Ponizni život i gorka Muka

NAŠEG GOSPODINA ISUSA KRISTA

I

NJEGOVE BLAŽENE MAJKE

zajedno s

tajnama Starog zavjeta,

po vizijama časne Anne Katharine Emmerick,

kako je zapisao u žurnalu Clemens Brentano,

uredio,

Vrlo poštovani C. E. Schmöger, C. SS. R.

Dopuštenjem superiora njegova reda i dozvolom

vrlo časnog biskupa biskupije Ratisbona (Regensburg)

(Izdano 1914., u New Yorku; The Sentinel Press)

-Tom 3-

/Isusovo javno djelovanje/

(Od druge Pashe do povratka s Cipra)

Na veću slavu Presvetog Trojstva i na spas svih koji žele otvoriti srce Gospodinu, s

engleskog preveo - Milan Šapina

OD DRUGE PASHE DO POVRATKA SA CIPRA

1. Isus u Betaniji i Jeruzalemu

Oko tri sata od Betanije, ali još uvijek u pustinji, bijaše jedna čvrsta pastirska koliba,

a njeni stanari većinom ovisiše o Lazarovoj darežljivosti. Do ovoga boravišta došla je

Magdalena s jednom pratiljom, kako bi susrela Isusa. Pratilja bijaše Marija Salome,

Josipova rođakinja. Magdalena je pripremila nekakav obrok za Isusa.

Kad se Isus približavao, ona mu požuri u susret, pade nice pred njega i obgrli mu

noge. Ovdje je Isus ostao vrlo kratko, te nastavi do Lazarova gostinjca, koji bijaše

oko sat od Betanije. Dvije su se žene vratile doma, i to drugim putem.

U tom gostinjcu Isus nađe učenike, koji su se baš vratili s misija u koje ih je otposlao.

Drugi su došli kasnije, a u Betaniji se svi ponovo sretoše. Isus nije išao kroz Betaniju,

nego je u Lazarovo imanje ušao na stražnji ulaz. Kad je došao, svi izjuriše van u

dvorište, kako bi ga dočekali. Lazar mu opra noge, te nastaviše šetati po vrtovima.

Isus pozdravi i žene zaogrnute u velove.

Isusovu je dolasku prethodio vrlo potresan događaj. U isto vrijeme kada se Isus

pojavio, doveli su četiri janjeta, predodređena za Pashalne svečanosti. Odvojili su ih

od stada, te uveli u mali travnati park. Ovdje su bile Blažena Djevica i Magdalena, te

njih dvije spletoše vjenčiće koje natakoše na vrat janjaca. Isusov je dolazak bio baš

prije početka Šabata, pa ga je Isus slavio s obitelji u dvorani. Isus je bio vrlo ozbiljan.

Čitao je odlomke određene za Šabat, te ih poslije objašnjavaše. Tijekom večere, Isus

je govorio o Pashalnom jaganjcu i o svojoj budućoj Muci.

Malo prije Šabata, u Jeruzalemu je izbio ustanak, ali još nije bilo nasilja. Na jednom

zidnom uzvišenju tvrđave Antonija, stajaše Pilat, opkoljen svojom gardom, a sav se

narod okupio na trgu dolje ispod njega. Tvrđava Antonija bijaše građena na

istaknutoj stijeni sjeverozapadnog ugla Hrama. Kad biste izišli iz Pilatove palače i

krenuli lijevo, te prošli kroz trijem, iza mjesta bičevanja, tvrđava bi bila lijevo od

Hrama.

Pred narodom su čitane nove Pilatove naredbe, koje se ticahu Hrama. Prvo, porez će

biti iskorišten za izgradnju akvadukta, kako bi se dovela voda do velike tržnice i do

Hrama. Drugo, postoje zahtjevi za dodjelom izvjesnih časti, titula i žrtava, u čast

cara.

Iz naroda se odmah začuju glasni uzvici, posebno s mjesta gdje su bili okupljeni

Galilejci. Još uvijek nije bilo nasilja. Pilat se obrati narodu i izreče neke prijetnje, te

im dade vremena za razmišljanje. Na to se u narodu još više povećaše mrmljanje i

srditost. U tajnosti su istinski podstrekači ustanka bili Herodovci, premda ih za takvo

nešto nitko nije mogao optužiti. Herodovci su držali Judu Gaulona pod svojom vlašću,

a on je pak imao cijelu sljedbu Galilejaca pod svojom komandom. On im je stalno

govorio protiv odavanja počasti caru, te je poticao njihovu žeđ za slobodom, a sve

pod izlikom religijskog žara. Herodovci bijahu točno isti kao naši masoni i druga

današnja tajna društva. Poticali su nesvjesnost svjetine, koja nije ništa razmišljala,

zbog svoga žara koji ju je nosio, sve dok ne budu platili cijenu u vlastitoj krvi.

Na Šabat je Isus poučavao u Lazarovoj kući, a poslije svi iziđoše prošetati po

vrtovima. Isus je govorio o svojoj Muci, te je otvoreno rekao da je on Krist. Te riječi

kod njegovih slušatelja podigoše poštovanje i divljenje prema njemu, dok su

Magdalenina ljubav i kajanje dostigli vrhunac. Svugdje je slijedila Isusa, sjedila mu

kraj nogu, stajala i čekala ga posvuda. Samo je o njemu razmišljala, samo njega

gledala, samo je znala za svoga Otkupitelja. Isus joj se često obraćao riječima

ohrabrenja. Magdalena se uistinu uvelike promijenila. Njeno su držanje i pojava još

uvijek bili dostojanstveni i otmjeni, premda joj ljepota bijaše nagrizena pokorom i

suzama. Skoro stalno je sjedila sama u svojoj maloj pokorničkoj sobici, a često je

radila i najteža i najponiznija djela milosrđa prema sirotinji i bolesnicima.

Te je večeri priređena velika gozba. Na njoj bijahu svi prijatelji iz Jeruzalema, kao i

svete žene. Također sam tamo vidjela Helija iz Hebrona, udovca jedne od Elizabetinih

sestara, a on je na Posljednjoj večeri bio domaćin i poslužitelj Isusov. S njim bijahu

njegov sin, Levit, koji je sad posjedovao Krstiteljevu očinsku kuću, te njegovih pet

kćeri, sve Esenke i sve neudane.

Lazar i njegova obitelj bijahu prisni s Isusom i njegovima, bijahu istinski prijatelji.

Svojim imanjem i stanjem, postali su snažni pomagači i podržavatelji Zajednice.

Sutradan ujutro, oko deset sati, Isus ode s apostolima i s oko trideset učenika preko

Maslinske gore, prođe kroz Ofel i dođe do Hrama. Svi su bili odjeveni u uobičajenu

smeđu vunenu tuniku, što je bilo uobičajeno kod Galilejaca. Jedino je Isus dodao

široki pojas, na kojem bijahu ispisana slova. Isus nije privlačio pažnju, budući su se

takve slične grupe Galilejaca mogle sresti na svakom koraku.

Približavao se blagdan. Oko grada bijahu brojni šatori i sjenice, a gomile ljudi motaše

se posvuda. Isus je u prisutnosti svojih učenika skoro sat vremena poučavao u

Hramu. Skupio se velik narod. Tamo bijaše nekoliko učiteljskih stolaca (katedri), a sa

svih je netko propovijedao. Svi su bili tako zauzeti pripremama za Pashu, a i posvuda

ste mogli čuti mrmljanja protiv Pilata, tako da nijedan glavar svećenički nije zamijetio

Isusa. Ali, ipak su mu prišli neki beznačajni zlobni Farizeji, te ga upitaše kako se

usuđuje doći amo, i koliko će sve to trajati, dodavši da će oni uskoro stati tome na

kraj. Isus im je dao odgovor koji ih je posramio, pa neometano nastavi svoju pouku,

nakon čega se vrati u Betaniju, a ujutro se sam povuče na Maslinsku goru.

Danas se na tržnici, pred tvrđavom Antonija, opet okupilo veliko mnoštvo, kako bi

raspravljalo s Pilatom. Ali, Pilat je već znao sve što će mu kazati, jer je među njima

imao svoje uhode i prerušene vojnike. Herodovci su uzbunili Judu Gaulona i njegove

sljedbenike, a oni neustrašivo stadoše pred Pilata i rekoše mu da bi trebao odustati

od svojih namisli posezanja za hramskim blagom. Budući su mnogi od njih govorili

raskalašenim riječima, Pilat naredi svojoj straži da ih odmah napadne, pa ih

pedesetak zarobiše. Ali odmah se ostatak rulje odupro, oslobodivši zarobljenike, pa

se svi razbježaše. Tijekom ove gungule, bijaše ubijeno nekoliko rimskih vojnika i pet

mirnih Židova. Ovaj je događaj samo povećao opće nezadovoljstvo. U to vrijeme i

Herod bijaše u Jeruzalemu.

Sutradan ujutro, Isus sa svojim učenicima opet ode do Hrama. Sad je njegova

prisutnost bila poznata, pa su ga u Hramu očekivali ljudi sa svojim bolesnicima,

poredani u špalir, kroz koji je morao proći. Već na svom putu u Hram, dok se penjao

na Sion, jedan čovjek, koji je patio od vodene bolesti, bi donijet na nosiljci pred

Isusa. Isus ga izliječi, a u Hramu izliječi neke koji su patili od kostobolje i drugih

bolesti. Radi ovih ozdravljenja, Isusa je pratilo veliko mnoštvo naroda.

Dok se približavao Hramu, gdje su ostali bili zauzeti čišćenjem i pripremama mjesta

određenima za sutrašnje klanje janjaca, Isus prođe kraj čovjeka kojega je ozdravio

kraj bazena Betsaida, a koji je tamo radio kao najamnik. Isus se okrenu k njemu i

reče: 'Evo, ti si ozdravljen, ne griješi više, da te što zgorega ne snađe.' Ovaj je čovjek

bio svima dobro poznat, a njega su poslije salijetali pitanjima, tko ga je to izliječio na

Šabat. Ali, on nije poznavao Isusa, a sad ga je ovdje vidio po prvi put u životu. Sad je

međutim, pohitao obavijestiti Farizeje koji su prolazili pokraj, da je Onaj ovdje, koji je

jučer izvodio onolika čudesa, onaj koji ga je na Šabat izliječio kod bazena Betsaida.

Budući je izlječenje ovoga čovjeka izazvalo kod Farizeja veliku uzbunjenost, Farizeji

su jako nastojali dokazati da je Isus prekršio Šabat, pa su u tome sad našli novi

razlog žalbe protiv Isusa.

Farizeji se okupiše oko Isusove katedre, pa mu opet iznesoše stare razloge o kršenju

Šabata. Međutim, taj dan ne bijaše nikakve posebne strke, prema su bili izuzetno

bijesni.

U Hramu je Isus pred velikom publikom poučavao dva sata. Tema mu bijaše

Pashalna žrtva. Reče da njegov Nebeski Otac ne želi više krvnih žrtava od njih, nego

traži pokajničko srce, a Pashalno janje je samo simbol jedne beskrajno veće Žrtve,

koja će se uskoro ispuniti. Mnogi od njegovih zlobnih neprijatelja iz redova Farizeja,

istupiše i raspravljaše se s njime, grdeći ga. Između ostaloga, prezrivo ga upitaše,

hoće li im Prorok učiniti čast i blagovati Pashalno janje s njima. Isus odgovori: 'Sam

je Sin Čovječji Žrtva za vaše grijehe!'

U Jeruzalemu bijaše i onaj mladić koji je rekao Isusu da bi prvo trebao pokopati svog

oca, a na to mu je Isus odgovorio: 'Pusti neka mrtvi pokapaju mrtve!' On je

Farizejima ponovio ove Isusove riječi. Sad su ga pak oni prekoravali zbog tih riječi,

upitavši ga što je time mislio. Kako jedan mrtvac može pokapati drugoga? Isus im

odgovori rekavši, da tko god ne slijedi njegova učenja, ne čini pokoru i ne vjeruje u

njegovu misiju, nema života u sebi, pa je očito mrtvac. Tko god više cijeni bogatstvo

i imanja od spasenja, tko god ne slijedi njegove nauke i ne vjeruje u njega, nema

života u sebi, mrtav je. Takav je i karakter toga mladića. Želio je doći pod uvjetima,

brinulo ga je nasljedstvo od njegova starog oca, htio ga je strpati u starački pansion.

Stremio je mrtvom nasljeđu, pa stoga nije mogao imati udjela u Isusovu Kraljevstvu i

vječnom životu. Zbog toga mu je Isus rekao, neka mrtvi pokapaju mrtve, a on neka

se okrene životu.

Isus je nastavio poučavati na ovaj način, nekoliko puta prekorivši Farizeje radi

njihove tvrdokornosti. Ali kad je upozorio svoje učenike da se čuvaju kvasca

Farizejskoga, te kad je ispričao prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru, Farizeji

postadoše tako razjareni, da su podigli veliku gungulu. Isus je bio prisiljen izgubiti se

u mnoštvu i nestati, inače bi ga uhitili i zatvorili.

Tijekom dana su kraj zdenca nekoliko puta prali četiri mala janjeta koja su bila

predodređena za klanje i Pashalno blagovanje u Lazarovoj kući, te su ih ukrasili

cvijećem. Navečer su ih odveli do Hrama. Svako je janje imalo oko vrata vjenčić i

ceduljicu, na kojoj je pisalo ime i znak gospodara obitelji kojoj pripada. Kad su ih još

jednom oprali, odveli su ih u prekrasne travnate obore, koji bijahu na hramskom

brdu oko Hrama.

Cijelo je Lazarovo domaćinstvo danas činilo pročišćenje. Sam je Lazar donosio vodu

koja će se koristiti kod pripreme beskvasnih kruhova, a često je sa slugom išao iz

sobe u sobu. Sluga je nosio svjetlo, a Lazar je malo počistio kutove soba. To je bila

ceremonija, nakon čega bi sluge i djevojke sve pomele. Također su oprali sve posuđe

i druge stvari, koje će koristiti kod pripreme beskvasnih kruhova. Sve je ovo bilo

simbol čišćenja starog kvasca.

Šimun, Farizej iz Betanije, već je prije posjetio Isusa. Ne tako davno, dobio je gubu,

ali sad je izgledao puno zdravije. Bio je plahi Isusov sljedbenik. Čovjek koji je

izliječen kod bazena Betsaida, požuri do Betanije i tamo je bio gdjegod je očekivao

da će naći Isusa. Govorio je svim Farizejima koje bi susreo, da je Isus taj koji ga je

ozdravio. Očito su odlučili uhvatili Isusa u stupicu i maknuti ga.

Nekoliko sam puta vidjela Isusa kako ide s učenicima i drugim prijateljima po

Maslinskoj gori, dok su iza njih, na izvjesnoj udaljenosti išle Marija, Magdalena i

druge žene. Vidjela sam kako učenici trgaju klasje žita i kako ga trljaju u rukama, te

tu i tamo jedu plodove i bobice s grmlja. Isus je davao kratke pouke o molitvi,

upozoravao ih protiv licemjernosti u molitvi, te im puno puta ponovio što je prije

govorio. Također ih je savjetovao da uvijek neprekidno mole i stupaju u Božjoj

prisutnosti, u Njegovoj i Njegova Oca.

2. Pasha u Lazarovoj kući

Kod ove Pashe, janjad za žrtvovanje, nije u Hramu klana tako rano, kao što je to bilo

kod Isusove Muke, kada je klanje janjadi započelo oko 11 i 30, u isti onaj čas, kada

je sam Isus obješen na Križ. Tog je dana bio petak, a zbog približavanja Šabata,

pripreme su počele ranije.

Međutim, kod ovogodišnje Pashe, klanje su započeli oko 15 sati. Fanfare su zatrubile,

sve je bilo spremno, a narod je ulazio u Hram po skupinama. Brzina i red kako je sve

izvođeno, stvarno je bila za divljenje. Premda je gužva bila ogromna, ipak nitko nije

prepriječio susjedu put. Svatko je imao dovoljno mjesta za ući, zaklati žrtvu i povući

se. Četiri janjca od Lazarove obitelji bijahu zaklana od četvorice ljudi, koji su

predsjedali stolovima, naime, bijahu to: Lazar, Heli iz Hebrona, Juda Barsaba i

Helijakim, koji bijaše sin Marije Helijeve i brat Marije Kleofine.

Janjce su privezali na kolac, koji je pri vrhu imao poprečni štap, pa se je imalo dojam

da je janje razapeto na križ. Pekli su ih u pećnici, tako da su ih držali okomito.

Iznutrice, srce i jetra bijahu potpuno uklonjeni iz janjadi, ili bijahu pričvršćeni na

gornji kraj ražnja, kraj glave. Betfaga i Betanija bijahu priznate kao dijelovi

Jeruzalema, pa je stoga blagovanje Pashalnog janjeta bilo dozvoljeno i u njima.

Uvečer, kad je započinjao 15-ti Nisan, započinjalo je blagovanje Pashalnog janjeta.

Svi su bili opasani, na nogama im nove sandale, svatko je u ruci držao štap.

Započinjali su pjevanjem psalama 'Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov' i

'Blagoslovljen Gospodin.' Stolu su prilazili u parovima, s uzdignutim rukama, pa bi

kraj stola stali jedan nasuprot dugoga. Za stolom gdje je Isus sjedio s apostolima,

stolom je ravnao Heli iz Hebrona. Lazar je bio sa svojom obitelji i prijateljima. Učenici

su sjedili za trećim stolom, a ravnao je Helijakim, a Juda Barsaba je imao čast biti

ravnatelj četvrtog stola. Na ovoj Pashi bijaše 36 učenika.

Nakon molitve, pred svakog ravnatelja bijaše donijet kalež vina. On ga blagoslovi,

malo ispi, te pošalje drugima u krug. Nakon toga je ravnatelj oprao ruke. Na stolu

bijaše Pashalno janje, zdjela s beskvasnim kruhom, zdjela smeđeg sosa, još jedna s

juhom, te treća napunjena grančicama gorka zelja, a u četvrtoj bijaše zeleno bilje,

tako aranžirano, kao da je živo, kao da raste uspravno iz zemlje.

Ravnatelj svakog stola raskomadao bi janje, te posluživao goste uokolo stola. Svi su

jeli brzo i hlapljivo. Sa stručka zelenog bilja otkidali bi grančice i umakali ih u juhu, te

ih tako jeli. Tad bi ravnatelj razlomio jedan beskvasni kruh, a jedan bi mali zalogaj

stavio pod stolnjak. Sve je činjeno vrlo hitro, popraćeno molitvama i čitanjem

odlomaka iz Pisama. Gosti su stajali oslonjeni o sjedala. Kalež je još jednom kružio, a

ravnatelj opet opra ruke, te položi mali svežanj gorka zelja na zalogaj kruha, umoči i

pojede, a svi gosti slijeđaše njegov primjer.

Janje su morali cijelo pojesti. Kosti su očistili noževima od slonovače, oprali ih, te na

kraju spalili. Nakon još malo pjevanja psalama, gosti počinuše uz stol kao uobičajeno,

te nastave jesti i piti. Za ovaj su dan domaćini iznijeli sve vrste najljepšeg posuđa, a

radost i veselje posvuda vladaše. U Lazarovoj kući, svi koji su jeli, imali su lijepe

tanjure. Međutim kod Isusove Posljednje večere, tanjuri bijahu oblutci od kruha, na

kojem bijahu utisnuti razni likovi. Bili su poslagani u udubljenja izdubena uokolo po

stolu.

Tijekom Pashalne večere i žene su stajale dok su blagovale, a i one bijahu odjevene

za put. Pjevale su psalme, ali nisu sudjelovale u ceremonijama. Svoje janje nisu

same komadale, već su im porcije dodavane s nekog drugog stola. U pokrajnjim

prostorijama blagovaonice, bijaše velik broj sirotinje, koja je također jela svoje

Pashalno janje. Sve je troškove pokrio Lazar, a usto ih je još i darivao.

Tijekom večere, Isus je poučavao i objašnjavao. Ispričao je jednu dirljivu pouku o

vinogradu, o njegovu uzgoju, o istrebljenju rđavih loza, o sađenju boljih mladica, o

čišćenju mladica nakon svakog novog rasta. Tad se okrene učenicima i apostolima te

im reče, da su oni mladice o kojima je govorio, a da je Sin Čovječji Istinski Trs, te da

oni moraju ostati ucijepljeni u njega. Reče im da kada on bude podvrgnut preši za

grožđe, oni moraju nastaviti javno obznanjivati Istinski Trs, naime Njega samoga, a

sve loze vinograda moraju činiti to isto. Gosti se nisu razišli sve do kasno u noć. Svi

su bili duboko impresionirani i radosni.

Juda Barsaba je bio, s iznimkom Andrije, najstariji Isusov učenik. Bio je oženjen, a

obitelj mu bijaše na jednom pastoralnom imanju, u nizu kuća između Mahmetata i

Iškariota. Helijakim je također bio oženjen, a živio je na pastoralnom imanju na

Ginimskom polju. Bio je puno stariji od Isusa. Isus je rijetko slao ovu dvojicu učenika

u te krajeve.

2. Bogati izjelica i siromašni Lazar

u Hramu je blagdan započeo vrlo rano, vrata bijahu otvorena već prije ponoći. Cijelo

je mjesto odsijevalo treptajem svjetiljki i lampi. Ljudi su došli prije zore sa svojim

darovima zahvalnicama, a to bijahu sve vrste živadi i blaga, koji bijahu za prodaju za

Hram. Darove su pregledavali i primali svećenici. Osim stoke, darovi bijahu i u novcu,

tkanini, žitu, ulju itd.

Kad je zora svanula, Isus ode do Hrama, a pratili ga učenici, te Lazar sa svojim

domaćima i žene. Isus je u Hramu ostao stajali među narodom sa svojom pratnjom.

Svi su pjevali mnoge psalme, svirači su svirali, žrtve se prinosile, a blagoslov je dan

tako da je cijeli narod kleknuo. Ljudi su ulazili u skupinama, vrata bi se za njima

zatvorila, a nakon što bi žrtvovali, izlazili su na drugu stranu, i tek tad bi druga

skupina bila puštena ući. Na taj se način održavao red i nije se stvarala gužva.

Mnogi su, posebno stranci, odlazili do mnogih sinagoga u gradu po blagoslov, te bi

tamo pjevali psalme i čitali Pismo. Oko 11 sati nastade pauza kod primanja darova.

Mnogi su se ljudi već razišli. Neki su otišli do kuhinja u trijemu za žene, gdje se

spremalo meso žrtava, a blagovali su ga u blagovaonicama, gdje bi se i cijele obitelji

okupile. Svete su žene ranije otišle natrag do Betanije.

Sve do trenutka u kojem su se darovi prestali primati, Isus je ostao stajati sa svojom

skupinom. Ali, kad su hodnici opet otvoreni, Isus ode do velike učiteljske stolice

(katedre), koja se nalazila u predvorju pred Svetinjom. Oko njega se okupio silan

narod, a među njima i mnogi Farizeji, kao i čovjek koji je bio izliječen kod bazena

Betsaida. Već dva dana je taj čovjek svima koje bi susreo, govorio sve što je znao o

Isusu, a često bi ponavljao tvrdnju, da tko god može činiti takva djela kao On, mora

biti Sin Božji.

Farizeji su mu, istina, branili govoriti, ali nije bilo vajde. Kao i jučer u Hramu, Isus je

poučavao vrlo smiono, a Farizeji se bojaše da ih ne uvede u još veću sramotu pred

narodom. Budući su zbog blagdana došle skoro sve njihove kolege iz cijele zemlje,

sad su skupili sve prijekore i laži koje su imali protiv Isusa, pa odlučiše zgrabiti prvu

priliku da ga uhite i osude.

Kad je stoga Isus počeo poučavati, mnogi se Farizeji okupiše oko njega, prekidajući

ga brojnim primjedbama i prijekorima. Pitali su ga zašto nije jeo Pashalno janje s

njima u Hramu, te je li danas ponudio svoju žrtvu zahvalnicu. Isus im pokaza

gospodare gozbe (ravnatelje), koji su za njega učinili tu dužnost. Tad oni ponoviše

sve stare optužbe, da njegovi učenici ne obdržavaju stare navade, da jedu neopranih

ruku, kradu usput žito i bobice, da Isusa nitko nikada nije vidio kako žrtvuje, da je

šest dana za rad, a sedmi za odmor, a on je ipak izliječio onoga čovjeka na Šabat, te

da je Isus prekršitelj Šabata (Subote).

Isus im odgovori žestokim riječima. O žrtvi reče, da je Sin Čovječji sam Žrtva, te da

su oni okaljali žrtvu svojom tvrdokornošću i svojim ogovaranjima protiv brata

čovjeka. Isus nastavi, Bog ne želi žrtve paljenice, nego čisto srce. Reče da će njihova

žrtva doći kraju, ali Šabat će nastaviti postojati. Zaista će opstati, radi čovjekove

potrebe, radi njegova spasenja. Šabat je stvoren radi čovjeka, a ne čovjek radi

Šabata.

Tad su Farizeji ispitivali Isusa na temu prispodobe o sirotom Lazaru, koju je nedavno

ispričao. Prezrivo ga upitaše kako zna tu priču tako dobro, kako zna, što su Lazar,

bogataš i Abraham rekli. Da nisi bio s Lazarom u Abrahamovu krilu? Da nisi bio kod

bogataša u paklu? Zar se ne sramiš narodu iznositi takve stvari?

Isus ponovo ispriča prispodobu, te pouči o njoj, prekorivši ih zbog njihove zlobe i

okrutnosti prema siromasima, njihova samozadovoljstva i opsluživanja praznih formi i

običaja, te radi njihova totalna pomanjkanja milosrđa.

Povijest bogatog izjelice pripisao je na njih. Ova je povijest istinita. Do svoje strašne

smrti, taj je izjelica svima bio poznat. Ponovo sam vidjela da su bogati izjelica i

siromašni Lazar stvarno postojali, a nakon njihove smrti postali su općepoznati po

cijeloj zemlji. Ali, nisu živjeli u Jeruzalemu, gdje se je radi njih poslije išlo na

hodočašće. Oni su umrli u Isusovim ranim godinama, a o njima se puno više pričalo u

pobožnijim obiteljima onoga doba. Grad u kojem su živjeli zvao se Aram ili Amtar, a

bio je u planinama zapadno od Galilejskog jezera. Više nisam poznavala cijelu priču

do detalja, ali još se dobro ovoga sjećam: bogataš je bio uistinu vrlo bogat. Živio je

otmjeno, držao prva mjesta među svojim sugrađanima, bio utjecajan Farizej, vrlo

striktan u izvanjskom obdržavanju Zakona. Ali, s druge strane, bio je ekstremno oštar

i bezdušan prema sirotinji. Vidjela sam ga kako žestoko prekorava sirotinju svoga

mjesta, koja bi mu se obratila za pomoć ili podršku, kao svome mjesnom glavaru. U

mjestu je bio i strašno siromašan čovjek zvan Lazar. Bio je sama mizerija, po cijelom

tijelu pun čireva, ali istovremeno, ponizan i strpljiv. Željan kruha, sam je odšepao do

bogataševe kuće, kako bi ga molio, neka mu pomogne bar malo ublažiti tu njegovu

čamotinju.

Bogataš je nauznak počivao kraj stola i pijančevao, ali Lazar bijaše žestoko odbijen

kao nečist. Lazar je legao na prag bogataševe kuće, moleći bar za mrvice što padaju

s bogataševa stola, ali nitko mu nije davao čak ni to. Čak su i psi bili milosrdniji, jer

su mu lizali čireve, što znači, da su pogani puno milosrdniji od Židova.

Nakon što je Lazar umro najljepšom i poučljivom smrću, umro je i bogataš, ali

njegova je smrt bila strašna. Kad bi se prošlo kraj bogataševa groba, začuo bi se glas

strave. Poslije ovoga, svuda se po zemlji pričalo o ovim dvjema smrtima.

Isus je završio ovu prispodobu opisivanjem skrivene istine, inače nepoznate narodu,

ali Farizeji ga ismjehivaše, pitajući ga, nije li možda bio s Lazarom u Abrahamovu

krilu, kad je tako dobro čuo sve što govore. Budući je bogati izjelica bio vrlo striktan

u obdržavanju svojih religijskih dužnosti, to je posebno iritiralo Farizeje, jer su shvatili

da Isus aludira na njih, ali i zbog toga, jer se u paraboli aludiralo kako Farizeji ne

slušaju Mojsijev zakon i Proroke.

Isus im jasno reče, da tko god njega ne bude slušao, taj ne sluša ni Proroke, jer

Proroci su govorili o Njemu. Tko god ga ne bude slušao, ne sluša ni Mojsija, jer

Mojsije je govorio o njemu. A, čak i da mrtvi ustanu, oni ne bi povjerovali njihovu

svjedočanstvu o Isusu. Ali, mrtvi će uistinu i ustati, i svjedočiti o njemu (ovo se

dogodilo slijedeće godine, u tom istom Hramu, u vrijeme Isusove smrti), ali ipak oni,

Farizeji, neće povjerovati. Isus nastavi, i sami oni će jednog dana ustati, a On će ih

suditi. Sve što činim, moj Otac čini u meni, čak i do uskrsnuća mrtvih.

Isus je također govorio o Ivanu Krstitelju i njegovu svjedočanstvu, koje Njemu nije ni

trebalo, budući njegova djela svjedoče uvjerljivije i više o njegovoj misiji, a sam

Njegov Otac daje svjedočanstvo o tome. Ali, oni ne poznaju Boga. Oni bi htjeli biti

spašeni Pismima, pa ipak ne drže zapovijedi koje pišu u tim Pismima. Isus reče, ja

neću iznijeti tužbe protiv vas, nego će to učiniti Mojsije, koji je pisao o meni, a

kojemu vi ne vjerujete, ali vjerovati ćete.

Usred neprestanih prekidanja, Isus nastavi poučavati o mnogim stvarima. Napokon

Farizeji postadoše tako bjesni da su vikali kao ludi, natiskaše se oko njega, te poslaše

po hramsku stražu da ga uhiti. Kad je gungula dostigla vrhunac, nenadano postade

tako mračno, Isus pogleda u nebo i reče: 'Oče, posvjedoči za svoga Sina!' Odmah

tamni oblak prekri nebo, a začu se jaki glas kao grmljavina, a ja sam čula

zastrašujuće probadajući glas, kako odjekuje po građevini: 'Ovo je Moj Ljubljeni Sin,

u njemu mi sva milina!' Isusovi neprijatelji ostadoše zapanjeni i nijemi, te

prestrašeno buljiše u nebesa. Ali učenici, koji su stajali u polukrugu iza Isusa, počeše

se micati i tiskati oko njega. Tako okružen, Isus nastavi prolaziti, bez ikakvih daljnjih

zlostavljanja, po sad otvorenom prolazu kroz svjetinu, te iziđe na zapadnu stranu

Hrama. Isus je napustio grad kroz gradska vrata blizu Lazarove kuće. Nastavili su

hodati, malo dalje na sjeverozapad, do Rame.

Učenici nisu čuli glas u Hramu, čuli su samo grmljavinu, jer njihov čas još ne bijaše

došao, ali najbjesniji Farizeji su ga čuli. Kad se narod opet smirio, Farizeji nisu

komentirali ovaj događaj, nego požuriše i poslaše ljude da zgrabe Isusa. Ali nisu ga

mogli naći, pa su Farizeji opet bili ljuti na sebe, što su bili tako iznenađeni i dopustili

Isusu da pobjegne.

I u Hramu i u Betaniji u ova dva dana, Isus je u svojim propovijedima, i učenicima i

narodu, nekoliko puta napomenuo obvezu da ga se slijedi i da svatko nosi svoj križ

za njim. 'Onaj koji želi spasiti svoj život, izgubiti će ga, a onaj koji izgubi svoj život

poradi mene, naći će život. Jer što koristi čovjeku da stekne cijeli svijet, a pretrpi

gubitak svoje vlastite duše? Tko kod se postidi Sina čovječjega pred ovim

preljubničkim i grješnim naraštajem, njega će se posramiti Sin Čovječji kada dođe u

slavi Svoga Oca, i platiti će svakome prema njegovim djelima.'

Isus nadoda da ima nekih među njegovim slušateljima koji neće vidjeti smrti, dok ne

vide kako u svoj svojoj sili dolazi Kraljevstvo Božje. Na ove riječi mnogi ga ismijaše.

Sad ne mogu reći što je Isus time mislio. Riječi u Evanđelju uvijek mi zvuče kao puki

naslovi glavnine Isusova nauka, jer njegove propovijedi bijahu puno sadržajnije.

Njegove su propovijedi često trajale satima, a u Evanđeljima su navedene samo kao

par redaka.

Stjepan je već bio u Zajednici, s učenicima. Na Pashu, nakon što je Isus izliječio

čovjeka u Betsaidi, Stjepan se upoznao s Ivanom, te je nakon toga išao okolo s

Lazarom i činio mnoga djela. Bio je vrlo mršav, ljubazan, učenik svetog Zakona. U to

je vrijeme, s nekoliko drugih učenika iz Jeruzalema, bio u Betaniji, pa je tako čuo

Isusova učenja.

4. Isus u Atarotu i Hadad Rimonu

Iz Rame, Isus s učenicima ode do Tanat-Siloa blizu Sihara. Budući su zbog Pashe u

Jeruzalemu svi Farizeji bili odsutni, Isusa su radosno dočekali u Tanatu. U gradu su

ostali samo starci i slabi, žene i djeca, kao i pastiri sa svojim stadima. U Rami i

Tanatu, vidjela sam ljude kako u linijama idu kroz žitna polja, kose klasje, vežu ga u

snopove i odnose na motki u svoje domove i sinagoge. Tu i tamo na poljima kao i u

Tanat-Silou, gdje je provodio noć, Isus je poučavao i aludirao na svoj nadolazeći kraj.

Sve je pozvao k sebi da potraže utjehu, a govorio je i o Bogu najmilijoj žrtvi, naime,

čistu srcu.

Isus nastavi iz Tanat-Siloa do Atarota, sjeverno od planine blizu Meroza, gdje su mu

jednom Farizeji donijeli mrtva čovjeka neka ga izliječi. Mjesto je bilo oko četiri sata

sjeverno od Tanat-Siloa. Isus je tamo stigao predvečer. Poučavao je na jednom brdu

van mjesta, a mnoštvo staraca i žena s djecom ga slijedilo. Svi bolesnici, a i oni koji

su se bojali Farizeja, sad dođoše tražiti pomoć i utjehu. Farizeji i Saduceji Atarota

bijahu tako ogorčeni na Isusa, da su jednom, kad su čuli da je u njihovoj okolici,

zatvorili sva gradska vrata.

Isus je poučavao vrlo žestokim riječima, ali istovremeno s ljubavlju, pa upozori siroti

svijet na pokvarenost Farizeja. Nastavio je propovijedati jasnim izrazima o svojoj

misiji, o svom Nebeskom Ocu, o progonstvima koja će uskoro nastupiti, o uskrsnuću

mrtvih, o sudu, i o slijeđenju njega. Izliječio je mnoge bolesnike, hrome, od vodene

bolesti, slijepe, bolesnu djecu, žene od krvarenja.

Učenici su za svog Učitelja pripremili jedan gostinjac van Atarota, blizu jednog starog

dobrodušnog učitelja, koji je tamo stanovao među vrtovima. Isus i učenici opraše

noge, malo se pokrijepiše, te otiđoše do sinagoge Atarota kako bi proslavili Šabat.

Tamo se već okupilo mnoštvo iz cijele okolice, kao i oni koji su već bili izliječeni.

Jedan stari hromi Farizej, koji nije otišao u Jeruzalem, predsjedao je sinagogom.

Pravo je podigao atmosferu, premda se on narodu činio kao redikul. Čitanja iz Pisma

bijahu o legalnoj nečistoći nakon porođaja djeteta, o gubi, o Elizejevom umnažanju

kruha, prvih plodova i mladog žita, te o Naamanovu izlječenju (Levitski zakonik 12-14

2Kraljevi 4, 42 – 5, 19).

Isus je dugo poučavao, kad li se okrenu k mjestu gdje su žene stajale, te pozva k

sebi jednu sirotu, invalidnu udovicu. U sinagogu ju je vodila kći, te bi je postavila na

uobičajeno mjesto. Nikad joj nije palo na pamet da nekoga zamoli pomoć, premda je

sad bila, evo, bolesna 18 godina. Bila je oduzeta od pojasa naviše. Kad bi hodala,

gornji bi joj dio tijela bio tako prignut k zemlji, da je skoro mogla hodati na rukama.

Dok ju je kći vodila k Isusu, on joj se obrati: 'Ženo, oslobađam te od tvoje

ukočenosti!', te položi ruku na njena leđa. Ona se odmah uspravi ravna kao svijeća,

te poče hvaliti Boga: 'Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov!' – tad se baci pred

Isusove noge, a svi ostali počeše hvaliti Boga.

Ali, jedan deformirani stari nitkov, bijaše jako ljut što se takva stvar dogodila u

Atarotu tijekom njegove odsutnosti. Nije se javno usudio napasti Isusa, nego se

okrene narodu i s velikom autoritarnošću poče tražiti greške, pa reče: 'Ima šest dana

kad smijemo raditi. Tad dolazite da budete izliječeni, a ne na Šabat!' Isus odgovori:

'Licemjere! Zar svatko od vas ne odvezuje svoga vola ili magarca od jasala i na

Šabat, te ga vodi na vodu napojiti? A zar ne bi trebala ova žena, kći Abrahamova, biti

oslobođena sotonskih veza, koje je vežu, evo, 18 godina?' Ubogaljeni Farizej i

njegovo društvo bijahu zbunjeni, dok je narod hvalio Boga radujući se ovom čudu.

Zaista je bilo dirljivo vidjeti kćeri i neke momke koji su pripadali obitelji ozdravljenice,

kako izražavaju svoju radost oko nje. Da, svi su stanovnici bili radosni, jer je

ozdravila ona, koja je inače voljena i cijenjena u gradu. Bilo je smiješno, ali i žalosno,

vidjeti ubogaljena Farizeja, umjesto da moli pomoć za sebe, kako bjesni zbog

izlječenja ove pobožne žene.

Isus nastavi sa svojim Šabatskim poukama, pa progovori žestokim riječima, koje je

već koristio u Hramu, radi Farizejskog prekoravanja, što je izliječio čovjeka na bazenu

Betsaida.

Isus je kod učitelja izvan grada proveo noć, a sutradan posjeti dom izliječene žene,

koja je inače hranila brojnu sirotinju i davala velike milostinje. Nakon toga Isus u

sinagogi završi Šabatske ceremonije, te ode naprijed par sati, do jednog gostinjca

blizu Ginima.

Sutradan, on i njegovi učenici otiđoše oko osam sati na sjever, kroz dolinu Ešdrelon,

te prijeđoše potok Kišon kod Hadad-Rimona, ostavljajući Endor, Jizrael i Naim

nadesno. Rimon je bio, bar jedan sat istočno od Megida, nedaleko Jizraela i Naima,

oko tri sata od Tabora, a na jugozapad isto toliko do Nazareta. Bio je to važan i

napučen grad, jer su tuda prolazili i vojni i trgovački putevi od Tiberijade do obale.

Isus je odsjeo u jednom gostinjcu van grada. Cijelim je putem Isus poučavao, a tu i

tamo je ozdravio pastire i drugu sirotinju. Predmet tih pouka bijaše ljubav prema

bližnjemu. Zapovjedio je svojim slušateljima da ljube i Samarijce, i sve ljude. Također

im je objasnio prispodobu o milosrdnom Samarijcu (Samaritancu).

Isus je u Hadad-Rimonu uglavnom poučavao o uskrsnuću od mrtvih i o sudu.

Ozdravio je bolesne. Na pouke je došao silan narod. Narod je bio u Jeruzalemu, ali su

stigli dan poslije nego je Isus otišao. Apostoli i učenici su poučavali u okolnim

mjestima.

Dan nakon Isusova odlaska iz Jeruzalema, Pilat je zabranio, pod prijetnjom smrću,

Galilejcima zelotima da napuste grad, premda su oni to silno željeli. Mnogi od njih

bijahu uhićeni kao taoci. Kratko nakon toga, Pilat ih je pustio na slobodu, te im dao

sve ovlasti da žrtvuju u Hramu i onda neka napuste grad. Tog dana oko podne i sam

Pilat se pripremao na put u Cezareju. Galilejci koji su bili uhićeni, bijahu jako

iznenađeni i veseli radi njihova oslobađanja. Požuriše u Hram prinijeti žrtve okajnice,

jer su se osjećali nečistima, jer još nisu prinijeli propisane žrtve.

Bio je običaj ovog dana donijeti sve vrste darova u Hram. Mnogi su kupili stoku te je

doveli na žrtvovanje, dok su drugi (a ovi bijahu mnogobrojniji) prodali te stvari, te su

novac ubacili u hramsku riznicu. Bogatiji su opskrbili svoje sirote susjede sredstvima

za darivanje Hrama.

Vidjela sam tri različite kutije za darove, a kraj svake su se davale poduke, dok su

vjernici ubacivali svoje darove. Drugi su bili vani, kod mjesta za klanje sa svojim

životinjama radi žrtvovanja. Hram je bio prilično krcat, premda ne prekrcat. Vidjela

sam na raznim drugim mjestima brojne grupice Izraelaca, poklonjene do zemlje u

činu bogoštovlja, ili su stajali, ili bi bili prostrti na tlu, a na glavama im molitveni

šalovi.

Blizu jedne kutije za darove, stajao je Juda Gaulon sa svojim sljedbenicima,

Galilejcima koje je Pilat prvo zatvorio, pa pustio. Neki od njih bijahu prave bene

(lakovjernici), drugi bijahu oruđe Herodovaca. Mnogi od njih bijahu iz Gaulona, ali

većina ih bijaše iz Tirze i njene okolice, kao i iz drugih mjesta prepunih Herodovaca.

Sad kad su ovi ljudi darivali kao žrtvu novac, zadubljeni u svoje čašćenje, jer se nisu

okretali ni lijevo ni desno, vidjela sam kako neki ljudi, njih desetorica, nasrću prema

njima. Dok su ovi prilazili, ispod ogrtača su izvukli sablje s tri oštrice, duge kao lakat,

te probodoše najbližeg darivatelja. Zrak propara strašan krik. Goloruki ljudi

pobjegoše u svim pravcima, goneći one koje sam vidjela kako kleče zamotani u

molitvene šalove.

Bijahu to prerušeni Rimljani, udarali su nesmiljeno, te boli svakog koga su stigli.

Mnogi od njih probiše se do kutija za darove, proparaše vreće s novcem. Budući nisu

uzeli sve, dobar je dio ostao u vrećama.

Gungula je bila tako velika, da je značajan iznos novca bio porazbacan po Hramu.

Rimljani tad požure do mjesta klanja životinja, te počeše ubijati Galilejce. Vidjela sam

ove rimske vojnike kako pristižu iz svih dijelova građevine, čak uskaču i iskaču kroz

prozore. Kad se podigao smrtni hropac i vika, svi koji su bili u Hramu, pobjegoše

glavom bez obzira. Mnogi mirni Jeruzalemci bijahu ubijeni u ovoj zbrci, kao i neka

sirotinja koja je u predvorju i u nišama zidina prodavala namirnice.

Vidjela sam neke Galilejce u mračnim zakutcima i prolazima, kako se pokušavaju

spasiti. Njih je uhvatila i svladala nadmoćna rimska vojska, te im zavrnula ruke. A tad

iz suprotna ulaza, u isti taj prolaz, uđe i Juda Gaulon. I on je pokušavao pobjeći. Neki

su Galilejci pomislili da je on Rimljanin, pa ga probodoše, usprkos njegovim kricima

da je Židov, jer je konfuzija bila tako velika, a i napadači i Galilejci bijahu jednako

odjeveni, tako da su svi napadali sve i boli svakoga.

Masakr je trajao oko jedan sat. Sad su u Hram nahrupili žitelji grada naoružani do

zuba, na što su se Rimljani brzo povukli i zabarikadirali u svoju tvrđavu Antonija. Pilat

je već otišao, garnizon je preuzeo svu vlast u gradu, a sve su ceste i komunikacije

prekinute ili su bile pod stražom.

Pogledala sam dolje s vrtoglave visine na jednu stranu Hrama, u uske uličice, te sam

tamo vidjela mahnite žene i djecu kako trče od kuće do kuće. Upravo su primili vijest

o ubojstvima supruga i očeva, jer je mnoga sirotinja stanovala u blizini Hrama, mali

trgovci i nadničari bijahu poklani u toj općoj gužvi. Strka je u Hramu bila strašna, a

narod je bježao kud je stigao. Glavari i hramski stražari, naoružani ljudi i Farizeji – svi

su se slijevali u Hram. Posvuda su bili mrtvi, krv, razbacane kovanice, dok su ranjeni i

umirući stenjali, ležeći na tlu, valjajući se u vlastitoj krvi. Uskoro su došli rođaci onih

Jeruzalemaca koji su slučajno ubijeni, te se Jeruzalemom začulo naricanje, uzvici

indignacije, bijesa i tjeskobe. Farizeji i Veliki svećenik bijahu užasnuti, jer je Hram bio

strašno profaniran (nečist). Svećenici se nisu usuđivali ući od straha da se ne okaljaju

od dodira s mrtvacima. Tako je Blagdan naglo prekinut.

Vidjela sam tijela masakriranih Jeruzalemaca umotana u plahte, leže na nosiljkama, a

nosi ih uplakana rodbina. Druge su pak uklonili neznatni robovi. Sve ostalo – stoka,

namirnice, namještaj i ostalo – sve je moralo biti iznijeto iz Hrama, jer je sve postalo

nečisto. Svi su se povukli, osim straže i radnika. Broj žrtava je bio veći nego onda kad

je pao akvadukt. Osim nedužnog naroda, najviše su ubijene pristaše Jude Gaulona,

koji su se tako žestoko protivili carskom porezu i doprinosu za izgradnju akvadukta, a

nauštrb Hrama i hramske riznice. Baš su ti ljudi najviše rogoborili protiv Pilatovih

prijedloga, a oni su ubili i neke rimske vojnike u nekakvoj kavgi. Napadom na njih,

dok su bili nenaoružani, Pilat je tako osvetio svoje vojnike, a osvetio se i Herodu radi

rušenja akvadukta. Među ubijenima bijahu i mnogi iz Tiberijade, Gaulona, gornje

Galileje i Cezareje-Filipove.

5. Preobraženje na gori Tabor

Iz gostinjca blizu Hadad-Rimona, Isus s nekim učenicima ode na istok do Kislot

Tabora, koji ležaše u južnom podnožju gore Tabor, oko tri sata od Rimona. Dok je

tamo išao, usput su mu se tu i tamo pridruživali neki učenici, koji su se vraćali sa

svojih misija. U Kislotu se opet oko njega skupilo neko drugo mnoštvo ljudi,

uglavnom putnici koji su dolazili iz Jeruzalema. Isus je poučavao, te je poslije toga

liječio. Popodne je poslao učenike da idu desno i lijevo od planine, neka poučavaju i

liječe.

Isus se krene uspinjati na goru, a sa sobom je poveo Petra, Ivana i Jakova starijeg.

Uspinjali su se oko dva sata, jer je Isus često zastajkivao kod raznih spilja i spomen

mjesta, gdje su se u davnini zaustavljali neki Proroci. Tu je njima trojici objašnjavao

skrivene misterije, te bi se s njima zajedno pomolio. Sa sobom nisu nosili namirnica,

jer je Isus zabranio da išta ponesu, rekavši da će biti svega i previše.

Pogled s vrha planine bijaše predivan, mogli ste vidjeti cijelu okolicu. Na vrhu gore

bijaše velika otvorena zaravan, okružena zidićem i sjenovitim stablima. Tlo je bilo

puno aromatičnog bilja i mirisnog cvijeća. Skriven u stijeni, bijaše jedan bazenčić,

kod kojeg, kad biste maknuli kamenčić, slično slavini, vidjeli biste čistu i hladnu vodu

kako polako žubori. Apostoli opraše Isusu noge, pa onda i svoje, te se osvježiše. Tad

se Isus s njima povuče duboko u spilju, a bijaše iza stijene, koja je izgledala kao

vrata spilji. Bijaše to spilja kao na Maslinskoj gori, u kojoj se Isus tako često povlačio

na molitvu, a iz spilje se silazilo kao u mali podrum.

Isus je ovdje nastavio svoju pouku. Govorio je o klečanju dok se moli, te im reče, da

često moraju žarko moliti s rukama podignutim u zrak. Poučavao ih je o Očenašu,

upotpunjujući u neke zazive i navode iz psalama, a oni su ih recitirali u polukrugu oko

Isusa u poluklečećem-polusjedećem stavu. Isus je klečao nasuprot njima, naslonjen

na stijenu, a s vremena na vrijeme bi prekidao molitvu i poučavao o dubokoumnim

stvarima, misterijama stvaranja i o Otkupitelju. Riječi mu bijahu iznimno ljubazne,

kao u nadahnuta čovjeka, a učenici bijahu skroz uronjeni u njih.

U početku pouke, Isus reče da će im pokazati tko je on, vidjeti će ga proslavljena,

tako da im vjera ne bude kolebljiva, kada ga njegovi neprijatelji budu zlostavljali i

izrugivali, kada ga budu gledali u smrtnom hropcu, lišena slave.

Sunce je zašlo, smračilo se, ali, apostoli to nisu primijetili, tako inspirativne bijahu

Isusove riječi i vladanje. Isus je postao sjajniji i svjetliji, likovi anđeoskih duhova

lebdješe oko njega. Petar ih ugleda, jer je pitanjem prekinuo Isusa: 'Učitelju, što ovo

znači?' Isus odgovori: 'Oni služe meni!' Petar je bio potpuno van sebe, ispruži skroz

ruke i povika: 'Učitelju, zar mi nismo tu? Mi ćemo ti u svemu služiti!' Isus poče

ponovo poučavati, a iz anđeoskih likova i nad apostole, poče se širiti fin miomiris,

nebesko blaženstvo i slast.

U međuvremenu, Isus je počeo blistati nadzemaljskim sjajem, sve dok nije postao

potpuno proziran. Oko njih, premda je bio mrak, bijaše tako sjajno, da se svaka

travka mogla razlikovati, kao da je podne. Tri apostola bijahu toliko ushićena, toliko

van sebe, da kad je svjetlost dostigla određeni nivo, moraše prekriti glave, te se

baciše na tlo i ostadoše ležati.

Kad sam gledala ovu slavu na vrhuncu, bilo je oko ponoći. Vidjela sam blistavu stazu

koja se protezala od nebesa do zemlje, a na njoj anđeoske duhove u raznim

korovima, svi stalno u pokretu. Neki bijahu mali, ali perfektna lika. Drugi bijahu više

lica koja zure iz nevjerojatna svjetla. Neki bijahu odjeveni kao svećenici, dok su drugi

izgledali kao ratnici. Svaki je imao neku posebnu karakteristiku, koja ih je razlikovala,

a iz svakoga je isijavalo neko posebno osvježenje, dašak, moć i svjetlost. Svi bijahu u

stalnoj akciji, stalnom kretanju.

Apostoli su bili prostrti licem prema tlu, više u zanosu, nego da su spavali. Tad sam

ugledala kako se tri obasjana lika približavaju Isusu, koji bijaše sav u blistanju.

Njihovo prilaženje bijaše tako prirodno. Bijaše to kao da čovjek izlazi iz mraka i ulazi

na nevjerojatno obasjano mjesto. Dvojica od njih imahu različit lik, neku formu kao

da su leševi. Obratiše se Isusu i popričaše s njim. Bijahu to Mojsije i Ilija. Treći lik

nije rekao ni riječi. Bio je više nadzemaljski, više duhovan. Bijaše to Malahija.

Čula sam kako Mojsije i Ilija pozdravljaju Isusa, a čula sam i Isusa kako razgovara s

njima o svojoj Muci i o otkupljenju. Mojsije i Ilija nisu izgledali staro ni oronulo, kao

kad su napustili zemlju. Baš suprotno, bijahu u cvijetu mladosti. Mojsije je bio višlji,

ozbiljniji, veličanstveniji od Ilije, a na čelu je imao nešto kao dvije stršeće čvoruge.

Bio je odjeven u dugu haljinu. Izgledao je kao odlučan čovjek, kao onaj koji može

rezolutno vladati, premda je istovremeno imao i pečat čistoće, pravičnosti i

jednostavnosti. Mojsije reče Isusu kako mu je drago da ga vidi, Njega koji je izveo

njega i njegov narod iz Egipta, a koji će ih sad još jednom otkupiti. Mojsije je opisao

brojne tipove otkupljenja u njegovo vrijeme, te izreče duboko značajne riječi o

Pashalnom jaganjcu i Janjetu Božjem.

Ilija je bio skroz drugačiji od Mojsija. Činio se mnogo profinjeniji, ljupkiji, blažeg

karaktera. Ali, obojica se vrlo razlikovahu u pojavi od Malahije, jer su se kod obojice

mogli vidjeti neki tragovi čovjeka, nešto zemaljsko u formi i liku. Da, bilo je čak i

neke obiteljske sličnosti među njima. Malahija je međutim, izgledao skroz drugačije.

U njegovu liku bijaše nečega natprirodnoga. Izgledao je kao anđeo, kao

personifikacija snage i mira. Bio je više smireniji i duhovniji od ove dvojice.

Isus je s njima razgovarao o svim svojim trpljenjima koja je dosada već podnio, te o

onima koja ga još očekuju. Ispričao im je u detalje povijest svoje Muke, točku po

točku. Mojsije i Ilija često izražavaše svoje emocije i radost. Njihove riječi bijahu

pune sućuti i utjehe, poštovanja za Spasitelja, neprekinute hvale Boga. Stalno su

opisivali razne misterije o kojima je Isus govorio, te hvalili Boga što odvajkada

milosrdno postupa sa svojim narodom. Ali, Malahija je samo šutio.

Apostoli podigoše glave, dugo zuriše u Isusovu slavu, te gledaše Mojsija, Iliju i

Malahiju. Kad kod opisivanja svoje Muke, Isus dođe do uzvišenja na Križu, raširi ruke

i reče: 'Tako će Sin Čovječji biti uzdignut!' Lice okrene prema jugu, bio je cijeli prožet

svjetlošću, a odjeća mu blistala nevjerojatno bijelom svjetlošću. Isus, Proroci i tri

apostola – svi bijahu uzdignuti iznad tla.

A tad se Proroci odvojiše od Isusa u mrak, Ilija i Mojsije nestadoše prema istoku, a

Malahije prema zapadu. Tad Petar, ushićen od radosti, povika: 'Učitelju, dobro nam

je ovdje biti! Napravimo tri sjenice, jednu tebi, jednu Mojsiju i jednu Iliji!' Petar je

mislio da im ne treba nikakav drugi raj, jer gdje su oni, bijaše tako slatko i

blagoslovljeno. O sjenicama je mislio kao o mjestima za odmor i čašćenje, kao o

boravištu svetaca. Ovo je izrekao u deliriju sreće, u stanju ekstaze, bez da je shvaćao

što govori.

Kad su se povratili sebi, jedan oblak bijelog svjetla siđe nad njih, kao jutarnja magla

koja lebdi nad livadama. Ja sam iznad Isusa vidjela otvorena nebesa i viziju

Presvetog Trojstva, Boga Oca kako sjedi na tronu. Izgledao je kao stariji svećenik, a

kraj nogu mu bijahu mnoštva anđela i nebeskih bića. Struja svjetla siđe na Isusa, a

apostoli čuše glas iznad sebe, kao nježno šaptanje, koji reče: 'Ovo je moj Sin

ljubljeni, u kojem mi sva milina. Njega slušajte!' Apostoli od straha popadaše po

zemlji. Svladani osjećajem svoje ljudske slabosti, a i slavom koju su promatrali,

padoše nice licem prema zemlji. Drhtali su u Isusovoj prisutnosti, u čiju su čast

upravo čuli, svjedočenje njegova Nebeskog Oca.

Isus im priđe, dotače ih se, i reče: 'Ustanite, ne bojte se!' Oni ustadoše, te vidješe

samo Isusa. Sad je već bilo tri sata ujutro. Zora je već lagano sjala na nebu, a vlažni

se zrak polako dizao nad zemljom i oko podnožja gore. Apostoli su zastrašeno šutjeli.

Isus im reče da im je dopustio vidjeti preobraženje Sina čovječjega, kako bi ojačao

njihovu vjeru, kako se ne bi pokolebali kada ga vide izručena, radi grijeha svijeta, u

ruke grešničke, da se ne sablazne kada budu svjedočili njegovu ponižavanju, te da u

to vrijeme mogu ohrabriti slabiju braću. Opet je aludirao na Petrovu vjeru, koji je

Božjim nadahnućem, bio prvi od njegovih učenika, koji je prodro u misteriju njegove

Božanstvenosti, pa Isus opet progovori o stijeni na kojoj će izgraditi svoju Crkvu. Tad

se opet zajedno pomole, te u praskozorje siđoše po sjeverozapadnoj strani gore.

Dok su silazili, Isus progovori o onome što su vidjeli, te im zabrani da ikome o tome

govore, sve dok Sin Čovječji ne bude uskrsnuo od mrtvih. Ova ih zabrana pogodi kao

grom. Postadoše još plahiji u Isusovoj prisutnosti, više pobožniji, jer su riječi – Njega

slušajte – ostavile na njih dojam, pa su se s tugom sjećali svojih prošlih nevjernih

postupaka i sumnji. Ali, kako je više svanjivalo, a oni se sve više spuštali, ona

predivna impresija, koju su gledali, počinje sve više blijedjeti, pa počeše jedan

drugome izražavati svoje čuđenje na Isusove riječi – sve dok Sin Čovječji ne ustane

od mrtvih. Što bi to značilo?, pitaše jedan drugoga, jer se o tome nisu usudili ništa

pitati Isusa.

Još nisu bili stigli do podnožja gore, kad Isus srete narod sa svojim bolesnicima, koji

ga je pošao tražiti. Isus ih je izliječio i utješio. Ali, kad ga ugledaše, ljudi bijahu

prestrašeni, jer je bilo nešto neobično, nešto natprirodno i veličanstveno u njegovoj

pojavi. Kad se još malo spustio s gore, nađe okupljen narod i učenike koje je jučer

poslao u misije u okolicu, te nekoliko pismoznanaca. Ovi su se ljudi vraćali doma s

Pashe. Kod svog su logora sreli učenike, te ih dopratili dovde i pričekali s njima Isusa.

Isus je vidio da učenici s njima nešto raspravljaju. Kad opaziše Isusa, potrčaše

naprijed k njemu i pozdraviše ga, ali bijahu zapanjeni njegovim neobičnim izgledom,

jer su zrake njegove slave još uvijek bile oko njega. Učenici su vidjeli po ponašanju

trojice apostola, koji su išli iza Isusa, koji bijahu ozbiljniji i plahiji nego obično, da

mora da se nešto neobično dogodilo.

Kad je sad Isus ušao u raspravu, jedan čovjek iz Amtara, grada na galilejskom

planinskom lancu, mjesta gdje su živjeli siroti Lazar i bogati lakomac, istupi iz naroda,

baci se na koljena pred Isusom, te ga zamoli za pomoć za svog sina jedinca. Dječak

je bio mjesečar i opsjednut nijemim zloduhom, koji ga je nekad bacao u vatru, a

nekad u vodu, te bi tako tresnuo s njim, da je dječak žestoko plakao od boli. Otac je

sa sobom vodio učenike, kada su bili u Amtaru, ali nisu mu mogli pomoći, pa je to

baš sad predmet rasprave između njih i pismoznanaca.

Isus im se obrati: 'O nevjerni i preljubnički naraštaju, dokle ću još biti s vama? Dokle

ću vas podnositi?', te naredi ocu da mu dovede dječaka. Otac je sad uzbrdo vodio

dječaka za ruku. Tijekom putovanja morao ga je ponekad nositi kao ovcu, kad se

uhvati za vrat i vuče. Dječak je bio star devet-deset godina. Čim je ugledao Isusa,

počeo se žestoko otimati, a demon ga je bacao po tlu, gdje se okretao u strašnim

konvulzijama, a pjena mu izlazila na usta. Isus mu naredi da ušuti, a dječak se

odmah umiri. Tad Isus upita oca, koliko dugo dječak trpi u ovom stanju. Otac reče:

'Od rana djetinjstva. Ah, ako možeš, pomozi nam! Smiluj nam se!' Isus odgovori:

'Ako vjeruješ, sve je moguće onome koji vjeruje! A otac plačući povika: 'Gospodine,

vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!'

Na ove riječi, izrečene glasno, narod koji je ostao plaho stajati na distanci, sad priđe

bliže. Isus podiže ruku, u prijeteću pozu k dječaku i reče. 'Nijemi i nečisti duše,

zapovijedam ti da iziđeš iz njega i nikada se više ne vratiš u njega!' Zloduh strašno

zavrišti na dječakova usta, žestoko ga protrese, te iziđe, ostavljajući dječaka blijeda i

bez svijesti, kao da je mrtav. Ljudi su uzalud nastojali povratiti ga svijesti, te mnogi

među njima rekoše: 'Mrtav je! Stvarno je mrtav!' Ali, Isus ga uze za ruku, podiže ga

zdrava i radosna, te ga odvede ocu s nekim riječima opomene. Otac je u suzama

zahvaljivao Isusu, govoreći psalme hvale i slave, a svi ostali blagoslivljahu veličinu

Božju. Ovaj se prizor odigrao na oko četvrt sata istočno od tog mjestašca blizu

Tabora, gdje je Isus bio i lani, kada je ozdravio gubavog gazdu imanja, onoga koji je

poslao svog malog slugu da ga potraži.

Isus tad nastavi svoj put s učenicima. Prođoše pokraj Kane, prijeđoše dolinu toplica

Betulije, te stigoše do gradića Dotaina, koji bijaše tri sata od Kafarnauma. Većinom

su putovali stranputicama, kako bi izbjegli mnoštvu, koje se vraćalo iz Jeruzalema.

Isus i njegovi učenici su išli u skupinama. Isus je ponekad išao sam, ponekad s ovom

ili onom skupinom učenika. Na putu mu priđoše apostoli koji su bili svjedoci njegova

preobraženja, te ga ispitivaše o riječima 'Sve dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih'.

To ih je stalno kopkalo, te su o tome razmišljali i raspravljali. Svađali su se: 'Pisma

stvarno kažu da Ilija mora doći prije uskrsnuća.' Isus odgovori: 'Ilija će uistinu doći i

uspostaviti sve stvari. Ali, velim vam, Ilija je već došao, ali ga nisu upoznali, nego su

činili s njim što im se prohtjelo, kao što i piše za njega. Tako će isto Sin Čovječji

trpjeti od njih.' Isus reče i neke druge stvari, a apostoli shvatiše da je govorio o

Ivanu Krstitelju.

Kad su se opet svi učenici, u jednom gostinjcu u Dotainu, okupili oko Isusa, upitaše

ga, zašto oni nisu mogli osloboditi dječaka mjesečara od demona. Isus odgovori:

'Zbog vaše nevjere. Jer, zaista velim vam, ako imate vjere kao gorušičino sjeme, reći

ćete ovoj gori, - pomakni se odavde tamo – i ona će se pomaći, i ništa vam neće biti

nemoguće. Ali ova se vrsta zloduha ne izgoni, osim po molitvi i postu.'

Tad ih Isus pouči što je neophodno da bi se svladao otpor demona. Vjera daje djelu

život i moć, dok istovremeno dobiva vlastitu snagu iz posta i molitve. Onaj koji posti i

moli, tjera demone i lišava ih njihove moći.

6. Isus u Kafarnaumu i okolici

Iz Dotaina Isus ode direktnim putem do Kafarnauma, gdje su priredili svečanu gozbu

dobrodošlice kući. Isus i učenici bijahu pozvani na gozbu na kojoj su prisustvovali i

neki Farizeji. Kad su trebali sjesti za stolove, učenik Manahejm iz Koreje i jedan

dobro obrazovan mladić iz Jerihona priđoše Isusu. Isus je već prije odbacio ovog

mladića kao učenika, ali on je opet zatražio da bude primljen među učenike. Obratio

se za pomoć Manahejmu, jer ga je poznavao.

Mladić je imao veliko imanje u Samariji, a Isus je tražio da se odrekne tog imanja.

Uredivši svoje poslove i podijelivši imanje rođacima, sad je došao drugi put k Isusu.

Međutim, u pričuvi je imao još jedan posjed radi vlastita uzdržavanja, a za to imanje

je mladić bio ekstremno brižan. Zbog toga ga je Isus opet odbio, pa mladić ode

razočaran.

Farizeji su bili sablažnjeni, jer su voljeli ovog mladića. Prekoriše Isusa, rekavši mu da

je uvijek govorio o milosrđu, pa ipak sad je on bez sućuti. Rekoše da je govorio o

tome, kako Farizeji tovare teške terete na narod, a sad on sam tovari na druge

jednako teške terete. Nastaviše, ovaj mladić je obrazovan, ali Isus više voli

neobrazovane. Ti lišavaš čovjeka životnog uzdržavanja, pa ipak odobravaš prekide

stoljetnih običaja. Farizeji još jednom iznesoše svoje stare prijekore; da je prekršitelj

Šabata, kradljivac žita uz puteve, da učenici ne peru ruke, itd., ali Isus ih je sve

zbunio.

Dok je Isus boravio u Petrovoj kući, ispred kuće, neki ljudi iz Kafarnauma rekoše

Petru: 'Plaća li tvoj Učitelj porez od dvije drahme?' Petar odvrati: 'Plaća!' A, kad uđe u

kuću, Isus ga upita: 'Petre, što ti misliš, od koga zemaljski kraljevi uzimaju porez? Od

svoje djece ili od drugih?' Petar odgovori: 'Od drugih.' Isus odvrati: 'Znači, djeca su

oslobođena plaćanja! Ali, da ih ne sablaznimo, idi na jezero i baci udicu, te prvoj ribi

koju izvučeš, otvori usta i tamo ćeš naći starter. Uzmi ga, te im plati taj porez, i za

mene i za sebe.'

Petar u svojoj djetinjoj vjeri odmah ode do jezera, do svoje ribarije. Uzme jednu

udicu, koje je uvijek imao u pripremi, te s njom upeca zaista veliku ribu. Rastvori joj

usta te nađe ovalnu žutu kovanicu, kojom plati danak, i za sebe i za Isusa. Riba je

bila tako velika da je bila dovoljna za večeru povećem društvu.

Nakon toga, Isus upita učenike o kojoj su to temi usput raspravljali, kad su išli iz

Dotaina. Oni šutješe, jer su tad raspravljali tko će biti najveći među njima. Isus je

međutim poznavao njihove misli, te reče: 'Među vama, biti će onaj prvi, koji postane

zadnji, sluga svima!'

Nakon večere, Dvanaestorica i učenici otiđoše u Kafarnaum, gdje se slavio blagdan u

čast onih koji su se vratili iz Jeruzalema. Kuće i ulice bijahu okićene cvijećem i

vijencima. Starci, djeca i žene su izišli van kuća, kako bi dočekali povratnike, koji su

dolazili u grupama, kao u procesijama, te bi otišli do domova svojih prijatelja i

glavara grada. S vremena na vrijeme, Farizeji i drugi bi se pridruživali Isusu i

učenicima, te išli uokolo s njima.

Isus je posjetio domove sirotinje i mnogih svojih prijatelja, a oni izvodiše pred njega

djecu, koju bi on blagoslovio i darivao sitnicama. Na gradskom trgu bijahu dvije

sinagoge. Na jednoj strani trga stara sinagoga, a na drugoj strani trga, nova, koju je

izgradio Korenelijus. Ispred nje bijahu kuće s trjemovima. Ovdje su se okupila

školska djeca i majke s malom djecom, da pozdrave Isusa. Isus je, dok je išao

gradom, poučavao na raznim mjestima, te i ovdje blagoslovi i pouči djecu. Isus im

razdijeli male tunike, jednako, i bogatoj i siromašnoj djeci. Ove su tunike pripremile

žene podržavateljice Zajednice, te su ih amo poslale po svetim jeruzalemskim

ženama. Djeca su također dobila voće, pločice za pisanje, te druge darove.

Učenici su se opet pitali, koji će među njima biti najveći u Kraljevstvu nebeskom. Tad

Isus pozva k sebi jednu bogatu damu, ženu nekog trgovca, koja je stajala sa svojim

četverogodišnjim sinčićem, ispred zatvorenih vrata svoje kuće. Ona navuče veo, te

dođe s djetetom pred Isusa. Isus uze dječačića, a žena se odmah povuče. Isus zagrli

dječaka, stade s njim usred učenika i mnoštva djece koja su stajala uokolo, te reče:

'Tko god ne postane kao dijete, neće unići u Kraljevstvo nebesko! Tko god primi

dijete u moje Ime, prima Mene, da, ustvari prima Onoga koji je mene poslao. Tko

god se ponizi kao ovo malo dijete, taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom.'

Ivan prekide Isusa, dok je Isus govorio o primanju u njegovo Ime. Naime, učenici su

provjeravali nekog čovjeka, koji premda nije bio u zajednici s njima, ipak je izgonio

đavle u Isusovo Ime. Isus ih prekori što to čine čovjeku, te nastavi još malo

poučavati. Tad blagoslovi dječaka, koji zaista bijaše ljubak, dade mu malo voća i

malu tuniku, vrati ga majci i reče joj neke proročke riječi što se tiče dječakove

budućnosti, koje su se kasnije i obistinile. Dječak je postao učenikom apostola, a

zvao se Ignacije. Poslije je postao biskupom i mučenikom.

Tijekom cijele procesije po gradu i tijekom poučavanja, Isusa je u mnoštvu naroda

neprestano slijedila neka žena zamotana u veo. Činilo se da je van sebe od emocija i

sreće. Često je pljeskala i poluglasno vikala, tako da su žene koje su bile pokraj nje,

jako bile dirnute kad uzviknu: 'Blagoslovljena utroba koja te rodila! Blagoslovljene

prsi koje si sisao! Ali još blagoslovljeniji koji slušaju riječ Božju i drže je!'

Ovo je izrekla popraćeno obiljem suza i dirljivim gestama ruku. Na svaku Isusovu

stanku u govoru, te su riječi došle iz dubine njena srca. Na svaki Isusov značajniji

izraz, dolazile bi te riječi s dirljivim emocijama, ljubavlju i divljenjem. Žena je

izgledalo tako nevino, utkavši Isusova učenja u svoje poslove, interese, karijeru i

život. Bila je to Lea, žena zlobnog Farizeja iz Cezareje-Filipove, sestra pokojnog

Enuina muža, žena koja je izliječena u Cezareji od krvarenja. To je ona ista, koja je

prije izjavila, na jednoj od Isusovih propovijedi: 'Blagoslovljena utroba, itd.', a Isus je

na to odgovorio 'Još blagoslovljeniji koji slušaju Božju Riječ i drže je!' Otada ona

koristi ove Isusove riječi za vlastito divljenje. One bijahu stalno na njenim usnama, te

joj postadoše molitva divljenja i ljubavi. Ovdje je došla kako bi posjetila svete žene,

te je donijela mnoštvo bogatih darova Zajednici.

Isus nastavi poučavati na trgu, sve dok Šabat nije počeo, a tad se opet vrati u

sinagogu i tamo nastavi poučavati. Šabatska čitanja bijahu o čišćenju gubavaca, te o

gladi u Samariji koja je nenadano došla na zemlju, prema Elizejevim proročkim

riječima.

Isus s apostolima i s nekoliko učenika ode blizu Betsaide. Tamo je došlo i mnoštvo

drugih učenika, neki iz misija, neki od doma. Većina njih je došla s druge strane

jezera, iz Dekapolisa i Geraze. Bili su zaista iscrpljeni, svega potrebni, posebno pažnje

i skrbi. Na obali bijahu dirljivo primljeni od strane svojih sudrugova učenika, koji ih

zagrliše i posluživaše na svaki način. Odveli su ih do Andrijine kuće, oprali im noge,

pripremili im kupke, novu odjeću i obrok.

Budući je i Isus bio vrlo angažiran u ovom pomaganju pristiglih učenika, Petar mu

reče: 'Gospodine, ti da služiš! Ostavi to nama!' Ali, Isus mu odgovori da je poslan

služiti, i da ono što čini za ove učenike, čini to za svoga Oca.

Sad se opet Isus vrati poučavanju o poniznosti. Onaj koji je najmanji, onaj koji svima

služi – on će biti najveći. Ali, tko god ne služi iz motiva ljubavi, tko god se ponizi da

bi pomogao bližnjemu, ali ne da bi potrebitom bratu omogućio veći komfor, nego da

bi zadobio otmjenost – taj je licemjer, služitelj da ga narod vidi, za svoju čast. On je

već zadobio svoju plaću, jer služi sebi, a ne svom bližnjem.

Čini mi se da je sad tamo bilo sedamdesetak učenika, a bilo ih je još nekoliko, u i oko

Jeruzalema.

Isus je apostolima i učenicima održao vrlo dubokoumnu propovijed, s divnim

usporedbama, u kojima je jasno rekao, da nije začet od čovjeka, nego Duhom

Svetim. S velikim je žarom govorio o svojoj Majci, nazvavši je najčišćom, najsvetijim

bićem, izabranom posudom, za kojom su tisućama godina, žudjela srca pobožnih

ljudi i molili jezici Proroka.

Isus je objasnio svjedočanstvo svog Nebeskog Oca u vrijeme njegova krštenja, ali

nije ništa spomenuo o onome na Taboru. Govorio je o ovim vremenima, kao o

blagoslovljenima i radosnima, jer je On došao, te ponovo uspostavio odnos između

Boga i čovjeka.

Najdubokoumnijim riječima, Isus opisa Pad čovjeka, te moć sotone i demona nad

čovjekom. Isus reče, da njegovim rođenjem od Najčišće, od najočekivanije Djevice,

među ljudima su Kraljevstvo i moć Božja ponovo zadobili novi život, te bi po Njemu

(Isusu) i u Njemu svi ponovo trebali postati djecom Božjom. Kroz Njega, i u redu

prirode i u redu milosti, ponovo se uspostavlja veza, most, između Boga i čovjeka, a

tko god želi njime prijeći, mora surađivati s Njim i u Njemu, mora odbaciti sve

zemaljsko i sve užitke ovoga svijeta.

Isus reče da je s Njime dokinuta moć zlih duhova nad svijetom i čovječanstvom, te

da sva proizašla bijeda iz toga dijaboličnog utjecaja nad prirodom i čovjekom može

kroz Njega biti pobijeđena, u Njegovo Ime, duhovnom vezom s Njim, kroz vjeru i

ljubav. Isus je o ovome govorio vrlo vatreno i iskreno. Učenici nisu baš shvaćali sve

što je Isus rekao, te slijegaše ramenima, osobito kad je govorio o svojoj Muci. Trojica

apostola koja su bila s njim na Taboru, otada su bila vrlo ozbiljna i šutljiva.

Sve se ovo dogodilo tijekom i nakon Šabata. Neki su učenici odsjeli u Kafarnaumu, a

neki kod Petra. Svi su troškovi namireni od zajedničkog novca. To je već sad

izgledalo kao vjerska zajednica.

Dan nakon Šabata, Isus s učenicima ode sjeverno od Kafarnauma, k gori s koje ih je

slao u prve misije. Putovali su dva sata po okolici, zaustavljali se među seljacima koji

su sjekli kukuruz ili među pastirima, a Isus je poučavao, sad njih, sad učenike.

Upravo je bilo vrijeme žetve.

Kukuruz je bio višlji od čovjeka. Odsjekli bi ga na prikladnoj visini, otprilike na duljini

polovice ruke. Listovi biljke bijahu dulji i deblji od našeg kukuruza, a stabljika se nije

savijala pod teretom ploda. Polja su bila prošarana hrpama naslaganih stabljika. Ljudi

su imali neku vrstu kosijera, više kao neki pastirski štap, savijeniji od našeg. Dok bi

ljevicom držali stabljiku, desnicom bi je odsjekli, a poslije bi ih vezali u male snopove.

Bio je to težački posao, ali oni su ga izvodili vrlo vješto i brzo. Sve što bi palo na

zemlju, pripadalo je sirotinji, koja je pabirčila iza berača.

Tijekom pauze za odmor, Isus je poučavao radnike. Ispitivao bi ih, kao, koliko su

posijali, koliko su požnjeli, tko je vlasnik kukuruza, kakvo je tlo, kako su orali, itd., a

oko ovih pitanja, Isus je pleo svoje prispodobe o sjemenu, kukolju, oranju, malom

zrnu žita, sudu i spaljivanju kukolja vatrom.

Učenike je poučavao kako trebaju podučavati, a nasamo bi im objašnjavao

prispodobe. Objasnio bi im spiritualno značenje žetve, nazvavši ih svojim sijačima i

žeteocima, rekavši im da moraju skupljati sjeme kao blago za nadolazeću sjetvu,

budući On više neće dugo biti s njima. Učenici su postali vrlo tjeskobni, pa ga

upitaše, hoće li ostati s njima do Pedesetnice. Isus im reče: 'Što li će biti od vas, kada

više ne budem s vama?'

Isus je podučavao na razne načine i pastire: 'Je li ovo vaše stado? Jesu li ove ovce

jedno stado ili je od više vlasnika? Kako ih čuvate? Zašto vaše ovce lutaju raštrkane

uokolo?, itd. Na taj je način postavljao pitanja, a oko njih je pleo svoje prispodobe o

izgubljenoj ovci, dobrom pastiru, itd.

Isus tad ode do jedne doline, koja bijaše prema zapadu, u regiji uzdignutijoj od

Kafarnauma. Gora Safet bijaše nadesno. Tu je putovao kroz doline i puste krajeve,

poučavajući, sad žeteoce i pastire, sad učenike. Nabrojio je sve dužnosti dobrog

pastira, aplicirajući ih na sebe, jer on namjerava položiti svoj život za svoje ovce. Tad

je pokazao učenicima, kako bi i oni trebali tretirati ovaj narod, kojeg nađu van svih

puteva, napuštenog i duhovno obeshrabrenog, te kako da među njih posiju dobro

sjeme. Ova Isusova putovanja kroz pusta mjesta i njegova poučavanja, puna mira i

ljubavi, bijahu zaista dirljiva i impresivna.

Vratili su se putem, nekako sjeverno-istočnijim od prethodnoga, te odsjedoše u

jednom gradiću, Lekumu, pola sata od Jordana. Isus je šestoricu apostola poslao u

njihovu prvu misiju. Sam Isus nije bio ondje. Žitelji koji su išli u Jeruzalem na Pashu,

već su se vratili doma, a u gradu bijaše i pismoznanaca i Farizeja. Kad su učenici

posjetili svoje znance, ovi su im opisivali okolnosti masakra Galilejaca u Hramu, ali

nisu spominjali Isusa.

Lekum bijaše mali, dobro organizirani gradić, oko sat i pol od Jordana, te par sati od

ušća rijeke u jezero. Stanovnici bijahu Židovi. Samo je u okolici mjesta bilo par

siromašnih pogana u kolibama. Oni su tu ostali nakon prolaska nekih karavana.

Glavna djelatnost bijaše uzgajanje pamuka. Ovdje su izrađivali grubi pamuk, te bi ga

preli i pravili razne pokrivače i druge odjevne predmete. Čak su i djeca bila zaposlena

oko toga.

Gozba u čast povratka hodočasnika iz Jeruzalema, održavala se u Lekumu, kao što je

bilo i u Kafarnaumu. Ulice su bile okićene cvijećem i vijencima zelenja. Hodočasnici

koji su se vratili doma, posjećivali su kuće svojih prijatelja, a školarci su izlazili kako

bi ih dočekali.

Isus je ušao u neke domove, kako bi posjetio starce, te je neke i izliječio. Na

glavnom trgu, ispred sinagoge, Isus je održao dugu propovijed, prvo djeci, koju je i

blagoslovio, pa potom omladini i njihovim učiteljima. Propovijedao je slijedom, od

grupe do grupe, uglavnom u prispodobama. Tema mu je bila brak, kojeg je Isus

opisao prelijepim i dubokoumnim terminima. Počeo je tako što je kazao, da je u

ljudskoj prirodi s dobrim pomiješano i puno zla, ali da se molitvom i jedinstvom

supružnika, zlo mora odvojiti i suzbiti. Onaj koji slijedi svoje nesuzbijene strasti, krivo

čini. Naša nas djela prate, te će jednog dana i ustati protiv nas. Naše je tijelo

Stvoriteljeva slika, ali sotona nastoji u nama razoriti tu sliku. Sve što je napretek

donosi sa sobom grijeh i bolest, postaje deformacija i degeneracija. Isus je

nagovarao narod na čestitost, skromnost i molitvu. Suzdržanost od seksualnih

odnosa, molitva i disciplina stvaraju svece i proroke. Isus je sve to ilustrirao

usporedbama, opisujući sjetvu, čišćenje njive od korova i stijenja, izlaganje zemlje

Božjem blagoslovu, za kojim tlo toliko teži.

Kad je govorio o braku, Isus navede usporedbe iz vinogradarstva, iz obrezivanja

trsova. Govorio je o dostojanstvenom obrezivanju loze, o pobožnim obiteljima, o

napredovanju vinograda, te o rasama koje su postale pokvarene i uzveličane (elitne).

Govorio je i o patrijarhu Abrahamu, o njegovoj svetosti, o savezu zaključenim s

Bogom u obrezanju, te reče da su Abrahamovi preci pali u nered svojom nehajnošću

i nesuzbijanjem strasti, te stalnom ženidbom s pogankama. Isus je također govorio i

o gospodaru vinograda, koji je poslao svoga sina, te Isus još nabroji sve što se

dogodilo tom sinu.

Ljudi su bilo vrlo impresionirani, mnogi su plakali, osjećali su da moraju popraviti svoj

život. Isus je uglavnom održavao ove poduke, jer dosada ovaj narod nije nikada

poučavan o ovim misterijama, te zbog toga, jer su živjeli na vrlo neuredan način.

Isus je također poučavao o bitnoj akciji dobre volje u molitvi i sjedinjenju, te o

čovjekovoj vlastitoj suradnji. Reče, ono čega ste se odrekli u hrani i piću ili

uskraćivanjem komfora, morate s pouzdanjem staviti u ruke Božje, moleći ga neka to

udijeli u korist sirotih pastira u divljini ili drugima potrebitima. Onda će Otac Nebeski,

kao istinski otac obitelji, čuti njihove molitve, jer moraju željeti, kao njegove vjerne

sluge, dijeliti svoja bogatstva, koja im je On u svom preobilju darovao, sa sirotinjom

koju poznaju ili za koju su čuli, ili koju bi s ljubavlju trebali potražiti. Ovo je stvarna

čovjekova kooperacija, a Bog radi sa svojim istinskim slugama, jakima u vjeri. Ovdje

Isus iznese primjer o stablu (palminu), koje ljubavlju i žarom, ali bez ikakva kontakta,

daje plodnost drugom stablu-partnerici.

