Književni klub Gimnazije "Petar I Petrović Njegoš" formiran je sa ciljem da razvija sklonosti i sposobnosti za književnost i književno stvaralaštvo, te stvaranje i odgajanje književne publike čiji će se interesi za knjigu povećavati. Ovaj oblik aktivnosti ima zadatak da razvija kod učenika ljubav prema pisanoj riječi i književnosti, da proširuje i produbljuje literarno stvaralaštvo i razvijanje samostalnog istraživačkog rada.

Pred vama je novi broj elektronskog časopisa "Lice", koji se nalazi na sajtu naše škole gimnazijadg.wordpress.com

Na istoj adresi možete pronaći i prethodni broj.

Sunčica Bjelanović

CARPE DIEM

Koliko puta nam se učinilo da je jedan dan prekratak za sve ono što želimo ili moramo obaviti? Koliko nam se puta učinilo da vrijeme prolazi suviše brzo, da se minuti pretvaraju u sekunde, a one u stotinke? A onda, koliko smo se samo puta dosađivali i ubijali dane ljenčarenjem nemajući nikakav cilj? Teško je i pomisliti na brojanje.

Dosada i lijenost potpuno ovlađuju vremenom kada za to imaju priliku i samo traže izgovor u prebrzom toku vremena i kratkom životu da bi njime upravljale. A mi se tome često slobodno prepuštamo. Život zaista jeste kratak, a toga obično kasno postanemo svjesni. To se desi kada ostanemo bez snage, zdravlja i svih mogućnosti da ostvarimo zataškane snove i želje za koje nekad, kako smo sami mislili, nismo imali upravo tih mogućnosti, snage i vremena koji nam sad tako očajno fale. Da, mladost jeste period kada treba da djelujemo, da stvaramo život, pišemo ličnu istoriju, ali nekad je i ta mladost nepredvidljiva, ne znamo šta nas čeka sjutra. Zato nam ostaje sigurno danas.

Da bi taj jedini dan na koji možemo računati iskoristili u potpunosti, moramo se osloboditi njegovih vremenskih granica. Sam dan je ograničen sa dvadeset četiri sata u koja nam ne može stati sve što nam je na duši. Taj dan treba da pretvorimo u beskonačni prostor koji ispunjavamo uživanjem u pravim stvarima koja zadovoljavaju i obogaćuju naš duh. Te stvari treba odvojiti

3

L i c e

od pljeve površnosti svakodnevice, da one postanu zrno koje će proklijati i dati duhovnu hranu našoj duši u sadašnjosti i uspomene u budućnosti. Treba da uživamo u svakom trenutku, treba da radimo za to uživanje, a i sam taj rad pružiće zadovoljstvo. Naši saveznici, naši najbolji alati biće znanje, umjetnost, ljubav prema bližnjima, prema svim ljudima, prema svakoj ptici, prema svakom cvijetu i oblaku, zraku sunca i kapi kiše, ljubav prema sebi. Pomoći će nam i u dobru i u zlu ali i navoditi na njih toliko da osjetimo i slast i gorčinu pravog života koji će nas zauzvrat nagraditi mudrošću, i oni nas neće prepustiti same sebi već predati nadi i vjeri. Daće nam želje da se borimo za svoje snove koliko god oni nekome sitno i glupo izgledali. To je ono što treba da nam ispunjava dan i jedino, u stvari, što može da ga ispuni. Jedino korisno potrošen dan. Jedino pravedno hvatanje dana. Borba za život.

Jednoga dana nećemo čak ni željeti, ni žaliti za propuštenim prilikama. Tada nećemo nikome biti korisni. Bićemo prah od crnom zemljom. Ali, da li će naša duša biti spokojna, da li će prolaziti kroz muke gledajući prazne slike životarenja koje će se smjenjivati pred očima u poslednjem trenutku, da li će nas svi koji nas budu pratili na taj put bez povratka žaliti umjesto slaviti zavisi samo od nas. Najviše što dugujemo životu, tom čudu prirode je, kako reče jednom pjesnik Antun Branko Šimić, da pazimo da ne hodamo maleni ispod zvijezda pa da na svom koncu mjesto u prah pređemo u zvijezde. Zato: Carpe diem!

4

L i c e

5

L i c e

Kristina Gavrilović

ZATVORI OČI

Zatvori oči kad prođeš pored našeg mjesta, zatvori oči i sjeti se nas, čuješ li kikot ili samo jecaj, reci mi čuješ li moj glas. Zatvori oči i sjeti se gdje presta naša ljubav i slatka bol. Sjeti se svega što u trenu nesta, kad bila sam tvoja, i ti moj. Sjeti se kiše po kojoj smo trčali do obližnjeg kafića da ubijemo onu stud. Pokušaj se sjetit čak i pića, i razloga što ti baš tu rekoh da si lud. Sjeti se razgovora ko ne smjede u tamu da kroči, sjeti se svega, ali prvo zatvori oči.

6

L i c e

Kristina Gavrilović

PRIČAJ MI

Pričaj mi pogledom Pričaj mi stasom Pričaj ponekad i onim bijesnim glasom. Pričaj mi u snu Pričaj mi na javi Pričaj mi dragi šta ti je u glavi. Pričaj mi o sjaju Pričaj mu o tami Pričaj mi i dok smo na klupi sami.

