SNV Bulletin #12 Slike povratka: Dalmacija

Slike povratka: Dalmacija

SNV Bulletin #12

/ SNV Bulletin #12

Impressum

Bulletin #12: Slike povratka: Dalmacija

Izdavači / Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba

zA IZDAVAČA / Milorad Pupovac

Autori / Vladimir Jurišić i Vaska Radulović

Urednica / Tamara Opačić

dizajn / Parabureau

Tisak / IT Graf

Tiraža / 700

ISSN / 1849-7314

ISBN / 978-953-7442-37-8

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000978654.

podrška / Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina VRH Grad Zagreb

Zagreb, novembar 2017.

fotografija na naslovnici: Porodica Paklar, Biočić

Slike povratka: Dalmacija

SNV Bulletin #12

/ Slike povratka: dalmacija / 3

Uvod Iako je svaka od njih obilježena različitim iskustvima i nedaćama, povratničke i izbjegličke priče Srba iz Dalmacije ne razlikuju se mnogo od sudbine cjelokupnog srpskog stanovništva koje je u ratu moralo da napusti svoja ognjišta. Nova okruženja i ljudi pružili su im tek toliko da ne strahuju za sopstvene živote, ali kako je vrijeme prolazilo, osjećaj nepripadanja u nove sredine nikako ih nije napuštao. Želja za rodnim pragom i komadićem zemlje na kojem sa sigurnošću mogu tvrditi da su svoji na svome vukla ih je u novi početak.

U većini su ih slučajeva nakon povratka zatekli isti prizori: zapaljene i opljačkane kuće, napuštena i zarasla imanja te pusta sela. Uz pomoć državne obnove mnogi su dobili osnovne uslove za život. Posla za njih uglavnom nije bilo, a socijalna pomoć i male penzije mnogima su od njih i dalje bili jedini izvor prihoda. Oni mlađi opredijelili su se za stočar-stvo i poljoprivredu znajući da ih barem način života njihovih predaka nikada neće ostaviti gladnima.

Početnički optimizam i vjera da će u nekoj daljnjoj budućnosti biti bolje s vremenom su splasnuli. Iako često ogorčeni na državu, maticu i poli-tičare, povratnici nerijetko češće zamjeraju svojim komšijama, rodbini i prijateljima koji su odustali od brige za svojim krajem.

Sve priče o odlasku i povratku za njih su već, uglavnom kažu, odavno ispričane, a o bolnim uspomenama koje su ih trajno obilježile rijetko više žele govoriti. Okrenuti svojim životima pomireni sa svakodnevi-com i kolotečinom koja ih je obuzela, preživljavaju kako samo oni znaju i umiju. Mlađe generacije u jednako teškoj borbi za opstanak lakše prihvataju suočavanje sa sadašnjošću pokušavajući se asimilirati koliko god je to prihvatljivo u sredini u kojoj žive. I jednima i drugima najteže padaju usamljenost i činjenica da će se u neobnovljenim seoskim škola-ma ikada više čuti graja đaka.

Svojim životnim pričama, ispovijestima, sjećanjima i nadanjima izne-senim u ovom Biltenu želja im je samo da posvjedoče istinu. Istinu koju su mnogi često znali preoblikovati na ovaj ili onaj način. Istinu bez uljepšavanja, ali i onu koja nije udarila trajni pečat na tvrdnju da života u Dalmaciji više nema. Života i dalje ima, kao što ima i neizvjesnosti o njegovoj kakvoći u budućnosti. Ali o tome danas, kao ni prije, neće odlučivati teorije i zaključci onih koji su od Dalmacije digli ruke, već uglavnom oni koje ljubav ka istoj veže neraskidivim nitima.


Porodica Markoš, Pađeni / Selo nema cijenu Porodica Markoš iz sela Pađene nedaleko Knina i danas je zahvalna ljudima koji su ih u Mačvanskom Prnjavoru, između Loznice i Šapca, prihvatili i pomagali im u danima kada su nošeni Olujom stigli u Srbiju. Voji i Marceli s njihovo tada šestoro djece godinu je dana bilo sasvim dovoljno da shvate kako će svojoj obitelji ipak više pružiti ako se vrate svom domu u svoje selo. I vratili su se. Marcela s djecom 1996. godine, a Vojo par mjeseci kasnije, u januaru 1997. godine. Najmlađi članovi već su polako stasali za školu, a porodičnu kuću trebalo je obnoviti i dograditi.

“Srce nam je bilo ogromno, svi smo bili presrećni što smo konačno opet u svojoj kući koju smo sagradili samo svojim trudom, sa željom da našoj

/ SNV Bulletin #12 / 6

djeci nešto stvorimo. Šest mjeseci živjeli smo bez struje, obnavljali kuću, započinjali obradu svoje zemlje kako bi imali ono najosnovnije. U međuvremenu smo ostvarili i socijalnu skrb, a kako nam nije bilo teško raditi, korak po korak širili smo obim poslova u selu zahvaljujući kojima smo mogli živjeti, a da naša djeca ni u čemu ne oskudijevaju. Međusob-na sloga, ljubav i dogovor vodili su nas naprijed”, kaže Marcela.

Nakon nekog vremena obitelj Markoš postala je bogatija za još dvo-je djece, rođene u poslijeratnim Pađenima. Međutim, nepredvidive okolnosti, iskušenja i cesta koja je prolazila pored njihova doma nedugo potom uzeli su svoj danak. U porodičnoj tragediji koja ih je zadesila stradao im je najmlađi sin. Od tog gubitka teško se bilo oporaviti, ali morali su naći snage i volje da bi se ponovo izdigli i pomogli ostaloj dje-ci. Mjesto prepuno uspomena zamijenili su preseljenjem u staru kuću Vojinih roditelja i opet krenuli iznova. Djeca su pozavršavala škole, kćeri se udavale, sinovi odlazili da život okušaju u Njemačkoj, a njih je dvoje za to vrijeme zidalo, gradilo, prodavalo proizvedeno, kupovalo građe-vinski materijal i stalno se trudilo da stvori uslove u kojima će njihovi nasljednici imati dostojan život. Vojo je nabavio pčele, vozio košnice od Dalmacije do Like i proizvodio domaći med. Uz pomoć jedne ame-ričke organizacije kupili su krave i krenuli u miniproizvodnju mliječnih prerađevina.

“Svaki početak je težak. Zahvalan sam svima onima koji su nam pomogli dok smo bili u Mačvanskom Prnjavoru, ali srce je uvijek vuklo rodnoj zemlji. Ovo ovdje ne može se platiti. Ovaj mir, sloboda i tišina čovjeka čine jačim i stabilnijim. U prvi mah bilo je jako teško, posla za mene nije bilo u Kninu, pa sam na godinu dana otišao raditi u jednu građevinsku firmu na otoku Krku. Tamo su prema meni bili fer i korektni, ali ostao sam tek toliko da stvorim osnovna sredstva koja bih mogao ulagati ovdje. Zatim je došla obnova kuća, pojedine humanitarne organizacije priskočile su nam u pomoć, a uz moju i supruginu volju i rad sada mogu reći da lijepo živim. Zahvaljujući svemu što smo radili u selu, školovali smo naše sedmero djece, a da sam ostao u Srbiji, ne znam da li bih im ikada mogao pružiti ono što su imali ovdje. Posla je malo u gradu i to je činjenica. Država kakva je, takva je. Neko prima socijalnu pomoć, neko dječji doplatak, a svi imaju zdravstveno osiguranje, radili ili ne, što je značajno i što ne bi trebalo izostavljati. U selu uvijek ima posla za onoga ko hoće da radi. Mnogi će vam reći da se ne isplati, a isplati se jer uvijek nešto ostane. Često se svaštari, ali i to nije loše jer neka kuna uvijek odnekud kapne. I danas držim pčele, krave, svinje, baštu, pa se to dopunjuje jedno s drugim i sve se vezuje za domaćinstvo. Ništa neće pasti s neba, a život u selu ranije je bio još teži, i samo su dobro zdravlje i jaka volja čovjeka da nešto stekne vodili ka napretku”, kaže Vojo.


Ni u poslu sve nije išlo uzlaznom putanjom. Prošle je godine u Lici Markoš ostao bez sedamdeset košnica pčela, a nedugo zatim uginule su i dvije krave. Veterinar kaže da su bile otrovane, ali Vojo o razlozima ne želi ni da nagađa. Pomirio se s time. Prošle godine sazidao je novu štalu po svim standardima i pravilima EU za seoska obiteljska privred-na gazdinstva, minisiranu, a zatim i novi svinjac. Krave i proizvodnju domaće base prepustio je sinu Milošu koji se nakon godinu dana vratio iz Njemačke. Drugom sinu, Ljubomiru, završava kuću i osmišljava plan samozapošljavanja da bi se i on iz Njemačke vratio kući.

Iako mu je tek dvadeset i neka, Miloš se odgovorno prihvatio posla u selu. Osjetio je, kaže, šta znači zaraditi dnevnicu u inostranstvu, pa sad ovu svoju još više voli. Obiteljsko gazdinstvo sada se vodi na njegovo ime, vlasnik je i jedini radnik, nijedan mu posao ne pada teško. Optimi-zam je naslijedio od roditelja, baš poput radnih navika, a na spretnosti, umijeću i higijeni koja vlada u njegovu prostoru svako bi mogao poza-vidjeti. Zasad, uzevši u obzir malen fond od pet krava, bavi se isključi-vo proizvodnjom domaće base. Sir pravi tek za vlastite potrebe ili za prijatelje i tek planira proširenje stočnog fonda.

“Završio sam u Kninu osnovnu i srednju školu, a onda je i mene ino-stranstvo počelo privlačiti. Otišao sam u Njemačku i tamo radio godinu dana. Danas mogu reći: Bogu hvala pa sam bio tamo, jer sam time više naučio cijeniti sve što imam ovdje. Nažalost, zasad sam jedini u selu od mlađe generacije koji je išao tim putem, ali duboko vjerujem da će nas uskoro biti više, počevši od mog brata, čiji povratak čekam, pa do još nekih momaka koji imaju želju vratiti se, a sada mogu da vide kako je ovdje i na mom primjeru. Danas, zahvaljujući našim pet krava, mogu reći da imam svoj pristojan posao. Sve se radi ručno, a od svježeg mlijeka do svježe ocijeđene base treba oko dva dana. Treba čovjek da se posveti da bi krajnji proizvod bio tražen i prepoznatljiv. Što se plasmana tiče, svi hoće domaći proizvod. Neko po proizvod dolazi ovdje kući, ali isporučujemo i po okolnim selima onima koji ne mogu doći, dok je subota rezervisana za pijacu. Reći ću vam da su me ljudi oko Božića zvali više od mjesec dana ranije kako ne bi ostali bez base. Upravo iz tih razloga namjera je da se malo proširimo, nabavimo još koju kravu, počnemo sa proizvodnjom sira. Ima tu mnogo toga što bi se moglo raditi. Selo danas nudi bezbroj potencijala koje treba iskoristi, od trgovine, proizvodnje, poljoprivrede i stočarstva, samo treba raditi i sebi zacrtati neki cilj. Teško je ljudima dočarati onaj osjećaj kad ujutro ustanete i sami sebi planirate dan, sami postavljate prioritete u obave-zama sigurni da vas niko neće otpustiti s posla i da vam neće uskratiti isplatu uloženog truda. To su stvari koje nemaju cijenu”, ponosno ističe ovaj mladi momak.


Miloš dodaje da svaki posao u selu smatra časnim i poštenim te da se ne treba stidjeti sopstvenog rada, već nerada i čekanja da ti neko nešto ponudi “na tacni”. Njegova generacija, kaže, uz pomoć svih dostupnih sredstava, malo ambicije i volje, ideja i upornosti ponovo može oživjeti ove krajeve.

Marcela i Vojo supružnici su u mješovitom braku, ona rodom Slavonka, a on Dalmatinac. Nikada ih to nije dijelilo, već nadograđivalo i spajalo. Nikada svoju djecu nisu učili da mrze, već da vole i poštuju svoje, da poštuju tuđe. U ona i ova vremena izrodili su sedmero djece, othranili ih i školovali, učili da prije svega budu pošteni i vrijedni ljudi. Na tom putu i oni su nosili “svoj krst” različitih iskušenja, ali samo su zajedno mogli naprijed. Marcela je bila jedanaesto dijete u svojoj obitelji, u Rijeci je završila školu za odgajateljicu, a u Pađene se udala kad još ni asfalta u selu nije bilo. Pored svega proživljenog, ovoj majci hrabrosti i danas osmijeh topline krasi lice, a svaka riječ puna je ljubavi i požrtvovnosti prema bližnjima.

“Sloga, zajedništvo i ljubav grade svaki dom. Bitno je djecu vaspitavati kako da postanu dobri ljudi. Ponosna sam što smo ih tome naučili, što su vrijedni i ne ustručavaju se seoskog posla. Svi vole Pađene, kako oni tako i naših petoro unučadi, i svi jedva čekaju doći u selo. Na selu čovjek ne može biti gladan, bilo da se bavi poljoprivredom, stočarstvom ili nečim trećim, a to mnogi zanemaruju. Mi bismo danas voljeli da se ljudi vraćaju, da se bore i rade, da zajedno oživljavamo ove krajeve, da je više omladine i djece u selu”, kaže Marcela.

Pored mnogo osobina koje krase ovu ženu, ne može se ne spomenu-ti ono što je danas, čini se, odlika rijetkih. Nerazumljiva joj je sva ta mržnja i ogorčenost kojom se i danas, u ovim teškim vremenima, ljudi okreću jedni protiv drugih pravdajući to vječito nepremostivim pre-prekama. Ponosno ističe kako je vjera ta koja treba da spaja, a ne da razdvaja ljude te da je Bog ljubav i za sve je samo jedan, bili ljudi pravo-slavni, katolici ili neke druge vjeroispovijesti..

Dok mnogi putevi i danas vode Njemačkoj, činjenica je da postoje i oni koji se iz Njemačke ponovo vraćaju svom izvoru, što dobro pokazuje put ovih hrabrih i vrijednih Markoša iz Pađena.

Vaska Radulović, mart 2017.


Dragan i Kata Alavanja, Biljane Gornje / Daleko je more U prorijeđenom i zapuštenom, gotovo zaboravljenom selu Biljane Gornje u zadarskom zaleđu, u pretprošlom je stoljeću, točnije 1857. godine, živjelo 300 stanovnika. Sto pedeset godina kasnije, 1991. godine, selo je brojilo 1056 mještana, da bi deset godina kasnije broj žitelja bio smanjen na jedva pedeset. Danas tek 150 vremešnih povratnika vodi tešku borbu za puko preživljavanje, jedva dan za danom spajajući kraj s krajem.

Kamo god da se okrenete na blagoj uzvisini gdje je selo smješteno, na sve strane puca fascinantan pogled koji se ne zaboravlja. S jedne su strane široki Ravni kotari, s druge gorostasni Velebit, južno Karinsko i Novigradsko more, mostovi na Maslenici i ušće Zrmanje, otoci Pašman i Ugljan, a sve to nadmašuje čudesan zalazak sunca koje nestaje u Jadra-nu. Čovjek bi rekao — raj na zemlji. Od toga raja, zbog kojega putniku namjerniku zastaje dah, ono malo povratnika nema nikakve vajde. Jedva da ga primjećuju, misleći na to kako preživjeti sutrašnji dan, kako otići do liječnika ili trgovine, što skuhati i kako skromna primanja rasporediti i rastegnuti do sljedeće socijale ili mirovine.


Odvajkada je pravilo da sin vodi brigu o ostarjeloj i nemoćnoj maj-ci kada ju izda snaga i pritisnu godine, ali u Biljanima Gornjim Kata Alavanja, koja je prije dvije godine prevalila devedesetu, strepi i brine o sinu Draganu. On će uskoro navršiti sedamdesetu, ima teški invalidi-tet: jedva čuje, još teže govori i za svoju nesreću prima cijelih 500 kuna mjesečne invalidnine.

Draganu je lakše okopavati vinograd cijeli dan nego razgovarati sat vremena, no ne predaje se lako. Želi reći što ga tišti, željan je razgovora i druženja jer, kaže, ni sam ne zna kad ga je netko zadnji put priupitao za zdravlje, a kamoli ga saslušao.

“Nije lako živjeti, moj prijatelju. Teškoće i problemi redaju se jedni za drugima, nevolje sustižu jedna drugu i sve nekako ide naopako. Dvaput sam operiran, otvarali su mi glavu. Srećom, preživio sam i evo me u mojim Biljanima. Ne čujem i teško govorim, ali imam snage, pa mogu raditi. E, da nije moje majke, tko zna što bi bilo sa mnom. Pazi na mene, zabrinuta je i kad se prehladim. Takve su majke. A ja opet brinem za nju. Bojim se da ju ne zaboli, što bih ja onda? Velika moja radost je vinograd u kojemu imam 500 panjeva, pa proizvodim vino za sebe i ovako, za goste prolaznike kao što si ti. Nu, kušaj, oladilo se dobro u konobi. Vozit ćeš ko Sveti Ilija. Nema ovdje policije, ne boj se”, objašnjava Dragan.

Početkom su kolovoza 1995. Dragan, brat Miloš, otac Branko i maj-ka, poput svih ostalih, krenuli u bežaniju uplašeni pričama, mogućim strahotama i grmljavinom topova. Završili su u Pančevu gdje se Dragan zaposlio na proizvodnji betonskih blokova. Čim je počeo raditi, pogodi-la ga je nesreća: stroj mu je prignječio glavu i jedva je preživio. Nakon toga nije se imalo što čekati. Kako je trebalo plaćati stan, a više nije bilo novca, pala je odluka da se Alavanje vrate u Biljane, pa što bude. Ni punu godinu dana iza Oluje obreli su se pred srušenom i opljačkanom kućom. Ostvarili su pravo na obnovu, kuća je obnovljena i život je kre-nuo svojim tokom — težak i trnovit, ali na svojoj zemlji, a ne na tuđoj. Prije nekoliko godina umro je Draganov otac Branko, Kata je naslijedila njegovu mirovinu od 1.400 kuna, brat Miloš otišao je od kuće i osnovao obitelj, a Dragan i Kata žive kako znaju i umiju, skrbeći jedno o drugo-me. Kad plate struju, vodu i ostale dadžbine, ostane jedva za preživjeti.

“Više smo gladni nego siti. Bude dana da ništa ne jedemo. Ako imam brašna, dodam malo vode, posolim, ispečem i pojedemo u slast. Kad ima novaca, Dragan ide u Smilčić po kruh. E, to ti je gozba. Skuvam zera blitve, ako ima krumpijera, dobro, ako nema, opet dobro. Prošle godine zametnuli smo devet kokošiju, kao bit će jaja i mesa. Kad ono, vrag ih sve odnio, jednostavno pocrkale. E, da mogu obrađivati vrta, bilo bi još bolje, ali ne mogu se saginjati i kopati. Dragan o tome baš


ništa ni ne zna. On je više za teške radove, kopanje vinograda i drugo. Kad se sjetim onoga života prije rata, suze mi krenu. Imali smo nešto ovaca i kokoša. Uvijek bi se prodalo po koje janje ili demižon vina, pa se lijepo živjelo. Nekad se ovdje kuće nisu mogle ni prebrojiti, a danas ih je svega sedam-osam, uglavnom starci. Polako odlaze i oni koji su se vratili. Kako i ne bi. Posla nema, pomoći niotkuda, a nade u bolji život sve manje. Evo, mi smo se vratili prije dvadeset godina. Nitko nas nije obišao, ni Crveni križ ni socijala ni nitko. Ja mislim da oni ni ne znaju za nas. Imaju valjda nekakve brojeve što valjda predstavljaju nas, žive ljude. Po tim brojevima šalju mirovine i ne haju za ostalo. Niti vide oni nas, niti mi njih. Ma, tko će ići tražiti brojeve po ovim dračama i vrleti-ma”, objašnjava Kata.

