Pompea

Anđeli će samo zaspati

Merita Arslani Anđeli će samo zaspati

Pompea

Uvod

"Danas jesi, sutra nisi..."

"Radiš, radiš i odjedanput te samo "strefi," nema te..."

"Svima je određeno do kada će biti ovdje i kada će otići. Ne možemo

kontrolirati sudbinu."

Bože, koliko sam puta s nevjerojatnom lakoćom i sama izgovorila

takve rečenice kada bih s nekim razgovarala o smrti. Ljudi često o

smrti govore ležerno, opušteno, kao da ih se ne tiče, kao da se njima

nikada neće dogoditi. Valjda zato što ni sami ne znamo o čemu

govorimo dok se ne suočimo s vlastitom smrtnošću.

O smrti sam prvi put ozbiljno počela razmišljati onoga dana kada mi

se javio Danijel. Rekao mi je da odem doktoru jer sam bolesna, ali da

mi neće moći pomoći. Samo mi može reći da imam još tri mjeseca,

možda i manje, i kako mu je jako žao što mi to mora priopćiti.

Danijel je anđeo. Doista pravi anđeo, moj anđeo čuvar koji je cijeli

život bio negdje uz mene. Nikada ga prije nisam primijetila, a kada

sam konačno postala svjesna da je prisutan u mojem životu, više ništa

nije bilo isto.

Zašto ja? Ja ne mogu umrijeti! Zašto ne netko drugi? Netko stariji,

netko tko više nema za što živjeti? Ne može već sada biti moj red! Sve

mi se to motalo po glavi onoga dana kada sam prvi put srela Danijela.

To nije sebičnost. Ja zaslužujem život, meni život pripada. Imam

pravo ne htjeti umrijeti i nitko mi ne može zbog toga prigovarati. A

ipak, barem mi je netko došao reći da se pripremim. Valjda je tako

lakše. Pa, sigurno je lakše nego ako odemo nepripremljeni.

Ali, dobiju li svi upozorenje? Danijel kaže da dobiju, ali nitko od

poznatih nikada mi nije rekao: "Čuj, javili su mi da ču umrijeti za

nekih pet mjeseci. Želim da to razdoblje bude najboljih pet mjeseci u

mojem životu i da ih zajedno ispratimo."

Pompea

Možda su svi ti ljudi dobili neki znak da će brzo otići, ali nikome nisu

rekli jer su se bojali da ćemo mi ostali misliti da su ludi. Voljela bih da

mi je netko povjerio kako je doznao kada će umrijeti i rekao na koji je

način to doznao. Znate, prvih nekoliko dana mislila sam da je Danijel

budala ili luđak koji me posvuda prati. Izvrijeđala sam ga kao

najgoreg idiota, a zapravo mi je došao pomoći. Nisam znala da

postoje anđeli, a sigurno je bilo ljudi koji su mi to mogli reći, ah nisu

znali kako.

Krivo mi je zato što to nisam na vrijeme doznala jer više nisam imala

priliku bliskim ljudima povjeriti neke moje tajne, sumnje i strahove.

Žao mi je što od mene nisu čuli stvari koje sam se ustručavala reći jer

me bilo sram i nisam imala snage. Čudno je to kako neizgovorene

riječi ponekad mogu biti veliki teret.

Kada sam shvatila zašto je Danijel došao, bila sam ljuta i razočarana.

Htjela sam učiniti još mnogo toga, a netko je negdje odlučio da više

nemam vremena.

Ali, sve je zapravo završilo dobro. Doduše, mogao se Danijel javiti i

koju godinu kasnije, ne bih mu zamjerila, ali nema veze. Ionako ću se

jednog dana vratiti kao što se vratio Danijel.

Ovo je moja priča, a mogla bi biti i priča bilo koga tko je otišao na

drugi svijet.

Danijel je nervozno hodao u krug i, iako je to već radio, ovaj put mu

se činilo da će biti najteže. Otkako je umro, odnosno prešao "na onu

stranu", postao mu je gotovo rutinski zadatak da kao anđeo čuvar

povremeno silazi na zemlju po nekoga kome je isteklo vrijeme. Dok je

živio nikada nije razmišljao o anđelima čuvarima, a kamoli da bi to

jednoga dana i sam mogao postati.

Poput većine ljudi Danijel je, dok je bio živ, razmišljao o smrti i jako

ga je zanimalo što će biti s njim kad umre. Želio je znati hoće li

nastaviti živjeti u nekom drugom svijetu ili će samo nestati. Mnogo je

više želio ono prvo, ali je znao da ako postoji to prvo, tada vjerojatno

postoji i ono drugo, pa mu se tako nametalo pitanje hoće li moći

Pompea

birati ili će neka viša sila odlučiti što će biti s njim i njegovom dušom

kada dođe vrijeme.

Iako je o tomu često razmišljao, nije očekivao da će doista nastaviti

živjeti. Nije nastavio živjeti kao prije. Nije bio isti, živio je daleko od

zemlje i živio je onako kako nikada nije mislio da bi mogao živjeti.

Ipak je bio sretan. Nije sasvim nestao, ali u nestajanje ionako vjeruju

samo oni koji ne vjeruju ni u što.

No, Danijel danas nije bio raspoložen za smijeh. Čekao ga je susret s

jednom djevojkom koju će uskoro morati odvesti "gore". Nije imao

moć odlučivati kada je čiji red, ali da je mogao birati nju još jako dugo

ne bi izabrao.

Podsjećala ga je na njega bila je puna života i, iako to nije imalo

nikakve veze niti je mogao išta promijeniti, osjećao je ogorčenost.

Zašto ponekad tako brzo moraju otići oni koji su dar života prihvatili

kao najveće bogatstvo, oni beskrajno zahvalni za svaki novi dan, za

svaki novi trenutak, kao što je to bila ona?

Jednom, kada je tek postao anđeo, razgovarao je s jednim od starijih

anđela i tražio objašnjenje.

"Anđeli nemaju raspored kada će tko umrijeti, ako me to pitaš, i ne

znaju zašto netko mora umrijeti. Tajna ostanka i napuštanja

zemaljskog života prevelika je da bi bila svima dostupna. Anđeli

postoje kako bi čuvali ljude, da znaju kada su im potrebni i da im

pomognu kada im je teško. I naravno, da odu po njih kada dođe

njihovo vrijeme. Pokušaj zamisliti kakav bi kaos nastao kada bi se

doznao taj najveći misterij misterij života i smrti. Zato se on ne

otkriva svima. Uvjeravam te da ne postoji anđeo koji bi mogao tu

tajnu čuvati za sebe kada se spusti na zemlju. Znamo je samo mi koji

više ne silazimo dolje," odgovorio mu je Miha koji je toliko dugo bio

na nebu da je Danijel mislio da zapravo nikada nije niti živio pravi

život.

"Vječnost koja ti je podarena iskoristi za traženje odgovora. Svatko

ima svoje tumačenje zašto netko mora umrijeti sada, a netko drugi za

Pompea

nekoliko godina. Nitko od vas zasad nema pravi odgovor, ali dobro je

da ga pokušavate pronaći. Doći će vrijeme kada ćeš doznati to što

toliko želiš znati. Vjerojatno ću ti to upravo ja otkriti. Do tada budi

ono za što si određen," rekao je Miha.

"Daješ mi polovično objašnjenje za nešto jako važno," odgovorio je

Danijel.

"Zašto ti je to tako važno? Što imaš od toga da znaš zašto moraš u

određenom trenutku nekome reći da će umrijeti?

Mnogo je važnije kako ćeš to učiniti," rekao je Miha i nakon toga više

nikada nisu razgovarali o toj temi.

Danijel se dugo mučio kako bi sam sebi objasnio ono što je pitao

Mihu, a danas se nakon dugo vremena sjetio tog razgovora. Zašto

danas i zašto ona?

Prvo što mu je palo na pamet bilo je da je to zbog ravnoteže koja

mora postojati, jer ne mogu otići samo dobri, a ostati samo loši. To je

najraširenija paušalna teza o smrti da najprije umiru dobri jer zbog

dobrote zaslužuju neki bolji život, a oni loši ostaju na zemlji duže i

čekaju da zasluže vječni, božanski život na nekom ljepšem mjestu.

Ali, to mu se činilo kao prilično banalno objašnjenje za pitanje na

koje tisućljećima nitko nije znao točan odgovor.

Uostalom, ako i jest tako, ako zbog ravnoteže ranije moraju otići oni s

najčistijim životnim stajalištima, zašto ona a ne netko sličan njoj?

Znao ju je već jako dugo i poput najboljeg prijatelja s njom je svašta

prošao. Samo, ona to nije znala. Nikada ga nije niti osjetila, a kamoli

vidjela. Uvijek je odnekud sa strane promatrao njezin život i bio

prisutan kada se smijala, plakala, radovala se, tugovala, odrastala,

radila... Danas će konačno ući u njezin život, bit će s njom, vidjet će

ga, ali neće odmah znati tko je.

Kada su ga prvi put poslali na zemlju, stvari nisu prošle baš najbolje.

Danijel nije imao iskustva, zato je i bilo dosta loše taj prvi put. Otišao

je po nekog starca koji se godinama borio s raznim bolestima.

Posjetio ga je u bolničkoj sobi i nesretniku odmah rekao tko je i zašto

Pompea

je došao.

Starac je danima agonizirao, mislio je da je poludio, a i njegova je

obitelj bila sigurna da nije priseban kada im je rekao da je po njega

došao anđeo. Danijel je uz pomoć iskusnijih anđela na kraju nekako

uspio svoju zadaću sretno privesti kraju, ali nakon toga uvijek je

pomno planirao odlaske medu žive.

Njoj neće doći s onim veseljem koje je osjećao dok je svih proteklih

godina s njom koračao njezinim životnim putem. Razočarat će je i

rastužiti... ražalostit će tu divnu djevojku pred kojom bi mogla biti

sjajna budućnost. Uzet će joj sve jednom rečenicom.

Nije uvijek jednostavno biti anđeo.

***

Darko je sjedio u naslonjaču a Katarina je, iscrpljena od njihova

gotovo već dvosatnoga razgovora, palila tko zna koju cigaretu.

Nervozno je bacila upaljač na stol i otpuhnula dim kao da otpuhuje

sve probleme. Bila je smirena osoba, nimalo agresivna. Čak i kada je

bila u situacijama u kojima je imala potpuno pravo iskaliti se na

nekome, obično bi sve nastojala riješiti normalnim razgovorom. Nije

voljela svađe i oduvijek ih je izbjegavala ako je mogla i to se nije

promijenilo ni nakon trideset godina.

Darko je i dalje sjedio bez posebnog izraza na licu i čekao što će

Katarina učiniti. Potpuno glupo, u trenutku dok se svađao sa svojom

djevojkom pogled je odjedanput fokusirao na njezinu kratku plavu

kosu. Bila je u tamnoplavoj uskoj majici kratkih rukava, lice joj je bilo

ljepuškasto s velikim smeđim očima i pomalo blijedom puti. Pogled

mu je s frizure klizio naniže, prema njezinu vratu i grudima te se

zaustavio na nogama. Bila je zgodna. Ne fatalna ni naglašeno

seksipilna, ali lijepo građena. Volio je kada bi odjenula traperice kao

danas jer su joj dobro stajale. Nikada mu se nisu dopadale pretjerano

uređene djevojke, ali Katarina se nije ležerno odijevala zbog njega,

nego zato što se htjela udobno osjećati u odjeći koju nosi.

Pompea

"Dva sata pokušavam ti objasniti zašto mislim da više ne možemo biti

zajedno i ne znam što bih još trebala reći da konačno shvatiš. U našoj

vezi nema više ničega što me veseli, među nama ne postoji odnos

kakav bi trebao postojati. Ne kažem da te ne volim, ali ne mogu reći

niti da te volim," počela je Katarina nakon stanke u kojoj je zapalila

cigaretu.

"Pa tebi možda nije jasno zašto ne shvaćam, ali posve je logično da ne

mogu razumjeti zbog čega odjedanput želiš raskinuti našu vezu.

Banula si mi u stan kako bi mi ničim izazvana rekla da želiš prekinuti

sa mnom. Naravno da ne razumijem otkud sad misliš da ne možemo

biti zajedno, koliko god mi ti to pokušavala objasniti. Ne razumijem

zašto ne bismo pokušali prevladati to nešto što te muči. Da barem

pokušamo, a ne da sada kada se prvi put otkad smo zajedno ne

osjećaš baš najbolje odmah prekidamo," rekao je Darko koji nikako

nije mogao shvatiti Katarininu odluku da okonča njihovu vezu.

"Nije odjedanput i nije istina da nisam ničim izazvana. Već sam neko

vrijeme nezadovoljna. Pokušavala sam u sebi i u tebi pronaći motiv

da nastavimo, ali nisam uspjela. Oprosti što ti nisam rekla, ali htjela

sam sama shvatiti je h mi naša veza uistinu postala opterećenje ih je

to samo prolazna faza. Darko, nezadovoljna sam! Naša veza je upala

u rutinu, ništa se ne događa, ponašamo se kao dvoje prijatelja, a ne

kao dvoje ljubavnika. Ne želim više nijedan dan provesti u vezi u

kojoj unaprijed znam kakav će nam biti dan, što ćeš reći, što ćemo

raditi i kamo ćemo ići. Prestao si me izazivati, prestao si me

upoznavati. Kao da si me upoznao onoliko koliko misliš da je

dovoljno i tu je sve stalo. Ja sam puno više od onoga što vjeruješ da o

meni znaš."

"Zašto misliš da se to ne može promijeniti?"

"Darko, ne pravi se glup! I ti i ja znamo da se to neće dogoditi. Ti si

zbilja super frajer, ali ne za mene. Meni treba izazov u vezi, trebaju

mi nove strasti, uzbuđenja... Treba mi adrenalin, otkrivanje novih

stvari. Nas dvoje to više nemamo. Barem ne onoliko strasti i izazova

koliko je meni potrebno."

Pompea

Proučavao ju je ispitivačkim pogledom, kao da na njezinu licu

pokušava pronaći dodatno objašnjenje i odgovor.

"Zašto si se uopće upustila u vezu sa mnom? Cijelo vrijeme

nijedanput nisi nagovijestila da te nešto muči. Zašto si se dosad

trudila biti u vezi koja ti ne odgovara?"

"Pa sigurno se nisam upustila u vezu zato što mi se nisi sviđao!

Stvarno si kreten! Mislila sam da ćemo uspjeti, doista jesam. Zar

uistinu misliš da sam planirala uludo izgubiti vrijeme s tobom? Sad

mi ideš na živce. Preuzela sam dobar dio odgovornosti za prekid, a ti

me optužuješ da sam..."

"O da! Tvoj dio odgovornosti sveo se na to da si mi zapravo između

redaka rekla kako sam dosadan tip koji ne zna ništa o tebi. Imaš

čudan smisao za odgovornost. Bilo bi daleko poštenije da si mi

jednostavno rekla da ti se ne sviđam jer upravo mi to pokušavaš reći,

ali nastojiš sve upakirati u neku lijepu priču kako bi se ti bolje

osjećala."

Imaš pravo. Ne sviđaš mi se, a pogotovo mi se ne sviđaš ovakav Što se

mene tiče, ovaj razgovor je, kao i naša veza, završen," odgovorila je

Katarina i počela spremati svoje stvari.

Stajao je i gledao kako uzima cigarete i svoja dva mobitela osjećao

se kao da skuplja ostatke njihove veze. Bili su toliko bijedni da bi

doista mogli stati u jednu malu torbu.

"Oprosti, malo sam pretjerao. Nisam baš tako mislio, iako je možda

zvučalo kao da mislim sve što sam izgovorio."

"Mislio si točno to što si rekao, ali ne ljutim se. Ne znam ni za jedan

prekid koji je prošao bez ijedne ružne riječi. Ni mi nismo iznimka.

Meni je žao što ti nisam odmah rekla kada sam počela shvaćati da

naša veza ne vodi nikamo. Ne kažem da bi bilo drukčije, ali sigurno bi

bilo lakše," izgovorila je mirnijim tonom i rekla da će sama izaći.

Otvorila je vrata Darkova stana iz kojeg je toliko puta izašla

razočarana i gotovo se sudarila s nekim čovjekom koji je stajao pred

vratima.

Pompea

"Oprostite, tražim stan Vlajkić. Znate li možda na kojem je katu ?

upitao ju je čudak, a Katarina mu je, nakon kratkog razmišljanja

treba li mu uopće odgovoriti, samo rekla da je prvi put u zgradi i da

ne poznaje nikoga.

Odjurila je niz stepenice, a muškarac se okrenuo za njom i čekao da

ode. Katarina nije primijetila da ju je gledao dok je silazila i Danijel je

zbog toga osjetio olakšanje. U jednom trenutku pomislio je da će je

uplašiti, a to nije želio. Ionako je već dovoljno riskirao prisluškujući

cijelu svađu između nje i Darka.

Katarina i Darko upoznali su se godinu dana ranije, početkom ljeta

kada Zagreb obično postane pust. Kolegica s posla organizirala je

tulum u svojoj kući u Samoboru, a netko od njezinih prijatelja doveo

je Darka koji nije mogao računati na godišnji odmor prije jeseni. Baš

u to vrijeme uspio je dobiti posao, i kao jedan od najmlađih

ekonomista u banci nije mogao birati kada će na ljetovanje. Nije mu

to smetalo jer dugo nije radio i jedva je dočekao da se konačno negdje

zaposli, živio je sam, a od roditelja nije mogao očekivati da mu

plaćaju stan i režije jer su i sami imali gomile kredita koje su svaki

mjesec jedva otplaćivali.

Dobro mu je došao poziv da provede dan sa zabavnim društvom koje

se okupilo na roštilju izvan grada je, je većina njegovih prijatelja već

odjurila na mor vikend u gradu u kojem se ništa ne događa nije

privlačan.

Katarinu nije odmah primijetio. Ustvari, ona je bila ta koja je počela

razgovor Od nje se to moglo i očekivati. Nikada nije imala problema s

upoznavanjem novih ljudi i zapravo su je na takvim druženjima

uvijek zanimala nova lica. A i voljela je biti okružena ljudima,

poznatima i nepoznatima, pa je tako prišla i Darku,

Nakon što su razmijenili kurtoazne rečenice koje obično izgovaraju

ljudi koji su se tek upoznali, Katarina mu je objašnjavala tko su ostali

gosti koji su sjedili u hladu velike terase. Bili su to kolege s kojima je

Pompea

radila nekoliko godina i znala ih je jako dobro.

Razgovor se odužio, pa su nakon jednog sata već komentirali filmove

i knjige, što su pročitali u novinama, tračeve o poznatima... Katarina

je uživala razglabati o svemu i svačemu. Zanimale su je razne stvari,

kao da je gladna novih spoznaja, novih ideja i mišljenja. Obožavala je

istraživati i bila je uvjerena kako ne postoje granice mašte, svijeta i

života uopće. Kao dijete često je znala odlutati iz dvorišta ispred

zgrade u kojoj je stanovala jer joj se netko ih nešto učinilo

zanimljivim. Jednom, u dobi od četiri godine, tata ju je pronašao

nekoliko ulica kako dalje sjedi u maloj kvartovskoj cvjećarnici i

razgovara s prodavačicom o njezinu cvijeću.

"Nemojte zločestim ljudima prodavati cvijeće jer će uvenuti. 1 ne

smijete ga zaključavati kad idete kući jer će biti tužno i nitko ga neće

htjeti kupiti," čuo ju je tata kako govori prodavačici dok im je prilazio.

Već je bio naviknut da Katarinu mora tražiti, a obično bi je našao

kako s nekim razgovara ili se igra. Ponekad bi je pronašao samu na

klupici ih na ljuljački, a kada bi je upitao što radi odgovorila bi kako

ga čeka da je pronađe i kaže joj koliko je daleko otišla od kuće. Mislila

je da može otići dovoljno daleko da je tata ne može pronaći.

Darko je uspijevao pratiti njezin ritam dok su razgovarali, a jedina

razlika između njih bila je u tome što se Katarina činila strastvenija u

pokušajima da u svakoj novoj informaciji pronađe dublji smisao i

zanimljivije značenje. Svidio se Katarini, a najviše ju je privukla

njegova inteligencija i način na koji je cijelo vrijeme održavao

razgovor živim. Poticao je njezinu razgovorljivost i provocirao je

svojim idejama.

Razmijenili su brojeve telefona i dogovorili se da će se ponovno

vidjeti. Katarina je prva tražila broj, izgovarajući se da mu želi

posuditi neke knjige. Bio je to totalno klišeizirani način da nekoga

pozove na još jedan susret, ali ni Darko nije previše oklijevao. Nisu se

zaustavili samo na jednom ponovnom susretu, Darko je sve više

osvajao njezino srce... I um. Otkrila je nekoga tko je prepoznao njezin

bogat unutarnji svijet i tomu se radovao. Za nju je to bio uvijek

Pompea

najveći kompliment i bila bi razočarana kada joj oni s kojima je bila

bliska ili intimna nisu dali šansu da im otkrije svoj svijet. Nije tražila

da ga prihvate, ali silno ga je željela dijeliti s drugima jer je bila

sigurna da je vrijedan dijeljenja.

Darko je želio da ga podijeli s njim i tako je postao dio njezina svijeta

i života.

***

Sjela je u auto, upalila motor i CD player, ali nije krenula. Njezin

Smart često je dosad služio kao mjesto gdje bi samo sjedila, slušala

glazbu i razmišljala. Pa i kada je prekidala svoje veze. Sjedila bi tako

satima i pitala se hoće li ikada doživjeti pravu ljubav, osjećaje koji

traju zauvijek, a ako ne potraju da ih barem pamti kao nešto više od

usputne avanture.

Osjećala se čudno. Razgovor s Darkom bio je mučniji nego što je

htjela pokazati pred njim. Nadala se da će i u prekidu biti onakav

kakav je bio posljednjih mjeseci mlak, ravnodušan, šutljiv i bez

posebnih emocija. Nadala se da će je pustiti da mu objasni što je muči

i da će je razumjeti, ali onog trenutka kada je progovorio sve je otišlo

u krivom smjeru.

Nije shvatio da joj nedostaje onaj Darko kojeg je upoznala na početku

njihove veze, Darko koji je s njom volio otkrivati nove svjetove i tajne

koje život otkriva samo onima dovoljno radoznalima da ih požele

spoznati, onima koji žele otvarati nove horizonte koji će ih voditi još

dalje u nepoznato, tako da čarolija otkrivanja novih tajni nikada ne

prestane.

Nekada su znali satima razgovarati o tome čemu se i zašto najviše

raduju, koja im je najveća skrivena želja, čega se najviše boje i postoji

li nešto što bi ih moglo toliko rastužiti da odustanu od svega.

Otkrivali su tako jedno drugo, ali i sami sebe.

No, Darko je već odavno odustao od otkrivanja. Kao kad netko odluči

da mu nakon završene škole ne treba više nikakvo dodatno znanje jer

je ono stečeno dotad dovoljno za cijeli život. Katarini je to postalo

Pompea

premalo.

Kada je pozvonila na vrata njegova stana još se nadala da će se sjetiti

njihovih prvih mjeseci jer su bili idealan predložak za neki

romantičan film i da će pokazati kako u njemu i dalje tinja strast koju

je imao na početku. Da možda u njemu čuči uspavani D'Artagnan

junak, spasitelj i strastveni mušketir koji će u bilo kojem trenutku

odjahati bilo kamo samo da bi još malo pomaknuo granice života.

Bila je ljuta a istodobno i tužna što je razgovor s Darkom tako loše

utjecao na nju. Nije voljela kada bi je događaji i situacije tako

iznenadili, a i još je jedanput porazili u potrazi za nekim tko može i

želi prihvatiti njezinu gotovo dječju zaigranost. Bila je dovoljno

pametna da zna kako se takva kakva jest ne može svidjeti svakome,

ali upravo je to dijete u njoj zbog toga bilo tužno.

Odlučila je nazvati Ines i s njom otići na piće. Bila je to njezina

dugogodišnja prijateljica poznavale su se još iz srednje škole. Prvog

su dana sjele zajedno u klupu i tako je ostalo do kraja gimnazije. Kada

je Katarina ušla prvi put u novi razred među učenike koje nikada

prije nije vidjela, s vrata je znala da će sjesti pored nje.

Ines je sjedila sama u sredini reda pokraj prozora i gledala van. Već

na prvi pogled učinila joj se simpatičnom i bila je sigurna da neće

frknuti nosom kada je bude pitala može li sjesti pokraj nje. Ines je,

pak, bilo drago što je Katarina odabrala baš nju. Namjerno je buljila

kroz prozor da je nitko ništa ne bi pitao jer dok se Katarina nije

pojavila u razredu nitko od ostalih kolega nije joj se svidio.

U srednjoj školi njihovo su prijateljstvo obilježile i učvrstile

nepodopštine i iskustva uobičajena u tim godinama. Zajedno su se

prvi put napile, zajedno su zapalile prvu cigaretu, konspirativno pred

roditeljima tajile kada bi koja dobila jedinicu, vodile razgovore o

pjevačima i glumcima, kupovale Bravo i jadale se jedna drugoj zbog

ljubavnih problema koji su u tinejdžerskoj dobi vrlo ozbiljni, a u

dvadesetima izgledaju smiješni. Ali, nijedan adolescent to ne zna dok

ne napuni dvadeset. Tek tada se počnu činiti banalnima.

Pompea

Iako su imale različite karaktere, izvrsno su se slagale. Valjda su bile

potvrda one tvrdnje da se suprotnosti privlače. Sjajno su se

nadopunjavale. Katarina je bila emotivni i racionalni dio njihova

prijateljstva, a Ines impulzivni. Dok je Katarina voljela razmisliti prije

nego što odluči što će učiniti, Ines je bila sklonija ulijetati u situacije

zanemarujući posljedice. Stalno je tupila kako sve u životu treba činiti

instinktivno, što je Katarina mogla prihvatiti, ali samo dijelom.

"Instinkt je sjajna karakteristika, ali ne treba pretjerivati," rekla joj je

jednom zgodom Katarina, na što je Ines preokrenula očima.

"Instinkt je instinkt. Kako možeš s njim pretjerati," odgovorila bi joj

Ines.

"Pa ako mu svaki put povjeruješ, znači da pretjeruješ." "Ponekad je s

tobom najbolje prekinuli raspravu jer može trajati u nedogled. Nitko

osim tebe nema pravo, jel' da?"

Često su se znale sukobiti u stajalištima i razmišljanjima, a to je bilo

upravo ono što je Katarini odgovaralo jer njezin je duh bio otvoren za

prihvaćanje novih ideja. No, ako je kojoj trebala pomoć, bilo da se

radilo o ljubavnim, obiteljskim, novčanim ih bilo kakvim drugim

problemima, bile su si najveći oslonac. Sa svojim različitim

pogledima na život i različitim mišljenjima o tome kako se rješavaju

problemi, uvijek su jedna drugoj otvarale oči kako bi shvatile da

postoji i neki drugi način a ne samo njihov te nudile jedna drugoj

prave odgovore.

Bile su različite i po stilu. Ines je obožavala svoju dugu crvenu kosu i

nikada je nije vezala u rep jer je smatrala da je tako privlačnija.

Katarina je mislila da je Ines premršava, a Ines je stalno govorila

"kako mora malo smršavjeti". Nije se previše šminkala, osim kada bi

navečer izlazile s prijateljima. Ines je voljela da joj se ljudi dive, a

najviše je padala na komplimente upućene njezinu izgledu.

Nakon gimnazije Katarina je na Filozofskom fakultetu upisala

engleski i francuski, a Ines je odabrala Likovnu akademiju. No

njihovo prijateljstvo nije se prekinulo ni kada je svaka na svojem

Pompea

fakultetu upoznala nove ljude.

"Hej, Ines! Gdje si," nazvala ju je Katarina. Još je sjedila u autu i

slušala glazbu.

"Bok, draga! U gradu sam. Ne da mi se bauljati po šoping centrima,

pa kupujem po centru. Sad sam u Ilici. Zašto?"

"Hoćemo li na piće? Na Trešnjevci sam, ali stižem za deset minuta."

"Naravno, ionako mi treba odmor. Idem negdje sjesti, pa ću ti javiti

gdje sam."

"Super, čujemo se."

Stavila je mobitel na suvozačevo sjedalo, pričvrstila pojas, ubacila u

prvu, spustila ručnu i pogledala u unutarnji retrovizor kako bi vidjela

što se događa iza nje. Učinilo joj se da je vidjela onog čudaka s kojim

se sudarila na stubištu Darkove zgrade kako prelazi cestu, ali nije

obratila pozornost. Ionako ga vjerojatno više nikada neće vidjeti.

***

Ines je ušla u još jedan dućan s cipelama, a onda sjela na jednu terasu

na Cvjetnom. Još je oko jedan sat do zalaska sunca, a Ines je znala da

Katarina više voli sjediti vani nego unutra. Uostalom, ljetno

poslijepodne i nije baš za sjedenje u nekom tamnom zagušljivom

kutku. Naručila je veliki macchiato i mineralnu te otvorila novine.

Čitala ih je onako kako novinari najmanje žele da se čitaju. Prešla bi

letimice naslove i podnaslove, odnosno sve podebljano i tekstove

ispod slika. Članke je čitala samo ako bi uočila nešto što bi je stvarno

zanimalo.

Petnaest minuta poslije došla je Katarina. Poljubile su se u obraz kao

uvijek kada bi se srele i Ines je bacila novine na susjedni stol.

"Otkud ti u gradu?" pitala je Katarinu koja je upravo mahnula

konobaru.

"Bila sam kod Darka. Rekla sam mu da je gotovo."

Pompea

"Oho! I, kako je prošlo?"

"Ne onako kako sam mislila, ali barem sam napokon završila s tim,"

počela je objašnjavati Katarina, a onda se pojavio konobar. Naručila

je isto što i Ines.

"Ma daj! Pa što je rekao?"

"Prvo je šutio i pustio me da govorim oko pola sata. Imala sam osjećaj

kao da prepričavam cijelu našu vezu. Rekla sam mu sve što sam ti

kazala da ću mu reći. Ništa mu nije bilo jasno, tako da smo gotovo

dva sata raspravljali o onome što sam mu rekla u prvih pola sata.

Bože, kako je bilo naporno. Uhvatila me strašna nelagoda kada sam

shvatila da on zbilja ne razumije o čemu govorim."

"Pa dobro, nisi valjda očekivala da će odmah reći: Ok, slažem se s

tobom!"

"Naravno da nisam, ali kada jedno od dvoje u vezi više nije

zadovoljno i ne osjeća se dobro, mislim da je to i više nego dobar

razlog za razlaz. Kvragu, pa ne moraju se veze uvijek prekidati zato

što jedan od partnera napravi nešto loše. Dosada je prilično jak razlog

da nekomu kažeš zbogom."

"Dobro, nemoj sad šiziti zbog toga. Uostalom, imaj malo

razumijevanja za njega. Ipak si ti njemu dala nogu, ne on tebi. Ima

pravo cjepidlačiti. Sjeti se sebe kada su te frajeri ostavljali. Bila si u

stanju tjednima raspravljati i analizirati zašto se to dogodilo. A i

zaboravljaš kakav je. On misli da je za ljubav i vezu do kraja života

dovoljno to što je dobar. Zato mu je bilo nejasno, a vjerojatno mu ni

sada nije jasnije."

"Rekla sam mu što mi sve smeta i mislim da sam mu prilično jasno

objasnila zašto više ne mogu biti s njim. Da, on je dobar dečko, ali

nekada je bio mnogo više od toga i to drugo mi je bilo puno važnije.

Naši prvi mjeseci bili su možda najljepše razdoblje koje sam

proživjela u nekoj vezi. Zašto je prestao biti onakav kakav je bio na

početku? Ne nalazim nikakvo suvislo objašnjenje za to što mu se

dogodilo."

Pompea

"Očito je upao u kolotečinu veze koja se dobro razvila i izgubio je

želju da je razvija dalje. Zadovoljio se prosjekom kojim se mnogi

zadovolje i tako je zatvorio vrata ljubavi."

"U svemu je postao prosječan, postao je sve ono što mrzim kod

frajera. Bilo je dana kada mi je bilo toliko dosadno s njim da bih ga

mogla ispljuskati. Pretvorio se u tipa koji u meni ne izaziva nikakvu

emociju, ni ljubav, ni intelektualnu znatiželju, ni životnu radost. Kao

da me iznutra ugasio. Čak se i seks pretvorio u rutinu. Nije sad da

sam tražila nešto totalno suludo, ali da smo barem u seksu iskušali

nešto što nismo nikada probali. Barem tu možeš pokazati

kreativnost."

"Ma daj! Pa nije baš da si ti neka porno kraljica! Pa što si htjela? Da

izvodite nekakve ekshibicije i završite na YouTubebebu?"

"Naravno da ne. Ali želim reći da je tako lako nestalo uzbuđenje koje

smo prije dijelili i da me nije bio u stanju ni fizički uzbuditi, a kamoli

prodrmati moje unutarnje biće."

"Razumijem te, znam da dosada uništava vezu. Podupirem tvoju

odluku, mislim da si dobro učinila. Sigurna sam da ti nije bilo lako jer

se sjećam da si doista bila sretna kada ste tek počeli izlaziti. Htjela

sam da on bude ono što tražiš i što ti treba, naročito nakon tvojih

ljubavnih katastrofa u protekle dvije ih tri godine."

"Darko me barem nije povrijedio. Nema veze. Pokušala sam, kao što

inače sve volim pokušati, a ne da poslije plačem zbog propuštenih

mogućnosti. Nisam bila sretna s njim i tu završava svako moje

preispitivanje zašto se veza raspala. Žao mi je jer je izgledalo da bi to

mogla postati divna priča. Imali smo šansu, ali on ju je propustio

iskoristiti. Ja nemam volje truditi se za oboje, niti mislim da je to

pametno jer opet ne bi dobro završilo. Čak i da sam odlučila

potegnuti za oboje, ta bi se veza prekinula. Izgubio je ono zbog čega

sam ga zavoljela, čini mi se kao da nije svjestan da je to imao u sebi."

Završile su razgovor o Darku i još neko vrijeme čavrljale o

svakodnevnim stvarima, a onda se razišla.

Pompea

Slušala je Shirley Basses dok se vozila prema kući i pjevušila "I am

what I am". Uspjela je naći parkirno mjesto ispred svoje zgrade u

Novom Zagrebu, a kada je ušla u stan zaboljela ju je glava.

Posljednjih je mjeseci povremeno imala kratkotrajne glavobolje, ali

im nije posvećivala preveliku pozornost. Pripisivala je to stresu i

neriješenom odnosu s Darkom jer je tjednima razmišljala kako i kada

će mu reći da ga ostavlja.

Napunila je kadu, ubacila u vodu sol s mirisom naranče i nekoliko

kapi eteričnih ulja. Ležala je u kadi pola sata. Mislila je na Darka, ali

ne zato što joj je nedostajao jer joj nije imalo što nedostajati. Pomalo

si je predbacivala što nije ranije prekinula s njim. Prošlo je nekoliko

mjeseci otkako je počela osjećati nezadovoljstvo i pitala se zašto nije

odmah završila s tom nepotrebnom epizodom koja je trajala nekoliko

mjeseci. Barem ne bi prolazila kroz mučne pokušaje da popravi nešto

što se nije dalo popraviti.

Svaka veza, koliko god bila kratka, ipak ostavlja tragove i posljedice.

Ako je itko to znao, znala je ona. Ponekad je mislila da sporo uči iz

svojih iskustava. A ako je negdje mogla nešto naučiti o vezama,

vlastita su joj iskustva mogla najbolje poslužiti.

***

Danijel je sjedio na ogradi Katarinina balkona. Cijeli dan ju je kao

mahnit pratio kamo god je išla. Bio je na Cvjetnom dok je s Ines pila

kavu, ali nije ga primijetila.

Čuo je cijeli njezin razgovor s Darkom dok je stajao ispred njegova

stana. Razmišljao je da uđe k njima u sobu, želio je da ga ona vidi, ali

nije bilo baš pametno da joj se neki stranac pojavi ispred nosa dok

vodi mučnu raspravu s dečkom kojeg više ne voli. Dobro se dosjetio

da odglumi slučajni susret na stubama.

Na kraju dana sjedio je na njezinu balkonu dok se ona opuštala u

vrućoj kupki i pomislio kako joj je samo još on trebao u životu. On,

koji će joj ovih dana reći da je došao po nju jer umire. Prvi put je

Pompea

istinski bio tužan, a prije je mislio da anđeli nikada nisu tužni.

Pokraj njega sjedila je Celesta. Ona je postala anđeo puno prije njega

i već je vidjela mnogo sličnih situacija. Naime, mnogo je anđela olako

upadalo u klopku prevelike emotivne povezanosti s ljudima. To nije

bilo ništa neobično i zapravo se na neki način od njih i očekuje

bezgranična ljubav, ali mnogi zaboravljaju da će stići dan kada će

ljudima morati reći i stvari koje im se neće svidjeti. Ne postoji odnos

u kojem je jednostavno reći baš sve, iskreno i bez sustezanja. Istina

najčešće boli, to vrijedi i za ljude i za anđele. A sigurno ne postoji teži

razgovor od razgovora o smrti.

"Već samim time što im olakšavamo odlazak činimo mnogo. O tome

kada tko odlazi s ovog svijeta ne odlučujemo mi, niti to ima veze s

nama. Mnogo im znači već to što nas imaju. Ionako svi moraju

umrijeti, pa kad je već tako, dobro je da imaju nekoga tko će biti uz

njih u trenutku odlaska", objašnjavala mu je Celesta. Ona je uvijek

osjetila koji je anđeo u nedoumicama i iznenada bi mu se pridružila

te pomagala u njegovim dvojbama.

"S njom mi treba malo više vremena. Pogriješio sam što sam se toliko

vezao uz nju. Nisam mislio da ću zbog toga jednom žaliti."

"Meni je također bilo teško u takvim situacijama. I ja sam ih imala.

Mladi ljudi, puni energije i života... Pitala sam se kako nekomu

takvom možeš uopće objasniti da mora umrijeti. Trebalo mi je jako

mnogo vremena da pronađem način kojim ću najmanje uznemiriti i

sebe i njih. Kasnije mi je postalo jasno da je to sve ionako proces kroz

koji sam, na kraju krajeva, i ja prošla. Danijele, tvoje pitanje u ovom

trenutku ne bi trebalo biti zašto ona mora umrijeti, nego kako da joj

se javiš i kako da je dovedeš k nama. To ti je i Miha jednom zgodom

rekao. Tvoja je jedina briga da dobro obaviš posao, a ne kako će se

ona zbog toga osjećati. Znam da zvuči okrutno, ali to je jedini

konkretan savjet koji ti mogu dati. I jedini ispravan. Koncentriraj se

na to. Uostalom, prošao si kroz ovo već puno puta, jedina je razlika u

tome što ti je ona jako draga," rekla je Celesta.

"Već sam joj se javio. Ne zna tko sam, ali me je vidjela. Javit ću joj se

Pompea

još jedanput prije nego što joj kažem zašto sam došao. To mi da je još

malo vremena da razmislim kako ću sve to izvesti. Smiješan sam

samom sebi, ponašam se kao da mi je prvi put."

"Koliko uopće imaš vremena do trenutka kada ćeš je povesti sa

sobom," pitala ga je Celesta.

Najviše tri mjeseca. Tako bih volio da ovo završi dobro. Znam je dosta

dugo i mislim da je zaslužila otići onako kako bi dobri ljudi trebali

otići s ovog svijeta."

***

Izašla je iz kade, umotala se u veliki frotiri ogrtač i sjela na kauč u

dnevnoj sobi. Otvorila je laptop i kada je počela surfati po Internetu

zazvonio je mobitel.

"Kako je moja curica," začula je tatin glas s druge strane.

"Hej, tata! Maloprije sam došla kući i baš sam planirala ranije ići

spavati. Što ima?"

"Mama i ja smo bili kod Ante i Mirele. Ona je slavila rođendan, pa su

nas pozvali."

"Ljudi u tim godinama još slave rođendane?" našalila se Katarina.

"Takvi smo ti mi starci. Naći ćemo bilo kakav razlog da dokažemo

kako još nismo gotovi, pa makar to značilo proslavu ulaska u

šezdesete."

"Svratit ću ovih dana do vas, nisam stigla ranije jer sam stvarno imala

puno posla."

Nije mu spomenula Darka jer joj je bilo glupo u telefonskom

razgovoru reći ocu da je prekinula s dečkom. Svoje je mladiće

upoznavala s roditeljima tek kada bi bila sigurna da će veza potrajati,

ali to nije bilo tako često. S Darkom ih je upoznala nakon tri mjeseca.

Tada joj se činilo da on neće imati tek epizodnu ulogu u njezinu

životu. No, ponovno je pogriješila.

Pompea

"Nisi se javljala ovih dana pa sam nazvao da te malo čujem, a i mama

me zamolila da ti kažem da dođeš na ručak u subotu."

"Reci joj da ću doći samo pod uvjetom da spremi hobotnicu. Ma znaš

da se šalim, naravno da ću doći, pa makar nam samo namazala

paštetu na kruh. Poljubi je umjesto mene."

"Dobro, srce. Ajde, laku noć."

"Laku noć."

Stavila je mobitel pokraj sebe, pogledala zaslon laptopa i isključila ga.

Nije joj se dalo raditi. Iako je nastojala ne posvećivati previše

pozornosti prekidu s Darkom niti preispitivati svoju odluku, ipak joj

je taj događaj obilježio cijeli dan i nije se mogla ni na što

koncentrirati.

Sad se već malo smirila i nije više bila toliko ljuta na njega i njegovo

nerazumijevanje njezine želje za prekidom. Shvatila je da je

pogriješila. Dala mu je mnogo razloga da misli kako ga i dalje voli.

Nikada mu nije rekla što joj smeta i logično je bilo da je mislio kako je

njihova veza savršena. Nije previše oklijevala započeti vezu s njim i

cijelo se vrijeme ponašala kao da je ludo zaljubljena.

Na početku je i bila, ali takva je bila u svakoj vezi. Svaku je počinjala

strastveno i sa zanosom, ne razmišljajući u što se upustila i s kim. O

svemu drugome u životu uvijek bi promislila prije nego što nešto

učini, ali u ljubavi se ponašala suviše impulzivno.

Sad joj je bilo jasno da je ponovno uletjela u odnos obuzeta

grozničavom željom da to napokon bude prava veza, a to se

ponavljalo svaki put kada bi pomislila da je upoznala nekoga tko

razumije svaki atom njezina bića. Brkala je grozničavost i ljubav, a

kada bi grozničavost popustila shvatila je da ono što ju je obuzelo nije

bila ljubav.

Ipak, zaključila je da je malo pretjerala s reakcijom kada joj je Darko

rekao kako ne razumije zašto ga ostavlja jer i ona bi se jednako

osjećala na njegovu mjestu. Možda još i gore, jer ono što nikako nije

voljela u vezama bile su tajne i neiskrenost, a ovaj put je ona dugo

Pompea

skrivala nezadovoljstva je Darko za nju bio onaj pravi vjerojatno bi

primijetio da je nezadovoljna, ali ne može na njega svaljivati sve

nedostatke u njihovu odnosu. Prebacivanje krivnje može je

trenutačno zadovoljiti, ali kadtad bi se ionako morala suočiti sa

svojim pogreškama.

Bilo joj je žao što se istresla na njega jer za tako loš završetak nije bio

kriv samo on. Nazvat će ga i ispričati mu se. Možda ne sutra, ali neće

dugo čekati.

