SVEUČILIŠTE J.J. STROSSMAYERA U OSIJEKU
ODJEL ZA KULTUROLOGIJU
Kolegij:
Povijest hrvatske kulture II
Seminarska nastava
Mentor: doc.dr.sc. Vladimir Rismondo
Asistent: Domagoj Tomas
Svibanj 2014.
Bauer, Ernest (Zagreb, 4.4. 1910. - Zagreb, 29.12. 1995.), hrvatski publicist i politolog. U
Zagrebu je završio pučku školu, gimnaziju i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu. Postdiplomski studij je nastavio kao stipendist francuskog Ministarstva vanjskih
poslova u Parizu i Strassbourgu, onda službovao kao gimnazijski profesor u Varaždinu
(1934.), Zagrebu (1935.) i Vinkovcima (1935.-1937.). Godine 1937. dobiva njemačku
stipendiju, odlazi u Leipzig i doktorira filozofiju (1939.). Nakon povratka u Hrvatsku postaje
ravnateljem njemačke novinske agencije Europa-Press. Nakon Simovićeva puča 1941. biva
uhićen, ali dolaskom NDH oslobođen i imenovan pročelnikom Ureda za novinstvo
Ministarstva za vanjske poslove. Nekoliko mjeseci poslije biva premješten za savjetnika i
novinskog atašea u poslanstvu NDH u Bukurešt. Sljedeće godine vraća se ponovno u Zagreb i
radi u različitim službama u Ministarstvu za vanjske poslove, između ostalog i kao pročelnik
za germanske zemlje u političkom odjelu. Godine 1943. Bauer je imenovan docentom na
slavistici na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1945. do 1954. živi u Austriji. Bio je glavni urednik
hrvatskog časopisa na njemačkom jeziku Kroatische Berichte u Meinzu, predsjednik Društva
za proučavanje hrvatskog pitanja te vijećnik Hrvatskoga narodnog vijeća u New Yorku i
predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora u Münchenu. Bauer se desetljećima plodno bavio
znanstvenim i publicističkim radom. Teško će biti skupiti njegovih više od četiri stotine
različitih rasprava i prikaza u brojnim publikacijama na hrvatskom, njemačkom, engleskom,
francuskom, talijanskom i španjolskom jeziku. Brojna djela koja je zasebice objavio većinom
su povijesno-političkog sadržaja, ali su protkana nedvojbenim literarnim crtama. Njihovi
naslovi najbolje predočuju problematiku kojom se bavio.
DJELA: Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Zagreb, 1991.; Današnja Njemačka, Zagreb, 1937.;
Štampa europskih velevlasti i Amerike, Zagreb 1940.; Hrvati u 30-godišnjem ratu, Zagreb
1941.
LITERATURA: http://hr.wikipedia.org/wiki/Ernest_Bauer (preuzeto: 6.5.2014.)
Ivan Tenko
Bušić, Bruno (Vinjani Donji, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.), književnik,
povijesni istraživač i politički vođa hrvatske emigracije. Osnovnu školu završio u Vinjanima
Donjim 1950. , a maturirao 1960. godine na gimnaziji u Splitu. Već za vrijeme gimnazijskih
dana dolazi pod nadzor UDBA-e. 1964. diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Sudjelovao u djelovanju organizacije Tiho (organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja
Hrvate u borbi protiv komunizma). 1965. zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta
Hrvatske, a 1968. počinje raditi u Hrvatskom književnom listu kao honorarni suradnik i
urednik. Istovremeno Bušić je objavljivao prikaze i u časopisu Republika. Zbog svojih
političkih stavova 1970. odlazi u Pariz, a u vrijeme poznatoga studentskog štrajka od 22.
studenoga do 3. prosinca 1971., vraća se u Zagreb i utječe je na tadašnja hrvatska studentska
gibanja u prilog hrvatskoj slobodi i ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji. Nakon povratka iz
Pariza, od 30. 07.1973. do 12.12.1973., odslužuje kaznu u kaznionici u Staroj Gradiški, a već
1975. ponovno napušta domovinu i najviše boravi u Engleskoj. Radom u uredništvu Nove
Hrvatske objavljuje i svoje tekstove. 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije
švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom Hrvati – teroristi ili borci za slobodu, što
je ujedno i početak novoga hrvatskoga političkog preporoda u domovini. Ubijen je u Parizu
16. listopada 1978.
DJELA: A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia,
1975. UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia,
1976. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag, Mainz, 1977.
Djela koja su posmrtno objavljena: Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979. Hrvatski ustaše
i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C.
1979., Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš.
izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral,
Mostar-Zagreb, 2005.), Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković),
Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.
LITERATURA: Bruno Bušić : prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.), Zagreb
2010.; Anđelko Mijatović
Ivana Grubišić, Ivana Ranogajec
Cecelja, Vilim (Sv. Ilija, 24.4.1909. – Salzburg, 03.7.1989.), svećenik. Nakon završenog
osnovnog i gimnazijskog školovanja, 1928.god. upisuje Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za
svećenika je zaređen 27.lipnja 1932., a Mladu je misu održao 03. srpnja iste godine u rodnoj
župi Sv. Ilije. Služio je najprije kao kapelan u Bedenici, bio je župnik u Hrastovici i Kustošiji
u Zagrebu te zamjenik vojnog vikara nadbiskupa Alojzija Stepinca. Godine 1942. postaje
župnikom gornjogradske župe sv. Marka, a 8. svibnja 1944. premješten je u Beč, gdje mu je
kao voditelju podružnice Crvenoga križa predana skrb za hrvatske ranjenike. Poslije Drugog
svjetskog rata nije se više smio vratiti u Hrvatsku jer ga je komunistička vlast optužila na
temelju kleveta za vodstvo ustaškog pokreta. Zatočen je u logoru za ratne zločince u
Glasenbachu kraj Salzburga do svibnja 1947. U ožujku 1950. preuzima dušobrižništvo za
Hrvate u Salzburgu kao i vođenje Hrvatskog karitasa za Austriju. Od siječnja 1951. godine
preuzima brigu oko uređivanja Glasnika Srca Isusova i Marijina, zbrinjavanja hrvatskih
izbjeglica i vođenja Caritas Croata. Od prosinca 1957. pa do travnja 1958. god. putuje po
Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama: skuplja novčane darove za pomoć svim
hrvatskim izbjeglicama rasijanim po izbjegličkim logorima Austrije, Njemačke i Italije. Na
tom putovanju prikazuje film o izbjegličkom životu Hrvata u logorima, "tako da su Hrvati u
Americi mogli odmah imati sliku naših prilika i poteškoća." Sredinom šezdesetih godina
počinje za Svisvete i za Majčin dan pohađati hrvatsko gubilište na Bleiburgu. Zbog toga je
mnogo puta imao neprilike jer je narodna vlast iz Beograda budno nadzirala njegov rad i
neprestano ga blatila pred svjetovnim i crkvenim vlastima. Cecelja je zasigurno bio jedan od
najuglednijih svećenika hrvatske emigracije. Zahvaljujući njegovoj bogatoj ostavštini, imamo
uvid u teški položaj Hrvata i Crkve u emigraciji i upravo ti dokumenti objektivno
osvjetljavaju doba i prilike u kojima je živio i djelovao. Cecelja je volio Hrvatsku i želio je da
ona bude pravedna. Također je bio osjetljiv na komunističke zločine i na blajburšku tragediju
i nije mogao dopustiti da počinjeni zločini ostanu prešućeni i zaboravljeni. Gajio je kulturu
sjećanja prema svakoj žrtvi koja je nepravedno počinjena s bilo koje strane. U to poratno
vrijeme osnivanjem Caritasa Croata organizirana je materijalna i duhovna skrb za hrvatske
izbjeglice, a njihova duša doista je bio svećenik Vilim Cecelja.
