zivotvjera

kultura

v

Posebni prilog siječanj 2010.

prilog.indd 1 12/23/2009 7:14:54 PM

FRANJEVAČKI RED OVE GODINE OBILJEŽAVA 800. obljetnicu crk venog dopuštenja Franji Asiškom i njegovim drugovima da žive svoj vlastiti stil nasljedovanja Isusa Krista i njego-va evanđelja.

Franjo Asiški se rodio 1181/82. u Asizu, u talijanskoj pokrajini Umbriji. U mladosti se zanosio idealima trubadurstva i viteštva te je sudjelovao i u građanskom ratu između Asiza i Perugie. Nakon zarobljeništva i oz-biljne bolesti, u Franjinu životu 1205. dolazi do velikih promjena. Počinje živjeti siromaš-no i povučeno te se oko njega ubrzo okup-ljaju ljudi različita podrijetla i zanimanja. Fra-njin primjer privlači i žene (klarise) kao i one koji ostaju živjeti u obitelji i u društvenim zanimanjima (Treći red). Franjo Asiški umire 1226, a svecem Katoličke crk ve proglašen je već 1228. Do danas ne prestaje biti nadah-nuće mnogima.

Život Franje Asiškog mogao bi se she-matski predstaviti kroz četiri susreta. Susret s gubavcem, kojeg Franjo grli (1205), otvara put za njegovo vlastito pročiš ćenje i zbližava-nje sa siromašnima i isključenima iz društva. Susret s papom Inocentom III. (1209), vje-rojatno najmoćnijim papom svih vremena, predstavlja prihvaćanje institucionalne Crk-

ve, ali istovremeno i unutarnju kritiku njezine moći, bogatstva i nevjerodostojnosti. Susret s egipatskim sultanom Malikom al-Khâmilom (1219), usred krvavog uzajamnog ubijanja krš-ćana i muslimana u 5. križarskom ratu, pred-stavlja novi i jedinstveni način susretanja ra-zličitih religija i mirotvorstva iz vjere. Napo-kon, zanimljivi legendarni susret s vukom iz Gubbija nosi važnu poruku o bliskosti kako živim stvorovima tako i čuvanju i poštivanju sve prirode, što Franju čini izuzetno aktual-nim u doba svjetske ekološke krize.

Franjevački red se brzo širi po svije-tu i već koncem 13. stoljeća franjevci stižu u Bosnu. Otada njihova zajednica/provincija Bosna Srebrena (ime dobila po Srebrenici) dijeli dobro i zlo s ljudima ove zemlje. Imena poput fra Juraja Dragišića, fra Anđela Zviz-dovića, fra Matije Divkovića, fra Filipa Lastri-ća, fra Ivana Frane Jukića, fra Grge Martića, fra Julijana Jelenića, fra Josipa Markušića… predstavljaju neodvojivi dio bosanskoherce-govačke povijesti.

Danas je Franjevački red prisutan širom svijeta, a sljedbenici sv. Franje nastoje i dalje ostvarivati četiri spomenuta Franjina susreta. U BiH, osim provincije Bosne Srebrene, posto-ji i Hercegovačka franjevačka provincija.

prilog.indd 2 12/23/2009 7:15:00 PM

siječanj 2010.

3

Bosanski franjevciFranjevci Bosne Srebrene s nekoliko

su vanjskih manifestacija prosla-vili 800. obljetnicu Franjevačkoga reda. Osim slavlja i priredbi na lo-kalnoj razini, zajedno s hercegovač-

kim franjevcima hodočastili su 1. 10. 2008. u Srebrenicu, rodno mjesto Bosne Srebrene, i u Potočare, simbol genocida, neizrečene patnje i trajne molitve Bogu. Zatim su 7. 10. 2009. na Čerigaju, rodnom mjestu hercegovačkih fra-njevaca, te na Širokom Brijegu, zajednički pro-slavili završetak obljetnice.

Akademijom u Sarajevu, franjevci Bosne Srebrene su željeli iznova potvrditi svoju pri-sutnost u gradu Sarajevu i u svojoj zemlji Bo-sni. Htjeli su i ovom prilikom propitati svoju vezanost za katolički i hrvatski puk, smislenost i utemeljenost tolerancije, demokratične anga-žiranosti u državi s ljudima drugih nacionalno-sti i vjera. Riječima velikoga Josipa Markušića: da i dalje “skupa sa svojim narodom živimo i hrvatski katolički, a sa svima ostalim u najljep-šim odnosima i stvarno bratski”.

U posebnom prilogu Svjetla riječi donosi-mo tri referata s te akademije. Riječ je o trima važnim i nezaobilaznim temama koje sačinja-vaju život bosanskoga franjevca i njegove redo-države Bosne Srebrene. Njihova aktualnost i

valjanost nimalo nisu umanjeni ni u naše vri-jeme.

U prvom – Život i politika u graničnoj situ-aciji – riječ je o onom toliko puta hvaljenom i istodobno toliko osporavanom političkom djelovanju bosanskih franjevaca u smjenama carstava i režima. O tome piše fra Ivan Bubalo, profesor na Franjevačkoj teologiji.

U drugom referatu – Katolicitet bosanskih franjevaca: provizorij ili odluka? – govori se o nekim aspektima nasljedovanja evanđelja Franje Asiškoga i s tim u vezi o posebnim naglascima u vjeri bosanskih franjevaca. O tome piše fra Miro Jelečević, profesor s Franjevačke teologije.

Treći referat imao je književnik Ivan Lovre-nović, zasigurno dobar poznavatelj bosanskoga franjevaštva. Donosimo njegov tekst: Proizvod-nja kulture iz zauzetosti za život. Teze za jedno tumačenje specifi čnosti kulturne prakse bosan-skih franjevaca.

Na akademiji su predstavljene dvije poštan-ske marke JP BH Pošte, autorice Brankice Su-menić-Bajić. Jedna je urađena za 800. obljetnicu Franjevačkoga reda – slika Gabriela Jurkića, Sv. Franjo. Druga marka predstavlja Franjevačku teologiju a izdaje se u povodu 100. godišnjice neprekinutoga djelovanja Franjevačke teologije u gradu Sarajevu.

U povodu 800. obljetnice Franjevačkoga reda franjevci Bosne Srebrene organizirali su

3. 12. 2009. u Sarajevu prigodnu akademiju

prilog.indd 3 12/23/2009 7:15:06 PM

siječanj 2010.

4

Pose

bni p

rilog

Termin “granična situacija” sam po sebi upućuje, na jednoj strani, na egzistencijalno iskustvo granica vlastitih mogućnosti, osobito u životnim situacijama u kojima se

čovjek suočava s krivnjom, patnjom, očajem i iznad svega sa smrću, a na drugoj asocira i na život na prostoru bitno određenom dodiri-ma različitih kultura, civilizacija ili političkih tvorevina, te granicama među njima. Položaj bosanskih katolika od uništenja Bosanskog kraljevstva i potpadanja Bosne pod osmansku vlast u bitnome je obilježen upravo granič-nom situacijom u oba spomenuta značenja. Njihova je situacija i ranije u nekim aspekti-ma bila granična, ali od 1463. ona je takva u svim bitnim elementima. Ovdje će, međutim, biti riječi samo o graničnoj situaciji u prvom značenju te riječi.