Oprala je zube i nakesila se sama sebi u zrcalu. Ta joj je navika ostala

od djetinjstva kada je nakon pranja zuba u ogledalu tražila dokaz da

su zbilja postali bjelji jer su tako obećavali u reklamama za paste za

zube. Danas, u tridesetima, radi isto ali samo zato da bi se

autoironično nacerila samoj sebi.

Legla je samo u majici kratkih rukava i odmah ugasila svjetlo. Nije

posegnula za knjigom, što je obično činila prije spavanja. Dan je bio

takav da ga je samo htjela što prije okončati čvrstim snom.

San joj je brzo sklopio oči, ali bio je ispunjen nemirom. Ugledala je

onog muškarca s kojim se gotovo sudarila kada je izašla iz Darkova

stana. Stajao je na nekim stepenicama sličnim onima u Darkovoj

zgradi, ali bile su neobične zato što oko njih nije bilo ničega, samo

stepenice bez ograde koje kao da su lebdjele u zraku. Izranjale su iz

polumraka, sličnog onome prije zore. Ona je stajala na prvoj stubi, a

on nekoliko stuba iznad. Iz nekog razloga zaključila je da silazi, a ne

da se penje.

Nije joj izgledao onako čudno kao prethodnoga dana, možda zato što

se smiješio. Bio je čak simpatičan i Katarina je s njim počela

razgovarati.

"Opet ti," rekla mu je.

"Da, opet ja. Puno je stepenica koje moram proći da bih sišao."

"A odakle silaziš?"

"Odozgo."

Pompea

"Pa to mi je jasno, ali što je gore?"

"Moj dom, a uskoro će biti i tvoj."

"Zar ću se preseliti?"

"Da. Povest ću te sa sobom."

U tom se trenutku probudila. Nije se mogla sjetiti je li ikada sanjala

čudniji san. Zaboravila je da je uopće vidjela tog tipa, a sad ga je

najedanput sanjala. Upalila je svjetlo i pogledala na budilicu. Bilo je

skoro dva ujutro. Bacila se na jastuk i taj neobičan san pripisala

lošem danu. Nakon nekoliko minuta ugasila je svjetlo, okrenula se na

bok i ponovno zaspala, ovaj put mimo.

Danijel i Celesta promatrali su je kroz prozor.

"Barem sam joj simpatičan u snovima," prokomentirao je Danijel.

"Previše se brineš. Meni se čini da će ovo proći mnogo lakše nego što

misliš. Nemoj previše odugovlačiti jer će ti biti sve teže. A i ne mislim

da je pametno da joj se prečesto javljaš kao neznanac jer bi se mogla

uplašiti. Ne zaboravi zašto si došao. Olakšaj i sebi i njoj. Ne čekaj

predugo."

"Imaš pravo."

"Ja uvijek imam pravo. I daj se malo oraspoloži, ne volim kad si

takav. Ovo d nije ni prvi ni zadnji put. Ne bi bilo dobro da joj takav

tužan i nesretan kažeš kako će umrijeti. Trebao bi joj dati snagu, a

kako si počeo još će ona tješiti tebe."

"Dobro, dobro, shvatio sam! Što bih ja bez tebe?! Idemo?" "Idemo.

Neka spava u miru."

***

Katarina je ugurala auto između dva džipa na parkiralištu i ušla u

zgradu televizije. Voljela je svoj posao i bila je dobra u onome što je

radila. Ljubav prema pisanju otkrila je na fakultetu zahvaljujući

sjajnom profesoru francuske književnosti. Piskarala je povremeno

Pompea

scenarije za dramsku skupinu na francuskoj katedri, a i kod kuće je

često pisala koješta "za svoju dušu".

Nakon završenog fakulteta sudbina ju je odvela u smjeru kojem se

nije nadala kada je postala studentica. Počela je surađivati kao

vanjski suradnik na televiziji gdje je na početku prevodila s

francuskoga, a onda se upoznala s Nikolom, čovjekom zaduženim za

revijalne i zabavne emisije te kvizove. Nekoliko puta ju je na kavama

pitao čime se sve bavila, a kada je čuo za njezin scenaristički

angažman na fakultetu, predložio je da nešto napiše za jednu emisiju

u poslijepodnevnom terminu. Nikola je, kao i većina urednika, bio

zadovoljan onim što je Katarina ponudila i tako je malo-pomalo

postala dio tima za scenarije.

Pisala je scenarije za sve moguće emisije: kvizove, talk-showove,

zabavne emisije... Nikada joj nije nedostajalo ideja, mogla je napisati

najozbiljniji scenarij, ali i scenarij koji je prštao od neopisivo

smiješnih fora. Nije bila drukčija ni u životu. Bila je rame za plakanje,

zabavljačica na tulumima, kraljica plesnih podija, odlično društvo za

šoping, idealan sugovornik za jutarnju kavu ili osoba koju ćete

nazvati navečer i s njom pretresti sve što se toga dana dogodilo...

Čim je ušla u redakciju gotovo svi su je uglas pozdravili. Bila je

miljenica cijele ekipe, iako je u medijskom svijetu novim ljudima

često vrlo teško jer su novinari i urednici uglavnom ljudi s golemim

taštinama, pa na nove kolege gledaju s prijezirom, ali i sa strahom.

Katarina nije imala takvih problema. Kao i inače, vrlo brzo se sa

svima sprijateljila i, ono što je za ljude u svakoj redakciji jako važno,

odmah je pokazala kako je došla samo raditi svoj posao te da nikome

nije prijetnja.

"Katarina, moramo proći tekst za večerašnju 'Noć sa zvijezdama' prije

nego što dođe Barbara. Imam nekoliko sugestija, a i Ivica je rekao da

bi volio ubaciti još neke stvari," obratio joj se Nikola.

Nikola je često s Katarinom razgovarao o poslu i projektima koje su

završili, ali i onima koji su ih očekivali. Ona je imala puno ideja, a

kako je i inače bila sklona stvari gledati iz različitih kutova Nikoli je

Pompea

znala dati dobre savjete, iako je on u televizijskom poslu imao mnogo

više "utakmica u nogama" od nje.

Krenula je za njim u njegov ured, a on je iz ladice izvadio Mozart-

kuglice.

"Posluži se," ponudio ju je i ona je uzela jednu dok se spuštala na

stolac nasuprot njemu.

"Označio sam u tvojem tekstu Ivičine ispravke. Hajde pogledaj i reci

što misliš."

Uzela je scenarij i proučavala ga nekoliko minuta. Ivica je pisao

scenarije već dvadeset godina i jako je cijenila njegov rad.

Odlično! Teško da se Ivici može što prigovoriti."

"Ja ne bih volio da se ustručavaš reći ako ti se ne sviđa nešto što je on

prepravio samo zato što je iskusniji i stariji."

"Ne, nikako. Ne ustručavam se. Zbilja mi se sviđa. I zapravo od njega

jako puno naučim kada prepravlja moje tekstove."

"Dobro. Onda mogu reći ekipi da je ova verzija konačna?"

"Naravno."

"Jesi za kavu?"

"Neću, hvala. Već mi je na stolu. Idem raditi. Vidimo se poslije."

Nikola je uvijek bio ljubazan prema njoj. Bio je ljubazan prema

svima, ali Katarina nije očekivala da će i prema njoj biti tako

susretljiv, s obzirom na to da je u njegovu ekipu došla posljednja i

bila najmlađa.

Kada je pitala jednu kolegicu je li i prema njoj bio tako drag kad je

došla, nije se mogla sjetiti, ali joj je rekla kako ne pamti da je ikada

čula da je Nikola prema nekome bio grub ili hladan.

"Možda mu se sviđaš? Znaš da je on već godinama bez djevojke.

Barem se tako govori", rekla joj je, na što se Katarina počela smijati i

samo dobacila:

Pompea

"Uvijek to govoriš kad ne znaš što bi odgovorila. A i nije lijepo da se

tako šalimo na njegov račun. Pa što onda ako nema curu tako dugo?

Možda mu tako odgovara."

Dan na poslu ni po čemu nije bio poseban. Manje-više rutinski dan u

kojem je popila četiri kave i popušila manje cigareta nego inače. U

jedan je ručala s kolegama iz režije, nakon toga je završila preostali

posao i oko 16,00 sati izašla iz zgrade.

Krenula je prema gradu u obilazak trgovina. Već dugo nije

šopingirala i odlučila je samu sebe nagraditi jer je brzo završila s

poslom. Nije imala blage veze što bi kupila. Voljela je razgledavati

dućane, a kada bi vidjela nešto što joj se svidjelo, kupila bi bez

razmišljanja.

Najprije je krenula u Frankopansku gdje je voljela početi obilaziti

trgovine, pa onda Ilicom doći do Cvjetnog trga. Bila je to za nju

idealna "šoping-ruta" jer je taj dio grada bio krcat različitim

trgovinama i mnogo privlačniji od zagušljivih šoping - centara u

kojima je neprestance bila iritantna gužva koju nije podnosila.

Kao i mnogo puta do tada, bila je dobra odluka krenuti baš iz

Frankopanske jer je već u prvom dućanu u koji je ušla našla kožne

natikače koje su joj se svidjele. Probala je svoj broj i nekoliko puta

prohodala u njima po trgovini.

"Odlično ti stoje," čula je muški glas.

Bio je to kupac koji je isprobavao nekakve tenisice i očito istodobno

promatrao kako Katarini ide kupnja.

"Hvala. I mislila sam ih kupiti," odgovorila mu je Katarina.

Imao je šiltericu na glavi, no Katarini se učinilo da ga je već negdje

vidjela. Nije bila sigurna jer mu je kapa zaklanjala gornji dio lica, ali

izgledao joj je poznato.

"Da sam na tvojem mjestu kupio bih ih. Čine se vrlo udobne."

Katarina se blago osmjehnula, uzela natikače i krenula prema

blagajni. Brzo je platila i izašla s vrećicom u ruci. Nasmijala se u sebi

Pompea

zbog onog muškarca u dućanu, ali je odmahnula rukom i pomislila

kako je vjerojatno na nju došao red da se nekoliko dana zaredom

mora baviti s čudnim frajerima. Prvo Darko, onda onaj tip na

stepenicama u njegovoj zgradi kojeg je još i sanjala, a sada ovaj. Nije

se dala zbuniti.

Još je neko vrijeme nastavila obilaziti dućane, ali ništa više nije

kupila. Kada je pogledala na sat već je bilo 19,00 sati. Krenula je

prema autu i usput uzela japanski take-away i kupila bocu medice.

Kada se približila uglu Gajeve i Hebrangove gdje je parkirala, vidjela

je kako joj u susret dolazi onaj tip iz dućana.

"Požuri se jer će ti pauk odnijeti auto. Stala si na zebru, a vidio sam

da kruži," doviknuo joj je.

"Otkud sad ti ovdje," odgovorila mu je i u istom trenutku primijetila

kako joj se i dalje čini da susret s njim u trgovini nije bio prvi.

Nije imala vremena baviti se njime, umjesto toga požurila se prema

autu za slučaj da je rekao istinu. Došla je do Smarta i poluglasno

opsovala kada je vidjela da je doista jednim dijelom bio na zebri.

Ubacila je stvari, sjela i unatrag izašla s parkirnog mjesta. Kad je bila

na kolniku u retrovizoru je vidjela da joj se približava pauk. Spas u

posljednji trenutak! Prošao je pokraj nje, a ona je brzo okrenula glavu

prema mjestu gdje ju je nepoznati muškarac upozorio, no on je već

nestao.

Krenula je prema unajmljenom stanu u Novom Zagrebu razmišljajući

o tome kako susret s tim muškarcem nije bio slučajnost. Nije mogao

slučajno biti tamo i upozoriti je da bi joj mogli odnijeti auto. Kad

malo bolje razmisli, kako je uopće znao da ima auto?! I kako je znao

gdje je parkirala i koji auto ima? Bila je zbunjena, a usto nikako nije

mogla prestati misliti o tome kako ga je već ranije srela.

Kopkao ju je taj susret i nije mogla prestati misliti na njega. Sve je s

tim frajerom bilo užasno čudno. Prvo njegovo nabacivanje u dućanu,

a onda presretanje nasred ulice i upozorenje kako bi mogla ostati bez

auta. Počela je sumnjati da se nešto čudno događa, da se nisu sreli

Pompea

slučajno... Bila je sigurna da je s razlogom bio u onoj trgovini i da je

nije slučajno upozorio na dolazak pauka. No, budući da nije mogla

naći suvislo objašnjenje, odlučila je prestati razmišljati o njemu.

Uostalom, što ako je sve bila čista slučajnost? Ljudima se događaju

čudne stvari, a ovo je možda jedna od njih koja se dogodila njoj.

Dok je parkirala pred svojom zgradom nije primijetila muškarca na

klupi na dječjem igralištu jer je bio u polumraku.

Izvadila je stvari iz auta i zaputila se prema stanu. Jedva je čekala

izvaliti se na kauč, meziti sushi, srkati rakijicu i vrtjeti programe na

televiziji. I ne misliti ni o čemu. Te joj je večeri odgovaralo biti sama i

"chilati".

*

Kad ju je nazvala Ines i htjela se uvaliti na večernju tračpartiju,

Katarina ju je uspješno odkantala. Ines je bila sjajna prijateljica,

divna osoba i Katarina je obožavala s njom satima brbljati uz neko

vino, ali večeras ne.

"Ok, stara! Samo nemoj sad padati u neke depre. Zbog Darka ili tako

nešto".

"A kada sam ja bila depresivna? I kada sam bila depresivna zbog

frajera? Nemoj me zajebavati. Nikad nisi čula za žene koje same

rakijaju ispred telke jer su si tako zamislile?"

"Ma znam, šalim se. Nemoj se prežderati!"

"Ne mogu se prežderati sushija da i hoću!"

"Pazi se salmonele!"

"Ok, sad ću poklopiti slušalicu dok mi nisi upropastila večer!"

"Volim te puno. Pusa!".

"Pusa, čujemo se."

Program je, najblaže rečeno, bio katastrofa. Jedino što je bilo

zanimljivo bio je "Alien 4" koji je gledala tri puta, ali mogla je i četvrti

Pompea

jer je obožavala cijeli serijal. Zavalila se na kauč, stavila na stol sushi,

bocu s medicom, čašu, cigarete i pepeljaru i još jedanput gledala

neponovljivu Sigourney Weaver kako spašava svijet od ubojitih

čudovišta s nekih nepoznatih planeta. Došla je do pola filma kad je

odlučila da su tri čašice medice sasvim dovoljne za jednu večer, a

sushi je već odavno bio pojeden.

Dok je još išla odjavna špica filma, Katarina je po kuhinji skupljala

smeće koje je trebala odnijeti u kontejner. Sjetila se da su na balkonu

dvije prazne plastične boce. Vrata su bila širom otvorena i kada je

izašla pogledala je prema igralištu. Vidjela je grupu susjeda kako

razgovaraju na klupama, dok njihova djeca trčkaraju po travi. Bila je

to uobičajena slika ljetne večeri u nekoj gradskoj četvrti. Majke s

djecom koje ugodne večeri iskorištavaju za razgovor s prijateljicama

pod ljetnim nebom dok im se djeca igraju s vršnjacima.

A onda se lecnula. Ugledala je šiltericu i učinilo joj se da isti onaj

muškarac kojeg je srela poslijepodne sjedi na klupi ispred njezine

zgrade.

Katarina nije bila plašljiva i frajer sa šiltericom ispod njezina balkona

nije joj utjerao strah u kosu, ali ju je prilično razljutio. Bila je sigurna

da je to onaj isti čudak iz trgovine i sinulo joj je da je vjerojatno neki

odurni manijak koji je prati po gradu. Sada je bila dobra prilika da

mu pride jer, iako se nije bojala, bilo joj je drago što su one mame

tamo dolje pa ako mu slučajno nešto padne na pamet, neće biti sama.

Iako mu nije najbolje vidjela lice, bila je sigurna da ga može

prepoznati. Uostalom ionako na putu do kontejnera mora proći

pokraj njega, pa će ga moći vidjeti prije nego što ga optuži za

uhođenje.

Uzela je smeće, mobitel i cigarete te krenula u dvorište. Približila mu

se noseći plavu vrećicu sa smećem, ovlaš ga pogledala u hodu i

produžila dalje.

"On je," pomislila je dok je išla prema kontejneru i smišljala što će

mu reći na povratku.

Pompea

"Kakav glupan! Još i šuti. Kad me je već slijedio do moje zgrade onda

bi mogao nešto i reći," govorila je u sebi dok se vraćala prema klupi.

Stala je ispred njega i on ju je pogledao u oči.

"Ako bilo što pokušaš, na onim klupama sjede žene... to su moje

susjede i počet ću vrištati. Imam mobitel i zveknut ću te njime po

glavi ako me samo takneš. Zašto me pratiš," obratila mu se Katarina.

"Neću ništa pokušati i nisam nikakav luđak koji te prati. Ne moraš

me gađati mobitelom," odgovorio joj je.

"Dobro. Zašto me pratiš?"

Danijel je shvatio da joj odmah mora reći tko je i zašto je došao.

Ionako ne bi imalo smisla izmišljati neku laž, a onda se ponovno

sutra pojaviti pred njom i reći da je lagao.

"Nemoj se bojati. Ja sam ti prijatelj. Zovem se Danijel."

"Ti si moj prijatelj? Ne poznam ni jednog Danijela. Reci mi što hoćeš

jer ću zbilja pozvati policiju, pa njima objašnjavaj čiji si prijatelj."

"Ja sam s tobom otkako si se rodila. Svaki dan sam uz tebe. Znam sve

o tebi. Ne znam znaš li nešto o svijetu izvan ovoga i vjeruješ li u

anđele. Ja sam tvoj anđeo čuvar. Dosad ti se nisam javljao jer nije

bilo potrebno. Sada ti moram reći nešto važno i zato sam došao. Ti si

teško bolesna, imaš vrlo malo vremena u ovom životu. Za tri mjeseca,

a vjerojatno i prije, otići ćeš onamo odakle ja dolazim."

Katarina ga je gledala u nevjerici. U životu nije čula ništa gluplje, ali

prvo što joj je palo na pamet bilo je da je tip potpuno lud.

"Tebe sigurno traže jer si pobjegao iz ludnice, jel' tako? A ako nisi

odbjegli pacijent, ovo ti je zbilja idiotska fora. Ne znam samo jesi li je

smislio sam ih je u pitanju neka oklada."

"Ništa od svega što si rekla nije ni blizu istini. Odgovorio sam ti

iskreno. Ja sam Danijel..."

"Da, da, moj anđeo čuvar koji mi je došao reći da ću umrijeti za tri

mjeseca. Bilo bi najbolje da sad odeš kući ili onamo otkud si pobjegao

Pompea

i da te više nikada ne vidim. Vjeruj mi, ako te vidim u mojoj blizini

prijavit ću te policiji, a kako ne volim kad se ljudi ovako poigravaju sa

mnom prilično sam sigurna da bih te mogla prebiti ako me još

jedanput ovako uzrujaš," odgovorila mu je Katarina prilično

iznenađena reakcijom koju je ovaj neznanac u njoj izazvao.

Nije bila sklona tako agresivnim raspravama s neznancima, no bila je

jako ljuta. Ljuta, jer joj se događalo nešto glupo upravo sada kada joj

treba razdoblje bez gluposti u životu, ali i ljuta zato što je uopće

dopustila da je taj manijak iznervira. Bila je gotovo sigurna da je on

doista odbjegli luđak ili netko koga tek čeka liječenje. Ni u jednom

trenutku nije pomislila da joj možda govori istinu.

"Zaboravljaš neke stvari. Vidjeli smo se nekoliko puta. Sjećaš li se... ja

sam onaj čovjek na stubištu u zgradi tvojega bivšeg dečka. Misliš da

sam slučajno danas bio u istoj trgovini u kojoj si bila i ti? Zašto sam te

upozorio da si pogrešno parkirala? A ako se ne varam, sinoć si me čak

sanjala," rekao je Danijel. "Znam da imaš glavobolje u posljednje

vrijeme. To je zbog tvoje bolesti," dodao je.

Znao je za njezine glavobolje. I sjetila se da je on onaj čudak iz

Darkove zgrade kojeg je kasnije te noći doista sanjala.

Iznenadio ju je.

"Ne budi smiješan. Svi ponekad imaju glavobolje i to što si pogodio

da ih povremeno imam i ja ne znači da si nadnaravno biće. A to što si

me vidio u nekoj zgradi i što smo se sreli u nekoj trgovini može

značiti da me uhodiš. To je zapravo vrlo realna opcija i daleko

logičnija od ove koju mi nudiš."

"Ne radim ovo prvi put. Svima treba neko vrijeme da prihvate ono što

sam im došao reći. Nisam očekivao da će s tobom biti drukčije. Bilo bi

previše jednostavno. Postojanje nekog drugog svijeta nije nešto što se

može lako objasniti, a i nije nešto što ljudi prihvaćaju kao što

prihvaćaju ostale stvari. U svakom ću trenutku biti s tobom i kad god

poželiš sa mnom razgovarati samo me pozovi. Ponekad ću i sam doći

kad osjetim da trebaš podršku, pomoć ili samo razgovor. Oprosti što

Pompea

sam ovako direktan i što nisam izabrao ljepši način da ti sve ovo

kažem."

Zvučao je ozbiljno, ali nije ju uspio uvjeriti.

"Ja i dalje mislim da si ti malo lud. Čak ako je ovo neka fora, jako je

glupa i uopće nije smiješna. Možda si lud, a možda si ovo izveo u

dogovoru s nekim, ne zanima me. Samo želim da nestaneš i da te više

ne vidim."

"Kako god želiš. Već sam ti rekao da mi se javiš ako želiš razgovarati."

"Ok, iako mi nisi baš na vrhu popisa osoba s kojima bih se voljela

sresti... pardon, anđela. Doviđenja!"

Okrenula se i ušla u haustor Preko ramena je bacila još jedan pogled

prema klupama i vidjela da je nastavio sjediti. Zatvorila je vrata i

zaključala ih, a onda sjela na kauč u dnevnoj sobi i počela razmišljati

o svemu što joj je rekao. Nije zvučao kao da se došao s njom

poigravati. Bio je previše ozbiljan za nekoga kome je to bila usputna

sprdačina i podvala, lako mu i dalje nije vjerovala ni jednu riječ, sada

više nije bila sigurna zašto mu ne vjeruje. Zato što doista misli da je

bolesnik ili zato što joj je donio loše vijesti?

Uostalom, ona ne može umrijeti. Ne sada. Prerano je.

"A tko sam ja da se mene pita je li prerano," zapitala se i istodobno

shvatila kako ozbiljno razmišlja o onome što joj je rekao Danijel. Ako

se uopće tako zove.

Iznenadila se što joj je uopće palo na pamet da bi mogla umrijeti, a

istodobno se pitala ima li taj Danijel trunku zdravog razuma. No,

znala je duboko u sebi da nije lud, jer ljudi uvijek znaju kada je neka

loša vijest istinita, koliko god se pretvarali da je sve u redu. Koliko

god se pokušavala praviti kao da kutak njezina uma u kojem se

ugnijezdila ta pomisao ne postoji, nije uspjela zaustaviti misli o

umiranju, ma koliko se trudila. Pojavile bi se na mahove, samo bi joj

proletjele kroz glavu. Nije osjećala da joj je Danijel prijetnja. Bila je

uzrujana i ljuta, ali nije ga se bojala. Dok je s njim razgovarala nije se

pomaknuo ni za milimetar. Sjedio je cijelo vrijeme na istom mjestu,

Pompea

nije čak prebacio nogu preko noge. Glas mu je bio miran, gotovo

ugodan, a govorio je polako, kao da joj doista nastoji krajnje obzirno

priopćiti loše vijesti. Razgovarao je s njom kao netko tko joj je blizak i

jako pazi kako je ne bi povrijedio.

A ipak, tko kaže da se nije pretvarao? Psihopati su u tome jako dobri.

Na početku su vrlo dragi, a kada pridobiju žrtvino povjerenje, pokažu

pravo lice. Kada je počela razmišljati na taj način, već je bila bolje

volje jer je to bio još jedan argument da je Danijel vjerojatno luđak.

Ipak je bilo ljepše vjerovati da je on lud, nego da će ona umrijeti. Opet

se vratila svojem prvom zaključku: on nije normalan.

Koliko god ju je kopkala činjenica da je bilo nešto blago i ugodno u

njegovoj pojavi, nije htjela popustiti. Iako je imala razloga smatrati ga

bezopasnim, zbog jedne je stvari ostala pri svojoj prvoj procjeni. On

je bio neznanac, nikada ga prije nije vidjela. Ne može povjerovati tek

tako nekom strancu, a posebice ne ako joj kaže da će umrijeti.

Strancima se vjeruje ako kažu da su se izgubili ili da ne znaju put do

hotela, a ne ako vam kažu da umirete.

Kao što ljudi obično znaju učiniti u situacijama u kojima bi voljeli da

je onaj bolji odgovor pravi, tako je sada postupila i Katarina. Iako se

nije ubrajala među one koji su prihvaćali jednostavnije rješenje samo

zato što je tako bilo lakše ali ne i ispravno, ovaj put je učinila upravo

to. Danijel je luđak i gotovo! Zaključila je kako se treba nečim

zaokupiti i prestati razmišljati o njemu. Znala je da je to glupo i da joj

neće pomoći, ali nije joj palo napamet ništa pametnije. Ionako će ovo

biti duga noć, pa si može dopustiti malo površnosti.

Istuširala se, legla u krevet i nastavila čitati "Scarpettu" Patricije

Cornwell koju je počela prije dva dana. Mučila se s koncentracijom,

jedva je shvaćala rečenice, a onda je bijesno zaklopila knjigu, bacila je

na pod i ugasila svjetlo.

"Jadnice," izgovorila je naglas, misleći na Danijela.

Čuo ju je, ali je znao kako to ne znači da ga je pozvala na razgovor.

Sjedio je još uvijek na klupi, svjestan da ga prezire. Znao je koliko je

Pompea

teško nekome reći da umire i ponovno je naivno, kao kada je prvi put

nekome došao reći da je kraj, pomislio da će jedanput naučiti kako se

o tim stvarima dragim ljudima govori onako kako treba bez drame,

patetike i loših osjećaja.

Ali, to su stvari koje se ne mogu lako naučiti. Ne mogu ih uvijek

naučiti čak ni anđeli. Kada nasuprot tebi stoji ljudsko biće kojemu

moraš reći da će uskoro umrijeti, tada ne postoji naučena lekcija koja

se može primijeniti. "Umrijet ćeš" izgovaramo kao da izgovaramo

kletvu, kao da nekoga osuđujemo na vječni pakao, a ne na vječni

život. Onome tko umire to će uvijek zvučati tako.

***

Nemirno se vrtjela po krevetu. Teško joj je bilo ignorirati taj razgovor

za koji bi voljela da se uopće nije dogodio. U glavi je prebirala riječi

koje su je u razgovoru s Danijelom najviše uznemirile. Nije mogla

procijeniti je li je više uznemirilo to što joj se netko predstavlja kao

anđeo ili jer joj je rekao da će živjeti još tri mjeseca.

Pomislila je na Darka, pitajući se nije li možda on imao prste u

ovome. Nadala se da je sve to samo ružna i okrutna šala, ali već bi

znala da je tako. Postoje granice čak i kada je riječ o neslanoj šal te su

granice već odavno prijeđene.

Odlučila je da se mora sabrati.

Treba samo prespavati i ujutro će joj biti bolje. Ali, bilo je lakše tako

nešto pomisliti nego učiniti. Bilo je previše uzbuđenja i adrenalina za

jedan dan da bi tek tako zaspala i mimo sanjala do jutra. Osim toga,

nije bila osoba koja je mislila da će drugi dan sve nestati, da će se

život nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Kao da ju je nešto uvijek

tjeralo da u glavi raščisti do kraja s onim što je muči.

"Ok, idem po redu. Što se dogodilo u posljednja 24 sata? Ne drogiram

se, ponekad popijem malo više, ali nisam alkoholičarka, nisam luda,

nemam halucinacije.Ali, ovaj čovjek doista postoji. I zove se Danijel.

Ili već tako nekako, u svakom slučaju mora imati ime," razmišljala je

Pompea

Katarina naglas.

Ni njezina životna stajališta nisu joj išla na ruku. Nije bila od onih

koji misle da ne postoji ništa izvan osjetilnog svijeta. Imala je svoju

viziju onostranosti, mjesta gdje ljudi završe kad odu s ovog svijeta.

Prihvaćala je različite teorije i tumačenja o dušama, o smrti i o onome

što se nakon smrti događa i često je o tome razmišljala i čitala.

Bila je uvjerena da je cijeli univerzum možda malo prevelik da bi

postojao samo za ljude, a isto tako joj je bilo logično da postoji neko

mjesto kamo odlaze ljudi kada napuste ovaj svijet.

Vjerovala je u svijet izvan našega, vjerovala je da nitko ne umire baš

potpuno i zauvijek, vjerovala je u život poslije zemaljskoga. Željela je

vjerovati u to jer joj se to činilo fer prema ljudima. A i nije htjela

vjerovati da jednom kada ispusti posljednji dah više neće ni dušom ni

tijelom biti prisutna baš nigdje. Nije bila sigurna kako se osjeća, iako

je negdje duboko u sebi znala da to što osjeća nije mir i spokoj.

Zagledala se u strop i razmišljala o čudnom razgovoru s Danijelom.

Sjetila se da je kao dijete vjerovala da postoji Zubić-vila i kako je

sanjala da bi jednog dana i ona mogla postati čarobnjak, baš kao Mer-

lin. Uspjela se tome čak i nasmijati, a onda je iznenada pomislila na

svoju baku koja joj je u djetinjstvu često pripovijedala o anđelima.

No, ona anđele sigurno nije zamišljala onakvima kakav je bio Danijel.

Sasvim prigodno pao joj je na pamet i film "Duh" s Demi Moore i

Patrickom Swayzeom.

"Glupa si, to je film," prekorila je samu sebe.

Buljila je u strop pokušavajući se sjetiti Danijelova lica i shvatila da ga

ne bi mogla opisati. Vidjela ga je, ali kao da nije. Slušala ga je,

razgovarala je s njim, ali nije zapamtila njegovo lice. Bilo je nečeg

sablasnog u tome, jer je Katarina kod svake osobe koju bi prvi put

srela najprije zapamtila lice. I prema licu pokušavala je stvoriti prvi

dojam, pokušavala otkriti karakter...

Misli su joj se vratile na razgovor s Danijelom. Bila bi najsretnija da

ga više nikada ne čuje i ne vidi. Ne bi imala ništa protiv ni da je sve

Pompea

ovo bila okrutna šala. Sjedila je i pokušavala odvrtjeti u glavi

posljednja dva dana i naći neku "crnu rupu" u kojoj se stvorio

Danijel. Što je više razmišljala, bila je sve uvjerenija da nije luda, ali

da isto tako nije lud ni Danijel. Luđaci se ponašaju drukčije, barem je

tako mislila. Danijel joj nije radio probleme, ako se izuzme ono što joj

je rekao. Cijelo se vrijeme držao po strani, a i kada bi se susrela s njim

nije bio neugodan ili agresivan.

Sad je već bila na pragu racionalnog razmišljanja, a ne da poput

nezrele glupače stalno ponavlja da je Danijel budala i luđak. Tražila je

njegove pozitivne strane i pronašla ih dosta. Jedino joj se nije

dopadalo to što joj je rekao da će umrijeti. Sve ostalo slučajni susred i

njegovo praćenje nisu joj više izgledali izopačeni kao maloprije.

Uspjela se natjerati da dobro razmisli prije nego što donese pogrešne

zaključke. Ali, to se od Katarine i moglo očekivati.

Nije bila osoba koje će na svaku stvar, ako zazvuči imalo

nevjerojatno, samo odmahnuti rukom. Zapravo, ni na jednu stvar u

životu nije odmahnula rukom, pa tako ni na ovu, koliko god je

izgledala nevjerojatna i sumanuta. Kada je trebala o nečemu

razmisliti odmah bi počela razmišljati, kao i u slučaju s Danijelom. Iz

nekog razloga, ni njoj nije bilo jasno kojeg, počela mu je vjerovati.

Počela je vjerovati da joj je rekao istinu, a da je agresivno reagirala

zato što joj se istina nije svidjela. Pitala se, naravno, i kako sada može

biti tako mirna.

"Kako mogu s takvom lakoćom prihvatiti nešto o čemu bi većina ljudi

razmišljala danima? Jesam li čudakinja? Ali, otkud znam da i drugi

nemaju svoje anđele koji im dolaze reći da su došli po njih? Sumnjam

da sam jedina privilegirana osoba na svijetu kojoj se unaprijed javlja

da će umrijeti. Čime sam to ja zaslužila a baka Enija koja je umrla

prije osam godina nije?" Postavljala je sebi niz pitanja i tražila logično

objašnjenje jer u tom trenutku nitko joj nije mogao pomoći i dati

savjet.

Misli su joj se isprepletale, smrt i život dobili su istu važnost. Više nije

znala što bi mislila o Danijelu.

Pompea

Razmišljala je hoće li ujutro otići liječniku. Hoće li nekome reći? Što

će raditi sljedeća tri mjeseca ili možda manje? Što ako se nakon tri

mjeseca ništa ne dogodi? Nakon nekog vremena nije više mogla

razmišljati, htjela je samo zaspati, čvrsto i bezbrižno, onako kako

spavaju djeca. No, ni snovi više nisu bili sigurno utočište.

***

Sanjala je da hoda obalom neke rijeke i plače. Nikada prije nije

sanjala da plače, ili se barem nije sjećala.

"Katarina," čula je kako netko izgovara njezino ime. Okrenula se i

vidjela ženu koja je u njoj izazvala osjećaj koji je bilo teško definirati,

ali kad bi ga morala opisati rekla bi da se osjećala sigurnom. Gledala

ju je pokušavajući razaznati crte njezina lica, ali nije uspjela. Bila je to

Celesta koja se odlučila uplesti kada je vidjela kako se Danijel muči i

koliko je Katarini teško. Ušetala joj se u san onako kako to anđeli čine

kada žele s nekim u miru razgovarati.

"Plačeš. Zašto?" pitala je Katarinu.

"A zašto me pitaš?"

"Ja sam Danijelova prijateljica. Želim pomoći i tebi i njemu.

Pretpostavljam da plačeš zbog onoga što ti je rekao."

"Ne znam. Valjda plačem zbog svega. Zbog života, smrti, ljubavi,

roditelja, prijatelja, posla koji volim, grada u kojem živim, onoga što

sam postigla, ali i onoga što nikada neću moći učiniti, knjiga koje

nikada neću pročitati, filmova koje nikada neću pogledati, pjesama

koje nikada neću čuti, predivnih ljudi koje nikada neću upoznati... Ne

znam. Zar to nije dovoljno," odgovorila je Katarina.

"Ne bi trebala plakati. Postoje neke druge stvari i neki drugi svjetovi

za koje smo predodređeni. Naša uloga nije samo proživjeti zemaljski

život, nego se i pripremiti za drugi, veći i vječni, u kojem se

pokazujemo onakvima kakvi doista jesmo." "Ne želim još otići. Nisam

završila sa svojim životom ovdje, kako da ga nastavim negdje

Pompea

drugdje?"

"Da nisi spremna Danijel te ne bi posjetio," odgovorila je Celesta i

nestala.

"Ej, jesi još tu? Danijele," viknula je Katarina, a Danijel joj se odmah

javio.

Već je bila budna. Nije ga zazvala u snu, shvatila je to kada je

odgovorio na njezin poziv.

Bilo je tri i pol ujutro. Ustala je, uzela pokrivač i sjela na balkon. Dok

je Zagreb spavao u zagrljaju prozirne maglice a mrak kapao s krovova

Katarina je napokon odlučila da će prestati dramatizirati zbog

situacije u kojoj se našla.

Nikada nije voljela dramatizirati pa neće ni sada, makar bila istina da

će umrijeti. Natočila je čašu vina, zapalila cigaretu i naglas rekla:

"Hoćeš li i ti vina?"

"Ja ne pijem," odgovorio je Danijel, nimalo iznenađen što ga je

pozvala. Sjeo je pored nje.

"Onda vjerojatno niti ne pušiš", rekla je Katarina, kojoj je tek sad palo

na pamet zapitati se kako se Danijel odjedanput našao na njezinu

balkonu. No, ta se činjenica savršeno uklapala u sve neobično što joj

se s njim dogodilo, pa ga nije ništa pitala.

"Nema to veze sa zdravljem. Tamo odakle dolazim nema ni pića ni

cigareta," nasmijao se Danijel u kojem se počela buditi nada da će ga

Katarina konačno prihvatiti.

"Pretpostavljam da me još pokoja cigareta i čaša vina neće ubiti."

"1 meni je jednom bilo ovako kao sada tebi. Pretpostavljao sam da ćeš

me opet zvati. Ostalo je jako mnogo neodgovorenih pitanja, zapravo

pitanja koja nisi postavila a od tebe ih očekujem."

"Kako mogu znati da si ti doista biće s onog svijeta? Imaš li neki

dokaz za to, ili jednostavno očekuješ da ću to prihvatiti samo zato što

ti tako kažeš?"

Pompea

"Kad si bila mala, tata te morao svaki dan voditi na vožnju biciklom.

Mami si prvi put ukrala ruž kad si imala tri godine. Sanjala si da ćeš

postati balerina, ali su ti rekli da si predebela..."

"Nisam bila debela, tražili su kosture za taj balet!"

"Dobro. Htjela si svirati gitaru, ali su te roditelji upisali na violinu.

Htjela si brata ili sestru. Prvi put ti se svidio jedan dečko u trećem

razredu osnovne, zvao se Alen. U srednjoj školi slušala si Bon Ovija,

Mihaela Jacksona, Europe ..."

"Dobro, dobro... Nije ti dosta što si mi došao reći da me praktički više

nema, nego mi još nabijaš na nos tinejdžerske bubice!"

"Ne nabijam ti ništa na nos, tražila si dokaz da te poznajem. Znam još

puno stvari o tebi, ako ovo nije dovoljno..."

"Ne želim gubiti vrijeme na to da mi govoriš o meni jer o sebi znam

sve. Željela bih da mi pomogneš shvatiti kakvo je to mjesto s kojeg

dolaziš i kako će meni biti tamo."

"Samo pitaj...razgovarat ćemo o tome koliko hoćeš. Ne želim da se

bojiš. Došao sam na zemlju sa zadatkom da ti priopćim ono što sam ti

već rekao i da budem uz tebe sljedeća tri mjeseca. Želio bih ti pomoći

da što lakše prihvatiš ono što te čeka i što bezbolnije prijeđeš u moj

svijet."

"To je doista lijepo do tebe, dirnuta sam. Kad si već takva faca, možeš

li malo odgoditi moj dolazak u tvoj svijet, jer je meni ovdje super. Za

početak, imam prijatelje kojima pamtim lica, koji ne razgovaraju sa

mnom kroz zidove i ne pojave se iz vedra neba kad im izgovorim

ime."

Katarina je bila pomalo iznenađena što s njim tako opušteno

razgovara, a prije samo nekoliko sati htjela je pozvati policiju. Kad

god je bila jako sarkastična, značilo je da se podsvjesno brani. Branila

se samo kada se bojala, a noćas se branila od smrti. Kao da je mislila

da će otjerati smrt ako joj pokaže da se ne boji, da joj je svejedno, da

je totalno cool.

Pompea

Koliko god je bila otvorena i prihvaćala mogućnost da život ne

završava u trenutku kada nam srce prestane kucati, nije joj bilo

svejedno. No, bilo joj je savršeno jasno da je jedno razglabati o smrti

uz bocu vina, a potpuno drugo suočiti se s njom. Nije bila spremna za

takve vijesti, ni da je bolesna, a još manje da će umrijeti. No,

iznenadila ju je mirnoća kojom je razgovarala s Danijelom. Unatoč

unutarnjem otporu ideji o umiranju koji nije htjela pokazati iako je

bila pred slomom i raspadom, nije pokazivala paniku, nije

histerizirala, nije pokušala pobjeći.

"Rekao is ad Sam bolesna, ali ja se osjećam potpuno zdravom.

"Primijetila si da često imaš glavobolje? One imaju veze s tvojom

bolešću."

Pokušavala je skupiti mrvice razuma i sjetiti se je li se u posljednje

vrijeme loše osjećala. Nije imala pojma kakva bi to bolest mogla biti.

Svojim glavoboljama nije posvećivala pozornost. Bile su to obične

glavobolje. Ali, kao da to ima neke veze, kao da mora osjetiti da je

bolesna.

"Osjećam se užasno glupo i jako sam uzrujana zato što tebi, praktički

neznancu, moram vjerovati kad mi kažeš da sam smrtno bolesna.

Jasno mi je da ne sanjam, ali me ovo užasno živcira. Nemate li tamo u

tom tvojem svijetu neke mobitele? Mogao si mi poslati MS da dolaziš,

ili samo poruku: 'Ej mila moja, vidimo se za tri mjeseca'. Kako možeš

tek tako upasti u nečiji život i reći nekome da umire?"

"Doista misliš da je moguće takve stvari reći obzirnije? Kako bih to

točno mogao izvesti? Nema jednostavnog načina da se nekomu kaže

kako umire, a prema onome što sam dosad iskusio uvjeren sam da je

ovako najbolje. Pokušavao sam različitim ljudima na razne načine

reći ono što sam im trebao reći. Otvorenost i iskrenost pokazale su se

kao jedini ispravan način. Žao mi je što ne znam priopćiti ljudima

loše vijesti na lijep način, ali one ionako uvijek ostaju loše vijesti,

kako god ih ja izrekao. Uostalom, zar nije svejedno doznati to večeras

ili prekosutra? Ništa se ne bi promijenilo."

Pompea

"Vjerojatno imaš pravo. Ah, za danas mi je dosta razgovora o smrti.

Voljela bih da sada odeš i malo me pustiš na miru. Moram sama

razmisliti o svemu što mi se dogodilo večeras. Jasno ti je, nadam se,

da ti još uvijek ne vjerujem do kraja. A i malo me plaši sve ovo. I ti me

pomalo plašiš. Ne kažem da se panično bojim, ali moraš shvatiti da

mi sve ovo ne djeluje normalno kao tebi, ako si doista anđeo. Pomalo

počinjem vjerovati da jesi, ako ni zbog čega drugoga onda zato što se

pojavljuješ i nestaješ tako da to ne primijetim. Razumiješ što želim

reći? Normalni ljudi pozvone na vrata, pa udu u stan nakon što ih

pustim. Ti se pojavljuješ kao iz neke nevidljive divovske Aladinove

svjetiljke."

"I normalno je da se bojiš. Nemoj se ustručavati bojati se. Pokaži mi

što osjećaš. Strah, prijezir, tugu, radost... Nijedan osjećaj ne treba

prešućivati ili ignorirati."

"Kako izgledaš? Stalno te gledam, ali već u sljedećem trenutku

zaboravim što sam vidjela. Morala bih stalno buljiti u tebe da bih te

mogla opisati."

"Moj pravi izgled vidjet ćeš tek kad te odvedem s ovoga svijeta."

"Hm, nadam se da se neću razočarati."

***

Katarina je odlučila da neko vrijeme neće dolaziti na posao. Otišla je

ujutro k svojoj liječnici, rekla da je kronično umorna i pod stresom te

da treba duži odmor. Liječnica joj je bez problema otvorila bolovanje,

čak se nije potrudila pregledati je.

Nazvala je Nikolu i obavijestila ga da je na bolovanju do daljnjega.

Izvukla se s pričom da se već dulje ne osjeća dobro i kako joj je

liječnica rekla da se za početak mora odmoriti barem mjesec dana.

Nikola je bio prilično iznenađen jer je u proteklih pet godina samo

nekoliko dana bila odsutna zbog prehlade.

