7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 1/95

RAĐENO PO SYLABUS-U PROF. ZGODIĆA 2009

1. DRŽAVA I PRAVO SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Bosna se prvi put spominje sredinom X stoljeća (oko 958. godine) u djelu učenog vizantijskog cara – pisca Konstantina

Porfirogenita u svom spisu «De administrando imperio», tim imenom naziva malu zemlju («horion Bosona»), sa dva grada Katerai Desnek.

U prvim stoljećima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri.  Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. vijeku zatičući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana a prilikom dolaska Slavena se

 povlače uglavnom u planine. Dvije stotine godina Slaveni žive na stupnju vojne demokratije, organizovani u tkzv. kaganate, čije granice ne možemo sasigurnošću utvrditi. Istovremeno sa slabljenjem Avarskog uticaja jača slovenski etnički element i sopstvena organizacija. Avari su

 bili samo nosioci vojnih i ostalih važnih funkcija, te članovi nekog vojničkog reda, ali je masa običnih vojika i onih koji su proizvodili, bila sastavljen od Slavena. Prvobitna bosanska zajednica je nastajala na elemetima i osnovima avarske državnetvorevine, a dokaz tome su oskudni izvori koji za sve instante vlasti i časnike imaju avarska imena. Avarskog su porijekla i

termini ban, banovina, župan, župa. Već krajem VII stoljeća, slavenski doseljenici postaju dominantan faktor ovog prostora,masom svoje populacije, jezički, kulturno kao i državnopolitički.Avari gube bitku sa Franačkim carstvom i defintivno nestaju sa političke pozornice. Narod Avarski se asimilirao u masu Slavenakoji već stvaraju čvrste plemenske zajednice. Slaveni asimiliraju zatečeno ilirsko i iliroromansko stanovništvo, te ostatkedoseljenika iz IV stoljeća u vrijeme Velike seobe naroda. Slavenska masa je bila već ranije podijeljena u plemena, ali su Slaveniipak bili daleko homogeniji nego u vrijeme dolaska Hrvatskih i Srpskih plemena dvije stotine godina poslije. Kako su se tacnozvali oni što su se naselili u Bosni, teško je reći zbog nedostatka dokumenata. Da li su bili sastavljeni od različitih bratstava ili

 plemena, još je teže tvrditi. Jedno je samo sigurno, a to je da su to bili prvi slavenski stanovnici Bosne koji će poslije zajedno saslaviniziranim starosjediocima stvoriti PRVU BOSANSKU državu.

Upliv srpskih i hrvatskih plemena se desio mnogo poslije i nije sigurno da li se radilo o doseljavanju istih u manjem broju uBosnu, ili nametanju svog imena. To je bila država Bošnjana, bez obzira kako se oni prije toga zvali pojedinačno po bratstvima ili

 plemenima. Čiji je etno element bio dominantniji u gradji prvih Bošnjana, starosjedilački ili staroslovenski, je tema daljegistraživanja. U vrijeme dolaska Srpskih i Hrvatskih plemena, Bošnjani su već počeli stvarati svoj zaseban etnos, kao cjelina i kaorezultat 200 godina homogenizacije svih stanovnika Bosne. Dosadašnja historiografija je započinjala historiju Bosne od prvog spomenutog bana Borića. Današnja historiografija izučava"vrijeme bezimenih banova", i početke ustroja Bosanske države. Bizantski car Konstantin Porfirogenet je ostavio zapis oistoimenoj državi koja se nalazi na sjevernoj granici države Raške.

Bosanska banovina

Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s uticajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) iFranaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanskavlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživalifeudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i

 bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na  plemenitoj baštini koja je uobičajena uzapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjeregospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi ukoje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veomarazvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu  bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Odkrunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377),  bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državnesamostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463.Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se

 borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominjeinstitucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je  Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. vijeka, pa semože zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki ratizmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 2/95

 bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.

Doba Kulina bana

 Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantskivazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojnoojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljna nad cijelim slivomrijeke Bosne.

Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a imeđunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor.

 Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti njenevjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski  pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijetiBosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kodZenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob ali vjerska situacija u Bosni, sa

 prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska sa hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti

 jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti nizkrižarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je

 protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina

heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna imagranice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjektena istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razlogadoba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno je narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijehdana".

Dvovlašće

O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime  Mateja Ninoslava. On je nakon nizaratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

 Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290) iz dinastije Kotromanići. Pred pritiskom Bribirskih (Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko-dalmatinski banPavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili članoviroda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti tomjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (Šubić).Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314 StjepanaKotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić. On iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom IAnžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.

Vladavina Stjepana II Kotromanića Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban StjepanII. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od  Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II.Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru iSoli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa

 bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatimtrgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on

 piše:"Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..."  Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države.To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskimvjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosnoBosancima.Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi usukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 3/95

službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća brojobučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od

 bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne.To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostanagradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.Godine 1350.  Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim,

 bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti da protjera srpskuvojsku iz bosanske zemlje.Vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u

izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar  - Denarius, groš. Razvijaju se novagradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jačai domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena

 bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosida se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara,Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koaja se približila najvišim nivoima onovremeneevropske politike.

Mladi ban Tvrtko I. Kotromanić

Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića 1353 - 1391. Godine 1353. ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je

stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovihvazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II. na bansku stolicusjeo je njegov sinovac, Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku imao samo 15 godina. On u početku ima velike problemeunutar zemlje, a to iskorištava Ugarska. Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosnaizlazi kao pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu

 je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo

 Nakon što je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko širi Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemljuBosni 1373. Bosna se proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, težupe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.

Krunisanje Tvrtka za kralja

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilokrunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. Nova osvajanja na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se nazovei kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krunisanjem bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz ranijiStonski dohodak to su najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima.U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernojstrani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobilikonkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevajunagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor  1385.

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država naBalkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike.Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napadavenecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Posmrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje

 bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripajaBosni Split, Trogir , Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čimeBosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom  Vlatkom Vukovićem  pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska

 ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana iod predvodnika koalicije Srba, te Ugara,  Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju  1389. suprotstavlja Osmanskom 

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 4/95

carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore još više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića .

Tvrtkovi nasljednici

Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama, između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj  postaje Tvrtkov rođak  Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuvadržavu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovići,  župan  Beljak  i vojvoda Radič Sanković, pokušavaju prodati župuKonavli Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnostu zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog koji je u svojoj južnoj politici

zacrtao bosansku krunu. krupno plemstvo se koncentriše u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu poslije Dabišine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu ženu Jelenu. Time praveinterregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomoć najodanijevlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava 1398., kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja. To jedoba jakog uticaja bosanskog sabora (bosanskog stanak ) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović i tepčija Batalo.Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja jezbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtka II, inače sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko selaLisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek  1405. Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kraljaŽigmunda koji pomaže prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, alinastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Ostoja 1409.

Bosna između Ugarske i Osmanlija

Mada se od 1386. prati osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, te u brojnim drugim upadima koji su bili različitogintenziteta i značaja, tek su događaji iz sredine druge decenije 15. vijeka označili njihov aktivniji politički angažman. Radi svojihinteresa Osmanlijsko carstvo podržava bosansko plemstvo i predvođeno Tvrtkom II. Političke opcije razrješenje imaju u 1415. godini u Lašvanskoj bitci. Osmanlije su time postali uz Ugarsku najvažniji faktor u daljoj političkoj historiji bosanske države.

 Nalazeći se između ove dvije sile bosanski vladari su uspješno odolijevali različitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu politička opcija Tvrtka II. ipak nije prošla 1415. Svu težinu sukoba primio je knez Pavle Radinović, koji je podržavao Tvrtka II.On je ubijen a Tvrtko II će na šansu čekati još neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostojić. Konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovo je preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II.

 postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kraljaOstoje, koji uz osmanlijsku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve dosmrti 1443., a njegovu vladavinu karakterizira dalji razvoj privrede i gradova te jačanje uticaja franjevaca u Bosni.

Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni

Srednjovjekovna Bosna svoj kulturnoumjetnički izraz razvija u širokom spektru raznovrsnih strujanja koja su zahvatala istočnu jadransku obalu kroz njen milenijski period. Jaki obrisi ilirske, rimske i germanske kulture u polazištu stopili su se sa slavenskomkulturom kroz neposredne dodire u ranom srednjem vijeku. Ovo šarenilo izrazito usložnjava prisustvo jake franačke, bizantske,ugarske i mediteranske kulture koja kroz razvoj srednjovjekovne bosanske države i društva ima značajan upliv i uticaj na

 bosanskom području.U svom tom šarolikom susretu i primjeni različitih kulturnih i umjetničkih uticaja, u Bosni se razvija i domaća, bosanska kulturna

 baština koja pored primjene visokorazvijenih stranih uticaja stvara i odlike i osobenosti svoga vlastitog kulturnog izražaja i stila.Prepoznatljivo, proizvodi  bosanskog stila, rađeni na bosanski način svoju primjenu nalaze i izvan granica bosanskesrednjovjekovne države u Veneciji i drugim evropski državama.

Razvoj pismenosti u Bosni, gdje se primjenjivao  bosanski jezik , grčki, latinski i italijanski jezik, te glagoljica i ćirilica ( bosančica), pored onovremene uobičajene prepisivačke djelatnosti, apokrifnih tekstova kojima se iskazivala kritika kršćanstva idrugačije viđenje svijeta, ponudio je i proizvode domaće bosanske književnosti.  Humačka ploča pokazuje odsjajranosrednjovjekovne pismensoti, a izvanredni primjerci poput Hvalovog zbornika pokazuju interes bosanske feudalne sredine zaizuzetnim umjetničkim i estetskim vrijednostima onoga vremena. Viteški turnir u Budimu 1412., pripadništvo bosanske vlastelečuvenom Zmajevom redu kao i razvoj muzičke kulture, pokazuje praćenje najvažnijih tokova ritersko-dvorjanske kulture uEvropi.Razvoj bosanske heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se okruživali bosanski vladari i vlastela. Tonajvjernije pokazuju pečetai bosanskih vladara i slika Hrvoja Vukčića Hrvatinića.Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvrđavama, dvorovima vladara (poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) i velmoža kao ljetnim i zimskim rezidencijama (poput Kuknja i Samobora), ali i u uobičajanoj stambenoj kulturisvakodnevnice prožete sve većom upotrebom kamena kao građevinskog materijala koji znači uznapredovali status sredine. Kao iu drugim evropskim sredinama preovladavaju romanika i gotika.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 5/95

 Najvažniji statusni simbol kulturnog i umjetničkog izraza srednjovjekovne Bosne prepoznaje se u stećcima, nosiocima još uvijek živog, zanimljivog i zagonetnog izraza u životu kulture i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ogroman broj nekropola sa očuvanih

 preko 50.000 stećaka, sa svojim raznovrsnim oblicima, simbolima, ukrasima, epigrafskim porukama, te svojim umjetnicima idanas svjedoči o tom neprolaznom vremenu (Radimlja, Boljuni i druge).

Doba Stjepana Tomaša

Godine 1443. bosansko plemstvo na saboru rusaga bosanskoga postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji jugoistočne Bosne, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne,što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. bračnom vezom bosanskog vladara sa

Katarinom, kćerkom moćnoga vojvode. Stjepan Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak uticaj na svome posjedu što potvrđuječinjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina.Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicuda je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu sVikarom od Bosne po imenu Jakob Markijski, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš1445. prešao na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske,optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progonitiheretike u Bosni.

Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje

Kralj Tomaš saziva starješine Crkve bosanske i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani izBosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko

četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode StjepanaVukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pije II. kojikasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), piše:" Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogidrže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da

 se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a okočetrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome,

 svome drugu u nevjeri"  

Pad srednjovjekovne bosanske države

Za novoga kralja Bosne 1461. biva postavljen Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša. On se suočava s jakom prijetnjomod osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upućuje apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskogcarstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462., poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskomcarstvu. Time ugrožava poziciju mira u Bosni. Zahvaljujući jakom uporištu u župi Vrhbosni, Bosanskom krajištu, Osmanlije sumogle vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463., velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. 

 pokorava Bosnu.U snažnom osmanskom naletu stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac pala je 20.juna 1463. Kralj Stjepan Tomašević bježi nazapad u tvrdi Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen u Jajcu. Time je prestala da

 postoji srednjovjekovna bosanska država.

OBIČAJNO PRAVO

 Nema pisanog zakona i ne može se reći da se neko profesionalno bavio pravom u tom periodu.Postojao je narodni sud, kraljevski sud koji se selio tamo gdje je selila i kraljeva stolica i postojao je plemićki sud.

Članovi porote i suci morali su biti u istom ili u višem statusu od onog kome se sudi, a porotnici su bili pripadnici CrkveBosanske, opet u nivou sa onim kome se sudi tj. «starci».Sudilo se na vraždu – odštetu, tj. u slučaju umorstva krvnik je morao platiti 500 perpera rodbini umrlog i nije se plaćala samo namrtvu glavu, nego i na ranjenik.Sudilo se i na krvni mir i to na dva načina ženidbom ili kumstvom između izmirenih stranaka.Sudilo se i preuzmom, da za krivnju, ako to ne bi učinio krivac, odgovara njegova rodbina.Pravo utočišta odnosilo se na crkvene ustanove i na one koji se u njima sklone ne mogu biti izručeni.Sud za ratne krivce – štete u ratnim pohodima, npr. 1405. godine, Tvrtko II sudi krivcima rata između Bosne i Dubrovnika.

Rudarsko pravo – kodificirano- zakonik za Srebrenicu i Sas- zakonik za Fojnicu.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 6/95

OBIČAJNO PRAVO

- STANIK  - VRAŽDA- KRVNI MIR  - KRVNA OSVETA- PREUZMA- PLEMIĆKI SUD (STANIK)- PRAVO UTOČIŠTA

- SMRTNA KAZNA- SUD ZA RATNE KRIVCE

SUDOVI

Sudaca, koji bi se sudovanjem bavili kao zvanjem u srednjovjekovnoj Bosni, nije nikada bilo. Banovi, kraljevi i druga vlastelavršili su, kao gospodari zemlje, sudačku funkciju svaki na svom teritoriju, jer je svaki vlastelin podjelom plemenske baštine dobioi sudačku vlast na svom lenu, a on je za svoju krivicu odgovarao lenskom gospodaru. Vlastela je predsjedavala porotu, pred kojusu iznošene raspave, a protnici su bili dobri ljudi ili dobri Bošnjani, koji su morali po staležu biti jednaki okrivljenom, a biralu suih obje zavađene strane u jednakom broju. Ove porote sastajale su se na određenom, tj. utvrđenom mjestu gdje bi na kamenojstolici i pod lipom sjedili knez ili vojvoda i pratili raspravu, a takve solice nađene su u Osovu na Buni, Bukovica na Neretvici, nadesnoj obali Bregave više Stoca.

STANIK To je narodni sud većeg stila, a sastajali su se naročito, ako se parnica vodila između pripadnika raznih općina ili jurisdikcija. Tosu sastanci sudova, odabranih jednakim brojem od obje općine. Najpoznatiji stanik je onaj između Dubrovnika i Splita, a sastajao

 bi se prve nedjelje uskršnjeg posta na Stonskoj Prevlaci. Ona stranka koja bi prva došla na ročište morala je šest dana čekati na protustranku, a ako ova nebi došla, osudili bi je iz ogluhe. Po sačuvanim dokumentima na bosanskim stancima tekla je raspravana ovaj način: onaj koji je imao protiv nekog svađu, tražio je od svog zemaljskog gospodara stanik, a ovaj bi mu odredio rok zakoji se morala sastati porota. Obje stranke izabrale bi jednako broj protnika i imali su pravo da nepogodne porotnike protivnikaotklone, i to samo polovicu njih, a sve to u slučaju da porotnici nisu bili vlastela jer njih nisu mogli odstraniti. Na čelu svakestranke porotonika bio je po jedan pristav, a cijelim zborom predsjedavao je sam knez ili vojvoda ili njegov izaslanik.Osuda je redovito bila da krivac plati tužitelju štetu, a čak kada se radilo o umorstvu sudilo se na odštetu (vraždu), a na tamnicu ilismrt nije se nikada osuđivalo. Pored oštete osuđeni je morao platiti globu, osud ili sudstvo i to gospodaru zemlje ili banu, a visinaosuda ovisila je o težni zločina. Posebnog istražnog i dokaznog postupka ne poznaje takav sud jer je okrivljeni morao očistitikrivnju prisegom ili rotom, ali nije bila dovoljna samo njegova riječ, već je morao staviti toliko rotnika ili kletvenika kolikoodredi sud koji će s njim priseći «Bogom i svojom dušom» da su iskazi tuženoga istiniti.Broj porotnika zavisio je od važnosti predmeta, najviše ih je bilo 24, obično 12, a za manje krivice i manje.Pravo da izrekne smrtnu osudu imao je isključivo ban ili kralj, i to jedino za zločine veleizdaje ili nevjere.

VRAŽDA

Pojam vražde kao novčane naknade srodnicima ubijenog – ni bosanskom pravu nije nepoznat i pojavljuje se u bosanskom pravukao supstitut osvete.Iako je i u bosni u slučajevima umorstva u najstarije doba postojala krvna osveta, «mirila se krv» već od srednjeg vijeka vraždom,tj. odštetom u iznosu od 500 perpera, što ih je krvnik morao plaćati rodbini umorenog, a plačala se ne samo za mrtvu glavu, negoi na ranjenika, ali se nije plaćala za poginulog ili ranjenog u ratu.

KRVNI MIR 

U mnogim mjestima Hercegovine sačuvala dugo uspomena na običaje vražde i na sklapanje krvnog mira, koji je, nakon što se zakrv platila krvarina, nastao između zavađenih strana. Taj se mir utvrđivao i drugim, svečanim ceremonijama, ženidbom ilikumstvom između izmirenih strana.Opraštanje krvi i sama osveta može da uslijedi bilo kada i vjerovatno da nije rijetka pojava da se oprost krvi izvrši i nakonnekoliko godina pošto se ubistvo dogodilo.Običajno pravo daje pomirenju porodice veliki značaj. Da bimirenje postiglo svoj puni efekat istovremeno se porodice bratime izaključuju kumstva, pa se opraštanje krvi pojavljuje kao normalna posljedica tako uspostavljenih prijateljskih odnosa.

SMRTNA KAZNA

Smrću se kažnjavala u Bosni samo veleizdaja ili nevjera. Ako se radilo o vlastelinu morala se krivnja utvrditi posebnim sudovima.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 7/95

PREUZMA

Posebni pravni pojam u srednjovjekovnom pravosuđe bosanskom, a odnosio se na to da za krivnju, ako to ne bi učinio krivac,odgovara njegova rodbina, odnosno bratstvo. Rodbina ili bratstvo odgovara i u slučaju kada bi se oni ustručavali da izruče krivca.Preuzma je vrijedila ne samo za zločinstvo, nego i za novčana potraživanja koja se nisu inače mogla utjrati.

PLEMIĆKI SUDOVI

Među bitne povlastice bosanskog plemstva spada i plemićki sud, jer plemićima su mogli suditi samo njima ravni: vlastelinu

vlastela, velmoži velmoža, a u težim slučajevima povjereno je sudstvo crkvi i to tako da je patarenima nadležan sudac djed bosanske crkve sa svojim strojnicama, a za katolike vikar i njegov kaptol.

PRAVO UTOČIŠTA

Pravo utočišta vezano je za crkvene ustanove, s tim da se onaj koji se tamo sklonio ne može odatle protjerati ili izručiti sudu.

KRVNA OSVETA

Krvna osveta predstavlja jednu od značajnih ustanova društvenog života srednjovjekovne Bosne. U istoriji prava krvna osvetasvojom univerzalnošću zauzima jedno od značajnijih mjesta. Poznato je da su se osnovne karakteristike bosanskog feudalnogdruštva razvijale reletivno slobodno od stranih uticaja i da u sebi nosi niz elemenata ranije društvne strukture. Jedan od tihelementa je i veoma značajna i izražena uloga zajednica zasnovanih na krvnom srodstvu. Te se zajednice krvnih srodnika javljajukao isključivo nadležne u rješavanju niza pitanja vezanih za intrese svojih članova. Osnovna funkcija im je sačuvati integritetzajednice i svaka povreda istog povlači najoštrije reakcije cijele zajednice. Nasilna smrt jednog od članova obavezuje svesrodnike da jednakom mjerom uzvrate gubitak koji im je nanijet.Bosanski vladari, uglavnom, nisu ograničavali ova prava srodničkih grupa. Vladajuće je načelo da je jedino porodica ovlaštena dau svakoj konkretnoj situaciji ocijeni da li ima mjesta osveti. Osveta se izvršavala ne samo nad ubicom, nego i nad bilo kojimčlanom njegove porodice. Osvetnik nikad nije anoniman. On je obavio samo osvoju dužnost, iza nje stoji i štiti ga čitav njegovrod, jer je osvetnik samo izvršilac smrtne presude koju je porodica donijela.Pouzdan podataka o postojanju krvne osvete nalazimo u tekstovima natpisa na bosnaskim stećima u kojim sastavljači uvijek nastoje da ukratko saopšte osnovne podatke o omrlom, istaknu neki važan događaj u njegovom životu, način kako je umro i da li

 je i ako je osveta za to učinjena i to se unosi na spomenik.Interesantno je da je krvna osveta bila u opreci sa teoretskim i moralnim shvatanjem bosanske crkve, ali da to nije pravilo

 prepreku da se osveta i održava i vidno obilježava.Krvna osveta je uvijek javna i odnosi se na odluku, način na koji se ta odluka donosi, uvijek dozvoljava da se o tome obavijesti

onaj na koga se ta odluka odnosi,.Ona nikada ne zastarjeva. Prema običajnom pravu osveta se može vršiti bilo kad i u bilo koje vreijeme, a sasvim je nebitno kadase zbio događaj koji je povod osvete.Porodica je jedina ovlaštena da odluči da li će se izvršiti krvna osveta ili će se porodica na određeni način tog prava odreći, jer 

 prema bosanskom običajnom prvu ubistvo se smtra isključivo privanim pravnim deliktom za koji ne postoji javna kazna. Niokolina ne opravdava ubicu, niti ga šitit i očekuje da porodica ubijenog postupi na uobičajen način.Kako je optužba za ubistvo, kao i sama osveta uvijek javna, u slučaju da optužba nije osnovana, time je nanijeta teška uvreda koja

 pored ostalog traži i javno izvinjenje.Kako krvna osveta po bosanskom običajnom pravu u načelu ne izdvaja počinioca, nego ga čini odgovornim zajedno sa porodicomi porodica je izložena osveti. Pored sve težine koju ovakva odgovornost sa sobom nosi, takvo proširenje odgovornosti ukazuje i naznačaj i ulogu porodice u svakodnevnom ponašanju svojih članova. Kada porodica izgubi kontrolu mogućnost kontrole, kada se

 pojedinac tako ponaša da tim svojim ponašanjem bezrazložno stvara nesagledive posljedice za sav svoj rod, razumljivo sunastojanja samih njegovih najbližih da se od takvih postupaka na pogodan način ograde.

Prvi pokušaj odlučnog suprotstavljanja krvnoj osveti vezan je za vladavinu bana Stjepana II, a sadržan je u ugovoru zaključenoms Dubrovnikom 1332. godin. Dvije su značajne odredbe ovog ugovora: prvo da se povreda i ubistvo koje se dogodilo izmeđuBosanca i dubrovčana izdvajaju od drugih građanskopravnih potraživanja i u isključivoj su nadležnosti banova suda, i drugo, zatakva djela predviđena je novčana kazna koja se plaća banu. Ova odredba nesumnjivo pokazuje nastojanje da se za dubrovačke

 podanike u Bosni isključi primjena domaćeg običajnog prava.Pošto je osveta pravo i uobičajena reakcija porodice, samo je porodica ovlaštena da se tog svog prav a i odrekne i to je uvijek ugovor s ubicom i njegovom porodicom do čijeg zaključenja može doći tek nakon što su ustanovljene bitne okolnosti pod kojima

 je ubistvo izvršeno i kada se tačno zna ko je izvršilac.

MEĐUNARODNI PRAVNI ODNOSI

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 8/95

Uređivali su se u srednjem vijeku raznim ugovorima, među kojima je nastariji ugovor Kulina bana od 29.08.1189. godine kojim ban garantira Dubrovniku slobodu trgovanja po Bosni, ne tražeći za to nikakvu odštetu.Također, povelja bana Stjepana Kotromanića od 23.10. 1332. godine važna je jer se u njoj opširnije razlaže postupak umješovitim bosansko-dubrovačkim parnicama.

DIPLOMATSKA SLUŽBA

Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni je jedan od vidova u kojem se manifestovala organizacija države. Spoljnopolitički poslovi u srednjovjekovnoj Bosni bili su koncentrisani na vladarevu dvoru. Dvor je bio ona ustanova gdje su se vodili diplomatski pregovori i zaključivali ugovori i gdje se obavljao sav tehnički posao jedne diplomatske radnje. Dvor u političkom smislusačinjavaju vladar, koji u pitanjima spoljne politike ima odlučujuću riječ, zatim članovi uže vladareve porodice, odabrana vlastelai nosioci glavnih dvorskih zvanja. Sva ova lica sačinjavaju vladarev dvor – uži savjet koji se sastaje povremeno, prema potrebi.Iako ovo tijelo nije imalo pravo odlučivanja nego samo savjetovanja, ono je ipak vršilo znatan uticaj na vladareve odluke.Funkciju poslanika u pitanjima graničnih i drugih lokalnih sporova vrše u početku lokalna vlastela kao opunomoćenici vladara.

 Nakon XIV st. diplomatija bosanske države se usložnjava, kralj ne ide na pregovore, nego šalje izaslanike i to predstavnikekrupne vlastele, kao što je bio slučaj da pripadnik krupne vlastele čiji posjedi graniče sa nekom susjednom zemljom i pregovara tj.zastupa dvor pred tom zemljom (slučaj kada Kosače pregovaraju sa Dubrovačkom Republikom ili Vukčić Pribisav pregovara tj.

 pokušava dobiti zaštitu kod Mletaka i Dubrovačke Republike od napada Turaka, Nikola Testa – opunomoćnik bosanski udiplomatskoj službi.)Od četrdesetih godina XIV vijeka, diplomatsku službu u spoljnopolitičkom saobraćaju vrše za to određeni poslanici (posli,

 poklisari), čija funkcija vremenom postaje sve stabilnijom. Od ovog vremena uobičajene su u Bosni pismene poruke nosilacavlasti koje se putem poslanika upućuju stranim vladama, bez obzira nanjihovu konkretnu sadržinu, ove poruke po svojojkompoziciji obilježavaju postepen napredak političke kulture kao jednog od vidova kulturnog razvitka uopšte.Kasnije, u krupnim političkim pitanjima, služba poslanika povjerava se nosiocima važnijih dvorskih zvanja kao što su bilologofet, protovestijar i dvorski knez, ali i pojedinim uglednim velmožama, katkad i strancima. Od kraja XIV vijeka služba

 poslanika postaje stalnijom, i mogli bismo reći, stručnijom, otada možemo pratiti pojedine ličnosti u njihovom pslaničkomdjelovanju duži niz godina, pa i nekoliko decenija.

I na bosanskom dvoru, kao i drugdje, bile su uobičajene forme diplomatske kurtoazije koje su naročito dolazile do izražaja urazličitim svečanim zgodama, kada su strane vlade bilo pismeno, bilo putem svečanih poslanstava, izražavale svoja čestitanja ilijepe želje bosanskom vladaru. U ovakvim prilikama svršavali su se i važni politički poslovi. Svoje stupanje na prijestolje vladarisu saopštavali stranim vladama zvaničnom notifikacijom koja je ponekad sadržavala i želju da se produže prijateljski odnosi kakvisu bili za prethodnog vladara. U oblike diplomatske kurtoazije spadao je i običaj uzajamnog darivanja, a darovi su često bili

 prikriven ili otvoren vid podmićivanja.

Jedan broj ličnosti na bosanskom dovru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno uključen u različite pregovore, teopćenito u određivanje i vođenje vanjskih poslova. Poseban uticaj na te poslove imao je vlastelinski sabor koji je u mnogim

 pitanjima vanjske politike donosio konačne odluke. Raspravu o spoljnopolitičkim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj,ali i pojedini velikaši, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Kralj se morao konsultirati sa Saborom, i on je samonastupao u okvirima odluka donešenih na Saboru.

Crkva Bosanska tj. njeni pripadnici u diplomatiji bili su u svojstvu posrednika ili svjedokoka, nisu direktno učestvovali kao pregovarači.

SUD ZA RATNE KRIVICE

Da su i za sporove koji bi nastajali usljed ratnih zbivanja u srednjovjekovnoj Bosni postojale stanovite norme, vidi se najbolje iz

listine kralja Tvrtka II, kojom on, 24. srpnja 1405. godine, sklapa mir s Dubrovnikom nakon završenog rata, u kome je iDubrovnik sudjelovao. Tu kralj zajedno s hercegom određuje da se Dubrovčanima ima platiti sve predratne tražbine, a svaubistva, rane i zla počinjene za vrijeme rata imaju se s obje strane praštati.Stanak ovom sudu određen je u Konavlima ili u Trebinju ili u Popovu, kako to odredi knez Vukac Hranić. Sve što ovi suci osudeda je krivo oteto moralo se vratiti ili platiti, a odluke suda su stanovite i ne može ih niko potvoriti.

O BAŠTINSKOM SISTEMU I SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

 Na formiranje vrsta srednjovjekovne zemljišne svojine u Bosni usticao je hijerarhijski raspored društva i teorija o podijeljenojsvojini. Kombinovanjem princima podijeljene svojine stvorene su dvije vrste zemljišne svojine: nezavisna vlasteoska baštinakoja je nad sobom imala samo kralja i zavisna, seljačka baština, koja je bila dio nezavisne baštine.

 Nezavisna baština je pripadala vlasteli, crkvi i manastirima i nije bila opterećena ni radon ni bilo kakvim porezima.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 9/95

Zavisna baština plaćala je porez i bila je opterećena i radom u korist gospodara zemlje, njenog direktnog vlasnika. Zavisnu baštinu u svojstvu svojine uživanja imali su «ljudi», kako su ih nazivali u Bosni, a kasnije ih nazivaju «vlah» što označavanomada, stočara, a kasnije će to biti «kmet», «kmetići», koji naziv će se najduže zadržati u Bosni. Bosanski seljaci su vezani zazemlju i vlastelin ih je mogao prodati, pokoloniti, zajedno sa zemljom, a oni koji su pobjegli mogli su biti prisiljeni da se vrate.Vlastelin je bio nositelj političke vlasti, tako je on istupao i kao vlasnik zemlje, gospodar koji je imao sve atribute vlasti, vršio je

 jurisdikciju na toj teritoriji, tj. sva vlast nad zemljom i nad ljudima koji su vezani za tu zemlju slivala se u jedinstvenu vlast posjednika vlastelina. Vlast nad zemljom, sjedinjavala se sa vlašću nad radom kmeta i sa vlašću nad njegovom ličnosti.

IMOVINSKO PRAVO u Bosni imali su i muškarci i žene, punoljetni i maloljetni, kuća, plemena, crkva i država.

POLOŽAJ ŽENE u srednjovjekovnoj Bosni nije bio loš i one su mogle da budu subjektom imovinskih prava. Uglavnom one sumogle da posjeduju pokretnu imovinu, koja je mogla biti od vrlo velike vrijednosti, a što vidiomo iz primjera kad knez Hrvoje da bi mogao da ode u Budim posuđuje od svoje žene Jelene 6000 dukata. Pored toga, žene su mogle da budu vlasnice i nepokretnogimanja.

PLEMENITO ILI PLEMENITA BAŠTINA – označava nepokretno dobro koje pripada pelmenu. Izvjesni su krajevi bili plemensko vlasništvo koji su kasnije razdijeljeni među njegove članove.PLEMENŠTINU su činila nepokretna dobra i kmetovi, a davani su u potpuno vlasništvo za sva vremena, a gubila su se samo uslučaju velikih grešaka, veleizdaje. Plemenština – odgovara pojmu slobodne svojine, nasljednom dobru. Pored tog pojma susrećese i pojam BAŠTINA, koja u Bosni ima značenje nasljednog dobra i vrlo često se spominje u bosanskim poveljama i nadgrobnimspomenicima. U baštinu su spadale nepokretnice i ljudi koji su bili vezani za zmelju. Samo u početku bila je razlika izmeđuBaštine i plemenštine, a ogledala se u tome što se plemenštinom nazivalo zejdničko dobro plemenika, i označvalo se vlasteoskoimanje, dok se baštinom označavala svojina pojedinaca ili kuća.I Baštinu i Plemenštinu dobijala je bosanska vlastela od vladara za usluge koje je njemu činila.

VLADAJUĆA KLASA

Vladajuća klasa u Bosni bila je grupisana po plemenima, bratstvima i «kućama», a nabrajaju se plemići, tepčije, vojvode, kaznaci,župani i knezovi. Vlastelu su činili potomci starih vladalačkih ili županskih kuća, a istovremeno to su bili najviši državničinovnici koji su bili povezani sa vladarom bračnim vezama i sačinjavali su viši stalež.Plemstvo se sticalo u Bosni dobijanjem vlasteoskog dobra od vladara, a prema veličini i vrijednosti posjeda pravile su se razlike

 plemstva na bogatije (vlastelu) i siromašnije (vlastelčići). Dodjeljivanje baštine vršilo se u naročito svečanoj formi, predajom povelje koja je imala kraljev pečat, a sve u prisustvu bosanske valstele, dvorskih činovnika, pisara – dijaka i rodbine. Ovakodobijena baština ostala bi u potpunosti u vlasništvu vlastelina i njegovih potomaka, sve dok ne bi učinili kakav prestup premavladaru, tj. oduzimala se samo u slučaju nevjere ili veleizdaje.Pored vlasteoskih u Bosni je bilo i seljačkih baština koje su bile nasljedne. Tu su baštinu seljaci dobijali od vlastele i nisu smjelinjom slobodno raspolagati. Nije ih gospodar mogao bez razloga otjerati sa zemlje, a tereti i dažbine koje su morali davati

vlastelinu nisu bili tačno određeni, nego su od strane valstelina proizvoljno određivani, u čemu se najviše ogleda kmetskazavisnost. Kmet nije mogao nigdje da traži zaštitu od samovolje svoga vlastelina.

KNEZ

Odnos gradskih naselja i javne vlasti u prvoj polovini XV vijeka dobija odreženije oblik. Na čelu gradova nalazio se sada KNEZ, predstavnik vladara, odnosno od vladara postaljeni lokalni organ vlasti. On ima istu funkciju i u gradovima na posjedima krupnihfeudalaca. Knezovi se javljaju uz rudnike i trgove i to kako u naseljima organizovanim prema saskom uzoru, tako i u onima gdjese ovaj oblik gradske uprave ne može ustanoviti.

 Na položaju kneza nalaze se podjednako i Dubrovčani i domaći ljudi. To su uvijek istaknute lokalne ličnosti, po zanimanjuisključivo trgovci. Domaći ljudi su ovaj položaj zauzimali zahvaljujući svom poslovnom uspjehu, a ne vlasteoskom porijeklu.Ustanova gradskog kneza nije bila doživotna ni nasljedna. Nakon određenog vremenskog perioda knezovi se smjenjuje. Knez je

 bio predstavnik sredine u kojoj je živio i djelovao, što ukazuje na elemente samouprave u bosanskim gradskim naseljima. Knezobavlja svoje poslove samostalno, a u onim mjestima gdje je gradska uprava bila organizovana prema saskom uzoru – u zajednicis vijećem purgara. Jedna od njegovih glavnih dužnosti bilo je učešće na suđenju u različitim parnicama. U većini slučajeva radilose o naplati nepodmirenih dugova. Uporedo sa funkcijom sudije, knez vrši dokazni postupak, a javlja se i kao izvršni organ kojizatvara i veže dubrovčane. Pred njim su se klapali trgovački ugovori i u slučaju potrebe izdavao je izvjesne pismene potvrde.Knez je tako obavljao po potrebi razne upravne i sudske poslove.

KASTELANI

U bosanskim gradskim naseljima koja imaju utvrđenja javljaju se kastelani već pred kraj XIV vijeka. Pominju se u Olovu utvrđavi Turici, u Lašvi, Klobuku, Vrataru, Biogradu. Imali su prevashodno vojnu funkciju i bili su zapovjednici vojnih posada utvrđavama. Na položaj kastelana postavljani su sitni feudalci, a sam njihov položaj omogućavao im je da se koriste silom pa i dazloupotrebe isti.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 10/95

GRADSKA NASELJA U OKVIRIMA FEUDALNE DRŽAVE

Pored sopstvenog suda sastavljenog od građana, Sasi su imali i sopstveno gradsko uređenje, koje su donijeli sa sobom izdomovine. Prema dubrovačkim izvorima, purgari su sačinjavali gradsko vijeće, koje je sa knezom i vojvodom upravljalo svimgradskim poslovima.Mjesta u kojima se pominju purgari imali su uređenje naslijeđeno od Sasa. Tako se u Srebrenici i u Fojnici već u drugoj poloviniXIV vijeka mogu ustanoviti elementi gradske samouprave.U drugoj polovini XV vijeka uz kneza i vojvodu, gradsko vijeće sastavljeno od 12 purgara upravljalo je svim poslovima iraspravljalo sudske sporove, a po svemu sudeći sistem uprave naslijeđen od Sasa, pored rudarskih, proširio se na ostala razvijena

mjesta.Treba napomenuti da se u saskom zakonu, koji je preuzeo i Sulejman veličanstveni, pominje i rudarska skupština, označena kaoSABOR. Ovlaštenja ove rudarske skupštine bila su dvojaka: imenovanje većine osoblja rudnika i presuđivanje u sporovimaizmeđu onih koji su eksploatisali rudnik. Krivci za neki prestup bili su također pozivani pred skupštinu, a izgleda da je svakirudarski spor mogao da bude skupštini podnijet na rješavanje.

Purgari su uz kneza upravljali gradskim poslovima i sudjelovali su u rješavanju sudskih sporova. Oni su poput ostalih organavlasti imali svoje pristave koji su izvršavali njihova različita naređenja, hapsili, vršili zaplijenu dobara itd.Gradska poslove u Drijevima sudije su obavljale na otvorenom prostoru ispred crkve, kako je to u početku bilo i u ostalim

 primorskim gradovima, a u gradskim poslovima počinju da učestvuju i predstavnici katoličke crkve koji zaključuju kredite, kao ineki druge poslove koje su ranije obavljali samo kraljevi pristavi, tako da franjevački samostani postaju vjerovna mjesta i vode

 poslove koji spadaju u djelokrug notara.

Svi gradovi nisu imali isto unutrašnje uređenje. Ono je zavisilo od stepena privrednog i društvenog razvoja. U poznatimrudnicima i ostalim istaknutim mjestima, pored organa vlasti koji predstavljaju vladara ili feudalca, postoji i gradsko vijeće koje

 je sastavljeno od građana (purgara), te ovakvim učešćem građana u upravnim i sudskim poslovima, pojedini gradovisrednjovjekovne Bosne zadobili su izvjesne elemente samouprave, a ona se ogledala u tome što knez nije poticao sa strane već jeobavezno najuglednija lokalna ličnost.Sa osamostaljivanjem gradova i razvojem njihove samouprave usko je povezano i pitanje da li su imali svoje statute.Srebrenica je imala poseban rudarski zakon već u prvoj polovini XV vijeka, koji su Turci preuzeli. Turski kanun za Srebrenicuizričito kaže da je to zakon koji je proglasio vojvoda Kovač, jer je Srebrenica u to vrijeme bila u posjedu Kovačevića. Taj zakonza Srebrenicu sadržavao je i rudarske odredbe, ali i one koje se odnose na grad.

