Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek: Historija

Franjevci i srednjovjekovna Bosna

Student: Asistent:

Dino Šakanović Nermina Halilović

2.10.2012.

1

UVOD

Ordo Fratrum Minorum (Red Male Braće), poznatiji kao Franjevački red ili samo

Franjevci, 1209. godine osniva sv. Franjo Asiški. Po tradiciji, točan datum osnivanja je

16.4.1209. kada papa Inocent III daje usmeno odobrenje za djelovanje Franjevaca.1 Red se,

nošen propovijedima svetog Franje, brzo proširio Italijom tako da već 1217. sv. Franjo

imenuje prvog provincijala reda u Italiji.2 Otprilike u to doba franjevački misionari počinju

djelovati na istoku, u Mađarskoj te Francuskoj i Španjolskoj. Sveti Franjo umire 3.10.1226. u

rodnom Asizu.3 Međutim, red Franjevaca nastavlja svoje postojanje i djelovanje s vremenom

postajući jedan od najvažnijih crkvenih redova Rimokatoličke Crkve. Franjevci se aktivno

bave misionarstvom, školstvom i teologijom te dobivaju veliki značaj u mnogim

srednjovjekovnim državama.

Prve doticaje sa Kršćanstvom područje današnje Bosne i Hercegovine vjerojatno ima još

u I. st. n.e. kada sveti Pavao na svom putu za Rim prolazi i propovijeda u okolici rimske

provincije Ilirik. O tome nam svjedoče njegove poslanice Solunjanima i Filipljanima,

stanovnicima antičke Makedonije. Pavlovi učenici su nastavili misionarski rad u Iliriku o čemu

nam svjedoči njegova poslanica Timoteju u kojoj navodi da su mu učenici otišli propovijedati

na sve strane : „... a Tit u Dalmaciju.“4 Međutim, kako je Ilirik bio donekle zaostala, rustikalna

sredina bez većih kozmopolitskih centara poput Rima, Kartage ili Aleksandrije, kršćanstvo se

širi sporo, gotovo nikako, o čemu svjedoče rijetki arheološki nalazi kršćanskog tipa u ovom

razdoblju. Kršćanstvo se u Iliriku uspjelo jače ukorijeniti tek sredinom III. st. i to u tada

najvećem centru, trgovačkom gradu Saloni gdje su se miješali razni običaji i kulture doneseni

trgovinom. O ovome imamo kakve takve podatke posredno jer je tadašnji biskup Salone bio

sveti Domnijem, poznatiji kao sveti Duje koji je i danas zaštitnik grada Splita. Dioklecijan vrši

progone kršćana te između ostalih i svetog Domnija što nam svjedoči o postojanju kršćanske

zajednice u Saloni. Nakon Milanskog edikta iz 313. kršćanstvo doživljava svoj procvat u

Dalmaciji o čemu nam svjedoče arheološki nalazi gradnje bazilike u Saloni. Do kraja kasne

1 Paschal Robinson, Catholic Encyclopedia/Order of Friars Minor2 isto3 fra. Andrija Živković, Gospodnje i svetačke propovijedi4 Biblija, Poslanica Timoteju

2

antike u Saloni i okolici je podignuto 25 crkava što svjedoči o jakoj kršćanskoj zajednici.

Dioklecijanovi progoni su pogodili i kršćane provincije Panonije gdje su mučeni mnogi

kršćanski uglednici što također svjedoči o rasprostranjenosti kršćanstva.

O samom početku ranog kršćanstva u Bosni i Hercegovini nemamo izravne podatke ali

posredno možemo zaključiti da je ono šireno iz Salone te da su ga sa sobom donosili i rudari

sa istoka koji su radili u bosansko-hercegovačkim rudnicima. Nakon Milanskog edikta

kršćanstvo se u BiH širi znatno brže o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi. Međutim, BiH

toga doba je rustikalna provincija bez većih i značajnijih gradskih centara te se kršćanstvo

teško probija u svijest tadašnjih ljudi, pogotovo izvan gradova. Ostaju ukorijenjeni

mnogobrojni lokalni kultovi i običaji. Pred kraj kasne antike na ove prostore provaljuju Goti,

Avari i Slaveni te donose svoje ne-kršćanske religije. Uslijedit će mnoga stoljeća burnih

previranja i sukoba. Kršćanstvo će se postupno širiti i preuzimati ulogu vodeće i jedine religije

na tlu današnje Bosne i Hercegovine. Do ovoga doba kršćanstvo je već vodeća religija mnogih

provincija Rimskog Carstva o čemu nam svjedoči Teodosijev edikt iz 3805. kojime se

kršćanstvo proglašava službenom religijom Rimskog Carstva. Područje Bosne i Hercegovine

postaje okruženo kršćanskom populacijom te se pokrštava iz više smjerova: sa jadranske

obale, sa sjevera te sa juga.