LITERATURA: Vilim Cecelja: Utjelovljenja hrvatska caritas, Zagreb, 2009.: Andrija
Lukinović, Ivan Pomper
Nela Lugarec, Kristina Blažević
Ciliga, Ante (Vodnjan, 20.02.1898.- Zagreb, 21.10.1992.), političar, revolucionar i novinar.
Školovanje je započeo u Mostaru, a završio u Brnu, gdje se prvi puta susreće s idejama ruske
revolucije. Doktorirao je 1924. godine u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu. Nakon Prvog
svjetskog rata, vraća se u Hrvatsku, gdje započinje aktivnu političku djelatnost, najprije u
socijalističkoj, a zatim i u komunističkoj partiji. U travnju 1925. g. prognan je iz Jugoslavije
zbog svoje komunističke djelatnosti. Odlazi u Beč gdje djeluje kao posrednik između
Kominterne i KPJ. U Moskvi radi kao profesor na visokoj Partijskoj školi, te pristupa u
redove sovjetske komunističke partije i prvi put uočava probleme boljševičke vlasti. U sukobu
između Trockog i Staljina, 1927. priključuje se Trockom, te postaje jedan od vodećih lijevih
boljševika. U svibnju 1930. uhićen je zbog suradnje s Trockim i biva poslan u političku
kaznionicu u Sibiru. U prosincu 1935. odlazi u Pariz gdje ponovno stupa u kontakt s Trockim.
U rujnu 1945. napušta Pariz i vraća se u Hrvatsku. 1942. ga šalju u Jasenovac, gdje boravi do
1943. Nakon puštanja iz Jasenovca pristaje na suradnju sa ustašama, te dolazi u Zagreb. Tu
počinje pisati članke u ustaškim glasilima Spremnost i Hrvatski narod. Tijekom svoga dugog
političkog i novinarskog života Ante Ciliga često je morao pisati pod pseudonimom, kao što
su: A.A., Baltić, Genčić, Istrijanac, Jagić, Josip Kovač i drugi. Kraj rata dočekao je u
Švicarskoj. Nakon uspostave hrvatske neovisnosti, 1990., vraća se u Hrvatsku gdje umire 21.
listopada 1992.
DJELA : U zemlji velike laži, Pariz, 1938.; Ruska enigma, London, 1940.; Deset godina u
Sovjetskoj Rusiji, Zagreb, 1943.; Komunistička stranka,Zagreb, 1944.; Lenjin i revolucija,
Pariz, 1948.; U sjeni Moskve- nacionalizam i komunizam u hrvatsko-srpskom sporu, 1951.;
Sam kroz Europu u ratu, Pariz, 1954.; Deset godina u zemlji zbunjujuće laži, Pariz,1977.;
Jugoslvenski labirint, 1983.; Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća, Zagreb, 2001.
LITERATURA: Dujomović, Tihomir. Razgovori s dr. Antom Ciligom. Zagreb, Profil
International, 2009.
Ivana Rebić, Nikolina Španović
Dončević, Ivona (Zagreb, 20.12.1917.), rođena Maixner, hrvatska publicistkinja, po struci
novinarka. 1939. godine diplomirala je na Visokoj školi za socijalne znanosti i novinarstvo u
Parizu. U Italiju odlazi 1945. godine, iz koje emigrira u Argentinu, gdje upoznaje Zorislava
Dončevića, hrvatskog kulturnog djelatnika, za kojeg se udaje 1952. godine. Sa mužem i sinom
Darijom 1966. godine seli se u Njemačku, gdje i danas živi, te se uključuje u kulturni i
politički rad tamošnjih hrvata kao socijalna radnica za hrvatske radnike, a angažirala se i u
hrvatskom emigrantskom tisku. Suosnivateljica je Zajednice za proučavanje hrvatskog pitanja
koja je nastala 1976. godine. Jedan je od pokretača emigrantskog časopisa Kroatische
Berichte (1976. -1990.) koji je izlazio u Mainzu, kojeg je uređivala kao dugogodišnja
odgovorna urednica. Njezinim angažiranjem utemeljen je Informacijski ured Hrvatskog
narodnog vijeća u Bonnu, u kojem je ona djelovala kao voditeljica od 1985. – 1992. godine.
DJELA: Do 1945. godine surađivala u Omladini, Hratskoj smotri, Hrvatskom narodu i dr., a
nakon emigracije u Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj misli i Hratskom tjedniku. Kroatische
Berichte, Mainz, 1976.
LITERATURA: Vlado Šakić, Josip Jurčević, Marin Sopta, Budućnost iseljene hrvatske,
Zagreb, 1998.; Leksikografski zavod Miroslav Krleža (lzmk.hr).
Tajana Mohnacki, Marija Čer-Krnjaić
Dugeč, Malkica (Zavidovići, 3.6.1936.), književnica. Osnovnu školu je završila u Sarajevu, a
od 1948. do 1953. pohađa 7. žensku gimnaziju u Zagrebu. Godine 1953. počinje objavljivati
svoju poeziju u Studentskom listu i srednjoškolskom listu Polet. Godinu dana ranije pjesme su
joj bile emitirane preko Radio-Zagreba. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je
hrvatski jezik i književnost te ruski jezik i književnost. Diplomirala je u srpnju 1959. godine.
Od 1960. do 1961. godine radi kao profesorica hrvatskog i ruskog jezika na Gimnaziji u
Požegi, gdje izlazi i njena prva knjiga pjesama pod imenom Crveni biseri. Zbog Titova
obračuna sa partijskim vodstvom, 1972. napušta Hrvatsku i seli se u Njemačku. U Stuttgartu
je radila u izdavačkoj kući. Po dobivanju političkog azila, počinje pisati za hrvatski
emigrantski tisak (Hrvatska revija, Republika Hrvatska, Rakovica) Članica je mnogih
društava koja promiču hrvatske književnike – Društvo hrvatskih književnika, Društvo
hrvatskih književnika Herceg Bosne, Njemačko društvo za kroatistiku te Hrvatska kulturna
udruga Nagold.