Vojnim porazom i potpadanjem pod vlast nekrš ćanskog osvajača bosanski su katolici dovedeni u najdramatičniju graničnu situa-ciju uopće, naime na samu granicu potpunog nestanka. Granična situacija u tom funda-mentalnom značenju ostat će bitna kompo-nenta njihove povijesti samim tim što spa-daju u kategoriju malih naroda. Za njih, na-ime, vrijedi ono što Milan Kundera navodi u svojoj poznatoj definiciji male nacije: to je “nacija čije samo postojanje može u svakom

trenutku doći u pitanje; mala nacija može nestati i ona to zna”.

U tom kontekstu valja promatrati i postu-pak fra Anđela Zvizdovića. On Mehmedu II. Osvajaču obećava lojalnost u ime svoje fra-njevačke zajednice i katoličkog stanovništva (pri čemu će se ona intimna nadpovijesna franjevačka lojalnost kroz čitavo vrijeme od-nositi na “nekoć slavno Kraljevstvo Bosan-sko”), a Sultan njemu i onima kojima on služi obećava svoju zaštitu i time osigurava njihov povratak i opstanak u vlastitoj zemlji. I jedan i drugi postupaju politički pragmatično ali s bitno različitim ciljem: Sultan sebi osigurava podanike kojima će vladati, a Zvizdović spa-šava svoj narod od prijetećeg nestanka. Jedna je politika u službi vladanja i imperijalne volje za osvajanjem, druga u službi održanja golog života na tlu vlastite ukorijenjenosti. Pri tome je Ahdnama, unatoč njezinim čestim kršenji-ma od strane osmanskih vlasti, ipak bila ona zadnja brana različitim presizanjima, pa čak i pokušajima Pravoslavne crk ve da bosanske katolike stavi pod svoju jurisdikciju.

Život u podaništvu i lojalnosti prema vlasti koja je doživljavana kao tuđinska, inovjerna i ugrožavajuća, činio se teškom ali na koncu kon-ca ipak prihvatljivom cijenom ostanka. Radilo se o opstanku kao ostanku na svome, kakvo god ono bilo, nasuprot odlasku u tuđinu, makar u

Ivan BUBALO

Život i politika u graničnoj situaciji

Dok je nekadašnja franjevačka politička zauzetost služila opstanku i životu njihova puka, sada su od strane novonastale političke klase život, opstanak

i opće dobro naroda stavljeni u službu politike

prilog.indd 4 12/23/2009 7:15:16 PM

siječanj 2010.

5

Bosanski franjevci

njoj vladao i krš ćanski vladar. Prednost je dana ostanku na svome, bez obzira na vlast.

Povijest će se u tom smislu ponavljati i bit će dobra “učiteljica života” pametnim učenicima. Tako će na samom kraju II. svjetskog rata tadaš-nji provincijal fra Kruno Misilo izbjeći prisilni bijeg u emigraciju pred partizanima. O tome u još neobjavljenom Dnevniku-kronici fra Josipa Markušića pod datumom 22. V. 1945. stoji za-pisano: “Provincijal Fr Kruno Misilo iskazuje što se je dogodilo s njim kad su Nijemci napu-štali Sarajevo. Sa dvije strojnice je prisiljen da uđe u avijon za bježanje skupa sa nadbiskupom Dr. Šarićem. Išli su do Maglaja, ali radi velike magle avijon se vratio nazad. Rekao im je da on više ne smije avijonom, nego da će vozom. Na to se je sakrio tri dana na Bjelavama, dok nije sve prošlo.”

Svoju osobnu “konfesiju”, ali i temeljni stav svoje zajednice, na neponovljiv i autentičan na-čin artikulirat će isti fra Josip Markušić u jed-noj svojoj refl eksiji o ratnom vremenu:

“Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnosti-ma, što imam reći?

Ali najprije – što je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je ma-nja opasnost.

Ostali smo zato, da i za budućnost skupa sa svojim narodom vazda ži-vimo i hrvatski i katolički, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvar-no bratski.

A da smo se uklonili nekud, bi li bo-lje bilo po katoličanstvo i hrvatstvo – to mi pitamo?!

Ostali smo, da i mi posvjedočimo za istinu, svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovijedaoci (confessores).

Ostali smo, jer je tako pravo, i jer smo smjeli ostati.”

Iz toga istog duha proizaći će i nastojanja oko normalizacije odnosa s novom komuni-stičkom vlasti. Komunistički Vlastodržac pri tome će, naravno, imati na umu vlastite ideo-loške i političke ciljeve, dok će franjevci misliti

na opstanak i normalizaciju života vlastite za-jednice i naroda kojemu služe kroz duga i teška stoljeća uzajamne sudbinske povezanosti. Nije to bilo posve bez rizika. Postojala je i stanovita opasnost da prevladaju interesi komunističkog režima, ali to se nije dogodilo. Čak je i kasnija vatikanska “istočna politika” bila koncipirana i realizirana u istom duhu.

Bosanski su franjevci u svom povijesnom hodu morali nalaziti načina da izbjegnu dvije načelne opasnosti s obzirom na krš ćansko po-litičko djelovanje, kako ih vidi Johann B. Metz: na jednoj strani opasnost da se vjera proda “za svjetovnu čorbu od leće” a na drugoj da se po-radi vjere izda “profana povijest ljudske patnje”. Jer, “krš ćanstvo se može izdati ne samo time da ga se pretjerano politizira, nego i time da ga se u srži naprosto depolitizira”.

Možda je i u tom pogledu mjeru stvari odredio opet Zvizdović. Prema tradiciji, on je bio sklon pokorničkom životu u osami; navodno se pred sultanov šator na Milodražu spustio iz isposničke nastambe u Kaštelima. Biti istinski duhovan u tome času značilo je biti istinski političan u smislu nezatvaranja očiju pred “profanom povijesti ljudske pat-nje”. Čak i ako je posrijedi više legenda nego činjenični podatak, to samo govori o tome kako je ono kolektivnô podsvjesnô razumije-valo i idealnotipski izrazilo pravi odnos du-hovnosti i politike.

Isto takvo pretakanje autentične duhov-nosti u autentičnu politiku – politiku za raju u doslovnom i izvornom značenju te riječi – moguće je prepoznati i u “Željama i molba-ma” bosanskohercegovačkih krš ćana sultanu Abdulmedžidu. Radi se o “peticiji za građan-ska prava, prvoj peticiji kao modernom poli-tičkom aktu” (U. Vlaisavljević), s uznemiruju-ćom aktualnosti njezinih dijagnoza i zahtjeva, kako kaže I. Lovrenović, što ju je Ivan F. Ju-kić uputio na najvišu adresu i potom objavio 1850. godine. U prvim dvjema točkama od njih 28 traži se “da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva”, te “na sudu da smo jednaki s Turci-ma”, što se onda u ostalima razrađuje i kon-kretizira na svim bitnim područjima javnog života. (Zanim ljivo je, kao mali kuriozitet, da

prilog.indd 5 12/23/2009 7:15:21 PM

siječanj 2010.