"Je li nešto ozbiljno?"

Pompea

"Ma, ne znam... obavit ću neke pretrage i vidjeti što je. Mislim da sam

zapravo samo iscrpljena. Javit ću ti se."

"KO, mala, čuvaj se. Ako nešto trebaš, javi se."

Razmišljala je kako bi Nikola reagirao da mu je rekla istinu. Da mu je

rekla kako joj se javio anđeo čuvar i obavijestio ju da će uskoro

umrijeti. Sigurno bi pomislio da je poludjela, ili da je na nekoj lošoj

drogi koja ju je prilično pukla. Sjetila se Ines. Što će njoj reći? Istinu

ili ne? Ines ju je dovoljno dobro poznavala i sigurno ne bi tek tako

popušila priču da je pod stresom. Vjerojatno ne bi popušila nikakvu

priču, ali nije joj se dalo u tom trenutku smišljati što će joj reći. To je

ipak bilo nešto o čemu je morala dobro razmisliti. Ines je bila

drukčija od nje. Da se Danijel kojim slučajem njoj javio sigurno bi

samo nešto opsovala i više ga ne bi zvala. Zaključila je da su u Inesinu

slučaju obje opcije zapravo besmislene. Laž neće popušiti, a istina će

joj u najmanju ruku zvučati suludo i vjerojatno će Katarini reći da joj

podvaljuje gluposti. Ali, s Ines će se baviti kasnije, nazvat će je da se

vide. Možda najbolje negdje vani, na neutralnom terenu, tako da ne

bude nikakvih scena i drama kojima je Ines bila sklona kada bi čula

neku nevjerojatnu vijest.

Otišla je u knjižnicu. Tamo nije bila mjesecima, iako je redovito

svakog siječnja produžavala člansku iskaznicu. Posljednjih godina

češće je kupovala knjige a rjeđe ih posuđivala. Postala je razmažena

čitateljica kojoj se više nije dalo u krevetu čitati knjige koje je netko

prije nje već držao u ruci. Mrzila je mrvice od bureka i sendviča koje

bi se zavukle između stranica zato što je nekomu knjiga između

ostaloga služila i kao pladanj dok doručkuje. Živcirale su je i mrlje od

kave ili Coca-Cole koje su neuredni ljudi ostavili samo zato što knjiga

nije njihova i nije ih bilo briga hoće li nakon njih nekom drugom

dospjeti u ruke. U knjižnicu je navratila kako bi pronašla literaturu

koja će joj pomoći da odgovori na pitanja koja su je trenutačno

najviše mučila. Čekala ju je cijela polica knjiga o nepoznatim

svjetovima. Izabrala je nekoliko o anđelima, o životu poslije smrti, o

seobi duša...

Pompea

Sjela je za stol i počela listati knjige koje je izabrala. Pronašla je

različita svjedočanstva ljudi koji su tvrdili da su razgovarali sa svojim

anđelima ili da su im se javili. Priče su bile vrlo uvjerljive, a već sama

činjenica da je pronašla mnogo naslova s tom temom govorila joj je

kako to nisu neka "hokus-pokus" lupetanja, nego da se doista radi o

proživljenim iskustvima ljudi koji su točno znali o čemu govore.

Jedna od knjiga sadržavala je priče ljudi koji su tvrdili da su osjetili

prisutnost nečega što ne pripada ovom svijetu, neku višu silu koja im

je u jednom trenutku pomogla, nešto što im je dalo snagu kada im je

bilo teško. Sa svakom novom pričom susretima s anđelima Katarina

je bila sve sigurnija da Danijel nije nikakva halucinacija, da nije luda i

da bi trebala ozbiljno prihvatiti činjenicu da postoji njezin anđeo

čuvar. Posudila je dvije knjige koje je odlučila detaljno proučiti.

Možda je bilo čudno što odgovore traži po knjigama, no nije se

osjećala spremnom da o tome pokuša s nekim razgovarati, s nekim

tko bi joj se nasmijao u lice i rekao da se treba naspavati. Mogla je

naravno o tome razgovarati s Danijelom, no on je bio razlog zbog

kojeg je trebala taj razgovor.

***

"Što se s tobom događa? Ne javljaš se cijeli dan," rekla joj je Ines kad

joj se Katarina napokon javila.

"Obavljala sam neke zaostale poslove. Mislila sam te nazvati kad

završim sa svime."

"Zvučiš čudno. Je li sve Ok?"

"Ma naravno," rekla je Katarina, ali je pogriješila. Malo je zastala

prije nego što je odgovorila, što je za Ines bio znak da nešto ipak nije

u redu.

"Pretpostavljam da ćeš mi reći kad budeš spremna. Stvarno zvučiš

čudno."

"Dođi sutra navečer k meni. I donesi neko vino. Dvije boce."

Pompea

"Znači, sranje je! Ti zbilja misliš da te ne poznajem! Nemoj mi do

sutra umrijeti ili tako nešto!"

"Pa, do sutra ne bih trebala umrijeti. Nije mi takav horoskop."

"Molim? Ti si potpuno popizdila! Što ti je?"

"Doista nije ništa strašno, loše sam volje, to je sve. Vidjet ćemo se

sutra, draga. Hvala što si nazvala."

"Naravno da ćemo se vidjeti. Mislim da bismo se trebale vidjeti već

danas, ali pretpostavljam da ti ta opcija ne odgovara." "Sutra ću biti

bolje volje. Bok, vidimo se!".

"Pusa!"

Katarina je te večeri odlučila ozbiljno razgovarati s Danijelom.

Shvatila je da je u njezin život došao netko ili nešto, ni sama više nije

znala što je to točno, i preokrenuo cijelo njezino postojanje. Ispitat će

detaljno tog malog daveža, jer koliko god je bila sigurna da je Danijel

neka "viša sila", u njoj je postojao mali crv sumnje, "zemaljski" crv

sumnje koji joj nije dopuštao da olako povjeruje nekomu ili nečemu

što nema ama baš nikakve veze sa životom koji živi ostatak svijeta.

Zbog toga je počela razmišljati da ipak ode na liječnički pregled.

Skepsa užasno glupa i dosadna osobina zbog koje su mnogi ljudi

propustili učiniti mnoge stvari u životu ali ne samo on počela ju je

gristi prvi put otkad zna za sebe. Htjela je biti sto posto sigurna, iako

je na neki način bila uvjerena da joj je uistinu došao kraj. Bila je to

stvar instinkta koji nije imao veze s Danijelom. Bila je nepogrešiva u

procjenjivanju sebe, svojega života, svojih osjećaja i svega što je

napravila. Ali uvijek je ostavljala i malo prostora razumu, a tako je

bilo i ovaj put.

Imala je totalnu zbrku u glavi, to joj je bilo savršeno jasno. Iz

trenutka u trenutak mijenjala je teoriju o tome tko je Danijel, postoji

li doista, je li došao po nju ili je došao zbog nečega drugoga.

"Hej, lijepa Katarino! Kako si," javio se Danijel.

"Hej, Danijele. Ne mogu reći 'lijepi' jer ne znam jesi li lijep, ružan ili

Pompea

samo prosječan, što je možda najgore. Pa jako sam dobro, hvala na

pitanju. Vidim da imaš smisla za humor, to volim kod ljudi, a

odnedavno i kod anđela. Daj reci mi gdje si cijeli dan, što radiš po

cijele dane, a naročito me zanima što radiš u one dane kad ne

razgovaraš sa mnom?"

"U svojem sam svijetu, ali stalno pazim na tebe. Vodim računa o tome

trebaš li me."

"A po čemu si zaključio da te sada trebam?"

"Nisam zaključio, javio sam ti se jer mi je tako došlo. Ali, pustit ću te

na miru ako želiš."

"Nemoj. Ionako sam htjela malo s tobom razgovarati jer nisam baš

sigurna da trenutačno od svih svojih prijatelja mogu s nekim

razgovarati o tebi i o onome što si mi rekao."

"Žao mi je što sam ti se prvi put javio u trenutku kada sam ti morao

reći lošu vijest, a i zato što sam ti zakomplicirao sve ostalo.

Razumijem da ne možeš ni s kim o ovome razgovarati,možda ti to ne

bih niti preporučio, barem ne prije nego što dobro razmisliš kome bi

se mogla povjeriti. Vidio sam svakakve reakcije ljudi i znam da to

često zna biti dosta frustrirajuće. Ljudi nisu uvijek spremni prihvatiti

nešto o čemu ništa ne znaju. Ali zato ja mogu u svakom trenutku biti

uz tebe, kad god i koliko god ti treba."

"Jesi li ikada gledao ili čuo za film "Duh"? Edemi Moore, Patrick

Swayze... Znače li ti nešto ta imena?"

"Katarina, ti nisi Edemi Moore..."

"Pa, bogami nisi in it Patrick Swayze, očito! Pitala sam te to jer bi mi

možda tako bilo lakše shvatiti... Valjda shvaćaš da mi nije

jednostavno razumjeti otkud si se pojavio, otkud dolaziš gdje ću ja to

završiti, ako je uopće istina to što mi govoriš. Znaš što, ako je ovo

neka zajebancija, pronaći ću te i neće ti biti ugodno."

"Volio bih da ti mogu reći kako je ovo šala. Draže bi mi bilo da mi sad

opališ dvije pljuske jer ti lažem, ali ja sam doista došao po tebe. Pitaj

Pompea

me sve što želiš, možda će ti moji odgovori pomoći, možda će ti biti

lakše."

"Ići ću k liječniku."

"Ja i očekujem da provjeriš sve što sam ti rekao. Zapravo, čudi me da

to već nisi učinila. Mnogi prije tebe najprije su otišli liječniku. Na

neki način ti se divim, hrabra si."

"Nije to hrabrost, ja samo ne volim komplicirati. Život je u suštini

jednostavan. Možda nije lak, ali jednostavan je, samo što su ljudi

takvi da vole sve zakomplicirati do granice neizdržljivosti, a onda još

imaju obraza žaliti se nakon što su sami sve zagovnali. Možeš ga

živjeti bez zadrške ili ne, i prihvatiti sve njegove prednosti i mane. 1

moraš znati prihvatiti njegov kraj, a ja sam odlučila to naučiti

prihvatiti. Volim život i ako je ovo doista kraj sretna sam s onim što

sam proživjela i želim da i kraj bude sretan. Nije uvijek bilo lijepo, ali

ni za čim ne žalim. Znam za puno poraza, ali i za puno više pobjeda, a

to je na kraju jedino važno. Užasno bi mi smetalo da moram umrijeti

a da istodobno žalim zbog propuštenih prilika. Inače, mrzim sretne

završetke, oduvijek su mi bili nategnuti. Previše su američki, kao da si

luzer ako nešto ne završi hepiendom. Htjela sam te pitati... možeš li ti

čuti samo mene ili čuješ i sve ostalo?"

"Čujem sve."

"Pustit ću nam 'Unchained Melody, a onda idem spavati. Umorna

sam od ovoga, stalno o tome razmišljam i mijenjam mišljenje iz

minute u minutu. Vrijeme koje je prošlo od našeg razgovora posve

me iscrpilo. Imam osjećaj kao da mi je sve jasno, a onda mi u

sljedećem trenutku ništa nije jasno. Malo ti vjerujem, pa ti malo ne

vjerujem. Sve što znam i osjećam govori mi da nisi prikaza. Stvaran

si, ali si istodobno nestvaran. Sve o čemu smo razgovarali zvuči

logično, ali nemam nikakav dokaz da si doista onaj za koga se

predstavljaš. Morat ćeš se još potruditi da bi me uvjerio u ono što

govoriš."

Već sam ti objasnio da nisi prva kojoj sam se javio. Smislit ću način

Pompea

da ti pokažem tko sam, da to vidiš," rekao je Danijel. Pustit ćeš nam

Unchained Melody? Znači li to da ćemo zajedno pogledati i film

'Duh'"?

"Ne, to znači da te kažnjavam jer si rekao da nisam Edemi Moore, a

ona je jako seksi. Volim tu stvar. Znači, ipak znaš za taj film?"

"Da. Gledao sam ga s jednom ženom prije nekoliko godina. I ona ga je

htjela pogledati sa mnom prije nego što umre. Jako mi se sviđa

'Unchained Melody."

"Odlično, voliš glazbu. Ja već godinama na podu slažem soundtrack

svojeg života. Trpam pjesme koje volim i koje su mi u nekom

trenutku jako puno značile. I danas mi znače puno i podsjećaju me na

važne stvari, na događaje, ljude... Pomažu mi da ne zaboravim sve

lijepo i ružno, naročito ružno, jer ružne stvari imam običaj brzo

izbrisati iz pamćenja a nisam sigurna da je to ispravno. Koliko god su

ružne uspomene teške, dobar su podsjetnik na to koliko sam u

međuvremenu napredovala me nisu uspjele slomiti. Sada je pravi

trenutak da tu listu konačno završim. Mogla bi ti se svidjeti. E da, još

jedna stvar. Sutra navečer svakako moraš biti sa mnom, dolazi Ines.

To će biti sjajno iskustvo za tebe."

"A koji je hit soundtracka tvojeg života?"

"Barry White. Nemoj mi samo reći da nemaš pojma tko je to, jer ću

doista biti jako tužna ako mi je sudbina namijenila anđela čuvara koji

nikada nije čuo za Barryja!"

"Sudbina ti nije baš toliki neprijatelj. ‘I'm never never gonna give you

up, I'm never ever gonna stop, not the wayeel about you...'", otpjevao

je Danijel prije nego što joj je poželio laku noć.

***

Rano ujutro odvezla je auto u servis. Nakon što su joj rekli da se vrati

za dva sata, odlučila je otići na kavu. Sjedila je za stolom i igrala se

BlackBerryjem a onda odgovorila na nekoliko mejlova. Uvijek je brzo

Pompea

odgovarala na e-poštu i više nije mogla promijeniti tu često

bespotrebnu naviku jer su se svi poznanici bili naviknuli da će njezin

odgovor stići za nekoliko minuta.

Odložila je BlackBerry i pustila da joj misli odlutaju na događaje od

prošle noći. Izvrtjela je u glavi sve razgovore s Danijelom i sve o čemu

je nakon tih razgovara razmišljanje je mislila isto, ali njezine teorije o

nepoznatom nisu više bile tako uzbudljivo misteriozne kao u danima

dok još nije znala da postoji Danijel. Postala je dio toga nepoznatog,

protagonist koji ne zna teoriju primijeniti u praksi. Odjedanput je

postala glavna glumica u predstavi života o kojoj je nekad sanjala, a

sada kada joj se ta prilika pružila poželjela je da i dalje igra sporednu

ulogu, onu koja ne predviđa susrete s anđelima čuvarima. Ulogu koja

zapravo ne predviđa ništa što nema veze s ovim svijetom.

Uvijek je voljela sama tražiti odgovore i objašnjenja jer je tako

najbolje istraživala život. Uostalom, sama je najbolje znala što treba

učiniti i kako. Ovaj put, prvi put, htjela je suprotno... da joj netko

kaže što treba misliti i raditi. Zazivala je neke nevidljive sile da misle

umjesto nje i odluče umjesto nje... I naravno, da odluka bude

ispravna.

Danijel se približavao terasi na kojoj je sjedila i pila kavu. Ugledala ga

je baš kada je u sebi preklinjući tragala za odgovorom. Raširila je oči

dok je prilazio njezinu stolu.

"Hoćeš dokaz?" pitao ju je.

Šutjela je. Bilo je ljudi oko nje i nije joj bilo ni na kraj pameti

razgovarati s nekim koga samo ona vidi. Pogledala ga je i slegnula

ramenima kao da joj je svejedno, a zapravo je više od ičega u tom

trenutku htjela vidjeti što će učiniti. Ostavila je novac na stolu,

dignula se i napustila kafić. Danijel je hodao pokraj nje.

"Idem po auto. Pronađi me u gradu," rekla mu je tiho, a on je samo

nestao.

Još je neko vrijeme čekala u servisu, a kada je dobila auto zaputila se

u centar. Parkirala je u podzemnoj garaži na Tuškancu i dok se

Pompea

pješice spuštala prema Ilici vidjela je da je Danijel već čeka na uglu.

Skrenula je prema trgu, a Danijel joj se pridružio.

"Na samo nekoliko minuta vidjet ćeš nešto što ljudi inače ne vide. To

je najčvršći dokaz koji ti mogu dati. Ako ti ni to ne bude dovoljno,

onda ćeš morati sama tražiti nešto što će te uvjeriti da sam ono što

tvrdim da jesam i da govorim istinu. Ovo činim prvi put i vjerojatno

to više nikada neću ponoviti," rekao je Danijel i upitao je li spremna.

Kimnula je glavom.

Zamaglilo joj se pred očima te sekundu ili dvije ništa nije vidjela osim

mutne mrlje u koju su se pretvorili ljudi i zgrade oko nje. A onda se

slika razbistrila i imala je što vidjeti...

Blaga, nježna i lijepa bića hodala su oko nje zajedno s ljudima koji su

prolazili kroz njih, između njih, nesvjesni njihove prisutnosti. Ljudi

su se sudarali s njima, a oni se nisu niti pokušavali skloniti s puta.

Ionako nisu smetali, izgledali su poput hologramskih slika. Neki su

lebdjeli nekoliko metara iznad zemlje, neki su stajali u grupicama i

razgovarali, a neki su hodali pokraj osoba kojima su bili dodijeljeni

kao anđeli čuvari. Nekoliko njih sjedilo je po terasama kafića i nešto

su međusobno razgovarali i smijali se, a dvojica ili trojica glupirali su

se po cesti i, kako je izgledalo Katarini, natjecali se tko će prvi

pogoditi broj tramvaja koji dolazi.

Povremeno bi netko mahnuo Danijelu, a on bi odzdravio. Nekoliko

njih obratilo se Katarini pitajući je kako je. Predstavih su se, ah uopće

nije razabrala što joj govore. Ponašali su se kao da se s njom znaju već

jako dugo, a ona je samo stajala i nijemo promatrala što se oko nje

događa. Ugledala je Celestu i u prvi se trenutak nije mogla sjetiti

zašto joj se čini poznata.

"Katarino, dobro došla," rekla joj je, a kada je čula njezin glas sjetila

se da je s njom razgovarala u snu.

"Pokušala sam ti onu večer objasniti što se događa, ah vidim da je

Danijel smislio uvjerljiviji način. To što je učimo nije uobičajeno, no

ponekad moramo napraviti iznimku. Ovo vjerojatno nisi očekivala, ah

Pompea

pomoći će ti da lakše prihvatiš ono što te čeka. Bit će lakše i tebi i

Danijelu. Idem sad, moram još štošta obaviti. Vidimo se," rekla je

Celesta i nekamo odlebdjela.

Katarina nikada u životu nije bila toliko zaprepaštena. Bila je svjesna

da ona jedina vidi ta biča i nastojala je da nitko ne primijeti njezino

zaprepaštenje. Naslonila se na zid kako bi se pribrala i pogledom je

potražila Danijela. Osjetila je olakšanje kada je vidjela da je još pored

nje.

Bio je zadovoljan. Njezin pogled i izraz lica govorili su mu da je

odabrao pravi način kako bi je uvjerio da ništa što joj je rekao nije

izmislio.

"To su anđeli. Poput mene. Oni koji hodaju uz pojedine ljude njihovi

su anđeli čuvari. 1 ja sam tako često hodao pokraj tebe," počeo joj je

objašnjavati, dodavši da je Celesta jedna od iskusnijih i da često

pomaže ostalima.

Prvi put otkad joj se javio Katarina mu nije odgovorila. Ostala je bez

riječi. Dobila je dokaz koji je tražila, no nije očekivala da će biti tako

snažan. Više od ovoga niti može niti ima pravo tražiti. A onda se sve

vratilo na staro. Ilica je opet izgledala obično umorni ljudi tumarali

su po dućanima, pretrčavali cestu bježeći od tramvaja ili nekamo

žurili.

Niz Katarinine obraze potekle su suze jer je shvatila da je vidjela

nešto što vide samo odabrani, ali ponajprije zbog spoznaje da je ipak

istina ono što joj je Danijel rekao. Još malo i ona će biti jedno od tih

nevidljivih bića. Istina je bila njezin životni moto i oduvijek je voljela

iskrenost. Sada ju je rastužila do neizdržive boli. Boli koju nije bilo

moguće otjerati. Boli koju nije bilo moguće izudarati do te mjere da

umre niti je se riješiti na bilo koji drugi način. Ta će bol živjeti koliko i

ona.

Vratila se u garažu. Htjela je otići kući i biti sama sa svojim mislima.

Nekako je doteturala do auta i sjela. Trebalo joj je neko vrijeme da se

sabere. Danijel je sjedio pokraj nje, ali nije pustio ni glasa. Katarina je

Pompea

bila previše uznemirena da bi je samo tako ostavio nakon što joj je

pokazao svijet anđela koji ljudi ne vide i nisu svjesni njegova

postojanja.

Sporije nego inače, u potpunoj tišini, vozila se kroz grad. Bila je

fokusirana na vožnju, potpuno praznog pogleda, i jedva je čekala da

stigne kući. Kad je ušla u stan, zaključala je vrata i zamolila Danijela

da ode jer želi biti sama.

***

Izašla je na balkon i pogledala u nebo, uskoro svoj novi tlom, kao da

pogledom traži buduće susjede koje je maloprije upoznala u Ilici. No,

vidjela je samo ptice koje su omamljene od vrućine tražile spas u

hladovini drveća.

Glave ispražnjene od misli gledala je prostranstvo iznad sebe praznim

pogledom osobe kojoj više ni do čega nije stalo.

Stezalo ju je u grlu i osjećala je kao da će svakog trenutka zaplakati,

ali suze nisu navirale.

Otišla je u kuhinju, otvorila ormarić u kojem je držala omiljene

grickalice i pića te posegnula za bocom vina iako nije imala čemu

nazdraviti, ipak si je natočila jednu čašu, a onda daljinskim uključila

iPod koji je stajao u svojem docku i začula poznati glas Nine Simone

te klavirski početak "Sinnermana".

"Probaj ne zaplesati na ovo," rekla je samoj sebi i počela se gibati u

ritmu pjesme koja joj je bila mnogo draža u originalnoj verziji, a ne u

onoj drugoj, popularnijoj, koja je već nekoliko godina subotom punila

plesne podije.

Tata joj je puštao Ninu Simone još prije nego što je krenula u školu.

Roditelji su joj najčešće puštali ono što su oni slušali a ne što slušaju

njezini vršnjaci. Katarina im je zbog toga bila zahvalna jer je shvatila

da većina djece sluša nešto što se njoj uopće ne sviđa.

Pompea

Mislima se iz djetinjstva vratila u sadašnjost i na ono što joj je Danijel

to poslijepodne pokazao. Anđeli su izgledali kao obični ljudi, ništa

drukčiji od onih koje svaki dan viđamo. Nimalo se nisu uklapali u

vjerovanje da svi imaju krila, kovrčavu kosu, najčešće plavu, i dječje

crte lica. Ona je vidjela tek nekoliko njih s kovrčama, a nijedan nije

imao lice poput dječjega. Svi su se mogli komotno prošvercati kao

ljudska bića pa je Katarina pomislila da je već toliko puta prošla

pokraj anđela a da toga nije bila svjesna.IPod je i dalje radio i sada se

čula pjesma "This is my life". Obožavala je Shirley Bassey, a naročito

tu stvar. Katarini se činilo da svaka riječ i svaki stih zapravo opisuju

njezin život. Jednom je rekla da će jednog dana taj klasik Shirley

Bassey naslijediti Sinatrin "My way" kad ljudima dosadi njime

obilježavati neki završetak ili slaviti trenutak trijumfa. Pjevala je u

kuhinji iz sveg glasa. "Kao da sutra ne postoji," palo joj je na pamet,

no nije znala je li to smiješno ili tužno. Kasnije je shvatila kako joj je u

tom trenutku bilo svejedno.

***

Danijelu je laknulo nakon odluke da Katarini otkrije svijet anđela i

napokon je uvjeri da je sve što joj je rekao istina.

"Dobro si odlučio," priznao je Myst, koji se Danijelu pridružio u šetnji

po Zrinjevcu. "Ovo su trenuci kada mi je žao što nisam živ jer bi sad

trebalo zapaliti jednu debelu i sočnu cigaru koju ljudi čuvaju negdje u

ladici za posebne prigode." Myst je anđeo koji je Danijela među

prvima dočekao na nebu i uz kojega je otkrio da se život ne mjeri

vremenskim razdobljima.

"Aha, sad bi baš dobro došla," složio se Danijel.

"A gdje je Katarina?"

"Otišla je kući. Treba joj vremena da o svemu razmisli. Prije ili poslije

ionako bi i sama shvatila da ne lažem, no htio sam joj olakšati. Sada

se konačno možemo oboje pripremati za njezin odlazak."

"Pa da! Sada više nema razloga za odgađanje."

Pompea

"Ali, moja namjera nije bila što prije sa svime završiti. Zaslužila je da

joj damo vremena da zatvori sva poglavlja svojeg života, a to će joj

možda biti lakše sada kada se oslobodila sumnji, Uostalom, to je

vrijeme ionako njezino i nemamo joj ga pravo oduzeti."

"To govoriš zbog sebe ili zbog nje?"

"Kako to misliš?"

"Daj Danijele, ne izvodi! Što je s tvojim poglavljem koje nisi zatvorio

prije nego što si otišao odavde i zbog kojeg se stalno vraćaš ali ništa

ne poduzimaš?"

"Ovaj put sam tu zbog nje, a ne zbog sebe. Uostalom, vraćam se kad

god mogu. Valjda ću ga jedanput zatvoriti. Zato bih volio da Katarini

damo dovoljno vremena kako bi obavila sve što misli da treba, a ne

da joj ostane teret krivnje kojeg se nikako ne može osloboditi. I kako

to da ti je to pitanje baš sada palo na pamet?"

"Prilično si naivan za anđela ili se samo pretvaraš. Znaš da je najteže

sakriti ono što ne želiš da se zna, ono što ne želiš da drugi vide. Ne ide

ti skrivanje."

***

Stajala je ispred ordinacije, bilo je skoro podne. Ustala je rano, iako je

vrlo loše spavala. Zapravo, gotovo uopće nije spavala. Kada se jučer

vratila iz grada nakon što joj je Danijel pokazao svijet anđela, više nije

izlazila. Nikoga nije zvala, ni s kim nije razgovarala, osim sa samom

sobom. Na početku je samo stajala, bez ijedne misli, potpuno prazne

glave, kao da ničim nije htjela uprljati ono što je vidjela. Do navečer

se uspjela potpuno smiriti i začudo više nije preispitivala jesu li bića

odnosno anđeli koje je vidjela bili tek plod njezine mašte. Dobro ih je

vidjela, nije imalo smisla negirati ono što se jučer dogodilo i ono što

je iskusila pripisivan halucinacijama zbog umora.

Cijelu noć nije mogla prestati misliti o tom čudesnom paralelnom

svijetu koji postoji na zemlji a da to nitko ne primjećuje. Istodobno su

Pompea

joj se miješali različiti osjećaji... Bila je tužna, sretna i ponosna, a za

svaki taj osjećaj imala je dobar razlog. Bila je tužna jer više nije

postojala nikakva sumnja da je Danijel anđeo i da nije lagao kad joj je

najavio skoru smrt, jer anđeli ne lažu. Bila je ponosna jer je vidjela

nešto što rijetki za života imaju priliku vidjeti. Bila je sretna jer je

osjećala da će sve biti u redu. Umrijet će, ali sve će proći dobro.

U jednom je trenutku odustala od odlaska liječnici, ali se

predomislila. Nakon svega što je prošla s Danijelom u samo nekoliko

dana, znala je da odlazak liječniku neće ništa promijeniti, no ipak ju

je zanimalo što joj je.

Nazvala je jednu liječnicu na Rebru koju je upoznala kada je

gostovala u jednoj emisiji na televiziji. Katarina joj se svidjela,

ostavila joj je svoj broj i rekla neka joj se javi ako bude imala nekih

problema ili joj zatreba hitan pregled. Jutros je odlučila prihvatiti

ponudu. Liječnica joj je rekla da dođe odmah i potraži je na odjelu.

Vodila ju je od laboratorija do laboratorija i taj je dan obavila više

pretraga i snimanja negoli cijeli život. Rekli su joj da sutra dođe po

nalaze, ali Katarini se jedna rečenica duboko urezala u pamćenje.

"Vidjet ćemo sutra sve nalaze, ali imate doista lošu krvnu sliku a i

prema onome što ste naveli u našem razgovoru bojim se da je riječ o

simptomima koje ne smijemo ignorirati." Nakon toga liječnica je

dodala "Ne mora biti ništa opasno, sutra ćemo znati o čemu se radi.

Možda ćete morati obaviti neke dodatne pretrage kako bismo bili

sigurni."

Znala je da je beznadno, ali što joj je trebala reći. Možda: "Ma,

nemojte se uopće truditi, ionako ću uskoro umrijeti. Znam, rekao mi

je Danijel. On je, znate, moj anđeo."

Katarina je ušla u auto i odvezla se na Jarun. Šetala je pokraj jezera i

plakala. Plakala je drugi put u nekoliko dana ako računa plakanje u

snu, iako inače nije baš plačljivica. Zadnji put je plakala kada ju je

nazvao Petar, jedan od njezinih bivših, i rekao da je već dva mjeseca u

vezi s drugom djevojkom pa je pomislio kako bi bilo fer da joj to kaže.

Bilo je to prije četiri godine.

Pompea

Sabrala se nakon pola sata i odlučila da od svojih malo preostalih

dana neće raditi dramu i cirkus. Neće nikome reći zap Danijela,

možda samo Ines, ali to će odlučiti večeras kada se nadu. Roditeljima

neće reći, čak nije sigurna hoće li im reći da je bila kod liječnice. Bila

je njihovo jedino dijete i značila im više od ičega u životu. Bili su silno

nesretni kada se prije pet godina odselila od njih. Nikako nisu mogli

shvatiti zašto je unajmila stan kad ima svoju sobu u roditeljskom

domu. Govorili su joj da je to bacanje novca, ali Katarina je znala da

nije u pitanju novac. Bila im je najveća radost i uporno su je

pokušavali nagovoriti da ipak ostane živjeti s njima barem još neko

vrijeme. No, Katarina je htjela samostalnost, htjela je živjeti sama.

Nije to imalo nikakve veze s roditeljima, voljela ih je najviše na

svijetu, ali privlačila ju je sloboda, mogućnost da sama odlučuje o

svemu pa čak i o najmanjim sitnicama, primjerice hoće li večerati u

šest ili u osam.

Poput većine roditelja, i njezini su se voljeli petljati u kćerin ljubavni

život. Nisu doduše bili agresivni, ali bilo joj je naporno već i to što su

htjeli s njom razgovarati o njezinim vezama. Za početak, nikako nisu

shvaćali zašto ne može u vezi ostati duže od godinu ili dvije, kao da je

to ovisilo samo o njoj.

Katarina nije s njima voljela dijeliti intimu. Naime, bili su ljudi koji

su u nekim stvarima ostali u dobu u kojem su odrastali. Nisu

razumjeli da se mnogo toga promijenilo i da nije jednostavno naći

pravu ljubav kao što je to bilo za njih dvoje. Majka je u pitanjima

ljubavi bila staromodna i sve je njezine veze uspoređivala sa svojim

brakom. Za razliku od Katarine koja je u muškarcima uglavnom

tražila nove izazove i spoznaje, njezina je majka smatrala da pravi

muškarac ženi mora pružiti miran i stabilan život te uvijek biti uz nju.

Nije razumjela žene kojima je ponekad odgovaralo da budu same, bez

muškarca. Katarina je mrzila s mamom razgovarati o tim stvarima jer

je njezine mladiće uspoređivala s Katarininim tatom, kojeg je

obiteljski život potpuno ispunjavao. Imale su potpuno različita

stajališta tome i bilo je besmisleno prepirati se koja ima pravo.

Pompea

"Čudno mi je da prođe i po godinu dana, a da nisi upoznala nikoga

tko ti se sviđa. Kad netko toliko dugo traži dobrog dečka, bilo bi

normalno da ga i nade. Ali, ti uvijek naletiš na one koji te ne

zaslužuju. Previše si pametna i previše si toga postigla da bi dopustila

da ti u život uđe netko tko će te samo povrijediti ili koga ćeš se

jednom jedva sjećati," govorila bi joj majka, a Katarini se nije dalo

raspravljati o vlastitim krivim procjenama. Nije joj imala hrabrosti

reći da je ona sama sebi dovoljna, čak i da uopće ne nađe nekoga s

kim bi bila spremna provesti život. Ili barem veći dio života. Mama bi

takve tvrdnje smatrala prkosom i djetinjastom željom da bude

drukčija od ostalih, a ne kao izraz njezina slobodnog i neustrašivog

duha kojemu samoća nije negativna stvar.

Bilo joj je žao što im nikada nije mogla objasniti da se mnogi cijelog

života jako trude kako bi postigli njoj urođenu opuštenost. To nije

bila opuštenost koja je naginjala neozbiljnosti, nego ona vrsta koja joj

je omogućila da se u svakom trenutku može osloniti na sebe i da joj

za mnoge stvari nije trebao nitko osim nje same. Smatrala je to

možda i najvećim životnim darom, a s mamom i tatom nije mogla

podijeliti takva razmišljanja. Ne bi tako nešto razumjeli. Oni su za nju

bili najdivniji roditelji na svijetu, ali odrasli su i odgajani u neko

drugo doba i ne razumiju njezina stajališta. Kada bi joj mama

govorila takve stvari, nije to bilo predbacivanje, nego briga za kćer

potaknuta najdubljim majčinskim osjećajima.

Katarina se bojala da bi joj život postao nemoguć kad bi znali da je

bolesna. Ionako su se uvijek prema njoj postavljali pretjerano

zaštitnički, što joj nije bilo teško razumjeti, ali ponekad je znalo biti

naporno. Razmišljala je o tome je li nepravilno uskratiti im

mogućnost da se oproste s njom. Ponekad su joj dosađivali sa svojom

roditeljskom pažnjom, možda i neprimjerenom njezinim godinama,

ali mnogi su roditelji takvi. Bezgranično ih je voljela sa svim njihovim

lijepim i napornim osobinama i bila im je zahvalna za sve što su joj

pružili kako bi se razvila u osobu kakva je postala.

Sjedila je na barunskom šljunku, vlažnom od sinoćnje magle i pušila.

Pompea

"Barryjeva 'Let the music play glavna je stvar na soundtracku. Ali,

dobro si otpjevao sinoć 'Never gonna give you up'," pohvalila je

Danijela.

"Zašto je to pjesma tvojeg života?"

" U toj pjesmi zakvačila sam se za jednu stvar, a to je kad Barry kaže

da samo želi 'otplesati noć', ispratiti je plesom, kako god. Dance the

night away. Prepoznala sam se u tom stihu jer noć je prilično

obilježila moj kreativni dio života. Ta me pjesma svaki put nadahne,

uvjeri me kako ne postoji ništa što je za mene nemoguće. Uopće je ne

doživljavam kao ljubavnu."

"Neobično mi je da mi netko govori o sebi kroz pjesme. Misliš li da

ćeš mi tako reći sve o sebi?"

"Pa, 0 ljudima možeš dosta doznati ako znaš što vole čitati, kakvu

glazbu vole slušati, kakve filmove vole gledati... To je ponekad

dovoljno da shvatiš tko su i kakvi su."

"Da te ne znam i da si mi pustila tu pjesmu, ne bih uspio stvoriti

nikakvo mišljenje o tebi. Iako, sviđa mi se razlog zbog kojeg je tako

voliš."

"Naravno da ne bi. Što možeš zaključiti iz jedne pjesme? Ona je samo

mah dio priče o meni i s njom ti počinjem pričati. Čut ćeš ih još

puno."

"Jedva čekam čuti i ostale i zašto su ti važne. Ovaj... bila si danas kod

liječnice. Jesi li sada sto posto sigurna ili ćeš čekati nalaze?"

"Otići ću sutra skupiti te papire. Valjda. Ne da mi se sad tome

razgovarati. Radije mi reci kamo ćeš me odvesti, kakvo je to mjesto?"

"Neće ti biti loše, lijepo je kod nas. Srest ćeš ljude koje poznaješ. Ima

nas mnogo. Nakon nekog vremena neću ti više trebati. Bit će ti čudno

na početku, ali ne moraš se bojati."

"Hoće li me boljeti?"

"Ne. Sve će biti u redu. Zaspat ćeš, a kad se probudiš naći ćeš se medu

nama. I to će biti sve. Malo ćeš se prilagođavati, a onda ćeš kao i mi

Pompea

ostali dobiti zadaću da budeš anđeo čuvar nekomu do koga ti je

stalo."

"Čovječe, nisam mirovinu ni ovdje dočekala, a sad ispada da neću

uopće prestati raditi."

Danijelu je bilo drago što je Katarina konačno uspjela naći inspiraciju

za humor u cijeloj priči. Previše se često suočavao s očajem ljudi kad

bi im rekao da je došao po njih. I bio je ponosan što je svojoj štićenici

pomogao shvatiti da ono što je čeka nije tragično i da nema razloga za

strah.

Njezina bol nije pobijedila želju da pokuša shvatiti što je pred njom i

kako će se s time nositi. Divio se njezinu dostojanstvu i tomu što se

uspjela othrvati depresiji i melankoliji za razliku od većine kad bi im

rekao da je došao po njih.

Katarina mu je zbog toga postala draža od svih s kojima se dosad sreo

u "karijeri" anđela čuvara. Mislio je da nikada neće upoznati osobu

koja će čak i s malom dozom humora prihvatiti svoju situaciju. Sjetio

se sebe kada ga je Laura, njegov anđeo čuvar, obavijestila da je došla

po njega. Nije to podnio muški. Obuzela ga je panika, vrlo malo mu je

nedostajalo da se baci kroz prozor, toliko je bio izvan sebe. Laura je s

njim prvu noć morala razgovarati satima, ali čak ni tada nije mogao

prihvatiti da mu se život bliži kraju. Danima su trajali razgovori

između njega i Laure, koja se prilično trudila kako bi mu objasnila da

odlazak na drugi svijet ne znači konačni kraj.

"Shvati to kao da se seliš u neki drugi kvart," rekla mu je Laura i ta

najbanalnija rečenica bila je ključna da Danijel prihvati kako mora

otići i privremeno napustiti one koje voli i koji vole njega.

Let the music play just wanna dance the night away

Here, right here, right here is where I'm gonna stay

All night long

Let the music play on

Just until I feel this misery is gone

Pompea

Movin', kickin', groovin', keep the music strong...

Let the music play...

Barry White

***

Fakultet je upisala samo zbog francuskoga. Voljela je taj jezik. Još

dok nije bila sasvim svjesna svojih snova, želja i mogućnosti, htjela je

poslije faksa predavati francuski i prevoditi knjige. No, stvari su već

na početku krenule u potpuno drugom smjeru.

Studenti i profesori na francuskoj katedri stalno su organizirali

nekakve događaje — od večeri francuskih šansona do kratkih

predstava na francuskome. Osim što su na taj način proširivah svoje

znanje jezika, studentima je to bila i prigoda da se pobliže upoznaju s

francuskom kulturom. Katarini su se jako svidjele te večeri koje je

provodila s kolegama poslije predavanja i redovito je sudjelovala sa

svojim idejama. Jedne večeri jedan od profesora predložio je da

pripreme predstavu na francuskome za koju će sami napisati scenarij.

Budući da se nitko nije bavio pisanjem, nije bilo zainteresiranih.

Katarina se javila, iako nije bila posve sigurna hoće li to moći

napraviti. No, nije imala što izgubiti. Ako se nikome ne bude svidjela

njezina umotvorina, napravit će predstavu prema Moliereu ili nekom

drugom francuskom piscu, kao što su inače radili. A ako im se svidi

Katarinina priča, možda će to biti prilika da pokuša raditi nešto drugo

umjesto profesorskog posla.

Bacila se na posao iste večeri. Mislila je da će riječi same početi

navirati onog trenutka kada sjedne za kompjutor. No, nikakva

pametna ideja nije joj padala na pamet, pa je dva sata mozgala o temi

predstave... da li da bude ljubavna, politička ili kriminalistička. Tek je

Pompea

tada shvatila u što se uvalila, bilo joj je jasno zašto su ostali bili

suzdržani kada je profesor predložio da se okušaju u pisanju. Rijetki

među onima koji čitaju knjige razmišljaju koliko vremena treba da bi

se napisalo nešto što će se ljudima svidjeti te koliko je mašte i vještine

potrebno za pripovijest, a kamoli za roman. Katarini je to postalo

jasno tek sada kada je sama pokušala smisliti originalnu priču.

Kao što je često činila kad bi joj trebala inspiracija, pustila je glazbu.

Samo je uključila play listu u kompjutoru, opustila se i prepustila

maštanju. Prisjetila se stvari koje su do tada radili i zaključila da

nitko od nje neće očekivati da napiše nešto Shakespeareova ranga.

Sve što su do tada radili bilo je jednostavno i blisko većini ljudi koje je

znala. Već je bila zadovoljna jer je izbor suzila na svakodnevne teme,

odnosno na svakodnevni život. Prebirala je po svojem životu, životu

svojih prijatelja, roditelja i poznanika, i njezina priča kojoj je dala

naslov "Jedan dan u životu" počela je pomalo dobivati konture.

Laknulo joj je kad je procijenila da će joj za pisanje biti dovoljno

nekoliko dana.

Baš u tom trenutku Barry White je zapjevao "Let the music play" i

ona mu se pridružila prepustivši se zaraznom plesnom ritmu. Vratila

je pjesmu na početak i gledajući se u zrcalo izgovarala početne

stihove, one koji zvuče kao da Barry s nekim razgovara. Oponašala ga

je i osjećala se opušteno, sretno. Barry White joj je tako postao prvi

izbor kad god joj je trebala kreativna inspiracija. Nije znala što ju je

pritom više inspiriralo — savršene pjesme ili njegov coolerski glas.

Kako god bilo, Barry je za nju bio nenadmašan.

Naravno, ideju za priču sjajno su prihvatili ostali kolege te su joj

pomogli u kreiranju pojedinih likova. Predstavu su izveli nakon

nekoliko mjeseci kada su im u goste došli profesori iz Francuske. Bila

je to sjajna večer, predstava je bila izvrsna i igrali su je još nekoliko

puta prije nego što su diplomirali i svatko otišao svojim putem.

Katarina je u međuvremenu piskarala još koješta, bilo je tu nekoliko

priča koje su adaptirali za predstave i Katarini se sve više sviđala

ideja da se počne profesionalno baviti pisanjem.

Pompea

***

"Bok, draga," uzviknula je Ines kad se pojavila na vratima Katarinina

stana. U rukama je, kao što je i obećala, držala dvije boce omiljenog

Katarinina vina koje je ona slučajno otkrila na policama u Mercatoru.

"Hej, stigla si! Upadaj!"

Katarina je u stanu osjetila Danijelovu prisutnost i prije nego što joj

se javio i rekao kako ne može dočekati da vidi reakciju njezine

prijateljice kada joj ispriča što joj se sve dogodilo u samo tri dana.

Katarinino neobično iskustvo bilo je tako snažno i emotivno da ga je

morala podijeliti s nekim tko joj je oduvijek bio važan u životu.

Morala se emotivno isprazniti, trebao joj je netko pred kim će se moći

rasplakati, smijati ili lupati glavom o zid. Ines joj je bila najbolja

prijateljica i zato je bila sasvim logičan izbor, iako nije bila osoba od

koje bi se očekivalo da shvati ono što joj je Katarina odlučila povjeriti.