7

L i c e

Jovana Ćetković

PROLAZNOST LJUBAVI

Da li je prava sreća osjećati se bez ijedne mane? Biti u potpunosti savršen? Nikad nisam znala za to. To kažu samo oni koji su nesrećni i neuspješni. Ljudi su veličanstveni sa svim svojim manama. Ljubav je jedina mana u životu. Neki ljudi cijeli život protraće živeći za ljubav i tragajući za njom ne shvatajući da su cijelo vrijeme živjeli sa tom manom, u trenutku te slabosti nijesu se osvrtali na ostalo. Nisu čak ni znali šta znači. Gledajući u nju nedostižno i nedostojno kao u zvijede. Nalazivši se u pogrešnoj stvarnosti sa pogrešnim uvjerenjima. Teško je izaći i otrgnuti se. Pitajući ih šta je ljubav - niko nije znao odgovoriti. Neki na nju gledaju kao na vječnost svjetlosti koja će uvijek sijati u tami, ali nijedna svjetlost nije dovoljna da bi ugasila tamu. Tama je surova i neizbježna realnost koja nas uvijek čeka na kraju. Nalazili su dosta drugih objašnjenja, poistovjećujući je sa cvijećem, ono će ipak na kraju izgubiti svoj sjaj i uvenuti. Neki je upotrebljavaju kao govor ne shvatajući da su nijemi. Za neke se ona nalazi u vazduhu ne shvatajući da ih truje i čini slabijim. Izabrali su da budu slijepi pored zdravog vida. I zar da im na kraju ostane pravo zapitati se zašto tolika nepravda vlada? Pa zato jer su izabrali prikriti realnost i biti slabi, stalno izbjegavajući susret s realnošću, stalno su bježali od nje i na svaku povredu koja im je nanesena tražili ljubav nanosivši dodatnu slabost.

I dok se mi prevarimo na trenutak da nam je život nešto posudio zaslijepljeni poklon, ispred očiju nam izmiče ono najvrednije. Izmiče nam... pamet.

8

L i c e

BORBA JE TRENUTNA BOL DOK ODUSTAJANJE BOLI ZAUVIJEK Vrlo često, tek pošto postanemo svjesni neizbježnog kraja, u stanju smo da nešto promijenimo.

Kad se daviš, ne udišeš do trenutka prije nego što izgubiš svijest. To se zove dobrovoljna apneja. Koliko god da paničiš, ne otvaraš usta dok ti se ne učini da će ti glava eksplodirati. Kad napokon udahneš vodu, tad prestane da boli. Više nije strašno. Može se reći da je mirno. Pronalaziš mir u posljednjim trenucima. Ali bol je ono što te čini čovjekom i jedino on može uticati da se promijeniš. Kad se daviš pokušavaš da držiš usta zatvorena do onog zadnjeg momenta.

Šta ako izabereš da ne otvoriš usta? Ne dozvoliš da voda uđe, ako izdržiš dok se taj refleks ne javi imaš više vremena, je l' tako? Više vremena da ideš ka površini, više vremena da budeš spašen. Ako se radi o preživljavanju, zar malo agonije nije vrijedno. Ne samo da ćeš imati moć nešto da učiniš ,već ćeš i znati da ti je stalo. Zato samo moraš da se zapitaš šta ćeš da uradiš. Ako pokušavaš nešto da promijeniš, usredsredi se na sebe. Zapitaj se zašto toliko pogrešnih izbora praviš, ali prvo treba da definišeš ono pravo što želiš i tražiš. Trebaće ti svaka mrva surovosti i divljaštva koju možeš da sakupiš. Ako želiš da poraziš svog neprijatelja, ne oduzimaj mu hrabrost i snagu već nadu. Nikada nećeš biti sto posto siguran niti spreman i nikada neče biti pravo vrijeme, ali to je poenta. To znači da svaki trenutak je takođe pravi trenutak. Samo ako želiš to, ti možeš to uraditi. Potrebno je na vrijeme iskoračiti u potrebnom pravcu i shvatiti da si ispravno postupio.

9

L i c e

Ponekad ćemo izdržati sav pritisak i veliki talas negativnih stvari, ali ćemo barem znati da smo na dobrom putu da uradimo nešto dobro za sebe. Ne postoji druga staza za učenje.

SVE ŠTO GOVORI O NAMA Uvjerenja nijesu ništa bez naših postupaka koji govore sve o nama.

Životne krize i stresne situacije imaju jednu korisnu stranu, ukoliko odlučite tako da posmatrate. Preobraze vas i postanu vidljive tačke na kojima treba raditi. Način na koji se razbijesnite, provocirate, ignorišete i slično, zapravo govori mnogo više o tome što vas boli. Tada probajte da se sklonite iz situacije, ili barem kada prođe i životna bara. Jer je svaka kriza šansa da prepoznamo šta u sebi treba da mijenjamo da bi postali bolja verzija sebe. Jedan od razloga zašto je ljudima toliko teško da budu srećni je to da oni uvijek vide prošlost bolju nego što je bila i sadašnjost goru nego što jeste i budućnost manje određenu nego što će biti.

Sudbina ne postoji već samo ono što možemo da napravimo. Ključ je samo u onome što nam daje da vidimo nove boje i otkrijemo nešto novo. Za nekoga ko još nosi juče u sebi, ukrao je novi dan za sebe i svoje juče ostavio u prošlosti. Ali sa strpljenjem se ne možemo trkati, ubrati plodove svog strpljenja i uzeti ono što smo zaslužili. Možda bi nas zanimalo što smo zaslužili.

Na kraju i ko nije isti ne vrijedi raspravljati se o prošlosti. Iako odugovlačimo, uvijek se desi ono sto treba da se desi.

10

L i c e

POTRAGA ZA SREĆOM

U potrazi za srećom ponekad dobijemo suptrotno od onoga što smo iščekivali, a dešava se da se poslije mnogo truda vratimo na početnu tačku i da jednostavno moramo nešto da primijenimo.

Ponekad dugo i uporno pokušavamo da nađemo ključ i da otvorimo vrata, na kraju shvatimo da u tom svežnju ključeva nikad i nije bilo takvog ključa. Nešto uvijek ostaje iza tih vrata za nas nepoznato. Iako shvatimo da se iza tih vrata nalazi budućnost, tačnije ona budućnost u kojoj bismo htjeli da se nađemo. Važno je znati da, ako mi ne otvorimo ta vrata, ona će se otvoriti nekom drugom. Na nama samo ostaje odgovornost da sa tim izborom slijedimo naš život.