DJELA: Crveni biseri, Požega, 1960.; Kriška dobrote, Zagreb, 1994.; Sve dalje od sebe,
Zagreb, 1996.; S Hrvatskom u sebi, Zagreb, 1998.; Kroz pukotinu neba, Zagreb, 1999.; Nismo
spremni robovati, Zagreb, 2002.
LITERATURA: http://www.crowc.org/hkid---baza/690-duge-malkica (preuzeto: 6.5.2014.)
Vanja Maganjić, Ana Munk
Duraković, Asaf (Stolac, 16.5.1940.), biomedicinski fizičar i pjesnik i esejist. U Stocu je
završio pučku školu. Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju i studirao
veterinu na zagrebačkome Sveučilištu. Na istome je doktorirao iz veterinarske medicine 1962.
godine, magistrirao biologiju 1965. godine, te doktorirao iz medicine 1968. godine. Područje
njegovog znanstvenog interesa su bile toksikologija, biologija i fiziologija, posebice ljudskih
kostiju. Radio je u institutima "Ruđer Bošković" i Zavodu za medicinska istraživanja u
Hrvatskoj. Emigrirao je u Kanadu 1968. godine. Istim se znanstvenim područjima nastavio
baviti i u emigraciji. 1970-ih istraživao je suodnos metabolizma i radijacije transuranida u
Harwellu u Engleskoj, u kanadskoj Ottawi, a od onda se sve više bavi nuklearnom medicinom
u bolnicama u SAD-u i Kanadi. Sudjelovao je u svim aktivnostima kod osnivanja svih
mesdžida i džamija u Kanadi. Godine 1969. je postao dervišem halvetijevskog reda. U SAD-u
je neko vrijeme bio imamom Sufi džamije tekije u New Yorku. Kada je bio izgrađen Hrvatski
islamski centar u Etobicokeu u Kanadi, 1973. godine, predlagao je ime Sufi Mosque, ali je
prevagnulo ime Hrvatski islamski centar (Croatian Islamic Centre). Kad se osamostaljivala
Republika Hrvatska, osnovao je Hrvatsko-muslimansku demokratsku stranku. Svjetski je
poznati stručnjak u području istraživanja štetnosti korištenja osiromašenog urana. Zbog
neslaganja sa uporabom istog, o čemu je svjedočio pred američkim znanstvenim i političkim
ustanovama, napustio je oružane snage SAD-a i posvetio se znanstvenom radu. Danas predaje
na George Washington University-u Silver Springu, na odjelu radiologije i nuklearne
medicine. Član je Društva hrvatskih književnika.
DJELA: Stazama Sarmata, Zagreb, 1993.; Velike vode, Zagreb, 1995.; Mjesto Muslimana u
hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, 1972.; Od Bleiburga do muslimanske nacije, Toronto,
1974.
LITERATURA: http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=55699 (pristupljeno 9.5.2014)
Josipa Marinić, Daniel Antunović
Grubišić, Vinko (Posuški Gradac, 5.4.1943.), kroatist, pjesnik, dramski pisac i prevoditelj.
Pohađao je franjevačku gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, a maturirao je 1962. u Širokom
Brijegu. Započeo je studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nastavio u
Fribourgu (Švicarska), gdje je 1970. diplomirao komparativnu slav. filologiju i pedagogiju.
Doktorirao je 1974. u Aix-en-Provenceu radom o sintaksi u djelima M. Marulića. Od 1975.
živi u Kanadi, gdje je radio kao srednjoškolski profesor, a od 1989. profesor je na Katedri za
hrvatski jezik i kulturu Sveučilišta Waterloo. Za svoj književni i kulturni rad Vinko Grubišić
dobio je nagradu Hrvatske Revije za poeziju 1971., a 2003. Zlatnu medalju Kraljice Elizebete
II. za kulturni doprinos Kanadi. Godine 2013. dobio je nagradu na Sarajevskom sajmu knjiga
za dvojezičnu antologiju „Krilati pjev“ kao najbolji prijevod godine. Kao dugogodišnji
predavač hrvatskoga jezika, uz sve studijske programe za hrvatski jezik, književnost i kulturu
na sveučilištu, priredio je u okviru tog istog sveučilišta i Hrvatski jezik na internetu kao prvi
jezik na svijetu na programu Angel. Član je uredničkog odbora časopisa Germanoslavica te
uredničkog odbora časopisa Lahor.
DJELA: Robotov poljubac, München – Barcelona, 1974. ; O hrvatskom jeziku, Rim, 1975.;
Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, München – Barcelona, 1978.; Hrvatski jezik 1-2 (suautor
Lj.Krasić), Sudbury, 1970-1980., Zagreb, 1997-1999. Tri drame, Chicago, 1981.; Ne
začuđuju čudesa, Chicago, 1982.; Bitarion, Chicago, 1987.; Bibliography on the Croatian
language, Sudbury, 1987.; Gregorijanske šutnjje, München – Barcelona, 1989.; Hrvatska
književnost u egzilu, München – Barcelona, 1991.; Druženje s tijelom, Mostar, 1995.;
LITERATURA: Trpimir Macan, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 2002.; Velimir
Visković, Hrvatska književna enciklopedija, Zagreb, 2010.
Anja Krmpotić, Marija Mađarević
Eterović, Franjo Hijacint (Pučišća, 4.10.1913. – Chicago, 29.10.1981.), hrvatski filozof i
pisac. Godine 1931. je stupio u dominikanski red u Dubrovniku i diplomirao filozofiju 1935.
godine. Nakon toga, 1939. godine u belgijskom gradu Louvainu je diplomirao teologiju, a na
Sveučilištu u Zagrebu klasičnu filolologiju 1944. Četiri godine kasnije je doktorirao u Parizu.
Na Visokoj dominikanskoj filozofsko – teološkoj školi u Zagrebu, Madridu, SAD-u predavao
je moralnu i socijalnu filozofiju. U iseljeništvu se trudio predočiti hrvatsku kulturu te borbu za
hrvatsku samostalnost. Osnovao je Hrvatski kulturni centar u Chicagu preko kojeg surađuje s
Hrvatskom akademijom Amerike i nizom drugih kulturnih institucija. U filozofiji je
problematizirao pitanje etičkih načela, prirođenih ljudskih prava, načela pravednosti, pitanja
slobode i vjerske slobode koje su temeljene na demokraciji, ljubav prema Bogu i dr.
DJELA:. Natrag prirodi: putopisi Europskim Sredozemljem te Sjevernom i Južnom
Amerikom, Mainz, 1979.; Okaljani hrvatski jezik, New York, 1976.; Životni put Alojzija
Stepinca, Chicago, 1970.; Pristupi prirodnom pravu od Platona do Kanta(Approaches to
Natural Law from Plato to Kant), New York, 1972.