Sve ovo pokazuje složenost situacije u Bosni i Hercegovini u osvit ranog srednjeg vijeka

te jasno indicira mnogobrojne utjecaje koji su se na ovom prostoru dodirivali. Oni, u

kombinaciji sa rustikalnošću samog prostora BiH toga doba dovode do stvaranja specifične

kršćanske zajednice, Crkve Bosanske koju će pošto poto željeti pod svoj utjecaj staviti i Papa i

Konstantinopol, a posebno susjedna Ugarska. Svima njima će bosanska hereza biti velika

politička prepreka koja je ometala kontrolu Bosne što će naposljetku dovesti do angažmana

tada već značajnog Franjevačkog reda i njegovog dolaska na područje srednjovjekovne

Bosne u cilju uništenja Crkve Bosanske.

5 N.A. Maškin Istorija starog Rima

3

Vjersko političke prilike srednjeg vijeka na području Bosne do

dolaska Franjevaca

Bosna i Hum između Istoka i Zapada

Bosna i Hum su po svom geografskom položaju na vrlo strateški značajnom položaju, u

srži Balkana. Uz to se, zbog spleta mnogobrojnih historijsko-kulturoloških procesa nalaze na

mjestu susreta raznih civilizacija. Još od najranijih vremena i Indo-Europske seobe naroda, pa

čak i ranije, područje Balkana je područje susreta raznih kultura, vjera i civilizacija. Kako su se

stepski nomadi stočari na ovom prostoru susreli sa sjedilačkim poljodjelskim stanovništvom,

isto tako se grčko-rimska civilizacija susrela sa barbarskim Ilirima. Kasnije, u doba antike

ovdje su se dodirivali utjecaji Istoka i Zapada. Utjecaj Rimskog zapada i Helenističkog istoka

nigdje nije bio tako izmiješan kao u antičkoj Bosni gdje su dolazili trgovci i rudari iz svih

krajeva Rimske Države. Prve značajne razlike na ovom prostoru se počinju osjećati sa

nazadovanjem Zapada. Ovo primorava cara Teodosija da 395. podijeli Carstvo na Istočno i

Zapadno, a granica se protezala rijekom Drinom.6 Nakon toga, 812. dolazi do podjele ovih

prostora između Franačke države i Bizanta7 što opet ocrtava sukobe utjecaja Istoka i Zapada.

U svim ovim podjelama područje današnje BiH ostaje na zapadu, a što je za ovu temu još

važnije, pod vjerskom jurisdikcijom rimskoga Pape. Utjecaj Patrijarha je dosezao znatno

južnije i istočnije od Bosne i Huma. Kroz ove prostore se protezala i podjela na Grčki i Latinski

jezik. Još jedna podjela se dogodila Velikom Šizmom 1054.8 kada se Crkva podijelila na

Istočnu i Zapadnu. Područje srednjovjekovne Bosne je uvijek bilo na rubu ili granici velikih

sfera. Primjetno je još i miješanje utjecaja raznih sfera koje nikada nisu bile odijeljene nekom

jasnom granicom. Uz to je prisutno i vječno rivalstvo različitih sfera koje se opet „prelamalo

preko leđa“ Bosni tj. na njenom području. Zbog svega ovoga srednjovjekovna Bosna nije

mogla „uhvatiti“ niti kulturne niti znanstvene niti političke niti vjerske običaje bilo istoka, bilo

6 N.A. Maškin, Istorija starog Rima7 Grigorije Ostrogoski, Povijest Bizanta8 isto.

4

zapada nego se uvijek nalazila nekako „po strani“, sama, izolirana i prepuštena samoj sebi.

Kroz slične procese su prolazile i susjedne države, ali u znatno manjoj mjeri jer su i geografski

bile bliže centrima sfera, a dalje od granice razdvajanja.

Nastanak srednjovjekovne Bosanske države

Nakon politički vrlo složenih godina nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, kojima su

dominirale česte provale barbarskih plemena i sukoba između njih samih i starosjedilaca, za

koje je vrlo teško utvrditi točne granice i utjecaje, stanje se donekle stabiliziralo i

iskristaliziralo sa jačanjem Franačke države koja se uspjela proširiti sve do sredine Balkana.