Prošli smo kroz neku priču koja nas je promijenila i učinila onakvim kakvim jesmo sada. Vremena je isuviše malo, a u tom trenutku mi ispravno živimo, kada osjećamo iskrenu sreću. Ono što nas čini važnima jesu ljudi, možda ih ne posjedujemo ali nas oni čine.

11

L i c e

12

L i c e

Danijela Mrkić

PLEME Uz prasak gromova i tupo udaranje kiše o šatorsko krilo ritam drže neumorni bubnjevi. Kiša je prizvana, zemlja se cijepa od buke, a san otjeran. Čuju se nerazgovjetni, nerazumljivi glasovi, ali ipak snažni.

Bez ikakve orijentacije o vremenu, kao hipnotisana, navlačim čizme, ogrćem se ćebetom i na prstima izlazim iz šatora. Hladnoća mi probija do kostiju i razbuđuje. Pri prvom napravljenom koraku noga mi tone u blato. Nesalomive logorske vatre na kiši su tako daleko, njihovo svijetlo jedva da dopire kroz tamu. Stežem ćebe oko sebe dok pokušavam da odredim pravac iz kog se čuju bubnjevi. Sve oko mene je postalo zasljepljujuće bijelo, a zatim je odjeknuo pucanj koji me je bacio na zemlju.

Provela sam vječnost u gnjecavom blatu, uvjeravajući se da sam i dalje živa. Ustajem i kroz noć lagano hodam ka muzici koja ni za sekund nije prestala, čak ni kada je grom udario u obližnje drvo. Vatra je bliža, a hladnoća jače steže. Oko vatre razaznajem figure koje se neumorno kreću. Vučem mokro, teško ćebe i tražim kamen sa kojeg bih mogla da posmatram skup.

Kiša polako prestaje i sada jasnije vidim polugole plesače elegantnih pokreta koji liče na lov. Ostali su samo razmazani tragovi crvene i bijele boje po njihovim tijelima koje su označavale dva “klana” unutar plemena. “Crveni” i “bijeli” su se nametali u pjesmi i igri do kasno u noć. Temperatura je drastično opala i postajalo je neizdrživo hladno kada su počeli tradicionalni “ples mrtvih”. Vazduh je postao težak, svaki udah kao da je kidao pluća, a vatra je buknula. Jačina zvuka se pojačavala i sada su se i žene pridružile plesu. Izgovarali su riječi slične mađijama na

13

L i c e

njihovom jeziku, potpuno uneseni; postojao je samo taj zatvoreni krug u kojem bukti vatra, sve ostalo kao da je nevažno.

Nebo se već razvedrilo i noć je postala svijetlija. Potpuno zaboravivši na sve, legla sam u blato i posmatrala zvijezde. Daleko od svijetla grada, na tuđoj zemlji, Mliječni put se prolivao pred mojim očima i otkrivao svu svoju ljepotu. Odjednom se iznad mene nadvi prijateljska figura, plesač me je pozivao da pođem sa njima u veliki plemenski šator. Tada osjetih blagu groznicu i kako mi se tijelo trese od hladnoće, pa bez pogovora krenuh.

U šatoru je bilo nešto mirnije nego napolju. Dobila sam mjesto do vatre, šolju supe od kukuruza i pokrivač od kože bizona. Djevojčica dugih pletenica sa umetnutim perjem, iscrtana i obučena u raskošnu kožnu haljinu, usluživala je ljude u šatoru. Kada je muzika počela, ona je stala u centar šatora do vatre i počela da igra. Prolazili su sati, smijenjivali su se igrači, svi osim djevojčice. To je ritual odrastanja, ako posustane, iznevjerila je sebe, porodicu i pleme.

Pred zoru postaje strašno zadimljeno i zagušljivo. Miris duvana pomiješanog sa drugim biljkama mi izaziva strašnu glavobolju. Ljubazno se poklanjam članovima plemena i izlazim na čist vazduh. Teško vučem umorne noge kroz hladno blato dok pokušavam da priviknem oči na svijetlost. Magla se spustila na jezero u polju, dajući nagovještaj mističnog. Miris koji ostaje nakon kišne noći je sada izrazito jak. Slika tog pejzaža ostaje duboko utisnuta u mom sjećanju, kao da tražim dokaz za sve što se zbilo te noći.

Kada se magla podigla, bubnjevi su utihnuli i sve je bilo mirno poput jezerske vode. Ulazim u svoj šator još opreznije nego kada sam izlazila. U taj mali šator želim da

14

L i c e

zatvorim svoje misli kako mi ne bi pobjegle, kako bih mogla svaku ponaosob da analiziram. Nerazgovjetni, nerazumljivi ali poznati glasovi me sada prate u san.

15

L i c e

Sofija Lopičić

ODRAZ Trebao si mi Kao moja skica Da mi daš izraz lica Da te nađem u meni Da te nacrtam I posvetim sebi Tvoju sjenku nacrtanu kredama Na zidu nekog neznanog grada

TEMPERE I samo ja znam taj otkucaj u travi, Dok nemiri plove nebom. I temperama polako, Bojim te u plavo, Dok te ne stopim u neobičnost ove noći. Al' to je kratka daha. Još jedna kašika više I preplavićeš, Okrenućeš se I ugazićeš u oblak koji bojim. Predugo sam bijela. Predugo spavam.

16

L i c e

Sofija Roksandić

ZAKON JAČEGA JE NAJVEĆE BEZAKONJE Kroz čitavo čovjekovo postojanje prožima se želja za superiornošću pojedinca ili izdvojene grupe u odnosu na koju će ostatak ljudskog poretka biti inferiorniji.