CARINE

Od svih organa vlasti najranije se pominju carinici, jer su carine usko vezane za trgovinu i njen razvoj. Pojava carinika u gradskimnaseljima bila je uslovljena i time što nije bilo graničnih carina, već je ova naplaćivana na prvom trgu gdje se roba prodavala.

U ulozi carinika prvo se javljaju Dubrovčani, već za vrijeme Stjepana II. Bosanski vladari su rado davali dubrovčanima carine pod zakup, što je inače česta i uobičajena pojava u srednjem vijeku. Time se vladar oslobađao organizacije carinske službe, aodređena svota novca u vidu zakupnine bila mu je uvijek zagarantirana od zakupca carine. Naplaćivanje carine bilo je sastavni dio

 prava i obaveze carinika (dubrovčana), kao zakupca trga, pa tako oni obavljaju i dužnost carinskih službenika. Dubrovčani su bilizakupci carina u raznim jestima, trgovima i rudnicima i u raznim razdobljima sve do pada bosanske države. Poznate carine kojesu dubrovčani priznavali bile su Ledenice kod Brgata, Konavli, Konjic, Olovo, Ustikolina, Srebrenica, Deževica kod Fojnice.Pred kraj Tvrtkove vladavine, pored dubrovčana, pominju se i kraljevi carinici – isključivo domaći ljudi u službi vladara – nekavrsta kraljevih činovnika. Carinik je po hijerarhiji stajao iza župana, a ispod globara. Pojava kraljevih carinika veoma je značajna

 jer ukazuje da se jedan dio carinske službe u bosanskim privrednim centrima mogao organizovati u domaćoj režiji.

PRAVNI POLOŽAJ KOLONIJA

U drugoj polovini XIV vijeka ima vijesti o dubrovačkim kolonijama u Bosni i o stalnim konzulima u važnijim mjestima, kao što

su Srebrenica i Drijeva. Zapaža se da sve poslove koji bi spadali u kompetenciju generalnog konzula dubrovačka vlada u datommomentu povjerava raznim članovima kolonije, ili kad se radilo o nekom kruponom poslu – vlada je slala naročite ambasadore data pitanja regulišu, te se zato smatra da Dubrovčani u Bosni nisu nikada postavljali konzula koji je imao funkciju generalnogkonzula. Ustvari radilo se o specijalnim konzulima koji su birani ad hoc za svaki pojedini sudski spor i sudili su s dva suca nanačin koji je dubrovačka vlada odredila zvaničnim propisima. Između ostalog, po ovim propisima knez i Malo vijeće koje je za toovlašteno od Velikog vijeća, bira za konzula najprikladniju ličnost iz redova plemstva. Samo u slučaju ako u datom mjstu nije

 bilo vlastele, naugledniji građanin dubrovačke kolonije mogao je postati konzul. I sudije su birane iz redova vlastele, jedino akonije bilo vlastelina, za sudiju se mogao uzeti dostojni građanin. Isto tako, konzul, sudija, tužitelji i tuženi nisu morali biti svi izistog mjesta u kome se vodi sudski proces, već i iz neke okolne kolonije.Izvještaj o radu suda i presude donesene u Bosni slali su se po kuririma i glasnicima u Dubrovnik, a zatim su zapisivani u knjige

 po nalogu Malog vijeća.

ŽIVOT U DUBROVAČKIM KOLONIJAMA

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 11/95

Dubrovačke kolonije uvijek ostaju čvrsto povezne sa svojom metropolom, koja stalno kontroliše odvijanje njihovog trgovanja injihovog cjelokupnog života u rudnicima i trgovima srednjovjekone Bosne. U slučaju kada je nanesena neka neprijatnostdubrovčanima koji žive u Bosni, vlada odmah interveniše pismima ili putem poslanika kod bosanskih vlasti. Dubrovačka vlada

 posebno vodi računa da imovina dubrovčana koji su umrli u Bosni ne propadne nezaštićena, te određuje čuvare njihovih posmrtnih dobara da svu ovu imovinu po mogućnosti pretvore u novac i otpreme u Dubrovnik.Dubrovačka vlada je neprekidno održavala pismenu vezu naročito s trgovcima većih i važnijih dubrovačkih kolonija u Bosni, a uovoj prepisci tretiraju se raznovrsni problemi, najviše pitanja u vezi s carinama, porezom, i dozvolama za kretanja dubrovčana uBosni. Unutar kolonije dubrovčani su živjeli na svoj način i time umnogome davali našim rudnicima i trgovima posebnoživopisno obilježje. Ispovijedaju vjeru i vrše vjerske obrede po svojim navikama. Podižu svoje kuće u Visokom i Fojnici, što je

dokaz da su ovdje njihove kolonije bile jače i ustaljenije od kolonija u ostalim mjestima srednjovjekovne Bosne.

PRAVNI I DRUŠTVENI POLOŽAJ TRGOVACA

Od druge polovine XIV vijeka moguće je govorit konkretnije o formiranju domaćeg trgovačkog elementa, a u prvoj polovini XVvijeka on postaje određeni činilac u bosanskoj privredi. Domaći živalj postaje trgovački aktivan uglavnom na trgovima istočneBosne, naročito u Prači, Foči i Goraždu, a donekle i u Višegradu i Borču. Zašto se više trgovalo u dijelovima istočne Bosne, amanje u centralim i zapadnim dijelovima, razloge treba tražiti u tome što se u centralnoj Bosni zbog bogastva rudnika, formirala

 jaka dubrovačka kolonija, čiji su članovi u svojim rukama držali niti cjelokupne trgovine, te na taj način onemogućavali domaćemživlju da dođe do izražaja.Treba istaći da djelatnost domaćeg elementa nije isključivo ograničena na jedan određen trg ili rudnik niti ima karakter trampeviškova vlastitih proizvoda za strane prerađevine. Naprotiv, domaći ljudi poduzimaju samostalno razne trgovačke akcije uvlastitoj režiji, te odlaze u Dubrovnik i donose na tržište pojedine artikle, dostavljaju i druge sirovine ili se bave uvozom raniz

 prerađevina. Prema tome domaći trgovci su ne samo prodavci svojih proizvoda već i posrednici u trgovini, a bave se i novčanim poslovima, što je inače svojstveno trgovcima srednjeg vijeka. a za mnoge domaće trgovce može se ustanoviti da su bili pismeni.Formiranje domaćih trgovaca doprinosi daljem unapređenju robno-novčane privrede irazaranje postojećih feudalnih odnosa. Onise javljaju kao značajan politički faktor koji bi u isto vrijeme bio nosilac antifeudalnih tendencija i oslonac centralne vlasti.

PRAVNI POLOŽAJ NAŠEG ROBLJA U SREDNJEM VIJEKU

Poslovanje s robljem tj. prodavanje, zamjena, oslobađanje itd., nije se obavljalo pred dubrovačkim sudom, nego u dubrovačkomnotarijatu. Notarijat u kome su se sklapali svi poslovni ugovori, ne samo o roblju, nego i o kućama, zemljištima, zaduživanju,stupanju u zanat, mirazu itd., nije sud, nije gradska «curia» sa knezom na čelu, nego je od suda odvojena institucija. Sve to se vidiiz dokumenata koje izdaje notarijat koji počinje sa formulom koja naznačuje da dokazna snaga tog dokumenta počiva nasvjedocima, dok svi dokumenti koje izdaje sud počinju sa formulom koja označava da se radi o jednoj odluci najvišeg gradskogforuma – suda. Svaki notarski dokument mora biti potpisan od jednog sudije, a sudija je u tom slučaju samo svjedok, a ne sudija.

Svi notari dubrovački su ujedno pisari suda, obavljaju dakle dvostruki posao.Svo poslovanje sa robljem spada u poslove notara i oni nemaju sa sudom nikakve direktne veze. Kad se prodaje rob, npr. kad seuzima na zapisnik njegova izjava da je rob, to se ne radi na sudu, nego u notarijatu.Dubrovački notarski koncept jasno pokazuje kako se poslovalo sa našim robljem. Najveća važnost se polagala na formalni dokazvlasničkog prava nad robom, tj. morao je vlasnik roba imati «carta servitutis» koja je bila od iste važnosti kao sam rob. Ako jerobovlasnik izgubio kartu servitutis, izgubio je svoga roba, jer ona vrijedi isto toliko kolikio i sam rob.Radi toga, u poslovanja sa robljem mjesto izraza «prodao je svoga roba» često se kaže samo dao ili prodao je sva vlasnička pravakoja proističu iz posjeda. Rob je bio u punom smislu samo «res», samo jedna stvar, sa kojom je vlasnik mogao raspolagati pomiloj volji.Takva karta servitutis morala je odgovarati izvjesnim pripisima, da bi na sudovima mogla služiti kao dokazno sredstvo koje se nemože oboriti nikakvim iskazom svjedoka. Ona je morala imati potpis dotičnog zakletog gospodarskog notara i njegov stalni znak ovjere, te je morala imati i potpis jednog gradskog sudije, bez čijeg supotpisa dokument nije pravomoćan.U poslovanju sa robljem prisustvo samog roba nije bilo potrebno ako je robovlasnik imao već staru kartu servitutis, a u slučaju da

robovlasnik nije imao kartu sa sobom je morao povesti roba da on lično potvredi da je njegov rob.

SABOR 

Staleška skupština vlastele, koja se u izvorima najčešće spominje pod imenom „ stanak sve zemlje Bosne“ (ali, također i „ zbor “,„ sva Bosna“, „ sav rusag bosanski“), davala je izričitu saglasnost na sve važnije odluke vladara, kojima se u svakom trenutkumogla suprotstaviti i zaustaviti njihovo izvršenje. Sabor nije imao stalno mjesto zasjedanja, a ne zna se ni vrijeme njegovogsaziva. Pretpostavka je da je to bilo u proljeće u maju mjesecu i u jesen. U radu Sabora učestvovala je povlaštena klasa – vlastelinska klasa (krupna i sitna vlastela), supruga kralja. Krupna vlastela je učestvovala u radu sabora, a pripadnici te vlastele

 bili su visoko vojno rangirani – vojvode, a također se spominje sitna vlastela ili vlastelčići i smatra se da su oni ustvari bili podrška krupnoj vlasteli. Saziv Sabora vršili su emisari, ljudi zaduženi da šalju obavještenja vlasteli u cijeloj Bosni, a nekada je ikralj pismeno obavještavao o tome.Crkva Bosanska nije učestvovala u Saboru, a niti rimokatolička, ni pravoslavna crkva nisu učestvovale u radu Sabora.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 12/95

Sabor je bio vrlo jako tijelo u Bosni i imao je više moći do bosanskog vladara. Svi vladari u Bosni krunisani su CrkvomBosanskom – saborom, jedini koji je krunisan katoličkom crkvom je Kralj Tomašević, a njegov otac, iako krunisam CrkvomBosanskom, bio je progonitelj pripadnika Crkve Bosanske 40-ih i 50-ih godine XV stoljeća (1459. godine), a progonom CrkveBosnske počinje i rasapad Bosne.Sabor je donosio odluke, tj. pravio okvire politike bosanskom vladaru. Morala se konsultirati «sva Bosna», pa tek je onda kraljdonosio svoje odluke.

BOSANSKI DVOR 

Predstavnici bosanskog dvora bili su knez, proto??, pristav od dvora, i članovi uže porodice kralja (i vlastela). Vladar je uvijek konsultirao dvor kada bi donosio odluke, ali dvor nije ravnopravan sa kraljem, nego je on imao savjetodavnu funkciju.Vlastela u Bosni se nazivala knezovima, bez obzira da li se radilo o velikoj ili maloj vlasteli, odnosno o velmožama ili njihovimvazalima. Između sebe, vlastela se često nazivala titulama  župana, vojvoda i velikih vojvoda, a ove su titule izražavale samodruštveni i politički rang njihovog nosioca, a ne neku posebnu funkciju. Cjelokupna je vlastela vukla svoju ekonomsku i političkumoć iz svog vlastelinstva, tj. zemljišnog posjeda na kojem su radile različite kategorije seljaka kao podložnika.Ono što bi vladar darovao više nije mogao povratiti, jer je i izdajnik u ratu odgovarao „glavom svojom ili blagom“, a ostalimčlanovima njegove porodice baština se nije mogla dirati, a sam vladar nije mogao suditi vlasteli za izdaju ili nevjeru, nego su točinili „vlastelinski kolegiji“, sastavljeni od same vlastele i predstavnika Crkve bosanske, koja je u odnosima vladara i vlastele, u

 pravilu, držala se strane vlastele. Vlasteoska povelja, kojom kralj, a u početku ban, daje posjede na korištenje, sve to regulira poveljom i nije ih mogao sam razvlastiti, nego je to morao raditi u dogovoru, odnosno kada se odluči na Saboru, osim kada je u pitanju smrtna kazna (u slučaju veleizdaje) kada je kralj sam odlučivao.Vlastela je na svojim posjedima imala najšira imunitetska prava u odnosu na seljake kao naseljenike svog feuda, i u ta pravavlastele nisu se mogli mješati vladarevi službenici (vladalci ili časnici). Politička moć vlastele izražavala se posebno kroz njenoobavezno svjedočenje pri izdavanju vladarskih povelja, a obično se najstariji vlastelin upisivao na povelju kao svjedok u vlastitoime i u ime svoje „bratije“, što je značilo cijelog vlastelinskog roda.Jedan broj ličnosti na bosanskom dovru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno uključen u različite pregovore, teopćenito u određivanje i vođenje vanjskih poslova. Poseban uticaj na te poslove imao je vlastelinski sabor koji je u mnogim

 pitanjima vanjske politike donosio konačne odluke. Raspravu o spoljnopolitičkim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj,ali i pojedini velikaši, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Kralj se morao konsultirati sa Saborom, i on je samonastupao u okvirima odluka donešenih na Saboru.U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo općih pravnih normi u vidu zakona pa su zato pravni položaj seljaka i oblici življenja na

 bosanskom selu malo poznati. Izvjesno je da su većinu seljaštva činili feudalno zavisni zemljoradnici, koji se u poveljama idrugim ispravama spominju kao kmeti ili kmetići. Manji broj seljaštva su činili feudalno zavisni stočari, koji se u svim bosanskimi dubrovačkim ispravama nazivaju vlasima. U Bosni je bilo i slobodnih seljaka koje dubrovački izvori u XV stoljeću spominjukao „homo liber “ ili „homo sui iuris“. Bosanske povelje spominju također slobodne i poluzavisne seljake pod nazivom  polovniciili tretjanici.

U XIV st. 60 godina, vidljivo je da je Bosna već tada postojala relativno uređena država sa vladarskom kancelarijom, što obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije, sa službenicima čestnicima, vjerovatno predstavnicima banove vlasti po župama koji su bili odgovorni za bezbjednost na svome području. Od Kulinova vremena Bosna počinje, uz sve pritiske moćnika sa strane, da živi zasebnim političkim životom i s vremenom se u Bosni rađao bosanski patriotizam.Preovladavajući uži pokrajinski intresi privlače svu pažnju bosanskih vladara i njihove vlastele, a « Dobri Bošnjani» postaju ideal

 podanika. Nakon 1180. godine Bosna se javlja kao već izgrađena i čvrsta država, koja se u diplomatskim spisima različito naziva:vojvodstvo (ducatus), regija (terra, districtus), banovina (banatus), te na kraju kraljevstvo (regnum). U spisima se susreće inaziv «bosanski rusag», što je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi orszag, u značenju zemlja, država ili nacija.Pored političke stabilnosti, za ime Kulina bana i njegovu vladavinu Bosnom, vezuje se i značajan privredni prosperitet Bosne,utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugovora ( povelje) otrgovini, koji je ban Kulin zaključio sa dubrovačkom općinom 29.08.1189. godine, može se zaključiti da je to u vrijeme u Bosniveć postojala određena feudalna struktura vlasti i da se Kulin ponašao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar i vlasnik 

cjelokupnog državnog teritorija. Osim toga, ovo je i prva poznata bosanska povelja pisana narodnim jezikom i ćirilicom.Postoje 2 vrste povelja koje se izdaju i to:- povelje koje šalje kralj vlasteli-  povelje koje kralj šalje van države – stranim vladama koje su se doticale slobode trgovanja i prolaska kroz Bosnu

itd.Povelje su se sastavljale na dvoru u kraljevoj kancelariji, kojom upravlja glavni logopet, a koji je stavljao svoj potpis na povelju.

SASTAV DVORA

- dvorski knez- dvorska čeljad- dvorski peharnik 

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 13/95

- veliki vratar - platin bosanskog kraljevstva- vicekancelar  

 Nakon XIV st. diplomatija bosanske države se usložnjava, kralj ne ide na pregovore, nego šalje izaslanike i to predstavnikekrupne vlastele, kao što je bio slučaj da pripadnik krupne vlastele čiji posjedi graniče sa nekom susjednom zemljom i pregovara tj.zastupa dvor pred tom zemljom (slučaj kada Kosače pregovaraju sa Dubrovačkom Republikom ili Vukčić Pribisav pregovara tj.

 pokušava dobiti zaštitu kod Mletaka i Dubrovačke Republike od napada Turaka, Nikola Testa – opunomoćnik bosanski udimplomatskoj službi.)

DVOR 

Uporedo sa razvojem gradskih naselja, neka od njih postaju i sjedišta bosanskih vladara. Vladarski dvor bio je smješten uPodvisokom, Kreševu, Sutjesci, Bobovcu, Deževici, Jajcu i Neretvi, a neka se od ovih mjesta u izvorima izričito pominju kaostolna mjesta i to Bobovac, Sutjeska i Jajce, kao i Visoko.Uz vladara su se nalazili uža vladareva porodica, odabrana vlastela, pojedini dvorski i državni funkcioneri – nosiociglavnih dvorskih zvanja, dvorski pristavi i dijak, razne osobe zvanjem vezane za dvor, kao i pojedine službe.Kraljev dvor je bio centar iz koga se upravljalo državom. Međutim, ljudi iz njegove okoline ili kraljevi organi vlasti uzimajuučešća u upravnim i nekim sudskim poslovima samoga grada. Često se javljaju razni kraljevi službenici – officiales, lica koja suuživala puno vladarevo povjerenje.Žigosanje srebra, pri čemu se uzimao porez na njegovu proizvodnju, a ujedno andzirao i njegov opticaj, vrše također kraljevislužbenici i izgleda da je ovaj posao bio isključivo njima povjeren. Oni također nadziru i izvoz srebra sa pojedinih rudnika i

 provjeravaju da li je na njemu utisnut žig, znak bez koga se srebno nije smjelo izvoziti. Nežigosano srebro oduzimali su kao

krijumčareno.Oficijali – ima i jedno đire značenje, njime se ponekad označava i carinik.

PRISTAV

Sudski službenik koji je vršio funkciju lica javne vjere. Pristav se naročito često javlja u odnosima Bosne i Dubrovnika, ne samo u poveljama i ugovorima međudržavnog karaktera, nego i inače. U poveljama se označava kao «pristav od dvora» ili «pristavdvorski». Djelatnost kraljevog pristava u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne bila je raznovrsna, kao što su prisustvo

 prilikom sklapanja kreditnih poslova.

VLASTELA

Vlastela je sve više prihvatala vjersko učenje bosanske crkve, dok je crkva istovremeno ulazila u svjetovne poslove vlastele.Udružena sa Crkvom bosanskom i braneći je od nasrtaja rimske crkve i ugarsko-hrvatske države, vlastela je time istovremenoštitila svoje feudalne zemljoposjedničke interese. Uvjet opstanka i crkve i vlastele bila je samostalna bosanska država i samo utim okvirima mogla se održati Crkva bosanska, a bosanska vlastela održavati svoju odlučujuću političku riječ. U tom smislu,staleški organizirana vlastela, kao politički narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesimai sviješću o njima, imale su presudnu ulogu u etničkom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosiocizemaljskog imena Bosne i Bosanaca ( Bošnjana ili Bošnjaka) i čuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti icjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizlazila je i svijest o značaju vlastite teritorije za njihovo očuvanje. Takva suosjećanja ležala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bošnjačkog etniciteta.

DIPLOMATIJA

Diplomatska služba u sred. Bosni je jedan od vidova u kojem se manifestirala organizacija države. U početku diplomatske odnose

su obavljali izravno bosanski vladari.Od 40-ih godina XIV vijeka diplomatsku službu u spoljnopol. saobraćaju vrše za toodređeni poslanici – posli, poklisari, čija funkcija vremenom postaje sve stabilnijom. Oni predstavljaju vladara kao nosiocadržavne vlasti i nastupaju u njegovo ime. Predstavljali su se pismenim vladarevim punomoćima u kojima je bilo ovlaštenje davode pregovore u njegovo ime.Spoljnopolitički poslovi u srednj. Bosni bili su koncentrisani na vladarevom dvoru. Dvor je bio ona ustanova gdje su se vodilidiplomatski pregovori i zaključivali ugovori i gdje se obavljao sav tehnički posao jedne diplomatske radnje. Dvor u političkomsmislu sačinjavaju vladar, koji u pitanjima spoljne politike ima odlučujuću riječ -SABOR-, zatim članovi uže vladareve porodice,odabrana vlastela i nosioci glavnih dvorskih zvanja. Sva ova lica sačinjavaju vladarev dvor – uži savjet koji se sastaje povremeno,

 prema potrebi. Iako ovo tijelo nije imalo pravo odučivanja nego samo savjetovanja, ono je ipak vršilo znatan uticaj na vladareveodluke.I na bosanskom dvoru bile su uobičajene forme diplomatske kurtoazije koje su naročito dolazile do izražaja u svečanih zgodama,kada su strane vlade, bilo pismeno, bilo putem svečanih poslanstava, izražavale svoja čestitanja i lijepe želje bosanskom vladaru.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 14/95

U ovakvim prilikama završavali su se i važni politički poslovi. Svoje stupanje na prijestolje vladari su saopštavali stranimvladama zvaničnom notifikacijom koja je ponekad sadržavala i želju da se produže prijateljski odnosi. U oblikike dipl. kurtoazijespadao je i običaj uzajamnog darivanja. Darovi koji su se slali u Bosnu, naročito velmožama, imali su često prikriven ili otvorenvid podmićivanja.Funkciju poslanika u pitanjima graničnih i drugih lokalnih sporova vrše u početku lokalna vlastela kao opunomoćenici vladara.Kasnije, u krupnijim političkim pitanjima, služba poslanika povjerava se nosiocima važnijih dvorskih zvanja kao što su bililogofet, protovestijar i dvorski knez, ali i pojedinim uglednim vlemožama, katkad i strancima. Od kraja XIV st. funkcija poslanika

 postaje stabilnijom, te sve češće se susrećemo s licima kojima se više puta i duži niz godina povjeravaju diplomatski zadaci.Među najistaknutijim i najvažnijim diplomatskim predstavnikom Bosne spominje se Nikola Testa, koji je pred pritiskom turakavodio pregovore na raznim stranama nastojeći da zainteresira strane vlade za sudbinu Bosne i da naže saveznike za borbu protiv

Turaka.

HASAN KAFIJA PRUŠČAK Idal pravde, moći i države

Hasan Kafija Pruščak rođen je 1544. godine u Prušču, a umro je 1615 ili 1616. godine. Školovao se u Isanbulu. Bio je postavljenza kadiju u Prušču, a kasnije i Sremu. Dodjeljen mu je od sultana kadiluk kao doživotna mirovina.

 Napisao je 17 dijela iz različitih oblasti: logike, filozofije, politike, prava, dogmatike i sl. Značajniji spisi su mu «Kafijinkompedijum iz logike», «Metod uvođenja u jurisprudenciju», «Temelji mudrosti o uređenju svijeta», «Rajske bašče o načelimavjerovanja iz nauke o kelamu», «Istraživanje iz stilistike», «Niz učenjaka do posljednjeg vjerovjesnika», «Svjetlo istinskespoznaje o temeljima islamske vjere».

 Najznačajnija ličnost u naučno-književnom i intelektualnom životu bosanskih muslimana posljednjih decenija XVI i XVIIstoljeća bio je Hasan Kafi Pruščak.Rasprava «Temelji mudrosti o uređenju svijeta» izazivala veliki intres zapadnoevropske orijentalistike. Prvi prijevod ove raspraveu Francuskoj pojavio se 1824. godine, a zatim se prevodi i na turski, mađarski, njemački, a na našem jeziku se pojavljuje 1919.godine.Pruščak se obrazovao i formirao svoj pogled na svijet i svoj način mišljenja na izvorima i uzorima orijentalno-islamskogkulturnog kruga, on je u njegovim okvirima i stvarao.

 Njegova se argumentacija deducira iz specifičnosti islamsko-političkog mišljenja i iz njega izvedene vizije idealne islamskedržave.Pruščakova politička misao nije ograničena samo islamskom tradicijom vidi se na njegovom pozivanju na naslijeđa ne samoislamskog i ne islamskog Orijenta, nego i starih Grka, Egipćana, on se poziva na niz predislamskih mudraca, perzijskih državnika,na Aleksandra Makedonskog i sl.

Moć države i politička etika

I kod Pruščaka se pod moći države podrazumijeva moć personaliziranog suvereniteta, a to poimanje proizlazi iz koncepcijskihodređenja islamske države, jer ona počiva na jedinstvu «duhovnog» i «svjetovnog» svijeta oličenog u apsolutnoj moćimonocentriranog, ut zto i personaliziranog suverenitata, tj. «vrhovni vladar i gospodar svekolikog postojanja i zbivanja jeBog, a njegova vlast preko poslanika dolazi do halife, odnosno do imama koji je zaštitnik vjere i izvršitelj božanskogzakona», pa prema tome on je nosilac državnog suvereniteta.Motiv utemeljenja moći države kod Pruščaka inspiran je neposrednim uvidom u pojavne izraze krize osmanskog društva, teopadanja sjaja i moći osmanske države. Mngi su mišljenja da je Hasan Kaifja Pruščak jedan od prvih, ako ne i prvi, od učenjakaOsmanskog carstva koji je uočio početak njegova propadanja i unutrašnjeg raspada u vrijeme kada je ono još uvijek bilo up unomugledu svoje moći u Evropi, a što sve iznosi u svom djelu «Temelji mudrosti o uređenju svijeta» gdje prepoznaje i otkrivaspoljašnje i unutarnje uzroke opadanja moći države, pogotovo one koji se iskazuju na tlu BiH.Pruščakova misao, iako utemeljena u Božijoj egzistenciji, ona ipak ostavlja mogućnost «autonomije» u uređivanju svjetovnog

svijeta života, i islamska misao ne samo da implicitno dopušta već i insistira na ideji samoodgovornosti ljudskog čina.Za sva rješenja Pruščak se poziva na razum i pridržava se motiva razuma kao vrhunske vrijednosti i to je motiv koji stoji u pozadini njegove vizije rekonstrukcije državne moći. Između dogmatizma i misticizma, te između racionalizma i povijesnosti,redovno se opredjeljuje za racionalni postupak spoznaje i za posmatranje čovjeka kao druđtveno-historijsko biće.

 Naslanjase na stavove islama koji dopuštaju razumsko mišljenje i na misao iz Kur'ana da jedan narod neće izaći na dobro ako samsebi ne pomogne – autonomija i sloboda naroda da urede svoj život.

Ideja pravde i dobre vladavine

Temeljna ideja Pruščakove političke etike jeste ideja pravde. Samo država koja počiva na etičko-političkoj ideji pravde jestemoćna država, a ovakav stav deducira iz univerzalnog značenja pravde u islamu kako je ono dato u Kur'anu.Dakle, pravda je prvi temelj racionalnog uređenja države, njene moći i njenog trajanja, te Pruščak traži više rada u državi.Osmansko carstvo propada zato što u svojim temeljima napušta ideju pravde.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 15/95

Pojam pravde za Pruščaka je prije svega sklad, harmonija socijalnih staleža, striktna podjela rada.Što se tiče vrste i broja staleža Pruščak se poziva na «drevne učenjake» i «mudrace starih», a oni razvrstavaju ljude na 4 staleža:stalež za mač, stalež za pero, stalež za poljoprivredu, stalež za zanatstvo i trgovinu, a upravu nad svim dadoše vladaru i on nevidi svrhu socijalne egzistencije ljudi izvan ova četiri socijalna staleža.Stalež određen za mač sačinjavaju vladari, carevi, njihovi namjesnici i ostali vojnici i njihova je dužnost nadzor nad svimstaležima, zaštita pravednosti i vođenje dobre politike prema uputama učenjaka i mudraca, voditi borbe i bitke radi odbrane odneprijatelja..Stalež određen za pero čine učenjaci, mudraci i ostali pošteni dobri i slavi koji nisu sposobni za vojsku nego za molitvu injegova je dužnost da se izvršavaju Božije naredbe i zabrane.Staleže za poljoprivredu sačinjavaju zemljoradnici poznti u naše vrijeme pod imenom raja i beraja, a dužnost mu je proizvoditi

životne namirnice koje su uvjet za opstanak i podmirivanje potreba svih staleža.A 4 stalež sačinjavaju zanatlije i trgovci, a njihova dužnost je da se zalažu na svemu onome što je neophodno iz područjazanatske i trgovačke djelatnsoti, kao i na onome čime se ljudi koriste.Pruščak smatra da ako postoji harmonija među ovim slojevima, onda ima i pravde – pravda je zadovoljena. Zalaže se za strogu

 podjelu u slojevima.Po njemu je pojam pravde, utemeljen na striktnoj podjeli rada i iz nje izvedenoj staleškoj strukturi društva, nošen motivima reda,čini temeljni stub njegovog pojma državne moći.

Etički profil vladara

Pruščakova slika idealnog vladara ne iscrpljuje se u ideji pravednog vladara. Svoju idealno moćnu islamsku državu Pruščak netemelji ni na tiraniji, ni na politici sile ili bilo kakve strahovlade. U upravljanju državom on se ne oslanja na tradicionalne nosioce

 politike, nego na umne, obrazovane i sposobne ljude koji treba da budu prvi oslonac mudre vladavine.Osim pravednosti, dobrote i razumnosti, u idealnu sliku vladara ulazi i njegov smisao za kompentanciju, što se iskazuje u tome davladar svaki posao povjerava onom ko je za njega stručan.

 Njegov idealni vladar je u stvari prosvjećeni teokrat.Prema tome, prvi, noseći stub idealne islamske države jeste vladar koji svoju moć izvodi iz ideala pravedne i dobrepolitike i osobnih vrlina koje su primjerene takvoj političkoj etici.

Vojna sila i uređenje države

Pored ideala pravde i mudrosti u njegov koncept moćne države ulazi odgovarajuća slika vojne sile. Tako se u ovom trokutu: pravedni vladar, moć razuma i sila vojske utmeljuje moćna islamska država.Pruščak će formulirati nekoliko krajnje konkretnih operativnih uputa radi obnove vojne moći otomanske države.Prvo pravilo govori da vladar mora neposredno sotvariti uvid u vojnu sposobnost vojske; drugo: budući da oružana silaotomanske carevine zaostaje u odnosu na tehnička unapređenja zapadnoevropskog oružja, ukazuje na neophodnost modernizacijei tehničkog praćenja inovacija na području naoružanja; treće upustvo obnova vojne sposobnosti osmanske države, u kojoj

Pruščak naznačava neophodnost da vladari i vojskovođe bodre na borbu svoju vojsku, razlikuje dezerterstvo od taktičog povlačenja i mudre strpljivosti. Junaštvo i hrabrost ovdje su uzdignuti na rang najviših vrijednosti koju cijene prijatelji ineprijatelji, vladar ne sudjeluje neposredno u bitkama, upućuje vladara na nemilosrdan odnos prema poraženim vladarima,

 poglavarima; četvrto i dalje tematizira problem vojske i vojne sile, ali u aspektu neposrednih pretpostavki i preduslova za njenu pobjedničke pohode, al i posljedice u slučaju njenog poraza.Kao što odbija konstituciju države na načelima sile, despotije, prava jačeg i sl., tako Pruščak odbija mitologiju rata kao najviševrijednosti i posljedje svrhe državne egzistencije. Mirotvorstvo je logički zaključak njegove etičke politike oslonjene na islamskui predislamsku tradiciju. Mir kao vrhunsku vrijednost, Pruščak će, prema tome, ovdje argumentirati i utemeljiti pozivajući naautoritete te tradicije.

Socijalna kritika u formi biografskog rukopisa

MUHAMED NERKESI

Muhamed Nerkesi je rođen oko 11584.g. u Sarajevu. Školovao se u Istambulu i bavio nastavničkom djelatnošću i sudskom

 praksom, bio kadija u Hercegovini, Banja Luci, Novom Pazaru, Bitoli,...Nakon što je 1634.g. imenovan za državnog hroničara,

naredne godine je poginuo padom s konja u okolini Gebze u 53/4 godini života. Bio je jedan od najvećih stilista u cjelokupnoj

osmansko-turskoj književnosti, a u duhovnom stvaralaštvu BiH zauzima vrijedno mjesto po biografskom žanru, kao posebnom

literarnom žanru. Potpisivao se kao Nergisi, što mu je porodično prezime. Najpoznatiji biografski rukopis mu je “Savršen opis

života pravednog vezira” o bosanskom veziru i budimskom namjesniku Bošnjaku Murtezi-paši Novošeherliji koji je umro

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 16/95

1636.g., a djelo je napisao 1629.g. u vrijeme kada je bio kadija u Banja Luci. Bavio se još kaligrafijom, epigrafikom i

komentrarisanjem i prepisivanjem djela drugih autora.

Dva bitna elementa iskazana u formi biografskog žanra kod Nerkesija su moralni ideali i kritika društvene stvarnosti. Njegova

kritika je u osnovi “funkcionalna” i ne traži revolucioniranje već perfektuiranje aksiomatski pojmljenih institucija i vrijednosti

osmanskog društvenog i državnog poretka. Temeljne vrijednosti njegovog svjetonazora su određene islamom. Život po sebi kao

najviša vrijednost i razum kao vrhunsko dostignuće ljudske egzistencije, unutar islamskog mišljenja, predstavljau dva najveća

dara božija, a kao implicitna konsekvenca ovih temeljnih, apsolutnih vrijednosti, u njegov aksiološki poredak ulaze, prije svega,

mir, blagostanje, spokoj i sreća ljudi i preko tih termina on opisuje unutrašnje odnose u Bosni. Sa tog aksiološkog stanovišta, Nerekesi će implicitno odslikati zbilju antivrijednosti koja iznutra podriva osmansku državu u cjelini i, posebno, u Bosni. U te

antivrijednosti spadaju nepravda, nasilje, pokvarenost, nevaljalstvo svake vrste koje signalizitaju moralno-običajno propadanje

temelja osmanske vladavine. Ideja reda je u bliskoj vezi sa idejom socijalne pravde, idejom koja je temelj moćne i stabilne

vladavine. Moralni haos u percepciji Nerkesija, ali i drugih Bošnjaka, zahvata elitne strukture osmanske moći. Kao razorna

socijalna bolest, korupcija je izvor svih izopačenja, žarište nepravde i nesreće i sveopšte moralne pokvarenosti, pa će reći da nema

 jaček “...katapulta zla i nasilja za rušenje temelja vjere i države” od korupcije. Korupcija je vezana za socijalnu mobilnost i

socijalne promocije, jer harmonično i stabilno društvo počiva na strogoj podijeljenosti ljudi na različite socijalne slojeve ( Podsjeti

 se: Staleži kod H.K.Pruščaka i njegove socijalne imobilizacije), i situiranost ljudi u zatvorene društvene slojeve je tako nepomična

da onemogućava prelaz iz jednog u drugi sloj, dakle, imobilizira socijalnu pokretljivost i do kraja reducira šanse izvanredne

socijalne promocije, a sve to se bazira na nužnoj podjeli rada koja odgovara feudalnom društvu teokratskog karaktera. Sve ono što

destruira tako očvrslu socijalnu stratifikaciju je i u Nerkesijevom iskustvu, kao i Pruščakovom, proizvodi socijalni haos, nasilje i

moralnu pokvarenost, a time iznutra potkopava moć države. Među prvim faktorima destrukcije spada upravo korupcija koja ima

razorne konsekvencije. Korupcijom se, s jedne strane, napušta oprobano, tradicijom potvrđeno iskustvo društvenog poretka stroge

 podjele ljudi na socijalne slojeve, u čemu se vidi temelj socijalnog mira, harmonije, stabilnosti, tj. socijalne pravde. S druge

strane, s fenomenom korupcije se otvaraju mogućnosti vertikalne socijalne mobilizacije – prelaz iz jednog u drugi sloj, a ne samo

socijalne mobilnosti po vertikali unutar ovog ili onog socijalnog statusa. Kod Nerkesija postoji mogućnost vertikalne promocije u

formi prelaza iz jednog u drugi sloj, ali ne na politici korupcije nego na načelu lične sposobnosti. Tako on uvodi princip

sposobnosti u definiranju socijalnog položaja, koji je i u funkciji vertikalne interslojne mobilnosti. Svoju temeljnu kritičku misao

 prema korupciji izvodi iz socijalne misli islamske ortodoksije, pri čemu ističe da nema hadisa koji ne osuđuje običaj davanja i

 primanja mita. Pravednost je osnovna pretpostavka sticanja i očuvanja vlasti, ali istovremeno i njeno ograničenje. Kod njega,

također, nema mjesta razdvajanju vjere i države, politike i islama, svjetovnog i svetog, javnog i privatnog. Pored kritike korupcije,

on svoju kritičku oštricu prema zbilji osmanskog društva iskazuje i identifikacijom tog raskoraka i sukoba između opšteg dobra i

 privatnog interesa: ovaj drugi ugrožava i same temelje osmanske vladavine, pa u tom smislu piše: “...rijedak je onaj koji iz duše i

srca voli cara, i koji je iskreno dobronamjeran i dobročinitelj. Zbog toga što skoro svako smatra svoje lične interese prečim od

općih, to nije bilo ljudi koji su vodili brigu o popravljanju tvrdih islamskih gradova.”. Treća temeljna kritička misao kod

 Nerkesija je ukazivanje na ignorantski odnos vlastodržaca prema siromašnima, što je suprotno islamskim moralnim imperativima.

U sve tri dimenzije njegove kritike: u kritici fenomena korupcije, kritici prakse preferiranja “lične koristi” u odnosu na “opće

dobro”, i kritici zapostavljanja interesa “siromašne raje”, Nerkesi u pozadini čuva i drži temeljne ideale svog islamskog

svjetonazora. Na osnovu svog aksiomatskog sistema, odnosa prema antivrijednostima itd., on daje biografske podatke, opis života

i djela Murtezi-paše u gotovo idealnom obliku. Za njega je on idealan vladar, uzor i primjer drugim pokolenjima, pobožan je,

učen, skroman, on je paradigmatična ličnost, naklonjen je siromašnima, vlada poštovanjem, on je objektivacija ideala vojnika,

hrabar i odvažan u rukovanju oružjem, on je heroj pravde. Nerkesi je uveo u duhovnu bošnjačku produkciju i formu pisma kao

Nerkesi piše: “Nasilje je postaviti ratnika na položaj učenjaka, ili raju, koja je vična obradi zemlje, uvesti u vojnički red. Zato je jasno da nije potrebno da se daje mito za sticanje položaja za koji je neko sposoban.”