I tako, ovdje, na možda najljepšem vidikovcu u Dalmaciji s kojega u daljini možete vidjeti čudesne ljepote na svim četirima stranama, malo prorijeđenih i ostarjelih stanovnika malo toga vidi. A ako netko i naba-sa u zaseoke Biljana Gornjih, vidjet će nadaleko i naširoko. Fasciniran ljepotom pogleda u daljinu, neće mu pasti na pamet da se osvrne oko sebe i da baci pogled na kamene kućice i njihove stanovnike. Za lijepog vremena, poslije kiše, kažu da se zna vidjeti i nazrijeti tanka crta talijan-ske obale. A staricu Katu i sina Dragana nitko ne vidi, kao da ih nema.

Vladimir Jurišić, jul 2016.


Danica Kaluđerović i Stevanija Pupovac, Biljane Gornje i Islam Grčki / Svjedokinje bolje prošlosti

Dva dalmatinska sela, Biljane Gornje u zadarskom zaleđu i Islam Grčki u Ravnim kotarima, pri pogledu na kartu toga dijela Dalmacije nemaju gotovo ništa zajedničkoga. Plodni Ravni kotari oduvijek su prehranjivali stanovnike Islama Grčkog, a krševiti podvelebitski teren usred kojeg se smjestilo selo Biljane Gornje sušta je suprotnost plodnoj zaravni i oduvijek je bio raj za ispašu ovaca. Ondje ratari i poljoprivrednici, ovdje gorštaci i čobani, nebo i zemlja. No posjetite li danas ta dva sela, iteka-ko ćete uočiti nit koja ih povezuje. Rijetko ćete sresti čeljade, još rjeđe vidjeti vrtove uređene na plodnoj zemlji, a i zvuk zvona ovna predvodni-ka davno je zamro. Mladosti nigdje, a iz ruševnih kuća tu i tamo provi-ruju vremešni mještani, gostoljubivi i znatiželjni, ali u početku nepovjer-ljivi i oprezni… Nema te enciklopedije i povjesničara koji o minulih pola stoljeća mogu ispričati događaje i usporediti prošlost i sadašnjost kao što to umiju dvije hrabre žene, jedna iz Islama Grčkog, a druga iz Biljana Gornjih, čiji smo bili gosti za ovoljetnih vrućina.


Danica Kaluđerović i Stevanija Pupovac ne poznaju jedna drugu, ali jako dobro pamte prilike koje su dovele do njihovih sadašnjih života. Nije bilo teško na samom početku devedesetih osjetiti ratnu prijetnju i zveckanje oružja, no većina je smatrala da će se sve ipak nekako riješiti, bez prolijevanja krvi.

Stevanija Pupovac iz Biljana Gornjih nije baš mnogo u to vjerovala pa je zabrinuta i uplašena za dvoje već poodrasle djece, Dijanu i Mlade-na, otišla s djecom u Austriju. Bojala se i zato što je bila sama: suprug Stevan poginuo je u mirnodopskoj službi u JNA pod nerazjašnjenim okolnostima, pa je dijelom i zbog toga odlučila otići. Nije dugo prošlo kad su se smjestili i pronašli posao, a vijesti iz Jugoslavije postajale su iz dana u dan sve crnjima. Sa strepnjom su svakodnevno gledali snimke bombardiranja gradova i sela, protjerivanja ljudi s njihovih ognjišta i lu-dilo koje je zavladalo na svim stranama. Nakon rata, iako se silno željela vratiti u svoje selo, Stevanija je smatrala da tome još nije vrijeme. Bojala se povratka, ponajviše stanja u kojem će zateći kuću; do nje su stizale vijesti kako je sve porušeno i sravnjeno sa zemljom. Nakon nekoliko godina doznala je da joj se pomajka Olga vratila iz Srbije u Biljane, pa je stupila s njom u kontakt. U proljeće 1999. obrela se pred svojom kućom, dok su djeca ostala u Austriji, gdje i danas žive i rade.

“Obradovalo me kad sam doznala da se pomajka vratila u Biljane, da je živa i zdrava. U najranijem sam djetinjstvu ostala bez majke, pa mi je maćeha svih tih godina nastojala nadomjestiti taj gubitak. Živjela je u svojoj u ratu oštećenoj kući, a i moja nije bila baš vesela: nije imala ni vrata ni prozore, sve je bilo pokradeno i porušeno. Otišle smo u Zadar podnijeti zahtjev za obnovu.” Nedugo zatim Olga je dobila rješenje, no u njemu nema nikakvog roka, pa još i danas čeka da joj netko dođe obnoviti kuću. “Mislim da od toga neće biti ništa, previše je vremena prošlo. Svi su nas zaboravili. Pomajka od 1968. kada je otac stradao prima njegovu mirovinu; on se kao mladić borio u Drugome svjetskom ratu kao pripadnik partizanskih jedinica, a ta mirovina iznosi 500 kuna mjesečno.” Ali, ne lezi vraže, prije dvije godine dobila je rješenje da joj se ukida socijalna skrb jer prima muževu partizansku mirovinu. Rje-šenjem joj je ukinuta i naknada za pripomoć, pa sada prima samo tih 500 kuna. Prije bi znali doći službenici Crvenog križa i donijeti joj nešto brašna i drugih stvari, ali ih već jako dugo nema. “I oni su nas zabora-vili. Živimo od njezinih 500 kuna i nešto moje mirovine iz Austrije. Kad platimo struju, telefon i vodu, ostane tek nešto sitno za preživjeti, pa se nas dvije jedva nekako provlačimo. U selu ima i težih slučajeva. Mi smo ovdje jednostavno zaboravljeni i za nas nitko ne mari. Kao da smo na nekom drugom planetu”, objašnjava Stevanija Pupovac.


Na napuštenim pašnjacima i po vrletima nađe se nešto smilja za čiju su visoku cijenu i traženost načuli i stanovnici sela, pa svakodnevno obila-ze svoja zemljišta i beru to bilje čekajući nakupce i prekupce koji dolaze s kamionima i otkupljuju ga za tri kune po kilogramu. Znaju mještani da ga oni odmah preprodaju i po 25 kuna kilu, ali što će — ne bune se jer ako ostanu i bez tog sitniša, teško će namaknuti dovoljno za puko preživljavanje. Stotinjak stanovnika Biljana Gornjih, sve odreda stari i nemoćni ljudi, ne vidi nikakvu budućnost svome sve pustijem kraju. Lju-di je ovdje sve manje: zaredale sahrane, vjenčanja i poroda nema, život polako blijedi…

Točno prije pola stoljeća Danica i Nikola Kaluđerović iz Islama Grčkog ostavili su rodno selo i Dalmaciju pa trbuhom za kruhom otišli u Rijeku, gdje Danica i danas živi iako često navraća u Islam. Nikola je umro prije desetak godina, a Danica sve više i sve češće prebire po sjećanjima na dane koje su ona i njezin muž, mladi i zaljubljeni, provodili u Islamu Grčkom, pa svako malo eto nje u staroj kamenoj kući. Boravci u dalma-tinskom kršu svaki su put sve dulji i dulji; nada se da će jednom ovdje zauvijek ostati, pa svaki posjet rodnom kraju iskoristi za uređivanje kuće i okućnice, održavanje vrta, njegu voćaka i košnju trave.

Priprema se da u svakom trenutku, unatoč svojih 74 godine, život počne iznova, ondje odakle je prije toliko vremena otišla u svijet. Rat i Nikoli-na smrt uvelike su odgodili taj toliko žuđeni i davno planirani povratak. Zasad je, kako sama kaže, tek običan turist. Nije joj teško raditi u kući i oko nje, ali teško joj pada što je sama. Stoga joj je svaki dan u rodnom selu pomalo i tužan, a pogotovo kako se približava povratak u Rijeku. Tamo se vraća samo zato što još nema uvjeta za skladan i siguran po-vratak u Islam Grčki, koji su Nikola i Danica nakon rata prvi put zajedno posjetili samo tri dana nakon Oluje, već 8. kolovoza 1995.

“Bili smo radosni jer je sve bilo u redu. Kuća je stajala netaknuta, pod krovom, ništa nije srušeno, ništa ukradeno, sve na svom mjestu. Kada smo to vidjeli, odlučili smo se odmah vratiti i život nastaviti gdje smo ga i započeli. Otišli smo u Rijeku pripremiti papire i stvari za povratak, no kad smo se za mjesec dana vratili, imali smo što vidjeti: kuća pot-puno oštećena, krov skinut, sve stvari iz kuće i dvorišta pokradene, zlo da ne može biti veće. Doživjeli smo pravi šok. Ne mogu nikoga direktno optužiti, ali mogu sumnjati. Kako se Srbi još nisu počeli vraćati, mi-slim da su nas opljačkali oni koji su obilazili puste krajeve u potrazi za plijenom. Vidjeli su desetine praznih i napuštenih kuća u našem selu i u nekoliko dana sve opljačkali, porušili i odvukli. Nema tko drugi, tako ba-rem mislim, iako za to nemam dokaza. No tada nam nije bilo, a ni sada mi nije važno tko je to učinio, važno je samo da je sve bilo uništeno. Nakon toga nikada više nismo imali nikakvih problema. Sa svima smo


se slagali i susjedi Hrvati ponovno su nas uvažavali kao nekada. Kuća je nekoliko mjeseci godišnje bila pusta jer smo zimi odlazili u Rijeku, ali nikada više ništa nije falilo”, objašnjava Danica.

Danica i Nikola odmah su podnijeli zahtjev za obnovu, ali odbijeni su s obrazloženjem da imaju stan u Rijeci te da su za rata živjeli u Hrvatskoj; ništa od obnove, njihova se kuća vodila kao vikendica. Prionuli su na posao i sami pokrili kuću, kupili nešto stvari i koliko-toliko uredili pro-stor za život. No još uvijek nije sve dovršeno, pa nema uvjeta za stalni povratak. Nakon Nikoline smrti 2008. Danica je ostala sama, no nitko je zbog toga krivo ne gleda, kamoli da bi joj učinio što nažao. Obnovljena su prijateljstva i danas se, kako sama kaže, Hrvati i Srbi ovdje poz-dravljaju, poštuju i uzajamno si pomažu. Sve je to pridonijelo tome da zaboravi na poratno rušenje i haračenje svoje kuće: pravda to bijesom i ljutom nevoljom u kojoj su se našli i Hrvati koji su se vraćali na svo-ja spaljena ognjišta. S početka je još i bilo sporadičnih provokacija, u obliku različitih parola i fašističkih znakova ispisanih po napuštenim kućama ili po onima u kojima je gdjetko i ostao živjeti, ali i to je prestalo.

Sada sasvim drugi problemi tište ovdašnje stanovnike, zadajući im ite-kako veliku brigu. Glavni je problem pitka voda, koju je prije rata imala svaka kuća, a vodovod je bio izgrađen mjesnim samodoprinosom u ko-jemu je svako domaćinstvo sudjelovalo s pozamašnim iznosom. Danas se upotrebljava voda iz gusterni, koja uglavnom nije pitka. Priča se kako su mještani odmah nakon rata tražili da se vodovod stavi u funkciju, no neki im je službenik hladno uzvratio da voda, bude li se njega pitalo, nikada više neće doći u Islam Grčki… Usto iz sela nema autobusa za Zadar, pa je u administrativno središte teško otići ako se ne posjeduje vlastiti automobil. Školu, koja je “pokrivala” nekoliko sela, pohađalo je prije rata 700 učenika. Danas nema djece, pa nema ni škole. Nekada su imali i poštu, a danas se zbog poštanskih usluga mora u Zadar.

“Da nije bilo tog prokletog rata, moje selo i sva okolna sela danas bi bila najljepša mjesta za život. Ima ovdje dobre i plodne zemlje, voća, vino-grada, izvrsnih pašnjaka, more nije daleko, a priroda je prava, kakva se samo poželjeti može. Nažalost, sada je sve obična pustopoljina s rijet-kim, uglavnom vremešnim stanovnicima koji jedva preživljavaju. Sve mlado je otišlo. Kako i ne bi kad nema prijevoza, vode, liječnika, asfalta. Nema ni posla. Na sve strane zjape prazne i napuštene kuće, zarasle u draču i zaborav. Ovdje se može preživjeti samo ako imaš neka primanja, pa će me, kad se vratim, spasiti muževa mirovina, zarađena u Riječkoj tvornici konopa”, nagovještava ipak svoj povratak Danica Kaluđerović.

Vladimir Jurišić, avgust 2016.


Dragan Kožul, Islam Grčki / Sudbina u vlastitim rukama Kada su u siječnju 1993. godine u Ravnim kotarima zagrmjele prve topovske salve označujući početak operacije Maslenica, Cvetko Kožul i njegov tada šesnaestogodišnji sin Dragan iz Islama Grčkog brže su bolje pokupili što je moglo stati na traktorsku prikolicu. Krenuli su na dug i neizvjestan put prema Srbiji. Prestrašen i sa zebnjom u srcu, maloljetni Dragan odmah je donio odluku za koju je mislio da je konačna — nikada se više neće vratiti u rodno selo, u kojemu su njegove prve tinejdžerske godine bile prožete nespokojem i strahom, a ponajviše nerazumijeva-njem nemilih događaja koji su se, pod paskom odraslih, nizali jedan za drugim.

Ali nikad ne reci nikad. Završio je srednju školu u Leskovcu, muvao se po Srbiji radeći sve i svašta, a 1998. godine u Beogradu je upoznao djevojku Dragu. I taman kad su se stvari trebale posložiti, Draganu su se u glavi, ali i u srcu, počele redati slike djetinjstva u Ravnim kotarima, slike smo-kava i maslina, zmija i drače, zrelih bresaka i trešanja. Nije prošlo mnogo vremena: predložio je svojoj curi povratak u Hrvatsku. Draga je pristala


i 1999. godine obreo se u Rijeci. Pošto se zaposlio, od prve je plaće kupio prsten i oženio se. Draga i Dragan iz Rijeke odlaze kod njenih na Baniju, u selo Brestik, gdje osnivaju malu farmu od desetak krava. Sve je krenulo dobro, ali one slike iz Draganove glave nisu nikako blijedile i čim je dobio rješenje za obnovu kuće u Islamu Grčkom, pala je konačna odluka. Put pod noge, pa sve ispočetka na djedovini. Draga je ponovo pristala vjerujući u svog izabranika i u proljeće 2006. obreli su se pred Draganovim rodnim ognjištem, pred spaljenom kućom i šikarom koja je prekrila gotovo svu plodnu zemlju i nekadašnje nasade voćaka.

“Kada sam napokon došao u svoj kraj, ni u snu nisam pomislio da ću se osjećati kao stranac, a upravo tako osjećao sam se prvih par godi-na. Selo prorijeđeno, neki novi ljudi, sve nekako nepoznato. Nekoliko godina živjeli smo bez struje, ali svom smo snagom prionuli na posao. Država je obnovila gornji dio kuće. Prizemlje smo koliko-toliko uredili sami i bilo je u početku vrlo teško. Odlučili smo da više ulažemo u zemlju nego u kuću, što se danas, desetak godina kasnije, pokazalo kao dobra odluka. Ipak, najviše ulažemo u našu djecu, petnaestogodišnju Saru i jedanaestogodišnjeg Filipa”, objašnjava Dragan.

Radio je on povremeno na nekim poljoprivrednim imanjima, ali, kako kaže, bolje bi bilo da je ležao kod kuće jer mnogi su mu ostali dužni i sve je to bilo nekako traljavo, a izuzetno naporno. Odlučio je samostal-no raditi i baviti se poljoprivredom, ali početak je bio pretežak. Zaredalo je nekoliko sušnih godina, a zimu između 2012. i 2013. godine obitelj Kožul neće zaboraviti. Doslovno su gladovali, a Dragana je najviše za-boljelo što nije imao novca ni za marendu djece. Ipak, nije htio jadiko-vati, već se prihvatio posla. Jedino sigurno primanje u obitelji skromni je dječji doplatak, sve ostalo Draga i Dragan moraju ostvariti svojim rukama.

“U najtežim trenucima nisam htio otići na socijalno i tražiti nekakvu pomoć. Bilo me sramota, jer sam mlad i zdrav. Ne mogu shvatiti mnoge mlade ljude u svojoj okolini, a ima ih još u cijeloj Hrvatskoj, koji samo kukaju i primaju novčanu naknadu, a mogli bi medvjeda udaviti golim rukama”, kaže Dragan.

Odlučio je baviti se voćarstvom i povrtlarstvom. Na dva hektara po-sadio je autohtonu breskvu, a da bi povrtnjak imao vode, napravio je bušotinu duboku 50 metara jer na površinske se vode i izvore nije mogao osloniti. Domaći paradajz, kupus za kiseljenje, papriku i zelenu salatu, sve proizvedeno ekološki, Dragan prodaje na zadarskoj veletrž-nici. Javio se on i na natječaj za europske fondove i odgovoreno mu je pozitivno, pa će uskoro u njegovo dvorište stići traktor za koji će morati platiti samo 25 posto vrijednosti, i to u obliku kredita.


“Priča se dosta o odnosima Hrvata i Srba na ovom području, često puta traži se dlaka u jajetu”, kaže Dragan i pojašnjava: “Vidite, smatram da Srbi koji su se vratili na svoja ognjišta, nerijetko sami i vjerojatno nesvjesno, u dobroj mjeri doprinose sporom otapanju odnosa. Naime, povratnici se na neki način grupiraju i odvajaju od ostalog življa, po-sebno Hrvata. Kartaju i boćaju sami među sobom i tako se izdvajaju. Ne uklapaju se dovoljno u suživot, a sve više mislim da se mnogi ni ne žele uklopiti. Izolirali su se i žive vječito na nekoj prekretnici, kao da su ovdje samo fizički. To itekako primjećuju susjedi Hrvati, pa nekolicina onih nacionalistički raspoloženih, iako u manjini, na takvo odvajanje i grupiranje ne gleda baš sa simpatijama. Mislim da mi mladi moramo dati primjer kako se živi u široj zajednici. Na primjer, neki povratnici ne šalju djecu na katolički vjeronauk. Zašto? Pa tamo se ne može ništa loše naučiti. Svaka religija ima svoje temelje koji su čovječni. Na kraju, svi smo kršćani, pa moja djeca redovno pohađaju vjeronauk, ali učim ih, i ja i vjeroučitelj, da poštuju svoje. I kad me netko pita što sam, ja samo pokažem svoje žuljevite dlanove, kakve nije imao ni moj dida, i kažem: ‘Evo, ovo sam ja!’ Tada padaju sve barijere i stječu se povjerenje i novi prijatelji.”

Svoja uvjerenja o odnosima između ljudi i nacija Dragan i Draga sva-kodnevno provode u djelo, pa nemaju nikakvih problema s Hrvatima. Svjesni su da je ovo njihova jedina domovina i da žive na svojoj djedo-vini. Njihovi prijatelji Srbi i Hrvati poštuju ih zbog takvih stavova. Ne poriče Dragan da s pojedincima imaju problema samo zato što su Srbi, jer, kaže, budala je uvijek bilo i bit će, i to na objema stranama.

Vrijeme će, kaže ovaj vrijedni mladi čovjek, sve to poravnati i vratiti na svoje mjesto, samo treba zasukati rukave, svojski raditi, poštovati tuđe, i osjećaje i imovinu, pa će se sadašnje razlike na ovim prostorima rastopiti kao balon od sapunice. Jer već stoljećima narodi i ljudi dijele istu sudbinu.



Božica Škorić i porodica Cupać, Biljane Donje / Povratak u srednji vijek Desetak kilometara zapadno od Benkovca, u Ravnim kotarima, u selu Biljane Donje, pedesetak mještana, uglavnom vremešnih povratnika, doslovno se bori za opstanak. Svakodnevno, kada pođu na počinak, postavljaju si isto pitanje: Bi li bilo bolje da se nikad nismo vratili u svoj zavičaj ili su zemlja, ostaci kuća i grobovi naših djedova toliko važni da vrijede ovog čemernog života?

Za dvije godine usamljena i boležljiva starica Božica Škorić navršit će 90 godina. Iako bogatog životnog iskustva, prepunog radosti i tuge što se isprepliću još od njezina najranijeg djetinjstva, još uvijek nije sigurna je li dobro postupila kad se vratila na svoje ognjište. Muž Todor pokopan je odmah nakon povratka, a djeca su se rasula po svijetu tako da ni sama Božica ne zna gdje su. Ponekad navrate, ali onda se opet vraćaju svojim obiteljima i životima, a ona ostaje čekati.