Njoj je bilo potpuno strano sve što se nije moglo opipati, omirisati,

osjetiti, šutnuti nogom ili odgurnuti rukom. Ines je bila

materijalistima, nije shvaćala zašto se Katarina voli noću voziti autom

i u mraku otkrivati nepoznate ulice u Dubravi, Vrapčju ili Prečkom.

"Zašto ne odeš u kino, ne napiješ se ili ne skupiš nekog frajera i

dovedeš ga doma," često ju je znala pitati.

Od Ines je takve prijedloge mogla i očekivati, meditacijska noćna

vožnja autom za nju je bila najblaže rečeno glupa.

Katarina je iz hladnjaka izvadila nekoliko vrsta narezanog sira i

istresla bademe u zdjelicu, dok je Ines tražila čaše za vino. Usput je,

držeći zapaljenu cigaretu u ustima, govorila o "onim svojim

kretenima s posla" koji ne znaju ništa obaviti kako treba, pa uvijek

ona mora uskakati i spašavati situaciju. Ines je radila u Gradskom

uredu za kulturu kamo je došla puna entuzijazma, uvjerena da će

uspjeti promijeniti neke stvari. Kad je shvatila da od toga neće biti

ništa i da Ured za kulturu nije cijepljen protiv afera i podmetanja,

iako je u to vjerovala poput modernog Don Quixote samo zato što je u

Pompea

njegovu nazivu stajala riječ 'kultura', svi su joj išli na živce i shvatila je

da i među kulturnjacima ima kretena, bez navodnika.

"Morat ću hitno naći novi posao. Razmišljala sam o nekom kazalištu,

čini mi se da bi Komedija mogla biti u redu, ili Kerempuh. Ekipa je

dobra, valjda bih se uklopila," rekla je Ines.

"Pa jesi li se raspitala, znaš li koga tamo?"

"Znam, zvala sam ih danas i dogovorila neke neobvezne kave, pa ću

vidjeti. Nego, što je s tobom? Zabrinula si me jučer, nisam naviknuta

da imaš drame u životu, obično sam ja ta koja histerizira."

"Bila sam na pretragama na Rebru. Sutra ću dobiti konačne rezultate,

ali otkrili su da mi je krvna slika katastrofalna i da imam još neke

gadne simptome."

"Isuse Kriste! Sirotice moja, sigurno se bojiš?"

"Da i ne! Ne znam točno o čemu se radi, nisu mi rekli da je posve

bezopasno, ali ni da je opasno. No, ima još nešto što ti želim reći i

molim te da me poslušaš bez prekidanja."

"Imaš vijest veću od toga da si možda teško bolesna? I šutiš već dva

dana? Ponekad te zbilja ne razumijem. Ajde, govori, neću te

prekidati, natočit ću još jednu čašu, hoćeš i ti?"

"Može."

Dok je Katarina polako pripovijedala o svemu što joj se dogodilo

posljednjih nekoliko dana, Ines ju je gledala u nevjerici, toliko

zaprepaštena da je nije niti pokušala prekinuti. Na početku se

ozbiljno zabrinula da je Katarina potpuno poludjela, da se upetljala u

neku sotonističku sektu i skrenula pameću. Ali, kako je priča

napredovala, nevjerica je popuštala.

Katarina je zvučala uvjerljivo, pa iako je Ines najprije pomislila da joj

treba psihijatrijska pomoć, željela je vjerovati prijateljici. Oduvijek joj

je vjerovala i znala je da nije od onih osoba koje će jednog dana

završiti na psihijatriji jer razgovaraju s bićima koja nisu s ovog

svijeta.

Pompea

Dok je Katarina govorila, Danijel je slušao i pokušavao dokučiti što

Ines misli. Bilo mu je zabavno gledati grimase na njezinu licu, kako

širom otvara oči, nervozno uvlači dim cigarete, toči još vina... A kada

je Katarina završila, samo je rekla:

"Jednostavno ne mogu vjerovati."

Katarina je nekoliko trenutaka šutjela, a onda konačno izgovorila:

"Znam da je nekomu poput tebe teško povjerovati da je tako nešto

moguće. I meni je trebalo neko vrijeme da shvatim što se događa."

"Je U taj Danijel ovdje?"

"Da, cijelo je vrijeme s nama. Misliš li da sam luda?"

"Ma nisi luda. Samo... sve to skupa zvuči malo suludo. Ne znam što

bih mislila i rekla. Dovoljno te dobro poznajem da znam kako nećeš

povjerovati u neke budalaštine, no ovo što si mi ispričala ne zvuči mi

kao budalaština. Uvijek sam ti vjerovala, vjerovala u tvoj zdrav

razum. A opet, znaš da nisam osoba koja vjeruje u nadnaravne stvari i

zato mi je sve to malo teško prihvatiti. Ne tvrdim da umišljaš, mislim

da stvarno nešto postoji, ali užasno sam rezervirana u vezi s tim

stvarima. Pa ja čak ne mogu razumjeti gatanje iz šalice za kavu i

Dosjee X!"

"Postoji nešto u meni što mi je pomoglo da to prihvatim. Neka čudna

energija, osjećaj da sam sigurna i da je to nešto što se mora dogoditi.

Ne mogu objasniti, jednostavno imam osjećaj da je sve stvarno i jest

stvarno. Imam dvije mogućnosti: ili prihvatiti ili potpuno poludjeti od

toga i izludjeti sve oko sebe, a na kraju ću doista otići za tri mjeseca i

svi će me pamtiti kao luđakinju. Uvijek sam vjerovala da postoji ono

nešto, neka viša sila, ali nikada o tome nisam pretjerano razmišljala. I

znaš što? Osjećam se potpuno normalno, kao da je to nešto za što

znam od ranije i samo je bilo pitanje vremena kada će mi se

dogoditi."

Šutjele su neko vrijeme, svaka zabavljena svojim mislima o višim

silama. Šutio je i Danijel, iako je u tom trenutku silno želio

razgovarati s Katarinom. Nije ga iznenadila Inesina reakcija, bilo bi

Pompea

previše očekivati da bez pogovora prihvati kako postoje anđeli čuvari

i da se javljaju onima o kojima se brinu i bdiju nad njima. Bojao se da

će pomisliti da joj je prijateljica skrenula s uma, no tješilo ga je što su

njezino povjerenje i ljubav prema Katarini bili dovoljno jaki da čak i

nju, iako je gajila skepsu prema nadnaravnome, natjeraju da otvori

um nečemu što joj je oduvijek bilo strano.

"Pa hoćeš li sutra otići liječnici vidjeti što ti je," upitala je Ines nakon

nekoliko minuta šutnje.

"Već sam odlučila da ću ići, iako mi to neće biti prva stvar koju ču

sutra učiniti. To mi izgleda kao da idem kod nekoga provjeriti nešto

što znam već neko vrijeme. Čudno mi je to. Bolesni ljudi obično

obilaze gomilu liječnika u nadi da će im jedan reći ono što žele čuti da

nisu bolesni i da će sve biti dobro. A ja? Sasvim mi je svejedno hoću li

dobiti potvrdu za ono što ionako već znam. Što bi ti učinila na mojem

mjestu?"

"Nemam pojma, ne mogu zamisliti da moram o nečemu takvom

odlučivati i divim ti se jer o tome govoriš kao o nečemu posve

normalnom. Neću ti reći što da radiš, odluči sama, a i čini mi se da si

već odlučila. Što Danijel kaže na to? Je li on sada tu?"

"Naravno da sam tu," oglasio se Danijel, no čula ga je samo Katarina.

Nakon toga Katarina je Ines prenosila što je govorio Danijel.

"Imam li ja svojeg anđela čuvara," upitala ga je Ines.

"Kaže da imaš," prenijela joj je Katarina odgovor.

"Reci mu da ga ne želim upoznati još sto godina!"

Ines nije znala što bi mislila. Katarina je pred njom razgovarala s

nekim koga ona ne vidi, a ipak joj je izgledalo posve stvarno.

Razgovarala je s tim nekim, tko god on bio, ako se to uopće moglo

nazvati razgovorom, a njoj ništa od toga nije izgledalo lažno.

"Ne znam što bih ti rekla. Inače ne vjerujem u ovakve stvari, ali doista

sam zbunjena. Previše je stvarno i to me zbunjuje,"

Rijetki su bili trenuci kada bi Ines ostala bez riječi, a ovo je bio jedan

Pompea

od njih.

"Oprosti mi, molim te," rekla je nakon duge šutnje, a glas joj

podrhtavao na rubu plača.

"Što ti je?"

"Razgovaramo već jedan sat, a tek sad mi je postalo jasno da ću ostati

bez najbolje prijateljice. Ne mogu zamisliti da će doći dan kada te više

neću moći nazvati. Samo sam tebi povjeravala neke stvari, ti si mi kao

sestra. Možda sam ponekad naporna, ali nadam se da znaš koliko te

volim."

"Ma naravno, ludice!"

"Nije fer da moraš otići tako brzo. Ne znam jesi li svjesna koliko mi

značiš. Nikada te se ne bih odrekla, pa da ne znam što učiniš.

Nepravedno je što te više neće biti, a ostat će neki za koje bi stvarno

bilo bolje da ih nema."

"Ines..rekla je Katarina i zagrlila je.

"Molim?"

"Ne bojim se. Žao mi je što sam došla do kraja puta i mogla bih zbog

toga bez prestanka plakati, ali ne želim otići u suzama. Gledaj na ovo

kao da idem u izvidnicu, da ti mogu javiti kako je tamo, da znaš što te

očekuje kad dođe tvoje vrijeme da mi se pridružiš. Samo, ti ćeš tada

biti stara baba, a ja bez ijedne bore na licu."

"Luđakinjo!"

"Znaš, sve u životu ima i lijepu stranu, koliko god bilo ružno i tužno."

Ines se odmaknula, pogledala Katarinu u oči i rekla: "Rocky Balboa!

Gdje ti je taj CD?!"

Našle su glazbu iz "Rockyja" i pustile "Gonna Fly Now", a onda

imitirale Sylvestera Stallonea u sceni u kojoj uzdignutih ruku trči na

vrh stepenica dok se iza njega vidi Philadelphia. Još od srednje škole

tu bi skladbu slušale kada god im je trebao poticaj da skrenu misli s

tužnih stvari.

Pompea

Čvrsto su se zagrlile i čas se smijale a čas plakale sve do kraja pjesme.

Danijel ih je promatrao i ponovno pomislio kako je nepošteno da je

tako brzo došao red na Katarinu. Oni koji toliko vole život ne bi smjeli

rano umrijeti. Ali, pravila su postavljena davno prije nego što je on

postao anđeo i nije ih mogao mijenjati.

Ines je oko ponoći otišla kući.

"Nisam ti bila od neke velike pomoći večeras," rekla je opraštajući se

na vratima od Katarine.

"To ti samo misliš. Bila mi je ovo sjajna večer, a povjerila sam ti se ne

zato što sam od tebe očekivala da mi kažeš što trebam činiti, nego

zato što mi je bilo potrebno nekomu tko mi toliko znači reći što mi se

dogodilo. Mislim da će i meni i tebi trebati još neko vrijeme da

shvatimo što sve ovo znači."

"Jako te volim. Nemoj to zaboraviti kad odeš. Pozdravi Danijela.

Čujemo se sutra."

Kada je zatvorila vrata Katarina je sjela na kauč pored Danijela koji je

bio zadovoljan što je večer s Ines prošla bolje negoli je očekivao.

Rekao je to Katarini.

"Ines i ja u mnogo čemu se razlikujemo, ali ima jedna stvar o kojoj

obje isto mislimo. U životu nam se ponekad događaju stvari koje ne

možemo kontrolirati i kod Ines je to uvjerenje duboko usađeno."

Još su neko vrijeme razgovarali o tome kako je protekla večer dok

Danijel nije primijetio koliko je Katarina iscrpljena i rekao:

"Mislim da bismo oboje trebali na spavanje. Laku noć."

***

Sjedila je u dnevnoj sobi, pila kavu i pušila. Razmišljala je bi li otišla u

bolnicu po rezultate pretraga, no zaključila je da bi to bilo

bespotrebno gubljenje dragocjenog vremena. Odlučila je liječnicu

trajno skinuti s popisa obveza i zaboraviti da je bila kod nje. Umjesto

toga spremila se i uputila u obližnji šoping centar. Tamo se nalazio

Pompea

jedini dućan s ponudom kupki i šampona ekskluzivne marke koje je

prvi put kupila kad je bila u Londonu. Usput je planirala otići u

knjižaru i baciti pogled na nove naslove. Sjetila se kako je neku večer

plakala jer joj je ostalo premalo vremena za sve što je htjela pročitati.

Živjela je u blizini, pa je odlučila poći pješice, a ako bude htjela u grad

vratit će se po auto.

"Ideš sa mnom u šoping?" upitala je svojeg anđeoskog pratitelja.

"Može, samo ti neću moći ništa kupiti!"

"Samo nastavljaš tradiciju muškaraca u mojem životu najljepše sam

stvari kupila sama sebi."

Bili su sad već u fazi kada su se povremeno mogli šaliti, nije više bilo

početne napetosti kada Katarina nije znala što bi ga pitala niti je bila

potpuno svjesna što se događa. Ipak, ona je prešutnim dogovorom

između njih dvoje dobila privilegij da počne sa šalom, što je Danijelu

odgovaralo jer nije bio siguran kada je raspoložena za zabavu. Bilo

mu je samo važno da smireno dočeka dan kada će joj reći da mora

otići.

Danijel ju je na semaforima zafrkavao kako on ne mora čekati zeleno

i vikao joj s druge strane ceste da je već prešao zebru i da bi se mogla

malo požuriti. Katarini se nekoliko puta omaknuo glasan smijeh, no

nije se više brinula što će reći ljudi oko nje. Bila je vesela i htjela je

ostati vesela. Što god da se dogodi i kako god da završi njezina priča,

htjela je otići nasmijana.

Kad su došli do posljednjeg semafora izazvala ga je da se utrkuju do

ulaza u centar, kao da joj je on stari prijatelj s kojim odavno izvodi

djetinjarije na ulici. Danijel je i ovaj put bio brži i kada je ušla zatekla

ga je kako njuška parfeme i testere u parfumeriji. Prasnula je u glasan

smijeh, a Danijel je bio ponosan što ju je uspio zabaviti i pokazati da

anđeli nisu samo glasnici loših vijesti. Motao se po dućanima i

promatrao kako ljudi kupuju i isprobavaju odjeću. Dok je živio,

Danijel nije volio gubiti previše vremena kupujući, uvijek je točno

znao što želi nabaviti i gdje. Kod njega nije bilo uzbuđenja kao kod

Pompea

Katarine koja je gotovo vrištala od sreće svaki put kada bi

neočekivano vidjela neki komad odjeće koji joj se svidio.

Ipak, nisu se dugo zadržali u šopingu, što je Danijela malo razočaralo

jer je uživao u Katarininu veselju tijekom kupnje. No, obećala mu je

da će zajedno kupovati barem još jedanput prije nego što je odvede u

svoj svijet. Sada je imala druge planove. Otišla je u stan i ostavila

stvari koje je kupila, a zatim se zaputila prema autu.

"Danijele, jesi tu?"

"Jesam, evo sjedim pored tebe."

"Idemo malo do nasipa, moram ti pokazati gdje volim džogirati.

Nisam često trčala posljednjih dana, ali kad imam vremena uvijek

odem tamo. A lijepo je i prošetati se."

Ubacila je CD u player i namjestila "Cover me" od Bruce

Springsteena.

"A to je...", počeo je Danijel, a Katarina je odgovorila:

"Da, još jedna moja pjesma."

"O čemu se radi?"

"Ljubavna pjesma o frajeru koji mašta o ženi koja će ga voljeti i štititi.

Barem je ja tako tumačim, no možda znači nešto sasvim drugo."

"Jesu li i tvoji dečki to od tebe tražili? Da ih voliš i štitiš?" "Neki su

tražili jedno i drugo, neki samo ovo prvo. Ovo drugo se valjda

podrazumijevalo. A možda nikada o tome nisu razmišljali. Ja sam to

tražila od njih i na početku dobivala, ali na kraju bi se sve ionako

raspalo zbog nečega sasvim drugoga. No, kad malo razmislim možda

je tako i bolje. Nikada mi nije bila potrebna nečija zaštita, oduvijek

sam se znala sama o sebi brinuti, a ljubavi sam uvijek dobivala

dovoljno od ljudi oko sebe, ali i od sebe same."

"Važno je voljeti sebe, no je li dovoljno?"

"To je individualna stvar, meni je najčešće bilo dovoljno, a ako me

usput još netko volio, još bolje. Srećom, naučila sam voljeti samu

Pompea

sebe i sve svoje vrline, ali i mane. Jer, i mane su ono što nekoga čini

onim što jest. Trebalo mi je neko vrijeme, no shvatila sam da volim

sebe kada sam se prvi put uspjela nasmijati u trenutku kada sam

zapravo htjela plakati. Bio je to dobar osjećaj. Tada mi je sinulo da je

to suština ljubavi prema sebi kad si u stanju sebi oprostiti poraz ili

pogrešku i ne dati im veću važnost nego dobrim stvarima. To je slično

kao s ljudima. Loši ljudi najviše mrze ako im ne posvećuješ pozornost

i ako se ne opterećuješ njihovim postupcima. Tako je i s pogreškama.

Vrijeme ionako ne mogu vratiti da bih ih ispravila."

Kad su stigli na nasip tamo su zatekli malo ljudi. Tek bi tu i tamo

pokraj nje protrčao poneki džoger, a Katarini je odgovaralo da je

gotovo pusto. Mogla je šetati i razgovarati s Danijelom a da se pritom

ne mora stalno osvrtati u strahu hoće li je netko čuti kako razgovara

sama sa sobom.

"Mislim da nisi posve iskrena prema sebi. Prve dvije pjesme koje si

mi pustila govore mi da ti zapravo nedostaje prava ljubav Čini mi se

kao da ti nije jednostavno priznati stvari koje su te nekad znale

povrijediti i rastužiti. Voliš ostavljati dojam kao da je sve u redu, ali

mislim da nisi baš sa svime zadovoljna," rekao je Danijel. "Zaboravio

sam ti reći, super mi je 'Let the music play".

"To što se meni sviđa neka ljubavna pjesma ne znači da mi u životu

nedostaje ljubavi. Meni te-dvije pjesme podižu raspoloženje. Možda

su u nekim dijelovima tužne, ali zapravo su na neki čudan način

pozitivne. Takvi stihovi mogu biti vrlo inspirativni. Podjednako sam

učila iz svojih boli i tuga, kao i iz sreće i radosti. Bol me uvijek mogla

natjerati da nešto poduzmem, da učinim nešto što inače ne bih. Često

sam postajala hrabrija i odlučnija kada su mi se događale stvari koje

su me zaboljele i povrijedile. Da... bolne situacije mogu biti

nevjerojatan izvor inspiracije. Jesi li ti ikada nekoga volio?"

Danijel se malo trgnuo kada ga je to zapitala. To mu je bila bolna

tema i radije ju je izbjegavao, no u Katarini je bilo nečega što ga je

tjeralo da joj se povjeri.

"Pa jesam, naravno. Dvije djevojke su mi jako mnogo značile. Prvu

Pompea

sam ostavio u fazi kada sam želio iskušati još neke stvari u životu, a

htio sam to učiniti sam. Nisam je ostavio zato što je nisam volio, no

ipak sam ispao nezreo i sebičan. Mislim da si to nikada nisam

oprostio. Jednostavno sam jednog dana otišao i više joj se nikada

nisam javio. Drugu sam ostavio kada sam umro. Obje sam na neki

način iznevjerio, iako s drugom nisam imao izbora."

"Nisi baš bio anđeo! Ali, barem si iskren. To je osobina koju najviše

cijenim kod muškaraca. Nikada mi ništa nije teško palo, čak ni

prevara, koliko su mi teške bile laži. Kao da živiš u nekom paralelnom

svijetu za koji misliš da je predivan, a onaj pravi svijet, odnosno život,

teče mimo tebe i neovisno o tebi. Kad te ta istina jednog dana probudi

iz tvojega paralelnog svijeta, ništa nije tako bolno."

"Govoriš o dečku koji je dva mjeseca bio u vezi s drugom prije nego

što ti je to rekao?"

"Da, govorim o Petru. Kakav kreten moraš biti da bi tako nešto

napravio? Nikada nisam razumjela takve postupke i drago mi je što

vjerojatno niti neću. Uopće ne želim znati što ti se mora dogoditi u

glavi da nekome prirediš takvu gadariju." Krenula je prema autu a

Danijelu se učinilo kako bi bilo bolje da je ne gnjavi dodatnim

pitanjima. Činilo mu se da ljubav nije tema o kojoj Katarina voli

govoriti. Prepoznao je znakove koje se trudila prikriti. Govorila je o

tome kao netko tko nije upoznao pravu, istinsku ljubav. Olako je,

barem riječima smanjivala svoju potrebu za ljubavlju. Nije je

proglasila nepotrebnom, ali ni nužnom, što je bilo tipično za ljude

koji ne znaju baš sve o temi o kojoj govore.

Sam se sebi gorko nasmijao jer je on nekad davno imao potpuno

drukčije iskustvo. On je odbacio ljubav žene koja mu je otkrila što

znači istinski voljeti. Kada je svojoj Sanji rekao da želi još malo

putovati i provoditi se s prijateljima prije nego što se upusti u

ozbiljnu vezu, odgovorila mu je kako se nada da govori istinu, da je ne

ostavlja zbog druge. Nije joj lagao, ali ipak ju je prevario. Još uvijek si

ne može objasniti zašto joj se nije javio kada se vratio u Zagreb. Često

je razmišljao o tome, a onda je jednog dana bilo prekasno.

Pompea

Naime, tada je u njegov život došla Laura. Smatrao je kako bi bilo

nepošteno da je tada nazvao Sanju i rekao joj da mu je žao, da je

tražio oprost u trenutku kada je došlo njegovo vrijeme da zauvijek

ode. Bio je uvjeren da bi to bilo sebično jer bi samo njemu bilo lakše,

oslobodio bi se tereta, a Sanju bi uznemirio i natjerao da se prisjeća

nečega što joj je nanijelo veliku bol.

Katarina je pustila "God gave me everything" od Micka Jaggera.

Znaš, kad sve zbrojim i oduzmem, zbilja se smatram srećkovićkom.

Bilo bi neskromno očekivati od života više od onoga za što sam se

sama izborila i za što sam zaslužna."

Sanja je živjela u jednoj od novih zgrada na Svetom Duhu. Bila je

udana i imala kćer Niku, sada gimnazijalku. Kada ju je Danijel

ostavio, nakon nezrelog i sebičnog izgovora da bi želio putovati i

iskušati stvari koje dosad nije imao prilike, bila je potpuno slomljena.

Ona je sve željela probati s njim, bila je spremna provesti s njim cijeli

život.

Danas živi s Borisom. Upoznala ga je nekoliko godina nakon

Danijelove smrti. Sanja se uspjela oporaviti od ljubavnog razočarenja,

ali nikad nije zaboravila Danijelovu izdaju. Još i danas se zna pitati

zašto je to učinio. Neko je vrijeme bila uvjerena da je dio krivnje i

njezin, iako joj nije bilo jasno u čemu je pogriješila jer voljela ga je

više od svega i nikad ga nije povrijedila. Bilo je to klasično žensko

preispitivanje vlastitih propusta i mana.

Sanja je radila kao odgojiteljica u domu za nezbrinutu djecu u kojem

je bila smještena Nika, tako da je s njom provodila cijele dane dok je

bila mala. Nakon iskustva s Danijelom bila je oprezna s muškarcima i

dugo joj je trebalo da se upusti u ozbiljnu vezu. A onda je u njezin

život ušao Boris, policijski inspektor kojeg je upoznala kada je jedne

noći ispred ustanove u kojoj je radila eksplodirao automobil direktora

jedne banke. Bio je na očevidu i, između ostalih, ispitivao je i Sanju.

U maniri policijskih inspektora iz kriminalističkih filmova, vraćao se

nekoliko puta razgovarati s njom o slučaju, ali razgovori o eksploziji

Pompea

automobila vrlo su brzo postali prijateljska čavrljanja jer se vraćao

zbog Sanje, a ne zbog istrage. Uostalom, što bi mu odgojiteljica iz

doma mogla reći o nečemu što nije vidjela i što je očito imalo veze s

obračunom mafijaša.

Boris je dolazio kada je Sanja imala vremena za kavu, a onda su

počeli izlaziti na večere, u kino i na koncerte. Bio je to školski primjer

početka veze koja se za oboje pokazala idealnom. Sanja je voljela

Borisovu pažnju, svidio joj se način na koji joj pokazuje koliko je voli.

Osjećala se kao na početku veze s Danijelom, kada je sve izgledalo

savršeno i činilo se da nikada neće završiti. Ali, ovaj put se početna

ljubavna euforija nastavila tijekom svih godina njihove veze i braka.

Uz Borisa se brzo oslobodila straha od nove veze i uskoro joj je

postalo jasno da je pronašla pravu osobu, osobu koja će je usrećiti i

neće je iznevjeriti kao Danijel.

Vjenčali su se u jednom dalmatinskom gradiću, a s njima su bili samo

kumovi i dvoje prijatelja. Umjesto da potroše novac na skupu svadbu.

Sanja i Boris su nakon tri mjeseca otputovali na medeni mjesec u

New York, grad koji su oboje željeli posjetiti.

Nakon povratka u Zagreb počeli su razmišljati o djetetu. Silno su

željeli svoju sretnu zajednicu proširiti barem još jednim članom, ali

nije sve išlo kako su zamislili... Oboje su bili na pragu četrdesetih, pa

su liječnici Sanju upozorili da je trudnoća u njezinim godinama

rizična, unatoč velikom napretku medicine. Dugo su razgovarali i na

kraju odlučili da nema smisla riskirati. Svijet je pun predivne djece

koja nemaju nikoga i žude za obitelji. Odlučili su se na posvajanje i

tako su dobili Niku čiji su biološki roditelji nestali u čudnim

okolnostima kada je imala samo nekoliko mjeseci. Naime, jednog su

dana izašli s njom u park u šetnju, a predvečer je susjeda koja je

izvela psa našla kolica u kojima je spavala Nika. Roditeljima nije bilo

ni traga i više se nikada nisu javili. Nika je završila u domu za

nezbrinutu djecu, ali je vrlo brzo pronašla nove roditelje Sanju i

Borisa.

Sanja je voljela s Borisom razgovarati o njegovu poslu jer joj se činio

Pompea

vrlo uzbudljivim. Navečer bi zajedno gledali CSI, Zakon i red ili

Dextera, a on bi joj objašnjavao kako taj posao nije tako fascinantan

kao što izgleda u američkim serijama. Subotom bi obilazili knjižare i

tražili knjige Michaela Crichtona, Roberta Ludluma, Toma Clancyja...

Nakon ružnog iskustva s Danijelom, uz Borisa je uspjela pronaći

sreću i zajedničke ciljeve.

Danijel ih je povremeno posjećivao. Nikada joj se nije usudio javiti,

ah ih je obilazio barem jedanput na mjesec. Smatrao je svojom

obvezom bdjeti nad njima, a jednom je njezinu suprugu spasio život.

Naime, Boris je bio na očevidu kod Autobusnog kolodvora i dok je

prelazio cestu gotovo ga je pregazio jureći automobil. Danijel ga je

opazio prije svih, a kako je bila velika gužva glasno je viknuo:

"Pazi!!"

Boris se okrenuo i za dlaku izbjegao BMW Kada se vratio među

kolege nitko mu nije mogao reći tko ga je upozorio. Nije tome

posvećivao veliko značenje bilo je mnogo ljudi, nije mogao svakoga

posebno pitati tko ga je spasio. Još je nekoliko dana govorio kako je

netko viknuo i da se zato okrenuo, ali nitko mu nije mogao pomoći da

pronađe svojeg spasioca, pa je s vremenom zaboravio na taj događaj.

Danijel nije mogao dopustiti da Sanja i drugi put ostane bez

muškarca kojeg tako silno voli. Krivnju za to što je zbog njega toliko

propatila pokušao je ublažiti tako da pazi na nju i njezinu obitelj.

Volio bi da je znala da je spasio Borisa, kao i to da je lagano gurnuo

kolica u kojima je sjedila Nika kada se u nju, jureći Jelačićevim

trgom, gotovo zabio neki glupi biciklist. Ili da je lopovu koji je

pokušao provaliti u njezin stan sablasnim glasom šapnuo neka se

gubi i više se nikad ne vrati. Razbojnik je pobjegao glavom bez obzira,

prestravljeno se osvrćući da vidi otkuda dopire taj jezivi glas. Volio bi

da je to znala jer bi joj možda postalo jasno koliko mu je bilo žao zato

što ju je povrijedio, i da je nikada nije zaboravio.

Ali, bio je siguran da joj se nikada neće javiti. Nije imao hrabrosti, a

bilo ga je i sram. Uostalom, što bi joj rekao? da je bio prevelika

kukavica da joj se ispriča kada je bilo vrijeme, a sada se došao praviti

Pompea

veliki frajer jer pazi na nju, Borisa i Niku. I bez velikog razmišljanja

znao je koliko bi to bilo glupo, ah u prvom redu nezrelo, isto toliko

koliko je bilo nezrelo ostaviti ženu kojoj je bio sve u životu samo zato

da bi se provodio po svijetu s prijateljima. Ipak, više od svega volio bi

da zna kako će se do zadnjeg dana brinuti da joj se ne dogodi ništa

loše.

Katarina je pripremala tjesteninu s tunom. Nije imala veliku kuhinju,

ali voljela je kuhati i eksperimentirati s jelima, iako nije imala

pretjerano zdrave prehrambene navike. Bila je u stanju ništa ne jesti

cijeli dan, a onda navečer nešto skuhati i pojesti pred televizorom.

Dobra strana bila je u tome što nije imala naviku prežderavati se.

Kuhanje je otkrila kad se odselila od roditelja. Do tada gotovo nikad

ništa nije skuhala, ali kad je unajmila stan kupila je nekoliko kuharica

i kad god je imala slobodnog vremena ili se htjela opustiti nakon

posla, proučavala je recepte. Vrlo brzo naučila je kuhati nekoliko

zanimljivih i jednostavnih jela, a onda je sve ostalo došlo samo od

sebe. Zvala bi prijatelje na večere, ali drago joj je bilo kuhati i samo za

sebe. To joj je zapravo bilo najdraže.

Prije nego što je počela pripremati večeru, uključila je kompjutor i

namjestila play listu. Najprije je Gloria Gaynor zapjevala "I will sur-

vive", a nakon nje "Boss" jednu od njezinih omiljenih skladbi "Born

to run". Bilo joj je čudno da se Danijel nije javio jer je mislila da će ga

zanimati zašto voli te pjesme. Pomislila je kako je vjerojatno želi malo

pustiti na miru, ili da ima drugog posla, iako se pitala kakvog bi

važnijeg posla mogao imati anđeo čuvar kojemu je trenutačno

najveća briga bdjeti nad njom. Razmišljala je o Danijelovu svijetu,

postoje li tamo trenuci u kojima nitko ne radi ništa i kako to izgleda.

Izgledaju li svi anđeli kao oni koje joj je pokazao? Hoće li ona

izgledati kao sada ili drukčije? Hoće li uopće nekako izgledati?

Kad je bila mala često je maštala kako bi bilo sjajno da može postati

nevidljiva kada god poželi. No, sada kad se činilo da će joj se to

uskoro ostvariti, više je nije privlačilo nego strašilo.

Ponovno se sjetila filma "Duh" i odlučila da će ga ovih dana još

Pompea

jedanput pogledati. Izabrat će večer koja bude odgovarala i Danijelu.

Bila bi fora pogledati ga sa svojim anđelom čuvarom.

Danijel se već dugo nije javljao i sad joj je to već postalo jako čudno.

Iz kompjutora je dopirao glas Franka Sinatre. Pjevao je "Strangers in

the night", kao one večeri kad se posvađala s Robertom nakon čega ju

je izbacio iz stana. Prekinuli su nekoliko mjeseci prije nego što je

upoznala Darka. Unatoč svinjariji koju joj je priredio, Robi je ostao

dečko kojeg je najviše voljela. Nikada nije bila usamljena kao te noći

kada je ponižena otišla iz njegova stana. Bilo ju je sram nekoga

nazvati i izjadati se. Znala je da će jedanput nekome ipak morati reći

što se dogodilo, no tada je jedino željela pobjeći od svega autom u

noć. Vozila se besciljno gradom dok ju je Sinatra tješio, a zaustavila se

tek kada je shvatila da se potpuno nesvjesno dovezla do naplatnih

kućica na autocesti prema Varaždinu. Otupjela od boli nije mogla niti

plakati. Bila je sigurna kako bi je manje boljelo da ju je Robert udario,

samo da je mogla ostati spavati u njegovu krevetu. Bila je to duga

samotna noć, čak ni radnik u naplatnim kućicama nije joj uputio ni

jednu riječ kad se okrenula i odvezla natrag u Zagreb.

Sjetila se kako joj je Danijel rekao da pjesme koje sluša možda govore

da joj nedostaje ljubavi i upitala se je li ipak djelomice imao pravo.

Znala se ponekad prikazivati čvršćom nego što je bila, umanjivala je

značenje raskida svojih veza i uvijek ih je nastojala brzo preboljeti i

što prije nastaviti sa životom. Kao da je znala da će u njemu kratko

moći uživati jer će ga nešto prekinuti kada bude imala samo 32

godine. Pitala se je li se trebala više truditi, je li dala dovoljno prilika

dosadašnjim vezama? Jedina za koju je bila sigurna da je dobro što je

završila bila je ona s Petrom, kojemu je trebalo dva mjeseca da joj

prizna nevjeru.

Zaključila je da je sada ionako prekasno i da više nema vremena

nadoknaditi ono što je propustila u ljubavi, ako je uopće bilo što

propustila. Slušala je Bona Voxa kako pjeva "Beautiful day". Često je

slušala tu stvar kako nikada ne bi zaboravila da svaki novi dan nudi

nove prilike i izazove, ali da ga ljudi često upropaste krivim

Pompea

procjenama i odlukama.

Proživjela je dovoljno lijepih dana i nije ih željela zasjeniti ružnim

uspomenama. Bilo bi nezahvalno podcijeniti i zaboraviti sve dobro

što joj je život dao i zadnje dane upropastiti sjećanjem na loše

trenutke.

I gdje je nestao taj Danijel?!

Sjela je na kauč i na stol ispred sebe stavila tanjur tjestenine s tunom.

Uzela je daljinski i upravo je htjela početi pretraživati po programima

kad se Danijel napokon oglasio.

"Hej, hoćemo li zajedno gledati televiziju?"

"Pa gdje si? Slušala sam neke meni drage pjesme, htjela sam da ih

poslušamo zajedno, no ti si nestao."

"Zbog kojeg si muškarca najviše patila?" upitao ju je zagonetno, a

Katarina je bila malo zbunjena.

"Otkud takvo pitanje?"

"Proveo sam cijelo poslijepodne uz Sanju. Naravno, ne onako kako

vrijeme provodim s tobom. Nisam joj se javio, samo sam bio uz nju."

"Sanja je ona koju si ostavio gotovo pred oltarom i otišao tražiti

smisao života?"

"Da, to je ta Sanja. Nisam je ostavio pred oltarom, nemoj

pretjerivati."

"Ispričavam se Gospodine Savršeni. Ti si zbog bezveznog putovanja

ostavio ženu svojeg života, a sada upadaš ljudima u živote i

najavljuješ im da će uskoro umrijeti!"

Nije joj odgovorio. Dvije minute u stanu je vladala tišina, a onda je

Katarina progovorila:

"Oprosti, nisam tako mislila. Pokušavam se šaliti, to je dobar način

da izbjegnem depresiju. Nisam te htjela uvrijediti, mislila sam da ćeš

prihvatiti šalu. Hoćeš da gledamo televiziju?"

Ponovno muk. U trenutku je osjetila blagu paniku. Naviknula se na

Pompea

Danijela i nije htjela da je napusti. Nikada, a pogotovo ne sada.

"Nisam se uvrijedio, samo mi je teško. Prvi put otkad sam umro

razgovaram o njoj s nekim poput tebe. Grozno je to što sam učinio

Sanji. A najviše žalim što joj se nakon povratka s putovanja nisam

javio i što i dalje za to nemam hrabrosti. Tako bih volio da zna koliko

sam puta to htio ispraviti, ali kako je vrijeme prolazilo bilo mi je sve

teže. Možda sam sebičan, ali ne želim da me pamti kao čovjeka koji ju

je povrijedio više od ikoga, kao nekoga tko je hladno odlučio otići iz

njezina života." "Prije nego što još više zakompliciraš cijelu priču,

odmah ću ti reći da još uvijek imaš mogućnost izbora; ili joj se javi ili

neka te pamti kao kretena. Možeš mi sad ispričati cijeli svoj život i

čak me uspjeti uvjeriti da si imao dobar razlog za to što joj se nisi

javio, ali ništa od toga nije važno. Uopće nije važno što ja mislim.

Moraš sam odlučiti što ćeš izabrati."

"Ne, neću joj se javiti, to sam odlučio već odavno. Bilo bi sebično. Ona

sada ima svoj život i sigurno me već odavno preboljela.

Dobila je priliku da opet bude sretna i to bi mi trebalo biti dovoljno. A

ipak, tako bih želio s njom barem još jedanput razgovarati."

Katarina je razmišljala. Kakav god da je Danijel nekada bio i koliko

god je duboko u sebi bila bijesna jer joj je donio lošu vijest, htjela mu

je pomoći. Oduvijek je smatrala da se svakome mora dati još jedna

šansa, pa makar ih prije toga imao milijun. Voljela je vjerovati da se

ljudi mijenjaju, da loši mogu postati dobri, iako to nije često viđala.

Ali, voljela je ljude i zato je vjerovala u njih. Vjerovala je da svatko u

sebi ima barem malo dobroga zbog čega ipak zaslužuje još jednu

šansu.

Uostalom, zašto mu ne bi pokušala pomoći unatoč boli koju joj je

priredio, jer on je ipak bio uz nju prije svega zato da joj olakša

situaciju i ublaži šok. Bila joj je to jedna od posljednjih prilika da još

jedanput učini nešto dobro, da do kraja ostane onakva kakva je bila

cijeli život.

"Poznaješ li njezine dnevne navike, kamo izlazi, gdje pije kavu?"

Pompea

upitala ga je.

"Naravno, znam to već godinama."

"Upoznaj me s njom."

"Molim?"

"Nisam mislila da je takneš po ramenu i kažeš: 'Ej Sanja, bok, Danijel

je. Ali, gle nema veze. Ovo je Katarina, moja prijateljica, pa možete

malo popričati, a ja sad idem.' Reci mi u kojem kafiću pije kavu, sjest

ćemo do njezina stola i ti ćeš mi pripovijedati o njoj. Tako ću je bolje

upoznati i bit će mi lakše pomoći ti u odluci što da učiniš."

"Volio bih to. Bilo bi to kao nekada kada smo Sanja i ja satima sjedili

pod suncobranom nekog kafića i razgovarali o planovima. Nikada ti

ovo neću zaboraviti. Kad kažem nikada, sjeti se da je pred nama cijela

vječnost, beskraj..."

"Ha! Da znaš, zapamtit ću ovo obećanje jer tko zna što će se sve u toj

vječnosti događati i kada ću te trebati. Mislila sam da ovih dana

pogledamo film 'Duh', ako ti se gleda."

"Može. Da vidim još jedanput kako je Patricku Swayzeu uspjelo

zadržati Deminu ljubav."

"On je umro braneći Demi. Ali, dobro, nema veze, ne želim te opet

rastužiti."

Kad je završio s poslom Nikola je nazvao prijatelja Marka. "Hej,

nismo se dugo čuli. Jesi li za to da se večeras nađemo?"

"Meni odgovara. Imaš neki poseban plan?"

"Ne, samo bih želio da razgovaramo u miru negdje gdje nije previše

bučno."

"Može. Čekaj me u osam na Cvjetnom, pa ćemo odlučiti kamo ćemo."

"Super, stari. Vidimo se."

"Stari ti je u gaćama, seronjo. Ajd', bok!"

Marko je bio malo šašav i volio je razgovore s Nikolom završavati

Pompea

nekom dobroćudnom zezancijom, a Nikoli je bilo simpatično njegovo

djetinjasto glupiranje. Zapravo, volio je Marka baš zato što je bio

opušten i otkvačen i što mu je uspijevao s vremena na vrijeme

podignuti samopouzdanje koje mu je kronično nedostajalo.

Iako je bio pomalo površan, Marku je uspijevalo tu svoju manu

učiniti šarmantnom. A kada bi ga bolje upoznali, kao što ga je

poznavao Nikola, ljudi bi shvatili da je unatoč tome što je volio

glumiti frajera, znao biti suosjećajan i ozbiljan.

Nekada, dok su išli u osnovnu školu, Nikola i Marko živjeli su istoj

zgradi, a onda se Marko odselio u drugi dio grada. Nakon mnogo

godina ponovno su se sreli kada je Nikoh umro djed. Nikola i djed bili

su vrlo bliski i jedino se njemu povjeravao. Od cijele obitelji jedino je

njemu sve govorio, pa i o stvarima zbog kojih je pred drugima osjećao

sram. Marko je radio na patologiji i kada je Nikola došao riješiti

papirologiju, koja je najmanje što članovima obitelji treba u takvim

trenucima, ustanovio je da liječnici još nisu obavili svoj dio posla.

Nikolu je zabolio takav nemar prema nekome tko mu je toliko značio.

Krenuo je prema čovjeku u bijelom ogrtaču koji je upravo nailazio

hodnikom, a kad su se pogledali u oči obojica su shvatili da se

odnekud znaju. Marko se prvi sjetio:

"Nikola, ne mogu vjerovati. Zar me ne prepoznaješ? Marko s prvog

kata... živjeli smo u istoj zgradi na Trešnjevci," uzbuđeno je uzviknuo,

a Nikola je osjetio veliko olakšanje što je našao nekoga poznatoga, pa

makar iz davnih dana. Kada je vidio da je Nikola na rubu sloma od

tuge, bijesa i boli nazvao je kolegu i uspio riješiti problem za nekoliko

minuta.

"Možeš ići kući. Ja ću se pobrinuti za tvojeg djeda. Obećavam ti da će

sve biti u redu, ti samo trebaš dogovoriti prijevoz s patologije na

groblje," rekao mu je Marko.

"Ne možeš zamisliti koliko mi je laknulo što će se o njemu pobrinuti

netko kome je stalo. Netko tko nije potpuni stranac."

Nakon pogreba Nikola se vratio na patologiju i potražio Marka da mu

Pompea

zahvali. Marko je baš završavao smjenu, pa su otišli na kavu. Dugo su

razgovarali, a imali su o čemu.

Nakon što se odselio s Trešnjevke, Marko nije imao sreće. Nikako se

nije mogao prilagoditi novoj sredini i, nastojeći se svidjeti dečkima iz

novog susjedstva, počeo je raditi gluposti. Tukao se, maltretirao

prodavače po kioscima i pekarnicama, krao... a i u školi je bio sve

lošiji. Grupica huligana s kojima se družio bila je naravno

impresionirana njegovim budalaštinama, ali roditelji su bili očajni.

Nisu pomogli česti odlasci pedagogu ni zabrane da se druži s

huliganima koji su ga poticali da bude još gori. Marko je izabrao

najgori način da stekne nove prijatelje jer mu je nedostajalo

poštovanje vršnjaka koje je uživao dok je živio u Nikolinu susjedstvu.

Završio je u popravnom domu i godinama se trudio vratiti na pravi

put. Nakon velikih napora uspio je završiti školu, pa čak se na kraju i

upisati na fakultet te steći diplomu liječnika.