U najranijim civilizacijama, čak i u praistoriji, postoji klasifikacija društva, od onih najsitnijih i najsiromašnijih, preko srednjih slojeva do dobrostojećih aristokrata i vladara. Istorija čovječanstva je zato prošarana buntovima, ustancima i revolucijama za potpunom jednakošću svih ljudi, ako ne na svijetu, onda u određenim zajednicama. Ali, da li je ta potpuna jednakost u stvari moguća? Kada bi bila, sa njom bi konačno priliku imala i teorija o pacifizmu. Ne sagledajući nečiju važnost u zavisnosti od boje kože, religije, ekonomskog stanja dovele bi do nestanka želje za nadmoći i osjecaja superiornosti i do, iako smo svjesni da je to nemoguće, mira u svijetu. Generalizovanje bi bilo kada bih rekla da će svako u dodiru sa vlašću i moći da napravi iste greške i ima iste pristupe kao mnogi prije njega i da bar na tren se neće osjetiti bitnijim, imućnijim, većim. Čak i u današnjim „demokratskim“ državama i dalje se govori o klasnoj podjeljenosti, a vlast vode diktatori pod maskama dobroćudnih demokrata. A i kada izuzmemo državu, u sakodnevnom životu, često i iz vlastitih primjera, vidimo koliko nekad i mi sami, možda nesvjesno, za tren osjetimo superiornost nad nekim na osnovu vrijednosti kojima ne bi trebalo da se zadovoljimo. To pokazujemo jos od malena, a djeca sve stiču iz iskustva. Koji je to jadan i sujetan čovjek još u davninama pogriješio i unijeo klicu mržnje u ljude? A opet odakle to tom začetniku, kako je on došao do tog stanja ako to već ne postoji u nama..? Nažalost, čini mi se da je urođeno, ali ne vjerujte mi na riječ. Danas, u društvu

17

L i c e

izopačenih vrijednosti pak je lako odrediti koga smatrati jačim i većim. Većima trebamo smatrati samo one, koji ispadaju iz ovoga i uzdižu se svojom skromnošću, plemenitošću, dobrotom... Nisu to zakoni jačeg, jer onda bi neka gromada od čovjeka davno sve pobjedila, ili neki idealni intelektualac i miroljubiv, svjestan čovjek odavno poveo narod ka miru i dobroti. Ali mi sitni ljudi ne znamo za to. Mi smo jedna džungla puna životinja, jer i kod njih vlada zakon jačeg. Samo je to njima neophodno za opstanak. Našem opstanku bi više odgovaralo ujedinjenje, prihvatanje, ljubav, jer praktikovanjem pogrešnog zakona od nas neće ostati ništa.

Sramno je koliko neshvatanje i kolika otuđenost vladaju nama. Sramne su naše moralne vrijednosti i to što smo zaboravili da njegujemo, te smo ih izopačili. Možda bi pacifizam i bio moguć u praksi, onda kada svi bolesni mozgovi ozdrave, sve predrasude nestanu i uvidimo vrijednosti jedni drugih. Do tada, pustićemo da nama vlada zakon jačega, a našim svijetom najveće bezakonje.

18

L i c e

Danijela Mrkić

OSTAVI ME VJETRU

Zašto haraš davno napuštene odaje mog srca? Znaš da tamo nećeš naći ništa svoje. Svaka nit paučine zaudara na strunulu ljubav. Pod je pun rupa, izlizan od koraka, pregažen od teških cipela za odlaženje. Ovdje niko ne ulazi trazeći sklonište, samo tek da bi pustili promaju da iznese ono malo duše što ostade. Šta ti nosiš sa sobom? Koji dio tog ništavila pakuješ sebi na leđa dok ti koraci odzvanjaju u nepostojanom prostoru i vremenu?

Ne, ne možeš ništa osvojiti u ovom ratu. Ova teritorija je zgarište nada i snova, raj duše u plamenu. Na ulazu te možda dočeka pokoji zalutao žar, to je opomena. Ugazi ga i skrati mi muke. Tanki zidovi jedva se drže od zalijetanja glavom o njih. Ne kucaj nove eksere, ne kači portrete. Uzmi nož i ureži svoje ime na plafonu, zaori duboko. Pusti da krv potekne jer tek tad će koža da pamti. I kada oskrnaviš najprokletiju svetinju, priđi djetetu u ćošku koje grčevito drži nadu za rukav. Priđi i udari šamar da odvazanja prazan prostor, hrani se strahom. Na kraju istrgni nadu, ostavi dijete na koljenima da krvlju prlja svoju haljinu, a patnjom da isijava. Taj bljesak te možda nikad neće i stići, jer si i sam odveć slijep.

Osvrni se poslednji put u uvjerenju da si ubio sve mrtvo. Tada baci šibicu na presahle oči u sobi ogledala. Uživaj u vatrometu i vriscima bića koje te i trnjem milovalo. Uživaj u pobjedi nad već davno poraženim, veliki je to trijumf. I kad jednom izgori sve, ne vraćaj se na smetlište pepela mog srca. Može te koji prah okrznuti i natjerati oči da propričaju. Ostavi me vjetru, on je jedini volio dijete, jedini će mu i skinuti okove.

19

L i c e

20

L i c e

Sofija Lopičić

* * *

Ras, dva, tri U ovim cipelama je već tijesno Četiri, pet, šest, okret. Nijesi razmišljao dok si hvatao pticu za kljun. Vrabac. Sedam, osam Opet se srećem lice u lice Sa ovim nikad očišćenim parketom Mjesta za ovaj ples uvijek je bilo malo. Naizgled ne pazim. Stopala su mi još uvijek Boje one bluze koja me čini debljom A i ti još uvijek ostavljaš tragove kafe za sobom Srećom, brkovi ti nijesu porasli. Čujem plač klavira iz tvoje sobe. Ustajem Gledam u ruke Po podu mrvljena kreda Na zidu groznica I… ras, dva, tri, četiri…

21

L i c e

Sofija Lopičić

AULE I ŠKOLJKE

Nokte zagrizem Kada mi prsti posustanu, Možda nekad prestanem da ti kradem sjećanja. Vraćam te školjkama, Čekam da isplivaš A uporno te davim svakom svojom riječju, Možda nekad i naučim da ćutim. Sate kačim o čiviluk I pokušavam da te pratim, To će uvijek biti vječnije od Sunca.