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 17/95

drevnu literarnu formu iskaza (Platonova i Senekina pisma kao paradigmatični izraz intelektualnih potencija pisama kao

literarnog žanra).

Kritika vjerske intolerancije

MUHAMED HEVAIJA USKUFIJA

O alhamijado književnosti

  Pojava alhamijado književnosti i pismenosti na bosanskim prostorima izuzetno je značajna u kulturno-književno-historijskom

smislu, kao svjedočanstvo ustrajnog napora da se artikuliranjem autentičnih duhova stanja i književnih ideja-neodvojivih od

supstance i ritma vlastita jezika-prevladava inojezičko posredništvo jer se do tada bosanski duh izražavao kroz strane jezike i

 pismo – perzijski, turski i arapski. Posredovan orijentalnom civilizacijom i njenim okvirima taj duh se probio na bosanskom

 jeziku u obliku alhamijado knjiiževnosti, i to na bosanskom jeziku ali na arapskom pismu modificiranom fonološkom sistemu tog

 jezika, a kasnije na latiničnom i čiriličnom pismu. Alhamijado književnost je nazvana po španjolskom izgovoru aljamiado-

alhamijado, ustvari, iskrivljena arapska riječ al.agamija, što znači nearapski, “strani”. Njome se dolazi do spoznaje i vrijednosti i

važnosti jezika u kulturnom i uopšte društvenom konstituiranju svijesti o sebi, o svom nacionalnom biću i identitetu. Smatra se da

su tri pjesme Jusufa Muhamedova prvi alhamijado tekstovi nikli na domaćem tlu. Dvije od njih su pritužbe u kojima se pjesnik 

žali na kadiju (šerijatskog suca) i njegovog zamjenika. Alhamijado književnost će biti prva, mada presudna forma egzistencije

 bosanskog duha preko koje će se i sa te strane otvoriti historijski proces samoosvještavanja bosanskog naroda i njegove

emancipacije ispod osmanske vladavine. Preovladavajući sadržaji alhamijado pjesništva su: moralno didaktički, izrečeni kroz

islamski pogled na čovjeka, ali sa jasnim zvucima domaće tradicije; kritički, kojima se izražavao bunt prema osmanskoj vlasti i

njenim nosiocima u Bosni, a zbog čega su mnogi Bošnjaci bili kažnjavani; sadržaji o bratstvu i slozi svih ljudi bez obzira na vjeru

i zakon, u kojima se poziva na toleranciju i konvergenciju; ljubavni sadržaji; pobožni, u kojima se iznose i razrađuju oslamske

dogme, pozivi na borbu protiv neprijatelja za očuvanje i odbranu vjere; rodoljubivi; prosvjetno-prosvjetiteljski i opšti društveni

sadržaji. Kritička sadržina ove književnosti, kao i ona u kojoj su sačuvane ideje etike bratstva i motivi bosanskog patriotizma su

 presudne za HSiPMBiH. Kritika tu nije mogla biti data u razvijenom obliku kao u raznim političkim traktatima, pa se ona nalazi

rekonstruktivnom metodom i imanentnom analizom kroz izdvajanje motivacijsko-tematskih sklopova alhamijado književnosti

kroz XVII i XVIII stoljeće. Kroz ovu književnost, bosanski duh zbacuje sa sebe totalnu i obezličavajuću utopljenost u apstraktni

duh panosmanizma, a islamski svjetonazor kome on do kraja pripada jest legitimacijska osnova radikalne kritike osmanske

države, jest dakle, i historijska granica koja će odrediti dosege razvoja samosvijesti bosanskog duha i koja će determinirati

empirijsko-historijske domete njegove zbiljske emancipacije, a unutar toga će se i dešavati kritika.

Muhamed Hevaija Uskufija je rođen 1601.g. u selu Dobrinji kod Donje Tuzle i potiče iz plemićke porodice. Zna se da je bio živ

1651.g., odgojen je u carskom saraju, a glavno djelo mu je bošnjačko-turski rječnik “Potur-Šehidi” (1631.g.).

Ideja tolerancije nastala je u kontekstu hrišćanske civilizacije, unutar zapadnjačkog katolicizma, i odnosi se na snošljivost

između konfesionalnih identifikacija kao privatnog svjetonazora građanskih individua. U drugačijem historijskom kontekstu ona

će se istovremeno pojaviti i na bosanskom tlu, a za njenog rodonačelnika se smatra Muhamed Hevaija Uskufija, i to unutar religijskog pluralizma u kome ne postoji ideja sekularizma i u kome se ne razlikuje privatno i javno. Ona je konsekvenca

“islamskog prosvjetiteljstva” tj. suštine samog islama, odnosno, Kuräna i hadisa. Tu svoju ideju tolerancije Uskufija formulira u

 pjesmi “Poziv na vjeru na srpskom jeziku” i jednoj molitvi Bogu. Dvije bitne komponente te ideje su istovjetnost porijekla

ljudskog roda i sintetički-etički pojam bratstva. Treći pozitivni element se ne odnosi samo na vjeru Istoka nego i na vjeru Zapada,

 jer istinska vjerska tolerancija proizilazi iz respekta autentične vjere oslobođene od svake svjetovne izopačenosti, pa se i može

reći da je ono “...po čemu se ova pjesma (Jedna molitva Bogu) izdvaja jest vjerska tolerancija, tj. težnja i čežnja pjesnika za

 pravom vjerom, za istinskim vjerovanjem.” Četvrti bitni element je poziv na razum, jer razum poziva na međuvjersku toleranciju,

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 18/95

razum po sebi kritički odbacuje vjersku intoleranciju i sveopšte zlo koje ona implicira.♣  Bratstvo je etički imperativ ljudske

egzistencije. Pozitivnost ideje tolerancije čine četiri elementa: misao o istovrsnom porijeklu ljudskog roda, čista i istinska vjera,

imerativ razuma i sintetička etika bratstva, a na njihovim osnovama Uskufija će vršiti radikalnu kritiku prakse vjerske

intolerancije koja se manifestuje u različitim oblicima, koji će biti predmet kritike. U Bosni on ne identificira njene socijalne i

 personalne aktere, pa ostaje na opštim, apstraktnim identifikacijama♥, a kritika je prožeta apelima za jedinstvom, slogom,

snošljivošću, prijateljstvom, ljubavlju, jednakošću i bratstvom svih ljudi nezavisno od njihove vjerske identifikacije.

 Njegova ideja tolerancije je utemeljena u teološkoj metafizici, izvedena je iz same religije, tj. iz samog monoteističkog islama, i

nju ne izvodi iz bošnjačke samosvijesti, iza ideje tolerancije kod Uskufije ne stoji direktno formulirana svijest o etničkom

 bošnjačkom supstratu, niti je ona, otuda, i zamišljena kao ideja koja je u funkciji njegova uobličavanja ili monolitiziranja. No, iz

činjenice da tu ideju izvodi iz religijske metafizike a ne, u eksplicitnom smislu, iz neposredne, empirijske zbilje bosanskog

društva toga doba, nikako ne znači da Uskufija nije dospio do izvjesnih elemenata bošnjačke samosvijesti, već naprotiv, ona se

manifestira u rječniku “Potur-Šehid”, gdje izražava svijest o etničkoj zasebnosti Bošnjaka u odnosu na etničke osmanlije.

FEVZI MOSTARACIslamski misticizam i etika asketizma

Fevzi Mostarac rođen je u Blagaju kod Mostara, vjerovatno između 1670. i 1677. godine. Školovao se u Blagaju i Mostaru, akasnije i u Istanbulu. U mevlevijskoj tekiji u Mostaru, kao njen šejh, držao je predavanja iz mističkog djela Mesnevi kojeg jenapisao Dželaluddin Rumi, iranski pjesnik i mislilac, osnivač derviškog reda mevlevija. Učestvovao je u bici pod Banja Lukom1737. godine. Umro je u Mostaru 1747. godine. Napisao je «Bulbulistan» i 20 pjesama na turskom jeziku.Cjelokupni Fevzijev svjetonazor proističe iz njegova islamskog misticizma, to je razumljivo što se, na prvom mjestu, uinterpretaciji Fevzijevog mišljenja, moraju dati osnovni elementi njegova islamsko-mističnog shvatanja islama.Dvije su temeljne misli «vjere srca» u Fevzijevu islamskom misticizmu. Prva je da je duh jedina istinska stvarnost i da čovjeku

 pripada da živi duhovnim životom kao jednom realnošću, a druga, da je ljudski poziv sadržan u težnji ka sjedinjenju s Bogom.

Asketizam i fatalizam

Asketizam kao konzekvenca «ontologizacije» duha i fatalizam kao mistična prednost Bogu jesu ključni elementi Fevzijine etike«svjetovnog» života. Etika asketizma posreduje osobni život u svim njegovim sadržajima i aspektima. Ako je duh nadmatrijalni

 bitak, onda odricanje od svegaprividnog – materijalnog, postaje osnovna etička maksima ovozemaljskog života. Askeza se kodFevzija odnosi i na materijalna dobra i na unutarnji svijet nagona i strasti. Opća averzija prema ovozemaljskom životu rezultira,

 prirodno, i askezom u odnosu na fascinacije vanjskim sjajem materijalnih blagodeti. Put mističnom sjedinjenju s Bogom uključujeapsolutno oslobođenje od nagona, žudnji, strasti, želja ovozemaljskog života.

 Ne samo logikom asketizma nego i svojom kritikom antivrijednosti mentaliteta bogatih i kritikom vlasti on će se, zapravo, uizvjesnom smislu, bar u «Bulbulistanu», distancirati od apriornog doktrinarnog sancionisanja običajnosti, metnaliteta i interesa

 bogatih slojeva društva.Prešavši put od radosnog hedonizma, pa do rigoroznog asketizma, Fevzi će doći do ideje fatalizma kao medija savladavanjamaterijalnosti života i čulnosti ljudske prirode. Fatalizam je formula unutar koje Fevzi rješava egzistentne probleme materijalnogživota, prije svega ptianje elementarnih prirodnih pretpostavki pukog tjelesnog opstanka – da prst sudbine priskrbi sredstvamaterijalnog opstanka.

Misterij znanja

Poput drugih obrazovanih Bošnjaka i Fevzi na tron najviših vrijednosti ističe, znanje, obrazovanost, opću učenost. Pod znanjemon će u stvari podrazumijevati mudrost mističnog sjedinjenja s Bogom i savladavanje zamki i iskušenja materijalnog svijeta ičulnost ljudske prirode, ali u tom znanju on zna i granice – ono nikada ne može iscrpiti znanje Apsolutnog, niti se može dosećiono znanje što ga posjeduje Transcedentno.Znanje samo po sebi ne garantuje mistično sjedinjenje s Bogom. Njegov smisao i djelotvorna moć dolaze do izražaja tek ako je toznanje jedne posebne karakterne strukture ličnosti.

Kritika antivrijednosti

Uskufija piše: Treba poslušati pamet..., pa slijediti etiku bratstva između ljudi, a ona je najviši izraz ideje tolerancije.samo bezumnost ljudska producira intoleranciju i njena djela: zlo, međusobno ubijanje, neprijateljstvo, i sl. On piše: “Dosta se je zla činilo/Paski klalo i svinjilo/I bez uma još kinjilo/Hodite nam vi na viru.”

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 19/95

U njegovom tekstu mogu se prepoznati i neke vrijednosti što ulaze u sferu socijelne etike.Fevzijeva slika osmanskog društva identificira, uglavnom, diferenciranost socijalne zbilje po liniji boagti-siromašni, vlastodržci-

 podanici i učenjaci i neznalice. Kritičkim uvidima u stvarnost ovih podjela i međusobnih veza, Mostarac će izraditi i svoju«socijalnu etiku» i dat će svojevrsni «sociološki» uvid u mnogobrojne manifestacije unutarnje krize osmanskog društva tog doba,koja se najbolje pojavno izražava na relacijima dva socijalna sloja – sloja bogatih i većinske grupacije sirmašnih. Na toj relacijidolazi do duboke, duhovno-moralne, a time i do religijske krize samih osnova osmanskog društva. Ulazeći u savojevrsnu

 psihologiju metnaliteta bogatih Fevzi Mostarac će identificirati crte bogataške «antietike». Bogataški mentalitet, zanosi se, prijesvega, prividima i prolaznim vrijednostima materijalnog bogatstva. U trivijalne crte bogataškog ethosa spada i kod Fevzija crtaškrtosti, ona posreduje svu njhovu običajnost.

 Nasuprot svijeta bogatih stoji svijet sirmašnih sa svojom osebujnom etikom askeze. Fevzi Mostarac ne gleda na osukudicu kao

mazohistički užitak: on, naprotiv, zna za traumatične tegobe života u oskudici. On će kompenzirati tegobu sirmaštva etikomsamoperfecionizma, odnosno etikom mistična samosavršavanja na putu ka snjedinjenju s Bogom. Prema tome, oskudica je našlasvoje psihološko olakšanje u duhovnu savršenstu i mističnu fatalizmu koji zna da je strpljivo podnošenje bijede i siromaštva većunarpijed, u Božijoj odluci riješeno.

Etika altruizma

 Na tron najviše vrijednosti izdignut će vrlinu darežljivosti: ona je islamsko-moralna obaveza svijeta bogatih. Moralno dobro jesamo ono dobro koje se čini radi njega samog, a u islamskim kategorijama izraženo, samo ono djelo koje se čini radi Boga.Pored te «čiste motivacije» očišćene od spoljašnjosti svake strasti u etiku darežljivosti ulazi i jedan poseban momenat – anonimitet djela – čina altruizma, za kojeg će Fevzi reći da deducira iz čistog odnosa prema Bogu.Etika interpersonalnog svijeta kod Fevzija uključuje u sebe razmatranja i vrijednosti niza drugih moralnih vrlina u koje spadaju,strpljivost, blagost karaktera, hrabrost, a pogotovo iskrenost, i njezin negativni korelat – licemjerje, u žiži je Fevzijeve etičko-religijske refleksije.

Politika: kritika vlasti i alternacija

Fevzi propovijeda distancu od vlasti, što je jedan od bitnih elemenata islamsko-mistične životne mudrosti. Takav Fevzijev stav proizilazi iz dubokih uvida u unutrašnji bit vlasti, ali i iz neposrednih uvida u izopačenja socijalnog i državnog života njegovadoba. Smatrao je da mudraci, islamski mistici, «pametni», obrazovani i učeni ljudi znaju daj e u distanci spram vlasti suštinanjegova «spasonovnog» životnog stava i sačuvati autonomiju vlastitog života u askezi i ljubavi prema Bogu moguće je samo

 političkom pasivnošću i udaljenošću od centra političke moći. Čak i u okolnostima egzistencijalne ugroženosti, mudrac ne mijenjasvoj konteplativni stav prema vlasti. Fevzijeva «teorija distance» spram vlasti jeste da je detronizira u njenoj potajnoj ambiciji dase kao apsolutna moć stavi izvan i iznad Božije moći.Izopačavajuća priroda vlasti i ideja detronizacije vlasti s njena sakramentnog ranga dvije su temeljen ideje Fevzijeva pogleda nasvijet politike i na njeno središte: despotsku vlast.

MUSTAFA PRUŠČAK Teorija rata, etika milosrđa i toksikomanija

Mustafa Pruščak rodio se krajem 17. ili početkom 18. stoljeća u Pruscu gdje je završio i medresu. Nastavlja obrazovanje u Kairu,gdje je završio Skender-pašinu medresu ili je diplomirao na Al-Azhar univerzitetu. Nakon dobijanja diplome, iz koje se vidi damu je uža spcijalnost hadis i da je izučavao hanefijsku pravnu školu, filologiju, apologetiku i filozofiju, vraća se u Prusac gdjeradi kao profesor, a kasnije i kao prusački i livanjski muftija.

 Njegova djela su: «Blagovijest borcima», «Rasprava pobožnog o posjećivanju grobova», «Rasprava o kafi, duhanu i pićima»,«Traktat o samilosti isažaljenju spram živih stvorenja», «Rasprava o postu šest dana Ševala», «Rasprava o prednosti skupnemolitve», «Ar-radi li al-murtada, komentar na djelo «Uputstvo za onoga ko želi da bude na pravom putu».Mustafa Pruščak tematski se ne bavi velikim. globalnim pitanjima svjetsko povijesnog opstanka osmanske države. Njegov jeangžaman vezan za moralno-vjersku krizu vremena u kojem piše, a reducira se na aktivitet prosvjećivanja i moralno-vjerskog

 povratka ka izvornom islamu.Izdvajaju se tri tematska kruga unutar njegovog djela, a riječ je o njegovoj koncepciji rata i etike ratovanja, zatim, problemimasocijalne etike altruizma i odnosu spram toksikomanje.

Etika i rat

Mustafa Pruščak u djelu «Blagovjest borcima» koje je više teoretsko djelo o ratnim vještinama, sredstvima i ciljevima borbe igdje je on izložio i svestrano obradio načela svetog rata i šerijatsko-pravne propise kojih se muslimani moraju pridržavati u ratu.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 20/95

Bitne su dvije Pruščakove etičke ideje – s jedne strane islamska etika rata – koja podrazumijeva da muslimani ne smiju mrcvariti poginulog ili poraženog neprijatelja, da ratnici budu humani i prema neprijatelju i da se pokazuje plemenitost; a s druge strane – kada je riječ o aksiološkom odnosu između mira i rata, stoji na stanovištu koje je zastupao i Hasan Kafija Pruščak, i zastupaaskiologiju mirotvorstva. Zastupa mišljenje da čovječanstvo treba da teži za mirom i miroljubivim rješavanjem međusobnih

 problema.Mustafa Pruščak smatra se sljedbenikom Hasana Kjafije Pruščaka, iako se on ne bavi globalnim pitanjima, nego se bavisocijalnim temama.Mustafa Pruščak pokazuje svetu borbu svestrano, ali ne s namjerom da kritikuje postojeće stanje i da ukaže na nedostatke islabosti armije, kako je to činio Kafija, nego da ukaže kako treba voditi borbu i da na taj način pomogne domovini. MustafaPruščak izlaže idealnu islamsku koncepciju ratne vještine, koja uključuje i uvid u njene etičke ideale, bez kritičkog otklona spram

zbilje osmanko vojno-političke moći.Etika milosrđa

Etika milosrđa Mustafe Pruščaka razlikuje 3 vrste samilosti. Božija samilost odnosi se na sve bivstvujuće. U kontekstu socijalnogsvijeta izlaže etiku samilosti ljudi jednih prema drugima. S obzirom na sveobuhvatnost Božije milosti, izlaže i etiku saosjećanjaspram živih stvorenja i prirode uopće. tim osjećanjima samilosti, ispomaganja i druželjubisvosti i da ih odvrati od sebičnosti izuluma.Pokušaj da svojom Risalom pozove ljude ka plemenMustafa Pruščak će odbaciti stanovište da se Božija milost odnosi samo na muslimane, ali će se sa kritičkog stajališta reći da senjegova etika milosrđa obraća uglavnom muslimanskoj sredini.U uzdizanju Pruščakove koncepcije etike na rang najviših vrijednosti posreduju dva motiva. Etika milosrđa, s jedne strane,imeprativna kao Bogu ugodna i metafizičkom nagradom kompenzirano djelo. S druge strane, etika milosrđa ulazi posredstvomBožije volje u srž ljudskog bitka, proizilazi iz same prirode ljudske egzistencije. Etika milosrđa je, dakle, posredovana i logikomimanencije i pozivom transcendencije.Etika milosrđa ulazi u samu karakternu konstituciju istinskog ljudstva, ona prema tome u Pruščakovoj interpretaciji

 podrazumijeva da milostivost i samilost prema ljudima i drugih stvorenjima bude tako interiorizirana da postane konstitutivnaodrednica ljudskog karaktera. Ona jeste etika humane socijalizacije ljudi i njihove zajednice i to tako što ulazi u samu bit ljudskog

 bića te nije mu ništa strano ili slučajno, jednokratno ili utilitarno.Oslanjajući se na Kur'an, hadis i druge islamske autoritete Pruščak će izložiti idruge apsekte etike milosrđa kao što su posebna

 psihička i socijalna stanja kad se imperativno aplicira etika milosrđa – bolest, starost, iznemoglost.Kako je etika milosrđa konstitutivna komponenta islamskog humanizma i čini sadržinu islamske socijalne etike, i kod Pruščakaona je do kraja posredovana Božijom egzistencijom, odnosno Božijom objavom, ali proizilazi iz stanja ljudstva kojegkarakterizira životna upućenost čovjeka na čovjeka.Etika milosrđa na socijalnom planu kod Pruščaka iskazuje se kroz praštanje, ljubaznost, praktičnu pomoć, međusobnosavjetovanje, bezinteresnu korist drugome, borbu za druge vlastitim imetkom i ugledom.

Islam, toksikomanija i politika države

Fenomen toksikomanije postao je svejtsko-planetarni fenomen i kao takav probio je sve tradicionalne granice zasebnih kultura icivilizacija.

Koncepctualni principi pravnog suđenja

Prvi opći princip od kojeg Mustafa Pruščak polazi u svojoj raspravi o kafi, duhanu i piću, i na osnovu kojeg će donijeti svoj sud jeste «zastajanje», «zaustavljanje». Ovdje se misli na potrebu da se zastane i razmisli prije nego što se donose sud o jednom pitanju. Zastupa i jedan drugi princip suđenja – princip da je u svim stvarima – dopuštenost, tj. da su stvari u osnovi dopuštenesve dok se ne dokaže da su zabranjene, pa će oslanjajući se na ovakve principe suđenja o stvarima i pojava u pravnom smisluodobriti uživanje kafe, tj. sa islamskog stanovišta dopušteno je muslimanima zato što u prirodi kafe ne postoji ništa što bi u skladus principima dozvoljenosti navelo da se ona zabrani: kafa ne opija, nije ogavna, nije rasipništvo, nije neprijatna, nije igra, podstiće

rasploženje, podstiče na rad.

Duhan kao porok 

Mustafa Pruščak pozivajući se na više autoriete izlaže 17 argumenata protiv upotrebe duhana i kaže da duhan omamljuje, ogavan je, neprijatan, nepristojan, duhan muči druge. Upotreba duhana je rasipništvo, ne koristi ni kao hrana, ni kao ljek, šteti organizmu.Osobe koje puše duhan uvode novotarije, a novotarije su zablude. Pruščak izriče i jedan sasvim «moderan» zahtjev : zabrana

 pušenja duhana na javnim mjestima, smatra da država u skladu sa šerijatom treba apsolutno zabraniti proizvodnju, prodaju i javnuupotrebu duhana.

Opojna pića: islamski rigorizam i politika inhibije

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 21/95

Znajačajan dio svoje rasprave Mustafa Pruščak posvećuje i fenomenu opojnih prića, što ustvari i čini suštinski predmet modernenauke o toksikomaniji. Ni o ovom pitanju nije bilo jednodušja i kontroverzija se svodila na dvije opcije i to u pogledu pitanja kojavrsta pića mora doći pod režim zabrane po islamskom pravu. Jedni su zastupali da sva pića koja imaju opojnu moć, makar inajmanjoj mjeri, moraju biti zabranjena, a drugi smatrali su da se postojeća zabran odnosi samo na proizvodnju i uživanje vina.Mustafa Pruščak zastupa mišljenje apsolutne zabrene svih pića koja imaju opojnu moć i što izaziva tromost. U tom smisluzabranjena je upotreba bunike, hašiša, opijuma i vina

FRA FILIP LASTRIĆ

POLITIČKA MISAO FILIPA LASTRIĆA

Opće je poznato da je fra Filip Lastrić (1700. – 1783.) otac bosanskohercegovačke historiografije. To je časno ime stekao svojomknjigom  Pregled starina bosanske provincije, te suradnjom u znamenitom Farlatijevu djelu  Illyricum sacrum, no nas ovdjezanima književni aspekt njegova djela i po čemu to danas o njemu možemo govoriti kao o književniku, dakle kao o nekome tko jeuz velike zasluge za historiografiju, za ponovno uzdizanje Provincije Bosne Srebrene, za katolike u BiH, zaslužan i za ono štozovemo hrvatska književna tradicija u Bosni i Hercegovini.

Kad fra Ivan Franjo Jukić Banjalučanin, kako se potpisuje u drugom svesku  Bosanskoga prijatelja, prvoga časopisa u BiH,1851. godine, govori o Filipu Laztriću (baš tako!) kao o jednom od najzaslužnijih franciskanah  bosanskih za provinciu iknjiževnost , onda to, mada on to piše u dijelu časopisa naslovljenom Književnost bosanska, ne poimamo današnjim parametrima,niti pak po europskim kriterijima onoga doba (to je dvije stotine godina poslije Rabelaisa i bezmalo toliko poslije Shakespearea iliako vam je draže poslije Marulića i Držića!), jer Bosna Lastrićeva doba je po tko zna koji put poharana pustoš, ovaj put pak 

 poslije Bečkog rata 1683. – 1699. godine, kad je iznova mučno i sporo fizički i duhovno obnavljana što je vidljivo iz Lastrićeve borbe za Bosnu u Rimu. Tako da govoriti o književnosti u smislu u kojemu tada taj pojam živi u Europi i nema smisla, ali tkonema ništa ili ima tako malo u tom dobu, ne može se lako lišiti velikana kakav je Lastrić tada i u europskim razmjerima uhistoriografiji i, zajedno s Divkovićem, Matijevićem, Posilovićem, Margitićem (pisaoci koji su azbukom pisali), teBandulovićem, Ančićem, Sitovićem, Lekušićem, Filipovićem, Dobretićem, Vicićem, Ilijićem, Miletićem, Marjanovićem,Matićem, Barišićem, Čuićem i Sitnićem (pisaoci koji su abecedom pisali), kako ih Jukić sve pobroji, utemeljiteljem onoga što je

 bosanskohercegovačka hrvatska književna tradicija.

Dakako, sama činjenica pisanja i činjenica opstanka napisanoga iz tih vremena sa svim onim što ovdje podrazumijevamo kao povijesni okvir djelovanja franjevaca u otomanskoturskoj Bosni i Humu znače neprijepornu vrijednost. Ovdje, međutim, tojvrijednosti dodajemo ne samo činjenicu koju podrazumijeva fra I. F. Jukić prije stotinu i pedeset godina, nego i sve one potonje

 potvrde po kojima danas kad se spomene Lastrićevo ime znademo da je riječ o jednoj od neprijepornih veličina duha – iknjiževnosti – naše starije povijesti. Te su njegove književne vrijednosti ponajprije važne s književnohistorijskog i jezikoslovnog

aspekta, ali i kad danas čitamo njegovo djelo, u mjeri u kojoj nam je dostupno, još uvijek stoje prvotni nalazi estetske prirode:ljepota jezika, preciznost govora, živost stila, dinamizam pripovijedanja, snažan osjećaj za dinamičko-pripovjedne cjeline kodočito vrsnog propovjednika i pripovjednika. Sve ove vrijednosti podjednako pokazuju i propovijedi i historiografski spisi otkudakao ilustraciju izdvajamo iz  Pregleda starina i čisto historiografski diskurs, ali i putopisni i, napose, polemički (usp. str. 167 – 172, izdanje iz 1977. g.) u kojem se pokazuje više literarna strast Lastrićeva, nego sama činjenica sučeljavanja dviju vrstaargumentacija.

LASTRIĆEVA ELEGANTNA RJEČITOST 

Prvo o propovjedniku. Literatura bilježi Lastrića kao vrsnog propovjednika, što će reći obrazovanog retora, vrsnog stilista, koji je bio kadar biti do jednostavnosti razumljiv običnom pučaninu i dovoljno elegantno rječit propovjednik za biranog slušatelja u bosanskom susjedstvu. Potvrde ovome istraživači nalaze u bilingvalnom izdanju njegovih propovijedi, jedinom bilingvalnomhomiletskom djelu toga doba, koje svakako nije bilo proizvod hira, nego izraz stvarne potrebe, te ugleda jednog od najznačajnijih

 propovjednika toga doba i na narodnom i na latinskom jeziku, kakvim je držan Lastrić. Poznat po kićenom govoru uTestimoniumu što je prva odlika svakog pravog retorika, Lastrić u  Nediljniku i Svetnjaku odstupa od takvoga govorenja i

 približava se običnom nepismenom pučaninu koga treba poučavati vjeri. Lastrić u propovjedničkom djelu tipični je primjer književnog stvaralaštva svoga vremena unutar crkve. Tek je njegova posebnost osobni dar kojim se izdvajao iz cijelog nizastvaralaca, onaj isti dar koji je znao Farlati kad ga je zvao za pisanje povijesnog djela  Illyricum sacrum. To djelo i sličnahistoriografska pribrojili smo, s razlogom, drugom tipu literature, ali i tu se može govoriti o književnosti u onodobnom smisluriječi, kao i u današnjem smislu za literaturu iz onoga doba, jer i kad piše npr.  Epitome vetustatum Lastrić je historiografskizanimljiv, polemički zanimljiv i literarno zanimljiv i na tome gradimo onu drugu odrednicu – pripovjednik.

Pripovijedajući svoju historiju Bosne, Lastrić je, a Bosnu je Srebrenu proputovao uzduž i poprijeko nekoliko puta (sam za sebekaže popisujući provincijale Bosne Srebrene u Pregledu starina, Sarajevo, 1977., str. 128, o. Filip iz Oćevije, običavao je pješice

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 22/95

obilaziti Provinciju), i pripovjednik-putopisac, pa mu i tu u književnom stvaralaštvu ima mjesta kao i npr. Jukiću kogaKoromanova Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije  Divkovića do danas uzima kao rodonačelnika toga literarnog žanra,mada bi hrvatski putopis u BiH, da je Koroman postupio kao Lovrenović u svome izboru, bio stariji za cijelih stotinu godina. IvanLovrenović, a potom i fra Marko Karamatić, uvršćuju putopisne odlomke iz Lastrićeva  Pregleda starina (usp. str. 143 i 156) -– danas bismo to tretirali putopisom u pravom smislu riječi – u svoje izbore iz književnosti bosanskih franjevaca iz 1982. i 1994.godine za razliku od Bosanskohercegovačke književne hrestomatije, sv. 1 iz 1974. godine koja donosi samo izbor iz propovijedi.

SNAŽAN LITERARNI NERV

I dok je vrijednost propovijedi tog učenog bosanskog franjevca, kako pišu historije o Lastriću, u brojnim pričama, prispodobama, rekli bismo po uzoru na prispodobe kojima Krist obogaćuje svoje propovijedi i tako ih približava običnomčovjeku, dakle dok je njihova vrijednost u svježini i slikovitosti govora koju sebi može dopustiti iznimno obrazovan čovjek i

 propovjednik s darom, sjećamo se one o Aleksandru Velikom i njegovu snu, vrijednost literarnih pasaža unutar eminentnohistoriografskih djela tipa Pregled starina, vrijednost je urođenog i odškolovanog dara i iznimnog literarnog nerva koji je Lastrić

 posjedovao, a koji se ne može sakriti niti tamo gdje mu je, rekli bismo to po današnjim kriterijima, najmanje mjesto. Nenadmašeno u sintetičkom pogledu djelo učenog i uvaženog fra Julijana Jelenića, dvotomna  Kultura i bosanski franjevci,najvećim i najzaslužnijim franjevcima u historiji na poseban način drži pisce, te tu Divkovića, Posilovića, Ančića, Benića,Lastrića, a govorništvo u kulturnoj povijesti bosanskih franjevaca smatra  jednom od najbolje zastupanih  umjetnosti (usp. izd.1990., sv. I, str. 238), gdje je Lastrić (kod Jelenića Laštrić) jedan od najplodnijih govornika s dvojezičnom knjigom propovijedi nalatinskom i ilirskom i tri knjige sastavaka hrvatskih govora Od uzame,  Nediljnik  i Svetnjak . Vrijednost Lastrićevihhistoriografskog i zemljopisnog djela ocijenio je već Jukić u svom Zemljopisu i poviestnici Bosne, a najbolja potvrda vrijednosti itrajnosti kao vrijednosne potvrde propovjedničkog Lastrićeva djela je njegovo obnavljanje što ga još i nakon trideset godina od

 prvoga tiskanja čini fra Grgo Ilijić Varešanin kad 1796. godine Od uzame proširuje s dvanaest svojih propovijedi i tiska, također uMlecima, i danas starome bosanskome ujaku milu knjigu, kako to kaže Julijan Jelenić 1912. godine, kad iz tiska izlazi prvi tomnjegove već spomenute knjige.

Kritika dekadencije osmanske države u Bosni

ABDULVEHHAB ŽEPČEVI ILHAMIJA

Ilhamija (od riječi “ilhami”= nadahnuti), je pjesničko ime Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Žepčevija, kao najplodnijeg

muslimanskog pjesnika na razmeđu XVIII i XIX st., rođen 1773.g. u Žepču, pogubljen na dvoru Dželal-paše 1821.g. Školovao se

u Žepču, Tešnju i Fojnici, a posebno se obrazovao islamskom misticizmom, pripadnik drviša nakšibendija, pisao na turskom,

arapskom i bosanskom jeziku, djela: “Dar i poslanica onima koji se klanjaju Bogu” (1801), “Ilmihal” (Islamska početnica za

djecu na narodnom jeziku), “Divan” (zbirka pjesama). Bio narodni prosvjetitelj i kritičar socijalne patologije u bosanskom

društvu svog vremena i oponent osmanskoj vlasti kao žarištu nasilja i nepravde. Ilhamija je bosanski Sokrat (tako ga i upamti).

Isević i Ilhamija su suvremenici: žive i stvaraju s kraja XVIII i s početka XIX st. Ono što ih u bitnom smislu povezuje jeste

radikalna kritika nosećih stubova osmanskog državnog poretka. Kako Ilhamija svoju kritiku uobličava u poetskoj formi, to ona, za

razliku od Isevićeve, nije mogla biti data u razvijenijem obliku. To što djeluju gotovo u isto doba, i to što su, kako u pogledu

 predmeta tako i u pogledu rezultata kritike, na bliskom stanovištu, uvećava istinosnu vrijednost njihovih kritičkih sudova. No, za

razliku od Isevića koji je svoju kritiku iskusio u obliku progona, Ilhamija će svoju kritičku refleksiju o moralnoj dekadenciji

osmanskog poretka u Bosni platiti životom – pogubiće ga Dželal-paša u Travniku. Po svojoj tragičnoj sudbini, može se reći da je

on bosanski Sokrat, a riječ je o bliskosti Sokratovog i Ilhamijinog ličnog stava prema vlastitom “učenju” i moralnoj autonomiji

 prema pretenzijama vlasti, a ne o istovjetnosti filozofije i mišljenja. I jedan i drugi su paradigma univerzalnog sukoba između

inteligencije i politike, filozofije i vlasti, slobode i autokratizma, lične etike i državne moći, i to onog radikalnog sukoba u kojem,

uz sve egzistencijalne opasnosti, vlastita misao i moralna uzvišenost tjeraju na nepokolebljivost prema porobljavajućim

aspiracijama i represivnom nastupu apsolutističke vlasti. U sudaru sa vlašću ni Ilhamija ne odustaje od svog kritičkog suda: biva

 pogubljen na vezirskom dvoru. Tako i obrazovani Bošnjaci u liku Kaimije, Isevića i Ilhamije, prolaze kroz transvremenito

iskustvo sukoba između mišljenja i vlasti, slobode i države, politike i etike, pa do kraja staju na stranu apologije slobode kritičkog

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 23/95

mišljenja i moralne autonomije. Za razliku od Isevića, Ilhamija svoju kritiku osmanske vlasti iskazuje na bosanskom jeziku,

arebicom i u poetskom obliku. Njegova kritika ulazi u samu maticu kritičkih intencija alhamijado književnosti. Nije jasno za šta je

 bio optužen i zašto je pogubljen. Zna se da ga je vezir Dželal-paša pozvao u Travnik, Ilhamija se lojalno odazvao tom pozivu,

nakon čega je naređeno njegovo pogubljenje i to sigurno zbog njegovih oštrih kritika.

Osmanski religijski, duhovno-moralni i institucionalni poredak, u koncepcijskom smislu, počivao je, između ostalog, i na

 preferenciji uleme kao posebnog i najvišeg sloja učenosti, a on je obuhvatao islamsku “svešteničku” strukturu i sloj sudske

institucije. Elita učenosti je, u kritičkom diskursu obrazovanih Bošnjaka, u biti identificirana kao jedan od presudnih uzroka opšte

krize osmanske države. Ona je predstavljala duhovno-moralnu i pravno-političku moć osmanske države, a upravo će krozradikalnu kritiku ona doći na “tapet” Ilhamije, a unutar alhamijado književnosti. ( Kao što je to slučaj i kod drugih kritičara koji se

obrađiju u osmanskom periodu). Njegova radikalna kritika osmanske vlasti, na prvom mjestu, objektivirat će se kroz direktnu

kritiku uleme kao osmanske elite duhovne i političke moći. Okvir unutar kojeg se kreće Ilhamijina kritika, dakle, u sebe uključuje

kritiku duhovno-religijske, pravosudne i izvršno-državne elite moći. Ta kritika proizilazi iz njegovog islamsko-mističnog

svjetonazora, jer je u religijskim stvarima on, kao pripadnik derviša nakšibendija, u suštini sufija (islamski mistik). Temeljne

vrijednosti sufijskog svjetonazora su asketski moral i spiritualni život-Vrati se i podsjeti na sifizam, mislim da smo ga negdje

ukratko definisali©  . U sufijskom svjetonazoru Ilhamija nalazi normativni poredak vrijednosti iz čije će perspektive neposredno

opažati (percipirati) i kritički opservirati socijalnu zbilju i političku praksu svog doba. U aksiologiji islamskog misticizma on će

naći podsticaj i vrijednosni orjentir za duhovno-politički aktivitet i u socijalno-političkim stvarima. Tom aktivitetu doprinosi i to

što je on u religijskim stvarima sunit i sljedbenik hanefijske pravne škole, pa u tom smislu njegova kritička misao proizilazi iz

sinteze ezoterične (sufijske) i egzoterične recepcije objave (sunitski stav i hanefijski respekt šerijata). U tekstu “Dar i poslanica

onima koji se klanjaju Bogu” iznosi ideju antičko-platonijanske inspiracije. Kako socijalni staleži moraju nositi u sebi sasvim

određene etiče vrline da bi u skladu sa svojim bitkom funkcionisali, tako isto egzistiraju antivrline – poroci koji čine

disfunkcionalnim karakter i socijalnu ulogu pojedinih staleža. U tom smislu on i piše: “Visoke službenike kvari nasilje. Gospodu

oholost, imućne ljude njihov imetak, siromašne njihovo siromaštvo, trgovce pohlepa, hadžije njihova titula, seljake kvari i vodi na

stranputicu njihovo neznanje, žene kvari nakit, momke njihov mangupluk, učenike lijenost, pobožne licimjerstvo”. Pripadnike

uleme, iako joj i sam pripada, vrlo oštro kritikuje za fanatizam i konzervatizam, neznanje, za licimjerstvo koje degradira sloj

učenih, za pohlepu za bogatstvom, za lažnu prepotenciju i narcističku oholost. U krizi elite uleme u Bosni on prepoznaje temeljni

uzrok opće socijalne patologije svog doba. Unutar alhamijado književnosti, tek će Ilhamija, iako u nerazvijenoj formi, radikalno

izložiti kritici moralnu dekadenciju institucije sudstva i njenih personalnih protagonista, i to kroz ideal pravde, tolerancije i

nenasilja. Uz ove ideale ide i ideal znanja koji se izražava u stihu: “Ustraj u sticanju znanja/nek ti svaka stvar bude jasna”. On

spoznaje da je njegovo vrijeme u kojem živi, vrijeme ispunjeno dekadencijom islamskih vrijednosti u čijem središtvu je

 pervertizam sudske institucije. Pravednost isčezava, vlada nasilje, propada učenost, dobro, zlo i nenasilje se jednako opravdavaju,

što je za njega znak “kraja svijeta”, a što se da promijetiti i u njegovoj pjesmi “Čudan zeman nastade”, na bosanskom jeziku.

