UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTETRedovan studijŠkolska 2009/10. godina

Seminarski rad iz nastavnog predmetaMEĐUNARODNA EKONOMIJA

INTEGRACIJA SVJETSKE PRIVREDE

Predmetni nastavnik: Kandidat:Dr.sc. Senija Nuhanović, docent I-614/03 Hamzić Lejla

Tuzla, mart, 2010. god.

0

Uvod

Tema ovog seminarskog rada je razvoj procesa integracije tržišta, značenje pojma kao i utjecaji globalizacije na svjetsku privredu, politiku i svjetsku zajednicu općenito.

Integracija dovodi do stvaranja trgovačkih blokova, globalnih kompanija i globalneekonomije. Svijet na taj način postaje jedinstveni sistem, a svjetsko tržište dostupnosvima. Sve veća međuzavisnost svjetske privrede, intenzivnije povezivanje tržišta i integracijski procesi su logična i nužna posljedica tehnološkog razvoja, izvozne orijentacije razvijenih zemalja svijeta, želje multinacionalnih kompanija za ostvarivanjem što većeg profita, te porasta svijesti o neophodnosti rješavanja problema u cijelom svijetu.Najčešći motivi za stvaranje integracija su povećanje tržišta, povećanje konkurencije, postizanje ekonomije obima, smanjivanje ili ukidanje ograničenja međunarodnoj trgovini, itd.

Cirkulacijom ljudi, roba i informacija povezuju se regije i ostvaruje interakcija.

Dolazi do procesa decentralizacije te ustupanja moći i suverenosti država nadnacionalnim tijelima. Integracija ubrzava te procese te oblikuje nove uslove kojima se moraju prilagoditi svi koji žele uspjeti.

Najbolji primjer integracije u svijetu je Europska unija, koja predstavlja integraciju europskih država, kroz koju članice ostvaruju svoje zajedničke ciljeve.

1

1. Razvoj i svrha svjetskih ekonomskih integracija

1.1. Pojam integracionog procesa

Ekonomska integracija predstavlja situaciju u kojoj nacionalne privrede više nisu razdvojene ekonomskim granicama već djeluju zajedno kao cjelina. Označava postupno ukidanje ekonomskih granica između država članica (odnosno, ukidanje nacionalne diskriminacije), pri čemu se prethodno odvojene nacionalne privrede postupno spajaju u veću cjelinu.

Riječ integracija potiče od latinske riječi integer, što znači spajanje nekih dijelova u cjelinu.

Definicija međunarodne integracije obuhvata sljedeće aspekte:

Cilj integracije Subjekte integracije Oblik integracije Ekonomske odnose između subjekata koji se integriraju Poslove na koji se prenose na supranacionalni1 nivo Rok povezivanja subjekata Odnos prema trećim subjektima itd.2

J. Tinnbergen definira ekonomsku integraciju kao: Ekonomske integracije jednog broja zemalja sastoji se u centralizaciji, na supranacionanalnom nivou, nekoliko instrumenata ekonomske politike, koje preferiraju takve instrumente koji pokazuju znatne eksterne efekte.

Kao što se može vidjeti u ovoj definiciji naglasak joj je na centralizaciji, odnosno cesiji ovlasti s nacionalne na supranacionalni nivo.

Međutim V. Mileta razlikuje ekonomsku integraciju od ekonomske zajednice:

Pod ekonomskom integracijom podrazumijevamo različite oblike djelimičnog povezivanja nacionalnih privreda, kod čega zemlje članice zadržavaju samostalnost djelovanja, kako prema unutra, tako i prema trećim zemljama.

Pod ekonomskom zajednicom podrazumjevamo takvo međusobno povezivanje u kojem članice postupno napuštaju elemente nacionalnog ekonomskog suvereniteta, kako prema unutra, tako i prema trećim zemljama, te dijelove svoje ekonomske suverenosti prenose na nadnacionalna tijela s izvršnim ovlaštenjima na cijelom prostoru zajednice, s krajnjim ciljem stvaranja jedinstvenog ekonomskog i političkog područja.3

1 Pojam supranacionalno (supranational), i njegovi sinonimi nadnacionalno i naddržavno, u svom najosnovnijem značenju obilježava prostor preko, iznad i izvan države. Najčešće se u svakodnevnom jeziku za njega vezuje značenje vlasti koja je iznad vlasti nacionalne države. Pojam supranacionalno se koristi kako bi se opisala vlast koja prevazilazi nacionalne granice, nacionalnu vlast i interese. Supranacionalna organizacija ima više zakonodavnih ovlaštenja u odnosu prema državama članicama, nego što je to slučaj kod tipičnih međunarodnih organizacija.

2 Baban M., Marijanović G., „Međunarodna ekonomija“, 3 izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Ekonomski fakultet Osijek, 1998. godine, strana 361.

3 Mileta V., „Uvod u međunarodne ekonomske odnose“, Centar društvenih djelatnosti, Zagreb, 1980. godine, strana 156-157.

2

Ekonomskom se integracijom može podrazumjevati proces povezivanja tehnologija, preduzeća, zemalja u cilju postizanja većih ekonomskih učinaka u odnosu na one koji bi se postizali bez integriranja.

Simbolički prikaz globalizacije koja pušta korijenje u svim dijelovima svijetaIzvor: www.staffs.ac.uk/.../environment

1.2. Teorije međunarodnih ekonomskih integracija

Teoretičari međunarodnih ekonomskih integracija dijele se uglavnom na liberaliste i institucionaliste.

Liberalisti smatraju da se pomoću tržišnih mehanizama uklanjaju umjetne (carinske i necarinske) barijere slobodnoj trgovini, u ekonomskom smislu eliminiraju nacionalne granice, uspostavljaju jedinstveni uslovi privređivanja i ostvaruju uslovi za uspostavu ekonomskih integracija i za integraciju tržišta i tržišnih cijena.

Glavni predstavnici liberalističke škole su: J. Viner, J. E. Meade, R. G. Lipsey, G. Haberler, W. Roepke, B. Balassa i dr.

Suprotna stajališta od liberalista imaju institucionalisti koji smatraju da se reprodukcija ne može odvijati na bazi liberalističkih načela jer se tržište ne može proširiti liberalizacijom, već planiranjem i programiranjem, a ciljevi se mogu postići opštom politikom ekonomskog razvoja.Institucionalisti su nehomogena skupina teoretičara koju još čine:– protekcionisti (P. Streeten, K. W. Rothschild, T. Scitovsky i J. Bhagwati), koji naglašavaju važnost regionalne zaštite nacionalnih tržišta, i– dirižisti (J. Tinbergen i G. Myrdal), koji u integracijama vide regionalno proširenje uloge države u međunarodnim ekonomskim odnosima.