22

L i c e

Sofija Lopičić

DAVLJENI "Rijeka.... rijeka... NE!" Budim se u mokrom krevetu i počinjem da plačem, pitanje je gdje je ovome kraj. Sa rukama sam počeo da se igram prije pet godina i možda sam počeo da ludim. Pet... Nije moguće! Čekaj... Jedan...dva...da, zaista je toliko prošlo. Težina pada. Ona je davljena nebom. Šest godina je prošlo. Gdje je ona igla sad. One su jerovatno za sve krive. Aj, druga ruka, druga ruka. Dvije noći nakon te strahote sam je iznevjerio, sa istog mjesta me je dozivala, ona ili smrt, sada već nijesam siguran. Slomljene boce čije je dno bilo pokriveno aspirinom su tu noć ležale na kamenju, plesali smo oko vode, bože kakve budale. Skupljam skice iz neznanog razloga, i doktori i ja znamo da neće biti počastvovani da se pojavim. Tamo se osjećam kao majmun. “Crtaj ponovo, prolij se po papiru”, kažu. Budale, znamo da mi nema pomoći. Gdje sam sad stavio onaj špric. Ne, ne, ne! Jecaj iz Barbarine sobe, samo mi je ovo falilo. Ubio sam njenu mačku sinoć. Krv je lila niz bijele pločice kupatila, da, sad se sjećam. Ne znam zašto sam to uradio, a neće biti prvi put da prolivam krv. Ona je bila prva, tako osjećam. POBOGU! Šta to pričam? Trebao bih da prestanem da se igram sa rukama i iglama, makar zbog Barbare, ona je još uvijek dijete i ovakve stvari ne treba da se dešavaju. Ne mogu više da slušam njen plač i nervozno kuckam o sto. Opet su mi u glavi... Rijeka. Zelene oči. Boce. Špricevi. Smrt. Izgledalo je kao da je isparila, tek tako ju je ponijela… mora da ju je voljela više nego ja. Sa prozora ispuštam iz

23

L i c e

ruke poluispušenu cigaretu. Šest godina je prošlo… šest… i vraćanje školjkama je još uvijek nešto o čemu se piše. Nevjerovatno! Uzimam kaiš i nespretno ga provlačim kroz gajke. "Dosta je bilo Barbara, prekini! "

24

L i c e

Sofija Lopičić

TRULI DANI Mogla sam pasti, Razbiti se kao staklo I ubosti te u Ahilovu petu. Moli me. Piši mi slova i lomi ih Možda tako i otkriješ istinu Samo tebi skrivenu, Moli me. Kroz cvjetne oblake Hvatam dužice i smijem se… Srećom, brkovi ti nijesu porasli. Moli me. Kupim sa tla Tebe, moju trulu misao I u oči gledam crve koji ti iz rukava vire i sve one kojih se toliko bojim. Sanjaj me. ...Neka i trešnje satrunu Dok ne odlučiš da svane. Pusti me, I prestani već jednom da tražiš bubamare u mojoj kosi “Mazga, kralj i ja ’umjećemo’ jednog dana”

25

L i c e

Marija Tomović

OŽILJAK

Ono je trajno i neizbrisivo. Uvijek je u nama. Ne može da ode. Ožiljak na tijelu, kao i ožiljak u duši i srcu, ne može da se izbriše.

Moj ožiljak je moj hendikep. Zašto? Tinejdžerka sam sa oštećenjem sluha. Rođena sam potpuno zdravo. Međutim, u drugoj godini života se dogodilo to da sam imala komišione i visoku temperaturu. Slušni nerv je najosjetljiviji i došlo je do gubitka sluha zbog visoke temperature. Od tada je moj život konstantna borba. Tokom odrastanja nailazila sam na dosta prepreka. Pošto sam bila malo drugačija i nisam mogla da se uklopim, to me je najviše povrijedilo. Međutim, duplo sam se trudila i radila da budem ista kao i svi drugi, da imam ista prava kao i drugi. Samo sam željela biti dio društva, da budem prihvaćena. To svi mi želimo. Vrmenom sam radila na sticanju samopouzdanja. Nije bilo lako, ali vrijdjelo je. Nekada sam doživljavala da me neko iskoristi i da me neko izda, pa mi je to teško palo. Sve u svemu, naučila sam kako da se nosim sa ovim ožiljkom. Imam divnu porodicu, koja tu uvjek za mene.

Ožiljak uvjek ostaje tu. Neće da ode, ali zato ćeš naučiti kako da se nosiš sa tim. Mene je taj ožiljak ojačao, i bolan je. Jednom kad napraviš ožiljak, ostaje sa tobom do kraja života.

26

L i c e

Maša Stajović

ŽIVOT JE CRTANJE BEZ BRISANJA

Mozaik. Svaki detalj u njemu simbolizuje nešto i kada se sve kockice sklope dobijamo pravu sliku nečega. Tako je i sa životom. Život je poput mozaika. Život je sklop svih najljepših, a u isto vrijeme i manje lijepih stvari koje proživljavamo. Kada bismo mozaiku oduzeli samo jedan njegov detalj, uzeli bi i dio njegove ljepote sa sobom. Ali, sa životom tako nije. Život je crtanje bez brisanja. Svaki događaj je, u stvari, jedan potez života koji upotpunjuje našu sliku. Zavisno kakve riječi i djela smo izgovorili i počinili, takve je boje slika našeg života. Svi mi sami oslikavamo svoj život i biramo koje nijanse će dominirati. Svaki potez ostaje, ostavljaujući neizbrisiv trag za sobom.

Slikar, umjetnik može ispraviti grešku na svojoj slici, crtežu, djelu, dok život nema sredstvo kojim bi mogao da obriše naše greške.