Iz Lekuma, Isus prijeđe Jordan kraj Betsaide-Julije gdje je i poučavao. I ovdje se

slavila gozba u čast povratka hodočasnika. Vidjela sam Isusa i učenike, pismoznance

i Farizeje, kao i neke druge odličnike mjesta, kako uokolo šetaju i raspravljaju. Rekli

su Isusu o masakru nad Galilejcima u Hramu. Sad sam tu čula, kako je ubijeno sto

Jeruzalemaca i stotinu i pedeset sljedbenika Jude Gaulona. Sljedbenici bijahu

zavedeni ili čak prisiljeni poći s njim žrtvovati u Jeruzalem. Stotine Jeruzalemaca im

se pridružilo u pobuni, premda su znali za njihov nepravedan cilj, da ne plaćaju porez

caru, pa su tako Jeruzalemci i poubijani s njima.

Oko Julije je kraj bio izrazito lijep, plodan, pun zelenila i stoke koja je pasla. Bio je

kao zoološki vrt, stanište svih vrsta ptica i životinja. Do luke su vodile serpentine, a

potoci bijahu obilni vodom. U podne je sunce sjalo nad njima, zrcaleći se i nad

površinom jezera. Glavna cesta za Juliju išla je kraj Jordana, ali kraj o kojem govorim

bijaše pust.

Isus i učenici ponovo prijeđoše Jordan, te nastave prema Betsaidi i Kafarnaumu. U

Kafarnaumu je Isus poučavao u sinagogi, jer je bio Šabat. Iz svitka su čitali čitanja za

taj dan, a bijahu to odlomci iz Mojsija (Levitski zakonik 16-19), koji je govorio o

godišnjem žrtvovanju i iskupljenju, o darovima pred tabernakulom, o zabrani

blagovanja krvi životinja, te o izvjesnim stupnjevima u kojima se brak ne može

sklopiti. I iz Ezekijela su čitali odlomke, o grijesima grada Jeruzalema (Ezekijel 22).

Isus i učenici bijahu pozvani na večeru od strane jednog Farizeja, a on stanovaše

nedaleko kuće stotnika Korenlijusa. Tamo Isus nađe čovjeka bolesna od vodene

bolesti, a ovaj ga zamoli za pomoć. Isus upita Farizeje, je li zakonito liječiti na Šabat.

Oni su šutjeli, stoga on položi ruku na bolesnika i izliječi ga. Dok se jadni čovjek

povlačio s mnogim zahvalama na usnama, Isus reče Farizejima, kao što je uvijek

radio u ovakvim prilikama, da nijedan od njih na Šabat ne bi oklijevao izvući svoga

vola ili magare iz jame u koju je upalo. Farizeji su bili sablažnjeni, ali nisu mogli ništa

odgovoriti.

Farizeji su na gozbu pozivali samo svoje rođake i prijatelje, a kad je Isus vidio da su

za stolom zauzeli samo najbolja mjesta, reče: 'Kada ste pozvani na svadbu, nemojte

sjedati za pročelja stola, da ne bi bio pozvan na svadbu netko časniji od vas, pa vam

domaćin priđe i zamoli da se pomaknete i ustupite mjesto njemu, te vam tako javno

nanese sramotu. Ali, ako zauzmete zadnje mjesto, a domaćin vam priđe i rekne –

prijatelju dođi gore – to će vam biti na čast. Jer, svatko tko se uzvisuje biti će

ponižen, a svatko tko se ponizuje biti će uzvišen.'

Tad se Isus obrati domaćinu: 'Tko god poziva na gozbu rođake, prijatelje i bogate

susjede, koji će mu vratiti istom mjerom, već je primio svoju plaću. Ali, tko god

poziva na gozbu sirotinju, hrome, slijepe, bijednike, koji mu ničim ne mogu vratiti, taj

će radosno zadobiti svoju nadoknadu kod uskrsnuća.' Na ovo, jedan od gostiju

odgovori: 'Da, uistinu će biti blagoslovljeni i sjediti će na gozbi u Kraljevstvu Božjem!,

na što se Isus okrene prema njemu i ispriča prispodobu o velikoj gozbi.

Isus je posredstvom učenika, prouzročio da budu pozvani na ovu gozbu brojni

siromasi. Tad upita domaćina, je li gozbu priredio u njegovu čast, a kad mu je ovaj

odgovorio da jeste, Isus naredi da ono što je ostalo bude raspodijeljeno sirotinji.

Nakon toga, Isus s učenicima prođe kroz imanje centuriona Zorobabela, te ode u

prekrasan kraj između Tiberijade i Magdale. Budući ga je slijedilo silno mnoštvo, Isus

iskoristi priliku i progovori o napuštanju svih stvari onih koji ga žele slijediti. Reče, tko

god ga želi slijediti i biti njegovim učenikom, mora ga voljeti više od najbližih rođaka,

da, čak više i od samog sebe, te mora nositi svoj križ za njim.

Onaj koji želi izgraditi kulu, prvo mora izračunati troškove gradnje, inače je nikad ne

mora završiti, ispasti će smiješan pred narodom. Onaj koji kreće u rat, mora prvo

usporediti broj svojih snaga s neprijateljem, te ako vidi da je slabiji, bolje bi mu bilo

da utanači mir s protivnikom. Čovjek mora ostaviti sve stvari, ako želi biti mojim

učenikom.

7. Isus poučava na gori blizu Gabare

Isus je putovao kroz Genezaretski kraj i istovremeno podučavao, te je otposlao velik

broj starijih učenika, da pozovu narod na propovijed koju će Isus održati na gori blizu

Gabare. Započela bi slijedeće srijede i trajala bi par dana. Čula sam dan koji je

određen na razne načine, ali znala sam tj. sigurna sam da je spomenuta nadolazeća

srijeda.

Velik je broj učenika otplovio preko jezera do Gergaze, do Dalmanute i u Dekapolis.

Učenicima je rečeno da sve pozovu, jer Isus više neće dugo biti s njima, pa neka sa

sobom povedu sve koje mogu. Na ovu je misiju otišlo četrdesetak učenika. Isus je sa

sobom zadržao apostole, kao i učenike koji su se posljednji vratili, a neprestano ih je

poučavao. S njima je otišao do Tarikeje, koja bijaše na južnoj kosini prema jezeru.

Do Tarikeje niste mogli doći obalom, jer su se na dva sata od nje uzdizale strme

klisure, koje su ulazile u jezero. Isus zaobiđe Tarikeju i krenu prema zapadu, te

prijeđe preko mosta na mjestu, koje čini mi se, da je bilo u okolici grada. Most je bio

ujedno i kamena brana, koja se pružala od Tarikeje do mjesta gdje je Jordan utjecao

u jezero. Kraj mosta su bila dva niza kuća.

Prije nego je stigao do njih, Isus je morao proći kraj boravišta gubavaca, gdje je lani

izveo nekoliko ozdravljenja. Pošto su bili informirani o njegovu prolasku, izliječeni

gubavci iziđoše kako bi mu zahvalili, dok su ostali, koji su tamo došli, sad vapili Isusu

za pomoć. Isus ih izliječi. Kad je Isus stigao do već spomenutih kuća, pred njega

izniješe mnoge bolesnike. Doplovili su s druge strane jezera, iz Dalmanute. Isus im je

pomogao.

U trenutku Isusove smrti, ova je brana, kao i većina kuća, potresom razorena. Ljudi

su ih napustili i nikad ih više nisu izgradili, budući se obala od potresa jako

promijenila. Tiberijada je uistinu bila samo polugrad, jer je s jedne strane bila

potpuno nezavršena.

Iz svih četvrti grada slijevale su se rijeke ljudi prema gori kraj Gabare, kao i lađe

pune ljudi preko jezera. Ljudi su sa sobom nosili šatore i namirnice, kao i bolesnike

na pletenim nosiljkama, ili velikim pletenim košarama, postavljenim na magarce.

Učenici su ravnali svjetinom, pružajući pomoć gdje god je trebalo.

Dok je Isus s apostolima nastavio prema Gabari, sretoše ga neki Farizeji, koji ga

ispitivaše o značenju tog velikog pokreta cijelog naroda, ove svjetine koja žuri ka

gori. Rekoše, cijela je država pokrenuta! Isus im odgovori da bi i oni mogli doći sutra

ujutro, ako žele čuti njegovu propovijed, te im reče, da je on pozvao narod, jer više

neće dugo ostati među njima.

Svete su žene došle u gostinjac u podnožju gore, kako bi opskrbili učenike potrebitim

stvarima.

Sutradan oko 10 ujutro, Isus se pojavi na gori. Učenici su ravnali narodom,

pokazujući im kako da se u grupama premještaju i mijenjaju mjesta kako bi svi dobro

čuli Isusa, jer je svjetina bila velika. Ljudi su bili u šatorima. Oni iz istih krajeva,

kampirali bi zajedno. Svaki je kraj imao svoj logor, a na ulazu u nj bijaše podignut

slavoluk od specifičnih plodova toga kraja, a kruna bijaše napravljena od

najznačajnijih plodova. Neki su kampovi imali lozu, neki kukuruz, pamuk, šećernu

trsku, aromatično bilje i sve vrste voća i bobica. Svaki je kraj imao svoj vlastiti znak,

lijepo aranžiran i urešen cvijećem. Sve je ovo davalo predivan efekt. U kampu je bilo

i mnoštvo donijetih ptica, a među njima golubovi i prepelice. Bile su skroz pitome,

kljucale su mrvice među ljudima ili bi im jele iz ruku.

Na gori se skupilo i mnoštvo Farizeja, Saduceja, pismoznanaca i Herodovaca iz svih

krajeva, a zauzeli su mjesta oko Isusove katedre. Donijeli su prostrana sjedišta, neku

vrstu stolca ili fotelje, naredivši svojim slugama da ih tamo dostave.

Isus je oko sebe okupio svoje učenike, na nezadovoljstvo Farizeja, kojima nije bilo

drago vidjeti da je netko omiljeniji od njih. Isus je započeo molitvom i pozivom

narodu na red i mir. Pozvao je narod da pažljivo sluša, jer će ih poučavati ono što

neće čuti od drugih, a neophodno je potrebo njihovu vlastitu spasenju.

Ono što neće shvatiti, poslije će im objasniti njegovi učenici, koje će on poslati k

njima, jer on sam više neće dugo ostati među njima. Isus je glasno i otvoreno

upozorio učenike, neka se čuvaju Farizeja i lažnih proroka, te je poučio narod molitvi

i ljubavi prema bližnjemu.

Učenici su redali i vodili razne grupe naroda bliže k propovjedaonici. Farizeji i drugi,

koji su bili poučeni u Zakonu, stalno su prekidali Isusa i dobacivali primjedbe, ali Isus

nije obraćao pažnju na njih. Nastavio bi propovijedati, govoreći vrlo oštro protiv njih i

upozoravajući narod na njih, na što se Farizeji raspametiše.

Danas Isus nije liječio, ali je naredio da ozbiljnije bolesnike donesu gore bliže njemu,

kako bi i oni mogli čuti njegovu propovijed. Obavijestio ih je da budu strpljivi, dok ne

završi pouku. Isus je poučavao sve do mraka, bez prekida, dok je narod naizmjence

uzimao okrjepu. Nisam vidjela da je Isus išta jeo. Tako je vatreno poučavao narod,

da mu je predvečer glas pukao, pa je govorio slabo i tiho.

Napokon, Isus siđe do gostinjca u dolini. Taj je gostinjac nekoć pripadao

Magdaleninu imanju u Magdali, a pošto je imanje prodano, njega su ostavili za

potrebe Zajednice.

Tamo su došli Lazar, Marta, Dina i Sufanitkinja, Maroni iz Naima, Isusova Majka, te

druge Galilejke koje su donijele potrepštine, tkanine za odjeću, kao i gotovu odjeću.

Za Isusa i učenike zgotovili su oskudan obrok, a sve što je ostalo, podijelili su

sirotinji.

Sutradan je Isus nastavio propovijedati na gori. Ponovo je govorio o molitvi, ljubavi

prema bližnjemu, dobroti, pouzdanju u Božju dobrotu. Nukao je narod da se ne daju

zavesti od tlačitelja i klevetnika.

Danas su Farizeji bili još ljući nego jučer. Okupili su se u još većem broju, kako bi se

raspravljali s Isusom. Nazvali su ga agitatorom naroda, bundžijom. Rekoše da potiče

narod da napusti svoje poslove, kako bi ga mogli slijediti posvuda po državi. Oni

imaju svoj Šabat, svoje blagdane, svoja vlastita učenja, pa im ne trebaju neke

novotarije. Tisućiti su put ponovili iste stare prijekore protiv Isusa i učenika, a završili

su prijetnjom s Herodom. Rekoše, žaliti će se Herodu na Isusovo učenje i djelovanje,

Herod ga već motri, pa će brzo svršiti s njim. Na to im Isus žestoko odgovori. Reče,

bez obzira na Heroda, on će propovijedati i liječiti sve dok ne ispuni svoju misiju.

Farizeji su bili toliko smioni i ljuti, da su i narod pogurali prema naprijed. Strka je bila

velika, tako da su jedni druge gurali i gazili po nogama, ali se Farizeji napokon

povukoše s velikim bijesom.

Ipak, Isus je nastavio propovijedati na dirljiv i impresivan način. Pošto je bio velik

broj onih koji su se vraćali iz Jeruzalema, a i drugih, narodu je nestalo zaliha hrane,

Isus naredi starijim učenicima da razdijele hranu narodu, kruh, med i ribu, te brojne

košare koje su tamo donijete iz gostinjca. Također su razdijelili i odjeću, tkanine,

male tunike za djecu, sandale, prekrivače itd. Sve su ovo obilje donijele svete žene.

One su razdjeljivale ženama, dok su učenici dijelili muškarcima

U međuvremenu, Isus je nastavljao nasamo poučavati učenike, govoreći o karakteru

Farizeja, rekavši im kako se ubuduće moraju postaviti prema njima. Nakon toga, Isus

siđe s učenicima do gostinjca, gdje ih je već čekao obrok.

Tijekom obroka Lazar je govorio o masakru Galilejaca u Hramu, a o tome su govorili i

učenici i narod. Lazar ispriča i o ženama iz Hebrona, Krstiteljevim rođakama, te o

nekim Jeruzalemkama koje su otišle u Maheruš u potrazi za Ivanovom glavom, kada

su opkopi čišćeni, a tvrđava proširivana. I sam je Lazar poduzeo neke korake u tom

smjeru.

Rano izjutra trećeg dana, Lazar i svete žene vratiše se doma, dok je Isus s

apostolima posjetio šatore bolesnika. Neki bijahu blizu gostinjca, dok su drugi bili u

kampu u podnožju gore. Sve koji su tamo bili oni izliječiše, nisu napustili kamp sve

dok svi bolesnici nisu bili na vlastitim nogama. Učenici su sve što je ostalo od hrane,

odjeće i tkanina podijelili ovim ljudima. Ozdravljenici i njihovi prijatelji ispuniše zrak

svojim psalmima zahvalnosti. Napokon, svi otiđoše doma, kako bi tamo stigli prije

Šabata.

Isus sad ode do Gerizime, oko sat sjeverno od Seforisa, na visoravan na kraju jedne

doline. Neke je učenike poslao ispred sebe, kako bi pripremili gostinjac, dok će on

sam ići okolnim putem, jer je namjeravao posjetiti neke bolesnike. Vidjela sam Isusa

i njegovo društvo kraj nekog malog mjesta Kafarota, blizu Jetebate. Cesta od

Kafarnauma do Jeruzalema vodila je kroz ovo mjestašce. Nekoć je ovim krajem lutao

Šaul, neposredno prije nego je posjetio čarobnicu Endor, prije svoje odlučujuće

katastrofalne bitke. Od Kafarota do Gerizime bijaše oko pet sati hoda, a Kafarot

ležaše usred vinorodnog kraja. Kraj je dobivao samo jutarnje i malo podnevnog

sunca, a poslijepodne bijaše potpuno u sjeni.

Učenici koje je Isus poslao pred sebe, sad se vratiše dio puta, kako bi susreli Isusa,

koji je bio u jednom gostinjcu, tik van mjesta. Jedni drugima opraše noge, te nakon

uobičajene okrijepe, Isus ode u sinagogu, gdje je poučavao iz Levitskog zakonika i iz

proroka Ezekijela. Ovaj put nitko mu nije proturječio, jer su slušatelji bili zapanjeni

njegovim poznavanjem Zakona i njegovim izvanrednim objašnjavanjima.

Kad je poduka završila, Isus je s učenicima blagovao u gostinjcu. Neki od njegovih

rođaka iz krajeva Seforisa bijahu u Gerizimi, pa su i oni blagovali s njim. Isus je

ovdje govorio o svom skorašnjem kraju.

U Gerizimi se oko Isusa s apostolima okupilo skoro stotinu učenika, jer je bio Šabat.

Tamo bijahu i dvojica učenika, sinovi Cirinusa s Cipra, koji su kršteni kraj Daberete,

kao i drugi Židovi iz njihova mjesta. Veliko mnoštvo ovih Židova je ovdje logorovalo.

Vraćali su se iz Jeruzalema s Pashalnih svečanosti na Cipar, te su s divljenjem slušali

Isusova učenja na ovaj Šabat. Oni su žarko željeli da Isus dođe na Cipar, gdje je bio

velik broj Židova, svi u stanju duhovne obamrlosti.

U Gerizimi je Isus poučavao učenike skupivši ih na nekom brdu. Sve do sada mnogi

od njih su služili uglavnom kao glasnici između učenika raštrkanih po raznim

četvrtima i Isusovih prijatelja. Bilo je i drugih koji su većinom bili doma, koji su

propustili većinu Isusovih poduka, nisu ništa znali kako su drugi prolazili na misijama,

niti su znali objasniti parabole. Isus tad nastavi poučavati, objašnjavajući sve stvari

ovim učenicima, na jednostavan i lagan način, te im brzo navede sva svoja

dosadašnja učenja.

Nakon toga, Isus ode s njima na sjeverozapad Gerizime, na oko četiri do šest sati, do

brdovita kraja jedne puste regije, te tamo provedoše noć. U dolinama na zapadnoj

strani prostranog planinskog lanca koji se protezao kroz srce države, pasle su krda

magaraca, deva i ovaca. Ovdje su doline išle cik cak, kao biljka poznata kao

uobičajena vučja šapa. U divljini je raslo mnoštvo palmi, kao i neka vrsta stabla čije

su unutarnje grane padale sve do zemlje, a pod kojima se čovjek mogao odmarati

kao pod šatorom. Pastiri ovih krajeva koristili su ih često za zaklon.

Većinu noći Isus i učenici provedoše u molitvi i poučavanju. Isus je ponovio mnoga

uputstva koja je već dao, kada ih je prvi put poslao u rane misije. Posebno me je

zapanjilo kad sam čula da ne smiju imati privatna novca. Sve to moraju povjeriti

svojim superiorima, koje će izabirati svakih deset godina. Isus im je pokazao znakove

po kojima će znati, mogu li u nekom mjestu izvesti neko dobro, te im reče neka

otresu prašinu sa svojih sandala pred onima koji ih budu zlostavljali, a onda ih pouči

kako da se opravdavaju kad ih uhite. Ne smiju biti uznemireni što će kazati, jer će im

riječi same doći u usta, niti se moraju bojati, jer je njihov život potpuno siguran.

Tu i tamo u ovoj regiji, vidjela sam ljude s dugim štapovima i željeznim toljagama.

Čuvali su stada od divljih zvijeri, koje su inače dolazile gore od obale.

Sutradan vrlo rano, Isus posla učenike i apostole u misiju. Nad apostolima, kao i nad

prvim učenicima, Isus je polagao ruke, dok je ostale samo blagoslovio. Ovom je

ceremonijom, napunio učenike novom snagom i energijom. Međutim, nije to bio

svećenički red, nego samo davanje milosti i žara za duše. Obratio im se s puno riječi

u svezi poslušnosti superiorima.

Petar i Ivan nisu ostali s Isusom, nego su otišli na jug, Petar u okolicu Jope, a Ivan

više na istok, u Judeju. Neki su otišli u gornju Galileju, neki u Dekapolis. Toma je

dobio zadatak do ode u okolicu Gergaze, na što povede grupu učenika, otišavši

okolnim putem do Asaha, grada smještena na visoravni između dvije doline, oko

devet sati od Seforisa i bar sat ulijevo od glavnog puta. U ovom je gradu bilo jako

puno Židova, a pripadali su Levitima.

Isus je sad išao na sjeverozapad. S njim su išla petorica apostola, a svaki je apostol

pod komandom imao deset učenika. Sjećam se da sam vidjela Judu, Jakova mlađeg,

Tadeja, Saturnina, Barnabu, Natanela, Azora, Mnasona i mladiće sa Cipra. Prvi dan

su putovali šest do osam sati. I slijeva i s desna ležali su im neki gradovi, pa su se s

vremena na vrijeme, grupe učenika odvojile od svoga Učitelja i otišle u te gradove.

Isus je zaobišao Tir po morskoj obali, slijeva od grada. Apostolima i učenicima je

pokazao neka mjesta na kojima će se za trideset dana ponovo sastati. Noć je proveo

kao i prethodnu, sa svojim društvom u molitvi, pod krošnjom stabla.

8. Isus ide u okolicu Ornitopolisa i onda unajmljuje brod za Cipar

Vidjela sam Isusa sa sljedbenicima, učenicima i drugima, sveukupno njih pedesetak,

kako idu kroz duboku planinsku guduru. Za vidjeti, bijaše to vrlo osebujna planina.

Na njene obje strane, oko sat vremena hoda, protezale su se sjenice i boravišta od

lagana drva, a putnicima je izgledalo kao da prolaze pokraj spilja. Ponekad je istak

sjenice bio prekriven mahovinom, grmljem ili travom. Tu i tamo bile su kao neke

utvrde - potpore, za sprječavanje odrona kamenja s gudure na put. Ovdje je boravila

sirotinja, odbačeni pogani, čiji je zadatak bio držati put čistim i slobodnim od divljih

zvijeri. Oni dođoše Isusu, te ga moljaše za pomoć protiv ovih zvijeri, dugih, pjegastih

stvorenja sa širokim šapama, kao ogromni gušteri. Isus blagoslovi kraj i zapovijedi

životinjama da se povuku u crnu močvaru, koja bijaše u blizini. Pokraj puta su rasla

velika stabla naranči. Ovo mjesto bijaše udaljeno oko četiri sata od Tira.

Ovdje se Isus odvojio od svojih kompanjona, te je otišao duboko u guduru,

poučavajući tu i tamo pred spiljama u kojima su boravili ljudi. Put je vodio niže, duž

čistog potoka Leonta, koji je tekao po svom dubokom usjeku, a otjecao je u more,

par sati sjevernije od Tira. Preko potoka je napravljen visoki kameni most, a na

drugoj stani mosta bijaše veliki gostinjac, gdje su učenici već čekali Isusa.

Odavde je Isus otposlao nekoliko svojih kompanjona u gradove zemlje Kabul, a Judu

Iškariotskoga s nekim učenicima do Kane, blizu Sidona. Učenici su bili povjereni brizi

apostola, svaki je nad njima bio kao superior, raspolagao je svim dobrima koja su

imali. Isus je samo Judi dao neku sumu novca i to baš za njega osobno. Isus je

poznavao njegovu pohlepu za novcem, te ga nije htio izložiti iskušenju da traži novac

od drugih. Zamijetio je Judinu tjeskobnost za novcem, premda se Juda volio hvastati

svojom štedljivošću i striktnom pridržavanju zavjeta siromaštava. Kad je primio

novac, Juda upita Isusa, koliko smije na dan potrošiti. Isus odgovori: 'Onaj koji je

svjestan svoje suzdržljivosti, ne treba ni pravila, ni upute. On u sebi nosi svoj zakon.'

U gostinjcu je Isusa čekalo oko stotinu ljudi. Oni pripadahu istom židovskom

plemenu, kojeg je već posjetio i ohrabrio kod Ornitopolisa i blizu Sarepte. Neki su

amo došli kako bi se sreli s njim, dok su drugi bili iz ovoga kraja, gdje im je bila i

sinagoga. Oni primiše Isusa i njegove vrlo ponizno i radosno, te im opraše noge.

Ljudi su nosili blagdansku odjeću vrlo drevne mode, imali su duge brade, a kožni

reveri visjeli im s ruku. Imali su puno jedinstvenih običaja, a neki su bili zaista čudni,

pa bijahu slični Esenima.

I pogani ovoga mjesta bijahu puni poštovanja prema Isusu. Oni su cijenili i Židove,

obrezivali su se daleko više nego oni u Dekapolisu.

Ovi su Židovi bili potomci rođenoga sina patrijarha Jude. Ovaj sin je pobjegao od

progonstva svoje braće, Hera i Onana, te se ovdje nastanio. Njegova se obitelj

izmiješala s poganima ove zemlje, nije silazila s drugim Židovima dolje u Egipat, pa je

najzad postala potpuno udaljena od religije i običaja svoga naroda.

Kad je Jakov, nakon Dinine nesreće, živio blizu Samarije na Josipovu imanju, pogani

s kojima su se miješali ovi Judini potomci, već su iskusili veliku želju da uđu u bračne

odnose s Jakovljevim sinovima ili bar s njegovim slugama i sluškinjama. Prešli su

planine i ponizno legli pred Jakova, te mu iznijeli želju da se međusobno žene, te su

zaželjeli primiti obrezanje. Ali Jakov nije htio ni čuti.

Kad je tad, taj progonjeni Judin sin sa svojom obitelji, potražio utočište među ovim

poganskim ljudima, bio je toplo dočekan, pa su se njegova djeca ubrzo ženila i

udavala s poganima. Kako je divno Božje oproštenje! Ova vruća želja tih pogana, da

se sjedine sa svetom rasom, nad kojom je počivalo Obećanje, nije potpuno

osujećena, pa su kasniji događaji doveli do oplemenjivanja ovih ljudi, i to kroz

prognane Judine potomke.

Usprkos velikim neredima, koji su nastali kroz ovakva međusobna miješanja, ipak je

među njima bila i jedna čista obitelj, koja je ostala skroz nepomućena. Prvi je puta

poučavana o Zakonu po Iliji, koji je ovdje često navraćao. Sam se Solomon dosta

trsio kako bi združio ove ljude sa židovskim narodom, ali bez uspjeha. Ipak je među

njima bilo stotinjak pobožnih duša, čistih Judinih potomaka. Ilija je uspio ujediniti ovu

odvojenu granu s Izraelom. A u vrijeme Joakima i Ane, iz krajeva oko Hebrona, ovdje

su došli učitelji kako bi ih naučili održavati zapovijedi Zakona. Sad su među njima

živjeli i potomci tih učitelja, te su preko njih, Sirofeničanka i njen narod, ušli u

komunikaciju sa Židovima. Živjeli su u osjećaju dubokog poniženja, smatrajući sebe

nevrijednima da uopće koračaju po Obećanoj zemlji. Kad je bio u Daberetu, Cipranin

Cirinus im je govorio o Isusu, pa je iz ove činjenice iskoristio priliku, da se s njim više

zbliži.

Isus je isprva poučavao ispred gostinjca, a narod je stajao uokolo u sjenicama ili pod

stablima. Gostinjac je također pripadao Židovima, ili je bio od njih unajmljen. Poslije

je Isus poučavao u sinagogi, a izvana ga slušalo veliko mnoštvo pogana. Sinagoga je

bila prostrana i lijepa. Na krovu je imala platformu, s koje je pucao dalek vidik po

cijeloj okolici.

Tu su večer u gostinjcu Židovi priredili gozbu za Isusa. Tako su u tijelu pokazali Isusu

svoju iskrenu zahvalnost što ih nije prezreo, što je došao među njih, izgubljene ovce

Izraela, te im naviještao spasenje. Svoju su genealošku kartu držali u istinskom redu.

Sad je rasprostru pred Isusom, te su bili istinski dirnuti kad su saznali, da iz jedne

grane vuku isto porijeklo kao Isus. Bilo je to istinsko slavlje, a svi su pomagali. Stalno

su govorili o Prorocima, posebno o Iliji, o kojemu su pričali sve najbolje, nabrajajući

njegova proroštva o Mesiji, kao i ona proroka Malahije, rekavši, da mora da su skroz

blizu vremena za njihova ispunjenja. Isus im je sve objašnjavao, te je obećao da će

ih uvesti u zemlju Judinu. Uistinu je ih poslije postavio na južne granice Judeje,

između Hebrona i Gaze.

U ovom je mjestu Isus bio odjeven u dugu, bijelu putnu haljinu. On i njegovi

sljedbenici bijahu opasani, a haljina im podignuta i zapasana za pojas, kao što se čini

za putovanje. Prtljage nisu imali. Što je bilo potrebno, nosili su pod gornjom

haljinom, omotano oko tijela. Neki su imali štapove. Nikada nisam vidjela Isusa da je

koristio neko uobičajeno pokrivalo za glavu. Samo bi ponekad, nabacio na glavu šal,

koji se uobičajeno nosio oko vrata.

U ovom dijelu zemlje, bijaše neka ružna pjegava životinja, s membranskim krilima, a

mogla je vrlo brzo letjeti. Izgledala je kao ogromni šišmiš. Ove su životinje dolazile iz

močvarnih područja sve do morske obale, te su činile velike štete. Nekoć je jednom i

Egipat bio njima preplavljen. Ne bijahu to zmajevi, a nisu bili ni toliko strašni.

Zmajeva nije bilo toliko puno, a živjeli su u zabačenim i pustim divljinama. U ovim

krajevima su skupljali plodove kao orah, nešto kao kesten, te neke bobice koje su

rasle kao grozd.

Iz gostinjca, Isus ode do mora, koje je bilo oko tri sata udaljeno od Tira. Duž luke,

daleko u more protezao se sprud planine, kao neki poluotok, a na njemu bijaše

izgrađen grad Ornitopolis. U gradu je živjela nekolicina Židova, pobožni i podložni

poganima. Vidjela sam preko trideset poganskih hramova, razbacanih posvuda po

gradu. Ponekad mi se činio da luka pripada gradu. Ovdje je Sirofeničanka imala jako

puno građevina, predionica i bojadisaonica platna, mnoštvo brodova, tako da je,

mislim, cijelo mjesto nekoć bilo pod vlašću njena pokojna muža ili njegovih predaka.

Ona je sad stanovala u samom Ornitopolisu, premda kao u nekom predgrađu. Iza

grada se uzdizala neka visoka gora, a iza nje ležaše Sidon. Između Ornitopolisa i

njegove luke tekao je potok. Između Sidona i Tira, obala je, osim luke, bila divlja i

nepristupačna. Luka o kojoj sam govorila, bila je najveća između Sidona i Tira, pa se

u njoj velik broj lađa tiskao, čineći od luke mali grad.

Vlasništvo Sirofeničanke, s brojnim građevinama, dvorovima i vrtovima, izgledalo je

kao ogromno imanje. Njene su plantaže i tvornice bile prepune radnika i robova, a

cijele su obitelji imale kuće na njima. Ali sada, stvari su sada mirovale, bivša

aktivnost nije dosada bila uspostavljena na staru razinu. Gospođa se oslobađala

starih navezanosti, od svih starih veza, te je htjela da njeni radnici izaberu među

sobom nadglednika.

Ornitopolis je bio smješten oko tri sata od mjestašca preko potoka, gdje je Isus

proveo noć, ali od boravišta siromašnih Židova bi udaljen sat i pol. Kad je Isus išao

prema luci, prošao je ravno kroz ovo mjesto, Ornitopolis mu bijaše slijeva. Židovsko

naselje bijaše smješteno prema Sarepti, a sada ga je baš obasjavalo izlazeće sunce,

jer je s te strane gora blago padala. Na sjevernoj strani bijaše prava sjena. Položaj je

bio vrlo pogodan. Između Ornitopolisa, luke i židovskog naselja, bijaše jako puno

čvrstih građevina, toliko puno malih naselja, pa kad biste ih pogledali iz zraka,

pomislili biste da su nekada bili jedno naselje.

Sa Isusom su bili samo Jakov mlađi, Barnaba, Mnason, Azor, Cirinusova dva sina i

mladi Cipranin, kojeg su ta dva sina dovela k Isusu. Svi ostali apostoli i učenici bijahu

na misijama, raštrkani po okolici. Juda je zadnji otišao. Sa svojom grupicom, otišao je

do Kane Velike.

Sa svojim kompanjonima, Isus ode do kuće Sirofeničanke, koja ga je, sa svojim

izliječenim rođakom, pozvala na gozbu. Tamo su ga očekivali brojni okupljeni, kao i

sirotinja i bogalji, od kojih je Isus mnoge izliječio. Boravište Sirofeničanke, sa svojim

brojnim građevinama, dvorištima i vrtovima, vjerojatno je bilo veliko kao cijeli

Dulmen. Na galerijama mnogih građevina bijahu rastegnuti komadi žutog,

purpurnog, crvenog i nebesko plavog platna. Ove su galerije bile toliko široke, da su

omogućavale šetnju po njima. Žuto bojilo se izvlačilo iz neke biljke, koju su kultivirali

u okolici. Za crvenu i purpurnu boju koristili su slinu nekih morskih puževa. Vidjela

sam mnoge velike platforme, u koje su ti puževi uhvaćeni ili su ih tu kultivirali, a bilo

je i drugih mjesta punih sline, kao žablja pjena. Tlo općenito nije bilo baš plodno, kao

u Palestini, a uokolo bijaše mnoštvo ribnjaka i jezera.

Kad biste s obale gledali na pučinu mora, činilo vam se da ste na višem položaju

nego okolica, a plavetnilo se dizalo i stapalo s nebom. Tu i tamo na obali, bijaše

niskih stabala s velikim debelim deblom i široko rasprostranjenom krošnjom. Njihovo

se gusto korijenje jako rasprostiralo, sve do u vodu, tako da ste mogli hodati po

njemu dok ne biste došli do kopna. Crna debla većinom bijahu šuplja i prikladna kao

skrovište svakojakih insekata.

Isus je bio dočekan s počastima. Dok je počivao kraj stola, udovičina kći mu je izlila

iz ploske miomiris na glavu. Majka mu je poklonila sukna, pojaseve, te tri trokutaste

zlatne kovanice. Kći je poklonila komade istog dragocjenog metala, spojena lancem.

Isus se nije kod njih dugo zadržavao, nego je sa svojim društvom otišao do luke,

gdje su ga časno dočekali gradski Židovi i ciparski Židovi, koji su se tamo okupili jer

su se vraćali na Cipar s Pashalnih svečanosti. Isus je poučavao u sinagogi, a oko nje

ga slušahu i brojni pogani.

Već su se zvijezde pojavile, kad je Isus sa svim putnicima, sišao do luke i ukrcao se

na lađu. Noć je bila bistra, a zvijezde se činile većima nego li su naše. U luci je bila

cijela mala flota lađi spremna ukrcati sve putnike. Jedna velika bijaše nakrcana

prtljagom, robom i stokom, te brojnim magarcima. Deset je galija imalo jedra. Na

njih su se ukrcali putnici, te Isus i učenici. Pet je ovih galija bilo privezano užadima,

sprijeda i sa strana za lađu s teretom, koja je plovila iza njih. Ostalih pet je formiralo

kao neki vanjski krug oko njih. Svaka je od ovih lađi imala, kao i Petrova, klupe za

veslače, podignute oko jarbola i dolje ispod njih male kabine. Isus je stajalo blizu

jarbola lađe koja je bila privezana na teretni brod, i kad su se otisnuli, Isus blagoslovi

i kopno i more. Jata nekih prilično velikih riba, s dosta velikim ustima, plivalo je

pokraj lađa, izvirujući iz vode, kao da slušaju Isusove propovijedi na lađi.

Putovanje je bilo zaista brzo, more mirno, a vrijeme predivno, tako da su i mornari, i

pogani i Židovi, uzvikivali: 'O kako divno putovanje! To je zahvaljujući Tebi, o

Proroče! Isus je stajao pokraj jarbola. Isus im reče neka šute, te daju slavu samo

Svemogućem Bogu. Tad im progovori o Bogu, jedinom i svemogućem, te o Njegovim

djelima, o prolaznosti poganskih čudesa, o blizini vremena, da, već su tu, kad će

najveće spasenje biti dano zemlji, radi spasenja pogana. Cijela je propovijed bila za

pogane.

Nekoliko se žena na lađama držalo odvojeno. Mnogi su putnici imali morsku bolest,

ležali bi uokolo, u povučenim kutovima, te žestoko povraćali. Isus je ozdravio

nekoliko na palubi svoje lađe. Tad ga s drugih lađa pozvaše i mnogi drugi, tražeći

pomoć, a Isus ih ozdravi na daljinu.

Također sam ih vidjela kako blaguju na lađama. U nekakvim metalnim posudama su

ložili vatru, od nekakvih dugih usukanih štapova, smećkastih i prozirnih kao ljepilo, a

natapali su ih u vrućoj vodi. Hranu su slali u porcijama, s obručem i ručkom. U njima

bijaše nekoliko udubljenja kao tanjurići za razne obroke, na primjer okrugle kruhove,

povrće, itd. Na njih su izlijevali nekakav sos.

Iz Ornitopolisa do Cipra, more nije izgledalo toliko široko, kao ono iz Jope. Tamo ne

možete ništa vidjeti osim pučine.

Predvečer su brodovi uplovili u luku Salamis, koja bijaše vrlo prostrana i sigurna. Bila

je jako utvrđena s lukobranima i visokim zidinama, te s dva mola koja se pružahu

daleko u more. Sam je grad bio izgrađen dobrih pola sata od obale, premda ste to

teško mogli zapaziti, budući je međuprostor prekriven stablima i prekrasnim

vrtovima. U luci su bili brojni brodovi. Zbog toga Isus nije mogao prići bliže obali,

koja se kao jako visok bedem, ovalno uzdizala. Osim toga, lađe su nosile previše

vode da se bliže približe. Blizu obale bijaše nekoliko manjih lađi, privezanih užadima

za kopno. One su teglile veće lađe, primajući njihove putnike, te su s pomoću užadi

privlačili lađu k obali.

Tako su na obali bili neki Židovi, koji su došli dočekati Isusa i učenike. Na obali bijahu

i mnogi drugi, koji su vidjeli brodove na pučini, te dolazili iz grada u svečanim

procesijama dočekati ih. To je bio običaj, tako primati Židove koji se vraćahu s

Pashe. Ovi na obali bijahu uglavnom stariji ljudi, žene, djevojke i školska djeca s

učiteljima. Imali su svirale, nosili duge uske barjake, zelene grane, krune na

štapovima, a pjevali su pjesme radosnice.

Cirinus, tri starija Barnabina brata, te neki stariji Židovi u blagdanskim nošnjama,

dočekaše Isusa i njegove sljedbenike, te ih odvedoše do predivne zelene terase, koja

bijaše nedaleko luke. Tamo su raširili tepihe, a bazene za pranje napunili vodom.

Stolovi bijahu puni raznih obroka i okrjepe. Cirinus i njegovi prijatelji opraše noge

Isusu i njegovim učenicima, te ih odvedoše do stolova.

Sad su doveli jednog starca, Jonasova oca, novog učenika. On pade plačući sinu oko

vrata, a ovaj mu predstavi Isusa, pred kojega čovjek pade nice. Čovjek je bio

zdvojan što će biti od njegova sina, jer su se oni koji su s njim krenuli na putovanje,

već odavno vratili. Svi su se jako brinuli radi povratka hodočasnika iz Jeruzalema.

Neki su se probijali kroz svjetinu i govorili: 'Je li ovaj ovdje? Je li onaj ovdje?', te kad

bi pronašli koga su tražili, zagrlili bi ga, te ga odveli. Vijesti o masakru u Hramu, već

su stigle na Cipar, a narod je bio jako zabrinut zbog povratka svojih dragih.

Mjesto gdje su dočekali Isusa bijaše predivno. Na zapadu bijaše ogroman grad s

brojnim građevinama s kupolama i tornjevima, a zalazeće ih sunce obasjavaše,

tonuvši veliko i crveno za horizont. Na istok se pružao pogled na more, a preko njega

na prostrane planine Sirije, koje parahu oblake. Salamis ležaše usred široke ravnice,

prekrite brojnim prekrasnim visokim stablima, terasastim divnim vrtovima. Činilo mi

se da je tlo vrlo rahlo, kao prašina ili pijesak, čini se da je nedostajalo pitke vode.

Ulaz u luku nije bio otvoren. Bio je zapriječen utvrđenim otocima, između kojih bijaše

jedno široko i nekoliko manjih sidrišta. Otočići bijahu utvrđeni polukružnim

tvrđavama, niskim i širokim, a kroz njihove prozore, moglo se promatrati sve što se

događa vani. Židovska četvrt bijaše na sjevernoj strani grada. Kad je Isus sa svojim

sljedbenicima napustio luku i otišao na pola sata prema gradu, skrenuše nadesno,

premda su još uvijek bili van grada, otiđoše dosta na sjever.

Kad su Isus i učenici stigli, Židovi hodočasnici već su se okupili na otvorenom

prostoru, na nekom uzdignutom terasastom trgu. Na povišenom mjestu, stajao je

jedan stari glavešina sinagoge. On je primao informacije od hodočasnika o detaljima

putovanja i događajima. Ispitivao ih je jesu li ozlijeđeni, ili je li se itko žalio na njih, te

je dobio izvještaj o događajima u Jeruzalemu. Na ovom skupu ne bijaše Isus s

učenicima. On je rijetko svečano priman od strane starijih Židova, a starac je s

povišenja govorio okupljenom narodu, nakon čega su se razišli svojim kućama.

Na vrhu dviju ulica, koje su omeđile židovsku četvrt, bijaše podignuta predivna

sinagoga, boravišta glavara i rabina, škole, a malo podalje, bolnica s nekim bazenom

ili ribnjakom. Cesta koja je vodila u grad bijaše vrlo tvrda i solidna, prekrivena finim

pijeskom, zasjenjena predivnim stablima. Na najvišoj točki židovskog mjesta

okupljanja, bijaše posađeno stablo, na čijim je jakim granama čovjek mogao sjediti

kao u sjenicama.

Isus i njegovi sljedbenici bijahu otpraćeni od glavara do velike dvorane blizu

sinagoge, gdje su proveli noć. Isus je ozdravio neke bolesnike od vodene bolesti, a u

predvorje su ih donijeli na nosiljkama. U ovoj je kući bila velika predavaonica, te su

tamo putujući rabini spavali. Bijaše vrlo zgodna, izgrađena u poganskom stilu, s

kolonadama. Unutrašnjost bijaše jedna ogromna soba, s amfiteatralnim sjedištima, te

učiteljskim stolcima poredanim duž zidova. Na donjem katu, duž zidova bijahu

smotane ležaljke, a iznad njih zasloni, zasukani i pričvršćeni na zid, a postavljali su ih

između ležaja, tako formirajući privatne odaje. Izvana ste se mogli popeti na ravni

krov dvorane, a na njemu bijahu postavljene razne biljke u lončanicama.

Jonasov je otac, sad učenik, ovdje proveo noć, jer on ne bijaše iz grada, ali su

Cirinus i njegovi sinovi otišli doma.

9. Isus poučava u Salamisu

Sutradan ujutro, Isus praćen superiorom i nekim časnim starcem, te nekim

učiteljima, ode do bolnice. Bolnica bijaše ovalna građevina, a oko nje vrt. Usred vrta

bijaše bazen ili ribnjak, za kupanje. Za kuhanje i piće, vodu su skupljali u velike

badnje, te je pročišćavali pomoću nekih plodova koje su bacali u vodu. Oko ribnjaka

je raslo ljekovito bilje. Trećinu bolnice su okupirale bolesnice, a taj je dio bio odvojen

od ostatka zaključanim vratima.

Isus je ozdravio neke bolesnike od vodene bolesti, te bolesnice od kostobolje, kao i

neke koje je tek počela napadati lepra. Novo ozdravljeni su slijedili Isusa do trga,

gdje su se u međuvremenu okupili i ostali Židovi. Isus je prvo propovijedao

muškarcima. Govorio je o skupljanju mane u pustinji, te reče da je došlo vrijeme za

skupljanje istinske nebeske mane, nauke o obraćenju srca, a nova vrsta Kruha s

neba, istinski Nebeski Kruh, bit će im darovan.

Kad je propovijed završila, muškarci se povukoše, a žene zauzeše njihovo mjesto.

Bilo je prisutno stvarno mnogo poganki, ali one su ostale stajati otraga, na distanci.

Isus je poučavao žene općenitim terminima, jer su tu bile i poganke. Govorio im je o

jednome, Svemogućem Bogu, Ocu i Stvoritelju neba i zemlje, o ludosti mnogoboštva,

te o Božjoj ljubavi prema čovječanstvu.

Nakon toga, Isus sa sljedbenicima ode na večeru kod superiora, premda je bio

pozvan i od strane nekoliko rabina. Superiorova kuća bijaše velika, poganske

arhitekture, s predvorjima, otvorenim trjemovima i terasama. Sve je bilo spremljeno

za veliku gozbu. Pod kolonadama bijahu poslagani brojni stolovi, a bijahu podignuti i

veliki slavoluci, ukrašeni vijencima. Čini se da će to biti veliki banket, uglavnom u

Isusovu čast, te u čast povratka hodočasnika. Superior je odveo Isusa u pokrajnju

zgradu, gdje je bila njegova supruga i neke druge žene. Pratilo ih nekoliko

pismoznanaca.

Kad su velikim naklonom, zakrabuljene žene pozdravile Isusa, a Isus im se obrati s

nekoliko divnih riječi, uđe procesija cvijećem okrunjene djece, svirajući frule i druga

glazbala, te odvede Isusa na gozbu. Stol bijaše ukrašen vazama i buketima cvijeća.

Bili su veći nego oni u Judeji, a gosti su počivali manje ispruženo, bliže jedni

drugima. Svi su oprali ruke. Među jelima bijaše i janjetina. Isus raskomada janje, te

ga raspodjeljivaše gostima na malim okruglim kruhovima.

Tad se opet pojave djeca s instrumentima. Među njima bijaše i neke slijepe djece, te

nekih s deformacijama. Tu su djecu vodile djevojčice od 8 do 10 godina, a među

njima i domaćinova unuka ili čak praunuka. Sve su bile odjevene u fini bijeli

materijal, nešto kao svila. Odjeća koja se nosila u ovim krajevima ne bijaše toliko

komotna u kroju, niti je bila lepršava, kao ona u Judeji. Kosa im visjela u tri dijela, a

krajevi ujedinjeni u pletenicu ili zajedno pričvršćeni nekom vrstom ukrasa, s kojeg su

visjele razne male drangulije, rese, biseri ili crvene kuglice kao bobice. Nekoliko je

djevojčica nosilo veliku cvjetnu krunu, ukrašenu raznim ukrasima. Kruna se sastojala

od više okruglih manjih kruna, spojenih zajedno. Na vrhu krune bijaše sjajna resa, ili

zastavica. Mislim da vijenci ne bijahu od prirodna cvijeća, bar nisu cijeli, jer mi je

većina cvijeća izgledala kao svila, ili vuna pomiješana s perjem i raznim sjajnim

ukrasima.

Djevojčice postave ovu veliku krunu kao kanape na visoki pijedestal, jednostavno

ukrašen, a stajaše iza Isusova sjedala, dok su druge djevojčice donijele aromatično

bilje i parfeme u posudicama i alabastrenim vazama, te ih postaviše pred Isusa.

Jedno dijete koje je bilo iz kuće domaćina, razbi jednu plosku i izli sadržaj na Isusovu

glavu, te ga razmaže pomoću platna po Isusovoj kosi. Nakon toga se dijete povuče.

Djevojčice su sve ovo izvodile s potpunom sabranošću i bez riječi. Uvijek su imale

oborene oči, te nisu nikad pogledavale prema gostima. Isus je vrlo mirno primio

njihovu pažnju, te im zahvali nježnim i divnim riječima. Sve su žene bile zajedno i

zajedno su i blagovale.

Nikad nisam vidjela Isusa i njegove učenike kako dugo počivaju kraj stolova. Isus je

po učenicima stalno slao hranu i piće ka stolovima sirotinje, a učenici su većinu

vremena posluživali druge. Nakon nekog vremena, sam je Isus išao od stola do stola,

dijeleći hranu, poučavajući i objašnjavajući.

Nakon gozbe, s Isusom i učenicima pođe sam superior i neki učitelji do akvadukta,

koji se pružao od zapada. Grad je inače imao lošu vodu. Vidjela sam neke od ovih

velikih građevina, kao ogromni mostovi, kako imaju mnoge rezervoare ili cisterne.

Svaki je dio grada imao svoj akvadukt i rezervoar. S nekih su dovodili vodu, a s nekih

je odvodili. Židovski rezervoar je stajao napose. Oni ga pokazaše Isusu, požalivši mu

se na manjak i lošu kvalitetu vode, te željaše da to Isus popravi. Isus progovori o

novom rezervoaru u nastajanju, te reče da na njemu želi podijeliti krštenje, te im

reče kako bi ga trebali ukrasiti i srediti.

Nakon toga, nastaviše do sinagoge, jer je započinjao Šabat. Bijaše to velika i divna

sinagoga, obasjana brojnim lampama, prepuna naroda. Vani su oko sinagoge vodile

stepenice i balkoni, odakle su gledatelji mogli vidjeti i čuti što se događa unutra. Sva

su ova mjesta okupirali pogani, a i dolje su nakrcali unutrašnjost sinagoge, pa su sad

stajali kraj Židova.

Propovijed je bila iz odlomaka iz treće Mojsijeve knjige, koji je govorio o žrtvi i raznim

zakonima, a drugo čitanje bijaše iz Ezekijela. Ove su odlomke pročitali neki

pismoznanci, na što Isus objašnjavaše i komentiraše, a narod bijaše zapanjen i

duboko impresioniran. Isus je također govorio i o svojoj vlastitoj misiji, te o skorom

njenom ispunjenju. Njegovi slušatelji nisu vjerovali da je Isus samo Prorok, nego

vjerovaše da je više od Proroka. Mislili su, mora da je bar jedan od preteča Mesije.

Isus im objasni da je preteča bio Ivan, te nabroji brojne znakove po kojim će

prepoznati Mesiju, bez da im je jasno pokazao da je on sam taj Mesija. Ipak su ga

razumjeli, te ga slušaše s poštovanjem i respektabilnim strahom. Nakon propovijedi,

svi se raziđoše kućama, a Isus se s učenicima vrati do superiorove kuće.

Isus je u Salamisu, cijelo vrijeme bio dobro dočekivan, s izuzetnom pažnjom. Oko

njega se tiskahu stanovnici mjesta, svi željni iskazati mu čast, jer među njima ne

bijaše podjela i sekti. Isus je ozdravio nekoliko bolesnika u njihovim domovima.

Ovdje su Židovi i pogani živjeli u prisnim odnosima, premda u odvojenim četvrtima.

Židovska četvrti imaše dvije ulice.

Kuća Cirinusovih sinova bijaše velika, četvrtasta zgrada. Bavili su se trgovinom, te su

imali brodove. U Salamisu je prevladavao poganski stil arhitekture. Vidjela sam

brojne tornjiće i šiljke, puno ukrasa u obliku salata, takvih prozora, te sve vrste

ukrasa na građevinama. Kad su stigli amo, žitelji su Isusu i učenicima dali potpuno

nove sandale, te su im zamijenili odjeću. Međutim, Isus je sve to zadržao, dok mu

nisu iščetkali njegove stare sandale i odjeću, a nove je dao sirotinji.

Na Šabatsko jutro, Isus opet poučavaše u sinagogi, a govorio je o vremenu milosti i

ispunjenju proroštava, i to tako elokventno, da su mnogi slušatelji plakali. Isus ih

nagovaraše na pokoru i krštenje. Ove su propovijedi trajale oko tri četiri sata.

Kad su završile, Isus ode s učenicima i pismoznancima do Cirinusova doma, gdje su

svi bili pozvani na objed. Kuća je bila baš između židovske i poganske četvrti. Salamis

je imao osam ulica, a dvije su pripadale Židovima. Malo društvo nije išlo kroz ove

dvije, nego je išlo putem koji je vodio između obje četvrti, otpozadi kuća. Na tom su

putu prošli kroz velika gradska vrata. U vežama vrata bijahu okupljeni brojni pogani,

muškarci, žene i djeca. Vrlo poštovano pozdravljaše Isusa i njegove sljedbenike, ali

nekako s daljine i plaho. Slušali su njegove propovijedi u sinagogi, pa su ga sad došli

pozdraviti sa svojim prijateljima.

Na kraju jedne ulice i na polovici zidina poganske četvrti, bijaše divna Cirinusova

kuća, s brojnim dvorištima i pokrajnjim zgradama. Čim su kuću ugledali u daljini,

vidješe da se iz nje približava Cirinusova supruga i kćeri sa slugama. Oni pozdraviše

Isusa i njegove. Cirinus je imao pet kćeri, te brojne nećakinje i mlade rođake. Sva su

ova djeca sa sobom nosila poklone, koje su nakon što su se poklonila, odložila kraj

Isusovih nogu, na tepihe koje su prethodno tamo raširili. Pokloni bijahu drangulije u

svakojakim oblicima i formama, neke od jantara, neke od koralja, a posebno mala

stabalca na podestima. Činilo se da je svako dijete željelo ponuditi najdraži dar, pa

ako nisu uspjeli prići dovoljno blizu Isusu, uručili bi ga njegovim kompanjonima.

Cirinusova kuća bijaše vrlo prostrana, građena u poganskom stilu, s predvorjima i

vanjskim prostranim stepeništem. Na krovu bijaše lijepo aranžiran vrt s lončanicama.

Sve je bilo ukrašeno u blagdanskom ozračju. Stol je bio višlji nego uobičajeno, sa

crvenim stolnjakom, preko kojega bijaše prozirni od sjajne svile, ili fino pletene

slame. I ležajevi oko stola bijahu u poganskom stilu, kraći od onih koje su Židovi

koristili. Osim učenika, gostiju bijaše dvadesetak. Žene su blagovale odvojeno, a

poslije večere, svi otiđoše na uobičajenu Šabatsku šetnju do akvadukta.

Odavde je Isus s učenicima bio odveden od novog učenika Jonasa, do kuće svoga

oca, koja bijaše malo izvan židovske četvrti, okružena vrtovima. Bila je kao neka

velika farma, imajući nešto samostansko u svom izgledu. Starac je bio Esen, a s njim

boraviše, premda u odvojenom dijelu kuće, nekoliko starica, rođaka udovica, nećake

ili kćeri, koje bijahu nekako drugačije odjevene, a imahu bijele velove. Starac je bio

ponizan i radostan kao dijete, te je dopustio da ga njegova djeca vode k Isusu. Bio je

u nedoumici što pokloniti Isusu, jer nije imao blaga. Ali, on pokaza na sebe i na sve

oko sebe, svoje sinove, kćeri, kao da govori: 'Gospodine, sve što imamo, sve je tvoje

– i moja draga djeca, moji su sinovi tvoji!' Starac je pozvao Isusa i učenike da dođu

sutra na večeru.

Tad se Isus vrati do akvadukta, te progovori sa superiorom o uređenju bazena-

zdenca za krštenje, koji još ne bijaše pod krovom, te još nije imao dotoka vode. Prvo

su morali izmoliti ili kupiti vodu od pogana. Do bazena će se dovesti pomoću

akvadukta, koji je na ravnici bio jedan kat viši, sa svojim rezervoarima s obje strane.

Izvor vode bijaše u jednom zapadnom planinskom masivu. Novi bazen za krštenje je

imao više od četiri ugla, a imao je i stepenice koje su vodile dolje u nj. uokolo bijahu

izdubine u obliku plitica, a mogle su se napuniti vodom pomoću pumpe. Svud uokolo

bijaše bedem, a kraj bazena bijaše i divan otvoreni prostor sa sjenicom, taman za

propovijedanje.

Tu se okupilo veliko mnoštvo pogana i Židova, te im Isus reče da će sutra održati

propovijed, onima koji se žele krstiti. Židovi su stalno napominjali Iliju i Elizeja, koji

su također onomad bili ovdje.

Tu i tamo uz put, poredale su se Židovke sa svojom djecom. Isus je dopustio

malenima da dođu k njemu, one koji bi oklijevali pozvao bi k sebi, te ih je sve

blagoslivljao. Odvojeno su stajali neki poganski učitelji, te majke omotane žutim

velovima sa svojom djecom. Isus ih je izdaleka blagoslovio.

Nakon toga, svi otiđoše u sinagogu, na završne Šabatske svečanosti. Isus je opet

poučavao o žrtvi, uzevši tekst iz treće Mojsijeve knjige (Levitski zakonik) i proroka

Ezekijela. Bilo je nešto neopisivo slatko i impresivno u Isusovim riječima, kad im je

ukazivao da se sada obistinjuje Mojsijev zakon u najvažnijem značenju. Isus je

govorio o žrtvi čista srca. Reče da umnažanje žrtava i tisuću puta, ne može više imati

nikakvu važnost, jer čovjek mora očistiti svoju dušu i žrtvovati svoje strasti, kao Bogu

ugodan miris. Bez da je išta osudio, bez da je išta odbacio ili zatajio ijedan Mojsijev

propis, Isus im objasni propise u njihovu pravom značenju, učinivši tako Zakon

ljepšim i vrjednijim štovanja. Istovremeno je Isus pripremio svoje slušatelje za

krštenje, nagovarajući ih na pokoru, jer se vrijeme približilo.

Isusov glas i ton njegova glasa bijahu tako divni, duboko prodiruća struja svjetla.

Isus je govorio nevjerojatno mirno i moćno, nikad brzo, osim ponekad, kada bi

govorio s Farizejima. Tada bi njegove riječi bile kao oštri mačevi, a glas bi mu bio

manje nježan. Inače ton njegova uobičajena glasa bijaše pravi tenor, perfektno čist u

zvuku. Isus je mogao bez povisivanja glasa, biti jasno čujan i kad je bila veća graja.

U sinagogi su se recitirali psalmi i molitve, slično našem koralnom pjevanju i

kršćanskoj Misi, a ponekad su Židovi naizmjence pjevali. Na ovaj je način Isus čitao

odlomke iz Pisma, te ih objašnjavao.

Nakon Isusove propovijedi, jedan stari pobožni pismoznanac obrati se skupu. Imao je

dugu rijetku sijedu bradu, te ljubazan dobrostiv lik. Nije bio iz Salamisa, već je bio

siromašni putujući učitelj, koji je na otoku išao od mjesta do mjesta, posjećujući

bolesnike, tješeći zatočene, skupljajući sve za sirotinju, poučavajući nehajne i djecu,

hrabreći udovice, te propovijedajući po sinagogama.

U ovoj zgodi, čini se da ga je nadahnuo Duh Sveti. On se obrati narodu govorom koji

je svjedočio o Isusu, kao što nikada dosada javno nisam čula od nijednog rabina. On

nabroja sve blagodati Svemogućeg Boga dane njihovim precima i njima, te ih nukaše

da mu žurno zahvale, što je dopustio da ovakav Prorok dođe k njima, ovakav Učitelj,

kojemu također duguju hvalu što je radi njih, prošao tako dalek put iz Svete zemlje i

došao k njima.

Podsjetio ih je na Božju milost njihovu plemenu (oni bijahu iz Isakarova plemena), te

ih pozva na pokoru i popravak života. Reče im da ih Bog neće tako žestoko tretirati,

kao onda kad je žestoko kaznio izrađivače i klanjatelje zlatnom teletu. Ne razumijem

značenje ove njegove aluzije. Možda su mnogi iz ovoga plemena bili među tim

klanjateljima. Također im je rekao i divne stvari o Isusu: da ga cijeni više od Proroka,

premda se ne usuđuje reći, tko je On ustvari, da je ispunjenje Obećanja blizu, da se

vi moraju osjećati sretnima što slušaju Njegove propovijedi, i da žive u istoj epohi

takve nade, takve utjehe za Izraela. Narod je bio duboko potresen, te su mnogi

plakali od radosti. Sve se ovo događalo u Isusovoj prisutnosti, a on je mirno stajao

postrani sa svojim učenicima.

Poslije toga, Isus sa svojim sljedbenicima ode do kuće Starca, gdje je rasprava

postala življom. Svi su nastojali nagovoriti Isusa da ostane s njima. Citirali su riječi

nekih Proroka, koje su opisivale progonstva i trpljenja, a čini se da su se odnosila na

Mesiju. Rekoše da se takvo nešto ne bi smjelo dogoditi Isusu, te ga upitaše, nije li on

preteča Mesije. Tad im Isus progovori o Ivanu, te izjavi da ne može više ostati s

njima. Jedan o prisutnih, koji je bio u Palestini, kad je tamo bio i Isus, poče govoriti o

mržnji Farizeja na Isusa, te izreče neke teške riječi o toj sljedbi. Ali, Isus ga žestoko

prekori, rekavši par riječi u njihovu ispriku, te okrene razgovor na druge teme.

Sutradan je kraj bolnice i novo izgrađenog zdenca, Isus pripremao narod za krštenje.

Nekolicina iz bolnice ispovijedi se Isusu, za što su se povukli nastranu nasamo s

Isusom. Isus reče da vodu za krštenje stave ustranu, a onda su učenici u njoj krstili

bolesnike.

Kad je Isus došao do otvorena prostora kraj kršteničkog zdenca, nađe tamo veliko

mnoštvo koje ga je čekalo. Među njima bijahu brojni pogani, jer se tijekom noći iz

okolice tamo slijevao mnogi narod. Isus je poučavao stojeći pod sjenicom. Govorio

im je o vlastitoj misiji, o krštenju, o pokori, te im je objasnio Očenaš.

10. Isus pozvan u kuću rimskog zapovjednika grada Salamisa

Dok je Isus propovijedao, dođe glavarima jedan poganski vojnik ili glasnik s porukom

svoga gospodara. Dogodilo se da je jedan rimski zapovjednik u Salamisu zaželio

razgovarati s novim Učiteljem, te ga poziva u svoj dom. Vojnik je predao poruku

prilično odlučno, kao da Isusu dovodi bolesnika, koji baš nije voljan odmah prići.

Glavari preko učenika, u vrijeme pauze poduke, proslijediše poruku Isusu. Isus

odgovori da će doći, te nastavi podučavati.

Nakon poduke, Isusa krenu k zapovjednikovoj kući, praćen glasnikom i glavarima.

Prije nego su stigli do glavnih vrata grada Salamisa, morali su proći istim putem

kojim su došli iz luke, a put je bio dug oko sat i pol. Vrata su bila lijepa, nadsvođena

lukom, poduprta stupovima. Dok su prolazili kraj velikih zidina i usputnih velikih

vrtova, pogani i radnici gledaše za njima upitnim pogledima. Dok je Isus prolazio,

mnogi su se stidljivo skrivali iza zidina i grmlja. Kad uđoše u Salamis, otiđoše do

velikog trga. Dok su išli, ispred kuća, u trjemovima, na terasama i iza ograda stajaše

žitelji. Na nekim uglovima ulica stajahu poganke s djecom, poredane tri po tri u

pravilnu nizu. Žene su bile zamotane u velove, a kad bi Isus prolazio one bi se

duboko naklonile. Tu i tamo, djeca, a ponekad i neke žene, prilazile bi učenicima i

Isusu, te im poklanjale male darove, kao kitice mirišljiva cvijeća, male bočice s

parfemom, ili male smeđe kolačiće, koji su također imali lijep miris. Valjda je to bio

običaj u ovim krajevima, kada se željelo iskazati gostu čast. Isus ih je gledao svojim

odobravajućim i blagim pogledom, te ih blagoslivljaše izdaleka.

Po gradu sam vidjela statue idola. Ne bijahu kao grčki ili rimski idoli, koji bijahu

ljudskog oblika, već bijahu likovi s krilima, nešto slično kao u Sidonu, Tiru i Jopi.

Vidjela sam i neke slične lutkama.

Dok su tako išli kroz grad, svjetina koja je slijedila Isusa stalno se povećavala, a

narod se slijevao iz svih kutaka i ulica grada k velikom trgu. U centru trga bijaše

divan zdenac. U njega su vodile stepenice, a nasred zdenca voda je bubrila. Zdenac

je bio nadsvođen krovištem, kojeg su podupirali stupovi. Bijaše okružen i otvorenim

trjemovima, malim stablima i cvijećem. Ulaz u zdenac je obično bio zaključan. Narod

je iz njega mogao dobiti vode samo u posebnim prilikama, budući je ova voda bila

najbolja u gradu, a smatralo se da posjeduje neka ljekovita svojstva.

Nasuprot zdenca bijaše komandantova palača sa svojim kolonadama. Na

nadsvođenom balkonu, poduprtom stupovima, sjedio je na kamenom stolcu rimski

komandant, gledajući Isusov dolazak. Bio je odjeven u vojnu uniformu, bijelu tuniku

koja je bila pripijena uz tijelo, tu i tamo prošarana crvenim trakama. Sezala je do

iznad koljena, a na rubu je završavala trakama ili resama. Noge mu bijahu opletene

trakama. S ramena se spuštao crveni plašt, a na glavi mu bijaše šljem. Zapovjednik

je bio robustan, čvrst momak, s kratkom kovrčavom crnom bradom. Iza njega i po

stepenicama, stajahu ostali rimski časnici i vojnici.

Pogani su bili zapanjeni čašću koju je zapovjednik iskazao prema Isusu. Jer, kad je

Isus došao, on siđe s terase, uhvati jedan svoj platneni šal za jedan kraj, a drugom

rukom za drugi kraj šala, te se pred Isusom duboko pokloni. Tad povede Isusa uz

stube k terasi, gdje ga ljubazno ispitivaše. Reče da je čuo o njemu kao o novom

Proroku i mudrom Učitelju. On sam poštuje židovski Zakon. Ako je sve istina što mu

je o Isusu rečeno, Isus je onda uistinu i učinio sva ona čuda. Tko mu je dao vlast da

čini takve stvari, pitao je Isusa. Je li on obećani Utješitelj, židovski Mesija? Židovi

očekuju kralja – je li on taj Kralj? Kako misli osvojiti to svoje Kraljevstvo? Ima li

negdje neku tajnu vojsku? Možda je došao ovdje na Cipar, kako bi među Židovima

skupio svoje sljedbenike? Hoće li proći dugo vremena dok se ne pokaže u svoj svojoj

moći? – zapovjednik je stalno postavljao ovakva slična pitanja, tonom punim

respekta i iskrenosti. Njegove simpatije i poštovanje prema Isusu bijahu očite. Isus je

na sve odgovarao zakukuljeno i općenitim terminima, kao što je uobičajeno postupao

kada su mu vlasti postavljale takva i slična pitanja.

Na primjer, odgovorio bi: 'Ti kažeš! Tako misliš. Proroci tako vele.' Na pitanja koja su

se ticala njegova Kraljevstva i vojske, Isus bi odgovarao da njegovo Kraljevstvo nije s

ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta trebaju vojnike, ali on u Kraljevstvu Svemogućeg

Oca, stvoritelja neba i zemlje, okuplja duše. Dubokoumnim izrazima, Isus je objasnio

mnoge stvari. Komandant je bio zapanjen, i Isusovim držanjem i odgovorima.

Naredio je da se pred zdenac postavi obrok, te je tamo pozvao Isusa i učenike.

Razgledali su zdenac, te sudjelovali u objedu. Bijaše tamo nekoliko smeđih zdjela sa

sosom iste boje, a u nj su umakali kekse. Također su jeli neke štapiće ili kriške sira,

te voće, tijesto napravljeno u obliku zvijezda i cvijeća. Uokolo su bili postavljeni vrčići

s vinom. Drugi vrčevi bijahu puni vode iz zdenca. Bijahu oblika kao oni u Kani, samo

nešto manji. Komandant je govorio s neskrivenom nesklonošću o Pilatu, o njegovu

nasilništvu koje je proveo u Hramu, te općenito o njegovu karakteru, kao i o padu

akvadukta blizu Siloa.

Tu kraj zdenca, Isus je imao još jedan razgovor s komandantom. Govorio je o vodi i

njenim raznim vrelima, nekim muljevitim, nekim čistim, nekim gorkim, a nekim

slatkim, te o velikoj razlici o tim izvorima, te o tome kako se dovodi do zdenca, te

opet raspodjeljuje cjevovodima. S tih tema, Isus tako prijeđe na poduku o vodi

krštenja, kako pogana, tako i Židova, te govoraše o obnovi čovječanstva pokorom i

vjerom, kad će svi postati djecom Božjom. Bijaše to divna propovijed, nešto slično

razgovoru sa Samarijkom kraj zdenca. Isusove riječi ostaviše dubok dojam na

slušatelje i na komandanta, koji je već prije bio sklon Židovima. Želio je još dugo

slušati Isusa.

Ovdje u Salamisu, podjela između Židova i pogana ne bijaše toliko vidljiva. Ovdje su

kao i u Palestini, obrazovaniji Židovi, a posebno sljedbenici Isusa, jeli i pili s gornjom

klasom pogana, premda su uvijek koristili odvojeno posuđe. Na povratku je Isus bio

pozdravljen od mnogih pogana, a sad su bili još učtiviji nego li prije, zahvaljujući

počastima koje je rimski komandant iskazao Isusu.

U ovom je kraju cvijeća bilo u izobilju, pa se koristilo za bojenje tkanina, vune, svile i

paperja. Vidjela sam djecu, koju je Isus blagoslovio, kako su ukrašeni ovakvim

cvijećem. Djevojčice su kao i dječaci, bile odjevene u kratke tunike od tanana

materijala. Bebe od sirotinje imahu samo suknjicu oko pasa. Djevojke iz bogatijih

klasa nošahu tanke žute tunike, bogato prekrivene ovim vunenim obojanim cvijećem.

Nosile su i šal od tog laganog materijala, a oko zglobova i glave male vjenčiće od tog

umjetnog cvijeća. Mora da su ovdje uzgajali dudovog svilca, jer sam duž zidina

vidjela stabla na kojima su puzale te bube, te plele svoje kukuljice.

11. Isus u kući Jonasova oca. Propovijed kod zdenca krštenja

Kad je Isus posjetio dom Jonasova oca, Esena, pratili ga samo njegovi učenici i neki

pismoznanci. Bio je primljen s uobičajenim počastima, tj. pranjem nogu. Ovdje je

domaćinstvo bilo puno skromnije uređeno. Obitelj je bila brojna, a pripadali su sekti

oženjenih Esena. Živjeli su u velikoj čednosti, pobožno i jednostavno. Ženski su dio

činile udovice s djecom, koja bijahu već odrasla, starčeve kćeri, s kojim su i živjele.

Učenik Jonas bijaše sin iz kasnijeg braka, a njegova je majka umrla pri njegovu

porođaju. Starac ga je izuzetno volio, više nego da mu je sin jedinac, a stalno je bio

zabrinut zbog sinovljeve dugotrajne odsutnosti. Gledao je na njega kao na izgubljena

sina, a tad dobi vijesti o njemu preko Cirinusa, čiji su sinovi susreli Jonasa na Pashi i

u Daberetu blizu Tabora.

Mladić se otisnuo u svijet, radi novih avantura, kao što to mladi studenti oduvijek i

čine. Posjetio je najznačajnija mjesta Svete zemlje, Esene u Judeji, Jakovljev grob

blizu Hebrona, te Rahelin grob između Jeruzalema i Betlehema. U to vrijeme, Rahelin

grob bijaše na direktnom putu između ova dva mjesta. Sad je međutim, nekako

postrance. Mladić je također posjetio sve najinteresantnije u Betlehemu, kao i na

gorama Karmelu i Taboru. Čuo je o Isusu, te je bio prisutan na jednoj propovijedi na

gori, prije nego je otišao na put u zemlju Gergaze. Nakon Pashalnih svečanosti,

otišao je iz Dabereta sa Cirinusovim sinovima na Isusovu posljednju propovijed kod

Gabare. Tad ga je Isus primio među učenike, a sad se sa njima vraćao svome domu.

Gozba je održana u vrtu, u kojem je bila dugačka nadsvođena sjenica. Jedna zelena

uzvisina bijaše prekrivena tkaninom, a poslužila je kao stol. I počivaljke bijahu ista

travnata klupa, prekrita mahovinom. Obrok se sastojao od razne pašte, kruha, povrća

prelivenog umakom, janjetine, voća i vrčića s nekim napitkom, sve vrlo skromno.

Žene su jele odvojeno, premda su se ponašale puno lagodnije nego li židovske žene

pori obroku. Žene su posluživale kod stolova, vela im spuštena s lica, a sjedile su

nešto podalje. Poslije su slušale Isusove propovijedi. Na obje strane vrata bijahu

nizovi sjenica, tako da su činile gusto zelenilo. Mislim da su služile za razne obiteljske

svečanosti i pobožne vježbe, kao što je i bio običaj kod Esena. Uzdržavali su se

zemljoradnjom, stočarstvom, predenjem vune i pletenjem.

Odavde je Isus otišao s učenicima do novo napravljenog zdenca za krštavanje, gdje

je pripremio mnoge Židove za sakrament krštenja. Isus im je održao propovijed u

kojoj je nagovarao na pokoru, te je blagoslovio vode zdenca. Oko središnjeg zdenca,

bijahu bazenčići oblika poslužavnika. Ovi su bazeni bili okruženi malim opkopima, u

koje su silazili novokrštenici pomoću par stepenica. Onaj koji se krstio, stao bi na rub

bazena, pognuo glavu, a glavu bi mu polili vodom. Kumovi su stajali iza njih s

položenom rukom na njihovu ramenu. Otvaranjem ili pritiskanjem neke mašinerije u

centralnom zdencu, voda bi potekla do bazena i jaraka.

Vidjela sam Barnabu, Jakova i Azora kako dijele krštenje kod tri bazena. Prije

ceremonije, vidjela sam Isusa, kako iz male kožnate pljoske, koju su sa sobom

donijeli iz Judeje, s Jordana, s mjesta gdje se sam Isus krstio, lijeva vodu u bazene i

onda ih blagoslivlja. Nakon krštenja, ne samo da je sva voda iz bazena vraćena

natrag u centralni zdenac, nego su i rupcima kupili vodu iz bazena i žmikali je u

centralni zdenac. Novokršenici su oko ramena nosili male bijele ogrtače.

Nakon toga, vidjela sam Isusa kako ide još zapadnije između vrtova i zidina, gdje su

ga čekali pogani, koje je pripremio njihov prijatelj Cirinus, a željeli su se krstiti.

Cirinus s nekolicinom pogana dođe malo postrani, te ih tamo poučavaše. Tridesetak

ih je kršteno na raznim bazenima po vrtu. Vodu su za tu svrhu pustili da doteče u

bazenčiće, a Isus ju je blagoslovio.

Osim dviju ulica koje su pripadale Židovima, u predgrađu Salamisa bijaše i jedan

čitavi mali gradić nastanjen Židovima. Na jednoj strani Salamisa bijaše okrugli toranj

velikog opsega, a u njemu bijahu vršene razne ovisnosti i gadosti. Toranj je bio kao

citadela. Grad je imao mnoge hramove, od kojih je jedan bio velikih dimenzija, a na

njegove ste se terase mogli popeti bilo unutarnjim, bilo vanjskim stepenicama. U

ovom su hramu bili mnogi stupovi, neki tako veliki, da su u njima bile usječene

stepenice i male nastambe, a na vrh je moglo stati par ljudi i gledati dolje na

religijske ceremonije. Nekoliko sati od Salamisa vidjela sam još jedan važan grad.

Zapadno od grada, vidjela sam nadolazeću karavanu stranaca, a kampirali su pod

šatorima. Mora da su dolazili s druge strane otoka. Često, valjda radi tog smjera, bila

sam poticana da mislim da dolaze iz samog Rima. S njima bijahu i žene, i velik broj

ogromnih volova sa širokim rogovima i prignutim glavama. Volovi su bili vezani

zajedno, u paru, s dugom motkom iznad njihovih leđa, na kojoj su nosili teret. Mislim

da su ovi stranci došli djelomično radi žetve. Sa sobom su nosili raznu robu, koju su

htjeli razmijeniti u trgovini za žito.

Sutradan ujutro, Isus na trgu blizu zdenca krštenja održa dugačku poduku, i

Židovima i poganima. Učio ih je o žetvi, umnažanju žita, nezahvalnosti čovječanstva

koje je nehajno primalo najveća Božja čuda, te im je govorio o ovim nezahvalnicima,

kao o korovu, kojeg se u vatru baca. Isus također reče da od jednog zrna nastaje

cijela žetva, da sve stvari potiču od Jednoga, Svemogućega Boga, Stvoritelja neba i

zemlje, Oca i Svedržitelja cijelog čovječanstva, koji nagrađuje svako njihovo dobro

djelo, a kažnjava svako zlo.

Isus je također ukazivao kako čovjek, umjesto da se vrati Bogu Ocu, okreće se

stvorenjima, beživotnim stvarima. Pokaj čudesa Božjih prolazite hladno i nehajno,

dok s divljenjem buljite u razne bezvrijedne čovječje rukotvorine, čak iskazujete čast i

bijednim žonglerima i vračarima. Ovdje Isus iskoristi priliku da progovori o poganskim

idolima, smiješnim idejama koje su im podastrte da ih zabavljaju, zbrci koja postoji u

tim idejama, službi posvećenoj njima, i iznad svega okrutnostima koja im se iskazuje.

Tad Isus progovori o nekim posebnim idolima, pitajući ih ovakva slična pitanja: 'Koji

je ovo bog? Koji je ono? Tko je njihov otac?' itd. Na ova je pitanja sam odgovarao,

izlažući im zbrkanu genealogiju i obitelji u njihovim poganskim različitostima, te

gadosti povezane s tim obiteljima, a sve se činjenice još mogu pronaći, ali ne u

Kraljevstvu Božjem, nego samo u onom od oca laži. Najzad, Isus napomene i

protumači razne proturječnosti ovih idola.

Premda je Isus govorio tako žestokim tonom, te sugestivnim načinom, još uvijek su

njegove instrukcije bile ugodne, tako poticajne na dobre misli njegovim slušateljima,

tako da se nije čulo nikakvo neodobravanje. Njegovo učenje protiv poganstva, bijaše

ovdje u Salamisu, ipak blaže nego li tamo u Palestini.

Isus je također govorio i o pozivu poganima da uđu u Kraljevstvo Božje, te im reče,

da mnogi stranci s Istoka i sa Zapada dolaze zauzeti mjesto koje je namijenjeno djeci

domaćina (Izraelu), budući su ta djeca, daleko od sebe odbacila spasenje.

Tijekom stanke, Isus je nešto objedovao, a narod je komentirao ono što su upravo

slušali. U međuvremenu su neki poganski filozofi prišli k Isusu i ispitivali ga o nekim

točkama koje nisu shvatili, te o nečemu što im je prenijeto od strane njihovih

predaka, a dolazi od Ilije, koji je bio u ovim krajevima. Isus im je dao željene

informacije, te je počeo poučavati o krštenju, molitvi, uzimajući za svoju propovijed

slike žetve i zarađivanja čovjekova vlastita kruha svagdanjega. Mnogi su pogani

zadobili najspasonosnije impresije iz Isusovih propovijedi, te otiđoše na berbu voća.

Ali drugi, nisu marili za njegove riječi, te otiđoše svojim putem.

A sad gledam veliko mnoštvo Židova, kako se krštava kraj zdenca krštenja, čije je

vode Isus blagoslovio. Voda je u opkopima dosezala do sredine lista noge.

12. Isus ide do židovske četvrti

Poslije je Isus otišao sa svojim učenicima i nekim pismoznancima do odvojene

židovske četvrti, koja je bila oko pola sata na sjever. Pratili su ga mnogi slušatelji s

propovijedi, a Isus je nastavio govoriti s nekoliko odvojenih grupica. Put ga je vodio

preko nekih uzvišenijih mjesta, pokraj kojih su bile livade i vrtovi. Tu i tamo bijahu

nizovi stabala, pa opet gusti gajevi na uzvišenjima, gdje ste se morali penjati ako ste

se htjeli odmoriti u hladu. Odatle se pogled protezao na cijelu okolicu, na naselja i

zlatna žitna polja. Nekad je put prolazio kraj širokih golih zidina, u kojima su težaci

isklesali nizove ćelija.

Izvan židovske četvrti bijaše lijep gostinjac i park. Ovdje se Isus malo odmorio, dok

je ostatak družine nagovorio da se vrate svojim domovima. Učenici su Isusu oprali

noge, te jedan drugome, skinuli gornje haljine, te slijedili svog Učitelja u židovski

grad. Tijekom pranja nogu, blizu gostinjca, na jednoj strani glavne ceste koja je

vodila posred grada, vidjela sam duge nastambe, kao sjenice, u kojima su se okupile

brojne Židovke i služavke, zaokupljene sortiranjem, aranžiranjem i pažljivim

odlaganjem voća, kojeg su iz okolnih vrtova u košarama donosile robinje ili domaćini.

Bilo je svake vrste voća, velikog i malog, kao i bobica. Odvajali su gnjilo od zdravog

voća, činili sve vrste odvajanja i čišćenja, a čak su neko i umatali u pamuk, te

stavljali na police. Drugi su bili angažirani u skupljanju i pakiranju pamuka. Primijetila

sam da su sve domaćice spuštale velove čim bi muškarci nestali iz vida. Sjenice su

bile razdijeljene u nekoliko odjeljaka. Meni su izgledale kao tvornice voća. Bio je to

prizor pun užurbanosti i rada.

Isus sa svojim društvom ode do boravišta rabina, kraj sinagoge. Najstariji rabin

primio ga je učtivo, premda s tračkom rezerviranosti u svome ophođenju. Ponudio ga

je uobičajenom okrjepom, te reče par riječi o Isusovu dolasku na Cipar, te o

Isusovom nadaleko rasprostranjenom velikom ugledu, itd. Budući je Isusov dolazak

posvuda postao znan, dođoše neki bogalji koji ga moljaše za pomoć, na što, Isus,

praćen rabinima i učenicima, krene k njihovim kućama, te tamo izliječi mnoge hrome

i paralizirane. Ozdravljenici sa svojim obiteljima pratiše Isusa, te naviještaše njegovu

slavu. Ali, Isus ih utiša, te ih nagovori da se vrate doma.

Na ulicama su Isusa presretale majke s djecom, koje bi blagoslovio. Neke su mu

donijele bolesnu djecu, te ih je Isus ozdravio.

Tako je prošlo popodne, sve do sumraka, kada je Isus praćen rabinima otišao na

jednu gozbu u njegovu čast, a gozba je bila povezana i s početkom žetve. Na njoj su

bili i težaci i sirotinja, to bijaše običaj koji je izvučen iz Isusovih riječi preporuka.

Dolazili su iz polja u skupinama, te su sjeli uz duge stolove, a posluženi su raznim

jelima. S vremena na vrijeme, Isus ih je s učenicima sam posluživao, te ih poučavao

kratkim rečenicama i prispodobama. Na gozbi je bilo prisutno nekoliko židovskih

pismoznanaca, ali u cijelosti, ovo društvo ne bijaše tako dobro raspoloženo, ne toliko

iskreno, kao što bijahu Židovi oko Isusova gostinjca kraj Salamisa.

Ovdje je u njima bio trag Farizejštine, a kad su se ugrijali, postadoše hrabriji, te

uputiše neke glasne zamjerke. Upitaše zašto nije mogao ostati na miru u Palestini,

što je stvarni razlog njegova posjeta otoku, koliko namjerava ostati među njima, te

završiše sugestijama da ne bi trebao uznemiriti ljude na otoku. Također su se dotakli

nekih tema u njegovim propovijedima, te načina ponašanja, koji su bili uobičajeni

među Farizejima Palestine.