U novije vrijeme dolazi do približavanja stavova liberalista i institucionalista. Dok se liberalisti sve više okreću institucionaliziranim rješenjima regulacije tržišta slobodne konkurencije putem usklađenih politika nacionalnih vlada u određenim područjima ekonomije, institucionalisti se sve više

3

priklanjaju liberalnim stavovima o potrebi poštivanja tržišnih zakonitosti i zalažu se za poimanje integracija kao složenih sistema s brojnim elementima koji su predmet međusobnih interakcija država.

1.3. Ciljevi međunarodnih ekonomskih integracija

Ekonomska integracija je u osnovi integracija tržišta. Ekonomisti čine razliku između tržišta dobrima i uslugama s jedne, i tržišta faktora proizvodnje (rada, kapitala i poduzetništva) s druge strane.

Slobodno kretanje dobara i usluga je temeljno načelo ekonomske integracije. Kako je dobro poznato iz klasične teorije međunarodne trgovine, slobodna razmjena dobara obećava pozitivni učinak na prosperitet svih na koje se ona odnosi. Ona dopušta potrošačima da izaberu dobra najniže cijene, općenito širi mogućnost izbora, te stvara uslove za dodatnu dobit kroz ekonomiju obima.

Očiti porast društvenog bogatstva koji proizlazi iz liberalizacije tržišta proizvodima je dobar ekonomski razlog da se s tim ciljem započne integracija. Ipak, planovi integracije imaju sklonost radije slijediti političku nego ekonomsku logiku. Politički razlozi za započinjanje integracije tržišta dobara su:

- trajno savezništvo između sektora koji traže zaštitu i sektora i potrošača koji traže jeftiniju uvoznu robu je teško postići;

- za intervenciju u ekonomski proces mogu se koristiti zamjenski instrumenti (poput industrijske politike, ne-carinskih barijera i administrativnih postupaka);

- vitalni politički interesi poput politike razvoja i redistribucije prihoda ostaju u nacionalnoj nadležnosti.

Slobodno kretanje faktora proizvodnje može se shvatiti kao drugi temeljni faktorekonomske integracije. Jedan argument za to je da on dopušta optimalnu alokaciju rada i kapitala. Neki faktori proizvodnje ponekad nedostaju na mjestima gdje bi inače proizvodnja bila najekonomičnija. Kako bi se riješio taj problem poduzetnici su spremni premjestiti svoj kapital s mjesta na kojima mogu ostvariti nisku dobit na mjesta koja obećavaju više. Isto vrijedi za radnu snagu: zaposlenici će migrirati u regije gdje je njihov rad potrebniji i stoga bolje nagrađen. Drugi argument je da prošireno tržište faktora proizvodnje promiče nove mogućnosti proizvodnje što, zauzvrat, dopušta modernije i efikasnije korištenje faktora proizvodnje (nove kreditne linije, nova zanimanja, itd.).

Izbor faktora proizvodnje za cilj druge faze procesa integracije djelomično se temelji na ekonomskim prednostima koje proizlaze iz takve integracije. Ali i ovdje moramo razmotriti političku logiku. Integracija tržišta rada izgleda kao očiti izbor u razdobljima općeg manjka radne snage. Skup nacionalnih propisa o nadnicama, socijalnoj sigurnosti, itd, čini se da je ostavio političarima dovojno mogućnosti za praktičnu intervenciju na nacionalnom nivou, kako bi pristali prihvatiti opšta načela na Europskom nivou. Što se tiče integracije tržišta kapitala, pitanje direktnog investiranja postaje jasno; mnogi političari mogu se nadati da će na taj način privuči nove strane investicije. Za druge vrste kretanja kapitala želja za integracijom je manje očita, stoga što integracija implicira odricanje od kontrole putem osjetljivih makro-ekonomskih instrumentata.

Približavanje politika je sljedeća faza ekonomske integracije. U privredi koja proizvodnju i distribuciju u potpunosti prepušta tržištu, ukidanje prepreka slobodi kretanja dobara i faktora proizvodnje između država bilo bi dovoljno da se postigne puna ekonomska integracija. To nije tako u modernim privredama koja su, gotovo bez iznimke, mješovitoga tipa, gdje vlada

4

često intervenira. U privredama mješovitog tipa integracija se ne može ostvariti bez harmoniziranja politika koje vode vlade pojedinih država. Stvaranje integrirane politike je u cjelini teže od integracije tržišta dobrima, uslugama i faktorima proizvodnje. Što je više takvih (integracijskih) elemenata uključeno u politiku zapošljavanja ili proračunsku politiku (koja se odnosi na financiranje škola, državne subvencije, porezne prihode), političari će biti manje spremni odreći se svoje moći intervencije. Što više, nacionalni državni službenici imaju sklonost podupirati postojeće intervencijske planove kao najefikasnije a, budući da njihova egzistencija ovisi o kompliciranim pravilima, od njih se teško može očekivati da će imati sklonost, općenito, surađivati na harmoniziranim politikama. Stoga, uvjeti za zajedničku valutnu ili monetarnu integraciju ne mogu biti spremno dočekani. To je jedan od razloga zašto valutna integracija dolazi na kraju postupka integracije. Još kasnije dolazi integracija tačaka koje se odnose na samu bit nacionalne suverenosti, posebice prihvatanje zajedničke obrambene politike.

1.4. Pozitivna i negativna integracija

S obzirom na moderne mješovite privrede, Tinbergen (1954) razlikuje negativnu integraciju (tj. ukidanje prepreka) od pozitivne integracije (tj. stvaranja jednakih uslova za funkcionirsanje integriranih dijelova privrede). Prvi zahtijeva jednostavne političke obaveze (deregulacija, liberalizacija), ali drugi uvijek uključuje složenije oblike državne politike (harmonizacija, koordinacija). Pogledajmo te razlike malo detaljnije.

Mjere negativne integracije su često jednostavne. “Ne tipkaj”. One se mogu jasno definirati, te kada su jednom dogovorene i propisane ugovorima, obvezuju države, poduzeća i privatne osobe. Ne postoji potreba za stalnom mašinerijom donošenja odluka. Kontrola poštivanja tih mjere spada u sudsku nadležnost, a pojednici im se mogu obratiti ukoliko povrede štete njihovim interesima.