LITERATURA: Croatia, land, people, culture., Francis F. Eterovich, Christopher Spalatin,
2004., Sveučilište u Torontu; http://hrcak.srce.hr/index.php?
show=clanak&id_clanak_jezik=2028 (preuzeto: 22.4.2014.)
Sara Grepo, Ena Kokanović
Jareb, Jere (Prvić, 3.5.1922.), hrvatski i američki povjesničar. Za II. svjetskog rata u Zagrebu
je studirao pravo. Godine 1945. izbjegao u Austriju, a 1952. u SAD. Povijest je diplomirao
1955. na Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje je i doktorirao 1964. disertacijom
Jadransko pitanje od lipnja 1919. do veljače 1924. (The Adriatic Question from June 1919 to
February 1924). Predavao je na Sveučilištu Rutgers u New Brunswicku, u državi New Jersey.
Od 1966. bio je profesor povijesti na Saint Francis Collegeu u Lorettu, u Pennsylvaniji, gdje
je 1970–92. bio predstojnik Odsjeka za povijest i političke znanosti. Umirovljen 1992. kao
profesor emeritus. Jedan je od osnivača, prvi izvršni tajnik i 1982–88. predsjednik Hrvatske
akademije Amerike (The Croatian Academy of America) te suurednik njezina godišnjaka
Journal of Croatian Studies. Iz iseljeništva se kritički osvrnuo na hrvatsku povijest prve
polovice 20. st. u djelu Pola stoljeća hrvatske politike (1960). Uglavnom istražuje povijest
ustaškoga pokreta i NDH.
DJELA: Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945.,
Zagreb, 1997; Državno gospodarstveno povjerenstvo Nezavisne Države Hrvatske od kolovoza
1941. do travnja 1945. Zagreb, 2001.; Pola stoljeća hrvatske politike: povodom Mačekove
autobiografije, Buenos Aires, 1960.
LITERATURA: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28758 (preuzeto:
5.5.2014.); http://www.hkdrustvo.hr/hkdnovosti/clanak/156 (preuzeto: 5.5.2014.)
Andrijana Katava, Olja Uglik
Kljaković, Jozo (Solin, 10.3.1899. – Zagreb, 1.10.1969.), hrvatski slikar, pisac, ilustrator i
karikaturist. 1908. završio gimnaziju u Splitu, a 1908. i 1909. studirao matematiku i fiziku na
Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu i
Beču. U slikarstvu je bio gotovo samouk: u Pragu kratko Bukovčev privatni učenik, u Beču
uči u muzejima, a kratko je bio i izvanredni student F. Hodlera na ALU u Ženevi, gdje je od
1940. i predavao kao redoviti profesor. Nakon atentata na kralja Aleksandra, potpisao je 1934.
tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima
da se one srede te 1937. kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u
federativnom smislu radi rješavanja „hrvatskoga pitanja“. Nositelj je tradicionalističke struje u
hrvatskom slikarstvu i jedan od pokretača likovnoga života u Zagrebu između dvaju svjetskih
ratova. Njegova je kuća 1974. pripala Galerijama grada Zagreba, 1976. otvorena je
Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, a od 1983. kućom i zbirkom upravlja Centar za likovni
odgoj grada Zagreba. Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i
objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i
Hrvatskoj reviji. U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani
Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima te s likovnim
prilozima. Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu
objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, a u Rimu 1961. godine
autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života.
DJELA: ciklus od 14 freski u crkvi sv. Marka, Zagreb, 1923. – 1940.; Borba Griča i Kaptola,
Zagreb, 1928.; Zvonimirovo saborovanje, Knin, 1938.; Posljednja večera, 1944.; Otmica
Europe, 1947.
LITERATURA: Encikopedija hrvatske umjetnosti, svezak 1: Leksikografski zavod
„Miroslav Krleža“, Zagreb, 1995.; Katalog Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, Zagreb,
2003.; Ljubo Babić: Umjetnost kod Hrvata, Zagreb, 1943.
Kristina Lešković, Ivona Mikić
Kušan, Jakša (23.4.1931 - 16.12.1980.), hrvatski je novinar i publicist. U Zagrebu je završio
klasičnu gimnaziju, a potom je studirao pravo na Zagrebačkom i Beogradskom sveučilištu. U
svibnju 1955. godine odlazi u London gdje pohađa London School of Economics. Godine
1958. sa skupinom mladih emigranata pokrenuo je mjesečnik Hrvatski bilten, a godinu dana
kasnije mjesečnik Nova Hrvatska. List Nova Hrvatska izlazio je trideset i dvije godine, a od
godine 1974. i kao dvotjedno izdanje. Do kraja 1990. godine kao emigrant u Londonu živi i
djeluje na političkoj sceni. U Hrvatsku se vraća krajem 1990. godine i priprema izdavanje
Nove Hrvatske, no zbog financijskih problema to ne uspijeva. Kasnije, uz pomoć Matice
Hrvatske, pokušava pokrenuti list Hrvatski tjednik koji doživljava svega dva izdanja – za
Božić i Novu godinu 1991./1992. Nakon toga list je zauvijek obustavljen.
DJELA: Bitka za Novu Hrvatsku, Rijeka, 2000.
LITERATURA: http://www.academia.edu/3630608/List_Nova_Hrvatska_1958-
1962_Nova_Hrvatska_Newspaper_1958-1962_ (preuzeto: 14.5.2014.)
Jelena Vuković, Monika Tadić
Lukas, Filip (Kaštel Stari, 29.04.1871. – Rim, 26.02.1958.), geograf, geopolitičar, kulturni
djelatnik i starčevićanski intelektualac. Do 1891. polazio je gimnaziju u Splitu, a 1896. je
apsolvirao Bogoslovni fakultet u Zadru. Od 1928. do 1945. predsjednik Matice hrvatske.
Jedan je od onih intelektualaca koji je nakon obnavljanja Jugoslavije i instalacije
komunističkog terora napustio Hrvatsku. Za svećenika je zaređen već 1895. Od 1900. do
1904. studirao je na Filozofskom fakultetu, u Grazu i Beču, gdje je 1906. položio ispit iz
povijesti i zemljopisa. Od 1901. do 1907. bio je suplent za zemljopis i povijest na gimnaziji i
na Pomorskoj akademiji u Dubrovniku. Od 1907. do 1911. djelovao je kao profesor na
gimnaziji u Sušaku, a od 1911. do 1918. na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1918.
bio je imenovan ravnateljem Trgovačke akademije u Rijeci, gdje je ostao do okupacije Rijeke
od strane fašističkog režima. Godine 1919. djelovao je kao docent za ekonomsku geografiju
na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, a kad je 1920. u Zagrebu osnovana Visoka
Komercijalna škola, Lukas je postao njenim redovitim profesorom. Na tom je mjestu ostao
sve do 1945. U svibnju 1945. emigrirao je u Austriju, gdje je u Klagenfurtu živio do 1949. Od
1949. do smrti 26. veljače 1958. živio je u Rimu, u Zavodu sv. Jeronima.