Isus im odgovori kao što je obično i radio u takvim situacijama, manje-više žestoko,

ovisno o njihovoj ljubaznosti. Rekao im je da je došao vježbati djela milosrđa, na što

ga potiče Otac Nebeski. Razgovor je bio vrlo živ, te je dao Isusu priliku da udijeli

oštru lekciju u kojoj je napao njihovu 'dobrotu' prema sirotinji, i ostala njihova dobra

djela, razotkrivajući njihovo licemjerje. Već je bilo prilično kasno, kad je Isus otišao

sa svojim učenicima. Rabini su ga ispratili sve do gradskih vrata.

13. Poganska svećenica Merkurija. Poganski pisci.

Kad se Isus vratio u gostinjac, dođe mu jedan poganin, te ga moljaše da pođe s njim

do izvjesna vrta, koji bijaše nekoliko koraka udaljen, gdje ga je čekala jedna

tjeskobna osoba, moleći njegovu pomoć. Isus ode s učenicima do pokazanog mjesta.

Tamo je ugledao neku poganku, stoji između zidina ceste. Učenicima je naredio da

zastanu i ostanu tu, a on ispitivaše ženu što želi. Bila je to upečatljiva žena, potpuno

lišena poduke, potpuno uronjena u poganstvo, te predana svojim gadostima.

Samo jedan Isusov pogled joj je otvorio usta, te podigao u njoj osjećaje srama, ali

bila je bez osjećaja vjere, te vrlo zbunjena načinom svog ponašanja. Reče Isusu da je

pomogao Magdaleni, kao i ženama pogođenim krvarenjem, a da ga je ova jedva i

dotakla za haljinu. Molila je Isusa da je ozdravi i pouči, ali onda opet, reče, da je

možda neće moći izliječiti, jer ona nije kao ta žena koja je bila fizički bolesna.

Ispovijedi se da je udana i da ima troje djece, ali da jedno nije suprugovo, nego je

začeto u preljubu. Također je imala odnose i s rimskim zapovjednikom.

Kad je jučer Isus posjetio rimskog komandanata, ona ga je promatrala s prozora i

vidjela aureolu oko njegove glave, što ju je vrlo potreslo. Isprva je mislila da to

potječe iz njene naklonosti prema Isusu, a ta joj je ideja izazvala tako ogromnu

tjeskobu, da je pala u nesvijest. Kad je došla k sebi, pred njom je prošao cijeli njen

život, cijela njena intima, u tako strašnoj formi, da je potpuno izgubila mir duše i

uma.

Tad se propitala o Isusu, te od nekih Židovki saznala o Magdaleninu ozdravljenju,

kao i o Eunui u Cezareji Filipovoj, ženi pogođenoj krvarenjem. Sad moli Isusa da je

ozdravi, ako ikako može.

Isus joj reče da je vjera te žene koja je bolovala od krvarenja bila jednostavna, tj.

čvrsto je vjerovala, da ako samo dotakne rub njegove haljine, sigurno će ozdraviti.

Prišla mu je kradom i njena ju je vjera spasila.

Luckasta žena opet upita Isusa kako je mogao znati da ga je Eunua dotakla i da je

ozdravila. Nije bila svjesna Isusa i njegove moći. Premda je žarko žudjela za

njegovom pomoći, Isus je prekori, zapovjedivši joj da ispriča svoj sramni život, te joj

reče o Svemogućem Bogu i njegovoj zapovijedi: 'Ne čini preljuba.' Isus joj izloži sve

njene razvratne gadosti (protiv čega se njena priroda bunila), koje je prakticirala u

čast svojih sramnih idola. Isus je pogodi iskrenim riječima, a ujedno i milosrdnim, da

je počela plakati i tonuti u tugu.

Žena se zvala Merkurija. Bila je visoka, stara oko 25 godina. Odjenula je dugi bijeli

ogrtač, otraga komotan, dok je sprijeda bio nekako kraći. I druga joj odjeća bijaše

bijela, premda s obojanim rubovima. Materijal u koji su se poganke odijevale bijaše

tako mekan i podatan, tako da je ocrtavao formu tijela.

Sutradan, cijelo prijepodne bijaše posvećeno krštavanju kraj zdenca. Učenici su

krštavali, dok je Isus propovijedao, uglavnom u slikama žetve, kruha, mane, Kruha

Života, koji im je darovan, samo od Jednoga, od Boga. Radnici su odlazili u

skupinama na žetvu, a ja sam vidjela kako ih Isus poučava dok su prolazili kraj

njega. Ovdje su ljudi logorovali pod šatorima, a bijahu to također Židovi, koji su amo

došli posebno radi Isusa. Sa sobom su doveli svoje bolesne na konjima i magarcima,

a danas su se poredali na nosiljkama pod sjenicama i stablima, u predvorju mjesta

gdje je Isus držao prodike. Isus je ozdravio oko dvadeset hromih i paraliziranih.

Kad je išao k zdencu, presretoše ga neki ljudi, obrazovani pogani, koji su bili prisutni

na njegovim jučerašnjim podukama. Molili su ga za objašnjenje nekih nejasnoća, kad

je govorio o njihovim bogovima, posebno o jednoj božici koja se ovdje uzdigla iz

mora, te o još jednoj koja je bila predstavljena u njihovu hramu pod formom ribe.

Ova posljednja bijaše Derketo. Također ga ispitivaše o priči koja je kolala među

Židovima, a ticala se Ilije. A to je bilo kad je jednom Ilija vidio oblak kako se uzdiže

nad morem, a taj je oblak ustvari bio djevica. Oni su htjeli znati, rekoše, gdje se

spustila, jer će od nje proizaći Kralj, onaj, koji će činiti dobro cijelome svijetu. Sad,

prema njihovim proračunima, upravo je bilo vrijeme da se to dogodi. S ovom pričom,

pomiješali su i drugu, koja se ticala zvijezde, kojoj je njihova božica dopustila da

padne na Tir, te upitaše, bi li to mogao biti taj oblak o kojem su govorili.

Jedan od njih reče, kako ima glasina o nekom preteči iz Judeje, koji će iskoristiti Ilijin

oblak, te čeka okolnosti da se ispuni vrijeme, kako bi se proglasio kraljem. Isus nije

dao naznaka da je on taj Jedan, nego im reče: 'Taj Čovjek nije avanturist, niti će

proglasiti ikavku laž. Mnoge se laži šire o njemu, a sad oni koji raznose takve stvari,

pridružili su se onima koji ga mrze. Ali, sad dolaze vremena da se ispune Proroštva.'

Isusov ispitivač bijaše jedan zločest čovjek, veliki brbljavac. Nije ni sanjao, da dok je

razgovarao s Isusom, da je u prisutnosti onoga kojega kleveće, jer je o Isusu čuo

samo u općenitim terminima.

Ovi su ljudi bili filozofi. Imali su neke naznake istine pomiješane s vjerom u njihovo

vlastito božanstvo, kojeg su opet nastojali objasniti daleko od raznih interpretacija.

Ali sve osobe i idoli, koje su htjeli spoznati, tijekom vremena su se toliko ispremiješali

i zbunili umove, da su čak i o Ilijinu oblaku i Majci Božjoj, o kojoj nisu ništa znali,

znali samo u zbunjujućim natuknicama. Svoju su božicu zvali Derketo, kraljicom

neba. O njoj su govorili kao o onoj koja donosi na zemlju sve užitke i mudrosti.

Rekoše da su je njeni sljedbenici tad propustili spoznati, a ona im je prorokovala sve

što će im se dogoditi u budućnosti, kao i to da će ona zaroniti u more, te se ponovo

pojaviti kao riba, te će biti s njima vječno. Dodaše, sve je ovo u stvarnosti prošlo, itd.

Njena kći, koju je začela u tajnim ritualima poganstva, bijaše Semiramida, mudra i

moćna kraljica Babilona.

Kako čudesno! Dok su sve ovo ovi ljudi govorili, vidjela sam cijelu povijest ovih

božica, kao da su stvarno uzdignute preda mnom, i kao da su još žive. Osjećala sam

se nestrpljivom da izbavim ove filozofe iz njihovih velikih grešaka. Meni su se činili

tako smiješno glupima, da ne vide sami sebe, da sam stalno pomišljala: 'Sad je

potpuno jasno da im sve moram objasniti!' Tad opet, pomislih: 'Kako se samo

usuđuješ tako nešto govoriti! Ovi učenjaci mora da znaju bolje od tebe!', i tako sam

se nekoliko sati mučila tijekom tog razgovora.

Isus je filozofima objasnio zbrku i apsurdnost njihova idolatrijskog sustava. Opisao im

je povijest stvaranja, o Adamu i Evi, o Padu, Kainu i Abelu, Noinoj djeci, građenju

babilonske kule, odvajanju zlih i njihovu postupnu padanju u idolopoklonstvo. Rekao

im je da su ti zli ljudi, kako bi ponovo uspostavili svoj odnos Bogom, pozivali razne

bogove, te su tako od zloga, sve više i više bili zavođeni, u sve veće i veće pogreške.

Ipak, Obećanje, da će ženino sjeme zgaziti zmijinu glavu bijaše utkano u poeziju,

običaje i ceremonije njihove nekromanske umjetnosti. Zbog ovakve nerazgovjetne

ideje, imali su Obećanje, da će se mnoge osobe, s vremena na vrijeme, pojavljivati s

ispraznim zamislima donošenja spasenja svijetu. Ali umjesto da tome ne pridaju

značenje, oni su padali u sve veće i veće grijehe, koji su imali isti nečisti izvor. Isus

im je rekao o razdvajanju Abrahamove obitelji od ostatka čovječanstva. Edukacija

posebne rase za očuvanje Obećanja, za vodstvo, poduku, te pročišćenje Djece

Izraelove. Isus je završio rekavši im o Prorocima, o Iliji i Proroštvima, te da je sad

vrijeme njihova ispunjenja.

Isusove riječi bijahu tako jednostavne, tako uvjerljive i impresivne, da su neki filozofi

bili uistinu prosvijetljeni, dok su se drugi vratili svojim mitskim izvorima, opet

zapleteni u njene labirinte.

Isus je s filozofima razgovarao skoro do devet sati. Neki od njih su povjerovali i

promijenili život. Ovi su ljudi bili zapleteni u svoje površno učenje svih vrsta

budalaština i zbunjujućih pitanja. Isus je međutim dopustio da padne zraka svjetla na

njihove duše, kad im je dokazivao, kako u svakoj paloj rasi čovječanstva, postoji

tračak manje ili više točne zamisli o Božjem spašavanju čovjeka. Pokazao im je, da

dok žive u svijetu tame i zbrke, uhvaćeni su u mnoge nepravilnosti i gadosti

idolatrije, koja usred svoje ludorije, nudi samo vanjski sjaj izgubljene istine. Ali Bog,

u svojoj milosti prema čovječanstvu, učinio je od nekolicine najnevinijih jednu naciju,

iz koje će izići ispunjenje danog Obećanja. Tad im je ukazao da je sad stiglo to

vrijeme milosti, da tkogod čini pokoru, popravi svoj život, te primi krštenje, nanovo

će se roditi, te tako postati dijete Božje.

Prije ovog razgovora s filozofima i odmah nakon krštavanja, Isus je poslao Barnabu i

neke druge učenike do Citrusa, koji bijaše nekoliko sati udaljen, a tamo je bila

Barnabina rodna kuća i obitelj. Sa sobom je Isus zadržao samo učenika Jonasa i još

jednog učenika iz Dabereta. Tad Isus ode oko sat i pol na zapad od Salamisa do

nekog plodnog i bogatog kraja, gdje je bilo malo seoce čiji su žitelji bili angažirani u

žetvi. Većinom su bili Židovi, a polja im bijahu na ovoj strani grada.

Kraj je bio dražestan, a zemljoradnja se odvijala drugačije od naše. Žito se uzgajalo u

vrlo visokim brazdama, kao grudobrani, a između njih bijaše trava za pasti, okružena

brojnim voćkama, maslinama i drugim grmljem. Svuda je bilo puno stoke, koja

premda je bila sapeta, mogla je pasti u hladu, a ipak ne činiti nikakve štete usjevima.

Ove su niske livade bile kao neka vrsta rezervoara za rosu i vodu. Vidjela sam jako

puno crnih krava bez rogova, volova s grbom na leđima, teških nogu i vrlo širokih

rogova, a koristili su ih kao tegleću marvu. Vidjela sam brojne magarce, jako velike

ovce s kitnjastim repom, a odvojeno od sviju, vidjela sam stada ovnova ili rogatih

ovaca. Posvuda su bile razbacane kuće i sjenice. Ljudi su imali vrlo lijepe škole i

mjesta za poučavanje na otvorenom. Ali na Šabat, obično bi išli u sinagogu u

Salamis, blizu Isusova gostinjca.

Cesta je bila vrlo lijepa. Čim su žeteoci uočili Isusa (već su ga prije vidjeli u sinagogi i

na krštenju) ostaviše posao i alatke, pobacaše komad kore koji su nosili na glavi kao

šešir da ih štiti od sunca, te u grupicama požuriše dolje s visokih kosina. Kad dođoše

pred Isusa duboko mu se nakloniše. Mnogi su se čak i prostrli pred njim. Isus ih

pozdravljaše i blagoslivljaše, nakon čega bi se vraćali na svoj posao.

Dok se Isus približavao školi, pismoznanac, koji je bio iznenađen njegovim dolaskom,

iziđe s još nekim časnim ljudima kako bi ga dočekao. Zaželi mu dobrodošlicu, te ga

otprati do lijepa zdenca, opra mu noge, skine ogrtač, otrese ga i očetka, te Isusa

ponudi uobičajenom okrjepom.

Isus je s ovim ljudima, kao i s drugima koji su došli iz Salamisa, išao od polja do

polja, tu i tamo poučavajući žeteoce kratkim pričama o sjetvi, žetvi, odvajanju

kukolja od žita, gradnji žitnice, te bacanju kukolja u vatru. Žeteoci su ga slušali u

grupama, te bi se vraćali svome radu, dok je Isus nastavljao i odlazio do druge

grupe.

Muškarci su za žetvu uglavnom koristili zakrivljene noževe. Rezali bi stabljiku oko

tridesetak centimetara ispod klasa, te je predavali ženama koje su stajale iza njih.

One bi to vezale u zavežljaje, te ih odnosile u košare. Vidjela sam da su mnogi niski

klasovi ostavljeni, kao i oni koji bi ispali, a na polja su poslije dolazile sirote žene, žele

ih, te skupljale palo klasje (pabirčile) kao svoj dio. Ove su žene nosile vrlo kratke

haljine. Oko struka bi imale platneni pojas, a tunike bi bile napuhane oko tijela, kao

vreća, u koju su odlagale klasje. Ruke su im bile otkrivene, a prsa i vrat opasane

platnenim trakama, glava omotana velom, ili jednostavno zaštićena šeširom od kore,

prema tome jesu li bile udane ili ne.

Isus nastavi svoj obilazak, poučavajući još oko pola sata, te se onda vrati do zdenca

blizu škole. Tu ga je već čekao postavljen obrok na kamenom stolu, za njega i

učenike. Sastojao se od gusta umaka, meda, dugih štapića nečega što su lomili i

umakali u umak, malih valjušaka tijesta, voća i vrčića nekog napitka.

Zdenac je bio vrlo lijep. Iza njega je bila povišena terasa, na kojoj su rasla stabla.

Morali ste sići mnogim stepenicama da biste došli do bazena s vodom, a voda je bila

hladna i osvježavajuća. Ženski dio pismoznančeve obitelji, stanovao je malo podalje

od škole. Dok su donosile jela, bile su omotane velovima.

Isus je poučavao o Očenašu. Navečer su se žeteoci skupili u školi, gdje je Isus

objašnjavao parabole koje im je ispričao u polju. Isus je također poučavao o mani,

svagdanjem kruhu, te o Nebeskom kruhu.

Poslije je otišao s pismoznancem i ostalima do bolesnika u njihovim kolibama, te je

ozdravio nekoliko hromih i bolesnih od vodene bolesti. Bolesnici su ležali u malim

ćelijama koje su bile uglavnom iza kuća. Tako je Isus došao i do neke žene koja

bolovaše od vodene bolesti. Njen skromni odjeljak bijaše toliki, da je mogla stati

samo njena postelja. Kraj njenih stopala ćelija je bila otvorena, tako joj omogućujući

da vidi vani mali vrt sa cvijećem. Krov je bio lagan, te se mogao podići kako bi mogla

baciti pogled na nebo. Neki muškarci i žene su otišli s Isusom do nje. Uklonili su

zaslon, te je tako Isus mogao prići bolesnici. Isus joj reče: 'Ženo, zar ne želiš

ozdraviti?' Na ovo ona ponizno odgovori: 'Želim ono što želi i Prorok.' Tad Isus reče:

'Ustani!' Tvoja vjera ti je pomogla!' Žena odmah ustade, napusti ćeliju, te reče:

''Gospodine, sad vidjeh tvoju moć, jer su mnogi pokušali pomoći mi, ali nitko nije

mogao.' Ona i njena obitelj zahvali, te hvališe Gospodina. Mnogi su dolazili vidjeti je,

čudeći se njenom izlječenju. Isus se vrati do škole.

Taj sam dan u Salamisu vidjela grješnicu Merkuriju, kako šeta gore dolje po svom

apartmanu, plijen duboke depresije i nemira. Plakala je i lomila prste, omotana u

veo, često se bacajući na pod u kutku sobe. Njen suprug, koji mi se činio zao, mislio

je kao i njene sluškinje da je poludjela. Ali Merkurija je bila trgana grižnjom savjesti

radi svojih grijeha. Njena jedina misao, njen stalni san bijaše, kako da prekine sve

veze koje je sputavaju, te kako da se pridruži svetim ženama u Palestini. Imala je

dvije kćerkice, od 8 i 9 godina, te dječaka od 15 godina.

Kuća joj je bila blizu velikog hrama. Hram je bio velik s masivnim zidovima, okružen

nastambama, u kojima su stanovale sluge, stupovima, terasama i vrtovima. Zvali su

je da dođe u hram, ali se ona opravdavala da je bolesna. Ovaj je hram bio iznimno

velika građevina s puno kolonada, soba, apartmana za poganske svećenike, te

podruma. U hramu bijaše gigantska statua neke božice, a sjao je kao zlato. Tijelo je

kipa bilo kao riba, a glava s rogovima kao u krave. Pred njim bijaše još jedan manji

kip, na čija je ramena božica položila svoje kratke ruke ili pandže. Kipovi su bili

postavljeni na visoki pijedestal, u kojem su bile šupljine za paljenje tamjana i drugih

darova. Žrtve u čast ove božice bijahu čak i djeca, posebno djeca s defektima.

Merkurijina kuća je očito poslije postala kuća Koste, oca svete Katarine. Tamo je

rođena i odgojena Katarina. Njen je otac bio potomak neke kraljevske rase iz

Mezopotamije. Zbog neke službe, bio je nagrađen velikim imanjima na Cipru. Oženio

se u Salamisu, uzevši kćer iste poganske svećeničke obitelji, kojoj je Merkurija

pripadala. Katarina je već u djetinjstvu bila puna mudrosti, a vodile su je njene

unutarnje vizije. Nije mogla podnijeti poganske idole, te ih je, gdje god je mogla

rušila. Kao kaznu za to, njen ju je otac jednom dao zatočiti.

Gradovi u ovim krajevima ne bijahu kao naši, u kojima kuće stoje zasebno.

Građevine ovih poganskih radova bijahu jako velike, s terasama i masivnim zidinama,

u kojima su bila uklesane ćelije za siromašne. Mnoge ulice služahu kao široki bedemi,

zasađeni stablima. Pod njima su stanovali brojni ljudi u svakojakim nastambama. U

Salamisu je vlado veliki red. Svaka je klasa ljudi imala svoju vlastitu ulicu. I školsku

djecu sam uglavnom viđala u zasebnim ulicama, a bilo je i drugih odvojenih koje su

služile za marvu.

Filozofi su imali jednu svoju veliku građevinu. Bila je okružena dvorištima, a ja sam

vidjela kako šetaju u ulici koja im je pripadala. Ogrnuti svojim ogrtačima, šetali su u

skupinama od četiri ili pet ljudi, te raspravljali. Uvijek su išli jednom stranom ulice, a

kad bi se vraćali drugom. Ovaj je način bio općenito pravilo u svim ulicama.

Trg sa zdencem, na kojem je Isus razgovarao s rimskim komandantom bijaše puno

uzvišeniji od pokrajnjih ulica. Da biste došli do njega, morali ste se popeti nizom

stepenica. Oko ovog trga bijahu arkade popunjene dućanima. Na jednoj strani bijaše

tržnica, blizu koje bijahu redovi gustih piramidalnih stabala, na koje ste se mogli

popeti, te sjesti u širokim krošnjama. Komandantova palača bijaše nasuprot ovog

trga.

14. Isus poučava u Citrusu

Sutradan ujutro, Isus je opet prošao kroz polja poučavajući žeteoce. Cijeli dan je bila

velika magla nad zemljom, tako gusta da ste jedva mogli nazirati susjednog čovjeka,

a sunce se jedva probijalo kao neka bijela iskra. Polja su se protezala u smjeru

sjeveroistoka, između visokih visoravni, sve dok se ne bi na horizontu stopili u točku.

U brojnim sam usjevima vidjela brojne jarebice, prepelice i divlje golubove. Sjećam

se da sam također vidjela neku vrstu sive, guste, naborane jabuke, a pulpa joj bijaše

prošarana crvenim. Rasla je na stablima široke krošnje.

Isus je poučavao u prispodobama o žetvi i svagdanjem kruhu, te je izliječio nekoliko

hrome djece, koja su ležala u ovčjem runu kao nekoj vrsti kolijevke. Kad je nekoliko

ljudi glasno odobrilo Isusovo učenje, Isus ih upozori s nekako ovakvim riječima:

'Tkogod ima, dati će mu se, a tkogod nema (i ono što misli da ima) oduzeti će mu

se.' (Luka 8, 18)

Židovi ovoga mjesta, imahu sumnje na glavne točke Isusova poučavanja. Bojali su se

da neće imati udjela u Obećanoj zemlji. Mislili su da Mojsije nije morao prelaziti

Crveno more, i da nije morao tako dugo lutati po pustinji, budući je bilo kraćih i

direktnijih ruta. Isus je presreo njihove primjedbe odgovorom, da oni ne mogu

zaposjesti Kraljevstvo Božje, i da nije bilo vajde, to je istina, da tako dugo lutaju po

pustinji. Isus ih je izazvao, budući su kudili takve Mojsijeve odluke, da sami ne lutaju

po pustinji grijeha, nevjere, prigovaranja, nego da idu najkraćim putem sredstvima

pokore, krštenja i vjere. Židovi Ciprusa su se svojevoljno ženili i miješali s poganima,

ali u takvim ugovorima, pogani bi uvijek postali preobraćeni Židovi.

Na ovoj šetnji i poučavanju po žetvenim poljima, Isus i njegovo društvo stigoše do

glavne ceste, koja se protezala par sati zapadno od Salamisa, a povezivala je luku na

sjeverozapadnoj obali Cipra s onom na jugoistoku. Tu je stajao veoma velik židovski

gostinjac, a u njemu se Isus zaustavio s učenicima. Nedaleko od toga su stajale

sjenice, te jedan gostinjac sa zdencem za poganske karavane. Cesta je uvijek bila

puna putnika. U gostinjcu nije bilo žena, one su boravile zasebno.

Isus je baš oprao noge i uzeo neku okrjepu, kad stigoše učenici koji su vršili krštenje

u Salamisu. Sad je Isusovo društvo brojilo dvadeset ljudi. Isus je nastavljao

poučavati na otvorenom narod koji je dolazio doma s posla. Doveli su mu neke

bolesne radnike, koji više nisu mogli zarađivati svoj svagdanji kruh. Budući su

vjerovali u njegovu nauku, Isus ih je ozdravio, te ih nagovarao da se odmah vrate na

svoj svakidašnji posao.

Predvečer je tamo stigla karavana Arapa. Sa sobom su imali tegleće marve,

upregnute volove u paru. Uzduž leđa volova stavili su motke, a na njih su natovarili

velike bale robe. Na uskim dijelovima ceste išli su u koloni jedan za drugim, a stoka

bi išla između njih. vidjela sam magarce i deve, također natovarene balama vune.

Ovi su Arapi bili iz regije u kojoj je stanovao Jitro. Bili su smeđe puti, više nego

Ciprani, a ovamo su doplovili na brodovima noseći svoju robu. U krajevima s

rudnicima kroz koja su prolazili, mijenjali bi svoju robu za bakar i druge metale, a sad

su se vraćali kako bi uhvatili brodove za povratak kućama. Marva je nosila teške

metale u dugim kovčezima, ali manjim nego obično, zbog težine sadržaja kojeg su

nosili. Mislim da je metal bio u šipkama ili dugim platama. Neki su metali već bili

prerađeni u neke zdjele i lonce, a to sam vidjela kad su raspakirali svoju robu.

I žene su bile vrlo zaposlene. Tijekom puta, bilo da su pješačile ili jahale, bile su

zauzete predenjem, a gdje god bi logorovale, plele bi šalove i prekrivače. Za svoj rad

bi koristile vunu. Dok b prele, vunu bi pričvrstili na ramena, prele vunu u konac

jednom rukom, te ga namatali na vreteno u drugoj. Kad je vreteno bilo puno, pređu

bi namatali na kaleme koji su im visjeli o pasu.

Kad su ovi ljudi rastovarili svoju marvu, te kad su se pobrinuli za nju, pozdraviše

Isusa, te ga moljaše da ih poučava. Isus ih je poučio o njihovu zanatu, te je iskoristio

priliku da im postavlja pitanja, a uglavnom su bila o njihovu radu i poslovima. Iz toga

je Isus izvukao alegorije, te nastavio govoriti o Stvoritelju i Svedržitelju, o zahvalnosti

prema Bogu, o Božjem milosrđu prema grješnicima, te o izgubljenoj ovci koja je

lutala okolo ne prepoznajući svoga Pastira. Poučavao ih je blagim tonom i lijepim

riječima. Oni bijahu potreseni i radosni, te željaše pokloniti mu sve vrste poklona.

Isus blagoslovi njihovu djecu i ode.

Sa svojim društvom se zaputio više prema sjeveru, prema Citrusu, koji je bio

smješten oko četiri do pet sati od ovog mjesta, i oko šest sati od Salamisa. Sad je

predio postao brdovitiji.

U ovom sam kraju vidjela stabla maslina i pamuka, kao i biljke od kojih mislim da se

dobivala neka vrsta svile. Nije izgledala kako naša, nego nekako kao juta, a davala je

dugo i mekano vlakno. Ali najzagonetnija bijahu mala stabalca s puno lijepih žutih

cvjetova, najljepših za gledanje. Njeni su plodovi bili skoro isti kao mušmule ili

dragun. Meni su izgledali kao šafran.

Nalijevo su se pružale predivne planine prekrivene gustim šumama. Čempresa je bilo

u izobilju, kao i malih smolastih grmova koji su divno mirisali. I ovdje se između brda

spuštao potočić, koji je na jednom mjestu padao kao slap. Još dalje i više, na jednoj

strani planine bijaše šuma, dok je na drugoj strani bilo golo, a tuda je vijugao put, a

na drugoj strani planine bijahu spilje koje su se protezale po cijeloj planini. Iz njih su

vadili bakar i neki bijeli metal kao srebro. Vidjela sam rudare kako buše planinu. Mora

da su topili ovaj metal na mjestu, jer sam vidjela radnike kako kleče i lijevaju masu u

velike kugle koje su ostavljali da se osuše. Čula sam kako kažu kod te prilike, da

ponekad planina riga vatru.

Nakon puta od četiri sata, Isus stiže do gostinjca koji bijaše udaljen oko sat i pol od

Citrusa. Cijelim putem su se mogli vidjeti rudnici. Ovdje se Isus zaustavi sa svojim

društvom, a Barnabin otac s još nekim ljudima primi Gospodina i iskaza mu

uobičajeno gostoprimstvo. Isus se ovdje odmorio, te je poučavao, a onda je tek

nakon toga uzeo lagani obrok sa svojim prijateljima.

Citrus je ležao na niskoj ravnici. Isus mu je prišao sa strane na kojoj su bili rudnici.

Žitelji grada bijahu Židovi i pogani. Posvuda oko grada bijahu brojne samostalne

građevine. Izgledale su kao seoske farme ispresijecane vrtovima i poljima.

Jako sam se brinula zbog slabog Isusovog uspjeha iz ove njegove velike i naporne

misije po otoku. Ti su uspjesi bili tako mali, da mi je Hodočasnik rekao, da nitko ni ne

zna za tu misiju - da je Isus bio na Cipru - nigdje se u Pismu to ne spominje, čak se

ne spominje ni Pavlov ni Barnabin trud ovdje.

Tad sam imala viziju u svezi toga, a sjećam se ovih detalja: Isus je na Cipru zadobio

570 duša, što pogna što Židova. Vidjela sam da je grješnica Merkurija i njena djeca

pristala slijediti ga, i da je sa sobom ponijela veliko bogatstvo u novcu i stvarima.

Pridružila se svetim ženama, a kod prvog kršćanskog naselja između Ofela i Betanije

kojeg su utemeljili đakoni, dala je velik doprinos, kako za izgradnju građevina, tako i

za podržavanje braće. Također sam vidjela da je u jednom ustanku protiv kršćana

ubijena i Merkurija (Savao tad još ne bijaše obraćen). Bilo je to u vrijeme kada je

Savao išao u Damask.

Ubrzo nakon Isusova odlaska s otoka, mnogi su pogani i Židovi sa svojim novcem i

dragocjenostima napustili Cipar i otišli za Palestinu, te su malo po malo tamo prenijeli

sve svoje blago. Tad se podiže velik povik među drugim članovima ovih obitelji, koji

nisu prigrlili Isusovu nauku. Na sebe su gledali kao na ranjene, odlaskom članova

njihovih obitelji, a kao uzrok tome navodili su Isusa. Židovi i pogani udružiše snage,

te proglasiše kao zločin i samo spominjanje Isusova imena. Mnogi su uhićeni i

bičevani. Poganski su svećenici progonili ljude i tjerali ih da vjeruju ono što oni sami

vjeruju, te su ih silili da prinose žrtve idolima. Rimski komandant koji je razgovarao s

Isusom, pozvan je u Rim, te je smijenjen s dužnosti. Išli su čak i toliko daleko, da su

postavili u luke rimske vojnike, koji su sprječavali odlazak s otoka. Nije tako dugo

bilo, ali kad su vojnici odlazili, sa sobom su poveli i neke otočane.

Na putu do Citrusa, Isus je poučavao rudare u raznim skupinama. Neki su rudari bili

najamnici pogana, drugi su bili najamnici Židova. Radnici su izgledali vrlo mršavo,

iscrpljeno, blijedi i jadni. Njihova gola tijela bijahu tu i tamo pokrivena komadima

smeđe kože, a spojeni bijahu kao kornjačine ploče oklopa.

Isus je kao temu svoje propovijedi uzeo zlatara koji čisti rudu u vatri. Pogani su radili

na jednoj strani ceste, dok su Židovi radili na drugoj, tako da su svi mogli čuti Isusa

koji je stajao nasred ceste. Bijaše tamo i nekoliko opsjednutih, ili ozbiljno

poremećenih osoba, koje su morali vezati kordama, čak i kad su bili na radu. Kad im

je Isus prilazio, počeše bjesnjeti i vrištati. Vikali su njegovo ime, te su izvikivali da

znaju što im želi učiniti. Isus m zapovijedi da ušute, te se oni odmah umiriše.

Sad k Isusu pristupiše neki židovski rudari, žaleći mu se da su neki pogani otvorili

rudnike tamo pod cestom, u njihovom području, te su tako ušli u njihova prava, te

moljaše Isusa da prosudi o tom slučaju. Tad se Isus uputi k oknu koje je bilo blizu

granice područja koje je pripadalo Židovima, a radnici dođoše do poganskih

rudokopa. Tamo je bilo mnoštvo hrpa s bijelim, metalnim komadićima. Mislim da je

to bio cink ili srebro, što je i nagnalo pogane da prijeđu svoje granice i uđu u

židovsko područje.

Isus je tad podučavao o sablazni i o zlim djelima. Pogani bijahu obraćeni, jer su

činjenice svjedočile protiv njih. Ali, budući vlasti nisu bile tamo, ništa se nije moglo

učiniti, te se pogani povukoše, mumljajući od nezadovoljstva.

Citrus bijaše vrlo užurban grad. Žitelji, i pogani i Židovi, življaše blizu jedni kraj

drugih, u stalnom doticaju, kao što sam jednom i vidjela, premda su stanovali u

različitim četvrtima. Pogani su imali nekoliko hramova, a Židovi dvije sinagoge.

Mješoviti brakovi bijahu vrlo česti, ali je u takvim slučajevima, uvijek poganska strana

prelazila na Židovstvo.

Van grada Isusa sretoše židovske starješine i pismoznanci, te dva filozofa iz Salamisa,

koji su bili oduševljeni njegovom naukom, a došli su od tamo kako bi ga opet slušali.

Nakon što su Isusa počastili uobičajenim počastima dolaska, odvedoše ga da izliječi

neke bolesnike, koji su ga već dugo čeznutljivo očekivali. Isus ode sa svojom

pratnjom do židovske četvrti, gdje je na ulici, ispred par kuća već ležalo dvadesetak

invalida, koje Isus sve ozdravi. Neki od njih bijahu hromi. Podupirali su se štakama,

koje bijahu kao neki drveni okviri s nogicama. Ozdravljenici i njihovi rođaci izvikivaše

slavu Isusu, vičući za njim dijelove nekih psalama, ali im učenici rekoše neka ušute.

Isus tad ode do kuće nadstojnika sinagoge, gdje su se okupili neki književnici, od

kojih su neki pripadali sekti Rehabita. Oni su bili odjeveni drugačije od ostalih Židova,

a njihovo ponašanje i običaji bijahu još rigorozniji. Međutim ovi ovdje, već su

napustili mnoge te običaje. U židovskoj su četvrti imali zasebnu ulicu, a uglavnom su

se bavili rudarenjem, tj. bili su vlasnici rudnika. Pripadahu onoj rasi koja se naselila u

Efronu, u kraljevstvu Bašana, u čijem je susjedstvu, također bilo rudokopa.

Nadstojnik sinagoge pozvao je Isusa na objed, kojeg je naredio da se pripremi u čast

Isusu nakon Šabata. Ali, budući je Isus obećao da će objedovati kod Barnabina oca,

Isus pozva sve prisutne goste da ga otprate u sinagogu, a nadstojnika je molio, da

nakon što propovijed u sinagogi završi, neka na svoju gozbu pozove sirote rudare i

radnike.

Sinagoga je bila krcata ljudima, a mnoštvo pogana se okupilo i slušalo Isusa na

vanjskim trjemovima sinagoge. Isus je uzeo tekst iz treće Mojsijeve knjige, koji je

govorio o žrtvi u tebernakulu, te iz Jeremije koji opisuje Obećanje. Isus je govorio o

žrtvi života i o smrti, odgovarajući svojim slušateljima na njihova pitanja o razlikama

među njima, te je poučavao o osam blaženstava.

U sinagogi bijaše jedan pobožni stari rabin, koji je već dugo bolovao od vodene

bolesti, a stalno su ga na njegov zahtjev, ljudi donosili na njegovo uobičajeno mjesto

u sinagogi. Dok su se književnici raspravljali s Isusom o raznim stvarima, on povika:

'Tišina! Dajete da govorim!'. Kad se svi utišaše, on glasno reče: 'Gospodine! Drugima

si iskazao milost. Pomozi i meni, i zapovijedi mi da ti dođem!' Nato Isus reče starcu:

'Ako vjeruješ, ustani i dođi k meni!' Bolesnik odmah ustade, vičući: 'Vjerujem

Gospodine!' Bio je ozdravljen. Popeo se uz stepenice, gdje je Isus stajao, dođe do

njega i zahvali mu. Tad je cijeli narod povikao od sreće i slave. Isus i njegovi

sljedbenici napustiše sinagogu, te otiđoše do Barnabine kuće. Tad ravnatelj gozbe

skupi svu sirotinju i radnike, te ih dovede na gozbu, rekavši im da ih je Isus pozvao.

15. Rodna Barnabina kuća i njegova obitelj.

Isus poučava u okolici Citrusa

Barnabin je otac stanovao iza zapadnih granica grada, u jednoj od mnogih tamo

raštrkanih kuća. Citrus je bio okružen takvim nastambama, neke su bile skupa, kao

grozdovi, formirajući tako zaselke. Kuća je bila poprilično lijepa. Na jednoj strani

bijahu terase, zidovi obojani smeđim uljem ili nekom smolom, ili je to možda bila

prirodna boja zidova. Na tim terasama bijahu razne biljke i zelenje. Osim terasama,

kuća je bila okružena kolonadama, otvorenom galerijom, na kojoj su rasla lijepa

stabla. Iza kuće bijahu vinogradi, i otvoren prostor pun građevnog drva, sve lijepo

složeno. Na tim hrpama bijaše stvarno debelih trupaca, a uokolo bijaše i puno

istesanih drvenih likova, svi lijepo složeni, da ste mogli šetati među njima. Mislim da

je drvo služilo za gradnju brodova. Tamo sam vidjela i dugačka kola, ali ne šira nego

sami trupci, a na njima bijahu teški željezni kotači. Ta su kola vukli ujarmljeni volovi.

Nedaleko Citrusa mogli ste vidjeti vrlo lijepu šumu s velikim stablima.

Barnabin je otac bio udovac. U blizini je živjela njegova sestra sa svojim služavkama.

Ona se brinula o njegovu domaćinstvu, te mu dobavljala obroke. Budući je još bio

Šabat, pogani koji su pratili Isusa, kao i oni filozofi iz Salamisa, nisu sjeli s Isusom za

stol, nego su šetali gore dolje po dvorištu, jeli su iz ruku, te bi zastali pod

kolonadama slušajući Isusovo učenje. Obrok se sastojao od peradi i širokih plosnatih

riba, kruha, meda i voća. Tamo je bilo i zdjela s komadima mesa, ukrašenog svim

vrstama bilja. Isus je govorio o žrtvi i Obećanju, a dugo je govorio i iz Proroka.

Tijekom objeda, dođe tamo nekoliko skupina sirotinje, te napola gole djece, od četiri

do šest godina. U svojim jadno ispletenim vunenim košarama imali su neko jestivo

bilje, kojeg su nudili gostima, u zamjenu za kruh i drugu hranu. Čini se da su više

voljeli biti na onoj strani sobe gdje je sjedio Isus sa svojim učenicima.

Isus ustade, isprazni njihove košare s biljem, te ih napuni raznim poslasticama sa

stola, te blagoslovi malene. Ovaj je prizor bio stvarno potresan, vrlo dirljiv.

Sutra ujutro, Isus je poučavao pozadi Barnabine kuće, gdje je bila jedna lijepa

uzvisina, a na njoj učiteljski stolac. Iz kuće je dotle vodila staza, a išla je kroz divne

brajde i vinograde. Okupilo se veliko mnoštvo ljudi. Isus se prvo obrati rudarima i

drugim radnicima, a onda poganima, te najzad velikom mnoštvu Židova, koji su imali

mješovite brakove. Veliko mnoštvo poganskih obitelji je molilo Isusa da im pomogne

i da im dozvoli slušati njegove pouke. Većinom to bijahu radnici, bolesnici i invalidi,

koji su ležali na svojim nosiljkama blizu Isusove katedre.

Isusove pouke radnicima bijahu o Očenašu i o čišćenju rude vatrom, te da su pogani

divlje mladice trsa i masline (koje se inače odsijecaju i bacaju), da ima samo jedan

Bog, sin kuće i sluga, te o pozivu poganima, da postanu djeca jedinoga Boga. Tad

poče govoriti o miješanim brakovima, koje nije lako odobriti, premda se mogu

tolerirati kroz milostivost. U tom slučaju se mogu dopustiti, samo ako u braku postoji

strana koju je moguće obratiti ili ako je jedan supružnik čestit, ali taj brak nikada ne

treba dozvoliti samo radi senzualnosti. Ovakav se brak može odobriti samo ako su

oba supružnika prožeta svetim namjerama. Ipak, Isus je uglavnom govorio protiv

takvih veza, te je proglasio sretnima one koji su održali svoje obitelji čistima u kući

Gospodnjoj. Također je govorio o ozbiljnoj zadaći koju židovska strana mora

održavati, i odgovornosti kod podizanja djece u pobožnosti, o neophodnosti odgovora

na milost u vrijeme njena pohoda, te o krštenju i pokori.

Nakon toga je Isus ozdravio bolesnike, te otišao jesti kod Barnabe. Poslije je otišao s

prijateljima do druge strane grada, gdje su na cvjetnim livadama bile brojne košnice

postavljene na neobično velikoj udaljenosti jedna od druge. Blizu bijaše jedan izvor s

malim jezercem. Isus je tu podučavao i opisivao prispodobe, nakon čega su svi otišli

u grad do sinagoge, gdje je govorio o žrtvi i Obećanju.

Tad je tamo bilo nekoliko učenih Židova, koji su putovali od kraja do kraja, tj.

putujući učitelji. Oni su postavili brojna lukava pitanja koja su bila uperena protiv

Isusa, ali ih Isus brzo razriješi. Čini se da su ovi ljudi imali zle namjere. Njihova su se

pitanja odnosila na miješane brakove, o Mojsiju i brojnima koje je on dao pogubiti, o

Aronu, o zlatnom teletu kojeg je Aron naredio napraviti, njegovoj kazni, itd.

Sutradan su kod Židova čini se bili i post i gozba, jer su bila jutarnja bogoslužja u

sinagogi, tj. molitve i propovijedi. Kad je to završilo, Isus napusti grad po sjevernoj

strani sa svim svojim učenicima i nekim poganskim mladićima. Njegovoj maloj družini

pridružili su se i židovski pismoznanci i nekoliko Rehabita, tako da ih je sad bilo skoro

stotinu. Uputili su se do mjesta koje je čini se bilo glavno mjesto pčelarske industrije,

a bilo je udaljeno oko sat vremena.

Daleko prema izlazećem suncu stajaše red bijelih košnica, a bijahu visine čovjeka,

isprepletene od, čini mi se, kore drveća. Košnice su imale puno otvora, a bijahu

postavljene jedna na drugu. Svaka grupa košnica bijaše postavljena na cvjetnu

livadu, a primijetila sam da ovdje raste balzam u izobilju. Svaki je vrt ili polje

ogradom ograđeno, te je svako nosilo pečat grada kojem pripada. Jasno ste mogli

razaznati poganske vrtove i polja, jer su tu i tamo stajale niše s lutkama s repovima,

kao ona riba, s uzdignutim repom u zrak. Imali su kratke šape i lica različita od

čovječjeg.

Samo se selo sastojalo od mnogih malih kolibica, koje su pripadale vlasnicima

košnica, a u njima su držali posuđe i vage koje su koristili kod trgovine medom.

Gostinjac je bio velika građevina sa svim vrstama depandensa. Nizovi sjenica, ili

otvorenih soba, prošarali su jedne druge u dvorištima u kojima su bile brojna postolja

i dugačke hasure. Ravnatelj ovoga zdanja brinuo se o svim potrebama svih

zaposlenih. Bio je poganin.

Židovi su imali svoje sobe i mjesta molitve. Mislim da su se vosak i med pripremali u

kući i pod dugim sjenicama. Izgledala je kao kuća za opće skupljanje svega

proizvedenoga. Tu sam vidjela i mnoga ona stabalca sa lijepim žutim cvjetovima.

Lišće im je više žuće nego zelenije, a cvat tako gust, da je gusto i padalo uokolo,

formirajući tako meki tepih. Duge hasure bijahu raširene ispod stabala, kako bi se

pokupio cvat. Vidjela sam kako radnici stiskaju cvijet, te iz njega izvlače neku

obojanu tekućinu. Ova su mala stabalca dok su mlada sadili u lončanice, a onda ih

presađivali u rupe s izmiješanom zemljom i kamenčićima oko korijenja. Sličnih je

stabala bilo i u Judeji. Ovdje sam vidjela i velike stabljike lana, od kojeg su pravili

vlakno.

Nedaleko Citrusa, oko sat i pol sjevernije, bijaše zaista velik potok koji je izbijao iz

stijene. Tekao je kroz grad, te je natapao regiju u koju je Isus došao. Na nekim je

mjestima tekao potpuno slobodno, dok je na drugim bio premošten. Mislim da je ova

voda opskrbljivala akvadukt grada Salamisa. Činilo se da je njegov izvor malo

jezerce. U tom jezercu su se još uvijek vršila krštavanja, i čini mi se da su neke

aluzije na tu temu i učinjene. U toj regiji bijaše brojno lijepo divlje cvijeće, što me

iznenađivalo. Duž cijelog puta rasla su stabla naranče, grmlje ribizla i vinogradi.

Isus je amo došao kako bi nesmetano podučavao pogane, bez da ga ometaju

posjetioci. To je i činio cijeli ostatak dana. Podučavao je u vrtovima i sjenicama

gostinjca. Slušatelji su stajali ili ležali izvaljeni na travi, a Isus ih je podučavao

Očenašu i osam blaženstava. Kad bi se obraćao poganima, govorio bi posebno o

porijeklu i gadostima pojedinog idola, o Abrahamovu pozivu i njegovoj separaciji od

idolatrije, te o Božjem vodstvu Djece Izraelove. Isus je govorio otvoreno i vatreno.

Tamo ga je slušalo oko stotinjak ljudi. Nakon poduke, svi su uzeli obrok u gostinjcu,

pogani su jeli odvojeno. Obrok se sastojao od kruha, kozjeg sira, meda i voća.

Vlasnik kuće bijaše poganin, ali vrlo ponizan i rezerviran u ponašanju. Tu su se večer

pogani povukli. Isus je instruirao samo Židove, te su zajedno i molili. Svi su proveli

noć u gostinjcu.

Citrus je bio poslovnije mjesto od Salamisa, gdje su se obavljali razni poslovi, a

promet iz luke je bio stalan, te je tekao po nekoliko cesta. Posvuda je vladala velika

aktivnost. Na onoj strani po kojoj je Isus došao, bijaše jedna velika tržnica s

izloženom stokom i peradi za prodaju. Blizu središta grada bijaše još jedna lijepa

tržnica. Sve je izgledalo visoko, kao i oko nje, s njenim velikim nadsvođenim

lukovima s kojih su visjela razna obojana platna i pokrivači.

Druga strana grada bijaše potpuno zauzeta radnicima koji su radili s metalom, te

njihovom robom. Kovanje i kaljenje bijaše tako jako bučno, da čovjek nije mogao ni

sam sebe čuti, premda je većina radionica bila van grada. Izrađivali su sve vrste

posuđa, posebno neku vrstu ovalne peći, velike i lagane, s malim poklopcem i dvije

ručke blizu vrha peći. Kad su ih proizvodili, prvo su metal savijali u određene oblike, a

onda su ih stavljali u velike peći, gdje se metal topio u masu, a onda su tu masu

puhali pomoću dugih cijevi u oblike željene šuplje posude, koje bijahu izvana žute, a

bijele iznutra. U njima su prevozili razne vrste sokova, meda i plodova. Kad bi ih

prevozili preko mora, postavljali bi ih u neku vrstu nogara, a na kopnu bi ih nosili

pomoću motki koje bi provukli kroz ručke.

Sutradan je Isus ponovo poučavao u pčelinjaku, a broj se slušatelja popeo na preko

dvjesta. Na najuvjerljiviji način Isus je opet poganima objašnjavao njihove pogreške,

te im predstavljao njihove bogove-idole tako jadnima i neučinkovitima. A kad ih je

nastavljajući svoju propovijed nagovarao na odricanje od bogovske podmuklosti i

isprazne mudrosti, njihovih uzaludnih likova, njihovih stalnih napora da vjeruju u

budalaštine, te da se u jednostavnosti svoga srca obrate Bogu i njegovim

otkrivenjima, neki su od njih postali srditi, osobito oni koji su tamo doputovali kao

književnici sa štapom u rukama. Postali su ozlojeđeni, te su krenuli na svoj put,

stalno mrmljajući protiv Isusa. Isus je primijetio stanje stvari, te reče: 'Pustite ih neka

idu! Bolje da je tako, nego da ostanu i naprave nove bogove od onoga što su upravo

čuli.'

Isus je izrekao mnoge proročke riječi o pustošenju koje će jednog dana doći na ove

lijepe krajeve, njihove gradove i hramove, te o osudi koja je već pala na sve ove

zemlje. Rekao je da kada idolatrija bude dostigla vrhunac, tad će poganstvo pasti u

bezvrijednost.

Isus je dugo govorio i o kazni koja će pasti na Židove, te o razorenju Hrama. Pogani

su sve ovo bolje prihvatili od Židova, koji su se 'uhvatili' za obećano im Obećanje, te

su stalno iznosili neke primjedbe. Isus im objasni sve Proroke u svezi Obećanja,

objasnivši im i odlomke koji govore o Mesiji, te im reče da su stigla vremena za

ispunjenje Obećanja. Mesija će se izdići iz židovskog naroda, ali oni ga neće

prihvatiti. Ismijati će ga i prezreti, a kad ih on bude uvjeravao da je on taj Jedan, koji

im je poslan i kojeg oni iščekuju, oni će ga zgrabiti i ubiti. Ovakav Isusov govor nije

bio baš po ukusu mnogim njegovim slušateljima, a Isus ih podsjeti kako su se u

prošlosti ponašali prema svojim Prorocima. Završio je rekavši im, da baš onako kako

su postupali s njima, postupiti će i s Onim koji im je navješten.

Rehabiti su razgovarali s Isusom o Malahiji, u kojeg su se jako pouzdavali i mislili da

u njemu imaju jako uporište. Rekli su Isusu, da ga oni smatraju za Božjeg anđela,

koji je došao kao dijete k izvjesnim pobožnim ljudima, da je često s vremena na

vrijeme nestajao, i da nitko danas ne zna gdje je on, je li uistinu mrtav ili nije. Dugo

su raspravljali o njegovim proroštvima o Mesiji i njegovoj novoj žrtvi, a Isus im je

objašnjavao tako da im je to primijenio na sadašnjost i blisku budućnost.

Iz pčelinjaka, Isus ode s velikim društvom (koje se bez obzira na sve stalno usput

povećavalo) natrag do Barnabine kuće, koja bijaše udaljena nekoliko sati. Većinu su

njegova društva činili mladići iz židovske zajednice, a namjeravali su otploviti za

Jeruzalem, kako bi proslavili blagdan Pedesetnice. Ipak, oni koji su ostali s Isusom

sačinjavali su popriličnu skupinu.

Na ulazima u vrtove okupilo se oko četrdesetak poganskih žena i djevojaka, i oko

desetak Židovki da pozdrave Isusa. Svirali su u flaute i pjevali pjesme slave. Nosili su

zelenje i cvijeće, a usput su prosipali zelene grančice i lišće. Tu i tamo, na cesti gdje

je Isus morao proći raširili su hasure. Kad bi Isus prolazio duboko bi se naklonile,

nudeći mu vijence i cvijeće, aromatično bilje, te male bočice parfema. Isus im

zahvaljivaše, te im se obrati s par riječi. One su ga slijedile do dvorišta Barnabine

kuće, te su ostavile svoje poklone u sobi-zbornici. Svaku su stvar ukrasile cvijećem i

vijencima. Ovakav prijem, premda seoski i manje bučan, bijaše nešto slično onome

na Cvjetnicu. Ova se Isusova pratnja ubrzo vrati svojim kućama, jer je već padala

večer.

Bilo je nešto zadivljujuće u odijevanju poganskih žena. Djevojke su nosile neke čudne

kape, kao takozvane kukuljaste košarice, koje sam i ja kao dijete često plela od

rogoza. Neke su bile bez ikakva ukrasa. Druge su imale vijenac oko sebe, s kojeg su

visjeli brojni konci s raznim nakitima. Donji rub košarice uvijek je bio ukrašen

vijencem od cvijeća. Ispod kape su nosile veo. Bio je dvodijelan, tako da se sprijeda

mogao rastvoriti ili prebaciti preko kape. U struku su bile jako zategnute pojasom, a

na prsima su nosile napršnjak, a oko vrata sve vrste nakita i sjaja. Donja haljina im

bijaše poprilično bogata. Sastojala se od nekoliko suknji od tanka materijala, jedna

iznad druge, a svaka oko 30-ak cm dulja od gornje, tako da je najdonja bila i

najdulja. Ruke im ne bijahu skroz pokrivene. Haljina nije imala rukave, nego samo

duge krajeve, a oko ruku im bijahu pričvršćene male pletenice-narukvice. Materijal je

bio raznih boja: žut, crven, bijel, plav, neki prošaran prugama, a neki prekriven

cvijećem. Kosa im padaše preko ramena, kao veo. Na krajevima je bila pričvršćena s

kićenom vrpcom, te je tako sprječavalo kosu da se raštrka na vjetru. Na bosim

nogama su nosile sandale, svezane oko pete i rista s pomoću vrpci.

Udane žene nisu nosile tako visoke kape kao djevojke. Naprijed su imale krut list koji

je zaklanjao čelo, te se šiljasto spuštao sve do vrha nosa, te se savijao prema ušima,

do iznad njih, tako izlažući pogledu njihov nakit u obliku viseće lampe. Kosa je bila

spletena ili u pletenicama ukrašena svim vrstama ukrasa i nakita. Žene su nosile

duge ogrtače, koji su im duboko i bogato padali s leđa. Djeca koju su vodile, nisu

imali druge odjeće doli nekog sukna u obliku traka omotanog oko tijela, počevši od

ramena, preko prsa, te je bilo svezano oko pasa. Ove su žene čekale Isusa puna tri

sata.

Objed je bio pripremljen kod Barnabe, ali gosti nisu počivali kraj stolova. Hrana se

predavala iz ruke u ruku na maloj drvenoj taci, baš kao što se koristi na brodovima.

Tamo bijahu okupljeni mnogi starci, a među njima i pismoznanac kojeg je Isus

izliječio u sinagogi. Barnabin je otac bio čio, zdepast starac, a jasno se moglo vidjeti

da je taj čovjek naviknut na teški rad u šumi. Muškarci toga doba izgledahu puno

robusniji od naših današnjih muškaraca.

Slijedeće što sam vidjela je Isus na katedri, kraj izvora van grada Citrusa. Pripremao

je neokatekumene za sakrament krštenja, a učenici su podijelili krštenje, prvo

Židovima, a poslije poganima.

Isus je ovdje raspravljao sa židovskim pismoznancima o obrezanju. Rekao je da

obraćene pogane ne treba prisiljavati na obrezanje, osim ako to sami ne žele.

Istovremeno, Židovi nisu očekivali da se dopusti tim obraćenicima da uđu u

sinagogu, jer će tako izbjeći skandal. Ali, trebaju zahvaljivati Bogu što pogani žele

napustiti idolatriju i tako očekivati čas spasenja. Pogani trebaju prihvatiti druga

mrtvljenja, te obrezanje srca od svake vrste grijeha. Isus je posebno podučavao

pogane, odvojeno od Židova.

16. Isus u gradu Malepu

Zamijetila sam kako se neki ljudi približavaju skroz blizu izvoru van grada Citrusa,

gdje su učenici dijelili krštenje. Novokrštenici, kao i narod koji bijaše prisutan na

ceremoniji, upravo se namjeravaše vratiti doma, pa su se međusobno opraštali. Neki

su se okupili oko baš pristiglih židovskih putnika, koji su upravo stigli do izvora. Na

njihovo pitanje, gdje je Isus, dobiše odgovor: 'Ovdje je Prorok poučavao, od rana

jutra do podneva. Ali, sad je otišao sa svojim učenicima i sedmoricom filozofa iz

Salamisa, koji su upravo primili krštenje, a uputili su se do velikog sela Malepa.'

Ovo su mjesto izgradili Židovi, pa su tamo živjeli sam oni. Mjesto je bilo na uzvisini,

koja je bila pokraj baze planinskog lanca. Odatle se pružao predivan pogled na sve

strane, čak sve do mora. Selo je imalo pet ulica, a sve su se slivale u centar, gdje je

bio obzidani zdenac koji je dobivao vodu s izvora od Citrusa. Posvuda oko zdenca-

rezervoara bijahu lijepa kamena sjedala pod sjenom stabala, a odatle se pružao

predivan pogled na cijelo mjesto i okolicu koja bijaše puna voćnjaka.

Malep je bio okružen dvostrukim jarcima, unutarnji bijaše dublji od vanjskoga. Velik

dio bijaše isječen iz stijene, a iza nje, kao male udoline, pružali se šanci svuda okolo

grada. Na svježe zelenoj tratini punoj divna cvijeća, bijahu redovi najljepših voćaka,

pod kojima na tlu u travi bijaše palo žuto voće, jer sada je ovdje sve bilo u punoj

berbi. Ljudi su bili zaposleni sušenjem voća, koje su dopremali izdaleka. Proizvodili su

također platna, tepihe, hasure, te od bjeljike lagana drva, plitke posude, u kojima su

sušili voće.

Kad je Isus stigao, na vratima ga dočekaše pismoznanci sinagoge, školska djeca, te

mnoštvo naroda, koji je došao tamo dočekati ga i pozdraviti. Svi bijahu uređeni i

okićeni kao da je blagdan. Djeca su pjevala, svirala, te nosila palmino granje.

Djevojčice su išle ispred dječaka. Isus je prošao kroz djecu, blagoslivljajući ih dok je

išao. Praćen svojim učenicima i pismoznancima, sveukupno oko tridesetak, ode do

prijemne sobe gdje mu opraše noge.

U međuvremenu duž ulice, ispred kuća, skupiše se oko dvadesetak invalida, hromih i

bolesnika od vodene bolesti. Isus ih ozdravi, te im naredi da ga prate do zdenca u

srcu grada. Velika je bila radost rođaka, kad su sa svojim ozdravljenicima mogli

zajedno odšetati do zdenca. Tamo je Isus održao poduku o svagdanjem kruhu i o

potrebi zahvaljivanja Bogu.

Odavde je Isus otišao do sinagoge te je poučavao o zazivu: 'Dođi Kraljevstvo Tvoje.'

Govorio je o Kraljevstvu Božjem u nama i o njegovu skorom dolasku. Svojim je

slušateljima objasnio da je ono spiritualno, a ne zemaljsko, te im reče kako će tamo

doći, da ih ne izbace. Pogani koji su slijedili Isusa stajali su pozadi Židova, jer je

ovdje crta razdvajanja bila jasnija i stroža nego li u poganskim gradovima.

Kad je poduka završila, Isus je posluživao na gozbi priređenoj od strane

pismoznanaca, a nakon nje ga otpratiše do gostinjca, koji su pripremili za njega i

njegove pratitelje. Ravnatelj gostinjca se za sve pobrinuo.

Sutradan je Isus ponovo poučavao u nevjerojatno lijepoj sinagogi, gdje se sav narod

okupio. Govorio je o sijaču, o raznim vrstama sjemenja, kukolja, te o gorušičinu zrnu,

koje rodi tako puno roda. Isus je za svoje prispodobe uzimao grmlje koje raste u tom

kraju, koje iz vrlo male jezgre, izbija kao šiblje, jako kao čovječja ruka, te skoro kao

čovječje visine, a koje je narod toga kraja mnogo upotrebljavao. Plod mu bijaše velik

kao žir, crveno crne boje. Njegov se sok koristio za bojenje. Kršteni pogani nisu bili u

sinagogi, nego su stajali vani na terasama i slušali Isusove riječi.

Kad je Isus poslije jeo s glavarima, dovedoše mu neka druga djeca, trojicu slijepih

dječaka od 10 do 12 godina starosti. Slijepa djeca su svirala u flaute i nekakav drugi

instrument koji se držao na usnicama i istovremeno dirao prstima. To ne bijaše frula,

a zvuk bijaše kao neko zujanje, zujanje koje je sličilo židovskoj harfi. U pauzama su

vrlo lijepo pjevali. Oči im bijahu otvorene, a činilo se kao da mrena prekriva njihove

oči. Isus ih upita žele li vidjeti svjetlo, kako bi marljivo i pobožno stupali stazama

pravednosti. Potpuno radosno oni povikaše: 'Gospodine, pomozi nam! Pomozi nam

Gospodine i učiniti ćemo što zapovijedaš!' Tad Isus reče: 'Odložite instrumente!' te

stade pred njih, stavi svoj palac u usta, te svakom dječaku prijeđe preko očiju do

iznad sljepoočnica. Tad Isus uze zdjelu voća sa stola, držeći je pred dječacima, te

reče: 'Vidite li ovo?' blagoslovi ih, te im dade u ruke voće iz zdjele.

Dječaci su s radosnim čuđenjem buljili uokolo, bijahu opijeni prizorom gledanja, te se

napokon baciše nice Isusu pred noge. Cijeli je narod bio jako potresen. Radost i

čuđenje zahvati sve. Tri dječaka puna radosti požuriše sa svojim drugovima, koji su

ih odveli van sobe, te potrčaše cestom ka roditeljskim kućama. Cijeli je grad bio

zapanjen i uzbunjen radošću. Djeca su se vraćala sa svojim rođacima i roditeljima, te

mnogim drugim prijateljima, svirajući u instrumente i pjevajući pjesme hvale i slave.

Na taj su način izražavali svoju hvalu Isusu. Isus iskoristi ovu priliku i održa predivnu

propovijed o blaženstvima. Reče: 'Zahvalnost je molitva koja privlači nove milosti,

toliko je dobar naš Nebeski Otac.'

Nakon obroka, Isus je s učenicima i poganskim filozofima šetao po predivnim

sjenovitim tratinama, koje bijahu u okolici grada. Poučavao je pogane i nove učenike.

Stariji su učenici poučavali odvojene skupine ljudi. Tu je večer Isus opet poučavao u

sinagogi.

Sutradan je posjetio roditelje slijepih dječaka, kojima je vratio vid. Oni bijahu Židovi

iz Arabije, iz regije u kojoj je boravio Jitro, Mojsijev punac. Imali su posebna imena.

Većinu vremena su putovali, a već su bili kršteni blizu Kafarnauma. Putovali su kroz

taj kraj, te su čuli Isusovu propovijed na gori. Ovi ljudi, tj. ove dvije obitelji, sastojale

su se od dvadesetak članova, uključivši i žene i djecu. Bijahu trgovci i proizvođači,

baš kao što kod nas dolaze Talijani, Tirolci i žitelji Schvarzwalda i trguju s nama, idući

iz mjesta u mjesto, popravljajući satove, mišolovke, figurice Parisa, koje su prodali

svojim susjedima, tako ujedinjujući i rad i trgovinu.

Ove godine, ovi su ljudi posjetili Malep, a bijahu tu već mjesecima. Van grada, na

sjeveru, zakupili su privatni gostinjac, u kojem su imali svakakve alate, te sprave za

predenje, itd. Njihovi slijepi dječaci također morahu nešto zarađivati, pa su morali

pjevati i svirati flaute kad bi se pružila prilika za to. Isus reče roditeljima da više ne bi

smjeli povlačiti te dječake za sobom, nego da trebaju ostati ovdje u Malepu i

pohađati školu. Pokazao im je osobe koje će prihvatiti i podučavati njihove dječake,

jer je on to sve već jučer sredio za njih. Roditelji obećaše da će učiniti što god Isus

naređuje.

17. Isus podučava poganske filozofe. Isus na židovskoj svadbi

Isus je s učenicima i sedam poganskih filozofa prolazio kroz divne cvjetne livade koje

su se pružale između Malepa i sela Lanifa, te su se lagano dizale prema jugu u

planine. S ove južnjačke strane, spuštao se potočić širok oko 1 metar, koji je rastao

kako se spuštao prema izvoru kraj Citrusa. Potok je kroz planine tekao kao

ponornica, pa se pojavljivao i tekao kroz selo Lanifa, pa onda kroz dolinu kraj

Malepa, čije je močvare opskrbljivao vodom. Ali to ne bijaše ona ista voda kao na

onom uzvišenom izvoru u centru Malepa, premda je ulica kojom se Isus spuštao, bila

ustvari nadsvođeni kanal kojim se punio rezervoar.

Nemam riječi za opisati ovu predivnu zelenu i plodnu dolinu, blago valovitu, a

potpuno okruženu brdima. Sve od Malepa, duž obje strane ceste ležali su tu i tamo

hambari, a na kraju doline bijaše selo Lanifa koju su ovi hambari i opskrbljivali. Sve

je bilo perfektno zeleno, prekriveno najljepšim cvijećem i voćem, koje je tu i tamo

raslo kao divlje, a negdje potpuno kultivirano.

Isus je k Lanifi išao lijevom stranom ceste, južno od potoka. Sreo je skupine

omladine, koja bijaše na putu prema obali, kako bi uhvatili brod za Jeruzalem, te

tamo proslavili blagdan Pedesetnice. Isus ih pozdravi, te im reče neka pozdrave

Lazara, ali više im ništa nije rekao. Malo dalje, prijeđe potok, skrenu prema sjeveru,

te opet siđe u dolinu, kao da se vraća prema Malepu. Na toj strani, dođe do nekog

drugog sela, koje je zvalo Lepe.

Žetva je upravo završila, a narod se upravo okupljao i odvajao snopove žita za

sirotinju. Tijekom cijelog puta, Isus je podučavao poganske filozofe, ponekad bi

šetali, a ponekad bi zastali odmoriti se u nekom sjenovitom mjestu. Isus ih je

poučavao o apsolutnoj pokvarenosti čovječanstva prije Potopa, o očuvanju Noe, o

novom rastu zla, o pozivu Abrahamu, o Božjem vodstvu njegove izabrane rase od

vremena u kojem je obećao Utješitelja, koji će upravo proizići iz te rase.

Pogani su pitali Isus za objašnjenje svega i svačega, te su nabrajali mnoga imena

poznatih antičkih bogova i heroja, rekavši Isusu o njihovim velikim djelima. Isus im

na to odgovori, da je svaki čovjek prirodno zadobio nekakvu višu ili manju dozu

ljudske ljubaznosti, po kojoj ljudi čine mnoge korisne stvari ili čak napredne stvari za

svoje vrijeme, ali mnogi poroci i gadosti se upravo dižu iz takvih zasluga. Isus im

pokaza stanje degradacije, djelomičnu destrukciju nacija utonulih u idolopoklonstvo,

kroz cijelu povijest, apsurdne i nevjerojatne deformacije njihovih božanstava,

pomiješane s demonskim obožavanjem i magijskim iluzijama, koje su utkane u ta

božanstva, kao možebitne istine.

Filozofi mu spomenuše i jednog od najmudrijih drevnih kraljeva, koji je stigao iz

planinskog kraja, tamo iza Indije. Zvao se Džemšid (Šemšid). Pomoću zlatnog bodeža

kojeg je dobio od Boga, on je podijelio mnoge zemlje, napučivši ih ljudima, te je

posvuda prosipao blagoslove. Upitaše Isusa o njemu, te o mnogim čudesima koje su

mu pripisivali. Isus odgovori da taj Šemšid, koji je bio vođa naroda, bijaše prirodno

mudar i pametan čovjek. O raspršenju naroda u vrijeme gradnje Babilonske kule, taj

se je čovjek postavio na čelo jednog plemena, te je zaposjeo zemlju po izvjesnim

pravilima. On je pao manje od ostalih u zlo, jer je rasa kojoj je pripadao bila manje

pokvarena.

Isus ih također podsjeti i na bajke koje su zapisane u svezi s njim, te im ukaza da je

on bio lažni pralik, lažni tip Melkisedeka, koji je uistinu bio kralj i svećenik. Isus im

reče da im je bolje držati se Melkisedeka, te im reče o Abrahamovim potomcima,

odakle su narodi i potekli, jer je Bog poslao Melkisedeka najboljim obiteljima, da ih

povede, ujedini, te da za njih pripremi zemlje i boravišta, kako bi ih očuvao u

njihovoj čistoći, te da prema njihovoj valjanosti ili nevaljalosti, potakne ili uskrati

ispunjenje Obećanja. Tko je bio Melkisedek, Isus im ostavi da sami zaključe. Ali, sve

ovo rečeno o njemu je istina, on je drevni tip Nadolazećega, ali sad je tako blizu

milost Obećanja, a žrtva kruha i vina koju je Melkisedek prinio, biti će ispunjena i

usavršena do savršenosti, a trajati će do kraja svijeta.

Isusove riječi o Šemšidu i Melkisedeku bijahu tako jasne, tako neosporne, da su

filozofi ostali zapanjeni, te rekoše: 'Učitelju, kako si ti mudar!' Čini se kao da si baš

tad živio s njima, kao da osobno poznaješ te ljude, čak bolje nego što su oni

poznavali sami sebe!' Isus im ispriča još mnoge stvari što se tiče Proroka, veće i

manje, a posebno se bavio Malahijom.

Kad je započeo Šabat, Isus ode u sinagogu i održa propovijed o odlomku iz Levitskog

zakonika, koji je opisivao jubilarnu godinu, te je propovijedao nešto iz Jeremije. Isus

reče da ljudi trebaju dobro obrađivati svoju njivu, tako njegov brat koji će je

naslijediti može vidjeti da je u nju uložena ljubav.

Sutra ujutro, Isus nastavi u sinagogi propovijedati o jubilarnoj godini, obradi polja, te

o odlomcima iz Jeremije. Kad je ovo završilo, ode s učenicima, a pratilo ga veliko

mnoštvo, Židova i pogana, do židovskih toplica koje bijahu južno van grada, a voda

se dobavljala akvaduktom iz izvora kraj Citrusa. Bio je to lijep bazen, usred vrta, a

još svud po vrtu bijahu veći bazeni za kupanje, divne avenije i duge sjenice. Sve

ostalo što je trebalo za ceremoniju krštenja bijaše već tamo. Svjetina je slijedila Isusa

blizu zdenca, pogodnog za poučavanje, a među svjetinom bijaše sedam mladoženja s

njihovim rođacima i pratiocima.

Isus je poučavao o Padu, o izopačenosti Adama i Eve, o Obećanju, o degeneraciji

ljudi u divljake, o separaciji manje pokvarenih od ostalih, o straži postavljenoj za

očuvanje braka, kako bi se prenosile vrline i milosti s oca na sina, te o svetosti braka

opsluživanjem Božanskog zakona, skromnosti, čednosti i spolnoj suzdržanosti. Na taj

je način Isusova propovijed bila okrenuta k mladenkama i mladoženjama. Da ilustrira

svoju pouku, Isus opisa izvjesna stabla koja su rasla po otoku, a koja su se mogla

oploditi na daljinu, bez dodira – da, čak i preko mora. Reče: 'Na isti način, mogu

nada, pouzdanje u Boga, želja za spasenjem, poniznost i čestitost postati na neki

način majka ispunjenja Obećanja.' Ovo Isusa nagna da se dotakne i misterijskog

značenja braka, u kojoj spomenu vezu sjedinjenja između Utješitelja i njegove Crkve.

Isus je brak nazvao velikom tajnom-misterijom. Njegove riječi na tu temu bijahu tako

divne, tako uzvišene, da mi se činilo nemogućim za ponoviti ih. Poslije je poučavao o

pokori i krštenju, koje iskupljuju i brišu grijehe separacije, te privlače sve vrijedno na

sudjelovanje u zajedništvu spasenja.

Isus je otišao ustranu s nekim aspirantima za krštenje, ispovjedio ih, oprostio im

grijehe, te im nametnuo izvjesnu pokoru i dobra djela. Jakov mlađi i Barnaba su

dijelili krštenje. Neokatekumeni bijahu uglavnom stariji muškarci, nekoliko pogana, te

tri dječaka ozdravljena od sljepoće, koja još ne bijahu krštena kad su onomad bili s

roditeljima u Kafarnaumu.

Kad je Šabat završio, neki su filozofi krenuli ispitivati Isusa: je li bilo neophodno da

Bog pošalje tako strašan Potop na zemlju, zašto je dopustio čovječanstvu da toliko

dugo čeka Otkupitelja, zar nije mogao upotrijebiti druga sredstva za isto rješenje, te

poslati Očekivanoga, koji bi uspostavio sve stvari? – Isus im odgovori objašnjavanjem

da to nije bila Božja zamisao, da je Bog stvorio anđele sa slobodnom voljom i

superiornim sposobnostima, pa ipak su se odijelili od Njega po svojoj oholosti, te su

tako postali dio kraljevstva tame. Čovjek je slobodnom voljom bio postavljen između

kraljevstva tame i kraljevstva svjetla, ali jedenjem zabranjena ploda, postao je bliži

kraljevstvu tame. Sad je taj čovjek obvezan kooperirati s Bogom, kako bi zadobio

pomoć od Njega i tako privukao u sebe Kraljevstvo Božje, koje mu jedino Bog može

dati. Jedenjem zabranjena ploda, čovjek je htio postati kao Bog, a da bi se mogao

ustati iz svog palog položaja, neophodno je da Otac dozvoli svome Božanskom Sinu

da pomogne čovjeku i izmiri ga s Njim. Čovjek je u svom cijelom biću, postao tako

deformiran, da je postala neophodna velika milost i jako Božje vodstvo, kako bi se na

zemlji uspostavilo Njegovo Kraljevstvo, koje će iz srca ljudi potjerati kraljevstvo tame.

Isus nadoda da se njegovo Kraljevstvo ne sastoji od svjetske vladavine i

veličanstvenosti, već od regeneracije, pomirenja čovjeka s Ocem, te u ujedinjavanju

svih dobrih u jedno tijelo (Crkvu).

Sutradan je Isus ponovo poučavao na mjestu krštavanja. Bili su prisutni svi mladenci.

Među mladoženjama bijahu dva obraćena pogana, koji su primili obrezanje, te su

ženili Židovke. Bilo je još nekih pogana koji su naginjali k Judaizmu, koji su tražili i

dobili dopuštenje da pomažu kod instruiranja.

Isprva je Isus govorio u općenitim izrazima o dužnostima braka, a posebno o

dužnostima žene. Reče, supruga bi trebala podići oči kako bi samo pogledala svoga

supruga, inače joj oči uvijek trebaju biti ponizno spuštene. Isus je također govorio o

poslušnosti, poniznosti, čestitosti, potomstvu i podizanju djece.

Kad su se žene sela Lepe povukle kako bi pripremile obrok, Isus je poučavao

muškarce za krštenje. Govorio je o Iliji i o velikoj suši koja je pala na cijelu zemlju, te

oblaku koji se po njegovoj molitvi, pojavio iznad mora (danas je baš bila takva teška

omara, pa je jedan oblak magle lebdio nad zemljom. Zbog njega niste mogli vidjeti

daleko na horizont). Isus im opisa tu sušu kao kaznu Božju, radi idolatrije kralja

Ahaba. Milost i blagoslov bijahu povučeni, a suša je prevladavala čak i u ljudskim

srcima.

Isus je govorio o Ilijinom presušivanju voda potoka Kerita, o tome kako su ga ptice

hranile, o njegovu putu u Sareptu, te kako mu je tamo pomogla jedna udovica, o

njegovoj kazni nad idolatrijskim svećenicima na gori Karmel, te o uzdizanju oblaka

čijom je kišom sve obnovljeno. Isus je usporedio ovu kišu s krštenjem, te reče svojim

slušateljima, da nakon kiše krštenja promijene svoj život, a ne kao Ahab i Jizabela,

koji su nastavili život u grijehu i suhoći srca. Isus je govorio i o Segoli, toj pobožnoj

poganki, Egipćanki, koja se nastanila u Abili i činila mnoga dobra djela, dok konačno

nije našla milost u Božjim očima. Tad im Isus pokaza kako se pogani trebaju čestito

ponašati, te na taj način privući na sebe Božansku milost, jer su njegovi poganski

slušatelji ponešto znali o Iliji i Segoli.

Nakon krštenja, mladoženja, Isus i njegovi sljedbenici, zajedno s ostalim svatovima i

rabinima, bijahu pozvani od lokalnog židovskog pismoznanca na gozbu u selo Lepe,

zapadno od Malepa. Put za Lepe vodio je po blago valovitom terenu, po divnim

stazama, kao onim u vrtovima. Blizu Lepe prolazila je glavna cesta do male luke

Cerinije, koja bijaše udaljena oko 5 km. Druga cesta, na kojoj je Isus razgovarao s

karavanom Arapa, vodila je do luke Lapitus, koja bijaše dosta zapadnije.

Pogani Lepe su zauzeli red kuća, koje bijahu izgrađene duž ceste, te su iznosili ispred

kuće što su imali za trgovinu. Židovi su živjeli odvojeno, a imali su divnu sinagogu. U

poganskim sam vrtovima vidjela idole kao umotane lutke, a na jednom otvorenom

prostoru, nedaleko ceste, okružen ogradom, bijaše jedan velik idol, veći od čovjeka,

a imao je glavu sličnu volu. Između rogova bijaše nešto kao mali svežanj-snop. Lik je

čučao, a kratke ruke su mu se klatite.

Gozba u Lepe se sastojala od jednostavnog obroka peradi, ribe, meda, kruha i voća.

Mladenci su sjedili zasebno na kraju stola. Bili su odjeveni u duge prugaste nošnje s

vijencem od obojane vune i paperja na glavi. Mladenke su imale veo.

Tijekom i nakon obroka, Isus je govorio o svetosti braka. Isus je inzistirao da

mladoženja ima samo jednu ženu, jer su oni ovdje imali običaj da se rastave zbog

tričarija, te da se ponovo ožene. Zbog toga je Isus govorio vrlo vatreno, te im je

ispričao prispodobe o svadbi, vinogradu i kraljevu sinu. Mladoženje su pozvale

prolaznike da slave s njima, te da počuju Isusa. Trojica izliječenih dječaka svirala su

u flaute, dok su djevojčice pjevale i svirale razne instrumente.

Već se smračilo kada se Isus s učenicima vratio u Malep. S uzvišica duž puta, pružao

se divan pogled na okolicu. Moglo se vidjeti sve do mora, koje se bljeskalo kao

predivno svjetlo. Za svadbenu svečanost sedmero mladenaca, napravljene su velike

pripreme. Činilo se da će cijeli grad doći na svadbu. Čovjek bi mogao reći da se cijelo

mjesto sastojalo od velikog bratstva. Nigdje nisam vidjela sirotinje, jer su oni

stanovali u posebnom dijelu grada, a za njih se sve priskrbljivalo.

Malep je bio izgrađen vrlo pravilno. Imao je izgled palačinke, koja se dijelila u pet

jednakih dijelova. Pet ulica koje su dijelile grad, spajahu se u centru, gdje je bilo

povišeno mjesto s terasama i ukrašenim zdencem, oko kojeg bijahu posađena stabla.

Četiri ove četvrti bijahu podijeljene s dvije poprečne ulice, a uvijale su se oko

središnjeg zdenca. U jednoj od ovih cirkularnih ulica, zajedno su stanovale udovice

bez djece i starice, sve na trošak zajednice, a držale su školu i brinule se o siročadi

bez roditelja. Tu je bila još jedna kuća za smještaj i zabavu sirotih stranaca i putnika

namjernika. Peta se četvrt sastojala od javnih građevina. Ona bijaše razdijeljena

akvaduktom u polovice. Akvadukt je dovodio vodu u zdenac.

U jednoj polovici bijahu glavna tržnica, nekoliko gostinjaca, te azil za opsjednute,

kojih ovdje ne bijaše toliko puno. Isus je neke već ozdravio, one koje su mu doveli s

ostalim bolesnicima. U drugoj polovici bijaše vijećnica, koja se koristila za gozbe i

vjenčanja, a vrh krova ove zgrade bijaše skoro u ravnini sa zdencem. Ulaz vijećnice

ne gledaše na zdenac, nego baš suprotno od njega. Ispred bijaše dvorište, s kojeg je

tekla staza duga oko 300 metara, omeđena zelenim stablima, a vodila je dolje preko

poprečnih ulica do predvorja sinagoge. Bilo je još avenija koje su vodile do tamo, iz

pokrajnjih ulica, ali one bijahu otvorene za narod samo na blagdane, te po posebnim

dopuštenjima.

Na današnji dan svadbene svečanosti, cijelo je jutro utrošeno za ukrašavanje

vijećnice. U međuvremenu su se Isus i njegovi učenici povukli u gostinjac, a tamo su

mu dolazili i muškarci i žene, neki tražeći savjet i utjehu, jer su ovi ljudi bili u

kontaktu i vezama s poganima, pa su često imali skrupule i tjeskobe.

Mladi su zaručnici ostali dulje s Isusom od ostalih. Nasamo je razgovarao s

mladenkama, te sa svakom posebno. Bijaše to neka vrsta ispovijedi i savjetovanja.

Ispitivao ih je o motivima za brak, što će imati utjecaja na njihovo potomstvo i

spasenje njihovih duša, što je i plod koji dolazi od dara straha Gospodnjeg, od

čestitosti i uzdržljivosti. Isus je o ovome razgovarao i s mladoženjama.

Na avenijama bijahu podignuti ukrašeni slavoluci, s tapiserijama, vijencima, cvijećem

i ostalim plodovima. Bijahu podignute stube i platforme, tako da su dolje iz parka

gledatelji mogili sve lagodno promatrati. Posebno su ispred sinagoge podigli

prekrasan slavoluk ukrašen brojnim malim grmljem u sanducima i ostalim cvijećem u

lončanicama. Vidjela sam ljude kako dovoze u dvorište i sjenice sve potrebno za

gozbu, hranu, posuđe, itd. Hranu su dopremali u nekakvim uskim, ali dugačkim

nosilima, a služila su im i kao stol. Na njima bijahu razne zdjele i vrčevi, a nosiljke sa

strana imahu ureze, kroz koje su gosti, koji su počivali dok su jeli, uzimali potrebno.

Gornja ploha nosiljke bijaše prekrita stolnjakom. Kao što sam već rekla, ove nosiljke

bijahu pletene kao košare, duge i uske, prekrivene stolnjakom, s prorezima sa

strana, kroz koja su uzimali hranu. Gosti su počivali na hasurama, poduprti

jastucima. Sve su ove potrepštine donijete amo iz raznih četvrti grada.

Nad slavolukom za vjenčanje, postavili su tapiseriju, kao baldahin. Isus i njegovi

učenici bijahu kao posebni uzvanici. Pošto je među mladencima bilo i nekih obraćenih

pogana, u uzvanicima bijahu i neki njihovi prijatelji, te par poganskih filozofa.

Mladenke i mladoženje su dolazili iz različitih četvrti grada. Mladenke su vodile

djevojke i djeca, okrunjeni cvijećem, dok su ujedno svirali razne instrumente, a pratili

su ih mladoženje i rođaci. Mladoženje su odjenuli duge ogrtače i bijele cipele. Na

pojasevima i rubu tunike imahu ispisana neka slova, a u ruci imahu žuti šal.

Mladenke su izgledale vrlo lijepo. Odjenule su duge, bijele, vunene haljine, izvezene

crtama i cvijećem u zlatu. Kosa im (neke su bile blondine) otraga spletena u punđu,

ukrašena mrežom s perlama, te zlatnim nitima. Veo im padao na lice, a otraga preko

ramena na leđa. Na glavi su imale i nekakvu metalnu vrpcu s tri mala šiljka, na koja

su mogli zakačiti veo, kad bi ga podigle s lica. Također su nosile male krune od

paperja i svile. Neki su velovi blistali, kao da su načinjeni od vrlo fine svile ili nekog

sličnog materijala. U ruci su držale dugu, zlatnu svjetiljku, kao lampion bez podnožja.