Pozitivna integracija zahtijeva veći angažman. Ona često ima oblik nejasno definiranih obaveza koje od javnih institucija traže da nešto poduzmu. Takve obaveze ostavljaju dosta prostora za interpretaciju njihovog dosega i vremenskog okvira. One se, štoviše, mogu poništiti ukoliko se izmjeni politički okoliš. Posljedično, one sadrže mnogo neizvjesnosti za privatne ekonomske faktore koji iz njih ne mogu izvoditi nikakva subjektivna prava. Pozitivna integracija je u domeni politike i birokracije, a ne prava. Nije čudo da pozitivna integracija ne sadrži ugrađeni stimulans za napredak. Zato što političari radije izabiru pozitivnu nego negativnu integraciju, njen napredak će vjerovatno biti sporiji, što je viša faza integracije, tj. što dalje integracija odmiče u smjeru potpune ekonomske unije.

1.5. Oblici međunarodnih integracija

Za podjelu oblika ekonomskih integracija postoje mnogobrojni kriteriji. i to:

1. Uticaj regulatora integracije:a) integracije koje su rezultat djelovanja svjetskog tržištab) integracije koje su rezultat djelovanja države

2. Obuhvat tržišnih faktora:a) robna integracijab) uslužna integracijac) monetarna integracija

5

3. Obuhvat privrednih djelatnosti:a) djelimična b) potpuna integracija

4. Oblici integracije4

Četvrti kriterijum je možda i najvažniji kriterijum. Prema ovom kriteriju raspon integracija se kreće od slabih do čvrstih integracija.

Tako je Querini G. u svojoj knjizi „Ekonomski razvitak i nerazvijenost“, objasnio oblike međunarodne integracije ovakvo:

Zona slobodne trgovine: ostvaruje se sniženje carinskih taksi i postepeno se ukidaju kvantitativna ograničenja s obzirom na razmjenu između zemalja članica te zone.

Carinski savez: idući dalje od mjera navedenih u prethodnoj fazi, uspostavljaju se jedna vanjska zajednička tarifa, koja se primjenjuje na sva dobra što se uvoze u zemlje nečlanice.

Zajedničko tržište: ostvaruje se slobodna cirkulacija proizvodnih faktora: finansijskih kapitala i radnika.

Ekonomski savez: ostvaruje se koordinacija monetarnih i fiskalnih politika. Potpuna integracija: ujedinjuju se monetarni i fiskalni sistemi socijalnog osiguranja.

Odluke se više ne donose jednoglasno, već većinom glasova, u okviru nadnacionalnih političkih tijela.

Na osnovu navedenog razvrstavanja lako je zaključiti da je područje slobodne trgovine najlabaviji oblik međunarodne integracije, a potpuna integracija najčvršći oblik.

2. INTEGRATIVNI PROCESI U EUROPI

2.1 Povijest Europske unije

Povijest Europske unije seže do 1952. godine, kada je osnovana Europska zajednica za ugalj i čelik (eng. European Coal and Steel Community), koja je nastala na temelju Schumanova plana u sklopu kojeg je 1950. godine predloženo stvaranje ovlasti nad industrijom uglja i

4 Mileta V., „Uvod u međunarodne ekonomske odnose“, Centar društvenih djelatnosti, Zagreb, 1980. godine, strana 156-157.

6

čelika poslijeratne Njemačke i Francuske, kao i drugih država koje su im se htjele priključiti. Potpisivanjem Ugovora o Europskoj zajednici za ugalj i čelik 18. april 1951. u Parizu su Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg i Italija uspostavile zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji uglja i čelika, te autonomni sustav institucija koje će time upravljati sljedećih 50 godina. Ugovor je stupio na snagu jula 1952. godine. Ministri vanjskih poslova ovih država su na Sastanku u Messini, 1. i 2. juni 1955. godine, odlučili proširiti europsku integraciju na cjelokupnu privredu.

25. marta 1957. Europska zajednica za ugalj i čelik u Rimu potpisuje Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju, koji je stupio na snagu prvim danom sljedeće godine. Time je utemeljeno zajedničko tržište široke palete proizvoda i usluga. Carine između ovih šest država su ukinute 1. srpnja 1968. godine. Kako je pothvat uspostavljanja zajedničke politike bio izrazito uspješan, Europskoj ekonomskoj zajednici odlučile su se priključiti i Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Istovremeno, kada su te tri zemlje postale članice zajednice 1973. godine, uvedena je i socijalna politika i politika zaštite okoliša.

U julu 1979. godine održani su prvi izbori za Europski parlament (European Parliament). To je institucija koja predstavlja građane država članica zajednice, a broj članova parlamenta je razmjeran udjelu stanovnika pojedine države u ukupnom broju stanovnika zajednice.

1981. godine EEZ-u se priključuje Grčka, a pet godina kasnije i Španjolska i Portugal. Time je ojačana prisutnost zajednice na jugu Europe i potaknuta važnost proširenja programa regionalne pomoći. Nakon pada berlinskog zida 1989. mijenja se politička slika Europe. Uspostavlja se demokracija u svim zemljama srednje i istočne Europe, koje su dotad bile pod sovjetskom kontrolom. Sam Sovjetski savez prestaje postojati 1991. kada se raspada na 15 država. U međuvremenu su države članice pregovarale o novom Ugovoru o Europskoj uniji, kojeg je Europsko vijeće (European Council) prihvatilo 1991. godine u Maastrichtu. Ugovor je stupio na snagu 1. novembra 1993. Tim ugovorom je stvorena Europska unija.

1. januara 1995. Europske unija je proširena na još tri države članice: Švedsku, Austriju i Finsku. Europska unija je već tada uvelike počela raditi na ostvarenju velikog pothvata - uvođenju jedinstvene valute. Tako je 1999. godine uveden euro za financijske (negotovinske) transakcije, a tri godine poslije našle su su u optjecaju kovanice i novčanice Eura. Nedugo zatim dogodilo se najveće proširenje Europske unije u povijesti. 1. maja 2004. članicama je postalo novih 10 država: Češka, Slovačka, Poljska, Malta, Cipar, Slovenija, Mađarska, Estonija, Latvija i Litva. To je peto proširenje imalo i političku i moralnu dimenziju. Omogućilo je svim europskim zemljama bez obzira na zemljopisni položaj, kulturu, povijest i težnje pridruživanje europskoj obitelji. Prvim danom 2007. godine, članicama postaju Bugarska i Rumunjska.

7

2.2. Europska unija (EU)

Europska unija (kratica EU) je jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa saradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. novembra 1993. godine, stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta).