DJELA: Hrvatski narod i hrvatska državna misao, Zagreb,1944.; Ličnosti - stvaranja -
pokreti, dočim knjiga Hrvatska zemlja, Zagreb 1944.
LITERATURA: http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/10004-prof-filip-lukas-
simbol-otpora-jugoslaviji-i-jugoslavenstvu.html (01.05.2014.); http://pollitika.com/filip-
lukas-je-vec-u-studenom-1945-bio-osuden-na-smrt (01.05.2014.)
Monika Šestić, Marina Huskić
Majić, Častimir-Timothy (Vitina, 9.1.1914.), hrvatski teolog i svećenik. Najstariji je član
Hercegovačke franjevačke provincije. Osnovnu školu završio u Vitini, gimnaziju na Širokom
Brijegu, a filozofsko-teološki studij u Mostaru i Rimu. U Franjevački red stupio 1933., a
za svećenika zaređen 1939. Na sveučilištu u Freiburgu postigao dva doktorata:
iz filozofije (1946.) i teologije (1951.). Od 1951. djeluje među Hrvatima u Americi. Kao
svećenik fra Častimir je nemjerljivo doprinio očuvanju hrvatskog etničkog i kulturnog te
duhovnoga identiteta Hrvata i građana hrvatskih korijena kojih na sjevernoameričkom
kontinentu, procjenjuje se, ima oko dva i pol milijuna Bio je župnik i pomoćnik u nekoliko
župa, gvardijan samostana u Chicagu, a od 1973.do 1976. kustos Hrvatske franjevačke
kustodije Sv. obitelji u Americi. Bio je glavni i odgovorni urednik uglednoga iseljeničkog
tjednika Danica punih 20 godina (u dva navrata), a uređivao je i Hrvatski katolički glasnik te
Hrvatski kalendar. Bio je predsjednik Saveza hrvatskih svećenika Amerike i Kanade kroz 11
godina (1979.-1990.). Danas kao umirovljenik živi u samostanu u Chicagu. Pisac je i nekoliko
knjiga, posebice sjećanja na poginule franjevce tijekom i nakon druge svjetske kataklizme u
domovini.
DJELA: 50. obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, Chicago, 1976; Životne
uspomene prošlosti, Chicago, 1999; U nebo zagledani, Chicago, 2011.
LITERATURA:http://www.glaskoncila.hr/index.php?
option=com_php&Itemid=41&news_ID=23834 (preuzeto 9.5.2014.) ;
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%8Castimir_Maji%C4%87 (preuzeto 9.5.2014.)
Frano Radić
Maruna, Boris (Podprag, 13.4.1940. – Zagreb, 14.6.2007.), hrvatski pjesnik i prevoditelj s
engleskog i španjolskog jezika. U dobi od 20 godina emigrira u Italiju. Diplomirao je i
magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu. U Barceloni je završio hispanistiku.
Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko
opisuje glasoviti teroristički čin hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog
zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen
položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio
izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije. Maruna se 1990. vratio u Hrvatsku.
Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske
revije. Do svoje smrti 14. Lipnja 2007., obnašao je dužnost veleposlanika Republike Hrvatske
u Republici Čile.
DJELA: I poslije nas ostaje ljubav, Buenos Aires, 1964.; Govorim na sav glas, München–
Barcelona, 1972.
LITERATURA: 45 hrvatskih emigrantskih pisaca, Šimun Šito Čorić, Zagreb, 1991.;
Antologija suvremene hrvatske poezije, Hrvoje Pejaković, Zagreb, 1997.
Kraljević Josipa, Maršić Ivona
Meštrović, Ivan (Vrpolje, 15.7.1883. – South Band, 16.1.1962.), kipar i arhitekt. Rođen je u
katoličkoj obitelji, oblikujući religioznost pod utjecajem Biblije i kasnog Tolstoja. Djetinjstvo
je proveo u Dalmatinskoj Zagori, godinu se dana školovao u Splitu gdje je bio šegrt
kamenoresca Harolda Bilinića, a potom studirao na bečkoj likovnoj Akademiji u doba
secesije. Izložbama s bečkom umjetničkom grupom Secesija stekao je afirmaciju uz primjetan
utjecaj stila Art Noveau, a na svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine dobiva prvu nagradu za
skulpturu. Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria
muzeju u Londonu gdje se do tada nije dogodilo nešto slično jednom živućem umjetniku. U
europskim je muzejima poučavao egipatsko, asirsko te europsko klasično, srednjovjekovno i
renesansno kiparstvo. Bio je zagovornik umjetnosti s nacionalnim obilježjima, nadahnute
junačkim narodnim pjesmama, a 1954. dobio je američko državljanstvo, ali ga je
uznemiravala pomisao odbacivanja hrvatske nacionalnosti. Nakon što se proslavio po Europi,
nastanio se u Zagrebu 1921. gdje adaptira kuću i gradi atelijer koji je danas memorijalni
Atelijer Meštrović. U to je vrijeme postao rektorom Akademije u Zagrebu te član JAZU-a.
Stilski se mijenjao kroz godine rada, a radove je zasnivao na epskim, vjerskim i temama žene.
Boravio je u mnogim europskim zemljama, no značajniji je trag ostavio u SAD-u. Pokopan je
u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, mauzoleju obitelji Meštrović.
DJELA: secesijska Timor Dei, 1905; Izvor života, 1907; Sjećanje, 1908; Kosovski ciklus
(1908. – 1910.): Zdenac života, 1905.; Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko;
vjerske teme dovršene 1954.: Mojsije, Anđeo I i II, Blagovijest, Rođenje, Oplakivanje,
Evanđelist Ivan, Evanđelist Luka, Vječno razapeti, Raspeće, Sv. Jeronim, Skidanje s križa;
razdoblje 1920-ih i 1930-ih: Žena s violinom, Kontemplacija, Sanjarenje, Plesačica, Žena
kraj mora, Psihe, Čekanje; brojni javni spomenici: Grgur Ninski i Marko Marulić, Split;
Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago;
portreti: Tomislav Krizman, 1905; Moja majka, 1909; Ruža Meštrović, 1915; Vladimir Becić,
1928; Johann Wolfgang Goethe, 1932; Olga Meštrović, 1935; Mate Meštrović, 1941.;
graditeljsko – kiparski spomenici: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; mauzolej
obitelji Meštrović u Otavicama, 1926–32; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934–38;
Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938.; esej Moji razgovori s Michelangelom,
1926; memoari Uspomene na političke ljude i događaje, 1969. i Nekoliko uspomena na
Rodina, 1937.; pripovijetka Ludi Mile, 1970.
LITERATURA: Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2005; Muzeji Ivana Meštrovića:
http://www.mdc.hr/mestrovic/imestrovic-hr.htm (pristupljeno: 28. 4. 2014.); Višnja Zgaga,
Introduction/Okrugli stol: The Works of Ivan Meštrović in collections, museums and galleries,
Zagreb, 1999.