Marko je također bio blizak s djedom kao i Nikola sa svojim, pa ga je

zato i pogodio njegov očaj na hodniku. Nikola ga se sjećao, ali ne

sasvim jasno. Ipak je prošlo tridesetak godina otkako se Marko

odselio iz starog kvarta.

"Voliš li igrati Playstation," upitao je Marko. Nikola je bio zatečen

neobičnim pitanjem.

Da je netko drugi razgovor o smrti odjedanput prekinuo takvom

glupom i neprikladnom upadicom, možda bi se naljutio. No, to je bio

tipičan Marko, neopterećen formalnostima, pa mu je spremno

odgovorio kako je toliko zaluđen tom konzolom da bi vjerojatno bio

predsjednik kluba ljubitelja Playstationa da takvo što postoji.

"K meni dolaze dvojica prijatelja vikendom, pa igramo sve moguće

igrice. Dobro bi nam došao još jedan 'frik', pa ako si zainteresiran

možeš postati dio ekipe", ponudio mu je Marko.

Unatoč tuzi Nikolu je taj potpuno sumanuti tijek razgovora nagnao

na smijeh, ali i izazvao u njemu svojevrsno prosvjetljenje.

Djeda, njegova jedinog čvrstog oslonca više nema, ali život se

Pompea

nastavlja. Nije imalo smisla dopustiti tuzi i boli da postanu jedini

osjećaji nakon što je djed umro.

Već iduće subote pojavio se kod Marka i prije nego što su počeli igrati

prisjetili su se još nekih uspomena o svojim djedovima i prepričavali

što im se sve dogodilo u proteklih trideset godina koliko se nisu

vidjeli. Tko bi pomislio da će se sresti nakon toliko vremena na

sumornom odjelu patologije i odmah otkriti da ih povezuju dvije

stvari djedovi koji su im bih uzor i potpora te zaluđenost

Playstationom.

Kada su se našli na Cvjetnom, Marko je predložio da odu u BP-klub.

"Što je novoga," upitao je nakon što je za sebe naručio viski a za

Nikolu pivo.

"Ništa posebno, znaš mene. Radimo novu emisiju i to me potpuno

zaokuplja. Čeka me još jako mnogo posla, a trebala bi startati već za

mjesec dana. Bojim se da do tada neće biti gotova. Dodatna mi je

komplikacija to što je Katarina na bolovanju i vjerojatno se neće

vratiti do početka emisije, tako da na nju ne mogu računati. A baš bi

mi sada trebala," odgovorio je Nikola, koji se s Markom želio naći

najviše zato da bi razgovarao Katarini.

"Ta žena će te stvarno stajati života! A što joj je?"

"Rekla je da joj je liječnica preporučila minimum mjesec dana

odmora, izgleda da je iscrpljena. Nije ni čudno, doista puno radi a

koliko se sjećam nikada nije bila na bolovanju." "Jesi li još uvijek

smrtno zaljubljen u nju?"

"Jesam."

"Čovječe, moraš nešto poduzeti. Ili joj reci ili je zauvijek zaboravi. Pa

nećeš valjda cijeli život za njom tajno patiti. Što ti je? Pa nisi

srednjoškolac! Ponašaš se poput nezrelog pubertetlije."

"Ma, znam da je krajnji čas da nešto učinim i zapravo sam te najviše

zato i pozvao. Mislim da ću je ići posjetiti."

"Opal Zaljubljeni Nikola kreće u akciju. Znači, morao si čekati da se

Pompea

razboli da bi se konačno trgnuo. E, moj Nikola! Pa, hoćeš li joj nešto

reći ili ćeš je samo ići vidjeti?"

"Odlučit ću kad je vidim."

"Nećeš joj reći, već znam!"

"Baš si potpora! Kako znaš da neću?"

"Da joj imaš namjeru reći sad bismo razrađivali taktiku, a ne bi mi

govorio o tome kako ćeš procijeniti je li prava prilika. Prijatelju, ti si

pravih prilika imao svaki dan u posljednjih pet godina."

"Možda se iznenadiš."

"Slušaj me, prijatelju. Otkako te znam ti si u životu propustio jako

mnogo prilika. Takav si kakav jesi, meni si sjajan i ne želim te

nagovarati da učiniš nešto što ne želiš. No, mislim da jako griješiš što

joj još nisi ništa rekao. Ako te odbije, pa čak i ismije, pa što onda?

Barem se sljedećih pet godina nećeš mučiti s pitanjem 'što bi bilo kad

bi bilo'. Uostalom, to sigurno neće biti najgora stvar koja će ti se

dogoditi u životu, a mogla bi biti najbolja."

"Problem je što radimo zajedno. Ako me odbije, kako ću moći

nastaviti raditi s njom kao da se ništa nije dogodilo?"

"Joj, daj prestani srati! Ide mi na živce to tvoje stalno izgovaranje, a

odgovor je vrlo jednostavan bojiš se i točka! Pa gdje ti živiš? Znaš li

koliko ima zabranjenih veza na toj tvojoj televiziji, pa ljudi i dalje

dolaze svaki dan na posao. Uostalom, nisam stekao dojam da je ona

glupa fufa koja će svima ispričati kako si joj došao u stan reći da je

voliš. Čim ti otvori vrata, reci joj da si zaljubljen u nju. Prestani

odgađati, pa neka bude što bude!"

"Ti si potpuno lud!"

"Vidjet ćeš da imam pravo. Zbunit ćeš je, najprije vjerojatno neće

znati što bi ti rekla, a poslije tko zna... Neka ti Bog pomogne!"

Nikoli se Katarina od prvog dana uvukla pod kožu, a kad je otišla na

bolovanje nije prestajao misliti na nju. Silno mu je nedostajala i želio

ju je nazvati, no bojao se da ne ispadne nametljiv. Napokon je uvjerio

Pompea

samoga sebe kako nema razloga za strah. Radili su zajedno već pet

godina, bio joj je šef i bila mu je dužnost raspitati se kako je jedna od

njegovih najboljih scenaristica.

Iako mlad, Nikola je bio pomalo tradicionalan tip s donekle

starinskim manirama. Roditelji su mu bili uštogljeni ljudi puni

predrasuda i uporno su pokušavali svoje malograđanske vrijednosti

nametnuti sinu jedincu. Nikola se nije s njima svađao, ali između njih

nije bilo bliskosti i topline uobičajene za odnos roditelja i djece. Kada

im je rekao da se upisao na novinarstvo bili su razočarani, a kada je

počeo raditi na televiziji otvoreno su mu pokazali svoje negodovanje,

"Baš lijepo! Izabrao si društvo alkoholičara i hoštaplera, umjesto da si

se odlučio za pristojnu karijeru." bio je komentar njegove majke kada

ih je došao razveseliti vijestima da je dobio dobar posao na televiziji.

Uvijek su mu prigovarali zbog prijatelja i djevojaka s kojima je izlazio,

pa je na kraju odustao od toga da ih poziva u kuću.

Nikola nije shvaćao njihov način života koji kao da je pripadao nekom

drugom dob otkako je živio sam bilo mu je sve manje stalo da ih

razumije te se pomirio s time da će takvi ostati do kraja života.

Već prvog dana kada se Katarina pojavila u njegovu uredu Nikola je

osjetio neobičnu "vibru". Trenutak kada mu je pružila ruku i

nasmiješila se zauvijek mu se urezao u pamćenje. Njegov najbolji

prijatelj Marko takve je trenutke nazivao "the moment". Za Nikolu tih

nekoliko sekundi nije postojalo ništa na svijetu osim Katarine. Iz nje

je zračilo nešto što ga je ostavilo bez daha i djelovalo poput božanske

energije koju je poželio zauvijek zadržati uz sebe. Već je tada imao

osjećaj da bi vječno mogao uživati u njezinu glasu, osmijehu, pogledu

i govoru tijela. Stajao je ispred nje, a iznutra je bio potpuno ogoljen i

slobodan. Bilo je to prije pet godina. Nikada joj ničim nije pokazao da

mu se sviđa, ali vjerovao je da svaka osoba mora osjetiti da je netko

nju zaljubljen.

Bio je siguran da je i Katarina morala osjetiti tu posebnu "vibru" kada

je razgovarao s njom. "Nemoguće da nije osjetila koliko mi znači",

Pompea

često je govorio prijatelju Marku kojemu je bilo neshvatljivo da je

njegov prijatelj pet godina zaljubljen u jednu ženu a da joj to nije

rekao.

Nikola se opravdavao govoreći da je Katarina komad, zgodna,

pametna i samostalna djevojka koja može birati muškarce. Bio je

uvjeren da nije njezin tip, a najmanje je želio da ga odbije žena koja

ga je toliko opčinila. Nije prštao od samouvjerenosti i radije se

povlačio ako je postojala i najmanja mogućnost da ne uspije u svojem

naumu. Tako je vrlo brzo odlučio da Katarini neće reći da je u nju

zaljubljen jer nije vjerovao da će dobiti priliku da joj pokaže koliko je

voli.

Nikola je bio naočit i većini žena privlačan zbog vrlo izražene

muževnosti, ali bio je svjestan svoje najveće mane nije bio uzbudljiv

Svaka je žena točno mogla znati što od njega može očekivati... nije

bilo uzbuđenja, nije bilo neočekivanih trenutaka, pa čak ni boljih ili

lošijih dana. Uvijek je sve bilo u istom monotonom ritmu, kao kad su

posljednji taktovi neke pjesme isti i predugo traju, pa prebacite na

drugu jer vas taj jednolični ritam počinje izluđivati. Nikola nikada

nije vozio čak ni pet kilometara brže nego što je bilo dopušteno, nije

prelazio cestu dok se ne bi zasvijetlilo zeleno, sve račune plaćao je na

vrijeme... Činio je ono što se od njega očekivalo čak i onda kada bi

radije postupio drugačije.

Čuo je tu i tamo po hodnicima priču o posljednjoj Katarininoj vezi i

ako joj je bilo dosadno s bivšim dečkom. Taj glupi trač koji nije bio ni

milijunti dio istine, Nikoli je bio potvrda kako ima pravo kad misli da

on nije za nju. No, to ni najmanje nije umanjilo njegovu ljubav.

Katarine nije bilo na poslu tek nekoliko dana, a već mu je nedostajala

kao da je nema godinama. Iako su bili bliski samo kao kolege, njezina

pojava bila je dovoljna da mu uljepša dan. Sam se sebi smijao što se

zbog žene s kojom se nikada nije držao ni za ruku osjećao kao da

proživljava ljubav svojeg života. Iako je uživao u tom lepršavom

osjećaju zaljubljenosti, znao je da je to za što je mislio da je ljubav

zapravo samo njegova velika želja i ništa drugo. Koliko god bio

Pompea

zaljubljen, to je i dalje jedno veliko ništa, osim ako ne skupi hrabrost i

ne kaže Katarini što osjeća.

***

Katarina je otišla k roditeljima na ručak. Posljednjih dana često je

mislila na njih te je odlučila da će ih malo češće posjećivati. Znala je

da će im nedostajati i htjela im je, dok još može, pokazati koliko ih

voli.

Mama je skuhala gomilu miješanog povrća i ispekla teletinu.

Namjerno nije htjela ispržiti krumpire jer je tata imao problema s

kolesterolom, a i cijeli je život zdravo hranila dvoje ljudi koje je

voljela najviše na svijetu. Kad bi odlazila k njima Katarina se

suzdržavala od pušenja. Mama i tata su joj prigovarali zbog njezine

smrdljive navike, pa da je i htjela zapaliti ne bi joj dopustili. Imali su

veliki stan i uvijek bi najprije sjeli u dnevnu sobu da porazgovaraju

prije nego što prijeđu u blagovaonicu. Bila je gladna i jedva čekala da

ih mama pozove za stol. Kada su sjeli, tata ju je pitao kako joj je na

poslu.

"Na godišnjem sam. Nisam bila već jako dugo i ostalo mi je dosta

dana. Dobro će mi doći da se malo odmorim i vidim s prijateljima."

"Nećeš nikamo otputovati?"

"Ne, uzela sam samo tjedan dana, glupo mi je trošiti novac na tako

kratko putovanje". Nije bila sasvim iskrena, ali da im je rekla da je

uzela mjesec dana počeli bi s pitanjima, a ona nije bila sigurna bi li im

mogla lagati.

"Sutra nam dolazi tatin nećak iz Rijeke. U Zagrebu je na službenom

putu, pa će svratiti da nas vidi. Sjećaš se Gorana?" pitala ju je mama.

"Ma naravno, sjećam se. Oprosti tata, ali Goran mi je uvijek išao na

živce sa svojim pričama o službenim putovanjima na kojima se sjajno

proveo plaćajući službenom karticom. Mislim, daj... svatko od nas

znao bi bezbrižno trošiti tuđi novac i onda se uokolo hvaliti kao da je

Pompea

potrošio cijelu ušteđevinu na provod života."

Tata se nasmijao jer je i njega to kod Gorana živciralo, ali bio je

jedino dijete njegova brata poginulog u Domovinskom ratu te nikada

nije odbio njegov posjet.

"Ne moraš doći ako ti se ne da, vidjet ćeš ga drugi put,''rekao joj je.

Katarinu je nešto stegnulo u grlu kad je tata izgovorio "drugi put".

Bio je to jedan od trenutaka koji su je tako okrutno podsjećali da za

mnoge stvari više neće postojati "drugi put". Skrenula je razgovor

raspitujući se o njihovim prijateljima, o tome jesu li nekamo izlazili

posljednjih dana i o ostalim neobveznim temama, samo da bi prestala

misliti o tome koliko im je malo vremena preostalo.

Vratili su se u dnevnu sobu i Katarina je svima skuhala kavu. Dok je

stavljala šalice na stol, pitala je mamu ima li pelinkovca, a ona ju je

prijekorno pogledala 1 opomenula kako ne bi trebala piti ako vozi.

"Dobro, dobro, neću. Znaš da sam te uvijek slušala."

"Pa, nisi baš uvijek. Znala si biti svojeglava."

"Nemoj računati dane kada sam bila mala. Sva su djeca neposlušna

kad su još posve mala. Tata, jel' da nikada niste imali problema sa

mnom?"

"Nismo, srce moje. Ali, bila si jako nestašna!"

Oko jedan sat prepričavali su kakve je sve gluposti Katarina izvodila

kao dijete i smijali se zgodama kojih su se sjetili. Katarina je bila

presretna što su tako predivno proveli vrijeme. Htjela ih je zapamtiti

tako vedre i vesele, pune ljubavi, i htjela je da oni tako zapamte nju.

Otišla je oko tri sata i obećala da će uskoro ponovno navratiti. Mislila

je ozbiljno, nije to rekla reda radi.

Sjela je u auto, a sa CD-a je zasvirao "Under the bridge" Red Hot Chili

Peppersa koje je zavoljela čim je prvi put čula tu stvar. Voljela ju je

slušati dok se vozila, imala je osjećaj da ide na put bez kraja. Često bi

tako maštala dok je slušala glazbu, naročito u vožnji. Zamišljala bi da

je sama na svijetu to joj je bilo omiljeno sanjarenje i pretvarala bi se

Pompea

da je cilj vožnje potraga za nekim tko isto tako zamišlja da je sam na

svijetu.

Sjetila se Danijela i poželjela da je upozna sa Sanjom. Pomalo ga je

sažalijevala i činilo joj se da može shvatiti zašto je donio odluku zbog

koje i danas pati. Znala je dosta ljudi poput njega i oni su se bojali

odgovornosti i doživotne veze samo s jednom osobom. Pa, i njoj je

takvo što ponekad zvučalo pomalo zastrašujuće, no ionako nikad nije

mislila da bi se to njoj moglo dogoditi. Činilo joj se da je doživotna

veza samo za najhrabrije, samo za one čija je ljubav snažna i

postojana. Divila se parovima o kojima bi povremeno u novinama

pročitala da su proslavili pedesetu godišnjicu braka.

"Kako im uspije provesti zajedno pedeset godina? Kako se ne boje da

nakon toliko vremena neće više imati jedno drugame što reći? Ili da

jednog dana više neće biti ničega novog i neočekivanog? Moraš doista

biti sposoban voljeti nekoga tako dugo... I voljeti ga i biti voljen toliko

da ta povezanost potraje do smrti," komentirala je jednom s Ines

kada su pročitale danak nekim sedamdesetogodišnjacima i njihovu

zlatnom piru.

Katarina je shvaćala da se i Danijel uplašio da će ga ozbiljna veza

"ugušiti" i smanjiti slobodan prostor za njegove potrebe, želje i snove

i da je zbog toga pobjegao glavom bez obzira.

Poželjela je s njim o tome razgovarati i pokazati mu da ga razumije.

Imala je i sama dovoljno iskustva s teškim prekidima. No, ona je za

razliku od Danijela nakon nekog vremena uspjela ostvariti prijateljski

odnos sa svojim bivšima, čak i s Robertom i Petrom. Dobila je neku

neobjašnjivu želju da se s njima vidi još jedanput, lako su to bile

završene priče, to bi ipak bio zadnji put, onaj pravi zadnji put nakon

kojeg može zauvijek otići. Ali, što bi uopće dobila s tim susretima?

Neće doznati rasta novo, osim što će vjerojatno dobiti potvrdu da te

veze nisu bile vrijedne dodatnog truda. Ne znači da se njih dvojica

možda u međuvremenu nisu promijenili, ali čak i da jesu to joj ne bi

ništa značilo. Odlučila je da to ostane samo misao u njezinoj glavi.

Može mirno otići i bez toga da zna kako su njih dvojica danas. Koga

Pompea

briga!

Danijel je sjedio u krugu s ostalim anđelima. Obično su takva

okupljanja zvali "okrugli stol anđela čuvara". Naime, povremeno bi se

nalazili i razmjenjivali mišljenja i iskustva jer je svaki od njih imao

mnogo posla na zemlji i ponekad im je trebao savjet drugih anđela.

Nitko od njih nije imao odgovore na sva pitanja.

"Danijele, imam jedan problem koji je napola i tvoj. Nikola, dečko

kojeg čuvam, a koji je ujedno šef tvojoj Katarini, zaljubljen je u nju...

Mislim da je upravo odlučio da joj to kaže. Znaš da se u takve stvari

obično ne miješamo, ali čini mi se kako bi ovaj put nešto trebalo

poduzeti. Imaš li ideju?" upitao je Myst.

"Hm, mislim da joj to sada ne treba. Glupo mi je odlučivati umjesto

nje, ali što god ona misli o njemu, i bez obzira na to je li joj uopće do

njega stalo, siguran sam da bi je to uznemirilo. Ipak, nemoj ga

sprječavati. Možda bi ga trebao samo upozoriti, no nemoj mu se

javljati na klasični način."

"Pa tako sam nekako i mislio."

Danijel se sjetio svojih razgovora s Katarinom i kako joj je rekao da

mu se čini da nije iskusila pravu ljubav.

"Pa, mogao joj je to reći i ranije, zašto je toliko čekao? Mislim da bi joj

to dosta značilo. Znaš, meni se čini da ona nije tako sretna kao što me

pokušava uvjeriti."

"Nemoj se upletati u nešto što prelazi tvoje snage. Ionako će uskoro

doći ovamo, zato nemoj učiniti kakvu glupost jer ćeš samo sve

zakomplicirati."

"Naravno, nisam niti mislio, pa nisam blesav! Samo sredi to s

Nikolom, ne bi bilo pametno da joj on sada svojom ljubavnom

izjavom zakomplicira život. Samo će je uznemiriti, a i njemu će biti

teže kada ona umre. Ako i ima neke šanse, ta će veza trajati najviše

dva tjedna."

"Da, naravno. Jasno mi je što želiš reći. Misliš li da bi bilo dobro da

Pompea

mu se javim u snu? Ili da mu dam neki znak?"

"Kako želiš. Samo neka shvati, no nemoj ga uplašiti."

"A što je s tobom?"

"Što bi trebalo biti?"

"Vidio sam da si ponovno posjetio Sanju."

"Tebi ništa ne može promaknuti. Nevjerojatan si. Neke priče nikada

ne završavaju. A kada je pred tobom vrijeme što se prostire u beskraj,

to je malo zastrašujuće. Da, posjetio sam je, kao što sam je posjećivao

i prije i kao što ću činiti i dalje. Kada pred sobom imaš tako mnogo

vremena onda i nemaš neki izbor, nije li tako?"

"Ovisi. Ako neke stvari nisi napravio kada si trebao, suludo ih je

forsirati sada kada više nemaju smisla. Pitao sam te to samo zato što

imam osjećaj da si sa sobom donio velik teret.

"Pa i jesam. Tko bi rekao da vječna ljubav može biti takva kazna.

Šteta što to nisam znao prije nego što sam došao ovamo. Ali, tada ne

bih znao da vječna ljubav može postojati."

"Zamisli da možeš gostovati kod one... kako se ono zove? Oprah! 1

kažeš da znaš odgovor na pitanje postoji li vječna ljubav. Zamisli kako

bi te najavila: 'Vjerujete li u anđele? Vjerovali ili ne, jedan je danas

ovdje s nama! I pozvala sam ga da namaže nešto jako važno."'

"Ha, ha! Jako smiješno! Ti zamišljaj kako bi bilo kad bi me Oprah

pozvala u emisiju, a ja idem ponovno posjetiti Sanju. Čudno, jer da?

Kada sam mogao biti s njom nisam iskoristio tu priliku, a sada je kao

zadnji gubitnik posjećujem a da ona to ne zna. Nekada bi zbog toga

bila sretna. Tko zna što bi sada rekla?"

Najgore je što se Danijel i nije baš osobito proveo na tom putovanju s

prijateljima. Prvih nekoliko dana bilo mu je odlično, ali brzo se

ispucao i nije mu baš najbolje sjeo provod kakav su zamislili. Nije

sudjelovao u planiranju te su ostali bih daleko više napaljeni na tu

avanturu. Naime, Danijel im se odlučio pridružiti nakon nekoliko

dana razmišljanja, a glavna prepreka bila je Sanja.

Pompea

Morao joj je nekako objasniti zašto želi ići na putovanje a da je ne

uvrijedi. Činilo se kao da će njihova veza biti ozbiljna, pa je mislio da

mu je ovo možda posljednja mogućnost da ode na duže putovanje s

prijateljima i provede se neopterećen obvezama. Tada nije bio

svjestan koliko je ta želja za samačkim provodom bila sebična i

površna. Toliko je želio taj provod da nije bilo ničega što ga je moglo

zaustaviti u namjeri da otputuje.

Sanja se naravno naljutila kad je čula za njegov plan i tri tjedna prije

putovanja oštro su se posvađali. Danima nisu razgovarali i, iako je

Danijel pokušavao popraviti situaciju darovima i sitnim pažnjama,

nije popuštala. Na kraju je njihovu svađu iskoristio kao povod za

putovanje, što je bilo posve promašeno jer je stvar bila potpuno

obrnuta.

Sanja je bila jako razočarana kada joj je rekao da je odlučio otići na to

prokleto putovanje.

"Mislim da je to dobro za oboje. Malo razdvojenosti dobro će nam

doći da razmislimo o našoj vezi. Posvađali smo se zbog gluposti i

mislim da je to znak kako među nama možda ipak nije sve onako

savršeno kao što smo mislili," pokušao joj je objasniti Danijel.

"Ti doista misliš da ću prihvatiti tvrdnju da je to pravo rješenje? Ti

samo želiš pobjeći jer ne znaš što bi. Ja znam što bih ja. Nisam mogla

samo tako dopustiti da se naša veza raspadne a da barem ne pokušam

nešto učiniti, no vidim da si odlučio umjesto mene. Jako si me

razočarao, više te ne želim odgovarati, radi što želiš. Ionako me

vjerojatno ne bi poslušao," kroz suze mu je rekla Sanja one večeri

kada joj je rekao da planira malo duže putovanje.

"Nije baš tako. Nisam odlučio umjesto tebe, nego sam uistinu uvjeren

da činim dobru stvar. Oboje ćemo imati vremena razmisliti o nama i

tome što želimo...," pokušao je objasniti Danijel, no Sanja je planula;

"Ma, kako te nije sram govoriti da ćemo oboje imati vremena za

razmišljanje. Ti ćeš imati vremena za razmišljanje! I ne vidim zašto

ne bismo razmišljali zajedno s obzirom na to da smo oboje u pitanju.

Pompea

Znaš što? Ako želiš, idi na taj put. Jebe mi se! Ne mogu vjerovati da te

tako malo poznajem."

"Ne odlazim zauvijek. Otkud znaš što će biti kada se vratim? Sanja,

ovo nije prekid, samo pauza."

"Sretan ti put!"

Rastali su se kao neprijatelji i to je bio razlog zašto Danijel nije uživao

u putovanju. Često je razmišljao o njoj i povremeno bi joj se javljao

razglednicama i e-mailom. Odgovorila mu je nekoliko puta, a nakon

nekoliko tjedana više nijedno od njih dvoje nije napisalo ni riječi.

Danijelovi prijatelji uživali su u najboljem provodu u životu, no dok

su oni obilazili saune, kurve, barove i klubove, Danijel je sve više

shvaćao da je pogriješio. Nedostajala mu je Sanja, ali je odlučio da će

joj se javiti tek kada se vrati. I danas se pita zašto nije prekinuo to

glupo putovanje i vratio joj se dok je još imao hrabrosti priznati

pogrešku. Zar je bio toliko glup ili baš takva bijedna kukavica da mu

je bilo teško preuzeti odgovornost za vlastitu glupost?

Kad se vratio u Zagreb danima je odgađao trenutak da joj se javi.

Kako je vrijeme odmicalo, sve mu je više nedostajalo hrabrosti i

stalno je izmišljao nove izgovore. Kako će joj objasniti da se vratio

prije mjesec dana? Zašto ga nije pokušala nazvati jer sigurno je čula

da se vratio? Nije niti primijetio da su već prošli mjeseci, a kada je

shvatio bilo kakvo javljanje izgubilo je smisao.

Izbjegavao je mjesta na kojima bi je mogao sresti. S vremena na

vrijeme vidio bi je iz daljine, a kada bi se zatekli na istom mjestu

ponašali su se gotovo kao stranci. Razmijenili bi nekoliko riječi, no

nikada nisu razgovarali o privatnom životu, samo o poslu. Žalostilo

ga je to, ali je znao da je velikim djelom sam kriv što je tako završilo.

Pomalo ziheraški neko se vrijeme nadao da će Sanja prva pokušati

vratiti stvari na staro, ali ona je nakon njegova odlaska izgubila volju

da obnovi vezu s muškarcem koji je pobjegao u trenutku kada su

oboje trebali pokazati da su spremni ostati zajedno. Tek mu je poslije

postalo jasno da je Sanja odlučila da više nikada ne želi s njim imati

Pompea

ništa i da je na koncu prestala razmišljati zbog čega je otišao.

Nakon nekog vremena upoznao je Mariju i s vremenom je zavolio, no

to nije bila velika ljubav kao između njega i Sanje. Žalio ju je jer je

znao da joj je trebao pružiti više, ali nikada se nije dogodio "klik"

toliko potreban da njihova ljubav preraste u nešto veliko. Vrlo šturo

joj je ispričao o vezi sa Sanjom, ali nikada nije rekao cijelu istinu. Što

bi mislila o njemu da zna kako je postupio? Možda bi joj jednog dana

i ispripovijedao cijelu priču o Sanji i njemu, no ubrzo se razbolio.

Njihova veza trajala je jedva godinu i pol kada je po njega došla

Laura.

Pogreška koju je napravio bila je prevelika i to što je Laura tako brzo

došla po njega shvatio je kao kaznu za svoju glupost. Plaćat će je

zauvijek.

***

Ines ju je nazivala cijeli dan, htjela se naći s njom jer se od večeri

"razotkrivanja velike tajne" nisu vidjele nekoliko dana. Kad su se

konačno čule, Katarina je predložila da odu u neki miran restoran te

dodala da će rezervirati stol. Sjetila se kineskog restorana na Zelenom

valu. Dopadao joj se jer nije imao zbijene male stolove koji bi bih

pretrpani čim dvoje ljudi izvadi cigarete i mobitele. Ispostavilo se da

nije ni trebala nazvati jer je srijedom uvijek bilo dovoljno mjesta.

Danijel joj se već neko vrijeme nije javljao. Kad su se posljednji put

čuli nije bio baš dobro raspoložen, pa je pretpostavljala da je otišao

nekamo liječiti rane. Palo joj je na pamet da sada sjedi na nekom

oblaku i plače, no shvatila je da to zvuči glupo, gotovo kao da mu se

ruga, a time se pomalo ruga i samoj sebi.

"Idem na večeru s Ines. Možeš s nama ako hoćeš," izgovorila je

nadajući se da će se javiti.

Odgovorio je nakon nekoliko minuta i rekao kako nije siguran hoće li

im se pridružiti, ali bude li htio znat će je pronaći.

Pompea

"Što si danas radio?"

"Muvao sam se po gradu," odgovorio joj je prešutjevši razgovor s

Mystom o Nikoli.

"Pratio si Sanju?"

"Jesam. Drago mi je da je sretna."

"Znam da sam te već pitala zašto joj se nisi javio kada si se vratio s

putovanja oko svijeta, no voljela bih čuti neko suvislije objašnjenje."

"Rekao sam ti da sam bio glup, sebičan i nezreo. Zar to nije dovoljno?

Nisam shvaćao što gubim. Postoje ljudi za koje se isplati boriti, iako

to na početku izgleda besmisleno. Mislio sam da će mi biti svejedno i

da ću s vremenom shvatiti kako mogu bez nje, da ću naći drugu koju

ću voljeti i koja će voljeti mene. No ta druga, Marija, nije bila kao

Sanja. Ne mogu reći da je nisam volio, ali ubrzo sam shvatio da je

Sanja za mene bila ona prava."

"Jesi li ikada posjetio Mariju?"

"Nekoliko puta, ali već dugo nisam."

"Pa nisi ni prema njoj bio pošten."

"Nisam, znam. Ah što mogu."

"O čovječe, ja baš znam izabrati čudne tipove!"

"Ja sam izabrao tebe, a ne ti mene. Tražio sam da budem tvoj anđeo

čuvar jer sam znao da ćeš umrijeti u istoj dobi kao i ja. A i skužio sam

da će mi s tobom biti zabavno.

"Hvala na komplimentu. Nisam nikada pomišljala da imam anđela

čuvara i da će mi druženje s njim biti ovako ugodno. Bilo bi doduše

ljepše da smo se upoznali kasnije, ali nema veze. Znam prihvaćati

stvari kakve jesu. Čak i ovu najtežu. No, moram priznati da si mi u

tome dosta pomogao. Nadam se da ćeš mi pomoći da mi tamo kamo

me vodiš bude što zabavnije i zanimljivije. I bezbolnije. Voljela bih se

osjećati kao da nisam prestala živjeti."

"Ne brini se, vidjet ćeš da će ti tamo biti lijepo."

Pompea

"A do tada moramo što bolje iskoristiti vrijeme koje nam je ovdje

preostalo. Otići ćemo na kavu sa Sanjom. Vjeruj mi, bit će ti lakše. Ti

pomažeš meni, ja želim pomoći tebi. Nikad ti nisam zahvalila za to

što si me onaj dan u gradu upoznao sa svojim svijetom, kada si mi

pokazao anđele. Sad mi je jasno koliko sam malo znala o životu.

Mislila sam da je život ono što mogu obuhvatiti osjetilima, ono što

vidim, a zapravo je ispunjen nepoznatim i nevidljivim. Bila sam

šokirana ali i zadivljena, i zahvalna sam ti jer si mi omogućio da

vidim ono što je rijetkima dopušteno vidjeti za života."

"Htio sam ti pomoći. A što se tiče Sanje, svakako te želim upoznati s

njom. Kad sam već propustio priliku reći joj koliko je divna, da barem

ti to znaš."

"Vjerujem ti. Znaš, i meni je u jednom trenutku palo na pamet da te

upoznam sa svojim bivšim dečkima, ali shvatila sam da možemo i na

bolji način provesti vrijeme."

Slušali su Billa Medleya i njegov vječni "Time of my life"boje se

prisjećali svojih dogodovština vezanih za tu pjesmu. Katarini je to bila

skladba koja ju je podsjećala na Roberta, mladića kojeg je najviše

voljela. Bili su zajedno prije nekoliko godina, a upoznali su se na

Valentinovo.

Katarini se njihova veza činila čvrstom i bila je šokirana kada ju je

iznenada odlučio prekinuti. Ostavio ju je nakon što se zaposlio kao

voditelj jednog kluba na Jarunu. Tada se promijenio, sve mu je

počelo smetati, Katarina mu je išla na živce. Nije volio da dolazi u

klub s prijateljima, mislio je da ga uhodi. Često su se zbog toga

svađali, no Katarina ga nije uspjela uvjeriti da je dolazila samo zato

da bude blizu njega, a ne da ga nadzire. Bila je spremna učiniti sve za

njega, a on joj je jedne noći nakon što je došao s posla hladno rekao

da je gotovo. Rasplakala se, no to ga nije ganulo.

"Neću promijeniti mišljenje samo zato što plačeš. Izađi iz stana i ne

vraćaj se više."

Njegova ju je okrutnost zaprepastila jer ga je voljela i vjerovala da je i

Pompea

on volio nju. Prisjećala se vožnji na motoru, vikenda kada bi se

odvezli na Plitvice ili na Risnjak i bili sami cijeli dan. Katarina je

obožavala dijeliti njegovu strast za iznenadnim odlascima na

nepoznata mjesta.

Nije se htjela ponižavati i zvati ga ili slati mu poruke. Čekala je da se

javi, ah nazvao ju je samo jedanput kako bi joj rekao da su u stanu

ostale neke njezine stvari i neka ih dođe uzeti. Kada je stigla, već ih je

bio spremio u vrećicu i nije je pozvao da uđe. Povremeno bi se sreli u

gradu i pozdravili kao znanci.

Nakon godinu dana prvi put ju je pozvao da se nađu. Ispričao joj se i

rekao da je kasnije shvatio kako je pretjerao. Priznao je da je upao u

loše društvo i da je eksperimentirao s nekakvim drogama, pa često

nije bio svjestan što radi... kao da je bio neuračunljiv.

Dugo su razgovarali o svemu, bili su oboje iskreni i nije bilo ružnih

riječi. Tu su noć proveli zajedno i Katarina je s čuđenjem ustanovila

da joj je seks te noći bio jedan od boljih u životu. Rekla mu je to i

odmah se pokajala jer je Robert shvatio da je spremna pokušati

obnoviti vezu. No, koliko god ju je privlačio njegov avanturistički

duh, nije ga više voljela i nije pomišljala ponovno biti s njim.

Tada je prvi put pomislila da je u svojim vezama možda previše

pozornosti posvećivala uzbudljivosti. Robert je volio uzbuđenja i

izazove poput nje, ali to joj više nije bilo dovoljno. Negdje duboko u

sebi pomalo ga se bojala jer nije zaboravila koliko je bio okrutan one

noći kada ju je potjerao iz stana. Sjetila se i one tupe boli, ali to mu

čak i nije toliko zamjerala. Radije je bila tužna nego da ne osjeća baš

ništa, a ne pamti da je ikada osjetila išta snažnije od boli nakon

njihova prekida.

Katarina mu je ujutro rekla da ipak mogu biti samo prijatelji. Kimnuo

je glavom. Shvatio je da će se tek povremeno viđati, no drugo nije

mogao ni očekivati. Katarina se nikada nije vraćala bivšima i nisu

pomogla njegova uvjeravanja da se zbog nje želi promijeniti.

"Nisam više onakav kakvog me pamtiš. Želim biti bolji, trudim se već

Pompea

neko vrijeme. S tobom bi mi sigurno bilo lakše." "Drago mi je zbog

tebe," odgovorila je Katarina. "No, jesi li svjestan da se ljudi teško

mijenjaju?"

"Jesam. Zato te i pitam želiš li biti uz mene i pomoći mi." "Robi,

mogu u pomoći na bilo koji drugi način, posvetit ću ti koliko god

vremena hoćeš, ali ne traži da budemo zajedno." Na rastanku su se

prijateljski poljubili i dogovorili da će se nastaviti družiti. Održala je

obećanje i pružala mu podršku kad god ju je trebao. Nije htjela

odustati od njega i njihova prijateljstva, iako je povremeno bilo teških

trenutaka. Znala je da će sena bolje osjećati ako mu pomogne da se

riješi loših navika.

Svoju priču o Robertu ispripovijedala je Danijelu dok su slušah

"Easy" od Faith No More koja ju je podsjećala na to jutro.

"Kako to da si tada spavala s njim?"

"Ne znam. Lijepo nam je bilo zajedno i seks se dogodio spontano, kao

zakašnjeli završetak naglo prekinute ljubavne priče. Znam samo da

zbog toga nikada nisam požalila. Možda je čudno da sam spavala s

nekim tko me emotivno uništio, ali možda je to bio zadnji korak da

samoj sebi dokažem da sam ga preboljela. Nije u meni uspio ponovno

probuditi ono što sam osjećala dok smo bili sretni zajedno.

Jednostavno sam se ugodno provela i to je sve."

Danijel se divio Katarininoj snazi i velikodušnosti prema čovjeku koji

ju je povrijedio okrutno kao i on Sanja je mogao sada bi je najradije

zagrlio, no umjesto toga samo je rekao: "Ajmo se malo voziti po gradu

prije nego što se sastanemo s Ines."

Skočila je kao da je jedva dočekala njegov prijedlog. U tom trenutku

bila je spremna na bilo što samo da prestanu razgovarati o ljubavi.

Ines ih je čekala ispred restorana jer nije voljela sama sjediti za

stolom i čekati. To joj je bilo luzerski, što je za nju bilo dosta logično i

prirođeno njezinu nestrpljivom karakteru. "Hvala Bogu, da si došla.

Jesi sama?"

"Nismo sami u svemiru." našalila se Katarina, a Ines je bilo jasno da

Pompea

je Danijel uz nju, pa je prihvatila šalu:

"Joj, a ja sam tražila stol za dvoje! Danijel će morati stajati."

Za večerom je Ines počela govoriti o svojem poslu koji ju je sve više

opterećivao, no brzo je prekinula obuzeta nelagodom što prijateljicu

opterećuje takvim nebitnim glupostima.

"Ma, u redu je," uvjeravala ju je Katarina. Uostalom, tebe čekaju

problemi, ja se svojih praktički rješavam."

"Kako možeš biti tako mirna?!"

"Nikada te nisam uspjela uvjerili da neke stvari ne možeš izbjeći i da

si samo otežavaš ako ih ne prihvatiš. A kako bih se trebala ponašati?

Ne pada mi na pamet početi ludovati zbog toga. Ništa time ne bih

promijenila niti postigla. Bilo bi mi gore. Ne brini se, dobro sam."

"Jesi li bila kod liječnice? Danijele, oprosti, nije stvar u tome da ti ne

vjerujem, samo mislim da bi bilo dobro tražiti drugo mišljenje,

naročito ako nam prvo dolazi od nekoga koga ne vidimo."

Danijel se nije naljutio, čak mu je bilo smiješno i simpatično što mu

se Ines uopće obraća.

"Nisam i neću," bila je odlučna Katarina. Ništa me ne boli, nije mi

mučno, osjećam se dobro. Ne želim znati što mi je jer tek ću se tada

početi osjećati bolesno."

"A što ako ti kaže da ima nade?"

"Neće mi to reći. Ines, nije me strah. Svaki dan se spremam za onaj

zadnji. Želim to obaviti u miru."

"Ali, jasno ti je da će te zvati iz bolnice. Moraju, to im je dužnost ako

otkriju da si smrtno bolesna."

"Ako me budu zvali otići ću, ali samo zato da mi ne bi zvali roditelje.

Njima nisam ništa rekla i nemam namjeru."

"To je sigurno bila teška odluka."

"1 da i ne. Dugo sam razmišljala, no mislim da će im ovako biti lakše.

Ne želim pokvariti ovo malo vremena što nam je preostalo."

Pompea

"Voljela bih da mogu biti tako hrabra i odlučna kao ti. Čudno kako

sve ove godine našeg poznanstva to nisam uspjela naučiti od tebe.

Hoćeš 11 biti moj anđeo čuvar kad odeš?" "Naravno, draga! Tako se

zapravo nikad nećemo rastati."

***

Sanja je sjedila s Nikom na velikoj grijanoj terasi slastičarnice u

Bogovićevoj ulici. Stol do njih smjestila se Katarina i pretvarala se da

čita novine. Promatrala je Sanju diveći se njezinoj nesvakidašnjoj

ljepoti.

"Koji frajer ostavlja tako lijepu ženu," pomislila je, a tada se javio

Danijel.

"Znam što misliš. Lijepa je i pametna. To mi je bilo jasno od prvog

dana. Upoznali smo se na dočeku Nove godine na Trgu. Bila je s

prijateljicama. Bježale su od petardi i zaustavile se kod mene i moje

ekipe. Sanja i ja smo ostali razgovarati do zore. Nije me toliko

privukla njezina fizička ljepota koliko toplina kojom je zračila. Prvi

put sam s nekim mogao razgovarati cijelu noć a da mi nije bilo

dosadno."

Nakon novogodišnje noći Sanja i Danijel nastavili su se viđati. Bio je

fasciniran njome. Čak i kad bi samo ležali i gledali neki film činilo mu

se da ne postoji ništa važnije što bi u tom trenutku volio činiti. Njima

je sve što su radili zajedno bilo najvažnije na svijetu.

Proveli su zajedno nešto manje od dvije godine kada se Danijel

odlučio neko vrijeme posvetiti sam sebi. Naime, tada je na poslu

upoznao nove prijatelje, uglavnom samce koji su slobodno vrijeme

provodili po teretanama, obilazili klubove, išli vikendima u Italiju ili

Austriju da bi igrali paint ball, skakali bungee jumping... Danijela je

Pompea

privukao avanturistički duh koji mu je počeo nedostajati u smirenoj

vezi sa Sanjom. Kad su mu predložili da im se pridruži na

višetjednom putovanju odmah je pristao. Jedino ga je zabrinjavalo

kako će to reći Sanji.

Te noći kada joj je rekao da mu je potreban odmor. Sanja je bila

zatečena i razočarana. Muškarac kojemu je dala sve, pružila svu

ljubav, pažnju i vrijeme, poželio ju je zamijeniti za putovanje na koje

su mogli ići zajedno, za stvari koje su mogli raditi zajedno, za

trenutke koje su mogli provesti zajedno. Nije shvaćala što se događa,

činilo joj se da bi joj bilo lakše čuti da je našao drugu ženu. Ovako je

imala osjećaj da mu je postala naporna, nezanimljiva, previše obična

da bi s njom proveo ostatak života.

Kada je Danijel završio priču, Katarina je platila račun, ustala i prošla

pokraj Sanje i Nike. Nika ju je pogledala, a Katarina joj je u prolazu

kimnula, onako kako to ljudi čine kada se mimoilaze među zbijenim

stolovima na terasama punim gostiju.

"I dalje ne mogu shvatiti zašto si je ostavio kad si bio toliko sretan s

njom," rekla mu je dok su hodali prema parkiralištu.

"Idemo nekamo gdje možemo na miru slušati glazbu. Sviđa mi se tvoj

soundtrack. Mislim da bi moj bio vrlo sličan."

Stigli su do okretišta na Mihaljevcu i stali na obližnjem parkiralištu

koje je začudo bilo prazno. Katarina je pustila "Up where we belong"

od Joea Cockera i Jennifer Warnes. Danijelu se omaknuo lagani

osmijeh, jedan od onih kojima obično pokušavamo pokazati da se

nešto dogodilo u pravom trenutku.

"Maštam ponekad o tome da sa Sanjom provedem ovaj drugi život.