Europska unija danas broji 27 država članica. Prostire se na 4.325.675 km², a broji oko 496 milijuna stanovnika.

8

Europska unija od 1. januara 2007. godine ima 27 zemalja članica:

Države članice Europske unije i kandidati za članstvo

Države kandidati Hrvatska

Makedonija

Turska

Austrija Belgija

Bugarska Cipar

Češka Danska

Estonija Finska

Francuska Grčka

Irska Italija

Litva Latvija

Luksemburg Mađarska

Malta Nizozemska

Njemačka Poljska

Portugal Rumunjska

Slovačka Slovenija

Španjolska Švedska

Ujedinjeno Kraljevstvo

Države potencijalni kandidatiAlbanija

Bosna i Hercegovina

Crna Gora

Island

Srbija

9

2.3 Kriteriji za članstvo

Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu, održanom u junu 1993. godine, postavljena su tri kriterija (tzv. kopenhaški kriteriji) koje svi budući kandidati moraju ispunjavati u punopravno članstvo. To su:

Politički - stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje ciljeva Unije

Ekonomski - postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonima unutar EU

Pravni - usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU (acquis communautaire).

Iako je prihvaćanje pravne stečevine EU važno, još je važnije osigurati učinkovitu provedbu i primjenu kroz odgovarajuće administrativno ustrojstvo. Stoga je na sastanku Europskog vijeća u Madridu 1995. godine postavljen četvrti kriterij kao preduvjet za članstvo (tzv. madridski kriterij):

Administrativni - prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguranja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju.

2.4. Struktura

Ugovorom o Europskoj uniji uspostavljena trojaka struktura Europske unije, koja se često opisuje pomoću pročelja antičkog grčkog hrama sa tri stuba, a stubovi se međusobno razlikuju po naravi saradnje u njihovom okviru među državama članicama:

Prvi stub tvore već ranije osnovane Zajednice: Europska zajednica za ugalj i čelik (skraćeno EZUČ), koja je prestala postojati 2002. godine, Europska ekonomska zajednica (skraćeno EEZ) te Europska zajednica za atomsku energiju (skraćeno EUROATOM).

Drugi stub sastoji se od saradnje država članica u području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (engl. Common Foreign and Security Policy).

Treći stub sastoji se od saradnje država članica u području u pravosuđu i unutarnjim poslovima (engl. Justice and Home Affairs), kako je to izvorno definirano Ugovorom iz Maastrichta. On je preimenovan 1997. Ugovorom iz Amsterdama u Policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim predmetima (engl. Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters), jer je dio poslova prebačen u prvi stub (pravosudna suradnja u građanskopravnim pitanjima i pitanja imigracije, viza i azila).

Samo je prvi stub nadnacionalni. To u prvom redu znači da u procesu donošenja odluka država može ostati preglasana, a da odluka ipak bude donesena i da obvezuje i državu koja se protivila njenom donošenju. S druge strane to znači da su norme nastale na europskoj razini izravno postaju sastavnim dijelom unutrašnjih pravnih poredaka svake države članice, a mogu i izravno stvarati prava za pravne i fizičke osobe. Osim toga, u internom pravu držve članice zauzimaju hijerarhijski status viši od nacionalnog prava. Ta obilježja nadnacionalnosti u druga dva stuba nisu prisutna, odluke se donose jednoglasno, a njihovi učinci u internom pravu ovise o spremnosti država članica da ih provedu.

Trojaka se struktura EU zadržala do danas, usprkos kasnijim izmjenama Ugovora iz Maastrichta: Ugovorom iz Amsterdama 1999., i Ugovorom iz Nice 2003. Unija sastavljena

10

od tri stuba nestat će kada stupi na snagu Ustavni ugovor EU. Ipak, zadržat će se različit stupanj ograničenja nacionalnih ovlasti, jer će se, posebice u pitanjima sadašnjega drugog stuba i dalje odlučivati jednoglasno. Bitna promjena koja će se dogoditi stupanjem na snagu europskog Ustava je promijena nosilac pravnog subjektiviteta. Naime, danas Europska unija nije pravna osoba, a obje Zajednice jesu. Ustavni ugovor ukida subjektivitet Zajednicama i dodjeljuje ga Uniji što bi trebalo ojačati njezin identitet na međunarodnoj sceni.

2.5. Institucije

Europska unija ima vrlo složen sistem institucija. Najvažnije institucije Europske unije su:

Vijeće EU ili poznatije kao Vijeće ministara EU. Vijeću ministara pomaže u radu Odbor stalnih predstavnika (COREPER).

Europska komisija Europski parlament Europski sud pravde, koji uključuje i Sud prvog stupnja Europsko vijeće koje i nije tijelo (kvazi-institucija), već sastanak na vrhu (summit)

šefova država ili vlada država članica i predsjednika Europske komisije.

Postoje još i druga tijela i ustanove, te velik broj specijaliziranih agencija.

2.6. Pravni sistem

Pravni sistem Europske unije specifičan je jer nema značajke pravnih sistema država članica, ali ni značajke sistema međunarodnih organizacija. Stoga ga se najčešće predstavlja kao pravni sistem sui generis, koji se razvija i prilagođava potrebama i specifičnostima europske integracije.

Europsko pravo čini ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije, a običajeno se dijeli na primarno i sekundarno. U primarno pravo ubrajaju se osnivački ugovori, zajedno sa svim sporazumima, ugovorima te odlukama koji mijenjaju i dopunju osnivačke ugovore, te opća načela prava Zajednice. Sve ostale pravne norme temelje se i podređene su normama primarnoga prava. Sekundarno pravo čine pravni akti koje na internom planu usvajaju institucije EU. Ti propisi obuhvaćaju: uredbe, direktive, odluke, mišljenja, preporuke, zajednička stajališta, zajedničke akcije, okvirne odluke, sudsku praksu Europskoga suda. Međunarodni sporazumi kojima se uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili trećih država obično se svrstavaju između primarnog i sekundarnog prava.

U europskom pravu djeluju dva načela: načelo izravnog učinka (izravne primjenjivosti), što znači da je ono izravno primjenjivo u državama članicama, te načelo nadređenosti europskog prava nad nacionalnim (prvi put potvrđeno poznatom presudom u slučaju Van Gend en Loos 1963.).