Kad su u kolovozu 1995. godine oko Benkovca zagrmjeli minobacači i rafali zaparali nebo, Todor i Božica pobjegli su glavom bez obzira,


najprije kod kćerke u Rijeku, a kasnije u Srbiju. Nitko ih tamo nije dirao ni uznemiravao, primili su ih dobri ljudi i brinuli su o njima. Nisu bili ni gladni ni žedni, ali kako su dani prolazili, čežnja za kamenom kućicom u Biljanima Donjim, za mirisom smilja i pjevom cvrčaka, bivala je sve veća, sve dok nisu odlučili krenuti na put prema rodnim Ravnim kotarima. Pred šikarom punom zmija koja je sakrila porušenu i do temelja opljač-kanu kuću obreli se deset godina nakon bijega.

Nekako su se snašli, pomogli su susjedi koji su se ranije vratili pa su imali gdje u prvo vrijeme prespavati. Pritisnut brigom i nevoljama, Todor je počeo kopnjeti sve dok nije umro. Zahtjev za obnovu, koji su za još Todorova života podnijeli, par godina kasnije urodio je plodom. Iako pri-lično traljavo, kućica je obnovljena i još je trebalo riješiti od čega će Bo-žica živjeti. Nakon brojnih administrativnih peripetija uspjela je ostvariti socijalnu pomoć od 300 kuna mjesečno, koju uredno prima i dan-danas.

“Kad platim nešto struje i ono malo sitnih režija, ostane mi oko 180 kuna. Svakoga dana raspolažem sa šest kuna koje moram pametno utrošiti jer ako se uzoholim i postanem rastrošna, sve se poremeti i tada gladujem. Sa šest kuna dnevno mogu kupiti jedan kruh, ostane još kuna-dvije za hranu i ostale potrebe. Eto kako mi je. Bolje ne pitaj!”, objašnjava starica.

U nekim spiskovima benkovačkog Centra za socijalnu skrb ime Božice Škorić uspješno je upisano u registar “riješenih”. Mjesečno 300 kuna i država je riješila još jednog svog stanovnika. Zasigurno nije riječ o području posebne državne skrbi, već o području posebne i indolentne nebrige lišene svih humanih i ljudskih načela. I kuća je upisana u neka-kve registre kao obnovljena, ali kroz prozore kada je bura toliko puše da je nemoguće boraviti u prostorijama. Kad je pak južina s kišom, sobe su pune vode. Kako sama ne može gotovo ništa raditi, Božica ne obrađu-je zemlju, nema vrta, ne drži kokoši, a što god je neophodno napraviti, mora platiti.

“Neki dan sam vidjela u selu radnike Komunalca iz Benkovca kako kose uz cestu. Zamolila sam ih da mi pokose dvorište jer od trave više nisam mogla prolaziti. Za čas su to pokosili i naplatili mi. A ja bidna, mislila sam da će to babi napravit mukte, pa ću ih počastiti čašicom rakije i kavom. To me za ovaj mjesec potpuno srušilo i dotuklo, ne znam kako ću dočekati 300 kuna do kojih je još daleko”, žali se Božica.

Svakih nekoliko dana obiđe je patronažna sestra. Tada se njezina fi-nancijska slika popravi. Budući da sestra zna za njezinu neimaštinu, u medicinskoj se torbi osim lijekova nađe i kila kruha, litra mlijeka te tu i tamo još poneki sitan dar.


Nedaleko Božice u Biljanima Donjim Seka i Branko Cupać dijele sud-binu i brigu ostalih sumještana ovog ravnokotarskog sela, ali samo tokom ljetnih mjeseci. Oluja je početkom kolovoza 1995. godine Branka i Seku, njihovo dvoje djece i Brankove roditelje zatekla potpuno nespre-mne. Pokupili su nešto najnužnijih stvari, pustili stoku iz štala pa puni straha i neizvjesnosti krenuli put nepoznatog. Nakon brojnih peripetija na putu preko Bosne, završili su u prihvatnom centru u Bačkom Jarku kraj Temerina. Tamo je u jednoj jedinoj velikoj prostoriji boravilo čak 78 izbjeglica iz svih krajeva Hrvatske, najviše iz Dalmacije, Banije i Kordu-na. Svakoga dana dobivali su jelo, a za ostalo je trebalo zasukati rukave. Jedini posao koji im je ponuđen bilo je okopavanje tuđih njiva i vrtova, i to za toliko sitnu naknadu da su imali osjećaj da rade besplatno. No Seka i Branko, sa sinovima, nisu imali drugog izbora pa su tako preživ-ljavali i nadničarili dugih pet godina. Roditelji su pomalo kopnjeli i na kraju umrli. Branko kaže — od tuge. Tamo su u izbjeglištvu i pokopani, daleko od svojih Biljana. Nakon pet godina u prihvatnom centru dobili su u Temerinu nužni smještaj gdje žive i dan-danas, jer nikakvih uvjeta za povratak nemaju.

S njima u četrdesetak kvadrata živi stariji sin Branislav. Mlađi sin Goran podstanar je u istom gradu, ima suprugu i jedanaestogodišnju kćer, njihovu miljenu unuku Adrijanu. U međuvremenu je Branko svako malo odlazio u svoje selo na dan-dva kako bi istražio mogu li se stvoriti ikakvi uvjeti za povratak cijele obitelji. Kuća je bila i ostala porušena do temelja, sve pokradeno i odvučeno, zaraslo u draču. Podnio je zahtjev za obnovu, ali rečeno mu je da je zakasnio i da od obnove nema ništa. Zakasnio je sa zahtjevom jer mu je prvobitno bilo rečeno da na područ-ju gdje su bila ratna djelovanja, što je slučaj u Biljanima Donjim, zahtjev za obnovu nikada ne zastarijeva. Kad je podnio zahtjev, rečeno mu je da je ipak zakasnio, a to Branko ni danas ne može shvatiti.

“Evo, u Vojvodini sam već 21. godinu i cijelo to vrijeme kontam kako da se vratim na svoje ognjište. Zasad je to nemoguće jer bismo u tom slučaju propali. Novaca za obnovu kuće nemamo, država za nas ne mari, kao da je netko sretan što se mi ne vraćamo. A ovdje, među ovom škrapama, cijeli je moj život. Toliko mi je u glavi povratak da stalno dolazim sa suprugom u ovo bespuće i kontam kako se vratiti. Dolazim i zimi, a čitava ljeta provodim na svojoj djedovini. Ne treba mi puno da se vratim. Skromni smo i znamo se boriti, ali za početak nemamo ni gdje spavati. U ovim razdobljima boravka u Biljanima spavamo u malenoj bivšoj ostavi u kojoj smo preuredili najnužnije za kraće boravke. S praga te ostave Seka i ja promatramo našu kuću, bez vrata i prozora, svu za-raslu u korov, i pitamo se hoćemo li ikada više za našega života prespa-vati u njoj, pa makar i jednu noć. Teško nam je i zbog toga što nemamo struje, a davno smo nekad sami platili priključak i obavili sve potrebne


radove. Podnio sam zahtjev u Elektri. Rekli su da sam opet zakasnio. I tako, živimo kao u 16. stoljeću”, objašnjava Branko Cupać.

Tako prolaze dani, s njima i godine, a Seka i Branko u dalekom Temerinu sanjaju o Biljanima. Preživljavaju od Brankova trženja na pijaci gdje on za svog poslodavca prodaje robu i tako dođe do neke crkavice. Prije rata Branko je punih dvadeset godina radio u zadarskom Narodnom listu. Čim je navršio 65 godina i stekao uvjete za starosnu mirovinu, uputio je zahtjev za umirovljenje. Odgovor još čeka i sve više strahu-je da nije možda i tu zakasnio. Od povratka više nema ništa, smatra Branko objašnjavajući kako on i supruga nisu u mogućnosti vratiti se na svoje ognjište, a kamoli su to mladi ljudi koje ovdje čekaju srušene kuće i mjesto na burzi rada. Nekad je Branko imao vinograd od 3.000 panjeva, badema da se ni broja nije znalo te stotinjak stabala trešanja i višnji maraski. Sve se to prodavalo u okolnim gradovima i život je bio, gledajući kroz prizmu onog vremena, normalan. Gledajući iz današnje perspektive, bilo je to neviđeno bogatstvo i blagostanje.

“Danas, kada dođemo u Biljane, živimo u kamenom dobu”, ponavlja Seka i pojašnjava: “Zamislite, nemamo hladnjak na ovim vrućinama, nemamo radio prijemnik, nemamo televizor. Ne znamo što se događa u Benkovcu, a kamoli u svijetu. Perem robu na ruke kao moja baba. A kad sam se 1973. godine udala u ovu kuću, imali smo mašinu za pranje veša. Pa to je bilo skoro prije 50 godina! I kako onda da se vratimo? Nemamo ni vodovod, pa smo prisiljeni kupovati vodu za piće. Ovom iz gusterne možemo samo oprati rublje i ništa drugo. Nemamo zapravo ništa, a ovo je naša zemlja i kuća, ovdje smo ljubovali, ženili se, dobivali djecu, bili sretni i zadovoljni. Čini mi se, lijepih vremena nikada više”, rezignirana je Seka Cupać.

A ta se lijepa vremena još itekako pamte. Selo je osamdesetih imalo gotovo 2.000 stanovnika i čak dvije osnovne škole, a danas jedva da ima tridesetak duša.

U malenoj ostavi u kojoj Cupaći žive nalazi se stara hrđava peć na drva u kojoj svakih par dana Seka peče kruh. Kaže da je peć pokvarena i da ne peče odozdo, ali ona na pola pečenja okrene tijesto, pa opet dobro. Problem je što se za ovih ljetnih vrućina ostava toliko ugrije od vatre da je nemoguće spavati.

“Pečemo kruh na ovoj vrućini zato što je ovdje kruh najskuplji na svijetu. Naime, prva je pekara u Benkovcu. Put do tamo košta 20 kuna, povratak isto tako. Kruh je pet kuna, pa ti računaj”, pojašnjava Branko.


Velika radost Seke i Branka rijetki su posjeti njihove unuke Adrijane, ali i njezin boravak u selu babe i dide vezan je uz probleme. Naime, Adrijani je potrebno društvo, prijateljica s kojom se može igrati i uživati, ali, kaže Seka, nekako je nezgodno dovesti tuđe dijete u ovu zabit bez struje i vode. Sramota ih je.

Nisu sve zgrade i kuće u Biljanima Donjim ruine. Usred sela nedavno je sagrađen pravi dvorac, opasan visokom ogradom, s pomno uređe-nim ogromnim dvorištem. Približite li se ogradi, nekoliko opasnih pasa iskesi zube, pa je nemoguće doći do ulaznih vrata. Na glavnoj kapiji natpis “Zajednica Dobri pastir”. No pastira, a ni stada, nigdje. Na pozive se nitko ne odaziva. Nekolicinu mještana pitali smo o čemu se radi, no rekli su da pojma nemaju. Vrlo rijetko, kažu, vide nekoliko mladih djevojaka koje kratko prošetaju cestom i to je sve. U uredu gradonačel-nika Benkovca od tajnice saznajemo da “tamo ima nešto, ali ona nema pojma što je to”. Kaže nam da nazovemo župnika. Župnik don Anđelko Buljat objašnjava da je to nekakva vjerska zajednica o kojoj on baš ne zna mnogo, ali da nazovemo izvjesnog don Borisa, koji trenutno obavlja službu u Vrsima kraj Nina. Kako se don Boris nije javljao na telefonske pozive, pronašli smo adresu Karizmatsko-molitvene zajednice Dobri pastir u Zagrebu. Revnosna službenica objasnila je da pojma nema o čemu se radi u Biljanima Donjim, ali da će, kad uhvati vremena, pi-tati nekoga od pretpostavljenih. Sve u svemu, dovoljno misteriozno i prilično nezgrapno među stotinama porušenih i neobnovljenih kuća u Biljanima Donjim.

Vladimir Jurišić, avgust 2016.


Rade Graovac, Smoković / Od prvog do drugog nekako, od drugog do prvog nikako

Mnogim povratnicima na područjima od posebne državne skrbi visina socijalne pomoći uglavnom ne prelazi 800 kuna mjesečno, pa se s pra-vom može reći da jedva preživljavaju. No to je pravo bogatstvo prama mjesečnim primanjima Rade Graovca iz Smokovića kraj Zadra koji svakog prvog u mjesecu primi uredno i redovno ni manje ni više nego 71 kunu.

“Pitate me kako živim? Od prvog do drugog nekako, od drugog do prvog nikako”, jednostavno objašnjava povratnik Graovac.

“Kako da to rasporedim i kako da od toga živim? Pa to nije niti 2,5 kune dnevno, jedva pola kilograma kruha. U ovih 17 godina otkako sam se vratio u rodni Smoković nekoliko sam puta primio jednokratnu novča-nu pomoć, no to je potrošeno istoga dana kada je i pristiglo. Jedini je novac koji danas primam invalidnina jer sam 1976. godine na poslu u jednom zadarskom poduzeću izgubio desno oko. Od rata do 2003. bio


sam zaboravljen, a onda sam opet počeo primati tih 71 kunu. Tražio sam da mi plate zaostatke. To bi bilo otprilike 5.000 kuna, što bi me spasilo, no od toga ništa”, žali se Rade Graovac.

Malo je povratnika koji su napisali toliko zahtjeva, žalbi, molbi i prigovo-ra na adrese brojnih institucija kao što je Rade, no odgovora Radi uglav-nom nema ili je negativan. Tražio je, kad već ne prima socijalnu pomoć, da mu daju mirovinu, no odbijen je jer još nema 65 godina. Obnova njegove kuće stoji na mjestu, a u posljednjem rješenju koje je dobio ja-sno piše da “nema pravo na obnovu, na kuću, građevinski materijal niti na stan”. Živi u obnovljenoj kući pokojne majke od 35 četvornih metara, koju je sam gradio i na čijoj adresi je prijavljen.

“U Centru za socijalnu skrb rekli su da se nisam smio prijaviti na adre-su majčine kuće, već eventualno na garažu moje srušene kuće, pa bih možda i dobio nešto socijalne pomoći. Ovako ništa. Struju redovno pla-ćam, no neki dan sam doživio šok kada mi je dovezena kanta za smeće i kada mi je rečeno da od sada moram plaćati i odvoz smeća. Čini se da je odvoz smeća jedino pravo koje sam ostvario kao povratnik. Da na-punim tu kantu trebat će mi godina dana jer smeća uglavnom nemam. Papir naložim, a ljuske od krumpira bacam na hrpu i pravim kompost, no uplatnice za odvoz polako stižu”, kaže Graovac.

Jasno je da 71 kuna ne može pokriti troškove ovog povratnika, a kamoli mu još i osigurati život, pa se Rade snalazi kako zna i umije. Hoda okolo po selima, čak i do Zadra, traži posao za nadnicu, ponekad i samo za hranu. Radi najteže poslove, kopa kanale, kosi i betonira. Sve na crno, svaki posao za jedan dan, od jutra do večeri i isplate, a sutra ponovo u potragu za poslom. Pored kuće obrađuje veliki vrt, a, kako kaže, da nije ovoga vrta, ne bi imao što jesti.

“Kad dođe sezona puževa, to za mene znači izobilje i gozbu, no to ne traje dugo. U posljednjih deset godina nisam kupio više od deset kilo-grama mesa jer ga nemam čime kupiti, pa sam ga željan, no što je, tu je”, rezignirano, kroz suze kaže Rade Graovac.

U akciji Maslenica 1993. godine selo je porušeno, a Rade i njegova obitelj sklonili su se u Benkovac te kasnije u Srbiju. Od mještana koji su ostali kasnije su pronađena beživotna tijela. Jedan mu je sin u Londonu, rastavljen je i sam brine o dvoje djece te jedva preživljava, a Rade ga nije vidio 13 godina. Supruga mu i drugi sin također teško žive u Srbiji čekajući da se Rade zaposli ili da stekne nekakva primanja, pa da se i oni vrate u rodni kraj.


No od 1998. godine ove probleme nikako da sredi, pa Rade Graovac jedva preživljava sam, nadajući se da će se nešto dogoditi. Kako kaže, na samom je dnu, dublje se ne može, pa kad-tad mora krenuti nabolje.

“Ponekad mi se čini da bi najlakše bilo odavde pobjeći, no te me misli brzo prođu. Pa ovo je zemlja mojih djedova, ovo je moja šmrika, smo-kva, vrta i maslina. Volim ovo mjesto i ovu moju državu, ali država ne voli mene. Smoković postoji od 13. stoljeća i sve je bilo dobro do do-laska demokracije. Žigosani smo kao srpsko selo, a vidite, osamdeset je posto brakova u Smokoviću miješano. Moja pokojna majka zvala se Lucija Paleka, dakle rodila me Hrvatica, kao i mnoge u selu. Majka moje supruge Borke Hrvatica je, moje su dvije strine Hrvatice i krv je ovdje izmiješana, a zrnca se nikad nisu prebrojavala. Nikome to nikada ovdje nije smetalo. Poštovala se svačija vjera i mnoge su žene katolkinje, naše majke ili supruge, odlazile na mise u susjedna hrvatska sela koja su imala crkve ili u obližnji Zadar. Pa to je bilo normalno i prihvatljivo od kad je Smokovića”, prisjeća se Rade.

U zadarskom Centru za socijalnu skrb kažu da je Rade Graovac u 2011. godini dvaput primio jednokratnu socijalnu pomoć. Ove je godine, kada mu je umrla majka, primio pomoć od 800 kuna.

“Kako je dio njegove obitelji, supruga i sin, u Srbiji, upozorili smo ga da je potrebno priložiti podatke i očitovanje o njihovom imovnom stanju, kako bi se vidjelo da li ima pravo na redovitu pomoć ili ne. Kako do da-nas to nije učinio, nemamo nikakvog osnova niti da razmatramo njegov zahtjev. Pozivamo ga da ponovo napiše i u naše službe preda zahtjev za pomoć, no neka priloži i potrebne dokumente o eventualnim primanji-ma supruge i sina, jer je on ipak u bračnoj zajednici i riječ je o obitelji, a ne o pojedincu”, rekla nam je ravnateljica Vesna Burčul, Centra za socijalnu skrb u Zadru.

Vladimir Jurišić, maj 2015.


Vitomir Gulić, Zapužane / Crna noćna muzika Od kada su preci Vitomira Gulića doselili u Zapužane, selo na samoj sjeveroistočnoj granici Ravnih kotara povrh Zadra, prošlo je ravno 500 godina. Malo toga se izmijenilo u načinu i poimanju života ovog osebuj-nog pedesetpetogodišnjaka, ali i ostalih rijetkih stanovnika tog prorije-đenog sela.

Poneka smokva i maslina, nekoliko trsova loze, ovce i koze, štednja dragocjene vode i težak rad u sušnom polju otetom od drače, sve se to jednako nastavlja i ponavlja već stoljećima. Ipak, događa se nešto što se prije nikada nije događalo. Bilo je u tih 500 godina na ovom područ-ju podosta ratova, bitaka, zbjegova i majki u crninama. Prolazile su svakojake vojske kroz negostoljubivi kraj. Redali su se Mlečani, Turci, Austrijanci, Talijani, Nijemci i drugi, paleći i uništavajući za sobom. Ipak, nakon svakoga rata mještani bi ponovo zasukali rukave i kretali iz početka. Pokopali su mrtve, obnovili kamene kuće, zametnuli stoku i nastavili živjeti. U tim, nekad kraćim nekad dužim periodima mira nitko ih nije uznemiravao niti dirao. Sve dosad. Posljednji rat završen je prije


više od 20 godina, a oni rijetki, uglavnom vremešni povratnici još uvijek strepe i na meti su najrazličitijih provokatora i bitangi koji im ni danas ne daju mira.

Uz čašicu lozovače i “pjat suvih smokava” pričat će o tome, ali nika-ko “za novine” jer, kako kažu, vrag nikada ne spava i sve čuje. Vitomir Gulić iz Zapužana tek nam je malo odškrinuo vrata kroz koja se mogu sagledati današnji problemi mještana, uglavnom Srba, u ovom dijelu Dalmacije.