Na kraju svi bi voljeli da naša slika bude platno toplih boja, dok neki će posmatrati tamu koja je proizilazila iz njih samih, ali tada će biti kasno, posebno za kajanje.

27

L i c e

Danijela Damjanović

OSMJEH, LJUBAV I TOLERANCIJA – ORUŽJE SAVREMENOG ČOVJEKA Svaki čovjek na svijetu ima svoj pogled na svijet i svoje stavove. To naše gledanje na stvari utiče samo i jedino na nas i nekad nam može pomoći, a nekad i odmoći pri rješavanju sopstvenih problema. Kada se nađemo u nekoj životnoj situaciji u kojoj ne vidimo izlaz jedino ćemo odmoći sebi ako pesimistično razmišljamo, jer rješenje i izlaz uvijek postoje, samo trebamo biti dovoljno strpljivi.

Svi ljudi na svijetu su različiti, imaju različiti pogled na svijet i razmišljanja. Zbog toga nikad ne treba osuđivati tuđe mišljeje i postupke i dolaziti u konflikte zbog toga. Niko od nas ne zna u kakvoj je situaciji neko i zbog čega je njegovo razmišljanje takvo. Možda je taj postupak ono što je najbolje za njega u tom trenutku.

Osmijeh i ljubav su ono čime čovjek treba da se vodi kroz život. Šta je čovjek koji ne ide kroz život sa osmijehom i srcem punim ljubavi? Čak jedan osmijeh uljepša nekom dan, a nas ne košta ništa. Svi mi, koliko god se pravili hladni i nedodirljivi, gladni smo nečije pažnje i ljubavi. Čovjeku je u naravi da voli i da bude voljen. Najbolji primjer za sve su djeca koja bezuslovno vole a svi se trebamo zapitati kad i šta se to desilo u našem životu kad smo zaboravili na to dijete u nama.

Svaki čovjek trebao bi biti tolerantan, oprostiti i prećutati; a samo možemo zamisliti koliko takve osobe imaju razumijevanja i ljubavi prema drugima.

Sada tvrdim da su ljubav, osmijeh i tolerancija najjače oružje čovjeka jer ne postoji ljepši osjećaj nego kada na nečije loše odgovorimo osmijehom i ljubavi.

28

L i c e

29

L i c e

Andrej Barović

ADRIJEN

Najstarija i najjača čovekova emocija je strah, a najstarija i najjača vrsta straha je strah od nepoznatog.

H.P. Lavkraft

Pišem ovo u uslovima čiste i apsolutne svijesti. Pretpostavljam da nećete povjerovati mojim riječima, ali to me i ne zanima. Ovo ne pišem da bi vas ubijedio u postojanje natprirodnog, već da bi služilo kao testament onoga što mi se desilo, jer bojim se da će mom životu uskoro doći kraj.

Bilo je to jedne kobne noći. Napokon sam se pronašao u idealnim radnim uslovima za projekat na kojem sam proveo već neko vrijeme. Imao sam zadatak da napišem prijevod i transkripciju drevne egipćanske table, pronađene u toku ekspedicije u Piramidama Egipta 1834. S obzirom da je bila izuzetno tiha noć, čak i pretiha, ni Irci u komšiluku nijesu pravili buku kao što inače bi, odlučio sam se da se potpuno posvetim radu. Pripremio sam svoje pero i mastilo, ostavio svoj džepni sat po strani stola, da me njegovo kucanje ne bi ometalo i počeo sa prijevodom. Zbog skoro perfektnih uslova rada, izgleda da sam se malo i zanio, i zapravo odradio veliki dio posla. Možda čak i previše, preforsirao sam se, zaboravljajući da više nijesam onaj mladić pun života, već krhki i umorni starac. Bilo kako bilo, odlučio sam da je za večeras dovoljno. Bacio sam pogled na svoj sat, mala kazaljka pokazivala je daleko poslije jedan. Vratio sam sat na sto, obukao spavaćicu i legao u krevet. Noć je, sad kada sam bio van fokusa i koncenratcije, iznenada izazvala neki čudan, skoro užasavajuć osjećaj u meni. Odlučio sam ostaviti šteriku da

30

L i c e

gori, iako nijesam strašljiv čovjek, nešto je nekako bilo neobično.

Zatvorio sam oči i odlutao polako u svijet snova Pjeskara, ali odjednom... Budan sam.

Bio sam i dalje u svojoj sobi, doduše bilo je primjetno mračnije. Šterika je i dalje gorjela i odavala prigušenu svjetlost. Ustao sam, obuo papuče i provjerio sat. Bio sam začuđen, ako ne i malo zbunjen sa onim što sam vidio. Kazaljka se nije pomjerila ni milimetar, izgledalo je kao da je mehanizam prestao da radi. Vratio sam sat u svoj džep, i kada sam podigao glavu ugledao sam nešto poprilično čudno. Svjetlost nije obasjavala kroz moj sobni prozor. Ovo je bilo jako konfuzno, sa ulice je uvijek dolazila, iako slabašna, svjetlost i sa lakoćom prolazila kroz tanko staklo prozora, i obasjavala moj radni sto. Čak ni Mjesec nije sijao na crnom nebu. Prišao sam sa svijećnjakom pri prozoru, pokušavajući da nešto vidim, ali bez uspijeha. Moje staro i krhko srce počelo je da ubrzava, polako ali sigurno, činilo se da je neprirodna tama imala efekta na meni.

U tom trenutku bio sam odlučan da ispitam ovu nestvarno dešavanje. Prišao sam sobnim vratima i otvorio ih. Sačekala me kompletna tama. Duboki ambis koji se proteže u beskraj. Svjetlost sa svijećnjaka obasjavala je dovoljno da vidim par stopa starih drvenih dasaka koje se pružaju u tamu. Osjetio sam teror i strah prvi put u svom životu. Pribrao sam se i uzdahnuo i zakoračio u crno ništavilo, koristeći samo svoje znanje o kući kao navigaciju. Zvuk mojih koraka na staroj drvenariji ispraćen krikom istih, odzvanjao je kroz prokleti hodnik. Hodao sam pravo, čini mi se vječno, i polako postajao sve više paranoičan. Nijesam znao gdje se nalazim, nijesam posjedovao sjećanje o tako dugačkom hodniku, ali nešto me je guralo i tjeralo da idem pravo.