Želio bih nadoknaditi sve što sam propustio u onom prijašnjem.

Povremeno se uhvatim kako čeznem da mi se što prije pridruži, iako

ne znam hoćemo li se uopće sresti tamo gore," rekao je Danijel.

"Ne znam što bih ti rekla. Zar nije ružno maštati o tome da je odvojiš

od onih koji je vole. Shvaćam da priželjkuješ drugu priliku, da želiš

nadoknaditi ono što si propustio učiniti kad si to trebao i mogao, no

Pompea

zar ne misliš da je to sebično?"

"Znam, no ne mogu si pomoći."

"Misliš li da bi doista uspio nešto promijeniti, da bi sada uspio

popraviti ono što si odavno trebao?"

Nakon nekoliko minuta tišine, Danijel se okrenuo prema Katarini.

"Imaš pravo! Vjerojatno se ništa ne bi promijenilo. Možda sam baš

sada trebao doći po tebe da bi mi netko konačno rekao da se samo

zavaravam."

"Pa gledaj, nisi trebao doći po mene. Mogao si me samo pitati. Ne bih

se ljutila da si me ostavio ovdje!"

Prstima je čačkala po CD playeru dok nije pronašla što je tražila.

"Ovo je za nas oboje. Ne postoji tako grozna situacija koja se nakon

ove pjesme ne bi učinila boljom," rekla je Katarina dok je iz zvučnika

odjekivao glas Candi Staton koja je već treći put ponovila refren "You

got the love".

"Kad te slušam, i dok slušam ovo što mi puštaš, čini mi se da si bila

zadovoljna svojim životom," rekao joj je Danijel.

"Rekla sam ti već, nisam nikada dopustila da mi loša iskustva zasjene

lijepe stvari. Njih je bilo puno više. One su jedino važne. Znaš, nije

problem umrijeti. Problem je ne živjeti i nakon toga umrijeti. Jesi li

bolje?"

"Dobro sam. Drago mi je da si vidjela Sanju, ali teško mi se pomiriti s

mogućnošću da joj se više nikad ne javim. Jako bih volio da zna

koliko mi je značila."

"Ne mogu ti savjetovati što da učiniš, ali što god odlučiš ja ću te

podržati."

Nikola je sjedio za radnim stolom i izrađivao tromjesečni programski

plan koji je ujutro morao prezentirati na kolegiju. Bio je umoran, ah

htio ga je dovršiti prije odlaska na počinak i ujutro odspavati jedan

sat duže.

Pompea

Sjetio se Katarine i kako bi mu sada bila od velike pomoći. No, to mu

je bilo manje važno. Čvrsto je odlučio da će je nazvati i pozvati van, a

onda joj priznati to što odgađa već godinama.

Ni sam nije znao kako će to učiniti, ali znao je da hoće. Mrzio je svoj

kukavičluk zbog kojeg je propustio mnogo prilika u životu. Ovu s

Katarinom neće.

Malo iza ponoći isključio je laptop, dosta zadovoljan učinjenim.

Nadao se da će kolegij dobro proći. Istuširao se i legao u krevet. Volio

je spavati samo u boksericama i prije spavanja nešto pročitati. No,

sada je bio previše umoran za bilo što, pokrio se preko glave i

pokušavao zaspati. Meškoljio se po krevetu, ali unatoč umoru san mu

nikako nije dolazio na oči. Svako malo bi ih otvorio i pitao se što mu

je. Palo mu je na pamet da je šteta što ne pije jer bi sad mogao eksati

čašicu rakije i sigurno bi zaspao. Barem su ga tako uvjeravali

prijatelji.

"Srkneš malo nečega domaćega i spavaš cijelu noć k'o beba," govorili

su mu kada su ga nastojali nagovoriti da makar pokuša popiti nešto

drugo osim mineralne i soka od brusnice.

Cijeli sat se mučio, vrtio, namještao jastuk i onda, valjda umoran od

bacakanja po krevetu, napokon zaspao.

Sanjao je Katarinu. Stajali su na nekoj stijeni. On joj je rekao kako

jedva čeka da se vrati na posao. Čak ni u snu nije imao hrabrosti

direktno joj reći što osjeća. Pričao joj je tračeve s posla, a ona se

smijala. Izgledala je opušteno, i baš kad je pomislio kako je to idealna

prilika i da je ne smije propustiti, Nikola je ugledao nejasan obris koji

im se polako približavao. Katarina je promatrala noćno nebo i čini se

da nije primijetila sablasnu spodobu niti čula glas kojim mu se

obratila:

"Bojim se da si zakasnio. Ona umire. Vjerojatno ti to neće priznati,

nemoj niti očekivati. Voli je i dalje ali šuti, nemoj joj ništa govoriti.

Jednom će doznati koliko ti je značila, netko od nas će se za to

pobrinuti."

Pompea

Nikola je buljio s nevjericom u prikazu pred sobom. Nije joj vidio lice,

samo sablasni obris.

"Tko si ti?" upitao ga je.

Myst mu je samo nježno rukom prešao preko čela i očiju rekao da u

ovom trenutku to nije važno, ali ga je zamolio da ga posluša.

"Jednog dana shvatit ćeš tko sam i zašto sam ovo rekao. Znam da ti je

teško, no pokušaj se zamisliti na njezinu mjestu. Sada joj treba snage

i smirenosti da se pripremi za ono što je čeka, a ti bi je svojim

zakašnjelim priznanjem samo uznemirio."

Prikaza je nestala, a Nikola se naglo probudio i sjeo na rub kreveta.

Zapamtio je svaku riječ i svaki prizor iz ovoga čudnog sna, ali nije se

sjećao izgleda prikaze koja mu je izgovorila riječi što su ga gušile.

Otišao je u kuhinju i natočio si čašu vode, a onda pogledao prema

dnevnoj sobi i čekao hoće li je ponovno ugledati. Tko je to bio i zašto

je to rekao? Je li moguće da će se Katarini dogoditi nešto strašno?

Rijetko je pamtio snove i osjećao se loše zato što je zapamtio baš ovaj.

Nije više mogao zaspati i do jutra je razmišljao što da učini. Ako joj

kaže da je voli, hoće li mu odgovoriti da umire? Ako joj kaže kako zna

da će umrijeti, hoće li mu zauvijek okrenuti leđa? Možda nije istina,

pa bi mogla pomisliti da je poludio. A što ako je ipak istina? Je li

moguće da je zakasnio, da je propustio još jednu priliku?

Zaključio je da je to ipak bio samo ružan san i da neće odustati od

svojeg nauma. Posjetit će je, ionako se nisu čuli otkako je otišla na

bolovanje, pa ima razlog za odlazak k njoj. Ovo je očito bila samo

noćna mora.

Katarina je otvorila ormar i pregledavala što je sve uspjela skupiti

otkako živi sama. Bila je tu gomila stvari koje nije htjela baciti iz

sentimentalnih razloga, za svaku je mislila da će joj jednom trebati ili

da će neke haljine i hlače ipak možda jednog dana odjenuti. Kao što

se i inače događa sa starim stvarima, tako su i njezine godinama

čamile negdje u ormaru, zaboravljene i beskorisne. Odvajala je stvari

koje bi mogla dati Ines i još nekim prijateljicama jer nije htjela da

Pompea

završe na tavanu ili da ih njezina mama daruje Crvenom križu.

Nekako je osjećala da je ispravno dati ih nekome koga poznaje,

bliskim ljudima... Tako će, mislila je, i ona nastaviti živjeti kroz svoje

stvari.

Posljednjih je dana često razmišljala o životu i smrti. Voljela je život i

bila je sigurna kako je pronašla način da ga lijepo proživi, onako kako

želi i misli da bi trebalo. Svaki je dan bila sve sigurnija da je u tome

uspjela. Nije bilo propuštenih prilika za kojima bi žalila. Nije bilo

mnogo odluka zbog kojih se pokajala, stvari koje nije trebala

napraviti ili reći. Uostalom, Katarina se nikada nije time opterećivala.

Kada se stvari dogode, najbolje ih je prihvatiti, bez obzira na to jesu li

dobre ili loše, i nastaviti dalje. Ispravila je pogreške koje je mogla, a

za one koje nije nastojala se iskupiti kada bi dobila priliku. Koliko god

je pokušavala izbjeći pogrešne odluke, bila je svjesna da će ih uvijek

biti i trudila se iz njih izvući nešto dobro, okrenuti ih u svoju korist.

Njezina je životna filozofija bila da su važne dobre stvari, a lošima se

ne treba opterećivati.

U posljednje vrijeme razmišljanje o umiranju nametnulo joj se kao

novi izazov. Nije se bojala umrijeti, taj strah ju je napustio kada je od

Danijela dobila potvrdu da ne postoji vječna smrt, nego samo vječni

život. No, bojala se da će biti zaboravljena. Mislila je da je zaborav

najgora stvar koja se nekome može dogoditi nakon smrti. Jednom

kada umremo, ono po čemu će nas drugi pamtiti ovisi o ponašanju

prema njima tijekom života. I kad nam se čini da postupamo na

najbolji mogući način,možda nekome nanosimo bol ili nepravdu.

Katarina se nadala da nije često griješila u postupcima prema drugim

ljudima i da neće otići s ovog svijeta a da nekome ostane u sjećanju

kao loša osoba.

U razmišljanju ju je prekinula zvonjava na vratima. Nije nikoga

očekivala, a i toliko se zadubila u misli da se čak prestrašila kada je

čula zvono. Otvorila je vrata a ispred nje je stajao Nikola. Bila je

istinski iznenađena jer se nije najavio, a i mislila je da ne zna gdje

stanuje.

Pompea

"Hej! Mogu li ući," upitao ju je.

Ponudila mu je šalicu Nescafea i pustila glazbu. "Time after time" baš

nije bila najprikladnija pjesma za taj trenutak, ali ionako je nije

pustila zbog Nikole, nego zato što ju je podsjećala na prošlost, na

lijepe trenutke koji se nikada neće ponoviti.

Danijel ih je potajno promatrao, nije htio da Katarina zna da je u

stanu. Čekao je da vidi što će se dogoditi. Znao je da se Myst pojavio

Nikoli u snu i opomenuo ga, te se nadao da će ga poslušati. Ah, znao

je i to da je teško predvidjeti postupke zaljubljenog muškarca.

Katarina je čekala da Nikola započne razgovor jer nije imala pojma

zbog čega se iznenada pojavio u njezinu stanu. Nisu bili bliski

prijatelji da bi joj mogao tek tako banuti na vrata,

"Htio sam te zvati, ah mislio sam da je ljepše da te dođem posjetiti i

vidjeti kako si. Nisi se javljala neko vrijeme, a nakon što si mi rekla da

ideš na bolovanje, nisam o tebi čuo nikakve novosti. Pa kako si?"

pitao je Nikola.

"O, hvala što si me se sjetio! Ma, dobro sam. Zapravo se dosta

odmaram posljednjih dana i mislim da ću se uskoro vratiti na posao.

Čini mi se da sam ipak bila premorena a da nisam niti primijetila."

"Samo si uzmi vremena koliko ti treba. Ne moraš se žuriti natrag.

Istina je da ima dosta posla, ali bolje bi bilo da se potpuno oporaviš i

tek tada vratiš. Što su ti rekli liječnici?

Sjetila se da još nije otišla po nalaze.

"Nisam išla na pretrage. Nakon što mi je doktorica rekla da sam

iscrpljena i preporučila odmor, više joj se nisam javljala. Dobro se

osjećam, pa nije bilo potrebe za dodatnim mišljenjem."

Nikoli se razgovor učinio malo čudnim, kao da Katarina ne govori

sve. Podjednako čudno osjećala se i Katarina jer nije znala o čemu bi

s njim razgovarala.

Čak je i Danijel osjetio napetost u razgovoru. Kao da je to uvod u

nešto mnogo važnije što bi oboje htjeli reći, ali ne znaju kako. Uskoro

Pompea

se pojavio i Myst jer je osjetio potrebu da bude prisutan, iako više

ništa nije mogao učiniti. Ako je Nikola odlučio sve priznati Katarini,

nije ga mogao ali niti želio spriječiti. Danijel ga je pogledao i slegnuo

ramenima. Napravili su što su mogli, sada im je preostalo samo da

nijemo promatraju što će se dogoditi. Uostalom, oduvijek su vjerovali

kako je najbolje pustiti da se dogodi ono što se treba dogoditi. Pravilo

je bilo pustiti da ljudi žive bez njihova upletanja i već je to što je

učinio Myst bilo na rubu "pravila".

Nikola se premišljao. Kad mu se učinilo da je skupio hrabrost reći

Katarini što osjeća, razum mu je govorio da bi možda trebao poslušati

što mu je rekao onaj nejasni lik u snu. Ni Katarina mu nije izgledala

raspoložena za ozbiljne teme. Ali, bude i dalje čekao savršeni

trenutak, tada joj nikad neće reći. Bilo mu je dosta svih tih godina

koje je proveo u nijemoj patnji pitajući se kako bi Katarina reagirala

kada bi joj rekao da je voli.

Odjedanput je progovorio, iznenadivši Katarinu ali i dva anđela koji

su šutke osluškivali što se događa u njezinoj dnevnoj sobi. Iznenadio

je i sebe, jer iako joj nije izravno rekao koliko mu znači, konačno je

pobijedio strah te izbacio iz sebe ono što ga je zabrinulo i uplašilo

upravo zato što je voli.

"Sanjao sam te. Bio je to ružan san. Ustvari, bio je lijep, ali je postao

ružan jer mi je netko rekao da ćeš uskoro umrijeti."

Zanijemjela je od šoka, a Danijel i Myst samo su se bez riječi

pogledali i napeto očekivali što će Nikola sljedeće izlanuti.

Gledala ga je u oči kao da traži odgovor na pitanje koje ju je mučilo:

kako zna?

On je gledao u nju i šutio. Katarina je bila na potezu i on je čekao. U

sobi je i dalje vladao muk. Ako mu je mislila odgovoriti da je samo

ružno sanjao, zakasnila je. Šutjela je nekoliko sekundi predugo da bi

mogla prasnuti u smijeh, ismijati ga i proglasiti čovjekom sa suviše

bujnom maštom.

"Zanimljiv san. Tko ti je rekao da umirem?" progovorila je konačno, a

Pompea

Myst i Danijel napeto su očekivali Nikolin odgovor.

"Zapravo ne znam. Neki lik...nisam ga jasno vidio. No, sve mi je

djelovalo dosta uvjerljivo i prilično me uplašilo. Očekivao sam da ćeš

mi objasniti..."

"A što si očekivao da ću ti reći? Da nije istina? Ili da jest?"

"Ne znam ni sam, no kad sam ti ispričao svoj san ipak sam bio malo

zatečen tvojom reakcijom."

"Kakvom reakcijom?"

"Pa, imam osjećaj da sam te iznenadio, gotovo kao da sam te zatekao

u laži."

"Što želiš reći?"

"Želim reći da se ponašaš kao da sam pogodio što će ti se dogoditi.

Odgovorila si mi kao da to već znaš. Koliko je ozbiljna tvoja bolest?

Zbog čega si zapravo otišla na bolovanje?"

i Odjedanput je shvatila da s nekim tko joj je bio šef i kolega kime nije

bila bliska razgovara o nečemu o čemu nije razgovarala ni s

roditeljima.

"Zašto si došao? Otkud ti pravo da mi na ovakav način upadaš u stan?

Nisam ti dužna polagati račune! Opravdano izostajem s osla i to je sve

što te se tiče! Molim te, odlazi! Javit ću kad se vraćam na posao."

"Oprosti, ovaj je razgovor otišao u posve krivom smjeru. Dopusti da ti

objasnim...."

"Idi, ostavi me na miru." Katarina je otvorila vrata ne ostavljajući

Nikoli drugu mogućnost osim da izađe.

Možda ga nije trebala izbaciti, ali šok izazvan njegovim riječima bio je

presnažan da bi mogla kontrolirati postupke. Htjela je što prije

riješiti neugodnu situaciju, u tom je trenutku trebala samoću kako bi

se smirila i sabrala.

"Katarina, zbilja mogu objasniti..

"Bok, Nikola, čujemo se."

Pompea

Izašao je iz stana, a onda se okrenuo i upitao;

"Nećeš se vratiti na posao?"

Katarina je nečujno zatvorila vrata i izašla na balkon. Osim nje u

stanu je bio samo Danijel. Myst je otišao s Nikolom. Danijel joj se i

dalje nije javljao, vidio je da joj je potreban mir, ali ostao je za slučaj

da ga zatreba. Znao je da joj je ovo bila jako teška situacija. Koliko

god da je bila jaka i hrabro se držala, nije joj bilo lako nositi se s

činjenicom da joj je netko tko joj nije blizak prijatelj praktički

potvrdio da umire.

Katarina je sjedila i razmišljala kako joj do toga neočekivanog

razgovora s Nikolom nije palo na pamet da neće biti dovoljno samo to

što se pomirila sa smrću. To što je uza se imala anđela čuvara nije

bilo dovoljno da sve prođe bez problema, bez neugodnih situacija

poput ove s Nikolom. Shvatila je da nije bila spremna razgovarati o

smrti, no da će tu temu teže izbjeći nego što je mislila.

"Zašto mi se ovo događa," rekla je naglas, a Danijel je shvatio da joj

treba njegovo ohrabrenje.

"Dosad si se hrabro držala. Nemoj dopustiti da te uznemiri ovaj

razgovor s Nikolom."

"Nije li ovo moralo biti nešto što su trebali znati samo oni kojima sam

ja odlučila reći?"

"Nisam nikada rekao da će biti tako, ali sam se trudio da tako bude.

Ali u životu stvari često ispadnu drugačije nego što planiraš."

"Znam. Tebe recimo nisam nikada planirala. Samo, zašto baš Nikola?

Otkud se on stvorio u cijelom ovom kaosu?"

"Neke stvari teško je objasniti i nemoj očekivati da ćeš sve odmah

shvatiti. Svijet anđela suviše je složen da bi ga odjedanput mogla

upoznati. Postoji razlog zašto je Nikola doznao da ćeš uskoro

umrijeti, ali nemoj tražiti da ti objašnjavam. Nije da ne želim, ali

smatram kako ne bi bilo u redu da ti kažem nešto što bi ti on trebao

reći."

Pompea

"Dobro, jasno mi je da ne želiš da me uznemiri ovaj razgovor s

Nikolom. Ali isto mi je tako jasno da nešto tajiš, da znaš nešto što ja

ne znam a možda bih trebala znati. Pretpostavljam da je svejedno,

ionako će sve brzo biti gotovo."

Danijel je bio na rubu da joj otkrije Nikoline osjećaje, ali to je ipak

trebalo prepustiti njemu. No, više nije bio siguran hoće li joj se

usuditi išta reći jer okolnosti su se promijenile. Iako mu Katarina nije

potvrdila da će umrijeti, njezina reakcija rekla mu je sasvim dovoljno.

"Danijele, koliko dugo znaš da ću umrijeti?"

"Od kada si se rodila."

"Dobro je."

"Zašto?"

"Nekako bi mi bilo uvredljivo da moram umrijeti slučajno. Razumiješ

li me? Dobro je da je tako određeno već odavno."

Nikola je od Katarine otišao očajan. Totalno je uprskao stvar i silno je

sve želio popraviti. Pogriješio je što je razgovor počeo spominjanjem

sna, umjesto da joj je konačno priznao ono za što je skupljao hrabrost

već pet godina.

"Kako sam mogao biti tako glup i djevojci u koju sam zaljubljen

najprije reći da znam da će umrijeti jer sam tako sanjao," razmišljao

je naglas, još ne vjerujući da je postupio tako glupo i nespretno kao

da nikada prije nije razgovarao s djevojkom koja mu se sviđa.

Nije se usudio nazvati iz straha da će se rasplakati. Možda je najbolje

da joj u mejlu ispriča povijest svoje ljubavi od dana kada ju je prvi put

vidio do večeras. Ionako više nema što izgubiti, ne može situaciju

učiniti gorom nego što jest.

Draga Katarina,

Oprosti mi na ovome večeras. Imao sam posve drukčije namjere

kada sam ti banuo u stan, ali stvari se nisu događale onako kako

sam zamislio. Zvučala si čudno i zato sam ti rekao za svoj san. Ali,

kako bi ti bilo jasnije zašto sam te uopće posjetio, vrijeme je da ti

Pompea

kažem neke stvari koje ti telim reći već dosta dugo. Još od našeg

prvog susreta.

Mislim da sam se zaljubio u tebe već onog dana kad si došla na

razgovor za posao. Ako ne baš toga dana, onda vrlo brzo nakon

toga. Nisam ti to htio odmah reći jer se nismo dovoljno dobro

poznavali. Nisam znao kako hi reagirala, a i želio sam biti siguran

da to nije tek prolazna zaljubljenost u jednog super komada.

Ponekad sam se osjećao glupo jer mi se činilo kao da te uhodim.

Pazio sam kada odlaziš na kavu u kantinu ili prolaziš hodnikom, pa

bih se potrudio da se i ja kao slučajno nađem na istom mjestu.

Ponekad sam sastanke redakcije organizirao samo zato da dođeš u

moj ured, da te vidim. Prije bi mi zbog ovog priznanja bilo

neugodno, ali sada više nije. Želim da to konačno znaš. Ljudi zbog

ljubavi čine razne gluposti, a ni ja nisam iznimka. Uostalom, ljubav

baš i nema puno veze s razumom.

Pitao sam se zašto sam si dopustio da se zaljubim u tebe, iako sam

vrlo brzo postao svjestan da nisam muškarac koji bi mogao privući

djevojku poput tebe. Priznajem, raspitivao sam se 0 tebi i svaka i

najmanja pojedinost bila mi je dragocjena i izazivala leptiriće u

trbuhu, pa pokušaj zamisliti kakvo je to bilo uzbuđenje kada bih se s

tobom našao nasamo. Onda sam shvatio da mi nije važno hoćeš li

mi uzvratiti osjećaje. Zahvalan sam na svakom danu koji sam

proveo blizu tebe jer je u ovih pet godina bilo malo stvari koje su me

toliko veselile kao što me veselilo što te uopće znam.

Ponekad me bilo strah da ćeš primijetiti da mi se sviđaš, da ćeš

osjetiti kolika je moja ljubav prema tebi, no bilo je trenutaka kad

sam se potajno nadao da će se to dogoditi. Nisam ti sve ove godine

imao hrabrosti to reći, ne bih mogao podnijeti odbijanje, ne zato što

sam ego-manijak, nego zato što bih se vjerojatno slomio od tuge.

Nikada nikoga nisam ovako volio, unatoč tomu što se među nama

ništa nije dogodilo.

Večeras sam ti to došao priznati i sad ti je sigurno jasnije zašto je taj

razgovor završio tako katastrofalno. Molim te, nemoj me odbaciti.

Pompea

Mogu ti biti prijatelj, dopusti mi barem to. Neću ti više nikada o

ovome govoriti, samo me nemoj posve isključiti iz svojeg života.

Toliko mi znači da te mogu barem katkad vidjeti, zato ti pišem

unatoč strahu da ćeš me prezreti kada ovo pročitaš.

Ima li san koji sam ti ispričao ikakve veze sa stvarnošću? Volio bih

da mi kažeš, ali ako ne želiš ignoriraj ovo pitanje.

Volim te. Beskrajno. Što god da se dogodi, nemoj to nikada

zaboraviti. Neka moja ljubav ima barem malo smisla.

Nikola

***

Na Rebru je bila neopisiva gužva. Liječnici, medicinske sestre i

pacijenti gurali su se po pretrpanim hodnicima, u zgradu su ljudi

ulazili bez prestanka.

Kad se čovjek nađe na bolničkom hodniku čini mu se kao da je cijeli

svijet bolestan. Ponekad više ljudi ima po bolnicama nego po šoping

centrima. Bolnice podsjećaju na to koliko je krhak ljudski život,

koliko je malo potrebno da nam odjedanput život visi o koncu. Život

se u trenutku može ugasiti, dovoljno je da samo jedna od milijun

žilica u tijelu ne funkcionira kako treba. Djecu se uvijek upozorava da

paze kako prelaze cestu, odrasle da pažljivo voze, ali čak ni najveća

pažnja često nije dovoljna.

Doktorica Helena Tomić sjedila je za svojim stolom i proučavala

Katarinine nalaze. Već je i zaboravila da je bila kod nje, a kada joj je

asistent jutros donio nalaze, bila je iznenađena.

Katarina joj se nakon pretraga više nije javila, iako ju je upozorila da

ima znakova bolesti, a nalazi su govorili da joj vjerojatno nema spasa.

Među papirima je pronašla njezin broj mobitela i nazvala je.

Pompea

"Dobar dan Katarina. Doktorica Tomić na telefonu. Očekivala sam da

ćete mi se javiti. Dobila sam vaše nalaze."

"Ah, bila sam jako zauzeta. U međuvremenu sam se vratila na posao i

nisam se stigla javiti," slagala je Katarina i pomislila kako je zadnjih

nekoliko dana izgovorila više laži nego u cijelome dosadašnjem

životu.

"Nažalost, nije dobro. Morat ćete u bolnicu. Stanje vam je jako loše."

Katarina nije htjela pitati o kakvoj se bolesti radi. Bilo bi joj lakše da

ne zna, ionako je bilo svejedno, ali doktorica nije odustajala. Katarina

ju je tog trenutka gotovo mrzila jer joj se činilo kao da joj želi uskratiti

jednu od posljednjih želja da preostale dane proživi na najbolji

mogući način, a ne u bolničkom krevetu. No, kako je mogla znati što

se Katarini mota po glavi, radila je svoj posao.

"Imate uznapredovali stadij leukemije. Bojim se da se vrlo malo može

učiniti, ali ipak treba pokušati. Bilo bi dobro da odmah dođete, dobit

ćete mjesto na odjelu i počinjemo s terapijom. Nemate vremena za

čekanje."

Čak da se Danijel nikada nije pojavio, Katarini bi nakon tih riječi bilo

jasno da je prekasno.

"Neću doći. Hvala na pozivu i pokušaju da me utješite, ali i vi i ja

znamo da je gotovo. Ne želim ovo malo preostalog vremena provesti

u krevetu, s iglama u tijelu i na aparatima čekajući čudo koje se neće

dogoditi."

Doktorica je bila u šoku. Nikada nije doživjela takvu reakciju. Ljudi

su obično inzistirali da im pomogne, tražili su od nje ono što je

Katarina sada odbila čudo. Nije pronalazila riječi kojima bi

odgovorila Katarini, ali nisu niti bile potrebne. Kao liječnica ljudima

je uvijek govorila istinu, nije ih pokušavala zavaravati lijepim

pričama, a još manje davati im lažnu nadu.

"Sami odlučite. Ako ostanete kod kuće javljajte mi se, a ne bi bilo loše

da ipak navratite k meni, barem da razgovaramo. Moja je dužnost da

vam pružim sve što je u mojoj moći, ali ako ne želite ne mogu vas

Pompea

natjerati."

"Sve je u redu. Javit ću vam se. Hvala na svemu."

"Možda biste trebali razgovarati s nekim stručnjakom, mislim na

psihološko savjetovanje."

"Ne brinite se. Hvala još jedanput. Čujemo se."

Kada je poklopila slušalicu bila je mirnija nego što je mislila da će biti

kada joj je liječnica potvrdila da je teško bolesna. Zaokružila je dio

priče i valjda je zato osjećala olakšanje umjesto nelagode koju je

očekivala. Uostalom, barem pred sobom nije htjela imati nikakvih

tajni. Kada se već toliko pitala zašto se baš njoj sve ovo događa,

sudbina joj je poslala odgovor.

Uključila je liniju, stisnula play i u stanu se čuo "Ain't No Mountain

High Enough" od Marvina Gayea i Tammi Terrell.

"Ain't no mountain high, ain't no valley low, ain't no river wide

enough, baby, if you need me, call me, no matter where you are, no

matter how far, just call my name, I'll be there in a hurry, you don't

have to worry..." pjevala je dok je širom otvarala prozore u dnevnoj

sobi da napravi malo propuha jer je bilo pakleno vruće. Bila je sjajno

raspoložena, kao da je sve bilo u savršenom redu, kao da nije imala

nijedan problem.

Ostalo joj je toliko malo vremena da zapravo više ništa nije bilo

problem. Nije imala potrebu pozvati Danijela, uživala je u samoći i u

nekom čudnom zanosu koji sama sebi nije mogla objasniti.

Otvorila je laptop i počela surfati po internetu, a iz playera se čula

Katrina and the Waves. "Walkin On Sunshine". Bila joj je to jedna od

najdražih pjesama, prava dizalica raspoloženja. Uz nju je voljela

sanjariti kako traži put do kraja duge, ali nikada nije mogla odlučiti

hoće li hodati ispod nje ili po njoj.

Provjeravala je mejlove i vidjela onaj koji je poslao Nikola Pročitala

ga je u jednom dahu, a onda ga je ne vjerujući vlastitim očima

pročitala još jedanput. Sjetila se kolegice koja ju je više puta bocnula

Pompea

da Nikola gaji simpatije prema njoj, no ona je to pripisivala njegovoj

ljubaznosti i pristojnosti koju je pokazivao i prema drugima.

Pokušavala se prisjetiti kako su izgledali njezini razgovori i druženja s

Nikolom. Nije mogla ništa posebno zaključiti iz njihovih susreta jer

su se uglavnom svodili na posao.

"Kakav sam to dojam ostavila na njega da mi se tako nešto nije

usudio reći? I kako je moguće da su mi promaknuli povremeni

znakovi?" zapitala se dok je razmišljala o njegovu pismu.

U ljubavi postoji izbor, smatrala je, a svi njezini izbori dosad su bili

loši. Je li doista imala posve pogrešno mišljenje o tome što je u

ljubavi može usrećiti? Sve ove godine njezine su se veze svodile na

avanture i uzbuđenja, a nedostajali su dublji osjećaji. Potpuno ih je

zanemarila dok je davala prednost djetinjastim zanosima. Voljela je

otkrivati nove svjetove i ljude, a katkad nije bila svjesna svijeta i ljudi

oko sebe.

Pitala se bi li sve bilo drukčije da joj je Nikola ovo rekao prije pet

godina. Iako nije bio tip kojeg bi otprve zapazila, pitala se bi li snaga

njegove ljubavi bila dovoljna da je privuče k njemu. Što je više

razmišljala o ljubavi, bila je sigurnija da je nikad doista nije doživjela.

Ona je ljubav oduvijek tražila u muškarcima koji su je provocirali

svojim avanturističkim duhom i uz koje je mogla iživjeti neke svoje

djetinjaste snove. Ljubav je bila sporedna.

Osjetila je odjedanput nježnost prema Nikoli i žaljenje što se baš

njemu moralo dogoditi da se zaljubi u pogrešnu osobu. Više se nije

ljutila na njega zbog onoga što se dogodilo sinoć. Čim se smirila

odlučila je pozvati ga da se nađu da joj ponovno ispriča kako je

doznao da ona umire, no to joj se sada više nije činilo bitnim. Nakon

pisma u kojem joj je bez ikakve zadrške povjerio svoje osjećaje,

pomislila je kako je zaslužio da se barem nadu i o tome

porazgovaraju.

"Sve se događa točno onako kako sam i predvidio. Ljudi su zbilja

čudna bića. Trate dane na gluposti, a propuštaju uočiti ono što je

Pompea

doista važno," obratio se Miha, anđeo koji je poslao Danijela po

Katarinu, skupini starijih anđela koji su vodili brigu da anđeli čuvari

svoju zadaću na zemlji obave što je moguće bolje. Stariji anđeli više se

nisu spuštali među ljude, njihovo iskustvo bilo je daleko potrebnije za

održavanje reda na nebu. Dok su bili živi vjerojatno su radili kao

savjetnici u velikim kompanijama.

"Govoriš o maloj Katarini?" upitao je Kamel. "Zato smo mi tu i dobro

je da se stvari ovako razvijaju. Već sam pomislio da će Danijel i Myst

zabrljati s onim Nikolinim snom, ali obavili su to bolje nego što sam

očekivao."

"Još su mladi, iako se njima čini da su jako iskusni. Ali, imaš pravo.

Zbilja su uspjeli lijepo zakuhati priču, premda ni sami nisu svjesni

koliko. Još ako i ostalo obave kao što očekujem, zbilja ću biti

impresioniran. Zanima me kako će to riješiti, hoće li pokazati da su

spremni za promaknuće," nastavio je Miha.

Bila je to tipična situacija u kojoj stariji anđeli iskušavaju mlađe

provjeravajući jesu Ii dovoljno dobri za anđele čuvare. Biti anđeo

čuvar ne znači samo obaviti osnovno što se od tebe očekuje, nego

pokušati onima nad kojima bdiješ otkriti neke važne životne istine,

pokazati im da život nije tek svakodnevna rutina.

Miha, Kamel i ostali ovaj su put iskušavali Danijela i Mysta.

Bilo je vrijeme da učine nešto više od odlaska po nekoga na zemlju,

zajedničkog povratka gore i onda ponovno sve ispočetka.

"Misliš da neće stati na ovome, da će pokušati još nešto?" upitao je

Kamel.

"Hoće, sigurno. Kladim se da će to biti Danijel, on će pokušati učiniti

nešto drukčije od onoga što je dosad činio. Očito je da će bid tako.

Već je pokazao da bi to želio, ali ne zna kako. Pustit ćemo ga da se

dosjeti nečega, bez obzira na to koliko mu vremena bude trebalo. No,

mislim da će to biti uskoro, bio je uvjeren Miha.

"Odnosi li se to samo na Katarinu ili i na Sanju?" upitao ga je Kamel.

Pompea

"Pa, iskreno, neću bid baš sretan ako Sanju i ovaj put izostavi."

Bila su već dva sata ujutro, a Katarina još nije mogla zaspati. Otkako

se u njezinu životu pojavio Danijel nijedna joj noć više nije bila kao

prije. Spavala bi, ali snovi više nisu bili mirni i bezbrižni. Svaki put

kad bi legla u krevet počele bi joj navirati misli, no nije se više pitala

zašto je već kraj, jer to je bilo pitanje koje je oduzimalo previše

vremena a odgovor se nije nazirao.

Nije više razmišljala o prošlosti jer nije bilo vremena da ispravi neke

stvari, a možda nije trebala niti pokušati da ih ispravi. Neka sve

ostane onako kako se dogodilo, autentično... To je bio njezin život,

njezina ostavština, kakva god bila. Činila je ono što joj je u

određenom trenutku izgledalo ispravno i nije bilo važno hoće li time

baš svi biti zadovoljni.

Te je noći razmišljala o pozivu iz bolnice. Prvi put je od nekoga

stvarnog, od nekoga kome bi sigurno od početka vjerovala, dobila

potvrdu da se približava kraj i osjećala se čudno. Nakon svega ipak joj

je izgledalo da joj je to bilo mnogo ljepše čuti od Danijela, iako

njihovo poznanstvo nije počelo najsretnije.

Bilo je zapravo pomalo zabavno to početno nadmudrivanje s njim,

naročito one noći kada su prvi put razgovarali i kada mu je prijetila

da će pozvati policiju. S njim je mogla razgovarati o smrti s neke

posve drukčije točke gledišta, i ne samo o smrti nego i onome što se

događa nakon nje. Nije se sve svodilo samo na dijagnozu i savjet da

dođe u bolnicu ne zato da bi se izliječila, nego da bi se pokušalo

učiniti nešto što je već u startu bilo osuđeno na neuspjeh. Zar ne bi

bilo krajnje besmisleno tako provesti zadnje dane života. Zašto bi

pristala na nešto za što se zna da neće uspjeti.

S Danijelom je bilo drukčije. Katarinina bolest za oboje je bila gotovo

sporedna činjenica. Umjesto da se zamara nečim protiv čega se nije

imalo smisla boriti, Katarina se uz Danijelovu pomoć pripremala za

novi život. Možda nije bila sasvim spremna, ali sigurno je bila još

manje spremna na bolničko mrcvarenje zadnjih dana zemaljskog

života.

Pompea

Odjenula je trenirku, obula tenisice i sjela u auto. Bila joj je to možda

posljednja noćna vožnja po gradu.

Dok je slušala "Runaway Train" od Soul Asyluma sjetila se mame i

tate i potekle su joj suze. Uhvatio ju je strah da se više neće moći

suočiti s njima, da neće imati snage posjetiti ih. Bojala se da neće

izdržati, da će im reći da je bolesna. Rijetko je kad mogla za sebe

zadržati važne stvari, morala ih je uvijek s nekim podijeliti. Njezini

roditelji nisu bili ti kojima bi se prvima povjerila, no iako je ovo bila

jedna od rijetkih stvari koju su imali pravo prvi doznati, osjećala je da

će za njih biti bolje ako im ne kaže.

Krenula je "Everybody Hurts" od REM-a i tako se dobro uklopila u

njezine trenutačne osjećaje. Misli su joj se ponovno vratile na poziv iz

bolnice. Imala je leukemiju, a Danijel je rekao da joj je ostalo tri

mjeseca, vjerojatno i manje...

"Danijele, spavaš li?"

"Ne spavam."

"Koliko mi još dana preostaje?"

"Ne znam točno, ali ne puno."

"Nemoj dopustiti da završim u bolnici. Ne želim tamo provesti ni

jedan dan. Odvedi me ranije ako treba, samo nemoj dopustiti da ne

budem svjesna odlaska."

"Ne brini se."

Vozila je prema kući slušajući Louisa Armstronga i njegovu sjajnu

stvar "What a Wonderful World".

"Jesi li dobro?" pitao je Danijel.

"Ma, jesam. Pitaš zbog pjesme?"

"Pitam zbog svega."

"Sve je u redu... svijet je tako divan. I Armstrong tako kaže."

Katarina je otišla spavati a Danijel je nastavio sa svojim noćnim

tumaranjem po Zagrebu. Nakon Nikolina pisma a znao je točno od

Pompea

riječi do riječi što je u njemu pisalo kopkalo ga je kako će Katarina

reagirati na njegovo priznanje.

"Što ako se i ona zaljubi u njega? Što ako se zbog tog pisma u njoj

nešto promijeni, ako u tome prepozna šansu da konačno pronađe

ljubav kakvu zaslužuje?" upitao je Danijel Mysta koji mu se pridružio

u noćnoj šetnji gradom.

"To nije tvoja briga. Uostalom, ona zna što je čeka i zato mislim da se

brineš bez razloga. Ne vjerujem da će se išta dogoditi, a ako se i

dogodi to nema veze s tobom. Pusti neka stvari idu svojim tokom, a

tebi bi bilo bolje da razmisliš kako ćeš obaviti ostatak posla jer ionako

ti je ostalo malo vremena do trenutka kada ćeš je morati dovesti k

nama," odgovorio mu je Myst.

"Mislim da se nisam dovoljno trudio. Trebao sam se pokušati izboriti

da je ostavimo ovdje još neko vrijeme."

"Koliko je meni poznato, ne bismo se uopće smjeli petljati u to. Daj,

zaboravi te ideje. Ovo nije film u kojem Superman spašava

čovječanstvo. Drži se onoga što se od tebe očekuje. Baš ti je dobro

krenulo i neko vrijeme uopće nisi spominjao takve stvari. Mislio sam

da te pustilo."

"Tražit ću od ostalih anđela da ovaj put popustimo. Da barem

jedanput postupimo drukčije, da učinimo nešto što nam nije zadano,

da napravimo onako kako osjećamo da bismo trebali napraviti."

Myst ga je nekoliko trenutaka nijemo gledao.

"Zanima me kako ćeš to izvesti, ali upozoravam te da neće biti

jednostavno. I ne zaboravi da ima dosta onih koji ne podnose ni samu

pomisao da se remeti uobičajeni red. Naravno, to ne znači da ne

možemo pokušati."

***

Nikola se mučio s poslom, nije se mogao koncentrirati na papire pred

sobom. Iščekujući hoće li mu se Katarina javiti nekoliko je puta

Pompea

pročitao svoje pismo. Ni na trenutak nije požalio ni zbog jedne riječi.

Nije se više bojao da će ispasti budala, naprotiv bio je ponosan što je

konačno skupio hrabrost i učinio ono što je već odavno trebao.

"Sve je to lijepo, ali zašto se ne javlja," zapitao se naglas kada su ga

nazvali iz produkcije da im dođe pomoći.

Preko volje im je dao nekoliko savjeta o postavljanju nekog kviza koji

bi trebao uskoro biti emitiran, a onda se vratio u ured. Pogledao je na

mobitel i vidio propušteni poziv. Zvala ga je Katarina. Bio je prilično

nervozan i najprije je popušio cigaretu kako bi se sabrao. Pokušao je

smisliti što će joj reći, no zaključio je da to nema smisla jer ionako ne

zna što će ona njemu reći. Djelovao je sam sebi pomalo blesavo kad se

uhvatio kako potiho uvježbava glas, kao da se priprema popeti na

pozornicu i primiti neku filmsku nagradu. Okrenuo je njezin broj, pa

što bude...

"Hej! Zvala si?"

"Jesam. Jesi li u gužvi, smetam li ti?"

"Ne, nikako! Imam vremena, upravo sam završio neke stvari."

"Ok, ne bih htjela okolišati. Dobila sam tvoje pismo. Iznenađena sam.

Nisam znala, a moram priznati da nisam nikada ni naslutila da gajiš

takve osjećaje prema meni. I, oprosti što sam te izbacila iz stana.

Prilično si me šokirao, pa nisam bila svjesna što radim."

"Ne ljutim se uopće. Imala si pravo, nisam bio taktičan. Ja bih

vjerojatno isto tako postupio, ne trebaš se ispričavati. Ovaj, što se tiče

pisma... nisam znao kako bih ti drukčije rekao. Sigurno si i sama

shvatila da mi hrabrost nije vrlina, barem ne najveća. Nadam se da je

sve u redu, da me ne misliš izbjegavati ili pobjeći,"

"Naravno da te neću izbjegavati. Voljela bih da se vidimo."

"Nadao sam se da ćeš to reći..

"Ali, nemoj me krivo shvatiti. Htjela bih da razgovaramo, no bojim se

da nećeš čuti reći ono što priželjkuješ. Jednostavno... drag si mi i

zbilja si divna osoba.. .Ali moje životne okolnosti trenutačno mi ne

Pompea

dopuštaju da započnem neke stvari koje sigurno neću uspjeti

završiti."

"Shvaćam. No, ipak bih volio da odemo na večeru. Hoćemo li

večeras?"

"Pa, zapravo, da, može. Hoćeš li doći po mene? Da ne idemo s dva

auta."

"Hoću. Odgovara ti u sedam?"

"Da. Rezerviraj negdje stol, svejedno mi je gdje, samo da nema gužve.

Vidimo se."

Nije se pripremila za taj razgovor. Nazvala je Nikolu spontano,

svjesna kako nije u redu ostaviti ga da predugo čeka odgovor. Stalo

joj je da se nadu i da na njegovu iskrenost odgovori istom mjerom.

Nije ga htjela vrijeđati površnim telefonskim razgovorom, zavrijedio

je da mu posveti dio svojeg vremena, da se nađu licem u lice. Mrzila

je teške razgovore obavljati telefonom, to je bilo nekako hladno,

otuđeno. Naročito ako se radilo nekomu s kim je bila bliska, ili o

nekomu kao što je Nikola, koji ju je volio svim svojim bićem.

Nazvala je Ines. Trebala se s njom dogovoriti da dođe po stvari koje

joj je htjela ostaviti. A i da joj kaže što se sve dogodilo u posljednja

dva dana.

"Imala si pravo. Zvali su me iz bolnice. Želiš li čuti dijagnozu?" pitala

je Katarina.

"Pa znaš da sam od prvog dana htjela da odeš liječnici i vidiš što ti

je!"