I mladenke su obule bijele cipele ili sandale.

Tijekom ceremonije vjenčanja, koju su predvodili rabini, zamijetila sam razne običaje,

kojih se sad po redu ne mogu sjetiti. Pročitali su neke svitke, čini mi se svadbeni

ugovor, te molitve. Par bi stupio pod baldahin, a za njima bi rođaci bacali zrnja žita,

te izgovarali blagoslove. Rabin bi i mladu i mladoženju bocnuo u mali prst, pustio par

kapi krvi da kapnu u pehar s vinom, kojeg su onda mladenci zajedno ispili. Tad bi

mladoženja pružio pehar onima iza njega, a ovi ga stavili u bazen s vodom.

Mladencima bi iz kaleža na dlan kapnuli kap krvi. Tad bi se mlada i mladoženja

rukovali, a potom bi obrisali ostatak krvi s dlana. Oko rane bi tad povili finu bijelu

uzicu, te razmijenili prstenje. Čini mi se da je svatko imao dva prstena, jedan za mali

prst, a drugi za kažiprst.

Nakon toga su postavili na glave novo-vjenčanog para nekakav ukrašeni prekrivač ili

šal. Kraj njih je stajala mladenkina služavka-djeveruša sa svjetiljkom u ruci. Sa crnim

šalom u desnici, mlada bi prihvatila lampion od služavke, te ga predala svome mužu.

On bi ga uzeo desnicom, prebacio u ljevicu i vratio ga svojoj ženi, koja ga je također

primila ljevicom, te ga predala svojoj služavki-djeveruši. Bio je i jedan kalež s

blagoslovljenim vinom, iz kojeg su svi rođaci popili po gutljaj. Ceremonija vjenčanja

je time završila, a djeveruše bi mladenkama skinule nakit iz kose, te im glavu prekrile

velom.

Svečanostima su ravnala tri rabina, a cijela je ceremonija trajala tri sata. Tad su

mlade praćene svojim djeverušama prošle kroz špalir gostiju, uz njihova čestitanja i

blagoslove, te se uputile sa svojim muževima prema vijećnici, u kojoj je priređena

gozba. Nakon uzimanja obroka i osvježenja, mladi bi se parovi povukli u park blizu

akvadukta, kako bi se tamo zabavljali.

Tu je večer u sinagogi održana posebna propovijed namijenjena novo-vjenčanima.

Nakon što su rabini govorili, zamoliše Isusa da uputi par riječi mladencima.

Sutradan su svi parovi, praćeni glazbenicima i uzvanicima opet otišli do dvorane

gozbe. Bijahu prisutni i Isusovi učenici, ali samo oni koji su radili kao poslužitelji

gostiju. Ispred mladenaca bijahu postavljene predivne zdjele s tjesteninom i voćem.

Zdjele bijahu kao pozlaćene jabuke, ukrašene pozlaćenim cvijećem. Tad uđoše grupe

djece, pjevajući i svirajući glazbala. To bijahu mali stranci, koji su zarađivali na taj

način za život. Nakon što su primili nagradu, povukoše se.

Nakon toga, tri mala muzičara, koja je Isus ozdravio, dođoše praćena s nekoliko

zborova iz grada, te otplesaše u čast mladenaca ples. To se odigralo ispod jedne

duge četvrtaste sjenice, koja bijaše postavljena na nekoj mekoj, njihajućoj podlozi.

Izgledalo je kao od nekakvih fleksibilnih daski na koje su postavili debeli tepih od

mahovine. Plesači su stajali u četiri dvoreda, leđa na leđa. Svaki je par plesao,

izmjenjujući ruke pomoću maramice koju su držali, idući tako od prvog mjesta prvog

reda, do zadnjeg mjesta četvrtog reda, tako da su svi bili u neprekinutom kretanju.

Nije bilo skakanja, cupkanja, nego samo divno njihanje i balansiranje, kao da tijelo

nema kostiju. Mladenke, kao i sve ostale žene, imahu podignute velove, zakačene

pozlaćenim štipaljkama na kosu.

Nakon plesa, svi uzeše osvježenje, koje je bilo postavljeno u sva četiri kuta sjenice.

Opet se oglasi glazba, te svi krenuše u vrt blizu zdenca. Tamo bijaše mnoštvo igara,

trčanja, skakanja, te gađanja meta. Muškarci su igrali odvojeno, a žene posebno.

Dijelili su male nagrade, te nametali male kazne, u novčanom obliku, ili pojasevima,

suknima, maramama itd. Tko nije imao ničime platiti kaznu, poslao bi da mu se kupi

nešto od pokućara, koji je sa svojom robom bio u blizini vijećnice. Najzad bi skupili

sve nagrade i globe, te ih predali glavaru, koji bi ih razdijelio sirotinji među

promatračima.

Mladenke i djeveruše bi igrale igre u krugovima i redovima. Haljine bi podigle do

koljena. Noge im od koljena naniže povezane trakama bijela sukna. Velovi im

zabačeni iza glave na leđa. Izgledale su vrlo lijepe i okretne. Svaka je susjedu držala

ljevicom za pojas, te su tako formirali krug koji se stalno okretao. Desnicom su

nastojale jedna drugoj baciti i uhvatiti žute jabuke. Tko god bi propustio uhvatiti

jabuku, istupio bi iz kruga, te morao ići podići jabuku s poda, a krug se nastavljao

okretati. Na kraju, te su igre igrale u paru s muškarcima. Sjele bi u nasuprotnim

redovima, te bacale u krzna prezrele žute jabuke, koje kad bi hvatali, pucale bi i

smrskale se, te sve prskale, na što bi se gledatelji grohotom smijali.

Predvečer su se svi vratili gozbenim ceremonijama. Novo-vjenčani su morali jahati

magarce, posebno ukrašene za tu priliku. Mladenke bi jahale postrance. Stalno su

svirali muzičari, a svi su ih pratili sa salvama smijeha, do vijećnice, gdje ih je gozba

očekivala.

Mladenci su otišli do sinagoge, gdje su se pojavili pred rabinima i zakleli, da će

nastaviti apstinirati od odnosa tijekom izvjesnih blagdana u godini, pristajući na neke

pokore ako to prekrše. Osim toga, obećali su da će zajedno bdjeti na blagdan

Pedesetnice, te će noć provesti u molitvi.

Iz vijećnice, mladenci su otpraćeni do svojih budućih domova. Na pragu je već stajao

mladenkin miraz. Rođaci su ostale odveli da to vide. Vjenčani darovi su svečano

nošeni k domu, a i sirotinja je dobila svoj dio.

18. Blagdan Pedesetnice. Isus poučava o krštenju

Malep je sad bio na nogama, u pripremama za skori blagdan. Svi su bili zaposleni u

čišćenju, popravcima i pranju. Mnoge građevine i sinagoga bijahu urešene zelenim

granama, vijencima i cvijećem, a i tratine su bile pune procvjetala cvijeća. Sinagoga

je odisala divnim miomirisima, čak su i svitci Pisma bili namirisani.

U posebnim dvoranama, podignutim baš za ovu svrhu, ispred sinagoge, pekli su

kruh, a prethodno su rabini blagoslovili brašno. Dva su velika kruha ispekli od

ovogodišnjeg brašna. Za druge kruhove brašno se naručilo iz Judeje. Smljeveno je od

žita narasla u polju na kojem je Abraham sudjelovao u Melkisedekovoj žrtvi. Od tamo

su brašno transportirali u dugim sanducima. To se zrnje zvalo Sjeme Abrahamovo.

Pečenje ovih kolača i kruhova, u kojem ne bijaše kvasca, moralo je biti zgotovljeno

do četiri popodne. Bijaše tamo još jedna vrsta brašna, kao i bilje, a sve je primilo

blagoslov.

Ujutro tog dana, Isus je održao jednu pouku u svom gostinjcu. Prisutni su bili kršteni

pogani i stari Židovi. Za temu svojih propovijedi uze blagdan Pedesetnice, Zakon dan

na Sinaju, krštenje, a sve je opisao duboko potresnim terminima. Dotakao se i

mnogih odlomaka koji su ovo opisivali u raznim Prorocima. Govorio je i o svetom

kruhu koji se blagoslivlja na Pedesetnicu, o Melkisedekovoj žrtvi, te o Malahijinim

proročanstvima. Isus reče da se približilo vrijeme za utemeljenje Žrtve, da kad ovaj

blagdan ponovo dođe iduće godine, tad će krštenju biti dodana nova milost, a tad će

svi kršteni, koji budu vjerovali u Izraelova Utejšitelja, biti dionici te milosti.

Budući su se ovdje podigle suprotivštine i teškoće od strane onih koji nisu željeli

shvatiti Njegovo učenje, Isus izabra oko pedeset onih za koje je znao da će baštiniti

njegova učenja, a druge je otpustio, namjeravajući ih poslije poučiti. Uzevši sa

sobom one koje je izabrao, Isus napusti grad, ode blizu akvadukta, te tamo nastavi

svoje propovijedi. Vidjela sam ih na putu, kako nekad zastajkuju, te mnogim

gestikulacijama postavljaju pitanja i iznose zapažanja. Vidjela sam Isusa, podigao je

kažiprst, često im nešto objašnjavajući. Kad bi govorili, gestikulirali bi rukama i

prstima. Pošto je Isus inzistirao na velikoj milosti, na spasenju koje će biti dano

čovjeku po krštenju, i samo na krštenike, nakon konzumiranja Žrtve o kojoj je

govorio. Neki su pitali hoće li njihovo sadašnje krštenje imati istu efikasnost. Isus je

odgovorio, da, ako sačuvaju vjeru i prihvate Žrtvu. Jer, čak i Patrijarsi, koji nisu

primili krštenje, ali su čeznuli za njim, u Duhu su imali i predosjećaj o tome, te su

zbog toga primili obje milosti, a to su Žrtva i krštenje.

Isus im reče mnoge druge duboko značajne stvari, koje sad ne mogu pravilno

ponoviti. Vidjela sam da su sa svadbene gozbe Isusu i učenicima poslali hranu u

gostinjac, gdje se je Isus s učenicima vratio zbog nadolazećeg Šabata.

Pogani iz Salamisa krenuli su natrag doma, a Isus ih s učenicima otprati dio puta.

Upozori ih da se ne vraćaju ponovnom čašćenju idola, da se ne angažiraju u

poslovnim špekulacijama, nego čim mogu, neka napuste svoj rodni kraj, jer u njemu

će novi put biti pun prepreka za njih. Isus im preporuči neka idu k Lazaru, Ivanu

Marku, Zakarijinom nećaku, Manahejmovim roditeljima i jednom učeniku kojem je

povraćen vid.

Taman prije nastupanja Šabatskih pobožnosti, školska djeca su svečano uvela rabine

u sinagogu. Mladenke su uvele njihove male rođakinje, a mladence njihovi mladi

rođaci. Tamo je došao i Isus sa svojim učenicima. Kod pobožnosti ovoga dana nije

bilo uobičajenog tumačenja Pisma, nego je bilo samo pjevanje i naizmjence čitanje,

te moljenje.

U sinagogi su posvećeni kruh razlomili u male komadiće. Taj je kruh smatran kao

lijek protiv bolesti i uroka. Mnogi su Židovi, a među njima i sedam mladoženja,

proveli noć moleći u sinagogi. Mnogi žitelji grada izlazili su iz grada u skupinama od

po desetak ljudi, te odlazili u okolna polja i brda, te tamo provodili noć u molitvi. Sa

sobom bi nosili baklje. I učenici i pokršteni pogani su tako proveli noć, a Isus je sam

proveo noć u molitvi.

I žene su se okupljale u kućama radi iste svrhe. Na sam dan blagdana, ljudi su cijelo

jutro proveli u sinagogi, moleći, pjevajući i čitajući sveta Pisma. Također su činili i

neku vrstu procesije. Na čelu procesije su rabini s Isusom, slijeđeni narodom, prolazili

kroz hale oko sinagoge, nekoliko puta zastajali na raznim mjestima i okretali se na

razne strane svijeta, te izgovarali blagoslove nad svakim krajem zemlje i mora.

Nakon pauze od oko dva sata, opet su se popodne vratili u sinagogu, te su opet

naizmjence čitali i vršili druge pobožnosti.

Kod jedne od pauza, Isus upita: 'Shvaćate li ovo?', te im protumači razne odlomke.

Čitali su odlomke iz Pisma, koji su govorili o prijelazu Izraelaca preko Crvenog mora,

te o davanju Zakona na gori Sinaj. Tijekom čitanja, vidjela sam detaljno ove

događaje, a o njima se mogu sjetiti slijedeće:

VIZIJA PRIJELAZA CRVENOG MORA

Izraelci su logorovali na jednom vrlo uskom pojasu kopna, oko sat vremena dugom,

na samoj obali Crvenog mora, koje je baš tu bilo vrlo široko. U njemu se vidjelo

nekoliko otočića, pola sata dugačkih, te od sedam do petnaest minuta širokih. Isprva

su faraon i njegova vojska tražili Izraelce gore više po obali, te su ih najzad našli

pomoću svojih izvidnika. Faraon je mislio da će lako svladati Izraelce, jer su bili

ograničeni morem, nisu imali kamo pobjeći. Egipćani bijahu vrlo bijesni na njih, jer su

Izraelci sa sobom ponijeli njihovo sveto posuđe, mnoge njihove idole i misterije

njihove religije.

Kad su Izraelci postali svjesni da se Egipćani približavaju, spopadoše ih strava i užas.

Ali Mojsije je molio i zaklinjao ih da imaju povjerenja u Gospodina i neka idu za njim.

Taj se tren stup od oblaka uzdigao između Izraelaca i Egipćana, praveći tako gustu

maglu, da su Egipćani bili potpuno dezorijentirani, nisu ništa vidjeli. Tad Mojsije sa

svojim štapom (koji je na dnu bio račvast, a na vrhu je imao veliku kvrgu) pođe k

obali, pomoli se i udari štapom vodu. Tad se pred svakim krilom vojske, i lijevo i

desno, kao da izranjaju iz mora, pojaviše dva velika bliješteća stupa, koja su isijavala

takvu briljantnost prema vrhovima da su prelazili u vatrene jezike. Istovremeno, jaki

vjetar razdijeli more duž cijele vojske, koja bijaše oko sat vremena široka. Mojsije

siđe na blago nagnuo dno mora, te krenu naprijed. Slijedila ga cijela vojska, bar

pedesetak momaka, bok uz bok. Isprva je tlo bilo nekako sklisko, ali je uskoro

postalo kao meka livada, kao mahovinasto tlo.

Vatreni stupovi su im osvjetljavali put, pa je sve bilo osvijetljeno kao da je dan. Ali

najljepši prizor cijele ove scene bijahu otoci nad kojima je svjetlilo njihovo svjetlo.

Izgledali su kao plutajući vrtovi, puni najizvrsnijeg voća i svih vrsta životinja, koje su

poslije Izraelci pokupili i poveli sa sobom. Bez ove predostrožnosti, Izraelci bi bili

gladni kad bi prešli na drugu stranu mora.

Vode mora ne bijahu podijeljene na obje strane kao da su ih omeđili okomiti zidovi,

nego su nekako plutale kao neke terase. Židovi su žurno napredovali, posklizujući se,

balansirajući kao netko tko se spušta s brda. Već je skoro bila ponoć kada su ušli u

korito mora. Zavjetna škrinja koja je sadržavala Josipove kosti, nošena je u centru

kolone. Stupovi svjetla uzdizahu se iz vode. Činilo se kao da neprestano rotiraju, da

ne prelaze preko otoka, nego idu oko njih. Na izvjesnoj udaljenosti gubili su se u

briljantnoj svjetlosti.

Vode se nisu odmah rastvorile, nego su se otvarale ispred Mojsijevih stopa,

ostavljajući tako klinasti prostor, dok prolaz nije bio potpuno završen. Blizu otoka,

mogli ste vidjeti, zbog svjetlosti stupova, stabla i plodove kako se zrcale u vodi. Još

jedna čudnovata stvar bijaše ta, da su Izraelci završili prijelaz za tri sata, premda bi

prirodno trebalo oko devet sati. Gore na obali, oko šest do devet sati udaljen, bijaše

jedan grad, koji je poslije razoren od voda mora.

Za tri sata faraon siđe na obalu, ali je opet bio odbijen zbog magle. Međutim ubrzo je

otkrio jedan usjek, te se spusti dolje po njemu, sa svojom veličanstvenom

dvokolicom, a za njim ubrzo i cijela njegova vojska. A tad Mojsije, koji je već bio na

drugoj obali, zapovijedi vodama da se vrate u svoje korito. Tad se udružiše voda i

vatra, te zaslijepiše i zbuniše Egipćane, te svi izginuše u valovima mora.

Sutradan ujutro, kad su vidjeli svoje izbavljenje, Izraelci spjevaše hvale Bogu. Na

dugoj obali mora, dva se stupa svjetlosti opet sjediniše u jedan stup vatre. Ne mogu

dovoljno dobro opisati ljepotu ove vizije.

Sutradan je Isus sa svojim učenicima otišao u dvije gradske četvrti, koje još dosad

nije posjetio, a iz kojih su nekoliko osoba poslale poruku da dođe. Isus je ozdravio

nekoliko invalida, muškaraca i žena, koje su ležale u ćelijama spojene s dvorištima

kuća, te je mnoge koji su bolovali od depresije utješio, te one koji su imali tajne

skrupule. U Malepu su sve stvari bile tako dobro regulirane, da se svaka nesreća koja

je mogla čovjeka pogoditi, mogla bez problema držati u tajnosti. Muževi su im bili

nevjerni, pa ipak, zbog javnog skandala i oštre kazne za takve zločine, te žene bijahu

ponizne u podnošenju takve tjeskobe. Isus ih ohrabri, te im savjetova strpljenje.

Reče im da će on i njegovi učenici upozoriti njihove muževe, jer su oni stranci u ovim

krajevima, tako da možebitna sumnja ne padne na njih (žene) i da se afera slučajno

ne otkrije na njihovu sramotu. Isusu su iz raznih kuća dovodili mnogu djecu, kako bi

ih blagoslovio.

Tog popodneva, Isus ode do neke velike kuće, gdje su na stražnjoj strani dvorišta

bile odvojene sobe, a u njima brojni bolesnici, nekad visoki dostojanstvenici. Na

drugoj strani dvorišta ležahu žene. Među ovim jadnim invalidima, bijahu neki

melankolici, potpuno neutješni, a neprestano su plakali. Isus izliječi dvadesetak

takvih, propisa im što bi trebali jesti i piti, te ih posla da se okupaju. Poslije je sve

okupio, te je prvo poučavao žene, a onda muškarce. Ovo je trajalo sve do večeri, a

onda se Isus vrati u sinagogu.

19. Isus oštro propovijeda u sinagogi

Ovog dana su čitanja govorila o Božjim kaznama nad onima koji su prekršili Njegove

naredbe, o desetini, o idolatriji, o posveti Šabata, itd. (Levitski zakonik 26 i Jeremija

17) Isusove riječi bijahu tako iskrene i oštre, da su mnogi u publici bili pogođeni

žalošću, jecali su i ridali. Sinagoga je bila otvorena sa svih strana, a Isusov je glas

odjekivao čisto i zvonko, kao nijedan ljudski glas.

Posebno se okomio na one koji se pouzdaju u stvorenja i mole pomoć ili utjehu od

ljudi. Govorio je o đavolskom međusobnom utjecaju preljubnika na preljubnice i

obrnuto, o prokletstvima tako povrijeđenih partnera, koja padaju na djecu koja se

rađaju iz takvih odnosa, a čija krivnja počiva na roditeljima-preljubnicima. Narod je

bio vrlo potresen, te je na kraju propovijedi uskliknuo: 'Ah, govori kao da je Sudnji

dan već stigao!'

Isus je također govorio protiv ponosa, protiv suptilna obrazovanja, koje stvara

slučajeve iz trica. Ovime je Isus aludirao na djela velike škole židovskog učenja, koja

je ovdje bila utemeljena za takve Židove, koji bi poslije zarađivali za život kao

putujući propovjednici.

Nakon ove oštre poduke, mnogi su slušatelji uzdisali za olakšanjem i izmirenjem s

Bogom, te su potražili Isusa u njegovom gostinjcu. Među njima bijahu i neki učeni

ljudi i mladi studenti koji su pripadali mjesnoj školi, tražeći savjet, kako bi trebali

platiti svoje studije. Dodali su i druge nevolje koje ih muče, a koje su proizlazile iz

njihova neprestana komuniciranja s poganima, s kojima su stalno trgovali, iz potrebe

za robom koju njihov kraj nije imao.

Među posjetiteljima bijahu i muževi žena koje su se požalile Isusu, kao i drugi

grješnici sličnih grijeha, ali protiv kojih još ne bijahu podignute nikakve žalbe i

optužbe. Dolazili su pred Isusa, svaki zasebno, kao grješnici, bacali se nice,

ispovjedili svoju krivnju, te molili oproštenje. Ono što ih je posebno mučilo, bijaše da

bi prokletstva njihovih žena mogla pasti na njihovo nepriznato, ali ipak nevino

potomstvo, te su pitali može li se ovakvo prokletstvo anulirati ili spriječiti. Isus im je

odgovorio da se može anulirati iskrenom sućuti i oproštenjem onoga tko je štetovao,

koje bi se združilo sa skrušenošću i pokorom onoga tko je to prouzrokovao. Osim

toga, prokletstva o kojima sam govorio, ne protežu se na dušu, jer Svemogući Otac

kaže: 'Sve su duše moje', nego se to odnosi na tijelo i zemaljska dobra.

Međutim, tijelo je kuća, instrument duše, te tako tijelo leži pod takvim prokletstvom,

te uzrokuje mnoge tjeskobe i smutnje duše, koja je već pritisnuta teretom tijela, koje

je zadobila sa životom. Pri tome sam vidjela da prokletstva variraju u svojim

pogubnim efektima, ovisno o namjerama onoga tko ih prouzrokuje i prema karakteru

samoga djeteta. Mnogi slučajevi padavice, mnogi opsjednuti demonima, duguju svoje

stanje takvim izvorima.

I sama vanbračna djeca, koju sam općenito viđala opsjednute, i koja su imala

natprirodne sposobnosti, premda čisto zemaljske, bijahu naklonjena grijehu. U sebi

su imali nešto u svezi toga, tako da su u davna vremena, izlazili iz zajedništva sinova

Božjih, te se družila s ljudskim kćerima. One su često lijepe, lukave, vrlo rezervirane

u vladanju, napadane strašću, i premda to ne žele da se pojavi i vidi, željele bi

posjedovati sve stvari. U svome tijelu nose biljeg svoga porijekla, te im često duša

stoga ide po oproštenje.

Nakon individualnog ispovijedanja i savjetovanja ovih grješnika, Isus im naredi da mu

pošalju svoje supruge. Kad dođoše, svakoj je zasebno opisao muževo kajanje.

Nagovarao ih je da im oproste od srca, da potpuno zaborave prošlost, te im je rekao

da opozovu kletve koje su izrekle. Reče, ako sad ne budete iskreno postupile,

suprugova krivica će pasti na vas. Žene su plakale, zahvaljivale i sve obećale. Baš tog

istog dana Isus je uspio pomiriti nekoliko od ovih parova. Nagovorio ih je da mu

dođu skupa, nanovo ih ispitivao, kao što je običaj na svadbenoj svečanosti, združio

im ruke, prekrio šalom, te blagoslovio.

Jedna je žena odmah svečano opozvala sve svoje kletve, koje je izrekla na muževo

nepriznato potomstvo. Majka te jadne djece bijaše poganka, a odgajana je u

židovskom azilu za djecu. I ona je stala pred Isusa, sva povrijeđena i fizički

izranjavana, sad je oprostila ljubavnikovoj supruzi. Žena je stavila svoju ruku preko

muževe, a oboje su ih položili na glavu svakog djeteta zasebno, opozvala kletve, te

blagoslovila djecu. Isus je nametnuo na ovo dvoje, koji su krivi zbog preljuba, neke

pokore, milostinje, postove, apstinenciju i molitve. Onaj koji je zgriješio s pogankom,

potpuno se promijenio. Vrlo ponizno je pozvao Isusa da blaguje kod njega. Isus je

prihvatio poziv, te pođe praćen svojim učenicima.

I nekoliko rabina bijaše pozvano, pa su se oni, uostalom i kao cijeli grad, čudili ovoj

ljubaznosti, jer je ovaj domaćin bio poznat kao prgav ovosvjetski čovjek, koji se nije

brinuo za duhovno ili za svećenike i proroke. Bio je bogat, te je posjedovao velika

polja, koja su sluge obrađivali. Kuća mu bijaše blizu bolnice u kojoj je Isus izliječio

žrtve melankonlije. Tijekom objeda, uđoše u halu i dvije male djevojčice te obitelji, te

izliše skupi miomiris na Isusovu glavu.

Nakon objeda, Isus i sav narod ode do sinagoge, jer su bile pobožnosti završetka

Šabata. Isus nastavi svoju jučerašnju propovijed, premda ne onako oštro. Reče

narodu da ih Bog neće napustiti, ako se pozovu na njega. Završio je govoreći im o

pretjeranoj navezanosti na svoje kuće i imanja, te ih je nagovarao, da ako se budu

pouzdali u njegova učenja, te napuste ovu veliku priliku za grijeh, u kojoj su živjeli

među poganima, i među svojim vlastitim vjerovanjima, te neka odu među one koji

prakticiraju istinu, tj. neka se presele u Obećanu zemlju. Reče, Judeja je dovoljno

velika da ih prihvati i uzdržava, premda bi isprva morali živjeti pod šatorima. Bolje

vam je ostaviti sve nego da izgubite dušu, radi ove idolatrije, tj. obožavanja svojih

lijepih kuća i imanja. Bolje vam je sve ostaviti, nego da griješite kroz ljubav prema

svojoj komfornosti.

Da bi im Kraljevstvo Božje došlo, neophodno moraju ići prema njemu, kako bi ga

susreli. Ne smiju se pouzdavati u svoje kuće, u ovoj lijepoj zemlji, koje se čine velike,

čvrste i veličanstvene, premda u Božjoj ruci, za tren mogu postati prah, razoriti se i

pasti na njih, te ih tako raseliti u svim smjerovima.

Isus nastavi, da on vrlo dobro zna, da su njihove vrline više prividne, nego što su

realne, te da nemaju nikakve baze, doli mlakosti i ljubavi prema svome vlastitom

interesu. Žarko žude za bogatstvom pogana, te ga nastoje zadobiti svojim

lihvarenjem, trgovinom, rudarstvom i ženidbom, ali doći će dan, kad će se ugledati

golima, bez igdje ičega što su stekli svojim nepravednim dobicima.

Isus ih upozori protiv takvih brakova s poganima, kad oba partnera postaju nehajni

za religiju, kad partneri uđu u brak samo radi imanja, novca, veće slobode i

zadovoljenja požude. Svi su slušatelji bili jako potreseni Isusovim riječima, te su

mnogi tražili da nasamo razgovaraju s njim.

Sutradan je cijeli dan, čak i po noći, Isus posjećivao razne obitelji, hrabrio, tješio i

opraštao. Dođoše tako kukajući pred njega dvije žene, radi svoje nepriznate djece.

Isus posla po njihove muževe, oprosti krivcima, te ih ponovo spoji zakonitim vezama.

I djeca su također, premda nisu ništa razumjeli od ceremonije, priznata od muževa,

te su blagoslovljena kao da su njihova vlastita. Međutim, kod takvih slučajeva, teže je

bilo priznati ženama takvu djecu, koju su njihovi muževi začeli s ljubavnicama. Takva

je žena morala nad sobom izvojevati veliku pobjedu. Tako je postignuto sveopće

izmirenje, te izbjegnut skandal.

Mnogi su od Isusa tražili utjehu, radi njegova energična zahtjeva da napuste ovu

pogansku zemlju. Istina, Isusova su im učenja škakljala uši, jer su na sebe gledali

kao na Židove odvojene od ostalih naroda, pa su se osjećali vrlo počašćenima što ih

je Isus došao posjetiti, ali nije im se svidjela njegova ideja da ga slijede i da napuste

svoje domove. Ovdje su bili bogati i komforni, imali su svoj grad kojeg su sami

izgradili, imali udjela u rudnicima, te jaku i široku trgovačku mrežu. Obogatili su se

načinima, kako se pogani bogate. Farizeji ih nisu uznemiravali, a ni Pilat. Što se tiče

ovog života, bili su u najboljoj poziciji, ali njihova veza s poganima bijaše na visokoj

razini, nije bilo velike cenzure.

Poganska imanja i radionice bijahu im u susjedstvu. Poganke su se voljele udavati za

Židove, jer Židovi nisu tako kruto postupali s njima kao njihovi sunarodnjaci, pa su

svime nastojale zavesti mlade Izraelce, bilo darovima, pažnjom, ulagivanjem, te svim

vrstama zavođenja. Kad bi se obratile na Judaizam, to ne bijaše iz uvjerenja, nego iz

koristoljublja, tako da su se nepodređivanje i mlakost brzo uvlačili u njihove obitelji.

Osim toga, Židovi Malepa su bili manje jednostavni i gostoljubivi nego li oni u

Palestini. Njihovo društveno okruženje bijaše rafiniranije i obrazovanije, njihovo

židovsko porijeklo ne bijaše tako čisto. Često su iznosili sve vrste skrupula i

poteškoća protiv Isusova savjeta da emigriraju u Svetu zemlju.

Isus se raspravljao s njima, da su njihovi oci imali kuće i zemlje u Egiptu, pa su ih

ipak voljko i radosno napustili, te im opet ponovi svoje proročanstvo, da ako ovdje

ustraju, doći će na njih nevolja. Učenici su, posebno Barnaba, hodali uokolo i

naučavali narod, nagovarajući ih da poslušaju Isusa. Ljudi su u Barnabinu društvu bili

smioniji, pa su mu iznosili sve svoje sumnje. Oko njega je uvijek bila gužva.

20. Isus posjećuje rudnike blizu Citrusa

Iz Malepa, Isus s učenicima, i učenikom koji je nedavno stigao iz Naima, te

omladinom Cirinusa tek pristiglom iz Salamisa (sveukupno dvadesetak), otiđe do

nasela rudara, koje bijaše blizu Citrusa. Isus je išao okolnim putem, koji je trajao

sedam sati. Na putu je zastajkivao među raznim skupinama radnika, te im govorio o

putu dobra života. Isus je od strane Barnabine obitelji i od još nekih bio pozvan do

ovog rudarskog sela, jer su židovski rudari slavili blagdan, te su primali od svojih

poslodavaca razne poklone, plus njihov dio žetve.

Isus je namjerno išao ovim duljim putem, kako bi mogao poučavati svoje učenike bez

ikakve smetnje, te stoga da ne dođe prerano na blagdan. Tijekom puta, poslao je

učenika iz Naima da odnese poruke i razglasi vijest koju je dobio od Isusa. Premda je

Isus sve znao, ipak je bio pažljiv da se ta vijest ne razglasi, kako ovi oko njega ne bi

imali nikakvih neugodnosti ili tjeskoba.

Učenik je otišao iz Jeruzalema u predvečerje Pedesetnice, točno nakon prikupljanja

milostinje u Hramu, te izvršenja Pilatove zavjere i pokolja. Otišao je pravo u Naim, a

odande preko Nazareta do Ptolomeide, a odatle brodom do Cipra. Taj učenik reče

Isusu da je u Nazaretu njegova Majka, te ostale svete žene, zajedno s Ivanom i

nekim učenicima, tiho proslavila blagdan Pedesetnice.

Reče, pozdravlja te Majka i prijatelji, te ti savjetuju da još malo dulje ostaneš na

Cipru, dok se duhovi u Palestini ne smire u svezi Tebe. Nastavi, Farizeji su već

posvuda razglasili da si pobjegao. I Herod te želi uhititi i odvesti u Maheruš, kao i

Ivana, pod izlikom da porazgovara s tobom, o slučaju onih zatvorenika iz Tirze koje si

otkupio.

Taj učenik također reče Isusu o Pilatovoj zavjeri u predvečerje Pedesetnice, kada su

Židovi predavali svoje darove za Hram. Život su izgubila i dvojica Isusovih prijatelja,

inače Zakarijini rođaci, a bijahu hramski poslužitelji, koji su se slučajno zatekli u

gunguli. Isus je već znao sve okolnosti, a to ga je vrlo ražalostilo. Ove vijesti ga

ponovo rastužiše, a i njegove učenike.

Večer prije zavjere, Pilat je napustio grad, te je s nekim svojim trupama otišao prema

zapadu, na put k Jopi, gdje je imao dvorac. Poželio je hramske darove koje je narod

davao u čast blagdana, kako bi ponovo izgradio vrlo dugački akvadukt. Zapovjedio je

da se na svim hramskim stupovima postavi metalna ploča, na kojoj bijaše prikazan

carski portret, a ispod njega je pisao zahtjev za plaćanjem poreza. Kad u to vidjeli,

ljudi su s gađenjem prolazili kraj tih ploča, a Herodovci su putem svojih emisara

potakli neke Galilejce na revolt, a vodio ih je Juda Gaulon, koji je u zavjeri i sam

nastradao.

U Jeruzalemu je bio i Herod, ali u tajnosti, a znao je sve. Tu je večer rulja postala

potpuno razularena. Poskidali su sa stupova metalne ploče sa carevom slikom, razbili

ih u djeliće, izgadili portret, te komade ploča bacili na forum ispred pretorija, vičući:

'Evo vam naš hramski dar!' Tad su se razišli bez da su išta drugo vrijeđali. Međutim,

sutradan ujutro, taman kad su napuštali Hram, nađoše prepriječene ulaze na kojima

bijaše postavljena straža, koja je zahtijevala da se plate porezi Pilatu. Kad su se

Židovi usprotivili, te silom pokušali probiti put, podbiše ih prerušeni vojnici, te ih

probodoše svojim kratkim mačevima. Taj tren je uzbuna postala sveopća, a na akciju

su potrčala dva hramska stražara, ali su ubijeni. Židovi su se hrabro odupirali, te su

odbili vojnike u dvorac Antoniju.

Isus je usput dugo govorio svojim učenicima o žiteljima Malepa, njihovoj žarkoj želji

za zemaljskim dobrima, te o tome kako im se učinio strašnim njegov prijedlog da se

presele u Palestinu. Isus im opisa poganske filozofe, koji su ga pratili, te reče

učenicima kako se trebaju ponašati prema njima u Palestini, kad se nađu usred

židovskog naroda. Isus je ovo uradio, jer se učenici nisu pravedno ponašali prema

njima kad njega nije bilo, te su radi njih bili nekako sablažnjivi.

Predvečer su stigli do rudarskog sela, oko pola sata od Citrusa. Citrus je bio u

susjedstvu rudnika, koji su bili iskopani u vrlo visokom kamenitom planinskom lancu.

Ovaj je planinski lanac bio vrlo načičkan raznim selima. Na vrhu lanca bijahu vrtovi i

jedno sjenovito mjesto pogodno za poduku. Do vrha su vodile stepenice. Kad je Isus

stigao, obnovio je neku vrstu gostinjca, gdje je stanovao ravnatelj koji se brinuo za

rudare, opskrbljivao ih hranom, te im isplaćivao nadnice. Ljudi su primili Isusa s

osjećajima radosti i sreće. Svi su ulazi u mjesto, kao i kuće, radi blagdana, bili okićeni

slavolucima i vijencima od zelenja i cvijeća.

Ljudi odvedoše Isusa i učenike u kuće, opraše im noge, te ih ponude uobičajenom

okrjepom. Isus tad s njima ode do mjesta za propovijed. Isus sjede na katedru, a

narod se smjesti oko njega. Isus je govorio o radosti siromaštva i teškog rada, te im

reče kako su puno sretniji nego li imućni Židovi u Salamisu, jer oni ovdje imaju samo

par napasti da uvrijede Boga, pred kojim su, samo vrline, bogatstvo. Isus reče da je

također došao radi dokaza, da ih on ne prezire, već da ih ljubi. Isus je sve do mraka

podučavao u prispodobama o Očenašu. ¸

Iz Citrusa je tamo donijeto razne robe, platna, hrane i žita. Sutradan su došli

Barnabin otac i brat, nekoliko dostojanstvenika i vlasnika rudnika, te par rabina, svi iz

Citrusa. Kad su već obilježene darove postavili na javni trg, gdje se narod već

sakupio i sjedio u redovima, dođoše i posjetitelji. Sad je započela raspodjela darova:

velike zdjele žita, velike štruce kruha, med, voće, vrčevi nekog napitka, komadi kože

za odjeću, prekrivači, sve vrste namještaja i alatke. Žene su dobile komade debelog

sukna kao tepih, oko 1 kvadrat. Kod raspodjele su bili prisutni Isus i učenici, nakon

čega je Isus ponovo poučavao na kamenoj visoravni, na kojoj se narod okupio.

Za teme svoje propovijedi uzeo je vinogradare i dobrog Samarijca, blagoslov

siromaštva i zahvalnost radi toga, kruh svagdanji i Očenaš. Nakon poduke, na

otvorenom pod sjenicama, narod je slavio blagdan, gdje su Isus, učenici i

dostojanstveni gosti posluživali. Djevojčice i dječaci su svirači flaute i pjevali. Kad je

obrok završio onda su igrali neke nevine igre, kao što se kod nas igraju djeca. Na

primjer, trčanje, skakanje, slijepog miša, skrivača itd. također su plesali, ali na ovaj

način: stajali bi u dugim redovima, tu i tamo se naklanjali, prelazili jedni drugima, te

onda formirali krug.

Predvečer je Isus otišao do rudnika s desetak dječaka, od po pet do osam godina

starosti. Djeca su imala tuniku opasanu širokim pojasom. Svojim djetinjim načinom

pokazaše Isusu sva mjesta na kojima su najbolji rudnici, te mu ispričaše sve što su

znali. Isus ih je poučio slatkim riječima, te učinio nekoliko slika od onoga što su mu

oni ispričali. Također im je postavio neke zagonetke, te im ispričao neke prispodobe.

Rudari su usprkos svoga prljavoga i napornoga posla pod zemljom bili vrlo čisti u

kućama i nošnji.

Vidjela sam onoga učenika iz Naima kako prati Isusa i učenike do luke, koja je bila

oko pet sati udaljena. Jedna grupa je otišla naprijed, a druga ju je slijedila, dok je

Isus išao između njih s učenikom i nekim drugima koji su se vraćali. Isus blagoslovi

učenika na njegovu odlasku, a njegovi ga sudrugovi zagrliše, te se nakon toga vratiše

u rudarsko selo. Učenik iz Naima je išao do krajeva blizu Citiuma u kojima bijaše soli.

Ovdje luka ne bijaše tako daleko od grada, kao kod Salamisa. More se duboko

usjeklo u kopno, tako da je grad imao priliku biti izgrađen usred valova. Nedaleko

njega, uzdizala se visoka planina, a u njoj bijahu rudnici soli. Na obali blizu rudnika

soli bijahu samo male splavi i kanui, te mnoštvo drva za gradnju brodova, koji su

plutali uokolo.

21. Isus ide u Cerniju, te posjećuje Mnasonove roditelje

Kad je Isus s učenicima napustio rudarsko naselje, nastavio je prema sjeverozapadu

preko planina do luke Cernija. Malep im je bio s desne strane, prošli su kroz dio

doline kraj Lanife, te prošli pokraj sela Lepe. Na putu se Isus odmarao samo

jedanput, u nekom predivnom sjenovitom mjestu, te je tamo i poučavao. Oko četiri

popodne stigli su tri četvrt sata od Cernije, gdje su ih u vrtu, odvojenom za molitvu i

pobožna okupljanja dočekali Mnasonova obitelj i nekoliko drugih Židova. Ovaj je vrt

bio odvojeno i skriveno mjesto u planini.

Mnasonova je obitelj stanovala malo podalje od ceste i oko pola sata od Cernije.

Mnasonov je otac bio starac, mršav, pogrbljen, s dugom bradom, ali veoma živahan i

aktivan. Imao je dvije kćeri i tri sina, jednog zeta i jednu nevjestu. Svi su ovdje

zajedno živjeli već skoro godinu dana. Prije toga su često putovali okolo, kupujući i

prodavajući razne stvari. Isusa su primili s mnogim izrazima radosti i poniznosti.

Putnicima su opali noge u lavoru, te ih ponudili uobičajenom okrjepom. Ovaj je dio

planine formirao velike terase pune sjenovitih šetnica, te sveti vrt ovih ljudi. Isus je

poučavao skoro do mraka, govoreći o krštenju, Očenašu i blaženstvima.

Nakon toga Isusa su do kuće otpratila Mnasonova braća i otac, koji se zvao Mojsije.

Ovdje mu Mnason predstavi četvero male djece, koje Isus blagoslovi. Tad dođoše

njegova majka i sestre, sve zamotane u veo, a Isus im uputi par riječi, nakon čega je

cijela obitelj blagovala na otvorenom pod sjenicom. Na stolu se nalazilo najbolje što

su imali, kruh, med, perad, voće, koje je još visjelo na grančicama. Isus je poučavao

tijekom obroka. Noćili su u dugačkoj sjenici, napravljenoj od laganih i tankih daščica,

a vanjština je cijela bila obrasla u zelenilo. U sjenici je bio niz ležaja.

Mnasonova je majka bila jaka, robusna žena. Njegov je otac bio potomak Judina

plemena, ali su nekoć njegovi preci odvedeni u babilonsko sužanjstvo, te se nikad

nisu vratili u Palestinu. Mojsije je puno putovao i vodio karavane. Dugo je živo kraj

Crvenog mora, u Arabiji, ali pošto je postao stariji, ovdje se nastanio s obitelji.

Mnason je otišao na škole u Malep, a poslije je radi studiranja putovao po Judeji,

gdje je i susreo Isusa. Od odrasle Mojsijeve djece, Mnason je bio najmlađi. Živjeli su

u ovakvim kućama od lagana materijala. Nisu se bavili poljoprivredom. Posjedovali su

samo nekoliko vrtova, koji bijahu iza njihovih kuća, a tamo imahu zasađene i voćke.

Radeći prije kao vodič karavana, otac je imao puno iskustva u tom poslu prenošenja

robe, te je ovdje utemeljio gostinjac, kao gostioničar, pomoćnik i posrednik za

trgovačke karavane koje bi zastale pred Cernijom. Imao je i nekoliko magaraca i

volova, na koje bi uprtio terete dobivene od karavana, te ih od ceste odnosio do

udaljenijih mjesta. Bio je kao čuvar, koji je sad postao gostioničar za druge, koji se

bave istim poslom kojim se on bavio. Mojsije je bio siromašan, ali je uspio postići

striktnu židovsku disciplinu u svojoj obitelji. Inače, trgovački putevi nisu prolazili kraj

Cernije, nego su išli kraj Lapitusa, koji bijaše par sati zapadnije na glavnoj cesti.

Sutradan je Isus opet poučavao na mjestu na kojem je prije poučavao, a sad su se

okupili mjesni Židovi iz grada, te ljudi iz neke omanje karavane. Ovi pak bijahu vrlo

sretni što je Isus ovdje, jer su ga već slušali kraj Kafarnauma, gdje su i kršteni. Sad

je Isus propovijedao protiv lihve i pohlepe za žitom, što je učinilo Židove još

pohlepnijim za bogatstvom i sredstvima pogana. Tad se Isus dotače krštenja,

Očenaša, te blaženstava.

Oko podne su blagovali uobičajeni obrok, ali Isus više nije posluživao i poučavao oko

stolova, nego je i sam počivao kraj jednog stola.

Jedna se od Mnasonovih sestara nije uopće pojavljivala, jer je njena mala kćerkica

jučer umrla. Sjedila je kraj leša, zamotana u veo i kukala. Dijete nije moglo biti

pokopano jučer (sad se ne mogu sjetiti zašto). Sad su radi pokopa čekali rabine iz

Malepa. Oni će voditi pokop, jer je groblje bilo tamo. Dijete je bilo dobro napredno,

premda je oduvijek bilo invalid. Nije moglo govoriti ni hodati bez poteškoća, ali je sve

razumjelo. Manson, koji je s vremena na vrijeme posjećivao svoj dom, pričao je

Isusu o tom djetetu. Isus mu je rekao da će dijete ubrzo umrijeti, te ga je poučio

kako da ga pripremi za smrt. Mnason je striktno slijedio Isusove instrukcije, i to onda

kada majka djeteta nije bila prisutna. On je dijete poučio o vjeri u Mesiju, o pravom

pokajanju, te o nadi spasenja. Molio je s njime, te ga pomazao uljem kojeg je Isus

blagoslovio. Dijete je umrlo vrlo lijepom smrću. Vidjela sam ga kako leži na malom

odru kraj majke, baš kao da je u kolijevci, lice mu pokriveno. Košara u kojoj je ležalo

bijaše oblika oluka. Na glavi je imalo cvjetni vijenac, a oko tijela postavljene grančice

aromatična bilja. Ruke i noge mu omotane u trakaste mrtvačke povoje. U rukama je

držao mali komad bijela platna. Na vrhu bijaše buket napravljen od kukuruznih

listova, vinove loze, malih grančica masline, ruže, te zelenila svojstvenog tom kraju.

Nekoliko je žena posjetilo majku, te plakalo s njom. Kraj djetetova tijela u lijesu

bijahu postavljene igračke: dvije frulice, mali spiralni rog, mali luk s uzicom, na vrhu

obložen krznom, te mala strelica. U svakoj je ruci, osim toga, dijete držalo kratki

pozlaćeni štap s kvrgom na vrhu.

Kad su došli rabini ispratiti tijelo, zatvorili su lijes laganim poklopcem, kojeg su

privezali kordama. Četiri čovjeka su ga nosila pomoću motki. Naprijed je išao čovjek

koji je nosio upaljeno svjetlo u rogu na motci, pa onda lijes, te onda djeca i odrasli u

povorci, bez nekog osobitog reda. Isus je s učenicima stajao postrani ispred kuće i

gledao sprovodnu povorku. Isus je utješio majku, govoreći joj o uskrsnuću.

Sav se narod povukao u grad Cerniju radi proslave Šabata. Grad je imao tri ulice koje

su izlazile na more, srednja bijaše najšira, a sve tri su presijecale druge dvije. Na

suprotnoj strani, obala bijaše zaklonjena masivnim zidinama, ili bedemima, u čijem

su vanjskom dijelu bile ugrađene kuće nekolicine mjesnih Židova. Tako su njihova

boravišta bila van grada, ali još uvijek opasana drugim zidinama. Na taj su način

Židovi Cernije živjeli između dva gradska bedema, potpuno odvojeni od pogana, koji

imahu barem deset poganskih hramova ili mjesta posvećenih idolima.

Židova je u mjestu bilo vrlo malo, ne bijahu bogati, ali su imali sve neophodno. U

jednoj su velikoj građevini imali školu i sinagogu, zajedno sa smještajem za rabine i

učitelje. Građevina je bila visoka, imala je dva kata, potpuno odvojena. Također su

imali predivan zdenac, napajan vodom iz nekog drugog izvora. Zdenac je bio

podijeljen, jedan je dio bio za piće, dok je dugi vode odvođen u prekrasan vrt radi

kupanja, kao toplice.

Pismoznanci su primili Isusa vrlo srdačno. Dočekali su ga na kraju ulice, te ga

povedoše, prvo do škole, a potom do sinagoge. Tu ga već čekaše sedam invalida,

koji su se tamo našli po njihovoj želji. Naime, donijeli su ih na nosiljkama, kako bi

mogli čuti Isusovu propovijed. Sveukupno tamo bijaše oko stotinjak ljudi.

Pismoznanci su dopustili Isusu da poučava, te da sam predvodi pobožnosti. Isus je

čitao iz Mojsija, odlomke koji opisuju Djecu Izraelovu i njihove razne obitelji. Isus je

čitao jedan ozbiljan i oštar odlomak protiv idolatrije iz proroka Hošee. (Hošea 1, 10

do 2, 21)

U jednom od ovih poglavlja bijaše pročitano o okolnostima koje je Bog zapovjedio

proroku da se oženi bludnicom, a da djeci daju posebna imena. Židovi upitaše Isusa

o ovom odlomku. Isus im objasni. Reče da je prorok morao cijelim svojim životom i

osobom, pokazivati provođenje Božjeg saveza s kućom Izraelskom, a da imena djece

trebaju izražavati Božju osudu i kaznu.

Iz ovog se odlomka mogao izvući još jedan poučak, kao što im Isus reče, da

djelovanje po Božjem nadahnuću, često ujedinjuje dobro s grješnicima, kako bi im se

na taj način spriječio grijeh. Ovaj brak proroka Hošee s preljubnicom, te razna imena

djece, svjedoče o povučenim Božjim milostima, te o dugom i stalnom činjenju

zločina. Isus je propovijedao vrlo oštro. Nagovarao je ljude na pokoru i krštenje,

opisavši im skori dolazak Kraljevstva Božjeg, prorokujući kaznu onima koji odbiju, te

prorokujući razorenje Jeruzalema.

Dok je Isus tako poučavao, bolesnici su više puta u stankama njegove propovijedi

povikali: 'Gospodine, mi vjerujemo u tvoj nauk! Gospodine pomozi nam!' A kad su

vidjeli da Isus namjerava otići iz sinagoge, rekoše svojim slugama da ih odnesu

ispred njega i presjeku mu put. Odnijeli su ih ispred sinagoge i poredali u dva reda.

Oni su stalno Isusu vikali: 'Gospodine, vježbaj na nama svoju moć! Učini s nama što

ti se prohtije!' Ali Isus ih nije odmah ozdravio. Međutim, kad su rabini posredovali

kod Isusa da ih izliječi, Isus upita bolesnike: 'Što želite da vam učinim?' Oni

odgovore: 'Gospodine, oslobodi nas naše slabosti! Gospodine ozdravi nas!' 'Vjerujete

li da to mogu?', upita Isus, a svi povikaše: 'Da, Gospodine! Vjerujemo da to možeš

učiniti!' Tad Isus naredi rabinima da mu donesu svitke Pisma i neka mole s njim nad

bolesnicima. Rabini donesoše svitke i moljaše, nakon čega Isus naredi da učenici

polože ruke na bolesnike. Oni poslušaše, staviše ruke na oči jednog bolesnika, na

prsa drugog, te tako na razne dijelove tijela.

Isus ih opet upita: 'Vjerujete li i želite li biti ozdravljeni?, a oni opet rekoše: 'Da,

Gospodine! Vjerujemo da nam možeš pomoći!' Tad Isus reče: 'Ustanite! Vaša vas je

vjera izliječila!' Oni odmah ustadoše, svih sedmorica, zahvaljivaše se Isusu, koji im

naredi da se operu i očiste. Neki od njih bijahu skroz usukani i bolesni od vodene

bolesti. Njihova je bolest prošla, ali bijahu još uvijek vrlo slabi da bi sami hodali bez

pomoći štaka.

Već sam nekoliko puta vidjela Isusa na Cipru, tj. u Citrusu, Malepu i Salamisu, kako

liječi na ovaj način, moleći s rabinima, zapovjedivši učenicima da polažu ruke. Budući

su ovi rabini i učenici bili dobra srca, Isus ih je uključio da sudjeluju kao učenici u

ovom liječenju, pobuđujući kod njih na taj način - povjerenje. Isus je liječio na ovaj

novi način, kako bi pripremio rabine da učestvuju u liječenju radi budućeg djelovanja

učenika, jer je među 570 Židova koje je Isus zadobio na Cipru, bilo i puno rabina.

Ozdravljenici kao i drugi Židovi iz Cernije bijahu kršteni na mjestu poučavanja, blizu

Mojsijeve kuće. Vodu su donijeli iz obližnjeg zdenca, jer je kuća bila vrlo visoko, te

nije bilo zdenca blizu nje. Ali da anuliraju taj defekt imali su rezervoar u obliku

velikog bakrenog bazena, ukopanog u zemlju, te okruženog kanalićem. Voda je u

bazenu bila perfektno čista, jer se pranje nogu, rublja itd., događalo u kanalu. Kroz

jedan kamen, koji bijaše probušen, napajala se stoka i navodnjavao vrt.

Neokatekumeni su stajali u kanalu, a bijahu krštavani vodom iz bazena. Prvo je Isus

održao propovijed o pokori i pročišćenju kroz krštenje. Muškarci su bili odjeveni u

duge bijele haljine, s pojasevima ukrašenim velikim slovima. Osim sedmero nedavno

ozdravljenih, bijaše tamo još samo osam Židova koji su se krstili. Oni su odvojeno

razgovarali s Isusom, ispovjedivši svoje grijehe. Isus im reče da iskoriste vrijeme

milosti, te da izvršavaju Zakon prema značenjima zapovijedi Proroka, a ne da budu

robovi zapovijedi, jer je njima dan Zakon, a ne oni Zakonu. Njima je dan da posluži

kao sredstvo postizanja milosti.

Među novokrštenima bijahu i Mnasonova braća i zetovi. Otac, premda je bio

pobožan, još uvijek je bio onaj stari tvrdokorni Židov, te nije ni htio čuti za krštenje.

Mnason je sve pokušao, ali uzalud. I Isus mu je taj dan govorio o krštenju, ali stari

tvrdoglavac nije bio nimalo dirnut. Samo je slijegao ramenima, tresao glavom, te

iznio razne razloge protivljenja, a u korist svoga obrezanja, kojega se jedino držao.

Mnason je bio toliko tjeskoban tvrdoglavošću svoga oca da je lio suze, ali Isus ga je

utješio. Rekao mu je, da mu je otac vrlo star, te je zato ucijepljen u svoju

tvrdokornost. Što se ostalog tiče, reče, uvijek je živio pobožno, te će jednom na

nekom drugom mjestu oplakivati svoju slijepost, kada mu se bude dalo

prosvjetljenje. Isus je blagoslovio vodu u krstionici, te je u nju ulio malo vode iz

Jordana. Sve što je preostalo nakon krštenja, pažljivo je skupljeno i zakopano.

Tijekom krštenja, Isus ode do lijepa vrta, koji bijaše iza brda na kojem se održala

propovijed. Vrt je bio pun voćaka, te je imao mnoštvo sjenica, a tamo je Isusa već

očekivalo trideset do četrdeset Židovki, sve zamotane u velove. Kad Isus dođe, one

se duboko nakloniše. Mnoge od njih bijahu jako zabrinute, te su umirale od straha,

da njihovi muževi ne bi krenuli za Isusom, te bi one tako ostale same i bespomoćne.

Zato ga zaklinjaše da zabrani njihovim muževima da krenu za njim. Isus im odgovori,

da ako njihovi muževi krenu za njim, onda bi i one trebale ići u Palestinu, gdje ima

dovoljno sredstava za život. Isus im opisa primjere Svetih žena, te im objasni

karakter epohe u kojoj žive. Sadašnjost nije vrijeme za lagodan život i za uživanje,

jer se približava dan, kada će morati odlučiti krenuti naprijed kako bi susrele

Kraljevstvo, koje je skroz blizu i kako bi dočekale Mladoženju.

Ispripovijedao im je prispodobu o izgubljenoj drahmi, te o pet mudrih i pet ludih

djevica. Mlađe su žene molile Isusa da nagovori njihove muževe da ne idu kod

poganskih djevojaka, budući im je već govorio o odlomcima iz proroka Hošee, gdje

prorok upozorava protiv griješenja s poganima. Međutim, većina ovih mladih žena

bijaše razdirana ljubomorom. Isus ih ispita o njihovu vlastitu ponašanju prema svojim

muževima, nagovarajući ih na blagost, poniznost, strpljivost i poslušnost, te ih

upozori protiv mrmljanja i prekoravanja. Nakon ovoga, Isus u sinagogi Cernije zatvori

Šabatske svečanosti, te se s učenicima najkraćim putem vrati do Malepa.

22. Odlazak s Cipra

Kad je stigao u Malep, Isus održa dulju propovijed kraj zdenca. Opet je govorio o

dolasku Kraljevstva i o obvezi da mu se ide ususret, o svom skorom odlasku, o

kratkom vremenu koje mu je preostalo, o gorkoj konzumaciji njegova djelovanja, te

o neophodnosti da ga slijede i rade s njime. Opet je napomenuo skoru propast

Jeruzalema, te kaznu koja će se uskoro spustiti na sve one koji odbacuju Kraljevstvo

Božje, koji ne čine pokoru i ne popravljaju svoj život, budući naginju k svjetovnim

dobrima i užitcima.

Opisujući zemlju u kojoj oni žive, kao mjesto gdje je svaka stvar užitak, a ugodnosti

života su mnoge, Isus je usporedi s okrečenim i ukrašenim grobom, kod kojega je

vanjština lijepa, a iznutra je pun svakakve prljavštine i truleži. Tad im reče neka

svatko zaviri u svoju nutrinu, te neka vidi što leži ispod njihove lijepe vanjštine.

Dotače se i njihove lihve, njihove zavisti, želje za dobitkom, koja ih je i dovela do

toga da se tako slobodno vežu s poganima, njihove žestoke privrženosti zemaljskim

dobrima, te njihova svetogrđa. Isus im ponovo reče, da će jednoga dana sve ovo

lijepo što vide oko sebe nestati, biti će uništeno, razoreno, da će doći dan, kad se na

otoku neće moći pronaći niti jedan jedini Izraelac.

Govorio je značajnim izrazima o sebi, o ispunjenju Proroštava, a opet, samo je

nekolicina shvaćala njegove riječi. Tijekom njegove poduke, ljudi su stalno dolazili i

odlazili u skupinama. Dolazili su starci, sredovječni ljudi, omladina, žene i djevojke.

Svi su bili potreseni Isusovim govorom, plakali su i jecali.

Poslije toga Isus s učenicima i nekim drugima ode par sati istočno od Malepa, gdje su

živjeli ljudi na nekoliko farmi, a oni su i pozvali Isusa da ih posjeti. Isus je tamo već

jednom bio, kad je ondje došao iz Malepa. Tamo je u blizini bilo sjenovit brežuljak,

koji se koristio kao mjesto za skupove. Tamo je iz luke Citium došao i učenik iz

Naima, kako bi napravio pripreme za svoj odlazak s Cipra.

Isus je i ovdje kao u Malepu, izrekao oproštajni govor, nakon kojega obiđe neke

kolibe i ozdravi nekolicinu invalida, koji su ga molili da to učini. Isus je već naredio da

se učine pripreme za njegov povratak u Malep, gdje ga je jedan stari seljak molio, da

posjeti njegov dom i da se smiluje njegovom slijepom sinu.

U tom su domu živjele tri obitelji, sveukupno 12 članova, dva oženjena sina i njihova

djeca, te bake i djedovi. Majka, umotana u veo, donese svoga slijepog sinčića, te ga

preda Isusu u naručje, premda je dječak mogao govoriti i hodati. Isus kažiprstom

desnice pomaza dječakove oči svojom slinom, blagoslovi, te ga spusti na tlo, držeći

mu nešto na očima. Dječak to nelagodno zgrabi, te na poziv majke potrča joj u

naručje, te se okrenu ocu, te tako iz naručja u naručje. Uplakani roditelji ga

dovedoše pred Isusa, te mu klečeći pred njim plačući zahvaljivaše. Isus privi dijete

na svoje grudi, te ga vrati roditeljima s preporukom da ga povedu istinskom svjetlu,

kako bi njegove oči, koje sada vide, mogle ostati otvorene, a ne da upadnu u još veći

mrak od onoga kojeg su već iskusile. Isus blagoslovi ostalu djecu, kao i članove

obitelji. Ljudi su plakali od sreće, te ispratiše Isusa uzvicima slave i hvale.

U Malepu, u hali koja je za to i služila, priredili su gozbu, a svi su bili pozvani.

Nahranili su sirotinju, te ih i darivali. Najzad Isus održa veliku propovijed o riječi

'Amen', koja je, reče Isus, cijeli sažetak molitve. Tko god je jasno i smisleno ne

izgovori, kao da je poništio svoju molitvu. Molitva viče k Bogu, veže nas uz Boga,

otvara nam Njegove milosti, a dobro izgovorenom riječju 'Amen', mi zadobivamo

tražene darove iz Njegovih ruku. Isus je žestoko propovijedao o moći ove riječi.

Nazvao ju je početkom i krajem svega. Govorio je da je njome Bog stvorio cijeli

svijet. Isus izreče jedan 'Amen' nad svime što ih je dosada poučavao, nad svojim

odlaskom s otoka, nad ispunjenjem svoje misije, te završi svoju propovijed jednim

svečanim 'Amen'. Tad Isus blagoslovi narod, koji ga isprati jecajima i usklicima.

Sutradan, s Barnabom i Mnasonom, te ostalim učenicima Isus ode iz Malepa. Prošli

su kraj Citrusa, koji im ostade zdesna, te prođoše pravo preko polja, kroz guštare, te

preko planina. Isus htjede platiti dug gostioničaru u gostinjcu u kojem su odsjedali,

novcem koji mu je donio učenik iz Naima, ali gostioničar to odbi primiti, pa novac

dadoše sirotinji. Svi koji su napuštali Cipar, bilo sada ili u budućnosti, a koji su išli za

Isusom u Palestinu, napuštali su otok iz raznih luka. Jedan dio je odlazio iz luke

sjeveroistočno od Salamisa, drugi, koji su imali posla u Tiru, baš iz samog Salamisa, a

treći, većinom pokršteni pogani, odlazili bi do Gesura.

Stigavši u Salamis, Isus i njegovi odsjedoše u školi, u kojoj je također kratko

stanovao, kad je stigao na Cipar. U Salamis su došli sa sjeverozapada. Akvadkukt im

bijaše zdesna, a židovski grad s lijeve strane. Vidjela sam ih kako odmaraju ispod

stabala, kraj bazena, ispred škole. Haljine im opasane. Bazen je bio okružen

kanalićem, u kojem su oprali noge. Za brisanje su koristili, svatko svoj, dugi smeđi

ručnik. Isus nije uvijek dopuštao da mu peru noge s ostalima. Općenito je svatko

sam izvodio tu zadaću.

Ovdje su ih ljudi već očekivali, pa je hrana već bila spremna za objed. Ovdje je Isus

imao veliki broj poklonika, pa ih je poučavao puna dva sata. Nakon toga je imao dugi

razgovor s rimskim upraviteljem, koji mu predstavi dva poganska mladića koji su se

htjeli poučiti i krstiti. Oni plačući ispovjediše svoje grijehe, a Isus im oprosti.

Predvečer su ispred doma pismoznanaca, nasamo kršteni od Jakova. Ovi su mladići

prije slijedili filozofe iz Gesura.

I Merkurija je poslala poruku, da moli Isusa kako bi nasamo s njom razgovarao u vrtu

kraj akvadukta. Isus pristade, te pođe za slugom koji je donio poruku. Markurija je

došla sva zamotana u veo, držeći za ruke svoje dvije djevojčice, koje su bile odjevene

samo u tunike do koljena. Ostalo su prekrile nekim finim prozirnim materijalom, na

koje su bili izvezeni vijenci i perje. Ruke su im bile gole, stopala omotana trakama, a

kosa raspuštena. Bile su odjevene kao mali anđeli, koje mi stavljamo kraj Božićnih

jaslica.

Isus je dugo i blago govorio s Merkurijom. Ona je gorko plakala, te je bila sva

potresena na pomisao da mora ostaviti svoga sina, jer su joj roditelji odselili vrlo

daleko s njenom mlađom sestrom, koja će tako ostati u sljepoći poganstva. Također

je plakala i zbog svojih grijeha. Isus je ohrabri i uvjeri da joj je oprošteno. Djevojčice

su sa čuđenjem promatrale svoju majku, pa i one počeše plakati i privijati se uz nju.

Isus blagoslovi malene, te se vrati u školu.

Iz Citrusa je stigao Mnason, praćen jednim od svoje braće, koji je zaželio slijediti

Isusa u Palestinu. Nakon oproštajnog obroka, Isus i učenici otiđoše do mjesta, gdje

su ga već očekivali, po njegovoj naredbi, neki ljudi rimskog upravitelja s osedlanim

magarcima. Isus uzjaše jednog, postrance, na samaru sa suportom koji je za to

predviđen, a kraj njega je jahao upravitelj. Prođoše kraj akvadukta, te otraga gradu,

prijeđoše malu rijeku Padius. Išli su uskim seoskim putem, kraćim od uobičajene

rute, koji je vijugao uz obalu. Putovali su noću. Tijekom ove divne noći, vidjela sam

upravitelja uglavnom postrance Isusu. Naprijed je jahala grupa od dvanaest ljudi,

poslije njih grupa od devet, pa malo iza njih Isus i upravitelj, te na začelju nova

grupa od 12 ljudi. Osim ovog slučaja i osim Cvjetnice, nikada nisam vidjela Isusa da

jaše, uvijek je pješačio.

Kad je zora počela svitati, putnici su još uvijek bili na tri sata od mora. Upravitelj,

kako ne bi privlačio pozornost, zaželi zbogom Isusu, pruži mu ruku, Isus prihvati, te

ga još blagoslovi. Upravitelj siđe s magarca, jer je žalio zagrliti Isusova stopala. Tad

se duboko nakloni pred njim, povuče se par stopa, ponovivši svoje poštovanje (mora

da je to bio običaj ovog mjesta), uzjaše magare i ode. Pratila su ga dvojica

novokrštenih poganskih mladića.

Isus ponovo uzjaše, te jahaše do skoro sat vremena od mjesta u koje je išao. Tu on i

njegova skupina sjahaše, te otposlaše sluge s magarcima natrag k vlasniku. Sad su

krenuli preko slanih brežuljaka, te dođoše do dugačke zgrade, gdje su ih neki

mornari očekivali. Bilo je to mirno i tiho mjesto na obali. U okolici bijaše samo par

stabala, ali uz obalu se pružao nevjerojatno dug nasip, ili grudobran, prekriven

mahovinom i stablima. Na obali bijahu neke kućice, okrenute k moru, te otvorene

zgrade koje su pripadale radnicima solane. Tu stanovahu neke sirote židovske i

poganske obitelji. Dalje uz obalu, obala bijaše strma, a tamo bijaše mala spilja, do

koje su vodile stepenice, a tu bijahu usidrene tri lađe, spremne za putovanje. Na tom

mjestu je bilo lako pristati, a s ovoga se mjesta sol odvozila u gradove na kopnu.

Ovdje su očekivali Isusa, pa su svi sudjelovali u obroku koji se sastojao od ribe,

meda, kruha i voća. Voda u ovom mjestu nije bila dobra, pa su je pročišćavali

stavljajući nešto u nju, mislim neko voće. Vodu su držali u vrčevima i mješinama.

Brodsku su posadu činila sedmorica Židova, koji su ovdje i kršteni, a bazen se koristio

za ceremoniju.

Isus je išao od kuće do kuće, tješeći sirote stanovnike, dijeleći im milostinju,

ozdravljajući bolesne, liječeći ranjene, koji su željno pružali ruke prema njemu. Isus

ih je prvo upitao, vjeruju li da ih može ozdraviti, a kad su oni povikali, 'Da,

Gospodine! Vjerujemo!', Isus ih ozdravi. Isus je išao sve do kraja dugog grudobrana,

kao i do domova pogana, koji su ga dočekali plašljivo i stidljivo. Isus blagoslovi jadnu

djecu i održa kratku propovijed.

Učenik iz Naima je kasnije stigao u ovo mjesto, gdje je pričekao još dvojicu učenika.

Oni su došli u pravi čas za isplovljavanje, pa se sva trojica otisnu za Palestinu, kako

bi ljudima najavljivali Isusov dolazak.

Isusova je skupina brojila 27 ljudi. Svi su se predvečer otisnuli prema kopnu

rasporedivši se u tri lađe. Ona u kojoj je bio Isus, bijaše najmanja, a s njim bijahu još

četiri učenika i neki veslači. Svaka je lađa u centru imala jarbol, a oko njega galerije

podijeljene u odjeljke, koji su služili za spavanje. S iznimkom veslača, koji su stajali

gore iznad njih, nitko se drugi od posade nije mogao vidjeti. Vidjela sam Isusovu

malu lađu kako jedri naprijed, a pitala sam se zašto su druge lađe krenule drugim

rutama. Ali, kad je postalo skroz mračno, ugledala sam ih oko pola sata od obale,

usidrene na dva različita mjesta, a na jarbol su privezali baklju, kao svjetionik. Kad je

to ugledao, Isus naredi svojim mornarima da veslaju natrag prema njima.

Približiše se jednoj lađi, baciše joj konop, oploviše oko nje, te tako zajedno privezane

otiđoše do treće, te učiniše isto. Tako su dvije lađe bile privezane za Isusovu, koju su

sad slijedile. Isus prekori učenike na ovim dvjema lađama zbog njihova lutanja, zbog

njihove umišljenosti da bolje poznaju put, te im progovori o samovolji i o potrebi da

se njega slijedi. Inače su se ove obje lađe nasukale na pješčane sprudove, pa ih je

trebalo spašavati.

Sutradan navečer, ugledala sam Isusa i tri lađe, taman pred ulazom u veliki zaljev

kojeg je more formiralo u obliku stope u planini Karmel, između Ptolomeide i Hefe,

kako veslaju natrag na debelo more, jer je odmah u zaljevu nastala velika borba

između jednog velikog broda na jednoj strani i nekoliko manjih na drugoj. Veliki je

brod pobijedio, te je nekoliko mrtvih ljudi palo u more, a bili su na manjim

brodovima. Budući su Isusove lađe bile blizu ove borbe, Isus podiže ruku i blagoslovi

ih, na što se brodovi razdvojiše. Oni nisu vidjeli Isusove lađe, jer su one čekale

pogodan trenutak malo podalje od ulaza u zaljev. Borba između dvije struje se

odigrala u Ciprusu, u svezi tereta. Male su lađe ovdje imale pretovar s velikog broda.

Zakačili su se u svezi toga, te su nasrnuli jedni na druge dugim motkama. Kad ste to

vidjeli, pomisli biste da se nitko neće živ izvući. Najzad je veliki brod uzeo male lađe

kao taoce, te se polako udaljio tegleći ih.

Isus je pristao blizu ušća potoka Kišon, istočno od Hefe, koja je bila na obali. Na obali

ga je dočekalo nekoliko apostola i učenika, među njima Toma, Šimun, Tadej, Natanel

Kased i Helijakim. Svi su bili neizrecivo sretni da zagrle Isusa i njegove kompanjone.

Otišli su oko zaljeva, oko tri i pol sata, te prešli malu rječicu koja je prolazila kroz

Ptolomeidu. Dugi most preko ove rječice bijaše kao ozidana ulica. Pružao se do

podnožja visoravni iza koje bijaše tvrđava Cendevija. Kad su se popeli na visoravan,

nastaviše do predgrađa Levitskog grada Mišaela, a predgrađe bijaše odvojeno od

grada naborom iste visine. Predgrađe je na zapadu gledalo na more, a na jugu se

uzdizala gora Karmel s prekrasnom dolinom.

Mišael je imao samo jednu ulicu i jedan gostinjac, a ulica se pružala preko visoravni.

Tu kraj zdenca, Isusa dočekaše ljudi u blagdanskoj procesiji, djeca su pjevala pjesme

dobrodošlice. Svi su nosili palmine grane, na kojima su još visjele datulje. Ovdje je sa

svojom obitelji bio i Šimun iz Sikor-Libnata, 'Grada voda'. Nakon svog krštenja,

dođoše do Mišaela, jer mu djeca nisu dala mira, dok se opet nije združio sa

Židovima. On je priredio ovaj doček za Isusa, sve na njegov trošak. Kad je procesija

stigla do gostinjca, dođoše Isusa pozdraviti devet Levita iz Mišaela. ¸

23. Isus odlazi iz Levitskog grada Mišaela, te ide kroz Tanah, Naim, Azanot i Damnu i

ide u Kafarnaum

Sjeverno od predgrađa i na oko pola puta do visoravni, ležaše jedan predivni park

grada Mišaela, odakle se pružao prekrasan pogled na zaljev. Malo poviše na brdu,

nalazio se ribnjak ili močvara, tj. Cendevia i Libnat, 'Grad voda', a bijaše oko sat i pol

udaljen. Bio je bliže moru, jer se tu more usijecalo u kopno, tako da je Mišael bio par

sati od mora. Na pet sati istočno od Kišona bijaše Debaset, a Nazaret na oko sedam

sati.

Isus je sa svojim učenicima šetao po parku, te im govorio parabolu o ribaru koji je

otplovio na more loviti ribu, te je ulovio 570 riba. Isus im reče kako bi iskusni ribar,

ako bi ulovio lošu ribu, vratio bi je natrag u čistu vodu, baš kao što je Ilija pročistio

potoke i izvore, kad je onomad izvadio dobre ribe iz loše vode, gdje su te ribe plijen

lošijih riba, tako da je za ove ribe napravio nove ribnjake s dobrom vodom. Isus u

parabolu uvrsti i događaj koji se dogodio na obali, zbog samovolje, jer nisu htjeli

slušati kapetana lađa.

Oni Ciprani koji su pošli za Isusom, nisu mogli suspregnuti suze, kad je Isus počeo

govoriti o poslu prenošenja riba, iz loše vode u dobru vodu. Isus je jasno napomenuo

i jasno precizirao broj 'pet stotina i sedamdeset dobrih riba', koje će biti spašene, te

reče, da je to doista dovoljno za plaću toga truda.

Isus je Levitima govorio o Cipranima, a Leviti su se doista radovali da se Isus vratio

njima s tog otoka. Mnogi su dolazili, a dolazili su i iz Ptolomeide, te bi prihvaćali

Isusov put. U svezi toga, postavljeno je i pitanje o mjerama koje bi trebalo poduzeti.

Isus je govorio o opasnostima koje im ovdje prijete, a Leviti ga zabrinuto upitaše,

hoće li pogani toliko ojačati, da će im postati prijetnja. Isus im odgovori aluzijom o

pravdi koja će pogoditi ovu zemlju, o prijetnji koja Njega očekuje, te o kazni koja će

pogoditi Jeruzalem. Njegovi slušatelji nisu mogli nikako pojmiti kako može opet tražiti

da ide u Jeruzalem. Ali, Isus im reče, da ima još dosta učiniti, prije nego završi svoju

misiju.

Sirofeničanka iz Ornitopolisa je amo po nekim učenicima poslala male zlatne šipke i

zlatne kovanice nanizane jedna na drugu, kao lanac. Željela je poslati i jedan od

svojih brodova, kako bi omogućila Merkuriji odlazak s otoka.

Na poziv Levita, Isus ode s njima do Mišaela, drevnog grada utvrđenog bedemima i

kulama. U kulama su stanovali neki pogani. U ovom je gradu dugo boravila i

Elizabeta sa svojim ocem, koji je ovdje vježbao svoj poziv Levite. I Zakarija je

jednom bio u ovom gradu. Elizabeta je rođena u jednoj izoliranoj seoskoj kući, na

oko dva sata od grada, u dolini Ešdrelon. Imanje je pripadalo njenim roditeljima, a

poslije ga je naslijedila. U petoj je godini Elizabeta otišla u Hram, a kad ga je

napustila, vratila se ponovo u Mišael, te nakon još jednog perioda provedenog u kući

u kojoj je rođena, napokon je otišla u Zakarijinu kuću u Judeji. Isus je govorio o njoj

i o Ivanu. Govorio je o Ivanu kao o preteči Mesije, u terminima tako dubokim i

značajnim, da je iz toga lako bilo zaključiti, tko je sam Isus ustvari.

Dok je bio u gradu, Isus je šetao s Levitima, te su otišli kod nekoliko obitelji posjetiti

bolesne. Neki od invalida bijahu djeca, a nekoliko je odraslih hramalo. Pružali su k

Isusu svoje omotane ruke, omotane platnenim trakama. Isus je posjetio i Šimuna u

njegovom domu, te je nakon toga otišao u sinagogu, gdje je zatvorio Šabatske

pobožnosti.

Tamo su žene stajale na nekoj posebno visokoj tribini, koja bijaše nedaleko katedre.

Isus je poučavao o žrtvi za grijehe i o Samsonu. Uglavnom je nabrajao njegova djela,

te je o njemu govorio kao o svecu, čiji je život bio proročki. Isus reče kako Samson

nije potpuno izgubio snagu, jer ju je imao dovoljno, da čini pokoru. Njegovo rušenje

poganskog hrama i na samog sebe, bijaše posebna Božja inspiracija, koja je pala

Samsonu na pamet.

Juda, koji je posebno volio izvršavati poslovne zadaće, te Toma, čija je obitelj dolje u

luci imala splavi, te ovdje bijaše vrlo poznat, odu s nekolicinom drugih učenika do

Hefe, kako bi uredili prijem Ciprana.

U međuvremenu je Isus s oko desetoricom učenika, a među njima bijaše i Saturnin,

otišao do Levitskog grada Tanaha, gdje su ga dočekali glavari sinagoge. Ovdje

Farizeji ne bijahu otvoreni Isusovi neprijatelji, premda bijahu lukavi i vrebahu priliku

da ga zgrabe u govoru. Vidjela sam to po njihovu posebno elokventnom govoru.

Rekoše, mora da je nesumnjivo došao posjetiti njihove bolesnike, te ga upitaše neće

li ponovo pružiti svoje ozdraviteljske usluge onom čovjeku u Kafarnaumu, koji je sada

u još gorem patničkom stanju, nego li je prije bio. Oni su svuda govorili da Isus

odbija vidjeti tog čovjeka, koji se tamo u Kafarnaumu, pokazuje kao njegov najgorči

neprijatelj. Njegove sadašnje bolesti, a posebno jedna, mora da pokazuju njegovu

kaznu, radi njegova ponašanja prema Isusu. Neprestano štuca i povraća, a gornji dio

tijela mu se neprestano grči, te na očigled kopni. To je čovjek između 30 i 40 godina,

ima ženu i djecu.

Kad je Isus otišao vidjeti ga, Isus ga upita, vjeruje li da mu može pomoći. Jadnik,

potpuno rastužen i posramljen svojim prethodnim ponašanjem, odgovori: 'Da,

Gospodine! Vjerujem!' Tad Isus položi ruku na njegovu glavu, a drugu na prsa,

pomoli se nad njim, te mu naredi da ustane i nešto pojede. Čovjek ustade, te u

suzama zahvaljivaše Isusu, kao i njegova žena i djeca. Isus im uputi nekoliko blagih i

ohrabrujućih riječi, ali nije učinio ni najmanju aluziju na čovjekovo prethodno

vladanje, koje bijaše protiv Isusa.

Kad su navečer u sinagogi, Farizeji ugledali toga ozdravljena čovjeka, zadobiše jaku

želju da proturječe Isusu u njegovu govoru. Isus je poučavao o ispunjenu

Proroštava, o Ivanu Krstitelju kao o Mesijinom preteči, te o samom Mesiji. Isusove

riječi bijahu tako dubokoumne i značajne, da mora da su njegovi slušatelji zaključili,

da njima cilja na sebe.

Iz Tanaha, Isus ode do jedne stolarije, u kojoj je Josip isprva radio, kad je onomad

pobjegao iz Betlehema. Bila je to građevina u kojoj je radilo tuce ljudi, proizvodeći

drvne proizvode. Stanovali su u malim kućicama, koje bijahu razbacane po

ograđenom dvorištu. Sad su vlasnici ove stolarije bili potomci onog čovjeka koji je

Josipa zaposlio. Više nisu sami izvodili rad, nego su zaposlili sirotinju. Roba im se

sastojala od daski, gredica, rešetkastih zaslona, te druge slične robe, koju su

uglavnom izvozili brodovima.

U ovom mjestu je još uvijek bila živa priča o tome, da je ovdje Prorokov otac nekoć

radio, ali više nisu bili sigurni, je li to bio Josip iz Nazareta ili netko drugi. Ponekad bih

pomislila: 'Kad su ovi ljudi, nakon tako kratka odmaka vremena, tako malo znali o tim

stvarima, onda nije nikakvo čudo, kako mi danas o tome tako malo znamo.' Isus je

održao propovijed u dvorištu koje je pripadalo radionici, a govorio je o ljubavi prema

radu i žeđi za dobitkom.

Iz Tanaha, Isus ode u Sion, jedno grozno staro mjesto, dva sata od Tabora. Grad je

ležao nekako visoko, sa svojim drevnim kulama i sinagogom, kraj koje su neki

Farizeji stanovali. Podno i daleko iza nekih zidina na obalama potoka Kišona, bijaše

grupa kuća, čiji lokalitet ne bijaše tako zdrav, tj. bijahu na nezdravu mjestu. Zidine

bijahu tako visoke, da niste mogli vidjeti preko njih. Žitelji ovih kuća mi se činjahu

ovisnima o onima koji su živjeli višlje, jer su ih ovi gore iskorištavali i ugnjetavali.

U sinagogi je Isus održao propovijed, a govorio je protiv Farizeja koji stavljaju šape

na plodove tuđeg rada, te kako teškim teretima terete druge, a sami prstom da

maknu. Isus je govorio protiv iskorištavanja bližnjih, te protiv žeđi za moći. Govorio

je i o Mesiji, koji će se, reče Isus, vrlo razlikovati od onoga što oni očekuju.

Isus je došao u Sion kako bi utješio sirotinju, koja je ovdje stvarno bila ugnjetavana.

Posjetio ih je u njihovim niskim kućicama, koje bijahu u četvrti grada, koja pak bijaše

uska i opskurna, vrlo nisko položena. Tamo je u njihovim kolibama izliječio nekoliko

bolesnih, većinom grbavce i bogalje. U ovom bijednom mjestu, u kojem su jedva

mogli dobiti dašak svježeg zraka, Farizeji su zabranili svim bolesnicima da se

pojavljuju pred Isusom. Isus i učenici su jadnicima poklonili platno, te trake od nekog

drugog materijala.

Iz ovog mjesta, Isus i učenici otiđoše do Naima, koji bijaše oko sat i pol udaljen.

Nekoliko učenika i mladić kojeg je Isus podigao od mrtvih, došli su blizu zdenca van

grada, kako bi tamo dočekali Isusa. Sad je Isus sa sobom imao dvadesetak učenika,

premda ne bijaše nijednog apostola. Tamo su došli i učenici iz Jeruzalema, a pratile

ih i svete žene, dok su druge, nakon što su u Nazaretu proslavile s Marijom blagdan

Pedesetnice, došle ovdje u Naim i čekale da se Isus vrati.

Isus je odsjeo u gostinjcu priređenom za nj, u Naimu, u jednoj od kuća koje su

pripadale udovici, koju je, kratko nakon što je stigao, otišao posjetiti. Ženski dio

obitelji je izišao, svi zamotani u velove, kako bi ga dočekali u predvorju unutrašnjeg

dvorišta, te se u poklonstvu svi baciše nice pred Isusom. Isus ih dražesno pozdravi,

te ode s njima u sobu za primanje. Osim same udovice, tamo je bilo pet žena: Marta,

Magdalena, Veronika, Ivana Kusa i Sufanitkinja. Svete su žene sjedile odvojeno, na

jednom kraju sobe, na nekom niskom podiju, kao na nekoj dugoj sofi. Sjedile su na

jastucima i rutama, prekriženih nogu. Sofa je bila dovoljno visoka, da su joj se vidjele

noge na kojima je počivala.