Iako govorimo o pravnom sustavu EU, valja naglasiti da on nije jedinstven pravni sistem. Naime, sistem uspostavljen u okvirima Europskih zajednica različit je od sistema u okviru ostalih dvaju stupova EU. Naime, dok sustav EZ-a obilježava nadnacionalnost, kako u pogledu nastanka prava tako i u pogledu njegove primjene, pravni je sistem druga dva stuba sličniji klasičnom međunarodnom pravu. Autonomija država članica, i regulatorna i provedbena, bitno je ograničena u nadnacionalnom stubu Unije, dok su u druga dva stuba države članice i dalje u mogućnosti kontrolirati donošenje i provođenje pravnih pravila.

11

2.7. Politike i aktivnosti EU

Zajednica ima nadležnost u područjima i u mjeri koju su joj dodijelile države članice prije svega osnivačkim ugovorima. Sa svakom revizijom osnivačkih ugovora države članice su sve više širile nadležnost Zajednice. To je naročito uočljivo kada se pobroje sva područja u kojima je Unija do sada donijela ogroman broj propisa, a koji čine dio pravne stečevine EU (tzv. acquis communautaire).

Prema osnivačkim ugovorima u pretežnom broju slučajeva nadležnost je podijeljena između Zajednice i države članica, međutim postoje i određena područja koja su u isključivoj nadležnosti Zajednice. Budući europski Ustav taksativno nabraja područja isključive nadležnosti Unije: 1. carinska unija; 2. pravila o tržišnom natjecanju potrebna za funkcioniranje unutarnjeg tržišta; 3. monetarna politka; 4. očuvanje morskih bioloških resursa u sklopu ribarske politike; 5. zajednička trgovinska politika.

2.8. Carinska politika

Carinska politika jedan je od temelja Europske unije. Ona je odigrala ključnu ulogu u stvaranju integriranog unutarnjeg tržišta i zajedničke gospodarske politke. Carinska unija jedan je od stupnja povezivanja i integriranja ka jedinstvenom unutarnjem tržištu. Pojam carinska unija podrazumijeva prostor na kojem ne postoje unutarnje prepreke kretanju robe (što prvenstveno uključuje zabranu carina i taksi), a na robu koja ulazi izvana primjenjuju se zajednička pravila, carine i kvote. Carinska unija uspostavljena je 1. juni 1968. godine, a stvaranjem unutarnjeg tržišta 1993. godine uklonjena su preostala ograničenja slobodnom kretanju robe.

2.9. Ekonomska i monetarna unija

Ekonomska i monetarna unija (eng. Economic and Monetary Union - EMU) naziv je procesa harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika država članica EU s ciljem uvođenja zajedničke valute - eura. EMU je uređena Ugovorom iz Mastrichta, koji uređuje harmonizaciju u tri faze:

1. Prva faza (od 1. juna 1990. do 31. decembar 1993.): slobodno kretanje kapitala među državama članicama, usklađivanje ekonomskih politika i bliža saradnja ekonomskih politika i suradnja između središnjih banaka.

2. Druga faza (od 1. januara 1994. do 31. decembra 1998.): konvergencija ekonomskih i monetarnih politika država članica (s ciljem osiguravanja stabilnosti cijena i javnih financija), osnivanje Europskoga monetarnog instituta (EMI) i osnivanje Europske središnje banke (ECB).

3. Treća faza (od 1. januara 1999.): nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, koja prate uvođenje novčanica i kovanica eura od 1. januara 2002. Treća faza EMU-a uvedena je 1999. u 11 država članica, kojima su se kasnije pridružile Grčka i Slovenija. Euro do danas nisu uvele tri stare države članice - Velika Britanija i Danska, koje koriste opt-out klauzulu i Švedska, koja je na referendumu u septembru 2003. godine odbila uvođenje eura, te deset novih država članica.

12

2.10. Zajednička poljoprivredna politika

Poljoprivreda je od samog osnutka Europske zajednice bila jedna od glavnih tema kao i jedna od glavnih tačaka Rimskih ugovora 1957. godine. Poljoprivreda naime se razlikuje od drugih područja privrede, jer su, prije svega, cijene poljoprivrednih proiozvoda jako podložne promjenama, te je stoga bitna uloga vlada u održavanju njihove stabilnosti. Rimski ugovori definirali su osnovne točke Zajedničke poljoprivredne politike (Common agricultural policy - CAP). Načela CAP-a uobličena su na Konferenciji u Stresi 1958. godine.

Tri su načela (definirana još 1962.), na kojima se temelji Zajednička poljoprivredna politika:

1. Jedinstveno tržište poljoprivrednih proizvoda, odnosno zajedničko uređenje tržišta - zajedničko reguliranje cijena, isplaćivanja pomoći i pravila konkurencije, harmonizaciju propisa o zdravstvenom osiguranju i administrativnim postupcima, kao i zajedničku vanjskotrgovinsku politiku;

2. Prednost proizvoda Unije pred uvoznim proizvodima i zaštita unutarnjeg tržišta od poremećaja izazvanih nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama:

3. Financijska solidarnost: troškovi koji proizlaze iz primjene Zajedničke poljoprivredne politike moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes.

Od šest proizvoda za koje su početkom 1960-ih godina bile uspostavljene, CAP danas obuhvaća gotovo sve poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda, osim krumpira, meda i nekih alkoholnih pića. Time su postavljeni osnovni instrumenti zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji uklanjaju prepreke u unutarnjoj trgovini i održavaju zajedničku carinsku barijeru prema trećim zemljama.

Zajednička poljoprivredna politika, unatoč mnogobrojnim pokušajima reformi, i dalje ostaje izuzetno skupa, neproduktivna i nekonkurentna, a cijena poljoprivrednih proizvoda koje plaćaju građani EU znatno je viša od onih na svjetskom tržištu.

2.11. Pravosuđe i unutarnji poslovi

Saradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima uspostavljena je stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993., gdje je označena kao treći stup na kojemu se temelji Unija. Ugovorom iz Amsterdama reorganizirana je suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova. Schengenski sporazum usvojen izvan pravnog okvira EU uključen je u Ugovore o EU i EZ. Određena područja, poput azila, imigracije, viza i drugih politika povezanih sa slobodnim kretanjem osoba, podvedena su pod prvi stup, odnosno nadležnost Zajednice, što je omogućilo korištenje uobičajenih zakonodavnih instrumenata kao što su uredbe ili direktive. S druge strane, policijska i sudska saradnja u kaznenim pitanjima ostala je u sklopu trećeg stupa i za nju se koriste sljedeći instrumenti: zajednička stajališta (common positions), okvirne odluke (framework decisions) i odluke, konvencije te rezolucije, preporuke, deklaracije, zaključci itd.

