Bez povratka

Pero Tadić - Ćesrija

BEZ POVRATKA

Udruga umjetnika „Tin Ujević“ Zagreb Biblioteka TIN-TIN

56

Lektor i recenzent: Ivan Puljić

Grafički urednik i prijelom stranice: Danko Kočiš

Glavni i odgovorni urednik: Ivan Puljić

Tisak: Lukitisak Antin

ISBN: 978-953-6817-53-5


BEZ

POVRATKA

Zagreb, listopad 2012.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilište knjižnice u Zagrebu pod brojem 818452. ISBN: 978-953-6817-53-5


6

PREDGOVOR

Pred nama je deveta knjiga Pere Tadića – Ćesrije, koju sam imao čast prirediti, pa evo i napisati par riječi o njoj u predgovoru. Odmah na početku moram ustvrditi, da Pero ostaje vjeran samome sebi, a to znači kvalitetan. Pero i dalje piše svojim osebujnim stilom, jednostavnim rječnikom, bez tuđica i „visokoumnih“ riječi, koje su većini ljudi nerazumljive i neprihvatljive! Dakle, ostaje vjeran hrvatskom pučkom izričaju, većini prihvatljivom i razumljivom. Rabi tek neke izraze i izričaje, koji se koriste u lokalitetu svoga rodnog kraja, Kreševa, odnosno Bosne, koji su srasli u hrvatskom puku, od turskog vremena, ili kako bi Pero rekao; vakta, a taj i drugi izrazi postali su autohtoni govor Hrvata u Bosni! Tim izričajem mislim da je obogaćeno spisateljsko stvaralaštvo hrvatskog puka u Bosni i kada bi se to izbacilo, mislim da ne bi bilo autohtono, pa samim time i dobro! Ostao sam ugodno iznenađen i radi toga, što je se Pero dobrim dijelom u ovoj knjizi odlučio pisati i pomalo filozofski, a to je dodatna kvaliteta ove knjige i Pere kao književnika. Ove riječi ne znače da se Pero mora odmaknuti od pisanja što mu se u životu sve događalo na ovoj „Zemlji ubogoj“, dapače, to i dalje treba nastaviti,

Bez povratka

7

ali treba nam i Pero sa svim svojim pogledima na sve što se zbiva oko nas. Pero je izuzetno maštovit autor i vrlo često nepredvidivo, ali kvalitetno uobličuje svoju priču neočekivanim raspletom. U samoj priči (pričama), radi takve usporedbe, igrajući se prividno nespojivim temama, koje na kraju vrsno ukomponira u vrlo zanimljivu cjelinu, a to mogu doista samo iskonski rođeni pisci. Ove riječi su potvrda stare teorije da se pisci rađaju, te to ne mogu steći obrazovanjem, već jesu ili nisu pisci i to od rođenja, a to moraju tijekom života otkriti. Grijeh bi bio, spisateljski dar od Boga ne rabiti, (pisati i objaviti) na dobrobit cjelokupnog čovječanstva! Zbog te činjenice, iskreno želim da Pero i dalje plodonosno stvara i oplemeni svoj književni opus i književnosti uopće. Nadam se i vjerujem da će i ova knjiga Bez povratka i itekako naći put do srca čitatelja, te da će se vrlo često vraćati u ruke ljubitelja lijepo pisane riječi! U Viškovcima 27. rujna 2012. godine

Ivan Puljić, književnik


8

Bez povratka

9

BEZ POVRATKA

Da bi nekome rekao; zbogom, moram otići; bez povratka! Ne znam koliko sam Puta smislio otići bez povratka?! Na žalost, još sam tu, u džungli grada na asfaltu, koji smrdi na smrt! Mnogi su došli u grad, ali u njemu nisu našli svoje mjesto! Zbogom prijatelju, odlazim, bez povratka!


10

JA NISAM JA Ja nisam ja! Ja sam samo u nekom prolazu

po pustari Zemlji. Ponekad mislim da je čovjek rođen, biti neka luda, koja vječno traži mjesto pod Suncem na ovoj Zemlji ubogoj, sa mjestom kojeg ne može naći, jer su skoro sva mjesta zauzeta. Čovjek se tada počne moliti, meditirati, ne bi li se spasio iz usta nemani ili od nemani koja ga goni!

Traži milost od Boga, koji je nijem vanjskom svijetu, već se nalazi u samom srcu čovjeka. Čovjek tako prije šandrcne nego što pronađe Boga, koji je u njegovoj duši, a sam ga je u nju zatvorio, a traži ga u neki, drugim predjelima i drugim bićima u kojima Bog nije i koja ga nemaju!

Kako sve prođe i sve zemlja prekrije, čovjek tada ostaje sam i pust, tada se okrene samoj duši svojoj i vidi da je Bog bio stalno tu u njegovom srcu i duši, ali ga tu nije tražio! Ali, eto u tome dođe i kraj tog lutanja, pa se pita; tko sam ja i da li sam uopće živio?!

Bez povratka

11

BOGATAŠ I SIROMAH Pomislih, ili dođe to saznanje u jednom

trenutku da se vjera ili produhovljavanje događa više u bogatijim obiteljima ili pojedincima, jer sve to bogatstvo ga čini jednim imućnikom, a kad to sve iskusi, tada dolazi do spoznaje da je možda baš on najveći jadnik, klada toliko toga ima, a mali ljudi, koji grčevito rade i bore se za svaku kunu, te od njihovog truda, poreza, živi i on, taj bogataš!

Tada bogataš počne misliti o nekom smislu produhovljavanja. Zbog toga više puta taj bogati čovjek postane prosvjetitelj, a siromah nema kada to postati, jer se mora boriti za komad kruha u obitelji!

Kada odlazi na misu u crkvu, on se bori za dobitak, a bogataš, koji je već sve iskusio više puta pobijedio svoj egoizam, te se moli za pravo prosvjetljenje u srcu i duši!


12

PODSTANARSKA SOBA Ovo sve što čovjek čini i radi, bori se za

neku svoju egzistenciju u kojoj postaje sluga ili plijen poslodavca. Ponekad čovjek dođe do spoznaje da je po rođenju određen biti žrtva udesa. Ali eto, život ide dalje, traje i traje dok ne dođe do kraja.

Tada, kada svijeća dogori, gasi se. Tako i ljudski faktor zvan borba, konzistencija. Pomislih; što se sve dogodilo kroz ovaj moj dio života do sada; samo neki bijeg od nemila do nedraga u ropstvu tog materijalnog svijeta, bijede i očaja.

Ponekad mislim da bih trebao to sve dovršiti, ali eto, ne mogu sam dignuti ruku na ovo svoje bijedno i bolno tijelo, koje se još vuče po ovim ulicama ovoga grada. Tako eto, još trajem i ponekad zabilježim u bilježnicu, svoje jade i bol, na koje žalim! Ne znam kome, možda neviđenom Bogu, ili možda baš ovom papiru, na koji stavljam, bilježim svoje jade i boli!

Već mi je teško, jer ne mogu više! Ponavljam te bijedne žalopojke, uvijek isto, ili možda za nijansu drugačije, jer sam sve slabiji, luđi, bez volje u ovoj podstanarskoj rupi svojega boravka.

Bez povratka

13

ISPARENJE O čemu, molim, kako i volim! Sve je

postalo bez smisla, ali opet letimo u traženju svog ništa! Ovo je kao neko usnulo vrijeme, bez poretka u kojem nema ništa, samo naša bol, koja se kotrlja drumovima našega udesa!

Moje zjenice postaju slijepe, jer su ostale na drumu pustom sa prilikom koja mi zaklanja pogled prema Suncu. Tebe sam tražio Bože, ali, eto sam izgubio vid, tražeći te po pustari svojega udesa, po prahu ove Zemlje uboge!

Evo sam u nestanku, bez svojega stava u kojem nema ništa, samo gola praznina; mene bez mene,bježim u prazno tražeći spokoj, a njega nema i nema! Oaza se ponekad ukaže, a dok ja dođem do nje, već ju je netko zauzeo. Tako meni preostaje prašnjavim drumom bez početka i kraja!

Sunce u zenitu, a gledam njegov zalazak. Tako sam gledajući izgubio zjenice svoga pogleda, pa hodam slijep kroz vakat ovog života. Ipak mislim da ću doći do nekog kraja, kada ću nestati. Ovo nešto, što se zove starenje, a to je moje tijelo koje je sve bolnije. Zbogom moj liku – strvino jadna!


14

U OČEKIVANJU APOKALIPSE Zemlja – čudnovati kontrast dobra i zla!

Na njoj je i pakao i raj. Kada je obiđemo, kada taj šareni vrt; ljepote i zla vidimo, tada smo završili putovanje ovom mračnom ubogom našom zemljicom!

Tisuće i tisuće godina, ljudska priroda ilita gamad, mravinjak, koji sve uništava, ždere, sve sebi tako halapljivo prisvaja; naposljetku, mora krepati i sve to ostaviti!

Budisti kažu; rađamo se ponovo, onako, kako smo živjeli, to znači, ako smo bili životinje u ljudskom obliku, ponovo ćemo se roditi kao životinja ili nešto drugo, ali vrlo slično.

Ako smo bili dobri, tada ćemo se valjda roditi ponovo, da to dobro nastavimo, ali jako sumnjam. Kroz ovaj moj život sam manje – više vidio i preživio, samo pohlepu, egoizam, ubojstva, otimanje i tome slično.

Kršćani imaju nešto drugačiju formulaciju. Ljudske duše odlaze u raj, pakao ili čistilište, dok se ne pročiste i tada možda dođu u raj. Ja međutim mislim da je sve na ovoj ubogoj majčici Zemljici; raj i pakao!

Ako bi pobijedili to svoje zlo, tada bi na Zemlji nastao raj, harmonija ljepote, ali u to sumnjam, jer Apokalipsa bi prvo morala doći!

Bez povratka

15

TKO SAM, ŠTO TRAŽIM

Da li sam prostor ili miris nečega? Postojim, ali ne čujem. Gluh sam na prošlost, sadašnjost ili neku budućnost, koja ne postoji! Ne znam do kada ću još zakopavati sebe, svoj lik, koji još hoda! Ne znam kamo ni što tražim od sebe ili od drugih?!


16

GRAD Ovaj grad kao da me je smlavio, Zagreb, u

svom sjetnom viđenju. Sada sam u tebi grade na Savi, došao sam iz emigracije, otišao na bojište i ponovo se vratio u tebe grade. Evo sam kao neka narikača, koja kuku nad svojim udesom. Ne znam što da kažem tebi grade Zagrebe, u koji sam došao u poznim godinama.

Grad, kao pustinja, za došljake, koji nisu našli svoje mjesto u tebi i tako lutaju kao psihički izgubljeni! Ne znam da li mi je suđeno da u tebi krepam?

Svaki dan, a posebice noću, u ovoj svojoj podstanarskoj rupi, bez sna – mislim, možda ću otići prije krepavanja u taj moj zavičaj, selo u toj Bosni, svačijoj i ničijoj.

U tome rodnom selu bih krepao i tamo bi me zagrnuli, pored kostiju moje majke, koju su pripadnici OZNE ubili 1946. Tako bih završio!

Bez povratka

17

ŽRTVE BLEIBURGA Sam sebi povlađujem da sam još na nekoj

lađi, koja plovi u neku luku u koju nikada neću doći. Ova noć poput nečega izvan dometa.

Danas je 15. Travnja, kada su Englezi, hohštapšleri, u Bleiburgu izručili Hrvate nasmijanom zločincu – Titu! Nisam mogao ići na to hodočašće, u Austriju, radi nekih mojih boljki; slaboga srca, škripanja kostiju i tome slično. Tako sam to slušao i promatrao na TV ekranu, prijenos obilježavanje, slušao govornike i pratio sv. Misu za poginule!

Sve u svemu; opet, po bezbroj puta političke poruke, pa ispada, tko će koga nasukati. Ili ima ona pjesma; tko će koga noćas na konaku. Unatoč svemu, ne mogu ustvrditi da nije bilo i poruka iz iskrena srca i duše!

Misa zadušnica za pokojne po Križnim putovima i Hudim jamama. Slovenija puna jama i hrvatskih kostiju! Tako to počnu i stanu o tome svemu raditi i govoriti!

To je taj faktor što je još na djelu, ta peta kolona, jer su mnogi suradnici Titage, još živi i utjecajni u toj vladajućoj strukturi, zajedno sa svojim sinovima i unucima. Oni se sa žrtvama politički prepucavaju!


18

DRUGI TIJEK MISLI Ne znam, kako da se postavim sam prema

sebi. Više se puta pred ogledalom napadnem, izgrdim sebe i ošamarim se po nekoliko puta! Tako skrenem neki tijek u svom mozgu, na drugi tijek misli.

Ovo su lude misli koje nisu zabilježene! U ovim godinama, kao pustinjak živim u podstanarskoj rupi, gdje ponekad zabilježim svoj jad; kako preživjeti sam? Ovo0 sam već sve pisao, ali eto, opet se ponavljam!

Bez povratka

19

UDRUGA TIN UJEVIĆ Hoću reći samo jedno, ja sam posebna

luda! Ja sam zbog nečega tu, da me možda svi varaju, kada sa mnom surađuju. Tako sam eto prije desetak godina postao član udruge Tin Ujević, usput i suosnivač sam te udruge.

Ali, kada sve skupa to pojmim, možda je to sve moja glupa naivnost!? Taj koji vodi udrugu I. Puljić ima neku svoju naviku ili moć obmane; uzeti lovu za tisak i pripremu knjige. Uzme lovu, ali pomalo uzme i iz drugih djela*, koja su mi već objavljena kod njega! Osjećam se zeznutim, te sam odlučio prestati sa svime time.

*Ovo se odnosi na ponovljeni robijaški

feljton iz „Bosne koja nestaje“ u „Zjenica u oku roba“, što je bio dogovor sa autorom.

Ivan Puljić


20

DOGAĐAJ Ne znam što činim u ovo doba noći; a evo

bilježim neke događaje i gluposti što se dogodili! Pomislih o svim kretenskim događajima,

ili o samoj sramotnoj presudi A. Gotovini i M. Markaču. Pomislih da je sve to neka farsa ili nešto u znaku zaborava samog slučaja!

Hrvatska, koja se dogodila nepredviđeno, a ta i takva nije bila planirana da se dogodi!

Bez povratka

21

RAZMIŠLJANJE O HRVATSKOJ Kada je počeo rat u Hrvatskoj, bio sam u

Njemačkoj kao emigrant. Nisam radio, već sam bio na socijalnoj pomoći, kod brata Mate. Tada sam nekako bio sav nekakav, kao trinaesto prase, osjećao sam se kao parazit!

Tada sam spakirao torbicu, ono malo stvarčica što sam imao, te krenuo vlakom prema Minchenu. Iz Minchena sam presjeo za Zagreb. Kada sam stigao u Zagreb, on mi je bio tako reći nepoznat. Prijavio sam se u društvo bivših političkih zatvorenika. To je društvo formiralo satniju, u koju sam se i ja uključio.

Pripadnici satnije, odnosno satnija je završila u Slavonskom Brodu u sastavu 139. Brodske brigade. Tako sam za Hrvatsku skoro dao čitavu mladost, sa robijom od 18 godina zeničke tamnice. Evo sam još tu i ovo bilježim u svojoj podstanarskoj rupi od stana.

Ipak, kada sve zbrojim; to bijaše bijeg, robija, bez mjesta pod Suncem! Sada, i ako sam podstanar, barem sam u zemlji Croatiji za koju sam se borio i robovao! Hrvatska je još tu, a Vlada se bori za neku Europsku uniju. Htjela bi da Hrvatska uđe u njezin sastav.

Ne znam što misliti o tome? Mislim da ćemo kao mali narod ,kada uđemo u tu Uniju nestati, izgubiti identitet i naciju, ako se prije ne


22

raspadne ta trula tvorevina Europe, nego što Hrvatska u nju uđe! Nadam se da bi još, ako ne uđemo mogli i opstati kao nacija i mali narod!

Ako uđemo, još će se više pojačati i ojačati taj globalni kapitalizam, pa ćemo u njemu nestati kao nacija! Ne mora se tako dogoditi, ali ja mislim poput proroka i bosanski Hrvat!

Bez povratka

23

NOSTALGIČNOST ZA JUGOSRAMIJOM Sindrom sa nekim cmizdravim stavom,

došao eto u Zagreb i kuka nostalgično za nekom Jugosramijom, sa svojom knjigom o partizansko groblje, sa izjavama; kako je on dijete komunizma itd. Kada je Alija Izmetović došao na vlast, tada je klicao; živio Alija. Kada su išli na Kreševo, gdje su prognali stotinjak ljudi.

Braneći to manje radno mjesto, tada je hrabrio svoje jarane uz ratni poklič; Bosna je moja, a nju se treba braniti. Sada je eto došlo zlo, pa su ti njegovi jarani pograbili i pokrali Sarajevo i Bosnu, pa su ti Udbaši, komunjare, koji su to učinili, kao što su to radili i u Hrvatskoj, dok smo bili u ratu i na bojišnici.

Prodali su komunisti Hrvatsku i opljačkali i rasprodavali, pa su tako eto otprilike istog sindroma, ti jarani slično učinili i sa Bosnom. Zbogom zemljo Bosno, ničija i svačija i ti Hrvatska, zajedno s njom!


24

BALKANSKI ZLOČINAC Uhvatili su zločinca Ratka Mladića, ili je

jednostavno to vrijeme, kada sebi imaju razlog zašto da ga uhvate i predaju Haškom sudu i upitaju ga; priznaje li Europsku uniju, a tu je i lova do krova.

Tako Srbi, kada je za njih odradio dobar posao, kada je bio naredbodavac za likvidaciju civila, te kasnije u Bosni, kao što je Srebrenica i druga mjesta. Tako je opet Srbija postala glavna u regiji.

To je, tako reći srpska podmukla ili lukava politika, kojoj na ruku ide Engleska, Francuska i Rusija. Što se tiče samog zločinca R. Mladića, mislim da će završiti kao i S. Milošević. Da ne bi propjevao sve, Srbi će ga sami smaknuti, hoću reći otrovati prije presude!

P. S. To je moje mišljenje, a to ne znači da će se

obistiniti.

Bez povratka

25

JOŠ SAM TU, NE ZNAM ZAŠTO Više puta se uplašiš svoje samoće,

naročito u kriznim godinama u osmom desetljeću života. evo, ja sam godinama sam i pust. To sam nekako prevladao, ali ipak, kako zalazim u te godine krizne. Osjećam neku pustoš više puta, te se počnem gušiti, utapati, osobito u sumrak.

Eto, opet kada to sagledam, kao promatrač svog udesa, a najteže je; sebe staviti ispred sebe, kao da si na nekom specijalis6tičkom pregledu. Tako opet kreneš dalje u kružno putovanje ovim ulicama, ovoga grada, u koji dođoh u poznim godinama svoga života.

Nisam ni mislio kada sam se vratio sa bojišta iz Slavonije 1993. godine. Nisam ni mislio da ću ostati u ovome gradu Zagrebu, do ove dobi, kada sam počeo pomalo korakom posrtati od kostobolje, reumatizma i želučano probavnih muka.

Ali eto, još sam tu, kasam po ovim ulicama, ovoga grada. Tako dođem u svoju podstanarsku rupu. San neće na oči, ne znam što ću, pa bilježim ove svoje jade. Žalim se papiru… zbogom moja ludosti!


26

ZEMLJA ROBOVA Sve se svodi; ja sam to i to, ili ti, svi vi

koji ste u krugu pustinje. Lutate od nemila do nedraga. Vaš udes, to je vaš ponos ili krepavanje na drumovima puste praznine! U ovom gradu, sve je više takvih, koji lutaju ulicama i traže kunu za koru kruha.

Ova prijestolnica svih Hrvata, kao da je došla do svog kraja. Sablasni starci ili starice koje pecaju plastične boce, da bi u trgovini dobili 50 lipa po boci, te kupili kruh i mlijeko.

Paraziti, političari samo brbljaju o nekoj Europskoj uniji; eto, još malo pa ćemo ući u tu trulu Europu, koja se raspada!

Ne znam Bože, ali ovaj narod, nije ovo zaslužio! Borio se je za svoju državu i slobodu, ali eto, po nekim proročkim viđenjima, tu slobodu gubi!ovi paraziti, političari su sva rasprodali, što je vrijedno, samo da bi opstali na vlasti!

Sada kao papagaji ponavljaju: Europa! Tako ćemo opet, nakon tisuću godina, postati sluge, koji služe gospodare u svojoj zemlji! Zbogom, zemljo robova…

Bez povratka

27

RAJ ILI PAKAO Ja stvarno ne znam, što bih rekao ili

zabilježio, o paklu ili raju, o čemu stalno pričaju u svim religioznim krugovima. Kroz neka moja viđenja ili čitajući neke istočnjačke duhovne filozofije budizma; da će se čovjek opet nakon ove sada sfere, opet roditi ili nešto, kao inkarnacija, otići ćeš tamo, gdje si zaslužio po ovom sadašnjem životu.

Biti ćeš u onoj sferi, kako si se ponašao na Zemlji kao ljudsko biće! Ako si bio egoista, zao, sebičan, samoljubiv, otimač tuđeg blaga, ići ćeš u neki, navodno pakao, tamo, kod glavnog demona Lucifera i opet biti poslan u svijet na Zemlju, da činiš zla djela!

Ako si bio dobar, plemenit, milostiv, činio dobro ljudima i svemu što puže po zemlji ubogoj, tada ćeš doći u sferu raja u Božju obitelj! Tada ćeš se opet roditi u nekoj obitelji, u sferi dodatne ljepote, koja čini dobro na Zemlji!

Ne znam da li je tako, ili je to samo ljudska mašta, energija, koja izlazi iz čovjeka i negdje odlazi! A gdje, to mogu biti samo nagađanja!


28

PROSJAK I PROSJAKINJA Tlapnja života, muka, bijeda, koja vlada u

ljudskim srcu, tako kaže onaj, koji je sve ostavio i otišao, pobjegao u šumu! Ako nisi došao do granice, ako nisi kao spužva upio to u svoj lik, koji će postati strvina, usmrdjela pokraj puta, tada nisi spreman to sve preboljeti i pobjeći od svega zemaljskog što nosiš i svome srcu!

Tako otprilike kaže Buda svojim novim sljedbenicima, kada dođu u njegov prosjački logor, bježeći od svakodnevnice života, starosti, , mržnje, ubijanja radi dobitka, ili iz strasti mržnje.

Ako si se oslobodio svega onoga što čini ljudska zajednica, koja vlada, ili , koja se vuče po Zemlji ovoj ubogoj, do svoga kraja, krepavanja i ostalih svih zemaljskih muka, koje tjeraju bića da bude to, što se zove život, ili smrt, koja se primiče!

Čitajući tako tekstove, koje je pripremio redovnik Veljačić u knjizi “Prosjak i prosjakinja“, dođe se do neke spoznaje, da je sve ovo tlapnja i muke življenja. Ali na žalost, drugog života – nema, osim ovoga!

Bez povratka

29

PAPA U HRVATSKJ Kada je Bil Laden smaknut ispade neki

vic; Bog Otac je pozvao Isusa Krista, te mu je rekao, da je na Zemlji postalo nepodnošljivo, te da bi trebao sići na Zemlju da sredi stvar.

Isus Krist je jednostavno Ocu odgovorio da on to ne može! Predložio je da pošalje Bil Ladena, jer je on u karanteni i poznaje situaciju na Zemlji bolje od njega. Tako barem kroz vic kruži mala poruka s Neba.

Sjetih se romana „Braća Karamazov“ od F. Dostojevskog, kada je Ivan Karamazov u nekoj krčmi pričao Aljoši o velikom inkvizitoru u Španjolskoj u srednjem vijeku, kako je Bog Otac poslao Isusa Krista, na zemlju ubogu, u Španjolsku.

Kada je veliki inkvizitor zapazio ruke svojih žbira, kada su ga uhapsili, te kada je bio u zatvoru. Priđe mu veliki inkvizitor te ga upita; zašto je došao ponovo na Zemlju? On mu reče; Došao sam da vidim što radi moj kršćanski i da je nekakvo zlo uz vraga počelo.

Na to mu veliki inkvizitor reče; ti se vrati na Nebo i reci Ocu da je sve u redu. Mi smo to već sredili, u ime Boga Oca, Tvojega i našega! Ako nećeš, tada ćemo Te ponovo na križ, hoću reći, pogubiti! Tako je Isus prošao sa žbirom, bio na Zemlji, a nije ništa učinio.


30

To je ipak samo priča F. Dostojevskog, koji je manje - više bio reakcionar, a nas katolike, nije podnosio, naročito Poljake, tako da je Dostojevski malo previše karikirao stvari.

Ipak mislim, da je kao sibirski zatočenik u carskoj Rusiji, bio velikan pera i dobro poznavao ljudske duše, koje je demon izveo pred svoje, te ih još nitko nije uspio opisati kao Dostojevski u svom romanu.

Ovih dana dolazi papa u Hrvatsku, da bi ove bivše komunjare malo popravio, ali u to sumnjam! Onaj, tko je bio lopov, kradljivac, varalica, smutljivac ostati će to smrti. I. Sanader glumio je velikog katolika kršćanina, a veći lopov ispade i od bivših komunista!

Bez povratka

31

ZBOGOM PAPA Papa je otišao. Pozdravili su ga baš oni,

koji se lopovski, brutalno ponašaju, bivše crvene komunjare, Udbaši i ostali, koji su ostali na vlasti.

Pomislih o nekoj rečenici, koju je papa rekao o Stepincu, par puta u propovjedi. Baš je pričao sinovima onih, koji su kardinala Stepinca progonili i naposljetku otrovali!

Tako na HTV-u u emisiji „Nedjeljom u 2“, koju vodi Aleksandar Stanković, pozvao je don Ivana Grubišića. Tako, između ostaloga pitao ga je; o papi, o crkvi i ostalom. Ivan reče; crkva se doista udaljila od puka. Tako je došao Petrov nasljednik, da je opet približi narodu, puku.

Ne znam, hoće li uspjeti, ali sumnjam. Za političare da i ne govorim! Svi su se okupili oko pape, čak i oni, koji nisu ni vjernici, koji vjeruju u zlatno tele. Kada papa ode, nastaviti će kao i do sada; krasti i nepošteno živjeti!

Sjeti se Isusove izreke u Palestini u Njegovo vrijeme. „Nisam došao zbog onih, koji misle da su u pravu, nego zbog grješnih i siromašnih!“ Oni, koji su u pravu, nastaviti će po starom.