Mada direktno nigdje ne optužuje kadijsku instituciju, koja je glavna institucija islamskog prava, Ilhamijina kritika masovne

nepravde je posredna isto kao i kritika dekadencije islamskog sudstva.

Ilhamija je, kao i Bašeskija ili Isević, stao na stranu onih slojeva koji su najviše bili pogođeni moralnom dekadencijom,

 pravnom anarhijom i socijalno-ekonomskim nasiljem koje provodi vojno-politička vlast, na stranu obespravljenih i osiromašenih

 bošnjačkih masa, a slika tog stanja je najbolje data u alhamijado književnosti ( Na kraju ovog teksta ću ti više napisati o

alhamijado književnosti). Kroz pjesmu “Mahzar piše bosanska fukara”, Ilhamija izražava protest nemoćnih, potlačenih, ratovima

invalidiziranih, ekonomski i politički obespravljenih, a nasuprot tom protestu stoji indolentna osmanska vlast ogrezla u

ravnodušnosti, anarhiji, samovlašću i samodovoljnosti. Iz ove svijesti o klasnoj strukturiranosti muslimanskih masa proizilazi

Podsjeti se: Sufizam je unutrašnja ili ezoterična dimenzija duhovnog usavršavanja, postizanja svetosti i spoznaje islamskeobjave ili revelacije, ili kraće, to je unutrašnja dimenzija islama.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 24/95

svijest o diferenciji između autentičnih, “etničkih” Bošnjaka-muslimana i “etničkih”, vlastodržačkih Osmanlija. Ono što

 bošnjačku narodnu svijest, iz perspektive vlastite socijalne deklasiranosti i iz svog kritičkog iskustva sa osmanskom vlašću

iskazuje, jeste svijest o etničkoj posebnosti Bošnjaka, pa se još jednom pokazuje i u kontekstu alhamijado književnosti kako se

upravo bošnjačka svijest reprodukuje kroz kontinuitet kritičkog odnosa spram osmanske države i njenih institucija, a tu

samosvijest ima i Ilhamija, a posebno za razliku između Bošnjaka i Osmanlija (Turaka) u etničkom smislu. Tako će u jednoj

 pjesmi i reći “Neko Turčin, neko Bošnjak..., Neko Arap, neko stranac/Neko Uzbek, neko Perzijanac...”, čime pokazuje svoje

znanje pluraliteta unutar orijentalne civilizacije. Pored kritike “svešteničkog” dijela uleme i pravosudnih institucija, Ilhamija će, s

 bošnjačkom etničkom samosviješću vršiti i neposrednu kritiku izvršne osmanske vlasti. U pjesmi “Đe li ti je Halil paša”, Ilhamijaće neposredno identifikovati najvišu osmansku vlast u Bosni kao središte nepravde, nasilja, anarhije i opšte moralne dekadencije

izražene u licimjerstvu, lažima i podvostručenostima. U alternativama kojima bi se mogla eliminisati kriza bosanskog društva,

Ilhamija se pridružuje onima koji traže restauraciju metafizičkih osnova poretka-autentičnog islama kao svjetonazora, pa s toga

ima i prosvjetiteljsku misiju, tj. prema narodnim masama se odnosi kao učitelj, propovjednik, savjetodavac koji teži

 prosvjećivanju narodnih masa. Dakle, pored radikalne kritike uleme, elite pravosudne moći i neposrednih institucija vojno-

 političke osmanske vlasti, on će biti i prosvjetitelj. Taj put obnove jeste “...vjerski preporod, duhovno buđenje i moralno

ozdravljenje putem vjerske obnove, putem pravilnog vjerskog prosvjećivanja, koje je bilo zamrlo i izgubilo se...”, pa tako ulazi i u

reformatore koji hoće proevropskim principima i institucijama zaustaviti krizu države, ali ostaje vjeran tradicionalnim

vrijednostima i običajnostima života. Njegova kritika društva i predstavnika osmanske vlasti u Bosni je istinski i pravi izraz

njegovog vremena i prilika koje su tada dominirale u društvenim i političkim sferama. Međutim, Ilhamijina poruka zasnovana na

 jednoj mističko-asketskoj etici, mističnim nazorima i mističnoj filozofiji, nije mogla biti prihvaćena niti je naišla na bilo kakav

odziv, jer tadašnji društveni trendovi su vodili u drugom pravcu. Radije mu je to društvo priredilo tragičan završetak. Njegova

kritička misao nije ništa spoljašnje ili slučajno u bošnjačkom iskustvu politike, već će to iskustvo sudjelovati u historijskom

 procesu emancipacije bosanskog duha iz stanja samozaborava. Ilhamijino iskustvo je u historiju unijelo niz važnih tema

 polotičkog mišljenja, kao što su odnos između metafizike i politike, morala i države, pravde i poretka, klasne diferencije društva i

vlasti, legitimiteta i nasilja, tolerancije i vjerskog pluralizma, etničke samosvijesti i nadetničke države i slično.

Unutar alhamijado književnosti, pored Jusufa Livnjaka ( Podsjeti se Hadžija), javljaju se i drugi autori koji će bespoštednoj

kritici podvrći moralna izopačenja dijela uleme koja obavlja vjersku službu. Iza Ilhamije, već sredinom XIX st. javlja se kao

kritičar vjerskih funkcionera, i to na bosanskom jeziku, Sulejman Tabaković, rodom iz Novog Pazara ( Nije iz Najnovijeg Pazara),

kožar, živio sredinom XIX st. Iz njegove kritike se vidi tematsko-problemski kontinuitet u tradiciji bošnjačke kritike definisan

tonom moralne degradacije uleme. Njegove se kritičke dijagnoze opšte dekadencije uleme u osnovi i ne razlikuju od Ilhamijinih. I

kod Tabakovića ulema egzistira na podvostručen način: Ona se izdaje za vrhovni religijski autoritet a u zbilji napušta religijsko-

moralni vrijednosni poredak podvrgavajući ga vlastitom egoizmu i žudnji za meterijalnim interesima. Indolencija prema vjerskim

svetinjama i ravnodušnost prema moralnim vrijednostima, opća su obilježja praktičnog života islamskog “svešteništva”. Kao kod

Ilhamije, i ovdje se moralna degradacija događa u formi nezasite žudnje za materijalnim bogatstvom. U sintetičkom smislu, taj

svijet poroka i antivrijednosti što posreduje krizu duhovno-religijskih temelja osmanskog socijalnog i državnog poretka

Tabaković u pjesmi “Dobar zaman prokasa”, formuliše stihom: “Mnogi nose saruke/Što im dođe do ruke: Ne srame se od bruke.

A što će im saruci/Tuđe hote k vuci.” Svjedoči tako i Tabaković da je opća dekadencija “svešteničkog” dijela islamske elite moći,

manifestna i kroz pohlepu za materijalnim bogatstvom, nasiljem, zloupotrebama, korupcijom i otimanjem, kontinuirana linija

krize Osmanske države uopšte, u Bosni posebno. Kritika dekadencije uleme, data u formi alhamijado književnosti, empirijskom

obliku i identifikaciji uzroka njene atrofije, korespondira s kritikom koja je data u razvijenim formama političkih traktata. I

alhamijado književnost potvrđuje opće iskustvo obrazovanih Bošnjaka da je kriza moralnog identiteta vjerske elite u osnovi opće

krize duhovno-religijskih temelja osmanske države u cjelini, i u Bosni posebno. Budući da je riječ o teokratskoj državi to je i kriza

njenog temelja-islama kao općeg svjetonazora koji konstituira moralno-običajni poredak i regulira “svjetovne” odnose u društvu-

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 25/95

istovremeno i kriza “metafizičke” osnove same države, odn., kriza njenog transpolitičkog vrijednosnog izvorišta. Ova kriza u

alhamijado književnosti će biti samo jedna od komponenti opće slike socijalne patologije i disfunkcionalnosti osmanskog

državno-političkog sistema koja će se izražavati u univerzalnoj ekspanziji sveopćeg zla i sveopće nepravde. Međutim, i u

alhamijado književnosti, kao i u trakratima pisanim na orijentalnim jezicima, radikalnoj kritici će biti podvrgnut i onaj dio uleme

koji vrši sudsku funkciju. Jusuf Livnjak je prvi ostavio tekstove alhamijado književnosti na tlu BiH. Njegov putopis sa hadža se

smatra najstarijim putopisnim tekstom koji ulazi u alhamijado književnost.

Kritiku sudijske institucije, daleko konkretnije od Ilhamije, vršiće na bosanskom jeziku Sulejman Tabaković. On će

identifikovati fenomen korupcije kao fenomen koji razjeda autoritet šerijatskog prava i njegovih institucija. Haos, nered i općanezakonitost, odn., opća nepravda u društvu upravo proizilazi iz afiniteta prema korupciji, afiniteta kojeg su prepoznali i drugi

obrazovani Bošnjaci (prije svih  Isević- Podsjeti se) u svojoj kritici raspadanja pravosudnih osnova osmanske države. U toj

identifikaciji Tabaković je nedvosmislen: “Sada nema kadije/Koji neće hedije” (hedija=mito). I on će, moralno i politički, stati na

stranu potlačenog stanovništva. Alhamijado književnost, kao i kritika u razvijenoj formi političkog traktata, identificira u

kritičkom smislu, osmansku vlast kao ključno žarište moralnog propadanja i anarhičnog bezvlašća u Bosni. To opće iskustvo

osmanske politike je sažeo u svojim pjesmama i Ilhamija.

MUHAMED EMIN ISEVIĆ

Politika u svjetlu radikalne kritike

Muhamed Emin Isević rođen je u Sarajevu, ali se ne zna tačna godina njegovog rođenja, vjerovatno u drugoj polovini 18. stoljeća.Potiče iz ugledne, uz to i obrazovane sarajevske porodice. Osmanske vlasti su ga progonile što je bila posljedica njegova

 buntovnog karaktera i radikalne kritike disfunkcionalnosti osmanskih institucija i aktera političke moći. Nakon prvog progonstvavraća se u Bosnu da bi 1809. godine ponovo bio protjeran na ostrvo Lemnos u Grčkoj. Upravo u izgnanstvu napisao je svoj

 politički traktat «Prilike u Bosni». Umro je 1816. godine u Sarajevu.

Aksiološke koordinate kritičkog mišljenja

Isević u bošnjačku kritičku misao uvodi dva bitno nova elementa: kritički empirizam i bespoštednu radikalnost. On svoj kritičkitekst piše da bi bio praktično djelotvoran pa ga i upućuje sultanu. Kako njegov tekst u radikalnom smislu problematizira nosećeinstitucionalne stubove osmanske države na bosanskom prostoru.

On će prepoznati ono najopasnije za državu: degradaciju religijske i duhovno-moralne legitimacije državnog poretka. Njegovtekst vrvi od minucioznih uvida u svakodnevnicu krize uz personalno imenovanje političkih protagonista propadanja onogidealiteta i raspadanja osmanskog društva u njegovim institucionalnim i duhovno-etičkim temeljima.U traktatu «Prilike u Bosni», dat će neposredan historijski kontekst njegove radikalne kritike čini borbaosmanske vlasti sasrpskim ustanicima: mnogo zapažanja i uopćavanja odnose se upravo na slabost osmanske države spram uspjeha srpskih ustanika.Isevićeve opservacije protežu se u nazad, čak i 40 godina, i on pokazuje tendencije u društvenim pojava, pokazuje društveneodnose koji su se formirali u dužem vremenskom periodu, te će s takvim pristupom i na tim osnovama doći do kataklizmičnevizije budućnosti Osmanskog carstva.

Kritika institucija države

Muhamed Emin Isević poduzeće radikalnu kritiku nosećih stubova osmanske države na bosanskom tlu: njenih islamsko-moralnihtemelja, njenog institucionalnog poretka kao i njegovih personalnih aktera.

 Na udaru, na prvom mjestu ,radikalne kritike naći će se pravni poredak i različiti vidovi njegove disfunkcionalnosti. Glavnoizvorište propadanja pravnog poretka naći će u degenraciji tradicionalnih principa regrutovanja, promocije i funkcioniranjakadijske i naibse institucije. Umjesto sposobnosti, znanja i samousavršavanja, nastupila je trgovina položajima u pravosuđu.Isević kaže da se trguje provođenjem Božijeg zakona, a uz to idu mito i korupcija, poltronizam prema vlastima, demagogija i

 prevara. U pravnom poretku nastali su sveopće nasilje i nered, haos i nesigurnost. Žrtve su sirotinja, siromašni, dakle deklasirani i potlačeni slojevi društva ito podjednako i hrišćanske i muslimanske vjere. U najkraćem glava cijelog nerada je loša ulema. Istekritike odnose se i na muftijsku grupaciju, a također i na muderise.Isevićeva radikalna kritika uperena je i na drugi noseći stub osmanske države –  na poreski poredak . I ovdje se kritika vrši sa

 pozicije odbrane socijalno deklasiranih bosanskih slojeva, uključujući i bošnjačko i hrišćansko stanovništvo.

I centralne provincijalne vlasti, malobrojni krug bosanskih paša i krug vlastodržaca, predmet su Isevićeve najrigoroznije kritikekao središta općeg propadanja moći osmanske države. U ovom krugu Isević vidi opće moralno propadanje, kao i žarište opadanjavojne moći.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 26/95

Institucija vakufa zahvaćena je općom korozijom principa njihova funkcionisanja i načina upravljanja njihovim dobrima, pa su ivakufi u propadanju. Formalizam u obavljanju vjerskih dužnosti ili čak njihovo izbjegavanje, koncentracija mnoštva vjerskih služiu jednu osobu, osiromašenje vjerskih dužnosnika, zatvaranje biblioteka, sve su to u Isevićevu uvidu znakovi unutarnje krizosmanskog društva i državnog poretka, u čijem središtu stoji kriza institucije uleme, pa kaže «Nevaljala ulema je glava svihnereda».

Radikalna kritika patologije idisfunkcionalnosti svih stubova osmanske vlasti. Prije svega kritizira:- ulemu – krivci za sve, izvor svakog zla;- muderisi i muftije- kapetani i kapetanije.

Kroz ovu kritiku Isević razvija ideju konvergencije suegzistencije između suidentieta 3 vjerske grupacije – muslimana, katolika i pravoslavaca.

Fenomen migracije i problem legitimiteta vlasti

 Neke od inovacija koje je Isević uveo u odnosu na tradiciju bošnjačke kritike jesu fenomen migracija i problem legitimnostiosmanske vlasti.Isević prepoznaje i identificira fenomen migracije. U to vrijeme migracije su posljedica borbenih djelovanja protiv srspkihustanaka. Ali za Isevića to nije direktni uzročnik. Po njemu masovne migracije su rezultat općeg stanja haosa, bezvlašća i tiranije,smovolje. Isević Bosnu smatra otadžbinom svih njenih stanovnika i muslimana, i hrišćana, pa su migracije jedan bolan oblik depatriotizacije, odnosno nasilnog napuštanja vlastite otadžbine.Upravo strahovlada i sveopće nasilje glavnih slojeva i institucija osmanske vlasti i to na svim razinama njene vertikalneorganizacije, stoje kao podsticaj migracijama iz Bosne, pogotovo migracijama Bošnjaka-hrišćana. Iz ovog Isević prosuđujućiuzroke i posljedice, uzima u obzir i dva međusobno povezana motiva – ekonomski i vojni.Isević smatra da je represivni režim jedan od glavnih podsticaja masovnih migracija, masovne vanjske migracije rezultat sudepatriotizacijom, odnosno denacionalizacijom, što opet ugrožava bilošku reprodukciju nacionalne zajednice, dalje, migracijaspada u demografsko osiromašenje države, a s njim se potkopava njena ekonomska moć, razgrađuje se osnova nacionalnog

 bogatstva i njen proizvodni potencijal, a s masovnim migracijama prema vani, u krajnjoj lniji, opada živa sila kao temelj vojnemoći.Pored migracije u susjedne zemlje, Isević identifricira i unutrašnju migraciju iz sela u graove, prepoznajući negativne implikacijetakvih migracija. I kršćani i muslimani su zahvaćeni tim migracijama, a u njihovoj pozadina stoji prisila općeg haosa ineograničenog samovlašća – od zuluma bježali u gradove.Jedna od najdirektnijih konzekvencija ovih migracija jest opadanje materijalne moći osmanske države i to zbog toga što se ovimmigracijama potkopava njen poreski poredak.

Problem legitimnosti državne vlasti

On je ovdje nedvosmilen: osmanska država može izaći iz krize i obnovit svoju moć samo ako bude legitimna, a to znači ako će počivati na njenom prihvatnaju od mase svojih podanika, a taj put nalazi se u eliminaciji socijalnih aktera anarhije i povratkaautentičnim vrijednostima islamske konstitucije društva i države.

Rođen u Sarajevu, vjerovatno, u drugoj plovini XVIII st., kao i njegova ugledna porodica pripadao kadijskom staležu, prognan

iz Bosne zbog buntovništva i kritike vlasti, a drugi put 1809.g. i u progonstvu piše politički traktat "Prilike u Bosni" na ostrvu

Lemnos u Grčkoj, na slobodi već 1812.g., a umro i pokopan na Alifakovcu 1816.g.

U bošnjačku kritičku misao uvodi dva bitno nova elementa: kritički empirizam i bespoštednu radikalnost. Svoj tekst upućuje

sultanu, a on problematizira noseće institucionalne stubove osmanske države na bosanskom prostoru, te na osnovu Kuräna i

hadisa, kao nosećih autoriteta u kojima se nalazi normativni vrijednosni poredak kroz čiju sadržinu Isević nalazi izvorište i mjeru

svoje kritike, “vrednuje”, “cijeni”, “obezvjeđuje”, “prevrednuje” empirijske manifestacije i unutrašnje uzroke krize osmanskog

društva u cjelini, i posebno na tlu Bosne, pa tako spada u “idealizam kritike” bošnjačke misli. Njegova kritička misao se kreće u

sučeljavanju idealiteta i empirijskih uvida u političku zbilju svog vremena. On će u radikalnim razmjerama pokazati njihov

raskorak i u njegovoj egzistenciji prepoznati ono najopasnije za državu: degradaciju religijske i duhovno-moralne legitimacije

državnog poretka. Njegov tekst vrvi od minucioznih (najmanjih sitnica) uvida u svakodnevnicu krize uz personalno imenovanje

 političkik protagonista propadanja onog idealiteta i raspadanja osmanskog društva u njegovim institucionalnim i duhovno-etičkim

temeljima. Neposredan historijski kontekst njegove radikalne kritike čini borba osmanske vlasti sa srpskim ustanicima, a mnoga

zapažanja i uopštavanja odnose se na slabosti osmanske države prema uspjehu srpskih ustanika. Svoju kritiku proteže i

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 27/95

četrdesetak godina unazad, što pokazuje da on prepoznaje tendencije, a ne efemerije ( sporednosti) u društvenim pojavama,

uočava i deskribira tipične a ne slučajne odnose koji su se formirali u dužem vremenkom periodu. Smisao za prepoznavanje onog

tendencijskog i onog tipičnog u društvenom životu ulazi u okvir unutar kojeg se događa njegova radikalna kritika. Svoju

 bošnjačku samosvijest iskazuje eksplicitno: “Bosna je moja zemlja”, čime pokazuje i identifikaciju narodnosti, a samu Bosnu

doživljava i kao “otadžbinu”. Za njega ona nije tek osmanska provincija ili puka teritorijalna zasebnost, već je doživljava u

 političko-državnom smislu, kao otadžbinu svih njenih stanovnika bez diferencijacije u vjerskom pogledu. I ovo ulazi u njegova

temeljna stanovišta sa kojih će vršiti kritiku, kao i njegovo vrijednosno opredjeljenje prema masama siromašnih, potlačenih i

obespravljenih, te na kraju i činjenica da je riječ o praktičnoj kritici koja se proživljava sa svim riskantnim konsekvencijama.Isević je u žiži političkog aktualiteta, neposredni učesnik političkih konfrontacija, zato je njegova misao, misao “praktičnog

idealiste” koji svojim životom potvrđuje moć idealiteta s kojom je introspektivno sjedinjen. Njegova radikalna kritika nije kritika

 jednog heretika da bi to bio izgovor vlastima za represiju. Naprotiv, on zna za islamsku herezu, ali se prema njoj odnosi s

netrpeljivošću, stavlja je u sasvim negativan kontekst kao još jedan spoljni izraz haosa i opšte krize vladajućeg poretka i njegove

ortodoksne islamske osnove, pa se njegov “praktični idealizam” islamske ortodoksije egzistencijalno iskušava u sukobu sa

samovlašću i svim njenim reperkusijama.ℑ 

On će kritikovati islamsko-moralne temelje, institucionalni poredak i personalne aktere osmanske drževe. Na udaru će se naći

 pravni poredak i različiti vidovi njegove disfunkcionalnosti. Glavno izvorište njegovog propadanja, po Iseviću, je degeneracija

tradicionalnih principa regrutovanja, promocije i funkcionisanja kadijske i naibske institucije. Umjesto sposobnosti, znanja i

samousavršavanja, nastupila je trgovina položajima u pravosuđu: to je glavni mehanizam promocije, a uz to idu mito i korupcija,

 poltronizam prema vlastima, demagogija i prevara kao načini dostizanja pravosudnih funkcija i sama sudska praksa je

 posredovana duhom trgovine – istina i pravda se više ne slijede nego tek novčani interes po narodnoj “ko da više, taj je kupio”.

Pravni poredak je zahvatilo moralno propadanje, a kadijska samovolja se oslanja na tijesnu vezu sa vlastodržcima iz

namjesnikovih krugova, ali i centralne carske birokratije, pa je u toj nerazmrsivoj vezi nastao haos, nasilje, nered i nesigurnost.

Svaka pobuna, otpor ili protest su izloženi nesnošljivim represijama, a žrtve moralnog degeneriranja i institucionalnog propadanja

 pravnog poretka su sirotinja, potlačeni slojevi društva, i to isto i muslimani i hrišćani. U pozadini svega stoji marginalizacija

islama kao osnove pravde.ϕ U “razbojnike” ubraja glavne protagoniste pravnog poretka i sistema vlasti i identične dijagnoze i

deskripcije upućuje i na muftijsku grupaciju, u kojoj vlada neznanje, nesposobnost, korupcionaštvo, razbojništvo, a u istom tonu

demistificira i izopačenost staleža muderisa. Njegova kritika je uperena i na drugi noseći stub osmanske države, na poreski

 poredak. I ova kritika se kreće u krugu dbrane potlačenih, a u krituku ulaze i centralne provincijalne vlasti, malbrojni krug

 bosanskih paša i krug vlastodržaca oko bosanskog namjesnika. Opšte patološke tendencije u osmanskoj državi epidemično

razjedaju smisao i moć drugih, za vojnu moć, važnih staleža-janičarskog i staleža kapetana, jer oni čine nasilje sirotinji, a

tradicionalni principi regrutovanja u janičarski red su propali, jer se u taj stalež ulazi novcem. I jedna od centralnih osmanskih

institucija, institucija vakufa je zahvaćena opštom korozijom principa njihovog funkcionisanja i načina upravljanja njihovim

dobrima. Institucija mutavelija je zahvaćena opštom degeneracijom svih tradicionalnih vrijednosti, pa su i vakufi u propadanju.

Formalizam u obavljanju vjerskih dužnosti, ili čak njihovo izbjegavanje, koncentracija mnoštva vjerskih službi u jednoj osobi,osiromašenje vjerskih dužnosnika, zatvaranje biblioteka, itd. sve je to u njegovoj kritičkoj percepciji, pa će reći da “...i mujezini,

od lijenosti se ne penju na munare...”, pa kao da prorokuje, kaže da “...će cijeli islamski svijet zadesiti velika propast.”

Među njegove inovacije spada i fenomen migracija i problem legitimnosti osmanske vlasti, i posebno se akcentiraju. U njegovo

doba migracije su posljedica ratnih dejstava u borbama protiv srpskih ustanika, ali, kod njega, te okolnosti su samo vanjske i nisu

njihov direktni uzročnik. Masovne migracije su rezultat opšteg stanja haosa, bezvlašća i tiranijske samovolje, a migracije su jedan

Tako o sektama piše: “...da se na cijelom svijetu pojavljuju zabludjele sekte i heretički pravci. Zbog njegovog heretičkogvjerovanja pristaše pravog puta Muhamedovog i islamske zajednice su sakriveni i pokriveni.” O tome kaže: “Objašnjavati istinu Kuräna i hadisa i objašnjavati njegove odredbe, sada se kod razbojnika uzima kao veliko zlo iveliki grijeh. Ukratko, glava cijelog nereda loša ulema.”

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 28/95

 bolan oblik depatriotizacije, tj. nasulnog napuštanja vlastite otadžbine. Islamska etika se ne solidariše sa silama tiranije, ona je

“idealna” kompenzacija i apologija obespravljenih i osiromašenih slojeva. Upravo strahovlada i nasilje glavnih slojeva i

institucija osmanske vlasti, i to na svim nivoima njene vertikalne organizacije, djeluju kao podsticaj migracijama iz Bosne,

 pogotovo migracijama hrišćana. Samovlašće u poreskoj politici, također, direktno pomaže migracijama, što za posljedicu ima

demografsko osiromašenje Bosne. Isević će migracije prosuđivati pragmatično, imajući u vidu da osmanska država počiva na

ekonomskoj moći raje, pa je ekonomski, ali i vojni, momenat bitan kao podsticaj migracijama, pa one slabe i vojnu moć Bosne.

Pored vanjskih migracija, on identificira i unutrašnje migracije iz sela u gradove, a najdirektnija posljedica je opadanje

materijalne moći osmanske države jer se ovim migracijama potkopava njen poreski poredak. Unutrašnjim migracijama se ruiniratradicionalni poredak imobilizirane vertikalne pokretljivosti iz jednog u drugi stalež. Dolazeći sa sela, muslimanska mladež se ne

može integrisati i asimilirati u urbane sredine, što za konsekvencu ima napuštanje Bosne. Represija je glavni motiv migracija koje

rezultiraju depatriotizacijom, tj. denacionalizacijom što ugrožava biološku reprodukciju nacionalne zajednice, demografski

osiromašuje zemlju, potkopava ekonomsku i vojnu moć. Prema Iseviću, osmanska država može izaći iz krize i obnoviti svoju

moć samo ako bude legitimna, a to znači ako će počivati na njenom prihvatanju od mase svojih podanika. A masa podanika će

 prihvatiti osmansku vlast ako se iz društva i politike eliminišu uzroci opšteg nezadovoljstva, anarhija, samovlašće, ničim sputano

nasilje i opšta obespravljenost.

svoj autonomni status.

Kriza države i islamsko- moralna restauracija politike

MUHAMED PROZORAC

Muhamed Hamdi Skejo Prozorac Bošnjak je bio muftija i kadija, ne zna se njegovo socijalno porijeklo, živio u teškim uslovima

i često se selio, a djelo “Uputstvo o uređenju države na osnovu islama” napisao 1802.g. i predao ga sultanu Selimu III koji je

 pokušavao provesti izvjesne reforme u državi. Ovo djelo kao poslanica, trebalo je da bude sredstvo pobjede nad svim

neprijateljima i od pomoći vladarima i zapovjednicima, uputstvo onom koji teži pravom putu i pomoć siromašnim i slabim, i

 prema mnogim mišljenjima je kopija Pruščakovih “Temelja...”, te ga stoga i nazivaju poznim epigonom H.K.Pruščaka.

Za razliku od Pruščaka koji se neposredno preolupira političkom problematikom, Prozorac dospijeva do refleksije o državno-

 političkoj tematici posredno preko islamske etike i dogmatike, a tema države i politike ne zauzima središnje mjesto. Za Prozorca

samo radikalnom islamsko-moralnom obnovom individualnog života otvaraju se putevi i restauracije okrunjene moći politike i

osmanske države u cjelini, pa se kod njega svijet države i politike otvara iz daljine, preko individue i njegovog religijsko-

moralnog stanja. On ima jednu svojevrsnu antropologiju, pogled na ljudsku prirodu. Ljudsko biće je organska sinteza tjelesnosti,

duševnosti i socijabilnosti, ljudsko biće je integrirana cjelina svih svojih, jednako respektabilnih momenata, koji se razlikuju

između sebe ali nisu hijerhizirani na vrijednosno “više” i “niže”, pa je to sinteza više organa i njima odgovarajućih sposobnosti,

 pri čemu se ljudsko biće ne reducira na biološku stvarnost njegovog organskog života, niti na njegovu vantjelesnu duhovnost jer 

svaki organ vrši svoje biološke funkcije, a čovjek kao cjelina je sam po sebi socijabilan. Međutim, svakom od organa ljudskog

 bića odgovara i adekvatna etička vrlina koja definiše normativno djelovanje individue unutar pojedinih aspekata njegove

egzistencije. Etika je kod njega etika islamskog svjetonazora, a vrline su religijske i predstavljaju put ka dostizanju izvorne i

iskrene pobožnosti. Preko organske veze između antropologije, etike i vjere, on otkriva svijet politike i države pa će i taj svijet

utemeljiti u toj fundamentalnoj stvarnosti ljudskog bića i njemu pripadajućeg etičko-religijskog poretka normi i aksioloških

 preferencija. Svoj normativni poredak, da svakom organu pripada posebni etički normativni poredak, on će izložiti u negativnim

terminima, deskripcijom onoga što ne treba činiti i posredno izraziti vrline koje odgovaraju pojednim organima ljudskog bića i

njegovim sposobnostima. U ambivalenciji ljudskog bića, on kaže da svaki od čovjekovih organa može biti središte vrline, ali i

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 29/95

žarište grijeha, tj. antivrijednosti, pri čemu vrlina dominira u odnosu na antivrijednosti. Kao i kod Platona, ako neki od dijelova

ljudskog bića ne funkcioniše na vrlini koja mu po prirodi pripada, nastupa disharmonija u individualnom životu, odn., religijskom

terminologijom, zapada se u stanje grijeha, a na socijalnom planu nastupa doba nepravde, odn., dolazi do disharmonije u

funkcionisanju institucija državnog života. Jezik kao organ postaje izvorište grijeha kada se, umjesto vrlinom, koristi

antivrijednostima kao što su laž, ogovaranje, omalovažavanje, psovke, svađe, naricanje, odavanje tajni, nepristojne priče, itd.

Dakle, ako se koristi antivrijednostima, jezik je izvorište grijeha, a vrijednostima-on je izvorište duhovnosti, vjere i socijabiliteta.

Čulo vida je izvorište grijeha kad služi za gledanje onog što nije dozvoljeno, golog tijela, tuđih stanova, prisustvovanje

zabranjenim djelima i sl., a čulo sluha ako pojedinac ne praktikuje etičke vrline nego sluša svađe, psovke, prisluškuje itd. Stomak kao organ metabolizma je izvorište grijeha ako se uzima od sirotinje, ako se jede i pije prekomjerno, ono što šteti zdravlju,

 pobožnost dolazi iz ljudskih ruku ako ta djela izbjegavaju tuče, ubistva, varanja, otimanja i sl., a sposobnost kretanja, tj.

 pobožnost “nogom” implicira izbjegavanje svakog mjesta na kojem se vrši grijeh ili mjesta gdje prijete opasnosti, izbjegavanje

gaženja grobova, ulaska u tuđe posjede, posjećivanje silnika, emira i kadija i sl. Organ srca mora imati pozitivna duševna

osjećanja koja posreduju cjelinu ljudske egzistencije, jer je put pobožnosti posredovan nalogom opšteg duhovno-društvenog

samoperfekcionizma vođenog etičkim vrlinama i utemeljenog u antropološkoj biti čovjeka.

 Zaključimo: Kod Prozorca se ne može striktno razdvojiti individualna od socijalne etike, a to proizilazi iz organskog jedinstva

čulne, duševne (psihičke) i socijalne prirode čovjeka. Individualna etika u sebi nosi i sadržinu socijalne etike: norma na planu

individualnog života istovremeno se proteže i u sferu društvenosti pa jeste norma socijalne regulacije ljudskih odnosa. Zbog toga,

i ideju pravednosti Prozorac će ukorijeniti u sintezu svoje “antropologije”, etike i religije: ona nije ništa izvanjsko i zasebno nego

se osmišljava i promišlja iz te sinteze.

U pojam ideje pravde ulazi nekoliko bitnih elemenata, a samu ideju on posreduje religijskim odrednicama i islamskim smislom.

U tom smislu će reći da se pravednost sastoji u strpljivoj ustrajnosti na putu istine uz istovremeno izbjegavanje svega onoga što je

religijskim normama zabranjeno, tj. opšta vrlina pravednosti u sebe integrira sve “parcijalne” norme etičko-religijskog života i

ima institucionalni poredak čija je svrha da vlastitim mehanizmima oživotvoruje ideju pravde, i to svim sredstvima, pa i silom, što

 proizilazi iz same biti islama. Kritički uvid u disfunkciju institucionalne osnove ideje pravde vrši na njenim temeljnim

komponentama koje se definiraju na tri osnovne relacije ljudske egzistencije: odnos Boga i čovjeka; čovjeka prema samom sebi i

individue prema drugim ljudima. Pravednost na prvoj relaciji Bog-čovjek se sastoji u vjeri u Boga, izvršavanju vjerskih dužnosti,

susprezanju od grijeha (navodi 40 velikih i 25 malih grijeha) kao i na poštovanju prava drugih. Na drugoj relaciji, čovjek prema

samom sebi, ispravan i pravedan odnos sastoji se u eliminisanju iz života svega što individuu dovodi do propasti, dakle, u odbrani

života kao temeljne vrijednosti u svim aspektima, na principu umjerenosti. Pravednost u vezama čovjeka prema drugom čovjeku

sastoji se u aplikaciji načela-vrlina skromnosti, vjernosti, objektivnosti i opštem susprezanju da se drugome ne čini zlo u bilo

kojoj formi, činom, verbalno ili čak motivom, tj. namjerom. Vjera u Boga, apologija ličnog života kao vrijednosti i etika dobra u

odnosu na drugog – tri su ključne komponente ideje pravednosti. Sve tri komponente su izvedene iz sprege antropologije, etike i

religije, a iza tih relacija unutar kojih se pojavljuje ideja pravde, stoje socijalne institucije: njihova disfunkcija je rezultat

derogiranja ideje pravde u punom opsegu njene sadržine. Islamska ideja pravde kod Prozorca pretpostavlja puno funkcioniranje

tri noseće socijalne institucije: islama kao vjerske zajednice čiji vrh čini ulema, pravosudnog poretka sa kadijama na čelu i

 političke vlasti sa oficijelnom strukturom državno-političke moći, od sultana na vrhu do lokalnih organa vlasti, koji su na dnu

državne hijerarhije. Obrazovanost, učenost, pobožnost i moralna ispravnost, temeljni su principi funkcionisanja pravosudnog

 poretka u skladu sa islamskim pojmom pravde. Svoju patologiju ideja pravde nalazi u imobilizirajućoj, tradicionalnoj socijalnoj

stratifikaciji koju Prozorac, kao i Pruščak, dijeli na četiri zatvorene klase – ratnike, učenjake, zemljoradnike i zanatlije i trgovci.

Red i pravda su na djelu samo ako svaki sloj funkcioniše unutar svojih posebnih djelatnosti, a čim se to promijeni nastupa haos i

nasilje. Kao destruktivna pojava, registruje Prozorac, jeste regrutacija “raje” u vojsku, a zatim i migracije iz sela u gradove u

kojima on vidi “nestajanje islamskih obilježja” i “znak Sudnjeg dana”. Tu su još i nosioci i lokalne vlasti, kao akteri samovlašća i

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 30/95

izolacije od običajnosti savjetovanja i konsultacija kao obezvrjeđivanja učenosti. Ideja pravde je kod Prozorca u dubokoj krizi u

sva četiri socijalna temelja: eliti vjerske zajednice, pravosudnom poretku, slojnoj strukturi društva i režimu političke vlasti, a to se

može otkloniti rehabilitacijom učenosti uopšte, uzdizanjem znanja, pobožnosti i moralne ispravnosti kao jedinih kriterija

 pravosudnih promocija, obnovom stare, tradicijom osvjedočene i imobilne socijalne stratifikacije na četiri zasebna socijalna sloja

i obnova autoriteta institucija političke vlasti na načelu poštivanja zakonodavstva. Njegova osnovna misao je da se samo

dubokom islamsko-moralnom obnovom narodne običajnosti može restaurirati unutrašnji red i spoljna moć osmanske države.

“Mala borba”, u Prozorčevoj terminologiji, podrazumijeva spoljnu borbu protiv nevjernika, a “velika borba” znači da svaka osoba

 prođe kroz izazove usklađivanja svojih pobuda, motiva, osjećajnosti i praktične djelatnosti sa načelima i normativnim propisimaislamskog moralnog učenja i učenja o islamskoj pobožnosti.

Sankcijska politika i politika konformizma

MUSTAFA SIDIKI SARAJLIĆ / EL-MOSTARI

Vrlo rano počeo sticati obrazovanje u Stocu, Mostaru, Sarajevu, a zatim u Istambulu. Diplomu stekao kod Hasana Trabezunija,

vraća se u Mostar gdje radi kao profesor i pravnik, bio počiteljski kadija, a do smrti 1847.g. radio kao profesor u Karađozbegovoh

medresi u muftija u Mostaru. Djela: Autobiografski tekst “Idžazetnama” (Svjedodžba), politički tekst “Medžmua” (Zbirka

nekoliko važnih pitanja).

Cjelokupno bošnjačko iskustvo politike se ne može reducirati na iskustvo radikalne kritike, već postoji i ton konformizma koji

 je imanentan u ovoj kritici. Ona se kreće unutar aksiomatskog kruga koji podupire i čini neupitljivim metafizičke i institucionalne

temelje osmanske države, a Bosnu u državno-političkom smislu i ne pomišlja percipirati izvan Carstva. No, od konformizma ove

“funkcionalne” kritike treba razlikovati nekritički konformizam u političkom mišljenju obrazovanih Bošnjaka. Pod nekritičkim

konformizmom podrazumijevamo ono stanovište koje argumentira u prilog oficijelne politike slijedeći normativni idealitet

tradicionalnog islamskog poimanja države, vlasti i politike uopšte. Na krizi vlasti, na anarhičnost i dekadenciju njenih moralnih i

institucionalnih stubova, nekritički konformizam ne odgovara stvarnom kritikom, nego reprodukcijom islamskih autoriteta koji uidealno-tipskom smislu projektuju ono konceptualno pojmljeno “treba” politike. Ona epigonski slijedi islamsku ortodoksiju u liku

njenih neprikosnovenih autoriteta, pa sa te, egzistencijalno bezriskantne pozicije, zapravo, postaje “idealna” apologija političko-

državne oficijelnosti. Za paradigmatični lik ovako pojmljenog nekritičkog konformizma u političkom mišljenju uzima se Mustafa

Sidiki Sarajlić.