13

2.12. Zajednička vanjska i sigurnosna politika

Zajednička vanjska i sigurnosna politika također je utemeljena stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993. godine. Pet je glavnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike:

štititi zajedničke vrijednosti i temeljne interese Unije, ojačati sigurnost EU, očuvati mir i ojačati međunarodnu sigurnost, promicati međunarodnu suradnju i razvijati demokraciju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava.

Osim toga, jedan je od ciljeva EU osnažiti svoj identitet na međunarodnoj sceni, posebno putem provedbe zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući progresivno stvaranje zajedničke obrambene politike što bi moglo voditi zajedničkoj obrani.

2.13. Proračun

Proračun je financijski okvir djelovanja Unije u kojem se iskazuju sve vrste prihoda i rashoda Europske zajednice, uključujući Europski socijalni fond, kao i administrativne troškove zajedničke vanjske i sigurnosne politike te saradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova. EU donosi proračune na razdoblje od šest godina.

BDP po stanovniku (2004), EU prosjek = 100

Ukupna sredstva kojima raspolaže EU ograničena su na 1,24% BDP-a Unije i predstavljaju tek oko 2,5% sume nacionalnih proračuna država članica. Sredstva u proračun EU pritječu iz tzv. vlastitih izvora, u koje se ubrajaju:

uvozne poljoprivredne pristojbe, carine, udio u prihodima što ih države članice ostvaruju od poreza na dodanu vrijednost i uplate država članica koje su razmjerne njihovu BDP-u - čine polovicu ukupnih

sredstava kojima raspolaže proračun EU.

14

2.14. BDP Europske Unije i država članica

Države članiceBDP (PPP)

u milijunimaint. dolara

BDP (PPP)per capita

u int. dolarima

BDP (nominal)per capita

u int. dolarima

Postotak odprosjeka EU-BDP-a

(PPP) per capitaEuropska Unija 13,840,833 27,894 30,937 100%Luksemburg 35,194 76,025 91,927 273%Irska 191,694 45,135 57,163 162%Danska 203,502 37,399 54,474 134%Austrija 298,683 36,189 41,266 130%Finska 179,141 34,162 41,542 122%Belgija 353,326 33,908 39,331 122%Nizozemska 549,674 33,079 42,763 119%Ujedinjeno Kraljevstvo 2,004,461 32,949 41,960 118%Njemačka 2,698,694 32,684 36,779 117%Švedska 296,715 32,548 44,454 117%Francuska 2,088,171 31,377 37,417 112%Italija 1,791,006 30,383 33,078 109%Španjolska 1,203,404 28,810 31,727 103%Grčka 274,493 24,733 24,030 89%Slovenija 49,062 24,459 18,346 88%Cipar 19,692 23,419 22,046 84%Malta 8,447 21,081 14,598 76%Portugal 217,892 20,673 19,000 74%Češka 210,418 20,539 15,186 74%Estonija 25,796 19,243 12,933 69%Mađarska 190,343 18,922 10,914 68%Slovačka 101,220 18,705 11,307 67%Litva 56,985 16,756 9,620 60%Latvija 34,426 15,061 10,074 54%Poljska 556,933 14,609 9,214 52%Bugarska 82,533 10,844 4,075 39%Rumunjska 218,926 10,152 6,338 36%Zemlje kandidati:Hrvatska 61,804 13,923 10,559 50%Turska 653,298 8,839 5,417 32%Makedonija 17,902 8,738 3,040 31%Potencijalni kandidati:Bosna i Hercegovina 25,505 6,884 2,774 25%Albanija 18,329 6,259 3,175 22%Srbija 51,162 6,112 3,700 22%Crna Gora 2,412 3,800 1,784 15%Izvor: CIA World Factbook Podaci se odnose na Procjeni BDP-a Za 2007. godinu

3. Ekonomske integracije u svijetu

15

Različite ideje i oblici saradnje, povezivanje i integracije prisutni su tokom cijele istorije formiranja država i prava. Kada razmišljamo o integracijama, onda mislimo prije svega na savremene procese međunarodnog povezivanja i organizovanja na sve brojnije međunarodne ekonomske grupacije u raznim delovima svijeta.

Ekonomska integracija je povezivanje zemalja u jednu cjelinu prvenstveno s ciljem ukidanja ograničenja u međunarodnoj razmjeni, a dalji razvoj ovisi o težnjama zemalja članica, a najčešći motivi za stvaranje integracija su povećanje tržišta, povećanje konkurencije, postizanje ekonomije obujma, smanjivanje ili ukidanje ograničenja međunarodnoj trgovini, itd.

U svijetu postoji velik broj ekonomskih integracija, a najznačajnije na koje ćemo se osvrnuti su u nastavku ovog seminarskog rada.

Umreženost trgovine (Izvor: www.t21ca/internat/tp.htm)

3.1. EFTA i CEFTA

EFTA

Europska slobodna trgovinska zona osnovana je 1960. godine i reakcija je na osnivanje EEZ-a, kako bi se spriječila opasnost o ekonomskoj diskriminaciji. EFTA je izgubila na značenju kroz pristupanje država članica ovoj zajednici (Velika Britanija, Irska i Danska 1973., a Portugal 1986.).

Europska zajednica je 1973. godine s EFTA-om zaključila Ugovor o slobodnoj trgovini. Od 1994. na snazi je europski ekonomski prostor između država Europske Zajednice i država EFTA-e. Nakon pristupanja Finske, Švedske i Austrije EU 1995. godine, EFTA obuhvaća samo još Lihtenštajn, Norvešku, Island i Švicarsku. Državljani EFTA-e, po principu reciprociteta, imaju pravo raditi u Europskoj Uniji.

16

CEFTA

CEFTA (eng: Central European Free Trade Agreement) je ekonomska organizacija, odnosno Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini.

Članice su joj Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Moldavija, Srbija i UNMIK/Kosovo. Prije ulaska u Europsku uniju, članice su bile i Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija. Ugovor o osnivanju CEFTA-e potpisale su 21. decembra 1992. Poljska, Mađarska i Čehoslovačka u Krakovu u Poljskoj. Slovenija se pridužila u januaru 1996., Rumunjska u julu 1997., Bugarska u januaru 1999., Hrvatska 6. decembra 2002. i Makedonija 2006.

Rumunjska i Bugarska istupile su pridruženjem Europskoj uniji u januaru 2007.