31

L i c e

Odjednom, dođoh do vrata. Ova vrata bjehu mi nepoznata, crvena kao krv, sa čudnim dizajnom i na mjestu gdje ih ja sigurno nijesam ugradio. Nešto kod njih izazivalo je kod mene jaku mučninu i vrtoglavicu. Ustručavajući se, otvorio sam ih. Ušao sam u nepoznatu sobu, tamnu kao noć. Vrata su se nasilnički zatvorila iza mene. Osjetio sam blag povjetarac kako se uzdiže, i u brzom zamahu ugasio je moju svijeću. Zgrožen, šokiran i u nemogućnosti da izgovorim ijednu riječ, stojao sam, nepokretan i zaleđen, prestravljen. Zrak bijele svjetlosti, niotkud, obasjao me. Još jedan udario je, činilo se, na sredinu prostorije i obasjao fotelju, meni jako poznatu. Bila je to moja fotelja, ona na kojoj sam proveo većinu svojih godina radeći svoj posao. Na fotelji sjedjela je neka grozna figura, u početku neprepoznatljiva. Imala je kosu srednje dužine i nosila bijeli mantil, gledajući u pod da bi sakrila lice. Disanje mi je postalo ubrzano, znoj je curio iz svake pore, teror mi je probo jadno ubrzano srce. Ono što sljedeće ugledah nije pomoglo, jer osjetio sam kako mi srce zastaje.

To sam bio ja.

Nijesam mogao da govorim, ni da se pokrenem. Srce mi je kucalo van proporcija, prateći zvuk kucajućeg sata. Izvadio sam sat iz džepa i kucao je normalno. Fantom sa fotelje zurio je u moju dušu. Tik-tak, tik-tak, glasno kucanje proklete kazaljke odzvanjalo mi je u ušima i izluđivalo me iz sekunde u sekundu.

„Ponestaje ti vremena, Atrene.”

Čim je prokleta utvara izgovorila ove riječi, sat je ubrzao kucanje. Kazaljka se sada kretala nenormalno, skoro pa se vrtjela u krug. Tik-tak, tik-tak, zvuk bio je sve glasniji i glasniji, a moje srce kucalo sve brže i brže. Lice

32

L i c e

ukletog demona počelo se mijenjati, postepeno je starao, kosa mu osijedila, ruke postajale krhke.

„Požuri! Sjeti se! ”

Tik-tak, tik-tak. Sat je ubrzao opet. Kazaljka se vrtjela nevjerovatnom brzinom. Otkucaj mog sopstvenog srca odzvanjao mi je u ušima. Vjetar se podigao u prostoriji i nosio primjetan bijeli trag. Duvao je brzo i hladno. Kao da se mali uragan formirao oko fantoma i u kružnim pokretima vrtio se oko njegovog trona. Figura je starala još više, kosa joj opadala, oči postajale zamagljene.

„Sjeti se, Atrene! Priznaj! Ponestaje ti vremena!”

Tik-tak, tik-tak. Sat je sada kucao još brže, a sa svakim otkucajem moje srce probijalo bi moje grudi. Vidio sam u propadajućem čudovištu koje sjedi na hrastovom tronu kako ga smrt guta, kako guta mene. Bacio sam pogled u svoj odraz koji se formirao na osvijetljenom podu. Bio sam ćelav, zamagljenih očiju, na samoj ivici postojanja. Odjednom, sjetio sam se:

„Adrijen.”

Kada sam izrekao ovo ime osjetio sam se zaleđenim. Nešto me je gurnulo otpozadi i odvelo me u pad. Propao sam kroz pod koji je pokazivao moj odraz i upao u svijet sjećanja. Oko sebe nijesam vidio ništa sem nje. Moja Adrijen, moja draga, draga Adrijen. Vidio sam slike njenog osmijeha, njene očaravajuće ljepote. Ali svakog momenta mog pada, slike su se mijenjale, postajale izvrnute i iskrivljene. I dalje se čuo otkucaj sata, a sa svakim kucanjem gledao sam kako moja Adrijen stara, postaje fragilna i trula. Vidio sam ukletu sliku svog zlodjela, svog kardinalnog grijeha. Uspio sam pustiti svega jednu suzu, a onda nešto me vratilo u svijet živih.

33

L i c e

Budan. Oznojen tresao sam se u svom krevetu. Zvuk ljudi kako odlaze na pijacu betonskom ulicom pored moje kuće razbilo je melanholiju i monotonost. Sunce je bacalo svoju svjetlost na moju jadnu spavaću sobu. Ustao sam i odšetao do vrata da izađem. Kada sam otvorio vrata, još jednom srce mi je stalo. Ispred mene stojala je, istruljena i raspadnuta – Adrijen.

Onesvijestio sam se i probudio se nakon par sati, na tom istom pragu od spavaće sobe. Osjećao sam ukleto prisustvo u kući od te noći, i osjećam je sada, dok pišem. Svake noći vidim je kako me u krevetu posmatra i polako se približava. Želi svoju osvetu i zaslužuje je, jer ja nijesam dobar čovjek, niti ću ikad biti.

Ah, evo je. Konačno je stigla. Dočekaću je, pružiću joj ono što zaslužuje.

Više se ne bojim.