6

Pose

bni p

rilog

se u 23. točki traži da se “u obziru ekonomič-kom” “Bosna i Hercegovina opet sjedine pod jednim vezirom”, a što Jukić obrazlaže ovako: “Mnogo je lašnje jednog vezira narodu plaća-ti nego dva. Od toliko stotinah godinah svom Bosnom, pod kojom razumi se i Hercegovina, upravljao je jedan vezir, zašto ne bi mogao i sad? Mostarski vezir, premda ni treći dio ne-ima koliko travanjski, to se on upinje i drži dvor sjajan kao i ovi: koliko to narod stoji.”)

S uspostavom austro-ugarske uprave nastu-pila je posve nova situacija, u ponečemu čak i paradoksalna. S jedne strane, katoličko je sta-novništvo u velikoj mjeri bilo oslobođeno rani-je ugroženosti. No, na drugoj strani, dok su se u prijašnjim vremenima narod i njegovi fratri nalazili u istoj graničnoj situaciji ugroženosti, sada je to, na drugi način, i nadalje vrijedilo samo za fratre. Zbog njihove patriotske i slo-bodarske orijentacije, koja nije odgovarala aus-tro-ugarskim ekspanzionističkim planovima, u novoj političkoj konstelaciji njihov je položaj u narodu, čak i sam opstanak, bio radikalno doveden u pitanje. Otada stoljetna sudbinska povezanost naroda s franjevcima, kao i pred-vodnička uloga franjevaca, više neće biti eks-kluzivnog karaktera.

Svi ti različiti povijesni motivi doživjet će svoju specifi čnu revitalizaciju i transformaciju u tijeku urušavanja komunizma i krvavog ras-pada Jugoslavije. Taj će se proces u Bosni i Her-cegovini odvijati u formi vanjske agresije na novopriznatu državu koja će se u kasnijoj fazi dodatno “obogatiti” nutarnjim agresijama i me-đuetničkim ratom za nacionalnu homogeniza-ciju i teritorijalno zaokruženje i razgraničenje. Pri tome su bosanski Hrvati “izvukli najdeblji kraj”, što je i razumljivo ako se zna da je tuđim ekspanzionističkim projektima bio potreban njihov teritorij, a vlastitom nacionalnom pro-jektu njihova prije svega biološka supstancija.

Tako je došlo – kao i prilikom katastrofal-nog iseljenja bosanskih katolika nakon vojnog pohoda Eugena Savojskog na Bosnu 1697. go-dine – do preokretanja povijesno toliko puta potvrđenog principa opstanka kao ostanka, u njegovu suprotnost: sada je proglašeno načelo opstanak kao odlazak, a umjesto života na svo-

joj zemlji čak i pod tuđom vlaš ću (kojoj je, nota bene, i sa svoje strane pomognuto u njezinu us-postavljanju i cementiranju) sada je proglašeno vrhovno pravilo “nećemo pod tuđu vlast”. Ako je to praktično značilo iseljenje, onda su ga, na-kon prvog šoka, oni kojih se to ticalo i prihva-tili, i to uz nametnuti apsurdni osjećaj zado-voljstva što dolaskom u novi kraj sad konačno žive kao “svoj na svome”. Pri tome ostaje gorak okus prevarenosti: kao da je to iskorjenjivanje ne samo prihvaćeno kao nužno zlo, nego za-pravo i planirano, pod eufemističkim imenom “humanog preseljenja”, u svrhu ostvarenja viših ciljeva nacionalnog projekta.

Umjesto nacionalne emancipacije bosan-skih Hrvata i njihova postajanja političkim su-bjektom, dogodila se njihova instrumentaliza-cija od strane vlastite nacionalne politike. Na taj je način preokrenut odnos života i politike: dok je nekadašnja franjevačka politička zau-zetost služila opstanku i životu njihova puka, sada su od strane novonastale političke klase život, opstanak i opće dobro naroda stavljeni u službu politike. Time je nanesena vjerojat-no nepopravljiva šteta kompleksnom i nepo-novljivom mikrosvijetu bosanskih Hrvata i katolika, a time također ne samo biću Bosne i Hercegovine u cjelini, nego i ukupnom hrvat-skom nacionalnom i duhovnom interesu. Uz to se pokazalo kako je i prema “svojoj” poli-tičkoj eliti nužno sačuvati potrebnu distancu i slobodu. Što god se više ona zaodijeva u na-cionalnu retoriku, to je potreban veći oprez, nikad ne zaboravljajući da odnos prema njoj određuje isključivo mjera njezine zauzetosti za stvarno dobro naroda.

Zadaća franjevaca u turbulentnim ratnim godinama i kasnijem bremenitom i konfuz-nom vremenu bila je – a ostaje i u budućnosti – bezuvjetno se zauzimati za opstanak i dobro svoga naroda u vlastitoj zemlji. Bitna pretpo-stavka za ispunjenje te zadaće jest da trajno nadilaze praznu i sterilnu duhovnost nepoli-tičnosti kojom se zapravo maskira kukavič-ko zatvaranje očiju pred “profanom povijesti ljudske patnje”, te da ne prodaju svoju dušu i svoju stoljetnu misiju za “svjetovnu čorbu od leće” koju će im uvijek iznova nuditi politički inženjeri ljudskih duša.

prilog.indd 6 12/23/2009 7:15:27 PM

siječanj 2010.

7

Bosanski franjevci

Ono što se u povijesnim, kulturno-geografskim okolnostima ostvarilo kao fenomen bosanskih franjeva-ca, rezultat je dugotrajnog procesa obilježena kako osobom Franje iz

Asiza i općim franjevačkim pokretom, tako i stoljetnim srastanjem franjevačke zajednice s poviješ ću Bosne i bosanskih katolika. Neki važ-ni momenti u duhovnosti i djelovanju Franje Asiškog i stalno odlučivanje bosanskih franje-vaca za život u zemlji za koju su se tako neobič-no vezali, bit će sadržaj mog izlaganja. Ostajući vjerni katoličkom mainstreamu, svojim stal-nim odlučivanjem, bosanski fratri su stvorili posebnu duhovnu fi zionomiju koja bi se mogla nazvati katolicitet bosanskih franjevaca.

I.

Vrijeme u kojemu živi Franjo Asiški i na-stao Franjevački red, vrijeme je vrlo dinamič-nih odnosa između Crk ve i svjetovne vlasti, ali također značajne živosti u ondašnjem društvu kao i različitih duhovnih gibanja u samoj Crk-vi. Duhovni razvoj samoga Franje Asiškog nije bio bez nejasnoća, pretjerivanja, problema, ali i kompromisa. Ne može se poreći da je Franjo Asiški – izričito ili neizričito – bio alternativa jednoj moćnoj Crk vi i jednom stilu života za-

snovanom na principima sile i vladanja. Kod njega uviđamo naglaske koji će imati važnu ulogu u franjevačkoj, crk venoj i općoj povijesti. Ovdje ih sažimamo u pet točaka.