32

U ILICI STRETOH ZLOČINCA Opet sam sreo zločinca J. Manojlića u

Ilici, baš poslije papine posjete Zagrebu i Hrvatskoj. Nešto me ponuka da mu priđem, da ga upitam tko je, što je bio, da li naredbodavac, koji su pokojnog A. Stepinca trovali u Krašiću. Kako je pokojni A. Stepinac bio mučen na robiji u Lepoglavi i kad je pušten Krašić, na kućni pritvor, da li je bio postupno trovan, sve dok nije preminuo.

Međutim, vidio sam dvojicu tijelo - branitelja iza njega, te sam odustao od te namjere. Ali, kada sam ga pogledao, vidio sam demonski pogled iz oka zločinca. Već je devedesetu navršio, ali, još iz njega zrači zlo, koje je živio, koje bi još činio i koje ga je učinilo demonom!

Zlo dugo živi, jer ga drži demon, da za njega uradi što više zla! Da li je tako, kako mislim? To samo dragi Bog zna! Ipak, tko sam sebe bolje pogleda i zagleda, mislim da će doći do zaključka, kao i ja.

Mislim da je J. Manojlić postao demon, čineći zlo, a osobno misli da je činio dobro i pravdu, po naredbama i zapovijedima, nasmijanog demona, zločinca Tita!

Bez povratka

33

ZAČARANI GRAD Dugi niz godina živim u nekoj svjesnoj

samoći. Pokušavam se iskoprcati iz te samoće¸, pa teko hodam ovim ulicama, ovim gradom. Ali mi ipak, nema se kamo, već se vratiti u svoju rupu podstanarsku.

Tako je to od onih dana, kada sam se vratio sa bojišta iz Slavonije, iz 139. brodske brigade. Satnija formirana od dragovoljaca, bivših političkih uznika, bila je u sastavu Brodske brigade.

Pomislih, zbog čega sve to? Mogao sam otići u svoje rodno selo u Bosni, selo Rakova Noga kod Kreševa, u neku napuštenu kolibicu, te isto biti sam i pust. Tako sam više puta razmišljao, o bijegu iz ovoga grada, u koji dođoh u poznim godinama, iz emigracije i sa bojišnice.

Eto, ostadoh u ovom gradu, a već sam u osmom desetljeću svoga života. Ponekad me stegne staro srce, išijas, kostobolja, kosti škripe, križa se povijaju od boli, želudac štekće, pa srce sve sporije otkucava!

A eto, još kasam ovim gradom,kao izgubljeni pas! Nadam se da neću dugo, da ću jednoga dana pasti na ulici, u hropcu svoje agonije, mislim da neću žaliti, ni za čime, jer sve bijaše siva, sva agonija mojega udesa!


34

SELO RAKOVA NOGA U mladosti ili djetinjstvu se sjećam, kada

smo došli kod bake Lucije, imala je petnaestak ovaca i ćuku Garova. Tako sam ja te ovce čuvao, a za malim stadom je išao i pas Garo. Pomislih na to malo stado i ćuku Garu.

Poslije nam je malo stado uzeto, na silu otjerano, ukradeno. Ukrali su ga i poklali prokleti partizani, hoću teći OZNA, koja je činila sve što joj se je prohtjelo! Mi smo ostali, bosi i gladni!

Baka Lucija je umrla, stado je nestalo, a stara vodenica je stala! Tada smo se rasuli, nestali iz sela, kao rakova djeca, iz sela Rakova Noga.

P. S. Zabilješke iz djetinjstva; to mu dođe, ka

da hoćeš da se vratiš u taj u to vrijeme, vakat. Ali, povratka nema, sve ide naprijed. Jedni umiru, drugi se rađaju, to je prirodni proces.

Bez povratka

35

KENJATORI I MUNJATORI Kada se sve zbroji, sav rad, ili kako se

kaže, „ovih intelektualaca“, koji samo muljaju, koji pametuju, pa ponekad mislim; ako Bog da, postoje drugi, pravi, te bi trebalo te lažove, te kenjatore, koji lažu sebi i čitavom puku hrvatskom, trebalo bi se njih, poravnati, počistiti i pomesti i očistiti ovu napaćenu zemlju od tih i takvih!

Ali kako? Teško je kukolj od žita razdvojiti! Mislim da su ovu zemlju nekakvi, ti navodni intelektualci u crno zavili. Osobito bivše komunjare, UDBAŠI, koji su u vladajućim strukturama vlasti!

Jadna je ona zemlja, u kojoj, oni koji su do jučer radili protiv nje, a danas je vode i navodno štite! To su kenjatori i manipulatori, koji su se obogatili u mutnom, kada je grmjelo. Kada smo mi po rovovima bili u obrani domovine, oni su smišljali, kako će uzeti sebi, ono, što Srbi, četnici nisu razorili i pokrali!

Tako su domovinu razorili i opljačkali četnici i njihovi dojučerašnji saveznici – komunjare, bivši Udbaši, profiteri. Ispada da smo svim lupežima mi krivi, što smo se borili za Hrvatsku, pa je sada hajka na branitelje!


36

OZNA SVE UBIJALA I OTIMALA Pogledah film „Mali Ptičar“, ruski film.

Kad mu je otac zaglavio u zatvoru,on se je borio s pticama, nekako, kao da su ga ptice vodile. Znao je cvrkutati kao ptica, mamio ih je, pa su tako same dolazile u kavez.

Sjetih se svoga djetinjstva, 1946. godine kada su mi OZNA ubila majku Anđu. Tada smo otišli kod bake Lucije u selo Rakova Noga, a ona je imala petnaestak ovaca i mlin – vodenicu.

Ja sam ovce čuvao, a od ujma smo imali nešto i za puru, od onoga tko donese mljeti. Ali jednoga dana, dođoše žbiri Oznaši, gladni partizani, Titove ubojice, te oteše ovce. Tako smo ostali bez ovaca, izvora za preživljavanje. Mlin nije radio, jer se je baka razboljela, a nedugo potom i umrla.

Tako smo se mi djeca razišli iz sela Rakova Noga, kao rakova djeca, kada koji mili moji. Ja sam otišao kod nekih Srba, Mrda pokraj Stupa, nedaleko od Sarajeva. Čuvao sam ovce i tako sam nekako ostao živ, da ne skapam od gladi.

P. S. Gledajući taj film, uhvatila me neka jeza,

muka, jer sam se sjetio gladi iz svog djetinjstva.

Bez povratka

37

ČOVJEK KOJI SVE ŽDERE I UNIŠTAVA U ovom trenutku, kao da sam sve shvatio,

čitav Svemir i čitav ovaj zemaljski proces življenja. Ili sam ja taj genije ili glupan ili možda idiot. Ali, samo pusti pustinjaci ili samci, koji su tražili druge radi topline, harmonije života. Nalazili samo one, muške ili ženske prijatelje, manje – više, kako glume dobrotu i prijateljstvo, a u stvari su samo materijalne račundžije, koje gledaju svoj interes.

To je čitava fobija ovoga zemaljskog življenja. Tako eto, na žalost, čovjek htio ili ne, mora ostati sam i pust u gradu, među šumom ljudi, na svoju žalost, pored mnoštva, sam si i pust!

Tako, ako se pridružiš, a nisi lukav, nego pomalo idiot, tada si našao onoga, ili onu, koja će te koristiti, postat ćeš papučar i tome slično. Tako se eto, ovaj život na Zemlji vrti, okreće, sa svojim mravinjakom, sa svim insektima, životinjama, koje na njoj žive.

Najveća životinja je čovjek, sve hoće sebi podrediti, pa čak i prirodu! Jednoga dana, ta i takva rađa će se osvetiti čovjeku, sisavcu, pa će možda nestati sa Zemlje, koju je zagadio!


38

GAY PARADE Ove noći nisam zaspao do ponoći, pa sam

tako gledao neku tlapnju na TV-u „Peti dan“, koju vodi nekakva voditeljica od tih gay i lezbejskih družina. To nije bilo toliko zanimljivo, koliko je to želio nekakav V. Vicković, koji je toliko pogledom ličio na gorilu, samo bez dlaka.

Mislim da je Darwin imao veliko pravo kada je ustvrdio da su ljudi nastali od majmuna, gorila. Da li je mužjak ili ženka, tko je što; mislim da se to kod tih životinja zna!

Ali taj V. Vicković je toliko branio tu gay paradu, da je napadao sve, koji su bili protiv toga i tim se povodom toga pomalo zgražavali. Tako je rekao da hoće baš to i to i nikako ne odustaje.

Ovo pišem poslije pola noći, pa onda je danas subota kad će biti ta pederska parada u Zagrebu. Baš bih otišao vidjeti, što će taj gorila nositi; suknju ili hlače? Nisam protiv toga da svatko svoje kaže i iskaže, ali, ima u tome nešto što nije prirodno, pa ću sa tim i završiti.

Bez povratka

39

ŽIVOTINJSKI I LJUDSKI SVIJET Ne znam što da kažem o smislu

životinjskoga svijeta. Pogledah raspravu na TV-u, u kasnim satima, te kratke filmove o tome kako se životinje koju i muče. Moram priznati da mi se smučilo, kako se ljudi iživljavaju nad tim nemoćnim bićima, životinjama.

Kada pomislim da i sam žderem meso tih životinja, kao i većina ljudskog roda, tada mi je žao što sam rođen kao čovjek. Par puta sam htio prekinuti žderanje mesa, ali ipak sam ostao žderač!

Moram ovdje napisati, i ako mi je žao što sam taj žderač mesa, ali nije lako, jer, možda je još skuplje biti vegetarijanac. Što je tu je, neka mi oproste životinje što ih žderem!

Sve više i više mislim da ne postoji nešto, izvan ovog sadašnjeg. Na Zemlji je raj i pakao. Mislim da je više pakao, jer tako živimo. a mogli bi na Zemlji stvoriti raj! Za to je potrebna volja, moć i znanje, da bi se to ostvarilo. Mislim da će prije doći apokalipsa, tek poslije, možda; ljepota i raj!


40

ZLOČINAČKI POSAO Pogledah film „Nulta točka“ Njemačka

1948. godine. Pomislih da je to bila strahovlada, kada su Englezi sravnili Dresden sa zemljom. Tada je vladala velika glad, jer su i trune žene nosile košare, te kopale po smeću ne bi li pronašle nešto za jelo i tome slično. Tako ti barbari, navodno neka Europska civilizacija. Mislim da su Englezi gori od divljaka. Tako su se i Hrvatima osvetili, samo zbog toga što se u ratu bili Hitlerovi saveznici. U Bleiburgu su predali oko tri stotine tisuća Hrvata; vojnika, civila, žena djece, staraca i starica.

Tako je, taj veseli zločinac, Tito, naredio da se svi ti ljudi pobiju, od Hude jame, gdje je žive ljude utjerao u rudarska okna, te ih žive zazidao da umiru danima, u agoniji. On, veseli zločinac je došao, održao govor, rekao, da su napravili dobar posao. Tako je Slovenija puna kostiju Hrvata. Ti su mladići, valjda bi se oženili i sada bi Hrvata bilo oko osam milijuna, a sada nas je manje od četiri. Taj zločinac je pokolj i stradanja nazvao pravim, dobrim i lijepim djelom, kao da govori o predstavi u kazalištu! Tako se zbiva, kada vladaju zločinci ili njihovi potomci, koji su Hrvatsku zemlju pokrali i još to rade, tvrdeći da su domoljubi!

Bez povratka

41

U JAZOVKI Stigao sam na Jazovku, jamu, gdje su

šugavi partizani, bacali žive hrvatske vojnike u jamu 1945. godine. Na žalost, ostao sam u podnožju, na autobusnoj postaji.

Nisam mogao po vrućini, 32 stupnja, ići na misu, na žalost! Tako, u hladu sjedim, na gomili drva. Tako promatram ćuku, koji se češe. U hladu je, kao i ja. Čeka nekakvu kost, ako se baci od strane gostiju.

Ovdje ima dosta pečene svinjetine i ovčetine. Te, tako jadne životinje, morale su platiti, kao i Hrvati 1945. godine. Zbogom Jazovko!


42

PRIJELAZ PREKO RIJEKE Od dosade pogledah film „Borba mrava“.

Mravi su najveća komuna na svijetu. Tako me misli odvukoše negdje.

Opet sam gledao, negdje, u prošlom stoljeću mrave Maributo, koji, kad odu u prirodu sve požderu i tako iza njih ostaje gol, čist prostor.

Kada trebaju prijelaz preko rijeke, popnu se na stabla pored rijeke, te list obaraju, drugi se ukrcavaju, te prelaze na drugu obalu!

Bez povratka

43

NA VELIKI PETAK U KREŠEVSKOJ DOLINI

Danas je Veliki petak u ovoj 2010. godini

. evo me u svome zavičaju, u Kreševskoj dolini, u selu Rakova Noga, gdje smo se preselili iz sela Ivice, kada su mi 1946. godine ubili majku oznaši, partizanski zločinci. Bili su to; jedan srbin, Dušan Mindžić, a drugi je bio musliman, bošnjak Meho Saračević.

Sjećam se te noći, kada su došli, mamu su izveli niže kuće. Bijaše veliki snijeg, dubok oko metar. Ubili su je blizu groblja zvanog Podbreza, između Volijaka i Zvizda sela. Mi smo ostali, kao četvero malih, gladni i žedni, goli i bosi. Ja sam bio najstariji i sve sam zapamtio i vidio.

Ta mi se slika i danas vrti po mozgu i ako sam imao osam godina, u devetoj sam bio. Ova Kreševska dolina, bijaše Hrvatski kraj, sela i Kreševo sa crkvom. Sv. Katarine, u kojoj sam kršten 16. listopada 1937. godine.

Tako, kada bijaše prevrat, kada ta hrđa, ušljivi partizani dobiše rat, sa Titom, nasmijanim zločincem na čelu, te krvave, zločinačke partizanske horde. Kada su te 1945. godine saveznici pobijedili; Englezi ti hohštapleri, ubojice i lopovi, koji su uništili i opljačkali mnoge male narode!


44

Čak su i jednu Indiju, držali kao imperija pokornu, te je opljačkali. Tako se jednoga dana pojavio u Indiji veliki vođa Gandi, poveo vojnu revoluciju, pobijedio i otjerao tu hohštaplersku gamad!

Tako su u Austriji, u Bleiburgu, predali Hrvate tom nasmijanom zločincu Titu! Tako je oko tri stotine tisuća, djece, žena, staraca i starica, te vojnika stradalo, jer su ih ti zločinci, Englezi, poslali u smrt! Partizani, Titovi zločinci su ih poveli na Križni put, a već u Sloveniji počeli ubijati i žive u jame bacati onako stojeći, te ih jednostavno žive zazidali!

Tisuće i tisuće živih ljudi su utjerali u te,napuštene rudarske jame i umrli su nakon višednevne muke i agonije, tako su ubijani! Tako je drug Tito, takozvani maršal, nasmijani zločinac održao govor u Mariboru i sa smiješkom otprilike rekao, da su napravili pravi i dobar posao!

Tako je ta zemlja, Slovenija, puna kostiju Hrvatskih vojnika i civila! Ugušeni su na silu, živi u jame, rudarska okna bačeni, da u agoniji muke danima umiru! Ovakve zločine ne bi činile ni zvijeri, a zar zvijeri nisu puno bolje i milostivije od krvoločnih dvonogih zvijeri - zvanih partizani!

Eto, to je taj Tito, nasmijani zločinac i njegove zvijeri – ubojice! Taj nasmijani zločinac Tito dobio je od komunjara, još 1945, godine veliki i jedan od najljepših trgova u glavnom

Bez povratka

45

gradu Hrvatske, Zagrebu! Trg, koji se zvao; Kazališni trg, pretvoren je u zločinački trg maršala Tita!

Tako su ti njegovi razbojnici i ubojice, nazovi borci, partizani, zvani OZNA pobili sve te ljude, žene, djecu, starce i starice, po hrvatskim mjestima, selima i gradovima, naročito u Bosni i zapadnoj Hercegovini!

U okolici Širokog Brijega, u Hercegovini, čitava sela i župe su sa zemljom sravnili. U samom Širokom Brijegu su sve fratre pobili, a crkvu potpuno razorili i uništili. To je učinila Dalmatinska ili Lička udarna brigada! Sve što je Hrvatsko je sustavno uništavano, a ljudi, žene i djecu poubijano, dakle sve što je Hrvatsko. Ostavili su samo one, koji su bili njihovi suradnici, pod uvjetom da čine zlo i o tome šute!

Tako kada je Musolini, uzeo dio Dalmacije; Zadar i neki teritorij i otoke, tada su krenuli sa propagandom da je Ante Pavelić prodao Dalmaciju Talijanima, a to su na žalost talijanski fašisti, na silu uzeli, kako su htjeli, jer su bili, kao i NDH u savezu sa Hitlerom i Njemačkom, ali puno utjecajniji i jači, već Pavelić i Vlada tog ratnog vremena!

Poslije rata partizani i staljinisti su vršili propagandu da je to Pavelić prodao, a nije to nikako mogao sačuvati. Tako je eto, ti partizani u svojim redovima imali i određeni broj Hrvata, te


46

su i oni činili krvave zločine nad subraćom, Hrvatima, pod zapovjedništvom Koče Popovića.

Koča Popović je među prvima 1945. godine ušao u Zagreb, te pljačkali i vršili pokolj nad civilima i svim Hrvatima, koji nisu bili na njihovoj, zločinačkoj strani, strani crvenih demona Staljina i Tita, Titovog zapovjednika!

Tito je u Rusiji sve svoje prebjegle drugove izdao Staljinu, koji su tada pobijeni. Čak je izdao i svoju ženu Ruskinju, koja je ubijena u čistki Eukovedova zloglasnog.

Tako je, taj nasmijani zločinac Tito, pobio mnoštvo Hrvata, po Križnim putovima i još je pokušao prorokovati kada je rekao: „Prije će Sava poteći prema Zagrebu, već će Hrvati imati svoju slobodnu i neovisnu državu!“

Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991. godine, postala slobodna, samostalna i neovisna država, u kojemu sam i ja sudjelovao! Bio sam pripadnik 139. Slavonsko – brodske brigade.

Ali, eto ostaje, taj nasmijani zločinac. Ima trgove i ulice, po Hrvatskim gradovima jer su opet zavladali ti zločinci i njihovi potomci, a nisu bili ni odstupili od vlasti. Doveli su Hrvatsku državu, skoro do kraha, te protuhe! Skoro su sve prodali strancima, Židovima i drugim, tako da Hrvatskom vlada, ta svjetska mafija!

Eto, tako su i ovu zemlju, Bosnu, uništili, koja je prije osmanlijskog dolaska i osvajanja, bila

Bez povratka

47

Hrvatska pokrajina i kneževina! Eto, sada sa pola moje Bosne vladaju Srbi sa svojom „Republikom Srpskom“, a sa drugom polovinom Bošnjaci – muslimani, koji zemlju Bosnu zovu – turskom zemljom, u nekoj navodnoj Federaciji sa Hrvatima!

Tako je to bilo i sada se vuče po ovoj, zemlji Bosni; svačijoj i ničijoj! Ne znam što i kako da još pišem i reknem na ovaj dan – Veliki petak? Na današnji dan, Isus je bio razapet na Golgoti, u Palestini, ili Židoviji toga vremena, kada su vladali Rimljani, sa rimskim namjesnikom Pilatom.

Kada se je Isus pojavio, kao Božji poslanik i kako je govorio:“Poslao me je sam Bog Otac i Ja sam Njegov Sin“, u tome vremenu prije dvije tisuće godina, ipak Pilat htjede pustiti Isusa Krista, ali Židovi su po nagovoru svećenika i farizeja vikali; ubij ga, raspni ga, On je drvodjelac, kopile i slično!

Tada je Pilat oprao ruke i rekao; evo vam Ga, išibajte i na Golgotu povedite i razapnite! Tako su Isusa Krista propeli na Golgoti na Veliki petak, a to u vjeri traje do današnjih dana i pored svih mogućih demona, staljina, Tita, Hitlera, Musolinija i mnogih drugih!


48

PROŠLOST I SADAŠNJOST Ja sam jučer bio na jami Jazovki, gdje su

crveni demoni, Titovi oznaši bacali žive hrvatske vojnike u tu jamu. Ovo se već obilježava bezbroj puta, ali primjećujem da je sve manji dolazak ljudi. Stariji polako odlaze, a mlađi imaju neke druge obveze, brige i prioritete!

Tako je to hodočašće, nekako u nekom opadanju. Sa druge strane, te protuhe, ubojice, koji su bili na tome svom hodočašću, govorili su neke svoje obmane, kako su Ustaše pobile toliko, te opet toliko.

Licitira se o broju pobijenih ljudi u nedogled. Zna se da je to mjesto stratište, gdje su dovodili hrvatske vojnike i civile, te ih masovno strijeljali, a to pripisivali svojim žrtvama, koje su navodno pobile Ustaše!

Eto, taj Jasenovac je, može se reći više stratište hrvatskih vojnika, nego partizana i drugih žrtava. Ali, to je tako, kada još vladaju te partizanske, oznaške protuhe!

Ne bih više o tome htio pisati i bilježiti! Zbogom prošlosti! Treba sve prepustiti mladima i budućnosti da rade, ako mogu. te nas izvuku iz gliba i stvore bolju budućnost i drugo.

Bez povratka

49

BOSANAC KAO STRANAC BEZ DOMOVINE

Čovjek, ako se ne nauči živjeti život

stranca u svom srcu i duši, tada je jadan, tada je vječiti stranac u zemlji, koju je volio. Za mene je voljena zemlja ova, zvana Croatia! Rođen sam tamo negdje, u toj divljoj Bosni, koja šaptom pade, kada se osmanlije došle!

To navodno bješe Hrvatska pokrajina ili kneževina, sa hrvatskim znakovima - šahovnicom. Ali od toga vakta, to postade zemlja; svačija i ničija! Tako ostadosmo bez domovine, a ostadosmo Bosanci.

Možda baš bosi lutamo, po tom krvavom svijetu; bosi, goli, gladni, bez doma, topline. Tako se negdje skrasismo, smirimo u nekoj tuđoj zemlji, pa pomislimo da smo našli topli dom!

Ali, to nije dom, ili tvoje selo u Bosni pustoj, nego grad, koji te proguta, bez povratka. Uputiš sa u krčmu, te sa čašom rakije, vina, ili drugog otrova prijateljuješ. Tako otprilike žive, svi ti došljaci u grad na Savi. Krepavaju u krčmi na uglu, sa delirijem, slušajući odnekud zvono iz stada ovaca iz djetinjstva!


50

ČOVJEK ILI STRVINA Zašto sam jatu, bez mojega znanja, kao

neka Božja kazna, ili, zov bez odlaženja? Moja, ili prijatelju tvoja, ako uopće ima prijatelja, samo je vječno varanje, ili bijeg, kao sam od sebe, ili onih, koji su ti se nametnuli, kao lažni prijatelji!

Tako čovjek, zvani životinja, koji je svima dužan, a najviše životinjama, koje ždere. Druge životinje, koje imaju potrebu i osjećaj preživljavanja, pa tako žderu jedna drugu. Čovjek je ta demonska životinja, koja sve uništava, sve ždere i loče. Na posljetku i sama sebe poždere!

Evo sam u nekoj dilemi; da li je život vrijedan življenja. Mislimo kao neki insekti, koji žive par dana, ili taj sjetni lijepi leptir, koji živi samo par dana, ali, leptir je dobio krila i ima ljepotu letenja! Živi kao strvina i to je kraj!

Bez povratka

51

ZEMLJA BEZ SLOBODE Pomislih; zločinac se malo koji boji za

svoja zla djela! Tako je ovdje, u ovoj zemlji Hrvatskoj, za koju smo robovali i borili se za nju. Postoje još živi stari zločinci, koji su iz vakta, ili vremena, kada su Engleski zločinci, hohštapleri, u Bleiburgu predali svom špijunu Titu, predali svu tu hrvatsku vojsku i civile, a bilo ih je oko tri stotine tisuća.

Tada je taj nasmijani zločinac naredio masovno pogubljenje! Tada su se dogodile te Hude jame i ostala zločinačka ubijanja! Tako je Slovenija puna hrvatskih kostiju, sada to nije baš toliko aktualno, jer ovdje u Zagrebu, hoću reći u Hrvatskoj vladaju zločinačke bande, koje su Hrvatsku pljačkale, ili na prosjački štap dovele!

Zbogom Hrvatska, za koju smo se borili i robovali! Zločinac se neće pokajati, jer misli da je učinio dobro djelo. Tako dolazimo u vakat, hoću reći vrijeme, kada vladaju zločinci, ili njihovi potomci! Tako je to u zemlji robova – u Hrvatskoj!


52

PJESNICI ILI NESRETNICI Najveći pjesnici su manje više nesretnici,

možda od samog djetinjstva! Nisu imali to nešto, što se zove zaštita, ljubav majke ili oca, osobito majčine nježnosti i ljubavi. Kada se to izgubi, u ranoj mladosti ili djetinjstvu, tada su u rasulu; ničiji i svačiji!

Ali tada, kroz borbu za opstanak; ili su okrutne ubojice, ili se okrenu nekoj sjeti, traženja ljubavi, koju nisu imali u djetinjstvu. Tako u tome traženju postanu sjetno osjetljivi, te kroz pisanu riječ, hoću reći svoju poeziju, ispovjedno u traženju, napišu najsjetnije zanosne pjesme!

Ili u drugoj grani; sav svoj smisao daju na to, da bi u traženju smisla ljepote i ljubavi! Idu toliko daleko da čitavu svoju dušu i srce daju nekoj umjetnosti, a najviše možda, baš pjesnici u poeziji. Pisanjem ispovjeđena riječ, je ispovijed nijemom papiru o svojoj boli, patnji i samoći!

Pjesnici su manje-više nesretnici, ali ponekad, doista veliki pjesnici zadive cijeli svijet!

Bez povratka

53

ZAGREB KAO SUDBINA Koliko ću puta reći sam sebi da sam

kreten, idiot, što sam još tu, ili u Zagrebu, u koji dođoh u poznim godinama iz emigracije, hoću reći iz Njemačke? To je bilo tako spontano.

Tada sam bio kod brata Mate, ili kako ga mi u obitelji zovemo, Franjo. Kada je 1991. godine počeo rat u Hrvatsko, ja sam još bio u Njemačkoj na socijalnoj skrbi. Ali, kada mi se sve sabralo, tada sam sve napustio i došao u Zagreb.

Postao sam član društva bivših političkih zatvorenika. Tada su formirali satniju, koja se pridružila 139. Brodskoj brigadi. Tako sam stigao na bojište i mislio; kada sam već sve prošao, od robije do emigracije, trebam i to obaviti za Domovinu i završiti.