Ispod nje se nalazio Bizant. Ove dvije velesile su vodile niz ratova koji se okončavaju 812.

sporazumom u Aachenu9. Nakon Karla Velikog Franačka država se razjedinjuje i slabi, a na

Balkan prodiru Mađarska plemena. Istovremeno, na jugu je Bizant zaokupljen svojim

unutrašnjim problemima i sukobima sa Arapima. Ovo otvara jedan politički vakuum na

Balkanu koji više nije pod ničijim direktnim utjecajima. Tada počinje razdoblje

osamostaljivanja dotadašnjih ovisnih oblasti. Kao jedan od rezultata tih procesa nastaje i

srednjovjekovna Bosanska država. Ona, zajedno sa svojim susjedima, često potpada pod

utjecaje ponovno uzdignutog Bizanta i nove sile Ugarske, ali ipak ostaje nezavisna sve do

dolaska Osmanlija.

Nastanak Crkve Bosanske

Dolazak barbara donosi na područje kasnije srednjovjekovne Bosne pogansku religiju i

uništava raniju crkvenu organizaciju. Međutim, kako propada Avarska država koju uništavaju

Franci, ne postoje temelji za opstanak njihovih vjerovanja. Franci sa sjevera, Bizant sa juga i

Rim sa zapada postupno šire kršćanstvo područjem Balkana. U ovome su posebno dosljedni

Franci koji pokrštavaju što milom što silom, na taj način preko klera učvršćujući svoju vlast.

Događala su se mnoga grupna krštenja. Ovime je obrnuta jedna od osnovnih postavki ranog

kršćanstva- vjerovanje da je kršćanin onaj koji svjesno vjeruje u Krista. Kršćaninom se sada

postajalo dobivanjem vanjskog znaka pripadnosti Crkvi, krštenjem, bez vjerske naobrazbe.

9 Grigorije Ostrogoski, Povijest Bizanta

5

Na ovaj način, bez edukacije naroda o kršćanstvu, dogodilo se da kršćanstvo teško prodire u

svakodnevni život i miješa se sa ranijim poganskim tradicijama. Ovaj proces stapanja

kršćanstva sa poganstvom je bio izraženiji u Bosni i Humu nego li recimo u Hrvatskoj ili

Makedoniji jer su one bile bliže centrima kršćanskog učenja u Rimu i Konstantinopolu.

Budući da se dio Slavena pokrštavao sa Zapada, a dio sa Istoka i tu nastaju velike razlike.

Nakon Crkvenog raskola 1054. crkvena organizacija u Bosni formalno ostaje pod

jurisdikcijom Zapada, ali opet na granici i opet izolirana od glavnih tokova zapadne Europe.

Bizant je ipak bio preblizu da bi raskol protekao bez značajnijih posljedica kao što je protekao

dalje na zapadu. Kao jedan od najočitijih razloga za stvaranje Crkve Bosanske izdvaja se to

što se ona formalno-pravno nalazila pod jurisdikcijom Zapada, a u liturgiji je koristila

Slavenski jezik, a ne Latinski kao ostatak zapadnog kršćanstva.

Zbog svega navedenog, jasno je da je u Bosni moralo doći do drugačije crkvene

organizacije i doktrine nego u drugim dijelovima svijeta. Stalni utjecaji Istoka i Zapada te

sama izoliranost srednjovjekovne Bosne doveli su do nastanka Crkve Bosanske. O njoj i

njenom karakteru se i dalje vode rasprave, ali to nije tema ovog rada. Neosporno je i bitno za

naglasiti samo to da Crkva Bosanska definitivno nije bila pod jurisdikcijom niti Pape niti

Patrijarha te da se njen nauk, ili barem obred razlikovao od Zapadnog. Kako je zbog svih ovih

preklapanja utjecaja i izoliranosti Bosne Crkva Bosanska nastala, tako je zbog korištenja

religijskih pitanja u političke svrhe od strane Ugarske Crkva Bosanska opstajala. Naime,

država Bosna ju je podupirala, što javno što prikriveno, gledajući u njoj jedan oblik svoje

nezavisnosti od Ugarske. O tome kada i kako točno nastaje Crkva Bosanska nema podataka.