1) Prije svega, djelovanje Franje iz Asiza zasni-va se na evanđelju i stalno se vraća na taj uzorni put življenja. Koliko god se točno naglašavalo da Franjo od braće traži vjernost Katoličkoj crk vi, jednako se tako mora istaknuti da evanđelje u Franjinu životu i putu njegove braće ima primar-nu, normativnu ulogu. Ukoliko je autentičan, put evanđelja uvijek zadržava distancu ne samo s ob-zirom na, klasično rečeno, “svijet”, nego i s obzi-rom na Crk vu. Ako postoji ta potrebna distanca, moguće je uvidjeti dobre i loše strane “svijeta”, ali i Crk ve. To nipošto nije nedostatak osjećaja prema Crk vi, nego nužna svijest da se život po evanđe-lju ne da etablirati niti dokraja smjestiti u crk vene uredbe i okvire. Samim time on se ne da smjestiti ni u franjevački put, jer je i on – prema Franjinoj riječi – uvijek put nedovoljno učinjenoga i uvijek novoga angažmana.

2) U svom djelovanju Franjo uspijeva pove-zati polove ljudskog i krš ćanskog života koji se redovito smatraju teško spojivima. Kod njega mistika ne dokida politiku, pobožnost ne obes-cjenjuje spoznaju, razmatranje ne odnosi preva-gu nad djelovanjem, samotišta nisu privilegirana u odnosu na trgove. Ovakvo povezivanje mogu-će je ukoliko se sveukupna zbilja doživljava kao

Miro JELEČEVIĆ

Katolicitet bosanskih fr anjevaca: provizorij ili odluka?

Bosanski franjevci – ne bez zakazivanja i poteškoća – pokušavali su slijediti svoju temeljnu odluku za ovu zemlju, njezine ljude i njezinu patničku povijest punu

nade. U takvu življenju oblikovao se i njihov bosanski katolicitet, sa sviješ ću da je sve provizorno. Osim trajne odluke za dobro

prilog.indd 7 12/23/2009 7:15:33 PM

siječanj 2010.

8

Pose

bni p

rilog

blagoslov. U tom doživljaju zbilje ima mjesta za sva Božja stvorenja, za male stvari i za sve da-rovane mogućnosti. U tom smislu duhovnost Franje iz Asiza nije isključiva, nego temeljno uključuje različite oblike življenja i identiteta; ona proizlazi iz duboke osobne zahvaćenosti Tajnom koju se ne može riješiti bilo kojim zavr-šenim i kanoniziranim ljudskim oblikom.

3) Uvažavajući Franjinu uvjetovanost vlasti-tim vremenom, on ipak pravi jedan važan “an-tropološki” obrat. Za njega čovjek nije tek sred-stvo za višu svrhu, koliko god ona bila sveta, nego je Božje stvorenje, brat i sestra, stvorenje vrijedno da ljudski život živi dostojno. Franjina blizina bolesnima i marginaliziranima – u nje-govo vrijeme osobito gubavcima i siromašnima – ostat će trajna baština autentične franjevačke duhovnosti. Koliko god bila idealizirana, zgoda iz Egipta, gdje Franjo susreće sultana i s njime razgovara, otvorit će “preko ponora mržnje” put za jedan drugačiji odnos između krš ćana i muslimana. To je bio pokušaj da se s drugači-jima stupi pred jednu apsolutnu instancu, koja zabranjuje iskorištavanje, mržnju i ubijanje.

4) Franjo apelira na poštivanje nadležnosti lo-kalnih crvenih službenika koji su braći mogli za-braniti propovijedanje i odatle nastaje svijest o po-sebnoj franjevačkoj “provizornosti”. Ipak, zadaća propovijedanja i življenja evanđelja – a to također znači: zadaća blizine s braćom i sestrama – nikad ne može biti u potpunosti zapriječena. Franjo in-stancu moći – makar i neizričito – izaziva životnim svjedočenjem. Ona ga ne može životno ušutkati. Takav stav omogućuje Franji i jedan smireni – ali svakako ne pasivni – odnos prema ljudskoj nevolji i na koncu prema neminovnoj smrti.

5) Franjo svoju braću poziva da žive prema okolnostima mjesta i vremena: secundum loca et tempora. Tu na razini teologije govorimo o bitnom krš ćanskom principu utjelovljenja koji uvažava kontekst i prilike određenog društva i vremena. Zahvaljujući tom načelu otvoren je put za najrazličitije oblike franjevačkog življe-nja i identiteta, već prema sredini u koju su do-lazila Franjina braća. I kod njih će doduše Fra-njina fl eksibilnost mnogo puta biti zamijenjena sigurnoš ću crk venih odredaba i čvrstih pravila življenja, ali ipak nikad neće prestati biti iza-zovna svojom životnoš ću i razboritoš ću.

Zdenko GRGIĆ, Sveti Franjo, Guča Gora

prilog.indd 8 12/23/2009 7:15:38 PM

siječanj 2010.

9

Bosanski franjevciII.

Polazeći od ovako punktualno nabrojenih momenata u duhovnosti i djelovanju Franje Asiškog, osvrnut ćemo se sažeto na djelovanje i identitet bosanskih franjevaca.

Iz prve franjevačke zajednice u Bosni, zajed-nice s međunarodnim karakterom i s različitim interesom, kroz stoljetni proces nastaje bosan-ska franjevačka zajednica, čije se djelovanje i identitet ne ograničava samo na Bosnu, već uključuje širu regiju. Svuda su se fratri prila-gođavali lokalnom načinu življenja i običajima i tako ostvarivali zanimljive duhovno-kulturne svjetove života. U Bosni se na poseban način stvorila veza između fratara i zemlje Bosne. To se očituje u ponekad jedva shvatljivoj vjernosti zemlji i u jednoj zbijenoj memoriji o starom i slavnom Bosanskom kraljevstvu. Više od tek

puke želje za vraćanjem na staro, taj izričaj po-kazuje vjeru u budućnost zemlje i nadu u oslo-bođenje od tuđinske vlasti.

Druga izrazita povezanost postoji između fratara i naroda s kojim su živjeli. Ona se očitu-je u zanimljivoj i endemskoj familijarnosti bo-sanskih franjevaca s njihovim pukom. Polazeći od Franjine blizine svim Božjim stvorenjima, bosanski franjevci svoje djelovanje doživljavaju kao odgovornost za ovaj dio svijeta, za njego-ve ljude, za one u čijim zajednicama žive i od kojih žive. Ta posebna forma odgovornosti za one s kojima su fratri bili intimno, familijarno bliski, bila je stoljećima sve do danas na ozbilj-noj kušnji, ali se usprkos svemu uvijek iznova potvrđivala.