"Imam leukemiju u poodmaklom stadiju, tako da je nema smisla

pokušati liječiti."

"Bože! To je dakle to? Doista si bolesna?"

"Da. Ali, sve je u redu. Dobro sam. Odavno sam prošla fazu kad sam

se brinula. Ta me vijest nije uopće iznenadila. Već sam na neki način

prošla pripreme s Danijelom. Ništa se nije promijenilo, osim što sam

obavila i taj razgovor s doktoricom tako da sam priču s bolnicom

Pompea

završila. Sada osim nje jedino ti i Danijel znate moju situaciju."

"A tvoji mama i tata?"

"Ne mogu im reći. Nisam spremna na to. Smislit ću već kako da im

javim i objasnim... Ali, nema šanse da se nađem s njima i ispričam mi

što mi se sve dogodilo u posljednje vrijeme."

"Ako misliš da je tako najbolje..."

Nakon kraće stanke Katarina joj je odlučila ispričati o susretu s

Nikolom.

"U međuvremenu se dogodilo još nešto. Znaš Nikolu?"

"Tvojeg šefa? Ne poznajem ga, ali znam ga iz tvojih priča. Što je s

njim?"

"Bio je neku večer kod mene. Iznenadila sam se kad se pojavio pred

vratima. Pustila sam ga u stan i sve je bilo normalno dok nije rekao

kako me sanjao i da mu je u snu netko rekao da umirem. Počeo mi je

postavljati čudna pitanja, a već sam bila u priličnom šoku zbog priče

o snu tako da sam ga izbacila iz stana. Sljedeći dan primila sam od

njega mejl u kojem mi je napisao da je već pet godina zaljubljen u

mene."

"Katarina, ne mogu vjerovati što ti se sve dogodilo u manje od mjesec

dana. Gdje je bio dosad? Ne kužim. Zaljubljen je u tebe pet godina i

cijelo vrijeme šuti? 1 kako to da je sanjao da umireš? Tko mu je to

mogao reći? Kakav kaos!"

"Dobro je, smiri se. Naći ću se s njim večeras. Poslao mi je predivno

pismo, napisao mi je ukratko kroz kakve je muke prolazio posljednjih

pet godina zbog neuzvraćene ljubavi. Znaš, pod dojmom sam. Bilo mi

je uzbudljivo doznati da sam u nekom izazivala tako snažne osjećaje.

Nisam uopće mogla pomisliti da bih u nekome mogla probuditi tako

postojanu ljubav. Možda zvuči sebično, kao da uživam u nečijoj

patnji, ali ima nečega veličanstvenoga u takvoj postojanosti

neuzvraćene ljubavi."

"Kako to da nisi ništa primijetila? No, očito te se prilično dojmilo

Pompea

njegovo pismo kad si se odlučila naći s njim."

"Kad ti netko kaže da te toliko voli, zaslužuje normalan razgovor i

priliku da objasni što osjeća."

"Slažem se. I svakako pokušaj doznati tko mu je rekao da si bolesna.

Ne mogu uopće zamisliti otkud mu to. Hoćeš li mu reći za

leukemiju?"

"Hoću. Ionako me pitao, a bilo bi glupo da sad izmišljam kad očito

zna, iako ne mogu shvatiti otkud."

"Sutra ću svratiti do tebe. Bit ćeš navečer kod kuće?"

"Da, gotovo sam zaboravila da sam te zapravo nazvala kako bih ti

rekla da dođeš, jer imam neke stvari koje bih ti htjela dati."

Katarina je čula kako je Ines s druge strane telefona briznula u plač.

"Ines... bit će vremena za plakanje. Ja sam barem na vrijeme doznala

što me čeka. Većina ljudi nikada ne dobije takvu priliku."

"Ma znam, iako mi to nije utjeha. Ali, nećemo sada pasti u depresiju.

Sutra ćemo se vidjeti. Lijepo se provedi večeras. Valjda će sve biti

dobro."

"Nema razloga da bude loše. Volim te draga. I čekam te sutra."

***

U dnevnoj sobi bilo je pomalo zagušljivo i Sanja je otvorila prozor.

Bila je sama u stanu i čitala novine. Nika je bila kod bake, a Boris na

poslu. Imala je slobodan dan i dobro joj je došlo malo samoće da se

opusti i odmori.

Danijel je sjedio na kauču i promatrao je. Sjetio se svega, svakog

detalja, kao da se jučer dogodilo... Još uvijek je čitala novine na isti

način. Kada bi naišla na neki zanimljiv članak naslonila bi se na stol i

pažljivo čitala. Ustao je i prišao da vidi što čita. Bio je to tekst o tome

kako je Sabor prihvatio neke nove zakone o izborima. Danijel nikada

nije volio čitati o politici, bila mu je dosadna.

Pompea

Podignula je glavu i okrenula se. Imala je osjećaj da je netko gleda.

Bila je sama, a ipak joj se činilo kao da je još netko u sobi. Otišla je do

otvorenog prozora i pogledala van. Malo je, zastala, a onda pogled

skrenula prema sobi. Danijel joj je prišao i stao ispred nje tako blizu

da su im se nosovi gotovo dodirivali. Ako je ikada otkako je zna imao

priliku reći joj ono što je toliko dugo želio, to je bilo sada. Otvorio je

usta i zamalo joj se obratio, ali je odustao.

Prošla je pokraj njega i otišla u kuhinju. Bio je siguran da je nešto

osjetila. Krenuo je za njom i promatrao je kako kuha kavu. Činilo mu

se da je uznemirena. Vratila se do vrata dnevne sobe i lutala

pogledom po prostoriji kao da je očekivala da će nekog ugledati.

"Zašto sam takva kukavica," pomislio je Danijel zureći kao opčinjen u

Sanju dok je pogledom pretraživala sobu, kao da osjeća da je netko s

njom. Nemirno se osvrtala oko sebe a onda joj je pogled skrenuo na

policu s knjigama i zaustavio se na "Odiseji u svemiru" Arthura

Clarka. Danijel je volio tu knjigu. Primijetio je da se nasmiješila, a

onda odmahnula glavom.

Dok je Danijel putovao s prijateljima, Sanja mu se nakon nekog

vremena prestala javljati. Nije mu više imala o čemu pisati, Da mu je

bilo stalo, vratio bi se ili ne bi uopće otišao na put. S vremenom je sve

rjeđe mislila na njega. Udaljili su se jer je napravio nešto što se Sanji

činilo neoprostivo. Isprva ga je pokušavala opravdati, ali nije

uspijevala. Vrijeme je prolazilo i ona je pokušala zaboraviti vezu koja

je očito završila.

Zaboljelo ju je što nije pokušao doprijeti do njezinih osjećaja, ma

koliko daleko bio. Pustio ju je da mu sklizne iz ruku, nije pritom

mrdnuo prstom, a bilo je dovoljno samo da je pita želi li da se vrati i

ona bi mu odgovorila potvrdno. Nije joj se javio kada se vratio kući

nego je od prijateljice čula da su ga vidjeli u gradu. Kada ga je prvi

put srela u jednom zajedničkom društvu, imala je osjećaj da je srela

stranca.

Dugo joj je trebalo da ponovno nekoga zavoli. Toliko je slijepo

vjerovala u njihovu ljubav da ju je jako zaboljelo kad je s oblaka

Pompea

tresnula na zemlju i shvatila kako mu ipak nije bila najvažnija na

svijetu kao što joj je često govorio. Imala je neke kratke veze nakon

njega, dok nije upoznala Borisa. I danas prijateljicama često zna reći

kako je Boris došao u "pet do dvanaest" jer je bila umorna od traženja

ljubavi. Nije više imala snage za još jednu propalu vezu, nije htjela

tratiti vrijeme na nekoga kome bi bila samo usputna stanica dok ne

nade nešto uzbudljivije. Otkako je s Borisom gotovo nikada nije

razmišljala o Danijelu, tek bi je ponekad nešto podsjetilo na njega,

kao danas kad joj je pogled pao na Clarkovu knjigu. Bila je tužna kad

je čula da je umro, ah ubrzo je nestalo i ono malo osjećaja koje je još

imala prema njemu. Otišli su zajedno s njim.

Nakon što je vidio Sanjin osmijeh kada je pogledom prešla preko

Clarkove knjige, u Danijelu se probudila nada da ga ipak nije posve

zaboravila.

Zapitao se drži li možda namjerno na polici knjigu koja bi je mogla

podsjetiti na njega? Ima li u stanu i druge stvari koje imaju veze s

njim? Ako ništa drugo mogao je barem maštati i u takvim

maštanjima nalaziti utjehu.

No, morao je otići jer čekao ga je važan zadatak.

Danijel je stajao usred kruga koji su anđeli oformili oko njega. Kao

što je i najavio Mystu, odlučio je pozvati anđele, objasniti im plan u

vezi s Katarinom i zamoliti da ga podupru. Myst je znao da je smislio

nešto neuobičajeno jer nikada nije tražio sastanak na kojem bi se

trebalo odlučivati o nekoj njegovoj ideji.

Glas se među anđelima brzo proširio i svi su se odazvali pozivu,

uglavnom iz znatiželje. Mladi anđeli nikad nisu poduzimali nešto

izvan zadanih pravila. U njihovu svijetu sve je već davno bilo

definirano, a sada je Danijel najavio nešto što bi moglo pokrenuti

pravu revoluciju. Kad su svi stigli, žamor oko Danijela počeo se

lagano stišavati. Danijel se osvrnuo uokolo kako bi provjerio tko je

sve došao i kada je zaključio da su stigli svi iz njegove grupe, počeo je

govoriti.

Pompea

"Svi znate da sam trenutačno zaokupljen Katarinom, djevojkom koju

uskoro trebam dovesti k nama. Neki od vas znaju da mi taj zadatak i

nije lako pao jer mi se dogodilo ono na što su nas stariji anđeli

oduvijek upozoravali previše sam se emotivno vezao za nju, a onda

sam morao doći i reći joj najgoru moguću vijest. Kasno je da sada

pokušam malo ohladiti taj odnos. Stalo mi je do nje i zato sam vas

pozvao da bih vas zamolio da učinimo nešto kako bismo je još neko

vrijeme ostavili na životu", rekao je Danijel.

U trenutku kada je to izgovorio nastala je neviđena graja jer su svi

istodobno počeli komentirati njegovu neobičnu molbu.

"Jesi li pri sebi? Tražiš nešto što nitko od nas nije tražio niti je ikome

palo na pamet da zatraži," čulo se s jedne strane.

"Okupio si nas zbog nečega što se ni teoretski ne može ostvariti! Gdje

ti je pamet," već je komentirao netko drugi.

"Bilo bi dobro za tebe i za sve nas da nitko izvan skupine ne dozna za

tvoju briljantnu ideju," rekao je jedan od anđela koji je stajao vrlo

blizu Danijela.

Myst je stajao pokraj Celeste koja ga je gledala u nevjerici. Slutila je

da je Danijel sposoban smisliti neku ludost, ali ovo je bilo iznad

njezinih očekivanja. Tko bi mogao misliti da će se itko usuditi

prekršiti ustaljena pravila i da će taj netko biti iz njihove skupine.

Glasovi anđela koji su kritizirali Danijela postajali su sve glasniji.

Većina je bila poprilično ogorčena i još nisu mogli vjerovati da ih je

zbog toga pozvao.

"Kako si se usudio pozvati nas da te podržimo u nečemu čemu ne

možemo sami odlučivati? Pitao bih te da nam objasniš što ti se

dogodilo, ali bojim se objašnjenja. Da u toj tvojoj ludoj glavi postoji

mrvica razuma, znao bi da si najprije trebao zatražiti savjet starijih

anđela. Siguran sam da to Mihi nisi spomenuo," uzrujanim mu se

glasom obratio jedan anđeo dok su mu ostali prešutno odobravali.

Danijel je pretpostavio da će se suočiti s takvom reakcijom jer je bio

potpuno svjestan što traži. Ali, i dalje nije odustajao od svoje ideje.

Pompea

"Katarina sigurno nije prva osoba na svijetu koja je zavrijedila živjeti

duže nego što joj je sudbina odredila. Sigurno ste svi bili u situaciji da

ste barem jedanput morali ići po osobu za koju ste smatrali da je

prerano došla na red za odlazak. Ono zbog čega bih želio da Katarina

još neko vrijeme poživi jest ljubav. Puno sam s njom razgovarao, i

koliko god me uvjeravala u suprotno, zaključio sam da nikada nije

doživjela pravu, istinsku ljubav Nije doživjela da je netko voli onako

kako je zaslužila. Sad se pojavio netko tko bi joj mogao pružiti pravu

ljubav. Volio bih da dobije priliku iskusiti što znači kada te netko

iskreno voli," rekao je Danijel.

Anđeli su šutjeli i pozorno slušali njegovo objašnjenje. Shvatih su

zašto želi odgoditi Katarinin odlazak, no i dalje su se pitali smiju li

sami odlučivati ili bi se ipak trebali savjetovati sa starijim anđelima.

Celesta je u tom trenutku shvatila da se mora umiješati.

"Pretpostavljam da svi shvaćamo Danijelovu želju da Katarini

omogući iskusiti pravu ljubav Sada je na vama da odlučite želite li mu

pokušati pomoći. Ako mene pitate, nitko nam ne može zamjeriti ako

jednoj djevojci želimo omogućiti da iskusi nešto što joj prema nekom

životnom zakonu pripada," rekla je Celesta.

Svi su i dalje šutjeli, a onda se začuo tihi glas, gotovo je zvučao kao

šapat.

"Pa, možda bi ipak vrijedilo razmisliti o tome."

Dok je iznenađenim pogledom tražio anđela koji je to izgovorio, javili

su se i ostali.

"Pa, dobro, ne zvuči baš tako strašno... Možda bismo mogli

pokušati... Imamo dobar razlog da je pustimo još malo..."

Celesta se brzo pribrala i podignula ruke kao znak svima da prestanu

govoriti.

"Polako, polako... Ako odlučimo popustiti ovaj put, znate i sami da će

to bid veliki presedan. Nitko od nas to još nije pokušao. Tko će reći

starijim anđelima što smo odlučili? Nećemo to moči izvesti a da ne

Pompea

obavijestimo i njih," rekla je Celesta.

"Moramo vidjeti kako ćemo to obaviti," čuo se jedan prijedlog.

"Danijele, možemo li doznati nešto više o Katarini i njezinu dečku, da

vidimo kako si došao na tu ideju," zanimalo je Celestu.

"Još joj nije dečko. Tek joj je rekao da je zaljubljen u nju, a zbilja mi

se čini kao netko tko bi je mogao usrećiti. Zato želim da joj damo još

vremena jer se sve to skupa tek počelo razvijati. Kako mi se čini ona

mu još nije uzvratila osjećaje, no volio bih da je pustimo i vidimo što

će se dogoditi," rekao je Danijel.

Svi su se malo odmaknuli od njega kako bi se dogovorili što bi bilo

najpametnije učiniti. Celesta je vodila glavnu riječ i, kao gotovo

uvijek, tako je i sada dala konkretan prijedlog koji su svi prihvatili.

Danijel je stajao i čekao da mu kažu što su odlučili.

"U redu, ostavit ćemo je neka živi, ali samo ako se zaljubi u tog

muškarca. Ako se to ne dogodi dogovor ne vrijedi i moraš je dovesti k

nama. I još nešto... da ti nije palo na pamet otkriti joj naš dogovor.

Ona za ovo ne smije znati. Mora zaslužiti priliku koju joj dajemo. To

će biti test koji mora proći bez ičije pomoći, prenijela je Celesta

Danijelu što su se anđeli dogovorili.

"Može, zvuči pošteno. Ne brinite se, neću joj reći."

"Ako se zaljubi, tada ćemo vidjeti što ćemo reći starijim anđelima, a

do tada im ne moramo ništa govoriti. O tome kako ćemo im objasniti,

razgovarat ćemo kada budemo vidjeli što će se dogoditi između

Katarine i tog muškarca," zaključila je Celesta.

"Dajemo joj priliku u posljednji čas. Ostaje joj jako malo vremena a

ako se to ipak dogodi bit će to najekspresnije zaljubljivanje u

povijesti. Recimo da ima nekoliko dana kako bi nam pokazala zna li

prepoznati ljubav," rekao im je Danijel prije nego što su se razišli i

ostavili ga samoga sa samo jednom misli u glavi:

"Valjda će uspjeti."

Dok se Danijel pokušavao izboriti za Katarinu, Nikola se pjevušeći

Pompea

vozio kući s posla. Razgovor s Katarinom prošao je bolje nego što se

nadao. Nije bio siguran da će mu se javiti, a kamoli da će pristati na

sastanak.

Nije naravno očekivao čudo na večeri, ali i sama činjenica da će prvi

put izaći s njom, onako kako obično izlaze bliski prijatelji i ljubavnici,

bila mu je dovoljna da mu uljepša život.

Nikola je uživao u vožnji, nesvjestan da su se na stražnje sjedalo

njegova automobila smjestili Danijel i Myst.

"Što misliš, hoće li biti problema ako se Katarina zaljubi u Nikolu.

Tko će reći Mihi o našem dogovoru? Pitam se kako će on reagirati,"

rekao je Myst.

"Ja ću mu reći. To je bila moja ideja i ja moram preuzeti

odgovornost," odgovorio je Danijel.

"Ti kao da si već siguran da će se ona zaljubiti?"

"Ne znam. Dosad nije bila zainteresirana za njega, ali vjerujem da će

osjetiti da bi joj ljubav mogla produžiti život." "Nemoj se previše

nadati da se ne bi razočarao. Govoriš njoj kao o nekom

nadnaravnom stvorenju. Zaboravljaš da je ona samo obična djevojka,

koliko god je tebi draga. Kad bolje razmislim, ovo ti nije bila najbolja

zamisao, a i mi je nismo trebali tako spremno prihvatiti. Nismo kršili

pravila ni zbog mnogo važnijih stvari."

"Ipak, drago mi je da smo tako odlučili. Imaš pravo kad kažeš da je

obična djevojka, no meni je jako stalo do nje i raduje me što smo joj

dali izbor, iako ona o tome nema pojma." "Nemoj me krivo shvatiti,

ali volio bih da ipak sve bude onako kako je predviđeno. Imam osjećaj

kao da nismo spremni na takav način utjecati na događaje. Barem

zasad ne. Bilo bi mi draže da smo pitali Mihu što misli o tome."

"Mislim da se bezrazložno bojiš. Krajnje je vrijeme da počnemo

pokazivati malo više inicijative. To je idealna prilika da iskušamo

jesmo li tome dorasli."

U međuvremenu je Nikola iz auta nazvao Marka da mu se pohvali s

Pompea

najnovijim razvojem događaja u vezi s Katarinom. Preskočio je dio s

onim neobičnim snom i da ga je izbacila iz stana.

"Marko! Večeras idem na večeru s Katarinom," izgovorio je prije nego

što je Marko stigao na mobitel izgovoriti "halo".

Myst ga je netremice promatrao, a onda se okrenuo prema Danijelu.

"Ma, vidi ti njega. Lebdi otkako ga je Katarina nazvala, sav je u

nekom svojem filmu, a sad se i hvali. Još će se negdje zabiti autom, a

ćemo na kraju njega morati spašavati i ponovno sazivati zbor anđela

da vidimo hoćemo li i njemu dati još jednu šansu. Kako bih mu sad

rado zviznuo čvrgu," u dahu je izgovorio Myst.

Danijel se počeo smijati. Užasno ga je zabavljalo kada se Myst

nervirao jer je inače bio vrlo smiren, a ove eskapade više su

pokazivale njegovu duhovitost nego ljutnju.

"Zašto se smiješ? Pa, daj ga pogledaj! Jesi primijetio da se ljudi

ponašaju totalno neuračunljivo kada ih obuzme ljubavna euforija? Da

pred njegov auto sada padne meteor, ne bi ga primijetio."

"Ma daj, pusti ga neka se veseli. Uostalom, ionako vjeruješ da se

između njega i Katarine neće dogoditi ništa, pa bi mogao biti malo

popustljiviji."

Nikola je ukratko ispričao Marku da je Katarini poslao mejl nakon što

je njegov posjet ispao totalni fijasko i da ga je nakon toga začudo

nazvala.

"Neću se previše nadati, već mi i ovo puno znači," rekao je Nikola, a

onda se začuo oduševljen Markov glas:

"Konačno! Konačno! Krenulo ti je. Daj sve od sebe na toj večeri.

Nemoj mi sad govoriti kako se ne želiš previše nadati. Potrudi se kad

si već toliko dugo čekao. I nemoj je odvesti u neku prčvarnicu, nadi

neko lijepo romantično mjesto. Javi mi kako je bilo."

"Pa naravno! Nemaš pojma koliko sam sretan. Hvala ti na potpori."

"Dobro, hajde, nemoj sad sliniti. Nije ovo meksička sapunica.

Pompea

"Ok, ok. Uživaj ostatak dana, uskoro se čujemo."

Katarina nije mogla odrediti kako se osjeća, jedino je bila sigurna da

ju je Nikola iznenadio i da su joj pomalo laskale riječi iz njegova

pisma.

Bila je to tipična ženska reakcija. Nema žene kojoj ne godi izjava

ljubavi, pa makar dolazila od nekoga o kome nikada nije razmišljala

na taj način. Nakon dosadašnjih ljubavnih iskustava snaga,

postojanost i nesebičnost Nikoline ljubavi bili su joj pravo otkriće.

Postajalo joj je sve jasnije da je potratila sve ove godine a da nije

prepoznala pravu ljubav, i da sada više nema vremena nadoknaditi

propušteno.

U stanu je treštao Pearl Jam i dok je slušala "Alive" Katarina je

razmišljala što bi mogla odjenuti za večerašnji izlazak. Nije imala

namjeru pretjerano se dotjerati. Nikola bi to mogao pogrešno

protumačiti, a ni inače prije izlaska nije provodila previše vremena

pred zrcalom.

Pristavila je kavu a kako se ljeto bližilo kraju, u stanu je bilo vruće.

Nije imala klima-uređaj, pa se ljetne vrućine rješavala tako da bi

otvorila prozore i pokušala napraviti kakav-takav propuh. Čekajući da

zakipi voda otišla je do ormara kako bi pogledala što ima od čiste

odjeće jer joj se posljednjih dana u kupaonici nakupilo dosta toga za

pranje.

"Spremaš se nekamo," čula je Danijelov glas. On se lukavo pravio

kako nema pojma ni o čemu što se dogodilo nakon što je Nikolu

izbacila iz stana.

"Pa baš sam se pitala gdje si. Cijeli dan te nema. Aha! Spremam se

van, ali nećeš pogoditi s kim."

"Sad bih trebao pogađati? Otkud znam s kim izlaziš," odgovorio je

Danijel. Zanimalo ga je kako će mu Katarina objasniti to da se

odjedanput predomislila u vezi s Nikolom. Naravno, zanimalo ga je i

što sada misli o njemu.

"S Nikolom!"

Pompea

Danijel je vrlo vješto odglumio zaprepaštenje.

"Iznenađen si, zar ne? Znaš, nakon što mi je poslao onaj mejl odlučila

sam ga nazvati. Lijepo smo razgovarali i pozvao me van. Zvučao mi je

vrlo pristojno i normalno, nije bilo razloga da ga odbijem."

"Znači li to da mu nešto želiš reći..." Danijel nije stigao završiti

rečenicu a Katarina je već znala što je želi pitati.

"Ne, ne, nikako. Ipak, pristojno je da prihvatim njegov poziv nakon

što mi je iskreno opisao svoje osjećaje u pismu. Ne bih se dobro

osjećala da sam ga odbila. Ne nakon onoga što sam pročitala, bez

obzira na to što mu ne mogu uzvratiti osjećaje."

Danijel je bio pomalo razočaran. Činilo se da Katarina neće dobiti

više vremena nego što je bilo predviđeno. Katarina je primijetila da je

zamišljen.

"Što ti je? Nekako si mi čudan."

"Ma ništa, samo si me iznenadila odlukom da izađeš s Nikolom."

"I? Što misliš?"

"Pa sviđa mi se taj Nikola. Čini se da je dobar dečko, netko s kim bi

vrijedilo pokušati ostvariti bliski odnos," rekao je Danijel i u tom

trenutku iza sebe začuo Celestin glas. Znala je da će Danijel pokušati

uvjeriti Katarinu da je Nikola kao stvoren za nju, pa ga je oštro

opomenula:

"Da se nisi usudio utjecati na nju da promijeni mišljenje!"

Danijel se brzo sabrao i nastavio; "Ti ga bolje poznaješ i sigurno znaš

što je za tebe najbolje. Zanimljivo je da je baš sada odlučio reći da te

voli. Znaš onu izreku da život piše romane. Zbilja mi se čini da je to

istina." "Zamisli kako bi mi tek grozno bilo da sam i ja zaljubljena u

njega. Iako... žao mi ga je. Toliko dugo mi se to bojao reći i sve ove

godine skupljao je hrabrost kako bi priznao ljubav koja mu neće biti

uzvraćena. To je tužno. Da je barem zavolio nekoga tko bi mu mogao

uzvratiti. Nekoga tko ima cijeli život pred sobom da ga proživi

zajedno s njim."

Pompea

Glazba je i dalje svirala, a Danijel ju je pitao što slušaju. "'Dreams' od

Cranberriesa. Tu sam pjesmu pjevala na karaokama slaveći nakon što

sam dobila posao na televiziji. Takvom se poslu ni u snu nisam

nadala. Nisam pobijedila na karaokama, ali ipak am se osjećala

pobjednički. To je bila jedna od onih pobjeda koje život čine

vrijednim življenja."

"Bit će ih još. Ne ovdje, i ne baš takvih, ali one će ti pokazati da i

nakon ovog života postoji nešto što vrijedi iskusiti." "Nadam se da je

tako."

Celesta je Danijelu održala lekciju oštro ga ukorivši zbog pokušaja da

Katarinu uvjeri kako je Nikola idealan za nju. Pokunjeno ju je slušao

jer je znao da ima pravo.

"Dogovorili smo se da joj nećeš reći i da ni na koji način nećeš

pokušati utjecati na njezine osjećaje prema Nikoli. Ako se još samo

jedanput usudiš prekršiti pravila, pobrinut ću se da se naš dogovor

poništi," govorila mu je Celesta prijekornim tonom.

"Znam, oprosti, više se neće ponoviti. Nisam uopće bio svjestan da

činim nešto suprotno dogovoru," ispričavao se Danijel koji nije

očekivao da će ga Celesta otkriti i pozvati na red.

"Razumijem da ti je teško i da bi želio da se stvari razvijaju drukčije,

ali molim te budi razuman. Valjda ti je jasno da ona nije zaljubljena u

njega i da tek trebamo vidjeti hoće li se nešto promijeniti?"

"Jasno mi je, ali uvijek postoji mogućnost da se nešto promijeni kada

se najmanje nadamo. Sutra ćemo znati više."

"Da. Pričekajmo sutrašnji dan. Možda nas taj Nikola sve iznenadi. A

možda nas iznenadi i Katarina. Nemoj slučajno otići na tu večeru.

Ako te bude zvala, javi joj da ne možeš doći. Ovo mora obaviti posve

sama."

"Shvatio sam. Nisam očekivao da ćeš me nadzirati... sad se osjećam

kao dijete uhvaćeno u kradi. Ne bih si želio priuštiti da još jedanput

slušam tvoje lekcije."

Pompea

Nikola je izabrao ugodan restoran za koji Katarina nije čula, ali joj se

odmah svidio. Imao je udobne stolce, a atmosfera je bila upravo

onakva kakva joj odgovara. Bilo je desetak gostiju za stolovima

dovoljno udaljenima da se nije moglo čuti što se razgovara. Glazba je

bila tiha, svirala je neka bossa nova.

"Znaš da su mi na poslu već odavno rekli da ti se možda sviđam. Bilo

je to izrečeno više usput, pa mi je ta primjedba zvučala kao da se šale

sa mnom." Tim je riječima Katarina počela razgovor.

"Da si me barem pitala je li istina! Doista si mislila da te samo

zafrkavaju? Doduše, njima je to možda i bila zafrkancija jer sumnjam

da su znali istinu. Ali, zar nisi nikad pomislila da bi mi se mogla

sviđati?"

"Nije mi bilo na kraj pameti. Nikada te nisam doživljavala drugačije

nego kao ljubaznog šefa, iako možda ponekad malo previše

ljubaznog. Sada kad znam istinu, pitam se kako mi nije bilo jasno što

ti se mota po glavi," odgovorila je Katarina.

"Nadao sam se da si osjetila da prema tebi osjećam mnogo više od

kolegijalnosti ljubaznog šefa."

Katarina je vrtjela čašu s aperitivom i pitala se kako se Nikola osjećao

proteklih godine dok je ona nesvjesno ignorirala njegovu očitu

privrženost. Znala je ponešto o neuzvraćenoj ljubavi, ali na je barem

pokušala prići osobi koja joj se sviđala... On nije.

"Što te toliko sprječavalo da mi kažeš? Pet godina je jako puno. Za to

vrijeme ili odustaneš ili nešto učiniš."

"Najkraći je odgovor da me sprječavao strah od odbijanja. Prema

onome što sam uspio zaključiti, a i prema onome što sam načuo,

dobio sam dojam da nisam muškarac u kojeg bi se ti zaljubila. Jesam

li imao pravo?"

"Da je situacija drugačija rekla bih ti kako nije fer da me to pitaš, no

nakon što si tako dugo skupljao hrabrost da mi sve priznaš, ne bi bilo

u redu da ti ne odgovorim. Možda si imao pravo kada si pomislio da

nisi muškarac u kojeg bih se zaljubila, a možda nisi. Jer ja te zapravo

Pompea

nedovoljno poznajem. Ne vjerujem da postoji ljubav na prvi pogled.

Zaljubljivala sam se u muškarce tek kada bih ih bolje upoznala,

makar se poslije pokazalo da sam samo mislila da ih poznajem. Čak

ni kao klinka nisam se zaljubljivala u pjevače i glumce, iako je svim

mojim prijateljicama u tinejdžerskoj dobi uspjelo zaljubiti se barem u

Georgea Michaela ili Toma Cruisea. Ipak mi je čudno da si tako

uporno tražio izgovore da mi ne kažeš koliko me voliš."

"Prevladao je strah, ili bolje reći nedostatak povjerenja u samoga

sebe. Tako nastaju izgovori."

"Jesi li imao djevojku u tih pet godina?"

"Ne. Nisam upoznao ni jednu koja bi mi se svidjela poput tebe.

Možda zvuči glupo, kao klišeizirana romantika, ali traženje ljubavi u

nekoj drugoj bila bi za mene prevara. Dokle god znam da postojiš

neću tražiti ni jednu drugu. Morala bi biti poput tebe, a dosad takvu

nisam našao. Vjerojatno zvuči naivno, ali meni je dovoljno da te

volim i uopće me ne zanima ima li jednostrana ljubav smisla ili ne.

Ljubav može opstati ako je upućena nekome tako iznimnom kao što

si ti."

"Što te to privuklo na meni?"

"Apsolutno sve. Zračiš vedrinom i samopouzdanjem i to me oborilo s

nogu. Potaknula si u meni neke davno zaboravljene osjećaje. Dok te

nisam upoznao mislim da nisam znao kakvu djevojku želim. Kao da

te neka viša sila poslala da mi otvoriš oči i pokažeš da sam cijelo

vrijeme tražio na krivom mjestu. " "Možda nisi dovoljno dobro

gledao. A što da se ja nikada nisam pojavila, da se nikada nismo

upoznali?"

"Nisam o tome razmišljao, niti to želim. Ne znam nikoga tko se smije

kao ti, tko pripovijeda tako zanimljivo kao ti, tko se raduje sitnicama

kao ti, tko uživa u ljudima i stvarima oko sebe kao ti... Možda mi nije

suđeno da budem s tobom, ali barem sam dobio priliku da te

upoznam i nisam mogao a da se ne zaljubim u tebe. Mene taj osjećaj

ispunjava, pa čak i kada bih mogao vratiti vrijeme ponovno bih se

Pompea

zaljubio u tebe. Taj je osjećaj tako dobar da bi se isplatilo sve ove

godine proživjeti još jedanput. Zapravo, znam što te čini posebnom.

Živiš punim plućima i bez kalkuliranja... onako kako se većina ljudi

ne bi usudila, kako se ja ne bih usudio. Nevjerojatno je koliko te to

čini privlačnom."

"Hvala. Odavno mi nitko nije rekao nešto tako lijepo, osobito ovo

posljednje. Ponosna sam kad ljudi kod mene najprije prepoznaju to

da živim punom snagom. To je za mene dobar početak poznanstva.

Neću reći prijateljstva, kao što je Humphrey Bogart rekao u

'Casablanci', kako ne bi mogao reći da se u razgovorima koristim

frazama iz filmova."

"To sam i mislio kada sam rekao da te volim slušati kad pričaš. Ne

bojiš se biti obična, a to je rijetkost. Ljudi često misle da moraju

zvučati jako pametno da bi se nekomu svidjeli, a to me zamara. I ne

djeluje mi iskreno, nije autentično... Mrzim pretencioznost, a ona je

često rezultat takvih razgovora. Što fali citiranju 'Casablance'? To mi

je stvarnije nego citiranje nekih velikih umova i njihovih djela."

Stigla je večera. Dok su jeli Nikola joj je prepričavao što se događalo

na poslu dok je nije bilo. Razgovarali su o ljudima s kojima rade, a

Nikola je od Katarine doznao i nekoliko tračeva.

"Nikola, pa ti bi meni trebao prenositi ogovaranja. Ti bi trebao sve

znati!"

Znaš da nikada nisam sudjelovao u razgovorima po hodnicima.

Nemam radar za tračeve, a i nikada me nije zanimao privatni život

kolega. Jedino mi je važno da radim sa sposobnim ljudima, a s kim

spavaju, kamo izlaze i čime se bave u slobodno vrijeme nikada nisam

pokušavao doznati. Kolege s posla za mene su isključivo kolege."

"Evo, ja priznajem da sam često uživala u tračanju."

"Kakve si tračeve čula o meni?" pitao ju je Nikola.

"Baš nikakve. Doista, o tebi se ništa nije govorilo, osim što je nekima

bilo malo čudno to što si dugo bez cure."

Pompea

"Mogu misliti kakve su priče iz toga nastale."

"Ništa skandalozno, vjeruj mi."

"Ok, vjerovat ću ti."

Nikola je platio račun i predložio da se malo prošeću. Napokon je

popustila dnevna žega i noć je bila ugodna. Šetali su se Maksimirom i

kada su iscrpili sve teme s posla Katarina se vratila onoj s kojom su

počeli razgovor.

Oprosti na izravnosti, ali znaš da nisam zaljubljena u tebe. Drag si i

dobar si, imaš puno kvaliteta koje iznimno cijenim, ali to nije

dovoljno."

"Pa, naći ćemo neki razlog da se zaljubiš u mene," nije se dao omesti

Nikola, na što se Katarina počela glasno smijati.

"Baš me zanima kako si to zamislio. Na koji ćeš način uspjeti pronaći

razlog za zaljubljivanje," upitala ga je.

Nikola je zastao, okrenuo se prema njoj, privukao je k sebi i počeo je

ljubiti. Dogodilo se to iznenada, toliko neočekivano da se Katarina

nije niti pokušala opirati. Ruke su mu bile tako lagane da ih je jedva

osjećala. Čula ga je kako diše i imala je osjećaj kao da svakim dahom

želi udahnuti dio nje. Ubrzo je prestao, odmaknuo se i pogledao je.

Prema izrazu njezina lica nije mogao procijeniti je li pogriješio.

"Oprosti ako sam pretjerao. Želio sam to učiniti već davno... Sada

jednostavno nisam mogao odoljeti. Nisam te htio dovesti u neugodnu

situaciju."

Katarina je bila toliko zbunjena da nije odmah uspjela progovoriti.

Zbunio ju je Nikola, ali i vlastita reakcija. Prepustila se njegovim

neočekivanim poljupcima kao da je to nešto posve prirodno. Nakon

nekoliko trenutaka shvatila je zašto ga nije odgurnula nedostajali su

joj trenuci nježnosti. Pomalo je postajala svjesna koliko je njezin

ljubavni život bio isprazan i da je, unatoč uzbuđenjima koja je tražila i

povremeno nalazila, njezino shvaćanje ljubavi bilo površno.

Bilo je zabavno s nekim otkrivati nove stvari, ali nije bilo dovoljno.

Pompea

Nikola joj je pomogao da shvati kako je ljubav nešto mnogo dublje i

snažnije. Bilo je nečega veličanstvenoga u čovjeku koji se pet godina

borio s osjećajem da će biti odbačen, ali nije htio odustati. Nije

dignuo ruke od nje kao mnogi prije njega, a dobili su priliku o kojoj je

Nikola sanjao ali su je prokockali. Bila je ganuta spoznajom da je

netko cijelo vrijeme čekao i najmanju mogućnost da joj pokaže kako

postoji ljubav vrijedna tolikog čekanja. A i da joj pokaže da je ona,

takva kakva jest, vrijedna čekanja pa makar ono trajalo godinama.

"Meni je već samo poznanstvo s tobom obogatilo život i na tome sam

ti zahvalan," rekao je Nikola. Još uvijek nije bio siguran kako da

protumači Katarininu šutnju nakon što ju je iznenadio poljupcem.

"Ne, ne, ne... nemoj se ispričavati i nemoj mi zahvaljivati. Sve je u

redu. Iznenadio si me i drago mi je da jesi. Uvijek sam sanjala o

muškarcu koji će za mene učiniti nešto neponovljivo i mislila sam da

će to biti neki od neustrašivih frajera s kojima sam ulazila u veze

tražeći uzbuđenja. Na kraju si se pojavio ti i iznenadio me priznanjem

bezuvjetne ljubavi. Nisam to uopće očekivala od tebe."

"Valjda zato što ja nisam tip od iznenađenja. Želiš U da još nekamo

odemo?"

"Ne, odvezi me kući. Treba mi malo prostora nakon ovoga"

"Ne ljutiš se?"

"Nikako. Samo bih sada voljela malo biti sama."

Dok su njih dvoje razgovarali, anđeli koje je Danijel pozvao

promatrali su ih nestrpljivo očekujući što će biti dalje, jer ako se ništa

ne dogodi večeras, mala je vjerojatnost da će se dogoditi sljedećih

dana. Nakon što su se dogovorili da će Katarini pružiti novu priliku,

bilo im je važno vidjeti kako se događaji razvijaju. Bila je to njihova

misija, i nije samo Katarina bila na testu, nego su i oni bili nestrpljivi

da vide kako će završiti njihov prvi zajednički pokušaj da nekome

promijene sudbinu.

Razmiljeli su se po maksimirskom parku poput nestašne djece i

pratili Katarinin i Nikolin razgovor kao da gledaju uzbudljiv ljubavni

Pompea

film. Nekoliko njih čak je i zapljeskalo, uglavnom kada bi Nikola

rekao nešto što im se svidjelo. Iako su na početku bili skeptični prema

mogućnosti da Nikola uspije, sada su spontano počeli navijati za

njega. I svi su, bez iznimke, ostali zapanjeni njegovom odlučnošću.

Odjedanput je nestao sav strah koji ga je kočio proteklih godina.

U trenutku kada je Nikola poljubio Katarinu zanijemjeli su od

zaprepaštenja, a Danijel je pogledao prema nebu kao da mu

zahvaljuje za preokret. Nadao se da će ova večer pokazati kako se

isplatio njegov trud da uvjeri anđele da Katarina zaslužuje osjetiti što

znači biti iskreno voljen, ali ovo je bilo mnogo više od njegovih

potajnih želja.

Prva je progovorila Celesta.

"E, pa, dakle... Postoji li išta nepredvidljivije od ljubavi? Mislila sam

da sam sve vidjela, ali ovo je bilo izvan mojih očekivanja. Jesam li

samo ja u šoku i jesam li ja jedina kojoj se čini da je ovo ispalo puno

jednostavnije nego što se činilo neki dan," zapitala je Celesta ostale.

Oglasio se Myst: "Da... Samo ja mislim da ovo uopće nije

jednostavno, tek sad počinju komplikacije. Ne želim ništa

prognozirati, ali mislim da bi Danijel trebao smisliti što će reći Mihi

jer, ako me predosjećaj ne vara, iz ovoga večeras moglo bi se izroditi

nešto veliko."

Pogledom je potražio Danijela koji se malo izdvojio od ostalih i

promatrao kako Nikola vozi Katarinu kući.

"Miha mi je sada najmanja briga," odgovorio je Mystu. Ionako

trebamo pričekati da vidimo što će biti dalje. Slažem se s tobom da bi

iz ovoga moglo nešto biti, ali još ništa nije sigurno". Unatoč prividnoj

mirnoći u njemu je kuhalo od uzbuđenja. Sve dosad nije znao hoće li

Katarina iskoristiti šansu za koju nije znala da joj je pružena, čak se

pomalo i bojao njezina susreta s Nikolom. Bilo ga je strah da je već

odavno odustala od ljubavi.

***

Pompea

Nikola je odvezao Katarinu kući i otpratio je do haustora. Ostalo je

još jedno neodgovoreno pitanje:

"Možda sam malo indiskretan, ali moram te pitati. Što se zapravo

događa s tobom? Hoćeš li mi reći pravi razlog zašto nisi dolazila na

posao?"

Katarina je bila svjesna da je Nikola zaslužio iskrenost. Malo je

oklijevala, a onda ipak rekla: "Teško sam bolesna. Umirem. Neću se

više vratiti na posao jer ostalo mi je vrlo malo vremena."

Isprva nije htio povjerovati, a onda su mu se oči napunile suzama i

zagrlio ju je onako kako se parovi grle na rastancima. Zaronio je glavu

u njezino rame i šapatom upitao:

"Hoće li biti barem malo mjesta za mene dok si još tu? Nakon ovako

dugog čekanja to bi mi beskrajno mnogo značilo." "Bilo bi ti

dovoljno? Ne znam, zato sam i rekla da me odvezeš kući a malo

razmislim o ovoj večeri. Zatečena sam... U vezi s tobom, u vezi sa

samom sobom... u vezi sa svime. Ne znam ima li uopće smisla. Toliko

mi je malo vremena ostalo, bojim se da je kasno sad iskušavati nešto

novo, nešto što mi je cijelo vrijeme nedostajalo. Zbrka mi je u glavi,

moram se odmoriti. Ali, vidjet ćemo se još."

"Volio bih to. Smijem li te nazvati sutra?"

"Nazovi me. Valjda ću do tada biti pametnija."

"Onda se čujemo," rekao je Nikola, poljubio je u obraz i otišao.

Anđeli su se diskretno udaljili. Iako ih Katarina i Nikola nisu mogli

niti vidjeli niti čuti, bio je to trenutak kada ni oni ne bi trebali biti

blizu.

Danijel je Katarinu čekao u stanu. Sjedio u naslonjaču u dnevnoj sobi

i nije progovorio dok mu se nije sama javila: "Znam da si tu i

pretpostavljam da si cijelu večer bio uz mene."

"Da, kao i uvijek. Imam dojam da bih večeras trebao ostati s tobom."

Izašli su na balkon jer je poželjela još jedanput uživati u noćnoj

panorami Zagreba. Gledali su svjetla grada i slušali Otisa Reddinga.

Pompea

"I'm sittin' on the dock of the bay, watching the tide roll away..."

"Znam ovu pjesmu," rekao je Danijel.

"Sjećam se da sam upravo nju slušala kada sam nakon useljenja u

ovaj stan izašla na balkon da vidim kakav je pogled. Sve je bilo isto

samo ti nisi bio pokraj mene."

"Jesi li sigurna," našalio se Danijel.