“Vidiš, prijatelju, moja žena Katica rodom je od Gline, pa smo nepo-sredno pred rat otišli kod njenih, kako bismo bolje živjeli. Prodavao sam voće i povrće na tržnici, prije, a i za rata. Kad je došla Oluja, nisam htio otići. Nikakvo zlo nisam učinio i smatrao sam da ne trebam bježati iz Gline. Odluka se pokazala ispravnom. Nitko me nije dirao i uskoro sam se zaposlio kod UNPROFOR-a kao vozač kamiona, jer govorim engleski. Prolazile su godine, ali srce je sve više vuklo prema Dalmaciji, a duša mi se odavno tamo preselila. Kad sam saznao da mi je u Zapužanima umro otac, pala je odluka — vraćamo se u rodne Zapužane. Prvi dani bili su teški, preteški”, prisjeća se Vitomir.

Zasukao je rukave, pribavio nekoliko košnica i zasadio masline i vino-grad te su Katica i on radili od izlaska do zalaska sunca, bez ikakvih primanja, ali s puno vjere u opstanak.

Usput je Gulić probudio u sebi neke uspavane umjetničke crte. Počeo je izrađivati suvenire, slikati slike, restaurirati stare predmete, ukrašavati domaćinstvo,svirati gusle, a danas njegovo dvorište i unutrašnjost kuće više liče na etnomuzej nego na objekt za stanovanje. Usprkos osla-bljenu srcu i ugrađenim premosnicama, Vitomir naporno radi i uživa u poslu, uvijek raspoložen i dobre volje. Sa svojim restauriranim predme-tima, slikama i suvenirima ponovo obilazi tržnice sve do mora, pa i do otoka. Na prvi pogled Vitomir je zadovoljan, no kada ga upitamo je li uistinu tako, zaškilji očima i zastane.

Kaže da se ne boji rada, da svaku neimaštinu i nevolju on može preva-zići, ali da ima nešto što ga mori i pritišće, zbog čega je nezadovoljan i nesretan, ali to nikako nije “za novine”. Nakon nekog vremena, ipak se malo otvorio.

“Vidiš, reklo bi se da je sve u redu, ali nije. Naime vrlo nas često ovdje netko uznemirava i straši. Kao da želi da odemo odavde. Svako malo, uglavnom noću, pred kućom se zaustave neki dripci, pjevaju ustaške pjesme, znaš one o Bobanu i Staroj Gradiški, uzvikuju ‘dođi Čedo da te koljemo’ i slično. Kad upalim svjetlo, oni ulete u auto i pobjegnu. Tako


su mi plašili i oca dok je bio živ, posjekli su mu vinograd, ubili psa ispred kuće, psovali i vikali, i tako sada rade i meni. Često sam to prijavljivao policiji, no čini se da su noćni provokatori neuhvatljivi. Ne kažem da se policajci ne trude, ali još nema rezultata. Ja sam potpuno siguran da mi to rade zbog nacionalnosti. Ja mislim da to zna i policija, ali bez dokaza oni ništa ne mogu. Prvo ih trebaju pohvatati. Znam da netko želi da napustimo svoja ognjišta, ali, vidiš, ja više ovdje volim pojesti šaku šparoga nego pet kila janjetine negdje drugdje. Ja odavde ne idem, a oni neka pjevaju koliko hoće. I nisam ja jedini, svim se povratnicima to ovdje sustavno događa, ali neće da kažu, boje se”, objašnjava Vitomir.

Sve što nam je ispričao Vitomir Gulić potvrdili su i drugi mještani u susjednim selima, uz veliku molbu da njihova imena ne objavljujemo jer, kažu, nije se s time igrati. Može biti i gore. Za sve što smo čuli u Za-pužanima zatražili smo objašnjenje glasnogovornika Policijske uprave Zadarske Elisa Žodana.

“Znamo za samo one slučajeve uznemiravanja mještana u podvelebit-skim selima koje su ljudi prijavili. Svaku dojavu građana policija shvaća vrlo ozbiljno, službenici izlaze na teren i utvrđuju činjenične navode. Ukoliko sumnjamo da se radi o kaznenom djelu, izvještavamo Državno odvjetništvo. Osim toga, redovite zadaće djelatnika policijskih postaja u Zadarskoj županiji obilasci su područja od posebne državne skrbi, gdje uglavnom žive povratnici srpske nacionalnosti. Prema našoj evidenciji, oni koji provociraju i uznemiruju mještane tih područja, uglavnom su maloljetnici. Nažalost, većina ih stanovnika ne prijavljuje, ili barem ne na vrijeme, pa uglavnom nismo u mogućnosti identificirati ih. Pozivam sve da svaki slučaj zastrašivanja ili uznemiravanja odmah prijave, a mi ćemo odmah izaći na teren”, poručuje Žodan.



Smilja Kalanj, Zapužane / Češće gladna nego sita Na samoj sjeveroistočnoj granici bogatih i plodnih Ravnih kotara povrh Zadra, u kamenitom i prorijeđenom seocetu Zapužane, vremeš-na, bespomoćna i krhka starica Smilja Kalanj polako broji teške dane potpune neimaštine i samoće, više bolesna nego zdrava, još više gladna nego sita. Vijesti do nje stižu sporo, uglavnom nikako. Nema radio ni TV-prijemnika, pa nema pojma što se događa izvan podvelebitskih ćuka. Nema pojma o političkim zavrzlamama u Hrvatskoj, a ni o prošlim ili budućim izborima. Ona ima svoje izbore svakoga dana. Svako jutro tre-ba izabrati hoće li danas jesti suhi kruh ili će ga poduprijeti s malo blitve koju pronađe među dračom.

Nevolje babe Smilje počele su s grmljavinom topova početkom kolo-voza 1995. godine pa se zaredale do današnjih dana, sve jedna teža od druge. Prestravljeni i smrtno uplašeni Smilja, njezin muž Uroš, sin Jovan i njegova žena Lela imali su tek toliko vremena da zgrabe naj-nužniju odjeću, par litara maslinova ulja, nešto smokava i kruha. Svu ostalu imovinu ostavili su sa stotinjak koza i ovaca. Iz podvelebitskih


vrleti i škrapa počeo je mukotrpan i neizvjestan put sve do Crne Gore. Smjestili su se u blizini Podgorice, ali ni tamo nije bilo sreće. Muški su naporno radili kako bi preživjeli u tuđini, a tuga za rodnim krajem i težak fizički rad napokon su ih slomili. Sinu Jovanu, kaže Smilja, u tridesetoj je godini života puklo srce, više od tuge nego od bolesti. Iza njega su ostali jednogodišnji sin Arsenije i trudna supruga Lela. Sinova smrt potpuno je dotukla Smilju i Uroša, pa su, čim su pokopali Jovana, u proljeće 2001. godine krenuli natrag u postojbinu strahujući da bi i oni mogli okonča-ti život daleko od svojih maslina i smokava. Kuću su zatekli potpuno devastiranu i opljačkanu. Ipak, za njih je bilo najvažnije da su napokon na svome ognjištu. Prionuli su na posao i stvorili kakve-takve uvjete za život vjerujući da je tu kraj nedaćama. Snagu im je davala i činjenica da su u Crnoj Gori s majkom ostala dva unučića Arsenije i Pere, njihova dika i ponos, u kojima, kako god okreneš, teče krv Kalanja iz velebitskih dumača. Sve to nije dugo potrajalo. Prije desetak godina neka bolest dala se na zlo i Uroš je pokopan na mjesnom groblju. Tada Smilja pot-puno sama započinje borbu za opstanak, ili bolje reći, za goli život.

“Još dok je bio živ, tek što smo došli, Uroš je tražio od države obnovu kuće. Zahtjev nije ni podnio jer su mu u Benkovcu rekli da od toga nema ništa zato što kuća nije ni zapaljena ni srušena. Nekako sam uspjela ostvariti nešto mirovine i sada primam oko 1.000 kuna misečno. Kad platim struju, vodu i lijekove, ostane mi oko 500 kuna. Svakih dva-tri dana dođu ljudi iz Crvenog križa i ostave mi kruva koliko mi pripada, a to je pola kile za dan. Još se nikada nisu privarili da za tri dana ostave dva kila, već samo kilo i po. Zakon je zakon. Bude tu i nešto hrane, ali samo kuvane, nešto kao topal ručak, ali nikada cukra, soli, kave, sapu-na ili praška za robu. Onih 500 kuna što priostane uglavnom trošim za hranu koja može duže trajati, kao konzerve ribe i paštete, jer nemam hladnjaka, pa se na ovim vrućinama sve brzo pokvari. Od bolesti i ža-losti stradao mi je želudac, pa me jednako muči i kad sam gladna i kad sam sita. Uglavnom, moj sinko, može se slobodno reći da sam ja uvik gladna. Više gladna nego sita. Kad bi mogla obrađivati vrta bilo bi bolje, imala bi hrane, pomidora, fažola, kumpira i svega kao nekada. To bi bio spas za moj želudac, ali što ću, bidna ja, ne mogu više kopat, izdala me snaga. Polako kalam”, objašnjava Smilja.

I taman kada je ova hrabra žena uspjela nekako prihvatiti sve nevo-lje koje je prate, i glad i neimaštinu, misleći da će s tim prihvaćenim teretom kako-tako dočekati vrijeme da se zauvijek smiri, prevarila se. Dosad je opljačkana pet-šest puta. Na par minuta ostavi otvorenu kuću kako bi ubrala šparoge ili koju smokvu, a kad se vrati, sve ispreturano, a novac koji je uštedjela i sakrila nestao je bez traga. Nakon nekoliko uza-stopnih pljački slučaj je prijavila policiji, ali rečeno joj je da se ne može ništa učiniti jer je trebala odmah doći, a ne čekati.


“Jednom su mi ukrali 1.000 kuna pa nakon par mjeseci još 2.000, a bilo je i nekoliko krađa od po 100 i 200 kuna. Kao da netko barem dva puta godišnje izdaleka motri na moju kuću i mene i vreba priliku da uleti i odnese novac. A taj novac štedim od svoje crkavice kako bi me kad umrem mogli pokopati da se mrtva ne zadužujem.”

Marinko Šunić, ravnatelj Crvenog križa u Benkovcu, vrlo dobro poznaje slučaj osamdesetpetogodišnje Smilje Kalanj.

“Djelatnici Crvenog križa redovito obilaze staricu i svakog joj dana dovo-ze topli obrok. Hrana se priprema u pučkoj kuhinji, a na ovom području imamo tridesetak korisnika”, objašnjava Šunić. Nakon primjedbe da je starica više gladna nego sita i da nam je rekla da hrana baš i ne stiže svakoga dana, uslijedio je kratak muk.

“Ne znam. Znam da je na spisku i da joj vozimo hranu. Provjerit ću kod kolege koji je zadužen za prijevoz obroka na to područje, pa ću vas nazvati”, obećao je Šunić. Uskoro se javio i obrazložio da se Smilji Kalanj redovito vozi topli obrok. Usput nas je upozorio da je Smilja sklona pretjerivanju, pa je tako, kaže Šunić, znala prijavljivati nekakve krađe novca kojih najvjerojatnije nije ni bilo. Saznajemo da je ravnatelj Crvenog križa u posljednjih deset godina Smilju osobno obišao samo jedan jedini put, i to prilično davno. Očito je da o njoj ne zna ništa osim imena i prezimena, a i to je pročitao na spisku. Ali sa sigurnošću zna da je sklona pretjerivanju. Možda je vrijeme da je još jednom posjeti. S punom najlonskom vrećicom u ruci.



Marija Reljan, Golubić / Samo da rata ne bude Marija Reljan živi sama i najčešće usamljena u trošnoj kući u kojoj nema ni vode. Na zidovima njezine sobe mnoštvo je fotografija koje je podsjećaju na one kojih više nema, ali i na vrijeme kada se kao djevojka udala za momka iz svoga sela. Danas Marija ima 87 godina, nije imala djece, a ostala je i bez muža i bez brata. Marija kaže da je u svom vijeku mnogo toga preživjela, dobrog i lošeg. Pamti i bolja vremena kada je u njezinu Golubiću bilo mladosti i života.

“Bilo je naroda, bilo je djece. Golubić je bio pun života i na svakom se koraku čula pjesma. Sada nas nema puno i sve su to stariji ljudi. Djece gotovo da i nema. Ali, što kažu, ‘ko se tuži, sam se ruži’. Sav mi je život u Golubiću, sem onih godina kada sam izbjegla. Rođena sam 1930. godine, a od vremena kad sam bila djevojka promijenilo se mnogo toga, ali je problema bilo uvijek. Kad nemaš u kući ono najosnovnije, teško je, ali ipak se izdrži jer se mora. Moja je mati za vrijeme Drugog svjetskog rata išla u prošnju ne bi li nas prehranila. Bilo je gladi. Bili smo bosi i goli. Tako je to bilo u ratno doba, što se ne isprosi, i ne pojede se, a svako


je živo biće i svako mora jesti. Iako sam bila djevojčica, dobro sam to upamtila. Opet smo pretrpjeli, jer smo morali. Jača je želja za životom nego mnoge muke koje su nas snašle. Ja sam zrnje kukuruza skupljala, pa kad skupim šaku zrnja, odmah idem da sameljem, da skuvam kašu. Bilo, ne ponovilo se”, priča baka Marija.

Nije ona nikad živjela lagodnim životom. Za sve se morala sama boriti uz mnogo truda i odricanja. Navikla na teškoće od ranog djetinjstva, od života u materijalnom smislu nije mnogo ni očekivala. I uvijek je bila zadovoljna onime što ima. Tako je naučila u roditeljskom domu u kojem su bili srećni kada nisu bili gladni.

“Tada je bilo važno da djeca ostanu u životu, a mnoga su umirala na po-rođaju, a i nedugo poslije toga. Majke su isto umirale jer su rađale gdje su stigle. Nije tad bilo porodilišta kao sada. Porađale su svekrve, strine, babe kako su znale i umjele. Ostali smo samo brat i ja. Brat se rodio gluhonijem, pa ga je ondašnja Kraljevina Jugoslavija školovala u Beo-gradu gdje je živio u domu. Ali, kada je izbio Aprilski rat, brata su posjeli na voz i vratili ga u Golubić tako da je svo vrijeme rata, a i poslije, sve do svoje smrti, živio s nama u Golubiću. Brat se nikad nije ženio, a bio je dobar majstor, dobar i lijep čovjek. Sudbina je takva i nikad čeljade ne može znati šta ga u životu čeka”, govori Marija Reljan.

“Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata nije bilo lako. Imalo se mnogo manje nego danas, ali su svi bili nekako sretniji, zadovoljniji i niko se nije žalio. Nije se znalo za bolje. Otvarale su se fabrike po Kninu, pa je bilo i posla za sve one koji su htjeli raditi, a s obzirom na to da je Golubićko polje plodno i bogato vodom, moglo se solidno živjeti od poljoprivrede. Koliko usiješ, toliko i požanješ. Sreća pa je ovdje uvijek bilo vode zahvaljujući rijekama Butižnici i Došnici. No uzalud bi trud i rad bili kada je sušna godina i kad nemaš čime zaliti ono što posadiš. Ustanemo rano, motiku u ruke, pa na njivu. Bez velikog truda nije bilo ni plodova. Uvijek se moralo raditi, od zore do sumraka. To nas je održalo na životu”, objašnjava Marija.

Sjeća se Marija i izbjeglištva, ali ne želi o tome mnogo da priča. To su, kaže nam ona, rane koje ne zacjeljuju.

“Izbjegla sam na Kosovo jer je neko odredio da se tamo selimo, a ja sam dotad za Kosovo samo čula. Tamo sam bila pet dugih godina. Tada nisam ni znala da li ću više ikada ugledati rodno selo. Mogu reći da su prema nama na Kosovu bili jako dobri i to im ne mogu zaboraviti. I nakon tih pet godina provedenih na Kosovu odlučili smo da se vratimo svojoj kući, u svoj Golubić. I to je bila borba za život, borba za krov nad glavom. Nije bilo lako, ali najljepše je u svojoj kući, među svojim naro-


dom. Ovdje me i znaju i poznaju, a dolje na Kosovu niko. Dobro kažu da je ‘svoja kućica svoja slobodica’. Važno je, nakon svega, biti i ostati čovjek, a ne ko je i šta je. Ja na to nikada nisam gledala jer u svakom narodu ima i dobrih i loših ljudi. Svima neka Bog sudi”, kaže.

Ova se skromna starica, iako živi u uslovima nedostojnih 21. vijeka, ne žali i ne traži ništa. Malo joj tko i pokuca na vrata. U njezinu domu jedino tranzistor razbija staračku tišinu. U kući od kamena koju je sagradio njezin pokojni otac ostale su joj samo uspomene na dane kada nije bila sama i kada je muža i brata ispraćala i dočekivala. Njih dvojice već odavno nema, a na starim fotografija okačenim na zid još uvijek su zajedno. Pribijena za stari šporet smješten u malom hodniku, Marija se bori protiv zime.

“Imam mirovinu od 800 kuna. Kupim ono osnovno da ne umrem od gladi i da platim struju kad treba. To je sve što kupujem i plaćam jer više ne mogu. Borba je to za život, pa kako bude. Obilaze me neki, niti znam ko su ni šta su. Uglavnom, dobri su i pomognu što mogu, a ja sa svakim mogu. Bitno mi je da me niko ne dira.”

Nenavikla na normalne uslove, samo priželjkuje da rata više nikada i nigdje ne bude jer, kako sama kaže, u miru je sve lako, i rađati se i umi-rati. A rata u ovim krajevima nažalost nikada nije nedostajalo.

“Ne daj ga Bože nikome. Znam ja dobro šta je rat i kakvu muku donosi. Sve sam ja to na svojoj koži osjetila. Ne jednom nego dva puta. Niti mo-žeš leći niti ustati kao čovjek, a sve u ratu nesreća za nesrećom. Ništa u njemu dobro nema. Samo glad i smrt”, kaže Marija spuštajući pogled na ispucale ruke na kojima je starost ostavila vidljiv pečat.

Samoća je, kaže Marija, najteža od svega, ali i na nju se čovjek navikne.

“Muž mi je umro 2010. godine. Evo, već je sedma godina nastala kako sam sama. Nije lako biti sam, ali mora se. Ko te pita možeš li? Niko! Niti imam s kim progovoriti niti kafu popiti. Zatvorim se sama u četiri zida i ćutim. Prisjećam se boljih vremena, razmišljam o djetinjstvu, o ljudima iz tog vremena. Malo nas je danas živih. Ali nema mi druge nego živjeti, a kako – to samo Bog zna”, zaključuje naša sagovornica.

Iako već duboko u devetoj deceniji života, Mariju zdravlje dosta dobro služi, pokretna je i u stanju da, koliko može, vodi brigu o sebi. Od života gotovo ništa više ne očekuje, samo želi da rata više nikada ne bude kako bi mogla umrijeti tamo gdje je rođena. To je njezina posljednja želja.

Vaska Radulović, mart 2017.


Marko i Darinka Milanko, Muškovac / Red zahtjeva, molbi i žalbi Od 1968. godine pa sve do Oluje Marko Milanko iz u Muškovaca, sela smještenog sjeverno od Obrovca, radio je u obližnjem rudniku Boksita. Zahvaljujući 27-godišnjem rudarskom iskustvu, odmah nakon odlaska u izbjeglištvo zaposlio se na eksploataciji podvodnog ugljena u Kominu, u Srbiji. Naviknut na težak rad, Marko se nije žalio, ali misli su stalno luta-le u dalmatinski krš pod Velebitom, u kanjon Zrmanje i Obrovac gdje su živjeli prije rata. Njegova vjerna pratilja, supruga Darinka, koju je davno doveo iz Golubića, isto se tako nikako nije mogla pomiriti sa životom u tuđini, pa su već nakon nekoliko godina započeli pripreme za povratak.