Iskustvo patnje koje bosanski franjevci ta-kođer čuvaju u svojoj zajedničkoj memoriji, govori o patnji koja nije samosažalna i muča-ljiva, već je trpljenje zbog pomanjkanja ili čak potpune odsutnosti elementarne društvene pravednosti. U identitet bosanskih franjevaca utkan je veliki moment patnje, koja nije sva

patnja svijeta, ali nije ni tek folklorni motiv niti mitizirajuća patnja, nego ozbiljno trpljena i podnošena, u vjeri prihvaćana patnja, koja je često bila na samoj granici nade. O tome svje-doče fratarske kronike i kolektivno sjećanje, koje nije optužujuće, nego vjerničko.

Djelovanje bosanskih franjevaca u vrlo različitim društveno-političkim kontekstima ravnalo se prema dvostrukoj “strategiji”: vjer-nosti evanđelju, s naglaskom na vjernost Crk-vi, te vjernost zemlji i narodu. Fratri, naravno, nisu bili prisiljeni živjeti u ovoj zemlji. Ipak nisu odustajali od nje ni kad je narod odvođen u velikom broju ni kad su proglašavani surad-nicima neprijatelja. Pokušavali su se slobodno vezati uz ovu zemlju, u kojoj se radost mukom plaćala i u kojoj je vjernost – ta fratarska vjer-nost ljudskoj provizornosti – često gledala u samo lice smrti i u nakazni lik mržnje. Usprkos

svemu nije odustajala. Naprotiv, ni u tragič-nim situacijama nije gubila vjerničke radosti i ostajala je nasmijana čak i na svoj račun. Humor je kod bosanskih franjevaca često bio način da se preživi i da se posvjedoči svoje ži-votno uvjerenje.

Polazeći od povijesnog iskustva možemo od bosanskih franjevaca ponovno očekivati odlu-ku za ovu zemlju te za ovo društvo tražiti novi dogovor koji će iz vjerničkog stajanja pred Bo-gom – koji nije konfesionalni bog, nego smisao ljudskog postojanja – tražiti novi put za buduć-nost djece ove zemlje, koja imaju pravo od nas očekivati opredjeljenje za istinske vrednote, za opraštanje, za poštivanje patnje ljudi druge vje-re i nacije kao i naše suosjećanje s njima.

Bosanski franjevci – ne bez zakazivanja i po-teškoća – pokušavali su slijediti svoju temeljnu odluku za ovu zemlju, njezine ljude i njezinu patničku povijest punu nade. U takvu življenju oblikovao se i njihov bosanski katolicitet, sa sviješ ću da je sve provizorno. Osim trajne od-luke za dobro.

U identitet bosanskih franjevaca utkan je veliki moment patnje, koja nije sva patnja svijeta, ali nije ni tek folklorni motiv niti mitizirajuća patnja,

nego ozbiljno trpljena i podnošena, u vjeri prihvaćana patnja, koja je često bila na samoj granici nade

prilog.indd 9 12/23/2009 7:15:46 PM

siječanj 2010.

10

Pose

bni p

rilog

Način svoje prisutnosti u svijetu franjevci vole nazivati franje-vačkim pokretom, dajući tom izrazu i značenje sinonima za cijeli Red, za njegovu povijesnu

genezu i duhovnu misiju. Ima u tome izrazu, doista, duboke pogođenosti, ako znamo da je jedna od bitnih značajki franjevačkoga duha i načina djelovanja – bespredrasudna aktivi-stička okrenutost čovjeku, njegovome svijetu i društvu. I to uvijek u lokalno konkretnim, beskrajno različitim okolnostima ljudskoga i društvenog života. To je osobina zahvaljuju-ći kojoj je franjevački pokret i mogao zadržati svoju svježinu i vitalnost, opstati cijelih osam stoljeća, i u današnjemu svijetu biti prisutan posvuda. No, neće biti izraz pretjeranoga loka-lizma kada ustvrdimo da nema nijednoga pri-mjera u Evropi i u svijetu, da se između zemlje, njezine povijesti i kulture s jedne, i franjevaca s druge strane, razvio tako specifi čan odnos i tako neraskidiva simbioza, kao što je slučaj s Bosnom, franjevačkom Bosnom, kako je odav-no nazvana u historiografskim spisima.

Kao valjda nigdje drugdje, ovdje franjevcima nije bilo dano da se mogu zadržati samo u gra-nicama crk veno-vjerskoga djelovanja, nego se i njihova redovnička zajednica, provincija Bosna

Srebrena, profi lirala kao osebujna civilizacijska i društvena struktura, čije se djelovanje i utjecaj prelijeva preko rubova primarne zadaće, te obu-hvaća cjelinu društvenoga života puka koji joj je povjeren, a rezultati toga djelovanja po vrijed-nosti i karakteru bivaju integrirani u zajedničku kulturnu povijest i živo naslijeđe cijele Bosne i Hercegovine. Odatle dolazi i pojava, u svijetu također neuobičajena, da su franjevci i danas aktivno prisutni, te naglašeno priznati i prihva-ćeni u javnome životu ove zemlje. Poznati su i relativno pouzdano istraženi i osvijetljeni histo-rijski procesi dugoga trajanja, te glavne politič-ke i društvene okolnosti, u kojima se stvorio taj posve osobit profi l bosanskoga franjevca i model bosanskoga franjevaštva. Nije ovo mjesto ni pri-lika da se time šire bavimo. Tek, za našu temu potrebno je osvježiti nekoliko važnih naglasaka.

Prvo, kroz cijelu svoju historiju, sve do aus-trougarske okupacije pri kraju XIX. stoljeća, franjevci u Bosni djeluju kao u misijskoj ze-mlji, u ambijentu neetabliranoga katoličanstva, i sami njegov element, na margini triju velikih religijsko-civilizacijskih krugova – margina i sami. (Redovna crk vena hijerarhija, kao što je poznato, iz Bosne se ukrala još u dalekoj, ne-prozirnoj magli polovice XIII. stoljeća, i u nju je ponovno instalirana tek 1881. godine.)

Ivan LOVRENOVIĆ

Proizvodnja kulture iz zauzetosti za život

Teze za jedno tumačenje specifi čnosti kulturne prakse bosanskih fr anjevaca

Kao valjda nigdje drugdje, ovdje franjevcima nije bilo dano da se mogu zadržati samo u granicama crk veno-vjerskoga djelovanja, nego se i njihova

redovnička zajednica, provincija Bosna Srebrena, profi lirala kao osebujna civilizacijska i društvena struktura

prilog.indd 10 12/23/2009 7:15:53 PM

siječanj 2010.