Tako sam stigao u Slavonski Šamac, na osiguravanje mosta i tu smo ostali 1992. godine. Na Veliki petak, četnici su uzeli Bosanski Šamac i oborili most sa bosanske strane, te napali nas. Tada su neki branitelji bili ranjeni, a bilo je i poginulih.

Meni se nije ništa dogodilo, pa sam evo,još tu, u Zagrebu!


54

LOGIKA KOJA UBIJA U meditaciji za oslobađanje od svih

nagona, pohlepe, ili neke logike, dođe se do spoznaje da su sve logike, u stvari, diktature! Pođimo od Hitlera do Staljina, kao da su braća po logici! Hitler je mnogo zla počinio u ratu, a Staljin više u miru nego u ratu!

Kao i balkanski i hrvatski krvnik Tito, koji je više zla napravio na Križnim putovima, nego Ante Pavelić za vrijeme rata! Tako dođoh do saznanja da je sama logika, tako reći – diktatura.

Možda i sama ideja ima sličnost logici, jer obara sve što je prirodno, lijepo, uzvišeno! Cvijet nije logika, niti je leptir logika, a živi samo par dana. Ako cvijet ubereš, on je mrtav, ako leptira uhvatiš, ubio si ga. Takav je cijeli prirodni svijet! Priroda je sam život, u njemu je i Bog života!

Bez povratka

55

KAŽU DA ĆE 21. 12. 2012. BITI SMAK SVIJETA

Bez ludila nema ni povijesti, a također

nema ni umjetnosti, jer, ako čovjek nema dozu ludila, šizofrenije, ne može biti pjesnik, glazbenik, ili hoću reći; svi proroci su bili „luđaci“, jer su vidjeli kroz neke vizije san ili javu,kada su budni sanjali, te su vidjeli neki kraj ili novi početak!

I ovo što se događa sada, ili što neki kažu da će se zbiti 2012. godine, točnije 21. 12. 2012. godine, navodno bi se trebala dogoditi čuvena Apokalipsa ili nešto slično.

Možda će opet doći, prije svog rođendana 25. 12. sam Isus Krist i donijeti novu poruku, novi smjer novoga života! To ne zna baš nitko, ni stari proroci, kao ni novi, što bi sve ikada moglo biti!

Ali po svemu sudeći, mogla bi biti neka promjena, možda će pući zemaljski čir, pa će nas sve ugroziti, to što se zove sukrvica, gnoj iz čira, iz utrobe Zemlje uboge, naše majke!

Ona je trpjela mnoge gluposti, svega je lošeg bilo i previše, mi smo je zagadili svojim ponašanjem, a ne samo izmetom!


56

ZBOGOM BOJOVNIČE ĐURO BRODARAC Još su jednog junaka dotukli, umro je u

zatvorskoj bolnici u Osijeku, Đuro Brodarac, koji je bio branitelj i ustao je braniti prag svoga doma od napada četničke zločinačke kokarde! Neka ti je laka zemlja hrvatska, moj suborče!

Tako su eto, te stare protuhe, koje gledaju samo svoj interes, od Vlade do predsjednika države. Ne znam, kome se ti beskičmenjaci udvaraju, valjda truloj Europi, koja se raspada, kao što je se i komunizam raspao!? Možda četnicima i Srbima, koji su sa crvenom zvijezdom petokrakom rušili sela i gradove, a Vukovar su sravnili sa zemljom!

Ne znam, što se ovo događa sa zemljom, u kojoj vladaju hohštapleri, lopovi i neki crveni majmuni – potomci komunizma. Te protuhe će dovesti do toga, da će se narod opet podići, te ća stradati najviše nevinih i poštenih ljudi, radnika i seljaka!

Zbogom moja zemljo, zemljo Hrvatska, za koju smo se borili i ratovali!

Bez povratka

57

JOŠ SAM TU, NE ZNAM ZAŠTO Ovo je kao u nekom odsjaju Sunca, koje

žari na ovom asfaltu, peče tijelo, mozak hoće da prokuha. Čudna neka atmosfera, kao da se život topi, a asfaltu, ovoga grada Zagreba, kada je 40 stupnjeva! Evo sam došao u ovu podstanarsku rupu, kao pas po žezi! Mislim da je lakše podnositi zimu od ovog toplotnog udara.

Moje srce je umorno i bolno, od svih ovih nemira, bijega i ne nalaženja nikakvog smisla življenja! Ne znam kako i čemu još hodam po ovim ulicama ovoga grada? Ne znam što još činiti; od nemila do nedraga? Evo sam u osmom desetljeću svoga života, a ne znam, kako sam to uspio dogurati i pregurati do ovog vakta?

Nakon svih mojih bjegova, robija, pustinja života, evo sam još tu, dragi moji, koji ne postojite! Ja sam, kao crkveni miš, sam i pust, ipak sam kao pesimist, a ponekad sam sretan što sam sâm i pust!

Tako više puta sam sebe krivim, psujem, proklinjem, opalim si par šamara pred ogledalom. Tako to traje i trajati će, dok ne krepam jedne noći.


58

VJEČNA SKITNICA Vrijeme u kojem živim, kao da je stalo.

Okrećem se oko svoje osi, buljim u prazninu svojega lika, u svoju ulogu bez uloge, u ovome sadašnjem vaktu. Moja narav, kao da je umrla, a ja još hodam, ovim pustim ulicama, ovoga pustog i praznog grada.

Ne znam zašto dođoh u tebe grade, baš da u tebi ostavim ove kosti, ovu strvinu, koja se vuče po ovoj pustari, ovoga grada Zagreba?! Ne mogu se više uhvatiti ni za glavu, a repa nemam. Da sam barem majmun, tada bih se uhvatio za rep. Tada bih bio pravi majmun, a ovako, nisam ni majmun niti čovjek!

Zbogom moja naravi, koja više nisi narav! Više nemam koga kritizirati, govoriti mu istinu, jer sam već daleko od istine, koja je krepala u ovom vaktu. Kada sam došao sa bojišta, još u onom vaktu, u prošlom vaktu, u prošlom stoljeću, kada sam u vagonu prenoćio, hoću reći spavao. Tada me je policija, kao nekakvog balavca, bokca, šamarala što spavam u vagonu ka skitnica, a ja nisam imao kamo došavši sa bojišta!

Bez povratka

59

VLADAVINA BIVŠIH KOMUNISTA Čovjek, kako to zvuči gordo, ako se ne

varam, to sam pročitao negdje davno, još u zatvoru, u zeničkoj robijašnici. Ako se ne varam to je rekao Maksim Gorki u nekom svome eseju. A ja kažem; čovjek, kako to zvuči govnavo! Pomislim na sve pomahnitale ljude, koji grabe samo sebi, koji nemaju granica. Od koga to oni grabe? Od nemoćnih,da ih učine još jadnijima!

Eto to je ovaj vakat. Političari samo pričaju neke bajke i gledaju; kako će se što više ogoliti, osiromašiti svoj puk. Pomislih, kako čovjek, manje-više svi ljudi, trebali biti puno bolji!

Jer kad bih za ljude rekao životinje, neki bi se uvrijedili, a ne bih htio vrijeđati životinje, koje žive isključivo za sad, za danas, koje gladne idu nešto uloviti ili na pojilo.

Ljudi samo gledaju uzeti što više sebi, otimaju i to je glavna bit njihova života! Zbog toga kažem; da ne bih trebao i htio vrijeđati jadne životinje, koje mi koljemo i žderemo! Ne bih se htio miješati sa bivšim komunjarama, boljševicima, koji samo gledaju oteti i sebi prisvojiti od nekakvog siromaha!


60

ISUS KRIST JE POBJEGAO Sve one tlapnje zemaljske, od čega

krepavamo, od tih nekakvih religija, kršćanstva, koje je Isusa, na silu uvukle u svoje institucije, crkve, te sa Njime manipuliraju i od toga te lijenčine žive!

Isus Krist, onoga vakta, bijaše slobodan, a htio je da drugim, ostalim ljudima kaže,kako da budu slobodni od svih tih zemaljskih parazita vladajućih, koji vladaju sa malim čovjekom; seljakom i radnikom. Vladari mu uzimaju sve to što zaradi svojim krvavim i žuljevitim rukama.

Poslije, kada su Isusa ubili, na križ prikovali Rimljani, uz pomoć i dernjavu Židova i farizeja, koji su nahuškali puk da viče; ubij ga, propni ga, on je kopile, drvodjelac i tome slično! Tada ga je Pilat ubio, odnosno na križ propeo.

Poslije pada tog moćnog Rimskog carstva, rimljani i sami prijeđoše na kršćanstvo! Opet počeše plašiti narod, zajedno sa svećenicima u crkvi, običan, mali puk.

A taj Isus Krist, bio je i ostao vrhovni pjesnik života i slobode! Zbog toga je morao živ biti prikovan na križ, a to traje do današnjih dana!

Bez povratka

61

LJUBAV ILI MUČENJE Kaže se da čovjek ne može bez ljubavi

živjeti, ali ako ta ljubav nije ono, što se zove ljubav, tada je čovjek zarobljen u svojoj opsjeni! Ljubav to nije, samo je čovjek postao rob toj opsjeni uz koje nema izlaza i stalno se vrti u krugu!

Ljubav mora biti slobodna, bez dominacije! Ako nije, tada je samo mrcvarenje. Najbolji primjer za to je poslanica apostola Pavla korinćanima, kada govori hvalospjev ljubavi!

Ljubav je sloboda i ljepota, bez moje i tvoje, sve je naše, bez tvog i mog! Ne znam o ljubavi praktično gotovo ništa, jer je tako reći nisam ni doživljavao. Ono malo, što sam mislio da jesam, to bijaše samo; tko će vladati, opsesivni ego i druge ludosti!

Tako sam samo, sve to vidio, sagledao i ostao sam i pust, ali bolje i to, nego imati gospodara, tutora. Ovo je monotono, kada si sam u svojoj rupi podstanarskoj. Buljiš u prazno ili TV kutiju. Tako sam ostao sam, bez onog nečega, što se zove ljubav ili ludilo i mučeništvo!


62

BALKANSKA RAPSODIJA Balkanska rapsodija ili neka hrvatska –

bosanska stvar iz ludila u kojem se događa ili zbiva ova, neka mučna atmosfera. Pomislih da sam ili da ste vi svi rođeni u nekom balkanskom brlogu, a ja navodno nisam. To bi bilo kao da je jebao lud zbunjenog, a on kaže ; zašto bolan, nisam ti ja kriv?

To ti je jako zeznuta stvar, jer si rođen tu, na Balkanu i navodno si neke pripadnosti, nekom hrvatskom puku, koji nestaje, kao da ishlapljuje! Eto, tako je to, kada pripadaš naciji, koja je vječno bila neka tuđa sluškinja.

Na žalost, ovo je naraštaj, koji će morati platiti ceh, radi takvih i takvih hohštaplera ili lopova! Ali, što se može, kada si rođen, baš na tom Balkanu, a naročito u Bosni, svačijoj i ničijoj!

Evo sam umoran, u osmom desetljeću života, pa pomišljam već, na odlazak. Kada sve to sagledam, ovo čudo, od te balkanske rapsodije, moram priznati da mi nije ni žao krepati!

Bez povratka

63

ISKRENOST LUĐAKA Ponekad imam osjećaj da luđaci imaju

čistija srca i duše, nego oni, što se grade moralni i luđake zatvaraju u ludnice. Luđak je takav pa što ima na umu, to mu je i na drumu, te sigurno mu je čisto srce i duša. Luđak ne laže, već govori istinu, a zbog toga je mnogi završio u ludnici.

Ne znam da li sam pravi, ili sam i ja šandrcnuo, ili sam postao lud, zbog toga što branim luđaka sa čistim srcem i dušom!? Ali eto, da nije tih iskrenih luđaka, bolnice bi se zatvorile, jer ne bi imale posla!

Kada zatvore, ili odvedu nekoga u ludnicu, tada je ispitivanju, te mu ustanove dijagnozu; šizofreničar,ili neki drugi umni ili živčani poremećaj. Moraju ga zadržati, te ga terapijom, još više izlude, već što ga izliječe! Mislim da sam manje-više pogodio istinu!


64

SAM SA SOBOM Sve je u nekom kodeksu ludila. Ja sam u

nekom prošlom vremenu, vaktu, u kojem se dogodila zvana strvina, zvana čovjek! Evo sam sišao s uma i lutam prostranstvima svoga udesa. Ja nisam više ja! To je neka stvar, zvana ljudski lik, zvana mrtva strvina, koja se još kreće!

Kome da se obratim, da ga upitam za sebe; da li još postojim, da li sam još živ? Po nečemu, ja sam još tu, u svojoj podstanarskoj rupi i buljim u prazno. Tako misli, ili bolesni um, luta, luta bez kraja ili početka!

Zbogom, moj mrtvi liku, koji još tu lutaš ovim ulicama, ovoga grada. Ne znam, koga da zaustavim i upitam za nešto, što se zove nepostojanje, a to sam ja. Ja ne postojim, samo moj lik, neka strvina luta ulicama ovoga grada Zagreba!

Oprosti mi Gospode, što sam i tebe izgubio, pa se nemam više kome požaliti i koga moliti! Pričam sam sa sobom, ali, kao da sam pao sa Marsa, pa ni sam sebe ne shvaćam!

Bez povratka

65

SPONTANA SADAŠNJOST Disati, malo govoriti, to je neka navika

drugih ljudi ili samoga sebe! Rasterećuju još nagoni onoga smeća u srcu, duši i umu. Tako se riješiš nečega što je višak. Pisanje je jedna vrsta terapije, kao da si se ispovjedio, ne znaš kome, ali znaš da si se žalio papiru.

Kada je čovjek sam, kada nema ni kučeta ni mačeta, tada je u nekom stanju očaja. Ne zna što bi sa sobom, vrti se u krugu, hoda ulicama, priča sam sa sobom! Traži nešto, a ni sam ne zna, što je to što traži?

Ponekad pomislim da sam u zavjeri, sam protiv sebe, pa mi tada treba vremena, da se to slegne, između mene i mog dvojnika ili ega, koji, me tjera na nemoguće misli!

Dok ja to sredim, ili zabilježim svoje gluposti, svoje majmunske misli, jer mozak je poput majmuna, uvijek nešto čeprka, te umu slike dolaze iz prošlog života. Ono je trebalo ovako ili onako, umjesto da živi spontano; sada i ovdje!


66

KIPAR IVAN MEŠTROVIĆ U kasnim satima sam bez sna, te upalim

kutiju zvanu TV. Tako mislim da sam pogledao oko polovice dokumentarnog filma o Ivanu Meštroviću. Tako sam na TV-u, odnosno skoro uživo vidio kipara Ivana Meštrovića, njegova sina Matu i ostale.

Ipak je bio i ostao nekakav, koji je posjetio tu prokletu Jugosramiju ili Srboslaviju, u kojoj je nasmijani zločinac Tito vladao! Tako sam vidio toga zločinca, kako se druži i smije sa kiparom na Brijunima, u svom raju! Kipar je bio, ipak dobro primljen, te je čak napravio skulpturu tog nasmijanog zločinca!

Zbog toga sam ga, kao velikog kipara i umjetnika ipak otkačio iz svoje duše i srca, jer je pristao da ga taj zločinac Tito okupira i pridobije! Bio je sklon vladarima; od kralja Aleksandra, a poslije i Tita.

Tako sam ga nekako odbacio, kao velikana i umjetnika, radi tih parazita, lopova i ubojica, kao što je bio, taj nasmijani zločinac Tito! Tito je za mene bio i ostao, najveći svjetski zločinac, koji je izučio zanat u Moskvi, kod Staljina! Zbogom kiparu, sa svojim zločincima, koji su u paklu!

Bez povratka

67

MOĆ DOBROTE Mislim da postoji magija i da su mnogi

ljudi i žene u tom kolu te magije. Da bi se biće oslobodilo toga, mora biti slobodno od mnogih anomalija u kojima sudjeluje sa svojim egom. A to je tako, jer smo svi za nekoga ili za nešto vezani, za svoju vjeru, naciju, obitelj, ženu, muža, djecu.

Kada bi se osloboditi od mnogih trendova, koji sa nama vladaju, tada bi se možda oslobodili i te crne magije! To je ipak samo fantazija, jer mislim da čovjek more biti iskren, pošten i prirodan, tako da ga ne mogu zarobiti, svi ti faktori, koji sa njime upravljaju.

To je želja, ta želja da si svemoćan, jer nema onih,koji su svemoćni, samo ima luđaka, koji sebi uobraze, po nekom svome egu, da sve mogu! Mogu samo poludjeti, postati šizofreničari ili nešto drugo.

Ja možda patim što sam sâm, od kako znam za sebe! Pokušavao sam se sa nekima udružiti, ali sam bio izigran i prevaren; od žena, muškaraca i drugih faktora! Ne znam što me drži, nakon svih robija i bijega? Mislim zbog toga, što vjerujem u dobrotu!


68

KAO U TURSKOM VAKTU Vratio sam se iz Bosne. Jučer je bila

Velika Gospa, veliki katolički blagdan, pa sam se našao u maloj crkvi, na Stupu, pokraj Sarajeva, gdje tradicionalno slave Veliku Gospu!

To nekada bješe veliki dernek, ali sve se promijenilo. To je sada samo malo obilježavanje, jer su se Hrvati, katolici, iselili, razišli poslije posljednjeg rata!

Tako je bilo nešto pečene ovčetine, bez svinjetine, jer to je sada manje-više muslimanska enklava. Tako su dakle, zabranili svinjetinu, jer kažu, smrdi,a da li više smrdi od ovčetine, o tom po tom! Tu je bilo više cigana, prosjaka i policije, ali bošnjačke nego autohtonih vjernika katolika!

Tamo sam bio par sati, te sam otišao na željeznički kolodvor, da krenem vlakom za Zagreb. Ako se ne varam, mislim da je ovo bilo moje posljednje putovanje u Bosnu, Bosnu koja sve više liči na onu, kada je bio turski vakat!

Bez povratka

69

MOJ PEPEO Sva moja hodanja, bdijenja, bjegovi, od

sebe i drugih, samo su moja muka, bez kraja. Mislim, a to sam već više puta rekao, da sam došao do kraja. Ali eto, još hodam ovim prašnjavim drumovima, kao da sam stepski vuk, sa izvučenim jezikom na ovoj pustoj žezi.

Moj bol, kao da je nova, a to je možda znak, da sam se približio svom isparavanju, nestanku. Kada pogled bacim na svoj život, koji sam živio, preživio, tada me uhvati jeza od toga života, koji nije bio život, nego glad, bol, borba za opstanak, na ovoj Zemlji ubogoj!

Tako sam došao do ovih godina, kada se sve zbraja, tada sam, moram priznati sretan, što dolazi kraj ovome bijegu od sebe i drugih. Tako se eto, polako ali sigurno približavam danu, kada ću postati strvina, prazna mješina.

Ovo umorno staro tijelo će pasti negdje, na prašnjavom drumu svojega udesa. Netko će se valjda pobrinuti da spali ovu strvinu, a pepeo prospe u Savu, koja će ponijeti i moj pepeo nizvodno, između Hrvatske i Bosne, zbog čega sam i postojao!


70

RASPRODAJA ZEMLJE Stranka prava, ili je uništena, ili nema

mjesta na sceni, političke utjecajne snage, jer su na snazi bivši, petokolonaši, komunjare, koji ovu zemlju dotjeraše u stanje srama! Njima nije stalo do naroda, do ove zemlje, nego samo do svoga profita, da oni budu glavni. Sve što se pojavi nacionalno, odmah mu prilijepe etiketu; fašističko i ustaško! Tako su došli da opljačkaju i prodaju nacionalna blaga i to uglavnom strancima budi zašto. Tako je i Hrvatska postala ničija i svačija. Naši iseljenici, koji su htjeli nešto učiniti za zemlju, podići propale firme i činiti ostalo dobro, te zemlju podići da bi se u njoj dobro živjelo, naišli su na prepreke birokracije! Stare komunjare, u bilo kojem dresu bile, to ne dopuštaju, ljudima bolji život, jer, kada uzeli privredu i poduzetništvo, učinili profitabilnim, te omogućili bolji život, tada bi sigurno dobili od naroda vlast, a to nije u interesu komunističkih moćnika i njihovih potomaka! Tako, da hrvatske vlasti spriječe inozemni kapital iseljene Hrvatske, u bescjenje sva dobra rasprodaju strancima, koji daju njima sitni novac, za njih velik, a ogromne dobiti odvlače u svoje zemlje! Žao mi je moja Hrvatska, ali ti pored svega bogatstva postaješ, bolje rečeno postala si tuđa sluškinja i robinja!

Bez povratka

71

ZAŠTO SAM JOŠ TU Kada dođe to što se zove; bez izlaza, tada

se manje-više počinje sumnjati u sve, tada se dogodi da čovjek počne misliti o odlasku, smrti, možda ubojstvu, ali to su krajnje granice! Sve se svodi na to, da je sve prošlost, da je kraj, da se više ništa ne može dogoditi ni doživjeti!

Ali eto, nastavljamo dalje hodati, od nemila do nedraga, ulicama ovoga grada na Savi, Zagreba. Dođoh u njega u poznim godinama, 1991. godine. Javih se na bojište, kao dragovoljac, te sam oko godinu dana proveo u 139. Brodskoj brigadi.

Kada sam se vratio, nigdje ništa. Tako reći živio sam kao klošar, išao sam na kazan kod Karitasa, spavao u vagonu. Tada sam podnio zahtjev, da mi priznaju robiju, koju sam izdržao u Titovim kazamatima u trajanju od 18 godina u zeničkoj robijašnici, kao nekakav politički zatočenik.

Ne znam uopće zašto sam bio na robiji, skoro čitavu mladost? Možda zbog toga što sam bio član HOP-a, u koji me je učlanio Kulenović. Tako sam evo još to, u dobi od 75 godina, podstanar, gdje i ovo bilježim i evo, vučem se po ovim zagrebačkim ulicama.


72

PUTOVANJE U KRUGU Opet sam u dilemi, da nešto napravim

sam, da odem u nepoznatom pravcu, da se riješim svog lika, moje strvine, koju eto vučem tolika ljeta, zime, jeseni i proljeća. Ili si tu, ili si otišao, ali kuda da se pođe,kada je sve skupa; jad, bijeda, patnja, očaj!

Tako se jadno ljudsko biće okreće, vuče se po ovim drumovima, ulicama i traži nešto, a ne zna što traži. Toliko godina čekam tu prozivku, a nje nema. Tako više puta razmišljah da sam sebe prozovem, te da se upucam i tome slično.

Kada će konačno ova strvina pasti na taj prašni drum? Kada ću dokrajčiti ovo životarenje, život, koji je trajao u nekom bijegu, robovanju i ostalim radnjama, koje se zovu taj nekakav život, koji bježi u nešto što nema smisla! Sada sam u dilemi; da li nastaviti ovom putanjom, vrtnjom u krugu¸ ili da dovršim sa tim kružnim putovanjem?

Bez povratka

73

BUNCANJE POMAHNITALOG UMA Ne znam, kako da se požalim sam sebi?

Sve je otišlo bestraga. Ja sam sâm na ovoj pučini bijega u prazno. Da li ta samoća i pustoš ima svoje podrijetlo ili je to samoća; od rođenja do smrti?

Ne znam zašto stalno kukam nad samim sobom? Tražim neku milost od toga nevidljivog Boga, a on je negdje sakriven, iznad našeg dohvata, iznad zvijezda! Dojam je da ja i moj hod, kroz pustinju ovoga grada u tome, što je to pustinja mojega nestanka.

Moje srce je previše bolno, tako da teško mogu nositi ovo svoje tijelo i taj svoj ludi ego! Možda sam sišao s uma, pa evo buncam bez razloga? Zbogom moja ludosti, koja si još tu! Kada ti krepaš, tada će i moja strvina pasti!

Nemam više snage ni pisati, jer sam već sve rekao. Tako eto, ponavljam dosta toga. Zbog toga sve manje i manje pišem i pravim zabilješke o svojoj ludosti!


74

ISTINA NIJE POPULARNA Svi oni, koji su govorili istinu, neslavno su

prošli. Isus Krist je završio na križu, Sokrat je ispio otrov, Buda je postao isposnik. Bog hoda od nemila do nedraga, ali je ostao, kao što su ostali; Isus Krist, Sokrat, Buda i drugi.

Hoću reći da su bili, kako su bili, ali su govorili istinu, koja nikada, ni danas nije popularna, jer nagoni ljude poprave. Moćnici bi htjeli da istinu satru, protjeraju i ubiju, ali istina ostaje vječno, jer je istina!

Židovi su svoje proroke mučili, jer su proganjali istinu. Proroka Jeremiju su bacili među lavove, ali lavovi ga nisu rastrgali. Tako su se derali, kada se je Isus Krist pojavio; propni ga, ubij, ga, on je drvodjelac, on je kopile! Taj su puk nahuškali farizeji, tako su ga oni ubili, a ne samo Pilat, rimski namjesnik u Judeji.

Pilat je oprao ruke od toga, ali ga je ipak izručio. Židovi tako i danas čekaju Mesiju, a on je došao prije dvije tisuće godina, a oni su ga – ubili!

Bez povratka

75

ŽIVOT JE ŽENSKI TRAČ Da bih nešto napisao ili rekao, mora

postojati neka motivacija. Objekt o čemu se piše, više puta kaže o njemu se više nema što reći ili napisati. Sve što sam imao reći, rekao sam, o prošlim ili ovim vremenima.

Kao da sam se vratio u neki čudni besmisao života, bez života. Moje spoznaje nisu moje, one su tamo iz nekih drugih mojih bivših življenja,ako su uopće postojala,ili je sve to izmišljeno, da čovjek lakše krepa!

Čovjeka je strah umrijeti, jer ne zna kakva će biti druga rođenja, lošija ili bolja u tim neprestanim nastavcima življenja od ovoga sadašnjeg. Evo sam u nekoj dilemi, da li išta više bilježiti?

Pišem, a ovo je samo mlaćenje prazne slame, kako se to kaže. Čitav život je previjanje, glumljenje, varanje i pretvaranje, odnosno bolje rečeno – ženski trač!


76

PRIBLIŽAVANJE APOKALIPSE Sve je u nekom znaku vakta u kojem

živimo. Tko će koga na konaku ubiti, zatući ili povaliti? Ovo je stvarno ono, predkijametsko vrijeme, kada će se sve poravnati ili propasti. Stari proroci ili ovi današnji, ponekad se zanesem da sam i ja nekakav prorok, da imam viđenje vremena, koje dolazi.