34

L i c e

Nikolina Dobre

FANTASTIČNA KNJIŽEVNOST

Danas je uticaj fantastike nešto što prepoznajemo svaki dan u igricama, serijama, filmovima, animiranim i igranim – ali nije uvijek tako bilo. Fantastiku u 21. vijeku prepoznajemo i odvajamo od ostalih podžanrova fikcije po mitskim elementima – zmajevima, patuljcima, vilenjacima, magiji čija se upotreba u filmovima isplatila - u posljednjih par decenija popeli su se i izjednačili na skalama popularnosti sa komedijama, hororima i dramama (ako ne i prevazišli neke od ovih u poslednjih desetak godina).

Spekulativna fikcija (kojoj fantastika pripada) kao kategorija, ili bar njeni određujući elementi, vuku korijenje i do djela antičko grčkih pisaca. Jedni od prvih koji se „usuđuju“ da pišu van kanona i uzimaju umjetničku slobodu tokom adaptacija mitova i legendi bili su grčki

35

L i c e

dramatičari. Euripid u drami Medeja spekuliše o mogućnosti da njenu djecu nisu, po klasičnom vjerovanju, ubili Korinćani, već ona sama, iz svojih motiva; u Hipolitu prikazuje princezu Fedru kao senzualnu i požudnu. U oba slučaja izaziva negativnu reakciju atinske publike i prvobitno odbijanje ovakvog odvajanja od originalnog materijala (analogno reakcijama publike 21. vijeka na loše adaptacije).

U mnogim književnim kritikama Šekspirovih dijela navodi se njegovo vezivanje, preko prostora i vremena, raznih nevezanih likova: atinskog Tezeja, amazonske kraljice Hipolite, rimskog boga Kupidona i engleske vile Puk i njihovo zajedničko smještanje u Snu ljetnje noći. Ovo su, naravno, više primjeri uzimanja određene količine umjetničke slobode nego stvaranje posve novog svijeta i likova sa novim sistemom vjerovanja, moralnim kodeksom, rasama itd.

Fantastika kao specifičan podžanr speku-lativne

fikcije dominantno je inspirisana mitolo-gijom, folklorom i legendama naroda, i kao mnogim književnim oblicima, počeci su joj u tradiciji kazivanja. Elementi koji danas

36

L i c e

ovom žanru daju prepoznatljivi pečat takođe se mogu naći i u mnogo ranijoj književnosti: poznati Ep o Gilgamešu, kao i drugi bitan akadski ep Enuma Eliš, koji sadrži sada već izrabljen ali za fantastiku karakterističan kliše borbe između dobra i zla. Mitove nakićene fantastičnim elementima nalazimo, opet, kod starih Grka: Aristofanova komedija Ptice i Ovidijeve Metamorfoze. U hrišćanskim tekstovima korišćene su često fantastične, alegorične priče; u svojim dijelima koristio ih je i Platon, posebno uspješno u Državi. Na srednjem istoku imamo i poznatu kompilaciju priča Hiljadu i jedna noć, iz koje su izašli likovi i danas prepoznatljivi – Sinbad, Ali baba i Aladin.

Mada se početak moderne fantastike veže za škotskog autora Džordža Mekdonalda i drugu polovinu XIX vijeka, više se pamte oni na koje je uticao: Radjard Kipling (Knjiga o džungli), Dž. M. Bari (Petar Pan), Frenk Baum (Čarobnjak iz Oza). Početkom XX vijeka, mada raste na popularnosti, ovaj žanr se još ne shvata ozbiljno i počinje da se veže za djecu: u isto vrijeme raste i popularnost već objavljene Alise u zemlji čuda (Luis Kerol) i, 50-ih godina, Volta Diznija, koji prilagođava priče Braće Grim i Hansa Kristijana Andersena. Prije nego što se pomene najveći revolucionar i popularizator ovog žanra, treba pomenuti i da je većina pisaca fantastike i tada crpla i sada crpi svoju inspiraciju iz mitologija: najviše grčke (npr. Frankenštajn, čiji je originalni naziv bio „Frankenštajn, ili moderni Prometej“), keltske (Tolkin) i nordijske (Marvel), mada je i slovenska mitologija po jednom čudovištu imala uticaj na cio svijet, toliko da se za njih globalno koristi naša riječ – vampiri.

Mada su sve ove priče bile uticajne i dugo će se pamtiti, samo će se jedno ime zauvijek vezivati za popularizaciju ovog žanra i njen ulazak u svijet pop kulture i „ozbiljne“ književnosti kao ravnopravne ostalim

37

L i c e

žanrovima, fikcije ili ne. O njemu i njegovom djelu je izlišno govoriti, pa je možda najbolje citirati Džona Ronalda Ruela Tolkina koji je branio „eskejpizam“ fantastike, i kritiku koju je dobijala tokom godina kao neozbiljan žanr nevrijedan kritike: „Ako je vojnik zatvoren od strane neprijatelja, zar ne smatramo za dužnost njegov bijeg? Ako cijenimo slobodu duše i uma, ako smo partizani slobode, onda je naša najveća dužnost da pobjegnemo, i sa sobom povedemo što više ljudi možemo.“ (grub prevod iz eseja On Fairy stories)

38

L i c e

Šta gledati i čitati:

1. Trilogija Gospodar Prstenova, Hobit, Silmarilion i Djeca Hurinova (Dž. R. R. Tolkin)

2. Pjesma Leda i Vatre (Džordž Martin, koji je za revolucionarizaciju fantastike odgovaran jednako koliko i Tolkin za njenu popularizaciju)

39

L i c e

3. Vještac - Andžej Sapkovski

4. Hronika o kraljoubici – Patrik Rotfus

40

L i c e

5. Mračna kula – Stiven King

6. Tri velika distopijska romana: Vrli novi svijet (Oldus Haksli), 1984. (Džordž Orvel) i Farenhajt 451 (Roj Bredberi) koji možda ne spadaju striktno u fantastiku, ali zaslužuju pomen kao dio spekulativne fikcije.

7. Distopijske serije Black Mirror (SF) i Handmaid’s tale (adaptacija istoimenog romana Margaret Atvud)

41

L i c e

42