11

Bosanski franjevci

Drugo, nakon osmanlijskoga osvajanja fra-njevci skupa s katoličkim pukom ostaju u svo-joj domovini kao izrazita vjersko-političko-ci-vilizacijska manjina, u zemlji koja, uključena u muslimansko Osmansko Carstvo, vrlo brzo zadobiva dominantnu islamsko-orijentalnu fi zionomiju. S papom kao svojim duhovnim vođom i Rimom kao duhovnim centrom, a iz-među kojega i njihovoga državno-političkoga centra, Stambola, vlada agonalno neprijatelj-stvo, franjevci i katolici su izloženi sustavnom podozrenju, i samo je pitanje okolnosti kada će ono biti pasivno, a kada se pretvara u progo-njenje i tlačenje. Svoj položaj tolerirane a dru-gorazredne vjerske grupe dijele s još jednom – pravoslavno-srpskom, čija duhovna glava nije izvan Osmanskoga Carstva, i s vodstvom koje su franjevci u čestim mučnim prijepori-ma zbog jurisdikcijskih presizanja. Narod svih ovih različitih vjera, narod je istoga korijena, jednoga jezika i zajedničke pučke kulture, što će Bosnu, u igri hirovitih povijesnih kontin-gencija, napraviti doista jedinstvenim društve-nim amalgamom.

Treće, bosanski franjevci, i njihova provin-cija Bosna Srebrena, nisu mirni ni od “svojih”: permanentna je napetost oko smanjenja, kat-kad i ukidanja njihove “redodržave”, kako od strane iste franjevačke braće iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva, tako i iz Rima. Franje-vačka povjesnica poznaje situacije i razdoblja u kojima se više brige i straha trpjelo, i više ener-gije i sredstava harčilo u tim natezanjima i oka-panjima, nego i od turskih vlasti i pravoslavnih vladika. A bilo je i žestokih kriza u samoj Bosni Srebrenoj, poput one iz prve polovice XIX. sto-ljeća, kada je znalo izgledati da je s “Maikom plodnom, pristarom Provincijom Bosanskom” (Lastrić) svršeno. Unutarnje napetosti, sada iz-među franjevaca i mjesne crk vene uprave, odr-žavat će se još zadugo i u modernomu dobu.

Na sve to valja, u imaginiranju konkret-nih okolnosti povijesne svakodnevice, doda-ti oskudne i zaostale opće prilike u kojima se kroz stoljeća živi; sami fratri, doduše, nešto bolje i komfornije, a njihov puk najčeš će na sa-moj granici bijede ili i ispod te granice. Osobi-to u drugome razdoblju bosanske historije pod Osmanlijama – onome nakon 1699, kada Car-

stvo, poraženo u Bečkome ratu i povučeno na granicu Dunav-Sava-Dinara, počinje sve više slabiti i propadati, a odnosi između pripadnika različitih vjerskih, eo ipso etničkih i političkih grupa u Bosni, postaju sve više prožeti omra-zom, nepovjerenjem i uzajamnim strahom.

Pred jednom zagonetkom uvijek iznova sto-jim bez punoga i konačnog odgovora: odakle volja za rad i borbu, odakle nada u opstanak, odakle to vedro pouzdanje u smisao, u uvje-tima posvemašnje marginalnosti i slabosti, u uvjetima nerealnosti svake nade, i rasula smi-sla! U uvjetima krize, koja se – kako vidimo – kao konstanta, kao trajno stanje i jedini poznati oblik egzistencije proteže zapravo od početka do danas! Naravno, reći ćemo odmah: vjera, franjevački ideal da se živi po Kristovu evan-đelju, s izgledima vječnoga spasenja, i tu se po-griješiti neće. No, usudio bih se reći da takav odgovor ne zadovoljava do kraja, ne iscrpljuje svu težinu ljudskoga stanja i svu veličinu ljud-ske odluke što stoji u temelju spremnosti na ovakvu borbu i na ovakvu vedrinu i pregaranje, kako sam na drugome mjestu pokušao sažeti karakter bosanskoga franjevaštva.

Razmišljajući o toj zagonetki, Tomislav Šagi Bunić piše kako je Franji i njegovim sljedbe-nicima “najvažnija konkretna ljudska osoba” a da za strukture nemaju sluha, te da je njima “pravo mjesto među malim pukom, i ako tko zavređuje više pažnje, to je onaj koji je više ži-votom pogođen”. Franjino živo naslijeđe vidi ovaj umni franjevački pisac i u tomu što mu je “draža spontanost nego proračunatost, faktič-nost na neki način ima prednost pred idejom”.

Drugi jedan franjevački mislilac, veliki Ro-ger Bacon, na svoj znanstvenjački način govori o cijeni faktičnosti, o vrijednosti konkretizma, stvarajući istodobno jedan moćan poetsko-fi -lozofski iskaz: “Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.”

A Ivo Andrić, koji je genijalnom intuicijom osjetio i prikazao bosansku franjevačku muku i radost, makar i nije stigao napisati “fratarsku dramu” o kojoj je na svojim književnim poče-cima sanjao, stvorio je u liku fra Marka Krne-te jedan od posrednih, umjetničkih odgovora na naše pitanje. To je onaj fra Marko, sjećate se, koji časove najveće miline i najizravnijega

prilog.indd 11 12/23/2009 7:15:58 PM

siječanj 2010.

12

Pose

bni p

rilog

“razgovora s Bogom” ima kada – sadi kupus, i – kaže pisac – “Kod svakog struka šapuće moli-tvu i neprestano ponavlja: Haj sa srećom, u ime božje, haj sa srećom!” To je onaj fra Marko koji gine mučeničkom smrću braneći od napasnika – samostanski rakijski kazan!

Ostavljajući u ovom času postrani sve bez-brojne defi nicije pojma kulture, uputno je pod-sjetiti na temelj etimologije: kultura, dakle, kao uzgajanje, oplemenjivanje, uzdizanje čovjekovo-ga svijeta i prilika njegova života. Predani takvo-me načinu rada za čovjeka, bosanski su franjevci u svojemu poimanju kulture i kulturnih praksi prirodno i bez mnogo razbijanja glave doktri-narnim pitanjima o smislu i svrsi, ispunjavali go-lemi raspon razina – od ljekarništva, poučavanja u poljodjelstvu i zanatima, oblika socijalne skrbi, preko političkoga zastupanja u vremenima kada su i za to bili zaduženi, do različitih formi viso-ke kulture. Među takve svakako spada naglašeni osjećaj za važnost povijesnoga pamćenja i ne-umorni trud da se ono njeguje i očuva, u vječnoj borbi sa silama uništenja i zaborava. Također, tu valja ubrojiti specifi čan franjevački odnos spram likovne umjetnosti i njezina otvorenoga, nekonvencionalnog povezivanja s liturgijskim sadržajima, prostorima i obredima. A jednu od najrelevantnijih vrijednosti u tom kontekstu predstavlja ono što sam jednom nazvao kultura teksta. Pod tim izrazom valja razumijevati naj-prije spisateljski rad franjevaca, ali i cijeli onaj kompleks od iznimne povijesno-kulturološke važnosti, u koji spadaju nastojanja oko jezika, pisma, opismenjavanja i obrazovanja, pravopisa, izdavanja knjiga, udžbenika periodike...