Anamarija Macan i Bernarda Mautner
Mirth, Karlo (Otočac, 15.07.1917.- New York, 21.12.2013.), izdavač, urednik i pisac.
Pohađao je srednju školu u Otočcu i Senju, a potom diplomirao šumarstvo na Fakultetu
poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu 1942 godine. Zatim je od 1946. do 1947. studirao
novinarstvo na Sveučilištu u Rimu, španjolski jezik i kulturu na Sveučilištu u Barceloni.
Godine 1945. napušta Hrvatsku, postavši izbjeglica u kampu raseljenika br. 8 u Fermu, Italija.
1962. godine završava visoki studij na Columbia University (Bibliotekarstvo i informacijske
znanosti) u New Yorku. Mirth započinje objavljivati mnoge značajne radove poput
Brancaleone-Voce d'Italia (Rim), Croatia Press (Rim), Croatia Press (Španjolska), Journal
of Croatian Sudies te mnoge druge radove iste tematike. U New Yorku je Mirth izabran kao
presjednik Hrvatske Akademije koja je bila zadužena za unaprjeđenje istraživanja i
proučavanja hrvatske literature, kulture i povijesti u sjevernoj Americi. Tijekom svog života
surađivao je sa mnogim uglednim hrvatima u iseljeništvu; družio se sa kiparom Ivanom
Meštrovićem, dr. Vladkom Mačekom, nadbiskupom Ivanom Šarićem, slikarom Kristijanom
Krekovićem, Bogdanom Radicom, s Vinkom Nikolićem i nizom drugih uglednika širom
svijeta, o čemu je ostavio korespondenciju i zapise kao vrijednu ostavštinu. Mirth 1995.
godine za svoj rad i trud dobiva dva priznanja „Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića“ i
„Red hrvatskog pletera“.
DJELA: Život u emigraciji, Zagreb, 2003; Iz uspomena na Meštrovića, Buenos Aries, 1962;
Meštrović in America: Living from the Clod of Croatian Soil Attached to His Roots, New
York, 1985.
LITERATURA:Život u emigraciji, Zagreb, 2003.; Hrvatska književna enciklopedija, Zagreb :
Leksiografski zavod Miroslav Krleža, 2010-2012.; Karlo Mirth- članak u Matici hrvatskoj;
Borić, G. “Hrvati u Madridu”, u: Hrvatska revija, X, br. 1, Zagreb, 2010.
Željka Đerić, Tamara Smolčić
Nevistić, Franjo (Tomislavgrad, 2.7.1913. - Buenos Aires, 13.6.1984.), hrvatski esejist i
novinar. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a srednjoškolsku naobrazbu stekao je na
Franjevskoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u
Zagrebu. Završivši studij ulazi u odvjetničku pisarnu Nikole Kaića kao pripravnik. Nakon
uspostave Nezavisne Države Hrvatske stupa u njezinu službu kao tajnik u kabinetu ministra
pravosuđa i bogoštovlja, Mirka Puka. Početkom prosinca 1941. odlazi u Rim na
specijalizaciju, ali istodobno radi u hrvatskome poslanstvu kao njegov tajnik. Od 1944. godine
stožernik je Sveučilišnoga stožera i od početka 1945. glavni urednik tjednika Spremnost.
Završetkom rata odlazi u emigraciju i živi u Argentini. Odmah se uključuje u kulturni život
hrvatske emigracije; glavni je tajnik Hrvatskoga domobrana i Hrvatsko-argentinskog
kulturnoga kluba. Dugogodišnji je suradnik i uvodničar Danice, kao i ostalih hrvatskih
emigrantskih listova i publikacija, a također je uređivao glasilo Hrvatska i časopis Studia
Croatica. Jedan je od osnivača je HNV-a; dopisivao se i surađivao s najviđenijim hrvatskim
emigrantima na promicanju istine o Hrvatskoj i Hrvatima. Knjižnica Hrvatske revije objavila
mu je izbor članaka i eseja koje je publicirao u hrvatskim revijama i listovima.
DJELA: Temelji demokracije, Rim, 1971.; Croacia y la actual crisi de Yugoslavia, Buenos
Aries, 1972.; Za slobodu čovjeka i hrvatskog naroda (članci), Španjolska, 1989.; Književni
članci u Danici i Hrvatskoj reviji
LITERATURA: http://www.croatia.org/ (preuzeto: 5.5.2014);
http://franjonvistic.blogspot.com/ (preuzeto: 5.5.2014.)
Milica Pejin, Alen Andraković
Nikolić, Vinko (Šibenik, 2.2.1912. - Šibenik, 12.7.1997.), pjesnik, publicist, književni kritičar
i novinar. U Šibeniku pohađao katoličku realnu gimnaziju, a 1932. odlazi u Zagreb na studij
hrvatske književnosti i jezika. Nakon diplomiranja radio je kao predavač, dopisnik i jezični
korektor u Zagrebu, a između 1942. i 1945. radio je u Odgojnom odjelu Ministarstva obrane
NDH. Potkraj 2. svjetskog rata povlači se u Austriju, stječe status ratnog zarobljenika te tako
odlazi u Italiju. Ondje postaje politički emigrant i zbog nepovoljnih okolnosti odlazi u Buenos
Aires, Argentinu. Angažira se u novinarskom radu, 1950. uređuje zbornik Hrvatska te
pokreće časopis Hrvatska revija koji je uređivao do kraja svog života. Godine 1966. vraća se
u Europu, Španjolsku, gdje živi do povratka u Hrvatsku 1991. godine.1993. postaje
predsjednik Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednik Matice hrvatske.
DJELA: Proljetna svitanja, Zagreb, 1935., Svijetli putovi, Zagreb, 1939., Moj grad, Zagreb,
1941., Izgubljena domovina, Rim, 1947., Oskvrnuto proljeće: trideset soneta, Buenos Aires,
1947., Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, Munchen, 1976., Gorak je zemjekruv,
Barcelona, 1977., Otpjevani grad, Šibenik, 1994., itd.
LITERATURA: Milan Blaženković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije,
Zagreb, 1996.
Zoran Žalac, Vedran Drabek
Šarić, Ivan (Evanđelistar) (Travnik, 27.9.1871.- Madrid, 16.7.1960), svećenik, književnik.