Jasno je da se radi o dugotrajnijem procesu iskrivljivanja nauka i/ili obreda i otimanja od

kontrole Pape. Što se vremenskog okvira tiče, znamo samo to da je neki oblik krivovjerja već

u doba bana Kulina bio široko rasprostranjena među narodom u Bosni, a i sam Kulin je bio

takav. Prvi spomen organizirane Crkve Bosanske je Državni Sabor u Moštrama oko 1323. 10

Crkva Bosanska zapravo je bila Bosanska Biskupija zapadne Crkve koja se „otela kontroli“ i u

kojoj liturgija služila na slavenskom, a ne na latinskom jeziku. Sama organizacija nastaje

vjerojatno poslije 26.8.1247. kada papa Inocent III Bosansku biskupiju stavlja pod nadležnost

ugarskog Kaločkog nadbiskupa.11 Kler se jamačno pobunio i odbio nadbiskupa te je na taj

način nastala samostalna crkvena organizacija.

10 fra. Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini11 isto

6

Dolazak Franjevaca u Bosnu

Pokušaji latinizacije Bosanske biskupije

Želeći staviti Bosansku biskupiju pod svoju jurisdikciju pape, potaknute Ugarskim

pritiscima motiviranim političkim ciljevima dovođenja Bosne pod nadzor Ugarske,

pokušavaju latinizirati Bosansku biskupiju i iskorijeniti Slavensko naslijeđe Ćirila i Metoda

koje se ponajbolje očitovalo u korištenju slavenskog jezika u liturgiji. Pape provode

latinizaciju kopirajući crkveno ustrojstvo zapada. Kao biskupa nameću Latina, a ne domaćeg

čovjeka. Provode još neke mjere poput uvođenja desetine pučanstvu radi izdržavanja crkve.

Sve ovo je imalo očajne posljedice za latinizaciju jer je stvorilo revolt domaćeg puka i klera.

Novi biskup nije poznavao domaći jezik, a isto je vrijedilo i za ostatak novo-dovedenog

visokog klera. S druge strane, latinski biskup se uvelike koristio Ugarskom vojskom dovodeći

je u „Križarski rat protiv heretika“. Sve ovo dovodi do ozbiljnih otpora te je biskup prisiljen

otići iz Bosne na svoje posjede u Đakovo. Nastaje vakuum religijske nadležnosti koji ispunjava

Crkva Bosanska, a pokušaj latinizacije propada jer glavnu liturgijsku službu i dalje obavljaju

domaći svećenici na slavenskom jeziku. Jednostavno rečeno, latinski kler sa zapada nije moga

i znao „ući u narod“.

Dolazak Dominikanaca

Dominikanci su osnovani otprilike u isto vrijeme kao i Franjevci. Njihov osnovni cilj bilo je

propovijedanje vjere. U Bosnu dolaze iz Ugarske kao ispomoć latinskom biskupu 122112.

Dominikanci kao propovjednički red sa već velikim iskustvom u borbi protiv heretika u

zapadnoj Europi pokušavaju isti obrazac primijeniti i u Bosni. Bili su organizirani prema

državnim granicama te su smatrali da djeluju na teritoriju krune sv. Stjepana, tj. Ugarske.

Odmah po dolasku Dominikanci se počinju ponašati kao inkvizicija. Raspravljaju sa, kako ih

oni vide, „hereticima“ u čemu imaju određenog uspjeha jer određen broj ljudi prelazi na

katoličanstvo. Dominikanci ne razumiju posebnost Crkve Bosanske kao ni razloge njenog 12 fra. Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini

7

nastanka. Kritičnu granicu prelaze kada neke krstjane spaljuju na lomači, po pravu ugarskog

kralja Kolomana. Ovo stvara odlučan revolt te krstjani spaljuju dva dominikanska samostana.

Svojim nerazumijevanjem zemlje u koju su došli te nastupom kao inkvizicija i strana sila,

Dominikanci se nisu mogli približiti narodu i njihovi pokušaji pokrštavanja krstjana su bili

osuđeni na propast.

Povremeni ulasci Franjevaca u Bosnu

Dominikanci na čelu sa kaločkim biskupom Benediktom, a potpomognuti Ugarskom

spremaju križarski rat na Bosnu. Ban Matej Ninoslav, da bi se obranio, obraća se Papi

Inocentu IV i to preko senjskog biskupa Filipa, franjevca. Ovo ima uspjeha jer je Filip blizak

papin suradnik te Inocent IV zabranjuje križarski rat 27.3.124813. Nakon ovoga strategija

Rimske Kurije se značajno mijenja. Kurija uviđa da se ne može pouzdati u Ugarsku radi

pokrštavanja Bosne jer Ugarska traži isključivo svoje političke koristi radi čega često lažno

izvještava o stanju u Bosni. Uz to, ugarski Dominikanci su bili potpuno bezuspješni u svojim

misijama i samo su stvorili potpuni revolt pučanstva prema latinskoj crkvi.