Žene su šutjele, dok im se Isus nije obratio, a onda je svaka zasebno govorila.

Opisale su što se dogodilo u Jeruzalemu, te rekoše Isusu o zamkama koje mu je

Herod postavio. Postale su tako žustre i živahne u svom opisivanju, da je Isus morao

podići kažiprst, kako bi ih prekorio radi njihove ovozemaljske zabrinutosti i

prosuđivanja bližnjih. Tad im Isus ispriča sve o Cipru, o onima koje je uspio pridobiti

za istinu. Pohvalnim riječima im je govorio i o rimskom upravitelju u Salamisu. Kad su

žene izrazile, kao svoje mišljenje, da bi bilo dobro, da je i on ostao na otoku, Isus

odgovori: 'Ne. Upravitelj mora tamo ostati i obavljati svoju dužnost za mnoge duše, i

to sve do kraja moje misije. Tad će ga drugi naslijediti, a on sam će se pokazati kao

prijatelj Zajednice.'

Magdalena i Sufanitkinja više nisu bile ni slika prijašnje fizičke ljepote. Bile su

ispijene, blijede, a oči im crvene od plakanja. Marta je bila energična, a u poslu vrlo

pričljiva. Ivana Kusa je bila visoka, blijeda, živahna, ozbiljna u ponašanju, ali u isto

vrijeme i aktivna. Veronika je u svom ponašanju bila vrlo slična kao sveta Katarina.

Bila je iskrena, rezolutna i hrabra. Kad bi se svete žene ovako zajedno sastale, obično

bi se žarko bacile na posao, šile, plele i pripremale razne stvari za Zajednicu, koje bi

potom razvozili svojim privatnim gostinjcima, ili bi ih odvozili u skladišta. Iz njih bi se

apostoli i učenici opskrbljivali za svoje potrebe, kao i za potrebe sirotinje. Kad ne bi

bilo nekog ovakvog posla, svete bi žene provodile vrijeme u šivanju za siromašne

sinagoge.

Sa sobom su uglavnom vodile svoje služavke, koje bi na putovanjima išle ispred njih

ili bi došle za njima. Služavke bi donijele razne materijale, ponekad u kožnatim

vrećama-džepovima, nekako zataknutim za pojas pod ogrtačem. Ove su služavke

odijevale pripijene bodije i kratke tunike. Kad bi svete žene ponekad ostale u nekom

mjestu, njihove bi se služavke vraćale, odsjedale u nekom usputnom gostinjcu i tamo

čekale njihov pojavak. Veronika je imala jednu sluškinju, koja je jako dugo bila kod

nje. Čak i nakon Isusove smrti, ova je služavka bila s njom.

Kad se na Šabat Isus ponovo pojavio u sinagogi, nije otišao do katedre, nego je

ostao s učenicima na mjestu na kojem bi obično stajali putujući učitelji. Ali, nakon

ponuđene dobrodošlice i nakon što su molitve izrečene, rabini ga nagovaraše da

zauzme svoje mjesto pred otvorenim svitcima, te da iz njih čita. Šabatska su čitanja

razmatrala Levite, mrmljanja naroda, strepnje upućene Bogu, i kazne koje će

pogoditi Mirjam. (Brojevi 8 – 12 ) Čitanja su bila i iz proroka Zakarije, neka poglavlja

koja opisuju Mesiju i poziv poganima. (Zakarija II, 4, 8)

Isus je oštro propovijedao. Reče da će u Mesijanskom kraljevstvu, pogani zauzeti

mjesta tvrdoglavih Židova. O Mesiji reče, da ga Židovi neće prepoznati kao takva, jer

će on biti totalno drugačiji nego što oni očekuju. Među Farizejima bijahu trojica

bezobraznijih od ostalih. Oni bijahu na sastanku u Kafarnaumu. Izlječenje onog

Farizeja u Tanahu posve ih je rasrdilo, pa rekoše da je Isus jedino postigao, da

Farizeji toga mjesta povlađuju njegovim djelima. Preporučiše mu da ušuti, te da ne

uznemiruje Šabat svojim liječenjima. Rekoše, bilo bi dobro za nj, da se vrati otkuda

je došao, te da prestane uzbuđivati narod.

Isus im odgovori, da će on ispuniti dužnosti svoje misije, putovati će i poučavati sve

dok ne dođe njegov čas. Farizeji Naima nisu za Isusa priredili gozbu. Bili su puni

prijezira za nj, jer im je smetala njegova nauka i milosrđe, koja je za njim vukla svu

sirotinju, jadnike i prostodušne, a njihova surovost to jednostavno nije mogla

prihvatiti.

Vrijeme je sad u Naimu bilo izuzetno lijepo. Isus je iskoristio Šabat za putovanje s

učenicima kojima se još nije razotkrio, te im je iskrenim i povjerljivim riječima govorio

o svojoj budućnosti. Nagovarao ih je da ostanu istiniti i vjerni, jer su pred njim velika

trpljenja i progonstva. Reče im da se ne smiju sablazniti o njega. On ih neće

zaboraviti, a oni ga ne smiju napustiti, premda će trpljenje koje će On proći, biti test

za njihovu vjeru. Učenici su bili potreseni do suza.

Otišli su u vrt udovice Maroni, gdje su došle i svete žene. Isus im reče o pomirenju

koje se dogodilo između bračnih parova u Malepu, te im posebno naglasi onaj par

kod kojeg je jednom blagovao, a koji se odlučio preseliti u Palestinu. Isus je govorio

o Merkuriji, rekavši da će se ona prvo pridružiti Sirofeničanki, koja je također

napravila pripreme da napusti Ornitopoilis. Njih dvije će prvo otići u Gesur, a odatle

će nastaviti dalje. Već je mnogo ljudi napustilo Cipar, a uskoro će izvjesni broj pristati

u Jopi.

Kad je Isus s učenicima otišao iz vrta, kako bi u sinagogi zatvorio Šabat, usput naiđe

na nekoliko bolesnika, koji su tamo na nosiljkama donijeti po njihovoj želji. Pružali su

ruke prema Isusu, moleći ga da pomogne i da ih ozdravi. Isus ih ozdravi. Dođoše

tako do sinagoge, a i tamo su se skupili bolesnici na nosiljkama. Među njima bijaše i

jedan čovjek s grbom, grozno smotan i savijen, a bijaše tamo i nekih koje je Isus na

svom prošlom putovanju odbio ozdraviti, jer im vjera ne bijaše poštena i čista. Isus

im je dozvolio da nastave patiti, kako bi došli do zadnjeg stadija i poniznije molili za

svoje ozdravljenje.

A tad dođoše Farizeji ljuti zbog Isusova ozdravljanja ovih invalida, jer su Farizeji širili

vijesti da Isus to ne može izvesti. Sad podigoše veliku viku i strku, kako oni nazvaše,

zbog Isusova profaniranja Šabata. Ali Isus nastavi liječiti, sve dok nije ozdravio

sedmoricu.

Isus je oštro odgovorio ozlojeđenim Farizejima, pitajući ih, zar je na Šabat

zabranjeno činiti dobro. Zar se oni sami na Šabat ne hrane, ne brinu za se, pa zar

ozdravljanje ovih jadnika, nije u sebi posveta samog Šabata? Zar oni neće na Šabat

utješiti jadnika? Zar na Šabat ne zadržavaju za sebe, dobit koju su nepravedno

stekli? Pa zar će na Šabat ostaviti u jadima ucviljene udovice, siročad, sirotinju, koje

oni tako ugnjetavaju i muče tijekom cijelog tjedna? Isus ih glasno prekori radi

njihove dvoličnosti i njihova ugnjetavanja sirotinje. Otvoreno im kaza, da pod izlikom

potreba za sinagogu, koja ionako već ima svega previše, iznuđuju dobra sirotinje, pa

opet u toj istoj sinagogi, kao teški teret tovare na sirotinju Zakon. Ali, nezadovoljni

time, sad ih na Šabat žele potpuno odsjeći od milosti Božje, sprječavajući im

ozdravljenje na Šabat, dok oni sami na Šabat feštaju i piju, ono što su bezdušno uzeli

od takvih.

Ovima riječima Isus utiša Farizeje, te se svi povukoše u sinagogu. Farizeji postaviše

pred Isusa otvoren svitak Zakona, te ga pozvaše da poučava. Ovo su učinili u nadi da

će ga sada uhvatiti u krivoj riječi, te ga optužiti pred narodom. Kad je sad Isus

aludirao na Mesijansku eru, te reče da će broj pogana nadmašiti broj izabranog

naroda, oni ga prezrivo upitaše, zar nije sam išao na Cipar, pa zašto nije doveo

pogane sa sobom.

Isus je također govorio o desetini, o terećenju drugih, a da sami prstom ne maknu,

te o ugnjetavanju siročadi i udovica, koji su od Pedesetnice do Blagdana sjenica,

donosili desetinu u Hram. Ali, u mjestima udaljenima od Jeruzalema, kao što je ovo,

Leviti sami skupljaju te desetine. A ovdje je upuzalo i iskorištavanje, jer su Farizeji

iznudili desetinu od naroda, te je iskoristili za svoje osobne potrebe. Protiv ovakve je

desetine Isus propovijedao. Farizeji bijahu vrlo ogorčeni, te napustiše sinagogu,

dajući oduška svojoj potištenosti.

S nekim učenicima, Isus iz Naima ode do jedne visoravni, s ove strane potoka

Kišona. Nastaviše ići na sjeveroistok, te stigoše do Rimona, gdje je bila škola koju su

vodili neki Leviti. Ovi sad dođoše u školu susresti Isusa, a Isus na otvorenom trgu

ispred škole, održa propovijed omladini i djeci. Tamo je dolazilo veliko mnoštvo ljudi

u skupinama, koji su već čuli Isusova poučavanja dolje u Naimu. Isus je djeci

objasnio općenite dužnosti koje je navodio Mojsijev Zakon, ali ga nije razlagao, kao

što je bio njegov običaj kad bi govorio starijoj populaciji. Rimon se sastojao od

jednog dugog reda kuća, na jednoj gorskoj kosini. Žitelji su se bavili uglavnom

vrtlarstvom i vinogradarstvom. Svoje su plodove prodavali u Naimu, a također su

radili i u njegovim vrtovima.

Iz Rimona se Isus uspe na istočnu stranu gore Tabor. Dobar dio puta pratili ga Leviti,

koji su skupljali desetinu u Rimonu. Nakon trosatnog pješačenja, Isus stiže u Bet-

Lehem, mjesto u ruinama, istočno od grada Dabereta. Imalo je samo jedan red kuća,

nastanjenih sirotim seljacima. Isus ih je posjetio u njihovim kućama, ohrabrujući ih u

njihovoj bijedi, te ozdravljajući njihove bolesnike.

Otišavši iz Bet-Lehema, Isus je hodao oko četiri sata, kroz dolinu u kojoj je bio izvor

za Kafarnaum, a u sumrak je stigao u Azanot, gdje je imao gostinjac Zajednice. Tu je

pronašao neke prijatelje iz Kafarnauma koji ga očekivaše: Jair i njegova kći, slijepac

iz Kafarnauma kojem je povratio vid, rođaka Enue, žena koju je ozdravio od bolesti

krvarenja, te Lea, žena koja mu je povikala, 'Blagoslovljena utroba koja te nosila!'

Žene su spustile velove, pale na koljena pred Isusa, a on ih blagoslovi. Kad su

ugledale Isusa, plakale su od radosti. Jairova kći bijaše zdrava i puna života, a usto

potpuno promijenjena, jer je sad bila pobožna i skromna.

Sutradan Isus ode do Dame, gdje je van grada Zajednica imala gostinjac, a njime je

upravljao rođak iz Josipove obitelji. Tu bijaše Lazar s dva jeruzalemska učenika.

Očekivali su Isusa. Ustvari, Lazar je u ovim krajevima bio već osam dana, pohodeći

svoja imanja u kontinentu i kuće imanja u Magdali, jer su sada od Magdalenina

imanja imali samo neke kućne stvari i slične stvari. Isus zagrli Lazara, a to bijaše

milost koju je pružao samo njemu i starijim apostolima i učenicima. Drugima bi Isus

rijetko širio ruke.

Isus je govorio o Cipranima, onima koji su pristali poći za njim, te onima koji će

poslije doći, te napomenu neke prijedloge, kako bi ih trebalo podržati. Za tu sam

priliku čula, kako su Jakov stariji i Tadej otišli za Gesur, kako bi tamo primili i dopratili

amo sedmoricu poganskih filozofa. Isus je prema Lazaru bio iznimno povjerljiv, imao

je potpuno povjerenje u njega. Sad su šetali dugo i nasamo. Lazar je bio visok

čovjek, ozbiljan i blag, te vrlo suzdržan u ponašanju. U svemu skroman, čak i

njegovo govorenje sa svojim prijateljima i obitelji bijaše upečatljivo, kao s nečim što

je nosilo žig otmjenosti. Lazar je bio crnokos, te je dosta sličio Josipu, premda su mu

crte lica bile strože i markantnije. Josip je bio plavokos, a imao je nešto neuobičajeno

blago, nježno i ljubazno u svom ponašanju.

Iz Dame, Isus s Lazarom i učenicima, te s upraviteljem gostinjca i njegovim sinom,

koji je uskoro bio pridružen broju učenika, ode skoro dva sata na istok, do sela koje

je pripadalo centurionu Zorobabelu iz Kafarnauma. Imanje je bilo smješteno na

južnoj strani stjenovita brda, koje je zatvaralo kafarnaumsku dolinu na jugu, iznad

koje su bili stotnikovi vinogradi i vrtovi.

Tu je Isus poučavao sluge i zemljoradnike. Za temu je uzeo tekst o Mesiji i o skorom

dolasku Njegova Kraljevstva, nabrajajući im znakove koje su naveli Proroci. Ukaza im

kako su se ti znaci ispunili, molećivo ih upozorivši da poprave živote, te ih

uvjeravajući da se Mesija neće pojaviti onakav kakvog očekuju Židovi, nego će ga

prepoznati samo mali broj onih koji su ponizni i koji vrše pokoru. Također im kaza, da

će Mesija širiti svoju nauku preko mnogih usta, baš kao što je prije govorio preko

usta mnogih Proroka.

Pred Isusa su doveli nekoliko depresivnih i opsjednutih ljudi. Isus namoči prst svojom

pljuvačkom, te ga postavi pod njihov jezik. Zapovijedi sotoni da odstupi, na što sam

vidjela kako neki od njih padaju u nesvijest, a onda se ustaju ozdravljeni, dok su

drugi kratko vrijeme pali u konvulzije, nakon čega su i oni ustali potpuno zdravi. Svi

su hvalili Boga, te zahvaljivali za svoje izlječenje.

Nakon toga, Isus krenu pustim putem, te ode do kuće svoje Majke, koja je bila u

dolini istočno od Kafarnauma, negdje oko tri četvrt sata od grada.

Svete su žene već bile s Blaženom Djevicom, jer su došle iz Naima direktnom rutom.

Kad je Isus došao, nisu pojurile iz kuće da ga pozdrave, a niti je Marija požurila

susresti svoga Sina. Nakon što je oprao noge i presvukao robu, Isus uđe u veliku

sobu, u kojoj je bilo nekoliko malih odjeljaka zastrtih zaslonima. Marija je bila

zamotana u veo, glave ponizno nagnute, ispruži ruku k Isusu, ali tek što je Isus prvo

pružio svoju ruku, a Isus je graciozno, ali i ozbiljno pozdravi. Druge su žene stajale

pozadi u polukrugu, zamotane u velove.

Uistinu sam vidjela Isusa nasamo s Marijom, da bi je ohrabrio i utješio, privio bi je na

grudi i govorio joj. Ali sama ga je Marija tretirala, budući je Isus išao poučavati, kao

što se čovjek ponaša prema nekom svecu ili proroku, ili kako neka majka postupa

prema svome sinu papi, biskupu ili kralju. Pa opet, bilo je u tom Marijinu ponašanju

više nekog dostojanstva, više svetosti, premda je istovremeno sve bilo neopisivo

prostodušno. Danas ga nije nikako zagrlila, nego kad je on ispružio ruku, tad je ona

uzvratila.

Malo poslije, vidjela sam Isusa i Mariju same, kako zajedno blaguju. Između njih

bijaše mali stol. Isus je počivao na jednoj strani, a Marija je sjedila na drugoj. Na

stolu je bila riba, nešto kruha, meda i kolača, te dva mala vrča. Druge su svete žene

bile u malim odjeljcima. U grupi dva i dva, ili tri, ili bi bile u pokrajnjoj sobi

poslužujući obrok učenicima, među kojima su imale neke svoje rođake.

Isus ispriča Mariji o Cipranima, te o dušama koje je tamo zadobio. Ona je na to tiho

izrazila svoju radost, ali ga je upitala par pitanja. Njene su riječi bile uglavnom

majčinske, prožete brigom majke zbog opasnosti koje ga čekaju. Isus joj blago

odgovori da će ispuniti svoju misiju, sve dok ne dođe čas za povratak Njegovu Ocu.

24. Dolazak apostola i učenika u Kafarnaum

Nedugo kako se Isus vratio u Kafarnaum, oko njega se okupi skoro trideset učenika.

Neki su došli iz Judeje s vijestima da su brodovi stigli u Jopu, te doveli dvjesto Židova

sa Cipra, koje su tamo dočekali Barnaba, Mnason i njegov brat. Ivan je još bio kod

Zakarijina rođaka u Hebronu, a brinuo se da organizira prikladne kvartove za ove

useljenike. I Eseni su bili angažirani s istim ciljem. Dotada su smjestili Ciprane u neke

spilje, dok im ne pronađu prikladne lokacije. Lazar i Sirofeničanka su osigurali

boravišta blizu Ramot-Gileada za židovske useljenike koji su dolazili iz regije

Ornitopolisa. Učenici su poslije došli u Kafarnaum i tamo prenoćili, neki su otišli kod

Petra, neki u Betsaidu, a neki u školu u samom gradu. Iz Gesura su došli Jakov mlađi

i Tadej, a s njima su došla trojica poganska filozofa, neki fini i zgodni mladići. Oni su

se dali obrezati.

I Andrija i Šimun su doveli neke učenike, a bilo je dirljivo gledati kako su velikodušno

primljeni. Isus prema svom običaju, predstavi nove učenike svojoj Majci. Bio je to

prešutan sporazum, unutarnji dogovor između Isusa i njegove Majke, da ona treba

primati učenike u svoje srce, u svoje molitve, u svoje blagoslove, i do izvjesnog

stupnja, u svoje vlastito ja, u svoje biće, kao svoju vlastitu djecu i Isusovu braću,

kako bi bila njihova duhovna Majka, kao što je bila Njegova prirodna Majka. Marija je

tako činila s prostodušnom jednostavnošću, dok je u takvim prilikama Isus bio prema

njoj vrlo svečan. U ovoj je ceremoniji bilo posvojenje nečega svetog, nečega tako

duhovnog, da to ne mogu ni izraziti. Marija je bila loza, klas, klica Isusova tijela i krvi.

Učenici su opisivali gdje su sve bili i što im se sve dogodilo. U nekim mjestima su ih

tjerali kamenjem, ali ih nisu nijednom pogodili, iz drugih su morali bježati, ali svi su

nekako čudesno bili zaštićeni. Također su sretali dobre ljude, liječili su, krstili i

poučavali. Isus im je zapovjedio da idu samo izgubljenim ovcama Izraela.

Također su morali tražiti Židove u poganskim gradovima, premda nisu suobraćali s

poganima, osim samo sa slugama Židova. U Gazori, sjeveroistočno od Jabes Galada,

Andrija i učenici koji su ga pratili, morali su otkupiti iz ropstva Židove robove,

žrtvujući za to sve što su imali. Upitaše Isusa jesu li ispravno postupili, na što on

odgovori potvrdno.

Isus nije sve preslušavao od onoga što su htjeli kazati. Mnoge od njih, dok su

vatreno opisivali što im se događalo, Isus bi prekidao riječima tipa: 'To već znam.'

Druge, koji su govorili jednostavnije i poniznije, dulje bi i slušao, te bi naredio tišinu,

da opišu što im se dogodilo. Kad su ga oni koje je prije prekidao upitali, zašto i njih

nije pustio govoriti, Isus im odgovori pokazujući im razliku između njihova govora i

govora njihove braće.

Isusu je često prekidao njihove izvještaje, pričajući im prispodobe. Na primjer, o

kukolju posijanu među žitom, te nakon što sve uzraste, o odvajanju i spaljivanju

kukolja. Isus reče, da ono što je posijano neće sve uzrasti. Govorio je o otpadu

učenika, te je prisutnim učenicima nagoviještao da se previše ne pouzdaju u svoja

dobra djela, jer će i oni morati proći kroz teška iskušenja.

Ponovo im je ispričao prispodobu o gospodaru koji je daleko otišao kako bi zadobio

strano kraljevstvo. Svojim je slugama dao izvjesni broj talenata, za što će poslije

tražiti račun. Ova se prispodoba odnosila na vlastiti Isusov odlazak na Cipar, te na

izvještavanje događanja dok je bio odsutan, koje je sad slušao od svojih učenika.

Dok je Isus govorio, često bi se okretao sad jednom učeniku, sad drugom, kojem bi

pročitao misli, te bi mu rekao: 'Zašto tako uzaludno razmišljaš?' ili 'Ne misli tako!' ili

'Tvoje su misli sad krenule u krivom smjeru. Ovako razmišljaj, a ne onako!'. Isus je

čitao misli svojih slušatelja, te bi ih često prekoravao.

Kad je sat otkucao početak Šabata, Isus s učenicima ode do sinagoge, a tamo su oko

učionice već stajali Farizeji. Isus prođe pravo prema njima, a oni se odmah

razmakoše. Čitanje je bilo o Rahabi i izvidnici koju je Jošua poslao da izvide Jerihon.

(Brojevi 13; 14 i Jošua 2) Farizeji su bili bijesni, kako su oni to nazvali, na Isusovu

drskost, te jedan drugome rekoše: 'Pustimo ga sad da govori. Večeras, ili kad završi

Šabat, održati ćemo vijeće, te ćemo pronaći način kako da ga ušutkamo.'

Isus je znao njihovu zavist, te im reče da su špijuni posebne vrste, jer nisu došli

iznaći istinu, nego da izdaju Njega i njegove sljedbenike. Isusov govor protiv njih

bijaše vrlo žestok. Isus je također govorio o razorenju Jeruzalema, te o kazni koja

očekuje one koji ne budu činili pokoru i koji ne budu priznali vlast Mesiji. U svoj je

govor Isus ubacio i prispodobu o kralju čiji je sin bio poslan u vinograd k nevjernim

slugama. Farizeji se nisu usuđivali prekidati ga. Sve su svete žene bile tamo, a sjedile

su na posebnom mjestu određenom za njih.

To je popodne, na iskren zahtjev roditelja neke bolesne djece, Isus s nekoliko

učenika otišao do Kafarnauma, te je obišao dvadesetak kuća, što bogatih, što

siromašnih. Tamo je izliječio mnogu djecu, i dječake i djevojčice, od tri do osam

godina starosti. Mora da je bolest bila neka vrsta epidemije, jer su sva djeca bila

jednako bolesna. Boja kože im bijaše žućkasta, a grlo, obrazi i ruke natečeni. Stanje

im bijaše slično drugim bolesnicima, na primjer jaka temperatura. Na neku je djecu

Isus položio ruku, na bolesne dijelove tijela, druge je pomazao svojom pljuvačkom, a

na treće bi dahnuo. Mnoga su se djeca odmah ustala. Isus bi ih blagoslovio i predao

roditeljima, s nekoliko riječi upozorenja. Za drugu bi djecu naredio molitvu, te

određenu njegu. Ovo je bilo za dobro i roditelja i djece.

Kafarnaumska je tržnica bila smještena na jednoj uzvisini, a prema njoj su vodile

četiri ulice. Isus je posjetio ovaj dio grada, te je ušao u kuću Ignacija, kojeg je

ozdravio. Dječak je bio ljupko dijete, od oko 4 godine. Roditelji mu bijahu bogati.

Bavili su se trgovinom mjedi i posuđa od bronce, jer sam takvu robu vidjela u dugim

hodnicima. Prije par dana, Ignacijevi su roditelji molili Isusa da ih posjeti, jer je tad

Isus baš ozdravio dijete njihovih susjeda, trgovca tepisima.

Tržnica je bila okružena arkadama, ispod kojih je bila izložena razna roba za prodaju.

Usred tržnice bijaše fontana, a iza nje se izdizale dvije velike građevine. Na ova

Isusova izlječenja, Farizeji su bjesnjeli. Trojica od njih uđoše u dvorište ispred

Pilatove kuće. U trjemovima su bili naredani bolesnici, koje je Isus sad ozdravljao.

Farizeji su morali proći kroz gužvu. Tad se Farizeji obrate Isusu, sugerirajući mu da bi

trebao prekinuti liječenja, ne izazivati komešanje na Šabat, te izraziše želju da se

raspravljaju s Isusom. Ali Isus se okrenu od njih, rekavši da nema ništa s njima, te

da ih on ne može ozdraviti, budući su neizlječivi.

Tu je večer Isus ponovo poučavao u sinagogi, jer su bile pobožnosti zatvaranja

Šabata. Govorio je o mrmljanju Izraelaca na vijesti, koje su donijele uhode poslane

od Jošue, o Obećanoj zemlji. Govorio je o kletvi koja ih je pogodila, na što su bili

kažnjeni lutanjem po divljini, te je samo njihovoj djeci bilo dopušteno ući u Obećanu

zemlju. Isus je stavio poseban naglasak na blagoslove i prokletstva, a pri tome je

koristio žestoke riječi.

Kad Isus nastavi govoriti o onima koji krivotvore stvari koje se odnose na Kraljevstvo

Božje, o onima koji nikada u nj neće unići, o nepriznavanju Mesije, o kazni koja će

pogoditi Jeruzalem i cijeli Izrael, tad se popeše dva Farizeja na katedru i počeše

komentirati neke odlomke iz današnjeg čitanja. Čitanje bijaše o tome kako je Bog u

divljini zapovjedio Mojsiju, da cijeli narod kamenuje izvjesnog čovjeka, jer je na

Šabat skupljao granje za potpalu. (Brojevi 15, 32-36) Ovaj su odlomak Farizeji

navodili kao argument protiv Isusovih liječenja na Šabat. Isus im odgovori, pitajući ih

jesu li potrebe i zdravlje sirotinje drvo za potpalu. Zar nije njihovo licemjerje, njihova

beživotnost i neprilagodljivost prikladnija za potpalu. A traženje sablazni u

ozdravljanju sirotinje, te nemilosrdno ispitivanje grešaka ljudi, od strane onih koji u

svome oku imaju gredu, nije skupljanje granja za potpalu, niti je pripremanje hrane

za njih, nego je to bacanje kolaca među noge na stazi istine, kako bi koristili te kolce

za destiliranje otrova nesloge i progonstava. Zar nije dozvoljeno primiti na Šabat, ono

što molimo za Šabat, te dati to drugima na isti taj Šabat, ako to posjedujemo?

Tad Isus objasni odlomke iz Zakona koji su opisivali fizički rad. Reče, bilo je sve

zabranjeno na Šabat, osim izvršavanja duhovnih vježbi. Kako bi Šabat mogao braniti

izlječenje bolesnika, budući su takva izlječenja posvećenje Šabata? Na ovakav je

način Isus pobijao Farizeje, te ih zbunjivao, da su ostajali bez riječi. Neki od njegovih

slušatelja bijahu potreseni njegovim objašnjenjima. Potiho su raspravljali ono što su

čuli, dok su drugi jedni drugima došaptavali: 'Da! To je On! On je Mesija! Nijedan

čovjek, nijedan Prorok ne poučava na taj način!' Ljudi su međusobno izmjenjivali

značajne poglede, jer su se općenito radovali nad poniženjem Farizeja. Neki su

međutim ostali tvrdokorna srca, te su se združili s Farizejima u traženju sablazni.

Kad se u Kafarnaumu skupilo oko petnaestak učenika, Isus iz povede do gore kraj

Betsaide, gdje ih je poučavao o blagovanju njegova mesa (Tijela) i o pijenju njegove

Krvi. Tad se njegova pouka okrenu k njihovoj vlastitoj misiji i djelovanju, te

plodovima koji će iz toga proizaći. Bijahu tamo prisutne i svete žene. Isus je ispričao

parabolu o vinogradarima. Pohvalio je i ohrabrio učenike, te ih blagoslovio, držeći im

ruke iznad glava, a učenici su se opet napunili snagom i hrabrošću.

Toga dana navečer, Petar, Jakov stariji i Matej, zajedno s nekim od prvih Ivanovih

učenika, otiđoše pozdraviti Isusa kod kuće njegove Majke. Petar je plakao od sreće.

Tijekom zajedničkog obroka Isus ponovo ispriča prispodobu o ribaru, o 570 riba i

njihovu prijenosu u dobru vodu, istu onu priču koju je ispričao u Mišaelu, kao i

Kafarnaumu, pred svetim ženama i učenicima. Na isti su način često prepričavane i

sve ostale parabole, koje je Isus stalno tumačio na razne načine.

Sutradan Isus s apostolima i učenicima siđe do obale. Petrova je velika lađa bila

privezana skupa s Isusovom. Bijahu usidrene malo podalje od obale. Isploviše na

pučinu bez vesala i kormila, jer je Isus htio nasamo razgovarati s učenicima, bez da

ih narod smeta. Dan je bio predivan. Raširili su jedra da im prave hlad, a nisu se

vratili sve do mraka. Petar je bio gorljiv za pričanje, pa je opisivao s izvjesnom

spokojnošću što im se sve dogodilo i koliko su dobra učinili. Isus se okrenu k Petru,

te mu reče da ušuti. Petar, koji je toliko ljubio svoga Gospodina, odmah ga posluša,

pa sa žaljenjem uvidi da je bio prerevan u govoru. Juda je gorio od želje da se

pohvali, premda još nije dobio priliku to iznijeti. Čuvao se da ga drugi ne ismiju, više

nego od straha da ne bi zgriješio.

Kada razmatram Isusovo javno djelovanje i njegova putovanja sa svojim apostolima i

učenicima, često mi se nameće jedan zaključak, da kad bi sad Isus došao među nas,

imao bi još većih neugodnosti nego li je tada imao. Kako su samo slobodno On i

njegovi učenici mogli ići okolo poučavati i liječiti! Na stranu s Farizejima, koji su bili

tvrdoglavi i tašti, nitko drugi im nije postavljao stupice ili ih sprječavao u tome. Čak ni

Farizeji nisu znali kako da se odnose prema Isusu. Ustvari, oni zaista nisu znali da je

stiglo vrijeme Obećanja, u kojem će se Proroštva obistiniti, a u Isusu su vidjeli nešto

neodoljivo, nešto sveto i čudesno. Kako sam ih samo često viđala kako sjede i

proučavaju Proroke i drevne komentare o njima! Ali, nisu nikada pristajali na ono što

bi pročitali, jer su očekivali sasvim drugačijeg Mesiju nego li je Isus. Mislili su da će

Isus biti njihov prijatelj, jedan od njihove sekte, pa se još uvijek nisu usudili riskirati

ići protiv njega.

Čak su i mnogi učenici mislili, da Isus mora da posjeduje neke tajne moći, možda

savez s nekim kraljem okolnih naroda. Zamišljali su da će se jednog dana Isus uspeti

na tron u Jeruzalemu, sveti kralj svetog naroda, pa će i oni sami dobiti prikladne

položaje u njegovu kraljevstvu, te će i oni tako postati sveti i mudri. Isus im je na

trenutak dopustio da urone u ovakve misli.

Drugi su gledali na sve ove događaje malo duhovnije, premda nisu mogli tako daleko

pojmiti, da bi zamislili poniženje i raspeće. Ali, vrlo malo njih se ponašalo poput

djece, da su posjedovali svetu ljubav i nadahnuća Duha Svetoga.

Kad su se napokon svi apostoli vratili iz svojih misija, posljednji su stigli Toma, Ivan i

Bartolomej. Isus sa svima njima ode do Kane, a tamo su došla i sedamdesetorica

učenika, kao i svete žene iz Kafarnauma. Na jednoj uzvisini u središtu grada bijaše

katedra, s koje je Isus poučavao. Isus je govorio o svojoj misiji i o njenu ispunjenju.

Reče, da nije došao na ovaj svijet da uživa u komforu i zemaljskim slastima, pa je

smiješno očekivati od njega išta zemaljsko, do li ispunjavanja volje Njegova

Nebeskog Oca. Isus je govorio vatreno i prijeteći, najiskrenije zaklinjući svoje

slušatelje da ne napuste put spasenja i vrijeme milosti. Ponovo ukaza na

ispunjavanje Proroštava. Učenje mu bijaše tako čudesno, tako impresivno, da su ljudi

u Kani jedan drugome govorili: 'Više je od Proroka! Nitko u Izraelu dosada nije ovako

govorio!'

U Kani u kući mladenkina oca (iz svadbe u Kani), bijaše priređena gozba, gdje je

pozvana i gradska sirotinja, koju su nahranili i darovali. Isus je s apostolima

posluživao. Pri kraju gozbe, Isus ispriča parabolu o mudrim i ludim djevicama,

objašnjavajući je svojim slušateljima, a govorio je i o skorom dolasku Zaručnika.

Gozba je bila neka vrsta spomendana svadbe u Kani, jer su sada svi opet bili skupa,

prijatelji, učenici, apostoli i Isus. Kuća je bila okićena vijencima sa cvijećem, a posude

za vodu, iz prvog čuda, bijahu ponovo u upotrebi. U svadbenu sobu uđoše djeca s

vijencima na glavi, svirajući instrumente. Bartolomej, Natanel Kased i neki učenici,

izrekoše neke divne riječi, koje su se odnosile na duhovnu svadbu duše s Bogom.

Iz Kane Isus s apostolima i učenicima ode na goru poučavanja kraj Gabare. Išli su

sporo u skupinama, te su često zastajkivali oko Isusa da bi čuli njegove riječi. Isus je

bio vrlo ljubazan prema njima, te im se često obraćao riječima: 'Moja ljubljena djeco!'

Zapovijedi im da opišu svoja iskustva, da kažu kako im je. Prvi su govorili apostoli.

Prethodnih dana su iznosili neka svoja iskustva, premda nisu rekli sve. Sad je svatko

govorio što mu se dogodilo, a svi su slušali. Isus im je tako ljubazno govorio: 'Moja

draga djeco, sad će se vidjeti tko me voli, a u meni moga Nebeskoga Oca. Sad će se

vidjeti tko je govorio riječi spasenja, te izvodio izlječenja po mojoj volji, ne po svojoj,

ili zbog neke ispraznosti.'

Na to oni počeše iznositi svoje doživljaje: prvo, apostol, pa nakon njega učenik koji

ga je pratio. Ovo se sve odigravalo na nekom brdu, koje bijaše oko dva sata od gore

propovijedi, te dva sata od Kane. Ljudi su se penjali na ovo brdo radi pogleda, koji je

u ovim krajevima bio nekako skučen.

Petar je počeo revno iznositi razne vrste opsjednuća koja su mu stala na put, njegov

način postupanja s njima, te kako se sotona povukao pred njim, kad mu je

zapovjedio u ime Isusovo. U tom entuzijazmu, opet je zaboravio prijekor koji je dobio

na palubi lađe. Opet je bio sav vatra i žar. Reče da je u krajevima Gergase, vidio par

opsjednutih, koje neki učenici nisu mogli osloboditi od demona. Tu je nabrojao

nevjerne učenike, a među njima dvojicu Gargežana, koji bijahu i sami opsjednuti. Ali

on, Petar, lako se obračunavao s đavlima. Oni su mu se odmah pokoravali. Isus ga

ušutka pogledom. Tad Isus podiže oči k nebu, dok su ga ostali promatrali bez daha s

iščekivanjem, te reče: 'Vidio sam sotonu kako pada s neba, kao munja.' A taj isti

tren, ja sam ugledala žarki plamen kako se kovitla i hita kroz zrak.

Isus prekori Petra zbog njegova pretjerana žara, kao i ostale, jer su u mislima ili u

riječima imali duh hvastanja. Isus reče, trebali biste djelovati i činiti u Moje ime i po

Meni, u vjeri i poniznosti, nikad ne gajeći pomisao da je bolji od nekog drugog. Isus

reče: 'Gle, dajem vam moć da gazite zmije i škorpione, i svu moć neprijateljsku, a pri

tom vam se ništa neće dogoditi. Ali ipak, više se radujte, ne zbog toga što vam se

demoni podvrgavaju, nego zbog toga što su vam imena upisana u nebesima.'

Nekoliko ih je puta Isus ljubazno opomenuo riječima: 'Draga dječice', te bi poslušao

izvještaje ostalih. Toma i Natanel su primili prijekor radi nekog nehaja, zbog kojeg su

bili krivi, ali taj je prijekor izrečen s velikom ljubavlju i iskrenošću.

Dok je stajao na brdu, Isus je izgledao kao da je uronjen u radost, ozbiljnost i

nebesko, a ruke je podigao k nebesima. Vidjela sam ga okružena briljantnom

svjetlošću, koja je padala na nj, kao proziran oblak svjetla. Bio je savršeno zanijet, te

u ovoj iznimnoj radosti, povika: 'Tebi se ispovijedam Oče Nebeski, Gospodaru neba i

zemlje, jer si skrio te stvari od učenih i mudrih, a otkrio ih malenima. Da, Oče tako se

Tebi svidjelo. Sve stvari mi je dao moj Otac, te nitko ne pozna Sina doli Otac, i nitko

ne pozna Oca doli Sin, i oni kojima će Sin otkriti!' Tad se okrenu učenicima, te reče:

'Blažene oči koje vide što vi gledate! Jer kažem vam, mnogi su Proroci i kraljevi

žudjeli gledati ovo što vi gledate, ali nisu, te čuti ovo što vi slušate, ali nisu mogli.'

Kad su stigli na goru koja je iza Gabare, Isus održa detaljnu propovijed o svemu što

su mu apostoli ispričali u izvještajima. Isus je u njih ulio znanje o mnogim stvarima,

kojeg oni još nisu ni poznavali, te im je ukazao gdje su griješili ili djelovali s manjom

odlučnošću. Rasvijetlio im je razne vrste opsjednuća i poučio ih kako bi se demoni

trebali izgoniti. Govorio je o svemu što će im se još dogoditi, o svojoj vlastitoj misiji,

te o skorom njenom ispunjenju. Rekao im je da će im ubrzo dopustiti da se vrate

svojim kućama, da se malo odmore, nakon čega će opet otići u misije, poučavati, te

širiti Kraljevstvo Božje. Zahvalio im je na njihovoj marljivosti i poslušnosti, te se s

njima vratio do Kafarnauma, gdje su stigli kad je već pao mrak. Tamo na gori, osim

apostola i učenika, bijahu i mnogi drugi.

Na Šabat je Isus poučavao u sinagogi u Kafarnaumu o Samuelovoj rezignaciji

sudačke službe. Isusove riječi bijahu ozbiljne i oštre. Farizeji su se osjetili

pogođenima, ali, pošto nisu mogli zamijetiti ništa krivo u Isusovim riječima, s čime bi

ga optužili, prekorili su ga nekim tričarijama koje su zamijetili u djelovanju njegovih

učenika. Rekli su da njegovi učenici rigorozno ne opslužuju post, te da čak trgaju

klasje na Šabat, te beru usputne plodove i jedu ih. Rekoše da su grubi i nečisti u

odijevanju, da ulaze u sinagoge u prašnjavoj putničkoj odjeći, te da ne peru ruke

prije obroka.

Na to Isus Farizejima žestoko odgovori, nabrajajući njihove prijestupe i vladanje,

nazvavši ih zmijskim okotom, koji na druge tovare terete koji oni sami neće nositi.

Time je aludirao na njihove Šabatske šetnje, njihovo tlačenje sirotinje, njihov

nepošten odnos prema desetini, njihovo licemjerje. Farizeji su plamtjeli, a Isus

nastavi, da traže trun u oku svog bližnjeg, dok sami imaju gredu u oku. Isus završi

govoreći da će nastaviti svoje putovanje, svoje poučavanje i liječenja, sve dok ne

dođe čas za njegov odlazak s ove zemlje.

Dok je Isus iznosio ovu oštru propovijed, između Farizeja ustade jedan mladić i priđe

Isusu, podiže desnicu prema nebu i zavapi: 'Istina, ovo je Sin Božji, Svetac Izraelov!',

te nastavi u zanosu vikati hvale za Isusa. Incident je izazvao veliku strku i uzbuđenje

u cijeloj sinagogi. Dvojica starijih Farizeja zgrabiše mladića za ruke i odvukoše ga van

sinagoge. On je sveudilj cijelo vrijeme vikao hvale za Isusa, koji je u međuvremenu

nastavio sa svojom propovijeđu. Kad je bio van sinagoge, mladić je glasno i žestoko

vikao da izlazi iz Farizejske sljedbe. Kad je Isus napustio sinagogu, mladić ga dočeka

i baci se nice pred njega, te ga iskreno zamoli da ga primi među učenike. Isus iznese

uvjet da će morati ostaviti oca i majku, da sve što ima mora dati sirotinji, da mora

uzeti svoj križ i krenuti za njim. Tad neki učenici, a među njima bijaše i Mnason,

uzeše mladića sa sobom.

Tu je večer u sinagogi Isus zaključio Šabatske pobožnosti. U sinagogu je došao s

učenicima i apostolima malo prije nego uobičajeno, kako bi svi mogli čuti što ima

kazati svojim sljedbenicima i da shvate, da nema potrebe da poučava u tajnosti. U

ovoj je propovijedi Isus poučavao učenike da se čuvaju Farizeja i lažnih proroka,

zapovjedivši im da budu budni, te im je ispričao prispodobu o dobrim i vjernim

slugama, kontrirajući im lijenim slugama.

Budući je Petar za vrijeme poduke, postavio pitanje, odnose li se njegove riječi na

sve ljude ili samo na učenike, Isus se sad obrati samo njemu. Govorio je o Petru kao

da je on gospodar kuće, nadglednik slugu, koji nagrađuje dobrog slugu, te

istovremeno žestoko kori lijenog, koji ne ispunjava svoje dužnosti.

Isus je nastavio poučavati sve dok Farizeji nisu došli kako bi zatvorili Šabat, te kad

Isus zaželi ustupiti im mjesto, oni mu se vrlo ljubazno obrate riječima: 'Rabi, bi li nam

htio objasniti čitanje', te mu pruže svitke Pisma. Na to je Isus poučavao, na tako

impresivan način, o Samuelovoj abdikaciji sudačke službe. Citirao je Samuelove riječi

kad je odstupao od službe 'Star sam i sijed', te im objasni na tako zoran način, da su

Farizeji jasno uvidjeli da govori o njima. Isus je rekao nešto kao: 'Toliko dugo sam s

vama, da ste se već umorili od mene! Vi stalno ponavljate svoje optužbe, ali, ja sam

uvijek isti.'

Samuelova pitanja narodu, 'Jesam li počinio kakvu nepravdu prema vama? Jesam li

ikome uzeo vola ili magare? Jesam li ikoga ugnjetavao?', Isus je citirao kao da ih

postavlja sam Bog i Njegov Poslanik. Isus jasno reče, da ovakva slična pitanja narodu

ne mogu postavljati pismoznanci i Farizeji. Mrmljanje Izraelaca za kraljem, jer su

željeli da se s njima vlada kao kod poganskih naroda, te njihove reakcije na Sudce,

označava, reče Isus, njihovo pokvareno očekivanje zemaljskog kraljevstva, kralja i

Mesiju okružena veličanstvom, s kojim bi mogli provoditi život uživanja i komfornosti.

A pravi Mesija će umjesto toga okajati njihove grijehe i nerede, svojim vlastitim

trudom, patnjama, pokorom i zadovoljštinom, te će ih sve omotati, sa svim njihovim

prljavštinama i porocima, u svoj bogati kraljevski plašt, te će ih čak i nagraditi za

njihove zločine.

Taj isti Samuel, nije propustio moliti za narod, da bi pomoću njegove molitve

prouzročio na nebu iznad naroda sijevanje munja i tutnjavu gromova. To Isus objasni

kao djelo Božje sućuti za dobre. Isus ih uvjeravaše da će Poslanik Božji, kojega bi oni

trebali prihvatiti, biti odbačen, a i On će moliti svoga Oca milost za narod, i to sve do

kraja svijeta. Grmljavina i kiša znače uslišanu molitvu, te ih Isus objasni kao sliku

znakova i čudesa koji će pratiti Božjeg Poslanika, kako bi podigao i obratio dobre. Oni

i njihov kralj, kao što je rekao Samuel, naći će milost u Boga, ako budu išli pred Njim,

a On ih neće odbaciti.

Tad Isus potvrdi narodu da će dobri primiti pravdu i milost znanja, ali protiv zlih,

Samuel će ustati da im sudi. Nakon toga, Isus progovori o Davidu i njegovu

pomazanju kao kralja, nasuprot Šaula, o odvajanju dobrih od zlih, te o nestanku

Šaula i njegove obitelji.

Farizeji nisu proturječili Isusu u sinagogi, da se ne bi dodatno osramotili pred

narodom (u takvim je slučajevima uvijek bilo tako). Međutim, riješili su napasti ga na

gozbi na koju su pozvali Isusa, apostole i dio učenika. Gozba je bila priređena u

otvorenoj dvorani kuće koja je pripadala upravitelju sinagoge, a tamo bijaše bar

dvadesetak Farizeja. Prije nego su sjeli za stolove, jedan od njih postavi pred Isusa

veliki lavor vode, pitajući ga zar se neće oprati, pa nastavi govoriti o svetosti starih

Izraelskih običaja i zapovijedi, te pozva Isusa i njegove sljedbenike da ih obdržavaju.

Ali Isus ga prekori. Reče mu da je providio njegov trik, pa ne želi nikakve vode od

njega. Kad su posjeli za stol, počeše se raspravljati s Isusom o njegovoj propovijedi.

Ali, Isus ih je uvjeravao i pobijao na takav način da su mnogi postali potpuno bijesni,

a nekolicina drugih bijaše toliko preplašena i potresena, da su tijekom rasprave šetali

gore dolje po zbornici, a tuce se njih povuklo od svojih tvrdoglavih kolega. Tako se

broj Isusovih neprijatelja smanjio.

Jedan od nazaretskih mladića, onaj koji je tako često, ali uzaludno, molio da bude

primljen među učenike, bijaše također u zbornici, pa opet istupi pred Isusa s

pitanjem: 'Učitelju, što moram činiti da zadobijem život vječni?' Tad nastupi prizor

zabilježen u Evanđelju (Luka 10, 25-37), a Isus opet ispriča priču o milosrdnom

Samaritancu. U međuvremenu su Farizeji prekoravali Isusa što ne primi ovog mladića

među učenike. Rekoše, to mora da je stoga jer je mladić obrazovan, pa kao Isus ga

ne može tako lako utišati, kao što može ostale. Farizeji opet optužiše učenike radi

nepravilna vladanja, radi nečistoće, radi trganja klasja na Šabat, radi skupljanja

usputnih bobica, radi blagovanja u neredovitu uru, i radi mnogih sličnih tričarija.

Također su posebno optužili i Petra, da je skitnica i kavgadžija, da je kao njegov

pokojni otac. Isus je branio učenike. Reče, oni stvarno mogu biti radosni, sve dok je

Zaručnik s njima. Nakon ovih riječi, Isus se povuče, te prođe kraj prelijepa groblja,

koje bijaše kraj sinagoge, u smjeru Jairove kuće i Betsaide.

Isus je molio do iza ponoći, a nakon toga je otišao do kuće svoje Majke. Farizeji su

unajmili neki šljam, da gađaju Isusove učenike kamenjem, ali Bog ih je štitio. Farizeji

nisu znali gdje je Isus otišao.

Židovi koji su se doselili u Palestinu s Cipra, isprva su živjeli u spiljama, ali se njihovo

naselje postupno razvilo u grad, kojeg su nazvali Eleuteropolis. Grad je bio smješten

zapadno od Hebrona i nedaleko Samsonova zdenca. Više su puta Židovi pokušali

razoriti ovaj grad, ali nakon svakog napada, žitelji bi se opet vratili. Spilje su bile

ispod grada, tako da su ljudi u vrijeme progonstva pobjegli u njih. U prvim

progonstvima, koje se dogodilo negdje kad je Stjepan kamenovan, kad je rastjerana

kolonija između naselja Ofel i Betanije, Merkurija je izgubila život. Ljudi su iz ove

kolonije često išli do Cenakula i do crkve kraj bazena Betsaida, kako bi tamo donijeli

svoje darove i prinose, a kad je Ofel razoren, pobjegli su u Eleuteropolis. Prvi biskup

ovog grada bijaše Josip Barsaba, sin Marije Kleofine i njena drugog muža Sabasa, a

tijekom progonstva bijaše razapet na stablo.

25. Isus poučava nove učenike o molitvi i o osam blaženstava

Sutradan rano ujutro, Isus ode iz Marijine kuće s najnovijim učenicima, koji još ne

bijahu instruirani. Prijeđoše cestu koja veže Kafarnaum i Betsaidu, te otiđoše na goru

poučavanja, odakle je Isus već jednom otposlao apostole na njihove pojedinačne

misije. Već su bili tri sata udaljeni od Kafarnauma. Usput su naišli na Mnasona i neke

druge učenike, koji bijahu s obraćenim Farizejom iz Tanaha kraj Naima. On bijaše

vrlo oduševljen izlječenjem Farizeja u Tanahu, a još i više Isusovom zadnjom

propovijeđu na gori kraj Gabare.

Na gori apostolskih misija, bijaše dobro smješteno i zasjenjeno mjesto za održavanje

poduka. U podnožju gore bijaše duga koliba u kojoj življaše deset jadnih paralitičara,

koji bijahu iz okolice. Udovi im bijahu strašno izvijeni. Za njih su se brinuli okolni

pastiri. Isus ih ozdravi i pouči.

Ovdje na gori u osami, učenici zamoliše Isusa da ih opet poduči kako da mole. Isus

to i učini, ponovivši im Očenaš, a svaki zaziv je dugo objašnjavao, oslikavajući ga

istim primjerima koje je već prije navodio. Na primjer: o čovjeku koji treba kruha, te

neprestano kuca na prijateljeva vrata, koji mu zasigurno neće dati štipavca. Isus je

iznio i sve druge lijepe primjere, koji su pokazivali kako treba ustrajavati u molitvi,

koje pokazuju efikasnost molitve i očinski odnos koji postoji između Oca i čovjeka.

Isus je poučavao sve svoje učenike na isti način, neprestano je ponavljao iste poduke

nevjerojatnom strpljivošću i skrivenim 'bolima', koji mora da su se pojavljivali zbog

neprestanog pričanja istih poduka na raznim mjestima. Isus je podučavao ove

učenike, baš kao što otac podučava djecu, ispitujući ih nasamo o objašnjenjima koja

je on dao, ispravljao ih, te ponovo objašnjavao ono što nisu shvatili. Najzad Isus

ponovo prijeđe cijelu molitvu Očenaša, te objasni riječ Amen, baš onako kako je prije

objašnjavao na Cipru. Isus je rekao da ova riječ u sebi nosi sve, da je to početak i

kraj molitve. Dok je Isus govorio, dođoše par nekih ljudi i nekoliko Farizeja iz

Betsaide Julije, te pozvaše Isusa da ih posjeti, što Isus i prihvati.

Kad je Isus s učenicima krenuo za Betsaidu, uputiše se na jug, k mostu preko

Jordana. Usput na ovoj strani Betsaide dođoše do jednog gostinjca, gdje je Isusa

čekala njegova Majka, udovica iz Naima, Lea i dvije druge žene. Čekale su ga kako bi

se oprostile i ispratile ga, jer je Isus išao poučavati na drugu stranu Jordana. Marija

je bila jako žalosna. Nasamo je razgovarala s Isusom, a pri tome je lila suze, moleći

ga da ne ide u Jeruzalem za Blagdan posvećenja Hrama. Marija je molećivo govorila,

na tako ljubazan način, da sam osjećala, da je svojom svetošću zasigurno spoznala

svetu sudbinu svoga Sina. Isus je ohrabri i privi na svoje grudi, nježno i ljubazno je

tješeći. Isus joj reče da on mora ispuniti svoju misiju, na koju ga je Njegov Otac

poslao i zbog koje je i ona postala njegovom Majkom, te da mora nastaviti biti jaka i

hrabra, kako bi ojačala i poučila druge.

Tad Isus pozdravi druge žene, blagoslovi ih, pa se one vratiše u Kafarnaum, dok je

on s učenicima otišao prema Betsaidi-Juliji, gdje su ga primili Farizeji. Osim domaćih

Farizeja, bijahu tamo i neki iz Peneje, jer je danas bila neka vrsta blagdana,

posvećena sjećanju na spaljivanje zle knjige koju su napisali Saduceji. Farizeji protiv

Isusa iznesoše svoje stare pritužbe. Kad je taman zauzimao svoje mjesto za stolom,

jedan od njih ga uhvati za ruku, rekavši mu kako je zapanjen da čovjek koji tako

dobro poučava, može biti tako nehajan za svete drevne običaje, kao na primjer, ne

oprati ruke prije jela. Isus mu odgovori da Farizeji čiste vanjštinu čaša i tanjura, ali u

unutrašnjosti su puni prljavštine. Na ovo Farizej odgovori pitajući ga, kako poznaje

stanje svoje vlastite unutrašnjosti. Isus odgovori, da Bog koji je stvorio vanjštinu,

stvorio je i nutrinu, a da On (Isus) to može jasno pregledavati (skenirati). Učenici

odvukoše Isusa ustranu, moleći ga da ne govori tako vatreno, jer bi mogli biti ubijeni,

a Isus ih prekori radi njihova kukavičluka.

Tu je večer Isus poučavao u sinagogi, ali nije izvodio liječenja, jer su Farizeji

zastrašili narod. Bili su vrlo bahati, a ovdje su imali neku vrstu visoke škole.

Isus krenu iz Betsaide-Julije sjeveroistočno k gori na kojoj se dogodilo umnožavanje

kruha, udaljenoj oko sat i pol hoda. Tamo nađe okupljene sve apostole i učenike s

mnoštvom naroda iz Kafarnauma, Cezareje-Filipove i drugih mjesta. Isus je poučavao

o osam blaženstava 'Blagoslovljeni ste kad vas mrze i progone radi Sina Čovječjega'.

Poučavao je i o odlomku 'Jao bogatašima, onima koji su krcati zemaljskim dobrima,

jer su u njima već primili svoju nagradu. Ali, što se vas tiče, radujte se radi nagrade

koja vas čeka.'

Isus je govorio i o soli zemlje, gradu na gori, svijetlu na svijećnjaku, ispunjavanju

Zakona, skrivenim dobrim djelima, skrivenoj osobnoj molitvi, te o postu. O postu je

Isus rekao da ga treba provoditi radosno, pomazanom glavom, a ne da se pretvori u

ceremonijalnu paradu žalosti. Isus nastavi govoriti o blagu na Nebesima, slobodi od

zemaljskih bogatstava, nemogućnosti da čovjek služi dva gospodara, o uskim vratima

i širokom putu, rđavom stablu sa svojim rđavim plodovima, mudrom čovjeku koji je

izgradio kuću na tvrdom terenu, te budali koji gradi na pijesku.

Ova je propovijed trajala preko tri sata. Tijekom nje narod je jedanput sišao u

podnožje gore, kako bi nešto prigrizao. Ali, Isus je nastavio propovijedati apostolima i

učenicima, nagovarajući ih da obdržavaju sve ovo što im je govorio. Govorio im je da

vjeruju, da imaju povjerenja i ustrajnosti.

Sutradan se broj njegovih slušatelja popeo na nekoliko tisuća. Isus je opet poučavao

na gori. Što se tiče karavana koje su prolazile ovim krajem, bijaše tu ljudi iz raznih

krajeva države, kao i mnoštvo bolesnika i opsjednutih. U prisutnosti naroda Farizeji

nisu dolazili raspravljati se s Isusom, premda su tijekom propovijedi dobili par

žestokih istinskih ukora. Isusova čudesa bijahu tako manifestirajuća, a narod je bio

njime oduševljen, da Farizeje nije htio ni čuti. Narod je sa sobom ponio hrane, pa su

posjedali na tlo kako bi blagovali. Među izliječenima bijaše i slijepac iz Jerihona, koji

je usto bio i hrom. Jedan od učenika je izliječio hromost, ali nije mogao povratiti vid.

Čovjek je bio Manahejmov rođak. Manahejm ga je i doveo Isusu, koji mu povrati vid.

Isus je nove učenike, koje je zadnjih dana podučavao kao djecu, pitanjima i

odgovorima, sad je poslao dva i dva u misije, riječima: 'Šaljem vas kao ovce među

vukove.' Jedan od nećaka Josipa Arimatejskog dođe tamo iz Jeruzalema, s viješću da

je Lazar obolio.

Isus je sa sobom zadržao samo apostole Petra, Jakova, Ivana, Mateja i neke učenike.

S njima ode do Matejeve carinarnice, a odatle do mora, do Dalmanute. Poslije sam

ga vidjela u gradu Edrai, gdje je na Šabat poučavao. Odatle je otišao do Levitskog

grada Bosre, te najzad do Nobaha.

U Nobahu, van poganske četvrti grada, življaše kolonija iskrenih Rehabita. Kad su se

vratili iz babilonskog sužanjstva, nađoše da su njihov grad zauzeli pogani, ali ga oni

preoteše i tamo se nastaniše. Njegovali su nevjerojatnu mržnju prema Farizejima i

Saducejima, koje su izbjegavali što je moguće više. Bavili su stočarstvom, a vodili su

rigorozan život. Nisu pili vina, osim na neke blagdane. Strogo su se pridržavali slova

Pisma.

Isus ih je na to ohrabrio, te im je održao propovijed o duhu takva života. Bili su vrlo

ponizni, a sve što im je Isus rekao, dobro su prihvatili. Mnogi bijahu kršteni, a među

njima i neki pogani, te velik broj opsjednutih bijaše oslobođen od zloga. Tu je bila

cijela bolnica puna tih jadnika. Ovdje su poučavali i liječili i Petar, Jakov i Ivan. U

ovom mjestu, Isus se nije susreo s nikakvim otporom, nego je susreo veliku količinu

dobra. Odsjeo je u gostinjcu blizu sinagoge. Nobah bijaše slobodan grad, koji premda

je pripadao Dekapolisu, bijaše samostalan u vladanju.

Iz Nobaha Isus ode pet sati na jugozapad, do jednog predivnog pastoralnog naselja

zvanog 'Polje Jakovljeva mira'. Ono crpe ime iz činjenice, da se baš ovdje, kada se

vratio u Palestinu, progonjen od Labana, po prvi puta Jakov ulogorio (Postanak 31,

25 itd.). Planinski lanac Gilead započinjao je u ovom polju.

Pastiri ovoga naselja bijahu potomci Eleazara, Abrahamova sluge, koji je doveo

Rebeku za ženu sinu svoga gospodara, tj. Izaku. Među njima bijahu i neki iz

potomstva onih ljudi koje je Melkisedek oslobodio od Semiramidine tiranije, te ih

naselio u ovim krajevima. Poslije su se pomiješali s Eleazarovim potomcima.

Ovdje su bila tri lijepa zdenca. Bijahu u podnožju jednog prekrasnog brda, a posvuda

po brdu, kao u nekom zelenom bedemu, bijahu ukopane fino hladovite pastirske

nastambe. Iz daljine su izgledale kao neke planinske terase.

Najstariji i najdičniji pastiri stanovahu na brdu, na čijem se vrhu također nalazila

katedra za poučavanje. Posvuda uokolo bijahu ograđeni pašnjaci, za deve, magarce,

ovce, svako je blago imalo svoje pašnjake, a blizu zdenaca bijahu rezervoari iz koji je

stoka pila. Pastiri su boravili kraj zdenaca, pod šatorima koji bijahu postavljeni na

čvrstom tlu. Bijaše tamo i dugi drvored stabala duda, ali najljepše bijaše duga

šetnica, duga oko 200 koraka, okružena s obje strane stupovima, po kojima se

penjala kao loza, s obiljem plodova, nešto kao tikvasta oblika. Ova je šetnica vodila

od brda do Selhe, pa je činila kao jedna dugačka sjenica.

Prije par dana žitelji su slavili blagdan u spomen na oslobođenje njihovih predaka od

Semiramidine tiranije. Svi su pohodili sinagogu u Selhi, a odande su učitelji dolazili

amo poučavati narod. Naselje je smatrano svetim po cijeloj okolici, a na njega je

narod gledao kao na Jakovljev spomenik. Ovdje se gostoljubivost naveliko izvršavala.

Na primjer, za neku sitnicu, žitelji bi ugostili arapske karavane i sve druge strance,

smjestili bi ih i brinuli se za njih.

Oko podne, Isu s trojicom apostola stiže do jednog zdenca, gdje su najstariji pastiri

oprali Isusu noge i ponudili ga voćem, medom i kruhom. Isusa su ovdje očekivali, pa

je tako došlo mnoštvo bolesnika ili su amo donijeti. Sve su ih smjestili u jednoj velikoj

zgradi na vrhu brda. Isus ih izliječi. Skupilo se skoro 4 000 tisuće pastira, zajedno sa

ženama i djecom kako bi pozdravili Isusa.

Isus im održa propovijed na brdu, govoreći im najvećom jednostavnošću i

povjerenjem. Isus ih podsjeti na karavanu Trojice Kraljeva, koji su se prije 32 godine

odmarali u ovom mjestu. Tad Isus progovori o zvijezdi koja se pojavila od Jakova, o

kojoj je Balam prorokovao, te o novorođenom Djetetu, kojega su Magi došli potražiti.

Isus progovori o Ivanu, njegovu učenju i svjedočanstvu, te zaključi, rekavši da je

obećani Mesija, Utješitelj i Spasitelj među Izraelcima, ali oni ga neće prepoznati.

Isus im također ispriča i prispodobe o dobrom pastiru, posijanom sjemenu, žetvi, jer

je u ovom kraju bila žetva plodova, ali i žita, čiji su klasovi bili najveći u državi. Isus

im ispriča i o pastirima kraj Betlehema, koji su čak i prije Kraljeva pronašli Dijete, a to

su im anđeli priopćili.

Ljudima se Isus jako svidio, te mnogi zaželješe ostaviti sve i slijediti ga, samo da

imaju taj užitak da ga stalno slušaju. Ali, Isus ih savjetova da ostanu doma i

prakticiraju što ih je podučavao.

Iz Selhe, koja je bila skoro sat sjevernije od ovog mjesta, dođoše glasnici s pozivom

da ih Isus posjeti. Isus to i učini. Ode tamo sa svojim učenicima, a bio je svečano

dočekan na gradskim vratima od strane učitelja i djece u procesiji. Isus ode u

sinagogu, gdje je podučavao, a govorio je o Ivanovu svjedočanstvu. Mnogi od

njegovih slušatelja bijahu kršteni i izliječeni. Djeca su primila Isusov blagoslov.

Iz Selhe, Isus sa svojim učenicima ode sat i pol do takozvanog Davidova puta, koji se

protezao zavojito između brda. Ova je put bio dubok, kao neki jarak, a ponekad je

voda tekla njime. Put je prolazio samotnim brdima, a na nekim mjestima bijaše

opskrbljen sijenom i krmivom za deve, kao i željeznim prstenjem za vezanje živina.

Kad je prolazio ovom zemljom, Abraham je na ovom putu vidio natprirodno svjetlo,

te je imao viziju. Kad je David, savjetovan od Jonatana, tražio sigurno sklonište za

svoje roditelje u regiji Misfe (Kraljevi I, 22, 3), ovdje je legao skriven sa svojih tri

stotine ljudi, pa je odatle ovaj put dobio ime 'Davidov put'. Ovdje je David dobio od

Boga proročku viziju u kojoj je vidio karavanu Trojice Kraljeva, te je čuo, kao da su

se Nebesa nad njim otvorila, melodično pjevanje, kojim se proglašavahu hvale

obećanom Utješitelju Izraela.

Nakon neke bitke i Malahija je morao bježati, pa je slijedio misteriozno svjetlo koje

ga je dovelo u ovaj kraj, gdje se ležeći sakrio neko vrijeme. Tri Kralja koja su jašući

svoje deve, nakon što su napustili granice Selhe, uđoše na ovaj put, a sišli su

pjevajući slatke himne zahvalnosti. Tad su nastavili duž obale i stigli do mjesta

nasuprot Koreje, gdje su prešli Jordan i idući kroz pustinju iza Anatota, stigoše u

Jeruzalem. U Sveti su grad ušli kroz ista vrata kroz koja je prošla Marija, kad se

onomad penjala iz Betlehema radi svog čišćenja.

Od 'Davidova puta' Isus skrenu k malom mjestu zvanom Tantija. Tu Isus odmah ode

u sinagogu, te poučavaše, o Balamu, Jakovljevoj zvijezdi, nekim odlomcima iz Miheja,

te o Betlehemu Efrati (Brojevi 2, 2; 25, 10; Mihej 5, 7 ; 6, 9).

Tad Isus ode posjetiti brojne bolesnike u njihovim domovima. Izliječio ih je zajedno s

nekoliko drugih, koje učenici nisu mogli izliječiti. Ovdje u Tantiji nije bilo organizirane

brige za bolesnike i za sirotinju. Učenici su zaista pokušali utemeljiti nešto takvoga,

ali samo je Isus uspio napraviti željenu promjenu. Ovdje je velik broj ljudi primilo

krštenje od učenika.

I narod i rabini Tantije bijahu pobožni. Nosili su habite i činili hodočašće do 'Davidova

puta', te bi tamo postili i molili, vapili Nebu za dolaskom Mesije. Svoju su nadu

polagali u vizije i pojavak Mesije, koji će im, tako su mislili, doći baš tim putem. Dok

je Isus poučavao, ljudi su više puta rekli jedan drugome: 'Govori kao da je sami

Mesija! Ali ne, to nije moguće!' Pošto su bili pod predrasudom, da će Mesija u Izrael

doći nevidljiv kao anđeo, mislili su da je Isus možda njegov glasnik ili preteča. Isus

im reče da će možda prepoznati Mesiju, kad već bude prekasno. Vidjela sam da su se

mnogi iz Tantije, i prije i poslije Raspeća, pridružili Zajednici.

Iz Tantije Isus ode četiri sata na istok, do ruinirane tvrđave Deteman. Blizu nje bijaše

gora, koja je bila izabrana od Jiftahove kćeri, na kojoj je ona žalila sa svojih dvanaest

družica. Na njoj bijahu pustinjaci i proroci, nešto kao Eseni. Na ovoj je gori i Balam

boravio u samoći i meditaciji, kada ga je nagovarao moapski kralj da dođe pred

njega (Brojevi 22, 5). Balam je bio dostojanstvena porijekla, a obitelj mu bijaše vrlo

bogata. Od rane je mladosti bio ispunjen duhom proroštva, a pripadao je toj naciji

koja je oduvijek tražila obećanu zvijezdu, a među njima bijahu i preci svetih Triju

Kraljeva.

Premda je bio podlac, Balam nije bio vještac. Služio je samo istinskom Bogu, kao i

prosvijetljeni ljudi drugih naroda, ali na nesavršen način, miješajući mnoge pogreške

s istinom.

Kad se povukao u samoću, u gore, bio je vrlo mlad, a na ovoj je gori boravio dosta

dugo. Mislim da su oko njega bili i drugi proroci ili učenici. Kada se vratio od

moapskog kralja Balaka, zaželio se ovdje na ovoj gori nastaniti, ali ga je spriječilo

Božje nadahnuće. Radi svoga skandaloznoga savjeta, kojeg je dao moapskom kralju

(Ibid 31, 16), pao je u nemilost, te je očajan lutao pustinjom, u kojoj je napokon i

jadno kažnjen.

Narod ovog kraja je čvrsto vjerovao u sveti karakter 'Davidova puta'. Rekoše Isusu

da se nisu nikad naselili u krajevima preko Jordana, jer tamo ne bi smjeli spomenuti

sve ono što su prije vidjeli, sve što se dogodilo na 'Davidovom putu'.

LAZAROVO USKRSNUĆE

ISUS U ZEMLJI SVETA TRI KRALJA

1. Isus u Bethabari i Jerihonu. Carinik Zakej

Kad se Isus s apostolima približi Bethabari na Joradnu, dočeka ga već okupljeno

veliko mnoštvo naroda. Posvuda je bilo naroda koji je logorovao pod sjenicama i

stablima. U procesijama su stalno dolazile majke s djecom svih dobi, čak i s

novorođenčetom u rukama. Dok su se penjale širokom ulicom kako bi došle do Isusa,

učenici koji su pravili reda, htjedoše otjerati žene, radi Isusova umora (Isus je već

mnoge blagoslovio), pa pri tome postupiše čak i malo pregrubo.

Ali Isus ih upozori, te im naredi da ureduju mnoštvom na pravi način. Na jednoj

strani ulice bijaše peterored djece svih uzrasta, jedno iza drugoga, dječaci odvojeni

od djevojčica, a djevojčica je bilo daleko više. Na drugoj stani ulice bijaše ostatak

naroda, koji se stalno izmjenjivao u pokretu, tako da su ovi zadnji dolazili naprijed, a

prednji odlazili otraga, i tako stalno.

Isus sad siđe dolje do prvog reda djece. Polagao je ruku na njih i blagoslivljao ih. Ne

neke bi ruku položio na glavu, na neke na prsa, neke bi privio sebi na prsa, a neke bi

podigao uvis kao model drugima kakvi bi trebali biti. Isus je podučavao djecu, bodrio

ih, nagovarao na dobro, te ih blagoslivljao. Kad je tako prošao jedan red djece,

prijeđe na drugu stranu ulice, te dođe do odraslih, govoreći im i podučavajući ih, a

pred njih je čak iznosio i primjere neke djece.

Tad opet siđe do slijedećeg reda djece, pa dođe gore, kao i prije, među odrasle. I

tako se nastavljalo sve dok čak i novorođenčad u zadnjem redu nije bila

blagoslovljena. Sva djeca koja je Isus blagoslovio, primila su neku unutarnju milost,

te su poslije postali kršćani. Mora da je u ovom slučaju Isus blagoslovio preko tisuću

djece, jer se red nastavljao i tijekom slijedećih dana. Isus je stalno radio, uvijek

ozbiljan, blag i nježan, s izvjesnom crtom tuge u ponašanju, što bijaše potresno za

gledanje.

Isus je sad podučavao duž ulice, sad u nekim domovima, u koje bi ga ugurali, vukući

ga za haljinu. Isus je ispričao mnoge prispodobe, po kojima je poučavao i

obrazovane i neuke, a na obrazovne bi to ostavilo utisak zahvalnosti, jer su se vraćali

Bogu i radi svega što su primili od njega, baš kao što je i sam Isus zahvaljivao.

Svete žene, Veronika, Marta, Magdalena i Marija Salome išle su u Jeruzalem. Vidjela

sam Mariju Salome s njenim sinovima, Ivanom i Jakovom mlađim, kako prilazi Isusu i

traži da Isus postavi njene sinove, jednog sebi s desne, a drugog s lijeve strane.

Jeruzalemski Farizeji su amo poslali glasnike, ali mnogi od njih bijahu obraćeni, pa su

ostali, dok su se ostali bijesni vraćali u Jeruzalem, usput se pokajali i kasnije postali

Isusovim sljedbenicima.

Isus je s apostolima otišao iz Bethabare, a negdje usput su ga zaklinjali da posjeti

jednu kuću, u kojoj je ležalo deset gubavaca. Apostoli su se užasavali kontakta s

gubavcima, te otiđoše naprijed na jug, s namjerom da pričekaju Isusa pod nekim

stablom. Gubavci bijahu zamotani u svoje ogrtače, puni čireva, a ležali su u

stražnjem dijelu kuće. Isus im zapovijedi da nešto urade, a meni se činilo da je

jednoga od njih dotaknuo, pa ih je onda napustio. Gubavce su jednog po jednog

nosila dvojica ljudi do nekog bazenčića kraj te kuće, te su ih oprali, nakon čega su se

mogli, ozdravljeni, pojaviti pred svećenicima.

Isus je tad prošao kroz neku drugu zgradu, koja imaše pravokutno dvorište. Na

svakoj strani bijaše prekrivena sjenica, a u jednoj su ležali neki ljudi, bolesni,

obogaljeni, a u drugoj sjenici bijahu bolesne žene. U nekom udubljenom mjestu,

bijahu poredani kreveti u nizovima, već spremni primiti umrle. Još jedan prekriti put

posred kuće, a vodio je do prostora u kojem se kuhalo i pralo. Između ovog srednjeg

puta i onoga na kojem su ležali bolesnici, bijaše mala tratina. Isus je ovdje opet

izliječio nekolicinu. Kad je krenuo na put, vidjela sam kako ga prati jedan od nedavno

izliječenih gubavaca, vičući za njim hvale. Isus pogleda uokolo, a čovjek pade nice, te

izreče hvale. Poslije na putu, Isus bi blagoslovio mnogu djecu, koju su mu majke

donosile.

Put iz Bethabare kojim su išli Isus i apostoli, išao je zapadno od Maheruša i grada

Midjana. Apostoli i Isus opet dođoše do Jordana, pa zaobiđoše Bethabaru, te otiđoše

okolnim putevima kroz pustinjski kraj k Jerihonu. Dok su tako putovali, dolazili bi

učenici koji su bili otposlani na misije, te bi opisivali Isusu što su doživjeli. Isus ih je

podučavao u parabolama, ali ja se sjećam samo ovih riječi: 'Oni koji kažu da su

časni, a jedu i piju samo ono što godi njihovom teku, su kao oni koji pokušavaju

gasiti vatru suhim drvima.'

Isus ispriča još jednu prispodobu koja se odnosila na budućnost Dvanaestorice. Isus

reče: 'Sad se držite mene, jer vam je lijepo.' Ali oni ne razumješe što je time mislio,

uživali su u miru i lijepim Isusovim podukama. Isus nastavi, 'U danima potrebe,

drugačije ćete postupati. Čak i oni koje sam nosio kao svoj plašt ljubavi, odbaciti će

taj plašt i pobjeći.' Ove su se riječi odnosile na Ivana u vrtu Getsemani.

U jednom gradiću kraj Jordana, vidjela sam neku ženu, salijetala je Isusa da joj

izliječi kćer koja je patila od čireva. Isus joj reče da će joj poslati jednoga od učenika.

Ali ona je željela da baš Isus ide s njom, ali Isus nije htio. Kad se Isus opet približio

Jerihonu, pojavi se opet ta žena i isto ga moljaše. Reče da je sve učinila onako kako

joj je naredio. Isus ju je međutim opet odbijao. Njeno je dijete bilo plod grijeha, i

Isus je prekori radi grijeha, kojeg je ona već nekoliko godina prakticirala (čini mi se

da je grijeh bio mali). Isus joj reče da ne bi trebala više dolaziti k njemu, sve dok se

ne oslobodi tog grijeha. Tad sam ugledala ženu kako žuri natrag prema Jerihonu, k

apostolima i učenicima.

Kad je Isus skoro stigao pred grad, iziđoše pred njega četvorica Farizeja, koje su

poslale njihove kolege iz Jeruzalema, te ga upozore da ne ulazi u grad, da ga ne bi

Herod ubio. Ovo su Farizeji učinili, ne zato što su se bojali za Isusa, nego radi toga

jer su čuli za njegova brojna čudesa, pa su ga se bojali. Isus im odgovori što bi

trebali reći Herodu, toj lisici: 'Gle, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan

postajem savršen.' (Luka 13, 32) Dvojica od ovih Farizeja su se obratili i slijedili

Isusa, ali druga su se dvojica bijesni vratili u Jeruzalem.

Tad Isusu dođoše dvojica braće iz Jerihona. Nisu se mogli dogovoriti radi raspodjele

svoje očevine. Jedan je htio ostati, a drugi je htio otići. Jedan on njih je predložio, da

Isus, pošto on svugdje obnavlja, podijeli očevinu između njih, te stoga dođoše pred

njega. Ali, Isus ih odbi, rekavši da to nije njegov posao. A kad mu čak i Ivan

prigovori, da je to dobro djelo, te i Petar nadoda nešto u tom smislu, Isus im odvrati

da nije došao raspodjeljivati zemaljska dobra, nego samo nebeska.

Nakon toga, Isus iskoristi priliku i održa dugu propovijed, prije nego li se narod

okupio u velikom broju. Ali, ipak ga učenici nisu još uvijek dobro razumjeli, jer još

nisu primili Duha Svetoga i stoga su još uvijek očekivali zemaljsko kraljevstvo.

Pred Isusa je opet grnula svjetina žena s djecom, koje je Isus blagoslivljao. Učenici,

koji su bili još uvijek zbunjeni nedavnom prijetnjom od strane Farizeja, nastojaše

izbjeći preveliku strku, te počeše suzbijati i tjerati žene, jer su imali zadatak

održavanja reda. Ali Isus im naredi da puste djecu naprijed. Reče, djeca su potrebita

moga blagoslova, kako bi i ona mogla postati njegovim učenicima. Tad je Isus

blagoslovio mnogu dojenčad i djecu od desetak godina starosti. Neke nije

blagoslovio, ali su se poslije ta djeca opet pojavila pred njim.

Pred gradom, koji bijaše okružen vrtovima, parkovima i vilama, Isus srete veliko

mnoštvo, koje se skupilo posvuda iz okolice. Došli su sa svojim bolesnicima, koji su

ležali na nosiljkama pod sjenicama i šatorima. Svi su čekali Isusa, a sad su opsjedali

Isusa i njegove učenike sa svih strana.

Zakej je bio jedan od glavnih carinika, nadcarinik, a stanovao je van grada. Stao je

uz cestu gdje je Isus morao proći. Budući nije bio visok čovjek, popne se na stablo

smokve (ficus sycomorus, faraonska smokva, vrlo uobičajena u Palestini), kako bi

mogao vidjeti Isusa. Dođe Isus i pogleda gore na stablo, te reče: 'Zakeju, brzo siđi,

jer danas mi je boraviti u tvojoj kući.' Zakej brzo siđe, ponizno se nakloni Isusu, te se

vrlo potresen vrati doma kako bi sve pripravio da počasti svoga časnog Gosta. Kad je

Isus rekao da mora prebivati u Zakejevu domu, mislio je na njegovo srce, jer je taj

dan Isus samo ušao u Jerihon, a nije ulazio u Zakejevu kuću.

Kad je stigao do gradskih vrata, Isus vidje da ga nitko od naroda nije došao dočekati,

jer su bili smrtno zastrašeni od Farizeja, pa su tiho ostali u svojim kućama. Ljudi koji

su se okupili malo podalje od grada bijahu sami stranci, koji su došli moliti Isusa

pomoć u raznim potrebama. Isus je ozdravio slijepca, te gluhonijemog, a neke je

samo otposlao. Djecu je blagoslovio, a posebno dojenčad. Apostolima je rekao da

čovjek mora ovako prikazivati Njemu svoju djecu, i to od njihove najranije dobi, i da

će sva ovako blagoslovljena djeca Njega slijediti.

Među onima koje je Isus otposlao, bijaše i jedna žena koja je patila od krvarenja.

Ona je došla prije nekoliko dana, s čvrstom odlukom, da zamoli Isusa za

ozdravljenje. Čula sam da je Isus rekao učenicima, da tkogod ne ustraje u molitvi,

nije iskren i nema vjere.

Budući je započinjao Šabat, Isus s apostolima i učenicima ode u gradsku sinagogu, a

poslije u gostinjac. On i apostoli su jeli u zajedničkoj otvorenoj blagovaonici, a učenici

u trijemu. Obrok se sastojao od malih kruhova, meda i voća. Jeli su stojeći, a Isus je

u međuvremenu poučavao i pričao prispodobe. Iz jedne su čaše pila po trojica

apostola, ali Isus je imao jednu samo za sebe.

Žena koju je već dva puta odbio, dođe ponovo pred Isusa, moleći ga da pomogne

njenoj kćeri, ali opet bezuspješno, jer nije bila iskrena. Ispitivali su je Farizeji

Jerihona, što je rekla Isusu kad je bio u Jeruzalemu.

Ovdje dođe i Zakej pred Isusa. Novopridošli učenici već su ovo uzeli za zlo, čak i ono

ispred grada, jer je za njih carinik Zakej bio skandalozan, a Isus je htio kod njega

boraviti. Neki su to i rekli Isusu, ali su ostali posramljeni radi Isusova dugog

razgovora i boravka kod carinika, te su ostali neobraćeni. Zakej dođe do dvorane u

kojoj su učenici blagovali, ali nitko od njih ne htjede imati ikakva posla s njim, nitko

ga nije pozvao da blaguje. Tad Isus istupi i iziđe iz dvorane, uvede Zakeja, te mu

ponudi jelo i piće.

Sutradan, kad je Isus opet otišao u sinagogu, te rekao Farizejima da mu daju mjesto,

budući je namjeravao čitati i objašnjavati Šabatska čitanja, Farizeji podigoše veliku

raspravu, ali nisu nadvladali. Isus je propovijedao protiv gramzljivosti, te je ozdravio

jednog bogalja kojeg su pred vrata sinagoge donijeli u nosiljci.

Kad je Šabat završio, Isus s apostolima ode do Zakejeve kuće van Jerihona. Žena

koja je toliko žudjela od Isusa pomoć za svoju kći, opet je slijedila Isusa na putu u

Zakejev dom. Dođe pred Isusa, a Isus položi ruku na nju, kako bi je oslobodio njena

zla karaktera, te joj reče da se vrati doma jer joj je kći ozdravila.

Tijekom obroka, koji se sastojao od meda, voća i janjetine, Zakej je posluživao, ali

kadgod bi Isus govorio, pobožno bi slušao. Isus ispriča prispodobu o smokvinu stablu

u vinogradu, koja tri godine nije rađala, a vinogradar je molio gospodara da je ne

posiječe, već da mu dozvoli da je još jednu godinu njeguje. Kad izreče ovu

prispodobu, Isus se obrati apostolima kao vinogradaru, o sebi je govorio kao o

gospodaru, a Zakeju kao o smokvi. Evo sad je taman prošlo tri godine otkako su

rođaci ovoga Zakeja ostavili svoj časni poziv i slijedili Isusa, dok on sve to vrijeme

obavlja uvijek isti posao, zbog čega je od učenika posebno preziran. Ali, kad ga je

Isus pogledao na smokvi i pozvao ga da siđe, bacio je na njega posebno milostiv

pogled.

Isus je također govorio o rđavim stablima, koja daju samo lišće, a plodova nemaju.

Reče, lišće su vanjska djela. Oni čine veliko šuštanje, ali ubrzo nestaju, bez da su

ostavili ikakvo dobro sjeme. Ali, oni plodovi koji su unutarnji, djelotvorno oživljuju

vjeru i djela u stvarnosti, sa svojom sposobnošću razmnožavanja, te prolongiraju

život stabla, koji se nalazi u jezgri sjemena. Čini mi se da je Isus pozivom Zakeju da

siđe sa stabla, potakao ga da napusti buku i užurbanost svjetine, jer je sad Zakej bio

kao zrelo voće, koje je zrelo za odvajanje od stabla, jer je već tri godine visjelo

besplodno na njemu, posađeno u vinogradu. Isus je također govorio i o vjernim

slugama, koji paze na dolazak svoga gospodara, koji izbjegavaju buku, koja bi omela

da čuju kucanje svog gospodara.