Ljudski faktor je toliko toga lošeg učinio na Zemlji, naudio prirodi i samome svom življenju. Zbog toga nije ni čudo viđenje proroka da smo došli do nekakvoga kraja vremena, kada će se sve poravnati.

Pa, i sam Bog će to poništiti, da bi dokrajčio vladavinu sile, koja je sada bez Boga i ljubavi njegove! S Bogom, ili sa vragom, dobit ćeš svijete onako, kako si zaslužio!

Ovo je samo moje malo viđenje ovoga vremena, u kojem će možda baš ta famozna iduća godina 21. 12 2012. biti ono što se zove Apokalipsa, ili neki smak svijeta današnjeg, koji živi bez Boga i ljubavi njegove!

Bez povratka

77

SVAKO PLAĆA SVOJ DUG Ne znam koliko ću još hodati zemljom

ovom ubogom, ali mislim da je blizu zalazak sunčevih zraka, koje me više neće obasjati. Ali eto, još sam tu i još hodam ovim gradom na Savi, Zagrebom, gradom svih Hrvata! Ne znam, kako dođoh u ovaj grad i ostadoh u njemu?

Znam da sam došao iz emigracije, otišao na bojište, vratio se i evo sam još tu, lunjam ulicama ovoga grada sam i pust. Još sam živ u ovom gradu, navodno svih Hrvata.

Nema ništa novoga, osim lopovluka i to baš onih, koji su na vlasti, iz one crvene partije, prešli u novu, nekakvu demokratsku, ali ona je sve, samo ne demokratska!

Isus je rekao; oprosti im Oče, jer ne znaju što čine. A ja kažem; oprosti im Oče, jer su lupeži i znaju što čine! Ali ipak, svatko plaća svoj danak i življenje na ovoj Zemlji ubogoj, pa mislim da će i oni platiti svoj danak!


78

SEZONA U PAKLU Ne znam što i kako da napišem i reknem o

svim događajima, koji su se dogodili u tijeku mojega života, kojega sam preživio, evo do sada. Ali sada, to više nije ni važno, ili možda ipak jest!

Rodih se 16. 10. 1937. godine u selu Bosne, ničije i svačije, a najmanje hrvatske od majke Anđe i oca Joze, po djedu Peri nadjenuše mi ime Pero. Tako dođe ono vrijeme, ili po turski, vakat, kako kod nas u Bosni govore muslimani, poturice.

Tako su se događaji nizali, ali najbolniji bješe na kraju 1945. i početku 1946. godine, jer tada je zavladala crvena kuga, zvana komunizam! Na čelu toga komunizma ili srbizma bijaše Tito, vođa tih i takvih ubojica!

Tako su mi ubili, noseću majku Anđu i od tada sam stalno u nekom progonstvu ili bijegu od nemila do nedraga, od 18 godina robije u Zenici, do emigracije, do 1991. godine, kada sam se vratio i pristupio obrani Hrvatske u 139. Brodsku brigadu i ako sam bio u poznim 50-tim godinama života, bio na bojištu, po rovovima u Slavoniji, u Slavonskom Šamcu i branio Hrvatsku!

Mislio sam da ću tu završiti, kada su četnici uzeli Bosanski Šamac, kada su srušili most, na kojemu smo bili. Tada smo u rovovima

Bez povratka

79

na Savi, čekali četnički metak, koji će nas pokositi!

Neki su poginuli pokraj mene, neki ranjeni, ali eto, mene nisu pogodili. Mislio sam da ću tu završiti, ali ne znam kako sam ostao! Valjda, radi toga da ovo zabilježim, što sam i kako sve ovo preživio!

Evo sam ovdje, u podstanarskoj rupi od stana, ovo bilježim i čekam prozivku, kada ću otići u ovu zemljicu ubogu, a svojom dušom u pakao ili čistilište.

Kažu da državnici obično idu u pakao, tako, kada je umro, ili krepao Čerčil, došao je u pakao i nađe Staljina kako mete ulicu u paklu sa brezovom ruskom metlom i upita ga; Staljine, što to radiš savezniče?

Čerčil mu odgovori; metem ulicu, a potom ga pogleda i reče; ne znam savezniče što ćeš ti dobiti za posao, a Hitler ja prvi stigao, snašao se i postao Luciferov zamjenik, pa će tebi vjerojatno dati da čistiš WC, pa ćeš tako moći kao stari peder uživati!

Kada stignem u pakao, zamoliti ću glavnoga da me stavi u odjel, gdje je nasmijani zločinac Tito, da ga priupitam i obračunam se s njime radi svega zla koje mi je učinio sa svojom OZNOM i UDBOM, koja me je stalno progonila i tjerala od nemila do nedraga!


80

Mislim da ću ga prebiti kao mačku, te zamoliti glavnog i odgovornog, možda Hitlera ili Pavelića, da ga pošalje na Zemlju da se popravi i da ove svoje sljedbenike, koji vladaju Hrvatskom pobije i oslobodi zemlju Hrvatsku od toga jada, bijede, fukare, svojih sljedbenika.

Nakon njih neka dođu marljivi, dobri i pošteni ljudi, koji će sačuvati zemlju od propasti i bijede, koja se nadvila nad narod, guši ga, muči nepravdama, neimaštinom i zlom!

Tako što su bili u stanju izmisliti samo odvratni crveni komunistički demon u suradnji sa divljim kapitalom u globalizacijskom svijetu i beskičmenim i bijednim političarima, moralnim gnjidama, koje vladaju Hrvatskom!

Bez povratka

81

TRG ZLOČINCA Čovjek je kukavno i jadno stvorenje koje

gmiže ovom zemljom, na moju žalost i ja sam čovjek, koji živi već 75 godina. Vučem se po ovoj zemlji ubogoj, a još ni danas ne znam zašto sam tu i zašto to činim što činim?!

Hodam, žderem, serem, pljujem sve, pa i sam sebe, a naročito i osobito zločinca Tita, koji je od mene napravio ovo što jesam! Svako vrijeme izbaci svoje zločince na površinu. Tako je i Tita izbacilo na ovaj krvavi i surovi Balkan!

Nije poznato čak ni tlo je on, niti odakle je došao? Jedni govore da je se rodio u Kumrovcu u Zagorju, ali da je u ratu, nestao, poginuo ili krepao u Drvaru. Tada su navodno doveli nekog hohštaplera, židovskog Poljaka da ga zamjeni.

Tako je eto napravio to što je napravio. Poslije rata pobio je oko tri stotine tisuća Hrvata, koje su Englezi izručili u Bleiburgu! Taj zločinac je još u Zagrebu, preko trga što se zove; trg maršala Tita! Žalosno, bijedno i odvratno u 21. stoljeću!


82

HRVATSKA, NIČIJA I SVAČIJA Pogledah film; Zlatne godine, na TV

ekranu, te godine 1971. kada su bili ti famozni studentski nemiri. Manje-više to je potakla sama UDBA sa zločincem Titom, navodno, da bi se obračunali sa ustašama! Tako su mnogi završili na robiji, a neki su zbrisali da bi se spasili.

Tako je studentica Sunčica ostala, a njezin momak zbrisao u Australiju. Kada se je 1991. godine vratio, tada doznaje, kako je to navodno bilo. Kako je ta famozna UDBA radila i kako je ta djevojka Sunčica nastradala.

Ti i takvi su opet zavladali, prešli u tajnu Hrvatsku policiju, koji i danas imaju glavnu riječ. Tako je to u zemlji Hrvatskoj fukare i protuhe, bivše i današnje komunjare, koji su za tu Jugosramiju ili Srboslaviju; zatvarali, prebijali, ubijali!

Tako su i ovu zemlju doveli do ruba raspada, jer njima nije stalo do Hrvatske, nego do pljačke i prodaje svega što je vrijedno i to strancima! Eto, takva je Hrvatska danas, svačija i ničija! Najviše je lopovska i udbaška, koji su je pokrali i rasprodali!

Bez povratka

83

U OČEKIVANJU KRAJA SVIJETA

Ne znam što da zabilježim o događajima svakodnevnice? Sve skupa, ovo je postala čista obmana, ili vladavina moći kapitala! Mislim da proroci imaju viđenje, ili neka mistična događanja, te famozne 2012. godine, da će biti Apokalipsa!


84

MORA Čudnovata neka stvar se događa sa mnom,

da mojim likom koji lebdi i stvara neku čudnu vibraciju. Ja sam kao neka životinja, koja nema nikakvog smisla, za ovaj život, koji žive današnji ljudi.

Da li sam šandrcnuo ja, ili je ovaj svijet došao do kraja svoga postojanja? Ovo su čudne noćne more! Dolaze iz nekih bezdana, te me muče i ne daju san na dušu, srce i ostale vitalne žlijezde moga tijela.

Želim mir, ili smrt ovoga tijela, koje sve više pada, u patnju svog ega, koji ima nešto, što se zove luster, a nije ni na nebu ni na zemlji!

Bez povratka

85

TURSKI VAKAT Ovo su neke čudne vijuge mozga, bez

mozga. Ne znam da li obični čovjek ima uopće mozak? Znam da sam još na ovoj ubogoj Zemlji, po kojoj se kotrljam! Sve se svodi na to, da li sam to još ja, ili se uselio neki nevidljivi demon, u moje srce i dušu?!

Zbogom moja naravi, koja si bila u nekoj normali. Ali eto, vakat čini svoje, opet griješim u izrazu. Opet rabim; vakat, tu staru tursku riječ, koja je ostala u toj mojoj Bosni, svačijoj i ničijoj, do današnjih dana.

Znam Hasana, koji se sa mnom družio od djetinjstva, koji je možda bolje od mene govorio hrvatski, ali je; vakat, znao zeznuto reći vakat, pa mi je rekao; evo bolan, ti si neki Hrvat, ali si ovdje, gdje Turci vladaše pet stotina godina i mnogi su se sami poturčili da bi ostali živi.

Ali nije samo to što se poturčiše, nego su se morali dokazivati da su pravi Turci, te su svoga brata ili rođaka na kolac nabijali živa, da bi dokazali Turcima, da su i oni Turci!


86

STEPSKI VUK Zbogom moja luda naravi! Ja bih stvarno

trebao sam sebi reći; evo bijedo od ljudskog roda, trebaš krepati! Ali eto, toliko je čovjek kukavan i bijedan, kada pomisli o toj smrti, tada se naježi! Vakat, ili vrijeme, kako se kaže balkanski, navodno hrvatski, ima svoju stvar.

Evo sam u ovoj noći, kao neki idiot, bez pojma vremena i prostora sadašnjeg trenutka. Obično kažu da ludosti nema, pa nemoj živjeti u onim, prošlim vremenima, koja te muče, a ni u budućim, nego budi sada ovdje.

Živi ovaj trenutak, sat i minutu koja prolazi i više se neće vratiti. Ako sam ja, što sam ja i odakle sam došao? Niotkud! Tu sam se rodio, odnosno u Bosni, Bogu za leđima i sada sam tu, u nekom gradu Zagrebu, u koji dođoh u poznim godinama iz emigracije!

Prijavio sam se u Domovinskom ratu na bojište, misleći da ću tamo završiti, ali ostade živ i još sam u ovom gradu Zagrebu, u ovim godinama života, sam, kao stepski vuk!

Bez povratka

87

HOHŠTAPLERSKI GRAD Ovo je farsa ili sama obmana idiota, koja

se događa meni u ovome gradu. Živim ovdje, u ovoj rupi, već više od deset godina. Gazda stana ima neke fiksne ideje ili napad; da sam mu uništio stan i sve stvari u njemu. Pomislih, to je neki bijedni čovjek, koji ima smisao samo u novcu!

Već sam u nekim godinama, kada je teško mijenjati mjesta življenja. U osmom sam desetljeću, odnosno 76. godini života. Stari pederu, mislim da si već trebao otputovati, krepati!

Na moju žalost, još sam tu, u ovom gradu Zagrebu. Više se puta upitam, da li je to prijestolnica svih Hrvata, ili je to neki hohštaplerski grad? Ovim gradom vladaju hohštaplerski svjetski lopovi i cijelom ovom zemljom Hrvatskom, ničijom i svačijom!

Možda sam šanrcnuo ili poludio, ali mislim kao Hrvat iz Bosne, da sam ovdje stranac, u gradu Zagrebu, koji je najmanje hrvatski. Hajde grade u pakao, kada već jesi pakao! Zbogom moja naravi i ti, grade hohštaplerski!


88

ISPOVIJED

Što je ovdje velika stvarnost ako se ne znaš ispovjediti? To znači da si veliko zlo u pogledu koji te ubija! Kada se pogleda sve ovo, onda se kaže da se ispovijedam!

Bez povratka

89

JUGOSRAMIJA KOJA TRAJE Evo, boli me i slinim, kako boli, što su se

u mojoj Bosni poturčili! Srbi dođoše kao vazali, ili kako se kaže, turske sluge. Evo sam u nekoj dilemi, da li uopće postoji hrvatska nacija, koju smo branili, za koji smo robovali i ginuli na bojišnici?

Sada kad poslušam nekakvog tipa na TV Jabuci, te kada ugoste Manojlića, Boljkovca ili Stipu Mesića, tada pomislim da smo još u onom vaktu, kada su te zločinačke protuhe 1945. godine ubijali sve što je hrvatsko, katoličko i kršćansko!

Pomislih; kao neki katolik, kršćanin: rođen sam tamo, u toj Bosni, ničijoj i svačijoj, da li sam ja neki Hrvat, katolik i kršćanin, ili sam luđak, koji se usudio progovoriti o tome. Zar sam se usudio otići otići na bojište i braniti tu neku Hrvatsku, koju su oni zarobili?

Sada su sinovi ili unuci tih starih komunjara opet na vlasti, te nas tlače, kao što su to činili i u Jugosramiji, koja po njima još traje, jer su unatoč porazu opstali na vlasti i još pljačkaju, proganjaju i vladaju!


90

GOSPODAR BEZ ZEMLJE Bosna kao kontrast na rubu nečije zemlje.

Pomislih,eto, tamo sam rođen u mjestu ili selu Kreševu. U toj zemlji vladaju neki hohštapleri, još od početka turskog vakta, kada Bosna šaptom pade!

Nakon toga, nitko od nas nije mogao imati svoju slobodu, što u prijevodu znači – državu! Zbogom Bosno, koja si ničija i svačija, od turskog vakta, pa sve do danas!

Bez povratka

91

U OČEKIVANJU ILOVAČE Ne znam, koliko ću puta reći sam sebi da

više neću bilježiti svoje događaje, jer sam sve, ako se može reći rekao, zabilježio. Ali, kada je čovjek sam, u podstanarskoj sobi, u gluho doba noćio bez sna. Tada mu prolaze kroz um, sve te slike filmskom brzinom.

Tako sam noćas prelistavao svoju osmu knjigu „Zjenica u oku roba“, te sam bio zatečen njenim stranicama, da me je počela hvatati jeza i druge ludosti. Kada samo pomislim na te dane dvadesetog stoljeća, pomislim; kako sam ih samo preživio?

Pomislim, kako sam uspio sve to prodeverati i evo sam još tu i ovo bilježim u gluho doba noći bez sna. Ne znam što ću, a pitaju me znanci; kako si, što radiš, što čekaš? Odgovaram im; nadam se ilovači i prozivci da otputujem u majčicu zemljicu!


92

NEMOĆNI I NAPUŠTENI Danas sam imao loš dan ili nešto muljavo.

Ne znam zašto i po čega idem na te tribine i predstavljanje knjiga, kao večeras? Bio sam u knjižnici Bogdana Ogrizovića, gdje sam prije par večeri imao predstavljanje svoje knjige! „Zjenica u oku roba“. Večeras je bilo sa Tvrtkom Jakovinom o tome kako manjka pokret nesvrstanih i i samog Tita, zločinca, osnivača tog pokreta.

Tako mi je bilo mučno, te sam izišao i vratio se u ovu svoju bijednu podstanarsku rupu. Tako sam na HTV-u pogledao „Puls nacije“ B. bilića. Bijaše riječ o nemoćnima, starcima, napuštenima i svoj djeci svijeta bez roditelja, hendikepiranima!

To me potrese, te sam počeo sliniti i plakati. Ja sam sve to proživio kao dijete, a evo sam još i danas sam u osmom desetljeću svoga života! Pitam se; do kada ću moći, sve ovo izdržati? Valjda, dok ne krepam. A to je blizu, ako Bog da!

Bez povratka

93

JOŠ SAM TU, A TREBAO SAM OTIĆI Evo je 1. 11. 2011. godine. Pomislih,

sastalo se 5 jedinica, da nije dan mrtvih? Opet, kao i bezbroj pute, sebe vidjeh kako tražim oprost od majke, radi toga što sam kukavica, te se nisam osvetio tim žbirima, zločincima, oznašima tog zločinca Tita!

Ne znam da li ću dočekati idući dan mrtvih. Sve sam slabiji i nemoćniji, sve više hodam i poklanjam se majčici zemljici, koja će, još malo, postati moja majka, mojoj strvini kada krepam!

Ne znam što će učiniti sa ovim tijelom, koje još hoda ispod sunca, bez sunca! Oprosti dušo što sam kukavica bio i ostao, što se nisam osvetio! Kaže se; kukavice dugo žive, kao i zločinci!

Sumnjam! U osmom sam desetljeću, pa se pitam; do kada još? U tome sam kukavica! Dobar čovjek živi dok sam odredi, a kada vidi da je dosta, sam se likvidira1


94

SLIKA MAGARCA NA RAZGLEDNICI U ovoj svojoj, ili tuđoj, podstanarskoj sobi

nemam ništa, odnosno imam majku Terezu i papu Vojtilu Ivana II. i slikusa mora, koju prije sedam godina imao kome poslati. Na slici, razglednici je magarica sa svojim mladim djetetom, magarčićem kojega doji.

Tako, uzeh sliku, te je poljubih. Stvarno nikoga više nemam, pomislih, čitajući F. Nichea: „Kako je govorio Zaragostuta“. U predgovoru pročitah, kada je već bio u nekom svom stadiju ludila, ne znam kojeg,protiv svih i svakog, a to znači da si najpametniji ili najluđi.

Uzeh sliku sa malim magarcem, koji doji, te je poljubim. Mislim da je Niche, koji je došao u znaku vage, kao i ja, u Veneciji zagrlio konja, koji je vukao fijaker.

Tako taj jadnik, ili genij, koji je šandcnuo, je završio u ludnici. To znači, ako si sam protiv svih ostalih, ostao si sam i završio si u ludnici. Eto, ja još nisam!

Bez povratka

95

UHAPŠEN ZLOČINAC J. BOLJKOVAC Uhapsili su zločinca Josipa Boljkovca, a

novinari u studio TV-a doveli odvjetnika A. Nobila, te ostale Janoše Cinkaroše, kao što je S. Goldstajn da brane to zlo! Novinar i zamjenik ministra Karamarka, koji je valjda naredio da uhapse tog zločinca.

M. Ivkušić je nešto rekao, ali sve u svemu, tog starog zločinca navodno žale, jer je antifašist, te partizan i oznaš za Karlovac i još neke zone. Na to sam Boljkovac kaže; da nema svjedoka, pa mislim, ne može ni biti, kada su manje-više sve strijeljali!

Ne znam što da kažem i napišem više o tome svemu! Ostali su još J. Manojlić, te K. Bulat, koji su također ubojice i zločinci, koji su masovno ubijali, bez suda, civile i ostale. Čitave obitelji likvidirane su bez suda.

Ovo sve je manje-više komedija, jer će tog zločinca pustiti poslije izbora. Ovo je valjda predizborni trik, kada glasuju oni, loji su, poneki preživjeli pokolje te zločinačke OZNE!


96

PLIMA I OSEKA Sve je u plimi i oseci ili valjda u promjeni.

Hodamo tom Zemljicom, majčicom našom, borimo se sa drugim i sami sa sobom.

Ali to je samo prividno, jer smo svi podložni mijenama. Život se sastoji od plime i oseke!

Tako, rodimo se u tom i tom vaktu, u toj i toj obitelji i tako smo u toj plimi i oseci, kako nas ponese, kao nešto što nosi vihor!

Taj vihor, to je sam život, naš život na majčici Zemljici!

Bez povratka

97

PAKAO UMJESTO RAJA U ovoj noći sam kao u nekoj fazi ludila ili

same oseke, koja je naišla. Tako sam odsječen od svega što se zove bit! Ali eto, moram sačekati tu plimu, koja će mi napuniti te mrtve baterije!

Tada ću biti opet onaj stari sa svim tim glupostima i strastima, zavistima, ljubomorom, kao i ostali zemljani, koji su od majčice Zemljice napravili pakao umjesto raja!


98

POSLANIK PAKLA DEZERTIRAO Što čekate na tome uglu, sotoni nitko ne

dolazi, a vi ste još tu?!nisam znao što da kažem tom demonu, koji je došao u zemlju demona ili lopova, a to je Hrvatska. Taj poslanik je poslan od Lucifera, ali dođe u kraj, zemlju, koja je toliko izmrcvarena.

Taj odani poslanik ostade zatečen, jer je u ovoj zemlji, kao poslanik od Boga ljubavi, kakvi će ovdje umrijeti, jer su i sami demoni od ljudskih spodoba.

Tako, taj i taj poslanik iz smog pakla, morat će poslati poruku da je zatečen, jer je tako u nekom bijegu od ove nacije i zemlje Hrvatske!

Sami su stanovnici sve to sredili prije njegovog dolaska! Ovdje ljudi imaju metode samih demona, ali su ljudska bića, koja treba zavoditi, da bi postali sluge zloga, ali oni, ti Hrvati, imaju već tisuću godina pakla, života na ovoj Zemlji!

Bez povratka

99

VLADAVINA DEMONA Jutros sam rano popio rakiju travaricu.

Pomislih da li još postojim, kaže pjesnik. Evo sam u nekoj dilemi; da li da puzim dalje, ili da jednostavno legnem i krepam. Ovo je samo neko ponavljanje ili si u nekom košmaru!?

Tako se boriš sam sa sobom, ili demonom koji vlada uopće sa ovim ljudskim faktorom. Mi smo samo neke lutke na koncu, sa nama se igraju demoni ovoga svijeta, koji sa njim upravljaju!

Zbogom moja jadna naravi, koja si htjela biti dobra i prirodna, ali, postala si tako jadna, pa se gadiš sama sebi i liku svom! Mislimo da smo slobodni, ali mi smo samo priljepci ovoga globalnog kapitalizma, koji vlada svijetom!

Na toj kuli sjedi demon, koji upravlja tom svjetskom gamadi, tim mravinjakom. Tako više puta vapimo ka Bogu, da nas spasi te moći vladavine i nas samih, kada smo poprimili tu demonsku narav! Bog je dezertirao i sve je izgleda prepustio Luciferu!


100

GRAD KLOŠARA I PROSJAKA Mislim da je Apokalipsa već počela, sve je

već u tome kaosu. Ovaj grad Zagreb je u nekom sutonu svog pakla, kažu, otvoren grad i tko god dođe, dobro došao. Ali, to je samo farsa, ovdje u ovom gradu na Savi sve je drugo, ima svega, osim ljepote otvorenosti grada!

Kuda god pođeš, na svakom uglu prosjaci prose; daj udijeli koju kunu, Bog ti dao dobro! Klošari vrve, više nema ni plastičnih boca, jer ih beru za pola kune po boci, a nekada se zbog toga znaju i potući!

Bože moj, ili demone, koji vladaš ovim mravinjakom materijalnim, mislim da je blizu smak svijeta, Apokalipsa! To pokazuje i ovaj grad, veliko selo, na granici Europe i Balkana!

Ovo je stvarno počela Apokalipsa, koju proroci najavljuju već stoljećima! Baš bi mogla biti, te famozne 2012. godine! Taj svijet je tu od početka, kada su se svemirskim brodom spustili vanzemaljci, a kako se nisu mogli vratiti, tako su ostali u paklu zemaljske idile!

Bez povratka

101

PJESNIK KAO LUĐAK Danas mi na Jelačićevu trgu poznanik

poče recitirati neku lirsku pjesmicu. Upita me da li je dobra i tome slično. Ja se zamislih, ako mu kažem da nije dobra namrštit će se i razočarati, te mu rekoh da je prosječna. To sam mu rekao spontano da ga ne bih povrijedio.

Mislim ipak da je to osrednja pučka lirika. Da sam mu rekao da nije dobra, dovoljno je lud,a nema šizofrenije ni mistike te bi ustvrdio da sam ja lud! Bez ludila, te preživljene patnje, nema ni poezije.

Tako bar ja mislim, koji sam isto nešto pisao i nešto objavio u knjigama. To moje, to su u biti ispovjedne prozne pjesme ili protestne, kao i priče!malo je onih, koji su zaneseni, mistični, pomalo šizofreni, da samo mislima idu do pakla, neba i raja, te nazad!

Veliki pjesnici su manje-više patnici, te iz te patnje bljesnu, a tako je isto, ista stvar je i sa prorocima! Zar ih dijeli neka granica, kad su na istoj njivi viđenja i umjetnosti!


102

TRIBINA O PISCIMA ROBIJAŠIMA Danas, ili sinoć sam bio na nekoj tribini o

nekakvim, navodno uznicima u Kini, te u Rusiji pod Staljinom. Predstavio je to u knjižnici nekakav filozof ili profesor Žarko Bukovski, koji je 1971. godine za vrijeme Hrvatskog proljeća, bio na strani režima toga Titage, veselog zločinca!

A sada, eto, on je tu za neka ljudska prava, glasnogovornik ili branitelj te Jugosramije, u kojoj je bilo sve, ali ne demokracije! Bilo je samo jednoumlje Srboslavije. Osamdeset posto su vladali i upravljali ideološki Srbi, a dvadeset posto navodnih Hrvata, poltrona i poslušnika toga i takvoga zlostavljačkog zločinačkog režima!

Svi ti poltroni bili su uz Titov režim i danas su glavni glasnogovornici i branitelji taga režima, koji je na vlasti. I sam predsjednik Ivo Josipović, koji kaže da je crvena zvijezda petokraka, simbol ljepote, vedrine i tome slično!?

Međutim, ta petokraka, srušila je Vukovar, pobila bolesnike i ranjenike iz bolnice! Razarala je i ostale gradove i sela po Hrvatskoj i BiH. samo me zanima, ma tko to predstavlja ljude koji su stradali od takvih zločinačkih i rušilačkih režima?! Kao da žrtava nikada nije ni bilo, kada se njih tako zdušno brani!