Pet godina nakon Oluje Marko je krenuo na put u Dalmaciju kako bi vi-dio što je sa stanom u Obrovcu i kako bi saznao ima li uvjeta za povra-tak. Na početku je uselio u praznu kuću Markove rodbine u Muškovci-ma jer stan je u Obrovcu dodijeljen nekom drugom. Stara kamena kuća stajala je na istom mjestu i bila je pod krovom, ali bez vrata i prozora. Sve što je vrijedilo, pokradeno je, a korov i drač već su prilično narasli. Prije nego što se vratio u Komin, otišao je u Obrovac, izvadio dokumen-


te potrebne za povratak sebi i supruzi i odmah podnio zahtjev za povrat stana. Važno je bilo ostvariti mirovinu, pa danas Marko za svoj ukupni minuli radni staž prima oko 2.300 kuna.

“Ispričao sam Darinki kako je sve to izgledalo u Obrovcu i Muškovci-ma i zaključili smo da nema druge nego put pod noge, pa pod Velebit. Uvjeti su sazreli tek par godina kasnije jer trebalo je još nešto odraditi i zaključiti posao u rudniku. Obreli smo se 2003. godine u voljenom kršu i kamenjaru, za koje smo onog kolovoza 1995. mislili da ih nikada više nećemo vidjeti. Nisam se bojao ni za život ni za preživljavanje. Nitko nas ne provocira ni ne uznemirava. Ostvarena mirovina dala mi je veliku sigurnost. Ipak, nije samo novac to što čovjeka čini zadovoljnim, ima tu stvari koje, bez obzira na novac, ‘škripe’. Prva nam je trgovina udaljena šest kilometara, a prijevoza nema. Nekad me znaju odbaciti neki privat-nici, ali odlazak i povratak u Obrovac naplate 50 kuna, pa je ta kupovina skupa, pogotovo ako ideš samo po kruh i mlijeko. Najgore je ići kod liječnika. Ako se nekako i dokopamo do Obrovca, često treba otići i u Zadar, a to je tek teška misija. Prijevoznici naplate 200 kuna da ni ne trepnu, a za nas je to veliki novac. Nemamo vodu, a imali smo je prije rata. Koristimo gusterne, dok vodovod za Zadar prolazi par metara kraj naše kuće. Telefon nemamo zato što treba platiti priključak, pa onda, pričali ili ne pričali, svakoga mjeseca trebamo izdvojiti 70 kuna. Najteže mi pada to što je selo opustjelo. Nekada je ovdje živjelo više od 300 stanovnika, a danas ih je deset puta manje. A i ta čeljad što se vratila, sve redom jedno starije od drugoga. Kao da su došli umrijeti na svojim djedovinama. Brine me budućnost ovog lijepog podvelebitskog sela. Za najviše deset godina ovdje neće biti ni žive duše, a kuće će progutati raslinje”, zabrinut je Marko.

Sve ove nedaće koje redom i strpljivo nabraja Marko Milanko ne mogu se mjeriti s njegovim najvećim problemom. Naime, kuća u kojoj danas žive Marko i Darinka nije njihova, već je u zajedničkom vlasništvu ne-koliko daljnjih i bližih rođaka. Još 1982. godine Marko je od poduzeća u kojemu je radio dobio trosoban stan u Obrovcu, u kojemu je cijela obi-telj — Marko i Darinka s četirima kćerima — živjela do Oluje. Odmah po povratku podnio je zahtjev za povrat stana koji je pošteno zaslužio. U početku su mu u Općini govorili da je sve u redu, da će mu stan biti vraćen, no kako vrijeme prolazi, uvijek trebaju nekakvi novi papiri, a či-novnici samo sliježu ramenima, i tako je ostalo do danas. Nakon brojnih kucanja na vrata činovnika Marku su ponudili stan — u Srbu. Odbio je jer ima svoj stan Obrovcu, u svome gradu gdje je proveo život, i ne želi u Srb.

Prije mjesec dana Marko je dobio rješenje za mnogo manji stan u Obrovcu za sebe i suprugu do kojega se ima uspeti po stotinu stepeni-


ca. Kako je u međuvremenu obolio na bubrege i prema svemu sudeći kandidat je za dijalizu, ni taj stan nikako ne može prihvati. On samo želi ono što je njegovo, ništa drugo. Darinku i Marka najviše boli što su stanove dobili neki koji ih ne zaslužuju.

“Radije ću živjeti u nekoj pećini nego da me šutaju na sve strane, a još 1982. godine dobio sam stan u vlasništvo, koji sam pošteno i teško zara-dio”, odlučan je Marko Milanko.

Supruga i on često se pitaju zašto su se zapravo vratili jer da su ostali još nekoliko godina u Kovinu, sasvim bi sigurno dobili stan. Ovako u nji-hovu stanu živi nepoznata obitelj, dok oni žive u tuđoj kući i samo pišu zahtjeve, molbe i žalbe. Čini se, sve uzalud. Osim toga, Marko i Darinka imaju četiri kćeri u Srbiji, sve rođene i školovane u Hrvatskoj. Jovanka je još prije rata otišla u Srbiju i udala se. Branka je prije Oluje radila u banci u Obrovcu, a poslije je otišla u Srbiju gdje i danas radi, dok je Dušanka zaposlena na Batajnici. Marijana je diplomirala medicinu i na stažiranju je u beogradskom Kliničkom centru za kardiovaskularnu kirurgiju. I one čeznu za rodnim krajem, pa kada bi Marko uspio povra-titi stan, neke bi se od njih možda i vratile jer ni tamo gdje su sada ne cvjetaju ruže kada je u pitanju smještaj. Nitko za to ne haje niti je ikoga briga, a specijalist kardiolog itekako je potreban u Obrovcu ili u Zadru.

“Kad-tad će se barem jedna kćerka vratiti, najvjerojatnije Branka koja nije udana, jer netko će morati njegovati mene i Darinku. Sve smo sla-biji i nemoćniji. No snagu nam je najviše oduzela borba za vlastiti stan koji smo u panici i strahu napustili. Čini mi se da je naš stan u Obrovcu sve dalje od nas”, rezigniran je Branko Milanko.

Vaska Radulović, septembar 2016.


Boris Ćakić, Zečevo / Bukovice, dobro jutro Zečevo, koje se nalazi na području Opštine Kistanje, najpoznatije je po kuli Vuka Mandušića, uskočkog vojvode iz 17. stoljeća. U tom selu danas živi 12 povratnika srpske nacionalnosti, od kojih najmlađi ima 46 godina. To je Boris Ćakić koji od prošle godine, od smrti obaju roditelja, živi sam. Preživljava zahvaljujući skromnoj mirovini i nevelikom stadu od desetak ovaca. Iako obolio od mišićne distrofije, Ćakić se ne predaje. Ne očekuje ni od koga nikakvu pomoć, pa vrijednim radom osigurava egzistenciju nadvladavajući bolest zbog koje se teško kreće.


“Izbjegao sam 1995. u Vrnjačku Banju, u selo koje se zove Gračac — istog je imena kao što su naši lički i dalmatinski Gračac. Dvanaest sam godina bio tamo, a 2002. sam godine prvi put došao ovdje”, kaže Ćakić.

Na pitanje kako mu je bilo u izbjeglištvu, Boris odgovara: “Strašno. Ali, imao sam jednu sreću da nikada nisam bio u kolektivnom centru. Što se tiče ljudi, mogu vam reći da su bili dobri prema meni, ali odnos vlasti, Komesarijata za izbjeglice, Crvenog krsta i drugih, to je bilo strašno pre-živjeti i trpjeti. S tamošnjim direktorom za Socijalni rad imao sam jednu prepirku kada mi je rekao da ćutim i da trebam biti zadovoljan što dišem njihov banjski vazduh.” Čežnja za Dalmacijom, Bukovicom i rodnim Ze-čevom bila je jača od svega.

“Od 2002. godine svake sam godine dolazio u Zečevo, po dva-tri puta godišnje, i onda sam vidio da ne mogu biti i u Srbiji i ovdje. Na kraju sam morao izabrati: ili Dalmacija ili Srbija. Tako sam odlučio da sa se s ocem i majkom vratim ovdje. Zahvaljujući sestri i zetu koji žive u Trogiru i uz pomoć vlastitih sredstava stvorili smo uslove da živimo koliko-toliko normalno. Tri-četiri godine živjeli smo bez vode, a ovo je sušan kraj, pa je bilo teško živjeti. Tek kada je stigla voda, moglo se reći da imamo osnov-ne uslove za život. Dobro pamtim 2003. godinu kada sam išao u obližnje selo, udaljeno sedam kilometara od Zečeva, svaki dan po vodu”, priča Ćakić.

S obzirom na sve teškoće povratničkog života, Boris ne žali zbog odluke da se vrati: “Nisam se pokajao, ali teško mi je kada vidim da nas je sva-kim danom sve manje. Ljudi umiru, a gotovo da nema dana kada ovdje u našem kraju nema sahrane. Groblja su prepuna. Ne može se ni opisati u kolikom broju umiru stariji ljudi. Djeca su im daleko. Neki od njih ne mogu doći, a neki i ne žele. Nažalost, ima i takve djece koja su od svojih roditelja digla ruke, pa o njima ne vode računa. To je strašno. Pojave se tu kada je sahrana, završe s tim, zaključaju kuću i odlaze.”

Njemu je, kaže, bilo mnogo lakše dok su mu roditelji bili živi. Sestre dođu i odu, imaju svoje porodice, a s roditeljima je stalno bio, dijelio izbjeglič-ku tugu, iznova se kućio.

“Prošle sam godine u osam mjeseci ostao bez oca i majke. Ali, život je ta-kav, to jednostavno mora doći svima”, priča Boris, a u očima mu zaiskri-še suze. U posljednjem ratu njegova šira porodica nije prošla bez gubita-ka. Borisu su ubijena dva strica, a u zločinu u Varivodama tetka i tetak.

“Ja se nikoga ne bojim, ali ne znam kako ubice mogu mirno spavati. Da znam nekog od pripadnika mog naroda ko je počinio zločine, pa makar to bili i najbliži, prvi bih prstom pokazao na njih. Zato u pravdu ne vjeru-


jem i mislim da se nikada neće otkriti oni koji su činili stravične zločine”, priča Boris.

Ima malu mirovinu, pa ju razvlači od prvog do prvog. Vlasti su za ovih desetak godina koliko je prošlo od njegova povratka u Zečevo obećavale mnogo toga, od novih radnih mjesta do poboljšanja kvaliteta života u ovom krševitom dijelu Dalmacije, ali od svega toga urađeno je malo. Za život mladih ljudi ovdje nema uslova, priča ne osuđujući nikoga ko je nakon povratka napustio svoje imanje.

“Naši političari misle samo o sebi. Treba naći način da se zaposle oni ljudi koji su se već vratili, ali to političare izgleda ne zanima. Tako se sve pro-teže odavde do vrha. Teško je gledati mlade ljude da u potrazi za poslom odlaze čak i u daleku Kanadu. To boli”, kaže Ćakić.

Čak i kada bi ovdje kojim čudom oživjela proizvodnja, ne bi imao ko da radi jer većina je mladih ljudi odavde odavno otišla u bijeli svijet. Tamo ih cijene, mogu pošteno živjeti od svoga rada i politika ih ne pravi građani-ma drugog reda.

“Sada se ljudi ovdje u našim krajevima odlučuju na proizvodnju smilja. Za takvu vrstu poljoprivredne proizvodnje potrebna je mlada radna snaga. Ovdje kažu da je potrebno saditi smokve i bademe, a ja u šali kažem da je najpotrebnije u svakom selu osnovati ambulantu koja će zbrinuti te starije ljude kada padnu tresući bademe, jer onako stari sigurno će se polomiti. Inače, u ovom bukovačkom kraju oduvijek se živjelo sirotinjski, sve dok se nisu počele otvarati tvornice, dok ljudi nisu počeli da rade u Šibeniku, dok nisu odlazili na posao u Knin, kada je tvornica vijaka bila na vrhuncu, kada je željeznica zapošljavala dvije hiljade ljudi. Iz tih razloga, Knin se s područja Bukovice svako jutro uvećavao za hiljadu ljudi, radni-ka i đaka”, prisjeća se naš sugovornik.

Usprkos životnim poteškoćama, bolesti i samoći, Boris se ne predaje. U njegovim očima iskri nada u bolja vremena i bolje ljude, u život vrijedan življenja. Zbog toga piše priče, oživljava minula vremena budeći ono čo-vječno u svakom čovjeku koji čita njegove priče. Ovaj pastir i pisac priče objavljuje na stranici Bukovice, dobro jutro.

U svojim pričama Boris nastoji izvući istorijske pouke iz nedavnih ratnih dešavanja vjerujući da je čovječnost imperativ, a ne puka obaveza. Zbog toga u jednoj od svojih priča naglašava: “Stara je narodna izreka ‘Svoju kuću ne možemo zidati ako tuđu rušimo’. Isto tako ne možemo se moliti u svojoj crkvi ako tuđu rušimo jer onda molitva nema smisla.”

Vaska Radulović, oktobar 2016.


Draginja Crnogorac, Mala Polača / Nema do pogleda u Dinaru U sjetnim očima starice Draginje koja gazi devetu deceniju života sa-bralo se mnogo tuge. Zapamtila je ona, kaže, mnogo zla. Nijedno je nije mimoišlo. Izborana čela, drhtavih ruku i pogleda koji se gubi u kame-nitim visovima Dinare, ova starica živi svoju starost sama i usamlјena. Nikada se nije udavala, a sav je radni vijek kao i većina ovdašnjeg sta-novništva posvetila ovčarstvu. Budila je zore, ispraćala sumrake, živeći mirno i tiho u svojoj Polači. Za osnovno je uvijek imala, a više od toga nije ni želјela. Bila bi njezina starost mirna i spokojna, kaže ova onemo-ćala starica, da se nije desilo izbjeglištvo. Sa suzama u očima prisjetila se dana kada je ostavila sve što je stekla: imovinu, uspomene, grobove roditelјa…

“Nikada neću zaboraviti taj vreli avgustovski dan. Vidim, svi u selu stra-huju, ne znaju šta nosi dan, a šta noć. Strah me uhvatio, a koga i ne bi? Ipak, i dalјe sam vjerovala da se neće desiti što se desilo. Ko bi se tome mogao nadati?! Odjednom je počelo da se čuje granatiranje, grmilo je sa svih strana. Ne daj Bože nikome! Vidim da se mora bježati, da se


mora glava spašavati. Ili idi, spasi glavu i sve ostavi, ili ostani i pogini. Tako je bilo”, priča Draginja trlјajući drhtavim rukama suzne oči.

S ostalim Polačanima krenula je na put za nigdje osvrćući se za rodnim selom. Kada je i najviši vrh Dinare iščezao iz njezina pogleda, shvatila je da je “đavo odnio šalu”. U traktorskoj prikolici, izmorena, okupana rosom i tugom, putovala je svoje najduže putovanje ne znajući ni zbog čega bježi ni kamo putuje. Gledajući u izbjegličkoj koloni nepoznate predjele, više gladna nego sita, mislila je na svoju Polaču, na ovce koje su joj ostale strahujući šta će biti s njima. Kako i ne bi, kada im je posve-tila sav svoj život.

Ćutanjem kojim skriva bolne ožilјke prošlosti Draginja prikriva svoju izbjegličku odiseju. Tek od drugih saznajemo da je “par izbjegličkih godina” provela u Lajkovcu, “u tuđoj zemlјi, međ' tuđim lјudima”. Vratila se čim su stvoreni osnovni preduslovi. Na pomen priče o povratku Draginjine oči najedanput bivaju veselije. Pridiže se teškim pokretima, uspravlјa na stolici i pripovijeda o svojim prvim povratničkim danima, o želјi da nastavi život tamo gdje je stao u tom avgustu 1995. godine.

“Vratila sam se čim sam mogla. Nije tuđi svijet za mene. Za mlade mož-da jeste, ali za mene nije. Stara sam ja za navikavanje. Znala sam da neće biti nimalo lako, ali bila sam spremna da trpim. Slađa je voda tamo gdje si rođen nego sva blaga tuđeg svijeta”, kaže Draginja, a u njezinim se očima vidi sreća dok se prisjeća trena kada je nakon toliko godina ponovo ugledala kućni prag, dinarske visove i dobro znane predjele kamenite Polače.

“Bilo je to kao da sam se rodila drugi put. Sve oplјačkano i pusto, a meni srce puno. Hoće iz grudi da iskoči. Tada sam sebi rekla da iz Polače neću nigdje dok sam živa. Ovdje su grobovi mojih roditelјa, pa bit će i moj kad za to dođe čas. Počela sam život ispočetka. Prikupila najosnov-nije, ponovo zametnula nešto ovaca uz pomoć humanitarnih organiza-cija i nastavila tamo gdje sam stala.”

Problema je, kaže Draginja, bilo kada se vratila. Budući da joj je kuća u kojoj je živjela bila neuslovna, spavala je kod komšija. Danju je kako je znala i umjela sređivala svoj nekadašnji i budući dom, koji je bio prepun razbacanih stvari, iskidanih jorgana i jastuka u kojima je neko, ni sama ne zna ni ko ni kada, vjerovatno tražio ostavlјeni novac koji Draginja, kako sama kaže, nije imala ni tada ni danas. Kada je ispraznila i očistila kuću, uz pomoć rijetkih komšija napravila je drvena vrata da bi se kuća mogla zatvoriti. Čim su vrata na kući bila spremna za zaklјučavanje, Draginja je zahvalila komšijama na gostoprimstvu i ponovo nakon ne-koliko godina zanoćila u svojoj kući.


“Ne mogu reći koliko sam tada bila srećna što sam ponovo u svojoj kući. Od sreće nisam mogla zaspati. S druge strane bilo me je i strah. U selu nas je bilo malo, svega nekoliko staraca, a još su uvijek dolazili oni koji su iz pustih kuća iznosili ono što je preostalo. Svi smo se bojali tih lјudi, a mnogi se nisu smjeli ni pojaviti iako su znali da otimaju baš njihovo. Takva su, dijete moje, tad vremena bila. Dođe njih nekoliko kamionom pa iznose što nisu iznijeli drugi. Jednom su tako došli, kucali na ona moja jadna vrata, a ja se bila ućutila i nisam se javila. Udarali su više puta, a ja ništa. Onda su otišli. Drugi dan eto ih opet. Ja sjedim vani ispred kuće kad vidim da ti plјačkaši po komšijskim kućama opet traže šta bi mogli uzeti. Nisam više mogla ćutati. Nestalo mi straha. Odem do njih i kažem im da ih bude sramota to što rade, da tu lјudi žive i da ne uzimaju tuđe. Iako su bili obični plјačkaši, malo su se postidjeli. Nije im bilo pravo. Otad su dolazili rijetko, tek ponekad, ali u druge krajeve sela. Moje ih oči više nisu vidjele.”

S vremenom je u Polaču pristizao sve veći broj povratnika. Jedni su do-lazili na nekoliko dana, da obiđu opustošena imanja i grobove srodnika, drugi su obnavlјali kuće i odmah nakon obnove vraćali se trajno u svoje selo. Kako je broj povratnika rastao tako je i Draginji bivalo sve lakše. Imala je, kaže, s nekim popiti kavu, ispričati se, nekome se požaliti, ali i od koga zatražiti pomoć.

“Sada je već teško, godine me stigle. Teško hodam, sama sam, ali ne ža-lim. U svojoj sam kući, nikome ne smetam i niko ne smeta meni. Živim kako umijem i znam, ali teško mi pada kada vidim travu u bašti, ovce više ne mogu držati… A navikla sam”, kaže Draginja tužno saginjući pogled.

Nakon suzne tišine Draginja pridiže glavu i nastavlјa: “Radila sam po cijeli dan još od djetinjstva, pomagala roditelјima, bratu, komšijama, a onda sam i sama godinama držala ovce i od toga pristojno živjela. Da nije bilo rata, svima bi nam bilo bolјe, ali šta se može?! Meni je najbit-nije da ujutru kad ustanem pogledam u Dinaru. Odmah mi je i lakše i lјepše, a ostalo kako Bog dragi da.”