Čini se kao da je Isus sad bio posljednji put u Jerihonu, pa je želio na nj izliti svu

puninu svoje ljubavi. U okolicu je poslao u parovima apostole i učenike, i to u ona

mjesta, u koja on sam više nije mislio dolaziti. U samom Jerihonu, Isus je išao od

kuće do kuće, na ulicama i sinagogi je poučavao, kao i tamo gdje se god narod

skupljao. Oko njega su se naguravali carinici i grješnici svih vrsta, a uz puteve gdje je

morao proći, natiskivali su se bolesnici, koji su uzdisali i molili za njegovu pomoć.

Isus je poučavao i ozdravljao bez posredništva. Bio je tako iskren, tako nježan i tako

spokojan.

Nasuprot tome, učenici bijahu tjeskobni i nezadovoljni, radi Isusova bezbrižna

izlaganja leglu bijesnih Farizeja, od kojih su se ovdje skupili barem stotinjak, a došli

su iz raznih dijelova zemlje. Otposlali su glasnike u Jeruzalem, da se savjetuju kako

dalje postupati, da bi uhitili Isusa. I apostoli su bili u izvjesnom strahu, jer su mislili,

da se Isus otvoreno izlaže opasnostima i da s narodom suobraća prilično lakomisleno.

Jednom sam vidjela Isusa okružena velikom svjetinom, koja je molila pomoć od

njega, a među njima bijahu neki bolesnici, koji su uspjeli nagovoriti ljude da ih

odnesu pred Isusa, a učenici su stajali postrani, održavajući distancu od tih

bolesnika. Ukočena žena, koja je bolovala od krvarenja, koju je Isus prije više puta

otpustio, uspjela je nagovoriti ljude da je odnesu na kupanje radi pročišćenja, ili

pokajanja, s kojim je bilo povezano oslobođenje od grijeha. Nakon toga je dopuzala

do Isusa, te se dotakla skuta njegove haljine. Isus je odmah zastao, potražio je

pogledom i tako je ozdravio. Žena se uspravi, zahvali Dobročinitelju, te se

ozdravljena vrati u grad svojoj kući.

Isus je tad poučavao o opetovanoj i ustrajnoj molitvi. Reče da čovjek ne bi smio

nikada odustati od svojih traženja. Ja sam pomislila o velikoj sućuti dobrih ljudi, koji

su nosili tu ženu tako dugo i daleko, tamo amo za Gospodinom, molili učenike da im

kažu gdje će se Isus pojaviti, samo kako bi uspjeli dobiti dobro mjesto gdje će Isus

proći. Zbog prirode svoje bolesti, koja je smatrana nečistom, ta se žena nije mogla

baš svugdje pojaviti. Osam je dana dodijavala radi svog izlječenja.

Prije nego je Isus napustio Jerihon, dođoše glasnici iz Betanije, te rekoše učenicima

kako Marta i Marija žarko žele da Isus tamo dođe, jer je Lazar ozbiljno bolestan.

Međutim, Isus nije otišao u Betaniju, nego u neko malo selo sjeverno do Jerihona. I

ovdje se narod okupio, brojni bolesnici, slijepci, bogalji, svi su čekali njegov dolazak.

Kraj puta su sjedila dva slijepca, sa svoja dva vodiča. Kad je Isus prolazio, povikaše

za njim i moljaše ozdravljenje. Narod ih je prijetnjama nastojao ušutkati, ali oni su išli

za Isusom i vikali: 'Ah, Sine Davidov! Smiluj nam se!' Tad se Isus okrenu, zapovijedi

da mu ih dovedu, te se dotače njihovih očiju. Velika se graja podigla radi izlječenja

ova dva slijepca, kao i onih kojima je Isus povratio vid kad je ulazio u Jerihon.

Farizeji su oformili komisiju za taj slučaj, te su ispitivali oca jednog od ozdravljenih,

kao i njega samog.

U međuvremenu su učenici žarko željeli da Isus ode do Lazara, u Betaniju, jer su

tamo kod njega uvijek imali mira i manjeg dodijavanja od naroda. Ustvari su bili malo

nezadovoljni, ali Isus nastavi liječiti mnoge ljude. Nemam riječi za opisati kako nježan

i obziran bijaše Isus u tim prilikama, kad su ga optuživali, napadali i progonili, te

kako se slako i značajno smijao, kada su ga učenici htjeli odvratiti od njegove misije.

Slijedeće je Isus otišao u smjeru Samarije. Nedaleko jednog seoceta, nekih stotinjak

koraka daleko od puta, bijaše šator u kojem je ležalo deset gubavaca. Pošto je Isus

tuda prolazio, gubavci su izišli van i vikali za njim da pomogne. Isus se zaustavi, ali

učenici produžiše. Gubavci potpuno umotani u svoje ogrtače, prilaziše Isusu, neki

brže, neki sporije, te svi stadoše ukrug oko Isusa. Isus je svakog posebno dotakao,

uputivši ih da se pokažu svećenicima, te nastavi put. Jedan od gubavaca,

Samarijanac, najaktivniji u šatoru, pođe istim putem s dvojicom učenika, dok su

ostali gubavci otišli suprotnim smjerom. Oni ne bijahu odmah ozdravljeni. Premda su

mogli hodati, nisu se potpuno očistili dok nije prošao jedan sat vremena.

Ubrzo nakon ovog događaja, dođe pred Isusa jedan otac, iz nekog pastirskog

seoceta, koje bijaše četvrt sada udesno od puta, te zamoli Isusa da pođe natrag s

njim i izliječi mu kćerkicu koja je na samrti. Isus odmah s njim pođe, ali na putu ga

presretne izliječeni gubavi Samarijac, koji je bio potresen svojim perfektnim

zdravljem, da je odmah požurio natrag, kako bi mu zahvalio. Baci se nice pred Isusa,

s Isus ga upita: 'Zar vas, koji ste očišćeni, ne bijaše deset? Pa, gdje su ostalih devet?

Ne nađe li se među njima nitko vrijedan da poda slavu Bogu, doli ovoga stranca?

Ustani, idi svojim putem! Tvoja te vjera ozdravila!' Ovaj je čovjek poslije postao

učenikom. Tad s Isusom bijahu Petar, Ivan i Jakov stariji.

Djevojčica, koja je bila sedam godina stara, bijaše već četiri dana mrtva. Isus položi

ruku na njenu glavu, a drugu na njena prsa, te podiže oči nebu moleći se, na što

dijete ustade. Tad Isus reče apostolima da bi i oni ovo trebali činiti u Njegovo ime.

Djetetov otac je imao jaku vjeru, te je pun pouzdanja čekao Isusov dolazak. Njegova

je supruga željela da pošalje po Isusa, ali on je bio pun nade, te je čekao Isusa.

Ubrzo nakon ovoga, ostavio je svoj posao i predao ga drugome, te kad je njegova

supruga umrla, nakon Isusove smrti, postao je učenikom, te je u tome stekao

ugledno ime. I djevojčica je postala vrlo pobožna.

Slijedeće je Isus posjetio pastirske kolibe, koje bijahu raštrkane svuda uokolo, te je

ozdravio mnoge bolesnike u njima. Posvuda u tom brdovitom kraju, Isus je išao od

kolibe do kolibe, a išao je u smjeru Hebrona. Vidjela sam njega i samo Petra, u

jednom domu, u kojem se slavila svadba. Mladenci su se vratili sa svadbene

svečanosti, koja je održana u školi, a pratili su ih prijatelji. Mladenci su išli ispod

nadsvođenog kanapea. Ispred povorke su išle okićene djevojčice, na glavama im

vijenci od raznobojne vune, svirale su lutnje, a dječaci sa sličnim glazbalima bijahu

na začelju povorke. Jedan svećenik iz Jerihona također bijaše tamo. Kad su ušli u

kuću, svi bijahu iznenađeni da vide Isusa, koji ih zamoli da ne prekidaju svadbene

svečanosti, kako se ne bi možda netko srdio. Tad su gosti nazdravili iz malih čašica.

Mladenka se povukla s djeverušama, a djeca su svirala i plesala pred njom.

A onda ugledah mladoženju i mladenku pred Isusom, u odvojenoj sobi, gdje im je

Isus opet združio ruke, a svoju je desnicu položio na njihove ruke, te je tako

blagoslovio spletene ruke. Isus im je dao savjet o nerazrješivosti braka i o važnosti

suzdržavanja.

Nakon toga Isus s Petrom i svećenikom počinu kraj stola, dok je kraj njih stajao

mladoženja. Međutim, svećenik je bio ljut, da su najbolja mjesta zauzeli strani gosti,

tj. Isus i njegovi apostoli, pa se svećenik uskoro povukao s proslave. Također sam

vidjela kako žuri k nekim Farizejima, koji su malo poslije došli na svadbu i zbog toga

neočekivano napali Gospodina, tražeći objašnjenje. Na vrhuncu rasprave, jedan od

njih povuče Isusa za ogrtač, te mu ga strgnu s ramena, ali Isus ostade miran. Budući

mu nisu mogli nauditi, a nisu mogli ni izvojevati pobjedu nad Njim, Farizeji se

povukoše.

Isus je s neuobičajenom ljubavlju i ljubaznošću postupao s ovim ljudima u ovom

pastirskom naselju. Tako dođoše pred njega mladenkini roditelji, kao i neki drugi

stari pastiri, a oni su bili neki od onih koji su ga posjetili u jaslicama, u noći Njegova

rođenja. Oni odmah počeše dirljivo opisivati sve što se dogodilo te noći, što je služilo

Isusu na čast, a mlađi su pastiri govorili što su sve čuli o tome od pokojnih roditelja.

Dovedoše tako pred Isusa nekog bolesnog starca, koji više nije mogao hodati, kao i

neku bolesnu djecu, a Isus ih sve ozdravi.

Mladom paru, Isus reče, da nakon njegove smrti odu njegovim apostolima, da ih oni

krste i pouče, te da postanu njegovi sljedbenici. Tijekom cijelog ovog putovanja,

nikada nisam vidjela Isusa tako vesela i radosna, kao što je bio među ovim

jednostavnim ljudima. Vidjela sam da su svi oni koji su ga počastili, u svojoj mladosti

primili milost da postanu Kršćani.

Iz ovog mjesta, Isus ode još južnije, u planinsko područje k Juti. Gosti sa svadbe su

ga ispratili. S Isusom su bila šestorica apostola, uključujući Andriju. Usput je Isus

izliječio broju djecu, koja su bila jako svijena i nesposobna za hodanje. Ljudi ovih

krajeva nisu bili baš dobri.

Kad Isus stiže do malog sela među brdima, ode pravo do sinagoge kako bi poučavao.

Svećenici to nisu dopustili, pa otiđoše pozvati pomoć, ali su morali odustati i predati

katedru Isusu, kojeg je narod s radošću slušao. Učenici su bili željni da sad Isus

krene k Nazaretu, svom gradu, budući je uvijek radio aluzije na skori dolazak njegova

kraja. Ali Isus je želio da dobri ljudi u ovom kraju izvuku dobit iz vremena koje mu je

još ostalo, pa tako nije otišao u Nazaret. Poučavao je riječima: 'Nijedan čovjek ne

može služiti dvojicu gospodara.' Također je rekao da je došao donijeti mač na

zemlju, tj. odvajanje od svih koji su zli. Tako je Isus objasnio ovu riječ učenicima.

2. Isus na putu u Betaniju. Uskrsnuće Lazara

Pošto je Isus boravio u malom seocetu blizu Samarije, došle su tamo i Blažena

Djevica i Marija Kleofina, kako bi provele Šabat. Tamo su primili vijest da je Lazar

umro. Nakon tog događaja, koji se dogodio u Betaniji, Lazarove su sestre napustile

Betaniju i otišle do svoje ladanjske kuće blizu Gineje, s namjerom da tamo susretnu

Isusa i Blaženu Djevicu.

Lazarovo je tijelo balzamirano i umotano u povoje, položeno u lijes od pletena pruća,

s ispupčenim poklopcem. Svi su apostoli opet bili ujedinjeni, te se okupiše oko Isusa.

Otišli su u Gineju u skupinama, gdje je Isus poučavao u sinagogi, a nakon zatvaranja

Šabatskih pobožnosti, otiđe do Lazarove ladanjske kuće. Tamo nađoše Blaženu

Djevicu, koja je tamo došla prije njih. Magdalena iziđe van kako bi dočekala Isusa, da

mu kaže da joj je brat umro, dodavši: 'Gospodine da si ti bio ovdje, moj brat nije ne

bi umro!' Isus odgovori da njegovo vrijeme još nije došlo, i da je dobro da je umro.

Ipak je rekao sestrama neka sva djela njegova brata ostanu u Betaniji, te da će i On

sam tamo ubrzo doći.

Stoga svete žene krenuše u Betaniju, dok se Isus s apostolima vrati u Gineju. Odatle

su otišli u gostinjac koji bijaše sat vremena udaljen od Betanije. Tu dođe još jedan

glasnik k Isusu, donoseći iskreni zahtjev sestara da bi brzo trebao doći u Betaniju, ali

Isus je stalno odbijao otići. Isus prekori učenike radi njihova mrmljanja i

nestrpljivosti, jer su bili nezadovoljni što Isus toliko dugo odgađa odlazak u Betaniju.

U svojim poukama apostolima, Isus je uvijek bio željan otkriti im njihove misli, radi

njihove zemaljske naravi, koja je u njima podizala nepovjerenje u sebe, više nego što

bi ih želio informirati o razlozima neke odluke, koju oni nisu mogli ni shvatiti.

Isus je još uvijek poučavao o radnicima u vinogradu, a kada je majka Ivana i Jakova

čula o skorom ispunjenju njegove misije, pomislila je, zasigurno će u njegovu

Kraljevstvu samo njegovi rođaci dobiti dobre položaje. Stoga mu priđe sa zahtjevom

u svezi toga, ali je on žestoko prekori.

Najzad Isus krenu k Betaniji. Cijelim je putem propovijedao apostolima. Lazarovo

imanje u Betaniji bijaše izdvojeno, djelomično unutar zidina koje su okruživale okolicu

grada, a dio vrta i dvorišta je bio van tih zidina, koje su već postale ruinirane.

Lazar je bio osam dana mrtav. Držali su ga četiri dana, u nadi da će Isus doći i

uskrsnuti ga na život. Kao što sam već rekla, njegove su sestre otišle u ladanjsku

kuću kraj Gineje, kako bi tamo susrele Isusa. Međutim, kad su shvatile da je Isus

riješio, kako neće doći i vratiti se s njima, vratiše se u Betaniju i pokopaše svog

brata. Sad su se oko njih okupili njihovi prijatelji i poznanici iz grada i iz Jeruzalema,

oplakujući s njima Lazara, kao što je bio običaj.

Meni se čini da je bilo već predvečer kad je Marija Zebedejeva došla do Marte, koja

je sjedila s drugim ženama, te joj nježno rekla, da Gospodin dolazi. Marta ustade i

iziđe s njom u vrt iza kuće. Tamo je sama u sjenici sjedila Magdalena. Marta joj kaza

da je Isus blizu, jer iz ljubavi prema Isusu, ona željaše da Magdalena bude prva koja

će susresti Gospodina. Ali, ja nisam vidjela Magdalenu da ide k Isusu, jer kad je Isus

bio sam s apostolima i učenicima, nije dozvoljavao ženama da mu lako priđu.

Već se poprilično smračilo kad se Magdalena vratila k ženama, te sjela na Martino

mjesto, koja je tad otišla pred Isusa. Isus je stajao s apostolima i nekim drugim na

granici njihova vrta, pred jednom otvorenom sjenicom. Marta progovori Isusu, te se

vrati k Magdaleni, koja ovaj put također dođe do Isusa. Baci se nice Isusu pred noge,

govoreći: 'Da si samo bio ovdje, on ne bi umro!' Svi su prisutni plakali. I Isus je

plakao i žalio, te održa propovijed o drugoj smrti. Mnogi slušatelji, čiji se broj stalno

povećavao, da nisu mogli stati u sjenicu, šaptaše jedan drugome, te mrmljaše

izražavajući svoje nezadovoljstvo na Isusov nedolazak, koji bi zasigurno održao

Lazara u životu.

Čini mi se da je bilo vrlo rano ujutro, kad je Isus otišao s apostolima do grobnice.

Marija, Lazarove sestre, te druge žene, sve u svemu sedam žena, bijahu također

tamo, kao i gomila naroda, koja se stalno povećavala. Uistinu je gužva bila velika,

kao neki početak ustanka, isto kao na dan Isusova raspeća. Svi pođoše duž staze, te

s obje strane guste živice, koja je okruživala stazu, a onda prođoše kroz neka vrata.

Nakon četvrt sata dođoše do ozidana groblja Betanije. Groblje je bilo podijeljeno

ogradama u dijelove, a na kraju groblja vrata bijahu zaprta. S ulaza u groblje mogli

ste vidjeti kroz cijelu duljinu šetnice, koju su natkrilile zelene krošnje stabala.

Lazarov je grob bio prvi na desnoj strani šetnice. U njega je vodilo nekoliko

stepenica. Bila je to četverokutna duguljasta spilja, oko metar duboka, te prekrivena

pločastim kamenom. U njoj je položen leš u laganoj pletenoj košari, a oko nje bijaše

dovoljno mjesta da čovjek može prići.

Isus s nekim apostolima siđe u grobnicu, dok su svete žene, Magdalena i Marta

ostale stajati na pragu grobnice. Ali narod se stiskao uokolo, tako da se mnogi narod

morao popeti na krov šetnice, te na zidine groblja, kako bi mogli bolje vidjeti. Isus

naredi apostolima da podignu kamen s groba. Oni to urade, naslonivši ga na zid, te

ukloniše lagani poklopac ili vrata koja su dijelila grob od tog kamena. Tad je bilo to

kad je pridošla Marta i povikala: 'Gospodine, dosada sigurno smrdi, jer je već četiri

dana ovdje.' Nakon toga uzeše lagani ispleteni pokrov s lijesa, te otkriše tijelo koje je

ležalo umotano u povoje.

Tad Isus podiže oči k Nebu, glasno se pomoli, te povika jakim glasom: 'Lazare, izađi!'

Na ovaj krik, tijelo ustade u sjedeći položaj. Narod je sad pritiskao tako žestoko da je

Isus naredio da ih istjeraju van zidina groblja. Apostoli koji bijahu u grobnici kraj

lijesa, ukloniše maramu koja je pokrivala Lazarovo lice, odvezaše mu ruke i noge, te

ukloniše plahte. Lazar, kao da se budi iz letargije, ustade iz lijesa, te istupi van iz

groba, teturajući, izgledajući kao fantom. Apostoli nabaciše ogrtač na njegova

ramena. Kao čovjek koji hoda u snu, priđe vratima grobnice, prođe kraj Gospodina i

iziđe van, na što su njegove sestre i ostale žene prestrašene ustuknule, kao da vide

duha. Bez da su se usudile dotaći ga, padoše nice na zemlju. Isti tren iziđe i Isus za

Lazarom van grobnice, te zgrabi Lazara objema rukama. Isus je postupao s puno

iskrene ljubavi.

Sad svi krenuše k Lazarovoj kući. Gužva je bila velika. Ali neki izvjesni strah je

prevladavao među narodom, posebno nitko nije ometao kretanje procesije, u kojoj

bijahu Lazar i njegovi prijatelji. Narod je išao za procesijom. Lazar se kretao više

jezdeći nego hodajući, i još uvijek je imao izgled leša. Isus je hodao kraj Lazara, a

ostali dio društva je išao za njima, jecajući i tiho plačući, svi jako preplašeni. Stigoše

tako do starih vrata, te krenuše po putu omeđenom živicom, te dođoše do avenije

stabala odakle su i krenuli. Gospodin je ušao s Lazarom i sa svojim učenicima, dok se

narod tiskao vani, žamoreći i vičući.

Tad se Lazar baci nice pred Isusom, kao onaj koji se prima u religijski red. Isus nešto

reče, te onda uđoše u kuću, koja bijaše oko stotinjak koraka udaljena.

U blagovaonici su bili samo Isus, Lazar i apostoli. Apostoli su napravili krug oko Isusa

i Lazara, a Lazar je klečao pred Gospodinom. Isus je položio desnicu na Lazarovu

glavu, te dahnu na njega sedam puta. Gospodinov je dah bio svjetlucav. Vidjela sam

tamni dim kako se povlači, kao da je bio u Lazaru, a đavao pod oblikom crna krilata

lika, nemoćan i bijesan, probi krug leđima i nestade u visinama. Ovom je

ceremonijom Isus posvetio Lazara i njegovu službu, pročistivši ga od svih sveza sa

svijetom i grijehom, ojačavši ga darovima Duha Svetoga. Isus mu održa dugi govor,

u kojem mu reče, da je ustao na život da mu može služiti, te da će morati podnijeti

velika progonstva, posebno od Židova.

Dotad je Lazar bio u svojoj ukopnoj odori, ali je sad odloži i odjene svoju vlastitu

odjeću. To je bilo baš tad, kad su ga njegove sestre i prijatelji zagrlili po prvi puta, jer

su se prije toga bojale, jer je u njegovu liku bilo nešto tako mrtvačko. U

međuvremenu sam vidjela Lazarovu dušu tijekom vremena kad je bila odvojena od

tijela, a nalazila se na mjestu mira i spokoja, svjetlila je samo treperavom svjetlošću,

te je tamo opisivala pravednicima, Josipu, Ani, Zakariji, Ivanu itd., kako će se stvar

odvijati s Otkupiteljem na zemlji.

Kad je Spasitelj dahnuo na Lazara, Lazar je dobio sedam darova Duha Svetoga, te je

bio perfektno oslobođen od sveze sa zemaljskim stvarima. Dobio je darove pred

apostolima, jer je svojom smrću postao upoznat s velikim misterijima, te je vidio

drugi svijet. Lazar je uistinu bio mrtav, a sad je nanovo rođen. Zato je i mogao dobiti

te darove. Lazar je u sebi obuhvaćao duboki značaj i potpunu misteriju.

Sad su poslužili obrok, te svi počinuše kraj stola na kojem je bilo mnoštvo zdjela i

malih vrčeva. Neki je čovjek posluživao. Nakon obroka, uniđoše u sobu žene, ali

ostadoše u krajnjem kutu sobe, kako bi slušale Isusovo učenje. Lazar je sjedio kraj

Isusa.

Oko kuće je bila strašna buka, jer su mnogi došli iz Jeruzalema, čak i hramska straža,

a sad su opsjedali kuću. Ali Isus posla van apostole, neka otjeraju i narod i stražu.

Isus je nastavio poučavati sve do u mrak. Reče učenicima da će sutra ujutro otići s

dvojicom apostola do Jeruzalema. Kad su mu izložili opasnosti takvoga poduhvata,

Isus im odgovori da ga neće prepoznati, jer neće ići otvoreno. Poslije sam ga vidjela

kako malo spava, naslonjen na zid.

Prije svitanja, Isus praćen Ivanom i Matejem, a opasali su svoje haljinu nekako

drugačije od uobičajenog, krenuše iz Betanije u Jeruzalem. Išli su okolo grada,

krenuše sporednim putovima, te stigoše do kuće u kojoj je kasnije održana

Posljednja večera. Tamo su ostali pritajeni cijeli dan i cijelu noć. Isus je poučavao

utvrđujući svoje gradske prijatelje. Vidjela sam Mariju Markovu i Veroniku, te tuce

muškaraca. Nikodem, kojem je kuća i pripadala, ali ju je on dragovoljno predao za

uporabu Isusovim prijateljima, ne bijaše s njima. On je baš taj dan otišao u Betaniju

da vidi Lazara.

Vidjela sam kako se okupljaju Farizeji i Veliki svećenik, da bi raspravljali o Isusu i

Lazaru. Između ostaloga čula sam ih govoriti, kako se boje da ne bi Isus podigao sve

mrtve, a tek onda koja bi to konfuzija bila!

Tog dana u podne, u Betaniji se podigla velika buna. Da je tamo bio Isus, sigurno bi

ga kamenovali. Lazar se morao skriti, a apostoli su iskliznuli u raznim smjerovima. I

svi drugi Isusovi betanijski prijatelji, također bijahu prisiljeni ostati skriveni. Međutim,

narod se smirio kada je shvatio da nemaju prava poduzimati išta protiv Lazara.

Isus je cijelu noć, sve do zore, proveo u kući na brdu Sion. Prije svitanja Isus je

napustio Jeruzalem praćen Matejem i Ivanom, te je pobjegao preko Jordana. Nije

išao rutom koja se nalazila na strani Bethabare, nego je išao drugim putem, koji

bijaše više sjeveroistočno. Mora da je bilo oko podneva, kad je Isus stigao na

suprotnu obalu Jordana. Tu su mu se večer pridružili apostoli iz Betanije, a noć su

proveli pod jednim velikim stablom.

Ujutro su krenuli prema malom seocetu u susjedstvu, a usput su susreli slijepca, koji

je ležao kraj puta. Za njega su se brinula dva dječaka, koji mu nisu bili u srodstvu.

Slijepac je bio pastir iz regije Jerihona. Od apostola je čuo da će Gospodin proći tim

putem, te je sad vikao za njim da pomogne. Isus položi ruku na njegovu glavu, te

čovjek zadobi vid. Tad zbaci svoje stare prnje i u svojoj donjoj odjeći slijeđaše Isusa

do sela.

Isus je u dvorani poučavao o slijeđenju Njega i njegove nauke. Reče da oni koji žele

tako činiti, moraju kao stari slijepac odbaciti svoje prnje, napustiti sve i slijedi Ga sa

zdravim vidom. Starom su bivšem slijepcu dali ogrtač da se ogrne. On se odmah želio

pridružiti Isusu, ali je odbijen dok ne dokaže svoju vrijednost i stalnost. Ovdje je Isus

poučavao skoro do mraka. S njim bijahu osmorica apostola.

Nakon toga, pošto se približio nekom gradiću, Isus ogladni. Nisam se mogla prestati

smijuljiti na pomisao da je Isus ogladnio, jer Isusova glad bijaše potpuno drugačija

od naše gladi. Gladovao je za dušama. Iz zadnjeg mjesta kojeg je posjetio, neki ljudi

koji mu nisu bili skloni, pođoše s njim. Usput je bilo jedno stablo smokve, ali na njem

ne bijaše ploda. Isus se pope do stabla i prokle ga. Ono isti tren usahnu. Lišće mu

požuti, a deblo se svinu.

U školi je Isus poučavao o besplodnoj smokvi. Bijahu tamo i neki zlobni Farizeji i

pismoznanci, koji rekoše Isusu neka ode. Kroz ovo je mjesto tekao jedan mali

potočić, a ulijevao se u Jordan. Na njem bijaše jedan mostić. Škola je bila izgrađena

ne jednoj uzvisini. Isus i njegovo društvo, noć su proveli u gostinjcu.

3. Isus započinje svoj put u zemlje sveta Tri Kralja

Kad su sutradan Isus i njegovi napustili to mjesto, krenuše u smjeru sjeveroistoka,

kroz zemlju plemena Gad. Čula sam Isusa kako im govori gdje sada namjerava ići.

Reče apostolima i učenicima da se sada trebaju razdvojiti, označivši im gdje oni

trebaju ići, gdje trebaju poučavati, te će se opet sastati s njim. Isus im reče da sad

namjerava poduzeti jedno izvanredno putovanje. Slijedeći će Šabat provesti u

Velikom Korozainu, a onda će otići u Betsaidu, a odande na jug, u kraj Meheruša i

Midjana. Od tamo će nastaviti do mjesta gdje je Hagara izložila Išmaela (vjerojatno

Beer Sheba na jugu Palestine), a Jakob zaspao s kamenom pod glavom (Postanak

46, 1-4 ; 26, 23, 24). Tad će krenuti na istok oko Mrtvog mora, na mjesto gdje je

Melkisedek ponudio žrtvu pred Abrahamom. Na tom mjestu danas stoji jedna

kapelica, u kojoj se ponekad slavi Misa. Izgrađena je od crvena kamenja, koje je

obraslo mahovinom.

Isus izrazi svoje namjere da će ići sve do Heliopolisa u Egiptu, gdje je jednom u

djetinjstvu stanovao. Tamo ima nekih dobrih ljudi, koji su se kao djeca igrali s njime i

koji ga nisu skroz zaboravili. Oni su stalno propitivali što se s njime dogodilo, ali ne

mogu vjerovati da je Onaj s kojim su se igrali postao tako slavan. S druge strane

vratiti će se preko Hebrona i doline Jošafat, proći mjesto gdje je kršten od Ivana, te

će proći kroz pustinju u kojoj je bio kušan. Reče im da će biti odsutan oko tri

mjeseca, a njegovi sljedbenici će ga pronaći kad prođu ta tri mjeseca na Jakovljevu

zdencu kraj Sihara, premda ga mogu i prije susresti, kada se bude vraćao kroz

Judeju.

Isus dade učenicima kratke upute u dugoj propovijedi, iznad svega, kako se trebaju

ponašati tijekom njegove odsutnosti. Sjećam se ovih riječi, da tamo gdje ne budu

dobro primljeni, neka otresu prašinu sa svojih sandala. Matej se nakratko vratio

doma. On je bio oženjen čovjek. Supruga mu bijaše vrlo poštena žena, te su zbog

Matejeva poziva, živjeli u potpunoj apstinenciji. Matej je morao poučavati u

vlastitome domu, te je s prijezirom ostavio svoje staro društvo.

Isus je na Šabat, u Velikom Korozainu, poučavao u sinagogi. S njim bijahu Petar,

Andrija i Filip. Oko podne, priđe mu jedan čovjek iz Kafarnauma koji ga je tamo

očekivao. Reče, moj je sin na smrt bolestan, te je molio Gospodina da pođe s njim i

ozdravi ga. Ali Isus mu zapovijedi da se vrati doma, jer je njegov sin već ozdravljen.

Bilo je mnoštvo drugih ljudi koji su se okupljali oko Isusa, neki pripadahu gradu, a

drugi bijahu izdaleka. Neki bijahu bolesni, te su čeznuli za ozdravljenjem, dok drugi

tražiše utjehu. Prvima je odmah udovoljio, dok je drugima obećao da će im u

budućnosti pomoći.

Na Šabatsku večer, Isus ostavi žitelje van sinagoge, te ode s nekoliko apostola tamo

gdje se Jordan ulijevao u jezero. Skela je bila gore višlje, a to je činilo putovanje

puno duljim. Ovdje oni prijeđoše na nekoj vrsti splavi, izgrađenoj od greda, položenih

unakrsno, kao rešetka. U središtu, na povišenoj platformi bijaše jarbol, ili mala

polucijev, u koju se voda mogla penjati, a na platformi su putnici ostavljali stvari.

Splav su pogonili pomoću dugih motki. Na ovom mjestu obala Jordana ne bijaše vrlo

visoka, a meni se čini da je u ovom dijelu rijeke bilo malih otočića.

Vidjela sam kako su Gospodin i tri apostola putovali po mjesečini. Izvan Betsaide, kao

što bijaše običaj na ulazu u gradove Palestine, bijaše duga sjenica, a pod njom su

putnici čistili svoje haljine, popravljali odjeću itd., prije nego bi ušli u grad. Općenito

se tamo uvijek nalazilo nekoliko ljudi koji su si prali noge. Ovako je bilo i kad je

Gospodin stigao s apostolima, nakon čega su otišli do Andrijine kuće, gdje su pojeli

meda, kruha i grožđa. Andrija je bio oženjen, a kuća mu bijaše dosta velika. Imala je

dvorište, okruženo zidovima, a bijaše smještena na jednoj strani grada.

Petar i Filip su pratili Gospodina, ali Andrija je otišao naprijed. Na obroku bijaše

prisutno tuce muškaraca, a na kraju obroka uniđe šest žena kako bi čule Isusovo

poučavanje.

Sutradan je Isus otišao iz Betsaide s trojicom svojih apostola. Zaustavili su se

nakratko u jednoj kući van grada, u kojoj je bilo svakojakih stvari za ribolov. Tamo se

okupio velik broj ljudi, a Isus je održao propovijed. Napokon krenuše, išli su duž

obale Jordana, prijeđoše most koji bijaše dosta daleko od gore spomenute skele, te

nastaviše kroz istočnu Galileju do bašanske zemlje.

U krajevima preko Jordana, vidjela sam područje prekriveno bijelim pijeskom i

tananim bijelim šljunkom. U jednoj otvorenoj pastirskoj sjenici bijaše nekoliko

učenika, koji su čekali Gospodina. S njima bijahu i tri mladića, visoki i mršavi. Dok su

čekali Isusa, učenici su skupljali žute i zelene bobice, velike kao smokve, kao i male

žute jabučice, koje su rasle na nekom grmlju, a neke pak na stablima. Noževima bi ih

presijecali i vadili plod.

Put kojim su dolazili Isus i apostoli činio se pustim, jer je već obrastao visokom

travom, a u jednoj aveniji se granje toliko isprepleo da se spustilo do zemlje. Apostoli

rasjekoše nekoliko plodova, te ih staviše u džepove, ali Isus nije uzeo nijedan.

Putovali su cijelu noć kroz planinske krajeve.

Učenici koji su ga očekivali, sad krenuše prema njemu da ga dočekaju. Natisnuše se

oko njega s pozdravima, ali bez pružanja ruku. Ispred sjenice, bijaše duga široka

četverokutna greda, oko koje se svi baciše u počivajući položaj kao oko stola. Pred

svakim je stajala porcija upravo skupljenih plodova. Sa sobom su ponijeli i male

vrčeve, s nekakvim napitkom. Daleko u daljini bijaše jedan grad iza kojeg se

uzdizahu planine. Mislim da je to bila zemlja Amorićana.

Od ovog mjesta, put se ponovo počeo spuštati. Vidjela sam Isusa i njegove

kompanjone kako hodaju cijeli dan, a predvečer stižu do nekog raštrkanog naselja.

Na putu bijaše jedan gostinjac. Putnici uđoše, a uskoro ih okružiše znatiželjnici. Oni

ne bijahu puno čuli o Isusu, ali većinom bijahu jednostavni i dobronamjerni ljudi. Isus

im ispriča prispodobu o Dobrom pastiru, a onda ode do nedalekog drugog gostinjca.

Tu su jeli i spavali.

Isus reče učenicima da sada namjerava putovati samo s trojicom mladića iz Kaldeje i

zemlje Ura, Abrahamova mjesta rođenja, te onda nastaviti kroz Arabiju do Egipta.

Učenici bi se trebali ovdje raštrkati i poučavati narod. Što se njega tiče, nadoda Isus,

on će poučavati gdje god dođe. Opet im reče, da kad prođu tri mjeseca, opet će ga

susresti kod Jakovljeva zdenca kraj Sihara. Među učenicima sam vidjela Šimuna,

Kleofu i Saturnina.

Sutradan u zoru Isus zaželi zbogom svojim apostolima i učenicima, svakome je pružio

ruku. Oni bijahu zbunjeni time da sa sobom vodi samo ova tri mladića. Oni bijahu od

16-17 godina starosti, a vrlo se razlikovahu od Židova. Bijahu mršaviji i življi, a nosili

su duge haljine. Bijahu kao Isusova djeca, kojega su vrlo voljeli. Kad god bi došli do

neke vode, prali su Isusu noge. Trčali su naprijed ili natrag uokolo ili po putu, vraćali

se s malim motkama, cvijećem, plodovima i bobicama. Isus ih je najljubaznije

poučavao i objašnjavao im prispodobe, sve koje je dotada ispričao. Roditelji ovih

mladića pripadahu obitelji Mensora. Došli su u Palestinu s karavanom Trojice

Kraljeva, a na njihovu odlasku, oni ostadoše među pastirima u Pastirskoj dolini.

Postali su Židovi, oženili se kćerima pastira, te došli u posjed livada između Samarije i

Jerihona.

Najmlađi od mladića zvaše se Eremenzar, a poslije su ga prozvali Hermas. On je bio

dječak kojeg je Isus, na molitvu njegove majke, ozdravio pokraj Sihara, nakon

njegova razgovora sa Samarićankom na Jakovljevu zdencu. Drugi se mladić zvao Sila

ili Silas. Treći, najstariji, zvao se Eliud, a kršteno mu je ime Siricirus. Oni bijahu zvani,

tajnim učenicima. U kasnijem periodu pridružili su se Tomi, Ivanu i Pavlu. Eremenzar

je napisao izvještaj o svojim putovanjima.

Na ovom je putovanju Isus nosio smeđu tuniku, pletenu ili tkanu, a padala mu je u

bogatim naborima. Povrh nje je nosio dugu haljinu od fine bijele vune, sa širokim

rukavima. U pasu je bio opasan širokim pojasom od istog materijala, kao nekim

šalom, kojeg kad bi spavao, omotao bi oko glave. Isus je bio viši od apostola. Bilo da

je hodao ili stajao, njegovo svjetlo i ozbiljno lice izdizalo se iznad njih. Korak mu

bijaše čvrst, držanje uspravno. Nije bio ni mršav ni debeo, nego dostojanstveno

isklesan, kao lik perfektna zdravlja. Imao je široka ramena, te široka prsa. Rad i

putovanje su ojačali njegove mišice, premda nisu odavale znakove teškoga

trudbeničkoga rada.

Put kojim je sada Isus hodao s mladićima, stalno se uspinjao, i to u smjeru istoka.

Vodio je preko bijelog pjeskovita tla, a ponegdje bijahu stabla cedra i datulja. U

daljini se uzdizalo gorje Gilead. Isus je htio provesti nadolazeći Šabat u zadnjem

židovskom gradu na tom putu. Mislim da se grad zvao Cedar.

Isus i mladići su jeli usputne plodove sa stabala i bobice. Mladići su imali džepove

napunjene kruhom, te vrčeve s nekim napitkom. Nosili su štapove. Gospodin bi

ponekad odlomio iz pokrajnjeg grmlja štap za sebe, ali bi ga nakon nekog vremena

opet bacio ustranu. Na golim stopalima nosio je sandale.

Navečer su stigli do neke usamljene kućice, u kojoj bijahu jednostavni ljudi, te su

tamo konačili. Isus se nigdje nije predstavljao, iako je svugdje poučavao u divnim

parabolama svih vrsta, ali uglavnom u onima, koji se odnose na Dobrog pastira. Ljudi

su ga ispitivali o Isusu Nazarećaninu, ali on im ne kaza da je to on. On bi zauzvrat

njima postavljao pitanja o njihovu poslu, njihovim problemima, tako da su ljudi

zaključivali, da je ovaj čovjek putujući pastir, koji traži dobru ispašu, kao što je često

bio slučaj u židovskim krajevima. Nisam vidjela da je Isus u ovim krajevima izvodio

liječenja, niti je činio čudesa.

Sutradan nastaviše dalje put. Mora da su sad bili nekoliko milja do Cedra, koji je bio

izgrađen na uzvisini, jer se iza grada vidio planinski lanac. Abrahamova domovina

bijaše u tom smjeru, ali daleko tamo prema sjeveroistoku. Zemlja Trojice Kraljeva

bijaše prema jugoistoku.

Neki su se učenici vratili doma, dok su se drugi raštrkali po okolnim krajevima, gdje

su poučavali. Neko vrijeme ih je pratio i Zakej iz Jerihona, nakon čega se i on vratio

doma, odustao od carinske službe, prodao sve što je imao, podijelio sirotinji, te sa

svojom suprugom (s kojom je otada živio u apstinenciji) odselio u neko drugo

mjesto. Gospodin je rekao učenicima, da će proći devet tjedana, prije nego će im se

opet pridružiti.

Uzbuđenje u Jeruzalemu radi Lazarova uskrsnuća bijaše vrlo veliko. Isusa nije bilo,

otišao je, tako da ga narod ne gleda, ali je uvjerljivost istine ovog čuda, učinila da su

se mnogi obratili. Kad se Isus bude vratio s ovog puta, biti će vrlo mršav. Nigdje

nema pisana traga o ovom putovanju, budući tada apostoli nisu pratili Gospodina.

Možda ni apostoli nisu znali sva mjesta u koja je Isus navratio. Koliko se sjećam, i ja

sam tada po prvi put vidjela tu cestu.

Isus nastavi svoj put sa trojicom mladića prema jugoistoku. Često su išli pokrajnjim

putevima, a noći su provodili uglavnom kao i sinoć, s pastirima u izdvojenim

kućicama. Ljudi ovih krajeva bijahu dobrostivi i jednostavni. Sa čuđenjem bi zurili u

Isusa, i odmah bi im se svidio. Isus bi im ispričao mnoge prispodobe, kao što je činio

i u Judeji, a oni ga slušaše s uživanjem. Ali, nije nikoga blagoslivljao i ozdravljao. Kad

bi ga upitali o Isusu Nazarećaninu, odgovarao bi im ono što su i drugi uobičajeno

govorili o njemu, a onda bi prešao na objašnjavanje prispodoba. Ljudi su mislili da je

pastir koji traži dobru ispašu.

4. Isus u Cedru

Isus s mladićima stiže pred Cedar prije Šabata. Nisu išli glavnim putem, nego

okolnim. Pošto je već bilo kasno da uđu u grad, prenoćiše u velikom gostinjcu, s

drugim putnicima namjernicima. Tamo bijahu otvorene sjenice s odjeljcima za

spavanje, a sve je bilo okruženo dvorištem. Jedan je čovjek brinuo o gostima, a

nakon toga se vratio u grad. Sutra ujutro opet dođe i za svoj trud primi malu sumu

novca. Putnici otiđoše svatko svojim putem, ali nadglednik povede Isusa i njegove

kompanjone sa sobom do svoje kuće u gradu.

Cedar je bio izgrađen u podnožju gore, u dolini kroz koju je tekla rijeka. Imao je stari

i novi dio, a dijelila ih rječica, koja je tekla od istoka k Palestini. Obala je bila vrlo

strma, a rijeku su premostila dva lučna mosta, solidno građena. Na ovoj strani

mjesto bijaše siromašno i beznačajno, a nastavali ga uglavnom Židovi pastiri, koji su

se bavili i proizvodnjom laganih košara, sjenica i koliba. Na drugoj strani, Cedar je bio

mnogo bogatiji. Tamo ne bijaše Židova, nego samo pogani. Ovdje je židovska nošnja

bila malo modificirana, jer su neki ljudi nosili ušiljene kape. Na ovoj strani rijeke

bijaše sinagoga, a na trgu okruženom grudobranima i šetnicama od čista bijela

pijeska bijaše zdenac. Ovo je bilo najljepše mjesto u gradu.

Gospodin s mladićima ode sa svojim domaćinom do sinagoge, te tiho proslavi Šabat.

Na kraju molitava, Isus zamoli može li im pokušati nešto objasniti, a dobri ljudi

iskazaše želju za tim, Isus im ispriča prispodobu o Razmetnom sinu. Narod je pažljivo

slušao, diveći mu se jako, ali nisu znali tko je on. Isus se prozva pastirom koji traži

izgubljene janjce, kako bi ih odveo na dobre pašnjake. Narod ga je smatrao

prorokom, te su ga tijekom cijelog dana, vodili svojim kućama gdje je poučavao.

Sutradan Isus održa propovijed kraj zdenca. I ljudi i žene su sjeli kraj Isusovih nogu,

a Isus je privijao djecu sebi na grudi. Ispriča im o Zakejevu penjanju na smokvu, o

njegovu silasku, o napuštanju svega i slijeđenju Njega. Govorio im je i o onome koji

bijaše na molitvi u Hramu i koji je rekao: 'Zahvaljujem ti Bože da nisam kao ovaj

carinik'., te najzad o onom drugom, koji se udarao u prsa i vapio: 'Gospodine, smiluj

se meni grešniku!' Žiteljima Cedra se Isus jako svidio, pa ga moljaše da ostane s

njima do slijedećeg Šabata, pa neka opet poučava u njihovoj školi. A, kad ga upitaše

o Isusu Nazarećaninu, Isus im ispriča mnoge stvari o Njemu i Njegovoj nauci.

Napustivši ovaj grad, Isus i mladići krenuše prema istoku, u zemlju predivnih livada i

palminih stabala, a odande u Edon. Usput je Isus posjetio kuću koja je stajala

zasebno, a u njoj bijahu pogođeni neizlječivom bolešću i otac i majka obitelji. Svi su

inače bili dobri ljudi. Ovdje ga opet upitaše o Isusu Nazarećaninu, o kojem su čuli

divne izvještaje. Isus im odgovori u predivnoj prispodobi o kralju i njegovu sinu, u

kojoj je spomenuo Onoga o kojem su se raspitivali. Reče im da će Taj biti proganjan,

da će se vratiti u Kraljevstvo svoga Oca, kojeg će dijeliti sa svima onima koji Ga budu

slijedili.

Dok je Isus govorio, ja sam imala viziju njegove Muke, Uzašašća, njegova prijestolja,

okružena svim anđelima, koje stoji kraj Njegova Oca, proglašavajući svoju vlast nad

cijelim svijetom. Najzad, vidjela sam nagradu koja se udjeljuje njegovim

sljedbenicima. Također sam imala viziju njegova Kraljevstva i cijelu prispodobu koju

je ispričao ovim ljudima, a također sam vidjela da je u njihova srca utisnuo zadnju

sliku iz prispodobe.

Kad ih upita hoće li vjerovati sve ovo što im je ispričao, i hoće li slijediti dobrog

Kralja, oni iskazaše svoju vjeru i volju. Isus im obeća da će ih Bog nagraditi

ozdravljenjem dvoje dobrih staraca, koji će ga pratiti u Edom. Tad sasvim iznenada,

otac i majka zadobiše zdravlje, te na zapanjenost ostalih, zaista mogaše slijediti Isusa

do Edona. Čovjek se zvao Benjamin, a bio je direktni potomak Rute. Mislim da je Tit

bio njihov sin ili bar rođak. Tad je imao 14-15 godina. Tit je otišao u Cedar, kao i u

svako mjesto u ovim krajevima gdje je Isus poučavao, kako bi ga slušao, te da čuje

druge što govore o Isusu. Ovu je obitelj poznavao i Marko, ali njegovo rodno mjesto

bijaše bliže Judeji, a poznavao ju je i Sila.

Isus napusti tu kuću i s tri mladića nastavi k Edonu. Išao je kroz divna polja i livade,

na kojima bijahu i palmina stabla. Isus je u desnici nosio pastirski štap. Na jednom

velikom otvorenom trgu, lijevo od ulaza u grad, u jednoj javnoj građevini za slavlje,

upravo se slavila svadba. Kuća je imala veliku dvoranu, a na njenom kraju bijaše

kuhinja. Svud uokolo bijahu odjeljci za konačišta, a u svakom po tri kreveta, koja su

se mogla odvojiti ukrašenim zaslonima.

Premda je bio dan, u dvorani bijaše upaljena jedna lampa. Mladenci kao i gosti

bijahu okićeni cvjetnim vijencima, a svi bijahu u istom odjeljku. Dječaci su pjevali i

svirali flaute i druge instrumente. Ovi pobožni ljudi su čekali Isusa, na kojega su

gledali kao na Proroka. U Cedru i okolici su čuli njegovo učenje i prispodobe, pa su

ga pozvali na svoje vjenčanje. Isusa su dočekali s radošću i poštovanjem, oprali mu

noge, kao i mladićima, te ih osušili svojom odjećom. Uzeše od Isusa štap, staviše ga

u kut, te za njega pripremiše stol.

Na njem bijaše kruha, meda sa saćama skoro trideset cm duga, te nekog crvenog

bobičastog voća, s kojeg bi prije jela skidali mali vijenac crnog lišća, prošaranim

bijelim. Također bijahu tamo i mali zemljani vrčevi i čaše, te neke zdjelice, koje su

izgledale kao emajlirana glina, a iz toga su žlicom vadili nešto što su stavljali u

napitak. Gosti su počivali kraj stola, na nekim malim kosim klupama, a Isusu su dali

sjedalo između mladenke i mlade. Žene su sjedile na kraju stola. Isus je blagoslovio

hranu i piće, a onda su svi jeli.

Tijekom objeda, Isus je poučavao. Isus ispriča gostima o onom Čovjeku u Judeji, koji

je na jednoj svadbi u Kani pretvorio vodu u vino. Kada se pojavio par onih roditelja,

koje su gosti poznavali dugo kao neizlječivo bolesne, a sad su bili potpuno zdravi,

zapanjenost bijaše velika. Oni sve opisaše, te rekoše da im je Gospodin govorio o

Kralju i njegovu Kraljevstvu, a oni su izjavili da u to vjeruju, a on im je rekao da će

zasigurno dobiti udio u tom istom Kraljevstvu, kao što su sad svjesni činjenice da su

potpuno ozdravili.

Isus im ponovo ispriča prispodobu, te im jasnim riječima reče, da još uvijek postoji

zid između njih i vladavine toga Kralja, ali oni bi mogli probiti svoj put kroz njega,

ako uspiju sami sebe pobijediti.

Već je bilo jutro kad je gozba završila, a gosti se povukli na spavanje. Gospodin i tri

mladića su noćili otraga dvorane za slavlje. Prije nego je legao na počinak, Isus iziđe

van, kleknu i pomoli se svom Nebeskom Ocu s uzdignutim rukama. Vidjela sam zrake

svjetla kako izlaze iz njegovih usta, a jedna druga struja svjetla, ili neka anđeoska

forma, silazila je s nebesa prema njemu. Ovo se često događalo, čak i za vrijeme

dnevnog svjetla, tj. kad god bi se Isus povukao u osamu i molio. Znala sam to o

Njemu, čak i u svom djetinjstvu, a kad bi ga gledala kako tako sam moli, pokušavala

bih ga imitirati. Gledala sam Blaženu Djevicu u molitvi do začeća Spasitelja.

Uglavnom je stajala u molitvi, ruke joj prekrižene na prsima, a oči oborene. Ali,

nakon najsvetijeg Utjelovljenja, uglavnom bi klečala kad bi molila, lice bi podigla

prema nebesima, a ruke uzdigla.

Sutradan ujutro, zbog velike gužve naroda, Isus je poučavao na otvorenom. Riješio

je mnoge bračne slučajeve, jer je narod ovog kraja izgubio istinsku koncepciju

Zakona o braku. Htjeli su ženiti i bliske rođake, radi nasljedstva, pa upitaše Isusa o

tome. On im objasni da to po Mojsijevu Zakonu nije dopušteno, a oni obećaše da će

odustati od takvih veza. Rekli su Isusu da se u jednom okolnom mjestu, jedan čovjek

namjerava oženiti već šesti put, a njegovih pet prethodnih žena su pokojne, a sve su

bile sestre, a i ova im je sestra. Isus im reče da će posjetiti to mjesto.

Isus se vrati u Cedar radi Šabata, te je tamo u školi cijeli dan poučavao. Dao je

rješenja za mnoge slučajeve, pitanja i sumnje, što se tiče Zakona i braka. Izmirio je

neke supružnike, koji su već dugo bili u neslozi.

5. Isus ide u Sihar-Cedar, te poučava o misteriju braka

Iz Cedra, Isus praćen brojnim narodom, nastavi svoj put prema sjeveru, kraju koji se

oduvijek smatra ravnim. Vidjela sam da je stigao do nekog pastirskog naselja, izvan

kojega bijahu otvorene sjenice, dugi niz stabala s isprepletenim granjem, te kolibama

napravljenim od granja i zelenja. Pod jednom od sjenica, svi su jeli smokve, grožđe i

datulje. Još uvijek bijahu tamo, noć je bila blaga i dražesna, zvijezde su sjale na

noćnom nebu, a rosa je prekrila čitavu zemlju, kao caklinom.

Kad se ostatak društva razišao po svojim kućama, Isus prođe okolnim područjem

poučavajući, a sutradan predvečer stiže do gradića Sihar-Cedara. Grad je bio

izgrađen na padini planinskog lanca. Neki ljudi iziđoše dočekati Isusa. Odveli su ga u

gradsku vijećnicu, koja je bila slična onoj u Kani Galilejskoj, a tamo ga je dočekalo

mnoštvo svijeta. Neki nedavno oženjeni ljudi izgubili su svoje roditelje iznenadnom

smrću, pa su sad ugostili sve ljude koji su došli na sprovod. Ispred kuće bijaše

dvorište okruženo ogradom, a u njemu jedna lijepo spletena sjenica od zelenila. U

svakom kutu sjenice bijaše kamena posuda s vodom za zalijevanje biljaka. Biljke su

se penjale uz motke, a onda se motale po lukovima, koji su se spajali s jednim

mramornim stupom u sredini, tako da je sve činilo zelenu sjenicu. Biljke, trska ili šaš,

dugo su ostajali zeleni, te su tako pravili sjenu. Ova dekoracija, kao i sve zelenje koje

je ukrašavalo kuću, činili su se vrlo lijepim.

U dvorani odmah iza dvorišta, oprali su noge Isusu i njegovim kompanjonima, te im

ponudili uobičajenu okrjepu. Tad su svi otišli u drugu dvoranu, gdje je obrok već bio

postavljen. Isus je inzistirao da poslužuje kod stola. Svim je gostima pružio kruh,

voće i velike komade mednog saća, te je iz vrčeva ulijevao pića u manje čaše. Bilo je

tri vrste pića, jedno je bilo zelenkasto, drugo bijaše žućkasto, a treće skroz prozirno.

Cijelo je vrijeme Isus poučavao.

Sihar-Cedar bijaše mjesto u kojem je Isus jako puno propovijedao o svadbi, jer je

ovdje jako bio raširen divlji brak.

Na karminama je bio prisutan samo muž tužno vjenčanog para. Zvao se Eliud. Bio je

na svadbi u Edonu, a kad se vratio doma, našao je punca i punicu mrtvima.

Nenadano su umrli, svladani žalošću, kad su otkrili, da im je kći, inače Eliudova

supruga, preljubnica. Ni sam Eliud to nije znao, pa tako nije znao ni razlog nenadane

smrti ovih dvoje. Kad je Isus završio poučavanje kod stola, Eliud ga odvede sebi

doma. Mladići nisu išli s njim. Isus je nasamo razgovarao sa Eliudovom suprugom.

Bila je sva žalosna. Potonu sva u suzama kraj Isusovih nogu, te ispovjedi svoj grijeh.

Kad je Isus otišao od nje, Eliud ga odvede do Isusove sobe za konak. Vidjela sam da

mu Isus nešto vrlo ozbiljno i potresno govori, a kad je Eliud otišao, Isus je malo

molio, te ode na spavanje.

Sutra ujutro, vrlo rano, dođe u Isusovu sobu Eliud s lavorom vode i zelenom

grančicom. Isus je još bio u postelji, budan, poduprt na lakte. Ustade, a Eliud mu

opra noge, te ih osuši vlastitom odjećom. Tad mu Gospodin reče da ga odvede u

svoje odaje, jer on sad njemu želi oprati noge. Eliud nije htio ni čuti. Ali Isus mu

ozbiljno reče da ako mu to ne dopusti, da će odmah napustiti njegov dom, da tako

mora biti, jer ako ga želi slijediti, ne smije mu uskratiti poslušnost.

Kad je ovo Eliud čuo, odvede Isusa do svoje spavaća sobe, te mu donese lavor vode.

Isus zagrabi vodu rukama, ljubazno pogleda Eliuda direktno u oči, reče nekoliko riječi

o temi pranja nogu, te mu reče da mu je supruga preljubnica, ali i pokajnica, te da

joj mora oprostiti.

Na ovo, Eliud pade kao pokošen na tlo. Plakao je i kršio prste, kao u mentalnoj

agoniji. Isus se okrenu od njega i pomoli se. Nakon malo vremena, prva je gorčina

bila svladana. Isus priđe Eliudu, podiže ga, te mu reče nekoliko utješnih riječi.

Kad se Eliud smirio, Isus mu zapovijedi da pozove suprugu. On to i učini, a ona uđe u

sobu, potpuno zamotana u veo. Isus je uze za ruku, odvede do Eliuda, te ih oboje

blagoslovi, utješi, te podigne veo ženi s lica. Tad ih otpusti s uputama da mu pošalju

svoju djecu, koje je također blagoslovio i odveo do roditelja. Od ovog trenutka, Eliud

i njegova supruga su ostali vjerni jedno drugome, a oboje su učinili zavjet seksualne

apstinencije.

Tog je istog dana Isus posjetio mnoge kuće, kako bi izveo njihove ukućane iz

grešaka i uputio ih na pravi put. Vidjela sam Isusa kako ide od kuće do kuće, priča s

ljudima o njihovim raznim problemima, te tako zadobiva njihovo povjerenje.

Na gori blizu Sihar-Cedara, bijaše jako puno redova košnica. Kosina gore bijaše

terasasta, a na njima bijahu brojne četvrtaste košnice, ravnog krova, visoke oko 2

metra, a gornji im kraj urešen kvrgama. Košnice su postavili u nekoliko redova, jedan

iznad drugoga. Otraga ne bijahu zaobljene, nego su bile šiljaste kao krov, a tamo na

strani gdje bijahu police, odozgor su se mogle otvoriti sve do dna. Cijeli pčelinjak

bijaše okružen finim ogradama od pletene trske. Između ovih stabljika koprivnjače,

bijahu stepenice koje su vodile gore do terasa, i do ograda na obje strane grmlja,

koje je cvjetalo bijelim cvjetovima. Mogli ste se penjati s terase na terasu, a na

svakoj bijahu slične košnice.

Kad narod upita Isusa odakle je stigao, on nejasno odgovori u prispodobama, na što

se oni složiše i povjerovaše mu. Pod trijemom gradske vijećnice, Isus održa

propovijed, u kojoj je opisao prispodobu o kraljevu sinu, koji je došao naplatiti sve

dugove od svojih podložnika. Slušatelji su shvatili prispodobu previše doslovno, a

jako se radovaše nad obećanjem koje prispodoba nosi. Isus tad izokrenu prispodobu

prema dužniku, kojemu bijaše oprošten velik dug, a on je sam odbio dati oproštenje

svome dužniku, koji mu dugovaše neku sitnicu, te je inzistirao da se njegov dužnik

preda sudcu.

Isus im također ispriča o svome Ocu, koji mu je dao vinograd, kojeg treba obrađivati

i čistiti, te je on došao tražiti prave radnike, da zamijene beskorisne i lijene radnike,

koje će on potjerati. Tad im Isus objasni obrezivanje trsa, te progovori o velikoj

količini beskorisna i odbačena granja i zelenja, te o vrlo maloj količini grožđa. Isus

ovo usporedi s opasnim elementima, koji kroz grijeh ulaze u čovjeka. Isus reče, to se

mora odsjeći i uništiti prakticiranjem mrtvljenja, kako bi plodovi mogli narasti.

Ovo je dovelo do teme o braku i njegovim percepcijama, kao i o temama čednosti i

prikladnosti za njeno opsluživanje, da bi se Isus opet vratio na temu vinograda,

rekavši narodu da bi i oni trebali kultivirati taj vinograd. Oni potpuno nevino

odgovoriše da u ovom kraju loza ne uspijeva. Ali, Isus im odgovori da bi je trebali

zasaditi na strani brda na kojima su sada pčelinjaci, jer je ta strana idealna za lozu.

Tad im ispripovjedi parabolu o pčelama i pčelarima. Ljudi su izrazili volju da žele

raditi u Njegovu vinogradu, ako im on dopusti. Ali Isus im reče da mora otići i

izravnati dugove, da mora vidjeti je li istinski grozd umetnut u vinsku prešu, kako bi

proizveo istinsko životvorno vino, te mora poučiti i druge kako kultivirati i pripremati

isto takvo.

Ovi jednostavni ljudi bijahu zbunjeni zbog toga što Isus mora otići, te ga moljaše da

ostane s njima. Ali Isus ih utješi rekavši im, da ako budu vjerovali u njega, poslati će

im nekoga koji će ih poučiti kako se radi u Njegovu vinogradu. Vidjela sam da su

poslije žitelji ovoga mjesta bili kršteni od Tadeja, te da su se svi iselili tijekom

progona.

Isus nije spominjao nijednog proroka, niti je učinio ikakvo čudo u ovom mjestu.

Usprkos njihova moralna nereda, ovi su ljudi bili jednostavni i djetinjasti-nevini. Oni

bračni parovi koji su odvojeno živjeli, sad su opet ujedinjeni Isusovim posredstvom, a

on im je objasnio o onome čovjeku, koji je oženio pet sestara, a sad je zaručnik

šestoj, da je takva veza nezakonita.

Isus je održao još jednu propovijed o braku. Brak je opisivao tako dubim terminima i

usporedbama. Spomenuo je kultiviranje loze, brigu o vinogradu, čišćenje bezvrijednih

grana. Posebno sam bila impresionirana Isusovim jakim, uvjerljivim i jasnim riječima,

kad je govorio o braku. Rekao je da tamo gdje postoji nered u braku, i tamo gdje

brak ne donosi dobre i čiste plodove, uglavnom je krivnja na ženskoj strani. Na njoj

je da trpi i izdržava patnju, to je zbog njene formacije, i da očuva plod braka.

Ženinim duhovnim trudom, te pobjedama nad sobom, žena može usavršiti vlastitu

dušu i plod svoje utrobe, ona može iskorijeniti sve možebitno zlo u sebi, budući

cijelo njeno vladanje, sve njene akcije, privlače blagoslove ili uništavaju njeno

potomstvo.

U braku ne smije biti pitanja o senzualnom zadovoljenju, već samo o pokori i

mrtvljenju, o stalnom strahu, o stalnom boju protiv grijeha i grješnih želja, a taj se

boj najbolje bojuje molitvom i samosvladavanjem. Takve borbe protiv sebe, takve

pobjede nad sobom, na majčinoj strani, osiguravaju slične pobjede i njenoj djeci. Sve

je ove pouke Gospodin izrekao tako divnim i jednostavnim, ali duboko značajnim

riječima.

O temi braka, Isus je rekao i mnoge druge stvari, jasno i točno. Bila sam zadivljena

istinom o kojoj je govorio, te o velikoj potrebi takve istine, da su mi misli navirale kao

bujica: Zašto sve ovo nije zapisano u Evanđeljima? Zašto tamo nije bilo nijednoga

učenika koji bi ovo mogao zapisati, kako bi ljudi u budućnosti bili informirani? – jer u

cijeloj ovoj viziji, samo sam ja bila prisutna među Isusovom publikom, i samo sam ga

ja slijedila tamo amo. Pošto mi se takva misao stalno vraćala, moj mi se Nebeski

Zaručnik okrenu, te mi reče, nešto kao: 'Posijao sam milost, obradio vinograd tamo

gdje će najbolje uroditi. Da su ove riječi zapisane, pretrpjele bi sudbinu mnogih

drugih zapisa, pale bi u zaborav, ili bi bile krivo interpretirane, krivo shvaćane, ili bi

jednostavno bile osuđene. Riječi koje sam maloprije govorio, kao i brojne druge, koje

nikad nisu zapisane, biti će puno produktivnije u svojim efektima, od onih riječi koje

su zapisane. Ne opslužuje se pisani Zakon, nego oni koji vjeruju, koji se nadaju i

vole, oni imaju sve zapisano u svome srcu.'

Sve što je Isus rekao o braku, sve je bilo prekrasno i uvjerljivo. Način na koji je Isus

govorio sve ovo o braku, stalna uporaba prispodoba u kojima je ilustrirao primjerima

iz prirode vinogradarstva, te u drugu ruku, uzimanje slika iz braka pogodnih

vinogradarstvu, sve je to bilo divno i jasno. Ljudi su postavljali bezazlena i

jednostavna pitanja Isusu, a on im je davao odgovore, koji su im još jasnije ukazivali,

kako njegove prispodobe savršeno objašnjavaju njegovu nauku.

U podne, ispred sinagoge se odvijala svadbena svečanost između žalosnog mladog

para, a Isus je asistirao. Oboje bijahu dobri i nevini, a osobito je Gospodin bio vrlo

ljubazan prema njima. Prema sinagogi su svadbenu povorku vodili dječaci od šest

godina, okićeni vijencima na glavi, a u rukama su imali frule. Djevojčice odjevene u

bijelo, nosile su košarice pune cvijeća, koje su odložile na tlo, a mlađarija je svirala

harfe, triangle i druge instrumente, koji su danas skoro nepoznati.

Mladoženja je bio obučen skoro isto kao svećenik. I njega i mladu su tijekom

ceremonije vodili asistenti, koji su tijekom ceremonija stavljali svoje ruke na njihova

ramena. Ceremoniju svadbe je predvodio židovski svećenik. Odigravala se u jednoj

dvorani, blizu sinagoge, a imala je otvoreni krov, ali samo tik iznad mladenaca.

Kad su se počele pojavljivati zvijezde, u sinagogi su započele Šabatske pobožnosti,

nakon čega je započeo post koji je trajao do sutra navečer. Kad je post završio, u

vijećnici je održana svadbena gozba, tijekom koje je Isus ispričao nekoliko

prispodoba, kao na primjer o Razmetnom sinu, te o stanovima u kući Njegova Oca.

Inače mladoženja nije imao vlastitu kuću. Svoj je dom pravio na imanju koje je

pripadalo mladenkinoj majci.

Isus mu reče, premda će primiti stan u kući Njegova Oca, ipak bi trebao podići svoj

šator u vinogradu, koji On sam ide zasaditi tamo na gori gdje su pčelinjaci. Tad je

Isus opet dugo poučavao o braku. Ako bračni partneri, reče Isus, žive čestito i

skromno, ako spoznaju svoje stanje kao jednu pokoru, to će dovesti njihovo

potomstvo na put spasenja, te njihovo stanje neće dovesti do otpada duša, nego će

požeti žetvu stanova u domu Njegova Oca.

U ovoj se propovijedi Isus nazvao Zaručnikom mladenke, u kojemu svi trebaju biti

okupljeni, da bi se ponovo rodili. Isus je aludirao na svadbu u Kani, te im ispriča o

pretvaranju vode u vino. Isus je uvijek govorio o sebi u trećem licu, kao o Čovjeku iz

Judeje, kojega dobro poznaje, koji će biti tako gorko proganjan, i kojega će najzad i

ubiti.

Sve su ovo ljudi slušali s nevinom dječjom vjerom, a prispodobe im bijahu stvarne

činjenice. Čini se da je mladoženja bio školski učitelj, jer mu je Isus govorio kako bi

trebao podučavati. Ne kao Farizeji, reče mu Isus, koji tovare terete, a sami prstom

da maknu, nego on treba podučavati svojim vlastitim primjerom. Isus također učini

aluziju na Išmaela, jer je Cedar i okolica bila nastanjena njegovim potomcima. Oni su

uglavnom bili pastiri, a sebe su smatrali inferiornijima Židovima, o kojima su govorili

kao o vrlo velikoj naciji, izabranom narodu, koji je još uvijek privržen starim

navadama življenja.

Vlasnici velikih krda stoke življaše u velikim kućama, okruženim grudobranima, a

usred pašnjaka bijahu raštrkane kućice pastira. Na zdencu, koji je pripadao vlasniku,

samo se njegova stoka smjela pojiti, premda su i stada njegovih susjeda uživali istu

privilegiju, ako je bio sklopljen takav sporazum. Takva patrijarhalna naselja bijahu

gusto raštrkana tu i tamo, inače ako nisu bila tako gusto zbijena, bila su od manje

važnosti.

Potaknut Isusovim riječima, narod je odlučio izgraditi za novo vjenčani par, neku

laganu nastambu na gori s pčelinjacima, gdje je kasnije i vinograd bio zasađen. Svaki

je prijatelj u mjestu napravio laganu pregradu, koju je prekrio kožom, te opet

premazao nečim nepromočivim, a od takvih se pregrada sastavljao šator. Svi su

donijeli takve komade na rečeno im mjesto. Svatko je učinio što je mogao, netko

više, netko manje, a svi su dijelili što im je bilo potrebno.

Gospodin im je govorio kako sve treba učiniti, a oni ga slušaše s čuđenjem, kako on

toliko puno zna o takvim stvarima. Isus ih je poučavao o svadbenoj gozbi, gdje bi

stari i siromašni trebali zauzeti bolja mjesta. Isus s narodom ode do malog brežuljka,

koji bijaše ispred gore, kako bi tamo izabrao najbolje mjesto za vinograd. Začelje

šatora bi trebalo nalijegati na kosinu brda, na kojoj će biti vinograd.

Pošto je blagdan Mladog mjeseca upravo započinjao, svi se s Isusom vratiše u

vijećnicu. Isus je znao da će mnogi, kad im kaže da bi trebali izgraditi kuću za

mladence, pomisliti i reći jedan drugome: 'Možda On nema svoju kuću, nema mjesto

za obitavanje. Hoće li možda ostati s ovim narodom?' Zbog toga im je sad Isus

rekao, da neće dugo ostati s njima, da na ovoj zemlji on nema obitavališta, da

Njegovo Kraljevstvo još nije došlo, da mora zasaditi vinograd Svoga Oca, te ga na

gori Kalvariji natopiti svojom Krvlju. Isus reče, sad vi ne možete shvatiti ove riječi, ali

poslije ćete shvatiti, kad budem natopio vinograd. Poslije ću vam se vratiti iz tamne

zemlje. Poslati ću vam glasnike da vas pozovu, a onda ćete otići iz ovog mjesta i

slijediti Mene. Ali, kad dođem i treći put, odvesti ću sve koji su vjerno radili u

vinogradu, u Kraljevstvo moga Oca. Vaše življenje u ovim krajevima neće potrajati

još dugo, zato kuće koje radite moraju biti lagane, još bolje šatori koji se lako mogu

transportirati.

Tad Isus održa dugu propovijed o uzajamnom milosrđu. Reče, trebali biste baciti

sidro u srce svoga susjeda, tako da ih oluje svijeta ne mogu uništiti i odvojiti. Isus je

opet govorio u prispodobama vinogradarstva, rekavši da će ostati dovoljno dugo,

samo kako bi zasadio vinograd za mladence, te ih poučio kako da njeguju loze, a

onda će otići kultivirati onaj koji pripada Njegovu Ocu.

Sve je ovo Isus poučavao tako jednostavnim riječima, tako da su njegovi slušatelji

sve više i više bili uvjereni da je sve ovo istina, istovremeno zadržavši svoju

jednostavnost. Učio ih je da u prirodi i u samom životu, prepoznaju skriveni sveti

zakon, koji je ipak sad iskrivljen grijehom.

Poduke su trajale do kasno u noć, a kad Isus zaželi napustiti ih, oni ga odgovaraše.

Hvatali su ga za ruke i govorili: 'Objasni nam ponovo sve, da bolje možemo

razumjeti.' Ali, Isus im odgovori da bi sad trebali primijeniti u praski sve ovo što su

čuli, te im obeća da će im poslati jednoga, koji će im sve razjasniti. Tijekom ovog

skupa, svi su blagovali lagani obrok, te su svi pili iz iste čaše.

Mladić za kojega je Gospodin rekao da mu se izgradi kuća zvao se Salatijel, a

mladenkino ime bijaše nešto kao 'lijepa' ili 'brineta'. Većina ljudi ovog kraja, poslije je

krštena od Tadeja. U ovim krajevima je kratko bio i Marko. Trideset i pet godina

nakon Isusova Uzašašća, Salatijel se sa svojom suprugom i tri odrasla sina preselio u

Efez. Tamo sam ga vidjela u društvu sa zlatarom Demetrijem, koji je nekoć jednom

podigao bunu protiv Pavla, ali sad je bio obraćenik. Demetrije mu je pričao dugo o

Pavlu, te mu je govorio o povijesti svoga obraćenja. Pavao tad nije bio u Efezu.

Salatijel, njegova tri sina i Demetrije su išli da se združe s njim, dok je supruga ostala

u Efezu u nekoj kući, u kojoj je bilo dosta baka iz njena kraja, pa su svi zajedno

živjeli.

U to vrijeme, skoro su svi Židovi napustili Efez. Kad su doživjeli brodolom kraj Malte,

Salatijel, njegova tri sina, Demetrije, Sila i čovjek zvan Kajus, svi bijahu na istoj lađi s

Pavlom. Iz svoga sužanjstva u Rimu, Pavao je svakom Salatijelovu sinu odredio

mjesto gdje će i što raditi.

Kad je Isus s narodom otišao do gore gdje bijahu pčele, kako bi im pokazao gdje će

zasaditi vinograde, mjesto za kuću-šator već bijaše obilježeno. Ljudi rekoše Isusu da

je ovdje grožđe dosada uvijek bilo gorko, na što im Isus odgovori da je to stoga jer

su sadili slabe vrste loze. Bile su slabe i jalove, a nepročišćavanjem su te loze

dovedene u još divljije stanje, tako da su davale grožđe bez sladora. Ali, Isus

nadoda, one koje on sada namjerava posaditi, biti će slatke.

Isus je opet podučavao o braku, te reče, da brak treba davati čiste i slatke plodove, a

to se postiže jedino samokontrolom, mrtvljenjem, suzdržavanjem sjedinjenim s

trudom i mukom.

Od mladica koje je Isus naredio da mu donesu, Isus izabra pet komada, te ih posadi

u zemlju, koju je on sam prije razahlio, te pokaza ljudima kako da ih vežu na kolac u

obliku križa. Sve što je rekao o uzgajanju loze i dok je izvodio ove radove, odnosilo

se na misteriju braka i posvetu bračnih plodova. Kad je Isus nastavio ove poduke u

sinagogi, govorio je o obvezi apstinencije u svezi začeća, a kao dokaz tome, iznese

dubinu pokvarenosti u koju su ljudi pali, a posebno u ovome. Čovjek bi trebao, reče

Isus, o poštivanju, o apstinenciji, učiti od slonova (u tom je kraju bilo nekoliko

slonova).

Na kraju propovijedi, Isus ponovi da ih sad uskoro mora napustiti, kako bi zasadio i

napojio lozu na gori Kalvariji, ali će im poslati nekoga da ih pouči o svemu, te da ih

povede u vinograd Njegova Oca. Kad je govorio o Kraljevstvu svoga Oca i o njegovim

stanovima, ljudi ga upitaše zašto nije ništa donio sa sobom iz toga Kraljevstva, i

zašto izgleda tako siromašno. Isus odgovori da je Kraljevstvo rezervirano za one koji

će ga slijediti, i da ga nitko neće zadobiti tko ga ne zaslužuje.

Isus reče da je stranac, koji traži vjerne sluge, koje bi pozvao u svoj vinograd. Zato

sam i izgradio tako laganu kuću za zaručnika, zbog toga što zemlja nije trajno

boravište za njegovo potomstvo, jer nisu za nju navezani. Zašto bi se trebalo

izgrađivati čvrsto boravište za tijelo, kad je ono samo, kao lomljiva posuda? Uistinu bi

se za nj trebao brinuti, pročišćavajući ga kao stan duše, kao sveti hram, jer ne bi

smjelo postati okaljano, ili nadređeno duši, bilo preopterećenjem ili prevelikom

pažnjom.

Iz ovakve propovijedi, Isus se vrati poučavanju o kući svoga Oca, o Mesiji, te o svim

znacima po kojima bi se Mesija trebao prepoznati. Između ostaloga, Isus je

spomenuo činjenicu da će se Mesija roditi od čiste loze, premda jednostavne, od

pobožnih roditelja, te nadoda, prema znakovima vremena, mora da je Mesija već

došao. Isus reče, trebali biste se vezati uz njega, te proučavati i čuvati njegova

učenja.

Slijedeće je Isus poučavao o ljubavi prema bližnjemu, te o davanju dobrog primjera.

Okrenuvši se k mladoženji Salatijelu, reče mu neka mu dom uvijek bude otvoren,

neka ima potpuno pouzdanje u sve što mu je rekao, i neka živi pobožno. Ako tako

bude činio, Bog će čuvati njegov dom i ništa mu neće biti ukradeno. Salatijel je za

svoju novu kuću dobio uistinu više nego li mu je i trebalo, jer je Isus propovijedao

protiv sebičnosti.

Isus reče, morate biti voljni žrtvovati za Boga i za bližnjega. Komunikacija između

Isusa i ovih ljudi postade sve prisnija, i da ih spasi od nehaja u koji su pali, Isus je

poučavao pod krinkom mnogostrukih prispodobi o čestitosti, skromnosti,

samokontroli, koja inače donosi milost u brak. Prispodobe su bile o sjetvi i žetvi.

Isus je također otišao posjetiti dva para, koji su se uskoro namjeravali vjenčati,

usprkos tome što je ta veza donekle bila zabranjivana. Naime, jedan je par bio u

krvnom srodstvu. Isus ih pozove nasamo i reče im da njihova zamisao izvire iz

zemaljskih potreba, te da je to protuzakonito. Oni bijahu užasnuti Isusovim čitanjem

njihovih misli, jer nijedno nije reklo Isusu išta o tome, pa su tako odustali od svoje

namjere. Ovdje su jedno drugome oprali noge, a mladenka je obrisala Isusove noge

krajem svoga vela ili gornjim dijelom svoga ogrtača. Oboje su, i muškarac i žena, po

Isusovim učenjima, vidjeli u Isusu više od Proroka. Obratili su se i slijedili Isusa.

Isus tad iziđe iz kuće, te ode u okolicu, u kojoj je živjela maćeha koja se htjela udati

za svog pastorka, premda on nije još potpuno odlučio o tome. Isus mu je jasno

razložio opasnost u kojoj se nalazi, te ga je nagovorio da pobjegne iz tog mjesta, i

neka ode raditi kod Salatijela, što je ovaj poslušno i prihvatio. Gospodin mu je

također oprao noge. Maćeha, koju je Isus javno prekorio, bila je jako ogorčena. Ona

nije činila pokore, te je otišla u propast.

Mora da su ljudi ovog kraja imali preko svojih predaka neke veze sa Zavjetnim

kovčegom. Pitali su Isusa što je postalo Svetom Misterijom u Kovčegu saveza. Isus

im reče, da je zbog toga čovječanstvo jako nazadovalo, da je sad to previše ušlo u

ljude, a iz činjenice da se više ne može ni pronaći, mogu zaključiti da je Mesija već

rođen. Mnogi iz ovog kraja bijahu uvjereni, da su Mesiju već ubili s Nevinom

dječicom.

ISUS VRAĆA MRTVACA U ŽIVOT

Oko sat vremena istočno od Sihara, bijaše boravište nekog bogatog stočara. Kuća je

bila okružena grudobranom. Vlasnik je iznenada umro, nedaleko kuće, u polju. Žena

mu i djeca bijahu u velikoj tuzi. Tijelo je već bilo spremno za ukop, a obitelj je

odaslala glasnike u grad, neka mole Gospodina i još neke druge, da dođu na

sprovod. Isus je došao sa svoja tri učenika, Salatijelom i njegovom suprugom, te još

nekolicinom drugih, sveukupno njih trideset. Tijelo je bilo položeno ispred kuće, na

širokoj aveniji omeđenoj stablima.

Čovjek je iznenada umro, za kaznu zbog njegovih grijeha, jer je ugrabio vlasništvo

nekih pastira, koji su se protivili takvom njegovu nasilnom ponašanju, ali su ipak

morali napustiti taj kraj. Ubrzo nakon počinjenja ovog grijeha, pao je mrtav nauznak,

baš na tom komadu zemljišta, kojeg je nepravedno stekao.

Stojeći kraj leša, Isus je govorio o pokojniku. Upitao je, koja mu sad korist, što je

toliko mazio i služio svome tijelu, stanu kojega njegova duša sad napušta. Zbog tog

svog tijela, svoju je dušu opteretio dugom, kojeg nikad nije imao i kojega se nikada

ne može riješiti. Pokojnikova je supruga utonula u žalost. Stalno je prije Isusova

dolaska ponavljala 'Samo da je Židovski Kralj iz Nazareta ovdje, on bi ga mogao

podići iz mrtvih!' Kao odgovor na ove riječi, Isus reče: 'Da, Židovski Kralj to može

učiniti. Ali, ljudi će Ga zbog toga progoniti. Ubiti će Njega, koji daruje život, te će Ga

odbiti priznati!' Ljudi oko Isusa povikaše: 'Ako je među nama, priznati ćemo Ga!'

Isus je odlučio iskušati ih. Govorio je o vjeri, o obećanju da će im Židovski Kralj

pomoći, navodeći im da vjeruju i da provode sve što ih je učio. Tad Isus povede

nasamo pokojnikovu obitelj, zajedno sa Salatijelom i njegovom suprugom, a ostalima

je naredio da se povuku. Tad je Isus razgovarao s pokojnikovom suprugom, kćerkom

i sinom. Čak prije nego se narod povukao, supruga se obratila Isusu riječima:

'Gospodine, ti zboriš kao da si sami Židovski Kralj!' Ali, Isus joj gestom dade do

znanja da šuti.

Sad kad su se ostali, za koje je Isus znao da su slabe vjere povukli, Isus reče obitelji,

ako budu vjerovali u njegovu nauku, ako ga budu slijedili, te ako o ovome budu

šutjeli, On će podići mrtvaca na život, jer njegova duša još nije osuđena, još je dolje

u polju, gleda prizore njegove nepravde, kao i odvajanje od svoga tijela. Obitelj je

obećala svim svojim srcem da će sve poslušati, a Isus s njima ode do polja u kojem

je čovjek umro.

Vidjela sam stanje u kojem je bila pokojnikova duša. Vidjela sam je u krugu, u sferi

iznad mjesta na kojem je umrla. Pred njom su se nizale slike svega što je zgriješila, s

njenim zemaljskim posljedicama. Sve je to gledala, a tuga ju je proždirala. Također

sam vidjela i kazne kojima je trebala biti podvrgnuta, a bilo joj je udovoljeno, da

uroni u pogled, na zadovoljštinu Isusove Muke. Razdirana žalošću, taman je htjela

krenuti u izvršavanje kazni, kad se Isus pomoli, te je dozva natrag u tijelo,

izgovarajući pokojnikovo ime, Nazor. Tad se Isus okrenu pomoćnicima i reče: 'Kad se

vratimo, naći ćemo Nazora, kako sjedi živ živcat!' Ja sam vidjela kako pokojnikova

duša, na Isusov poziv, jezdi k tijelu, postaje sve manja i manja, te nestade kroz

pokojnikova usta, a taj se tren, na svom odru, Nazor ustade u sjedeći položaj. Uvijek

sam vidjela ljudsku dušu, kako prebiva iznad srca, iz kojega su brojne, kao niti, išle

prema glavi.

Kad se Isus sa svojim pratiocima vrati Nazorovoj kući, nađoše ga da sjedi u lijesu, još

uvijek omotan u povoje, a ruke mu svezane. Supruga mu odveza ruke i olabavi

povoje. On iskorači iz lijesa, baci se nice pred Isusa, te mu pokuša obgrliti koljena.

Ali, Gospodin koraknu unazad, te mu reče da bi se prvo trebao pročistiti, oprati, te

ostati skriven u svojoj sobi, da nikome ne govori o svom uskrsnuću, sve dok On ne

napusti ovaj kraj.