Bez povratka

103

POBJEDA KRŠĆANSKE MILOSTI Noćas sam bio bez sna, te sam pogledao

film „Povratak u raj“ i tako sam ostao nekako zatečen. U Indoneziji, za par grama droge, sude na smrt! Tako se nekako posve razbudih od polusna!

Pomislih, ta zemlja muslimanska, sa nekim šerijatskim zakonima, tako je okrutna, da je to užas! Pred ovo nekakvo božićno vrijeme, pomislih, kako su toga Amerikanca objesili zbog par grama kokaina! Prijatelj njegov, vratio se da mu pomogne, ali ništa od toga, bijaše obješen, a ovaj drugi završio na robiji!

Pomislih na kršćanstvo, Isusa Krista na križu, kada je rekao; oprosti im Oče, jer ne znaju što čine! U ono Rimsko doba, u Palestini, kojom su Rimljani vladali tim pokrajinama, najveća okrutnost je bila, živa čovjeka na križ prikovati, dok ne umre.

Mislim da je poslanik Božji i ostavio milost ljudskom rodu u pobjedi sile, koja na kraju – uvijek izgubi¨!


104

LUPEŽI NA VLASTI Baš na taj partizanski božić pustiše tog

zločinca Boljkovca! Pomislih da je ovo došlo do samog kraja, svih ljuskih i majmunskih prava. Ustavni sud je naredio da se postupci protiv partizanskih zločina obustavljaju!

Pomislih da je sve ovo neka stara komedija, u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća! Zna se tko plaća, mi umirovljenici i ostali građani tim lupežima.

Lupeži su skoro sve pokrali, svu Hrvatsku rasprodali i uništili, ti Udbaši, lupeži partizanski!

Mislim da je država u kolapsu i da će pasti! Evo što su napravili, ti lupeži partizanski, hoću reći; ubojice i njihovi potomci, sinovi i kćeri! Ne znam, što da kažem. Žao mi je mladih ljudi i žena, što će biti tuđe sluge i robovi u svojoj zemlji, za koju smo se borili i robijali!

Bez povratka

105

MIROSLAV RADMAN I DORIJAN GREJ Pogledah „Nedjeljom u 2“, emisiju koju

vodi provokator Aleksandar Stanković, ali nije bila o politici, jer je ovo izborno vrijeme,danas je dan izbora u Hrvatskoj. Tako je pozvao Miroslava Radmana, te su bljuzgali o eliksiru vječite mladosti, koji je navodno pokrenuo taj znanstvenik Miroslav Radman, kako bi čovjek mogao živjeti do dvije stotine godina, pa čak i više. Mislim da su to gluposti i slično! Sjetih se romana, koji sam pročitao na robiji u Zenici od Oskara Vajda; Slika Dorijana Greja. Taj mladić, Dorijan Grej, da bi živio nekoliko stoljeća, prodao dušu slikaru, možda demonu, koji ga je naslikao. Ta je slika je starjela, a on je ostajao mlad. Poslije nekoliko generacija, koje su pomrle, a on je bio mlad i radio je sve te mladenačke gluposti i ludila! Napravio je desetine ubojstava, tolike žene zaveo, te počinio još puno toga. Kada je sve to došlo do kraja, te više nije imao volje to raditi, te radnje. Sve mu se je zgadilo, pa je tada ušao u sobu gdje je slika bila, obrisao je, a slika je bila – kostur! Uzeo je kamu, te je zabio u sliku. Tada je pao i postao je kostur, a slika ispod kame, noža, postala opet mlada! Tako sam otprilike vidio znanstvenika Miroslava Radmana kao Dorijana Greja, jar i jedno i drugo vidim kao plod mašte i smatram nemogućim!


106

ZBOGOM HRVATSKA Pobijedila je ta Kukuriku koalicija, svi

koji mrze Hrvatsku i njezinu slobodu, glasovali su za tu crvenu koaliciju! To su Srbi, Bošnjaci, Cigani, nacionalne manjine, svi oni, koji Hrvatsku pljačkaju i od nje dobro žive! Uglavnom misle na svoje probitke.

Srbi na svoju „veliku“ Srbiju, Bošnjaci, bačije na tursku Bosnu, ničiju i svačiju. Ja sam glasovao za Hrvatsku stranku prava, ali nije prešla ni izborni prag! Nije mi žao Ante Đapića, ni Ante Prkačina, ali mi je žao Danijela Srba, jer je pametan i nacionalno svjestan!

Ali, što je tu je! Sada će Hrvatsku oglodati do kosti, a kada sve prokockaju, propasti će, ne oni, već Hrvatska! Tada će sa svojim kretenima i oficirima, koji su njihovi, uvesti vojnu diktaturu, kako bi ostali na vlasti!

Tako bi opet nastradao dobar i pošteni hrvatski narod, katolici i kršćani, koji su bili uvijek žrtve, u svim vremenima! Tako će Hrvatska kao država, pasti u ralje svojih neprijatelja i krvnika!

Zbogom Hrvatska, koja si pokušala biti samostalna i slobodna!

Bez povratka

107

KASABA KREŠEVO Ove noći sam bez sna, tako sam kao neka

pustinja, tako sam sâm sa sobom, sa svojom ljušturom! Odlutaše mi misli u taj moj zavičaj, kako turci kažu, kasabu Kreševo u Bosni i Hercegovini.

U toj dolini sam se rodio, sa okolnim brdima najpoznatije planine Inoč, te ostalim brdima. Opet moram naglasiti da nisam rođen u Kreševu, nego u selu između Volijaka i Zvizda, zvano Ivica, ili po groblju Podbreza.

Rođen sam 1937. godine u jesen, kada priroda umire, u listopadu. Tako otprilike, ja sam rođen kada priroda umire 16. Listopada 1937. godine. Možda sam, baš radi toga, u nekom čudnom stanju, ni živ ni mrtav, ni muško ni žensko, a to mu dođe kao neki srednji rod, u horoskopu vaga, u četvrtom kvartalu,

Možda imam nešto i od škorpiona, ali po nečemu sam ipak vaga, kalo kažu ili kako su odredili datume horoskopa. Ipak se udaljavam od onoga što sam mislio zabilježiti.

Mislio sam nešto reći o toj kasabi Kreševo okolna sela su tako smještena u nekom krugu. Ljudska narav i karakter su manje-više dobronamjerna i vrlo gostoprimljiva. Kada te pozovu u goste i ako odbiješ jelo, piće ili kavu,


108

manje-više te smatraju kao neko neprijateljsko čeljade.

Eto, takav je običaj u toj bosanskoj kasabi Kreševo. Stanovništvo je mješovito od sela do sela Hrvati katolici i Bošnjaci - muslimani. Tako je ostalo od turskog vakta. Onaj koji se poturčio, primio islam, manje-više se je spasio od smrti ili živ bio nabijen na kolac!

Tako su se turčili, ali ipak su morali dokazati kao dobri Turci, i to tako da prokazivanjem i cinkanjem svojih bližnjih, a tko nije htio, bio je na kolac nabijen, kao živa stvora!

Eto, tako je bilo u onome turskom vaktu u toj kasabi Kreševo, a po nečemu, samo u drugim prilikama stvari stoje i danas; tko će koga na konaku zaklati, opljačkati i tome slično!

Zbogom Bosno, svačija i ničija zemljo, Bogu za leđima!

Bez povratka

109

SVETAC Kada padneš u sablasnu, ništavnu samoću,

koja je bezdan ništavila, tada jer si očajan, sam i pust!ali, kada to potraje, čisto se tvoj um i duša oslobađa od svih vezanosti, te si tada kao nekakav mrtvac.

Tako kaže mudrac; kada si slobodan, tada se počne nešto novo kroz klicu rađati. Tako se rađa nešto, čega do tada nisi bio svjestan, a to je sloboda, baš od svega veća!

To je neki Unirvezum, koji se spustio iz svemirskih daljina na tvoj lik. Tako si dobio novo rođenje, smisao života i ljubavi, jer si ušao u novi smisao života, pobijedio si svoje strahove i muke!

To je manje-više neki dar, koji si dobio od Boga, jer smo dobili milost i ljubav, koja se zove, novi život, ljubav i svjetlost, u što smo ušli sa novim rađanjem!

To je novo kršćanstvo, kako je govorio Buda; ponovo ste oživjeli, bez okova! To je ono stanje u koje ste se preobrazili. Postali ste možda – svetac!


110

KRIVA USPOREDBA Sinoć sam bio na godišnjici komemoracije

prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, na kojoj je bilo par govornika. Ali, najviše je nekako glupo govorio, što me je i naljutilo, jedan kipar.

Nisam mu upamtio ime, a on je usporedio Franju Tuđmana sa svetim Franjom Asiškim! Razmišljam o toj kontraverzi. Franjo Tuđman bijaše partizan sa visokim činom.

Bio je general, komesar, a kako je to stekao? Pa, zna se, da je bio upleten, u sve te partizanske zločine, mutne radnje od krvavih ubojstava i progona Hrvata na Križnim putovima i ostalog zla!

Zbog toga sam ustao i izišao iz dvorane jer je sa tom usporedbom povrijedio svetog Franju Asiškog, franjevački svećenički red i cjelokupno kršćanstvo!

Ali neka sve bude po onim Isusovim riječima sa križa; oprosti im Oče, jer ne znaju što čine! Ja bih dodao; ili što govore!

Bez povratka

111

JA SAM TU A ZAŠTO Ovo je noć pustinje, kao da sam pustara, u

koju se više nitko naseliti neće. Hod kroz ove puste ulice grada, hoću reći, ulice su pune, ali za mene su puste, jer sam pustinja među šumom ljudi!

Danas sam pomišljao da se likvidiram, jer sam eto na smetnji, samome sebi, u ovoj podstanarskoj sobi već desetine godina! Pomislih došlo je vrijeme negdje preseliti, na neki drugi kraj grada.

Ali kamo, kamo god pođem, sve će biti isto, a možda i teže, jer bih se morao navikavati na neki novi sistem, na nove stanare u susjedstvu.

Ali eto, ovdje sam se vratio iz staračkog doma, tog partizanskog Ksavera u kojem su smješteni uglavnom stari, još živi partizani, Udbaši, koji su me vrijeđali i psovali mi majku Ustašku, koju su oni mučki ubili!

Ne znam što da činim sa sobom? Više se puta pomolim Bogu, ali izgleda da je se Bog okrenuo od mene!


112

ZBOG ČEGA BOŽE Zbog čega Bože, sve to, ta Sodoma i

Gomora, kao Biblija judejska, vječno ponavljanje! Pomislih eto, prođe toliko godina od toga vakta, od tog događaja od smrti moje majke. Ja još uvijek bolujem za svojom majkom, a kao kukavica, nisam se ni osvetio!

Zašto Bože, tako žestoko kažnjavaš nemoćna bića, a dopuštaš onima koji imaju moć, a ta moć je pljačka naroda i prostog čovjeka koji radi, muči se na polju za žitnu, životnu koricu kruha! Tada dođe zli vladar te mu sve uzme, opljačka i odnese sebi!

To je vječni neki zakon ljudskoga roda, koji vlada no ovoj Zemlji ubogoj! Moj bol nije samo moj bol. To jr bol cijeloga svijeta koji živi i krepava, te se ponovo rađa, da bi opet činio iste gluposti, ponavljao iste radnje; otimao, sebi prisvajao, ubijao.

Tako to traje i traje i to će trajati dok ne dođe kraj nekog okupatorskog razdoblja!evo sam umoran na ovome svom bespuću! Mislim da će biti kraj u ovoj kijametnoj godini!

Bez povratka

113

ZEMALJSKI MRAVINJAK Sam sa sobom vodim taj dijalog ili

polemiku; zašto ovo a nije ono. Ali, čovjek kao inteligentna životinja ima samo jedno na svom bolesnom umu, da bude po njegovom egu!

U ovim sitnim noćnim satima, pomislih, tko sam ja, tko je čovjek, ta inteligentan životinja, koja hoće da bude bog na ovoj Zemlji ubogoj!ipak,nešto mi kroz ovaj moj bolesni um prođe, a to je; ako je Bog mrtav, zada su i ovi ljudi mrtvi!

Bog je u poruci ljubav, ljepota Unirvezuma i kao ljudska bića, mi smo samo mravi, koji pužemo po ovoj Zemlji ubogoj! Bezbroj puta sam se oprostio sa Bogom, kojega su ljudi možda izmislili, te da bi sa tim strahom od Boga vladali drugima, ili se ubijali!

Ali, ako Bog postoji on je Unirvezum! Bog, to je cjelina kozmičkog Unirvezuma, a mi, mi smo jadni zemaljski mravi, koji žderemo jedni druge!


114

ZA DOM STREMNI Ove noći kao da sam u nekom pijanom

stanju, ali se sjetih toga ličkog junaka Jure Francetića. Sjećam se prije par godina postaviše jedan mali kamen sa natpisom; Jure Francetić. Taj mali kamen su srušili Sanader i Mesić!

Pomislih, taj ustaša Jure Francetić, kada je bio na bojišnici u istočnoj Bosni, na bojištu da nije bilo njega i njegove bojne, to bi bio pokolj nad tim življem muslimanskim. Jure Francetić je po svemu sudeći bio veliki junak lički, hrvatski!

Ovo je gluho doba noći i ne znam zašto mi baš taj, lički junak Jere Francetić dođe na um moj bolesni. Možda zbog toga kad je ranjen bio na Drini, nije viknuo; jao meni, nego za dom spremni!

Bez povratka

115

ANARHIST I KRŠĆANIN Ovo su noćni sati bez sna i dođe mi misao,

ne znam odakle. Možda iz nekih daljina ili iz hoda po Zemlji moga bespuća, između anarhiste i vjernika kršćanina. Ne znam, kako da pojmim tu radnju?

Anarhista je protiv svega, uopće protiv vladavine svih vladavina, hoću reći za totalnu individualnu slobodu uopće. Tako pomislih da je krajnji smisao isti, da je između kršćanstva i anarhizma mala nit, koja dijeli ta dva pojma.

Kršćanin vjeruje u isusa Krista, kao poslanika na Zemlju u ljudskom obliku, Isusa Krista, koji je došao da spasi ljude, kao janje! Znao je da će dati svoj život ljudski, da bi se kroz Njega spasili drugi, hoću reći putem samog Isusa Krista, koji je došao i znao da će ga živog na križ prikovati!

Anarhist je sličan vjerniku samo u smislu egzistencije čovjeka, bez kraljeva vladajuće oligarhije, koja manje-više podsjeća na lopovsku mafiju, koja guli narod porezima, od koje ta mafija živi parazitski, kao uš!

Kršćanin, ako je dosljedan nauci Isusa Krista, živi po njoj, ali slično vjeruje u ljepotu Unirvezuma, koji se spustio u čovjeka, po tijelu rođenog, po začeću bezgrješnom, po Duhu svetom!


116

Jedino je razlika u tome, kada se sve to dogodilo na Golgoti što je Isus zavapio; Oče, Bože moj, zašto si me ostavio! Tako je ostao visjeti na križu, a poslije su ga eto opet posvojili i prihvatili i po njemu stvorili instituciju, dogmu kršćansku!

Ta je danas manje-više postala materijalna i politička institucija, koja vlada sa tim pukom, koji je postao zarobljen u te dogme kršćanske crkve! Tako je crkva postala manje-više politička ustanova, dogma, koja priča kao i političari, koji brbljaju i lažu i to svjesno! Živi od toga puka, koji crnči, a oni mu taj mučni crnački znoj uzimaju sa svojim lažima!

Sam Isus Krist nije mislio ni na kakvu dogmu nego slobodu od jarma muke, trpljenja, koji mora sa svojim znojem i radom davati danak, porez, da bi paraziti živjeli na svojim dvorima, kao vrhunski vladari!

Tako je eto postala mala razlika između njih. Bolje je reći, krajnje slobodni kršćanin, može biti i anarhist, tako i anarhist može biti kršćanin, jer je u konačnici skor vrlo sličan ili isti!

Jedino je jedna bitna razlika, jer anarhist ima uvijek neki rušilački stav i smatra da je slobodan od bilo kakve odgovornosti i vladavine! Kršćanin ima Unirvezum bez rušilačkog stava. Ima ljubav koja je vječna cjelina svih, svakog

Bez povratka

117

čovjeka i svakog živog bića koje puže po ovoj Zemlji ubogoj!

Ne znam i nije mi jasno, zbog čega sam ovo zabilježio u ovoj noći, u prvim danima ove nove 2012. godine?


118

SVETA TRI KRALJA Danas su sveta Tri kralja, hoću reći maga,

koji su došli iz daleke svoje zemlje, da se naklone Djetetu koje je došlo spasiti svijet, od toga zla, vladavine zla, a to su bili rimljani, onog vakta, koji su vladali mačem.

On, mali Isus nije došao da se brani mačem, nego sa duhom i ljubavlju. Tako su magi, mudraci vidjeli mistično, da je se rodio kralj, koji je došao osloboditi svijet svojom žrtvom, žrtvom na križu! Pomislih da su ti magi, ili kraljevi, kako se sada zovu, da su to znali po poruci, jer su proučavali zvjezdane ili kozmičke poruke.

Tako su shvatili poruku i saznali da je se u Davidovu selu ili mjestu rodio Isus Krist, u štalici pored Betlehema! Evo, napuni se vrijeme, prošlo je dvije tisuće godina.

Zađosmo u 21. vijek, u 2012. godinu, ovu su godinu po nečemu vidjeli stari proroci, mudraci, a i novi ili čak zapis starih Maja, da će ova godina biti kijamatna.

Možda će baš ove godine ponovo doći Isus Krist, ali ne kao janje, kao što je došao prvi put, nego sa žezlom, a porušiti će i uništiti gnijezdo zla, koje je došlo na Zemlju!

Bez povratka

119

APOKALIPSA ILI KRAJ SVIJETA Sada u ovoj 2012. godini, sve više

vjerujem da je Ivan apostol imao pravo, na otoku Palmosu imao viđenje i kada je napisao proročku knjigu Otkrivenja, koja događaje on vidi i koja će doći iz mora, taj svjetski vođa, koji će spasiti svijet, a to se mislim sada događa.

Ta, sotona je već zauzeo sve svjetske punktove i sada će poslati vođu da ga dokrajči. Tako će se pojaviti Isus Krist, koji će svojom snagom i snagom Duha Božanskog uništiti tog sotonskog vođu! U toj borbi, mnogi će pasti i stradati.

Kada se to dogodi, tada će tisuću godina zavladati ljubav, dobrota i ljepota! Tako će to trajati, dok se opet ljudski rod ne pokvari, te postane sebičan, egoističan!mislim da je to proces plime i oseke.

Ne znam o tome ništa, ali čitajući Otkrivenje, nešto sam shvatio, kako su to najavili stariji proroci, a i oni novijeg doba, ili ostatak zapisa starih naroda Maja, koji su dosta toga znali ili pogodili, mjereći sunčani tijek vremena!


120

KRŠĆANIN; VLAST I ANARHIJA Opet se vraćam na anarhiju i kršćanstvo

Anarhist sve ruši, ništa ne priznaje, ni institucije, ni vlast. Kršćanin sve navodno priznaje, ali ima svoj svijet, a to je Nebo ili Bog, koji stoluje negdje u Kozmosu.

Njemu se poklanja, jer smatra da je On Bog, koji vlada ovom Zemljom ubogom i svime što je živo, što puže ovom Zemljom ubogom. Tako kršćanin ne ruši, ali i ne priznaje zemaljske vladare, ali se ipak drži re i takve vladavine!kada apostol Pavle u svojim poslanicama naglašava da se pokoravamo vlastima, jer svaka vlast je od Boga postavljena.

Apostol Pavao nije otišao daleko, kada je progonio crkvu, a poslije postao gordi kršćanin. Ipak je ostao uz vlast, jer kaže da se pokoravamo vlastima, jer je od Boga postavljena.

Zna se da je vlast manje-više parazitska; živi od radnika, seljaka i poreza koji uzima od radnika i seljaka, da bi živjela i lagala. Apostol Pavao je tako ostao uz vlast, a pravi kršćanin uz pravoga Boga!

Bez povratka

121

13. JUDA Kada se misli o Judi, koji je izdao Isusa

Krista, kaže se za malo zlatnika, ili je jednostavno bio za sve. Danas je petak 13. 1. 2012. godine , proroci kažu, možda sudbonosne, apokaliptične, ali hoću reći o Judi.

Juda je bio valjda revolucionar u ono vrijeme, kada su Rimljani vladali u Palestini, sa Poncijem Pilatom, kao namjesnikom, rimskim konzulom. Kada je Pilat vidio da je Isus Krist poslanik Božji ili Očev, kako je govorio sam Isus Krist, tada je Juda izdao Isusa. Bio je 13. apostol, sljedbenik Isusov.

Kaže se kada je petak, a još 13., da je dan pomalo čudan. Ali, ja sam tako misleći da je Juda bio ogorčen, te je napravio što je napravio! Napravio je izdaju, za malo srebra, ali poslije, kada je vidio što je napravio, sam je se objesio, ubio!

Mislim da je patnik, jer nije znao što čini, a tako je i Isus rekao; oprosti im Oče, jer ne znaju što čine!


122

KAO NEKAKAV KRAJ Danas sam bio na tom nekakvom

Cvjetnom trgu. Slušao sam Vesnu Pusić, kako govori o nekoj gospodarskoj zemlji. Bio je dan priznanja RH te 1992. godine, a sada je 2012. Poslušah je te zaključih, da je sve to luk i voda.

Dosta mi je i te vlasti, i te Hrvatske, za koju sam se borio na bojištu i za koju sam robovao!ovo mi je se skupa zgadilo. Sada sam sâm u ovo gluho doba noći, u svojoj podstanarskoj rupi.

Pišem ovo poslije gledanja filma „Bez povratka“. To je film o izgubljenim ljudima, koji su drogirani i opijeni, jer ne znaju što će od sebe. Pomislih, evo sam sâm od kako znam za sebe, odnosno od smrti majke Anđe, koju su mi ubili Titovi žbiri, OZNA, pa se pitam; za kakvu sam se ja to Hrvatsku borio i robovao?

Došao sam do zaključka, da je bolje da sam ostao u tom svom selu; sa ovcama, kućicom i nekom ženom, ili ćukom i dovršio ovaj život pusti! Evo krepavam, a ne znam, kako da to dovršim! Zbogom luđače!

Bez povratka

123

ROBIJAŠKI SAN

Evo sam ko neka spodoba u ovoj svojoj podstanarskoj rupi. Hodam po toj rupi, bez sna, u gluho doba noći. Pomislih, o svim mojim lomovima, bijegu u prazno, bezživotnog spokoja, ali eto, ja još hodam, po ovim ulicama ovoga grada Zagreba. Više se puta zagledam u nebo i pitam to nebo, da li je još Gospodar ovog mravinjaka Zemaljskog pakla. Ne znam zašto mi je baš ove noći bez sna, pala ona mučna noć u zeničkoj robijašnici, u mojoj drugoj robiji na san. Kada sam sanjao Isusa Krista kada je otišao preko zida i kada sam se ja žalio da sam na izmaku snaga i da ću ostaviti ove koščure, strvinu, ovo tijelo u toj vučjoj jami komunističkog režima. Tada Isus Krist stavi ruku na moju glavu i krene preko zida zeničke tvrđave.

Probudio sam se i počeo shvaćati da robijaši imaju mistiku nestanka, pa to doživljavaju i budni. Evo, još sam tu Gospode Isuse, hvala ti što si me doveo do ovih dana.


124

ZBOGOM ZEMLJO CROATIJO

Evo sam se probudio rano, oko 6 sati, ovdje u svojoj rupi. Ne znam što bi sam sa sobom, zimsko je doba, pa se sjetih da je danas odluka da li će ta napaćena zemlja Hrvatska ostati slobodna ili će pasti u ralje tog bezdušnog globalnog kapitalizma trule Europe. Danas ću glasovati protiv Europe, za slobodnu Hrvatsku, ali znam da će odluka biti DA Europi. Zato sam užegao svijeću, te se pomolio za zemlju Hrvatsku i njezin napaćeni narod. Zbogom moja draga zemljo za koju smo se borili i robovali, neka ti je pokoj vječni. Oprosti draga moja ako sam te vrijeđao, psovao i blatio te, zemljo moja Croatijo, nisam htio tebe činiti žalosnom, zemljo moja, već te lopove – hohštaplere, UDBAše, bivše i sadašnje komunjare koji su me progonili radi tebe – zemljo moja. Ja kao bosanski Hrvat nemam majčice zemlje, nikog osim tebe, ali eto i tebe će ubiti, prodati, tako da ćemo ostati bez tebe, zemljo moja Croatijo. Neka ti je pokoj vječni!

Bez povratka

125

SUNCE Ovdje u ovoj kurčevoj zemlji Croatiji, kao

da je sve u nekakvoj federalnoj zemlji, znaku pretpovijesti, parazita koji na silu vrše svoj nagon na nekom siromašnom čovjeku. Evo tu sada ustadem i pogledah kroz prozor te vidim sunce granilo. Ja pomislih, evo Sunca, taj bog koji život drži na ovoj zemlji ubogoj. Eto, nije dopustio da to Sunce krepa, zato mislim da je Sunce Bog koji daje život!

Ne znam koliko ću puta ponoviti da više neću ništa bilježiti, jer samo mislim da sam sve rekao, kao da sam na nekom kraju ovog hoda po ovoj zemlji ubogoj, ali eto, još sam tu, hodam po ovim ulicama ovog prokletog grada Zagreba. Ne znam dokle ću, valjda dok ne padnem, a trebao bi pasti i pomoliti se Bogu što me je držao do ovog vremena.


126

PROPAST EUROPE Ovo je neka suza što dođe na oko, a kuda će nego na oko, tom robu, Hrvatu, vječitom robu, od dolaska iz stare Perzije na ove prostore, taj narod kao da je proklet ili je zarobljen, ali kažem, od Boga kojeg ne sluša. Tako smo opet bezbroj puta pali u ralje tog svjetskog demona, Sotone, Aždaje globalnog kapitala, te zajednice Europe. Ta prošlost je opet tu, koja ždere male narode, ali eto ima i jedna zagonetka u toj Zajednici sa tuđinom kao narodom koji je vječni sluga ili sluškinja. Zajednica je propala od turskog vakta kada je pala moja zemlja Bosna sa šaptom. Do amnestije i manije koja je postala sada polovinom teritorija Republike Srpske do druge te zločeste Jugosramije, komunističkog zločinca Titage Šabana.