Franjevačko spisateljstvo u Bosni predstav-lja četiri stoljeća dugu kulturnu akciju i knji-ževnu tradiciju, te veoma raznorodan skup tek-stualnih žanrova. Nekad je bilo uobičajeno da se vrijeme i karakter te književnosti ograničuju na starije povijesno razdoblje, u kojemu je spi-sateljska djelatnost franjevaca bila motivirana dominantno religijsko-odgojnom, utilitarnom svrhom, pa su iz toga proizlazili i njezini glavni oblici, motivi i postupci. No, u bosanskih fra-njevaca spisateljska praksa nikada nije zamira-la, živa je i danas, nastavljajući i preinačujući stare tradicije u suvremene izraze i postupke,

a stvarajući i nove. Pa budući da je danas na-pušteno ograničavanje književnosti na fi kcio-nalne žanrove za ljubav mnogo šire shvaćenoga određenja u koje ravnopravno ulaze mnogi hi-bridni oblici, to pruža mogućnost da se knji-ževnost bosanskih franjevaca promatra kao di-namičan i raznovrstan, promjenama podložan a ipak cjelovit književnopovijesni proces, koji nije historijski zaključen. Taj se proces ostvaru-je u dvama kontekstima: u kontekstu hrvatske književnosti i književnosti Bosne i Hercegovi-ne, u obama kao njihov integralni dio, ali na različit način.

U historiji hrvatske književnosti i hrvatsko-ga književnog jezika književna i jezična praksa bosanskih franjevaca igrala je u XVII. i XVIII. stoljeću formativnu ulogu, povezujući i inte-grirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu “geografi ju” od Dubrovnika i Dalma-cije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavoni-je, stvarajući osnovu za izrastanje modernoga hrvatskog jezičnog standarda. U književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko se spisateljstvo, pak, ostvaruje kao u svojemu pri-marnom sociokulturnom i povijesnom ambi-jentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan – kao njegova katolič-ko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta, a pisci poput Divkovića, za kojega znameniti književni historičar i teoretičar pro-fesor Midhat Begić piše da je bio “utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Her-cegovine”, oblikovali su književnu i kulturnu fi zionomiju ove zemlje.

Preko franjevačkoga je literariteta Bosna i Hercegovina u svojoj kulturnoj historiji uvijek zadržavala, koliko god tanku, vezu s evropskim kulturnim krugom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini, osjećajući intelektualni ritam evropskih zbivanja, zagovarali laicizaciju kultu-re i znanosti, otvarali horizonte evropskoga po-litičkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći pri tome prevladati duboku etnokon-fesionalnu podijeljenost bosanskoga društva.

prilog.indd 12 12/23/2009 7:16:04 PM

siječanj 2010.

13

Bosanski franjevci

SLIJED NAJVAŽNIJIH DOGAĐAJA ZA POVIJEST BOSANSKIH FRANJEVACA

1182. Rođenje sv. Franje1209. Franjo počinje propovijedati. Postanak franjevačkog pokreta. 1226. Smrt sv. Franje.1291. Papa Nikola IV. šalje dvojicu franjevaca Stjepanu Dragutinu, vladaru Mačve i sjevero-

istočnog dijela Bosne, i prima ga pod zaštitu sv. Petra. Time započinje nepretrgnuta prisutnost franjevaca na tlu Bosne.

1339-1340. Franjevački vrhovni poglavar fra Gerald Odonis (Eudes ili Ot) posjećuje bosanskog bana Stjepana Kotromanića; osniva se Bosanska vikarija sa sjedištem u Milama kod Visokog

1463. Sultan Mehmed II. el-Fatih (“Osvajač”) zauzima Bosnu i daje smaknuti posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Iste je godine fra Anđeo Zvizdović isposlovao od sultana povelju (Ahdnamu), kojom se franjevcima (i preko njih i katolicima) jamči osobna i vjerska sloboda.

1514. Bosanska se vikarija dijeli na dvije nove: Bosnu-Hrvatsku (slobodni dio) i Bosnu Srebrenu (pod turskom vlaš ću). Ovoj posljednjoj pripadaju samostani u Srebrenici, Zvorniku, Olovu, Visokom, Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Rami, Konjicu, Mostaru, Imotskom, Zaostrogu i Makarskoj.

1517. Vikarija Bosna Srebrena postaje provincija. (To je, ustvari, samo mijenjanje imena.) Uskoro zatim Turci razaraju pet bosanskih samostana (oko 1524).

1526. Bitka kod Mohača s važnim posljedicama za Bosnu Srebrenu: bosanski franjevci postupno preuzimaju pastirsko djelovanje u Slavoniji i Ugarskoj.

1533. Franjevci napuštaju samostan sv. Marije u Zvorniku i nose sa sobom Gospinu sliku. Smjestili su je u samostan Gradovrh kod Tuzle (osnovan 1541).

Oko 1595. Fra Petar Zlojutrić vodi nekoliko bosanskih franjevaca kao misionare u Bugarsku. 1611. Fra Matija Divković tiska prve tiskane bosanske knjige Nauk krstjanski i Sto čudesa. 1645-1669. Kandijski (=Kretski) rat Venecije s Turskom s teškim posljedicama po katoličko

stanovništvo Bosanske provincije. 1683-1699. Bečki rat (Austrije s Turskom). Franjevci napuštaju samostan u Modriči (1685), u

Srebrenici (1687), u Rami (1687), u Gradovrhu (1687), u Visokom (1688), u Tuzli (1690). Bosna će ostati turska pokrajina još gotovo dva stoljeća.

1704. Zapaljen samostan u Olovu zajedno s crk vom. 1735. Dalmatinski dio odjeljuje se od Bosne Srebrene i postaje samostalna provincija

(Presvetog Otkupitelja). - Uspostavlja se apostolski vikarijat u Bosni. 1757. Odjeljuje se prekosavski dio od Bosne Srebrene i postaje samostalna provincija (sv.

Ivana Kapistrana). Bosna Srebrena je snižena na stupanj samostalne kustodije ali joj već sljedeće godine papa vraća njezin prvobitni položaj i čast.

1823. Fra Ilija Starčević osniva u Tolisi prvu bosansku osnovnu školu.1826. Dokinuti su janjičari.1839. Izdat je hatišerif od Gülhane. 1846-1852. Otcjepljuje se Hercegovina od Bosne Srebrene i postaje samostalna kustodija,

a 1892. provincija.

prilog.indd 13 12/23/2009 7:16:09 PM

siječanj 2010.

14

Pose

bni p

rilog

1850. Ivan fra Frano Jukić izdaje prvi broj prvog bosanskog časopisa Bosanski prijatelj. 1851. Biskup Strossmayer prima bosanske franjevačke bogoslove u Đakovo, gdje ostaju do 1876. 1856. Izdat je Hatihumajun. 1853-1877. Podižu se novi samostani: u Livnu (Gorica), Gučoj Gori, Petrićevcu kod Banje Luke,

Tolisi, Plehanu, a nešto kasnije i u Jajcu i Rami. 1881. Uspostavlja se redovita crk vena uprava u Bosni i Hercegovini (s nadbiskupom u Sarajevu

te biskupima u Banjoj Luci i Mostaru). 1882. Vrhovni poglavar Reda o. Bernardin del Vago posjećuje Bosnu. Osnovao je tom prilikom

franjevačko srednjoškolsko učilište (niža gimnazija) u Kreševu, koje sljedeće godine prelazi u Guču Goru.