S druge strane, Franjevci, koji su već od ranije bili prisutni na istočnoj Jadranskoj obali,

su se ponašali drugačije. Od svog samog dolaska na ove prostore u svoje redove su primali

lokalne mladiće te su ih podučavali latinskom jeziku. I oni sami su učili lokalni slavenski jezik

te na njemu propovijedali i držali liturgije. Franjevci se nikad nisu ponašali poput inkvizicije

već su nastojali uklopiti se sa domaćim stanovništvom i postati njegov dio, a ne strano tijelo.

Istog dana kada zabranjuje križarski rat, papa Inocent IV povjerava franjevcu biskupu

Filipu da bolje ispita stanje u Bosni što je prvi slučaj ulaska franjevaca u Bosnu. Ova strategija

se nastavlja i dalje te pape šalju mnogobrojne franjevce u Bosnu. Mahom su to bili domaći

ljudi, poput fratra Fabijana iz Motovuna koji je osobno obišao Bosnu i bio dobro primljen

kako kod vladara tako i kod naroda.

13 fra Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini

8

Nadmetanje Dominikanaca i Franjevaca oko inkvizitorskih prava u Bosni

Ugarska i Dominikanci se nisu mirili sa radom Franjevaca jer se time gubio njihov utjecaj

na Bosnu. Dominikanac Matej Zagrepčanin je isposlovao papino pismo 1.2.1327.14 u korist

Dominikanaca. Fra. Fabijan tada osobno odlazi u Avinjon kod pape i 1.7.1327.15 i uspijeva

ishoditi opoziv ranijeg papinog pisma. Dvije godine kasnije papa zahvaljuje ugarskom kralju i

bosanskom banu na pomoći koju su ukazali fra. Fabijanu što svjedoči o djelovanju Franjevaca

u Bosni. Dominikanci su i dalje inzistirali na svojim inkvizitorskim pravima te s toga papa Ivan

XXII. pismom od 16.3.1330.16 naređuje da dođu prvaci i Franjevaca i Dominikanaca sa svim

dokumentima kako bi on presudio tko će nastaviti inkvizitorsku djelatnost. Presuda u

izvorima nije sačuvana ali se iz daljnjeg toka događaja može zaključiti da je papa prednost

dao Franjevcima te oni postaju jedini inkvizitori za Bosnu.17

14 fra. Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini15 isto16 isto17 Mora se imati na umu da Franjevačka inkvizicija ne predstavlja stereotipnu djelatnost mučenja i spaljivanja heretika već više rad na preobraćenju naroda na „pravo kršćanstvo“.

9

Djelovanje Franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni

Osnutak Bosanske vikarije

Franjevci su brzo stekli naklonost kako domaćeg puka tako i domaćih vladara. Nisu se

ponašali nasilno, učili su običaje puka, primali ga u svoje redove, obrazovali puk, obavljali

usluge vladaru, nisu bili na teret ni puku ni vladaru nego su živjeli od milosrđa i što je

najvažnije- nisu bili u službi Ugarske. Ovo je posebno odgovaralo banu Stjepanu II

Kontromaniću u njegovim nastojanjima odvajanja od utjecaja Ugarske. Franjevci su

njegovom zemljom širili kršćanstvo neovisno o Ugarskoj što je isključivalo svaki povod

Ugarskoj da se miješa u poslove Banovine Bosne. S druge strane, za razliku od Dominikanaca

Franjevci nisu pobuđivali „domaću opoziciju“. Zbog svega ovoga Franjevci šire svoju

djelatnost po Bosni. Godine 1339. franjevački Generalni ministar Gerardus Odonis posjetio je

franjevačke samostane u Ugarskoj. Ugarski kralj Karlo Robert mu je savjetovao da svrati i u

Bosnu te porazgovara sa banom Stjepanom II. Kontromanićem o preobraćenju inovjernika.

Ban Stjepan ga je primio sa osobitim poštovanjem te obećao svesrdnu pomoć i podršku.