Tako se nadam ili je to tako sigurno, da će i ta trula prostitutka Europa propasti, odnosno da je na izdisaju. Krepaje, ali se opet taj mali narod Hrvatski ili vođe paraziti toliko zalažu, a to su nasljednici vlasti nekadašnje Jugosramije koji ne daju disati ni živjeti ni umrijeti, ali o svemu ipak odlučuje Bog.

Bez povratka

127

BOG, HRVATSKA I HRVATI

To predziđe kršćanstva koje je branilo u prošlosti od Turaka tu Europu nije dobro odlučeno za spajanje s njima. Krepat će, a svoje žitelje sada ta prostituka Europa u koju smo ušli sa tom, tako reći, ucjenom. Te iste funkcije bivšeg sustava komunističkog vršili su isti koji nisu naučili raditi nego otimati i eto prodaju nas, taj pošteni puk truloj Europi koja će se, nadam se, ubrzo raspasti. Jer gdje god je nešto, taj mali narod Hrvati, u nekoj zajednici, propadne i nestane.

Baš imam mističnu proročku viziju da su Hrvati izabrani narod od Boga. Bog zemljo Hrvatska i Hrvati!


128

SKUP U MATICI PROLJEĆARA 1971. U Maticu hrvatsku otišao sam na neki

simpozij ili podsjetnik na vrijeme 1971.g. Bilo je dosta posjetitelja, tako da nisam mogao sjesti, ali sam vidio tolike; Čička, Marka Veselicu, u to vrijeme bili su UDBAši, te su hapsili Proljećare.

Kada se je izmijenilo nekoliko govornika, došao je za govornicu Dražen Budiša i nešto budio ili foliro, taj sudionik i jedan od vođa Proljeća. Ali kada je došao Račan na vlast, priključio se Račanu da ga ne bi svrstali sa ustašama ili onih koji su ga izgurali tako da je ostao sam te ga je upropastila politika.

Tada sam izišao van na zrak jer me je gušilo od tih silnih frizera da ne mogu vidjeti UDBAše na tom skupu. Tako sam mislio o tome svemu i o tom referendumu prije par dana. Mnogi nisu izišli jer se ne slažu niti smiju pogledat u budućnost.

Zbog toga su bojkotirali izbore, a izišli su starci, penzići jer im je ta kučketina Vesna Pusić zaprijetila ako ne glasaju za trulu Europu, koja se raspada, da neće dobiti ni tu crkavicu, tu penziju.

Ja sam izišao te glasovao protiv te i takve stare prostitutke, tako sve u svemu Hrvatska opet postaje rob, a Hrvati roblje kao što je i bilo.

Bez povratka

129

PUSTINJA U ovoj noći kao da sam sišao s uma, ustao

sam i počeo hodati po ovoj podstanarskoj rupi, pričati sam sa sobom, mislim da sam šandrucnuo, ali kaže se, znaš da si sišao sa uma. Tada si još više tu jer si se prokužio i sagledao sebe. Kaže se da čovjek mora imati neki objekt i smisao zašto gmiže po ovoj ubogoj zemlji, ako nema, tada si kao neka pustinja koja nema kraja ni ploda!


130

BLIC VIĐENJA Ovo sve što se događa kao da se već

dogodilo, ponovilo se u nekoj radnji. Mislim da sam neke trenutke već doživio u nekom drugom životu za koje ne znam i ne vjerujem u neki zagrobni život, a ni u reinkarnaciju, ali ponekad se dogodi, bljesne neko viđenje, a znam da to nisam doživio pa se pitam od kuda to?

Znam, a nisam umro te se ponovno rodio i to doživio. To su neke slike možda praroditelja koje genima dolaze u naše umove.

Bez povratka

131

SAMOTNI ŠETAČ Opet sam u gluho doba noći kada svi

možda snivaju, ali ima jedan broj bića koji su budni vječno. Tako sam i sam u ovoj noći, kao da me je posjetio onaj Nečastivi i time me prisiljava da počnem pjevušiti njegovu ariju. Ali ja se ne bi zvao ja, kada bi prihvatio ariju ili glazbu tog demona koji je preuzeo ovaj svijet u svoje okrilje.

Samo su ostali pojedinci, a to su manje-više luđaci koji strše i nisu se svrstali ili nisu na liniji paljbe tog demona koji je zaglavio u ovozemaljskom prostoru. Evo sam sâm, kao neka pustinja, ali imam vizije ili možda viđenje, budan sanjam slobodu nepokornosti.

Ja sam buntovnik, sa ili bez pristalica, sam sâm kao neka vječna putujuća stvar koja strši. Svi se svrstaše u tu bijedu zvanu Babilonska kula, ali to je taj globalizam koji sve pretvara u pakao, hoće sve pod svoje, a to je demon koji je zao i rado bi vladao zemljom ubogom.

Zbogom moja ludosti, bez mjesta pod suncem!


132

ZEMLJA UBOGA U ovoj noći kao da sam u nekom zanosu,

vapim nebu, Bogu za kojem manje-više svi vape, ateisti i teisti. Ponekad imam viziju da je to samo ludilo, bijeg od ovog zemaljskog koje je sadašnje. Nigdje nema izlaza, svi smo u toj ubogoj zemlji našeg udesa.

Nema puta naokolo, svi imamo proći kroz središte pakla, našeg danka u krvi, vječito traženje kroz prah ovog našeg udesa. Samo sanjam o nekom drugom svijetu, ali sve što imamo to je ovaj prah zemlje uboge; rodimo se da gmižemo po tom prahu, da dođe kraj, mojim i tvojim hodanjima; da padnemo i postanemo prha ove zemlje uboge.

Bez povratka

133

MOJ IZLAZAK SA ROBIJE Sjećam se ili ove noći mi dođe na um neki

moj sjetni trenutak kad sam došao do kraja moje druge robije u Zeničkoj robijašnici. Toliko sam bio u nekoj dilemi da li ću izići ili će me te crvene demonske protuhe zadržati te me po nečemu opet suditi kako su to činili i još nekim sužnjevima kao npr. Iliji Toliću i ostalima. Kada su trebali izići ponovno su im sudili i osudili ih.

Ipak sam vjerovao u Boga te u Isusa Krista, poslanika Božjeg, a po nečemu kao žrtvu jer je došao da pokaže pu spasenja, a znao je da će završiti na križu. Tako sam se uzdao u njega, molio te dočekao da iziđem. Kada sam izišao bilo je nešto kao da sam još na robiji. Nisam imao ni prijatelja ni onih koji bi me toplo primili, jedino otac Jozo, ali eto, nedugo potom sam napustio kuću na selu te krenuo u emigraciju.

Sa najmlađim polubratom sam se zavadio i potukao i tako sam uzeo svoje prnje, torbicu i krenuo preko međe, granice, te došao u Minhen u Njemačku, tada je konačno završila moja robija.


134

PUSTINJA ŽIVOTA U nekom sjetnom stanju naviru mi misli iz

te moje prošlosti. Ja sam kao neka pustinja, iz koje bi trebalo izići, ali sve su moje snage i faktori bili protiv mene. Tako sam morao ostati u toj pustinji. Mogu slobodno reći da sam i danas u toj pustinji koja traje i traje od 1937.god. eto do danas.

Pomislih, u nekom svom stanju, sada da mi se i pokaže neka ljepota života ili neki bijeg iz ove pustinje, mislim da ne bi trebao više živjeti, jer već sam u tim godinama da je neću još dugo podnositi. Zato zbogom moja pustinjo, živote koji još traješ, a više puta kad me stegne to ranjivo tijelo, kronične bolesti, tada kažem u nekom sjetnom stanju da izgleda da je kraj, hod po pustari zemlje uboge.

Bez povratka

135

NA ZEMLJI RAJ I PAKAO Ne znam kako da kažem, osjećajući i

promatrajući taj čitav proces rađanja, življenja i smrti, od životinjskog svijeta pa do ljudskog. Vjernici govore o raju i paklu – kršćani, budistički vjernici o reinkarnaciji – ponovnom rođenju, ne znam gdje su se uvjerili kada su umrli da bi tvrdili jedno ili drugo - kuda su otišle te duše koje su napustile lešinu.

Mislim da li je pakao ili raj na ovoj zemlji jer sve te milijarde duša što vjeruju u Boga, raj ili pakao, nisu otišle sa ove zemlje već su na zemlji u raju ili paklu. Sve to je samo priča, fantazija o nekom raju ili paklu, te otišao je tamo, gdje je zaslužio, tako o pojmu što će biti tvrdi vjerska filozofija. U budizmu ili nekom drugom obredu – raju, paklu ili reinkarnaciji kažu preselio se u nešto kako je i živio.

Tako ako si životinja, životinjski lik iz prošlosti može se roditi i kao čovjek ili životinja koju manje-više žderemo, tako da bi mogli pojesti i sama sebe žderući meso svojeg brata ili sestre, oca ili majke. Ili je to samo budistička priča i laži jer kad krepaš postaneš lešina, ostaneš tu, ostaneš u zemlji, jer na zemlji je pravi raj i pakao.


136

POKLON RUČNOG SATA Pogledah na zidni sat i vidim da je stao.

Pogledah na ručni sat koji mi je poklonio Jozo Damjanović iz Livna koji je bio takoreći na samrti, bolovao je od leukemije, znao je da će umrijeti za par mjeseci. Taj žestoki hrvatski revolucionar, kao Hemingway bijaše u borbenom gardu, kada su mu UDBAši ubili rođaka u Minhenu u Njemačkoj, tada je odlučio osvetiti se kao emigrant, odlučio je ubiti svinju, konzula Jugosramenskog ili Srbokomunističkog, ali se prevario te ubio nekog Paragvajca umjesto te svinje konzula Jugosramije ili Srboslavije.

Tako je robovao preko 15 godina da bi početkom Domovinskog rata došao u Hrvatsku 1991. te se uključio u obranu Domovine. Ali eto, dobio je tu žestoku bolest leukemiju te mi je za uspomenu poklonio ručni sat. Toliko o tome. Sat radi non-stop – sigurno i točno!

Bez povratka

137

VJERA I NEVJERA Evo sam u nekoj dilemi, što da učinim sa

sobom i svojim likom. Vučem se ispod ovog sunca kao neka lešina, ni živ ni mrtav. Sam sâm sa sobom već godinama. Deveram. Pitam se dokle ću još hodati po ovim ulicama ovog grada Zagreba. Od djetinjstva sam vjerovao u Boga, u patnje, u Isusa Krista, ali evo više puta u ovim poznim godinama u osmom desetljeću počinjem sumnjati u sebe i Boga u kojeg sam vjerovao.

Pomislih, sve je u nekoj gluposti, više se puta dogodi da vjernik prestane vjerovati, a nevjernik postane vjernik.


138

MOLITVA OČE NAŠ Ponekad bez sna, kada budan sanjam, tada

mi slike dolaze kao na filmskom platnu. Tada mi dođe ili navire ono doba, poslije prevrata 1945.g. kada su zavladali crveni demoni i Titova gamad koja je ubijala sve što nije bilo s njima ili uz njih. Tako sam ostao siroče u osmoj godini života, OZNA zloglasna mi je ubila trudnu majku Anđu i tada smo ostali gladni, bosi i goli.

Bila je zima kada smo otišli kod bake Lucije u selo Rakova noga, a ona je imala ponešto ovaca i vodenicu. Tako smo nekako ostali živi. Sad kada o tome mislim, ili kad mi naiđu te slike toga vakta, tada me uhvati jeza, poslije dođe muka te bijes na te demone koji su uništavali sve što je kršćansko, katoličko i hrvatsko, osobito u Srednjoj bosni gdje su mjesta bila katolička i hrvatska, kao što je Kreševo, Kiseljak, Busovača i druga mjesta.

Ti demoni su dolazili u te kućice na selu, oduzimali sve što je bilo da požderu, od stoke ili biljne hrane. Tako su odveli i malo stado ovaca moje bake Lucije koje sam ja kao mali dječak čuvao. Tako smo ostali bez malog stada, a živjeli smo od vodenice u koju su iz okolnih sela donosili kukuruz na mlin da sameljemo.

Bez povratka

139

Toliko smo od toga imali za puru ili kukuruzni kruh, tako je to bilo u mjestima moje Bosne, mog mjesta, moga Kreševa. Mislim da je nas spasila vjera u Boga, moja baka Lucija je bila vjernica, molila se da ostanemo živi u toj kreševskoj dolini, u Bosni i Hercegovini. Hvala ti bako što si me naučila moliti Očenaš!


140

POVRATAK KRISTA Kroz stoljeća se postavlja pitanje što je

istina, za kršćane koji vjeruju u Isusa Krista i Njegovo postolje of Boga, Oca Njegova. Tako kada ga je Pilat pitao tko si Ti i što je istina, rekao Je da je istina poslana od Boga Oca moga. Iako je to rekao Pilat ga je ipak predao svojim žandarima da ga krvavo prebiju i odvedu na Golgotu te prikuju, razapnu na križ živoga.

Kršćani vjeruju u Njegovo poslanje i danas, a isto tako i oni koji su satkani od materije i koji su pokorni, pohlepni vlastima koji imaju vladavinu snage i sile koju vodi Pilat u Palestini u onom vaktu, još su tu i vladaju na ovoj zemlji ubogoj. A to su manje-više ateisti, komunjare i nevjernici. Tako se može reći da su zavladali čitavom ovom zemljom ubogom krvavom.

Eto dolazi kraj tog svega, sada je opet vrijeme da se pojavi Krist u novom ruhu, sa žezlom da uništi Sotonu, Pilata i sve Pilate današnjice koji su zavladali zemljom. Isus je sam rekao da će doći opet, pa vrijeme je da Istina preko Njega dođe na zemlju.

Bez povratka

141

ŽIVOT KOJI JE PROŠAO Kao da sam u nekoj dilemi ili sjeti nekog

života svog koji je prošao u boli, progonima, robiji i bijegu u emigraciju. Bio sam i u Domovinskom ratu, eto sve to prođe kao neka mutna rijeka. Sada sam star, bolestan, bez topline, a zima je stigla. Ja sam u podstanarskoj rupi, mislim o nekom životu koji nije ni bio, ja sam sanjao o životu i ljubavi koje nije ni bilo.

Život je oseka i plima, proljeće, najljepše ljeto, jesen te zima kada se sve sezonski svršava. Tako to biva na zemlji ovoj ubogoj, a kad sve to prođe, dođe nemoć, starost, sjeta, neki kraj, a to je smrt. Pomislih, eto prođoše tolika ljeta, jesen, zime i proljeća, kao da je došao neki kraj toga svega. Ja sam još tu, a nemoćan, bolestan, sam u pustinji ovoj, rupi podstanarskoj.

Slike prolaze kao na filmskom platnu, pomislih, u ovoj dobi, u osmom desetljeću, to je samo trajanje već davno prošlog života, a onaj polet bio je u mladosti i neka ljubav koje nije ni bilo, već samo moje tlapnje.


142

RASPRODANA ZEMLJA Te fukare UDBAške, crvene komunističke

i njihovi potomci pokradoše i rasprodaše Hrvatsku za koju smo robovali, a na bojišnici ginuli. Sada smo eto na silu sa nekim referendumom ušli ili glasovali za nekakvu trulu Europu koja se raspada. Ni 50% ljudi nije izišlo na referendum, proglasiše da smo bili za Europu i tako eto zemlja Hrvatska opet postade tuđa prostitutka, svačija i ničija, a najmanje svoja.

Te fukare kada smo bili na bojištu rekoše raspodijelit će svo bogatstvo ono što nisu četnici na silu opljačkali – sebi. Te fukare partizanske pokradoše i prodaše sve bud zašto trabantima, Židovima i ostalim europskim hohštaplerima. Opet smo sluge, kao što smo i bili. Zbogom Hrvatska koja se drznula biti slobodna, ali si opet postala robinja zbog tih crvenih demona, komunista i UDBAša u kojem god dresu bili.

Oni nisu naučili ništa raditi nego krasti i otimati od puka koji je pao u pandže svjetskim lopovima, hohštaplerima i domaćim izdajicama.

Bez povratka

143

HRVATSKI PROROK JEREMIJA Sjetih se onog vakta ili onog vremena iz

Starog zavjeta židovske povijesti kada je prorok Jeremija bio progonjen u Palestini zbog toga što je govorio istinu i njegove tužaljke nad Jeruzalemom. Tako je prorok Jeremija plakao nad Jeruzalemom, vidio je propast svog puka kojega su izdale domaće fukare, kada je pao u polje tuđina i domaćih fukara i izdajnika. To je lista istih i u današnjem vremenu, u zemlji Hrvatskoj.

Hrvatsku su izdali i opljačkali domaće fukare, UDBAške komunističke! Pomislih, taj vakat iz Starog zavjeta židovske povijesti kao da se danas ponavlja, baš ovdje, u ovoj zemlji Hrvatskoj jer te fukare komunističke, UDBAške, ponovno izdaše zemlju Hrvatsku, prodaše ju strancu hohštapleru. Tako taj mali puk, narod hrvatski, osta sirotinja i sluge zbog domaćih izdajnika koji su ih predali strancima.

Zbogom zemljo Croatijo, za koju smo se borili i robovali, a i ti moja Bosno hrvatska, ničija i svačija!


144

APOKALIPSA 2012. Ne znam dokle ću više bilježiti svoje

jadikovke, kao da sam došao do kraja svoga jada, tuge, bola, samoće i očaja. Jadno biće zvano čovjek koji je ponekad stvarno luđak, a misli da je najpametniji, treba mu samo mala stvar, malo skromnosti, duhovnosti, dobrote i molitve za sebe i druge koji pužu, gmižu po ovoj zemlji ubogoj.

Kada bi svi skupa podnijeli svoj faktor hoda i življenja po ovoj zemlji ubogoj, postali bi sretni svi zajedno, od naše zemlje, ove jadne uboge i napravili bi raj. Danas smo umjesto raja stvorili pakao jer smo svi nagorušeni, uobraženi i budale koje misle da su najpametniji.

Tako se koljemo i tučemo umjesto da se divimo svemu što živi pod nebeskim svodom. Umjesto toga svega, zagadili smo ovu zemlju ubogu, toliko smo učinili zla zemlji i prirodi, a sami sebe dotjerašmo sve do smrti, odlaska bez povratka, nestat ćemo u apokalipsi, možda baš u ovoj 2012. godini!

Bez povratka

145

NOĆIMA BEZ SNA Tako sam promišljao o životu svom i

nekom ovozemaljskom. Sve te diktature koje su bile dolazile, to su samo ljudi sa svojim srcem, dušom, ali kad pojmim sam život, tada vidim da je mnogi od ljudi kukavan lopov, ali lopov nije rođen kao lopov, a ni kurva nije niti jedna rođena kako predaje i prodaje svoje tijelo da bi preživjela.

Sve je to posljedica vladajućih struktura, ti paraziti koji su na vlasti, obični su paraziti i beskičmenjaci koji pričaju demokraciju, a rade sav taj teror vladajući kako vladaju. Sav svijet i život počiva na običnom radniku i seljaku, koji proizvodi, a ti paraziti samo su jedno gnijezdo lopovsko koje gmiže poput crva na zemlji.


146

ZEMALJSKI VRT Svijet je šareni vrt u kojem žive sve te

životinje i kukci uključujući i čovjeka kao neku veću životinju koja ima razum i um; zna govoriti, zna ubijati, sve sebi prisvajati, egoistično sve sebi podređivati – to je takozvana ljudska rasa koja manje-više dominira ovom zemljom ubogom. Jedini su vjernici našli Boga, a drugi nevjernici – ateisti.

Između ateista i teista mala je razlika samo u jednom malom pogledu, a to je jedni su našli Boga i kroz Njega ušli u institucije crkve, hramove, džamije, tako otprilike izgleda ovaj zemaljski šareni vrt na ovoj zemlji ubogoj.

Ne znam kako da sve to zbrojim i kažem da je za mene katolika i kršćanina Bog cjelina utjelovljenja u ljepoti, ljubavi, harmoniji iz koje izvire i rađa se sam život. Tako se više puta u tom šarenom vrtu poremeti ritam i smisao samog života, tada se pojave poslanici od Boga te počne borba. Tako je uređen svijet i ovaj vrt zemaljski, a naposljetku kroz tu borbu pobijedi dobrota, ljubav, ljepota i sam život, a to je Bog.

Bez povratka

147

MOJA FANTAZIJA O BOGU Ne znam tko sam ja uopće, ljudsko biće

koje hoda i koje je došlo do kraja se razmnožilo itd. Ponekad kad sam bez sna u ovoj svojoj rupi podstanarskoj tada me uhvati ona stara misao tko sam i što tražim na ovoj zemlji ubogoj, a odgovora nema, samo muk neznanja. Tako me uhvati pomisao kako smo došli iz nekih kozmičkih daljina, neke planete koju ljudi još nisu otkrili na kojoj stanuje Bog.

Došli smo svemirskim brodom, spustili se na divlji planet Zemlju gdje su bile i sve ove životinje koje su i danas tu. Kako se letjelica pokvarila nismo se mogli vratiti kući, na svoj matični planet i tako smo ostali i tu se borili sa raznim životinjama za opstanak.

Tako smo se razmnožavali ili ukrštavali sa majmunima, gorilama i tako je možda Darwin imao pravo da smo postali od majmuna, ali sve je to ipak razum upućuje da smo došli iz nekih kozmičkih daljina te ostali. U nama je ono što se zove duša koja teži za nebom, za našom pradomovinom gdje je ostao Bog, a poslao je svog Poslanika nama na Zemlju da je sačuva od nas samih i da ju preobratimo i približimo tom našem duhovnom Ocu – Bogu! Tako smo ostali i osuđeni biti na ovoj zemlji ubogoj, sve do današnjih dana i tko zna do kada u budućnosti.


148

Stalno težimo za Nebom i našim Ocem, Bogom, odakle smo došli. Možda jednoga dana poslije svih muka, ratova, revolucija, očaja i krvi dođe ili će doći to vrijeme kad ćemo na ovoj zemlji našoj ubogoj stvoriti Raj, tako da nećemo morati težiti svojoj domovini na nekoj planeti koja je bila, a u srcu i duši ostala naša Domovina prije zemaljskog života. Ali ipak, tko to zna, što je sve bilo i što će biti.

Ja kao samotnjak u ovoj svojoj podstanarskoj rupi, kao starac, blebećem, kao što mislim da je bilo i čekam kraj svog zemaljskog života. Često mislim da li postoji zagrobni život kako nas uči Crkva i Evanđelje po Isusu Kristu i koji je Poslanik od Boga, poslan kao žrtva da nam pokaže put ka Bogu Ocu. Ipak mislim da će na Zemlji jednoga dana postati Raj i da ćemo ostvariti zemaljski raj.

P.S. ovo je moje autentično mišljenje ili

ludilo.

Bez povratka

149

FUKARA U IZRAELU Prateći vijesti, tisak i slično, čuo sam da je

Ivo Josipović sa Vesnom Pusić bio u Izraelu. Ne znam da li ima još takvih beskičmenjaka na svijetu, tako je održao neki govor da još u Hrvatskoj postoji ta zmija fašistička, ustaška, koja je vršila zla nad tim narodom židovskim za vrijeme 2. svjetskoga rata.

Ja ne znam odakle su te ustaške zmije koje treba ubiti? 1945. i 1946. manje više su pobili te ustaše goloruke, a preživjele pozatvarale, a neki se nisu ni pronašli ni na križnom putu od Bleiburga do Gevgelije. U samom Beogradu su sasjekli oko 30.000 ljudi, civila, vojnika, časnika, domobrana, a sve su to počinili partizanski UDBAši.

Slovenija je puna kostiju, ostale su jame prepune ljudskih tijela, za koje se još ne zna jer su naredili da prestanu iskopavanja. Zbog toga se mislim gdje su te ustaše, gdje god koji bio do 1990. Skoro su sve te ljude pobili. Da nisu te mladiće pobili, oko 300.000 sada bi nas Hrvata bilo oko 8 milijuna u Hrvatskoj, a sada nažalost ima nas oko 4 milijuna. Pa i sami Židovi znaju da su te ljude likvidirali poslije rata.

Tako u ovoj noćnoj mori pomislih; te fukare su eto u državi ili sve što je vrijedno prodali da bi ostali na vlasti, baš sa tim izdajicama Židovima uz njihov kapital. Te fukare UDBAške,


150

komunističke, eto dovedoše zemlju Hrvatsku za koju su se borili i robovali, da postane samo kostur. Tako pomislih ako ima bijede svjetske, to je hrvatska vlast. Predsjednik države i Vlada tako se ponašaju da im ne bi ni Zuroff da su ustaše i fašisti ili tome slično.

Bože moj, taj narod koji je tako ostao vjeran Tebi, kao kršćanski i katolički puk, eto izabere uvijek te fukare na vlast ili jednostavno to je samo farsa, a ne vlast! Zašto ne izaberu barem one koje ne će služiti toj i takvoj hohštaplerskoj Europi i sa njima Židovima koji su manje-više skoro sve pokupovali u ovoj jadnoj zemlji Hrvatskoj, ničijoj i svačijoj, jer posjeduju većinu kapitala.

Nažalost, ja sam iz te zemlje Srednje Bosne, Hrvat jer su uništili Bosnu da je i nema, te mi ostala samo današnja Hrvatska. Zbogom moj narode koji nestaješ!

Bez povratka

151

RASPRODAJA POSLJEDNIH OSTATAKA Ne znam što bi zabilježio u ovo gluho

noćno doba, razmislio sam o svim događajima koji se odvijaju u ovoj zemlji Croatiji, ničijoj i svačijoj. Struktura vlasti naslijeđena je iz komunizma koja nije naučila raditi, nego otimati sebi, pljačkati, još uvijek je tu. Pošto su manje-više sve rasprodali sada rasprodaju i ostatke ostataka u Hrvatskoj kao što su Hrvatska poštanska banka, Croatia osiguranje, a to je još jedino ostalo.

P.S. sad kada sve to prodaju tim

hohštaplerima, manje-više židovskim i njihovim trabantima, zar će sada prodati i vode i šume? Te fukare ne znaju da će ti njihovi unuci i praunuci masno platiti i biti robovi i tuđe sluge onima kojima oni sve to daju u bescjenje. Tako to rade danas komunistički UDBAši, dok smo mi bili na bojištu te su fukare krale i uzimale, a sada prodaju i sve na teret stavljaju običnom malom čovjeku.


152

NAJVEĆA ŽIVOTINJA JE ČOVJEK Danas je Čista srijeda 2012.g. Ustao sam i

pogledah kroz prozor, vidjeh sunčano je jutro. Pomislih u nekakvoj dilemi što da počnem na ovaj dan, u ovom vremenu kada je vrijeme Korizme. Obično se nešto uradi, odrekne se od nečega, od pušenja, a ja ne pušim već dugo, na robiji u Zenici za vrijeme hohštaplerske vladavine Titine, tog crvenog demona, baš sam prestao pušiti na Čistu srijedu i sve do danas, nisam zapalio.