Vrijeme u kojem piše svoj tekst je vrijeme organizovane akcije osmanskih vlasti da u Bosni ukinu janičarski red vojske, tj.

nastojanje da se osmanske reforme u vojnom pogledu provedu na tlu BiH, a istovremeno je to i vrijeme organiziranog otpora

 protiv tih reformi. Dok, s jedne strane, domaća elita lokalne vojne moći organizuje otpor, na drugoj strani, logikom političkog

konformizma, doktrinarno, Sarajlić će stati na stranu osmanskih reformi i političke akcije njenih protagonista u Bosni. Sarajlić će

reći da je sam Abdulrahim-paša naredio da sastavi djelo “...o nekim važnim pitanjima u povodu poznatog događaja, kao utuk zaone koji su skrenuli sa pravog puta i osilili se, a opet kao naputak onima koji su ispravni i dobrožitelji.” Oni koji su skrenuli s puta

su pripadnici bošnjačke janjičarske elite koji se opiru reformama i ukidanju janjičarskog reda, pa je ovo klasični politički tekst

nastao po nalogu vlastodržca. Može se pretpostaviti da je tekst nastao između januara 1827., kada je paša dolazio u Zvornik i 18.

avgusta 1828.g., kada je otišao iz Bosne. No, Sarajlić neće apologiju vršiti vulgarno-poltronskom argumentacijom konkretne

akcije vlastodržca, već će slijediti normativni idealitet islamski pojmljene politike, pa u njemu, indirektno naći “doktrinarnu”

legitimaciju osmanske osude bošnjačkog otpora i surovih likvidacijskih akcija Abdulrahim-paše. On piše “Zbirku” (“Medžmua”)

autoritativnih islamskih izreka, sudova i iskustava o pojedinim aspektima vlasti i politike, ali, ono “autorsko” se probija izborom

tema i izreka koje mogu biti u funkciji legitimiranja osmanske reformske politike i surovih metoda njenog provođenja. Njegov

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 31/95

nekritički konformizam će tako biti nošen “autorskom” selekcijom islamskih iskustava politike koja treba da argumentiraju cilj

vlastodržca, , tj. da doktrinarno kompromitira bošnjački otpor reformi i da se konceptualno legitimira političko-represivni

rigorizam osmanske vlasti s kojim provodi reorganizaciju osmanske vojne sile. Ferman o ukidanju janjičara (17.06.1826.g.)

donešen je uz prisustvo i uz podršku i “svjetovne” vlasti i islamske elite učenosti (uleme), koja sa svoje strane, legitimira državnu

 politiku. Zato Sarajlić u prvom poglavlju “Zbirke”, nizom citata iz djela islamskih autoriteta, argumentira islamsko uzdizanje

znanja i sloja učenih na rang najviših, nepropitljivih vrijednosti. Odatle Sarajlićeva politička poruka, mada posredna, je

nedvosmislena: ona, s jedne strane, brani osmanske reforme time što apologira njene legitimacijske izvore date u najišem

meritumu islamske legitimacije osmanske državne politike. Na drugoj strani, ona bošnjačkim snagama antireformizma kao onima“koji su skrenuli s pravog puta”, dokazuje da posredno nastupaju antiislamski, utoliko što, faktički, vlastitim otporom ferormama

dovode u pitanje tradicionalni autoritet islamske kompetencije i njeno uzvišeno, legitimacijsko mjesto u državnoj politici. No,

ovaj otpor treba i delegitimirati i u širem kontekstu, unutar islamskog normativno-idealnog poimanja prirode vlasti, a posebno

unutar islamskog poimanja prava na pobunu, tj., na nepokornost državi. Zato on, uz selektivan izbor islamskih izreka, pokazuje da

 je bošnjački antireformizam ilegitiman, jer je egzistencija vladara neprikosnovena i izvedena kao Božije djelo, jer je “...vladar 

(sultan) Božija sjena na zemlji...”. Ona je neupitljiva, pa njena negacija mora završiti u ekskomunikaciji iz islamske političke

zajednice. Da li Bošnjaci imaju pravo na pobunu ili ne?, Sarajlić će riješiti, opet uz pomoć islamskih izreka autoriteta, da je

strpljenje a ne pobuna ono što ulazi u intenciju islamskog shvaćanja prava-neprava na otpor vladarskoj politici, da je pokorenost

sultanu-vladaru vrhunski normativ i da je, čak, identičan sa pokorenošću Allahu, jer “...veličanje Allaha je udruženo sa veličanjem

sultana, pa bio ovaj pravedan ili nepravedan.” Obaveza pokorenosti vladaru podrazumijeva imperativ da vladar slijedi ideale

islamske pravde, a u ovom kontekstu pada svjetlo i na bošnjački antireformizam koji izlazi izvan načela islamske zajednice i ne

korespondira s normativnim idealima islamskog poimanja odnosa između vladara i podanika, pa je i u ovom kontekstu otpor 

ilegitiman. Kad je riječ o statusu vladara i prava na pobunu, Sarajlić će legitimirati kao islamski utemeljene političke akcije

osmanske vlasti na likvidaciji bošnjačke pobune protiv ukidanja janjičarskog reda vojske. S obzirom da se radi o vojnoj

 problematici, tj. o bošnjačkom protivljenju ukidanju jednog tradicionalnog vojnog reda, to će legitimacija osmanske sankcijske

intervencije biti potražena i u prezentaciji islamski pojmljenih motiva, svrhe i ciljeva borbe uopće, a posebno u ratovima. Zato će

on mnogim citatima pokazati u čemu se sastoje dužnosti upotrebe ratne opreme, oblačenja uniforme, vojne obuke i stivanja vojnih

vještina, a u krajnjoj liniji, on hoće da na terenu islamske vojne doktrine pokaže racionalnost osmanskih vojnih reformi i

ilegitimnost bošnjačke istrajnosti na očuvanju janjičarskog reda.

On će morati da se pozabavi i pitanjima islamskog poimanja nasilništva, odmetništva, kaznama za odmetništvo, o islamskom

 poimanju blagosti, milosti i praštanju, pa treba legitimizirati Abdulrahim-pašine pogromske akcije prema Bošnjacima i

doktrinarno utemeljiti likvidacije, oblike sankcija prema onima koji su “skrenuli s pravog puta”. Pored ubistava neposrednih

aktera odmetništva i njihovih jataka, legitimiraju se pravno, moralno i religijski i sankcije protjerivanja, kao i sankcije novčanih

kažnjavanja i konfiskacije imovine. Prema Sarajliću, pravo na konfiskaciju imovine “odmetnicima” i “nasilnicima” imaju oni koji

vode borbu, a uz to otvara i mogućnost osmanskoj vlasti da u Bosni i na drugačiji način riješi pitanja protagonista otpora, a taj će

 prostor naći u islamski pojmljenoj etici blagostanja, praštanja i samilosti. Uz navođenje izreka, od Poslanikovih, Allahovih i

drugih autoriteta, on implicitno iskazuje svoj lični etički protest prema Abdulrahim-pašinoj likvidacijskoj politici, pa se tako i

njegov nekritički konformizam ne može okončati u totalnom imoralizmu vulgarnog poltronizma i bezosjećajne legitimacije

surovog nasilja što ga provodi vlast u Bosni, on nosi u sebi skrivene asocijacije i indirektne poruke, ton kritičke distance prema

nekontrolisanom nasilju.

 Zaključimo o Sarajliću: Ujedno, ovo je jedini “mislilac” iz BIP-a sa ovakvim stajalištima.

- on se stavlja na stranu osmanske države i slijedi i doktrinarno brani sve ono što ta vlast čini u likvidaciji bošnjačkog otpora

reformama i ukidanju janjičarskog reda;

- autoritet vladara je neprikosnoven, pokornost je neupitljiva dužnost, pravo na pobunu je ilegitimno;

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 32/95

-  fizička likvidacija aktera otpora je islamsko-moralna i pravno utemeljena, kao i ostali vidovi materijalnih sankcija prema

 pobunjenicima;

- određena korektivna funkcija se nalazi u islamskoj etici praštanja i samilosti.

HUSEIN GRADAŠČEVIĆPolitički projekt bosanske autonomije

Pokret Huseina kapetana Gradaščevića je prvi, sovješteni, osmišljeni, masovni, organizirani pokret praktične kritike osmanskedržave u začetku reformskog razdoblja u Bosni.

Osporavanje legitimacije osmanske vlasti

Kako se 1826. godine donosi odluka o ukidanju janjičarske vojne organizacije, koja je činila noseći stub osmanske militarističkemoći, a opredjeljenje za koncept regularne stojeće vojske – nizam, započinje proces decntralizacije, uniformizacije, svojevrsneeuropeizacije države i njene vojne osnove, što će sve rezultirati donošenjem Ustava Osmanskog carstva.Sve to bit će neposredni povod bosanskog otpora koji će svoju kulminaciju imati u pokretu za autonomiju.Ukidanje janjičarskog reda u bošnjačkoj samosvijesti predstavlja uništenje tradicionalne bosanske odbrambene moći i totalnedevalvacije njenih tradicionalnih uloga i zasluga u odbrani carstva.

 Na površinu ovog dubinskog spora dolaze do izražaja i neposredni, egzistencijalni interesi bošnjačkiih nosilaca vojne, političke iekonomske moći.

 Na površinu empirijskih zbivanja sukoba generiraju neposredno pragmatični interesi, prije svega, interes za očuvanjem starih prava janjičarskog reda vojske i socijalne elite koja u njihovoj egzistenciji nalazi svoj oslonac, kao i egzistencijalni strah odneprijateljskog okruženja.Dublji povijesni motiv je kriza legitimacijske osnove osmanske države – islam i tradicija.Opća politička klima stvorena 1826. i 1827. g. bit će ono tlo na kojem će se 1831. godine pojaviti pokret na čijem čelu će stajatiHusein kapetan Gradaščević.Husein kapetan Gradaščević rodio se oko 1802. godine u Gradačcu, koji je bio pod vlašću Huseinovih predakao od prvih godina18. stoljeća. Za vođu pokreta izabran je u februaru 1831. godine na zboru bosanskih prvaka koji je održan u Tuzli. Za valiju

Bosne izabran je u Sarajevu u septembru 1831. godine. Nakon bitke kraj Sarajeva bježi u Posavinu, a nakon toga u Slavoniju iOsijek. Ne uspjevši doći do cara Franje u Beću, na nagovor austrijskih vlasti, piše molbu za pomilovanje. Odlazi u Carigrad gdjene prihvata ponudu sultana da primi visoki čin regularne vojske, pa biva prognan u Trapezun u Grčku. Umro je u Carigradu prijenego je otišao u progonstvo u julu 1833. godine.

Kritički uvid u osmansku politiku u Bosni

Politički program pokreta istupa sa stanovišta Bosne kao cjeline – «bosanski narod» koji se sav «pobunio» predstavlja se kaoakter konfrontacije sa novom osmanskom politikom.Ključna motivacija pokreta prepoznaje se u bošnjačkoj svijesti o teritorijalnom integrietu Bosne.Svijest o vanjskoj, a prije svega, srbijanskoj opasnosti, kao i o nemoći osmanske države da vojno zaštiti Bosnu, u bitnom će

 profilirati opću bošnjačku solidarnost, sudjelovati u uspostavi političkog jedinstva i odrediti karakter bošnjačkih vojno-političkihzahtjeva prema osmanskoj vlasti.

Zahtjevi prema osmanskoj vlasti:U žiži kritike osmanske «unutarnje politike! stoji kritika prema osmanskoj namjesničkoj strukturi u Bosni. Svo nasilje, uzurpacijazakona, neobuzdana politička samovolja, nekontrolisano izrabljivanje stanovništva, sve je to u bošnjačkoj kritičkoj vizuri, njenodjelo.Koncepcija bosanske autonomije

- očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne;- zahtjev za bosanskim vojnim suverenitetom – hoće se oslonac na bosansku tradicionalnu vojsku;- bosanski ekonomski suverenitet – da se Porta ne miješa u upravljanje zemljom, a za uzvrat dobit će 4000 kesa groša);- socijalno – pravni suverenitet koji se želi usmjeriti na područje zaštite sirotinje;- zahtjev za političkim suverenitetom Bosne kao društvene individue koja hoće vlast nad sobom, te da sami sebi izaberuvezira Bošnjaka.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 33/95

Dakle, formulisana je tako što se nije tražilo odcjepljenje od Osmanskog carstva, nego «svoja vlast» - vezir Bošnjak izaštita sultana – priznanje sultana.

Bosanska autonomija je globalni bošnjački koncepcijsko-politički odgovor na totalnu disfunkciju osmanske vladavine u Bosni.Formulisan je tako što se nije tražilo odcjepljenje i nezavisnost, nego svoja vlast i zaštita pod okriljem sultana.Formalno priznanje vrhovnog suvereniteta sultanovog, ali sa stvarno autonomnom «svojom bosanskom vlašću», u tome se iskzuje

 bošnjačka ideja autonomije Bosne.Bosanska autonomija podrazumijeva, prije svega, očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne, odbijanja odcjepljenja bosanskihteoritorija i njihovo pripajanje Srbiji. Iz ovakvog poimanja bosanske autonomije proizilazi i njena druga komponenta – zahtjev za

 bosasnkim vojnim suverenitetom, hoće se oslonac na bosansku tradicionalnu vojsku.

U koncepciju autonomije Bosne uključuju i bosanski ekonomski suverenitet (da se Porta ne miješa u upravljanje zemljom, a za tajustupak dobit će 4000 kesa groša), socijalno-pravni suverenitet koji se želi usmjeriti na područje zaštite sirotinje, ali na način dase ne pravi razlika po vjerskoj osnovi, te zahtjev za političkim suverenitetom Bosne kao društvene individue koja hoće vlast nadsobom, hoće da sami sebi izaberu bosanskog vezira Bošnjaka.

U političkim zahtjevima pokreta za autonomiju prikrivena je i mreža neposrednih, pragmatičnih interesa socijalnih aktera pokreta.Riječ je na prvom mjestu o egzistencijalnim interesima bosanske elite moći, o osiguranju i zaštiti njihove materijalne moći,njihovih imanja – «oslanjanje na stare uredbe» - zaštita veleposjedničkih imanja, hoće da sačuva svoje vladajuće pozicije. Nijezanemariva ni subjektivna strana bošnjačke političke volje izražene u ličnosti i praktičnoj politici Huseina kapetana Gradaščevića,a prije svega tu djeluje sasvim razumljivo nedostatak političkog iskustva i diplomatske vještine.Prokletstvo unutarbošnjačkih razdora, sukob između Bošnjačkih velikaša, oslabitli su Bosnu.

Autonomija i bosanska unutarnja politika

Gradaščevićeva unutarnja politika, proizašla iz volje naroda, oslanja se na interese svih njihovih struktura i interesa Bosne kaocjeline. Od posebne je važnosti da su se i projekt autonomije i unutrašnja politika zasnivali na osvještenoj predstavi da u Bosniegzistira jedan, etnički jednorodan bosanski narod, tek iznutra diferenciran različitim vjerskih identifikacijama. Gradaščević ćeunutarnju politiku usmjeravati mjerama koje mogu voditi ka homogenizaciji bosanskog naroda i prevladavanju njegovihunutarnjih antagonizama na vjerskoj osnovi. Gradaščević omogućava da se otvori prva katolička škola u Bosni 1832, izgradicrkva i župski dvor.U svojim bujuruldijama traži zaštitu sirotinje, otklanjanje svakog nasilja, zaštitu hrišćanskog stanovništva.

Osmanski odgovor

Za bošnjačko iskustvo samostalnosti u politici od presudne su važnosti osmanski odgovori na bošnjački pokret. Osmanska vlast prozrijet će dublje značenje autonomije Bosne, za bošnjačkim političkim individualitetom i etničkih osmanlija i njihove pretenzijeda vladaju Bosnom. Samostalnost Bosne vidi kao njeno otcjepljenje, pristanak i prihvatanje tih zahtjeva bilo bi kao sklapanje

ugovora sa drugom samostalnom državom što se nesmije prihatiti, jer i druge provincije Osmanskog carstva tražitle bi isto.Pokret je ugušen diplomatksim akcijama i na kraju vojnim sredstvima uz kasniju rigoroznu sankcijsku politiku.Presudna konsekvenca antireformskog pokreta Gradaščevića jest poraz, faktički tradicijom i zabrane autonomije Bosne pod

Osmanskim carstvom, procesom turcizacije bosanskih struktura vlasti, Bosna će izgubiti

Iz ovog poglavlja možeš dobiti čitav niz pitanja. U fusnotama, kurzivom će biti označena ta, eventualna, pitanja sa odgovorima,

ili, pak, u samom tekstu.

Bošnjačka kritika osmanske politike, u čijem pročelju stoji H.K.Pruščak, imala je svoj korelat u “praktičnoj kritici”, u seljačkim

ustancima i gradskim bunama. Mada se nalaze u indirektnoj korelaciji, ova dva oblika kritike nisu međusobno povezana tako da

 bi na čelu praktične izravno stajala “teorijska” kritika. Pa ipak, uz sva posredovanja, stoji da je kritička misao bošnjačke

obrazovane elite izražavala krizu osmanske države na isti način i u istom smislu, ali samo drugačijim sredstvima, kao što je to

činila “praktična kritika”. Pokret Husein-kapetana Gradaščevića jeste prvi, uz to u motivima osviješteni i političkim ciljevima

osmišljeni, masovni, organizirani pokret praktične kritike osmanske države u začetku reformskog razdoblja. Postoje usamljena

stanovišta koja ovaj pokret posmatraju izvan konteksta osmanskih državnih reformi, tj., tvrdnji da pokret nije bio antireformski i

da jej pokretačka snaga pokreta bila želja za samostalnošću, a ne otpor reformama. U BIP-u se polazi sa stanovišta da se motivi,

energija, ciljevi i oblici borbe za bosansku autonomiju ne mogu dislocirati izvan konteksta osmanskih, prije svega, vojnih

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 34/95

reformi. Te reforme nisu započele tek tako, u jednom momentu, već započinju i traju decenijama u naporu da se realiziraju. Na

opadanje osmanske vojne moći odgovara se ukidanjem tradicionalnih vojnih struktura i uvođenjem nove, po evropskim

modelima, koncipirane, a to znači regrutovane i stajaće vojske. Preko ovih vojnih reformi, u XIX st., će doći i do preustrojstva

cjelokupnog administrativnog, pravnog i državno-političkog poretka Osmanske carevine. Vojne reforme zadiru u korjenite

 promjene, pa nije čudo što na svim stranama nailaze na žestok otpor. Sa vojnom reorganizacijom u Bosni, dolazi se relativno

kasno, u trećoj deceniji XIX st. Koliko su one radikalno mijenjale odnose u Bosni i koliko je snažan otpor promjenama bio,

 svjedoči visoki funkcioner Porte Dževdet-paša, koji će nakon uvođenja austro-ugarskog mandata nad Bosnom, pisati kako su

 zbog protivljenja uvođenju regularne vojske “...protiv Bosne slate šest puta vojne ekspedicije. Dva puta je carska vojska bila potučena. Četiri puta je carska vojska bila pobjednica. Posljenja pobjeda bila je ona kojoj je na čelu bio veliki vojvoda Omer-

 paša...ali pri svemu tome od Bošnjaka se nije mogla uzeti vojska.” Kako su Bošnjaci u toku punih 40 godina vodili borbu da ne

daju vojsku, to se osmanske vojne reforme ne mogu smatrati tehničkim promjenama, nečim usputnim, a u bošnjačkom iskustvu

 politike nečim perifernim. Zato se i smatra, u BIP-u, da se pokret za bosansku autonomiju mora tumačiti i u kontekstu osmanskih,

ovdje u Bosni, prije svega, vojnih reformi koje ukidaju tradicionalnu bosansku samoodbrambenu moć.

Stanovište koje interpretira pokret za autonomiju Bosne izvan i nazavisno od vojnoreformske politike osmanske države,

motivirano je, između ostalog i nastojanjem da se pokret oslobodi od tradicionalnih predrasuda i stereotipnih predstava u kojima

 je on protumačen kao nešto reakcionarno, konzervativno, retrogradno, i sl., a ne kao djelo bošnjačkog naroda kao samosvjesne

cjeline. U BIP-u se sa ovim falsifikatorskim predstavama izlazi “na kraj”, ne izolacijom pokreta iz konteksta osmanskih reformi,

već ulaženjem u “lukavstvo uma” historije i “bosanskog genija”, dakle, u dijalektičke veze i relacije između interesne energije i

logosa epohe koji, iza leđa aktera Pokreta djeluje, upućuje i “dolazi na svoje”.

Konkretnohistorijski kontekst unutar kojeg se javlja pokret Husein-kapetana Gradaščevića, karakterizira više momenata. Prije

svega tu je, tradicijom posvjedočena posebnost Bosne unutar osmanskog Carstva. Za razliku od drugih provincija, Bosna je

zadržala svoje ime i teritorijalni okvir koji se, dotovo, poklapao sa SVBD. Njen osebujni karakter proizilazio je iz specifičnosti

širenja islama u Bosni, što će za rezultat imati formiranje posebnog muslimanskog društva.♦ Individualnost Bosne u pogledu

ekonomskog poretka iskazivala se u atipičnostima kao što su nasljednost zemljišnih posjeda (timara), niže poreske obaveze i

slično.♣ Na planu politike obrazovanja i politike promocije na državne položaje, osebujnost bosanskog statusa potvrđivala se

dobrovoljnom regrutacijom muslimanske djece u adžami-oglane.♥ Individualitet Bosne u odnosu na druge osmanske provincije, u

 političkom pogledu, oformio se i kao relativna samostalnost bošnjačkih aktera ekonomske, pravne, političke i vojne moći, kako u

  Moguće je da dobiješ i ovo pitanje. Bosansko muslimansko društvo se oformilo kao specifičan vid društva koje je u jednucjelinu povezivala zajednička vjera islam i zajednička privrženost osmanskoj muslimanskoj državi, čijim su posredstvomBosansci postali Muslimani i na taj način tijesno povezali svoju sudbinu sa tom državom. Posredstvom jedinstvene vjere islama,koji je predstavljao idejnu polugu Osmanskog carstva, muslimansko društvo u Bosni usvojilo je jedinstvenu političku ideologiju i

 predstavljalo jedinstveni kulturni krug. Na toj osnovi ono se formiralo kao poseban narod sa posebnim interesima i stremljenjima.Za razliku od nemuslimanskog stanovništva koje se većinom nalazilo u zavisnom odnosu i potčinjenom političkom položaju,muslimansko društvo je bilo potrebno, tj., ono je imalo sve staleže: sveštenstvo (ulemu), gradske slojeve i zavisne muslimanskeseljake (raju). Također moguće pitanje-U čemu se ogledala ekonomska individualnost Bosne? – Bosna je rano dobila privilegije da se vojnički

 posjed timar nasljeđuje u porodici (odžakluk ) i time stiče sigurnost na vojničkom posjedu gotovo kao na privatnom vlasništvu, što je važilo i u vrijeme Pokreta. Isto tako, specifičnost je Bosne i u tome što je čiflučki sistem u Bosni zavođen sukcesivno i do kraja,na mirniji način nego je to bilo u drugim krajevima, što je rezultiralo odnosima koji su ostavljali mogućnost mirnog življenja svihna posjedima koje su obrađivali. Poreske obaveze u Bosni su bile, u pravilu, niže, stranci ovdje nisu mogli dobivati feudalna lena,ona su vremenom priznata nasljedivim u porodici (tzv. odžakluk timari). /leno – njemač.-(1) zemljišni posjed koji je feudalac u

 srednjem vijeku davao svom vazalu za ispoljenu vjernost, ili,(2) porez koji je ubiran od takvog imanja – u ovom kontekstuobostrano značenje/  Da znaš pojasniti pitanje o potvrđivanju obrazovanja i promocije na državne položaje putem dobrovoljne regrutacije – SultanFatih je bosanskim konvertitima na islam dao poseban privilegij koji se sastojao u tome da se djeca Bosanaca, koja su prihvatilaislam, odn. djeca potura, kako se navodi u nekim dokumentima, primaju u adžami-oglane, tj., da se obrazuju na dvoru za pojedinedvorske službe i za službu u janjičarskim jedinicama, čime im se otvarala mogućnost za pristup do najviših položaja širomCarstva i u svojoj domovini, a ostajali su dakako u svojoj vjeri.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 35/95

odnosu na centralnu osmansku vlast, tako i u odnosu na njenu namjesničku reprezentaciju u samoj Bosni. Od posebnog značaja je

to što je Bosna pod osmanskom vladavinom u sebi razvila specifične vojne strukture koje će se potvrđivati kao glavni stub

 bosanske odbrambene moći. (  Pitanje vojne strukture Bosne?- Krajiški karakter bosanskog sandžaka i kasnije pašaluka, već od 

 početka turske vlasti u Bosni duboko se odrazio na vojnu organizaciju u Bosni i posebno na položaj njenih pripadnika, kako

 spahija, tako i ostalih vojnih redova. Krajiški karakter bosanskog pašaluka je uticao na izgradnju stabilnog odbrambenog 

 sistema u kome je u prvo vrijeme glavno mjesto pripadalo graničarima. U unutrašnjosti je također bio izgrađen jak sistem

odbrane u kome su kao vojnici igrali odlučujuću ulogu lokalne vojne snage. Pored tih lokalnih jedinica u Bosni se od početka

 javljaju i janjičari, bilo kao  jasakčije (čuvari javnog reda i sigurnosti u otvorenim mjestima) ili u sastavu garnizona raznihtvrđava. Kasnije najjača janjičarska uporišta nalazila su se u najrazvijenijim ekonomskim i privrednim centrima. U nizu mjera

koje su Turci preduzimali za odbrambeno učvršćenje Bosanskog pašaluka, vrlo značajan korak predstavlja osnivanje kapetanija,

kao posebnih vojno-teritorijalnih jedinica.)

  U cjelini gledajući, osebujni historijski status Bosne proizilazio je iz činjenice da je bila rubna pokrajina, pa je njen krajiški

 položaj bio tlo na kojem se vremenom formirala masovna bošnjačka narodna samosvijest i svijest o historijskom individualitetu

Bosne, a s tim i o njenim posebnim pravima u odnosu na pretenzije centralne osmanske vlasti. U centru produkcije te samosvijesti

stajali su akteri bosanske elite moći – kapetani i ajani ( Nosioci bosanske elite moći (ajani, kapetani i kapetani koji su obavljali i

ajansku funkciju) stvorili su sebi mogućnost da se ponašaju kao pravi feudalci ne samo u okvirima svojih feudalnih domena

(čifluka) već i u okvirima kadiluka i nahija. Djelujući kao neosporni gospodari u kadilucima, bosanski ajani su svojom staleškom

 solidarnošću učinili Bosanski pašaluk svojevrsnom konfederacijom ajana krajem XVIII i na početku XIX stoljeća). Konfederacija

“oblasnih gospodara” će se, u presudnim borbama sa osmanskim reformizmom, raspasti na antagonističke frakcije – one koje

ostaju dosljedne u otporu reformama i one proosmanske (Već samim izborom Husein-kapetana Gradaščevića za vođu pokreta,

bosansku elitu moći zahvatila je sila divergencije, tj. onaj se “konfederalizam” raspao. Alijaga Rizvanbegović i Smailaga Čengić

 poveli su cijelu Hercegovinu /osim Ahmedbega Resulovića/ protiv pokreta. Kasnije, protiv pokreta, sa razornim separatnim

konsekvencijama, istupiće tuzlanski kapetan Mahmud-beg kao i zvornički kapetan Mahnud-paša Fidahić. Gradaščević će i sam

 sankcijskom politikom nad protivnicima (pogubiće, tako, mnoge kapetane, begove i age), učestvovati u dehomogenizaciji centara

bosanske moći. Raspad “konfederalizma” će se uzimati kao jedan od ključnih činilaca koji su posredovali propast bošnjačkog 

 pokreta za autonomiju – O zbunjujućem pitanju “Bosanskog konfederalizma”?!). Pored divergencija koje su razdirale

homogenost elite moći, ona se, to je njena druga karakteristika, prakticirala kao nekontrolisana autoritarnost, kao uzurpiranost

 poretka, kao nasilje, samovolja i apsolutizam lične vlasti ( Pitanje bosanske elite moći i uloge i funkcije kapetana u Bosni u

doba Pokreta – Kapetani su upravljali tvrđavama, a kapetanska funkcija je bila nasljedna i bili su neosporni vladari u svojim

kapetanijama. Poticali su, uz rijetke iznimke, iz starih plemićkih porodica. Znali su biti u međusobnim sukobima koji su poprimali

i oblike ratova /Prisjeti se prilika u SVB/. Njihova vladavina, po pravilu izvan svake norme, praktikovala se kao totalna

 samovolja i nesputano nasilje nad podanicima /Ako se ovi na vlasti ovako počnu ponašati, neće biti mjau-mjau, već jao-jao

majko/.Jako Baltić u svom ljetopisu piše o kapetanima: “Kapetana je u ono vrijeme bilo oko 33. Svaki od njih je u svojoj

kapetaniji imao pravo sablje-posjeći ili objesiti su mogli bez ikakve odgovornosti. Sudili su samovoljno bez ikakvog zakonika, a

nisu znali ni čitati ni pisati. Smrt im je bila pod jezikom. Ako bi samo rekli posijeci, moralo se izvršiti, a vezir je u Travniku sjedio

kao drvena Marija. Što bi htjeli, kapetani su radili. Kada ne bi “begenisali” vezire, iste bi proganjali iz Bosne. Da ovo nisu

 Baltićeva pretjerivanja, svjedoči i Muhamed Emin Isević /  Prisjeti se i vrati na njega /, koji će u kritičkoj deskripciji krize

institucija osmanske države u Bosni, 20-tak godina prije pojave Pokreta, pisati kako su se kapetani “...također odali raskoši,

 gizdanju, titulama i svađama"” pa i oni "čine nasilje sirotinji")

  Opšte opadanje historijske moći Osmanske carevine manifestno se pokazuje u zaustavljanju teritorijalne ekspanzije države i

vojnim porazima u XVII i početkom XVIII st., kao i u osnažujućim tendencijama osamostaljivanja provincijalnih elita moći koje

su se, istovremeno, uveliko poklapale sa procesima etničkog osamosvješćivanja tih, u osnovi, etničko homogenih i historijski

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 36/95

individualiziranih provincija. Te tendencije će opredijeliti carstvo da reformira vojnu osnovu svoje vladavine. U 1826.g. donosi se

odluka o ukidanju janjičarske vojne organizacije koja je, tradicionalno, činila jedan od nosećih stubova osmanske militarističke

moći, a koja se, u međuvremenu, transformisala u vojnu osnovu etničkih emancipatorskih pokreta. Umjesto janjičarske

organizacije, carstvo se, poput evropskih država, opredijelilo za koncept stajaće vojske – nizama. Sa reorganizacijom svoje vojne

moći započinje proces centralizacije, uniformizacije i evropeizacije države i njene vojne osnove, što će, na kraju, rezultirati

donošenjem Ustava Osmanskog carstva. Ferman o ukidanju janjičarskog reda vojske, nakon vojnog uništenja janjičara u

Carigradu, donio je u Travnik u julu 1826.g. carski kapidžipaša Mehmed-aga, a u Sarajevo je ferman donešen 14.07., a javno

 pročitan dan kasnije. U njenu se govori o ukidanju janjičarskog reda vojske, brisanju imena janjičar i čoldaš. Ferman zabranjujeupotrebu titule zagardžibaša i ukida titulu turnadžiluk i serdarluk. Naređuje se, također, da se pokupe janjičarski kotlovi i gajtani

sa uniformi i da se sklone u tvrđavu.

   Reforma vojske imala je za cilj ne samo modernizaciju vojske Osmanskog Carstva nego i eliminisanje pokrajinskih centara

moći (a oni su počivali na tradicionalnim vijnim formacijama), koji su bili žarište buđenja etničke samosvijesti i koji su podrivali

 suverenitet centralne vlasti i prijetili raspadanje državne cjeline. Ukidanje janjičara trebalo je da ojača autoritet sultana i

centralne vlasti nad pokrajinama i njihovim namjesnicima, koji su tada uzurpirali lokalne samouprave i postali skoro nezavisni

od sultana. Takvi su bili pokrajinski namjesnici u Albaniji i Makedoniji, Srbiji i Bugarskoj, Mezopotamiji, Arabiji, Egiptu i

 sjevernoj Africi, koji su uzurpirali lokalnu vlast i sami se nametnuli sultanu za njegove namjesnike. Neki od ovih, prije nego što je

regularnoj sultanovoj vojsci pošlo za rukom da ih pokori silo, proglasili su nezavisnost svojih pokrajina, kao turski valija u

 Egiptu, Mehmed Ali-paša iz Kavala, a neki su postali plijenom evropskih velesila, kao Alžir, koji okupira Francuska 1800.g.

Osmanske, prije svega vojne reforme će, prema tome, za svrhu imati zaustavljanje raspršavajuće-divergentnih silnica koje će, na

kraju, i dovesti do raspada Osmanskog carstva.

   Na površini empirijskih zbivanja sukob generiraju neposredno pragmatični interesi. Prije svega, tu je interes za očuvanjem

starih prava janjičarskog reda vojske i socijalne elite koja u njihovoj egzistenciji nalazi svoj oslonac, kao i egzistencijalni strah od

neprijateljskog okruženja. Međutim, iza djela ruje i dublji historijski motiv: kriza legitimacijske osnove osmanske države (islam i

tradicija). Ali, ta historijska kriza, istovremeno, implicira osnaživanje tendencije, historijski već uobličene i potvrđene, izmicanja

 bosanske političke posebnosti pred nadolazećim unificiranjem osmanskog državnog poretka koje se, isprva manifestira u

centralizarijućoj transformaciji vojne osnove moći Osmanske carevine. Zato, promatrana na vertikali historijskog razvoja

 bošnjačke nacionalne samosvijesti i uobličavanja svijesti o Bosni kao bošnjačkom historijsko-teritorijalnom, običajno-kulturnom i

 političkom individualitetu, ovaj otpor nije ništa marginalno, nešto što skreće izvan matice bosanske historije i ne participira u

historijskim procesima prisvajanju Bosne kao bošnjačke vlastitosti. U tom smislu se i može reći: Otpor janjičara ukidanju

njihovog korpusa u Bosni predstavlja jednu u nizu pojava koje oblikuju bošnjački separatizam u odnosu na centralnu vlast,

odnosno ideju o očuvanju autonomnog statusa Bosne..., pa po tome ima svoje mjesto u borbi Bošnjaka za autonomiju Bosne i

njenu samostalnost.

Kako u sukobu, s jedne strane, stoji, okupljen oko janjičarske vojne organizacije, dio struktura bosanske vojne, intelektualne,

vjerske, ekonomske moći, i s druge strane, moć centralne osmanske vlasti, to će ovaj sukob biti riješen, na kraju, metodama

najsurovije sile. I u Bosni će janjičarski red biti ukinut brutalnim progonima i fizičkim uništenjem personalnih predstavnika

 pokreta otpora. I nakon nasilnog ukudanja janjičarskog reda vojske, otpor osmanskim vojnim reformama nije prestao kao što ni

akcije osmanske centralne vlasti na uvođenju regularne, stajaće, na načelu regrutacije ustanovljene, vojske, nije prestala. U

svakom slučaju, opća politička klima, stvorena u 1826. i 1827.g., biće ono tlo na kojem će se u 1831.g., pojaviti pokret na čijem

će se čelu naći Husein-kapetan Gradaščević, koji će, u odnosu na političke ideje iz 1826.g., donijeti nove, radikalno formulisane

 političke zahtjeve.

Husein-kapetan Gradaščević je rođen oko 1802.g. u Gradačcu, imao je trojicu braće, a nakon smrti njegovog brata, Murat-

kapetana, kojeg je pogubio paša Dželalija 1821.g. Husein je postao kapetan Gradačca. U duhu islama se vaspitavao pod uticajem

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 37/95

svoje majke Malekhane. Smatra se da je Muhamed Mestvica izvršio jak uticaj na Husein-bega, koji za svoju odlučnost, smionost,

domoljublje umnogome može zahvaliti odgojnom usmjerenju koje je na njega izvršio Metvica. Ovu pretpostavku pobijaju neki

drugi autori (Hadžijahić), koji tvrdi da ga je Metvica učio krasnopisu, a da o nekom svestranijem uticaju pisara na Huseina ne

može biti govora. Kreševljaković navodi da je Husein učio arapsku kaligrafiju pod Metvicom, koji je, inače, za svoje doba bio

učen čovjek, poznavao je više stranih jezika, i ostavio iza sebe više pjesama i kronograma. Husein se oženio prije 20-te godine i

imao dvoje djece, sina Muhameda i kćerku. Podigao je džamiju i sahat kulu u Gradačcu gdje je raspolagao sa oko 1.300 čifluka.♠

Projekt bosanske autonomije se argumentira na osporavanju legitimacijskih osnova osmanske vladavine Bosnom i na

osmanskoj politici narušavanja teritorijalne cjelovitosti Bosne, a uz to i nesposobnost osmanske vlasti da obezbijedi vojno-

odbrambenu sigurnost Bosne i nesposobnost osmanske države da osigura poredak sigurnosti, pravde i materijalnog blagostanja za

sve stanovnike Bosne, a sve u percepciji bosanske elite moći. Politički program pokreta istupa sa stanovišta Bosne kao cjeline i

interesa bosanskog naroda kao takvog-Gradaščevoćev pokret do kraja radikalizira skrivenu sadržinu sukoba: radikalizira upitnost

legitimacijske osnovice osmanske državne politike u Bosni. Radikalizacija je tako intenzivna da se čak sultanov suverenitet nad

Bosnom i legitimnost osmanske vladavine uopće apsolutno uslovljavaju ispunjavanjem bosanskih političkih zahtjeva. Lojalnost

osmanskoj državi i priznanje njene vladavine, radikalno su posredovani obnovom dotadašnje legitimacijske osnove vladavine:

vraćanjem njenim izvorima: islamu i tradiciji. Jer, sultanove reforme nameću “novu vjeru” i “nove uredbe” što je u diorektnoj

suprotnosti sa islamskom bazom i tradicionalnom običajnošću kao temeljima osmanske vladavine.

Ključna motivacija pokreta će se naći u osmanskoj politici faktičke dezintegracije teritorijalne cjelovitosti Bosne. U njima se

 prepoznaje bošnjačka svijest o integritetu Bosne koja protestira osmanskoj politici u njenoj namjeri sa kneževini Srbiji, uz pomoć

Rusije, dodijeli šest nahija iz Bosanskog ejaleta ( Potpisivanjem Jedrenskog ugovora, 14.09.1829.g. Turska se obavezala da će

vratiti Srbiji nekoliko nahija /Krajina, Crna Rijeka, Kruševac, Paraćin, Starovlaška i Podrinje/, koje je ona izgubila 1813.g. kada

 je ugušen I Srpski ustanak. U februaru 1830.g. Turska poduzima aktivnosti na ispunjenju ovog obećanja). Bošnjački kritički uvidi

se ne ograničavaju samo na vanjske vojno-političke i međunarodne vidove opadanja osmanske državne moći za čiju

konzekvenciju smatraju općeegzistencijalnu ugroženost Bosne, već se radikalo iskazuju i u njenoj unutrašnjoj politici , tako da u

žiži kritike “unutrašnje politike” stoji, prije svega, osmanska namjesnička struktura u Bosni. Svekoliko nasilje, uzurpacija zakona,

neobuzdana politička samovolja, nekontrolisano izrabljivanje stanovništva, sve je to u bošnjačkoj kritičkoj vizuri. Ni Gradaščević

se ne libi da rigoroznoj kritici izloži patološka izobličenja osmanske vlasti u Bosni: “...veziri i carski opunomoćenici, koji dolaze

u Bosnu, bezobzirno sirotinju i nemoćne muče i čine razna nasilja, pa je tako zavladala potpuna nezakonitost i nepravda.”