CEFTA je obuhvaćala prostore od Baltičkog mora do Jadranskog i Crnog mora, te je imala tržište od približno 90 milijuna ljudi. Sve članice CEFTE-e su u dobrim odnosima i mogućnostima za ulazak u EU, jer su pri potpisivanju ugovora o CEFTA-i potpisale i pristanak za suradnju s EU.

Nakon cjelodnevnih konsultacija, u Bruxellesu je 10. loktobra 2006. osam od deset zemalja sudionica pregovora parafiralo je Ugovor o izmjeni i dopuni pristupanja CEFTA-i, kojim se omogućuje članstvo u ovoj organizaciji i zemljama koje nemaju status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Albanija, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Moldavija, Rumunjska i UNMIK/Kosovo parafirale su ugovor. Srbija i BiH odbile su parafiranje jer su tražile povoljnije uvjete, BiH je htjela bolje uvjete, po pitanju nekoliko poljodjelskih proizvoda, nego što ih ima u dvostranim ugovorima sa Hrvatskom i Srbijom. Srbija je tražila povoljnije uvjete za svoju duhansku industriju, nego što ih ima u dvostranim ugovorima sa ostalim državama članicama. Ugovor je ipak 19. decembra 2006. u Bukureštu potpisalo svih deset zemalja.

3.2. NAFTA

NAFTA ili Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (eng. North American Free Trade Agreement) je uz Europsku uniju najznačajnija kontinentalna integracija. Djeluje od 1994. godine, a čine je SAD, Kanada i Meksiko.

Cilj integracije jest uspostava najveće zone slobodne trgovine u svijetu koja bi dugoročno trebala obuhvatiti cijelu zapadnu hemisferu. Članice NAFTA-e zalažu se za postupno ukudanje carina i svih ograničenja za slobodan protok kapitala i usluga, usklađivanje radnog zakonodavstva i ekoloških standarda te za zaštitu intelektualnog vlasništva.

Članstvom u integraciji Kanada i Meksiko dobili su pristup američkom tržištu, a kompanije iz SAD-a slobodu djelovanja.

3.3. Ostale međunarodne integracije

1.3.1 LAFTA

LAFTA (Latin American Free Trade Association) je osnovana 1960. godine. Zemlje članice LAFTA-e su Argentina, Brazil, Bolivija, Čile, Ekvador, Kolumbija, Meksiko, Paragvaj, Peru,

17

Urugvaj,Venezuela. 1980. Osnovni cilj je stvaranje zone slobodne trgovine na području Latinske Amerike, povećanje trgovine između zemalja članica te trgovine sa SAD-om i EU. LAFTA se odnosi samo na trgovinu robama, a ne i uslugama i ne podrazumijeva potpunu integraciju sa usklađivanjem politike zemalja članica. Pozitivni efekti: povećava ponudu dobara na području na kojem djeluje, smanjuje troškove proizvodnje, utječe na privlačenje novih investicija.

1.3.2. CACM

CACM (Central American Common Market), ekonomska integracija pet zemalja Srednje Amerike osnovana 13. decembra 1960. Zemlje članice CACM-a su Guatemala, Salvador, Honduras, Nikaragva i Kostarika. 1969. organizacija je propala, ali je 1991. ponovno uspostavljena. CACM je uticao na povećanje trgovine između zemalja članica zbog smanjivanja carina između tih zemalja, a prema ostatku svijeta ove zemlje uspostavile su zajedničke carinske stope. Međutim, osnivanjem ove organizacije nije postignuta velika politička i ekonomska ujednačenost zemalja članica iako je to bila želja osnivača.

1.3.3. MERCOSUR

MERCOSUR (Southern Common Market), Regionalni trgovinski sporazum utemeljen 1991. godine. Zemlje članice MERCOSUR-a koje imaju puno članstvo su Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj, a zemlje koje će dobiti puno članstvo su Venezuela i Bolvija, dok Čile, Kolumbija, Ekvador i Peru imaju status kandidata. Namjera ove integracije je poticati slobodnu trgovinu, te slobodno kretanje roba, ljudi i kapitala Od 1991. do danas smanjene su carine između zemalja članica i povećala se trgovina.

1.3.4. ASEAN

ASEAN (The Association of South East Asian Nations), je ekonomska integracija jugo-istočne Azije osnovana 08. augusta 1967. godine u Bangkoku, Tajland, gdje je deklaraciju potpisalo 5 zemalja članica, a to su : Indonezija, Malezija, Filipini, Singapur i Tajland. Danas ona broji deset zemalja članica. Osim već nabrojenih to su i Brunej Darussalam, Vijetnam, Laos (Narodna demokratska Republika), Mijanmar (Mijanmarska unija) i Kambodža. Važan položaj Aseana u Azijsko-pacifičkoj regiji, njena posvećenost miru i stabilnosti te važan ekonomski utjecaj u regiji, učinili su Asean važnim partnerom Europske unije u Aziji.

Značajan razvoj za ASEAN dogodio se na sastanku u Baliu u oktobru 2003. godine gdje su vođe ASEAN-a dogovorile njegovo osnivanje kao ekonomske, sigurnosne i društveno-kulturne zajednice.

Ciljevi Aseana: akceleracija ekonomskog, društvenog i kulturnog razvoja članica te poticanje regionalnog mira. AFTA (Asean Free Trade Area) je sporazum potpisan 28. januara 1992. između zemalja članica Aseana koji se tiče domaće proizvodnje u zemljama članicama, a odnosio se na smanjenje ograničenja međusobne trgovine.

1.3.5 APEC

APEC (Asia Pacific Economic Cooperation) je forum 21 zemlje ili regije (Member Economies) osnovane 1989. godine. Zemlje članice su: Australija, Brunej, Kanada,

18

Indonezija, Japan, Malezija, Filipini, Novi Zeland, Singapur, Republika Koreja, Tajland, Sjedinjene Američke Države, Narodna Republika Kina, Hong Kong (Kina), Meksiko, Papua Nova Gvineja, Čile, Peru, Rusija i Vijetnam.

Dvadeset i jedna članica APEC-a čini približno 41% svjetske populacije, približno 56% svjetskog BDP-a, te oko 49% svjetske trgovine.