Draginja Crnogorac danas preživlјava zahvalјujući socijalnoj skrbi, a redovito je obilaze i gerontodomaćice iz Knina, o kojima ova starica ima samo riječi hvale. Tu su i rodbina i komšije da katkad pripomognu ovoj onemoćaloj starici. Njezin je život protkan patnjom i tugom, ali i snaž-nom volјom da, kao moćna Dinara, odoli svim životnim burama.

Vaska Radulović, avgust 2016.


Marko i Stana Četnik, Cetina / Nigdje nije kao u rodnom kraju U dalmatinskom kršu ispod zapadnih obronaka planine Dinare ugnijez-dilo se živopisno selo Cetina. Ovo plodno polje ispresijecano je vode-nim tokovima istoimene rijeke koja je ovom kraju podarila mnoštvo prirodnih ljepota, a škrtoj dalmatinskoj zemlji plodnost. Zbog toga je ovaj kraj od pamtivijeka bio na meti osvajača, a u njemu se bez volje i nadljudske upornosti teško opstajalo. Tako je bilo u prošlosti, a ni danas nije drugačije.

Prema zvaničnim rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine, u Cetini su tada živjela 853 stanovnika, a danas ih je svega 195. U ovom kraju proces povratka odavno je završen, a sve je manje i onih koji u ovaj kraj dolaze s vremena na vrijeme. Stanovništvo je u najvećoj mjeri staračko, a njihovi potomci, rasijani širom svijeta, odavno su rodnu Ce-tinu zamijenili sredinama u kojima je lakše doći do posla i gdje je lakše školovati djecu.


Da u Cetini ipak još uvijek ima života i za rijetke mlađe ljude potvrđuje nam primjer bračnog para Četnik. Nakon čak dvadeset i pet godina provedenih u Beogradu vratili su se u svoj rodni kraj.

Marko Četnik napustio je rodnu Cetinu davne 1991. otišavši u Beograd u potrazi za poslom. U rodnoj kući za sobom je ostavio roditelje i bra-ću vjerujući da će ga na istom tom mjestu sačekati kada se odluči za povratak. Samo četiri godine kasnije ratna dešavanja učinila su svoje, porodica Četnik krenula je put Beograda, a rodna je kuća ostala pusta, kasnije i porušena.

“Nigdje nije tako lijepo kao u Cetini, nigdje sunce tako ne sija”, kaže Marko Četnik kojeg želja za povratkom u zavičaj nikada nije napustila. Čim su se stekli uslovi za povratak, Marko se nije predomišljao. Sa su-prugom Stanom vratio se u Cetinu, dok im je troje odrasle djece ostalo u Srbiji i u Francuskoj.

“Kada sam odlazio odavde, razmišljao sam kako ću se jednoga dana ponovo vratiti. Niko nije razmišljao o ratu i svemu onome što je on kasnije donio sa sobom. No bilo je šta je bilo. Svi smo se u jednom trenutku našli u Srbiji i život nastavili gradeći sve iz početka. Tamo sam imao posao, djeca su išla u škole, a godine su prolazile jedna za dru-gom. Razmišljao sam da se jednoga dana ponovo vratim rodnoj kući, ali znao sam da za to moraju da se stvore neki optimalni uslovi. Kada su djeca otišla svojim putem, svako gradeći svoj život, supruga i ja smo bez mnogo pregovora i analiza jednostavno došli kući. Drugi dan nakon dolaska išao sam na razgovor za posao u obližnjem kamenolomu, treći dan uradio ljekarski pregled i odmah zatim počeo raditi”, počinje Marko svoju priču kao da ne pridaje previše značaja velikim odlukama.

Marko je našao posao u obližnjem kamenolomu, tako da im egzisten-cija u Cetini nije upitna. Njih dvoje kažu da bi se vratilo još Cetinjana rasijanih po svijetu samo da je radnih mjesta više. Oni bi se možda , kažu, vratili i ranije da je Marko znao da će lako do posla.

“Ovo je divan kraj, prepun potencijala, i nigdje priroda nije divna kao ov-dje. Ipak, ljudima za povratak treba osigurati neku egzistenciju, pronaći bilo kakav posao dok se ne snađu. Mi smo imali sreće, Marko je vrije-dan i brzo se snašao. Da smo znali da će odmah početi raditi, možda bismo došli i ranije. Sve je ovo donekle bilo neplanirano, došli smo prije nepunih desetak dana i još uvijek nismo svjesni ni promjene ni odluke”, kaže Markova supruga Stana.

Stana Četnik danas i sama radi ono što je nekada radila njezina baka: peče ukusan kruh po staroj recepturi, ispod peke, i izrađuje mješine


neophodne za tradicionalno sirenje. Kaže nam da se nekada živjelo i bolje i ljepše, pa joj oživljavanje nekadašnje kulinarske tradicije njezinih predaka predstavlja istinsko zadovoljstvo.

“Sve sam ja ovo radila u rodnim Preočanima, zatim nastavila u Batajnici i danas to s radošću opet radim ovdje. Ustajem rano ujutro, ispratim Marka na posao, a onda lagano i u miru obavljam poslove u kući. Ni pe-čenje kruha pod pekom ni izrada mješine od jareće kože nisu mi strani, samo u njima danas uživam više nego prije. Za par dana spremila sam zimnicu, pravila likere od drenjina , koristila sve ono što priroda ovdje nesebično nudi. Da danima ne odem u kupovinu, ja bih ovdje imala od čega da živim i preživim. Jer kada čovjek voli i želi da radi, u selu uvijek može naći način da opstane”, s osmjehom priča Stana pokazujući i drva koja je u međuvremenu stigla da iscijepa jer, kako dodaje, nema ništa ljepše od pucketanja vatre u šporetu.

Koliko je tradicija u domu Četnika bitna pokazuje i skromna etnograf-ska zbirka u začetku. Marko već godinama skuplja stare predmete bez kojih je život u svakom starinskom domu bio nezamisliv. Ovi predmeti oživljavaju nekadašnji život njegovih predaka, a svi oni koji dolaze kod njih sa znatiželjom ispituju domaćina o predmetima koji danas krase njihov dom.

“Ima toga mnogo, velik je broj starina koje sam sakupljao, vezanih za nekadašnja vremena i život u ovom kraju. Tu su pegla na žar, maša za razgrtanje žara, jaram za volove, fenjeri, starinske slike… Sve je to ono bez čega je život ljudi nekada bio nezamisliv i sve su to oni, ma gdje god se selili, uvijek nosili sa sobom. Prije nekog vremena našao sam gusle, pa danas u miru i tišini pokušavam na njima nešto odguslati, iako takve sklonosti nikada nisam imao. Ma, nema tog mjesta gdje čovjek ne može živjeti, ali nekako je najljepše i najslobodnije kada je čovjek u svo-joj kući, svoj na svome”, objašnjava Marko vidno spokojan i zadovoljan.

I Marko i Stana kažu da su u odnosu na mnoge ipak u boljem položaju jer uvijek se mogu vratiti i u Beograd, tačnije u Batajnicu, gdje su osta-vili tamo napravljenu kuću. Ali danas ih zatičemo u raspoloženju da o tome ni ne razmišljaju. Jedan im sin živi u Francuskoj gdje je i Stana od-lazila prije izvjesnog vremena, ali, kako kaže, zgrade, građevine i svjetla velegrada nikada nisu bili ono što ih je fasciniralo. Mirni su zbog činjeni-ce da njihova djeca imaju svoje živote i da su danas zreli ljudi kojima ne treba njihova pomoć. Moderne tehnologije nisu zaobišle ni Cetinu pa zahvaljujući internetu gotovo svakodnevno mogu komunicirati s djecom i vidjeti se s unukom koja im, priznaju, najviše nedostaje.


Do dolaska ljeta i sezone godišnjih odmora vrijeme će provoditi radeći, obnavljajući porodični dom, sređujući staru kuću Markovih predaka i stvarajući svoj mali raj u kojem će zajedno uživati. Vjeruju da će se opet brzo prilagoditi na život u selu, u kojem danas nema ni trgovine, ni po-šte, ni bilo čega što će ih podsjećati na grad, a opet ima svega dovoljno da čovjek živi mirno, zadovoljno i bez nepotrebnog stresa. Jer, kako kaže Stana, s Markom bi ona mogla živjeti i na nekoj planini, a kamoli u selu gdje su i njihovi preci normalno živjeli.

“Da je posla, bilo bi i više povratnika u Cetinu”, kažu Stana i Marko ra-dujući se sve češćem dolasku njihove djece, ali i unuka, u ovaj netaknuti raj u kojem prirodne ljepote i čisti vazduh nude ono što im ne mogu ponuditi velike gradske sredine u kojima su proveli dvije i po decenije.

Vaska Radulović, novembar 2016.


Porodica Mlađen, Kočević / Porodičnom slogom protiv nedaća U selu Kočević, u krševitom dijelu Bukovice na granici s Likom, živi četveročlana porodica Mlađen koja svojim primjerom pokazuje kako se upornim radom, složnošću i optimizmom mogu pomjerati granice od nedaća do održivog života. Slobodan i Jelena vratili su se u opustošeni Kočević 2001. Godine provedene u izbjeglištvu ne pamte ni po čemu li-jepome: proveli su ih u iznajmljenoj kući s psihički nestabilnim gazdom. Bila je to, kažu, borba za goli opstanak, za koru hljeba i kakav-takav krov nad glavom. U toj stalnoj borbi da se što bolje preživi dan nedostajala im je Dalmacija iako su znali da ih u njoj malo toga lijepoga očekuje — nije tamo bilo ni kuće u kojoj bi se moglo stanovati ni posla od kojeg bi se dalo živjeti. Kad više nisu mogli izdržati ni seljakanje ni prognaničku neizvjesnost, skupili su svu hrabrost i odvažno se vratili na svoje tada razrušeno ognjište. U početku su spavali u ruševinama, u, kako Slo-bodan danas govori, tuđem svinjcu. On je ipak ubrzo nakon povratka pronašao kakav-takav izvor prihoda za svoju porodicu: čuvao je tuđe ovce za ništavnih 1.200 kuna mjesečno. Bilo je to više nego skromno, nedovoljno za iole pristojan život, ali entuzijazma nije nedostajalo.


“Vjerovali smo da ćemo uspjeti. Nismo se predavali i nismo kukali, nego smo po cijele dane radili najbolje što smo mogli. Od jutra do večeri čuvao sam tuđe ovce. Nije bilo lako, ali vjera u uspjeh i u neko bolje sutra tjerala nas je naprijed. Ovdje je život oduvijek bio težak, pa i prije rata, i tko nije bio spreman na cjelodnevni rad, nije mu bilo opstanka na kršu. Moja Jelena stalno je bila uz mene, podizala je našu najstariju kći Snježanu i snažila nas vjerom da ćemo uspjeti. Podigli smo kredit, kupili stado ovaca i polovni auto i započeli svoj posao. Drugačije nismo mogli dalje. U međuvremenu su nam pomagale i neke humanitarne organiza-cije, pa smo od jedne dobili motokultivator, od druge motornu pilu, od treće dvije ovce i tele. To je bila osnova da sami dalje radimo i stvaramo. Malo po malo uvidio sam da se naša porodična situacija popravlja. Sve što sam mukotrpnim radom uspio zaraditi ulagao sam u stoku i u nova grla. U međuvremenu smo i kuću obnovili, tako da smo nakon godina lutanja sada konačno opet svoji na svome. Taj se osjećaj ne može opi-sati jer onaj tko nije godine proveo u izbjeglištvu, ne može znati kako je to ponovo živjeti u svom domu”, priča nam Slobodan o novom početku u rodnom Kočeviću, koji je za njega, unatoč svemu, “mala Kalifornija”.

S obzirom na to da je put do Kočevića i danas u prilično lošem stanju, od prvog asfalta udaljen šest i pol kilometara, Mlađeni su morali uložiti dosta snage u to da ono što uzgoje na farmi plasiraju na tržište. Nije im, ponavljaju, bilo nimalo lako, ali trudili su se, kao što se i danas trude. Slobodan je od djetinjstva veliki zaljubljenik u konje, pa je u početku, dok još nije imao traktor i automobil, tu životinju koristio kao zamjenu za mehanizaciju.

“Konji su moja ljubav još od malih nogu. Oduvijek sam ih i volio i pošto-vao, što zato što su među najpametnijim životinjama, a što zato što su moji nekad držali barem dva konja. Prvi konj nakon povratka u Kočević bio mi je doista desna ruka: zakačim drvo, a on ga dovuče do kuće. I štalu smo tako zajedno napravili. Bez njega ništa nisam mogao, a onda sam, više iz ljubavi nego iz potrebe, počeo povećavati broj grla. Nabav-ljao sam rasne kobile koje su rađale rasnu ždrebad. Brzo se pročulo da imam odlične konje, pa su ih ljudi dolazili vidjeti čudeći se koliko su se prilagodili našem životu. Nisu vezani, dane sami provode na ispaši po obližnjim poljima, a kući se vraćaju tek da se napoje kad ožedne. S ko-njima treba znati i tu je ljubav presudna: ako ih ne volite, nema razloga da ih držite. Ljubav vam uzvrate mirnoćom, pa im bez straha možete prići u svako doba” kaže Slobodan, koji bi o tim veličanstvenim životi-njama mogao dovijeka pričati.

Kad nas je potom odveo do svojih konja, na svoje smo se oči mogli uvjeriti kolika su mu strast i kako bez njih doista ne može. Sada ih ima dvanaest i o svakom sve zna: i koliko je star, i gdje ga je kupio, i koji se


kada oždrebio, i kakve su naravi… Čini se da nema te ekonomske raču-nice koja bi zasjenila njegovu sklonost konjima. No iako ih je donedavno imao i više od trideset, radi visokih troškova prehrane i brige morao je dio njih prodavati od Like do Slavonije.

Ako je Slobodan glava porodice Mlađen, njegova supruga Jelena njezin je stup. Požrtvovna, vrijedna i skromna, nikada se, po muževim riječima, nije žalila na povratničke, u početku nepodnošljive, životne uvjete. Oko sebe je širila optimizam i naporno je radila te je tako bila izvor snage i suprugu i kćerima.

“Nije bilo lako, ali nijednog trena nismo razmišljali o tome da odusta-nemo. U Kočević smo se vratili s kćeri Snježanom, a kasnije sam rodila još dvije djevojčice, Silvanu i Sanju. Najstarija se već udala pa odselila, a dvije mlađe još su s nama, idu u školu u Kistanjama. Onamo ih vozi i otamo dovozi školski kombi, što nam u velikoj mjeri olakšava život: da mi to moramo, ne bismo stigli ništa drugo uraditi, a znate i sami koliko posla ima na selu, pogotovu u ljetnim mjesecima. Slobodan i ja sve sami radimo, nitko nam ne pomaže. Ljeti nam radni dan započinje u četiri ujutro i traje sve do ponoći. Na to smo već navikli iako mnogi kažu da naš tempo ne bi ni dana izdržali. Sreća je da smo još relativno mladi i, što je najvažnije, zdravi. Imamo pedeset krava, telad, konje, svinje... Valja sve to nahraniti, počistiti štale, pripremiti sijeno za zimu. Pored svega toga, moram obavljati sve poslove po kući, ali ne žalim se. Ovdje se može živjeti samo ako postoji jaka volja i porodična sloga, a nama toga nikad nije nedostajalo. No kako vrijeme prolazi, sve nam je teže prihvatiti činjenicu da nas je ovdje sve manje, da se više nitko ne želi vratiti. Željni smo ljudi, druženja i razgovora. Šesnaest godina od po-vratka, sve do lani, nikamo nisam odlazila iz sela, sve u želji da za djecu stvorimo sve što treba i čvrsto stanemo na noge. Sada, kad imamo i više no što nam treba, čini mi se da smo na neki način nezadovoljniji nego na početku, kad smo u svemu oskudijevali”, s osmijehom priča Jelena o obiteljskoj svakodnevici dok joj se i u riječima i u očima nazire žaljenje zbog toga što je danas u Kočeviću svega dvanaest povratnika, uglavnom starije životne dobi.

I Slobodan i ona, ponavlja nam, voljeli bi da je više ljudi u selu, da imaju s kime popričati, popiti kavu i nasmijati se, pogotovu zimi kad je posla manje i kada bi bilo lijepo provoditi hladne večeri uz drage prijatelje i susjede. Ovako su, kaže, najčešće sami; kad im ponekad netko i navrati, to za njih bude istinski praznik. Zato su i tako izrazito gostoljubivi i sr-dačni. Vole od drugih slušati kako se živi u ličkim i dalmatinskim selima. Premda imaju i svu infrastrukturu i sredstva komunikacije, poput sate-litskih programa, interneta i mobilnih telefona, to im ne može zamijeniti susrete sa živim ljudima.


“Najveći je današnji problem sela nedostatak vode. S obzirom na to da za ljetnih mjeseci stoka popije puno više nego zimi, moram često cisternom po vodu: dovoljno je reći da nam svaki dan samo za potre-be životinja treba hiljadu litara. Znade li se da su putevi do Kočevića izuzetno loši, jasno je koliko nam opskrba vodom oduzima i vremena i truda i novca. Ipak, barem imam svoj traktor i malu cisternu, pa o nikome ne moram ovisiti. Izdržali smo mi i gore dane pa nam ta borba za ono najosnovnije nije ništa novo”, priča Slobodan, zagledan u krajolik Bukovice koji, kaže, ne bi mijenjao ni za koji drugi.

“Ovakve ljepote nigdje nema. Cijelo ljeto slušamo ptičji cvrkut, dok nam pogled dopire do vrhova Velebita. Svakom je valjda najljepše ondje gdje je rođen, pa tako i meni. Znam da život nije lagan, ali zadovoljan sam. Živim na svome i od vlastitog rada, a to mi je sve nedostajalo dok smo bili u Srbiji. Zato danas toliko i cijenim ono što imam i svoje selo ne bih mijenjao za ništa na ovome svijetu”, završava Slobodan Mlađen.

U idiličnom prirodnom krajobrazu teško je nazrijeti ikakav trag civili-zacije. Ljeto je u Bukovici već u punom jeku, a s njime su stigle i velike vrućine koje je u sušnom i slabovodnom kraju još teže podnijeti. Unatoč tome, Mlađeni nemaju mnogo vremena za odmor. Nakon kratkoga poslijepodnevnog predaha vraćaju se svojim obavezama oko stoke, u kući i po bašti. Slobodan se priprema za put u Liku jer ondje nabavlja sijeno potrebno zimi. Pomireni s time da je život u krškim krajevima odvajkada izazov za najhrabrije i najizdržljivije te svjesni da vrijeme sa sobom uvijek može donijeti kakvu novu nedaću, raduju se svakom danu koliko god i kad god mogu, a na to ih prije svega motiviraju njihove kćeri i neugašena nada da će budućnost barem za njih biti svjetlija i lakša od iskustava i zbivanja koja su u nedavnoj prošlosti morali sami preživjeti.

Vaska Radulović, jun 2017.


Porodica Gardijan, Plastovo / Maslinik pod blokadom Jovanu Gardijanu iz Plastova kraj Skradina posljednjih se godina sve posložilo kako treba jer ostvario je mirovinu, kuća mu je obnovljena, su-pruga Jela zaposlena je, a djeca su i unuci, premda razbacani po svijetu, živi i zdravi. No ovaj mještanin skradinskog zaleđa nije u potpunosti zadovoljan. Više je tužan nego ogorčen što zbog sustavnih provokacija jednog susjeda, koji je zatvorio i zagradio sve puteve do njegova masli-nika, do maslinika može stići jedino helikopterom.

Odmah nakon povratka iz izbjeglištva 1998. godine Jovan je sa stricem na svojoj zemlji zasadio 600 stabala maslina produžujući tako tradiciju svojih pradjedova koji su još prije više stotina godina na starinski način u ovim vrletima proizvodili djevičansko maslinovo ulje i prodavali ga u Šibeniku. Bilo je dovoljno reći da je ulje iz Plastova i sve bi se odmah prodalo.

Čim je Jovan zasadio masline, nisu još ni krenuli pupovi, na vrata mu je zakucao susjed koji ga je obavijestio da stari putevi preko njiva više


ne vrijede i da na svoju zemlju više ne može. Ako već hoće u maslinik, neka ide pješice, za što mu je ostavljen uski slobodni prilaz.