Posljedica toga je potpuno nezadovoljstvo stanovništva, a svaki otpor takvim uzurpacijama je rigorozno sankcionisan. Politički

 projekat bosanske autonomije je globalni bošnjački koncepcijsko-politički odgovor na totalnu disfunkciju osmanske vladavine

Bosnom. On je eksplicitno formulisan: “Mi ne tražimo otcjepljenje i nezavisnost, mi tražimo svoju vlast i da budemo zaštićeni

 pod okriljem njegove preuzvišenosti.”(Gradaščevićeva predstavka Porti). Bosna unutar Osmanske carevine, formalno

 priznavanje sultanovog vrhovnog suvereniteta, ali sa stalnom autonomnom, “svojom”, bosanskom vlašću – u tome se iskazuje

 bošnjačka ideja autonomije Bosne, i to je temeljna, vodeća, sveintegrirajuća politička projekcija. Temeljni zahtjevi bosanske

autonomije koji su poizašli iz kritičkih uvida, ili bitne komponente bošnjačke koncepcije autonomije su: ( Razne su formulacijeovog pitanja: Koji su temeljni principi pokreta ua autonomiju Bosne?; Šta je Gradaščević htio postići pokretom za

autonomijom?; Četiri glavne tačke bosanskog pokreta za autonomijom?, itd., itd., dakle, može se formulisati ovo pitanje na puno

Za vođu pokreta Gradaščević je izabran februara 1831.g. na zboru bosanskih prvaka koji je održan u Tuzli. Za valiju Bosne jeizabran u Sarajevu septembra 1831.g. Nakon posljednje bitke na Zlatnom stupu kraj Sarajeva, Gradaščević je sa grupomsljedbenika pobjegao u Posavinu, da bi u zoru 15.06..nakon što je popalio svoje dvore, prešao u Slavoniju, pa u Osijek. Neuspjevši da dođe do cara Franje u Beču, uzaludno tražeći zaštitu od Materniha, na nagovor austrijskih vlasti, Gradaščević pišemolbu za pomilovanje. Nakon fermana koji mu dozvoljava da pređe u Tursku, odlazi u Zemun, a zatim u Beograd gdje dvamjeseca leži bolestan. Sa Ali-pašom Fidahićem odlazi u Carigrad gdje ne prihvata ponudu sultana da se primi visokog činaregularne vojske, pa sa Fidahićem biva prognan u Trapezund. Umro je u Carigradu prije nego što se zaputio u progonstvo, 30 ili31 jula 1833.g.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 38/95

 zbunjujućih načina. Očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne je generalni zahtjev koji se ne računa u četiri zahtjeva autonomije,

ali ga ti moraš pomenuti kao osnovni zahtjev Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića.)

• očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne kao opšti nacionalno-politički zahtjev koji traži nepromjenjivost njenih granica;

• (1) zahtjev za bosanskim vojnim suverenitetom koji se temelji na bosanskoj tradicionalnoj vojsci, a što je u direktnoj

konfrontaciji sa osmanskim vojnim reformama. Ovaj zahtjev ne podrazumijeva gubitak svih odnosa sa Osmanskom

carevinom, jer će Bošnjaci Porti, u slučaju potrebe, dati 25.000 ljudi od svakog roda oružja pod zapovjedništvom svojih

starješina. Vojni suverenitet podrazumijeva da Bošnjaci vlastitom voljom odlučuju o opsegu participacije u osmanskoj vojnoj

sili;

• (2) zahtjev za bosanskim ekonomskim (finansijskim) suverenitetom podrazumijeva da se Porta ne miješa u upravu zemlje, a

“...za ove ustupke dobivat će godišnje tribut od 4.000 kesa (2.000.000) groša.”

• (3) zahtjev za bosanskim socijalno-pravnim suverenitetom traži samostalno uređivanje i bosanski socijalno-pravni poredak 

koji će biti u skladu sa svojom običajnošću, vlastitim poimanjem prava i pravde, potrebama svih slojeva bosanskog

stanovništva i općim, svebosanskim nacionalno-političkim interesima. Elementi ovog suvereniteta su eksplicitno formulisani

kroz (*) zaštitu socijalno ugroženog stanovništva, pri čemu nema vjerske diferencijacije, (**) autonomiju u zaštiti interesa

 bosanske elite ekonomske moći, tako da se “...niko od bosanskih veleposjednika neće moći lišiti svog imanja, već da ga uživa

kao što ga je ranije uživao” (kao u SVB “plemenita baština” kao neotuđivo pravo na zemljište i posjede). U cjelini gledajućiovaj suverenitet podrazumijeva, u bošnjačkoj viziji, autonomnu djelatnost na uspostavljanju socijalne sigurnosti, pravne

izvjesnosti, unutarbosanskog zadovoljenja i mirne egzistencije za sve stanovnike Bosne;

• (4) zahtjev za političkim suverenitetom Bosne je, npr., personoficiran u vezirskom statusu Gradaščevića kao interes svih

stanovnika Bosne jer “...će sve stanovništvo malo i veliko s njim ostvariti zadovoljstvo, mir i sigurnost”, jer se samo “svojom

vlašću” može prevladati opšti haos kojeg producira osmanska vlast. Politički suverenitet je tu da bi se ostvarilo jedinstvo

cijele zemlje i jedinstvo cijelog naroda okupljenog oko njegovih supstancijalnih interesa iskazanih u kritičkim uvidima

destruktivne osmanske vlasti u Bosni. On podrazumijeva ustoličenje bosanskog vladara – Bošnjaka, što je eksplicitno

formulisano u zahtjevu da “...im sultan odobri, pokloni i imenuje za vezira Bosne iz njihovih redova, koji je Bosansc, da bi

ostali i dalje sultanovi podanici i da bi primili njegove zapovjedi, te da im ne šalje za vezira strance, koji su se svake godine

izmjenjivali, da ih ne bi nasiljem uništavali, a naročito njihove glave i imanja iz Bosne odnosili.” Traži se decidno da se

Gradaščeviću da zvanje vezira ili paše Bosne i da on bude valija.ℜ 

Unutrašnja politika koju je prakticirao Gradaščević za svoje kratke vladavine indicira neke od njegovih zamisli “unutrašnjeg

 poretka” Bosne kao autonomnog političkog individualiteta.♥ nakon proglašenja autonomije, unutrašnja politika je trebala biti

( Pitanje poimanja suvereniteta u kontekstu Pokreta) Termin suverenitet se ne upotrebljava u dokumentima pokreta. No, ovdje se upotrebljava da se njime izraze bitne komponente političke koncepcije bosanske autonomije. Ali, ovdje se ne radi o suverenitetu pojmljenom u njegovom apsolutnom značenju, niti o pojmu koji izražava pretenzije na do kraja nezavisnu državnuegzistenciju Bosne. Kad se upotrebljava ovaj pojam. Onda se u BIP-u misli na koncept podijeljenog suvereniteta, a to znači

uslovnog, distribuiranog, ograničenog suvereniteta. Zahtjev za bosanskom autonomijom ne dira u integriranost Bosne unutar osmanske države, ni u sultanom suverenitet. No, koncept “naše vlasti”vlasti Bosne nad samom sobom, istovremeno znači htijenjeda se apsolutni sulatanov suverenitet ograniči te podijeli sa bosanskom političkom voljom. Otuda bosanskim zahtjevima zaautonomijom Bosne, mogu se prepoznati važni elementi državno-političkog konstituiranja Bosne, iako ne u njenom nezavisnomobliku. Terminom ograničenog suvereniteta izražavaju se bitne komponente državnosti Bosne: da je pokret uspio, Bosna bi se ioformila kao država sa svim njenim bitnim određenjima, osim određenja nezavisnosti. Uostalom, u vremenu dok je pokret trajao,

 Bosna je imala sve odrednice države: teritoriju, samosviješteni bošnjački narod, vojnu silu, predstavničku reprezentaciju, vlastito zakonodavstvo i, autonomnom voljom, izabtanog suverena. Nedostajalo je, s jedne strane, međunarodno priznanje, i s druge strane, sultanova sankcija. U svakom slučaju pokret je nedvosmisleno amanirao državnu samosvijest bošnjačkog naroda. ( Pitanje: Razvoj pokreta za autonomiju Bosne?) U historiografskoj rekonstrukciji pojave i faktičkog razvoja pokreta trebanaglasiti da se na početku njegovog razvoja nalazi inicijativni skup koji je održan u dvorima Huseina Gradaščevića.

 Pretpostavlja se da je ovaj skup održan pod kraj 1830.g., između 20 i 31 decembra. Njegov je rezultat sastanak svih predstavnika Bosne u Tuzli (krajem januara i početkom februara 1831.g.), gdje je zaključeno da se sazove opštebosanski sabor u Travniku.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 39/95

institucionalizirana. Tu je prije svega institucija valije Bosne sa njegovim ovlaštenjima i pravom da izdaje obavezujuće naredbe u

formi bujuruldija. Tu su još institucije Divana i Savjeta bosanskog vilajeta. Institucija Divana je bila jedna vrsta vlade, tj., nije

savjetodavni organ namjesnika, nego izvršni organ koji je obavljao sve poslove vilajeta, bio valija prisutan u sjedištu vilajeta ili

ne. Međusobni odnosi Divana sa valijom su se zasnivali na tradicijskom savjetovanju i dogovaranju, ali i respektu valijine

samostalnosti. Valija nije bio član Divana koji nije mogao izdati nijednu bujuruldiju ili neku drugu naredbu neovisno od valije ili

lica koje je on opunomoćio da ga, u slučaju odsutnosti, zamjenjuje. Divan je mogao donositi odluke i samostalno, ali ih je

 potpisivao i pečatio Gradaščević kao bosanski valija. Uz institucije valije i Divana, postojala je i institucija Savjeta valije i vilajeta

koju su sačinjavali glavni komandanti u bosanskoj vojsci koji su stalno bili uz Gradaščevića i jedan broj istaknutih erkana i ajanavilajeta. Promocija na nižim stepenima vertikalne strukture vlasti vršila se preko valije i Divana, a bosanska autonomna vlast je

 počivala na bosanskoj vojsci koju je Gradaščević smatrao regularnom vojskom. Gradaščevićeva unutrašnja politika, proizašla iz

volje naroda, oslanjala se na interese svih njegovih struktura i interese Bosne kao cjeline, a sam projekt autonomije i unutrašnje

 politike zasnivali su se na osviještenoj predstavi da u Bosni egzistira jedan, etnički jednorodan narod, iznutra izdiferenciran

vjerskim razlikama. Ideja autonomne Bosne se zasniva na restauraciji izvornog islama i autentične bosanske običajnosti, pa će

Gradaščević svoju unutrašnju politiku voditi u cilju usmjeravanja mjera kojima će homogenizirati bosanski narod i prevladati

unutrašnje antagonizme na vjerskoj osnovi. Tako je na strani pokreta učestvovalo, prema podacima kneza Miloša, oko 6.000

hrišćana koje je organizovao bosanski mitropolit. Pored homogenizacije naroda, svoju unutrašnju politiku Gradaščević je morao

usmjeravati i na monolitnost njegovih glavnih aktera – bosanske elite moći. Tako će umjesto tradicionalnog autokratizma

osmanskih namjesnika u Bosni, uvesti sporazumno-konsultativna politička odlučivanja, očuvanja i reprodukcije monolitnosti

 bosanskih aktera moći.

Osmanski Državni savjet odlučuje o politici kojom treba odgovoriti na Pokret, a to su vojne akcije i represalije, pri čemu su

imali u vidu samo to “...da Bosna želi autonomiju i otcjepljenje, isto kao Srbi u Srbiji”, a apostrofira se i međunarodni značaj

Pokreta i podrška zapadnih zemalja njemu, podrška ali tajna, deklarativna i ničim neiskazana. Mnogi su priželjkivali da se Pokret

za autonomiju provede i tako još više naruši vojna moć Carevine. Gradaščevićev Pokret se ne može definisati kao pokret

konzervatizma, jer u kontekstu historijskih tendencija koje se uobličavaju, on progresivno sudjeluje pa je u matici epohe koja

nadolazi. S druge strane, ako bi se osmanske reforme mogle označiti kao historijski progresivne, sa stanovišta njenih modernih

evropskih intencija, onda one iz perspektive bošnjačke samosvijesti i svijesti koja zna za historijski individualitet Bosne i hoće ga

sačuvati, i nisu ništa drugo nego nešto antihistorijsko. Gubitak autonomije i proces turcizacije, kao opšta posljedica poraza

 pokreta, potvrđuje da je pokret shvatio šta kao skriveno stoji iza osmanskih vojnih reformi – znao je idejom autonomije Bosne

odgovoriti na panosmanizam, tj. panturcizam kao skrivenu bit osmanskog projekta reformi. Druga presudna posljedica poraza

 pokreta je ekonomsko uništenje bosanske elite moći. Vojni, politički i ekonomski poraz bosanske elite moći, za svoju “pozitivnu”

konzekvenciju imaće to, da će, pogotovu za vrijeme A-U okupacije, borba za autonomiju Bosne biti djelo najširih slojeva

muslimanskog stanovništva: sada na scenu stupaju narodne mase predvođene autoritetima iz srednjih i nižih slojeva.

 Prilikom dolaska u Travnik, nakon neuspjelih pokušaja da se bosanski valija, Namik-paša pridobije za pokret, Bošnjaci su izvršili prevrat u svojoj zemlji, bez prolijevanja krvi i ukinuli vlast Porte i njenog predstavnika. Gradaščević, koji je još na zboru u Tuzliizabran za vođu pokreta, na zboru u Travniku, koji je održan 29 marta 1831.g., potvrđen je za bošnjačkog lidera. Kao vojnikomandant Bosne, Gradaščević nastavlja sa vojnim akcijama, te nakon vojnih pobjeda na Kosovu (juna 1831.g.), vođe pokreta

 poduzimaju političke akcije prema Porti s ciljem sankcioniranja svojih zahtjeva (šalju delegaciju, upućuju predstavke i sl.). U ovovrijeme je poslana peticija sa 86 potpisa zapovjednika bosanske vojske da se Gradaščević postavi za namjesnika Bosne. U 

 septembru se Gradaščević sa vojskom vraća u Bosnu pa u Sarajevu, 12.09., biva zvanično proglašena bosanska autonomija, i tona svebosanskom saboru. Sabor je potvrdio izbor Gradaščevića za valiju Bosne koji su prethodno izvršili (u Prištini) komandantibosanske vojske. Svjedoči o tome i kolektivna zakletva Gradaščeviću: “Mi ovdje sakupljeni, svi,jednoglasno postavljamo tebe zavaliju ejaleta Bosne...Od sada samo tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god 

 ga postavi.” Nakon toga Bošnjaci poduzimaju niz diplomatskih akcija na priznanju svoje političke volje. No, osmanske vlastiodlučuju da vojnom silom uguše pokret. U odlučujućim bitkama na području Rogatice, Pala i napokon, samog Sarajeva, pokret jevojnički savladan. Hamdi-paša je tako u Sarajevo ušao 5 juna 1832.g. 

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 40/95

Fra Martin Nedić - PRVI ILIR BOSNE 

Rođen 1810.u Tolisi,selu Bosanske posavine.Niže školovanje završio je u Kraljevoj Sutjesci.Već kao dječak zanosio se idejomnarodnog oslobođenja svih južnih slavena,što se pojačalo susretom s Ljudevit Gajem u Zagrebu.Nastavak školovanja odveo ga je

u Vojvodinu i Mađarsku gdje širi svoje ideje i oštro se suprostavlja mađarizaciji.Zbog sadržaja svojih ideja često je pisao pod pseudonimima“žalovan od posavlja“,“ilir iz Bosne“,“Slavoljub Otadžbinović“.Najviše je poznat po pjesmama objavljenim uilirskim časopisima„Danica Ilirska“.Poznate su mu dvije pjesme:“Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u Pramalitje1835.“ i „Razgovor koga vileilirkinje imadoše u Pramalitje 1841.“.U prvoj izražava tugu što je Bosna porobljena od Turaka,a vile ilirkinje su personifikacija ostalih Južnoslavenskih pokrajina idržava.On izražava snažnu želju za oslobođenjem Bosne,ali i drugih južnoslavenskih država.U drugoj pjesmi,pored ostalih javljaju se i dvije nove vile Srbija i Crna Gora,gdje je,njegova ilirska ideja još snažnija zbog brojnihnacionalnih pokreta koji su zahvatili Evropu tog doba.Osnovne ideje su mu bratstvo svih Južnih Slavena bez obzira na vjeru,pa zagovara i međuvjersku toleranciju,a odupire se ihrvatskomi srpskom svojatanju Bosne.Njegov ideal bio je Modernistička Bosna u kojoj bi svi živjeli ravnopravno i gajili svojukulturu i tradiciju.Martin Nedić rodio se u Tolisu, u selu bosanske Posavine, u seoskoj obitelji, 1810. godine. niže školovanje završio je u KraljevojSutjesci, a nastavak njegovog školovanja može se pratiti u Vojvodini i Mađarskoj, a boravak u tim krajevima među Mađarima

 bio je presudnog značaja u formiranju njegovog političkog mišljenja i opredjeljenja. Boraveći u Vacu upoznaje se više sa idejamaLjudevita Gaja i idejom ilirskog poketa. Rezultat Nedićeve zagrijanost za ilirsku ideju nastala je njegova pjesma „Razgovor kogaVile Ilirkinje imadoše u Pramalitju 1835.“ Ovo djelo nastalo pod uticajem ilirizma i slavenske romantike na prilike u Bosni togavremena, a taj uticaj najviše se osjetio kod bosanskih franjevaca i uglavnom kod njihove omladine koja se školovala u Hrvatskoj,Sloveniji i Mađarskoj. U ovoj pjesmi Nedić poistovjećuje slobodu s vilom Primorkinjom, iskazujući pri tome raspoloženje iveselje prema novom dobu koje nadolazi, dok je vila Bosankinja tužna i pokušava predočiti svoju tešku i gorku sudbini kroz usta

 povijesti, dok je ona u turskom ropstvu sve njene posestrime su u slobodi i veselju.1841. godine Nedić je napisao i drugu verziju pjesme pod naslovom „Razgovor Vilah Ilirkinja u pramalitje godine 1841“, u kojojasocirajući na političke prilike u našim krajvima poziva na slogu apostrofirajući položaj beogradske vile, - misleći na Beogradski

 pašaluk koji je još uvijek bio pod Turcima, i položaj bosanske vile koja je u potpunosti pod Turcima.Ova pjesma je po svom sadržaju, ništa drugo do apel kojeg pisac upućuje svoj južnoslavenskoj braći da oslobode Bonsu odturskog podaništva. Bratstvo, sloga, zajedništvo i ideja jugoslovenstva ideje vodilje kod Martića, dok osuđuje razjedinjenost i unjoj nalazi osnovne uzroke stoljetnog robovanja svih naših naroda pod tuđincem.

 Nedić uzroke nesloge i razjedinjenosti vidi u vjerskoj podvojenosti, očajava i nad događajem koji se zbigo 1757. godine kada seBosna Srebrena odvojila u crkvenom pogledu od Hrvatske i Slovenije. U nacionalizmu i razjedinjenosti Nedić vidi osnovnerazloge socijalnog položaja bosanske raje. On anatemizir a nacionalistički obojene pristalice kako onog srpskog tako i hrvatskognacionalizma, prije svega zbog njihova svojatanja BiH.Kada je u Hrvatskoj 1848. godine ilirska misao kulminirala i kada je narodni pokret za oslobođenje i ujedinjenje zahvatioHrvatsku, Dalmaciju, Vojvodinu, Srbiju i druge krajeve, nije zaobišla ni bosanske fratre koji su među prvima prigrlili Gajev

 pokret, a i sam Nedić je u punom smislu našao toj ideji mjesta u svojim književnim djelima. Svakoj novoj ideji Iliraca Nedić seveselio i prihvatao zdušno sve što je ilirsko, smatrao je da će pod vodstvom Hrvata kroz ilirski pokret svi narodi na ovim

 prostorima ujediniti u borbi protiv turskog jarma, a jedino pravo i mouće rješenje svega pisac vidi u ujedinjenju sve južnoslavenske braće uz prethodno iskorjenjenje starih konfesionalnih trvenja.Martin Nedić je kroz svoje pjesme upućivao poruku – apel svoj slavenskoj braći, bez obzira na vjersku pripadnost, da pomognuugnjetenoj i napaćenoj sabraći u BiH, istovremno propagirajući ideju ujedinjenja i bratske sloge među slavenskim narodima.Godine 1848. kulminirala je Nedićeva revolucinarna ilirska misao, prije svega, iskazani bunt prema neprijatelju. Revolucija je po

njemu jedinstvena prilika da se svi krajevi oslobode tuđinske vlsti, pogotovo izražene u njegovom spjevu „Pokret godine 1848. i1849.“.Martin Nedić u brojnim svojim djelima zagovornik je potpunog oslobođenja BiH i to prije svih bosanske raje. Gotovo svanjegova djela prožeta su dubokom ljubavlju za rođenu grudu, pa i šire za čitavu bratsku zajednicu južnoslavenskih naroda. On jeopterećen mišlju da se Bosna ne može sama osloboditi, pa stoga traži podršku i pomoć kod drugih bratskih naroda po krvi i vjeri.

 Na svojoj rodnoj grudi nedić ne podnosi ni strane okupatore, niti domaće izdajnike koji su po njemu smutnja i uzrok zlobe inetrpeljivosti među sabraćom.Pedesetih godina IX stoljeća Nedić se sve više okreće Josipu Strosmajeru, pod čijim je utjecajem proveo posljednje godine svogdjelovanja. Od njega prihvata političku ideologiju koja je svojim sadržajem umnogome odgovarala radikalnom ilirizmu.Fra Martin Nedić svuda i u svakoj prilici naglašava i podvlači princip sloge, bratstva i narodnog jedinstv,a što je po njemu

 preduvjet slobodi i kutlurnom napretku sve slavenske braće na Balkanu.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 41/95

FRA LOVRO KARAULA SOCIJALNA MISAO

Fra Lovre Karaula rođen je 23.12.1800.g. u Ljubunčiću. Roditelji su mu na kršenju dali ime Anto. Mali Anto rastao je u Žrnoviću.Rano je pokazao darovitost za učenje I želju za znanjem. Zapazio ga je tadašnji ljubinski župnik I uzeo ga sebi da ga uputi u

čitanje I pisanje. 1816 Karaula stupa u novicijat i uzima redovničko ime fra Lovro. Polaže redovnički zavjet I uprava Provinciješalje ga na studij filozofije I teologije u Ugarsku.Svećeničko rođenje fra Lovri Karauli podijelio je 1825 g. fra Augustin Miletić bosanski biskup u Docu kod Travnika.Karaula potom odlazi u Fojnicu gdje dobija jurisdikciju poslije koje ga šalju u Ivanjsku za kapelana. Sljedeće godine bivanamješten u Ljubunčiću za duhovnog pomoćnika fra Miji Dujiću. Na poziv Augustina Miletića 1828 Karaula se seli u Fojnicu,odazivajući se pozivu tajnika. Slijedeći biskupa Miletića na njegovim pohodima diljem Bosne Karaula je obišao cijelu Bosnu itako se upoznao sa prilikama u zemlji. Bio je Miletićev tajnik sve do njegove smrti 1831 , kada nastavlja voditi poslove

 biskupskog ureda sve dok nije imenovan novi apostolski vikar za Bosnu fra Rafo Barišić 1832. iste godine Karaula je po vlastitojželji imenovan za župnika u Vidošima. Karaula se u Vidošima dao na duhovno-pastoralni, ali I na graditeljski rad. Biskup fraRafo Barišić zapazio je Karaulinu pastorelnu I graditeljsku skrb za vjernike, te ga je imenovao dekarom za livanjski kraj. Zavrijeme svog župnikovanja u Vidošima fra Lovro Karaula nastoji zaštiti svoj narodod nepravednog turskog zuluma. On u svom“Zapisniku” spominje nekoliko begova koji čine zulume, a među njima se isticao Ahmedbeg Ljubunčić, koji je poslije ubijen odstrane Omer Paše Latasa. Uz sve nevolje koje su s vana pritiskale bosansku crkvenu zajednicu pojavljuje se I nevolja iznutra, a to

 je “afera Barišić” između fra Rafe Barišića I Bosne Srebrene. Karaula se uključuje u tu borbujer se ona prenijela I među puk što jedovelo do opadanja autoritete biskupa I franjevaca među narodom.Karaulina okretnost I zauzimanje za stvar reda I crkve I ostale njegove vrline navele su upravu Bosne Srebrene da 1840 imenujuKaraulu za gvardijana fojničkog samostana, kojim je tri godine revno upravljao.Za Karaulinog gvardijanstva u Bosni započinje njegovo javno I otvoreno sudjelovanje u aferi Barišić. 1845 na zahtjev Barišićasuđenje između njega I franjevaca premiješta se u Carigrad na carski sud. U delegaciji Bosne Srebrene zajedno sa fra Martinom

 Nedićem I Fra Lukom Dropuljićemu Carigrad putuje I fra Lovro Karaula. Ta neugodna afera s biskupom Barišićem u nekom jevidu I koristila franjevcima Bosne Srebrene. Naima dok su njezini izaslanici boravili u Carigradu upoznali su se sa načinom radaVisoke Porte I sklopili brojna osobna poznanstva koja su im koristila za postizanje njihovih nauma. To vrijeme je doba narodnog

 preporoda u Hrvatskoj I buđenja svijesti potrebe pismenosti I podizanja škola, crkava I samostana kao vjerskih ali I kulturnih Inacionalnih ustanova.Duša pokreta za podizanje škola na narodnom jeziku, uz Jukića I Martića su fra Marijan Šunjić I fra Lovro Karaula.karaulinimnastojanjem već je 1847 g. podignuta čkola u Fojnicu. 1851 Karaula je imenovan kustodom Provincije Bosne Srebrene. Generalfranjevačkog reda imenuje Karaulu I za generalnog lektora profesora filozofije na teologiji u Fojnici.Kroz sve tri godine službovanja kao kustod B.S. Karaula je trajno davao inicijative u svim graditeljskim podhvatima u Provinciji.On sam pregovara sa Ćemal-pašom o izgradnji ovih crkava, a sa carskim arhitektom Ešref – efendijom, obišao je sva mjesta-osimPosavine, gdje je trebao praviti ili popravljati crkve. 1853 dobija odobrenje za gradnju 8 crkava.

 Nekako u to vrijeme Karaula je zadužen od uprave B.S. da traži od turskih vlasti potvrdu prava izuzimanja od plaćanja desetinenazemljišta koja su samostani u novije vrijeme stekli. Kako Karaula tu stvar nije uspio završiti na civilnom sudu u Sarajevo, on sedirektno obraća veziru. Vezir udovoljava ovom njegovom zahtjevu.1854 Karaula je postavljen za župnika u Čukliću. 1856 general franjevačkog reda imenuje ga generalnim vizitatorom B.S.. on jetaj posao savjesno obavljao. Tri mjeseca je obilaziobraću po Provinciji. Stariješinstvo Provincije zbog uspješno obavljene službevizitatora I zbog drugih zasluga predlaže generalu u Rimu da ga počasti I odlikuje naslovom “ex-minister provincijalis” što Rim Ičini.Svečano slavlje prigodom otvaranja crkve u Vidošima predvodio je fra Lovro Karaula. Tom progodom održao je pripovijed ukojoj je prikazao crkvenu povijest cijelog livanjskog kraja. Propovijed je objavljena pod nazivom “ Slovo crkveno prigodom

 prvog svečanog blagoslova crkve u bosanskom selu Vidošin rečeno”. Ta pripovijed nam govori da je karaula bio I dobar govornik 

I glasovit propovijednik.1860 kapitol B.S. poglašava goričku rezidenciju formalnim samostanaom I Karaula je imenovan njegovim prvim gvardijanom.1861 imenovan je župnikom u Ljubunčiću gdje je ostao 11 godina.1872 Karaula je po drugi puta postavljen za gvardijana na Gorici.Uz interese fratara Karaula je branio I interese seljaka I sirotinje u livanjskom kraju od zuluma turskih veleposjednika. Često jeintervenirao protiv nepravde I nasilja I kod turskih vlasti. Na Ilindan 20. srpnja 1875 Karaulu su dočekali iz zasjede I ubili. Protivnjegovih ubica podizane su optužbe, ali oni nikada nisu osuđeni.

- Politička djelatnost fra Lovre Karaule

BiH je u 19. stoljeću u kojem je živio L.K. proživljavala veoma burno razdoblje svoje povijesti. Vlast iz Carigrada pokušavaurediti državu I vojsku po uzoru na zapadne kršćanske sile. Pokušava provesti reforme koje nisu odgovarale lokalnim

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 42/95

muslimanskim vlasodršcima. Sve su to preživljavali I katolici u bosni. Franjevci su bili jedini koji su bar donekle mogli zaštititikatolički puk. Karaula se uključio u rješavanje gorućih problema na društvenom I crkvenom polju rada. Njegovu političkudjelatnost možemo sagledati sa dva aspekte:- državno-društvenog i- crkvenog.

-Politička djelatnost na državno-društvenom planu-

Karaujino djelovanje je imalo snažnu socijalnu I političku notu. Dizao je svoj glas protiv nepravde I nije prezao ni da pojedineizgrednike tuži sudu. Karaula je jedan od najvećih I najzaslužnijih agrarnih pobornika 19 vijeka. Uvijek se zauzimao protiv

ugnjetavanja siromašnih.1875 kada je austrijski car Franjo Josip bio u SinjuKaraula je sa još nekolicinom fratara išao da ga posjeti s namjerom da gaizvijesti o zulumima kojima su izloženi kršćani, ali je ocijenio da nije baš prigodna prilika tako da mu po povratku u Livno piše“Spomenicu”u kojoj iznosi sljedeće probleme:- katoličke obitelji u gradu nemaju svojih kuća te iznajmljuju muslimanske kolibice I sobice koje skupo plaćaju I gdje često dolazido zavođenja ženskih osoba a potom se čini apostazija. Na selima je još gore: težaci katolici su svi do jednoga kmetovimuslimana, žive po štalama sa njihovom stokom, a u slučaju da nešto I sagrade sve je to opet muslimansko jer je sagraženo nanjihovoj zemlji.- plaćaju ogromne poreze na sve I svašta I oni su dvostruko veći nego za zemljoposjednike- za gradnju puteve, javnih zgrada, tvrđava, nasipa , mostova I sl. Prisiljeni su raditi danima besplatno sa svojom teglećommarvom I o svojoj hrani.- kršćanima se ne dopušta svjedočiti na sudu isključeni su iz svih službi za koje se dobiva plata.- imaju samo tri škole na 36.000 stanovnika I o njihovom financiranju se moraju sami brinuti.

- muslimani svojim nepravednim postupcima idu za tim da ih se glađu I nemaštinom prisili da postanu muslimani.On traži od cara da:- u sudskim parnicama učestvuju I katolici I da imaju isto pravo glasa kao I muslimani

- sve sumnjive apostazije da se ponište I pretresu na sudu u Sarajevu.- Da se u Livnu osnuje banka koja će pomagati kršćanima.- Da se omoguće provedbe istrage na licu mjesta kako bi se izbjegla potajna umorstva.Iako je karaula Spomenicu poslao potajno , za nju je uskoro znalo “najmanje ture”. Smatrali su ga izdajnikom I moglo bi se rećida je ova Spomenica bila I uzrok njegove smrti.

- Politička djelatnost na crkvenom planu – 

Fra Lovro Karaula je jedan od franjevaca kojeg su za saradnika željeli imati I apostolski vikar I provincijal. Domoljublje Iapostolski žar za djelovanje među siromašnim bosanskim pukom preovladalo je kod njega. Uživao je ugled među pukom I

 braćom. Za vrijeme svog životnog vijeka obavljao je razne funkcije: gvardian u Fojnici I na Gorici, provincijski kustos, profesor filozofije bogoslovima u Fojnici, župnik u nekoliko različitih županija I mnoge dr.Kao provincijski kustos davao je inicijative za mnoge akcije u Provinciji prije svega na građevinskom planu, a onda I na svimostalim. Njegovom zaslugom dolazi do gradnje I obnove crkava, župnih kuća, samostana, a poslije I škola. Dobija pomoć odfrancuskog konzula u Sarajevu. Zbog izgradnje novih crkvenih objekata javlja se problem plaćanja desetine, koji on uspješnorazrješava u korist crkve.U rješavanju spora između franjevaca I biskupa fra Rafe Barišić, Karaula je takođe dao značajan doprinos.Zbog svojih intelektualnih sposobnosti bio je poznat I u generalnoj kuriji u Rimu. General kurije ga je imenovao za generalnogvizitatorom za Provinciju Bosnu Srebrenu. Nakon uspješno obavljenog posla I zbog zasluga za Provinciju Karaula je bioodlikovan titulom “ex-minister provincijalis”.Geslo fra Lovre Karaule je bilo: “ koristiti katolicima u Bosni”. Za to je radio neumorno, intervenirao za kršćane kod oblasti,dokazivao neispravnost postupaka, slao memorandume na razne dvorove. To je I bio uzrok njegovog tragičnog svršetka.

 DRUŠTVENA MISAO – IVAN FRANJO JUKIĆ 

Ivan Jukić, u redovništvu Franjo, rođen je 8.srpnja 1818 g. u Banja Luci u siromašnoj obitelji. Banjalučki župnik fra Franjo Sitnić prihvati ga , opismeni, nauči osnovama latinskog jezika I 1830 g. posla ga u Fojnički samostan. Tamo završava prvi razredgimnazije, izdrža godinu dana kušnje zaređen, a potom odlazi u Vesprim na studij teologije.Budno prati narodno buđenje,redovno čita novine I piše pjesme I pripovijetke koje šalje Gaju da ih objavi u Danici. Napušte studij u Vesprimu I vraća se uBosnu kako bi podigao ustanak. Pokorava se volji stariješina I odustaje od ove ideje, te odlazi u Dubrovnik kako bi nastaviostudij. Zbog plahovite naravi I u Dubrovniku dolazi do nesuglasica te se Jukić 1840 g. vraća u Fojnicu ne završivši studij.Sljedećih deset godina, do hapšenja 1852, ispunjeno je aktivnošću kakva bi se mogla poželjeti I u mirna sređena vremena. Jukićse iskazuje na književnom, znanstvenom, kulturnom, prosvjetnom I političkom polju ne žaleći napora I ne štedeći život. Svo ovo

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 43/95

vrijeme proveo je u Bosni, uglavnom u Fojnici I Varcer Vakufu. 1852 biva protjeran iz Bosne, zemlje koju je toliko volio, bez prava povratka.

Prilike I život Ivana Franje Jukića imale su snažan uticaj na piščevo djelo. Na njemu su vidljivi tragovi ilirskog pokreta Isuvremenog života u Bosni. U strogo literarnom smislu njegovi radovi mogu se podijeliti na umjetničke, znanstvene Iorganizatorske. U njima su zastupljene lirske pjesme, putopisi, memoari I biografije. Jukićev najcjelovitiji književni rad uostvarenju veza između pisaca I čitalaca je prvi bosanski književni časopis “ BOSANSKI PRIJATELJ” . Ideje Jukića bile susasvim ilirske: jedinstvo ilira, jedinstvo pisma, jezika I pravopisa, suprostavljanje tuđinu I osamostaljivanje. Prihvaćanje ilirskog

 jedinstva, nastojanje da se postigne jedinstvo pravopisa I jezika, da se ostvari razvoj narodne kulture I da se život puka oslobodiropskog položaja osnovne su pokretačke misli Ivana Franje Jukića. On je putopisac iz ljubavi prema stvari, prema narodu.Jukić se

služi najčišćim narodnim jezikom. Vrlo rano se suočava sa problemom pravopisa , a zatim I jezika. Pristajući uz Gaja I ilirski pokret prihvata I Gajev pravopis, najprije iz želje za ilirskim, južnoslovenskim jedinstvom. On priznaje posebna narodna obilježjaHrvatima, Srbima I Bosancima, ali ih sve iz ilirskih ideala naziva Ilirima. Jezik Bosanski naziva ilirskim, negira postojanjehercegovačkog narječja. On traži jezik I pravopis prihvatljiv za sve ilirske narode. Bosanski prijatelj, Jukićev časopis po zamisli Inajvećim dijelom I po izvedbi izašao je 1850, 1851 i 1861 g.Jukićev rad je u osnovi imao I političku komponentu. Književno ujedinjenje južnih Slavena išlo je protiv političkih granicaaustrije I Turske. Svaka akcija na narodnom planu išla je u najmanju ruku protiv postojećeg stanja. Za njega su svi bosanciSlaveni, što je za njegovo doba revolucionarna misao. Stanje u Bosni kako ga je vidio Jukić, bilo je takvo da su se reforme moralestvarno provesti. Jukić sastavlja popis narodnih želja I nosi u Beč da ih preda austrijskim vlastima. Podnosioci traže socijalnu,

 političku, kulturnu, vjersku I prosvjetnu jednakost, razvoj gospodarstva, uvođenje suvremanih tekovina u životu( pošte, tiskare, podnošenje javnog računa narodu, reformu poreznog sustava, uprave, uvođenje modernog obrazovnog sustava, slobodusastajanja). Sve ono što traže znači da u Bosni ne postoji. Susret sa Latasom unio je privremeno optimizam u Jukićevo shvaćanjeo položaju I mogućnosti imjene stanja u Bosni. Založio se svim silama naivno prilazeći čovjeku koji se koristio njegovimuslugama. Sudbina njegova odlučena je onog trenutka kada su njegove “ Želje” stigle u Carigrad. Zatočeništvo, izgon I bolestdefinitivno su ga izbacili iz aktivnog života I prekinuli rad I razvoj ličnosti.Umro je 1857 poslije operacije u Beču gdje je I

 pokopan u zajedničkoj grobnici sa još tridesetak mrtvaca.

POLITIČKA MISAO FRA ANTUNA KNEŽEVIĆA

-koncepcija bošnjaštva-pogledi na državnopravni status BiHU periodu kada je odlazak „bolesnika sa Bosfora“ postalo pitanje dana,kada je srpska propaganda dostizala vrhunac podstičućiustanke srpskih kmetova i seljaka u Bosni,a sve u cilju realizacije „friškog“ plana:Načertanije(1844.)u Bosni na scenu stupa fraAntun Knežević.