Tad supruga odvede Nazora u neku povučenu sobu, gdje se je oprao i očistio. Isus,

Salatijel i njegova supruga, i tri učenika blagovaše nešto, te ostadoše u kući. Lijes su

odnijeli u podrum. Gospodin je poučavao sve do mraka.

Sutra ujutro Isus opra noge uskrsnulom Nazoru, te ga nagovaraše da ubuduće više

pomisli na svoju dušu, nego li na tijelo, te da povrati sve nepravedno stečeno blago.

Nakon toga Isus pozva Nazorovu djecu. Govorio im je o Božjem milosrđu, koje se

iskazalo na njihovu ocu, te ih nagovaraše da se boje Boga (strah Božji). Tad ih

blagoslovi i odvede roditeljima. Majka je također Isusa odvela ocu. Isus je predstavi

kao neku koja se izdaleka vratila, da bi mogla s njim živjeti, strože i u većem strahu

Božjem.

Taj je dan Isus poučavao mnoge stvari, govoreći parabole koje se odnose na brak.

Posebno se obrati novo vjenčanom paru. Salatijelu kaza: 'Dopusti svome srcu, da

bude dirnuto ljepotom tvoje supruge! Ali razmišljaj, kako mora biti velika ljepota

duše, budući Bog šalje svoga Sina na zemlju, da spasi duše, žrtvom svoga Tijela!

Tkogod služi tijelu, ne služi svojoj duši. Ljepota raspiruje požudu, a požuda kvari

dušu. Nekontroliranost je kao biljka puzačica, koja probija i uništava žito i vino.'

Ove posljednje riječi svrnuše propovijed opet na temu uzgoja loze i žita, a Isus

upozori slušatelje da čuvaju svoje njive i vinograde od korova, kojeg je Isus i

imenovao. Najzad im najavi da će na Šabat naučavati u cedarskoj školi, i da će tada

čuti što moraju činiti, kako bi postali njegovim sljedbenicima, i tako dijelili njegovo

Kraljevstvo. Ali opet im je kazao da će ih napustiti i otići na istok prema Arabiji. Kad

ga upitaše zašto ide tim poganima, tim zvijezdo promatračima, Isus im reče, da

među njima ima prijatelje, koji su slijedili zvijezdu kako bi došli i pozdravili ga kod se

rodio. Ovo im Isus želi uzvratiti, kako bi i njih mogao pozvati u vinograd i Kraljevstvo

svoga Oca, te ih povesti na prave puteve do njega.

U Cedru se okupilo veliko mnoštvo ljudi, kako bi čuli Isusa, koji je sad počeo javno

liječiti mnoštvo bolesnika. Kad bi prolazio između bolesnika, Isus bi često rekao:

'Ustani! Slijedi me!' – a oni bi ozdravljeni ustajali. Divljenje i zapanjenost ovim

čudesima, dovodilo je ljude do velikog oduševljenja, pa da ga sam Isus nije

susprezao, zahvatio bi cijeli ovaj kraj u iznenadnom zanosu radosti.

Među okupljenima u Cedru bijahu i Salatijel i njegova supruga. Isus im je još jednom

govorio o dužnostima braka, te im dao detaljne instrukcije o načinu na koji bi trebali

živjeti, da bi postali čista loza (tj. ona koja daje čist i izvrstan plod, kakvi su postali

njegovi učenici i apostoli, sveci i mučenici). Utuvio im je u glavu i obdržavanje

skromnosti i čistoće, nagovarajući ih da u svim svojim djelima streme čistim

namjerama. Nagovarao ih je na molitvu, jedinstvo, a nakon začeća djeteta, na

striktno obdržavanje savršene apstinencije. Govorio je o uzajamnom povjeravanju

koje mora postojati između supruga i supruge, te o poslušnosti supruge mužu. Kad

ga nešto supruga pita, muž ne smije šutjeti. On je mora poštivati i stremiti k njoj,

budući je ona slabija posuda. Ako je vidi da priča s drugima, ne smije imati

nepovjerenja u nju, niti bi ona trebala biti ljubomorna, ako njega vidi da to isto čini.

Ipak, moraju paziti da jedno drugome ne budu razlog ozlojeđenosti. Nikome trećemu

ne smiju dozvoliti da im se petlja u brak, a između sebe moraju zadržati one male

razlike. Isus kaza ženi da bi trebala postati pobožna kao Abigajla, te im pokaza regiju

prikladnu za uzgajanje žita. Isus im reče da oko svoga vinograda moraju podići

ogradu, a ta se ograda mora sastojati od ovih savjeta koje im je upravo udijelio.

Prije nego je napustio Cedar, Isus je u sinagogi održao još jednu dugu propovijed, u

kojoj je opet objasnio svezu između svega što im je dosada u ovim krajevima

govorio. Isus je govorio jednostavno, opisujući najjednostavnije aluzije o misterijima

istočnog grijeha, o poročnom razmnožavanju ljudske rase, njihovoj stalno rastućoj

pokvarenosti, o dispoziciji Božje milosti i Njegovu vodstvu izabranih ljudi iz generacije

u generaciju, sve do Blažene Djevice, o misteriji Utjelovljenja i regeneraciji palog

čovječanstva iz smrti do vječnog života, kroz Djevičina Sina.

Tu Isus iznese prispodobu o zrnu žita, koje mora biti pokopano u zemlju, kako bi

donijelo novi plod, ali ga slušatelji nisu razumjeli. Isus im reče da ga ne trebaju

slijediti samo kratko vrijeme, nego ga trebaju slijediti na dugom putu, sve do kraja,

sve do Sudnjeg dana. Isus je govorio o uskrsnuću mrtvih i o Sudnjem danu, te ih je

poticao da paze, da budu na straži!

Tad im ispriča prispodobu i lijenim slugama. Sud dolazi kao lopov u noći. Smrt

pogađa svakog časa. Oni, sinovi Išmaela, oni su potekli od sluge, te trebaju biti

vjerni. Isus kaza, Melkisedek je bio tip Njega, Isusa. Njegova se žrtva sastojala od

kruha i vina, ali u Njemu (Isusu) će biti promijenjena u meso i krv.

Najzad im Isus jasno reče da je on Otkupitelj. Na ovo otkriće, mnogi se prestrašiše i

postadoše plahi i obeshrabreni, dok su drugi, naprotiv, postali još revniji i

oduševljeniji za Isusa. Isus ih je posebno poticao na međusobnu ljubav,

ohrabrivanje, suosjećanje u radosti i tuzi, budući su udovi istoga tijela, koje osjeća

bol jedan drugoga.

Na propovijedi su bili prisutni i pogani iz poganske četvrti Cedra, a sve su slušali

stojeći malo postrance. Oni su prema Židovima bili vrlo gostoljubivi, ali otada su im

mnogi prilazili i prijateljski ih ispitivali o Isusovoj nauci i čudesima.

6. Isus stiže u prvi šator-grad zvjezdoznanaca

Kad je Isus s tri mladića napustio Cedar, Nazor, ravnatelj sinagoge - koji je vukao

porijeklo od Tobije, Salatijel, Eliud i mladi Tit, ispratiše ga dobar dio puta. Prešli su

rijeku i prošli kroz pogansku četvrt grada, u kojoj se baš tad slavio blagdan, a ispred

hrama bijaše ponuđena žrtva.

Put je vodio na istok, a onda na jug kroz ravnicu koja je ležala između dva planinska

lanca, pokatkad preko stepa, pa opet preko žuta ili bijela pijeska, a ponekad preko

bijelog šljunka. Najzad stigoše do velikog otvorenog kraja, prekrivenog zelenilom,

usred kojega bijaše veliki šator među palminim stablima, a oko njih manja stabla.

Tu Isus blagoslovi i otpusti svoje pratitelje, te nastavi put, još malo dalje, prema

šator-gradu, a taj grad bijaše od zvjezdoznanaca (štovatelja zvijezda). Dan je već bio

na izmaku kad Isus stiže do predivna zdenca u nekoj udubini. Gospodin se napi vode,

te sjede kraj zdenca. Mladići mu opraše noge, a onda i on njima zauzvrat učini tu

uslugu. Sve je činjeno s djetinjom nevinošću, a taj mi je prizor bio izuzetno potresan.

Ravnica je bila puna palminih stabala i livada, a posvuda bijahu mnogobrojne grupe

šatora. Usred toga se uzdizao neki toranj ili kao terasasta piramida, ali opet nije bila

veća nego naša uobičajena crkva. Tu i tamo su prolazili neki ljudi, te bi s distance

iznenađeno buljili u Isusa, ali nitko mu nije prilazio.

Nedaleko zdenca bijaše veliki šator- kao kuća. Nadvisivao je nekoliko manjih, a

unutra je bio podijeljen na mnoge odaje i spremišta, povezane nekim hodnicima, koji

bijahu omeđeni ogradama, a drugi nekim platnima. Gornji dio šatora bijaše prekrit

kožama. Sve zajedno bijaše vrlo stručno i lijepo uređeno. Iz ovog šator-grada dođoše

petorica ljudi, noseći sa sobom zelene grane, na kojima bijahu razni plodovi: jedna je

imala male žute listove i plodove, druga crvene bobice, treća bijaše loza s lišćem,

četvrta palmina grana, a peta je bila puna grozdova grožđa.

Od pojasa do koljena odjenuli su neku vrstu vunene tunike, rasparane sa svih strana,

a gornji dio tijela jaknu, široku i punu, napravljenu od nekog prozirnog vunenog

sukna, s rukavima koji sežu do pola podlaktice. Imali su svjetliji ten, kratke crne

brade, te duge kovrčave kose. Na glavi su imali neku vrstu spiralne kape, s koje su

im padale mnoge trakice oko sljepoočnica.

Oni priđoše Isusu i njegovim kompanjonima, s prijateljskim namjerama, pozdraviše

ih, i dok su im nudili grane s voćem, pozvaše ih da ih prate do šatora. Granu loze su

dali Isusu, onaj koji se činio da je vodič držao je sličnu. Ušavši u šator, posjedaše

Isusa i njegovo društvo na jastuke obrubljene resama, te ih ponudiše voćem. Isus je

rekao samo par riječi. Tad su goste poveli kroz šator, po hodniku omeđenom

odajama za konak, u kojima bijahu kauči-postelje, te ih odvedoše do dijela šatora u

kojem bijaše blagovaonica. U središtu blagovaonice bijaše stup koji je podupirao cijeli

šator, a oko njega uvijeni vijenci zelenila i plodova, loze, jabuke, te grozdovi – sve

tako prirodno u izgledu, da stvarno ne mogu reći jesu li uistinu prirodne ili obojane.

Tad sluge privukoše mali ovalni stol, visok kao naš stolac. Bio je napravljen od lagana

lišća, koje se brzo moglo rastvoriti, a baza mu podijeljena u dva postolja. Ispod stola

su raširili šareni tepih, na kojem bijahu slike ljudi, baš kao oni, te na stol postaviše

čaše. Po šatoru su bile obješene tapiserije, tako da se nijedan dio platna-šatora nije

moglo vidjeti.

Kad su se Isus i njegovi kompanjoni ispružili na tepihu kraj stola, pomoćnici donesoše

kolače, sve vrste plodova i med. Sami su pomoćnici sjedili na niskim ovalnim

stolcima, čije su noge bile ukrštene. Sami su posluživali svoje goste, dok su same

sluge ostale vani ispred šatora, sa svim što je bilo potrebno. Vidjela sam ih kako idu

do drugog šatora i od tamo donose pečenu perad, koja je bila pečena na ražnju u

nekoj vrsti kuhinje. Kuhinja je bila napravljena od blata, kao koliba, a imala je otvor u

krovu kroz koji se dim odvodio. Perad su posluživali na stvarno divan način. Perad je

bila još uvijek s perjem (ali ne znam kako su to uradili), te je izgledala kao da je živa.

Kad je obrok završio, goste su otpratili petorica ljudi do njihovih spavaonica, a bili su

zapanjeni kad su vidjeli Isusa kako mladićima pere noge, a onda su oni oprali njemu

noge. Isus im objasni značenje ovog postupka, a oni riješiše da ubuduće i oni čine taj

učtivi čin prema bližnjemu.

NOĆNA PROSLAVA ZVJEZDOZNANACA

Kad su petorica ljudi otišli od Isusa i njegovih mladih suputnika, otiđoše i oni iz

šatora. Nosili su ogrtače, dulje nego obično, sa širokom kapuljačom koja je visjela od

vrata na leđa. Otišli su prema hramu, oblika velike četverokutne piramide, koja ne

bijaše od kamenja, već od nekakva lagana materijala, kao drvo ili koža. Izvana bijaše

niz stepenica, od baze do vrha. Unutra bijaše nekakav ovalan prostor, iz kojeg su

hodnici vodili do raznih dijelova hrama. Na ulazima bijahu zasloni od lagane ukrašene

živice.

U ovalnoj se sobi već skupilo nekoliko stotina ljudi. Udate žene su stajala otraga, iza

muškaraca, iza njih djevojke, te iza njih djeca. Na stubama piramidalnog hrama

bijahu nekakvi obasjani globusi, koji su blještali i treptali baš kao zvijezde na nebu,

ali ne znam kako su postigli taj efekt. Bili su pravilno poredani, baš kao izvjesne

zvjezdane konstelacije. Hram je bio pun ljudi. U sredini je postavljen veliki stup,

odakle se na zidove protezale grede, te s njih na vrh piramide. U unutrašnjosti hrama

svjetlost bijaše stvarno neobična. Bijaše to kao neki sumrak, ili još bolje, kao

mjesečina. Imali ste osjećaj kao da gledate noćno nebo obasjano mnoštvom

zvijezda. Mogli ste vidjeti i mjesec, a daleko gore, iznad svih, u samom centru, sjajilo

je sunce. Bijaše još bolje i vještije izvedeno, te tako prirodno, da je ostavljalo na

promatrače veliki dojam, a posebno kad biste ga gledali kroz magličasti dim.

Kraj centralnog stupa bijahu postavljena tri idola. Jedan je bio ljudskog tijela i ptičje

glave, s velikim savijenim kljunom. Vidjela sam kako mu ljudi prinose sve vrste

hrane. Šopali bi njegov ogroman kljun, peradima i sličnom hranom, koji su pak padali

u njegovo tijelo, te ispadali negdje van. Drugi je idol imao glavu sličnu volu, a sjedio

je kao čovjek u čučećem položaju. U njegove ruke, koje su bile u položaju, kao da

drži novorođenče, ljudi bi polagali perad. U njemu je gorjela vatra, u koju su

štovatelji, kroz rupe, ubacivali meso živina, koje bi zaklali i rasjekli na žrtvenom stolu

ispred idola. Dim je odvođen kroz cijev u zemlji, koja je pak išla van hrama. U hramu

se nije mogao vidjeti otvoren plamen, ali su u magličastoj atmosferi strašni idoli sjali

žarkim sjajem.

Tijekom ceremonije, svjetina je oko piramide pjevala na neki poseban način.

Ponekad bi se čuo samo solo glas, pa opet cijeli zbor, a melodija se mijenjala, od tihe

do vrlo žive. Dok su vani pravi mjesec i zvijezde sjali na nebu, oni ih oduševljeno

pozdravljaše tim pjesmama. Čini mi se da je ovo idolatrijsko slavlje trajalo do zore.

Prije nego je sutradan napustio ovaj narod, Isus im je održao propovijed. Na njihova

pitanja tko je On, i kamo putuje, Isus je odgovorio rekavši im o Kraljevstvu svoga

Oca. Isus reče da traži prijatelje koji su ga došli pozdraviti kad se rodio.

Nakon toga Isus ode dolje do Egipta, posjetiti neke svoje prijatelje iz djetinjstva, te

pozvati ih da ga slijede, pošto se uskoro vraća svome Ocu. Govorio im je o njihovim

idolatrijskim praksama, po kojima se izvrgavaju velikim nevoljama, a i beskorisnim

klanjima mnogih žrtava. Reče, trebaju častiti Oca, Stvoritelja svih stvari, umjesto

žrtvovanja žrtava idolima koje su sami izradili, umjesto da svoje darove daju sirotoj

braći.

Žene su ovdje boravile potpuno odvojene od muškaraca, otraga, u zasebnim

šatorima, u zasebnom naselju. Svaki je muškarac imao više žena. Žene su bile

odjevene u duge haljine, na ušima im naušnice, a frizura oblika visoke kape. Isus je

preporučio odvajanje žena od muškaraca. Reče, pravo je da žene ostanu otraga, a

protiv mnogoženstva je energično propovijedao. Trebaju imati samo jednu suprugu,

koju trebaju tretirati, na kao roba, nego u ljubaznoj podložnosti.

Tijekom ovih propovijedi, Isus im se činio ljupkim, kao neko nadčovječno biće, pa su

ga molili da ostane s njima. Htjeli su dovesti nekog starog i mudrog svećenika da

raspravlja s njim, ali Isus nije htio. Tad su donijeli neke stare spise koje su

konzultirali. To ne bijahu svitci pergamene, nego su izgledali kao neko debelo lišće,

nešto kao da su od kore drveća, a slova su bila urezana. Ovo je lišće izgledalo kao

neka debela koža. Pogani su inzistirali na Gospodinovu ostanku da ih poučava, ali

Isus ih odbi, rekavši da kad se vrati svome Ocu, da bi ga oni trebali nasljedovati, a

Isus neće propustiti pozvati ih na to u pravo vrijeme.

Neposredno što će ih napustiti, Isus im pomoću oštrog metalnog štapa, na kamenom

podu njihova šatora, napisa inicijale petorice članova Njegove rase. Meni je to

izgledalo kao neka slova, četiri ili pet komada, spletena u jedno, a među njima sam

prepoznala slovo M. Slova su bila duboko urezana u kamen. Pogani su sa čuđenjem

promatrali natpis, te odmah postadoše privrženi napisanome. Poslije su taj kamen

izvadili i pretvorili ga u oltar. Sad ga vidim u Rimu, uzidana u jednom od kutova

Petrove crkve, tako da ga neprijatelji Crkve ne mogu odnijeti.

Isus, kad je odlazio, nije dozvolio nijednom od ovih pogana da ga prate. Sa svojim

mladim prijateljima uputio se na jug, između tu i tamo razbacanih šatora, te prođe

kraj tornja s idolima. Mladićima reče kako je ljubazno bio primljen od strane ovih

pogana, za koje nije ništa učinio, a sad ga zlobni, tvrdoglavi i nezahvalni Židovi

progone, premda ih je zadužio dobrim djelima. Isus i društvo požuriše, te su cijeli

dan žurno hodali. Čini mi se da su hodali još par dana, oko 100 km, prije nego su

stigli do zemlje Kraljeva.

ISUS PODUČAVA PASTIRSKO PLEME

Taman prije početka Šabata, vidjela sam Isusa u blizini nekakvih pastirskih šatora,

gdje su on i njegovo društvo sjedili kraj zdenca, te prali jedan drugome noge. Tad

Isus poče slaviti Šabat, moleći s mladićima, poučavajući ih, da bi i ovdje, čak i u tako

dalekoj zemlji, Židovi prigovarali kako ne posvećuje Šabat, budući nije valjan. Te su

noći konačili na otvorenom, kraj zdenca. U ovom mjestu ne bijaše nijedne građevine,

nijednog stalnog boravišta, a među pastirima ne bijaše nijedne žene. Imali su samo

jednu privremenu gostionicu, ili karavansko stajalište kraj svojih udaljenih pašnjaka.

Sutra ujutro, oko Isusa se okupiše pastiri, te slušaše što Isus govori. Isus ih upita

jesu li išta čuli o nekim ljudima koji su prije 30 d0 33 godine otišli u Judeju, kako bi

pozdravili novorođenoga Kralja Židova, a vodila ih je zvijezda. Oni povikaše. 'Da! Da!'

– a Isus im nastavi govoriti, da on sad putuje i traži te ljude. Pastiri postadoše

radosni kao djeca, te zavolješe Isusa.

Na najvišem mjestu okruženom palmama, napraviše za nj predivno veliko sjedište ili

tron, do kojeg su vodile stepenice prekrivene busenjem trave. Radili su vrlo brzo,

isjecali i rezali busenje nekim dugim, a uskim kamenom, ili nožem od kosti, tako da

je sjedalo uskoro bilo završeno. Gospodin sjede na to, te poučavaše govoreći

predivne prispodobe. Pastira bijaše oko četrdeset, slušali su kao djeca, a nakon toga

su molili s Isusom.

Tu su večer pastiri donijeli jedan od svojih šatora, te su ga pridružili ostalima,

formirajući tako jedan veliki, u kojem su pripremili gozbu za sve. Hrana bijaše razno

voće, neka gusta kaša smotana u kuglice, te devino mlijeko. Kad Isus blagoslovi

hranu, mislio ih je napustiti, ali oni ga upitaše zašto, pa kad Isus objasni razlog, oni

ga moljaše da blagoslovi ostatak hrane, što Isus i učini. Htjeli su da nakon što Isus

ode, da im ostane tako blagoslovljene hrane, te kad mu na tu nakanu doniješe meku

i vrlo kvarljivu hranu, Isus zatraži plodove koji se ne kvare tako brzo. Oni doniješe, te

Isus blagoslovi neke bijele kuglice od raži. Reče im da to uvijek miješaju s ostalom

hranom, koja se onda neće nikada pokvariti, a blagoslov nikad neće nestati.

Kraljevi su već kroz snove saznali da im se Isus približava.

ČUDESNI GLOBUS

Vidjela sam Gospodina kako opet poučava sjedeći na mahovinom prekrivenoj katedri.

Poučavao je o stvaranju svijeta, Padu, te obećanju Otkupljenja. Isus upita jesu li

sačuvali tradiciju ikakva obećanja. Ali, oni su poznavali samo nekoliko stvari koje se

tiču Abrahama i Davida, a i one su bile pomiješane s bajkama. Ovi ljudi bijahu tako

jednostavni, prostodušni, kao školska djeca. Tko god bi nešto znao, bilo pitanje ili

odgovor, odmah bi to 'ispalio'.

Kad Isus vidje kako su nevini i zapušteni, izvede veliko čudo u njihovu korist. Ne

mogu se točno sjetiti što je Isus rekao, ali je izgledalo kao da desnicom hvata

sunčanu zraku, iz koje vadi kuglu kao mali obasjani globus, te ga stavlja da visi s

palme, opet desnicom uz pomoć sunčane zrake. Kugla je izgledala dovoljno velikom,

tako da se činilo kako sadrži sve stvari, a sve su se te stvari mogle vidjeti u kugli. U

njoj su dobri ljudi i učenici mogli gledati sve ono što im je Gospodin baš opisivao. Svi

su oni zabezeknuto stajali oko Isusa i gledali u globus. U globusu sam vidjela

Presveto Trojstvo, a kad sam vidjela Sina u Njemu, nisam više vidjela Isusa na

zemlji, samo je jedan anđeo lebdio kraj globusa. Kad je Isus jednom prilikom uzeo

globus u desnicu, opet mi se činilo kao da je sama njegova ruka postala globus, u

kojem su se prikazivale brojne slike, jedna za drugom. Čula sam nešto o broju 365,

kao da se odnose na dane jedne godine, povezane s nekim slikama u globusu.

Isus je naučavao pastire kratkoj molitvi, u kojoj su se pojavljivale riječi kao u

Očenašu, a dao im je tri nakane za koje moraju naizmjence moliti. Prva je bila da

zahvale za stvaranje, duga za Otkupljenje, a treća, mislim, bijaše za Posljednji sud.

Cijela povijest stvaranja, Pada, otkupljenja, bijaše otkrivena u slijedu slika u ovom

globusu, zajedno sa sredstvima danim čovjeku da participira u njima. Vidjela sam u

globusu, sve stvari povezane zrakama svjetla, u svezi Presvetog Trojstva, iz kojeg su

sve stvari proizlazile, ali i od kojeg su mnogi jadno otpali. Gospodin je dao pastirima

ideju o stvaranju, putem globusa, koji je proizašao iz njegove ruke. Ideju u svezi

Palog svijeta s njegovim Otkupljenjem, dao je privremenim prekidom pokazivanja

slika u globusu, nekim koncem. Kad je Gospodin držao globus u ruci, dao im je neku

ideju o Sudu. Također ih je poučavao o godini i danima koji je sačinjavaju, kao i o

povijesti Stvaranja, koliko su oni mogli shvatiti, a onda im je pokazao kojim

molitvama i dobrim djelima trebaju posvećivati razna godišnja doba.

Kad je Gospodin završio poduke, sjajni globus sa svojim slikama nestade kao što se i

pojavio. Jadni ljudi, svladani osjetom svoje vlastite bijede, kao i božanstvom svoga

Gosta, pokazivaše znakove duboke žalosti, te se zajedno s tri mladića, nice prostru

pred Isusom, plačući i časteći ga. I Isus je postao vrlo tužan, te je i on legao na

mahovinasti brežuljak, na kojem je bilo sjedište. Mladići ga nastojaše podići, te kad

se napokon sam uspravi, ustadoše i pastiri, te stidljivo stojeći oko njega, nastojaše

saznati razlog njegove potištenosti.

Isus im odgovori da je plakao zajedno s onima koji plaču. Tad uze jednu hijacintu

koja je divlje rasla u tom kraju (ali je bila daleko veća i ljepša nego naše današnje),

te ih upita znaju li svojstva ovog cvijeta. Reče, kad je nebo olujno, ono čezne, vene,

a njena boja postaje bljeđa, kao kad oblak prelazi preko sunca. Također im je rekao i

mnoge druge značajne stvari o tom cvijeću i njegovu značenju. Također sam ga čula

kako ga zove nekakvim čudnim imenom, koje, rečeno mi je, korespondira s našim

imenom, hijacinta.

PREKID IDOLOPOKLONSTVA

Premda je Isus svega bio potpuno svjestan, ipak je ispitivao pastire o bogoštovlju

koje prakticiraju. Isus je bio kad dobri učitelj, koji postaje dijete kad je s djecom. Na

to mu dobri ljudi donesoše svoje bogove, izdjeljane u obliku raznih životinja, ovaca,

deva, magaraca – sve vjerne imitacije životinja. Čini mi se da su bile od metala, sve

prekrite kožama, i što je bilo smiješno, sve su životinje bile ženke. Na njima bijahu

velike vreće, imitacije vimena, u koje su bile zataknute dojke od trske. Ove bi vreće

napunili mlijekom, na svojim bi ih blagdanima muzli, pili, te plesali i skakali pred

njima. Svatko je od svog stada izabrao najbolje i najljepše jedinke, uzgajali ih s

pažnjom, te na njih gledali kao na svete. Po ovim modelima, ovi bi jadnici, izradili

svoje bogove, te su njihovim mlijekom punili vreće-vimena. Kad bi slavili svoju

službu, donijeli bi sve svoje idole u jedan šator, koji bijaše ukrašen za tu svrhu, te bi

počeli pijančevanje, kao na pokladama. I žene i djeca bi bili prisutni, muzli, jeli i pili,

pjevali, plesali, te se sa žarom klanjali idolima. Nisu slavili Šabat, nego su to činili dan

poslije.

Kad su pogani opisali sve ovo Isusu i kad su mu pokazali sve svoje idole, vidjela sam

cijelu tu stvar kako se pojavljuje pred mojim očima. Gospodin im objasni kakva je to

bijedna sjena istinske religije, te nakon još par riječi o tome, završi, rekavši im da on

sam onaj Izabrani od stada, on je Janje od kojeg će poteći sve mlijeko, koje će

hraniti duše na spasenje.

Tad im zapovijedi da prekinu s tom idolatrijom, da žive životinje vrate u stado, a

metal od kojeg su napravljeni idoli, neka rastope i daju sirotinji. Reče im, trebali biste

podignuti oltare, na njima paliti tamjan Svemogućemu Stvoritelju, Nebeskom Ocu, i

njemu za sve zahvaljivati. Štoviše, trebali bi moliti za dolazak Otkupitelja, a svoja

dobra podijeliti sa svojom siromašnom braćom, jer nedaleko odavde u pustinji žive

tako siromašni ljudi, da nemaju ni šatora pod kojim bi se sklonili. Sve ono što ne

mogu pojesti, kad zakolju svoju stoku, kao i kruh koji pretekne, a nije namijenjeno za

sirotinju, trebaju spaliti kao žrtvu. Pepeo trebaju razasuti na neplodno zemljište, koje

im Isus i pokaza, kako bi na njega privukli blagoslove.

Dok je propisivao ovakve razne stvari, Isus je i objašnjavao razloge zašto trebaju

tako činiti. Tad opet aludira na Kraljeve koji su ga posjetili kad se rodio. Narod reče,

da, čuli smo da su prije 33 godine ovi Kraljevi daleko putovali u potrazi za

Spasiteljem, nadajući se da će s njim naći sve što treba za radost spasenja. Još

rekoše, ti su se Kraljevi vratili u svoje države, te su tamo nešto promijenili u svojim

bogoštovljima, i to je sve što su čuli o njima.

Tad Isus ode s ovim pastirima obići njihova stada i kolibe, poučavajući ih razne

stvari, čak i o raznim vrstama bilja koje je tamo raslo. Obećao im je da će im uskoro

poslati jednoga, koji će ih poučavati. Uvjerio ih je da je došao na zemlju, ne samo za

Židove, kako su oni u svojoj poniznosti predmnijevali, nego je došao i za svakog

pojedinca koji je čeznuo za njegovim dolaskom.

O onome malo, što su znali o Abrahamu, ovi su siroti pastiri izvukli veliku korist o

suzdržljivosti. Tri mladića bijahu osobito impresionirani nedavnim čudom obasjanog

globusa. Njihov odnos prema Isusu, bijaše drugačiji od apostolskog. Služili su mu u

ovisnosti, tišini, te djetinjoj jednostavnosti. Za razliku od apostola, oni Isusu nikada

nisu ništa prigovorili. Apostoli su međutim imali i neku službu, dok su ovi mladići bili

kao sirotinja, ovisni školarci.

ISUS NASTAVLJA PUTOVANJE DO GRADA-ŠATORA KRALJEVA

Kad je Isus napustio pastire, i krenuo dalje na put, pratilo ga oko tuce pastira. Čini se

da su morali platiti neku vrstu takse, pa su sa sobom nosili perad u košarama. Ovo je

bio pust kraj, jer cijelim ovim putem nisu naišli ni na jednu kuću. Cesta je međutim

bila propisno označena, te nije bilo šanse da se putnik izgubi. Kraj puta bijahu i

stabla, koja su rađala plodove slične smokvama, a tu i tamo bi našli bobice. Na

izvjesnim mjestima, otprilike svakih dan hoda, bijahu podignuta mjesta za odmor. Tu

bijaše i prekriven zdenac, sa stablima oko njega, a vrhovi stabala bijahu zajedno

povezani, tako da su grane činile kao neku sjenicu. Ova odmorišta imahu i ložište za

vatru, i kao neke postelje za konak. Tijekom velike podnevne žege, Isus i mladići

odsjedoše u jednom od ovakvih odmorišta, te se okrijepiše vodom i voćem. Svaki put

kad bi se ovako odmarali na putovanju, Isus i mladići bi si međusobno oprali noge.

Gospodin nikada nije dopustio ikome da ga dotiče. Mladići, potaknuti njegovom

dobrotom, ponekad su tretirali Isusa s dječjom pouzdanošću, ali opet, kad bi se sjetili

njegovih čudesa, njegova Božanstva, bacali bi uplašene i plašljive poglede na nj, te

jedan na drugoga. Također sam često viđala, kako bi Isus nestao pred njima,

premda nije propustio da ih uputi što će sve sresti na svom putu, te bi ih o tome i

poučio.

Putovali su djelomično po noći. Kad bi se zaustavili radi odmora, mladići bi zapalili

vatru vrteći zajedno dva komada drva. Također su na kraju motke nosili lanternu.

Lanterna s vrha bijaše otvorena, a sjala je malim crvenkastim plamičkom. Ne znam

od čega se sastojao. Tijekom noći bih ugledala divlje životinje kako ludo trče po

mraku. Put je ponekad vodio preko visokih planina, ne toliko strmih, nego više

blagih. U jednom sam polju vidjela puno redova kestenovih stabala, a ljudi su

skupljali kestenje koje je padalo sa stabala. Bilo je i drugih stabala bez lišća, ali su

plodovi još uvijek visjeli na stablima. Stabla breskve sa svojim tananim uspravnim

deblima, posađena su uglavnom na uzvisinama, te neka druga koja su sličila našem

lovoru.

Neka su odmorišta bila pod velikim smrekama, čije su grane bile tako debele kao

ruka jakog muškaraca. Međutim, većina puta bijaše kroz pustinju, od bijela pijeska

pomiješana na nekim mjestima s malim bijelim šljunkom, a na drugim, s malim

sjajnim kamenjem veličine kao ptičje jaje. Bilo je također i velikih bazena s crnim

kamenjem, kao ostacima razlomljenih zdjelica, ili komadima ulubljene grnčarije. Neki

od ovih fragmenata imahu rupe kao pravilno prstenje ili narukvice, a lokalni ih je

narod koristio kao vaze ili plitke posude.

Posljednja planina koju su putnici prešli bijaše od siva kamenja. Na drugoj strani

putnici nađoše i gusto grmlje, iza kojeg je tekao brzi potok, oko jednog komada

obrađena zemljišta. Kraj potoka ležaše skela od povezanih trupaca. S ovim su prešli

potok, pa se uputiše k nizu koliba koje bijahu izgrađenih na stijenju isprepletnim s

mahovinom. Kolibe su imale zašiljene krovove, a svuda oko centralne sobe bijahu

odjeljci za spavanje, s mahovinastim sjedištima i kaučima. Žitelji bijahu skromno

odjeveni, a nosili su plahte oko sebe, kao ogrtače. Na izvjesnoj udaljenosti ugledala

sam naselje od šatora, mnogo veće i jače nego ijedno koje sam tamo vidjela. Šatori

su bili podignuti na kamenitom tlu, te su bili na katove, a na njih se dolazilo vanjskim

stepenicama. Između prve i druge kolibe bijaše zdenac kraj kojeg je Isus sjedio.

Mladići su prvo oprali noge Isusu, a onda je Isus uveden u kuću koja bijaše odvojena

za strance. Ovdje su ljudi bili vrlo dobri. Oni koji su pratili Isusa, sad ga ostaviše i

vratiše se svojim kućama, uzevši sa sobom namirnice potrebne za put.

Ova regija mahovinastih koliba bijaše dosta prostrana, a uokolo ležaše brojna naselja

kao gore opisana, među livadama, poljima, njivama i vrtovima. Odavde se nisu

vidjele velike šator palače, jer još bijahu daleko. Ali, s vrha planine, jasno su bile

vidljive. Cijela je regija bila iznimno plodna i dražesna. Na brdima bijahu brojne grupe

balzamovih stabala, koja su davala dragocjen sok. Domaći su ga skupljali u one

kamene posude, koje su izgledale kao željezni lonci, a pronalazili su ih u pustinji.

Također sam vidjela divna žitna polja, stabljike debele kao trske, vinovu lozu, ruže,

cvijeće veliko i okruglo kao dječja glava, te drugo cvijeće osebujne veličine. Bilo je

tamo i malih potočića, premda ih bijaše malo. Voda je bila čista i bistra. Narod je

pred Isusa donio sve plodove koje su imali.

Kad im Isus reče o ljudima koji su pratili zvijezdu, oni mu rekoše, da su na svom

povratku iz Judeje, na mjestu na kojem su prvi put ugledali zvijezdu, podigli jedan

otvoreni hram, u obliku piramide. Oko nje su podigli šator-grad, u kojem su zajedno

boravili, premda su prije toga živjeli odvojeno. Imali su sigurnost da će ih jednom

Mesija posjetiti, i da će na njegovom odlasku i oni vjerojatno napustiti ovo mjesto.

Menosr, najstariji Kralj, bijaše još živ i zdrav. Teokeno, drugi, ležaše u postelji oboren

bolešću i staračkom slabošću, nije više mogao hodati. Seir, treći, umro je prije par

godina, a njegovi ostaci bijahu perfektno očuvani, položeni u grob, izgrađen u obliku

piramide. Na godišnjicu njegove smrti, na grob su mu dolazili prijatelji, otvarali ga, te

izvodili izvjesne ceremonije nad ostacima, kraj kojih je gorjela neprestano održavana

vatra. Oni ispitivaše Isusa o karavani koja je ostala iza njih u Palestini. U grad-šator

otposlaše glasnike, da obavijeste Mensora da im se čini da je kod njih izaslanik

židovskog Kralja, kojeg on i njegov narod toliko dugo očekuje i žeđa.

Kad je došao čas Šabata, Isus upita imaju li jednu slobodnu kabinu koju bi mu mogli

ustupiti za službu, njemu i njegovim učenicima, a budući ovdje ne bijaše lampi

židovskog stila, oni napraviše jednu za sebe i proslaviše svoje bogoslužje.

7. Isus svečano ispraćen od Mensora do njegova šator-dvorca

Kad su Kraljevi dobili vijest o Isusovu dolasku, načiniše velike pripreme za njegov

prijem. Krošnje stabala su povezali zajedno, da bi dobili aleju šetnicu, te podigoše

trijumfalne slavoluke. Ukrasiše ih cvijećem, voćem, ukrasima svih vrsta, i obješenim

tapiserijama. U okolicu grada su poslali izaslanstvo od sedam ljudi, koji bijahu

svečano odjeveni u bijele ukrašene ogrtače, a na glavama im turbani s visokim

perjem i zlatom izvezeni. Oni su imali zadatak dočekati Isusa i poželjeti mu

dobrodošlicu. Kad se sretoše, Isus održa propovijed, u kojoj je govorio o pravednim

poganima, koji, unatoč nehaju, bijahu u srcu pobožni.

Grad Kraljeva bijaše tako komforan, tako bogat ukrasima, da se to ne može opisati.

Bijaše to kao prekrasno ukrašen vrt, bijaše to šator-grad. Glavni je šator izgledao kao

veliki dvorac. Sastojao se od nekoliko katova, podignutih na kamenim temeljima.

Najniži je činio guste rešetke kroz koje ste jedva mogli gledati, a gornji se sastojaše

od raznih odaja, dok su svud uokolo bile brojne građevine s galerijama i

stepenicama. Uokolo su stajali slični šatori-palače, svi povezani šetnicama

popločanim obojanim kamenjem, ukrašenim slikama zvijezda, cvijeća i sličnih ukrasa.

Ove šetnice, tako čiste i lijepe, bijahu omeđene s jedne strane travnjacima i

vrtovima, čije su gredice pak bile pune cvijeća, nježnih stabala s lijepim lišćem, kao

mirta i lovor, te svih vrsta bobičastog grmlja i aromatična bilja. U središtu grada, na

travnatom brežuljku, podigli su velik i lijep zdenac, s mnogo mlaznica. Nad njim su

podigli krovište, poduprto kao otvorene kolonade, oko kojih bijahu klupe i druga

sjedišta. Mlaz je iz mlaznica udarao u udaljeni središnji stup.

Iza ovog zdenca bijaše hram, sa svojim kolonadama, sadržavajući grobnice kraljeva,

a među njima bijaše i Seirov grob. Ovaj je hram s jedne stane bio otvoren, ali je s

drugih bio zatvoren vratima koja su vodila u grobnice. Imao je oblik četverostrane

piramide, ali krov mu ne bijaše tako ravan kao u onih koje sam vidjela u početnim

dijelovima Gospodinova putovanja. Oko piramide su vodile spiralne stepenice s

ogradom, a završavale su na otvorenom. Na jednoj sam strani vidjela i šator-kuću, a

tamo je mlađarija bila poučavana. Na drugoj, ali potpuno odvojeno, djevojčice su

poučavane u raznim predmetima.

Boravišta žena bijahu zajednička, van ove ograde. Žene su živjele potpuno odvojeno

do muškaraca. Nemam riječi za opisati eleganciju toga šator-grada, njegovu čistoću,

svježinu i urednost. Građevine bijahu primjer otvorenih zgrada, karakterističnih

svojom jednostavnošću sklada.

Posvuda su bili predivni parkovi sa klupama za odmor. Vidjela sam i jedan ogroman

kavez, više kao veliku kuću nego kavez, a njemu bijahu, od dna do vrha, perad i

razne ptice. Malo dalje, vidjela sam šatore i kolibe, u kojima stanovahu kovači i drugi

radnici. Također sam vidjela staje i ogromne livade pune krda deva, magaraca,

velikih ovaca s finom vunom, kao i krava s malim glavama i velikim rogovima, vrlo

različite od naših krava.

Vidjela sam da u tom kaju nema planina, samo brda blagih uzvisina, ne viša od naših

poganskih grobnica. Po ovim brdima, kroz neke cijevi, vršili su bušenja u potrazi za

zlatom. Ako bi se kroz cijev sa zemljom pojavili tragovi zlata, tu bi otvorili rudnik i

kopali u potrazi za zlatom. Poslije je rudača odvožena u susjedstvo, gdje su je topili u

zagrijanim pećima. Peći nisu zagrijavali drvom, nego grudama ili nečim sličnim,

smeđim i čistim, a i to su iskopavali iz zemlje.

Mensor je bio uvjerenja da je Isus samo jedan izaslanik onog Kralja, te je sve

poduzeo da ga svečano dočeka, kao da sam Kralj Židova dolazi. Savjetovao se s

ostalim glavarima i svećenicima što učiniti, da bi se visoki gost dobro dočekao.

Ukrasili su put kojim Isus mora proći, a svi bijahu obukli blagdansku odjeću. Sve je

izvršeno s iskrenom radošću. Mensor je sjedio na predivno okićenoj devi, a s obje

strane deve visjele se kutijice. Pratilo ga dvadesetak dostojanstvenika, neki od njih

bijahu u onoj karavani koja je išla u Betlehem. Svi su krenuli naprijed susresti Isusa,

koji je dolazio s trojicom mladića i sedmoricom glasnika. Mensorova je pratnja

pjevala neku svečanu pjesmu, baš onako kako su pjevali prije tridesetak godina.

Menosr, najstariji od Trojice Kraljeva, imao je smeđu put, a nosio je visoku okruglu

kapu, urešenu nekom vrstom bijele napuhane trake, te bijeli plašt izvezen zlatom.

Kao znak časti, na čelu povorke su nosili barjak. Činio se kao konjski rep privezan na

motku. Put je vodio kroz aveniju preko divnih livada, tu i tamo s bujnom bjelkastom

mahovinom, koja je blistala kao načičkane gljive pod zrakama sunca.

Napokon procesija dođe do zdenca, iznad kojeg bijaše hram od zelenila ili to bijaše

divno aranžirano zelenje. Tu Mensor siđe s deve, te tu čekaše Gospodina koji se

približavao. Jedan od sedmorice glasnika, otrča naprijed, kako bi obavijestio Mensora

da Isus dolazi. Kutije s deva sad bijahu otvorene, a oko zdenca na jednom velikom

tepihu, bijahu raširene veličanstveno urešene tkanine, odjeća, zlatni vrčevi, plitice i

posuđe puno voća. Mensor, pogrbljen od starosti, podržavan dvojicom iz svoje

pratnje, a kraj njega njegov sluga, tako dočekivaše Isusa. Cijela je njegova pojava

odisala poniznošću.

U desnici je držao dugi štap, urešen zlatom, a na vrhu štapa bijaše žezlo. Kad ugleda

Isusa, osjeti, baš kao prije u Spilji, neki unutarnji poticaj, da onda prvi od Tri Kralja,

klekne pred njim. Došavši sa svojom pratnjom pred Isusa, opet se prostru pred njim,

ali Isus ga podiže. Tad starac naredi da donesu darove, te ih pokaza Isusu, koji ih

preda učenicima. Isus je uistinu prihvatio divnu odjeću, premda je nikad nije

odjenuo. Sam je starac predao devu Isusu, ali Isus zahvali, ali nije prihvatio dar.

Tad uđoše pod sjenicu. Mensor pokaza Isusu svježu vodu u koju je ulio neku vrstu

soka iz male pljoske, te svježe voće u malim zdjelama. Na neopisivo ponizan,

djetinjast i prijateljski način, Mensor ispitivaše Isusa o Kralju Židova, jer je još uvijek

smatrao Isusa izaslanikom, premda si nije mogao objasniti svoja unutrašnja

stremljenja i nadahnuća. Njegova je pratnja razgovarala s mladićima, te zaplakaše od

sreće, kad su od Eremenzeara čuli, da je on sin jednoga od onih podanika Kraljeva,

koji je ostao iz one karavane, te se nastanio u Betlehemu. Po svojoj drugoj supruzi

Keturi, taj je podanik bio Abrahamov potomak.

Kad su krenuli prema šator-gradu, Mensor zaželi da se Isus popne na njegovu devu,

ali Isus inzistiraše da pješači, a on i tri mladića, stadoše na čelo kolone. Za oko sat

vremena stigoše do golema okrugla dvorišta, gdje je bila Mensorova palača, sa

svojim depandansama, a uokolo bijahu zidine po kojima su bile razapeta bijela

šatorska platna. Pod slavolukom, pred ulazom, Isusa i učenike dočekaše djevojke u

blagdanskoj odjeći. Pošle su naprijed, dvije i dvije, a nosile su košare pune cvijeća,

kojeg su bacale i sterale po putu kojem je Isus prolazio.

Staza je vodila kroz aveniju nadsvođenu krošnjama stabala. Djevojke su bile

odjevene u bijele haljine, a na nogama im špicaste sandale. Na glavi su imale

nekakve bijele trake, koje su fino omotale. Oko vrata, ruku i oko prsiju, nosile su

cvjetne vjenčiće, ili vijence od šarene vune i blistava perja. Bile su vrlo čedno

odjevene, premda nisu nosile veo.

Sjenovita aleja je završavala mostom, koji je vodio preko bedema, ili potoka, u veliki

vrt, oko kojeg je potok tekao. Ispred mosta bijaše podignut urešeni visoki slavoluk,

pod kojim su Isusa dočekala petorica svećenika, odjeveni u bijele plašteve s dugim

resama. Njihova nošnja bijaše bogato urešena čipkom, a s desna ramena preko

prsiju, sve do zemlje, imahu široku traku, kao pojas. Na glavi su imali nazubljenu

krunu, na čijoj je prednjoj stani bio medaljon, kao malo srce iz kojeg je ruža rasla.

Dvojica od njih su nosila vatru i zlatni tanjur, na kojem su zapalili nešto tamjana.

Isus je sve ove počasti primio mirno, baš onako kako je poslije učinio na Cvjetnici.

Veličanstveni je vrt bio natapan mnogim potočićima, a kraj staza su bile trokutaste

gredice, obrubljene kamenjem, pune cvijeća. Staza je bila popločana finim

kamenjem, složenom u razne likove, a vodila je do drugog mosta. Grmlje u vrtu

bijaše obrezano u razne likove, životinja i ljudi. Vanjski red je formiran od visokih

stabala, ali unutrašnji bijaše od manjih, rjeđih vrsta, te tamo bijaše puno zasjenjenih

mjesta za odmor.

Kad su prešli drugi most, put je vodio posred velika okrugla mjesta, koji je

predstavljao centar velikog dvorišta. Tamo je na nekom malom uzvišenju bio bunar,

a nad njim podignuta otvorena građevina, kao neki mali hram. Krov bijaše pokriven

kožama, a počivao je na vitkim stupovima. Cijeli je otok bio kao neki predivni vrt, a

nasuprot njemu uzdizaše se veliki kraljevski šator.

Kad je Isus prešao drugi most, dočekali su ga mladići, svirajući u frule i tamburine.

Stajali su kraj mosta u nekom niskom pravokutnom šatoru. Mora da bili neka vrsta

tjelesne straže, jer su nosili kratke mačeve, a i stajali su kao straža. Na glavi su imali

kape urešene nečim kao perje. S njih su još visjeli i razni drugi ornamenti, kao na

primjer veliki štit u obliku polumjeseca, na kojem bijaše urezbareno lice čovjeka.

Kolona stade ispred malog humka sa zdencem. Kralj sjaše s deve, te povede Isusa i

učenike k zdencu, na kojem bijaše mnoštvo mlaznica, jednih iznad druge, sve od

sjajna metala. Kad bi okrenuli slavinu, potekla bi voda u mlazu, te se odlijevala

kanalima niz humak sve do cvjetnih lijeha. Svud oko zdenca bijahu sjedala.

Učenici opraše Isusu noge, a onda on njima. Od drugog mosta vodila je nadsvođena

staza do velikog okruglog prostora, u kojem bijahu Mensorov i Teokenov šator-

dvorac. Na jednoj strani šator-dvorca bijaše u prostranu prostoru oko humka sa

zdencem neki hram, oblika četverostrane piramide. Bio je visok kao sami šator-

dvorac, a imaše i kolonade. U njima pak bijahu ulazi koji su vodili do grobnica

Kraljeva. Oko piramide-hrama bijaše niz spiralnih stepenica, koje su vodile do samog

vrta. Između hrama i humka sa zdencem, gorjela je vječna vatra u nekoj jami, koja

bijaše prekrita metalnim pokrovom, na kojem bijaše lik s malom zastavom u ruci.

Vatra je stalno poticana, nije se dozvoljavalo da se ugasi. Bio je to neki bjeličast

plamen, a nije se dizao iznad ruba jame. Svećenici su često u jamu bacali komade

nečega što su iskopavali iz zemlje.

Šator-dvorac Kraljeva bijaše nekoliko katova visok. Prizemlje bijaše rijetko s

pregradama, tako da ste mogli vidjeti kroz cijeli šator. Bilo je puno malog grmlja i

biljaka, a služilo je kao vrt za Teokena koji više nije mogao hodati. Posvuda po

šatoru, od dna do vrha, bijahu prekrite stepenice i galerije. Tu i tamo bijahu otvori

kao prozori, premda ne bijahu simetrično raspoređeni. Krov šatora imaše nekoliko

zabata, svi ukrašeni zastavama, na kojima bijahu zvijezde i mjeseci.

Nakon što su se malo zadržali na zdencu, Isusa ispratiše kroz prekrivenu šatorsku

aveniju do dvorca, te ga uvedoše u veliku osmerokutnu dvoranu. U centru se uzdizao

glavni stup, a oko njega bijahu manji okrugli odjeljci, u koje ste mogli spremiti razne

stvari. Zidovi su bili prekriti šarenim tapiserijama, na kojima bijahu slike cvijeća i

dječaka koji drže pehare. I podovi bijahu prekriveni tepisima.

Isus zamoli Mensora da ga odmah odvede do Teokenova groba. Grob bijaše u

rešetkastoj podzemnoj sobi blizu malog vrta.

Isus je počivao na ojastučenom kauču, gledajući obroke koje su mu servirali u

prelijepim zdjelicama. Obroci bijahu divno aranžirani. Bijaše tu povrća, divna i

delikatesna, složena na pliticama tako da tvore sliku vrta. Bijaše žuto, rebrasto, vrlo

veliko, okrunjeno vijencem od lišća. Posebno divno izgledaše medno saće. Isus je jeo

samo kruh i voće, a pio je iz čaše koja se dosada nije koristila. Ovo je bilo prvi puta

da sam vidjela kako Isus jede s poganima. Viđala sam ga da poganima cijele dane

propovijeda, ali nikada nije sudjelovao u potpunom obroku.

Tijekom obroka Isus poučavaše, te najzad reče svom domaćinu, da nije nikakav

Mesijin izaslanik, već da je sami Mesija. Kad oni ovo čuše, u suzama se prostru nice

pred njim. Mensor je posebno plakao, pun emocija. Nije se mogao suzdržati od

ljubavi i poštovanja, a nikako nije mogao shvatiti kako mu se Isus mogao tako skriti,

toliko se spustiti-poniziti. Ali mu Isus reče, da nije došao samo radi Židova, nego radi

i pogana, da je došao za sve one koji vjeruju u njega. Tad ga oni upitaše, nije li

vrijeme da oni napuste svoju domovinu i slijede ga u Galileju, jer, uvjeravaše ga, oni

su spremni na takav potez. Ali Isus im reče da njegovo Kraljevstvo nije ovosvjetsko,

te da bi se i oni sablaznili, da bi se i oni pokolebali u vjeri, ako bi ga vidjeli kako će

završiti, kako će ga Židovi prezreti i bičevati. Ove riječi njegovi domaćini nisu mogli

razumjeti, te ga upitaše kako tako dobre stvari mogu završiti tako loše, zašto dobri

moraju puno patiti. Tad im Isus objasni, da će oni koji uživaju na zemlji, posije

morati zbog toga položiti račune, te da je ovaj život, život pokore.

Kraljevi su nešto znali o Abrahamu i Davidu, a kad Isus progovori o svojim precima,

oni doniješe neke drevne knjige, te u njima potražiše, da vide da li možda i oni sami

vuku porijeklo od iste rase. Knjige su bile oblika pločica, otvorene u cik cak obliku,

kao neki uzorci. Ovi su pogani bili kao djeca, spremni učiniti sve što im se reče. Znali

su da je obrezanje propisano od Abrahama, te upitaše Isusa trebaju li se i oni

obrezati. Isus im reče da to više nije potrebno, da su oni već obrezali svoje zle

sklonosti, i da će još puno toga sličnoga učiniti.

Tad mu oni rekoše da ponešto znaju o Melkisedeku i njegovoj žrtvi kruha i vina, te

rekoše da i oni sami imaju žrtvu malih kruhova i neke vrste zelenog likera. Kad bi to

žrtvovali govorili bi nešto kao: 'Tkogod me jede i tko je pobožan, imati će sve vrste

blagostanja.' Isus im reče da je Melkisedekova žrtva bila tip Najsvetije Žrtve, a da je

On sam ta Istinska Žrtva. Tako su ovi pogani, premda uronjeni u mnoštvo mraka,

sačuvali mnoge forme istine.

Ne znam je li to bilo noć prije nego je Isus došao, ili na samu noć Isusova dolaska,

kad sam vidjela posvuda po okolnim putevima osvijetljene kugle u kojima bijahu

lampe. Kugle su bile na motkama, a iznad kugle bijahu postavljene nekakve krune,

koje su svjetlucale kako dijamanti. Sve je bilo briljantno osvijetljeno.

8. Isus u hramu Kraljeva. Gozba na blagdan pojavka zvijezde

Gospodinov prvi posjet hramu Kraljeva, dogodio se po danu. Iz dvoraca su ga tamo

otpratili svećenici, i to u svečanoj procesiji. Nosili su visoke kape. S jednog ramena

pružala se vrpca s brojevima na srebrnim štitovima, a s drugog je visjela duga traka.

Cijeli put do hrama bijaše ukrašen draperijama, a svećenici bijahu bosi. Tu i tamo

oko hrama, bijahu tjeskobne žene, ne bi li ugledale Gospodina. Imale su male

suncobrane, male kanopije na motci, kako bi se zaštitile od sunca. Kad se Isus pojavi

u daljini, one ustadoše, te se pokloniše do zemlje.

Usred hrama uzdizaše se stup, a s njega su se rožnjaci pružali na četiri zida, a

najvišoj točci bijaše kotač sa zvijezdama i globusima, a to se koristilo tijekom

religijske ceremonije.

Svećenici pokazaše Isusu repliku Spilje rođenja, koju su dali izraditi nakon svog

povratka iz Betlehema. Bila je baš onakva kakvu su je vidjeli pod svjetlom zvijezde,

potpuno zlatna, okružena pločama od istog metala, isto u oblicima zvijezde. Djetešce,

također bijaše u zlatu, sjedilo je u jaslama, baš kao u Betlehemu, na crvenom

pokrivaču. Ruke mu prekrižene na prsima. Čak su i slamu u jaslama prikazali. Iza

djetetove glave bijaše mala bijela kruna, ali ne znam od čega su je napravili.

Osim ovih jaslica, tamo u hramu ne bijaše drugih predmeta. Na zidu je visio dugi

svitak, ili neka ploča. Na njem je bilo ispisano sveto pismo, a slova su bila kao neki

simboli. Između stupa i jaslica stajaše mali oltar s otvorima sa strane, a oni su oko

njega špricali vodu nekakvim četkicama, baš kao mi svetu vodu. Također sam vidjela

posvećenu granu, s kojom su izvodili sve vrste ceremonija, također neke male ovalne

kruhove, kaleže, te plitice na kojima bijaše žrtvovano meso. Dok su oni to sve

pokazivali Isusu, on im je osvjetljavao istinu ili pobijao razloge koje su oni navodili,

zašto su to koristili.

Također su odveli Isusa do groba Kralja Seira i njegove obitelji, koji bijaše u

podrumima, u hodniku koji je okruživao piramidalni hram. Grobovi su izgledali kao

ležaji usječeni u zid. Tijela su ležala u dugim bijelim odorama, a predivni zastori

visješe s njihovih grobnica. Vidjela sam njihova polu pokrivena lica, te njihove ruke,

gole i bijele kao snijeg. Ali, ne znam jesu li to bile samo njihove kosti ili su bile

prekrite s osušenom kožom, jer sam vidjela da su ruke duboko izbrazdane. Ove

podzemne grobnice bijahu skroz prikladne, a u svakoj je grobnici bio i panj. Svećenici

su donosili vatru u palili tamjan. Svi su plakali, osobito stari Kralj Mensor, koji je

plakao kao dijete.

Isus priđe ostacima i progovori o mrtvima. Teokeno, govoreći Isusu o Seiru, reče, da

se često golubica viđala na grani stabla, prema njihovu običaju, zatakli su je za vrata

svoje grobnice, pa upita što to znači. Isus mu odgovori pitanjem, u što je Seir

vjerovao. Na ovo Teokeno odgovori: 'Gospodine, njegova vjera bijaše kao i moja.

Nakon što smo počeli častiti Židovskoga Kralja, Seir je sve do smrti želio, da sve što

misli i čini, sve što ga zadesi, da bude prema volji toga Kralja.' Na to mu Isus reče,

golubica na grani označava, da je Seir kršten krštenjem želje.

Isus uze od njih pločicu s likom janjeta koje počiva na Knjizi sa sedam pečata, a mala

mu zastava iznad ramena, te ih nagovaraše da naprave jedan ovakav model, te da

ga postave na stup, nasuprot jaslica.

Od svoga povratka iz Betlehema, Kraljevi su svake godine slavili tri dana spomen

blagdan u čast toga, jer su 15 godina prije Kristova rođenja vidjeli zvijezdu, u kojoj je

bila slika Djevice koja drži u jednoj ruci žezlo, a u drugoj vagu, s klasom žita na

jednoj plitici i grozdom na drugoj. Tri dana bijahu u počast Isusu, Mariji i Josipu.

Također su štovali svetog Josipa na poseban način, jer ih je dočekao tako ljubazno i

dražesno.

Sad je baš bilo za njihovu godišnju feštu, ali u svojoj poniznosti, u prisutnosti

Gospodina, htjeli su prestati izvoditi uobičajene ceremonije, pa ga moljaše da ih

umjesto toga pouči. Ali Isus im reče da moraju slaviti svoj blagdan, da se ne bi narod

zbog toga sablaznio.

Mnoge sam stvari vidjela povezane s tom religijom. Imali su tri lika u formi životinja,

koje su postavili oko hrama. Jedan je bio zmaj s velikim raljama, drugi, pas s velikom

glavom, a treći, ptica s dugim nogama i vratom, skoro kao roda, samo što je imala

kraći kljun. Mislim da ovi likovi nisu štovani kao božanstva. Oni su služili samo kao

simboli izvjesnih vrlina. Zmaj je predstavljao zlo, tamnu stranu ljudske prirode. Pas,

koji je imao lik i u zvijezdama, predstavljao je vjernost, zahvalnost i živost, a ptica je

bila predstavnik sinovske ljubavi. Likovi su također utjelovljavali neke duboke

misterije, ali ne mogu se sad sjetiti koje. Ali znam dobro, da tamo ne bijaše nikakve

idolatrije, nikakva odvratnost ne bijaše povezana s time. Oni bijahu utjelovljenja

velike mudrosti i poniznosti, duboke meditacije na divne Božje stvari. Nisu bili

izrađeni od zlata, nego od nečega tamnijeg, nešto kao oni fragmenti koji su korišteni

za topljenje rudače, ili to možda bijahu ostaci nakon toga procesa. Ispod lika zmaja,

pročitala sam pet slova AASCC, ne sjećam se baš točno. Psu je bilo ime Sur, a ime

ptice sam zaboravila.

Oko hrama, na četiri razna mjesta, četiri su svećenika držala propovijedi narodu.

Vidjela sam kako otvaraju usta zmaju i istovremeno govore: 'Da je kojim slučajem,

ovakav zloban i strašan, živ i da nas hoće progutati, tko bi nam, osim Svemogućega

Boga, mogao pomoći?' – a Bogu su dali neko posebno ime, kojeg se sad ne mogu

sjetiti. Tad su rekli da se skine kotač sa svoga mjesta, stavili ga na oltar, u neko

postolje, a jedan ga je svećenik okretao. Bilo je nekoliko obruča jedan u drugome, svi

obješeni nekim šupljim zlatnim kuglama, koje su svjetlucale i treperile kod svakog

okreta, tako prikazujući razne zvjezdane konstelacije. Ovo okretanje je narod pratio

pjesmom, nekako ovakvog refrena: 'Što će biti od svijeta, ako Bog prestane pokretati

zvijezde?' Nakon toga je slijedilo prikazanje žrtve pred zlatnim djetetom Kristom u

jaslicama, te paljenje tamjana.

Isus im naredi da ubuduće prestanu s ovim životinjama, neka poučavaju o ljubavi,

milosrđu prema bližnjem, te o otkupljenju ljudske rase, jer ubuduće, trebaju častiti

Boga u Njegovim stvorenjima, davati mu hvale, te samo Njega častiti.

Uvečer, prvoga od ta tri blagdanska dana, za Isusa je započeo Šabat, stoga se on s

trojicom mladića povuče u udaljeni odjeljak šatora-dvorca, kako bi ga proslavio. Sa

sobom su ponijeli bijele haljine, skoro kao ukopne odore. To su odjenuli, opasali se

pojasom ukrašenim slovima i epoletama, koje su kao štolu prekrižili na prsima. Stol je

bio prekrit crvenim i bijelim stolnjakom, a na njemu bijaše sedmerokraki svijećnjak.

Kad je molio, Isus je stajao između dvojice mladića, a treći je bio iza njega. Nijedan

poganin nije bio prisutan.

Tijekom cijeloga Šabata, svi su pogani bili zajedno okupljeni u prostoru oko svoga

hrama, muškarci, žene, omladina, djeca, svi su imali svoj red sjedala. Nakon što je

Isus završio proslavu Šabata, ode k poganima, a tad sam svjedočila predivnom

prizoru. Usred ženskog kruga, bijaše lik zmaja. Žene su bile razno odjevene, svaka

prema svome rangu. Najsiromašnije su nosile duge plašteve preko vrlo proste kratke

haljine. Otmjenije su bile odjevne baš kao ona koju sam sad vidjela da je stala pred

zmaja. Bila je to robusna žena, od oko trideset godina. Pod dugim plaštem, kojeg je

odložila ustranu kad je sjela, nosila je uštirkanu naboranu tuniku i jaknu vrlo

pripijenu uz vrat i prsa, urešenu sjajnim draguljima i tankim lancima. Od ramena do

lakta visjeli su krajevi kao polu-rukavi, a ostatak ruke bijaše prekrit čipkom i

narukvicama. Na glavi je imala pripijenu kapu koja je sezala do očiju, djelomično joj

prekrivajuću obraze i bradu, a posvuda po kapi bijahu perja. S ušiju do prsa visjeli su

joj mnogi tanki ukrašeni lanci.

Prije nego su svećenici započeli propovijedati, žena poticana od mnogih, stade pred

zmaja, baci se nice i poljubi zemlju. Ovo je izvela sa značajnim entuzijazmom i

čašćenjem. Taj tren Isus istupi usred kruga i upita zašto je to učinila. Ona reče da je

zmaj budi svako jutro prije zore, tad se okrenem prema njegovom kipu i poklonim se

pred svojom postoljem, časteći ga. Tad Isus reče: 'Zašto se bacaš nice pred

sotonom? Tvoju je vjeru zaposjeo sotona. Istina je da ćeš biti probuđena, ali ne od

sotone. Anđeo će te probuditi. Gle, koga častiš!'

Taj tren, tamo pred ženom i pred cijelim narodom, stade jedan duh u obliku kipa,

suh i crvenkast, s očitim, ali i prikrivenim likom. Žena odstupi sa strahom u očima.

Isus pokaza na ovog duha i reče: 'On je onaj koji te uobičajeno budi, ali svaki čovjek

ima i dobrog anđela. Prostri se pred njim i slijedi njegov savjet!' Na ove Isusove

riječi, svi ugledaše predivan sjajni lik, kako lebdi kraj žene. Žena se drhteći prostru

pred njim. Sve dok je sotona stajao kraj žene, dobri je anđeo ostajao iza nje, ali kad

je sotona nestao, anđeo je došao naprijed. Žena, sva osupnuta osjećajima, vrati se

na svoje mjesto. Zvala se Kupes. Poslije je bila krštena od Tome, uzela ime Serena,

te postala mučenicom i čašćena kao sveta.

Pred predvorjem u kojem je bio kip ptice, okupila se mladež, muška i ženska, a Isus

im održa propovijed. Upozori ih da ispune svakodnevnu porciju ljubavi, i prema

čovjeku i prema životinjama, koje su niže od čovjeka, jer ima među njima nekih koji

obožavaju svoje roditelje, a neki više vole životinje od svoga brata bližnjega.

Zadnjeg dana blagdana, Isus je želio održati propovijed u hramu svećenicima i

Kraljevima, te svem narodu. Da bi ga i vremešni Teokeno mogao čuti, Isus s

Mensorom ode do njega, te mu zapovjedi da ustane i da ga slijedi. Isus ga uze za

ruku, a Teokeno, ništa ne sumnjajući, odmah ustade i prohoda. Isus ga odvede do

hrama i otada je Teoekeno mogao hodati. Isus naredi da se sva vrata piramidalnog

hrama otvore, kako bi ga sav narod izvana mogao čuti i vidjeti.

Isus je ponekad poučavao i izvan hrama, među muškarcima i ženama, omladinom i

djevojkama, te djecom, opisujući im mnoge prispodobe koje je već prije pričao

Židovima. Njegova ga je publika mogla prekidati i postavljati pitanja, jer im je on

tako rekao da mogu činiti. Ponekad bi Isus pozvao nekog da glasno pred svima

izrekne svoje sumnje koje ga muče, jer je Isus dobro znao misli svakoga u publici.

Među pitanjima koje su postavili bijahu i ova: Zašto nije uskrsnuo nijednoga mrtvaca,

zašto nije nikoga ozdravio, kao što to inače Kralj Židova čini? Isus odvrati da nije

učinio takovih čudesa među poganima, ali da će im poslati neke ljude koji će činiti i

veća čudesa, te da će kroz kupelj krštenja postati čisti. Reče, trebali biste, dok to

vrijeme ne dođe, s pouzdanjem povjerovati mojim riječima.

Tad Isus održa propovijed samo svećenicima i Kraljevima. Reče im da štogod je u

njihovoj nauci nosilo prividni lik istine, ustvari bijaše čista laž, a sami im je demon

davao te forme. Čim se dobri anđeo povuče, naprijed stupa sotona, kvari

bogoštovlje, te ga podvrgava sebi i vodi. Isus nastavi, častili ste sve te likove, kojima

ste mogli pripisivati neku ideju snage, i iz toga štovanja ispustili ste mnoge stvari

nakon svog povratka iz Betlehema. Sad međutim, morate prestati s tim kipovima

životinja, trebate ih rastopiti, te im nabroji ljude kojima bi se trebalo dati novac kad

se to željezo proda. Sve vaše štovanje, sve vaše znanje, Isus reče, ne vrijedi ništa.

Morate uračunati ljubav i milosrđe, bez pomoći tih kipova, te zahvaljivati Ocu

Nebeskom što ih je milosrdno pozvao na spoznavanje Njega. Isus im obeća da će im

poslati jednoga koji će ih potpuno poučiti, te ih uputi neka uklone kotač sa

zvijezdama.

Kotač je bio velik kao poveći kolski, a imao je sedam koncentričnih obruča, neki iznad

njega, a neki ispod, a na svima bijahu obješeni globusi iz kojih su izbijale zrake.

Središnja točka imaše i veliki globus, a predstavljao je Zemlju. Na obodu kotača

bijaše 12 zvijezda, u kojima opet bijaše mnoštvo drugih slika, sve blještave i titrave.

Među njima sam vidjela jednu koja je prikazivala djevicu sa zrakama koje joj izbijaju

iz očiju, te se igraju oko njenih usta, dok joj se na čelu svjetluca drago kamenje.

Druga slika prikazivaše neku životinju s nečim u ustima, a to je emitiralo zrake. Ali,

nisam sve mogla jasno razaznati, jer se kotač stalno okretao. Svi ti likovi nisu bili

stalno vidljivi, jer su ponekad nestajali, kako se kotač okretao.

Isus im zaželi ostaviti nešto kruha i vina koje je blagoslovio. Svećenici su morali po

njegovim naredbama, pripremiti neku vrstu finog bijelog kruha, kao male kolače, te

male vrčeve nekog crvenog napitka. Isus je opisao oblik posude u kojoj će to sve

čuvati. Bila je kao veliki mužar, imala je dvije ručke, te poklopac s izbočinom, a

iznutra bijaše podijeljena na dva odjeljka. Kruh se čuvao u gornjem, a u donjem, koji

je imao mala vratašca, čuvao se mali pehar s napitkom. Vanjština posude blještaše

kao srebro, a iznutra bijaše žuta.

Isus postavi kruh i vino na mali oltar, pomoli se, te blagoslovi, dok su svećenici i dva

Kralja klečala pred njim, ruke im prekrižene na prsima. Isus se pomoli nad njima,

položi ruke na njihova ramena, te ih pouči kako da obnavljaju zalihe kruha. Isus je

izrezao za njih kruh u male kriške, te ih pouči kako da blagoslivljaju. Za njih ovaj

kruh i vino trebaju biti simbol svete Pričesti.

Kraljevi su imali neko poimanje o Melkisedeku, te upitaše Isusa o značenju njegove

(Melkisedekove) žrtve. Kad je Isus za njih blagoslovio kruh, dao im je ideju o

njegovoj Muci i Posljednjoj večeri. Reče im, trebali biste prvi put napraviti žrtvu kruha

i vina na godišnjicu blagdana Jaslica, a poslije toga još tri puta u godini, ili svaka tri

mjeseca, ne mogu se baš točno prisjetiti.

Sutradan je Isus opet poučavao u hramu, gdje su svi bili okupljeni. Isus je ulazio i

izlazio iz hrama, dopuštajući grupama ljudi da idu jedna do druge. Pozvao je i žene i

djecu da pristupe, i da mu se obraćaju, a poučio je majke kako da odgajaju svoju

djecu i kako da ih nauče moliti. Ovo je bilo prvi put ovdje, da sam vidjela kako su se

mnoga djeca okupila oko Isusa. Dječaci su nosili kratke tunike, a djevojčice ogrtače.

Bijahu prisutna i djeca obraćene gospođe. Ona bijaše vrlo ugledna osoba, a njen

zaručnik bijaše visoki dostojanstvenik, blizu kralja Mensora. S njom je imao desetoro

djece. Isus ih blagoslovi, polažući ruku na njih, ne na glavu, kao što je činio židovskoj

djeci, već na rame.

Isus pouči ljude o svojoj misiji, te o svome približavajućem kraju, te im reče, kako

Židovi ne znaju da je on došao k njima. Reče, poveo sam sa sobom ove mladiće, da

vas ne sablaznim svojim riječima, a oni su vrlo poučljivi mojim riječima. Židovi će me

ubiti, a ja neću pobjeći. Ali, opet, želio sam vas posjetiti, jer ste vi posjetili mene,

vjerovali u mene, nadali se u me, i ljubili me. Isus ih nagovaraše da zahvaljuju Bogu

što nije dopustio da budu potpuno zaslijepljeni idolatrijom, što im je dao istinsku

vjeru u Njega, i milost da sačuvaju Njegove zapovijedi.

Ako ne griješim, Isus je govorio i o vremenima svoga povratka svome Nebeskom

Ocu, kada će im poslati svoje učenike. Rekao im je i da će sići dolje do Egipta, gdje

je kao dijete bio sa svojom Majkom, jer i tamo ima dobrih ljudi koji ga poznaju još od

djetinjstva. Međutim, tamo će ostati potpuno skriven i nepoznat, pošto tamo ima

Židova koji bi ga rado uhitili i isporučili njegovim neprijateljima, ali njegovo vrijeme

još nije došlo.

Pogani nisu mogli shvatiti Isusova ljudska predviđanja. U svojoj djetinjoj

jednostavnosti, pitali su se: 'Kako mu mogu uraditi takve stvari, budući je on istinski

Bog!' Isus odgovori na njihove misli, rekavši im da je on i čovjek, da ga je Otac

poslao da vrati natrag sve raspršene, da kao čovjek, može trpjeti i biti proganjan od

ljudi, kada dođe njegov čas, i stoga jer je i čovjek, on može biti tako prisan s njima.

Isus ih opet upozori da prekinu sa svim vrstama idolatrije, i da se međusobno ljube.

Govoreći o svojoj Muci, progovori im o iskrenoj ispovjedi. Reče, trebali biste prestati

sa svojom pretjeranom brigom o bolesnim životinjama, i svoju ljubav usmjeriti prema

svojim susjedima, braći ljudima, pomažući im i u duši i u tijelu. A, ako u njihovom

susjedstvu nema potrebitih ljudi, trebali bi potražiti takve ljude, ići ako treba i daleko,

te moraju moliti za svoju siromašnu braću. Isus im reče da sve ono što učine

potrebitima, čine njemu, te im dade shvatiti, da niže životinje ne smiju okrutno

tretirati. Ovi su pogani imali cijele šatore pune bolesnih životinja svih vrsta, kojima su

čak izradili i male postelje. Osobito su voljeti pse, od kojih sam vidjela neku veliku

vrstu, s ogromnom glavom.

DOLAZAK VOĐE NEKOG ČUDNOG PLEMENA

Isus je već neko vrijeme poučavao ove pogane, kad vidjeh dolazak neke karavane s

devama. Stala je i ostala na izvjesnoj udaljenosti, dok je samo jedan starac, stranac i

vođa tog plemena, sišao s deve i počeo prilaziti. Pratio ga je jedan postariji sluga,

kojega je izuzetno cijenio, a obojica stadoše malo podalje od okupljena naroda. Nitko

ih nije zamijetio, sve dok Gospodin ne završi propovijed i ne povuče se sa svojom

pratnjom u šator, kako bi se okrijepio.

Tad je Mensor primio stranca, te ga uveo u šator. Poslije su ova dvojica otišla

svećenicima, rekavši im da ne mogu povjerovati da je onaj Isus obećani Židovski

Kralj, jer je tako prisno razgovarao s njima. Reče, koliko znam, Židovi imaju jednu

Škrinju u kojoj je njihov Bog, i njoj se nitko ne može približiti, pa stoga ovaj Čovjek,

ne može biti njihov Bog. Stari sluga također reče neke kriva shvaćanja o Utjelovljenju

i Mariji, premda su i on i njegov gazda bili dobri ljudi. I ovaj je kralj vidio zvijezdu, ali

je nije slijedio. Puno je govorio o svojim bogovima, koje je izuzetno cijenio, te reče

kako su mu naklonjeni, te da su mu donijeli sve vrste sreće. Opisa im i incident koji

se dogodio tijekom rata, kojeg je nedavno vodio, a u kojem su mu njegovi bogovi

pomogli, te su za njega i njegova starog slugu donijeli neke vijesti.

Ovaj je kralj bio svjetlije puti od Mensora, odjeća mu bijaše kraća, a okrugli turban

na glavi ne toliko velik. Bio je vrlo privržen svojim idolima, a jednoga je uvijek nosio

sa sobom na devi. Bio je to lik s mnogo ruku, a u stomaku mu bijaše rupa, u koju su

stavljali prikazane darove. U njegovoj karavani bijaše i nekoliko žena, a karavana

ukupno imaše tridesetak ljudi. Što se njega tiče, on bijaše malo bedast. Na svog

starog slugu gledaše kao na mudraca, ustvari, štovao ga je kao proroka. Baš ga je on

i potakao na ovo putovanje, da bi mu pokazao, kako reče, Najvećega od svih

bogova, ali Isus ne odgovaraše njegovom zamišljaju.

Ono što je Gospodin rekao o milosrđu i blagoslovima vrlo mu se svidjelo, jer je i sam

bio vrlo milosrdan. Reče da na to gleda kao na najveći zločin, to što se zanemaruje

brat čovjek, radi životinja, koje su toliko niže od čovjeka.

Poslije je priređena gozba za stranca, ali Isus ne bijaše prisutan. Nisam ga čak vidjela

da je i razgovarao s ovim strancem. Kralj se zvao Acikus. Stari sluga bijaše astrolog.

Bijaše odjeven kao prorok, u dugu haljinu s pojasom, koji imaše mnoštvo uzlova na

sebi. Turban mu imaše mnogobrojne bijele korde i uzlove, koji visješe s njega. Čini

se da je napravljen od pamuka. Čovjek je imao dugu bradu.

Vođa i njegovi sunarodnjaci imaše svjetliju put od stanovnika ovih krajeva. U ove su

krajeve dolazili već nekoliko godina. Žene i njihove pratilje ostadoše kraj ženskih

šatora. Dva su dana putovali do ovih pogana. Nisam vidjela da im se Isus obraća, ali

sam ga čula kako veli da će oni doći do spoznanja istine, te pohvali kraljevu sućut

prema braći ljudima. Čula sam imena koja su zvučala kao Ormusd i Zorosdat. Muž

one obraćene gospođe Kupe, bijaše Mensorov brat. Kao mladić je pratio svoga ujaka

u Betlehem. On i Kupa bijahu žuto smeđe puti, a obadvoje bijahu Jobovi potomci.

I kad je pao mrak Isus je poučavao oko hrama. Cijelo je mjesto bilo briljantno

osvijetljeno, a cijeli je hram blistao od svjetla. Svi ljudi iz regije bijahu skupa

okupljeni, stari i mladi, muškarci i žene. Na Isusovu prvu preporuku odmah su

uklonili idole. Ali, sad sam vidjela nešto u hramu, što prije nisam zamijetila. Gore uz

krov, vidjela sam cijeli okrug blještavih zvijezda, a među njima bijahu sjajni mali

vrtovi i potoci i grmlje, a sve je postavljeno vrlo visoko u hramu, te obasjano

svjetlom. Ovo je bio najdivniji izum, a pojma nemam kako su to napravili.

9. Isus napušta šator-grad i odlazi posjetiti Mensorova nećaka Azarju

Isus napusti šator-grad Kraljeva prije zore, kada su još lampe gorjele. Za njega su

priredili ispraćajnu povorku, baš kao i kad je dolazio, ali Isus odbi pažnju, te nije

prihvatio ni devu. Učenici su sa sobom uzeli samo pljoske s napitkom i nešto kruha.

Stari je Mensor iskreno nagovarao Isusa da malo dulje ostane s njima. Pred Isusove

noge položi krunu koju je nosio na turbanu, te mu ponudi sve što ima. Njegovo blago

bijaše pod rešetkom u podu šatora, kao u nekom podrumu. Tamo su položili šipke,

grumenje i hrpice žita. Mensor je plakao kao dijete. Suze se kotrljale kao perle niz

njegove žuto smećkaste obraze. I njegov predak Job imaše ovakvu put. Bijaše tako

delikatna, sjajno smeđa, ne toliko tamna kao u ljudi kraj Gangesa. Svi su plakali i

ridali.

Isus napusti grad na strani gdje je stajao hram, te prođe veličanstveni šator

obraćene Kupe, koja dotrča naprijed sa svojom djecom kako bi ga susrela. Isus okupi

djecu i nešto reče majci, koja se u suzama nice prostre pred njim. Mensor, svećenici,

i mnogi drugi ispratiše Isusa, idući kraj njega u paru. Isus i učenici imaše štap u ruci.

Kad su Mensor i svećenici stigli doma, već se smračilo. Svud su gorjele lampe, a sav

se narod okupio u i oko hrama, klečeći u molitvi ili prostri na tlu. Mensor im objavi da

svatko tko ne želi da živi prema Isusovu zakonu, i tko ne vjeruje u njegovu nauku,

neka napusti njegovo kraljevstvo. Ovdje je bilo i ljudi tamnije puti od Mensorove.

Njegov šator grad, sa svojim hramom i grobnicom Kraljeva, bijaše glavni grad

zvijezdo štovatelja, ali nekoliko sati dalje u okolici, bijaše još šatorskih naselja.

Isus je išao na istok. Prvu je noć noćio u nekom pastirskom selu, koje je pripadalo

Mensorovom plemenu, a bijaše oko 12 sati udaljeno od šator grada. Isus je konačio s

učenicima u okruglom šatoru, a odjeljak za spavanje bijaše odvojen jedan od

drugoga, pomičnim zaslonima.

Sutradan ujutro, Isus ode prije nego su domaćini i ustali. Vidjela sam ga kad je

stigao do nekog potoka, koji bijaše preširok za gaženje, pa stoga krene prema

sjeveru duž obale, dok nije došao do plitka gaza. Predvečer stiže do nekih koliba,

izgrađenih od zemlje i mahovine. Kraj njih bijaše otvoren zdenac okružen bedemom.

Tu on i pratioci opraše noge, te otiđoše u jednu kolibu od granja s lišćem, u kojoj

prespavaše noć. Ova je koliba bila ovalna sa zašiljenim krovom. Sa svih strana bijaše

otvorena, a čini mi se da je izgrađena od granja i mahovine. Oko nje bijaše gusto

isprepletena živica kao zaštita od divljih zvijeri. Ovaj je kraj bio vrlo plodan. Vidjela

sam prekrasna polja obrubljena drvoredima debelih sjenovitih stabala, a na uglovima

bijahu stabla i nastambe, ne šatori kao u Mensora, nego ovalne kolibe od

isprepletena granja.

Žitelji ovoga kraja bijahu suncem opaljene puti, koža im ne bijaše tako smeđa kao u

Mensora. Bijahu odjeveni vrlo slično onim prvim zvijezdo štovateljima, koje je Isus

susreo na ovom svom putovanju. Žene su nosile široke pantale a preko njih ogrtače.

Čini mi se da se narod uzdržavao tkanjem. Od stabla do stabla, koji bijahu dosta

udaljeni, bijahu rastegnuta sukna i konci, a mnogi su bili zaposleni radeći u isto

vrijeme na njima. Cijela su polja i stabla bila uređena, a sjedala su bila ukrašena

granjem.

U cik zore, kad su još zvijezde vidljive, nekoliko je ljudi došlo do kolibe, ali kad

vidješe da su Isus i njegovi učenici još u posteljama, povukoše se puni poštovanja, te

se prostru na tlo. Pred jutro su primili po Mensorovu glasniku vijest da dolazi Isus, ali

nisu znali da je on već među njima.