Sad mi se treba odreći mesa, ali kad je skupo, bolje biti vegetarijanac nego karnivor, žderonja i žderati životinjsko meso. Tako ću možda samo smanjiti žderačinu životinjskog mesa. Više puta kada jedem meso počnem se gaditi sam na sebe, zašto to činim? Što mi je učinila ta životinja da je jedem? Oprosti draga životinjo, svinjo, kravo i ostale životinje što sam gori od vas!

Inače se kaže da nema veće i gore životinje i krvoločnije od čovjeka!

Bez povratka

153

U LUDNICI Kada čovjek pošandrca, kada je kao neki

kralj, hoda ulicama, smiješi se, to je kažu, manje-više šizofrenija. Tako dospije u ludnicu te ga počnu navodno liječiti, a sve se sastoji da ga što više zadrže i izlude, a kad bi te prolupale liječili tako efikasno, brzo, tada bi ostali bez posla, pa ako nema bolesnika, nema ni posla. Tako manje-više žive kuće zvane ludnice.

Ali ima jedna stvar što je više puta pacijent koji dospije u ludnicu i puca od ideja, tako da taj psiholog bi trebao učiti od svog pacijenta, ali pošto je on to, taj doktor i liječnik, on neće alternative, nego mora tog svog pacijenta izliječiti od bolesti, odnosno više ga izluditi da bi bio pripadnik te kuće ludnice. Tako se eto liječi.

Ispada da su male budale u ludnici, a ludi na ulici. Zbog toga koji liječe luđake trebali bi se tim i takvim luđakom usuglasiti na obostrano zadovoljstvo da taj i taj doktor postane pacijent jer luđak kakvim ga smatraju sličniji je doktoru, a ispada da doktor teži biti luđak, samo što je doktor slobodan od dijagnoze luđaka u ovoj zajednici i danas ga se iskorištava kao slugu koji radi za te parazite, a trebao bi se i liječiti.


154

U PAKLU SRETOH SEBE Mislim da nikad ne bih mogao napisati

tako lude misli i staviti ih na papir da sam sa nekim, hoću reći da imam obitelj, da se brinem o toj obitelji, ne bi mi nikad došle takve stvari ili vizije da ih zabilježim i povjerim papiru koji sve trpi, sve te ljudske nemani i lude stvari. Mnogi kroz zabilješke i pisanje pronašli su sebe jer nisu znali da su sposobni takve misli misliti.

Ali manje-više svi ti umjetnici i pjesnici, pisci i slikari imaju dozu šizofrenije i mistike, kao da su otišli iz normale življenja, tako za tu svoju stvar možda ludu dobiju nagradu, postanu slavni, a kad sve to pogledaju, misle da su luđaci ili su neke stvari, okorjele samačke, bene prolupane koje pričaju same sa sobom.

Tako sam danas baš uhvatio sam sebe kako pričam sam sa sobom, smijuckam se ili grdim, derem se sam na sebe, na idiota kojeg sam sreo danas na ulici, a takav sam ja bio osobno. Tada se upitah, kuda si pošao bolan? Odgovaram mom dvojniku; pošao sam u pakao, jer su u paklu te zločeste protuhe, nadam se da je i Tito u paklu, ako nizašto drugo, radi moje majke. Rado bi mu se osvetio za ubojstvo majke, za svoju robiju i emigraciju.

Bez povratka

155

NOBELOVA NAGRADA Tako čitajući neke pisce koji su dobili

Nobela pomislih na tog čovjeka koji je stvorio taj eksploziv sa kojim je ubijao milijune ljudskih života te je ostavio osobnu zakladu Nobel, nagradu za dobra djela koja se naprave za ljepotu u ljudskom životu. Ali kada čovjek pročita nekoga ili neku nagradu zašto je dodijeljena, tada dođe do zaključka da je dodijeljena za glupost ili vulgarnost riječi, za sve, ali ne za ljepotu i duhovni proizvod dobrote srca i ljudske duše.

Mislim kao da su ta ljudska bića sva pala pod demonski sistem i da je Nobel sa svojom zakladom više puta po toj dodjeli eksploziv zlo, vulgarnosti i druge gluposti. Ali nisam ovdje da budem kritičar takvog svega i svačega, pošto sam iz tih krajeva na tom brdovitom Balkanu, Srednje Bosne iz Kreševa, pa tako pročitavši Ivu Andrića ili kako ga Srbi zovu Jovu Andrića jer je pisao na srpskom u drugoj polovici života, za taj, ako se ne varam, čin dobio je Nobela u prošlom stoljeću, ali ipak je nešto pokazao u povijesti i vaktu o kojem je pisao, Na drini ćuprija, kako je bilo za vakta turskog živom čovjeku u toj Bosni.


156

VLADAVINA PARAZITA Otići od sviju, pa i sebe, to je kažu ludilo.

Tako čovjeka proglase ludim jer nije više u silu življenja, kako se obično kaže, iz središta vladajuće klase. Jer ako si postao neupotrebljiv, tada si postao opasan jer si postao posesivan, napadaš na demokraciju vladajućih.

Tada u tom Titovom režimu te zatvore, osude ili te jednostavno sklone. Tako nestaneš ili te naprave da si se ubio. Tako je bilo u komunizmu staljinovom, a poslije u onom koji je bio u bivšoj Jugosramiji kod Tita koji je zlo nasilu izlučivao od svojih sljedbenika po uzoru na Staljina.

Taj nasmijani zločinac nažalost je i danas tu, sa svojim ulicama i trgovima jer su bivša vlast došli i danas do vlasti. Sve je to produkt i nasljedstvo tog crvenog demona, hohštaplera što je eto ovu Hrvatsku zemlju dotjerao na prosjački štap. To su profiteri bez morala koji su sve rasprodali. Evo sad dolaze na red vode, šume i ostalo. Samo da ostanu na kormilu Hrvatske koja opet postade sluškinja kao što je to i tisućama godina bila!

Bez povratka

157

JAHAČI APOKALIPSE SU TU Ne znam kako i što da kažem o svim

prohujalim događajima kroz buru. Evo dođosmo u ovu godinu, kako proroci najavljuju po nekim čudnim znakovima – kijametnu godinu ili apokaliptičnu. Ljudski faktor je dogurao cara do duvara, a kroz zid car ne može, tako da mora položiti račune, kako narod kaže – car je gol, a taj car, kralj ili bilo koja vlada danas su postala globalne kompanije, banke i tome slično.

Tako će valjda puknuti taj čir svjetskog materijalnog globalizma i tako ćemo vikati Bože gdje si, pomozi nam! Ali Bog će se oglušiti jer neće čuti jer je dezertirao sa ove zemlje uboge od mase kapitala. Ostavio je sve vragu, koji je zavladao ljudskim srcima i dušom koju je zarobio. Tako je gol car ostao jer nema više ništa, mora položiti svoje golo tijelo koje je predao vragu.

Tako dolazimo u tu famoznu apokalipsu koja će sve poravnati pa ako se tko spasi kao ptica na grani možda će započeti novi bolji život.


158

NADA U BOGA Htio bi nešto reći ili učiniti za sebe, za

drugoga, mislim da za to treba imati snage i energije, a ako to sve propadne, tako i naša naporna energija ode u neki vjetar bez smisla, tako se dogodi ili se taj napor izgubi. Čovjek postane polako, hoću reći, nemoćan i nevjeran u druge pa i sam sebi nekako više ne vjeruje.

Ima neku sjetu da je nesposoban za život uopće. Tako se polako, ali sigurno uvlači u srce, dušu i lik te njegov sistem nema moć te pada u neku sjetu nemoći, pada u neki bezdan i počinje umirati. Kaže se kad su ideali u koje vjeruješ kad u njih posumnjaš, tada ti je umrijeti. Tako pad u neki bezdan nemoći postaje polako, ali sigurno tvoje raspadanje, ali više puta kada se sve to dogodi, kada se energija istroši počneš krepavati. Tada se pojavi neko stvorenje kao da je to nešto rođeno u tvome srcu i duši, pa iako misliš da umireš, tada se pojavi duhovna energija koja je Božje poslanje koje te je oživilo!

Bez povratka

159

U GRADU PROSJAKA Na svakom uglu zjape prosjaci, spodobe

bijede, očaja ovog očajnog grada. Prosili su ciganke cigaretu, cigančad učile da prose, manje-više svaki drugi penzić to danas radi. Evo sam u gradu prosjaka, kuda god kreneš pružaju umorne ruke, udijeli kunu, a kuna je životinja pa bježi iz džepa kao vrag od tamjana.

Više puta prozovem sebe zašto si tako krut kad prolaziš, a znaš da je gladan taj stvor, pružio ruku za kruh. Tako hodajući ulicama u gradu prosjaka pomislim više puta da otputujem, da se više ne vratim u ovaj grad Zagreb koji posta grad klošara i prosjaka.

Ali kamo da pođem, svi su mostovi porušeni, kud god odem poći će za mnom sve ove ulice, ovi prosjaci, ove droce i klošari i svi simboli grada u koji dođoh u poznim godinama svog života. Dođoh u grad koji ždere svoje došlje.

Zbogom zavičaju tamo negdje u Bosni Srednjoj, Bogu za leđima, ja evo ostade u gradu prosjaka u kojem se nadam uskoro krepati i tako eto ostaviti ove zabilješke da sam nekad živio u gradu prosjaka – Zagrebu.


160

MOŽDA SAM ŠANDRCNUO Ne znam zašto sam tako u raspadu svog

sistema življenja niti mogu što mijenjati, a ne mogu nigdje otići od sebe i pobjeći. Ne mogu moju glupost probaviti niti kome prodati, već sam od tog famoznog prošlog stoljeća kada su vladali hohštapleri, kada sam u zeničkoj robijašnici robovao radi toga što sam pripadnik nekoga naroda koji nestaje, to je neko davno prokletstvo, taj narod kao da je osuđen da ispari i nestane.

U ovoj noći bez sna mislim o nestanku ili isparavanju jer ovaj nekakav život koji nema smisla ni nikakvog sadržaja kao da je došao kraju. A ipak još sam tu, kasam, hodam i tražim smisao, neki sadržaj za opstanak, daljnji boravak na ovoj zemlji ubogoj. U ovoj sezoni nema ništa da me potakne da nešto napravim. Ovo je neko buncanje luđaka u gluho doba noći. Možda sam šandrcnuo?!

Bez povratka

161

ISPARENJE Sve moje misli, moji snovi otišli su u neku

stvar, da ne kažem u koju. Ja sam eto još tu nakon svih pustinja mog hoda po pustari Zemlji. Evo sam kao narikača, pizdim, plačem nad samim sobom, nemam snage da se dokrajčim. Nije mi radi mene nego ako to učinim, ako se likvidiram, ovi Titini sljedbenici, komunjare, OZNAši, ubojice, lopovi, UDBAši će se veseliti mom samoubojstvu, a toliko su me povrijedili kao lešinu koja ne zna više ništa, a čeka da ide na spaljivanje, da postane pepeo, koji ide pepelu, jer iz pepela si došao – u njega se i vraćaš!

Zašto još živim na silu, iz nekog inata? Da im ne bi dopustio da se smiju nad mojim samoubojstvom. Ja sam možda i lud, a oni su, ti demoni, zabavili svojom egzistencijom kako dobiti i kako ostati na vlasti, a uništiti sve nacionalno što je još ostalo. Te parazite ništa drugo i ne zanima osim materijalnog. Ali eto, još sam tu, da vidim kako ti paraziti propadaju zajedno sa ovim dobrim hrvatskim kršćanskim pukom kojega su uništili.


162

KRAJ DUHOVNE LJEPOTE Ponekad mislim da sam se preforsirao ili

pretjerao u nekim glupostima kukajući nad samim sobom tražeći nešto što se ne može naći ili tražeći neku zajednicu gdje bi se osjećao kao kod kuće u okruženju sa likovima koji su u nekom sjaju života kršćanskog ozračja. Ali to se čisto u današnjem svijetu ne može pronaći, sve je egoizam, pohlepa je zavladala, naročito u ovoj zemlji Hrvatskoj te u mojoj rodnoj Bosni.

Tako su oni likovi koji su prešli iz sustava bez božanskog komunističkog u ovaj neki slobodni ili krajnje materijalni. Tako su sve sebi zgrabili i preko noći postali bogatuni. Tako smo došli u fazu kada je borba za goli život i opstanak. Ne znam da li su navjestitelji proroci u pravu da je ova 2012.g. apokaliptična, da je demon sve podredio sebi i ne može se više kombinirati. Ali demon ostaje demon, naročito onaj iz prošlog Titovog društva koji je i sada na djelu.

Tako će sve uništiti što se zove Univerzum ljepote, duhovnost i počet će opet borbu sa samim sobom i svojim istomišljenicima te će doći do apokalipse, jer jahači apokalipse već su na putu.

Bez povratka

163

PČELA U TRAMVAJU Vozeći se u tramvaju broj 13 vidjeh pčelu

kako zuji i udara od staklo prozora da iziđe. Pomislih, te me uhvati nekakva sjeta robijaškog života kada sam gledao kroz demere brdo Vučjak u želji da odem na to brdo, ali ostao sam na otoku bez vode, samo rešetke kroz koje sam gledao na to brdo i slobodu. Tako me nešto uhvatilo te sam počeo pčelu loviti po tramvaju da joj pomognem da nađe slobodu, a ona je udarila u staklo da iziđe.

Tako sam je ipak uhvatio te pustio kroz tramvajska vrata pa sam joj rekao; idi pčelo na slobodu, još bi mogla jesti i praviti med, još bi mogla brati pelud. Tako sam spasio pčelu u tramvaju zvanom Ajvanvagon u kojem se voze ljudi kao što sam ja, ali i oni koji nemaju srca, koji su egoisti i ne paze kuda gledaju.

Evo sam postao kao neka sentimentalna baka, ali bolje je i to biti nego ovi kvazipolitičari koji sve prodaše radi svog dobitka egoističnog. Zemljo Hrvatska – postala si ničija i svačija!


164

KRŠĆANSKA CIVILIZACIJA Danas sam raspravljao u krčmi na uglu

ispod Nebodera na Trgu Bana Jelačića. Taj pustolov iz Dervente, iz Bosne, koji je pobjegao ispred srpskog noža kame, koga su uzeli iz Dervente i doveli u Zagreb. Reče mi da su Isusa Židovi poturili Europi i uopće svoje kršćanstvu i da je kršćanstvo promašaj. Tako sam bio povođen da sam se pobunio i rekao da ga Židovi nisu nama podmetnuli nego su ga ubili sa svojom dernjavom kod Pilata kad ga je htio pustiti, a Židovi su trebali vikati predvođeni od farizeja, da se deru; on je drvodjelac, on je kopile, da ga treba ubiti i n akriž razapeti. Tako je i završio na križu.

Ipak taj mali drvodjelac, kopile kako su ga Židovi zvali, srušio je stari Rim, hoću reći, vladavinu mača i krvi. Tako je taj mali drvodjelac koji je srušio Rim prisilio Cara Konstantina da i sam prijeđe na kršćanstvo. Taj Poslanik Božji, Isus Krist i Njegovo Evanđelje i poruke postadoše civilizacija Europe pa i cijelog svijeta. Tako smo i mi postali kršćani.

Bez povratka

165

PUSTINJA ŽIVOTA Opet sam u dilemi što da radim sam sa

sobom. Sam sâm kao pustinjak i pričam sam sebi, možda sam sâm kriv jer sam možda kao okorjeli samac postao paranoik. Kaže se ili se ne kaže nego se misli, a od misli nema ništa, samo se troši energija uzalud. Koliko ću se puta zaklinjati sam sebi da ću promijeniti način života, da ću postati dobar, normalan, poštivati sebe i voljeti sebe, ali kada to trebam učiniti, realizirati, tada se dogodi spontano da sve ostane po starom.

Živim kao pustinjak u ovom brlogu, rupi ili sobi podstanarskoj. Evo sam kao neko čudno vrijeme, zabušavam, ništa ne radim niti gradim i činim zlo sebi, a možda je i to sama psihoza što se osjećam stranac bez domovine. Nisam ni tamo u Bosni u svom zavičaju, selu o kojem sam sanjao da se vratim, tamo u neku kućicu pokraj potočića sa ćukom. Tamo bi makar imao psa uza se, a ovako ni kučeta ni mačeta kao Robinson Crusoe, već samo ove puste i prazne ulice grada Zagreba.


166

MOLITVA SAMCA Čovjek sam koji puže po ovoj zemlji

ubogoj i traži svoje mjesto pod suncem. Ali sva naša nastojanja da se smjestimo, da budemo, takoreći sretni što smo tu živi, moramo nešto učiniti za sebe i za ljude. Moramo se predati univerzumu ljepote, harmoniji sjete, milosti koja dolazi iz cjeline od Boga koji je sve to samo u raznim vjeroispovijestima. Moramo se moliti tom nevidljivom Bogu, tražiti od Njega milost da bi opstali na ovoj zemlji ubogoj, a to je najteže jer bi ona mogla sve sa sebe baciti, taj egoizam, ego, pohlepu, mržnju, zavist, samo pregrmjeti, gledati u svoju dobit.

Računica je kao kod ljudi koji ne vide gladne koji pužu po ovoj zemlji ubogoj i traže komad kruha. Kada sve te okove zbacimo sa sebe, ostajemo goli kao od majke rođeni. Tada smo negdje na pola puta svemirskom Bogu – Gospodaru Neba i Zemlje ove uboge. Ja tako mislim ove noći bez sna u ovoj svojoj podstanarskoj rupi. Molitva možda jest, daj mi Bože milost da završim ovo pečalno lutanje po zemlji ubogoj.

Bez povratka

167

MRTVAC KOJI HODA Ova noć kao da je od sjete, događaji

naviru, slike prolaze kao na filmu. Kao da sam došao do nekog kraja, sada se vrtim u nekom krugu, kao da padam u bezdan koji se zove smrt. Tako više puta mislim da sam stvarno došao kad se nema kuda, sam sa sobom, svi ti ideali koji su se vrtjeli po umu nestaše – postao sam prazan!

Pitam se u ovoj gluhoj noći što da počnem u ovoj dobi osmog desetljeća života? Pisao sam nešto i objavio neke naslove, ali to sada kao da nemam više, što staviti na papir kad mi je mučno, teško, zamalo sam se jadio i žalio papiru, a sada sam manje uspješan i u tome. Kao da je primio moj jad, bol koju sam povjeravao papiru i pisao, ali eto i to više nije ono jer sam već sve rekao tom papiru.

Tako sam ostao sam sa sobom, evo pokušavam opet moje jade, bol i samoću reći papiru, ali već sam sve rekao, tako se događa da ponavljam iste misli, jade, čemere i nevolje. Sada iz ovog bezdana kao da sam mrtav – a još sam tu!


168

TIN SAM SA SOBOM I DRUGIM Pročitah polemiku ili samo prelistah o

Tinu Ujeviću. Polemike u listovima od početka do pred smrt pripremio je Nedjeljko Mihanović. Problem je što je o svemu i svačemu najviše o kršćanima pisao, od Beograda u Tri šešira pa do Zagreba i Sarajeva. Ti pozni dani emigracije kada je bila aktualna ideja Jugoslavenstva tada se je razišao sa svojim pravašima i tako je stalno mislio objavljujući u listovima koji su bili izlazili pa i u Jutarnjem listu.

Tako je Tin Ujević bio stalno u sukobu sam protiv svih i protiv sebe samoga te je tako u nemirnim godinama kada nisi nigdje, a nađe se svagdje, pomalo najviše u krčmi sa čašom i vinom i to je tako trajalo sve do smrti njegova hoda od nemila do nedraga. Tin Ujević je velikan, poeta, između klasicizma i moderne, završio je svoj put bez mjesta pod suncem, mislim da je on tako pjevao „gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću. Smrt je u tvom biću i u tvom piću“.

Zbogom veliki Tine!

Bez povratka

169

BEZ RIJEČI Danima nisam ništa zabilježio, tako reći,

nemam što. Teme su nestale, a nove se ne pojavljuju. Tako gledajući TV kutiju i sve te priče trla baba lan da joj prođe dan pa tako mi se sve skupa zgadilo gledajući te obmanjivače kako petljaju ne znajući što i tko je nova vlast. Tako čovjeku dođe da se nasmije cijeloj toj lažnoj oligarhiji koja obmanjuje javnost koja je glasala za njih.

P.S. LUDNICA ŽIVOTA Ne znam kako ću uopće prestati pisati ove svoje hijeroglife u noćima bez sna jer nekom i nečemu se moram jaditi. Nemam ni kučeta ni mačeta da bi s njima razgovarao, tako mi ostaje jedino ovaj drevni papir, ove zabilješke u gluhoj noći namjera. Ljudski rod je sve, svu ljepotu duhovnu koja je bila u duši i umu istjeralo, ostalo je samo golo materijalno preživljavanje i glib, te ludilo balkanskog ropstva i sistema.


170

FILM NA TV KUTIJI Noćas sam bio u nekom sjetnom

polubudnom stanju. Na TV kutiji pogledah film „Na meti u Palermu“, tako sam ostao u nekom začuđenom stanju. Taj fotograf lutalica došao je do kraja te je upoznao smrt kroz san. Tako dijalog smrti tiče se čovjeka u bijelom koji mu reče: „Ne boj se, ja sam u tebi, ti me se bojiš jer me nosiš, nema izlaza, moraš proći kroz mene“.

Mislim da me je taj europski film u ovoj gluhoj noćnoj mori našao da sam ja to, da sam došao možda do kraja, ali sam toliko kukavica, da to ne mogu shvatiti ni vidjeti. Tako sam promislio baš na ovu godinu, 21.12.2012., kada su najavili tu famoznu apokalipsu, stari i novi proroci.

Pomislih, ja sam isto jedna vrsta luđaka samotnjaka i proroka, tako sam čudno živio od rođenja, naročito od majčine smrti 1946.g. kada je otišla, kada su je ubili ti crveni demoni, žbiri Titagini. Još sam tu, taj režim je propao, ali njihovi potomci još vladaju.

Bez povratka

171

BORBA SPOLOVA Manje-više žene upropaste sve što je

duhovno i lijepo, a naročito sa čovjekom i njegovom muškom spolnom snagom. Toliko ga žena trenira kao prah, da više puta stvarno dršće isplaženim jezikom od njenog treniranja. Moraš ovo, ne smiješ ono i tome slično. Tako čovjek postaje pravi ćuko, bez svog stava i manje-više ga žena uništi.

Nema više ljudsku duhovnu slobodu jer se mora prilagođavati da bude taj koji ništa drugo neće vidjeti, samo nju i njezin ego, tako više puta žena uništi muža, sina, a ako ostane sa sinom bez muža tako jedinac sin manje-više ostane bez svoje obitelji, a tome je kriva sebična majka.

Ženu kao majku treba poštivati, žrtvu rađanja te odgoja djeteta, ali ako je egoist, tada dijete manje-više padne pod njezin zli utjecaj. Tako se ne razvija u muževnog čovjeka koji će osnivati svoju obitelj.

I djeca se više puta rode ili odgoje kao egoisti, a zato su krive majke ili očevi, više majke jer su ga takvog odgajale, sad možda i preuveličavam, ali koliko sam god imao prijateljica, svaka je htjela da bude glavnija, kako sam potpuno ostao sam.


172

LUĐAK

U perspektivi ludila sve se događa u mozgu. Ludilo je jedna vrsta buđenja! Tko ste vi? Što su vaše mogućnosti da budete sretni? Možda je luđak sretniji od takozvanog normalnog jer se probudio i takav postao opasan za okolinu pa ga treba strpati u luđačku košulju.

Bez povratka

173

HDZ KAO OPORBA Slušajući i gledajući na televiziji Z1

V.Klajić sa kandidatom M.Kujundžićem za DHZ, kao i za predsjednika HDZa, dođoh do zaključka da taj čovjek ima dostojanstva i morala te da postane predsjednik HDZa, ali ipak sumnjam u to sve jer pobijedit će onaj koji odgovara sadašnjoj političkoj garnituri i toj Kukuriku koaliciji, ali ne onaj koji bude prakticirao nastojanje države da bude nacionalno osvještena, tako da će se u budućnosti zvati neka pokrajina neke države koja se nekad zvala Hrvatska.

Ipak, taj bi čovjek dr.M.Kujundžić okupio pravu ekipu koja bi mogla biti prava kršćanska oporba ovoj sadašnjoj vladi crvenoj Kukuriku koaliciji.


174

BEZ POVRATKA Ne znam zašto ponavljam ono što je blio

ili što se zbilo, kada sam izišao sa dugogodišnje robije iz kazamata Zenica. U tome svemu kada sam došao u kuću na selo Rakova noga, bijaše polubrat Ivica, najmlađi, koji je došao iz zločinačke armije, Jugosramske ili srpske 1986.g.

Tada ispade neka svađa ili čuškanje – tuča. Taj polubrat je bio u maloj sobi gdje sam ja ležao, jeo i spavao. Tu je bio u toj sobi TV te je bila utakmica srpska – Partizan i Zvezda. Ja sam htio zaspati, ali televizija je radila pa nisam mogao. Tada sam rekao da je ugasi. Ne želim gledati četnike. Tako je počela svađa. Ja sam ugasio, on upalio i tako smo se svađali i počeli čuškati i tući.

Prvo on mene pljusnuo, tada sam ja njega, tada smo oborili televiziju, ekran je prestao raditi i tako nisam morao gledati četnički nogomet. Ali više nisam mogao ni oka sklopiti, tada sam uzeo torbicu, nešto svojih prnja te otišao iz kuće da se više nikad ne vratim. Tako je i bilo.

Zbogom kućo u koju nisam dobrodošao! To je istina o meni i polubratu Ivici.

Bez povratka

175

NESTANAK JUGOSRAMIJE Poslušah intervju na srpskoj televiziji,

mislim televiziji Republike Srpske. Govorio je Arsenije, metropolit episkop poglavar Banjalučke i Tuzlanske episkopije. Kada ga je pitala novinarka o prošlom ratu, tada je rekao da su samo Srbi stradali, bili napadnuti i da bi trebali svi da se ispričaju Srbima, a ne oni za neku Srebrenicu. Reče još da je srpski narod se samo branio od divljačkih napadaja. Tada je pričao o Jugoslaviji, o Titu kako je on mrzio Srbe, kako su stradali.

