. (Istorija
propisa u Srbije neretko preuzima karakteristike istorije bolesti.) ↑
17. „Sl. glasnik RS“, br.42/98i111/2009. ↑
18. Nije nevažno ni to što nije zapamtio numeraciju odredbe Bũrgerliches
Gesetzbuch (BGB), pominjući paragraf 311, kako je rekao „zakona“. Radi se zapravo o
paragrafu 911. BGB. E, sad ne bih da sitničarim povodom brojeva, ali Selaković nije ma
kakav pravnik, već saradnik na predmetu Pravna tradicija Pravnog fakulteta u Beogradu.
BGB je nezaobilazan ne samo u uporednoj, nego i u srpskoj pravnoj tradiciji, jer je bio
inspiracija za brojna domaća zakonska rešenja. Verujem da bi ministar morao znati da
se BGB sastoji iz pet knjiga i kojim redom one idu. (Stvarno pravo, posle obligacionih
odnosa, a dotle ima preko 800 paragrafa.) ↑
19. Član 216: A. Formvorschriften ↑
Vesna Rakić-Vodinelić