Odonis je odmah ostavio nekoliko redovnika iz svoje pratnje u Srednjoj Bosni kako bi

započeli misijsko djelovanje. Sljedeće godine, na Franjevačkom generalnom kapitulu u Asizu

1340. donose odluku o osnivanju Bosanske vikarije.18 Do tada su u Bosni već postojali

mnogobrojni franjevački samostani.

Problemi Franjevačke vikarije u Bosni

Od samog početka Vikarija je nailazila na mnogobrojne probleme. Prije svega tu je bila

rascjepkanost političkog uređenja jer su pokrajinama Bosne upravljali mnogobrojni lokalni

velikaši. Vikariji je nedostajalo pravne i materijalne sigurnosti. Prodori Osmanlija su postajali

sve učestaliji što se također odrazilo na rad franjevaca.

Kao jedan od većih problema postavljalo se to što su se Franjevci uklopili i sjedinili sa

domaćim pukom. Ovo je dovodilo do previranja unutar reda. Najbolji primjer je fra. Jakov

Markinski iz Italije koji je postavljen za Bosanskog vikara. Budući da su lokalne prilike bile

18 fra. Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini

10

posebne, bosanski franjevci su donekle odudarali od uobičajene vanjštine reda. Živjeli su

zajedno sa narodom. Fra. Jakovu, naviknutom na franjevački samostanski život u Italiji bez

misionarstva, to je bilo neprihvatljivo. Počeo je čvrstom rukom progoniti sve neistomišljenike

unutar reda. Ovo je neugodno iznenadilo franjevce te su zamolili kralja Tvrtka II. da upozori

Jakova. Ovakvi postupci su i u Dubrovniku smatrani nečovječnim. Naposlijetku su se pokušaji

fra. Jakova Markinskog da promijeni ponašanje Franjevaca u Bosni pokazali bezuspješnima te

je on napustio Bosnu, a domaći fratri su nastavili svoj rad kao i ranije.

Još jedan od velikih problema Franjevcima predstavljao je tkz. Zapadni raskol kada su u

jednom trenutku od Kardinalskog zbora bila imenovana trojica papa od kojih je svaki tražio

svoje pristaše. Franjevci su u Bosni bili ovisni od domaćim biskupima i župnicima te je ovaj

rascjep i njih negativno pogodio. Franjevci su ipak 28.1.1369.19 uspjeli ishoditi bulu pape

Urbana V da mogu bez dozvole biskupa propovijedati i graditi crkve.

Crkva Bosanska je bila duboko ukorijenjena u bosanskom društvu. Obavljala je i, kako bi

se danas reklo, notarske dužnosti velikašima i kraljevima. Franjevci su zbog svoje povezanosti

sa Zapadom relativno brzo istisnuli Crkvu Bosansku iz kraljeve kancelarije. Međutim, zbog

težnji za autonomijom lokalnih velikaša, Crkva Bosanska i dalje ostaje njihovo „oružje“ u

borbi protiv utjecaja vladara. S obzirom da su raniji ugarski križarski pohodi stvorili revolt

stanovništva prema vanjskim utjecajima, a pogotovo prema svakom napadu na Crkvu

Bosansku, Franjevci su uspjeli ishoditi dozvolu Kurije da mogu služiti mise i u prisutnosti

zaštitnika inovjernika čime je otklonjen potencijalni sukob Crkve Bosanske i Franjevaca jer

Franjevci nisu nastupali protiv nje i velikaša koji su je štitili kao što su to činili Dominikanci.

Franjevci su nailazili i na velike egzistencijalne probleme. Kao isposnički i skroman red

nisu mogli niti željeli biti na teret ionako siromašnom puku. Da su stavili namete puku, to bi

samo povećalo broj pristalica Crkve Bosanske. Radi toga se Franjevci okreću vladarima koji ih

financiraju. Također se oslanjaju na Dubrovčane i samostane jadranskih gradova. Svojim

pismom od 13.12.1369.20 papa Urban V. im odobrava i primanje milodara izvan granica

Vikarije. Uz to, neki su samostani imali svoje posjede, mlinove ili su bili dioničari rudnika.