Ne znam tko je bio više ubijan, tko je bio ubijan na križnom putu kada je taj crveni demon rekao da je trebalo pustiti Srbima da se ižive i osvete, a većinom su zločine činile četničke postrojbe koje su kapitulirale te skinule kokardu, a prišili zvijezdu crvenu petokraku na šubaru.

To se je sve eto dogodilo ili planirano, ali ne pokolj nad Srbima nego nad Hrvatima. Tako eto Arsenije, metropolit kaže da je Tito mrzio Srbe i da je uništio srpski narod. A sam taj nasmijani zločinac je baš Srbima predao vlast od '45. – '90. kada se je konačno raspala Jugosramija ili Srboslavija. Srbi su glumili nekakve Jugoslavene, a srbovali cijelo vrijeme i vladali cijelom Jugosramijom, a drug magarac Tito, kako su ga zvali, bio je povlašteni šef – crveni demon,


176

nasmijani zločinac, koji je imao Brijune – najljepši otok na hrvatskom moru. Uživao je kao u nekom raju na zemlji, a Srbi su vladali manje-više 80%, jer toliko je bilo onih koji vlast drže, a ostali su bili ulizici i poltroni.

U tom ostatku na vlasti bilo je ostalih naroda pa među njima i Hrvata izdajica. Tako eto Arsenije, taj koji mrzi Tita, a on je srpskom narodu prepuštao gotovo svu vlast u toj Jugosramiji ili Jugoslaviji, a oni ostali su se ulizivali tom crvenom demonu na Brijunima. Ako bi koga trebalo smaknuti ili zatvoriti eto tako je to bilo za vrijeme crvenog demona, nasmijanog zločinca Tita.

Bez povratka

177

SEOSKA IDILA Pogledah češki film „Koliba u šumi“, tako

me opet uhvati neka nostalgija za selom. Za Uskrs sam mislio otići u svoje selo ili bolje rečeno u zavičaj gdje sam rođen i odrastao, ali eto zaboli me desna noga i tako sam bio spriječen da osjetim seosku idilu. Za Uskrs je na selu tucanje jaja, čije je jače i tome slično.

Sjetih se sela Rakova noga, još je baka Lucija bila živa kada je znala napraviti najbolju pitu u selu. Za te blagdane išli smo do mjesne crkve, bili na misi, poslije smo se porazgovarali te nadmetali čije je jaje tvrđe. Mi smo imali neku Bjelku koja je nosila tvrda jaja te sam ja znao drugima odnijeti odnosno razbiti jaja i po desetine ih znao donijeti kući. Uvijek sam koristio jaja od Bjelke, a ona druga smo razbijali za pojesti kod kuće. Tako je to nekada bilo na selu.


178

ZAŽELIH SRESTI TINA UJEVIĆA I MAJKU ANĐU

Ovih dana sam završio u Vinogradskoj

bolnici – pukao mi je čir te sam mislio da je gotovo! Tako sam dospio u šok sobu, nisam znao što da mislim – mislio sam umrijet ću sad, doći pred paklene dvore, pred vrata Pakla, kroz koja moram proći. Valjda ću u Paklu sresti te zvijeri – crvene demone koji su mi ubili majku Anđu, trudnu, 1946. godine. Mehu Saračevića, baliju i krvnika te Dušana Midžića koji je iz te četničke bande prešao u partizansku bandu te zajedno sa Mehom ubijao po selu i hrvatskim i katoličkim selima žene, djecu, starce i babe.

Nadam se da ću sresti i hohštaplera Tita, Staljinovog učenika koji je to sve dopustio i naredio da se ubija po tim mjestima i Srednjoj Bosni hrvatsko katoličko življe. Baš sam mislio da bi mogao tim zločincima u Paklu da se osvetim. Ali kada sam malo bolje promislio, kad mi je rekao dežurni liječnik da je u ovoj šok sobi umro veliki pjesnik Tin Ujević, tada sam se nekako rastužio te sam pomislio da tim zlodusima sve oprostim. Pomislih, volio bi se sresti sa Velikim Tinom i pokojnom majkom Anđom daleko više nego vidjeti te zločince, Tita i ostale krvnike.

Bez povratka

179

AFRIČKA POEZIJA BOLA Sinoć sam bio na predstavljanju afričke

poezije, to je poezija osjećaja i boli; dirnula me je do suza. Pomislih, ti narodi crnog kontinenta su bili napadani, pljačkani, ubijani od svoje bijele braće koji su taj njihov crnački znoj i trud sebi uzimali, a njih ostavljali u tim kolibama, bose i gole, gladne i žedne.

To su bili ti takozvani kršćanski narodi, Englezi, Francuzi i ostali; ali eto, ostao je taj bol u poeziji bola. Tako su djevojke i momci čitajući dočarali taj život Afrike kroz bubnjeve i zov slobode. Mislim da je taj narod crnog kontinenta postojan i da će ostati živ u brojnim crnačkim kolibama baš posve gol.

Ostati će kroz lov sa svojom strijelom i primitivnim životom, ali bijeli Europljani, te Amerikanci će mislim propasti ili sami sebe uništiti sa svojom silnom tehnikom kojom će sami sebe otrovati u svom egoizmu.


180

RASTANAK U nekom smjeru mog ili vašeg odlaska,

dragi moji koji ste otišli, ja se pitam da li još postoji neki smisao, a da živimo u ovo vrijeme. Ja kao da nisam tu, nego neka sjena bez lika, kao da sam ušao u vakat bez mene, kao da sam sišao sa uma kojega nemam jer to nije moj um, to se uselio neki nečastivi te me progoni! Ili je to moja sjena, koja nije moja?

U ovoj samoći kao da sam nastavio sa onim tijelom koje se rasplinulo u neke dijelove bez mene. Ja nisam ja. Ja sam neki drugi kojega ne poznajem! Možda je to preobrazba ovog mog starog tijela i lika? Ja ne znam jesam li ja ili sam šandrcnuo.

Hodam ovim ulicama, ali kao da sam bez sebe, kao da je to neki drugi i san mene bez mene. Zbogom moj prijatelju bivši, ja postajem nekakvo drugo čudovište, a ne znam kako i što se dogodilo sa mnom i mojim likom – onim bivšim.

Bez povratka

181

KADIJA TE SUDI, KADIJA TE BRANI Čovjek od rođenja, pa do smrti ima samo

dvije alternative života – to da bude nitko i ništa ili da bude obični prirodni čovjek, da živi od svoga rada, truda, muke svakidašnje. Ili da se ujarmi u neke sisteme te opcije političke ili da bude čovjek diktature koja vlada, druge muči, progoni, zatvara i ubija.

To su dvije alternative života – treće nema! Ako je dobar, pošten, živi od svoga rada, obično taj trud, rad, ne bude plaćen, nego taj rad i trud zarobe vlastodršci, poslodavci ili drugi paraziti. Kada rade za tu parazitsku vlast koja se zove vladajuća, koja predstavlja nekakvu državu. Tako je to sve od iskona do danas. Navodno imaju izbore nekakve, demokracija je sjaši Kurta da uzjaše Murta ili ona stara bosanska izreka kadija te sudi, kadija te brani, a osloboditi te neće dokle ne opljačka tvoje.

Tako je to u zemlji Hrvatskoj i Bosni, ničijim i svačijim, ali i u mnogim drugim državama.


182

SEOSKO SIJELO Uhvati me neka sjeta za tim brdima i

brjegovima iz mog djetinjstva kada sam išao sa ćukom Garom za ovcama kao pastir. Bezberuša, Drenovci te ostala sjetna mjesta, livade i njive gdje smo se igrali klisa i šige! Tako iz ove svoje podstanarske rupe kao da sam ono dijete ili već momčić koji se ceri i kesari na sijelima kad se kolo igralo, violina sa tamburom svirala, a momci cure se u kolo hvatali.

Sjećam se tih cura sa dugim pletenicama, sa crnim dimijama, jer su u kolu pocikivale i vrištale. Ja sam se znao uhvatiti u kolo, bio sam još nejak, ali znao sam igrati. Sjećam se Jelke, seoske stare cure, kad sam se do nje u kolo uhvatio, kad mi je rekla; vraže mali da si barem stariji da možeš nešto napraviti! Tako je to bilo u vaktu onome kada su OZNAši kao žbiri, Titini psi vrebali hoće li tko što lanuti da ga odvedu bez povratka, da ga noć pojede, ali narodne običaje nisu mogli uništiti!

Bez povratka

183

JADIKOVKA Evo sam sav bolestan i slomljen od svog

jada i ludila bezizlaznog udesa. Ja sam kao neka narikača koja kuka za nekim nestalim ili sama za sobom jer ne zna što bi sa sobom. Svi su otišli, a ostao sam sâm bez nade te prostitutke koja vara. Nikog ne mogu dozvati, čak se i moj avaz, glas ne čuje. Pomislih ovo je što sam i zaslužio.

Zagledam se u nebo, tražim nešto na nebu, ali nebo šuti ili je oblačno ili sunčano. Tako eto opet sam pustinja, koja hoda ovim ulicama ovoga grada Zagreba, među šumom likova koji me gledaju u tramvaju, a ja sam sâm i pust sa svojim bolom svoga jada. Nema ništa ni na nebu, sve je ovdje na zemlji u nama, u našem srcu i duši.

Tražimo po nebesima, a sve je u nama te to trebamo potražiti, to je zaspalo i moramo to probuditi. Tko će to probuditi kada smo svi postali obični egoisti, okrutni i ne tražimo tu ljepotu duha nego lajemo samo zbog svog interesa. Tako gledajući prosjake kako gmižu, sve ih je više, pa pomislih; oni vape za tom hranom da kupe komad kruha, ali kuna je životinjskog porijekla pa bježi, a taj jadni prosjak ostaje i muči se življenjem.


184

VJERA U BOGA Ponekad kad razmišljam ili kad molim

tada sam u nekom dvoumljenju, tko sam ja i zašto sam ovdje ostao sve do sada i preživio to sve što sam preživio. Od rođenja u tom selu i zavičaju, u Bosni do danas, preko svih tih robija i emigracija, bjegova, pitam se zašto sam to sve preživio i tko sam, ali odgovora nema, samo jedna božanstvena vizija se pojavi – to ja ne znam, to Bog zna.

Od robije u Zenici 18 godina do danas sam se pitao zašto je to bilo da me crveni demoni toliko progone, od ubojstva majke Anđe ti crveni žbiri, demoni na čelu s tim nasmijanim zločincem Titom koji je Staljinov učenik koji je naredio pokolje na križnim putovima, od Bleiburga preko Slovenije gdje je stradalo najviše naroda.

Tu ima puno jama gdje su žive utjerivali, a okna zazidavali, od djece preko žena do vojnika. Tada je taj zločinac doslovno rekao; dovršili smo posao i dobro ga napravili! Tako sam došao do spoznaje da crveni demoni sa glavnim nasmijanim zločincem Titom nisu ništa činili, već ubijali i zlostavljali puk i narod koji je vjerovao u Boga i taj Bog će ga na kraju spasiti od crvenog demona Tita.

Bez povratka

185

DOLINA MOJE MLADOSTI Za Uskrs dođoh u ovu moju dolinu, svoj

zavičaj u Bosni, u Kreševo ili u selo gdje sam se rodio – Rakova noga. Tako za Uskrs Godine gospodnje 2010. zateče me neka mukla tišina. Pomislih, ovo nekad bijaše tako živa dolina sa mojom generacijom koja je, eto nažalost, isparila i nestade.

Sjećam se svih tih mjesta gdje smo hodali, ta okolna sela bijahu mjesta sa ovčarstvom, bijasmo pastiri sa stadima ovaca i janjcima koji bleje i traže majku da podoje. Mi smo igrali šigu, klis i ostalo. Eto ta generacija je nestala, a nastanjivala je ovu dolinu. Bila je nekako jako živa, a sada je sva pusta i napuštena.

Tako je eto nestao jedan svijet ili jedna generacija koja je resila neki život ljepote i obnove prirode. Ova dolina zjapi sablasno pusta i prazna. Nestali su mladost i oni koji su dolini davali radost i unosili život!

Zbogom nestala generacijo moga vakta. Evo i ja sam umoran, hodam, stigoh u ovu dolinu da se podsjetim svih tih mjesta naše mladosti, ali bez onih stada ovaca, bez zvona na njima koja su bila na ovnovima pa su išli naprijed, za njima ovce, te mi pastiri koji smo sa psom dijelili i komad kruha.


186

Moj Garo koji je bio spretan u svačemu, u svakom nastupu, sa tučnjavom između pasa, ne bješe velik – ali borac, spretan, ali u borbi s drugim psima uvijek ostajao neporažen. Junak svoje vrste, pomislih da li se taj moj drug iz mladosti opet negdje rodio, moj ćuko Garo, pas moje mladosti i djetinjstva. Ako se rodio, onda je to bilo po nauci istočnih religija, posebno budizma. Možda je u drugom rođenju postao i čovjek jer je bio plemenite naravi, a takvi se rode u višem životnom stanju.

Zbogom moja mladosti i moj prekrasni zavičaju, moja kreševska dolino!

Bez povratka

187

ZBOGOM Kako i kome da kažem zbogom? Pa ja

nemam kome reći da sam živio, ja sam stalno u bijegu od sebe i drugih! Ne znam je li to neki život ili je nešto što se zove zbogom tebi moj liku i vama moji dragi koji ne postojite. Postoji stanje kao neka sezona u utrobi pakla, koliko ću još hodati još ovim ulicama ovoga grada koji me sve više zamara.

Ja sam kao neko priviđenje koje se dogodilo i hodalo od nemila do nedraga. Koliko ću puta pozdraviti se s vama prijatelji koji ne postojite, ali više se ni ne sjećam, ničega. Odlazak je jedini cilj moj sa ove uboge zemlje. Tako se zamislim; pa ja baš nemam koga naročito dragog, na ovoj zemlji svi su me već otpisali!

Oh vi koji ste još tu, koji lutate ovim gradom u bolu svog suosjećanja, svojom ću se prozivkom eto oprostiti od života. Ostajte mi zbogom, klošari, droce i vi koji živite od danas do sutra u ne uništivom jadu u očaju svoga postojanja. Jedino vama kažem zbogom jer ste moji prijatelji bez mjesta pod suncem na ovoj zemlji ubogoj!


188

Bez povratka

189

KAZALO

BEZ POVRATKA ................................................ 9

JA NISAM JA .................................................... 10

BOGATAŠ I SIROMAH ................................... 11

PODSTANARSKA SOBA ................................ 12

ISPARENJE ....................................................... 13

U OČEKIVANJU APOKALIPSE ..................... 14

TKO SAM, ŠTO TRAŽIM ................................ 15

GRAD ................................................................. 16

ŽRTVE BLAJBURGA ...................................... 17

DRUGI TIJEK MISLI ........................................ 18

UDRUGA TIN UJEVIĆ .................................... 19

DOGAĐAJ ......................................................... 20

RAZMIŠLJANJE O HRVATSKOJ ................... 21

NOSTALGIČNOST ZA JUGOSRAMIJOM .... 23

BALKANSKI ZLOČINAC ................................ 24

JOŠ SAM TU, NE ZNAM ZAŠTO ................... 25

ZEMLJA ROBOVA ........................................... 26

RAJ ILI PAKAO ................................................ 27

PROSJAK I PROSJAKINJA ............................. 28

PAPA U HRVATSKJ ........................................ 29

ZBOGOM PAPA ............................................... 31


190

U ILICI STRETOH ZLOČINCA ....................... 32

ZAČARANI GRAD ........................................... 33

SELO RAKOVA NOGA ................................... 34

KENJATORI I MUNJATORI ........................... 35

OZNA SVE UBIJALA I OTIMALA ................. 36

ČOVJEK KOJI SVE ŽDERE I UNIŠTAVA..... 37

GAY PARADE .................................................. 38

ŽIVOTINJSKI I LJUDSKI SVIJET .................. 39

ZLOČINAČKI POSAO ..................................... 40

U JAZOVKI ....................................................... 41

PRIJELAZ PREKO RIJEKE ............................. 42

NA VELIKI PETAK U KREŠEVSKOJ DOLINI ............................................................................ 43

PROŠLOST I SADAŠNJOST ........................... 48

BOSANAC KAO STRANAC BEZ DOMOVINE ............................................................................ 49

ČOVJEK ILI STRVINA .................................... 50

ZEMLJA BEZ SLOBODE ................................. 51

PJESNICI ILI NESRETNICI ............................. 52

ZAGREB KAO SUDBINA ............................... 53

LOGIKA KOJA UBIJA ..................................... 54

KAŽU DA ĆE 21. 12. 2012. BITI SMAK SVIJETA ............................................................ 55

Bez povratka

191

ZBOGOM BOJOVNIČE ĐURO BRODARAC 56

JOŠ SAM TU, NE ZNAM ZAŠTO ................... 57

VJEČNA SKITNICA ......................................... 58

VLADAVINA BIVŠIH KOMUNISTA ............ 59

ISUS KRIST JE POBJEGAO ............................ 60

LJUBAV ILI MUČENJE ................................... 61

BALKANSKA RAPSODIJA ............................. 62

ISKRENOST LUĐAKA .................................... 63

SAM SA SOBOM .............................................. 64

SPONTANA SADAŠNJOST ............................ 65

KIPAR IVAN MEŠTROVIĆ ............................. 66

MOĆ DOBROTE ............................................... 67

KAO U TURSKOM VAKTU ............................ 68

MOJ PEPEO ....................................................... 69

RASPRODAJA ZEMLJE .................................. 70

ZAŠTO SAM JOŠ TU ....................................... 71

PUTOVANJE U KRUGU .................................. 72

BUNCANJE POMAHNITALOG UMA ........... 73

ISTINA NIJE POPULARNA............................. 74

ŽIVOT JE ŽENSKI TRAČ ................................ 75

PRIBLIŽAVANJE APOKALIPSE .................... 76

SVAKO PLAĆA SVOJ DUG ............................ 77

SEZONA U PAKLU .......................................... 78


192

TRG ZLOČINCA ............................................... 81

HRVATSKA, NIČIJA I SVAČIJA .................... 82

U OČEKIVANJU KRAJA SVIJETA ................ 83

MORA ................................................................ 84

TURSKI VAKAT............................................... 85

STEPSKI VUK ................................................... 86

HOHŠTAPLERSKI GRAD ............................... 87

ISPOVIJED ........................................................ 88

JUGOSRAMIJA KOJA TRAJE ........................ 89

GOSPODAR BEZ ZEMLJE .............................. 90

U OČEKIVANJU ILOVAČE ............................ 91

NEMOĆNI I NAPUŠTENI ................................ 92

JOŠ SAM TU, A TREBAO SAM OTIĆI .......... 93

SLIKA MAGARCA NA RAZGLEDNICI ........ 94

UHAPŠEN ZLOČINAC J. BOLJKOVAC ........ 95

PLIMA I OSEKA ............................................... 96

PAKAO UMJESTO RAJA ................................ 97

POSLANIK PAKLA DEZERTIRAO ................ 98

VLADAVINA DEMONA ................................. 99

GRAD KLOŠARA I PROSJAKA ................... 100

PJESNIK KAO LUĐAK .................................. 101

TRIBINA O PISCIMA ROBIJAŠIMA ........... 102

POBJEDA KRŠĆANSKE MILOSTI .............. 103

Bez povratka

193

LUPEŽI NA VLASTI ...................................... 104

MIROSLAV RADMAN I DORIJAN GREJ ... 105

ZBOGOM HRVATSKA .................................. 106

KASABA KREŠEVO ...................................... 107

SVETAC .......................................................... 109

KRIVA USPOREDBA .................................... 110

JA SAM TU A ZAŠTO .................................... 111

ZBOG ČEGA BOŽE ........................................ 112

ZEMALJSKI MRAVINJAK ............................ 113

ZA DOM STREMNI ........................................ 114

ANARHIST I KRŠĆANIN .............................. 115

SVETA TRI KRALJA ..................................... 118

APOKALIPSA ILI KRAJ SVIJETA ............... 119

KRŠĆANIN; VLAST I ANARHIJA ............... 120

13. JUDA .......................................................... 121

KAO NEKAKAV KRAJ ................................. 122

ROBIJAŠKI SAN............................................. 123

ZBOGOM ZEMLJO CROATIJO .................... 124

sunce ................................................................. 125

PROPAST EUROPE ........................................ 126

BOG, HRVATSKA I HRVATI ....................... 127

SKUP U MATICI PROLJEĆARA 1971. ........ 128

PUSTINJA ........................................................ 129


194

BLIC VIĐENJA ............................................... 130

SAMOTNI ŠETAČ .......................................... 131

ZEMLJA UBOGA ........................................... 132

MOJ IZLAZAK SA ROBIJE ........................... 133

PUSTINJA ŽIVOTA ........................................ 134

NA ZEMLJI RAJ I PAKAO ............................ 135

POKLON RUČNOG SATA ............................ 136

VJERA I NEVJERA ........................................ 137

MOLITVA OČE NAŠ ..................................... 138

POVRATAK KRISTA ..................................... 140

ŽIVOT KOJI JE PROŠAO .............................. 141

RASPRODANA ZEMLJA .............................. 142

HRVATSKI PROROK JEREMIJA ................. 143

APOKALIPSA 2012. ....................................... 144

NOĆIMA BEZ SNA ........................................ 145

ZEMALJSKI VRT ........................................... 146

MOJA FANTAZIJA O BOGU ........................ 147

FUKARA U IZRAELU ................................... 149

RASPRODAJA POSLJEDNIH OSTATAKA . 151

NAJVEĆA ŽIVOTINJA JE ČOVJEK ............. 152

U LUDNICI ...................................................... 153

U PAKLU SRETOH SEBE ............................. 154

NOBELOVA NAGRADA ............................... 155

Bez povratka

195

VLADAVINA PARAZITA ............................. 156

JAHAČI APOKALIPSE SU TU ...................... 157

NADA U BOGA .............................................. 158

U GRADU PROSJAKA ................................... 159

MOŽDA SAM ŠANDRCNUO ........................ 160

ISPARENJE ..................................................... 161

KRAJ DUHOVNE LJEPOTE .......................... 162

PČELA U TRAMVAJU ................................... 163

KRŠĆANSKA CIVILIZACIJA ....................... 164

PUSTINJA ŽIVOTA ........................................ 165

MOLITVA SAMCA ........................................ 166

MRTVAC KOJI HODA ................................... 167

TIN SAM SA SOBOM I DRUGIM ................. 168

BEZ RIJEČI ..................................................... 169

FILM NA TV KUTIJI ...................................... 170

BORBA SPOLOVA ......................................... 171

LUĐAK ............................................................ 172

HDZ KAO OPORBA ....................................... 173

BEZ POVRATKA ............................................ 174

NESTANAK JUGOSRAMIJE ........................ 175

SEOSKA IDILA ............................................... 177

ZAŽELIH SRESTI TINA UJEVIĆA I MAJKU ANĐU............................................................... 178


196

AFRIČKA POEZIJA BOLA ............................ 179

RASTANAK .................................................... 180

KADIJA TE SUDI, KADIJA TE BRANI ....... 181

SEOSKO SIJELO............................................. 182

JADIKOVKA ................................................... 183

VJERA U BOGA ............................................. 184

DOLINA MOJE MLADOSTI ......................... 185

ZBOGOM ......................................................... 187

KAZALO .......................................................... 189

Bez povratka

197

Udruga umjetnika Tin Ujević, Zagreb

Biblioteka „Tin Tin“

Do sada smo objavili: 1. Pero Tadić Ćesrija – Bosna koja nestaje 2. Robert Roklicer – Underground 3. Vlasta Coha – Ples strasti 4. Petar Brajković – Monografija 5. Ivo Mijo Andrić – Kad ptice zašute 6. Jozefina Lada – Platane Vukovarske 7. Ivan Puljić – Neka pisme o meni divane 8. Ivo Puljić – Komedije sa Straduna 9. Ivo Puljić – Dubrovnik poezija, poezija

Dubrovniku 10. Hasan Džinić Džino – PEH – Prvi Erotski

Haiku 11. Vesna Lukatela – Obraćanje, obraćenje 12. UDUTU – Zbornik I. (53 autora, 638 str.) 13. Pero Tadić Ćesrija – Vlakom za Sarajevo 14. Ana Smrk Habazin – Igra slutnje 15. Stipe Papak – Na obzorju sna 16. Vanja Karković – Nož ubojice 17. Milan Fošner – Život u kući slijepih 18. Danica Solomon – Beka ide u park (bojanka) 19. Joško Adamec – Anđelov san 20. Stjepan Komes – Zakopano blago 21. Jadranka Orešković – Privid 22. Đurđa Jandriš Parać – Vrisak


198

23. Biserka Draganić – Jedinstvo različitosti ili 24. Mnoštvo lica Jednote 25. Robert Roklicer – Underground, 2.izdanje 26. Joško Adamec – Spokoj 27. Ana Margareta Zdunić – Dar s neba 28. Žarko Marić – Dječak s kamena 29. Ivan Puljić – Hrvatskim Velikanima (sonetni

vijenci) 30. Jozefina Lada – Po žeravici hodim 31. Renato i Jadranka Plavetić – Vapaj duše 32. Ivan Bradvica – Smisao života 33. Vjekoslava Jurić – Polako u dvosmjeru 34. Pero Tadić Ćesrija – Molitva povratnika 35. Jozefina Lada – Miris Dunava i trešanja 36. Katica Tomek – Bezvremenske pjesme 37. Ana Margareta Zdunić – Sjećanja 38. Joško Adamec – Pjesnik u noći 39. Zorica Kovačević – Pjesme životne 40. Pero Tadić Ćesrija – Nemiri 41. Josip Marušćec Roko – Izabrane pjesme 42. UDUTU – Zbornik II. 43. Ivan Bradvica – Pjesma graditelja 44. Jozefina Lada – Žuborom mi Dunav zbori 45. Ivan Puljić – Neka pisme o meni divane,

2.izdanje 46. Ivan Puljić – Hrvatskim Velikanima (sonetni

vijenci), 2.izdanje 47. Lidija Dlouhy Pavičić – Nebeski Vijenac 48. Pero Tadić Ćesrija – Plač nad zavičajem

Bez povratka

199

49. Ivan Bradvica – Misterij realnosti 50. Pero Tadić – Ćesrija – Prorok ili luđak 51. Andrija Hikec – Moje pjesme 52. Neven Dužević – Mali zmaj 53. Jozefina Lada - Rijeka snova 54. Pero Tadić – Ćesrija – Z(j)enica u oku roba 55. Ivan Bradvica – Iskre uskrsnuća 56. Pero Tadić – Ćesrija – Bez povratka


200

Documents

Bez povratka