Svojim progresivnim idejama on unosi svježinu u bosanski haus.Knežević je jedan od prvih koji je potpuno svjestan da Bošnjacinisu ni Srbi ni Hrvati,već Bošnjaci,te da nisu Turci.Oni imaju i svoju državu čija državnost traje 14 stoljeća.Državu su osnovali već u 6.st.na pprostoru između Save,Drine i Jadranskog mora.Oni imaju svoju zemjlu,svoj grb izastavu,običaje,kulturu i historiju.Svjestan je da su plemenski oni identični ostalim Južnim Slavenima,a da se razlikuju vjerom što za njega nije smetnja,te poručuje

 bosanskom narodu da različitost njihovih vjera ne smiju smetati njihovom narodnom jedinstvu.On ističe da i Bošnjaci treba da stanu uz Kršćane i protjeraju Osmanlije te izgrade samostalnu i slobodnu Bosnu.Samo takvaBosna je po Kneževiću moguća,a od njenog cjepanja između Hrvatske i Srbije nema ništa.Protivi se i zamjeni okupatora-Turskesa A.-U. jer Bosna nije ni Turska ni A.-U.On želi kod naroda u Bosni probuditi svijest o njihovoj zajedničkoj domovini,a iznos i progresivne ideje oslobađanja kmetova odeksploatacije.U drugoj polovini 19. stoljeća BiH se našla u žarištu interesa evropskih sila s jedne strane, te Srbije, Crne Gore i Hrvatske, s drugestrane. Svima je bilo jasno da se radi samo o trenutku osobađanja BiH od turske vlasti, ali velikim silama više je odgovaralo

 prisustvo Turske, nego formiranje jedne nove jače slavenske države na Balkanu.Srbija je bila planirala priključiti BiH, nakon njezinog oslobođenja ispod turske vlasti, svom državnom teritoriju, a Hrvatska kojase tada nalazila u sastavu Austro-ugarske monarhije, iako se zanimala za sudbinu BiH, nikada nije mogla razviti političkudjelatnost ravnu srpskoj.U vrijeme zasjedanja Berlinskog kongresa, kada je Srbija zatražila od velikih evropskih sila da zauzme BiH, protiv togausprotivili su se bh. franjevci i katolici, te šalju Martića u Berlin sa zahtjevo da BiH zauzme Austro-ugarska.Pod uticajem svih vanjskih političkih agitacija i unutrašnjih napetosti u samoj BiH, nastje oštra polemika o tome da li je BiHhrvatska ili srpska.U djelima Antuna Kneževića provlači se misao o narodno-državno-pravnoj samostalnosti BiH. Prema njemu Bošnjaci nisu niHrvati, ni Srbi, ni Turci, nego Bošnjaci koji su s njima narodnosno potpuno ravnopravni. Oni imaju i svoju državu čija državnostneprekidno traje već 14 stoljeća.U Krvavoj knjizi Knežević dokazuje svim Bošnjacima kako različitost njihovih vjera ne smije smetati njihovom narodnom

 jedinstvu i kaže neka svako za sebe odgovara pred Bogom zbog vjere, ali da se bratski slože u narodnosti.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 44/95

Dokazuje kako se Bošnjaci povijesno javljaju narodnosno, samostalno, da imaju svoju vlastitu pradomovinu, prošlost, kulturu,običaje, zastavu i grb, da su državu osnovali u 6. stoljeću i da od tada nikada nije izgubila svoju državnost, a sve to dokazuje usvom djelu „Kratka poviesti kralja bosanskih, Padu Bosnie“ i rukopisu „Varica“.Za Kneževića se, uopšte, nije postavljalo pitanje koje su bošnjaci narodnosti, čija je BiH, čija će ona biti nakon oslobođenja ispodTuraka. Njegov je zaključak jasan: Bošnjaci su po narodnosti Bošnjaci, oni su osnovali svoju samostalnu i slobodnu državu. Kodnjega se javlja problem kako kod Bošnjaka probuditi i ojačati svijest narodnog jedinstva i samostalnosti.Protivi se bilo čijim aspiracijama za prključenje BiH drugim državama. On traži da se za BiH uvede jedinstven grb i jedinstvenazastava i to ona s bojama plava, bijela i crvena, koja simbolizira bh. prošlost.Knežević prihvata Orbinovo i Laštrćevo mišljenje o pradomovini Bošnjaka i njihovom doseljavaju na Balkan. On priznaje, a datoga nije svjestan, da su Bošnjaci svoj naziv primili od nekog drugog, te tako sam pobija svoju tvrdnju da su imali vlastiti jezik.

 Njegovi dokazi o narodnosnoj posebnosti (samostalnosti) Bošnjaka, gledani u sebi, nemaju povijesne utgemeljenosti i znanstvenedokazne vrijednosti, naprotiv često su proturiječni.I pored svih objektivnih pogrešaka Knežević je polazeći od uvjerenja da su svi Bošnjaci (katolici, pravoslavci i muslimani) jedannarod, imao zdrave sudove o savremenim problemima BiH i predlagao, za ono vrijeme, realna rješenja.Otvoreno je govorio kako se mora zaboraviti prošlost i misliti na bolju sutrašnjicu. Posebno naglašava ulogu prosvjete u širokimnarodnim masama kao najbolji način da se svladaju postojeće suprotnosti među bosanskim kršćanima i muslimanima stoljećimastvarane.Smatrao je da treba inozemni svijet upoznati s teškim stanjem u BiHda bi ga tako potakao na pomoći, te s tim ciljem odlazi kaoŠtrosmajerov emisar u Novi Sad i Beograd, te izlaže, tumači i brani svoje poglede o narodno-državno-pravnoj samostalnosti BiH.Knežević će isti ostati i za vrijeme austrougarske okupacije i poslije toga.

Socijalna I politička misao - GAVRO VUČKOVIĆ

Rođen 1826.g. u Dabru kod Sanskog Mosta, umro u Beogradu 1876.g. Kratko se školuje u Sarajevu i vraća u svoje rodno selo,

u Bosanskom Petrovcu uči čitati i pisati, 1851.g. bježi u Srbiju, a zatim prelazi u Bihać gdje razvija trgovinu, doživljava tragediju

kada mu umiru 10 sinova i ubijaju 4 strica. Godine 1858 izabran je da predstavlja bosanske pravoslavce, sveštenstvo i narod iz

Carigradske patrijaršije1. Član medžlisa, a od 1868.g. radi kao poreski čiovnik. U prisnim je vezama sa osman Topal-pašom zbog

čega je napadan od štampe, jedan je od prvih saradnika “sarajevski cvjetnik”. Bio povjerenik srpske vlade, nakon čega biva

uhapšen i osuđen od osmanskih vlasti i prognan u Bejrut, a po drugim izvorima u Siriju, nakon čega bježi u Beograd gdje

započinje novinarsku i političku kampanju protiv osmankse vlasti i Carevine, ali opet biva prognan. Aktivno učestvuje u

 pripremanju hercegovačkog ustanka (1875). Objavio dva spisa: Riječ krajišnička (1866) i Robstvo u slobodi ili ogledalo pravde uBosni (1872).

Paradigmatična ličnost koja svojim političkim djelovanjem prelazi sa bošnjačko-pravoslavne na srpsko-etničku identifikaciju

krajem turske vladavine, ali se taj prelaz ne može okvalificirati kao čista, iskristalizana samoidentifikacija u srpsko-etničkom

smislu. Tumači njegovih spisa su se bazirali na njegovoj epici, neobrazovanosti, nevještosti, a političke ideje su ostajale po strani.

Vučković će u skupštini carigradske patrijaršije zastupati eksplicitno identifikaciju u smislu pravoslavno-bosanskih stanovnika,

a nipošto srpsko-pravoslavnih, pri čemu ni jezik ne označava srpskim, već našim, narodnim jezikom.2 Vučković među prvima b-h

muslimane odvaja od Osmanlija i Turaka i naziva ih jednoplemenitom braćomželeći otkloniti međusobne nesuglasice i svađe, ali

će to biti i začetak njegovog pansrbizma iako se to tada nije dalo naslutiti jer Vučković za Bošnjake-Bosansce ili Turke kaže da ne

1 Predstavnici dabro-bosanske, zvorničke i dijela raško-prozrenske eparhije, na sastanku u Sarajevu, izaberru jednog trgovca izBosanske Krajine, Gavru Vučkovića, da njihove eparhije zastupa na carigradskoj skupštini. Ko je bio izabran od narodahercegovačke eparhije nije se znalo. Ugovor sa Vučkovićem je potpisan 13.03.1858.g. Vučković je uzabran za predstavnika svog

 bosansko-hrisjanskog naroda za uređenje crkvenih i narodnih poslova. Plaća mu je određena kao porez od naroda koji je nazvan po njegovom imenu Gavrija.2 Joakinije Pamučina iz Mostara ga tada naziva “bratom Srbinom”, ali Vučković dobija mandat bez detaljnih instrukcija, pa premavlastitom nahođenju, na Skupštini iznosi politički projekat koji se svodi na zahtjev za emancipacijom bosanskih pravoslavaca oddominacije grčko-pravoslavnog sveštenstva, iako je tada proces srbizacije pravoslavaca tekao u BiH. On je u martu 1859.g.Skupštini podnio predstvaku u kojoj je na neviđen način iznio žalbe naroda u Bosni protiv bosanskih mitropolita. Iznio je damitropoliti ne znaju narodnog jezika, da sveštenike kažnjavaju teškim i nečasnim kaznama tukući ih po tabanima, da šalju žandarekada koji sveštenik umre,, oduzimaju knjige, odežde, opremu i konje, da za novac osvećuju sveštenike, ljude koji ništa ne znaju islično. Tada je primijećeno da neki bosanski pravoslavci jezik nazivaju bošnjačkim ili bosanskim, pa Prokopije Čokorilo traži osAli-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bošnjačkom jeziku.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 45/95

znaju govoriti niti pisati turski, već svi govore srpskim jezikom, ali srpski svi ne znaju čitati, a bosanske katolike naziva Latinima

ili Katolicima, pri čemu

uvažava bosanske franjevce. Koristi narodne poslovice kojima vrsši stereotipizaciji drugih, tj. Turaka i Jevreja (na jednom mjestu)

ali ne u antisemitskom smislu. Čitavo svoje vrijeme i boravak u Skupštini, ocjenjuje kao rad za narod bosanski, “bosanski

 pravoslavni narod” i slično, nigdje eksplicitno niti implicitno ne ističući pansrpsku etničku ideju ili svijest. Vučković tako

 pokazuje individualizaciju bosanskog naroda, a Bosnu i Hercegovinu prcipira kao domovinu i otadžbinu jer identificira i granicu

između BiH i Srbije. Prihvata ideje prosvjetiteljstva, zagovara jednakost ljudi i poštovanje moralnih vrlina nezavisno od vjerske

identifikacije (“...ja sve ljude držim jednake. To se zna i razumije, da svoje najviše volim.” Preferira te vrline kao što su poštenje,valjanost i sl. neovisno da li ljudi bili Hrišćani, Turčini ili Latini.) Nošen etničkom srbizacijom b-h pravoslavaca i Vučković će

 postepeno napustiti koncept jednog vjerski diferenciranog naroda i prihvatiti srbizaciju, pa će govoriti o Srbima u Bosni ili

Hercegovini, o srpskom narodnom jeziku, o braći Srbima i drugim vrijednostima sa srpskim prefiksom, pa se čak i sam deklariše

kao Vlah-Srbin identifikujući bosanske Srbe sa Srbima iz Srbije i vršeći tako dezindividualizaciju BiH.

Odgovarajući na optužbe bosanskog vladike Dionisija koji je pisao pod pseudonimom Ljubomir Bosančić, Vučković će

radikalno kritikovati i diskreditirati istog i sve njegove pristalice, opominjući ih da ne diraju Srbiju koja ima veliki zadatak koji

treba da izvrši, pri čemu je vjerovatno mislio na prisajedinjenje BiH Srbiji, što proizilazi iz optužbi osmanskih vlasti da pripada

tajnoj organizaciji koja je radila na ujedinjenju Srbije i BiH i Crne Gore, što je u njegovom poimanju jedina perspektiva BiH. Uz

srpski, prihvata i ruski mesijanizam oslobađajućih nacija i politiku panslavizma, tj. jugoslovenskog ujedinjenja, pri čemu do

izražaja dolazi njegovo rusofilstvo, a prosvjetiteljstvo se kod Vučkovića završava u svjetovnom neobrazovanom znanju i javnom

angažmanu, patološkom i himničnom preferiranju narodnog ruskog poslanja, tj. mesijanizma. Za Vučkovića je Rusija moćna,

velika i silna majka koja može Tursku uništiti kad hoće (Po svemu sudeći, njegovo srbofilstvo i rusofilstvo nisu došli iznenada

niti su bili nešto ekscentrično. O njegovom tajnom radu za srpsku vladu piše i Grga Martić: Dok je Vučković radio na

naplaćivanju “gavrije”, svoje zaostale plaće, vlada je opazila da on hoda po narodu samo pod izlikom da pobire zaostalu plaću, a

da zapravo nekakve srpske stvari propagira, nakon čega je bio protjeran u Aziju. Na drugoj strani, on održava kontakte sa ruskim

konzulom u Sarajevu. Na obilježavanje rođendana ruskog cara, uz ostale članove pravoslavne opštine prisustvuje i Vučković. Uz

 pomoć ruskih oficira bježi iz zatočeništva u Siriji, dolazi u Beograd u koji mu dolazi i žena iz Sarajeva i tamo ostaše do smrti.).

 Socijalna i politička misao - FRA GRGA MARTIĆ

Fra Grga Martić rođen je u Županji – Imotskom. Svi oni koji se pokušaju baviti Martićem, ustanovit će vrlo brzo da su o njemu injegovom književnom djelu izrečeni disparatni sudovi. Bio je vrlo komunikativan, i vjerovatno ni jedan od njegovih suvremenikau južnoslavenskom prostoru nije imao pisanih kontakata s tolikim brojem osoba kao on. Što se tiče pisama koja je Martić primao,ona su sačuvana u razmjerno malom broju, jer je Martić iz straha pred premetačinama od strane organa tadašnej turske vlasti uvećini slučajeva uništavao, a tekstove, koje j episao prijateljima ili slao raznim redakcijama, zbog izuzetnoteških prilika u kojima

 je djelovao, pisao ih je na brzinu, žaleći se na bijedne socijalne, privredne i kulturne prilike u kojima živi i piše svoje Osvetnike,te moli da se njegovi tekstovi dalje dotjeraju. Neki od tekstova su Bosanska i hercegovačka književnost i Hercegovci, gdje se uoba teksta pojavljuje, upravo iz razloga tih dotjerivanja, dositeljevski rasizam, uobičajen u tadašnjoj srpskoj književnosti.

Martićeva praktična politička djelatnost usko je vezana uz uspostavu Agencije bosanskih franjevaca 156. godine u Sarajevu. Nakon uvođenja reformi u Osmanskom Carstvu i uspostave konzularnih predstavništava u Sarajevu, takva jedna agencija bila je potrebna da zastupa katoličke i franjevačke interese kod predstavnika turske vlasti i evropskih diplomata. Agentura je povjerenagra Grgi Martiću i on je taj posao lobiranja, uz kraće prekide, obavljao preko dvadest godina. Uz to je postao i član medžlisa ilimagistrata, koji je osnovan 1865. godine. I u jednoj i u drugoj ulozi Martić je numorno lobirao, zauzima ose za sve javne i

 privatne potrebe, kao što su npr. uvođenje modernih građanskih i vjerskih sloboda, podizanje crkvenih zgrada i zvona, otvaranješkola, socijalna skrb ili pak uzimanje u zaštitu onih koji su imali posla sa sudovima.Pri tome Martić se nije ograničio samo na katolike, nego je pomagao svim bez razlike na vjeru ili neko drugo opredjeljenje. Natome svom poslu pokazao je širinu, kakvu nećemo naći ni kod jednog drugog njegovog suvremenika bilo koje bosansko-hercegovačke konfesije.Lobiranje pred pašama i vzeirima bial je za Grgu Martića vrlo delikatna stvar, je je on održavao kontakte ne samo s diplomatskim

 predstavnicima stranih država, ne go i s pedstavnicima južnoslavenskih nacionalnih pokreta, pa je postojala opasnost da na jednako tragian način završi svoju političku karijeru kao i Ivan Franjo Jukić.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 46/95

Jasno je izražen Martićev stav prem ideologijama, ukoliko su osvajačke i diskriminatorske, prikazuje ih u vrlo crnim bojama.Martićev nacionalno-politički stavovi mogli su ga svrstati u uzorne jugoslavene, međutim njegov telegram u kojem traži austro-ugarsku okupaciju BiH umjesto srpskei crnogorske okupacije, vodi tome da se lik Martića političar i lik Martića književnikarazlikuje. Promatrajući sve može se reći da se samo politički Martić prilagođavao, a da je ideološki Martić ostao trajno dosljedanideologiji, i to ideologiji jugoslavenstva.Jugoslavistički interpretatori reklibi da se tu Martić ponio kao pravi dvorski pjesnik da je okupaciju pozdravio pod utjecajemaustro-ugarske prpagande i pri tome bio motiviran osobnim ambicijama, nprd. da postane biskup ili nešto slično, ali se njegovaočekivanja nisu ispunila, pa se na kraju razočara u Austro-Ugarsku.REZIME:Treba istaći da je Martić kao diplomata i političar živio idjelova u vrlo složenim i opasnim okolnostima. U svojim nastupima

Martić je pokazao poslovičnu snalažljivost. iako je bio izrazito ambiciozan čovjek, nije u tome nikada izgubio mjere. Sačuvanadokumentarna građa pokazuje da je ostao dosljedan franjevačkom načelu – „Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti“, pa jena taj način ušao u povijest Bosne kao prosvjetitelj, diplomat, politički djelatnik, pjesnik, osobito, kao kritičan svjedok svogadoba, a ne samo kao dvorski pjesnik i dvorska luda.Martić se zagrijavao ideologijom panslavizma i jugoslavenstva, ali se nije dao otrovati modernim ideologijama, kao što suotrovane čitave generacije intelektualaca 19. i 20. stoljeća na ovom prostoru.Martić se nije razvio ni u nacionalistu niti je bio sklon kozmopolitizmu. Njegovo kritičko otklanjanje velikosrpstva bez

 pretjeranog naglašavanja vlastite hrvatske pripadnosti, te skepsa u jugoslavenski koncept, jasno pokazuju da mu je bio stran svakinacionalistički ili neki drugi fetišizam.

 Njegov ideal nije bila ni Bosna u kojoj bi sve teklo po starom, ali ni neka nova revolucijom stvorena utopijska Bosna, negomodernizirana bosna, u kojoj bi svi na ravnopravan način mogli živjeti svoju tradiciju i razvijati svoj kulturni i politički identitet.

MUHAMED ŠAKIR KURTĆEHAJIĆRano bošnjačko prosvjetiteljstvo

Muhamed Šakir Kurtćehić rođen je 1844. godine u Bijelom Polju. Sam se obrazovao, čitajući knjige, naučio je turski jezik, i ranostupio udržavnu službu. Na početku svoje službeničke karijere bio je pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim radi pri sudu

 Novopazarskom sandžaku. Biva prebačen u Sarajevo u vilajetsku službu da bi početkom 1868. godine bio postavljen za urednikazvaničkog lista «Bosna». Krajem 1868. godine postavljen je za direktora Vilajetske štamparije. Posao zvaničnog tumača obavljao

 je u vilajetskoj vladi. Od početka 1872. godine i gradonačelnik Sarajeva. Obolivši od tuberkuloze, po savjetu ljekara odlazi u julu1872. godine u Beč na liječenje, gdje i umire.U procesu osmanske reforme u Bosni, pojavit će se Šakir Kutćehajić da bi u takvom povijesnom kontekstu među Bošnjacima-

muslimanima, kao njihov odgovor novom vremenu, kako bi otvorio proces prosvjetiteljske djelatnosti.Dvije temeljne Kurtćehajićeve misli koje trajno ulaze u baštinu socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini: aksiologija

 prosvjetiteljstva i recepcija novinarstva kao instrumenta antielitističkog prosvjećivanja naroda.

Motivi prosvjetiteljstva

U Kurtćehajićevom poimanju prosvjetiteljstvo je način života u njegovu totalitetu. Kurtćehajić će pisati: čovječanstvu je ukrasobrazovanost i sredstvo za civilizaciju. Izdižući razum na pijedestal najviše vrijednosti, on ćeradikalnoj kritici podvrći raširenostzabluda, sujevjerja, dogmi, predrasuda.Pored kritike sujevjerja, predrasuda i zabluda, u krug njegove prosvetiteljske kritike ulazi: opća ljudska indolencija prema sticanjuznanja i obrazovanosti, averzija prema školi i školovanju, raskalašeni, dokoni život prepušten jednokratnosti hedonizma,svakovrsnoj ispraznosti i lijenosti duha, ignoriranje ili potpuna amnezija izvorne narodne tradicije. Iza svih ovih parcijalnihkritika stoji jedna temeljna kritika – prosvjetiteljska kritika neznanja uopće. U Kurtćehajićevom poimanju neznanja je «jedno

zločinstvo», «najjači neprijatelj», - neznanje – koje svako dostojanstvo i svaki ukras ljudskoga stvora oduzima, slobodu narušava.Posebnost njegovog pojama prosvjetiteljstva jeste i univerzalnost građanskog zakona, o prirodnoj jednakosti ljudi iskazanoj u jednakoj sposobnosti razumskog mišljenja. Na socijalnoj razini, manifestira se kao misao o jednakosti pred zakonom, dobrigrađanski zakoni, koji svačije pravo zastupaju i koji jednako važe za bogatog kao i za siromaha, za jakog i za nejakog. Tu je iklasični prosvjetiteljski motiv vjere u sposobnosti svih ljudi i naroda, bez obzira na razlike između njih, da dopru do svjetlarazuma.U njegovom poimanju prosvjetiteljstva nalazi se još jedna ideja – ideja tolerancije, koja se iskazuje, prije svega, kao idejameđuvjerske tolerancije.Iza te međuvjerske tolerancije stoji fundamentalna misao: bosanska samosvijest i svijest o bosanskohercegovačkomindividualitetu unutar Osmanskog carstva.

Žurnalizam i sloboda

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 47/95

Pored obrazovnih institucija u Kurtćehajićevom iskustvu novine su glavni medij prosvjetiteljske akcije. Novine su, kako to onkaže, sredstvo da interese države zastupa , one služe opštem mišljenju, novina je tu da na sve dobro i zlo motri i da onoga koga setiče opomene i od zla odvraća i na dobro upućuje. I u svemu tome novine i novinarstvo imaju, prije svega, prosvjetiteljsko-edukativnu svrhu.U odnosu na vlast i politiku, Kurtćehajić zagovara nezavisno i slobodno novinarstvo koje se umjesto partikularnih interesa, držiistine.

SMAIL SELMANOVIĆ

Bošnjačka prevratnička politika i rat protiv Austro-ugarskeSmail-beg Selmanović porijekom je iz Pljevalja. Imao je ključnu ulogu u organiziranju i osmišljavanju otproa bosanskog narodaAustro-ugarskoj okupaciji. Isticao se u muslimanskoj vojnoj komisiji koju je Narodni odbor formirao radi mobilizacije iorganizacije vojnog otpora okupaciji. Za vrhovnog komadanta bosanske vojske izabran je 28.07.1878. godine. Sudjelovao je u

 pripremi otpora bosanske vojske, ali i komandovanju njome iz prvih redova. Nakon pada Sarajeva, nalazi se na području Rogaticesa oko 7.000 boraca, a nakon bitke povlači se u Goražde i Višegrad. Poslije odlazi u Carigrad, a nakon što je proglašena amnestijaAustrijanci mu nisu dali da se vrati u domovinu. Izvori kažu da se povukao u svoj rodni kraj, gdje je živio do smrti kaoveleposjednik, a uz to bavio se i odvjetničkim poslom.U povijesnoj situaciji kada je bošnjačka zemlja ugrožena u svom opstanku i kada je dovedena u pitanje egzistencija bošnjačkognaroda, reagira cjelina koja iza sebe ostavlja interese ovoga ili onoga sloja i odatle u bosanskom ratu protiv Austro-ugarske nereaguju samo vojno-politički usamljeni socijalni stratum, nego čitav bošnjači narod.Koncentrirani izraz bošnjačkog etničko-narodnog samorazumijevanja, te motiva i političkih ciljeva oružanog topora Austro-

ugarskoj, vide se najbolje u tekstu «Objave», koju je Narodna vlada 08.08.1878. godine sa potpisom Smail-bega Selmanovićauputila građanima Sarajeva i cijele Bosne. Ova Objave imala je svoju evoluciju, dosta kratku vremenski mjereno, ali se kretala usmjeru kritike osmanske vlasti u Bosni, a prije svega odnosi se na kritiku dekadencije osmanske vojne moći u Bosni, kritike

 pravno-političke patologije, i radikalne kritike osmanske indolencije, tj. izostanka volje za odbranom Bosne od Austro-ugarske.Bošnjaci su svjesni da osmanska vlast ne samo sa svog međunarodnog položaja, nego i sa stanovišta unutrašnje moći neće, a niti

 je u stanju, sudjelovati u odbrani Bosne od Austro-ugarske. Ta svijest biće temelj cjelokupnog političko-vojnog programa bošnjačkog rata sa Austro-ugarskom.Kritika osmanske vlasti u Bosni, utemeljena svijest prvaka Bosne, rezultirat će gotovo plebiscitarnom odlukom da se ne priznaodluka Berlinskog kongresa i da se povede rat protiv okupacije Bosne.Ideja samoislamske političke platforme, koja je bila u početku pružanja otpora bit će brzo napuštena, te će se nakon toga osmislitii razviti sveobošnjačka politička platforma otpora okupaciji. Tada je Bosna, u svebošnjačkoj samosvijesti shvaćena kao zasebni

 politički individualitet, kao bošnjačka domovina, ona više nije jedna od pokrajina-provincija Osmanskog carstva, javlja se svijesto granicama bosanske države. U Objavi stoji eksplicitno da Bosna nije politički individualitet isključivo Bošnjaka-muslimana,

naprotiv ona je domovina svih naroda koji u njoj žive.Da zaključim, objava koju je pisao i potpisao Smail-beg Selmanović temelji se na- motiv Bosne kao političkog, kulturnog-običajnog i povijesno-teritorijalnog individualiteta;- motiv bošnjačkog identiteta kojeg ne negira unutarnja vjerska diferencijacija;- svijest o bošnjačkoj političkoj povijesti;- raskid i s Osmanlijama;- bosanski patriotizam, izraz svebošnjačke samosvijesti o dužnosti odbrane je njegov dio.

Kada je od strane velikih sila na Berlinskom kongresu odlučeno da Austro-ugarska okupira Bosnu, a osmanska vlast «prodala»Bosnu i složila se s tim ne čineći ništa kako bi Bosnu odbranila, ili upozorila, s tim se ne slažu Bosanci, te u ljeto 1878. godineruše osmansku vlast, hapse vezira, stvaraju svoju Narodnu skupštinu i prvu Vladu, te donose odluku i formiraju bosansku vojskuna čelu sa Selmanovićem. To je bio pravi rat protiv Austro-ugarske koji su vodili Bosanci na čelu sa Selmanovićem.

Smail-beg Selamanović je porijeklom iz plemićke porodice iz Pljevalja. Pored mnogih drugih, imao je ključnu ulogu u

organizaciji i osmišljavanju otpora bosanskog naroda A-U okupaciji, kojem se priključio na njegovom početku. Isticao se u

muslimanskoj vojnoj komisiji, koju je, uz pravoslavnu vojnu komisiju, formirao Narodni odbor radi mobilizacije i organizovanja

vojnog otpora okupaciji. Za vrhovnog komandanta bosanske vojske je izabran 28.06.1878.g. Komandovanje je vršio lično,

neposredno, kako u organizovanju, tako i u provođenju otpora okupaciji. Predvodio je vojsku u bitkama kod Klokota

(13.08.1878.) i Bilalovca (16.08.1878.). Nakon pada Sarajeva je nastavio pružati otpor. Sa oko 7.000 boraca se nalazio na

 području Rogatice, da bi se nakon bitke povukao prema Goraždu i Višegradu, a kasnije dolazi u Carigrad. Kreševljaković navodi

kako se “...povukao u svoj rodni kraj, gdje je živio kao veleposjednik, a uz to se bavio advokaturom. Umro je 1906.g. u Pljevljima

i pokopan na Velikom groblju. Poznat je i kao “komandant Bosne Ismail Haki”, kako se sam potpisao na jednom dokumentu

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 48/95

(“Objava”) u kojem je iskazano kolektivno stanovište, bitne odrednice tadašnje bošnjačke narodne i državno-političke

samosvijesti prema okupaciji dopuštenoj Berlinskim kongresom.

 Nakon odbrane Bosne pod Banjalukom (1737.g.) i nakon pokreta za autonomiju (1831/32.g.), bošnjačka narodna samosvijest i

svijest o individualitetu Bosne, svoj vrhunac dostižu u masovnom bošnjačkom otporu A-U okupaciji. U ovom otporu, bošnjačko

iskustvo politike pod osmanskom vladavinom, do kraja se kristalizuje i vrhuni u svojoj objektivaciji. Ovo iskustvo karakteriziraju

 permanentna, funkcionalna kritika vlasti, apologija bošnjačke samosvijesti (etničke) i borba za održavanjem individualiteta Bosne

unutar Osmanskog carstva. San Stefanskim mirom (03.03.1878.g.) ostavljena je mogućnost b-h autonomije koja je izazvala

oduševljenje kod bosanskog naroda, jer je to moglo značiti nezavisnost od Carigrada i Osmanlija koje Bosansci nisu voljeli, većih samo “trpjeli”. Zato, bosanski otpor okupaciji predstavlja cjelokupan otpor bosanskog naroda, a ne otpor nekog od društvenih

staleža, a još manje religijske zajednice, dakle, to je otpor naroda kao društvenog individuuma, a ne otpor raspršenih i

antagoniziranih socijalnih partikulariteta, kako je to, predrasudama i kvazihistoriografijom, do sada objašnjavano.

Koncentrirani izraz bošnjačkog samorazumijevanja te priroda motiva i političkih ciljeva otpora A-U najbolje se vide u tekstu

“Objava” koji je Narodna vlada distribuirala građanima Sarajeva i cijele Bosne 08.08.1878.g., sa potpisom Smail-bega

Selmanovića, a politički prigram “Objave” ima svoju evoluciju. S početka evolucije bošnjačkog političkog programa profilira se

rigorozna kritika osmanske vlasti u Bosni. Na institucionalno-političkom planu ona će se, na početku, manifestirati kao

 paralelizam bošnjačke i osmanske vlasti.♣ Transformacijom te kritike u prevratničku negaciju osmanske vlasti, doći će do

abdikacije osmanske vladavine i instalitanja samostalnih institucija bosanske vlasti.© U centru kritike je dekadencija osmanske

vojne moći u Bosni, zatim, kritika pravno-političke patologije, te radikalna kritika osmanske indolencije pred A-U invazijom.

Već u prvoj bošnjačkoj adresi (Adresa je, uz pomoć A.Kaukčije i M.Hadžijamakovića, završena 23.05., a Mazhar-paši,

 bosanskom valiji, predata je 02.06., a zvala se “ittifaknama” ili “Ugovor o slozi ili savezu”) javlja se radikalna bošnjačka kritika

osmanske državne vlasti u Bosni. U njoj se apostrofiraju svi problemi muslimanskog naroda koji je dao sve od sebe za državne

interese, a zauzvrat nije dobio ništa, da vlada nepoštenje i podmitljivost, ne vlada šerijat kako bi trebao, uprava je zapuštena i u

rukama nedostojnih ljudi, dozvoljava se uplitanje susjednih zemalja u mir i sigurnost zemlje, itd. Kasnije dolazi do formiranja

 posebnog komiteta za rješavanje žalbi i tužbi na račun vlasti (Sa kritikama osmanske vlasti, u formi tužbi, a posebno sa kritikama

rasula njene vojne moći u Bosni, Bošnjaci nastavljaju i kasnije, nakon formiranja Narodnog predstavništva. Tužbe muslimana

upravljene su ponajviše protiv velikih zloupotreba u vojnoj upravi. Najviše joj se prebacuju što ne hrani vijnike kako treba, a platu

već odavno ne dobijaju. Novac za hranu kradu oficiri, zbog čega ima puno bjegunaca.). Svijest o tome da osmanska država neće

niti je u stanju učestvovati u odbrani Bosne, biće temelj cjelokupnog političko-vojnog programa bošnjačkog rata sa A-U. (Ono se

manifestiralo na psihološkom planu u kulminaciji tradicionalno egzistentne međusobne bošnjačko-osmanske averzije. Razmjere i

dubinu obostrane antipatije između Bošnjaka i Osmanlija, koja prelazi u patološko dehumaniziranje Bošnjaka, svjedoči dr. Kečet ,

ljekar iz Sarajeva: “Jednom početkom maja 1878.g. kada su Kečet i Mazhar-paša gledali kako muslimani u gomilama izlaze iz

Careve džamije, rekao je Mazhar Kečetu: Ako naša vlada uopšte zadrži Bosnu, ona mora ove bukove glave, kao i 1851.g. sve bez

milosti prognati u Anadol, jer s njima zajedno se ne može postići nikakav napredak, nikakav kulturni rad. Slično svjedočenje

govori o sramnom povlačenju ili “odstupu polumjeseca koji je 400 godina vladao Bosnom, a po odluci Narodne vlade) Radikalnakritika će rezultirati gotovo plebisticarnom odlukom da se ne priznaju odluke Berlinskog kongresa i povede rat protiv okupacije.

Pored osmanskih institucija vlasti (valija, osmanska komanda vojske, medžlisi...), kao paralelni organi vlasti, nakon 05.06.,djeluju novoformirani Narodni odbor, Bošnjačka (muslimanska i hrišćanska) vojna komisija i Narodno predstavništvo, formirano08.06.1878.g. Prevratnički raskid sa osmanskim institucijama vlasti događa se nakon 27.07.1878.g., kada su bošnjački izaslanici tražili odstupsvih osmanskih činovnika i formiranje narodne vlade. Jednom depešom javljeno je Porti da osmanske vlasti, po volji naroda,odstupaju. Vojnu komandu, 28.07., preuzimaju Bošnjaci. Na čelu civilne uprave ostaje Hafiz-paša dok sultan ne pošalje novogvaliju. U novoj bosanskoj vladi, formiranoj predvečer 28.07.1878.g. svi novi dostojanstvenici su bili protivnici Osmanlija i željni

 borbe sa A-U. Nova vlada je odmah javila kadilucima da je uzela vlast u svoje ruke i pozvala ih na otpor. Na zahtjev narodnevlade zadnji osmanski činovnici, na čelu sa Mazhar-pašom, valijom i Konstantin-pašom, napustili su Sarajevo, uz sveopšti

 bošnjački prezir, 30.07.1878.g.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 49/95

Odluka je iskazana na sjednici Narodnog odbora od 10.07.1878.g. i ta odluka je jedna od ključnih komponenti bošnjačkog

odgovora politici evropskih sila. Projekat definiranja i objektivacije političke konvergencije između unutarbošnjačkih vjerskih

grupacija, također, ulazi u konstitutivne elemente otpora okupaciji. U prvoj “adresi” (23.05), koja je imala odjeka i u stranoj

 javnosti /npr. o njoj je pisao londonski “Times”/, formulisana je ta konvergencija. U njoj se, između ostalog traži “...udruženje

svih Bosanaca i Hercegovaca da zemlju brane od Srbije i Crne Gore ili od A-U”, ali ova “adresa” je tražila i eliminisanje hrišćana

iz organa vlasti, pa je ostala na nivou uskogrudne, uskomuslimanske političke platforme (Adresa je sadržavala sljedeće zahtjeve:

(1) da se prestane sa zapošljavanjem hrišćana u vlasti; (2) da se uklone zvona sa pravoslavne crkve; (3) da treći poziv redife bude

raspušten; (4) da se pruži otpor okupaciji. V. Skarić ovi protivhrišćansku orijentaciju “adrese” nalazi u, navodnoj, upletenostiMazhar-paše, koji je tako pokušao zadobiti simpatije masa, ali i uklonio na taj način konkurenciju Konstantin-paše i postao

guverner u autonomnoj Bosni) Međutim, na ideji konvergencije će se razviti i osmisliti politička platforma otpora okupaciji, a

njena stvrna objektivacija iskazat će se u vjerskom sastavu institucija narodne civilne i vojne vlasti, ali i u agitaciono-političkim

aktivnostima, kao i u vojnom angažovanju Bošnjaka, katolika i pravoslavaca. (Prvo narodno predstavništvo se sastojalo od 12

muslimana, dva pravoslavna, dva katolika i Jevreja za sarajevski sandžak, i od po jednog muslimana i po jednog hrišćanina iz

mostarskog, bihaćkog, bijeljinskog, banjalučkog, zvorničkog, sjeničnog...sandžaka. Pravoslavci su se pobunili na neadekvatnu

zastupljenost, pa je nakon toga izabrano još trojica od strane pravoslavne crkvene opštine. Politički aktivisti su bili npr. Stevo

Petranović, Petrakija Petrović..., a što se tiče participacije hrišćana u otporu, za to ipak ima podataka, ali tebi oni ne trebaju,

 samo reci da su pravoslavci uzeli više učešća u otporu.).

O bošnjačkoj samosvijesti već dovoljno znaš, ali ukratko, radi se o svijesti o Bosni kao jednoj od osmanskih pokrajina koja ima

historijsko-teritorijalni individualitet, svijest o bosanskim granicama, svijest o bosanskom patriotizmu..., iako je sve ovo u jednoj

vrsti razvojne samosvijesti, a ne samosvijesti koja je doživjela, u to vrijeme, dovršenu, idealno-tipsku samosvijest .

Stanovništvo Bosne se u Selmanovićevoj “Objavi” eksplicitno definiše kroz riječi: “Bosna kao domovina nije politički

individualitet isključivo Bošnjaka-muslimana, već je ona domovina svih naroda koji u njoj žive.” Kod njega se ne zna za

drugačiju diferenciranost naroda, osim u religijskom smislu, pa kaže “...mi koji živimo u Bosni, Islami, Hristjani i Latini...”, tako

da se Selmanovićeva “Objava” obraća i njima. Dakle, ne postoji znanje ili svijest o nekim srpsko-hrvatskim nacionalnim

identifikacijama unutar bosanskog naroda. U “Objavi” je vidljiva i svijest o historijskoj tradiciji Bosne, tako da i svijest o

kontinuitetu historijske tradicije ulazi u bitne lemente njihovog etničkog i političkog samorazumijevanja. Tu je i, na kraju, svijest

o egzistencijalnoj opasnosti za bošnjački narod i za Bosnu kao njegovu domovinu, pa zato i u “Objavi” stoji opšti poziv na

svebosanski rat protiv okupacije.

 Rezime o “Objavi”-Pitanje osnovnih elemenata “Objave”

Sve temeljne ideje i glavne komponente bošnjačkog samorazumijevanja prepoznatljive su u zekstu ove objave koju je potpisao

Smail Selamnović. Tu je, prije svega, motiv Bosne kao političkog, kulturno-običajnog i historijsko-teritorijalnog individualiteta.

Tu je i motiv bošnjačkog narodnog identiteta kojeg ne negira njegova unutrašnja vjerska diferenciranost. Dalje, tu je svijest o

 bošnjačkoj političkoj historiji. Raskid sa Osmanlijama je eksplicitan: Bosna se sama brani. Politika konvergencije je razgovjetno

formulisana. Bosanski patriotizam je sintetički izraz svebošnjačke samosvijesti, a dužnost odbrane Bosne je njegov konstitutivni

element. Egzistencijalna ugroženost do kraja radikalizira ukupnu bošnjačku, etničku i političku samosvijest i jeste historijski

generator njenog razvoja.