“Mislio sam da se čovjek šali. No već je sutradan na nekoliko prolaza postavljena bodljikava žica i navaljano kamenje, tako da traktor ne može proći, a bez strojeva i prijevoza masline se u ovolikom broju ne mogu održavati. Kako je vrijeme prolazilo, prepreke su bivale sve veće, dok konačno sve nije zatvoreno. Ne želim spominjati ime mog sumje-štanina, još manje želim pomisliti da je riječ o nacionalnoj netrpeljivosti, mada je sve moguće. Naime, s tim sam čovjekom proveo djetinjstvo u ovim vrtačama, uvijek smo se slagali. Srbi i Hrvati u Plastovu dijelili su i dobro i zlo, razumjeli su se odlično. Ne znam što se to promijenilo poslije rata? Kao da je u mog susjeda ušao neki vrag. Nekoliko puta mi je prekipjelo i čvrsto bih odlučio da ću o tome obavijestiti policiju, no uvijek bih se, nešto kasnije, ohladio. Bijes je prešao u tugu. Kakvi smo to ljudi postali? Čeprkam nešto u masleniku, onako, ručno, nosim sve na leđima i mučim se kao moji preci prije nekoliko stoljeća. Čekat ću da vidim što će biti, možda se nešto promijeni. Imao on brata u Njemačkoj koji povremeno dođe, pa ću pokušati razgovarati s njim”, jada se Jovan.

Nije tu kraj njegovim nedaćama. Kada se svojevremeno radila obnova na jednoj kući, izvođači radova otvorili su Gardijanovu septičku jamu i u nju sasuli otpadni materijal s betonom koji se ubrzo stvrdnuo, pa je Jovanu trebalo nekoliko mjeseci rada da ga razbije i vrati u prvobitno stanje. I na taj slučaj gleda na svoj način.

“Vidite, u Plastovu su Hrvati i Srbi uvijek živjeli zajedno. Bili smo susjedi i komšije, kako god okreneš. Kako onda tako i danas velika većina susje-da ostali su isti i uvijek im se mogu obratiti za pomoć, kao i oni meni. Ali ima ta nekolicina usijanih glava koji na sitno provociraju. Osuđuju ih i njihovi sunarodnjaci, no što se tu može. Rat je ostavio svoje tragove u jednima i u drugima, ali ja ne želim nikakav suživot. S mojim svim susje-dima želim samo — život”, objašnjava Jovan Gardijan.

Taman kad smo pomislili da je tu kraj nedaćama čestitog, gostoljubivog i nadasve dobroćudnog čovjeka, odveo nas je do garaže koju je sagra-dio odmah ispod kuće. Objekt je obilježen i “ukrašen” kukastim križem i zloglasnim “U”, valjda da se zna da je riječ o povratniku srpske naci-onalnosti. I to označavanje Jovan objašnjava ludošću mladih ljudi koji možda ni ne znaju što su nacrtali.

Ne želi vjerovati da iza toga stoje nacionalisti koji ga žele otjerati iz njegova zavičaja. Kaže da otprilike zna tko je autor simbola na garaži, ali ne želi ga prijavljivati. Negdje u dubini duše vjerojatno očekuje da njegove nedaće rješavaju susjedi iz sela s kojima je dobar i koje poštuje,


ali oni zasad šute. Neće da prebriše zastrašujuće poruke sa zida garaže jer vjeruje da će opet biti nacrtani, a možda jedno jutro umjesto garaže pronađe i ruševinu. Smatra kako će sve doći na svoje, samo za to treba vremena.

Dok Jovan obilazi masline smišljajući kako ih pobrati i odvući s njive, dok okopava vinograd, dok stalno nešto popravlja i dozida, supruga Jela brine se o “ženskom” dijelu domaćinstva. Kaže da ima dva radna mjesta, jedno je, ono u skradinskom restoranu, plaćeno, a ovo drugo, kod kuće, nije.

“Najvažnije je da se Jovan i ja slažemo pa se sve teškoće mogu prebro-diti. Sretni smo što smo na svome i što smo iz ovog rata i mi i naše troje djece izašli živi i zdravi. Bili smo mi iza Oluje u Srbiji. Svaka čast Srbiji, mogli smo tamo i ostati, ali to nije to. Na kraju krajeva, mi jesmo Srbi po porijeklu, vjeri i djedovima, ali prije svega smo Dalmatinci. Tako su nas i tamo zvali i bili smo ponosni na to. Ipak, bez Plastova nama nije bilo života, jedva smo čekali da se vratimo. Naša djeca Marijana, Mladen i Goran sa svojim obiteljima žive u Valjevu i u Zagrebu. Ukupno imamo petero unučadi, sve jedno ljepše od drugoga. Najveća je radost kad se okupimo ovdje, u ovom dvoru. Lože se gradele i peka, toči se vino i tih nekoliko dana prođe za tili čas”, kaže Jela.

Po Plastovu je na desetine napuštenih kuća. Iako su polusrušene i izgorene, još uvijek svjedoče o autohtonoj arhitekturi starih graditelja. Sve su od kamena, a i krovovi su popločani tankim slojevima čuvenog benkovačkog kamena. Škrta zemlja daje taman koliko treba. Vina i maslinova ulja uvijek se nađe. Uz nešto malo kruha i povrća iz vrta život gorštaka u Plastovu itekako ima smisla, jer nije riječ o izobilju već o lju-bavi prema rodnom kraju. Ovdje je sasvim svejedno je li putnik namjer-nik ponuđen korom kruha i vodom iz gusterne ili pečenom janjetinom. Dođe na isto.



Porodica Paklar, Biočić / S porodicom je čovjeku sve lakše Povratak stanovništva u Dalmaciju odavno je prestao. Svaka slika povratničkih mjesta gotovo je identična; stanovnika je sve manje, djeca se ne rađaju, a posla nema, pa se mnogi, koji su se već bili odlučili na povratak, ponovo sele u potrazi za boljim životom. Dok jedni kao uzrok navode nemogućnost zaposlenja, a drugi nedostatak uslova za norma-lan život, treći uvijek strahuju od neke nove situacije u kojoj bi im zbog povremenih provokacija bila ugrožena i sama sigurnost. U posljednjih mjesec dana, dok su pravoslavne svetinje drniškog kraja često bile na meti provalnika, obišli smo jednu od povratničkih porodica u selu Biočić, s namjerom da vidimo kako žive oni i ostali povratnici u ovom kraju.

Biočić je naseljeno mjesto u sastavu Grada Drniša, u sjevernoj Dal-maciji, u kojem je, prema popisu stanovništva, 1991. godine živio 401 stanovnik. Deset godina poslije, nakon ratnih dešavanja u ovim kraje-vima, demografska slika bila je znatno drugačija: u povratničku sredinu vratilo se tek 145 stanovnika. Otad do danas ljudi je iz godine u godinu sve manje. Niko se više ne vraća, djece je malo, stariji umiru, a neki su


se i nakon povratka ponovo odlučili da napuste sjeveroistočne obode Petrova polja.

Šesteročlana porodica Dejana Paklara živi na svom porodičnom imanju na koje su se Dejanovi roditelji vratili iz izbjeglištva prije punih dvadeset godina. Mirko Paklar, najstariji član istoimene porodice, teško je, kaže, proveo i ono malo vremena daleko od svoje kuće, dok je danas najsreć-niji jer mu u selu također žive sin i dvije unuke.

“Ja sam avgusta 1995. godine izbjegao u Vršac. Tamo sam s porodicom pune tri godine i tri mjeseca živio kod svastike. Svaki sam dan sanjao samo o tome da se vratim svojoj kući. Krajem 1998. godine, tačno na Svetu Petku, došao je čas kada sam konačno prelomio i vratio se u Bio-čić. Supruga i ja stigli smo sami u gotovo pusto selo. Malo je bilo onih koji su u njemu ostali za vrijeme rata. Sve pustoš, tuga i bijeda, nema naroda, nema djece, nema ni blaga u selu, samo neka mrtva tišina. Go-dinu dana nakon toga za nama je došao i sin. Njegovih vršnjaka ovdje nije bilo, ali niko ga nije dirao niti smo imali bilo kakvih problema. Treba reći kako jeste. U prvi mah, baš zbog toga što su se mladi slabo vraćali, pribojavao sam se toga da i on ponovo ne ode. Često sam mu znao govoriti da se mora oženiti, stvoriti porodicu kako bi imao s kime živjeti, dijeliti dobro i zlo. Znao sam da posla nema i da neće biti lako naći nešto od čega bi čovjek sebi stvarao egzistenciju, ali i da auto ovde nije luksuz već preka potreba. Zato sam se tada, iako nisam imao ni penzi-ju ni bilo kakva primanja, snašao za novac, uplatio mu vozački i kupio auto. To je bilo ono što sam mu mogao i osjećao da moram pružiti, a sve nakon toga bilo je na njemu. Supruga i ja nabavili smo kravu, počeli obrađivati zemlju i tako je vrijeme prolazilo, a mi lagano opet ‘stali na noge’. Dan za danom, prođe već dvadeset godina, a kao da je bilo juče”, prisjeća se Mirko.

Uz kravu, Mirko je odmah nabavio i golubove čiji mu je uzgoj još od najranijeg djetinjstva bio ljubav i hobi. Kako kaže, od svoje šeste godine postao je zaljubljenik u ove ptice, njih je imao i u Vršcu, a povratak kući pružio je još jednu mogućnost da ponovo uživa u onome što voli. Pored ovih ptica, tu je još jedna životinjska vrsta koja u Mirkovoj porodici čuva višegodišnju tradiciju.

“Pored golubova i ostalih životinja, posebno mjesto na našem imanju pripada našoj kobili. Moji preci imali su konje posljednjih sto godina, koliko ja znam, a i sam sam kupio konja čim su se za to stvorili osnovni uslovi. U danima kada smo se vratili, pa i danas, mi drugog sredstva za rad nismo imali niti imamo. Zahvajujući konju, oremo i obrađujemo ze-mlju, dovlačimo drva i prevozimo po selu šta zatreba, sve ono što ljudi rade s traktorom, frezom ili nekom drugom mehanizacijom. Nije nam


ništa teško i hvala Bogu imamo sve da možemo pristojno živjeti. Jedino što nedostaje su ljudi, a to nije samo slučaj kod nas, i žao mi je što mno-gi od njih više niti ne razmišljaju o povratku. Ja sam srećan čovjek što mi se sin ovdje vratio, što nakon svega ima suprugu i kćerkice s kojima ovdje živim, i što su sa mnom moje dve unuke koje volim više nego cijeli svijet da mi daju”, zadovoljno kaže Mirko.

Njegov sin Dejan, iako jedan od najmlađih u selu, nikada se zbog odluke o povratku nije pokajao. Bio je, kaže, u Srbiji, jedno je vrijeme živio i u Crnoj Gori, ali nigdje nije kao u svom kraju. Pamti Dejan i prijeratni peri-od kada je života u selu bilo neusporedivo više, kada je obližnja zgrada Osnovne škole u Siveriću bila puna đaka, pa mu je danas najteže to što njegove dvije kćerke nemaju vršnjaka u selu s kojima bi dijelile dane djetinjstva. Iako je u početku svaštario, radio poslove koji su se u tom momentu nudili, prije izvjesnog vremena dobio je posao u Drnišu i sada je zaposlen kao vozač u poljoprivrednoj apoteci. Drniš nije daleko, pa sti-gne obavljati i seoske poslove i odvesti stariju kćerku Anđelu na treninge košarke u gradu. Radi sve kako njegovoj porodici ništa ne bi nedostajalo.

“Sa porodicom je čovjeku sve lakše prebroditi. Moja supruga Mirela takođe se rano vratila iz izbjeglištva, već 1997. godine, pa nam je zajedno bilo bar malo jednostavnije nositi se sa svim životnim izazovima kroz koje smo prolazili. Naša starija kćerka Anđela prvo je dijete koje se ovdje rodilo nakon rata, a danas je u šestom razredu osnovne škole u Drnišu. U međuvremenu se rodila i Ana koja na jesen treba krenuti u školu. Do četvrtog razreda djeca idu u školu u Siverić, a nakon toga u Drniš ili Knin. Kako pripadamo Drniškoj opštini, sve nam je vezano za Drniš, pa je i prevoz za školsku decu osiguran. Tamo nema mnogo srpske djece, ne uče srpski jezik niti imaju mogućnost da idu na vjeronauku, ali djeca se brzo prilagođavaju. Nalaze sebi društvo koje im u selu nedostaje, a na-kon škole uče i rade sve kao njihovi vršnjaci u Kninu. Roditelji su mi još u snazi, pa kući držimo stoku i obrađujemo zemlju i mogu reći da lijepo živimo. Iako ni u čemu ne oskudijevamo, ono što jeste jedan od nedosta-taka, naročito u ovako malim sredinama, jeste što generalno posla nema. Supruga je odgajala djecu, danas ima mnogo obaveza u domaćinstvu, ali svakako bi joj mnogo značilo da se i ona negdje zaposli, da se bar malo kreće među ljudima. Nezgodno je to što naše generacije u selu nema, pa nemate s kim stati i popričati, družiti se ili makar kavu popiti. Mi volimo selo, zato i jesmo ovdje, ali opet ponavljam, život u selu bio bi bolji samo da je ljudi više”, priča Dejan.

Paklari ističu kako nikada nisu imali bilo kakvih neprijatnosti političke prirode i normalno žive život. Nije im, kažu, jasno šta se to dešava u posljednje vrijeme i zašto je njihov hram stalno na meti provalnika, ali nadaju se da će i ta provokacija uskoro prestati.


Kao što Dejan već reče, dvanaestogodišnja Anđela učenica je šestog razreda osnovne škole u Drnišu. Ćirilicu je kući sama naučila. Svakoga dana kombi iz Drniša dolazi po Anđelu i vozi je u školu. Jedini je, zasad, đak-putnik iz Siverića.

“Izuzev mlađe sestre, drugog društva u selu nemam, pa to nadoknađu-jem druženjem s vršnjacima u Drnišu i na treninzima košarke na koju me je tata nedavno upisao. Bila je ovdje još jedna porodica s djecom, s kojima smo se družili, ali oni su prošle godine odselili za Njemačku, tako da smo sada sestra i ja same. Nakon povratka iz škole i završava-nja školskih obaveza trudim se da pomognem babi i djedu oko poslova sa životinjama. Ne pada mi to teško jer volim selo, životinje i prirodu i nikada ne bih prije birala život u gradu. Voljela bih da jednoga dana, kada završim školu, bude mogućnosti da ovdje nađem posao i ostanem živjeti, ali i da se drugi ljudi odluče na takav korak, da njihova djeca odrastaju i žive u selu”, dječje iskreno kaže Anđela.

Ono što Paklari, pa čak i najmlađi, ističu kao najveći problem i nedo-statak u svom kraju teško će se u skorije vrijeme znatno popraviti, bar ako se sagleda realna situacija i statistika po kojoj u osnovnoj školi do četvrtog razreda u obližnjem Siveriću danas ima tek petnaestak đaka, a na jesen ni jedno dijete neće krenuti u vrtić.

Nitko se u selo posljednjih par godina vratio nije, a u seoskom hra-mu Svetih apostola Petra i Pavla nema vjenčanja ni krštenja, samo su sahrane. Biočićki kraj pogodan je za bavljenje poljoprivredom i stočar-stvom. Za razliku od situacije u većini povratničkih sredina, i vodovod prolazi kroz selo. Sve to čini se ipak nije dovoljno da se ljudi vraćaju. Kako Mirko Paklar u jednom momentu reče, mnogi čak i ne pomišljaju da opet žive u kraju koji su već jednom morali napustiti.

Vaska Radulović, april 2017.



Images of Return: Dalmatia

SNV Bulletin #12

/ Images of return: dalmatia / 3

Introduction Although each of these stories relates to different experiences and misfortunes, the stories of Serb refugees from Dalmatia are not very different from the destiny of the Serb population, who were forced to leave their homes during the last war. New environment and people gave them just enough to stop fearing for their lives. But as the time passed, the feeling of not belonging to the new environment would not leave them. The feeling of longing for their ancestral homes and a piece of land they could call their own with certainty kept attracting them towards a new beginning.

In most cases they faced the same scenes after having returned: torched and looted homes, abandoned land overgrown in weeds and deserted villages. Most of them could not find work; welfare and small pensions were the only source of income for them. Younger people de-cided to become active in raising livestock and in agriculture, knowing that by adopting their ancestors’ way of life at least they would never go hungry.

But the feeling of initial optimism and trust that things would get better in some distant future waned over time. Although the returnees often feel bitter towards the government, their ethnic associations and politi-cians, they are increasingly resentful at their own neighbours, relatives and friends who had given up on their native region.

All the stories of departures and returns have long been told and retur-nees are rarely willing to talk about the memories that have left a per-manent mark on their lives. Focused on their own lives and reconciled with their daily routines, they are trying to get by as good as they can. In this difficult struggle for survival, younger generations find it easier to face the present and try as much as possible to assimilate with their environment. But both the old and the young have a hard time accep-ting the fact that the local schools have fallen into disrepair and may never again hear the hubbub of school children.

The only aim of the stories, accounts, memories and hopes presented in this bulletin is to testify of the truth. The truth many have twisted in every possible way. The unvarnished truth, but also the truth which refuses to put a permanent stamp on the claim that there is no life in Dalmatia. Life is still there but so is the uncertainty about its quality in the future. The theories and conclusions made by those who have given up on Dalmatia will not decide the matter, just like they didn’t in the past. It will be decided by those who are still tied to Dalmatia with unbreakable strings of love.


Family Markoš, Pađeni / Village has no Price The Markoš family from the village of Pađene outside Knin is still grateful to the people in Mačvanski Prnjavor (Serbia), located between Loznica and Šabac, who took them in when they had fled from Ope-ration Storm and arrived in Serbia. Vojo and Marcela, along with their six children, took no longer than a year to realise that they would be able to do most for their family if they returned to their native village. And they have. Marcela returned with the children in 1996 and Vojo followed several months later, in January 1997. The youngest family members were reaching school age and the family house needed re-construction and annex.


“Our hearts were full. We were overjoyed to be at home again, in a house that we built with our own hands and with a wish to do somet-hing for our children. We lived without electricity for six months, we rebuilt the house and started working the land to provide for our basic needs. In the meantime, we qualified for state welfare and since we do not shun hard work, step by step we expanded the scope of works in the village. Thanks to that we were able to survive without having to deprive our children of anything. Mutual accord, love and agreement led us on,” Marcela says.

After a while, the Markoš family had two more children, who were born in post-war Pađeni. But some unforeseeable circumstances, temptati-ons and the road that ran by their house suddenly took their toll - their youngest son died in a tragic accident. It was difficult to recover from such a loss but they had to find the strength and willpower to get back on their feet and help their remaining children. They left the house which was full of memories, moved to the house of Vojo’s parents and started anew. The children finished schools, the daughters married, the sons left to try their luck in Germany, and the two of them kept building, selling produce, buying building material and constantly striving to cre-ate conditions in which their heirs will have a worthy life. Vojo acquired bees, drove beehives between Dalmatia and Lika and produced home-made honey. With the help of an American organisation they bought cows and started a small-scale production of dairy products.

“Every beginning is difficult. I am grateful to all those who had helped us while we were still in Mačvanski Prnjavor, but my heart was always telling me to go back to my native land. What we have here cannot be bought. This peace, quiet and freedom make a person stronger and more stable. It was very difficult in the beginning. There was no work for me in Knin so I spent a year working for a construction company on the island of Krk. They treated me fairly there but I stayed only long enough to earn the basic funds to invest here. Then came the recon-struction of the house, certain humanitarian organisations stepped in to help and I can now say that I live well, thanks to my and my wife’s willpower. Thanks to everything we were doing in the village, we were able to put our seven children through school. If I had stayed in Serbia it is questionable if I would have ever been able to provide them with what they had here. There is very little work in town that is a fact. It is what it is. Some receive welfare, some receive child allowance and re-gardless of whether they work or not, they all have health care, somet-hing that should not be overlooked. There is always work in the village for those who are willing to work. Many will tell you that it does not pay off, but it does, because something always remains. We often do all kinds of odd jobs but this is not bad because it puts one more kuna in


the pocket. I still keep bees, cows, pigs, I tend a vegetable garden and it all complements each other and contributes to the household. Nothing will fall from the sky, but life in villages used to be even harder in the past and only good health and strong will have led people to progress,” Vojo says.