1887. Bosanski franjevci pokreću vlastiti časopis (zove se najduže Franjevački glasnik, zatim Serafi nski perivoj i Franjevački vijesnik).

1897. Papa Leon XIII. objedinjuje razne ogranke Franjevačkog reda.1900. Počinje s radom Franjevačka gimnazija u Visokom. 1906. Bosanski franjevci počinju izdavati Glasnik sv. Ante.1909. Franjevačka bogoslovija preseljuje se iz Livna u Sarajevo. 1928. Izgrađen je Franjevački konvikt u Visokom, koji radi do 1945, kad je oduzet. 1942. Franjevački bogoslovi preselili u novosagrađenu zgradu Franjevačke teologije na

Kovačićima, koju napuštaju 1947. jer im je oduzeta.1949. Delegacija Bosne Srebrene posjetila Predsjednika Tita tražeći zaštitu posebno za rad

sjemeništa u Visokom. 1950. Počinje izlaziti kalendar i revija Dobri pastir. 1968. Izgrađena je nova Franjevačka teologija na Nedžarićima u Sarajevu i počela raditi. 1983. Pokrenut je popularni vjerski list Svjetlo riječi. 1988. Organizirana je izložba Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine u Sarajevu,

a kasnije u Zagrebu, Ljubljani i Milanu. 1991. Na Franjevačkoj teologiji održan znanstveni skup Sedam stoljeća bosanskih franjevaca

1291-1991. Nakon odcjepljenja od Jugoslavije, Bosna i Hercegovina postaje neovisna država.1992. U travnju, Bosna i Hercegovina postala je žrtva agresije Jugoslavenske armije i srpskih

paravojnih formacija. Posljedica toga bilo je veliko raseljavanje bosanskog pučanstva, pa tako i katolika s kojima su pastoralno radili bosanski franjevci. Ubijeno je, protjerano ili raseljeno više od polovice katolika iz njihovih kuća i njihove zemlje. Franjevačke odgojne institucije iz Bosne preseljene su u Hrvatsku (Sjemenište i Teologija) te u Italiju (Novicijat).

1993. Na Franjevačkoj teologiji pokrenut je časopis Bosna franciscana.1995. Dejtonski mir jest, doduše, prekinuo ratne operacije ali nije donio dobre temelje za

budućnost, jer je iznjedrio takozvanu “Republiku srpsku”, državu unutar države Bosne i Hercegovine.

1996. Franjevačko sjemenište i Gimnazija vraćaju se iz Baške Vode (Hrvatska) u Visoko.1997. Franjevačka teologija vraća se iz Samobora (Hrvatska) u obnovljenu zgradu Teologije u

Sarajevo. Novicijat iz Italije vraća se u samostan Gorica kod Livna.Preuzeto iz: Fra Ignacije Gavran, Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća

djelovanja bosanskih franjevaca, Svjetlo riječi, Sarajevo–Zagreb 22007, 193-197.

prilog.indd 14 12/23/2009 7:16:15 PM

FRANJEVAČKA TEOLOGIJA JE VISOKOŠKOLSKO učilište franjevačke provincije Bosne Srebre-ne fi lozofsko-teološkog smjera. Studij traje dvanaest semestara za franjevačke priprav-nike, a deset semestara za studente civile. U zgradi Teologije, osim prostorija za predava-nja, nalazi se i bogata knjižnica koja je otvo-rena svima.

Iako se obilježava stogodišnjica dje-lovanja u Sarajevu, Franjevačka teologija za-pravo nastavlja stoljetnu tradiciju visokoga školstva bosanskih franjevaca. Za vrijeme otomanske vladavine franjevački studenti školovali su se u vlastitim i inozemnim učili-štima, a od druge polovice 18. stoljeća ško-luju se uglavnom u Italiji, Austriji i Hrvatskoj. Od 1785. sve do konca 19. stoljeća franjevci za školovanje koriste zakladu koju je za njih ustanovio austrijski car Josip II.

Od 1851. učilišta se ponovo smještaju u domaće samostane Fojnicu i Kreševo, a od 1853. dio studenata školuje se u Đakovu uz pomoć biskupa Strossmayera. Od 1876. pod političkim pritiskom studenti se sele u Ma-đarsku i ondje ostaju do 1898. Dio studena-ta se i u tom razdoblju školovao u Bosni ili u drugim zapadnoeuropskim zemljama.

Od 1905. svi bogoslovi se okupljaju u franjevačkom samostanu u Livnu (Gorica) i ondje Teologija ostaje do 1909. kada se pre-seljava u Sarajevo, u samostan sv. Ante na Bistriku. Novu zgradu Teologije bosanski fra-njevci počinju graditi 1940. u sarajevskoj če-tvrti Kovačićima i završavaju je 1942. Budući da je ta zgrada 1947. oduzeta i nacionalizira-na, studenti se ponovo smještaju u samostan sv. Ante. Nova zgrada Teologije, u rubnom naselju Nedžarići, počela je s radom 1968.

Tijekom zadnjeg rata srpske postrojbe su okupirale zgradu, deportirale franjevce i se-stre, opljačkale i u potpunosti demolirale pro-storije. Od 1992. Franjevačka teologija Sarajevo bila je smještena u Samoboru kod hrvatskih franjevaca. Ne prekidajući ni za vrijeme rata svoj rad, Teologija se 1997. vraća u Sarajevo.

Danas su profesori i studenti Franje-vačke teologije prisutni u različitim kulturnim, znanstvenim, društvenim i sportskim aktivno-stima. Teologija izdaje reviju “Jukić”, “Bilten Franjevačke teologije” i časopis “Bosna fran-ciscana”. Franjevačka teologija je jedno od važ-nih mjesta u kulturnim, društvenim i interreli-gijskim događajima Bosne Srebrene, grada Sa-rajeva i Bosne i Hercegovine u cjelini.

prilog.indd 15 12/23/2009 7:16:20 PM

Motiv: 800. obljetnica Franjevačkog reda – Sveti Franjo • Autor: p.o. G. Jurkić / B. Sumenić-Bajić Veličina: 35x42 mm • Datum izdanja: 7. 12. 2009. • Datum povlačenja iz prodaje: 7. 12. 2011.Naklada: 10.000 • Vinjeta: Križ iz crkve Sv. Damjana – Asiz, XII. stoljeće

Motiv: 100. obljetnica Franjevačke teologije u Sarajevu • Autor: B. Sumenić-Bajić Veličina: 42x35 mm • Datum izdanja: 7. 12. 2009. • Datum povlačenja iz prodaje: 7. 12. 2011.Naklada: 10.000 • Vinjeta: Lj. Ivančić – Ivan Duns Skot

prilog.indd 16 12/23/2009 7:16:27 PM