Završio Dječačko sjemenište u Travniku i bogosloviju u Sarajevu. Godine 1894. zaređen za
svećenika, bio prvi svjetovni svećenik koji je završio bogosloviju u Bosni. Doktorirao
cjelokupnu teologiju i istočne jezike u Zagrebu 1898. godine. Za vrijeme prvog vrhbosanskog
nadbiskupa dr. Josipa Štadlera 1896. imenovan za kanonika vrhbosanskog kaptola, a sljedeće
godine postaje urednikom novopokrenutog časopisa Vrhbosna (glasilo nadbiskupije). Godine
1908. godine posvećen za naslovnog biskupa cesaropolitanskog i pomoćnog biskupa
Vrhbosanske nadbiskupije. Nakon Stadlerove smrti, preuzima njegovu funkciju i upravlja
Vrbosanskom nadbiskupijom, a 1922. ustoličen je za nadbiskupa. Utemeljio je 17 novih
župa, sagradio crkvu sv. Josipa na Marijinu Dvoru u Sarajevu, osnovao Novu tiskaru i
uređivao časopis Katolički tjednik. Pokrenuo je ilustrirani list Katolički svijet i politički
dnevnik Narod. Bavio se književnim radom, od 1911. do 1939. objavio je sedam knjiga
pjesama. Pridjev Evanđelist podcrtava i ističe njegov najveći znanstveni pothvat, prijevod
Biblije na hrvatski jezik. Godine 1945. godine zbog komunističkog režima napušta BiH.
Odlazi prvo u Austriju, Švicarsku, a potom u Španjolsku gdje ostaje do svoje smrti. Za
vrijeme prvog posjeta pape Ivana Pavla II. u Bosni i Hercegovini 1997. godine, njegovi su
posmrtni ostatci preneseni u Sarajevo.
DJELA: Pjesme, Sarajevo, 1911.; Sunce i oblaci, Sarajevo, 1914.; Nad grobom trojice velikih
hrvatskih biskupa, Sarajevo, 1921.; Judita: epska pjesma u pet pjevanja u heksametru,
Sarajevo, 1921.; Zlatne legende o Isusu, Mariji i Josipu, Sarajevo, 1931.; Seljaci Hrvati:
pjesme, Sarajevo, 1937.; Magnificat: lirska simfonija, Sarajevo, 1940.; Čudotvorna medalja,
1954.; Sveto pismo Staroga i Novog zavjeta, Madrid, 1959.
LITERATURA: Karlo Mirth, Život u emigraciji, Zagreb, 2003.
Ines Rajić
Tijan, Pavao, (Senj, 15.6.1908. – Madrid, 2.7.1997.), hrvatski enciklopedist. Rođen u gradu
Senju. Gimnaziju završio u Senju, a slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je
profesor u nekoliko institucija i kućni podučitelj djece istaknutih ličnosti. Od 1938. jedan je
od prvih suradnika Mate Ujevića na pripremama Hrvatske enciklopedije, postavši književnim
tajnikom Hrvatskog izdavalačkog nakladnog zavoda. U Španjolskoj je bio sveučilišni profesor
u Madridu, znan kao don Pablo Tijan Roncevic. Pavao Tijan nositelj je prestižne kolajne
španjolskog kralja - Cruz de Alfonso X el Sabio, Encomienda con Place de Alfonso X El
Sabio del Estado español por sus meritos en el campo de la cultura (Kolajna Alfonsa X.
'Mudraca', od španjolske države, za njegove doprinose na polju kulture). Objavio je
mnogobrojne članke iz svoje struke, god. 1943. postaje urednikom kulturne rubrike utjecajnog
tjednika Spremnost. HAZU mu je objavio radove u Zborniku za narodni život i običaje.
Zaslužan je za zaštitu kulturnih i povijesnih spomenika tijekom Drugoga svjetskog rata. Jedan
je od utemeljitelja Sveučilišta u Sarajevu za vrijeme NDH. U svibnju 1945. napušta Hrvatsku,
a u Rimu skupa s K. Draganovićem i nizom drugih intelektualaca sudjeluje u objavljivanju
spomen-knjige o stradanju hrvatskoga naroda Martyrium Croatiae. Godine, 1993. se vraća u
Zagreb i Senj, za svoga prvog posjeta u Hrvatsku nakon 48 godina. Tada je postao počasnim
građaninom Senja. Godine 2007. Hrvatska Vlada prenijela je njegova pisana djela iz Madrida
u Zagreb.
DJELA: Martyrium Croatiae (Hrvatsko mučeništvo), Rim, 1946.
LITERATURA: http://www.hkv.hr/hkvpedija/znanost.html (preuzeto: 14.5.2014.)
Vanessa Daniella Krznarić, Maja Bogdan
Tomas, Ivan (Drinovci, 29.9.1911.- Rim, 27.8.1992.), svećenik. Rođen od oca Jure i majke
Matije, rođene Majić. Bio je urednik Travničkog smilja još kao polaznik 4. razreda gimnazije,
počeo se javljati sa svojim prilozima i u sarajevskom Katoličkom tjedniku. Bio je tajnik
Velike Kongregacije u travničkom sjemeništu. Blagosloviju je završio u Sarajevu 1932. –
1937., te je potom zaređen za svećenika. Bio je tajnik biskupa dr. Smiljana Franje Čekada u
Skoplju 1940. – 1941., gdje postaje urednikom mjesečnika Blagovijest. Biskup Čekada šalje
don Ivana u Rim na doktorski studij, gdje je potom pohađao postdiplomski studij na
papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je doktorirao iz teologije 1951. U Vatikanu je
diplomirao paleografiju, diplomatiku i arhivistiku. U razdoblju od 1945. do 1952. pomagao je
na različite načine brojnim izbjeglicama u Zavodu sv. Jeronima. Bio je jedan od suradnika
časopisa Hrvatska revija, te je uređivao u Rimu i katolički časopis Novi život. Objavio je oko
700 bibliografskih jedinica potpisanih punim imenom i prezimenom ili različitim šiframa ili
pseudonimima ili nepotpisanih. Završio je u emigraciji, jer je bio nepoželjan komunističkim
vlastima, od 1941. do smrti 1992.
DJELA: Dragutin Kamber: Utrka sa smrću, Rim, 1970.; Božji svjedoci, Hrasno, 1971.
LITERATURA: Susreti 6 Matica hrvatska Grude, Grude, 2012.; Susreti 7 Matica hrvatska
Grude, Grude, 2013.
Tena Parmać, Maja Pavičić
Vasilj, Kvirin (Međugorje, 2.2.1917. - 6.7.2006. Chicago), svećenik i filozof. Osnovnu je
školu pohađao u Međugorju, a klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevcem je postao
na Humcu 1934. godine. Filozofsko-teološki studij završio je u Mostaru i tu je zaređen za
svećenika 16. lipnja 1940. Nakon ređenja fra Kvirin je 1941. godine otišao na postdiplomski
studij filozofije i matematike u Zagreb, a onda god. 1943. u Beč i Innsbruck (Austrija). Na
sveučilištu u Innsbrucku god. 1946. stekao je akademski naslov doktora filozofije. U SAD je
stigao 18. studenog 1950. U franjevačkom samostanu sv. Ante u Chicagu boravio je od 1953.
do 1958. kao urednik Glasnika i Hrvatskog kalendara (1961.-1965.). Od rujna 1992. Do
danas živi u istom samostanu. Fra Kvirin je pisac brojnih članaka (preko 450) objavljenih u
hrvatskim publikacijama.