Ciljevi APEC-a: smanjenje carina i ostalih ograničenja slobodnoj trgovini duž azijsko-pacifičke regije, zatim kreiranje efikasne domaće ekonomije, te snažno povećanje izvoza. Radi na stvaranju okruženja za sigurnu i efikasnu pokretljivost ljudi, dobara i usluga preko granica regija kroz politike regulacije te međusobne ekonomske i tehničke suradnje. Od samog osnivanja, regija APEC-a je konstantno bila ekonomski najdinamičniji dio svijeta. U prvih deset godina, članice APEC-a generirale su približno 70 % svjetskog ekonomskog rasta, pri čemu su nadmašile ostatak svijeta čak i za vrijeme Azijske financijeske krize. Zbog snažnog smanjena carina i ostalih oblika ograničenja trgovini, zemlje su postale puno efikasnije te je izvoz znatno porastao.

1.3.6 OPEC

Organizacija zemalja izvoznica nafte (Organization of the Petroleum Exporting Countries (OPEC)) je međunarodna organizacija koju tvore Alžir, Indonezija, Irak, Iran, Kuvajt, Libija, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Venezuela.

Od godine 1965. sjedište joj se nalazi u Beču.

Glavni cilj Organizacije prema njenom Statutu jest koordinacija i ujednačenje naftne politike zemalja članica i ustanovljavanje najboljih načina da se očuvaju njihovi interesi, pojedinačni i kolektivni; smišljanje načina i sredstava za stabilizaciju cijena na međunarodnim naftnim tržištima s ciljem uklanjanja štetnih i nepotrebnih fluktuacija cijena; stalnu brigu o interesima zemalja proizvođača i nužnost osiguranja stalnog prihoda zemalja proizvođača, te efikasno, ekonomično i stalno snabdijevanje naftom zemalja potrošača, te pravični povrat uloženog kapitala onima koji ulažu u naftnu industriju.5

Formiran 1960-tih prije svega da bi proizvođači nafte stekli bolju poziciju u odnosu na velike naftne kompanije, koje su uglavnom bile američke, britanske ili holandske. U početku su se članice zalagale za preraspodjelu profita od nafte između naftnih kompanija i zemalja proizvođača, međutim početkom 1970-tih OPEC je pokazao svoju snagu.

Arapsko - Izraelski konflikt je doveo do toga da OPEC preraste iz jednog vida kartela u oblik organizacije sa političkom snagom. Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, arapske članice OPEC-a su se izdvojile formirajući Organizaciju arapskih zemalja izvoznica nafte, s ciljem da izvrše pritisak na zapadne zemlje koje su pružale podršku Izraelu. Egipat i Sirija, koje nisu proizvođači nafte, pridružili su se također organizaciji da bi joj pomogle artikulirati političke ciljeve.

5 OPEC – online enciklopedija Wikipedia, Internet izvor (http://bs.wikipedia.org)

19

Jom Kippurski rat 1973. godine još je više ujedinio arapske zemlje, i doveo do toga da arapske zemlje proizvođači nafte uvedu embargo Sjedinjenim Državama, zemljama zapadne Evrope i Japanu. To je dovelo do velikog udara na ekonomski rast tih zemalja i čitavog svijeta uopće, pošto je energija odjednom postala skupa, što je poznato i kao naftna kriza 1970-tih godina.

1.3.7. ECOWAS, MAGREB i MAŠREK

ECOWAS (Economic Community of West African States) je ekonomska integracija 15 zapadno-afričkih zemalja, osnovana 28. maja 1975. godine. Cilj je postići ekonomsku integraciju i zajednički razvoj kreirajući jedinstvenu ekonomsku zonu u Zapadnoj Africi. Djelokrug je proširen društveno-političke utjecaje te uzajamni razvoj u povezanim područjima rada.

MAGREB (Arab Maghreb Union) je ekonomska integracija pet sjeverno-afričkih zemalja: Alžir, Libija, Mauritanija, Maroko i Tunis. 1989. potpisan je sporazum, a odnosi se na pitanja zajedničke politike prema vojsci te ekonomska, internacionalna i kulturna pitanja.

MAŠREK (The Arab Common Market) je integracija nastala 1964. godine, a osigurava ukidanje carinskih dadžbina na poljoprivredne proizvode i ostalih ograničenja između zemalja članica (Egipat, Irak, Jordan, Libija, Mauritanija, Sirija i Jemen) te slobodno kretanje rada i kapitala.

Zakljucak

Privredne integracije jednog broja zemalja sastoji se u centralizaciji, na supranacionanalnom nivou, gdje vlast prevazilazi nacionalne granice, nacionalnu vlast i interese. Postoje različite

20

vrste ciljeva koje proističu iz integracije, te svaki od tih ciljeva, ili samo jedan, utiče na prihvatanje te integracije.

Oblici integracije se pružaju od zone slobodne trgovine do potpune integracije, lako je zaključiti da je područje slobodne trgovine najlabaviji oblik međunarodne integracije, a potpuna integracija najčvršći oblik, primjer potpune integracije predstavlja Europska unija.

Europska unija prešla je značajan put integracije od ukidanja međusobnih carina i uvođenja zajedničke carinske tarife prema trećim zemljama, slobode u kretanju tehnologije, radne snage i kapitala, uvođenja monetarne saradnje, pa do kompleksne ekonomske, monetarne i političke integracije, uključujući i socijalnu politiku, unutrašnju bezbjednosti i spoljnu politiku.

Jačanjem Europske unije na prostoru Europe sve je manji uticaj ostalih integracija u Europi, neke su skoro ppred nestajanjem dok su neke potpuno i nestale. Poučeni iskustvom Europske unije u svijetu je sve više integracija koje imaju za cilj da što više osnažuju određene regione svijeta.

Globalizacijom i svjetskim privrednim integracijama multinacionalne kompanije postale su najmoćnije ekonomske institucije, a ujedno i središnji sudionici međunarodnog poslovanja i temeljni nosioci svjetske privrede.

Iako su brojni negativni faktori koji proizilaze iz multinacionalnih kompanija, ali ne bi trebalo da se zaboravi činjenica da za razvoj nerazvijenih zemalja upravo je zaslužna saradnja tih zemalja sa multinacionalnim kompanijama.

21

LITERATURA

- Baban M., Marijanović G., „Međunarodna ekonomija“, 3 izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Ekonomski fakultet Osijek, 1998. Godine

- Mileta V., „Uvod u međunarodne ekonomske odnose“, Centar društvenih djelatnosti, Zagreb, 1980. godine

INTERNET IZVORI

Europska i monetarna unija – www.entereurope.hr

OPEC, online enciklopedija Wikipedia – http://bs.wikipedia.org

Pojmovnik – www.vlada.hr

Poljoprivredna politika – www.entereurope.hr

Rečnik globalizacije – www.nin.co.yu

Što je Europska unija – www.entereurope.hr

Trgovinska politika – www.entereurope.hr

22