Ipak, ne treba vjerovati da je takav način „poslovanja“ donosio veće prihode. Franjevci u

Bosni nikada nisu imali neku jaču materijalnu osnovicu za svoje djelovanje što je vidljivo iz

toga što su i pored ovih aktivnosti samostana tražili pomoć izvan Vikarije. Kralj Stjepan

19 isto.20 fra. Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini

11

Tomaš izdaje naredbu da se narod natjera da bilo dobrovoljno bilo pod prisilom uzdržava

Franjevce. Generalni Vikar Marko Bolognski svojim pismom od 26.1.1453.21 zahvaljuje kralju

na brizi ali informira kralja da Franjevci mogu primati samo dobrovoljne priloge odbivši se

staviti na teret narodu.

Jedan od većih problema Franjevaca u Bosni bio je nedostatak učenih redovnika te su

bili prisiljeni dovoditi misionare iz svojih drugih provincija. Ovo se najbolje očituje po tome

što su svi Vikari za vrijeme srednjovjekovne Bosne bili stranci. Ipak, kako su Franjevci odgajali

i obrazovali domaći kler, s vremenom su domaći ljudi preuzeli vikariju. Da im olakša

školovanje domaćeg klera, papa Eugen IV. 26.8.1436.22 odobrava Franjevcima ređenje za

svećenike sa 22 godine, nakon čega je bilo lakše poslati mladiće na školovanje.

Način djelovanja Franjevaca

Franjevci su od samog početka rada u Bosni imali slobodu djelovanja i fleksibilnosti.

Težili su upoznati običaj i jezik domaćeg puta. Prema njemu su bili otvoreni i primali ga u

svoje redove. Starali su se o ređenju i obrazovanju domaćeg klera čime su postajali

nerazdvojni dio društva. Mise su držali na domaćem slavenskom jeziku na kome su i

propovijedali. Domaći kler su učili latinski jezik kako bi bio u toku sa suvremenim crkvenim

kretanjima u Europi toga doba. Svoje propovijedi nisu držali javno, na trgovima jer je domaći

puk bio skroman i jednostavan. Odlazili su po jedan ili dvojica i osobno pristupali ljudima,

razgovarali sa njima, dolazili im u kuće i upoznavali ih sa kršćanskim naukom sa „ljudskim

licem“, bez prisile. Iz pisma pape Urbana V. iz 13.12.1368.23 bosanskom vikaru Bartolu iz

Alverne kojem ga ovlašćuje da sve fratre koji su nesposobni za rad ili ne žive primjereno

može vratiti u matične provincije vidi se koliku su brigu Franjevci posvećivali suživotu sa

domaćim ljudima jer nisu dopuštali Franjevcima drugih provincija da u Bosni nameću svoje

običaje. Franjevci su pokazivali široku toleranciju prema ljudima sa kojima su živjeli što se po

najbolje vidi iz toga što su primili krstjanina Vlatka Tumurlića u svoj samostan kako bi ga

spasili progona nakon ubojstva kneza Pavla Radinovića u čijoj je pratnji bio. Nositelji

djelovanja Franjevaca bili su njihovi samostani na čelu sa gvardijanom. Podigli su ih širom

21 isto22 isto23 fra Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini

12

Bosne, a mnogi od njih i danas postoje poput samostana u Kraljevoj Sutjesci, Visokom,

Plehanu ili Jajcu. Prvih samostan bio je onaj u Srebrenici po čemu je kasnija Franjevačka

provincija i dobila ime Bosna Srebrena. Samostani nikada nisu bili zatvoreni niti odvojeni

poput oaze. Oni su oduvijek otvoreni za puk i u njegovoj službi.

Zaključak

13

Svrha i namjera ovog rada bila je osvijetliti trenutak u kome su Franjevci došli u Bosnu i

počeli svoj rad. Oni su, tokom cijelog svoga djelovanja, koristeći povoljne političke prilike,

pokrštavali domaći puk, ali mu se nisu nametali kao autoritet ili strana neprijateljska sila.

Težili su i uspjeli živjeti zajedno sa pukom. Na početku, došavši kao inkvizitori, fratri su postali

veliki prijatelji ove zemlje ne dozvolivši miješanje niti pape niti svoje braće iz drugih

provincija. Brižno su njegovali i pomagali domaći puk i njegove tradicije i, slobodno se može

reći, nježno ga uvodili u Rimokatoličku crkvu kao njegovi iskreni prijatelji.