DJELA: Analiza i sinteza čovjeka, Chicago, 1958.; Odnos naravnog reda stvarnosti prema
nadnaravnome, Madrid, 1970.;
LITERATURA: http://www.croatianfranciscans.org/hrv/activ5.htm (preuzeto: 5.5.2014.)
Kristina Kovačević, Tihana Đukić
Vida, Viktor (Kotor, 2.10.1913. - Buenos Aires, 25.9.1960.), hrvatski književnik i likovni
kritičar, nazivan i „Orfejem iz tuđine“. Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske
književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva
Agenzia Giornalistica Italo-Croata, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je
u Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj
reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u
tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem. Smatra se jednim od
najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji. Bio je prisiljen, kao i niz hrvatskih pjesnika,
najveći dio svojeg života i stvaralaštva proživjeti u progonstvu, najprije u Italiji, zatim u
Argentini. Počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine u Buenos Airesu.
DJELA: Svemir osobe, Buenos Aires, 1951.; Sužanj vremena, Tabor, 1956.; Otključana
škrinjica, Dora Krupićeva, 1997.
LITERATURA: Portal hrvatskog kulturnog društva
(http://www.hkv.hr/hkvpedija/poezija/16378-viktor-vida-duhovna-hrvatska.html, stranica
posjećena 30. ožujka 2014.), Car Matutinović, Ljerka: Hrvatski pjesnici, Mozaik knjiga,
Zagreb, 2006.
Martina Gavran i Korina Kreća
Vujica, Stanko, hrvatski filozof (Busovača, 27.11.1909., Kanada, 5.9.1976). Za NDH
djelatnik u Ministarstvu vanjskih poslova i ataše za novinstvo i kulturne veze generalnoga
konzulata u Münchenu. Poslije II. svjetskog rata emigrant je u Americi gdje uspješno djeluje
kao profesor filozofije na Wilhes Collegeu II Wilhes Barre, Pennsylvania. Bavio se
filozofijom politike i religije. Surađivao u listovima hrvatske političke emigracije (Hrvatski
glas, Hrvatska revija, Danica i dr.); objavljene članke sabrao je u knjigama Razmatranja o
sadašnjosti Hrvata (1968) i Kroz izbjegličku prizmu: političke polemike i pouke (1972). Na
prvom Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća (1974) izabran za sabornika, a 1975. za
predsjednika Izvršnog odbora. Bio je peti predsjednik Akademije od 1969. do 1970. godine.
Karlo Mirth ga ubraja među vodeće figure, intelektualce i akademike hrvatske dijaspore.
DJELA: Kroz izbjegličku prizmu : političke polemike i pouke , Muenchen; Barcelona, 1972.;
Razmatranja o sadašnjosti Hrvata , Chicago , 1968.
LITERATURA: Hrvatska književna enciklopedija, Zagreb : Leksiografski zavod Miroslav
Krleža, 2010-2012.; Karlo Mirth, Život u emigraciji, Zagreb, 2003.
Lana Ladić, Anamarija Dolić
Wiesner, Ljubo: (Zagreb, 2. 2. 1885. – Rim, 3.7. 1951,), hrvatski književnik i prevoditelj.
U Zagrebu je završio pučku školu i gimnaziju, a potom se kraće vrijeme bavio novinarstvom.
Jedan je od pokretača i urednika književnih časopisa Grič, Kritika i Savremenik, no
najpoznatiji je kao urednik i autor uvoda antologijske zbirke Hrvatska mlada lirika (1914.), u
kojoj je i sam zastupljen s nekoliko pjesama Prevodio je s njemačkog, francuskog,
talijanskog, češkog i ruskog, između ostalih i djela Walta Whitmana, Émilea Zole i Victora
Hugoa. Velik dio života posvetio je pisanju biografije Antuna Gustava Matoša, čiji je bio
velik štovatelj i sljedbenik, no ona je ostala nedovršena. Od 1948. do smrti boravio je u Rimu,
u Zavodu svetog Jeronima, uređujući na vatikanskoj radiopostaji hrvatske emisije. Umro je u
umobolnici.
DJELA: Pjesme, Zagreb, 1926.
LITERATURA: http://www.matica.hr/vijenac/357/Kratka%20biografija%20Ljube
%20Wiesnera/ (29.4.2014)
Josipa Galić, Anja Majstorović
Žanko, Dušan (Trilj, 10.11.1904. – Karakas, 23.1.1980.), hrvatski pisac, publicist i političar.
Nacionalističke orijentacije, poznat kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u doba NDH.
Nakon pučke škole i Franjevačke gimnazije u Sinju maturirao je na Franjevačkoj gimnaziji na
Širokom Brijegu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je i diplomirao opću i
nacionalnu povijest. Radio je kao gimnazijski profesor povijesti i povijesti umjetnosti, a za
rata je bio dvije godine intendant Hrvatskoga Državnog kazališta u Zagrebu. Kao politički
izbjeglica dospijeva u Italiju, u izbjeglički logor Fermo, u polovici 1945. Nakon dvije godine
spašava se spektakularnim bijegom iz tamnice "Regina Elena", kamo je bio dospio spletkama
jugoslavenskih vlasti. Nakon boravka u Rimu, odseljava sljedeće godine u Argentinu, gdje
nekoliko godina radi kao knjižničar i predavač na isusovačkom "Colegio Maximo" u San
Miguelu pokraj Buenos Airesa. Nakon toga stiže u Venezuelu. Od 1961. do smrti radio je kao
profesor Bibliografske investigacije i tehničke komunikacije na Agronomskom fakultetu
Centralnog sveučilišta Venezuele u Caracasu. Bio je i članom uprave Nacionalnog instituta za
historiju i antropologiju, te Interameričkog društva knjižničara i dokumentalista u Costa Rici.
Dobio je i jedno od najvećih državnih odličja za znanstveni rad i prinos Venezueli. Umro je
23.siječnja 1980. u Caracasu. Tridesetih je godina počeo surađivati u desecima novina i
časopisa, najviše u Hrvatskoj smotri kojoj je jedno vrijeme bio i suurednik. Pisao je najčešće
kazališne i književne kritike, ali također eseje, članke vjerskoga i drugog sadržaja. U
emigraciji surađuje u petnaestak hrvatskih emigrantskih publikacija, najviše u Hrvatskoj
reviji. U popularnoj kulturi Dušan Žanko se pojavljuje kao lik u biografskom filmu Lea i
Darija gdje ga tumači Zijad Gračić.
DJELA: Hrvatska marijanska lirika (antologija), Zagreb, 1935.; Bibliografia de bibliografias
venezolanas en ciencias agropecuarias y afines, Maracay, 1978.;
Svjedoci (izabrani eseji, prikazi, sjećanja), Barcelona-München, 1987.
LITERATURA: http://www.crowc.org/hkid---baza/771-anko-duan; hrvatski književnici
izvan domovine
Maja Gregić, Majda Junačko
Recommended