Not everything was smooth sailing, in business and in agriculture alike. Last year Markoš lost seventy beehives in Lika and shortly afterwards two of his cows died. The veterinary said they had been poisoned but Vojo refuses to speculate about the reasons. He came to terms with it. Last year he built a new stable according to every EU standard for small family farms, a mini cheese factory and a new pigsty. He left the cows and the production of the local Lika cheese called ‘basa’ to his son Miloš, who had returned here after a year in Germany. He is finishing a house for the other son, Ljubomir, and devising a plan for his self-em-ployment so Ljubomir could return from Germany.

Although he is only in his early twenties, Miloš assumed his duties in the village with a sense of responsibility. He had experienced what it meant working for a daily allowance abroad, and now loves this life even better. The family household is now registered in his name. He is the owner and the only worker and no work is too hard for him. He has inherited his parents’ optimistic attitude along with their working habits and anyone could envy his skills and the impeccable sanitary condition of his premises. For now, considering that he has a small herd of five cows, he is focusing exclusively on production of the home-ma-de basa cheese. He makes cheese only for himself and his friends but plans to increase his livestock.

“I finished primary and secondary school in Knin and then felt the urge to travel abroad. I went to Germany and worked there for a year. I can thank God today because I learned there to better appreciate what I have here. Unfortunately, for the moment I am the only one from the younger generation who has taken this path. But I am deeply convin-ced that more will follow, starting with my brother whose return I am awaiting, as well as some other friends who wish to return and can see from my example what it is like here. Thanks to our five cows I can say that today I have a decent job. Everything is done manually and it takes two days to arrive from fresh milk to freshly drained basa cheese. For the end-product to be recognizable and sought after, it takes dedicati-on. As for placement, everyone wants home produce. Some come and pick it up at our house, but for those who cannot, we also deliver it to the neighbouring villages, while Saturdays are reserved for the market. I can tell you that at Christmas time people were calling me a month in advance to make sure they would not go without basa. This is why we


intend to expand a little, purchase another cow or two and start cheese production. There are many things here that one could do. Farming today offers countless opportunities from trade, production, agriculture, and cattle breeding. All you need to do is set a goal and work towards it. It is difficult to explain to people what it feels like to wake up in the morning and make your own plans for the day, set your own priorities, certain that no one will sack you or withhold payment for your efforts. Such things have no price,” this young man proudly says.

Miloš adds that he considers every job in the village honourable and honest. One should not be ashamed of work but of waiting idly for something to be served on a plate. His generation, he says, can make these parts alive again with the help of all the available resources, a little ambition, will, ideas and persistence.

Marcela and Vojo are a mixed marriage: she was born in Slavonia and he is Dalmatian. They never taught their children to hate, but to love and respect their own origins and heritage, while respecting those of others. Before and after the war they had seven children together. They raised them and put them through school, taught them above all to be honest and diligent people. Along the way they also carried “their cross” of various temptations, but they could continue only by staying together. Marcela was the eleventh child in her family, she finished school for nursery school teachers, and she married into Pađene when the village did not even have paved roads yet. After everything she has been through, this mother courage still wears a warm smile on her face and her every word is full of love and dedication to her loved ones.

“Harmony, unity and love, that’s what builds every home. It is important to bring up the children so that they become good people. I am proud that we taught them that, they are diligent and do not hide from farm work. Everybody loves Pađene, both the children and our five grandchil-dren, and all of them can hardly wait to come to the village. One cannot go hungry in the country — whether one is involved in farming, cattle breeding or something else — but many neglect that fact. We would like to see people come back, come to grips with the situation and start working so we could jointly revive these parts, to have more youth and children in the village, “Marcela says.

Aside from her many good qualities, we must single out one that seems a rarity today. She does not understand all this hatred that makes many people turn against each other, justifying it by allegedly insurmounta-ble differences.


She proudly points out that faith should bring people together instead of dividing them and that God is love. People can belong to the Serb Orthodox, Catholic or some other denomination, but there is still only one God.

While many roads today lead to Germany, there are those who are returning from Germany to their source, like the brave and hardworking Markoš family from Pađene.

Vaska Radulović, March 2017


Vitomir Gulić, Zapužane / Black Night Music More than 500 years have passed since Vitomir Gulić’s ancestors moved to Zapužane, a village on the very north-eastern edge of Ravni Kotari, north of Zadar. Little has changed in the lifestyle and concepts about life for this peculiar 50-year-old man. But something similar co-uld also be said of other rare citizens of this sparsely populated village.

The odd fig or olive tree, a couple of grapevines, sheep, goats, saving precious water and hard labour in dry fields wrestled away from bram-bles, this has continued and repeated itself for centuries. Still, somet-hing that has never happened before is happening now. Over the past 500 years, this area has witnessed quite a number of wars, battles, re-fugees, and mothers dressed in black. All kinds of armies have passed across this inhospitable land. Venetians, Turks, Austrians, Italians, Ger-mans and others took their turn, setting fires and destroying everything in sight. However, after each war, local population would roll up their sleeves again and start anew. They would bury their dead, restore their stone houses, renew their livestock and continue with their lives. In


times of peace, which were sometimes longer and sometimes shorter, no one would touch or disturb them. Until now. The last war ended more than 20 years ago but those rare and mostly elderly returnees are still anxious because they are the targets of troublemakers and thugs who won’t leave them in peace.

With a shot of grape brandy and a plate of dried figs, they will tell you about it. But never publicaly; because, as they say, the devil never sleeps and hears everything. Vitomir Gulić from Zapužane only slightly opened the door through which one can glance at today’s problem of the locals, mostly Serbs, in this part of Dalmatia.

“You see, my friend, my wife Katica is originally from Glina, and on the eve of war we went to her relatives to secure a better life. I used to sell fruit and vegetables on the market before and after the war. When the Storm came, I would not leave. I had not harmed anyone and I con-sidered that I had no reason to flee from Glina. It turned out to have been a good decision. No one had touched me and soon I found a job as a truck driver for UNPROFOR because I spoke English. Years went by but I began to feel ever greater desire for Dalmatia and my soul had moved there long before. When I heard that my father in Zapužani had died, I decided to return to my native village. First days were diffi-cult, too difficult”, Vitomir recalls.

He rolled up his sleeves, purchased a couple of beehives, planted some olive trees and a vineyard, so that he and Katica were busy from dawn to dusk. They had no income at all but were confident that they could survive.

Somewhere along the way, Gulić awakened some of his artistic traits. He started crafting souvenirs, painting pictures, restoring old house-hold items, started decorating his household, playing gusle (one-strin-ged Balkan folk fiddle), and today his courtyard looks more like an ethnic museum than a place of residence. Although he has a heart condition and has had bypass surgery, Vitomir works hard, enjoys his work, and is always in high spirits. He tours market places all the way to the coast and even as far as the islands, carrying his restored items, paintings and souvenirs. At first glance Vitomir seems satisfied, but when we ask him whether this is truly so, he squints and pauses.

He says he is not afraid to work, he could always cope with penury and hardship, but there is something weighing on his mind and trou-bling him, which certainly isn’t “for the press”. After a while, he opens up a little.


“You see, it seems as though everything is fine, but it isn’t. Very often someone comes around to harass and intimidate us. As if they wanted us to leave here. Every now and then, mostly at night, some blockhe-ads stop by the house, sing Ustasha songs, you know the ones about Boban and Gradiška Stara, holler ‘come Čedo (slang for Chetnik), we’ll slaughter you’ and similar. When I turn on the light they hop in the car and run away. They used to scare my father while he was still alive: they would cut down his vineyard, kill his dog in front of the house, they cursed and yelled and now they are doing that to me. I’ve reported it to the police many times but it seems that these nightly provocateurs are elusive. I am not saying that police are not doing their best, but there are still no results. I am quite certain that they are doing it because of my nationality. I think the police know that too, but there is nothing they can do without the evidence. They need to catch them first. I know that someone wants us to abandon our ancestral homes, but you see, I prefer to eat a fistful of wild asparagus here than to feast on a kilo of lamb somewhere else. I am not leaving here and they can sing whate-ver they want. And I am not the only one. This is systematically happe-ning to all the returnees here, but they won’t say anything, they are too afraid,” Vitomir explains.

Everything that Vitomir Gulić told us was confirmed by other locals in the neighbouring villages, but they pleaded not to have their names pu-blished because, as they say, this is not something to play with. It could get worse. We discussed the accounts of villagers’ from Zapužani with the spokesperson of the Zadar Police Administration, Elis Žodan.

“We are only aware of the cases of harassment in villages at the foot of Mt Velebit, which people have reported. The police take every citizens’ report very seriously; our officers go out into the field and try to establi-sh the facts. If we suspect that it is a criminal act, we inform the State Attorney’s office. Apart from that, officers from police stations in the Zadar County regularly tour the areas of special state care where re-turnees of Serb nationality mostly live. According to our records, those who provoke or harass the locals in these areas are mostly underaged persons. Unfortunately, most people do not report them, or at least not on time, so we are generally not able to identify them. I invite everyone to report any incidents of intimidation or harassment immediately and we will promptly send officers to investigate,” says Žodan.

Vladimir Jurišić, August 2016


Marko and Stana Četnik, Cetina / There Is no Place like Home The picturesque village of Cetina is nested at the foot of the western slopes of Mt Dinara, in the Dalmatian karst. This fertile plain is cri-ss-crossed with waterways belonging to the river with the same name which endowed this area with great natural beauty and gave fertility to the otherwise barren Dalmatian soil. This is why this area has been the target of conquerors since many years ago and required a strong will and superhuman tenacity to survive. It has been this way since the past and remains no different today.

Cetina had exactly 853 residents according to the official results of the 1991 census. Today the population is only 195. In these parts, the process of return has long finished and the number of those who visit from time to time is also decreasing. The population mostly consists of elderly people. Their offspring, scattered all over the world, have long replaced the native Cetina with places where it is easier to find employ-ment and send children to school.


But the example of the Četnik couple proves that for some young pe-ople it is still possible to have a life in Cetina. After 25 years of living in Belgrade, they have returned to their native village.

Marko Četnik left the native Cetina in 1991 and headed to Belgrade in search of a job. He left behind his parents and brothers, believing that they will be waiting there when he decides to return. But four years later, the war events have taken their toll. The Četnik family had left for Belgrade and their birth house was deserted and later torn down.

“There is no place as beautiful as Cetina, nowhere else does the sun shine like it shines here”, Marko Četnik says. The urge to return to his native land had never left him. As soon as the conditions for return were met, Marko did not hesitate. He returned to Cetina with his wife Stana, while their three adult children remained in Serbia and in France.

“When I was leaving this place, I believed I was certainly going to come back some day. But no one thought about the war and everything it wo-uld bring along. But it was as it was. At one moment we were all in Ser-bia and had rebuilt our lives from scratch. I had a job there, the children went to school and the years passed one after another. I had thought about going back home one day, but I knew that it required some sort of better conditions. When the children started building their own lives, without long discussions or analysis, my wife and I simply went back home. The second day upon our arrival I had an interview for a job in a quarry, the third day I did my medical exam and immediately went to work,” Marko begins his story, and it appears he gives little importance to those big deisions.

Marko found a job in the nearby quarry and their existence was not in jeopardy. The two of them say that more Cetina residents, now scatte-red all over the world, would return if only there were more jobs to be found. They would have probably also returned earlier had they known that Marko was going to find a job so easily.

“This is a beautiful area full of potential and nature is nowhere as gor-geous as here. Still, in order to return people must be able to secure their livelihood, get any kind of job until they find their feet. We were lucky as Marko is hard-working and he soon found his way around. If we had known he was going to start working right away, perhaps we would have come sooner. We did all this without much planning, we came here less than ten days ago and are still hardly aware of the chan-ge and the decision we made,” Marko’s wife Stana says.


Stana Četnik is now doing what her grandmother once used to do: she bakes delicious bread under a traditional metal lid and makes goatskin sacks used for curdling cheese. She tells us that people had better and nicer lives in the past, and reviving the old culinary traditions of her ancestors gives her true satisfaction.

“I have been doing all this in my native Preočani, then continued in Batajnica (Serbia) and today I happily do it here. I rise early in the morning, I see Marko off to work and then take time in doing my hou-sework. Neither baking bread under the metal lid nor making goatskin sacks is foreign to me, only I enjoy them more today than I did in the past. It took me just a few days to prepare winter food stores. I made dogwood brandy and used all that nature here offers so lavishly. I would be able to survive here for days without going shopping because when one likes and wants to work, there is always something to live off in the village,” says Stana and smiles pointing at wood that she mana-ged to chop in the meantime, because, as she adds, there is nothing more pleasant than the sound of wood crackling in a stove.

The importance of heritage in the Četniks’ home is best illustrated by their modest ethnographic collection, still in early stages. For years, Marko has been collecting old objects without which life in any tradi-tional home could not be imagined. These items are bringing back the life of his ancestors and all who come to his home are curious to find out more about the objects that adorn their home.

“There is a lot of this, a great number of antiquities connected with the old times and the way of life in these parts. We have an old coal iron, fireplace poker, yoke for oxen, a lantern, vintage paintings… All things without which life was once unimaginable. And wherever they moved, they carried them along. Some time ago I found gusle (a one-string fiddle) and now when I have peace and quiet I try to play them altho-ugh I previously had no such affinities at all. Really, there is no place impossible to get used to but one has the most freedom, and feels best, in one’s own home,” explains Marko, obviously content and at peace.

Marko and Stana say that in comparison with many others, they are better off because they can always return to Belgrade or to Batajnica, to be more precise, where they have built a house. But in their current mood they are not even thinking of doing it. One of their sons lives in France and Stana visited him some time ago but, as she puts it, big city lights and buildings never fascinated her. Their minds are at ease be-cause their children now have their own lives and are all mature people, independent and in no need of assistance. Modern technologies have not bypassed Cetina so thanks to the Internet, they can communicate


with their children almost daily and see their granddaughter — who they admit missing the most.

Until the summer and the holiday season, they will spend time recon-structing the family house, renovating Marko’s ancestral home, and creating their own little paradise to enjoy together. They expect they will quickly adapt to the life in the village where there is still no shop, a post office or anything else to remind them of a city, but it is still sufficient for a quiet, contented life without stress. Because, according to Stana, she could live with Marko even on a mountain top, let alone in the village where their ancestors had ordinary lives.

Stana and Marko say there would be more comebacks to Cetina if the-re was more work. They are looking forward to more frequent visits by their children and their granddaughter in this pristine paradise where natural beauty and clean air offer what cannot be found in the big cities where they had spent twenty-five years.

Vaska Radulović, November 2016


Dragan Kožul, Islam Grčki / Destiny in Own Hands When the first artillery rounds thundered above the Ravni Kotari region in January 1993, marking the start of the Maslenica military operation, Cvetko Kožul and his then sixteen-year-old son Dragan from Islam Grčki, hastily gathered all they could load on their tractor trailer. They set out on a long and precarious journey towards Serbia. Terrified and filled with anxiety, young Dragan immediately came to decision which he consi-dered final — he would never return to his native village where his early teenage years were filled with restlessness and fear, but mostly with a lack of understanding of the unfortunate events that unfolded one after another, under adult supervision. But never say never. He finished se-condary school in Leskovac and wandered around Serbia doing all sorts of odd jobs until he met his girlfriend Draga in Belgrade in 1998. Just as things seemed to have begun falling into place, his mind and heart be-gan to fill with images from his childhood in Ravni Kotari. Images of fig and olive trees, snakes and thorn-bushes, ripe peaches and cherries. Not long after that, he proposed to his girlfriend to return to Croatia. Draga accepted and in 1999 he landed in Rijeka. As soon as he found a job, he


bought a ring from his first salary and they got married. The couple then left for the village of Brestik in Banija, central Croatia, where Dra-ga’s parents lived. There they set up a small farm with a dozen cows. It was a nice start but the images in Dragan’s head would not go away and as soon as he received paperwork for the reconstruction of his house in Islam Grčki, he made up his mind. Off they went to start anew on Dragan’s ancestral land. Draga, who trusted her sweetheart, again gave her consent and in the spring of 2006 they stood in front of what was left of Dragan’s birth house — a torched building with underbrush covering almost all the fertile land and former orchards.

“When I finally arrived at my birthplace, it never occurred to me that I might feel like a stranger there, but this is exactly how I felt in the first years. The village was decimated, some new people lived there, everyt-hing seemed somehow unfamiliar. For several years we lived without electricity, but we worked at full steam. The state reconstructed the upper part of the house and we renovated the ground level on our own the best as we could. It was very difficult in the beginning. We decided to invest more in the land than in the house, and now — ten years later

— this proves to have been a good decision. But more than in anything else we have invested in our children: the fifteen-year-old Sara and the eleven-year-old Filip,” Dragan explains.

From time to time he worked at different agricultural estates, but it would have been better if he had just stayed at home instead, as many times he never got paid and it all somehow proved to be both sloppy and extremely taxing. He then decided to become independent and work his own land but the beginning was very hard. They had a succes-sion of several lean years and the Kožul family particularly remembers the winter of 2012 — 13, when they were literally starving. Draga was hurting because they had no money even for the children’s school lunches. Still, he refused to whine and instead set up his business. Their only regular income at the time was the welfare allowance for the children. Everything else Dragan and Draga had to provide on their own.

“Even in my darkest moments I did not want to go to the social welfa-re office and seek help. I still cannot understand many young people around me, and there are many like them elsewhere in Croatia, who only whine and take the welfare although they are strong enough to kill a bear with their bare hands”.

He decided to grow fruit and vegetables. On two hectares of land he planted indigenous peaches, and to water the orchard he dug a 50 meters deep drill-hole, because he could not rely on surface waters. Home-grown tomatoes, cabbage for sauerkraut, peppers and lettuce,


all ecologically grown — that’s what he sells at the Zadar wholesale market. He has also applied at a tender for European funds and received a positive answer. A new tractor should soon arrive in his courtyard and Dragan will only have to pay 25 percent of its value, in the form of a loan.

“There is a lot of talk about relations between Croats and Serbs in this area, people are often splitting hairs,” Dragan says and adds: “You see, I believe that the Serbs who came back to their homesteads are frequen-tly and probably unconsciously, contributing to the slow thawing of the-se relations. What I mean is: returnees somehow form groups and keep a distance from the rest of the population, especially from the Croats. They play cards and bowl together and distance themselves from the others. They are not trying to fit into some kind of a co-existence and I am increasingly convinced that they do not even wish to fit in. They have isolated themselves and live at a permanent turning point, as if they were present only physically. Croatian neighbours have certainly noti-ced that, and some of them who are nationalistically minded, although those make up a minority, are not particularly sympathetic towards such grouping. I think that we, young people, must set an example of how to live in a wider community. For instance, some returnees are not sending their children to catholic religious classes. Why is that? They will not learn anything outrageous there. Each religion has its foundations in hu-manism. After all, we are all Christians and my children regularly attend religious classes, but both their teacher and I teach them to also respect their own religion. When someone asks me what I am, I only show them my palms covered in blisters, just like my grandfather’s were, and I say: ‘Here, this is who I am’. Than all barriers drop and one gains trust and makes new friends”, Dragan Kožul says.

Every day Dragan and Draga apply their lifestyle and philosophy of relations among people and nations. They have no problems with Croats, aware that this is their only homeland and that they live on the land of their ancestors. Their friends, Serbs and Croats, respect them for that attitudes. Dragan does not deny that some people encounter pro-blems only because they are Serbs because, as he says, fools are found everywhere, this has always been so and will be in the future and this is true for both sides. Time will even out everything and put it in the right place, says this young man. One only needs to roll up the sleeves, work hard, respect what belongs to others, both in terms of their feelings and property, and current differences in these parts will melt away like a soap bubble, because people here have been sharing the same destiny for centuries.

Vladimir Jurišić, July 2016

Documents

SNV Bulletin #12 Slike povratka: Dalmacija