Nakon dolaska Osmanlija Fratri izlaze pred sultana Mehmeda II. Osvajača i uspijevaju

ishoditi čuvenu Ahdnamu kojom im se odobrava rad, a puku se garantira sloboda vjere. Kroz

sve vjekove Osmanske okupacija Fratri ostaju uz narod, živeći i proživljavajući sa njim i dobro

i zlo. Svojim viševjekovnim iskustvom života u Bosni uspjeli su uspostaviti dobre odnose sa

Osmanskim vlastima te ishoditi što više pogodnosti za puk. U kriznim godinama raspada

Osmanske države fratri su prvi, a od tada pa sve do danas skoro i jedini, spoznali sve

opasnosti povezivanja Bosanskih Katolika, a tada već Hrvata sa Hrvatskom. Najočitiji primjer

ovoga je đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer koji je od bosanskih Fratara uspio dobiti

mnoge umjetnine i kulturnu baštinu tobože „na čuvanje“ jer je Bosna nesigurna, dok se

okolnosti ne promijene. Dan danas hrvatski biskupi odbijaju vratiti umjetnine Fratrima.

Ovakvu grešku Fratri više nisu ponovili. Godine 1878. kada Austro-Ugarska vojska ulazi u

Bosnu Fratri staju uz svoj narod i svoje susjede muslimane riječima „Bosna se brani!“

Stoljećima Fratri pomažu narod što je jasno vidi po tome što su upravo oni izgradili prvu

hidrocentralu u Bosni i Hercegovini i to na Vrbasu u Banja Luci. Kroz sva stoljeća svoga

djelovanja Fratri su ostali čuvari kulturne baštine Bosne i Hercegovine. U svom samostanu

svetog Luke u Jajcu stoljećima čuvaju kosti posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana

Tomaševića. Fratri su oduvijek prijatelji Bosne što su ostali do danas kao možda i jedini

nastavljači bosanskog srednjovjekovlja.

Sam izbor ove teme je došao zbog njene aktualnosti. Fratri i danas kada je Bosna i

Hercegovina politički nestabilna, sa jakim secesionističkim težnjama, ne okreću leđa svojoj

državi i pružaju jasnu alternativu i jedini ispravan put Bosanskim Hrvatima, da se ne odriču

Bosne i Hercegovine koja je i njihova zemlja. Najistaknutiji fratri našeg vremena su bez imalo

14

sumnje veliki fra. Petar Anđelović, pokojni provincijal Bosne Srebrene, fra. Marko Oršolić, fra.

Luka Markešić, fra. Petar Jeleč, fra. Petar Matanović i mnogi drugi.

Za sam kraj ovog izlaganja izdvajam dva citata pokojnog fra. Petra Anđelovića koji

najbolje oslikavaju duh franjevačkog reda.

- „Mi franjevci Bosnu smatramo majkom i ne zovemo se francuski, njemački ili hrvatski, ili nekako

drugačije, nego bosanski fratri. Između nas i Bosne postoji majčinsko - sinovski odnos. Kad Bosnu

udaraju, kad je rasijecaju, i nas udaraju i nas rasijecaju. Ovo, vjerujem, ne mogu svi shvatiti. Shvatit će

oni kojima je dano“.

- „Srebrenica je naše prezime!“

Literatura:

15

- fra. Andrija Zirdum, Povijest Kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Plehan, Slovoznak 2007.

- fra. Andrija Živković, Gospodnje i Svetačke propovijedi, Tolisa, 2002.

- Bego Omerčević, Bosna i Hercegovina u doba kasne antike, Tuzla, 2002

- Paschal Robinson, Catolich Encyclopedia/Order of Friars Minor, 1913.

- Biblija

- N.A. Maškin, Istorija starog Rima, Beograd 1947.

-Grigorije Ostrogoski, Povijest Bizanta, Zagreb, 2002.

Sadržaj

16

- Uvod 2

- Vjersko političke prilike srednjeg vijeka na području Bosne do

dolaska Franjevaca: 4

1.1 Bosna i Hum između Istoka i Zapada 4

1.2 Nastanak srednjovjekovne Bosanske države 5

1.3 Nastanak Crkve Bosanske 5

- Dolazak Franjevaca u Bosnu 7

2.1 Pokušaji latinizacije Bosanske biskupije 7

2.2 Dolazak Dominikanaca 7

2.3 Povremeni ulasci Franjevaca u Bosnu 8

2.4 Nadmetanje Dominikanaca i Franjevaca oko inkvizitorskih prava u Bosni 9

- Djelovanje Franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni 10

3.1 Osnutak Bosanske vikarije 10

3.2 Problemi Franjevačke vikarije u Bosni 10

3.3 Način djelovanja Franjevaca 12

- Zaključak 14

- Literatura 16

- Sadržaj 17

17

18