Isus ustade, opasa svoju bijelu haljinu, nabaci ogrtač, kojeg su obično učenici nosili

kao zavežljaj kad bi putovali, te nakon što se pomolio s mladićima, te kad su mu

oprali noge, iziđe van kolibe, gdje ga je narod prostrt očekivao. Isus im reče da ga se

ne boje. Tad s njima ode do njihova hrama, velike oble građevine s ravnim krovom,

po kojem ste mogli hodati. Na krovu su bile dvije rešetke, i ja sam vidjela, kako kroz

njih narod zuri u nebo kroz nekakve cijevi. Ispred hrama bijaše prekriven zdenac, od

ovog naroda smatran svetim, te peć na ugljen. Ona bijaše podignuta malo iznad tla,

tako da ste mogli vidjeti ispod nje. Svud okolo hrama bijahu mjesta sa šipkama koje

su odvajale čovjeka od čovjeka.

Svećenici koje sam vidjela, nosili su dugu bijelu odjeću, prošaranu od vrha do dna

šarenom čipkom, te su nosili široki pojas s dugim krajem, na kojem su blistala

kamenja i ispisana slova. S ramena im visjele kožnate trake, na kojima bijahu mali

štitovi.

Kad Isus stiže do hrama, Isus pozva jednog svećenika da siđe odozgor s krova, gdje

je ovaj promatrao zvijezde. Gospodar ovog pastoralnog naselja bijaše Mensorov

nećak s očeve strane. On iziđe iz hrama kako bi pozdravio Isusa i predade mu neku

granu. Isus je uze i preda Eremenzearu, koji je opet preda Sili, koji je pak preda

Eliudu, a ovaj opet vrati Eremenzearu. On je unese u hram, slijedeći Isusa i ostatak

društva.

Tu unutra bijaše jedan okrugao oltar na kojem je stajao kalež bez ručkica, nešto kao

mužar. U njemu bijaše žuta pulpa, u koju je Eremenzear utakao granu. Ova grana

bijaše suha ili umjetna. Imala je lišće na obje strane, a meni se čini da je Isus rekao

kako će opet postati zelena. Likovi u hramu bijahu omotani kao u neke pokrivače, ili

nekim maskama od nekog vrlo laganog i krutog materijala. Katedra je bila povišena u

ograđenom prostoru hrama, a tamo je Isus poučavao. O svemu što je govorio,

ispitivao je svoje slušatelje kao da su djeca. Žene su stajale dalje u pozadini. Ljudi su

bili djetinjasti i sve su voljko prihvaćali.

Isus je cijeli dan proveo u poučavanju, a te je noći prihvatio gostoljubivost od

gospodara naselja, čija je kuća bila na nekoliko katova. Bijaše to okrugla građevina s

vanjskim stepenicama, koje su se ovijale oko nje. Iznad vrata bijaše pričvršćen ovalni

štit od žutog metala, na kojem je pisalo, 'Azarija Atomski'. Naime, ovo se mjesto

zvalo Atom. Azarija nije već dugo živio u dobrim odnosima s bratom Mensorom, te je

podigao ogradu na svojim pašnjacima, kako bi ih odvojio od Mensorovih. Ali kad je

Isus stigao, promijenio se na bolje. Unutrašnjost njegove nastambe bijaše predivna,

urešena divnim obojanim tepisima i tapiserijama, a prekriti hodnik je vodio do

ženskih odaja.

Kad je Šabat započeo, Isus se povuče sa svojim učenicima, kako bi ga proslavio, baš

kao što je učinio u šator-gradu Kraljeva.

ČUDESNO IZLJEČENJE DVIJE BOLESNICE

Dok je Isus u otvorenoj kolibi, u kojoj je proveo prvu noć, s učenicima slavio Šabat,

vidjela sam Azarjinu bolesnu ženu kako se moli pred nekim idolom tražeći izlječenje.

Žena je imala puno djece, a u odjeljku sam vidjela i druge žene, vjerojatno sluškinje.

Iza kamina i u kutu između odjeljaka, stajao je stol poduprt stupovima. Na njemu

bijaše lijepi pijedestal, sa svih strana izbušen, te natkriven ukrašenim krovom i okićen

zelenjem. Na pijedestalu bijaše idol u obliku sjedećeg psa, s debelom plosnatom

glavom. Pas je gazio nekakve ispisane stranice koje bijahu zajedno pričvršćene

pomoću kordi, tako da je sličilo na knjigu. Idol je podigao jednu šapu nad knjigom,

kao da ukazuje na nju. Iznad idola uzdizaše se još jedan, skandalozan lik, s mnogo

ruku.

Vidjela sam svećenike kako izvan hrama donose vatru na nekakvu limu, te je

postavljaju u izbušenog psa-idola, na što mu se oči počinju sjajiti, a iz nosa i usta

suklja dim i vatra.

Dvije su žene dovele Azarjinu suprugu (koja je patila od bolesti krvarenja) do idola,

te je posjedoše na rute i jastuke koji bijahu postavljeni ispred idola. Sam je Azarja

bio prisutan. Svećenici su molili, palili tamjan, te nudili žrtve pred idolom, ali sve to

nije imalo svrhe. Iz idola su izbijali plamsaji, a gusti crni dim sukljaše iz njega, te

nestajaše u visini. Bolesnica je bila potpuno očajna. Potonula je u slabost, te

iscrpljena kao umiruća, reče: 'Ovi mi idoli ne mogu pomoći! Oni su samo gadni

duhovi! Više ovdje ne mogu opstati, pobjegli su zbog Proroka, Židovskog Kralja, koji

je među nama! Vidjeli smo njegovu zvijezdu i slijedili ga! Samo mi Prorok može

pomoći!'

Kad je izrekla ove riječi, pade nauznak u nesvijest, svima se učini da je umrla. Svi se

preneraziše. Oni bijahu mislili da je Isus samo izaslanik Kralja. Odmah otiđoše do

izdvojene kolibe, u kojoj je Isus s učenicima slavio Šabat. Ponizno ga moljaše da

pomogne bolesnici. Rekoše mu kako je zavikala, da joj samo on može pomoći, te mu

usto rekoše o nemoći svojih idola.

Kad su otišli bolesnici, Isus je još uvijek bio odjeven u svoju Šabatsku odjeću, a i

učenici. Bolesnica je ležala kao na rubu smrti. Isus je poučavao, iskrenim i žestokim

riječima, protiv idola i njihova štovanja. Reče, oni su sotonske sluge, a sve u njima je

loše. Zbog ovoga prekori Azarju, jer kad se kao mladić vratio iz Betlehema, a tamo je

išao u pratnji s Kraljevima, pao je u duboku idolatriju. Isus zaključi, ako vjerujete u

moju nauku, morate poštivati Božje zapovijedi, morate se krstiti, a nakon tri godine,

poslati ću vam svoga apostola, koji će vas svemu poučiti. Sad ću pomoći gospođi.

Tad Isus propitivaše Azarjinu ženu, a ona odgovori: 'Da, vjerujem u Tebe!' Isto su

tako rekli i svi ostali.

Oko šatora su uklonili pomične zaslone, a sav je narod pristigao. Isus zatraži lavor

vode, ali im reče da ne donose vodu sa svoga 'svetog izvora', te reče, niti ću koristiti

vaše škropilo. Oni mu donesoše svježu grančicu, s finim uskim lišćem. Također su

finim bijelim tapiserijama izvezenim zlatom, prekrili svoje idole. Isus postavi vodu na

oltar. Oko njega stajaše trojica učenika, jedan sa svake strane, a treći iza njega.

Jedan od njih, iz kese koju je nosio za pojasom, pruži mu metalnu kutijicu. Nekoliko

ovakvih kutijica bijaše nanizano jedna na drugu. U kutijicama bijaše ulje i druge

svete stvari. U ovoj bijaše fini bijeli prah, a meni se čini da je to bila sol. Isus baci par

prstohvata u vodu, te se duboko nakloni, pomoli se, desnicom blagoslovi, umoči

grančicu u lavor, te posvuda oko sebe poškropi. Tad pruži ruku prema ženi, te joj

reče neka ustane. Na to žena odmah ustade izliječena. Baci se nice pred Isusa, te mu

zaželi zagrliti noge, ali joj Isus toga ne dopusti.

Ovo je ozdravljenje proizvelo, da je Isus rekao narodu, kako među njima ima još

jedna žena, koja je još bolesnija od ove prve, a koja ga usprkos toga nije zamolila za

pomoć. Ona ne obožava nijedan idol, ali obožava muškarca. Ova žena, imenom

Ratimiris, bijaše udana. Njena bolest bijaše takova, da kad god bi vidjela ili čula

jednog mladića, odmah bi dobila neku vrstu groznice i postala bi na smrt bolesna.

Međutim, mladić je bio potpuno nehajan za njeno stanje. (opaska: sestra se Emerih

jako smijala ovoj ženi, te je bila nesposoban objasniti slabost ove žene)

Kad ju je Isus imenovao, Ratimiris istupi, potpuno zbunjena. Isus je odvede ustranu,

izloži joj sve okolnosti njene bolesti i njenih grijeha, što ona potpuno slobodno i

prizna. Mladić je bio jedan od hramskih poslužitelja, i kad god bi ona donijela dar za

žrtvu, a on bi to odbio primiti, ona bi pala u to svoje bijedno stanje. Nakon što je

Isus razgovarao s njom nasamo, ponovo je dovede pred narod, te je upita, vjeruje li

u njega i hoće li se krstiti kad bude došao apostol kojeg će on poslati. Kad je ona,

duboko raskajana, odgovorila da vjeruje i da će se krstiti, Isus iz nje istjera đavla.

Đavao je izišao u formi spiralnog stupa od crnog dima.

Mladić se zvao Kaisar, a imao je nešto u sebi slično svetom Ivanu. Bio je čist i nevin,

potomak Keture, i Eremenzearov rođak, koji također bijaše iz ovog mjesta. Iz toga

razloga, kad su ono primljeni, Isus je njemu prvom pružio grančicu mira. Kaisar je

razgovarao s učenicima, jer je već dugo gajio skrivenu želju za spasenjem. Ispriča im

neke snove koje je imao, a među njima i jedan, u kojem je sanjao, da predvodi velik

narod prema vodi. Učenici su mislili da to vjerojatno simbolizira, kako će on mnoge

preobratiti. Čini mi se da je on pratio Isusa na njegovu povratku iz ovih krajeva. Tri

godine poslije Isusova Uzašašća, kad je u ovim krajevima Toma krštavao, on se

vratio s Tadejem. Poslije je poslan od Tome do biskupa izvjesnog mjesta, gdje je,

premda nevin, na svoju veliku radost, ipak razapet kao pljačkaš i razbojnik.

Ovdje je Isus poučavao do zore, sve dok se lampe nisu utrnule. Narodu je naredio da

unište sve đavolske likove i idole, te ih prekorio što obožavaju ženu pod slikom

dijabolična lika, pa ipak tretiraju svoje žene gore od pasa, a nažalost te pse i druge

životinje smatraju svetima. Pred jutro se Isus opet povukao u samotnu kuću, kako bi

proslavio Šabat.

Rečeno mi je zašto je Isus držao u tajnosti ovo putovanje. Sjećam se da je Isus

rekao svojim apostolima i učenicima, kako ide daleko, malo će se tamo zadržati, dok

se javno mnijenje ne smiri i malo ga ne zaboravi, ali oni nisu ništa znali o putovanju.

Sa sobom je poveo ove nevine dječake, samo da učenici ne budu sablažnjeni radi

njegova kontakta s poganima, i da ne uzmu ovo previše srcu.

Također im je striktno zabranio da ikome govore o tom putu, na što je jedan od

učenika, sasvim nevino primijetio: 'Onom slijepcu kojem si povratio vid, zabranio si to

razglašavati, pa ipak on nije šutio, ali ga opet nisi zbog toga kaznio!' Isus odgovori:

'To se dogodilo na slavu Božju, ali ovo bi donijelo plodove razdora i skandala.' Mislim

da bi Židovi, a i sami apostoli, bili nekako skandalizirani time, da su znali kako Isus

ide među pogane.

Kad je Šabat svršio, Gospodin opet pozva sav narod na poučavanje. Blagoslovio je

nešto vode za njih, te ih uputio kako pripremati kalež kao što ga je koristio Mensor. I

ovdje je, kao u prethodnom mjestu, za njih blagoslovio kruh i crveni napitak. U

kaležu u koji je Eremenzearu zataknuo grančicu kod dolaska, bijaše neka žuto zelena

supstanca, nešto kao pulpa, a sastojala se od biljne pulpe iz koje se pravio sok. Ovaj

su sok ovi domoroci pili kao nešto sveto.

Vidjela sam Isusa cijelu noć, sa Šabata na nedjelju, kako poučava ispred hrama. On

sam je pomagao smrskati idole, te je poganima rekao, kako trebaju raspodijeliti

vrijednost od metala, kad bude pretopljen. Također sam ga vidjela u Mensorovoj

zemlji, polaže ruke na ramena svećenika, poučavajući ih kako da dijele blagoslovljeni

kruh, te i tu i tamo pripreme napitak. Posude koje su ovdje koristili, međutim bijahu

nekako veće.

Poslije je i Azarja postao svećenikom i mučenikom. I one dvije žene koje je ovdje

Isus ozdravio, poslije su također postale mučenice. Gospodin je govorio protiv

mnogoženstva, te ih je poučio o braku. Azarjina supruga, kao i Ratimiris, zaželješe da

ih odmah krsti. On im reče da bi to stvarno mogao učiniti, ali bilo bi to neprikladno.

Prvo se mora vratiti svome Ocu te poslati Utješitelja, nakon čega će njegovi apostoli

doći i krstiti ih. Reče, vi biste morali živjeti u ustrajanju da se želite krstiti i podvrći

mojoj volji, te imati takovo raspoloženje koje će dovesti do ustezanja, a to će već

poslužiti kao krštenje. Ratimiris je ustvari krštena od Tome, pod imenom Emilija, kad

je on s Tadejem i Kaisarom, nakon tri godine od Isusova uzašašća posjetio ove

krajeve. Ovamo su došli iz smjera nekako južnije nego odakle je Isus došao, a tek

tada su Kraljevi i njihovi narodi kršteni.

10. Isus ide u Sikdor, Mozain i Ur

Iz Atoma, Isus prvo ode na jug, tada na istok, kroz jednu vrlo plodnu regiju,

ispresijecanu rijekama i kanalima, zasađenu svakojakim voćkama, posebno

breskvama, koje su rasle u dugim nizovima stabala. Čula sam imena Eufrat, Tigris,

Kaldar i mislim Ur, zemlju Abrahamovu, a ono mjesto gdje je Tadej pretrpio

mučeništvo ne bijaše daleko odavde. Predvečer Isus stiže do reda kuća s ravnim

krovovima, a žitelji bijahu Kaldejci. Čula sam da se mjesto zove Sikdor, a imaše dvije

škole, jednu za domaće svećenike i jednu za djevojčice. Ljudi ovdje nisu bili tako

bogato odjeveni kao oni u šator-gradu. Nosili su samo plahte preko tunika, ali ljudi

bijahu dobri, te tako bedasti, da su mislili kako su samo Židovi izabrani za spasenje.

Na nekom brdu su imali piramidu okruženu galerijama, sjedalima, te brojnim cijevima

koje na vrhu bijahu sužene, a kroz njih su promatrali zvijezde. I oni su predviđali

budućnost iz životinjskih iznutrica, te su tumačili snove. Njihov hram sa svojim

predvorjem i zdencem bijaše ovalnog oblika, a nalazio se usred mjesta. U njemu

bijahu brojni objekti ljudskog rada. Glavni objekt bijaše trokutasti stup na kojem su

počivala tri idola.

Prvi je imao mnoge ruke i noge, a noge ne bijahu ljudske, već više životinjske šape.

U rukama je držao globus, krug, veliku jabuku na peteljci, te svežanj bilja. Lice idola

bijaše kao sunce, a idol se zvao Mitor ili Mitra.

Drugi je idol bio konj jednorog, a zvao se Asfas ili Aspaks. Ova je životinja

predstavljena u činu kako koristi svoj rog u borbi protiv divlje zvijeri, koja stajaše na

trećoj strani stupa. Ova je imala glavu sove, savinut kljun, četiri noge s kandžama,

dva krila, te rep, čiji su zadnji segmenti bili kao u škorpiona.

Iznad ove dvije životinje, naime, projicirajući iz jednog oštrog trokutastog brida

stupa, stajaše još jedan lik, a predstavljao je majku svih bogova. Njeno je ime bilo

Žena ili Alfa. Ona bijaše najmoćnija od svih svojih božanstava, i tko god je nešto želio

dobiti od vrhovnog boga, morao je moliti preko nje. Usto su je zvali Hambar (žitnica).

Kraj lika bijaše velik svežanj žita, vjerojatno rastućeg, kojeg je ona obuhvatila

objema rukama. Glava joj bijaše pognuta, a vrat jako nagnut naprijed između

ramena, počivajući na zdjeli s vinom. Iznad lika je visjela kruna, a iznad krune stup s

ispisana dva slova, ili simbola, a meni se učini da su bila O ili W. Ono što je ovaj lik

predstavljao bijaše to - da žito postaje kruh i da vino opija cijelo čovječanstvo.

Osim toga u hramu bijaše i bakreni oltar, a na moje zaprepaštenje, na njemu bijaše,

pod okrećućim svodom, mali ovalni vrt okružen zlatnom ogradom, kao krletka, a

iznad toga lik mlade djevice! Usred vrta, a natkrito kao malim hramom, bijaše zdenac

s nekoliko zapečaćenih bazena, jedan iznad drugoga. Ispred zdenca se uzdizala

zelena loza s grozdovima drvena grožđa, koji pak visješe iznad vinske preše, čiji me

oblik podsjećao na križ. S vrha glavne prečke, pružale su se ljevkaste samo-

otvarajuće kožnate vreće, s dvije pomične motke, pomoću kojih se grožđani sok

ulijevao u njih, te je mogao biti sprešan, a otjecao je dolje niz glavnu prečku.

Mali je vrt bio promjera oko metar i pol. Bijaše zasađen rijetkim, zelenim grmljem i

malim stablima, koje su kao i loza, izgledale skroz prirodno. Ovaj su simbol dobili od

svojih zvijezdo promatrača, a imali su i mnoge druge simbole, koji su predstavljali

njihov pojam Blagoslovljene Majke Božje. Oni su žrtvovali životinje, ali su imali

posebno čašćenje krvi, koju su uvijek puštali otjecati u zemlju.

Imali su također svoju svetu vatru i vodu, svoje kaleže s voćnim sokom i svoje male

kruhove, baš kao narod Atoma. Isus ih prekori radi njihove idolatrije i miješanja

nebeskih simbola i proroštava sa sotonskim zabludama. Reče, vaši simboli, zaista

imaju neke natruhe istine, ali su bez reda i puni sotone. Isus im objasni simbol

očuvana vrta. Reče im da je on sam vino, čiji se sok, čija se krv prolijeva za svijet, da

je on sam zrno žita koje će biti pokopano u zemlju, da bi ponovo ustalo.

Ovdje je Isus slobodnije govorio, značajnije nego li među Židovima, jer je ovaj narod

bio ponizniji. Isus ih utješi, rekavši im da je došao za cijelo čovječanstvo, te im naloži

da raskrste sa svim idolima, da ih pretope, a novac podijele sirotinji. Narod iskazivaše

duboke znakove pokajanja, te žalosti kada on reče da ih napušta. Baciše se nice pred

njega da mu prepriječe put kako ne bi otišao.

Nakon nekog vremena, vidjela sam Isusa sa četvoricom učenika kako se odmara pod

nekim velikim stablom, koje bijaše ograđeno ogradom. Stablo bijaše pred nekom

kućom, otkuda su im donijeli kruha i meda, kojim su se okrijepili. Putovali su cijelu

prethodnu noć. Vidjela sam ih na ravnici kako idu ponekad preko bijela stijenja, a

ponekad preko rascvalih livada. Na putu su prešli pokraj brojnih tananih stabala

bresaka. S vremena na vrijeme, Gospodina bi se zaustavio, te bi poučavao učenike.

Kraj je bio ispresijecan brojnim potocima i kanalima. Općenito je Isus dosta brzo

pješačio. Ponekad bi prešao dvadeset sati bez ikakva zastajkivanja. Njegov povratak

u Judeju, išao je dosta zaobilaznim rutama. Uvijek me je impresioniralo da

Eremenzear zapisuje neke detalje ovoga putovanja, premda je kasnije samo nekoliko

fragmenata ovoga izvještaja ostalo očuvano od požara.

Uvečer drugoga dana putovanja, kad su odlazili iz Sikdora, vidjela sam Isusa i

učenike kako odlaze blizu grada, van kojeg se uzdizaše brežuljak prekriven ovalnim

vrtovima. Većina od njih imaše zdenac u središtu, a bijahu zasađeni finim urešenim

stablima i grmljem. Put kojim je Gospodin išao vodio je prema jugu, Babilon bijaše na

sjeveru. Čini se da ste morali sići s nekog planinskog područja kako biste došli do

Babilona, koji ležaše dolje u nizini dosta daleko.

Grad je bio građen na rijeci Tigris, koja je tekla kroz sam grad. Isus tiho uđe u grad,

bez zastajkivanja na gradskim vratima. Bila je večer, i ipak se moglo vidjeti nekoliko

žitelja, ali nitko se ne uzbuđivaše zbog Isusa. Uskoro sam ipak ugledala nekoliko

muškaraca u dugim haljinama, baš onakve kakve je nosio Abraham. Na glavi su imali

omotan šal. Došli su dočekati Isusa, duboko mu se naklonivši. Jedan mu pruži kratki

svinuti štap, koji bijaše napravljen od trske, nešto slično onome što je poslije tutnuto

Isusu u ruke kod njegova izrugivanja, a zvao se palica mira. Drugi su u paru, preko

ceste razvili tepih, po kojem je Isus trebao proći.

Kad je Isus zakoračio s prvog na drugi tepih, oni bi trčali naprijed, i ponovo ga

razvijali ispred Isusa, i tako naizmjence. Na taj su način stigli do dvorišta, nad kojim

stajaše razgranat ulaz sa svojim idolima koji su držali barjak, na kojem bijaše lik

čovjeka koji drži svinut štap, baš onakav kakav je ponuđen Isusu. Barjak je bio

barjak mira. Oni povedoše Gospodina kroz zgradu, s čijih su galerija opet vijorile

druge zastave. Čini se da je to bio hram, jer je posvuda unutra uokolo bilo zakritih

idola, a usred bijaše još jedan prekrit na isti način. Veo je bio iznad njih skupljen kao

kruna.

Ovdje se Gospodin nije zaustavljao, nego je nastavio kroz hodnik, a s obje strane

hodnika bijahu spavaće sobe. Najzad on i njegovi pratitelji stigoše do malog

zatvorenog vrta, zasađenog rijetkim grmljem i aromatičnim biljem. Staze u vrtu

bijahu popločane raznobojnim kamenjem s urešenim likovima. U središtu se uzdizaše

zdenac pod malim hramom, otvorenim sa svih strana, a tu je Gospodin sjeo s

učenicima. Na Isusov zahtjev, žitelji doniješe malo vode u lavoru. Gospodin je prvo

blagoslovi, kao da je godišnji poganski blagdan, te mu tad učenici opraše noge, a

onda on njihove, nakon čega su preostalu vodu prolili u zdenac.

Tad pogani odvedoše Gospodina u jednu otvorenu dvoranu, u kojoj je bio priređen

obrok: velike žute rebraste jabuke i druge vrste voća, mednog saća, kruha u obliku

kolača, kao tanki kolači u obliku saća, te nešto drugo u malim kvadratnim zalogajima.

Stol na kojem je sve to bilo postavljeno bijaše skroz nizak. Gosti su jeli stojeći. Isusov

je dolazak ovom narodu najavljen od strane svećenika iz susjednog grada. Ustvari,

oni su ga očekivali cijeli dan, pa su ga konačno primili s tolikom ozbiljnošću i

svečanostima. Abraham je također primio štap dobrodošlice kakav je bio ponuđen i

Isusu.

Ime ovog grada bijaše Mozin ili Mozain. Bijaše to svećenički grad, ali je duboko

potonuo u idolatriju. Isus nije ušao u hram. Vidjela sam ga kako poučava narod kraj

ograđena brda, okružena zidinama. Žestoko ih je korio radi pada u idolatriju, čak

oštrije nego li njihove susjede, pokazujući im gadosti njihova bogoštovlja, rekavši im

da su napustili Zakon. Čula sam ga kako opisuje razorenje Hrama u doba njihovih

predaka, te kako govori o Nabukodonosoru i Danijelu. Rekao je da bi se trebali

odvojiti od ovih vjerovanja duhovne slijeposti, jer među njima ima i dobrih duša, te

njima Isus pokazuje gdje bi trebali otići. Mnogi drugi bijahu tvrdoglavi. Bila je jedna

točka koju nikako nisu mogli razumjeti, a to bijaše neophodnost napuštanja

poligamije. Žene su boravile na ulici na kraju grada, a s gradom su bile povezane

uskom stazama. Čini se da su ih jako prezirali, jer nakon određene dobi, mlade se

djevojke nisu usuđivale pokazivati u javnosti. Nijedna žena ovog mjesta nije vidjela

Isusa. Bijahu prisutni samo dječaci i odrasli muškarci.

Prema ovom narodu Isus je koristio žestoke riječi. Reče, da su tako slijepi, tako

tvrdoglavi, da kad im pošalje svoga apostola, naći će ih nepripremljene za krštenje.

Isus nije još dugo ostao s njima. Dok je napuštao grad, susrete ga jedna povorka

mladih djevojaka, kod gradskih vrata, pjevajući himne slave u njegovu čast. Nosile su

bijele pantale, a oko ruku i vrata imahu vijence, a u rukama cvijeće.

Iz Mozaina, Isus ode s pratnjom preko velika polja do sela s pastoralnim šatorima.

Sjeo je kraj zdenca, a učenici mu opraše noge. Tad neki ljudi iz sela dođoše s

grančicama dobrodošlice. Bijahu odjeveni u duge haljine, najsličnije onima koje je

Abraham nosio. Imali su nekakvu astrološku piramidu. Nisam nigdje vidjela idola. Čini

se da su ovi ljudi bili čisti obožavatelji zvijezda, a pripadali su rasi od koje su neki išli

s Kraljevima do Betlehema. Meni su izgledali samo kao skupina pastira, a jedino je

njihov superior imao čvrstu kuću. Isus je stojeći jeo kruh i voće u toj kući, te je pio iz

posebne posude. Poslije je poučavao kraj zdenca. Kad ih je napuštao, ljudi se baciše

preko staze, kako bi mu prepriječili odlazak.

Kad je otišao od njih, Isus je putovao cijelu noć i slijedeći dan. Jednom sam ga

vidjela s učenicima, kako se odmara pod velikim sjenovitim stablom kraj nekog malog

izvora. To bijaše javno odmorište za putnike namjernike, te je tu Isus pojeo nešto

kruha i okrijepio se vodom. Grad u koji je išao, bijaše oko trideset sati južnije od

Mozaina, ali je još uvijek bio na Tigrisu. Zvao se Ur ili Uri.

Isus tamo stiže večer prije Šabata. Iz ovog kraja bijaše Abraham. Isus ode do zdenca

van grada, a zdenac bijaše okružen velikim sjenovitim stablima i kamenim klupama.

Tu učenici opraše noge Isusu, a onda sebi opraše odlažući svoje opasane haljine.

Tad uniđoše u grad, čija me je arhitektura zapanjila, jer bijaše potpuno drugačija od

bilo kojeg grada kojeg sam dosada vidjela u ovim krajevima. Čini se da muškarci i

žene nisu toliko živjeli odvojeno. U gradu bijaše puno tornjeva s galerijama i cijevi za

promatranje zvijezda, a k njima su vodile stepenice koje bijahu iznutra i izvana. Iz

zvijezda su ovi ljudi znali da Gospodin dolazi, pa su ga očito očekivali, smatrajući

svakoga stranca da je on.

Kad su neki primijetili da je Isus ušao u grad, požuriše se popeti na ravni krov jedne

kuće koja bijaše na velikom otvorenom trgu, kako bi svima objavili njegov dolazak. Iz

ove kuće, na kojoj se vijorila zastava, a koja je očito bila škola, iziđoše neki ljudi

odjeveni u duge jednobojne haljine, te krenuše prema Isusu. Bijahu opasani

pojasevima čiji su krajevi visjeli dugo i lepršavo. Na glavi su imali ovalne kape

obrubljene vunom ili malim perjem, čije su se pruge susretale na vrhu kape,

formirajući tako perjanicu. Kroz kape se mogla nazirati kosa.

Ljudi se prostru pred Isusom, te ga nakon toga uvedoše u njegove odaje, koje bijahu

straga škole, a odaje imahu jednu veliku dvoranu. Prema njoj su hrlile skupine ljudi.

Isus je kratko poučavao s nekog povišenog sjedišta, koje bijaše na vrhu stepenica.

Nakon toga odvedoše Isusa do kuće u kojoj bijaše pripravljen obrok. Ali, Isus je

stojeći uzeo samo nekoliko zalogaja, a onda se samo s učenicima povukao u

izdvojeni apartman, gdje su proslavili Šabat.

Sutradan je poučavao kraj zdenca, na nekom otvorenom mjestu, na kojem bijaše

kamena katedra za poučavanje. Bijahu prisutne i sve žene mjesta, a odjevene u

svoju nošnju, koju su toliko zategli da su jedva hodale. Kape im bijahu kao kukuljice,

s kojih su visjele dvije trake. Isus je govorio o Abrahamu, te im iznese nekoliko

žestokih prijekora na činjenicu njihova potonuća u idolatriju. Ovdje je bilo i

idolatrijskih hramova, ali su idoli bili prekriti. Gospodin nije ušao ni u jedan hram. Kad

ih je Toma prvi put posjetio, nije ih krstio.

Kad je Isus napuštao Ur, narod je išao ispred njega i sterao grančice po putu kojim je

prolazio.

Isus je dugo išao na zapad, preko predivnih ravnica, koje su na kraju postale

pjeskovite, te najzad bijahu prekrite šikarom. Oko podne stigoše do zdenca, kraj

kojega se i odmoriše. Ostatak puta je vodio kroz šume i preko obradiva tla, sve dok

predvečer ne stigoše do velike ovalne zgrade, okružene dvorištem i bedemima. Svud

uokolo bijahu masivne kuće s ravnim krovovima. Ta velika zgrada bijaše prekrivena

zelenilom, čak i stablima, dok su u masivnim zidinama dvorišta bila boravišta neke

sirotinje.

U dvorištu kraj zdenca, Isus i učenici opraše noge, kao obično. A tad, iz ovalne kuće

iziđoše dvojica muškaraca u dugim haljinama, obrubljena resama i čipkom, a na glavi

im kape s perjem. Stariji je nosio zelenu grančicu i mali svežanj bobica, koje ponudi

Isusu. Isus ga s učenicima slijeđaše do u zgradu.

Usred kuće bijaše dvorana, obasjana s krova, a do njena se ognjišta dolazilo

stepenicama. Iz ovog ovalnog apartmana, nastaviše okolo kroz nepravilne sobe, koje

su otvarale jedna drugu. Njihov krajnji zid bijaše konkavan, a na njemu bijahu

obješene tapiserije, iza kojih bijahu sve vrste alatki. Pod je bio ravan, te je kao zid

bio prekriven debelim tepisima. U jednom od ovih apartmana, Isus i učenici mršavo

objedovaše, te popiše nešto iz posude koju nitko prije nije koristio. Koje je to piće

bilo, ne znam.

Nakon objeda, gospodar kuće povede Isus uokolo i pokaza mu sve. Cijeli je dvorac

bio ispunjen predivno izrađenim idolima. Bilo je tu kipova raznih veličina, velikih i

malih, nekih s glavom vola, drugih s glavom psa, a tijelom guje. Jedan imaše mnogo

ruku i glava, a u ralje su mu se mogle staviti razne stvari. Bilo je tamo kipova i

omotanih beba. Pod stablima dvorišta, stajaše idoli u likovima raznih životinja, na

primjer ptica, koje su gledale uvis, te drugih životinja. Ovi su ljudi žrtvovali životinje,

ali su častili krv, koju su uvijek puštali oteći u zemlju. Imali su također običaj i

raspodjele kruha, a oni dostojanstveniji među njima, primali su veće porcije.

Isus je poučavao kraj zdenca u dvorištu, a žestoko je govorio protiv dijabolična

štovanja, premda njegove riječi nisu dobro primljene. Vidjela sam da je njihov glavar

dosta tvrdoglav u svojim zabludama. Isus ga je iritirao, čak mu je i proturječio. Na to

sam čula Isusa kako govori ovom narodu, kao dokaz istinitosti njegovih riječi, da će

na noć godišnjice pojavka zvijezde Kraljeva, svi ovi idoli biti smrvljeni u prah, a oni

koji predstavljaju vola će mukati, psi će lajati, a ptice kričati. Oni su slušali ova

Isusova proroštva s prezirom i s nehajom. Ovo bijaše ono što je Isus svima rekao na

ovome putovanju. U svim je mjestima, u kojima se zaustavio na svom putu u zemlju

pogana, ovo prorokovao.

U svetoj Božićnoj noći, imala sam viziju cijelog putovanja iz poganskog grada blizu

Kedara do grada-šatora Trojice Kraljeva, te od tamo do ovog zadnjeg poganskog

dvorca. I svugdje sam vidjela da idoli padaju i lome se u komadiće, te sam čula

mukanje, lajanje i kričanje iz tih idola. Kraljeve sam vidjela u molitvi u svome hramu.

Brojna su svjetla bila upaljena kraj malih jaslica, a meni se činilo, da je kraj njih

stajao jedan kip magarca. Istina je da nisu više štovali svoje idole. Ali, ovi u liku

životinja mukali su kao znak da je Isus bio stvarni Onaj, kojeg im je zvijezda dovela,

kao znak za one slabije vjere.

11. Isus ide u Egipat, poučava u Heliopolisu, te se preko pustinje

vraća u Judeju

Iz dvorca s idolima, Isus je sad išao prema zapadu. Brzo je putovao sa svoja četiri

pratioca, nigdje se ne zaustavljajući, već su samo žurili. Prvo su prešli pjeskovitu

pustinju, polako i mučno prešli jedan strmi planinski lanac, zatim prešli zemlju s

vegetacijom, a onda kroz zemlju s niskim grmljem, pa onda stabla kao smreke, čije

su se grane spajale iznad njih, tako da su imali nadsvođen i zasjenjen put.

Nakon toga dođoše u kamenit kraj, pun bršljana, a onda kroz livade i šume, sve dok

nisu stigli do jedne rijeke, spore, ali široke i duboke. Preko nje su prešli na splavi od

greda. Kad su stigli do jednog grada, koji bijaše na obje obale rijeke, ili na jednom od

njenih rukavaca ili kanala, još uvijek bijaše noć. Bijaše to prvi egipatski grad na

njihovu putu. Ovdje, nezamijećeni od ikoga, Isus i njegovi kompanjoni, povukoše se

pod trijem nekog hrama, gdje su bila konačišta za putnike namjernike. Meni se grad

činio dosta ruševan. Vidjela sam velike debele zidine, masivne kamene kuće, te

mnogo sirotinje. Imala sam jednu nutarnju viziju, da je Isus ovamo putovao onom

istom stranom pustinje, kojom su Djeca Izraela došla u Egipat.

Sutradan, kad su Isus i učenici napuštali grad, neka su djeca trčala za njima i vikala:

'Evo idu sveti ljudi!' Žitelji bijahu jako uzbuđeni, jer se preksinoć velika strka

odigravala. Mnogi su idoli popadali sa svojih postolja, a djeca su u snu govorila

proročke riječi, o nekim 'svecima' koji su ušli u grad.

Isus i učenici žurno otiđoše, te uđoše u neku duboku guduru, kojom su putovali

preko pjeskovite regije. Tu sam ih večer vidjela nedaleko nekog grada, odmaraju se i

krijepe kraj izvora nekog potočića. Učenici su Isusu oprali noge. U blizini, na jednom

velikom okruglom kamenu, bijaše u ležećem položaju kip psa s ljudskim glavom.

Izraz lica bijaše dosta prijateljski. Na glavi bijaše kapa, kakvu je nosio narod ovog

kraja, a sa strane imaše lepršave uštirkane krajeve kape, kao marame (sfinga). Kip je

bio veličine krave. Van grada, pod jednim stablom, bijaše još jedan idol, čija je glava

bila kao u vola. Na tijelu je imao šupljine, te nekoliko ruku.

Od gradskih vrata vodilo je pet ulica u veliki grad. Isus je krenuo prvom desno. Ulica

je išla duž gradskih zidina, koji bijahu kao bedemi, a na vrhu su imali male vrtove, te

kolski put. U donjim dijelovima zidina, bijahu boravišta zatvorena laganim zaslonima

pletenim od šiblja. Isus prođe s učenicima kroz grad, da ga nitko nije zamijetio. I

ovdje bijaše nekoliko idolatrijskih hramova, te mnogo masivnih građevina, koje su

već propadale, a u njihovim zidinama življaše sirotinja.

Dosta daleko od grada, put je vodio preko golema kamena mosta, preko najšire

rijeke koju sam vidjela na ovom putu (Nil). Rijeka je tekla od juga k sjeveru, a

granala se u mnoge rukavce, koji su tekli u raznim smjerovima. Kraj je bio dosta

ravan i nizak, a daleko u daljini, ugledala sam neke vrlo visoke građevine, u obliku

hramova zvijezdo štovatelja, premda su bile izgrađene od kamenih blokova, te bijahu

puno višlje (piramide). Tlo je bilo nevjerojatno plodno, ali samo duž rijeke.

Na otprilike sat vremena od toga grada u kojem je Isus kao dječak boravio sa svojom

Majkom (Heliopolis), Isus krene istom rutom kojom su prije Marija, Josip i on došli.

Grad je bio smješten na prvom rukavcu rijeke Nil, koji je tekao u smjeru Judeje. Tu i

tamo sam na putu vidjela ljude kako potkresuju živicu, kopaju duboke jarke i prevoze

splavima. Već je skoro bila večer kad je Isus stigao do grada. I on i učenici odložiše

haljine ustranu i to prije nego su stigli na destinaciju, nešto što dosada nisam vidjela.

Vidjela sam neke radnike, koji kad su ugledali Isusa, odlomiše neke grančice sa

stabla, pođoše k Isusu i bace se nice pred njim, nudeći mu grančice. Kad ih je Isus

prihvatio, krenuše prema gradu, a grančice zabodoše u zemlju uz put. Ne znam kako

su prepoznali Isusa. Možda su ga prepoznali prema židovskoj odjeći. Nadali su se i

očekivali da će ih posjetiti i osloboditi. Međutim, vidjela sam druge koji su bilo skroz

nehajni, te se brzo požutiše natrag u grad. Oko dvadesetak ljudi okružiše Isusa, te on

uđe u grad, pred kojim bijaše puno stabala.

Prije nego je ušao, zaustavi se blizu stabla koje je ležalo preko na jednoj drugoj

strani, na takav način da mu je korijenje bilo u zraku, a oko njega bijaše muljevita

crna voda. Sve je ovo bilo okruženo visokom željeznom ogradom, čije su šipke bile

tako blizu, da se ni ruka nije mogla provući. Na ovom je mjestu potonuo jedan kip

idola, u vrijeme kada su Marija i Josip bježali s djetetom Isusom u Egipat, a tada se

drvo naopako posadilo. Ljudi uvedoše Isusa u grad.

Pred gradom ležaše veliki pravokutni ravni kamen, na kojem pisahu mnoga imena, a

jedno od njih bijaše ime koje je nosilo opis grada, a završavalo je na polis. Unutar

grada, vidjela sam vrlo veliki hram, okružen dvama dvorištima, nekoliko visokih

stupova, suženih na vrhu, te urešenim brojnim figurama, većinom psima s ljudskom

glavom, sve u ležećem stavu. Grad je pokazivao evidentne znake propadanja. Ljudi

odvedoše Isusa pod istak debelog zida, nasuprot hrama, te pozvaše neke druge

građane iz susjedstva.

Tad se okupiše mnogi Židovi, mladi i stari, a među starcima i vrlo stari ljudi s dugom

bradom. Među ženama bijaše jedna visoka, poodmakla u godinama, koja me osobito

dojmila. Svi dočekaše Isusa s poštovanjem, jer oni bijahu prijatelji Svete obitelji u

vrijeme kad je ona boravila ovdje. Pozadi istaka zida bijaše neki prostor, sad urešen

u blagdanskom stilu, a u njemu je sveti Josip pripremio boravište za svoju obitelj.

Ljudi koji su tada živjeli u njihovu susjedstvu, pokazaše ovo Isusu. Apartman je bio

obasjan visećim lampama.

Tu je večer Isusa do škole otpratio jedan vrlo stari Židov, a škola je bila vrlo pristojno

uređena. Žene su ostale stajati u svom prostoru iza rešetke, gdje su imale zasebnu

lampu. Isus je molio i poučavao, jer su mu oni učtivo ustupili vođenje bogoštovlja.

Sutradan, vidjela sam Isusa kako poučava u sinagogi.

Žitelji grada bijahu odjeveni u vrlo kratke tunike, a samo im je dio ramena i prsa bio

pokriven, a na glavi su nosili smotane bijele povoje. Građevine su bile masivne,

široke, građene od velikih kamenih blokova, na kojima bijahu iscrtane razne figure.

Također sam vidjela velike figure, koje nose čudnovato kamenje, bilo oko vrata, bilo

na glavi. Ljudi ove zemlje prakticirahu idolatriju na najgnjusniji način. Svugdje ste

mogli sresti idole u obliku volova, ležećih pasa s ljudskim tijelom, te drugih životinja,

koje su osobito častili na posebnim mjestima.

Kad je Isus, praćen mnogim žiteljima, napuštao Heliopolis, sa sobom je poveo jednog

lokalnog mladića, te je tako sad imao pet učenika. Mladić se zvao Deodatus, a majka

mu bijaše Mira. Ona bijaše ona visoka stara žena, koja je kad je predvečer Isus

stigao, bila s ljudima koji su ga dočekali s dobrodošlicom. Tijekom Marijina boravka u

Heliopolisu, Mira je bila bez djece, ali motivom Blažene Djevice, poslije je rodila ovog

sina. Bio je visok i mršav, a čini mi se da je imao oko 18 godina.

Kad se pratnja vratila u grad, vidjela sam Isusa kako ide kroz pustinju sa svojih pet

učenika. Išao je rutom više istočnije nego kad je išla Sveta obitelj na svom bijegu u

Egipat. Grad u kojem je Isus bio zvao se Eliopplis (Heliopolis). Slovo E i slovo L

bijahu nekako okrenuti leđa o leđa, nešto što dosada nikada nisam vidjela, a ja sam

mislila da se možda radi o slovu X. (opaska: sestra Emerik je vidjela Э L)

Predvečer su Isus i njegovi učenici stigli do nekog gradića u divljini, nastanjena trima

vrstama ljudi: Židovima, koji boraviše u čvrstim kućama, Arapima, koji živješe u

kolibama izgrađenim od granja prekrivenim kožama, te još neki ljudi. Ovi su ljudi

ovamo pobjegli kad je Antioh bjesnio po Jeruzalemu, te kad je izgnao mnoge

stanovnike Jeruzalema.

Vidjela sam cijeli taj događaj. Jedan pobožni stari svećenik (Matatija, I knjiga o

Makabejcima, 2, 23-25) zakla jednog Židova koji je namjeravao ići žrtvovati idolima,

prevrnu oltar, te pozva na okup sve dobre ljude, te kao heroj revnovaše za Zakon i

svjedočanstvo Božje. To bijaše tijekom toga progonstva, da su ovi dobri ljudi amo

pobjegli. Vidjela sam i mjesto gdje su isprva živjeli. Arapi koji su im se pridružili,

također bijahu izgnani s njima. Kad je prošlo dosta vremena, Arapi su opet pali u

idolatriju.

Kao i obično, Gospodin ode do zdenca, gdje ga dočekaše s dobrodošlicom neki ljudi,

te ga uvedoše u svoje kuće. Tamo je Isus poučavao, jer nisu imali škole. Isus im reče

da je blizu vrijeme, kad bi se on trebao vratiti Ocu, da će ga Židovi zlostavljati, te

progovori i ostalo što je uglavnom govorio na ovom putovanju. Oni su jedva mogli

povjerovati ono što su čuli, te stvarno istinski željaše da Isus ostane s njima.

Kad je Isus napustio ovo mjesto, slijedila ga dva nova učenika, potomci Matatijini.

Putnici sad krenuše još većom divljinom, te požuriše pri kraju dana i cijelu noć, s vrlo

malo odmaranja. Vidjela sam ih na predivnu mjestu, s predivnom balzamovom

ogradom, odmaraju se malo kraj zdenca koji je izbio za Svetu obitelj, kad su onomad

bježali u Egipat. S tom se vodom Marija osvježila, te okupala dijete Isusa. Put kojim

se Isus vraćao iz Egipta, ovdje se križao s zaobilaznim putem kojim je Marija išla, kad

je bježala u Egipat. Marija je došla zaobilaznim zapadnijom stranom pustinje, a Isus

je sad išao istočnijim putem, koji je bio direktniji. Na svom putu iz Arabije u Egipat,

Isus je mogao vidjeti na svojoj desnoj strani planinu Sinaj, koja bijaše dosta u daljini.

Kad Isus stiže do Beer Šebe, poučavaše u sinagogi. On formalno objavi svoj identitet,

te otvoreno progovori o svom skorom kraju. Iz ovog mjesta, sa sobom povede neke

mladiće. Bio je to četvrti dan puta od Beer Šebe do Jakovljeva zdenca, kraj Sihara,

mjesta koje je naznačio apostolima za ponovni susret. Prije nego je Šabat započeo,

Isus stiže do mjesta u dolini Mambre, gdje je u sinagogi poučavao i slavio Šabat.

Također je posjetio kuće žitelja, te izliječio njihove bolesnike.

Iz ovog mjesta do Jakovljeva zdenca, bilo je najviše dvadeset sati pješačenja. Isus je

sad većinom putovao po mraku, kako vijest o njegovu povratku u Judeju ne bi ljude

nagnala na iznenadni možebitni ustanak. Uglavnom je putovao pastirskim dolinama

blizu Jerihona do Jakovljeva zdenca, a tamo je stigao tijekom sumraka. Sad je sa

sobom imao 16 učenika, budući su ga slijedili još neki mladići iz doline Mambre.

U blizini zdenca bijaše gostinjac, gdje je na jednom zaključanom mjestu bilo sve što

je potrebno za putnike namjernike, kad bi se ovdje zaustavili odmoriti. Jedan se

čovjek brinuo o tome i o gostinjcu. Kraj koji ležaše između Jerihona i Samarije bijaše

predivan. Skoro sve ceste bijahu obrubljene stablima, polja i livade zelene, a potoka

bijaše posvuda. Jakovljev je zdenac bio okružen predivnim zelenim bedemom, te

sjenovitim stablima.

Tamo su Isusa očekivali apostoli Petar, Ivan, Andrija, Jakov i Filip. Svi su plakali od

radosti što ga ponovo vide, te njemu i mladićima opraše noge. Isus je bio vrlo

ozbiljan. Govorio je o skorom dolasku svoje Muke, o nezahvalnosti Židova, te o

kaznama koje ih zbog toga očekuju. Sad je bilo samo tri mjeseca do njegove Muke.

Uvijek sam vidjela da je blagdan Uskrsa padao u pravo vrijeme, kad se događao u

kasno proljeće. Isus ode sa svojih 16 novih učenika posjetiti roditelje Eliuda, Sile i

Eremenzeara, koji stanovaše u obližnjem pastirskom selu. Međutim, apostoli su sami

krenuli prema Siharu, jer je dolazio Šabat.

12. Isus u Sihemu, Efronu i Jerihonu

Dok je Isus s novim mladim učenicima išao do pastirskog sela, gdje je ostao samo

nekoliko sati, često sam ga viđala kako zastajkuje i nešto ih živo poučava. Naredio je

Eliudu, Sili i Eremenzearu da nikome ne otkrivaju gdje su išli s njim, niti što im se na

putu događalo, a reče im i neke razloge zbog čega tako trebaju postupiti. Vidjela sam

kako Eremenzear drži Isusa za rukav i moli ga da nešto zapiše o tome. Isus mu reče

da toga može učiniti, ali tek nakon njegove smrti. Ali, istovremeno mu je naredio da

zapis ostavi Ivanu. Ne mogu ne misliti, da je dio toga zapisa, negdje ostao sačuvan

sve do naših dana.

Petar i Ivan dođoše susresti Gospodina, dok ovaj još bijaše na putu, van gradskih

vrata, gdje ga je čekalo još šest drugih apostola. Apostoli uvedoše Isusa i učenike u

kuću domaćina, koji dosada nikad nije vidio Isusa, te ga srdačno primi. Isus je čini se

želio izbjeći javni publicitet, pa je htio ostati samo s apostolima. Novopridošlima su

oprali noge.

Započeo je Šabat, te upališe lampe. Isus i njegovi kompanjoni odjenuše duge haljine,

opasaše se, te nakon molitava otiđoše u školu, koja bijaše izgrađena na maloj

uzvisini.

Nakon toga su se okrijepili obrokom koji im je spravio domaćin, a na obroku bijahu i

neki stari Židovi s dugim bradama. Najstariji od njih odjeveni su kao visoko rangirani

svećenici, a imali su i ađutante. Ni kod obroka, a ni u školi Isus se još nije obznanio.

Domaćin je imao neki lukav pogled, a meni se čini da je bio Farizej.

Kad je obrok završio, Isus zatraži da mu otvore sinagogu. Reče, dosad sam slušao

vaša poučavanja, a sad bih ja malo poučavao. Isus je govorio o znakovima i

čudesima, koja nemaju svrhe kad ih ionako ljudi zaborave, vraćajući se svojoj

grešnosti. Njima je potrebnije propovijedanje nego li čudesa. Čak su i prije obroka,

apostoli tražili od Isusa da se jasnije izražava, jer ga još uvijek nisu shvaćali. Rekoše,

uvijek si govorio o svom nadolazećem kraju, i rekoše, da prije toga još jednom mora

otići u Nazaret, kako bi tamo pokazao svoju moć, te čudesima obznanio svoju misiju.

Na ovo, Isus odgovori da su čudesa bezvrijedna, ako ne uspije obratiti narod, ako

nakon svjedočenja, ostane što je i prije bio. Isus nastavi, što sam dobio čudesima i

znacima, hranjenjem pet tisuća ljudi, uskrsnućem Lazara, kad me i nakon svega toga

još više žele uhititi.

Petar i Ivan jednako mišljaše kao njihov Učitelj, ali drugi bijahu nezadovoljni. Na putu

za Sihem, Isus je objašnjavao Elijudu, Sili i Eremenzearu, zašto nije izvodio čudesa i

znakove na svom zadnjem putovanju. Reče, to je stoga jer će apostoli i učenici

potvrđivati njegovu nauku izvođenjem čudesa, čak će ih izvoditi i više nego što je on

činio. Isus je bio nezadovoljan što su apostoli bili nestrpljivi saznati od trojice mladića

gdje su to bili s Isusom i što su radili. Dodijavaše im vrlo, a mladići su samo šutjeli.

Isus im reče da će ići u Jeruzalem i da će propovijedati u Hramu.

Vidjela sam da su Židovi Sihema poslali glasnike da izvijeste one u Jeruzalemu, da se

Isus opet pojavio, jer Farizeji Sihema bijahu njegovi najgorči neprijatelji. Nastojali su

ugrabiti Isusa i isporučiti ga u Jeruzalem. Ali Isus odgovori da njegovo vrijeme još

nije došlo, da će on sam otići u Jeruzalem, i to ne zbog njihove koristi, nego zbog

njegovih učenika.

Isus je sad otposlao apostole i učenike na razna mjesta, a sa sobom je jedino

zadržao trojicu mladića, da bi i dalje sačuvao tajnu svoga zadnjeg puta. S njima, Isus

krenu k Efronu, kako bi se susreo sa svetim ženama, u jednom iznajmljenom

gostinjcu kraj Jerihona. Prije toga im je najavio svoj povratak preko roditelja trojice

učenika. Na putu je bila magla, a i kiša je puno padala. Isus nije išao najkraćim

putem. Išao je na razna mjesta, razne gradove i kuće, tješeći žitelje, liječeći bolesne,

te sve nagovarajući da ga slijede.

Ni apostoli i učenici nisu išli direktnim rutama kamo su bili poslani, nego su skretali s

puta na razne farme i kuće, kao bi svima navijestili da se Isus vratio, te da dolazi.

Bijaše to kao da svi oni koji su čeznuli za spasenjem, ponovo dobivaju vjetar u leđa.

Ili bolje, kao zalutale ovce koje su se pogubile po šumi, pa sad na povratak svog

Pastira, čuju njegov glas i kreću se okupljati opet u jedno stado spasenja.

Predvečer je Isus stigao do Efrona. Ulazio je u kuće, ozdravljao, zvao ljude da ga

slijede do škole. Ovo je mjesto imalo veliku sinagogu, koja se sastojala od dvije

dvorane, jedna iznad druge. Na propovijed je hrlio narod iz Efrona i okolice, i

muškarci i žene. Sinagoga bijaše pretrpana. Isus naredi da postave stolac usred

dvorane, gdje je prvo poučavao muškarce, pa onda žene. Žene su stajale straga, ali

su im muškarci napravili mjesta. Isus je učio o neophodnosti da ga slijede, o svom

skorom kraju, o kaznama koje će pasti na sve one koji ne budu vjerovali u njega.

Narod je počeo mrmljati, jer tamo među njim, bijaše i mnoštvo pokvarenih duša.

Iz Efrona, Isus otpusti trojicu vjernih mladića i posla ih da susretnu svete žene, kojih

bijaše deset u broju, a već su bile u onom iznajmljenom gostinjcu kraj Jerihona.

Bijahu to, Blažena Djevica, Magdalena, Marta s još neke dvije, Petrova supruga i

pokćerka, Andrijina supruga, Zakejeva supruga i kći. Ova zadnje spomenuta bijaše

udana za nekog vrlo revnog učenika koji se zvao Anadija, a bijaše pastir i rođak Siline

majke.

Petar, Andrija i Ivan, sretoše Isusa na putu, te on s njima uđe u Jerihon. Blažena

Djevica, Magdalena, Marta i druge, očekivaše njegov dolazak kraj određena zdenca.

Bilo je dva sata prije zalaska sunca, kad Isus dođe do njih. Žene se bace nice pred

njega, te mu poljube ruku. I Marija mu je poljubila ruku, a kad ustade, Isus njoj

poljubi ruke. Magdalena je stajala nekako otraga.

Kraj zdenca, učenici opraše Isusu noge, pa onda i apostolima, nakon čega su svi

otišli na objed. Žene su jele napose, a kad je objed završio, zauzeše svoja mjesta u

zadnjem dijelu blagovaonice, kako bi čule Isusovo propovijedanje. Isus nije ostalo u

gostinjcu, nego se s trojicom apostola vrati u Jerihon, gdje su bili okupljeni ostali

apostoli i učenici s mnoštvom bolesnika. Žene su išle za Isusom. Vidjela sam kako

Isus ulazi u mnoge kuće i liječi bolesnike. Nakon toga je sam Isus otključao

sinagogu, te naredio da postave stolac usred dvorane. Svete su žene stajale otraga u

dvorani. One su imale posebnu lampu. I Marija bijaše s njima. Nakon poučavanja,

svete su se žene vratile u svoj gostinjac, te su sutra ujutro krenule svojim kućama.

U Jerihonu se okupilo mnoštvo, jer je Isusov dolazak bio najavljen od strane učenika.

Sutradan je Isus poučavao i liječio, a među narodom se podiglo veliko mrmljanje, jer

je broj Farizeja bio izuzetno velik. Oni su otposlali glasnike u Jeruzalem, da ih o

svemu izvijeste.

Poslije toga Isus ode do mjesta krštavanja na Jordanu, gdje su se okupili brojni

bolesnici, očekujući njegov dolazak. Oni su čuli da se Isus vratio, te ga moljaše za

pomoć. Uokolo bijaše nekoliko malih koliba i šatora, pod kojima su se mogli spustiti

do vode. Vidjela sam bazen usred malog otočića, u kojem je sam Isus kršten.

Ponekad bi bio pun, ali opet drugi put, voda bi nekako otekla. Ljudi su ovamo došli

po ovu vodu iz svih dijelova zemlje, iz Samarije, Galileje, čak i iz Sirije. Imali su

natovarene magarce s velikim kožnim mješinama. Mješine su visjele s obje strane

magareta, a bijahu nekako zakačene kukama za samar. Isus je mnoge ozdravio. S

njim bijahu samo Ivan, Andrija i Jakov mlađi.

Nisam vidjela da se sad ikakvo krštenje dogodilo, samo odrješenje i ozdravljanje. Čak

je kod Ivanova krštavanja bilo više nekog sakramentalnog karaktera, nego što to

bijaše danas kod odrješenja. Zadnji put kad je Isus bio u Jerihonu, mnoštvo

bolesnika je ozdravilo kupajući se u gradskom bazenu, ali ne bijaše nikakva

krštavanja. Ovdje u ovom dijelu Jordana, bijaše i kupalište, koje bijaše mnogo

posjećenije, a Ivan Krstitelj ga je prilično povećao (i izgledom i brojem posjetitelja).

Usred zdenca na otoku na kojem je Isus kršten, još uvijek je stajala ona motka za

koju se držao. Isus je mnoge ozdravljao, a da nije koristio vodu, premda ju je

polijevao po glavama gubavaca, a učenici su ih otirali.

Krštavanje je zapravo započelo tek nakon Pedesetnice. Isus nije nikada krštavao.

Majka je Božja i sama krštena od strane Ivana apostola, na bazenu Betsaida, i to

nakon Pedesetnice. Prije ceremonije, Ivan je slavio svetu Misu, tj. posvećivao i

recitirao neke molitve, kao što je bio i običaj u to vrijeme.

Kad je okupljeno mnoštvo postalo veliko, Isus s apostolima ode do Betela, gdje je

patrijarh Jakov ugledao na brdu ljestve koje sežu do neba. Kad tamo stigoše, već se

smračilo. Otiđoše do jedne kuće u kojoj su stanovali vjerni učenici, koji ih i očekivaše,

a među njima bijahu Lazar i sestre, Nikodem, Ivan Marko, koji je tamo došao iz

Jeruzalema u tajnosti.

Domaćin kuće je imao suprugu i četvero djece. Kuća bijaše okružena dvorištem, u

kojem bijaše i zdenac. Praćen s dvoje djece, domaćin otvori vrata i dočeka goste, te

ih odmah odvede do zdenca i opra im noge. Dok je Isus sjedio na rubu zdenca, iz

kuće mu dođe Magdalena, te mu na glavu izli malu bočicu miomirisa. Učinila je to

tako da mu je stala iza leđa, baš kao što je to i prije činila. Čudila sam se njenoj

smionosti.

Isus privinu Lazara na grudi, koji još uvijek bijaše blijed i slab. Lazarova kosa bijaše

izuzetno crna. Poslužen je obrok od voća, kruha, mednog saća, povrća, uobičajeni

obrok u Judeji. Na stolu bijahu i male čašice. Isus ozdravi bolesnike koji su ležali u

jednoj dvorišnoj kući, koja je pripadala domaćinu kuće. Žene su jele napose, te se

poslije obroka smjestiše otpozadi sobe, kako bi čule Isusov govor.

Sutradan se Lazar sa svojim društvom vratio u Jeruzalem, dok je Isus s trojicom

apostola išao zaobilaznim putem do kuće sina Andrijana polubrata, čija je kći ležala

bolesna. Oko podne stigoše do zdenca koji pripadaše toj kući. Domaćin kuće,

robustan čovjek, koji se bavio pletenjem zaslona od šiblja, opra im noge i uvede u

kuću. Imao je jako puno djece, neka bijahu još malena. Dva odrasla sina, od 16 i 18

godina ne bijahu doma, nego su ribarili na Galilejskom moru, u Andrijinu rodnom

mjestu. Andrija im je poslao glasnike da im kažu da se Isus vratio, pa neka dođu

susresti ga na izvjesnom mjestu.

Nakon obroka, domaćin uvede Isusa i apostole do bolesne kćeri, djevojčice od oko

12 godina. Već dugo ona tako ležaše, potpuno blijeda i bez pokreta. Bila je bolesna,

a usto je bila i maloumna. Isus joj zapovijedi da ustane. Tad je s Andrijom, držeći je

za ruke, odvede do zdenca, gdje joj Isus izli vode na glavu. Nakon toga, na

Gospodinovu zapovijed, ona se ode oprati pod šatorom, te se vrati u kuću potpuno

izliječena. Bila je to visoka djevojčica.

Kad je Isus s apostolima napustio mjesto, otac ga je ispratio dio puta. Prije

nastupanja Šabata, Isus stiže do nekog gradića. Odsjeo je u gostinjcu kraj gradskog

zdenca, a tad sa svojim sljedbenicima odmah ode u sinagogu proslaviti Šabat.

Sutradan ujutro, Isus opet ode do sinagoge, gdje je molio i kratko propovijedao.

Vidjela sam veliko mnoštvo oko njega. Dovodili su mu bolesne, kao što ronioci imaju

bolest, a on ih ozdravi. Vidjela sam da su svi ljudi ovog mjesta častili Isusa i tiskali se

oko njega. Gužva je bila velika. I apostoli su liječili i blagoslivljali. Čak su i svećenici

dovodili bolesnike.

Vidjela sam da je u ovom mjestu Isus ozdravio gubavca, koji je inače često tamo

donesen, ili bi bio kraj puteva kojima je Isus prolazio, ali bi uvijek Isus kraj njega

prolazio. Taman prije Isusova dolaska, oni su donijeli tog jadnika iz rubne gradske

četvrti, gdje je on stanovao u malom boravištu ugrađenom u gradske zidine. Donijeli

su ga Isusu na nekoj vrsti nosiljke koja imaše zatvore sa strana, kao zavjese. Nitko

nije prilazio bolesniku, osim Isusa, koji podiže zavjesu, dotače ga se, te naredi da ga

odnesu neka se okupa blizu gradskog zida. Kad je ova naredba izvršena, ljuske su od

gube padale s njega. Čovjek je bio pogođen dvostrukom gubom, jer je toj vanjskoj

bolesti dodana nečistoća.

Gospodin je također izliječio mnoge žene od bolesti krvarenja. Dok je Isus ozdravljao

u dvorištu sinagoge, gužva je bila velika, tako da je narod probio ograde ili se penjao

na krov.

Isus napusti ovo mjesto, te s trojicom apostola ode do masivna dvorca

(Alexandrium?), okružena bedemima, ili jarcima protiv napadača. Čini se da su tamo

bile neke toplice, jer sam vidjela sve vrste podruma, nadvoja i masivnih zidina. Kad je

Isus navijestio da želi ući u ovaj dvorac, apostoli ga nagovaraše da to ne čini. Rekoše

mu da bi tako mogao podići odvratnost protiv sebe i da bi tako mogao izazvati

skandal. Isus im odvrati, da ako ga ne žele pratiti, neka ga puste da on sad ide. Isus

uđe sam u dvorac.

U dvorcu bijaše svakojakih ljudi. Čini se da su neki bili zatvorenici, drugi bolesnici i

iscrpljeni slabići. Na vratima bijaše postavljena straža, jer nitko nije smio sam van

dvorca. Uvijek bi van išla nekolicina, a pratila bi ih straža. Ti su ljudi morali raditi u

okolici dvorca, čistiti polja i kopati kanale.

Kad je Isus s apostolima pokušao unići, stražari ih zaustaviše, ali na njegovu riječ,

oni se s poštovanjem maknu i puste samo Isusa da uđe. U dvorištu se oko Isusa

okupiše zatvorenici. Isus im se obrati i odvoji nekoliko od njih.

Iz obližnjeg grada, Isus je pozvao dvojicu muškaraca, koji su čini se bili službenici

civilnog zakona, jer su im s ramena visjele kožne trake, na kojima bijahu kao neke

metalne značke. Isus porazgovara s njima, te mi se čini da je platio otkupninu za one

koje je odvojio od ostatka ljudi. Poslije sam ga vidjela kako je napustio dvorac s tih

25 ljudi, te s njima i apostolima ode do Jordana, putujući tamo cijelu noć.

Ovaj brzi marš odvede ga do gradića, u kojem su ga čekale žene i djeca nekolicine

tih zatvorenika. Ostali su prešli Jordan malo poviše, te onda skrenuše na istok. Ovi

ljudi bijahu iz krajeva kraj Kedra, gdje je Isus prije puno poučavao prije svog puta ka

zvijezdo štovateljima. Isus je otposlao apostole naprijed.

Kad je prolazio kroz doline blizu Tiberijade, te prošao kraj Jakovljeva zdenca,

pridružiše mu se trojica tihih učenika i nekoliko drugih, koji su mu se pridružili na

njegovu putu k poganima. Oni nastaviše svoj put, djelomično po mraku, a samo su

odmarali nekoliko sati pod sjenicama, kad je sunce pripeklo.

Sutradan predvečer, stigoše u Kafarnaum. Tu Isus predstavi nekog mladića, zvanog

Sela ili Selam. On bijaše rođak mladoženje iz Kedra, kojem je Isus dao kuću i

vinograd, onomad kad je išao k zvijezdo štovateljima. Taj je mladoženja poslao Selu

k Isusu, a ovaj ga očekivaše u Andrijinoj kući. On se baci nice pred Isusom, a ovaj

mu položi ruke na ramena, te ga primi među učenike.

Isus ga je odmah iskoristio, poslavši ga k nadstojniku sinagoge, da ga zatraži ključ i

svitke Pisama, koji su pronađeni u Hramu, kad onomad bijaše srušen i sedam godina

lišen svete službe. Zadnji put kad je Isus ovdje poučavao, koristio je te iste svitke, a

bijahu iz Izaije. Kad se mladić vratio, Isus i njegovo društvo, otiđoše do škole i

upališe lampe. Isus naredi da se raščisti prostor, te da se postavi katedra sa

stepenicama. Okupilo se veliko mnoštvo, a Isus je dugo poučavao iz svitaka.

Atmosfera u Kafarnaumu bijaše zaista velika. Ljudi se okupljali na ulicama, a ja sam

čula kako viču: 'Ovdje je opet Josipov Sin!'

Prije zore sutrašnjeg dana, Isus napusti Kafarnaum, a ja ga ugledah kako ide u

Nazaret. Pratili ga učenici i nekoliko apostola koji su mu se pridružili. U ovoj sam

prilici vidjela kako je Anina kuća prešla u tuđe ruke. Isus je također otišao do

Josipove stare kuće, koja sad bijaše nenastanjena i zaprta.

Tad Isus nastavi pravo prema sinagogi. Njegov je pojavak bio signal za veliko

uzbuđenje među narodom, koji je istrčavao iz kuća i okupljao se u skupine. Iznenada

jedan opsjednuti gluhonijemi, poče vikati za Isusom: 'Evo Josipova Sina!' Evo

buntovnika! Zgrabite ga! Zatvorite ga!' Isus mu naredi da ušuti. Čovjek posluša, ali

Isus nije istjerao đavla iz njega.

U zbornici Isus naredi da se napravi mjesta i da se za nj postavi katedra. Na ovom je

putovanju Isus postupao potpuno slobodno, te je otvoreno poučavao, kao čovjek koji

na to ima potpuno pravo, a to je jako ljutilo njegove neprijatelje. Isus je također

posjetio mnoge kuće u okolici Josipove stare kuće, gdje je izliječio mnoge i

blagoslovio djecu. Na ovo su Židovi, koji su na poukama bili tolerantno šutljivi, postali

skroz srditi. Isus ubrzo napusti grad, rekavši apostolima da se nađu na gori na kojoj

se dogodilo umnažanje kruha.

Kad stigoše do te gore, već je pao mrak, te su po njenu vrhu bile upaljene vatre.

Isus je stajao u centru, a oko njega apostoli, a oko njih opet učenici. Okupilo se

znatno mnoštvo. Isus je cijelu noć poučavao, te skoro cijelo juto. Pokazivao je

apostolima, upirući prstom tu i tamo, na što su oni odlazili ispuniti zadatke liječenja i

poučavanja. Izgledalo je da im izdaje naredbe, za njihove skore napore i putovanja,

koje moraju izvršiti. Ovdje su ga napustili mnogi učenici, a u zoru se Isus uputi

prema jugu.

Na ovom putu neki otac i majka, moljaše Isusa da uđe u njihovu kuću, te izliječi

njihovu bolesnu kći, koja bijaše mjesečarka, sva blijeda i slaba. Isus joj zapovijedi da

ustane, a ona ustade potpuno zdrava.

Na sat udaljenosti od Tanat-Sila, svi su apostoli imali u rukama zelene grančice, te

iziđoše pred Isusa dočekati ga. Svi se bace nice pred njim, a Isus uze jednu grančicu.

Tad mu opraše noge. Mislim da se ova ceremonija dogodila, jer su opet svi bili

ujedinjeni, skupa, te stoga jer se Isus još jednom otvoreno obznanio Učiteljem, te je

ponovo započeo svuda propovijedati.

Praćen apostolima i učenicima, Isus ode do grada gdje su bile Blažena Majka,

Magdalena, Marta i druge svete žene, osim Andrijine supruge, te Petrove supruge i

pokćerke, koje su još uvijek bile u Betsaidi. Žene su dočekale Isusa van grada u

jednom gostinjcu. Marija je došla iz okolice Jerihona, te je ovdje čekala Isusa. I

druge su žene ovamo došle iz raznih pravaca. Tamo su pripremile objed za

pedesetak ljudi. Nakon obroka, Isus naredi da mu donesu ključ od škole. Tamo je

propovijedao, a veliko ga mnoštvo naroda slušalo.

13. Isus ide u Betaniju

Sutradan ujutro, Isus izliječi mnoge bolesnike u gradu, premda je već prije prošao

kraj brojnih kuća bez da je vršio liječenja. Liječio je također i kod gostinjca. Nakon

toga, Isus otpusti apostole, poslavši ih u Kafarnaum, a druge na mjesto umnažanja

kruhova. Svete su žene otišle do Betanije. Sam je Isus također krenuo prema

Betaniji, a Šabat je proslavio u jednom gostinjcu, sa svim učenicima koje je doveo sa

svojeg zadnjeg putovanja. Usred dvorane objesiše lampu, na stol postaviše crveni

stolnjak, a preko njega bijeli, te odjenuše blagdansku nošnju. Tad se svi poredaše

oko Isusa, kako bi sudjelovali u molitvi. Isus je molio iz svitka Pisma. Sve zajedno ih

je bilo oko dvadeset. Cijeli je dan gorjela Šabatska lampa, a Isus je naizmjence molio

i poučavao učenike njihovim dužnostima.

Bijaše tamo i novi učenik Silvanus, koga je Isus primio u zadnjem gradu. On već

imaše oko trideset godina, a bijaše iz Aronova plemena. Isus ga je već poznavao iz

rane mladosti, te je na njega gledao kao na svog budućega učenika. To još bijaše

kad je onomad sveta Ana priredila gozbu kad je Isus bio dvanaestogodišnjak. Isus se

tad vraćao od svoga poučavanja u Hramu. Na toj istoj gozbi, Isus je izabrao budućeg

mladoženju iz Kane.

Na putu za Betaniju, Isus nastavi propovijedati na korist novim učenicima,

objašnjavajući im Očenaš, govoreći im o vjernosti njegovoj službi, rekavši im da će

sad neko vrijeme poučavati u Jeruzalemu, nakon čega će se ubrzo vratiti svome

Nebeskom Ocu. Reče im i o tome da će ga jedan napustiti, jer mu je u srcu izdaja

već posijana. Svi ovi novi učenici su ostali vjerni Isusu.

Na ovom putu, Isus je ozdravio nekolicinu gubavaca, koji su iznijeti kraj ceste. Jedan

sat od Betanije, uđoše u gostinjac u kojem je Isus puno poučavao prije Lazarova

uskrsnuća, i gdje je Magdalena došla susresti se s njim. U gostinjcu je bila i Blažena

Djevica s drugim svetim ženama, kao i petorica apostola: Juda, Toma, Šimun, Jakov

mlađi, Tadej, Ivan Marko i drugi. Lazar ne bijaše tamo. Apostoli su izišli dio puta kako

bi susreli Isusa kod zdenca, gdje ga pozdraviše i opraše mu noge, nakon čega je Isus

poučavao, a nakon toga otiđoše na objed.

Tad su svete žene otišle do Betanije, dok je Isus ostao u gostinjcu s ostatkom ekipe.

Sutradan, umjesto da ode pravo u Betaniju, Isus okruži grad i krene po okolici.

Pratila ga trojica tihih učenika. Ostatak apostola i učenika razdvojio se u dvije

skupine. Jednu je vodio Tadej, a drugu Jakov, a otišli su u okolicu propovijedati i

liječiti bolesnike. Vidjela sam kako efektno liječe na nekoliko načina: polaganjem

ruku, dahnuvši nad bolesnikom, ili u jednom slučaju kod nekog djeteta, uzimajući ga

na koljena, ili bi djecu privili na grudi, te na njih dahnuli.

Na ovom putovanju, Isus je ozdravio mnoge opsjednute đavlom. Taman kad je ulazio

u neko seoce s razbacanim kućama, roditelji nekog mladića potrčaše za njim. On

pođe s njima u dvorište njihove kuće, gdje nađe njihova opsjednuta sina, koji je na

Gospodinovo približavanje, postao bijesan, skačući uokolo i bacajući se na zidove.

Prijatelji ga nastojaše svezati, ali nikako nisu uspijevali, jer je mladić postao sve žešći

i rabijatniji, bacajući lijevo i desno one koji mu se približiše. Na to Isus zapovijedi

svim prisutnima neka se povuku, te ga ostave nasamo s mladićem. Kad ga

poslušaše, Isus pozva opsjednutog neka mu priđe. Ali on, ne odgovarajući na poziv,

poče plaziti jezik i praviti strašne grimase prema Isusu. Isus ga opet zovnu. On opet

ne dođe, nego okrenu glavu nekako čudno ustranu, i preko oka promatraše Isusa.

Tad Isus podiže oči k nebu i pomoli se. Kad je ponovo zapovjedio opsjednutom da

priđe, on to i učini, te se baci nice, koliko je dug i širok pred Isusove noge. Isus

prijeđe brzo preko njega, prvo jednim stopalom, pa onda drugim, a ja ugledah kako

iz mladićevih otvorenih usta izlazi crni spiralni dim, koji nestade u visinama. U ovom

uzdižućem dimu, zamijetila sam tri čvora, a zadnji bijaše najtamniji i najjači. Ova tri

uzla bijahu povezani u jedno nekom jakom uzicom, te s mnoštvom tanjih. Cijelu bih

stvar najbolje mogla usporediti s tri kandila, jedan iznad drugog, čiji se oblaci dima

dižu iz različitih otvora, dok se najzad ne ujedine u jedno.

Sad je opsjednuti ležao pred Isusom kao mrtvac. Isus nad njim napravi znak križa, te

mu zapovijedi da ustane. Jadnik ustade. Isus ga odvede do njegovih roditelja, koji

bijahu kraj dvorišnih vrata, te im reče: 'Vraćam vam vašeg sina izliječenog, ali opet

ću ga jednom zatražiti od vas. Ne griješite više protiv njega.' Oni su sagriješili protiv

sina, i zbog toga je sin pao u tako bijedno stanje.

Isus sad ode do Betanije. I upravo oslobođeni mladić, kao i mnogi drugi, otiđoše isto

tamo, neki pred Isusom, neki za njim. Mnogi koje su apostoli izliječili također bijahu

prisutni u gradu, te se velika graja diže, kad su ozdravljenici svuda proglašavali svoju

radost. Vidjela sam neke svećenike kako idu susresti se s Isusom, te ga uvedoše u

sinagogu, gdje pred njega postaviše knjigu Mojsijevu, iz koje su želji da Isus

poučava. Tamo u školi bijaše mnoštvo ljudi, a svete žene bijahu na mjestu određenu

za žene.

Poslije su otišli do kuće Šimuna u Betaniji, izliječena gubavca, gdje su žene pripremile

obrok u iznajmljenoj dvorani. Lazar ne bijaše tamo. Isus i trojica tihih učenika,

konačiše u gostinjcu blizu sinagoge, a apostoli i drugi učenici u onom van Betanije.

Marija i druge žene ostadoše u Martinoj i Magdaleninoj kući. Kuća u kojoj je prije

Lazar stanovao, bijaše na strani grada prema Jeruzalemu. Bila je kao dvorac,

okružena bedemima i mostovima.

Sutra ujutro Isus opet poučavaše u sinagogi. Od učenika bijahu prisutni Saturnin,

Natanel Kased, Zakej. U Betaniju su donijeli mnoge bolesnike. U kući Šimuna

gubavca, bijaše pripremljen objed, na kojem je Isus dijelio namirnice sirotinji, te ih

pozvao da sudjeluju u objedu s drugim gostima. Ovo je dalo poticaj glasinama među

Farizejima u Jeruzalemu, da sve što dođe pod ruku Isusu, on to potroši na rulju.

Dok je Isus poučavao u školi, mnoštvo bolesnika bijaše poredano u dva niza šatora,

od škole do Šimunove kuće. Među njima ne bijaše gubavaca, jer su se oni usuđivali

pokazivati samo na pustim mjestima. Dok se Isus približavao šatorima, slijedila ga

trojica učenika, kao Leviti, po jedan sa svake strane, ali ipak malo iza njega, dok je

treći bio direktno iza njega. Nije bilo gužve. Isus krene naprijed niz jedan niz šatora,

a vraćao se po drugom nizu. Liječio je na razne načine. Rijetko je prolazio kraj nekih

bolesnika, a neke je samo utješio, bez ozdravljanja. Reče im da bi trebali promijeniti

svoj način življenja. Neke je uzeo za ruku i naredio im da ustanu, dok je druge jedva

i dotakao. Jedan čovjek bolovaše od vodene bolesti, Isus ga udari rukom malo po

glavi i tijelu, a otok odmah spade. Voda se izlila iz cijelog čovjeka u potocima znoja.

Mnogi se ozdravljeni bacaše nice pred Isusa, a njegovi ih kompanjoni dizaše i

odvodiše ustranu. Kad se Gospodin vratio natrag u zbornicu, naredi da puste

ozdravljenike da sjednu blizu njega, a onda poučavaše.

Vidjela sam kako Isus šalje učenike u parovima iz Betanije u okolicu, kako bi

poučavali i liječili. Nekima je rekao da se vrate u Betaniju, a drugima da idu u

Betfagu. On je sam sa trojicom tihih učenika, nakon par sati, otišao na jug, par sati

od Betanije, do nekog seoceta, gdje je liječio bolesnike. Tu sam ga vidjela kako ulazi

u kuće čovjeka kojeg je nekoć ozdravio od mutavosti, ali je ovaj opet pao u grijeh, te

je ostao paraliziran. Prsti i ruke mu bijahu skroz izobličeni. Isus mu se obrati s

nekoliko utješnih riječi, te ga se dotače. Čovjek odmah ustade. Isus također izliječi

nekoliko djevojaka koje ležaše blijede i bolesne. Ponekad su izgledale kao da su

mrtve, ležale su u nesvijesti, a ponekad bi plakale ili bi se glasno smijale. One bijahu

mjesečarke.

Taman prije Šabata, Isus se opet vrati do Betanije, te uđe u školu. Čula sam kako se

Židovi hvale protiv Isusa, da on još uvijek ne može ono što je Bog činio za Djecu

Izraelsku, kada im je u pustinji dao da pada mana s neba. Ovi bijahu jako srditi na

Isusa. Isus ovaj put provede noć u Betaniji, ali van učeničkog gostinjca.

Kad je bio u tom gostinjcu, dođoše mu trojica mladića iz Jeruzalema: Obed, sin

starca Šimuna, hramski sluga i tajni učenik. Drugi bijaše Veronikin rođak, a treći,

rođak Ivana Kuse. Ovaj zadnje spomenuti bijaše poslije biskup Kedra. Neko je

vrijeme živio kao pustinjak blizu stabala datulje, i to tamo kad je Sveta obitelj bježala

u Egipat, i kad se onomad datulja spustila do zemlje, da bi Marija mogla ubrati plod.

Ovi učenici upitaše Isusa zašto ih je toliko dugo napustio, zašto je u drugim mjestima

učinio toliko puno, a da oni o tome nisu ništa znali. U svom odgovoru ovim

učenicima, Isus progovori o blagu i drugim dragocjenostima, koje za one koji ga nisu

dugo vidjeli, izgleda im novo i prekrasno. Isus također reče, kad bi sijač posijao sve

svoje sjeme odjednom na jedno mjesto, onda bi tuča mogla sve uništiti, pa tako

liječenja i propovijedi, koje su održane u dalekim mjestima, neće dugo biti

zaboravljeni. Isus je tako nekako odgovorio.

Ovi su učenici donijeli vijest kako glavari svećenički i Farizeji postavljaju uhode u

mjesta oko Jeruzalema, kako bi uhvatili Isusa, čim se ovaj pojavi. Čuvši ovo, Isus

povede sa sobom samo dvojicu najnovijih učenika, Selama iz Kedra i Silvanusa, te

ode s njima do Lazarova imanja blizu Gineje, gdje je tad bio i sam Lazar. Isus je

putovao cijelu noć.

Dva dana prije ovoga, Lazar bijaše u malom gradiću između Betanije i Betlehema, u

okolici gdje su Tri kralja odmarala na svom putu k Betlehemu. Ali, primivši poruku od

Isusa, ode od tamo i dođe do svog imanja. Isus je vrlo dobro znao da će mu ona tri

učenika donijeti takve vijesti iz Jeruzalema, te da će sam napustiti Betaniju, stoga on

već dvije noći nije noćio u Betaniji, nego u učeničkom gostinjcu van grada.

Isus prije zore stiže (još uvijek bijaše mrak) do Lazarova imanja, te pokuca na

dvorišna vrata. Sam ih je Lazar otvorio, te sa svjetlom povede Isusa do velike

dvorane, gdje su se okupili Nikodem, Josip Arimatejski, Ivan Marko, Jair i mlađi

Obedov brat.

Poslije sam ponovo vidjela Isusa sa dvojicom učenika u Bethabari i Efronu, gdje je

slavio Šabat. Tamo bijahu i Andrija, Juda, Toma, Jakov mlađi, Tadej, Zakej, i

sedmorica drugih učenika, a tamo su došli iz Betanije, kako bi se susreli s Isusom.

Kad je Juda namjeravao napustiti Betaniju, vidjela sam kako ga Blažena Djevica

iskreno nagovara da bude skromniji, da se čuva, te da se ne zapliće u afere.

U Efronu je Isus izliječio slijepca, hroma, gluha i nijema, a tamo su toga čovjeka i

doveli radi toga. Isus je također oslobodio od đavla jednog opsjednutog. Kad je

napustio Efron, Isus ode do mjesta sjeverno od Jerihona, gdje je bio nekakav azil za

bolesnike i sirotinju. Tu je povratio vid jednom starom slijepcu, kojeg je nekoć, kad je

ozdravljao, otposlao bez ozdravljenja, premda je tada ozdravio dvojicu slijepaca,

namazavši im oči smjesom svoje pljuvačke i gline. Sad je ozdravio toga starca, samo

svojom riječju.

S ovog zadnjeg mjesta, Isus se vrati do Lazarova posjeda, te onda s Lazarom ode do

Betanije, gdje su došle svete žene, kako bi se susrele s Isusom.