"Sad više nisam, ali s tobom ili bez tebe, ta je noć bila divna."

"Vidio sam i čuo sve što se večeras događalo. Bilo je jako zanimljivo."

"Ajde, slušam..."

"Kao prvo, baš mi je drago da si se našla s njim. Onu večer kad si ga

izbacila iz stana mislio sam da više nećeš htjeti čuti za njega. Malo mi

ga je bilo žao jer sam već tada znao da te iskreno voli. Drago mi je što

nisi bila sebična i ostavila ga da se sam nosi sa svojom boli. Znam da

ti nije bilo lako... imaš dovoljno svojih briga."

"Nadam se da me ljudi nikad nisu doživljavali kao sebičnu osobu.

Ima trenutaka kada je sebičnost opravdana, ali to su iznimne

situacije. Mislim da je nemoguće biti sretan ako nekomu drugom

nanosiš bol. Možda netko to i može, no ja nisam takva. A Nikola me

iznenadio. Divan je, zar ne?"

"Da. Nevjerojatno je da netko može toliko postojano voljeti iako mu

osjećaji nisu uzvraćeni. Zadivljuje ta njegova ljubav, tako je čista i

nesebična. Mislim da je zato večeras i bio toliko hrabar. Nije se

ničemu nadao, a i nije imao što izgubiti. Preostalo mu je jedino da

pokuša."

"Još ne mogu doći k sebi. Cijelo sam vrijeme bila slijepa. Nisam

primjećivala nekoga kome je bilo stalo samo da me voli, jer sam u

muškarcima tražila partnere za onu zaigranu Katarinu koja je u

vezama neprestance tragala za novim uzbuđenjima." Znaš i sama da

te mogu razumjeti jer sam imao slično iskustvo pravu sam ljubav

odbacio zbog površnih uzbuđenja. Mnogi nemaju strpljenja čekati da

netko pokaže raskoš svoje osobnosti i karaktera. Ne mislim da bilo

Pompea

tko ima pravo drugima određivati ritam koji moraju pratiti. Nitko na

svijetu nije tu isključivo zbog tebe ili bilo koga drugoga."

"Večeras sam imala dojam da Nikola postoji upravo zbog mene.

Dirnulo me koliko je bio strpljiv i nije htio odustati. Istodobno sam

osjećala radost i tugu. Nikola me voli takvu kakva jesam, iako meni to

kakva jesam i nije donijelo sreću u ljubavi. Raduje me što sam

spoznala da je ljubav zapravo vrlo jednostavna, a rastužuje jer sam

prekasno postala svjesna te činjenice. Potratila sam vrijeme na

površne veze da bih na kraju shvatila da mi je istinska ljubav bila

nadohvat ruke. Nikola je u meni uspio prepoznati nešto što dosad

nitko u meni nije vidio. Razumiješ li? On me voli sa svim mojim

vrlinama i manama kojih ni sama nisam svjesna,"

"A što ti osjećaš prema njemu?"

"Kad ne bih znala da ću uskoro umrijeti, sigurno bih pokušala biti s

njim. Ovako...," zastala je i zaplakala.

To su bile suze zbog kojih joj je trebalo nečije rame, suze čiju je težinu

još netko s njom trebao podijeliti. Zagrlio ju je i ona je prvi put

osjetila njegov dodir.

"Prvi put iskreno vjerujem da je moguća prava, iskrena i nesebična

ljubav. A to dovoljno govori o mojem dosadašnjem iskustvu, o tome

da nisam shvaćala što je ljubav Danijele... ja sam zapravo oduvijek

bila nesretna u vezama, ali nisam si to htjela priznati. Oduševljavale

su me totalne bedastoće. Vožnja motorom... Neš' ti! Velika stvar. U

takvim gluparijama tražila sam nadomjestak za kronični nedostatak

emocija. Sve je bila avantura i sve je bilo jedno veliko, prazno ništa."

Katarina je prvi put osjetila potrebu za razotkrivanjem. Prvi put je

nije bilo sram priznati nešto što ju je godinama mučilo, sva ona

neugodna iskustva koja je vješto skrivala i s kojima se uporno

izbjegavala suočiti. Naivno je mislila da će, ako ih dobro sakrije i

nikome o njima ne govori, nestati sama od sebe.

Katarina nije voljela površnost i nastojala ju je u svemu izbjegavati,

no u ljubavi joj to nije uspijevalo. Veze je počinjala impulzivno i

Pompea

uvijek iz istih razloga. Svidjela bi joj se nečija živost i to bi oj bilo

dovoljno da ne razmišljajući uskoči u vezu. Uvijek je to ponavljala i

svaki put bi nakon vatrenog početka slijedilo otrežnjenje koje je

završavalo prekidom. Veze su joj izgledale kao tulumi koji počnu

veselim razgovorima uz piće, a nakon toga slijedi ludi ples sve do

trenutka kada se gosti umore i lagano počnu razilaziti.

Tako su se i njezine veze umarale od neprestanog traženja adrenalina.

Rijetki su bili trenuci kada je istraživala emocije jer je uvijek mislila

kako će je laganiji ritam odvesti u dosadu.

Prekide je proživljavala na sličan način. Neko vrijeme bi patila i

razmišljala gdje je i kada krenulo krivo, ali ubrzo bi sve

Stalo na zaključku da je ostala bez još jednog muškarca koji nije

shvaćao njezine snove. Nikada nije otišla dalje od toga, ne zato što je

bila glupa, nego zato što joj nije odgovarala prava istina.

A prava istina bila je da je veze započinjala iz potpuno pogrešnih

razloga, da se zavaravala dok su trajale i da si to nije htjela priznati.

Svaka se njezina veza svodila na ludosti, na stalna bezglava jurcanja u

potrazi za ispunjenjem nekakvih djetinjastih želja. Ponašala se kao da

trči maraton, a pritom zaboravlja uzeti malo zraka. Bilo joj je

neugodno samoj sebi priznati da nikad nije doživjela pravu ljubav To

bi značilo da mora priznati svoju najveću slabost, a vlastite slabosti

nije voljela, mislila je da je zbog njih manje vrijedna. Bilo je to

apsurdno, jer kod drugih ih je prihvaćala i nije zbog toga neku osobu

manje cijenila. Duboko u sebi bila je svjesna da ne zna ništa o pravoj

ljubavi, da nikad nije doista voljela i iskusila što znači biti voljen, no

potisnula je potrebu da to promijeni.

Dok je slušao Katarinu kako mu iskreno i bez zadrške otvara dušu i

priznaje svoje slabosti, Danijel je sve više vjerovao da će joj uspjeti

položiti test i zaslužiti da poživi duže nego što joj je bilo određeno.

Možda se nije zaljubila u Nikolu, ali zaljubila se u ljubav, a to je bio

dobar početak. Sada će imati opravdanje za Mihu. Otići će k njemu i

reći mu što je naumio učiniti. Kada mu sve ispriča, neće ga moći

odbiti.

Pompea

Slušali su "Suspicious minds" od Elvisa Presleya.

"Svaki put kada bi se neka od mojih veza raspala, slušala sam ovu

pjesmu. Ona je kao neka završna riječ nakon svake propale veze,"

rekla mu je Katarina. "Pamtim je najviše po prekidima s Robertom i

Petrom. Te su dvije veze ružno završile i jedine su u kojima je vrlo

malo ovisilo o meni. Duboko su me povrijedili. To nisam nikad

zaboravila, iako sam nastojala ne razmišljati i ne žaliti se, pa ni

najbliskijim prijateljima. Nikada nisam voljela drugima povjeravati

svoje boli, radije sam šutjela," nastavila je Katarina.

"Nisi jedina koja o tome ne voli govoriti. Mnogi to izbjegavaju zato

što ih je sram ili se ne žele prisjećati svoje boli. Teži im je razgovor o

njoj, nego sama bol," komentirao je Danijel.

"Ja to nisam znala i nisam mogla. Neke stvari nisam mogla priznati

čak ni samoj sebi, a kamoli drugima. Naime, da jesam još bi me više

boljelo... to bi bilo mučenje kakvo si nisam htjela priuštiti."

Elvis je utihnuo, a kad je htjela potražiti novu pjesmu, Danijel joj je

rekao:

"Smijem li ti preporučiti pjesmu koju sam čuo zahvaljujući tebi?

Slušala si je često, pa mislim da je jako voliš."

"Ma daj! Reci, baš me zanima!"

"'Don't let it bring you down', ali u izvedbi Annie Lennox."

"Bravo! Da, zbilja je posebna. Često je slušam... dobra je. To je jedini

razlog. Jedna je od rijetkih pjesama koju nisam ničemu posvetila."

"Katarina...slušao sam te kako iskreno govoriš o svojim slabostima i

moram ti reći... ti si divna osoba. Nemoj pomisliti da bilo što od

onoga što si mi večeras rekla znači da si loša ili manje vrijedna.

Upravo suprotno. Čini se da uopće nisi svjesna koliko je hrabrosti

potrebno da netko sebi prizna ono što si ti sebi večeras priznala.

Mogu ti samo čestitati na iskrenosti i hrabrosti. Ova je večer za mene

bila posebna, najljepša otkako smo se upoznali."

Pogledala ga je i osmjehnula mu se prijateljski i sa zahvalnošću.

Pompea

"Ne znam je li to hrabrost jer ja sam je dosad drukčije shvaćala.

Mislila sam da je hrabrost kad ne daš sebi vremena da preboliš neke

stvari, kad ih uspiješ spremiti u neku ladicu i nastojiš što prije

zaboraviti gdje se nalaze."

"Jesi li se zapitala postupaš li ispravno? Jesi li donijela dobru

odluku?"

"Jesam, ali nakratko. No, postupala sam prema instinktu, pa makar i

griješila. Ne možeš uvijek razmišljati o ishodima. Ako želiš živjeti

punim plućima ne smiješ se bojati pogrešaka." Uzeo joj je ruku i

prislonio na svoje lice.

"Slažem se, to si dobro rekla. Ne postoji točan ili netočan odgovor i

način. Svi su točni, samo treba znati odabrati pravi trenutak za njih."

Bilo je vrijeme da je pusti kako bi se naspavala. Iza nje je bila

naporna večer. A njega je čekao razgovor s Mystom i Celestom, čekalo

ga je mnogo neobavljena posla.

"Laku noć, draga Katarina. Uživaj noćas u svojoj pobjedi." Mahnula

mu je, a kada je nestao krenula je prema postelji. Osjećala se kao da

nije spavala danima. Cijeli njezin život stao je u jednu večer. Sve što

je dosad vjerovala, mislila, osjećala, promijenilo se u samo nekoliko

sati.

***

S Celestom i Mystom dogovorio je susret ispred Mimare. Nestrpljivo

su ga čekali.

"Bravo, Danijele. Ovo je doista bila noć za pamćenje. Odavno nisam

ovako nešto doživjela," rekla mu je Celesta čim se pojavio.

Myst je konačno prestao zloslutno predviđati što će reći Miha.

Umjesto toga rekao je nešto što je Danijela iznenadilo:

"Jedva čekam završetak ove priče i nadam se da će završili onako

kako si zamislio. Dosad sam bio dosta skeptičan, nisam niti sanjao da

bi se sve moglo razvijati tako brzo i tako povoljno za Nikolu. Moram

Pompea

priznati da bih ga volio malo bolje upoznati nakon iznenađenja koje

nam je priredio."

Danijel je blistao od zadovoljstva. Izgledao je kao netko tko je sa sebe

skinuo golem teret. Toliko ga je mučila činjenica da Katarina mora

prerano umrijeti, a sada kada je pokazala kako zaslužuje još vremena

bio je potpuno smiren. Čak se nije brinuo što će mu Miha reći.

"Danas nema anđela sretnijeg od mene. Nisam vjerovao da ću uspjeti.

Nadao se jesam, ali sumnja je bila jača. Znao sam da je Katarina

propustila doživjeti ljubav Izmicala joj je iz ruku, a da to uopće nije

primjećivala. Toliko je malo znala o ljubavi da je nije mogla niti

prepoznati. Upravo zato fasciniralo me koliko su ona i Nikola uspjeli

postići u samo jednoj večeri. Toliko su napredovali da zaslužuju biti

nagrađeni," rekao je Danijel.

"Hoćeš da budemo uz tebe kad se nađeš s Mihom?" pitala je Celesta.

"Volio bih. Ne zato što trebam pomoć, nego zato što bih želio da

vidite kako ću to izvesti."

"Već imaš plan?" pitao je Myst.

"Nemam. Nakon svega što se dogodilo, čini mi se da je plan gotovo

ostvaren. Još samo moram nagovoriti Mihu da ga odobri."

"Moram te nešto pitati..." počela je Celesta. "Riječ je o nečemu 0

čemu si dosad uglavnom razgovarao s Mystom. Zar ti ovo večeras nije

dalo motiv da i ti nešto poduzmeš? Govorim o tvojem dugu prema

Sanji."

Danijel je čekao hoće li Myst nešto dodati, ali on ga je samo značajno

pogledao kao da želi reći da ta tema i njega zanima.

"Večeras sam dosta razmišljao o Sanji i to zahvaljujući Nikoli. Shvatio

sam da se rizik uglavnom isplati, osobito ako nemaš što izgubiti. Ja

već odavno nemam što izgubiti a ipak nisam bio spreman riskirati.

Mislim da sam sada napokon spreman, da ču uskoro otići razgovarati

s njom."

"Tvoj dolazak po Katarinu i sve što se dogodilo... Imam osjećaj kao da

Pompea

smo sve ovo morali proći zbog nekog važnog razloga. Moram vam

reći da mi je ovo putovanje bilo dosad najdojmljivije. Bilo je divno

svjedočiti nevjerojatnom bogatstvu osjećaja koje su Nikola i Katarina

otkrili jedno drugom i sami sebi. Šteta što ljudi često nisu svjesni tog

bogatstva i što ga ne otkrivaju drugima, pa čak ni sebi," uzdahnula je

Celesta.

"Imaš pravo", složio se Myst. "Zamislite koliko bi Katarini i Nikoli

život bio ljepši da su ono što su učinili večeras pokušali mnogo ranije.

Tko zna što bi se sve dogodilo da je prije pet godina Nikola bio

hrabriji. No, tada mi ne bismo svjedočili nečemu tako

nesvakidašnjem što smo imali privilegij vidjeti večeras. Ne znam za

vas, ali ja se osjećam ponosnim i počašćenim što sam u tome

sudjelovao," uzbuđeno je dodao Myst, a zatim se okrenuo prema

Danijelu i upitao ga:

"I? Kad ideš Sanji?"

"Daj polako, pa ne mogu odmah. Idem sutra, prije nego što odem k

Mihi. Njega čuvam za kraj."

"Jesi li već smislio kako ćeš joj prići?" pitala ga je Celesta. "Nisam

siguran, ali mislim da ću zamoliti Katarinu za pomoć.

Ne želim je uplašiti, pa sam mislio kako bi bilo pametno da joj prvo

Katarina kaže da sam tu."

"Ha, ha, sad ti je Katarina glasnogovornica, najavljivačica, hostesa!

Ma daj, Danijele, budi ozbiljan," uzviknuo je Myst.

Celesta i Danijel prasnuli su u smijeh. Myst ih je sa svojim duhovitim

upadicama uvijek uspio oraspoložiti.

"Danijel ima pravo. Bolje je da najprije Katarina s njom razgovara.

Pa, nismo tu da hodamo okolo i plašimo ljude," rekla je Celesta.

"Ma, koga bismo mi to mogli uplašiti," pobunio se Myst. "Pa mi smo

tu da pomažemo ljudima. A baš smo dobra ekipa i baš mi je drago što

ste mi prijatelji."

"I ti si nama drag. I Danijele, budi pametan sutra. Dečki, ja sad

Pompea

moram nešto obaviti, pa vas pozdravljam," rekla je Celesta, a Danijel i

Myst krenuli su u noćnu šetnju Zagrebom.

***

Katarini se činilo da ova noć nema kraja. Kad je Danijel otišao mislila

je da će odmah zaspati, no još je razmišljala o potisnutim osjećajima

koje je godinama skrivala u sebi. Celesta je ostatak noći provela

tražeći nekoga kome treba pomoć, Danijel i Myst tumarali su noćnim

Zagrebom, a Nikola se vozio gradom i slušao radio. Volio je noćne

emisije jer nisu puštali iritantne, kreštave pjesme koje paraju uši,

nego lagane koje ne ometaju u razmišljanju.

A Nikola je mogao misliti samo na Katarinu. Znao je koliko je mnogo

postigao, bio je ponosan zbog ove večeri u kojoj je u samo nekoliko

sati uspio toliko toga promijeniti. Odjedanput više nije bio pasivni

Nikola koji ne stvara prilike niti ih iskorištava. Jednim razgovorom s

Katarinom izbrisao je nesigurnost koja mu toliko otežavala život da se

pitao kako je dosad uopće išla uspio postići.

Danijel je večeras bio najsretniji anđeo, a Nikola najsretniji čovjek u

gradu. Pred očima mu je bila samo Katarina i bio je siguran da je

osjetio toplinu njezinih pogleda. Ove večeri iz njega su samo izlazile

riječi koje su mu se godinama taložile u srcu koje kao da je imalo

neograničeni kapacitet za podnošenje nesretne ljubavi. A te su riječi

tako lagano izvirale zato što je Katarina imala u sebi čudesnu

pozitivnu energiju zbog koje su se ljudi uz nju osjećali lagano i

opušteno. Nije morala ništa pitati, Nikola se sam otvarao kao da je

konačno popustila brana koja je tako dugo zadržavala bujicu njegovih

osjećaja. Katarina je imala tu nevjerojatnu blagost koja je ljude

navodila da s njom podijele najintimnije osjećaje. Izvlačila je iz njih

ono najbolje suosjećanjem koje je ljude mamilo da joj se povjere.

No, Nikoli je ipak bilo jasno da njihova veza, unatoč najljepšoj večeri

Pompea

u njegovu životu, nema budućnosti. Nije se prepustio maštanjima o

tome što bi bilo da je ranije odlučio jedinoj ženi koju je ikada volio

priznati koliko mu znači.

Više od ičega volio bi provesti s njom ono malo vremena što joj je

ostalo, ali mučilo ga je pitanje treba li joj to u ovom trenutku. U

nekim psihološkim priručnicima sigurno bi pročitao da je umirućima

mnogo lakše podnijeti smrt ako su okruženi ljudima koje vole i koji

njih vole, ali znao je da tu odluku treba prepustiti njoj.

Čeznuo je ostati uz nju do kraja, pa trajalo to jedan dan ili dva

mjeseca. Već joj je rekao koliko bi mu to značilo i odlučio ju je sutra

pitati pristaje li. Složit će se s njezinim odgovorom kakav god bude,

ah u jedno je bio siguran što god mu kaže, neće je manje voljeti.

Imala je pravo odabrati kako želi provesti zadnje dane.

"Vidim da su naši mladi anđeli zadovoljni svojim postignućem a

mislim da i ti imaš razloga biti zadovoljan," rekao je Kamel Mihi koji

je cijelo vrijeme pozorno pratio što je troje anđela poduzelo kako bi

zbližili Katarinu i Nikolu.

"O da! Drago mi je da se nisam prevario u Danijelu. A i Myst je

pokazao mnogo više nego što sam očekivao. Ponekad mi je znao ići na

živce sa tom svojom neozbiljnošću i vicevima, ali večeras se iskupio.

Od Celeste sam i očekivao da će se iskazati. Kad se samo sjetim kad je

tek došla ovamo... bila je preplašena i nesigurna, a vidi je sad. Sve

drži pod kontrolom i instinktivno zna kada nekome treba pomoći

svojim mudrim savjetima," rekao je Miha.

"Danijel je lijepo smislio ovo s Katarinom i Nikolom. Odavno nisam

vidio da se itko od mladih anđela tako strastveno zauzima za nešto u

što vjeruje da je ispravno. Znaš da će sutra doći k tebi i pokušati te

uvjeriti da ima pravo," rekao je Kamel.

"Naravno, to mi je jasno. Moramo pripremiti i ostale za sutrašnji

sastanak. Ne znam kako će se ponašati, pa će biti lakše ako nas je

više."

"Jesi li odlučio? Hoćeš li prihvatiti da se Katarinu ostavi još neko

Pompea

vrijeme na životu?"

"Donio sam odluku. Jedva čekam da sutra vidim Danijelov izraz lica

kad mu kažemo da već znamo za njegov plan." "Dobro si razmislio o

svojoj odluci?"

"Apsolutno! Zapravo, baš se veselim sutrašnjem razgovoru s njim."

Katarina se probudila odmorna i naspavana. Odmah je iskočila iz

kreveta, iako to obično nije činila. Uvijek je nastojala iskoristiti onih

"još pet minuta" zbog kojih bi često prespavala i kasnila na posao.

No, ovo jutro nije bilo poput dosadašnjih. Jučer se oslobodila

golemog tereta koji je vukla sa sobom poput robijaških okova. Nikada

nije pomislila koliko joj je to bilo opterećenje, a nakon što je sinoć

Danijelu istresla sve što ju je mučilo konačno je prodisala.

Ušla je u kuhinju i pristavila kavu. Danijel je stajao pokraj sudopera.

"Hej! Dobro jutro", rekla mu je.

"Hej i tebi. Vidim da si dobro."

"I više nego dobro."

"Pa, to mi je drago čuti..." zaustio je Danijel, no prekinula ga je

zvonjava mobitela.

Katarina je pogledala tko je zove i nije se iznenadila kad je na zaslonu

vidjela Nikolino ime.

"Bok! Jesam li te probudio?"

"Ne, upravo kuham kavu. Ti si već na poslu?"

"Uzeo sam slobodan dan, pa sam htio vidjeti što radiš danas. Imam

vremena i htio bih ga podijeliti s tobom, ako nemaš neke druge

obveze."

"Ne, nemam planova za danas. Bilo bi mi drago da se vidimo. ..",

rekla mu je Katarina, no onda je opazila kako joj Danijel panično

domahuje, kao da želi reći da je hitno treba.

Brzo se snašla.

Pompea

"Mogu li te nazvati za pola sata? Moram nešto obaviti," rekla je

Nikoli, a on joj je odgovorio neka ga nazove kad završi. Spustila je

mobitel i začuđeno pogledala Danijela.

"Što je bilo? Nešto se dogodilo?"

"Ne, ali moglo bi se dogoditi i zato te trebam." "Zaintrigirao si me.

Nikad nisam pomislila da bi ti mene mogao trebati."

"Želim razgovarati sa Sanjom. Ona danas radi u nekoj čudnoj smjeni i

ide na posao u podne. Bi li htjela poći sa mnom do njezine zgrade,

pričekati da izađe i reći joj da sam tu i da bih volio s njom

razgovarati?"

"O, majko mila! S tobom čovjek zbilja nikada ne zna na čemu je. Sad

bi, sad ne bi... Zbog čega si tako iznenada promijenio mišljenje?"

"Zbog svega što sam sinoć vidio i čuo. Motivirao me Nikola, ali i ti.

Pokazali ste mi da nikad nije kasno nekomu reći koliko ga voliš. Da

nikada nije kasno reći da ti je žao."

"Baš mi je drago da smo ti pomogli. Pa, hajdemo onda do Sanje."

Dovezli su se pred Sanjinu zgradu i u autu se dogovarali kako će joj

Katarina pristupiti.

"Znam kako ću to učiniti. Jednostavno ću joj prići i reći da sam tvoja

prijateljica i da si tu jer želiš s njom razgovarati. Naravno, već znam

da će reagirati kao ja kad si mi se prvi put javio, zato te molim da se

što prije pojaviš, da ne postane neugodna prema meni."

"Neće biti neugodna, ne brini se. Sanja nije takva. Ti joj samo reci da

sam tu, a ja ću se pobrinuti za ostalo."

"Je'l te strah? Što ako odbije razgovor?"

"Onda ću se s tim morati pomiriti. Ali, imam dojam da će joj biti

drago. Ne znam, možda me drži onaj pozitivni osjećaj od sinoć kada

sam vidio kako se tvoja i Nikolina priča predivno razvija."

"Držim ti fige! Eno je, izlazi", rekla je Katarina i brzo izjurila iz auta.

Krenula je prema Sanji baš kad je ona izvadila ključ i s nekoliko

Pompea

metara udaljenosti otključavala vrata automobila. "Sanja", pozvala ju

je.

Sanja se okrenula i pogledala je pokušavajući se sjetiti poznaje li je

odnekud, no zaključila je da nema pojma tko je ona.

"Ja sam Katarina. Oprostite što sam vas ovako zaskočila. Moram vam

reći nešto što će vas vjerojatno iznenaditi."

"Slušam vas. Ne sjećam se da smo se upoznale, no vidim da znate tko

sam."

"Da, znam tko ste. Danijel mi je često govorio o vama. Ja sam njegova

prijateljica."

"Vi? Premladi ste da biste bili njegova prijateljica. Danijel je umro

jako davno. Recite mi što želite jer nemam vremena, žurim se na

posao. Zašto ste došli?"

"Danijel je tu i želi s vama razgovarati. Nemojte me, molim vas,

otjerati ili nešto slično... I ja sam bila u šoku kad mi se prvi put javio,

tako da razumijem ako ste zatečeni ili mislite da sam poludjela. No,

Danijel je doista sa mnom i zamolio me da vam ja to kažem. Nije vas

želio uplašiti."

Sanja ju je gledala bez ikakva izraza na licu. Onda je rekla nešto što je

zapanjilo i nju i Danijela.

"Znači ipak je sve ove godine bio uz mene. Često mi se činilo da ga

osjećam u blizini, ali mislila sam da se zavaravam. Pitala sam se zašto

ne kaže da je tu, ali poznajem njegove šutnje... Nije mi se javio ni

onda kada sam ga najviše trebala, pa me ne čudi da se i ovaj put

ponio jednako."

Danijel se približio i pobrinuo se da ga Sanja može vidjeti.

"Nadala sam se da ćeš jednom shvatiti kako je sve moglo i trebalo

završiti drukčije. Vidim da si shvatio, iako prekasno...

"Shvatio sam to odmah nakon što sam otputovao, no bio sam

kukavica. Samo sam htio reći da ti nisam htio nanijeti bol. Ali, nisam

znao drukčije. Svemu su bili krivi moja nezrelost i kukavičluk."

Pompea

"Bila sam dugo ljuta i povrijeđena, no s vremenom mi je postalo

jasno da nisi imao loše namjere. Samo si loše procijenio mene i sve

ono što smo zajedno imah."

Katarina je stajala pokraj njih i slušala. Mislila je otići čim se pojavi

Danijel, ah zabrinjavalo ju je kako će proteći njihov razgovor, pa je

ostala da Danijelu pruži podršku i ohrabrenje.

"Napravio sam krivo sve što sam mogao. Jedino mi je stalo da znaš da

si to nikad nisam oprostio. Nastojao sam se iskupiti, pa iako znam da

tako neću izbrisati krivnju, to je sada jedini način da ti pokažem kako

znam da sam pogriješio i da žalim zbog toga."

"Znam da ti je žao. Ne bi se stalno vračao da ti je svejedno. Hvala ti za

to. Trebala mi je potvrda da smo ipak imali nešto, da nismo vrijeme

potratili uzalud. Valjda sam te zato i osjetila svaki put kada si došao."

Gledali su se u oči... U njezinu pogledu nije bilo ogorčenosti.

"Voljela bih da nastaviš dolaziti. Dobrodošao si," bilo je posljednje što

mu je Sanja rekla prije nego što je ušla u auto i otišla.

Katarina ga je pogledala, a Danijel je samo odmahnuo glavom.

"Nemojmo o ovome. Neka mi ovaj trenutak traje vječno."

Čim su ušli u auto Katarina je nazvala Nikolu.

"U gradu sam, nešto sam morala obaviti. Idem se samo presvući, pa

se možemo naći."

"Jesi li odlučila što ćeš s njim?" upitao ju je Danijel.

"Jesam. Nije bilo teško. On je jedan od najdivnijih muškaraca koje

sam upoznala, ali ovo danas bit će naš zadnji susret. Pomogao mi je

shvatiti što znači prava ljubav, no ako se nastavimo viđati njemu će

biti još teže. Treba znati kada stvari treba pustiti. I za Nikolu i za

mene najbolje je da to bude odmah."

U autu su slušah "You're the voice".

"Otkud si ovo iskopala?"

"To je prva pjesma koju sam pustila kada sam dobila Walkman.

Pompea

Volim je i nakon 25 godina."

Danijel je mislio kako će je ugodno iznenaditi kada se vrati od Mihe.

Nije joj htio ništa reći prije nego što razgovara s njim jer ipak je on

donosio konačnu odluku.

"Kamo ćeš?" pitala ga je.

"Znaš da mi nikad ne nedostaje posla. Vidjet ćemo se večeras.

***

Brzo je prošla kroz stan, uzela što joj treba i već je za desetak minuta

ponovno bila za volanom i jurila prema Jarunu gdje ju je čekao

Nikola.

Našli su ugodnu terasu s puno hlada i udobno se smjestili jedno

nasuprot drugom. Nikola je izgledao ushićeno,

"Drago mi je da si dobro kao i ja," rekla mu je Katarina. "Dobro je

preskromna riječ."

"Nikola, ne bih htjela odugovlačiti. Želim ti reći da si za mene učinio

nešto što će mi pomoći da umrem bez žaljenja. Pomogao si mi da ne

propustim iskusiti ono jedino bitno u životu što mi je dosad

nedostajalo. Hvala ti za ljubav i hvala ti što si mi olakšao odlazak. Ne

želim da me pogrešno shvatiš, ali ne bi bilo dobro da se ponovno

vidimo."

"Razumijem. Očekivao sam da ćeš mi to reći. Želim da odeš u miru i s

mojom ljubavi u srcu. Dugo sam noćas razmišljao o svemu i tješio se

da je zapravo sve moralo biti tako."

"Nisi ni svjestan koliko si u pravu. Moja najveća i najčistija ljubav

trajala je jedan dan. Jučer. Zar ti se ne čini da je to zbilja odlazak sa

stilom?"

"Ipak, znam da ću se vječno pitati kako bi izgledalo da je bilo

drukčije."

"Znam odgovor! Izgledalo bi upravo onako kako velike ljubavi trebaju

Pompea

izgledati. Ne sumnjam da bismo uspjeli. Znaš voljeti, i svojom si mi

ljubavlju uspio otvoriti oči i pomoći proniknuti u nešto što mi je

dosad bio misterij. Uz tebe sam više otkrila u jednom danu negoli

sama cijeli život. Uvijek sam u vezama tražila uzbuđenja, ne

shvaćajući da je najuzbudljivija sama ljubav."

"Tako bih volio da je još dugo možemo zajedno otkrivati, da si ranije

shvatila da sam muškarac za tebe..."

"Sigurna sam da ćeš jednog dana nekoga zavoljeti i da će ti ljubav biti

uzvraćena. Zaslužuješ biti sretan."

Poljubio ju je u obraz, a ona mu je pružila nekakvu kutijicu.

"Što je to?" pitao je.

"Unutra je moj iPod. Na njemu je moj soundtrack, pjesme koje

najviše volim. Nisi me stigao dobro upoznati, pa me pokušaj pomalo

otkrivati kroz njih. Nemoj ih nikada izbrisan." "Zauvijek ću ih čuvati."

Danijel je bio nestrpljiv Želio je Katarini što prije reći da je uspio

odgoditi njezin odlazak, no Miha i Kamel nikako da se pojave. Čekao

ih je i smišljao savršenu prvu rečenicu kojom će Mihi objasniti zašto

je došao.

Kad ga je napokon ugledao, želio mu je što prije reći...

"Miha, dogovorio sam se s ostalim anđelima da ćemo Katarini dati još

jednu..počeo je, no Miha ga je odmah prekinuo.

"Znam sve, znam svaki detalj vašeg dogovora."

"Ozbiljno? Kako?"

"Zaboravljaš da sam najstariji i najiskusniji i da znam više od

ostalih."

"Da, to uvijek zaboravim. Dakle, sve ti je jasno. Došao sam se

dogovoriti s tobom kada Katarini mogu reći da nam se neće pridružiti

još neko vrijeme."

"Nisi li se malo prenaglio? Zar me nisi zapravo došao pitati smiješ li

to učiniti."

Pompea

Danijel je shvatio da počinju problemi. Nije očekivao takvu Mihinu

reakciju.

"Pa, da... Ali, mislio sam da je to gotova stvar. Da ti je drago što sam

poduzeo nešto izvan ustaljene rutine. Pa, zar nas nisi upravo ti

poticao da budemo nešto više od nebeske taksi-službe koja ljude

samo dovodi k nama..

"Znam jako dobro što sam vas učio i ovo je jedna od tih lekcija. Ovo je

bio ispit za tebe, ali i za Katarinu. Rekao sam ti već da ne znaš sve, a

sada ću ti otkriti dio onoga što ne znaš. Predviđeno je da Katarina

postane anđeo čuvar, no ne može dok ne stekne neke važne životne

spoznaje. A stekla ih je tek sada, čemu si i ti jučer svjedočio. Nitko ne

može postati anđeo čuvar dok ne iskusi istinsku ljubav i ne nauči

suočiti se s vlastitim manama. Zato si dobio zadatak da odeš po

Katarinu i da joj u tome pomogneš."

"Ali, ona je sama došla do toga."

"Čini ti se. Da nije bilo tebe i Mysta ne vjerujem da bi joj uspjelo.

Myst je obavio velik dio posla s Nikolom. Da nije bilo njega, možda se

Nikola ne bi ohrabrio i priznao joj svoje osjećaje. Katarina ne bi

prepoznala pravu ljubav da nije bilo njih dvojice."

"Ali, gdje je tu moja zasluga? Ja nisam sudjelovao u dijelu priče s

Nikolom."

"Položio si ispit. Odlučio si otići korak dalje, pokušao si nekoga

spasiti. Došao si do toga da razmišljaš izvan zadanih okvira. To sam

od tebe očekivao. No, postigao si nešto još važnije zatvorio si priču sa

Sanjom. To je ostala jedina neriješena stvar koju si donio ovamo i

sada si je konačno riješio. Drago mi je da ti je uspjelo."

"Čemu je trebao poslužiti taj ispit?"

"Došlo je vrijeme da napreduješ. Bit ćeš učitelj i mentor mladim

anđelima."

"Ipak, mislim da nije pravedno oduzeti Katarini priliku da uživa u tek

otkrivenoj ljubavi."

Pompea

"Važno je da ju je doživjela. Ljubav ne mora trajati vječno. Trajanje

nije ono što ljubavi da je smisao. Znaš to po sebi. Neke si djevojke

volio duže, neke kraće, ali sve je to bila ljubav."

"I što da sad kažem Katarini?"

"Zar nisam bio dovoljno jasan? Ništa joj nemoj reći. Ne spominji naš

razgovor. Stekla je spoznaje nužne da bi postala anđeo čuvar, a sve

ostalo naučit će usput. Shvatila je da se ne mora bojati smrti,

spoznala je što je prava ljubav i naučila priznati svoje pogreške.

Dovedi je sutra, vrijeme je da preuzme tvoje dužnosti, a ti ćeš joj biti

mentor."

"Samo tako?"

"Danijele, tako je predviđeno od početka. Ne znači da to nije dobro

samo zato što ti o tome ništa nisi znao. Kao što vidiš,i učiš usput."

Kad se našao s Mystom i Celestom Danijel im je prepričao svoj

razgovor s Mihom. Celesta nije bila jako iznenađena jer je već vidjela

slične situacije.

"Počinjem shvaćati da sve ovo ipak ima smisla. Iako sam želio da još

malo ostane, i ovako će biti dobro. Katarina će biti anđeo čuvar, a mi

smo joj u tome pomogli," ponosno je rekao Danijel.

"I bit će dobar anđeo čuvar. Imat će dobrog učitelja," dodala je Celes-

ta.

"Otpratit ćemo te do nje," ponudio je Myst.

Zajedno su stigli do ulaza u Katarininu zgradu.

"Nećemo ti smetati, trebate sada biti sami," rekla je Celesta. Ona i

Myst pozdravili su se s Danijelom i poželjeli mu sreću.

Danijel je ušao u Katarinin stan i zatekao je kako lista neki časopis.

"Zdravo ljepotice!"

"Dijeliš komplimente, sigurno mi moraš reći nešto neugodno."

"Što misliš, da odemo sutra? Da ti konačno pokažem svoj svijet. Što

kažeš?"

Pompea

Očekivala je da će joj postaviti to pitanje.

"Kažem da je sutra idealan dan za putovanje u nepoznato. Samo mi

daj vremena da se još jedanput vidim s Ines. Obećala sam joj. Zvat ću

je ujutro."

"Naravno, a i meni si obećala da ćemo zajedno pogledati 'Duha'."

"Možemo ga pogledati sutra navečer, ako mogu birati." "Uvijek možeš

birati. Zanima li te kako ćeš otići?"

"Jedva čekam da mi opišeš."

"Sve će biti kao i uvijek. Kad odeš na spavanje, sve postaje moja

briga. Nećeš osjetiti ništa, samo ćeš zaspati i probuditi se među

anđelima. Ne mogu ti reći koliko će trajati to putovanje jer se tamo

kamo ideš vrijeme ne mjeri. No, ne traje dugo, a osim toga znam da je

tebi jedino važno da ništa ne osjetiš.

"Zvuči mi dobro. Da, voljela bih da ništa ne osjetim. Neka prođe

bezbolno."

Čim se probudila, Katarina je nazvala Ines i rekla da joj se mogu

vidjeti jedino oko podne. Nije joj htjela u telefonskom razgovoru

objašnjavati zašto, a ni Ines nije zapitkivala, nego je samo potvrdila

da će doći.

Dok ju je čekala, Katarina je u jednu kutiju pakirala stvari koje je

pripremila za nju. Bilo je unutra njihovih zajedničkih foto-albuma,

puno knjiga, DVD-a, odjeće i ključ od Smarta koji će pripasti Ines. U

drugu kutiju spremila je razne sitnice, fotografije i gomilu suvenira s

putovanja. Ta je kutija bila za mamu i tatu, a zamolit će Ines da im je

odnese. Kao što je odlučila ranije, neće ih posjetiti i oprostiti se s

njima. Nema snage za to.

Ines je kratko pozvonila, a kad joj je Katarina otvorila odmah je

ugledala dvije kutije u hodniku. Pogledala je Katarinu uči i sve joj je

bilo jasno.

"Večeras će me Danijel odvesti. Zato sam te zvala da dođeš ranije."

Ines je klonula i briznula u plač. Katarina je nikada nije vidjela da

Pompea

tako neutješno plače. Sjela je na pod pokraj nje, obuhvatila joj lice

dlanovima i pokušala je utješiti.

"Bit ću dobro, Ines. 1 ti ćeš biti dobro. Puno su mi značile sve ove

godine prijateljstva s tobom. Zapamti da bez tebe moj život ne bi bio

ni upola tako dobar i zabavan.

"Nedostajat ćeš mi. Ne znam što ču bez tebe. Hoćeš li mi se javljati?"

"Ako budem mogla, hoću. Uvijek ću misliti na tebe."

"Što je u ovim kutijama?"

"Jedna je za tebe, na njoj piše tvoje ime. Drugu, molim te, odnesi

mojim roditeljima. Unutra sam stavila pismo za njih i napisala da si ti

upućena u sve što se događalo posljednje vrijeme. Piše zašto se nisam

mogla pozdraviti s njima i da ćeš im ti sve objasniti. Otiđi k njima i

ispričaj im sve što se dogodilo.

Nemoj ništa izostaviti."

"Hoće li se ljutiti što si meni rekla a njima nisi?"

"Neće. Shvatit će, ne brini se."

Još su dugo razgovarale o zajedničkim doživljajima, a na odlasku su

se zagrlile i dugo stajale tako priljubljene jedna uz drugu. Njihova je

povezanost bila čvrsta poput sestrinske, čak i jača. Kad je Ines otišla,

bilo je oko pet sati. Došlo je vrijeme da se Katarina pripremi.

Otišla je pod tuš i pustila da voda dugo klizi niz njezino tijelo.

Smirivale su je kapi koje su padale po njoj, uživala je u njima zadnji

put.

Sjedili su na kauču i gledali 'Duha'. Katarina je bila u svojoj omiljenoj

pidžami i jela kokice. Komentirali su pojedine scene, a kada bi

Katarina pitala koliko vjerno prikazuju ono što se događa na drugom

svijetu, Danijel bi joj uglavnom odgovarao da je to ipak samo film.

"Patrick Swayze čini neke stvari koje anđeli inače čine, ali sve ostalo

je holivudska mašta."

Kada je film završio, Katarina je htjela da još malo razgovaraju, a

Pompea

Danijel joj je rekao da mu se ionako nikamo ne žuri. "Gotovo sam te

zaboravila pitati. Što je sa Sanjom?"

"Često ću je obilaziti i paziti na nju, no ne mogu učiniti više od toga. A

i svjestan sam da ne bih smio remetiti njezin mir.

"Znači i dalje ćeš bdjeti nad njom?"

"Uvijek. Sve dok se jednom ne sretnemo u mojem svijetu."

"Misliš da svi završavaju na istom mjestu?"

"Da. Jedno je mjesto za sve nas. Ne možemo to izbjeći." "Što ćeš joj

reći kada se pojavi?"

"Taj govor još pripremam. Imam vremena, nećemo se vidjeti tako

brzo. Idemo spavati?"

"Ja idem spavati, a ti imaš posla. Nemoj me usput izgubiti." "Ne boj

se. Sve će proći dobro."

Legla je u krevet i, iako je mislila da neće moći zaspati, vrlo je brzo

utonula u san. Vidjela je sebe kako trči po livadi sa savršeno zelenom

travom i šarenim cvijećem. Smijala se i trčala. Podignula je pogled i u

daljini vidjela dugu. Oduvijek je maštala o tome da dozna gdje

završava duga i počela je trčati još brže. Trčala je kao da pred nečim

bježi, kao da spašava vlastiti život, a kad je stigla do stepenica koje su

vodile do duge popela se i nastavila trčati. Shvatila je da će doista

vidjeti gdje završava. Na kraju duge čekao ju je Danijel.

"Zdravo, ljepotice. Dobro mi došla," veselo ju je pozdravio.

"Danijele! Napokon te mogu vidjeti. Pa, ne izgledaš loše. Čekaj...

stigla sam? Gotovo je?"

"Da. Ovo je tvoj novi dom, tvoj novi život."

Odjedanput je čula poznati glas. Bila joj je poznata i pjesma. Njezina

pjesma. "Let the music play".

"Nemoj mi reći da je ovdje i Barry White!"

"A što misliš, gdje bi drugdje bio? Rekao sam ti da svi završimo na

istom mjestu, pa i Barry. Što kažeš?"

Pompea

"Još bolje zvuči uživo!"

***

Dragi moji mama i tata,

Oprostite mi što vam se nisam javila prije odlaska, ali nisam imala

snage. Previše bi nas boljelo.

Znam da će vam to zvučati čudno, ali znala sam da ću umrijeti.

Rekao mi je to moj anđeo čuvar kad je došao po mene. Imam

najboljeg anđela čuvara, zove se Danijel, i on će me povesti sa

sobom na prekrasno mjesto na kojemu vas čekam. Neću vam

opisivati što mi se događalo zadnjih dana, sve će vam reći Ines.

Pozovite je da dođe k vama, ionako već dugo nije bila na maminim

palačinkama, a obožava ih.

Ne mogu vam red koliko vas volim, no nadam se da znate, nadam se

da sam vam to uspjela pokazati.

Znam koliko ste vi voljeli mene jer ste mi to svaki dan pokazivali.

Čekam vas. A sada idem vidjeti gdje završava beskraj i koliko traje

vječnost.

Katarina

Pompea