 Pitanje vizije državno-pravnog položaja Bosne i unutrašnjeg društveno-političkog uređenja

U ranije pominjanoj “adresi” (23.05.1878.) prepoznata je formula državno-pravnog statusa BiH. Politička platforma odbija

srpsku politiku pripajanja Srbiji. Rat je način suprotstavljanja A-U mandatu nad BiH. Svojom prvom adresom upućenoj Porti,

 podnosi se molba “za uvođenje autonomije i narodnog predstavništva koje će kontrolisati upravu”. Ali, ovo je formulisano prije

nego što su Bošnjaci izvršili prevrat i formirali, umjesto turskih, bosanske institucije vlasti. Kroz literaturu se ne može doći do

 preciznog odgovora na gornje pitanje, ali nezavisno od toga, bošnjačka politika je stvorila državno-institucionalnu i vojnu osnovu

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 50/95

nezavisnog državno-pravnog opstojanja BiH. U prilog ovom stavu ide i probosanska struja unutar bosanskih pravoslavaca, u liku

Vase Pelagića (1877.) koji kaže: ”...mi Austriju nećemo, nego li ili sa Srbijom ujedinjenu ili samostalnu državu”. Međutim, kratak 

vremenski period za koji je A-U okupirala BiH je onemogućio definitivno profiliranje projekta uspostavljanja nezavisne bosanske

države.

Nedovoljno profilirano je i pitanje unutrašnjeg uređenja BiH, nezavisno od toga da li je ona zamišljena kao autonomija ili kao

nezavisna država. “Čini se da ni vlastodržci nisu načisto kako će se svršiti, ako i bude uspjeha. Nadaju se da će uspostaviti jedno

državno tijelo u islamskom duhu. To se vidi i po tome što je Narodni odbor proglasio Šerijat za jedini zakon. Na to su hrišćanski i

 jevrejski odbornici morali pristati, iako oni time gube svoja građanska i politička prava.(V.Skarić)” Postoje u historiografiji idrugačija tumačenja bošnjačke ambicije da se šerijatsko zakonodavstvo uspostavi kao načelo unutrašnjeg društvenog i državno-

 pravnog uređenja. “kada je u Sarajevu donesena odluka za beskompromisnu borbu protiv okupatora...valjalo je proglasiti neki

opći zakon koji će vrijediti za sve narode, za sve branioce i vezati ih potrebnom disciplinom da se održi red u Bosni uopće. S

obzirom da je Muslimana bili najviše u borbi, najviše je odgovarao zakon šerijata. Taj zakon je bio vrlo strog, i čisto islamskog

karaktera, protiv njega se nisu bunili ni hrišćani ni Jevreji. Ovaj zakon je muftija Taslidžak objavio i tumačio od poraza kod

Tuzle, koji je pretrpio austrijski general Sapari.”(V.Bogičević) Nezavisno od nedoumica u historiografiji, ovaj zakon je imao

opštedržavni, ali i socijalni karakter, a izvjesno je i to da bi se u bošnjačkom projektu unutrašnje državno uređenje temeljilo na

ideji građanske jednakosti.

1.Muhamed Emin Hadžijahić – Rođen je 1837. godine u Sarajevu. Obrazovao se u Sarajevu iIstanbulu. Postavljen je 1868. g. za učitelja za pravilnog učenja Kurana u Gazi Husrev-begovoj medresi.Umro je u Sarajevu 20. aprila 1892. godine. List Vatan (Domovina) izlazio je na turskom jeziku 1arapskim pismom, s motivacijom da mnogi domaći muhamedanci ne znaju čitati moderna slova.

Poimanje domovine - U novom historijskom kontekstu-u vrijeme A-U okupacije i bez nostalgične iluzijeo povratku osmanskog suvereniteta nad Bosnom, on patriotizam poima isključivo kao bosanskipatriotizam. Govori o Bosni, o toj lijepoj zemlji, koja je naša sveta domovina. U aksiološkom poretku,domovina i vjera su najviše vrijednosti i nalaze se u međusobnoj vezi. Rangirajući ove vrijednosti on ćepisati : „Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine". Ona je prirodnadatost. U analogiji porodice i domovine one imaju isti status, prirodne su činjenice, pa otuda govori:„Kao sto čovjek svoju djecu i familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu". Kao prirodna datost,domovina je izvorište biološke egzistencije: „Kad smo se na svijet rodili najprije smo svoju domovinuvidjeli". Kao prirodna datost, narod je jedna proširena familija, a domovina jedna kuća. Ona je isocijalna datost duhovno- kulturna stvarnost, ona je zajednica jezika i interesa- i obrazovanja.Domovina pruža egzistencijalnu sigurnost i zaštitu života, imetka i moralnog digniteta, to su njeneprimarne svrhe. Užitak u slobodi, privilegij ama, sigurnosti 1 zaštiti, to su vrijednosti koje obilježavajudomovinu.

Poimanje patriotizma - Domovina kao sinteza prirodne datosti i socijaino-kuiturne produkcijeproizvodi specifični kompleks osjećajnosti, onaj kojeg označavamo kao patriotizam. To je zagonetnaveza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. U objašnjenju patriotske ljubavi, Hadžijahić koristibiološki diskurs, u modelu veza i odnosa između majke i djeteta traži odgonetku patriotizma. Osjećanjapatriotizma su heterogena, himnične ode domovini produciraju radost i osjećanja ponosa, ali u krizama,produciraju se osjećanja tuge.

Islam i patriotizam

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 51/95

Sam islam legitimira domovinski patriotizam. U preferenciji planetarnog ummeta, islam netraži indolenciju, spram domovinske svijesti. Naprotiv, za islam domovinski patriotizam jevrijednost, pripada muslimanskim imperativima. Sa vjerskog stajališta, „ ...mi moramo radičuvanja naše vjere, za kojom težimo ... svoju domovinu ljubiti i nju ne ostavljajući svom snagomse truditi da ovdje svoju sreću i svoju budućnost osiguramo".

Politički konformizam i muslimansko iseljavanje

Iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine je najtragičnija činjenica njegovog vremenašto će u potresno dramatičnom diskursu doživljavati i opisivati: „Smatram da u iskušenju ovogvremena ne možemo ni opisivati tako golemu nesreću kakva je napuštanje domovine - bol zbognapuštanja domovine ne može se niti na jedan način usporediti čak ni sa smrtnim bolom. Smrtna je bol jedanput, dok se odlazak iz domovine mjeri smrtnom boli svih tih ljudi pojedinačno i nemože se opisati koliko teških nesreća uključuje i iziskuje." Svi bitni elementi u njegovom poimanjudomovine i patriotizma sada istupaju kao kontraargumentacija politici iseljavanja_i manifestira sekonformistički mentalitet spram Režima. Ako domovina osigurava mir, garantuje sigurnost izaštitu, čuva vjeru i moralni dignitet onda Bosna, i pod A-U vlašću, ispunjava određenjadomovinske zajednice, pa sa-tog stajališta Muslimani nemaju razloga za iseljavanje. Mi možemoživjeti u našoj vjeri, trgovini, zanatu i imanju bez napada i takav Režim ne pruža razloge zamuslimansko iseljavanje iz Bosne. Iseljenici direktno ugrožavaju opstanak islama u BiH, što jeislamski grijeh. U krajnjem, iseljavanje je protivno islamskom imperativu očuvanja islama i u BiH, jer ako trend iseljavanja bude nastavljen, zgrada islamstva se može do temelj srušiti. Bošnjacitrebaju odustati od iseljavanja i sa stanovišta čiste, domovinske, patriotske svijesti.

2. SAFET-BEG BAŠAGIĆ

Rođen 06.05.1870.godine u Foči , od 1882.g. u Sarajevu gdje završava ruždiju i Veliku gimnaziju.Objavljuje pjesme u Vijencu, Nadi i Prosvjeti. U Beču završava studij filozofije i 1900 objavljuje “Kratkuuputu u prošlost Bosne”. Iste godine u Sarajevu je postavljen za profesora arapskog jezika u Velikojgimnaziji uz puni aktivitet na svim poljima muslimanske kulture. Sa Mulabdićem i Hadžićem

 pokreće list “Behar ” (od 01.05.1900) i u inicijativnom je odboru za osnivanje Gajreta (1903) na čijem je čelu do 1907.g.. Pokreće “Ogledalo” 1907.g. Oizašlo 13 brojeva). Promovisan 1910 u doktorafilozofije islamskih jezika , govorio arapski, perzijski, turski, njemački, latinski i razumio

francuski . Predsjednik Sabora do 31.01.1919.g., kustos Zemaljskog muzeja, a od 1921.g. do penzijestalni službenik. Umro 09.04.1934.g. u Sarajevu.

Politiku nije smatrao svojim životnim ciljem i pozivom, već kao silu prilika kada ga banjalučki okrugpredložio za zastupnika u Zemaljskom savjetu, a njegovo bavljenje politikom je bila i njegova ličnagreška jer je Vjekoslav Klaić želio u Zagrebu otvoriti katedru za orijentalne jezike na kojoj bi predavačbio upravo Bašagić. Ipak, politikom se svesrdno bavio i cijenio taj posao, a samu politiku je shvatio unjenom smislu i moći kao rastegljiv pojam jer se politikom, demagoški i sofizmima, narodu i neprijateljmože nametnuti za vođu i učitelja i tako ga voditi na krivi put, ali će je kasnije shvatiti u njenomeksplicitnom značenju kao autonomnu javnu djelatnost koncentrisanu na klasične aspekte političkogangažmana. Deklarisao se kao begovski aristokrata a po mentalitetu je bi demokrata, pri čemu jecijenio političku etiku i racionalizam bez ikakvih denuncijacija i nečasnih sredstava.Njegova političkamisao se ispoljava na tri plana:

1. Poima i primjenjuje politiku u konkretno-historijskom kontekstu i koja se, s jednestrane,ispoljava kao imanentna politika prema a-u režimu i, s druge strane, kaonacionalna bošnjačka politika unutar režima;

2. Kao prikriveno , u čitavom njegovom djelu i radu, krije se osviještena politička misaorazumijevanja bošnjaštva u svim njegovim dimenzijama;

3. To Bašagićevo političko se ispoljava i osvjedočuje u istaknutim i uglednim političkimrukopisima.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 52/95

Politika kao kulturna politika. Najviše vrijednosti Bašagićeve aksiologije su prosvjeta,domovina i islam, a muslimanska politika u a-u režimu je definisana kao kulturna politika saprosvjetiteljstvom na čelu, jer je moć prosvjete i kulture neograničena, jer je “slava i moć velikihnaroda bila i prošla, ali su duhovni i kulturni spomenici nadživjeli te narode, a sve što nije urađeno podzastavom prosvjete...kao da nikada nije ni postojalo.” Kulturna politika je zato egzistencijalno-spasonosna politika za muslimansku zajednicu (u daljem tekstu MZ) u BiH. Uz pomenute vrijednosti, unjegovu aksiologiju spadaju i lične vrline, moralna i materijalna snaga na temeljima islamskihvrijednosti i modernog znanja i nauke, i koji su izvor moći ljudi i naroda. U modernim vremenima ipreuvjet općeg civilizacijskog napretka. Zato se i konfrontira sa tradicionalnošću shvatanja vojne moćikao vrijednosti i znanja kao vjerskog i konzervativnog običaja, te poručuje da se sada treba boriti

knjigom i prosvjetom, a ne oružjem.Sociologija MZ ili protosociologija bošnjačke nacije. Ova sociologija ima dva noseća uvida:

1) deskriptivno-dijagnostički o jednom općem zastoju u njenom socijalnom razvoju tj. umnom,ekonomskom i općekulturnom,

2) normativni - koji se oslanja sam na sebe, tj. o osloncu MZ na samu sebe, a što zahtijevauspostavljanje unutarmuslimanskog socijalnog, političkog, etničkog, kulturnog i mentalnoghomogeniteta, jer se muslimani nemaju na koga osloniti do na same sebe.

  Svoju muslimansku etnosocijalnu psihologiju Bašagić prikazuje kritički kroz posebno pominjanjenjenih negativnih crta i prirođenih manaℜ koje nisu fatum i apriorne i koje se mogu otkloniti obnovom i

afirmacijom islamske etike i morala, a pozitivne crte prepoznaje u bošnjačkoj historiji, dok u novojmuslimanskoj inteligenciji vidi aktera revitalizacije i javne afirmacije islamske etike, ali na temeljimasavremene organizacije MZ, jer je dužnost svakog muslimana, u cilju općeg napretka, da utire putmodernoj organizaciji svog elementa. Drugim riječima, ključna pretpostavka za postizanje pomenutogcilja jeste društvena reafirmacija unutarmuslimanskog homogeniteta koji u sebi sadrži nekolikoelemenata:

• punu afirmaciju muslimanskog udruživanja kao vjerske dužnosti kroz ustanovu džume kroz koju serazvijaju etičke vrijednosti ljubavi i prijateljstva, te ljubav prema islamskoj općini i bratstvu, a onouključuje u sebe etiku dobra, altruizma, solidarnosti itd. Kroz poštovanje svega toga se iskazuje ipatriotsko, rodoljubivo djelo u korist prosperiteta BiH kao domovine Muslimana.

• Promocija muslimanskog aksiološkog odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva i njemu kaotakvom, ali u novom, evropskom shvatanju kao bogatstvu kao pretpostavci razvoja MZ i koje selegitimira Kur¨anom i hadisima bez pohlepnog egoizma, čime odnos prema bogatstvu oslobađaaverzije i predrasuda, jer je bogatstvo tijesno vezano sa blagostanjem i samosviješći svihprosvećenih naroda (slično kao Weberova protestantska etika). Pri tome bogatstvo ne trebagomilati, već pomagati bližnje i osigurati potomke, činiti dobra djela i slično. Pri svemu ovomeBašagić je svjestan diferenciranosti i heterogenosti MZ, istupa protiv unutarmuslimanskogstranačarenja (u kontekstu konfrontacija muslimanskih političkih partija i njihovih partikularnih, a neopćih interesa), nesloge, separisanje itd., čiji su akteri narcisoidni ljudi, samozvane vođe,ambicionisti koji u svemu vide samo ličnu korist i želju da uđu u elitu muslimanske političke,ekonomske i trgovačke moći. Muslimanski homogenitet se, pored etike islamskog bratstva, morazasnivati na islamskim demokratskim ustanovama, prije svega na džematu (vjerska opština ilizajednica) unutar koga treba otkloniti prirođene muslimanske pogreške i mane i reafirmirati istinskepozitivnosti.

  Koncepcija bošnjaštva. Bašagić je svojevremeno isticao svoje, Starčevićevom ideologijom zanesen,hrvatstvo, i to političko hrvatstvo, što ga uvrštava u etničkonacionalno nesigurne individue togvremena, ali nigdje nije razvijao pojam etničkog hrvatstva. U svom ranom periodu Bašagić govori o

“...zlo mišljenje o svakome...sumnja u tuđe poštenje...uhođenje i istraživanje tuđih tajni, prisluškivanje, virenje preko oka,otuđivanje od drugih jer se misli da su pametniji od ostalih...međusobna zavisnost...mržnja, prezir, ljutnja...nismo braća negokrvni neprijatelji u privatnom i javnom životu” Manifestira Bašagić tu recepciju, nakon saradnje sa listom Bošnjak, potpisujući krajem jula 1894.g. koalicioni pravaško-obzoraški program koji sa pozicije etničkog pankroatizma hoće dokazati kako su Bosanski Muslimani po krvi, rodu, plemenu i

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 53/95

bosanskom narodu pod kojim je podrazumijevao isključivo muslimanski element u BiH uzsuprotstavljanje autokroatizaciji i autosrbizaciji Bošnjaka, pri čemu je bio svjestan poistovjećivanjateligije i nacije, tj. pravoslavni – Srbi, katolici – Hrvati i traži da Muslimani ostanu Bošnjaci.Samoidentifikaciju muslimana kao Srba ili Hrvata objašnjava željom tih pojedinaca za slavom i časti ukorist ličnih interesa, a ne kao lično uvjerenje. U bošnjački narodni individualitet u Bašagićevompoimanju ulazi:

1. Bošnjačka samosvijest o narodnoj posebnosti od Kulina-bana, tj. u zajedničkom narodnomsjećanju o životu pod jednim grbom i zastavom i nikakva represivna politika to bošnjaštvo ne možedovesti u pitanje (“Deset puta-ne jednom umrijeće/Al bošnjaštva odreći se neće).

2. Historijsko-genetska etnička osnova da su Bošnjaci porijeklom Slaveni , čime se oniodvajaju od etničkih Turaka, ali i od Srba i Hrvata. Ovaj narodni individualitet on historijskiutemeljuje i to na osnovu njegove historije u BiH, kao historiji bošnjačke slave, junaštva, viteštva,mudrosti itd. sve pozitivnosti karakterologije Bošnjaka vidi u njihovoj historiji. To njegovo historijskoutemeljenje veliča i preferira ideju bošnjačkog kontinuiteta u tri aspekta:

- postoji historijski kontinuitet između preislamske Bosne i Bosne pod osmanskom i a-u vladavinom.Historija SVB je integralni dio bošnjačke historijske cjeline (liniju kontinuiteta SVB i islamapovezuje likovima Kulina-bana i H.K.Gradaščevića) i oni baštine kontinuitet od bogumila koji su izinata primili islam, a u tom kontinuitetu insistira na kontinuitetu sv bosanske aristokratije koja je

pristajala uz bogumilstvo i pod osmanskom vlašću na moći i krvi formirane begovske elitebošnjačke moći.

- Historijski kontinuitet u bošnjačkoj kulturnoj produkciji , posebno u književnosti jer je onanajpostojanija i najvjerodostojnija. Pri tome Bašagić, s notom superiornosti, veliča kulturno-duhovnuprodukciju Bošnjaka, a nasuprot degradirajućih stavova srpske i hrvatske historiografije koje tuprodukciju marginaliziraju, primitiviziraju i negiraju.

- Uvršatvanje bosanskog jezika kao historijski sačuvanim jezikom bošnjačkog narodnogindividualiteta i i identiteta, te, na kraju, kontinuitet u historijskoj misiji bosanskogplemstva kao čuvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti, etike i antiosmanskog prkosa,a ulogu plemstva će transponirati i u tadašnju savremenost.

  Po pitanju agrarnih odnosa, kao glavni ideolog MNS, on je sa ovom strankom zastupaointerese begovskog stratuma. Ova je stranka u svom programu zastupala stav da kmetu treba datizemlju koliko mu je nužno za egzistenciju, ali prvenstveno državnog zemljišta, a tek poslije kmetskezemlje, i “to uz primjenu i valuti dostojnu odštetu” koju treba sam seljak da plati. Stranka je odlučanprotivnik načela da je zemlja božija i onoga koji je obrađuje; neka zemlju posjeduje onaj ko je neobrađuje, isto tako kao što posjeduje fabrikant svoj kapital. Stranka ne priznaje nikakve donesenepropise, niti one koji će biti doneseni, a tiču se slobodnih posjeda (begluka).

  Domovina, patriotizam i islam. Bašagić će 1909.g. i programski i deklarativno prihvatiti  pankroatizam, a indirektno i svoju hrvatsku jezičku identifikaciju koju ranije nije iznosio♥, a tada više ine govori o svom poimanju bošnjaštva već se pod pojmom domovine i domovinskogpatriotizma,domovina identificira sa narodom. Za njega domovina nije određena državnim

statusom, političkim režimom ili vladom, kulturnim razvojem, teritorijom i njenim obimom iligeografskim položajem, već je domovina zajednica istovrsnog etničkog porijekla, identičnehistorijske sudbine, zajednica jezika, vrijednosti i kolektivne osjećajnosti. Domovinski 

 jeziku Hrvati, a BiH, i sa etničkog, i sa fiktivno zamišljenog državno-povijesnog prava, hrvatska zemlja. Još jednom javnodeklariše svoju identifikaciju u ovom ranom periodu tako što kao jedan od malobrojnih Muslimana sudjeluje 1900.g. nasvečanosti instalacije hrvatske zastave “Trebevića”, kulturno-prosvjetnog hrvatskog udruženja, i na banketu posvećenom ovomdogađaju Kao član uredništva on će prihvatiti sljedeće stanovište: “Narod naš naime u BiH kao i naša braća preko Save i Dunava kao iona preko Drine govore istim onim jezikom, kojim i mi pišemo, samo ga zovu dvojakim imenom. Prema tome postoje dvijeknjiževnosti, hrvatska i srpska. Književnici i saradnici koji preuzeše da uz promjenu i prošireni program izdaju “Behar”, broje seu hrvatske književnike i rade na polju hrvatske književnosti. S toga, a i jer trećem imenu pored hrvatskog i srpskog ne moženigdje biti mjesta, obnovljeni će “Behar” biti hrvatski list...Behar će morati da sljubljuje i jedan narod raznih vjeroispovjesti.”

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 54/95

fenomen je za Bašagića univerzalna prirodna datost, pa ljubav prema otadžbini nije voljapojedinih ljudi, već sila prirode – nešto zajedničko svim ljudima, tj. domovina je historija individualnograzvoja bosanskog bića ili ontogenetski fenomen živog svijeta. (Bašagićev naturalistički, geografsko-organicistički diskurs poimanja domovine). U antropološkom smislu, ona je biološka datost kao iporodica i tako i funkcioniše, ona je starotipski fenomen, prirodna datost, geografski individualiziranastvarnost svih svojih osebujnosti. U aksiološkom kontekstu, domovina je najviša vrijednost ipripada svijetu sakraliziranih normativiteta, ona je božije djelo i opća svojina i svtinja svih ljudi.Narodni odnos prema domovini je patriotizam kao potvrđena vrijednost koju odlikuje osjećanje zanosa,uzvišeno čuvstvo, uzbuđenje, sreća, radost, ali i ponekad žalost. U etičkom smislu domovina jestvarnost zbog koje “zaboravljamo svoje vlastite interese, idol kome i život na žrtvenik donosimo”, kao

uzvišena dužnost, a ova hipostaza žrtve za domovinu je supstancijalno određenje patriotizma, a drugasupstancijalna dimenzija domovine je ta da je ona egzistencijalna pretpostavka samog narodnogopstanka, “dragi kamen na kojem je urezana prošlost, sadašnjost i budućnost.” U religijskom smislupatriotizam je islamski imperativ i legitimirajući normativitet. Bašagić je svjestan historijskogpatriotizma bosanskih muslimana, ali istovremeno i nedostataka istog u tadašnjem vremenu, a uzroktoga je nedostatak porodičnog♥ i školskog odgoja, jer sami odgajatelji ne poznaju islamski moral, pa sezato i zalaže da mlade generacije slijede ideale straih Bošnjaka i da, recipirajući bosanski patriotizam,osiguraju budućnost bosanskog naroda, a posebnu ulogu daje novoj muslimanskoj inteligenciji. Ovohipostaziranje patriotizma se dešava u vrijeme uvođenja parlamentarizma, ustavnosti i višestranačjapa on postaje izvorište tolerancije i konvergencije između unutarbosanskih vjerskih, partijskih,interesnih i drugih subentiteta.♣ Bašagić govori o jednom iznutra izdiferenciranom narodu kod kojeg ćepatriotizam u njegovom poimanju, kao zajednička vrijednost osigurati složnost, zajedništvo i bratstvoza opće dobro naroda i BiH kao cjeline.♦

Najviša dužnost muslimanske inteligencije je odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na BiHkao vlastitu domovinu, uz moralni i materijalni napredak islamskog elementa, uređenje vakufsko-mearifske autonomije i zaštite prava starodrevnih baština i islamskih svetinja. Bašagić zastupa ideju b-h autonomije pa to provodi kroz pritiske na Muslimanski klub u bos. Saboru da brani tu ideju, bez obzirana to u kakvom se god sklopu nalazila A-U Monarhija. Tokom I S.R. bašagić će sa svojom grupom vidjetiBiH sjedinjenu sa Hrvatskom gdje bi imala izvjesnu autonomiju. Provodio je politiku funkcionalnogkonformizma kroz kulturnu politiku prosvjećivanja u duhu modernih naučnih i tehničkih znanja.

U literaturi se u nekim nijansama razlikuju interpretacije Bašagićevog poimanja autonomijeunutar Hrvatske. Purivatra će pisati: “Predsjednik tadašnjeg Sabora Bašagić smatrao je da BiHtreba da dobije autonomiju ili da bude prisajedinjena Hrvatskoj, odnosno da se utjelovi u hrvatskezemlje. Imamović će pisati kao je uz Šerifa Arnautovića i Bašagić vidio sredinom 1917.g.

budućnost BiH unutar Mađarske.

3. Mehmed - beg Kapeta110vić Ljubušak 

Rodio se 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Početne nauke završio je u svome rodnom mjestu, aruždiju u Mostaru, gdje je dobio znanja iz turskog, arapskog i perzijskog jezika. Umro je nakon teškebolesti 29. jula 1902. u Sarajevu.

Legitimnost vlasti i politički komformizam - Smatra da vjera ne nalaže da se ne poštuje vlast. Svojekomformističke stavove obrazlagaće sa stanovišta običajnosti, ali i sa povijesnim argumentima. Ističeda su muslimani pod Osmanskom vladavinom iskazivali odanost i lojalnost državi, pa iz toga proizilazi i

“Za naš kućni odgoj možemo slobodno reći da ga nikako i nema, jer nema uslova, pod kojima se razvija u drugih naroda. Našojdjeci u najboljim kućama pušta se na volju, da se sami prema svojim prilikama razvijaju i odgajaju”. Pri tome on zna za granice oktroiranog ustava za BiH i instaliranog saborskog parlamentarizma, zna, dakle, da postoji širok idubok jaz između parlamentarne prakse i ružičaste teorije o parlamentu, zna da obje vlade u monarhiji vežu nam ruke i više negozaslužujemo, zna kako je dugačak put do istinske samouprave u Bosni, a da se samo složnim radom može pripraviti tlo, da

 jednom dođemo do sabora u najširem smislu riječi. Uvjeren je da je u Bosni probuđena svijest za ustavni život, da se afirmira parlamentarna svijest, da su zastupnici evropskoj javnosti pokazali da znaju parlamentarno raditi. Ali, onaj raskorak izmeđuteorije i prakse parlamentarizma može se prevazići tako što će se trijezno prosuđivati između onoga što je moguće danas postići imaksimalističkih ideala, jer što se odmah ne može postići ostavlja se za bolja vremena.” I u pristupnoj, pozdravnoj besjedi, nakon što je oficijelno prvi put izabran za predsjednika Sabora, na XXV sjednici(25.10.1910.g.), Bašagić insistira na bosanskom patriotizmu kao središtu sinteze dobra cijelog naroda i cijele domovinezasnivajući ga na vrijednostima općeg dobra, sporazumijevanja, zajedničkog rada, ljubavi, harmonije, etike bratstva i međusobnekonvergencije.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 55/95

njegov komformistički stav prema A-U. On ističe da ne treba gajiti nadu da će osrnanlije vratiti Bosnu itaj njegov argument označen je kao argument inverzibilnosti historije. Ističe da su bošnjaci pod A-Uvladavinom umnogome bolje nego pod osmanskom vladavinom. Nova vlast je legitimna, zato što nijevodila križarske ratove protiv muslimana u BiH. U tumačenju legitimnosti vlasti uvodi nove pojmovedržavljanske jednakosti i građanske ravnopravnosti. On opisuje jednakost kao državno-političku praksu.Glavno i vrhovno načelo upravljanja zemljom:

I ravnopravnost II vlada objektivna prema svim vjeroispovjestirnaIII vlada priznaje potpunu ravnopravnost svim vjeroispovjestirna

IV  radi vjere nesmiju se uskraćivati državljanska prava

V  svi, državljani bez, obzira na vjeru imaju pravo da uživaju državnu zaštitu

Bošnjačka lojalnost novom režimu zasniva se na stvarnom i normativnom načelu jednakosti,ravnopravnosti i osiguravanja općeg napretka. Poimanje pojma državljanske nacije kao političkenacije, kao političkog naroda, a ne etničkog naroda. Položaj muhamedanaca komparira sapoložajem muslimana u drugim evropskim zemljama gdje ističe da je položaj Bosanskih muslimananajbolji. Legitimira A-U vlast ne samo građanski utemeljenim državnim zakonima nego i samimcarskim autoritetom. U poimanju legitimnosti vlasti uvodi i pojam utilitarizma i interesnukonstelaciju. Podrška Bošnjaka režimu gleda se kroz koristi koju on donosi za muslimanskuzajednicu.

Karakterologija i apologija Bošnjaka i Islama - Muhamedanci su prema njemu superironi u odnosu naostale u svakom pogledu. Najsposobniji su za rad, nauku, trgovinu, on će kritikovati tradicionalne,konzervativne, nostalgične crte bošnjačkog mentaliteta. Tako će podvrgavati kritici mentalni fanatizam,ravnodušnost, apatiju, spram novih mogućnosti koje je donio režim. U novom vremenu Bošnjaci trebada razvijaju nove vrline, kao što su odlučnost, odvažnost, marljivost, okretnost, poslovni afirmitet,sposobnost učenja. Jedina granica ovome svemu je da nije u suprotnosti sa islamom. Islam u sebeuključuje kulturno-obrazovne i privredno-tehničke tokove.

Agrarni odnosi - U sferi agrarnih odnosa on brani status quo smatra neprikosnovenim privatnostzemljoposjedničkog vlasništva koje je begovima i agama ostalo još od šukunđeda. Cjelinu bošnjačkognarodnog dobra veže za održavanje njihove moći: „Mi želimo da ima u Bosni sto vise veleposjednika ibogatih domorodaca, jer što nas je veće u boljem stanju, to je naravno, da je bolje i po zemlju i ponarod.

Kritika politike iseljavanja - Istupa protiv napuštanja BiH od strane muslimana. Vjeruje uveleposjedničku lojalnost novoj vlasti. Protivi se rasturanju zajednice koja je izdržala mnogo osvajanja,a nije se rasula. Smatra da patriotizam ne postoji kod onih koji napuštaju domovinu.

Koncepcija bošnjaštva - Smatra da patriotizam treba vezati isključivo za BiH, a ne za neku od budućih iliprošlih vladavina. On je prvi razdvojio pojam narodnosti i vjere, on tvrdi da u BiH egzistira jedan jedinibosanski narod. On gradi svoju ideju o Bošnjačkoj narodnosti na historijskoj podlozi. Ističe da su seBošnjaci održali i pod OC. Bošnjačka elita, čuvala je svijest o bošnjačkom etničko-običajnomindividualitetu, kao, što je čuvala svijest o Bosni kao državmo-pravnoj i vojno-političkoj osebujnostiunutar OC. Bošnjaci za njega imaju svoje korijene u srednjovjekovnoj bogumilskoj vlasteli. Insistra naslavensko-etničkom supstratu bošniačkog individualiteta. Bošniaci - muslimani su autohtonostanovništvo Bosne, pa teze o etničkom turcizmu nemaju osnove. Odnosi, u BiH u kojoj postoji jedannarod treba da se grade na etici i politici međuvjerske tolerancije.

 Tolerancija nosi u sebi dvije ideje, ideju ravnopravnosti i ideju unutarbosanske konvergencije. Onodbija politiku diskriminacije, smatra da Srbi i Hrvati moraju muslimanima priznati njihovu narodnostte omogućiti slogu i jednakost. Insistira na obnavljanju i afirmiranju maternjeg jezika, bosanskog jezika. Sam prakticira bosančicu. Za njega obrazovni sistem treba da predstavlja sintezu islamskog izapadnog obrazovanja. Prema njemu je bosansko-muslimanska elita ekonomske i obrazovne moćinosilac bošnjačke nacionalne samosvijesti. Begovat smatra nasljednikom srednjovjekovnog plemstva inosiocem bošnjačkog nacionalnog identiteta.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 56/95

4. Osmaii Nuri-Hadžić

Rođen je u Mostaru 28. juna 1869. godine. Mekteb, ruždiju i medresu završio je u Mostaru, a Šerijatskusudačku školu u Sarajevu 1893. Odlazi u Beč i Zagreb gdje završava Pravni fakultet, jedan jepokretača i osnivača književnog lista Behar. Piše u listovima Prosvjeta, Nada i Vjenac. Bio je članDržavnog savjeta u Kraljevini Jugoslaviji. Umro je 23. decembra 1937. godine.

Aksiološki postulati: islam, domovina, narod - Islam je za Hađžića apsolutno središte vrijednosti,izvorište orijentiranja i percepcije svijeta života i njegove interpretacije. „Nama je naša vjera najsvetija inajuzvišemja stvar, i ništa na svijetu nije tako veliko 1 uzvišeno, da bi se moglo usporediti s tomsvetinjom." Islam je otvoren ka recepciji modernog znanja, obrazovanosti, kulture, vrijednosti rada,tehnike i kapitalističkog ethosa. „Islam je vjera razuma,- u njegovim zasada ma sadržana su mačela,napredka, usavršavanja i milosrđa. Islam i civilizacija dva su uzajamna pojma, dva nerazlučiva faktora.Vjera, domovina, narod - to su najuzvišenije ideje, najsvetije stvari što ih čovjek može imati, to su idealiza koje svaki pošten čovjek raditi mora. Islam u njegovoj percepciji, ne implicira indolenciju spramdržavno-domovinske egzistencije kao vrijednosti,.."ljubiti domovinu svoju dužnost je vjerska." Želimo lise održati i napredovati, mi moramo svi kao jedan prožeti jednom mišlju, a ta je: da su BiH našadomovina, da smo tu nikli i odrasli, da svaka stopa zemlje, krvlju poškrapana, govori o slavi, prošlosti,sreći i nesreći naših predaka. Bio je konzistentni kritičar Džabićevog pokreta i hercegovačkogseparatizma. Kod Hadžića se javlja neki oblik fenomena kao nesigurni ili kolebljivi identitet. Još kaostudent Šerijatske sudačke škole, osobito je bio prožet ideologijom Starčevića. Bio je dobro poznat kaoHrvat upoznavši hrvatsku nacionalnu ideju preko literature koju je dobijao od Esada ef. Kulovića iSafvet-bega Bašaglća. Njegov a fiks-ideja je spajanje BiH sa velikom Hrvatskom, gdje je prihvatio

kroatocentnčnu ili panhrvatsku politiku s kojom se muslimani u BiH identifikuju kao etnički Hrvat. Ukontekstu tumačenja Bašagićevog državno-pravnog mišljenja, meritorni Bošnjaci odgovaraju na trinačina; grupa oko Bašagića zagovara pripajanje BiH Hrvatskoj a grupa oko Šerifa Arnautovića predlažepripajanje Mađarskoj, dok treća grupa (Hamid Svrzo, dr. Mehmed Spaho kao i Osman Nuri Hadžić) radina Jugoslavenskom ujedinjenju.

Odnos prema Režimu: vlast, konformizam i kritika - Osman Nuri Hadžić, pledira muslimanskuinkorporaciju u Poredak. Pri tome i on bošnjačko- muslimanski odgovor na Režim vidi u adaptaciji skojom će se recipirati mogućnosti svenarodnog napretka što ih nosi u sebi poredak zapadnjačkihvrijednosti. Angžman u apolitičkoj sferi obrazovanja, kulture, rada i ekonomije, na jednoj strani i, nadrugoj kooperativna, konstruktivna participacija u sferi  politike, tj. funkcionalna participacija unutarbirokratske administracije Režima.

Narod, masa i politika - Hadžićevo mišljenje, kreće se unutar jedne šire koncepcije ili predstave onarodu, odnosno narodnoj društvenoj zajednici, i to u onome što ona jeste i što bi trebala da bude.Zamišlja narod u organicističkom diskursu, kao neki oblik organizma u kojem cjelina i dijelovifunkcioniraju harmonično. On traga da uzrocima dekadencije muslimanskog društva, gdje je uvidjeo još jednu sociološku percepciju, a odnosi se na fenomen mase, kojeg Hadžić interpretira unutar svojekritike Džabićevog pokreta. Racionalna politika ne može se voditi na demagoškoj animaciji mase, gdjegovori: „Narod se može pretvoriti u masu, u prostu svjetinu i to podlim i zločinačkim huškanjem."Izmanipulisani narod i narod srozan na nivo mase i svjetine, ima svoje predstave i zamisli, a vođedemagogije svoje konspirativne interese: raskol između naroda i vođa je do kraja radikaliziran.

Kritička anatomija muslimanske zajednice - Polazećo od islama kao integralnog središta vrednovanja-

mišljenja-djelovanja, Hadžić poduzima opsežnu kritičku anatomiju muslimanskog društva u BiH i to izprespektive sociološkog diskursa. Njegovoj kritičkoj refleksiji izložene su sve relevantne dimenzijedruštvene egzistencije Muslimana. Kreće se u toj kritici sistematski, logički i metodski osviješteno ikonzistentno. Na razini je dekripcija, dijagnoza, kauzalnih objašnjenja i terapijsko-prognostičkihanticipacija. Na nivou deskripcije njegovi uvidi identificiraju vanjske manifestacije muslimanskeegzistencije. Na razini dijagnoza njegova misao identificira opću dekadenciju muslimanske dekadencije.Sa stanjem straha uspostavljenog Okupacijom, Muslimani zapadaju u opću atmosferu indolencije idekadencije. Na nivou kauzalnih objašnjenja njegova misao traga za uzrocima muslimanskogzaostajanja i besperspektivnosti. Najopćenitiji uzrok vidi u nedostatku monocentrički, organicistički ilimehanicistički pojmljenih, zajedničkih vrijednosnih orijentacija unutar kojih se definiraju ideali i ciljevmuslimanske zajednice, jer mi nemamo pravih ideala o našoj,domovmi i o našem opstanku. On ulazi i uidentifikaciju posebnih uzroka muslimanske dekadencije. U njena dva glavna razlog uvrštava,nepoznavanje vjere i narav naših ljudi. Pod naravi muslimana podrazumijeva običajnost i mentalitet što

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 57/95

su se formirali još u doba osmanske vladavine Bosnom. Radi se o naslijeđenim mentalitetima te u takvonaslijeđe spada averzija prema školovanju, strah, od inovacija, nesposobnost prihvaćanja kapitalizma isl. Nepoznavanje islama, njegov je glavni uzrok dekadencije muslimanske zajednice. „Kako prije, takose i danas naš svijet krije iza ustanove vjere, nepoznavajući uistinu ni vjeru ni onog, što ona dopušta,što trpi, što li zabranjuje". Glavni krivac muslimanskog nepoznavanja islama jeste ulema koju Hadžićradikalno i rigorozno kritikuje. Moralna dekadencija, egoizam, međusobni antagonizmi, ignorancijaučenja i rada, nostalgično oslanjanje na autoritet i intervenciju Turske - sve su to u njegovom kritičkomdiskursu atributi najvećeg djela bosanske uleme. Anatomiju muslimanske zajednice, Hadžić završavaterapijskim projektom, njegova je formula jednostavna, a to je da unutar postojećeg A-U režima trebaraditi i učiti, učiti i raditi, nadoknaditi izostavljeno i udariti čvrste temelje boljoj budućnosti, jer za nas

muslimane (je) jedini spas u našoj domovini BiH. U centru tog prosvjetiteljskog rada treba da stojiporodica i škola. Temelj i osnov kako pojedinca čovjeka tako i cijelog naroda jest kuća i škola. Porodica iškola najvažniji su faktori za odgoj pojedinaca i naroda te dok ovo dvoje nije uređeno, ne može biti nigovora, o napredku naroda.

Vakufsko i agrarno pitanje - Vakufsko pitanje uglavnom ostaje unutarmuslimansko, rješava se narelaciji s Režimom, dok agrarno ulazi u samo središte političkih borbi između etničkih reprezentacijatoga doba. U vakufskom pitanju Hadžić u osnovi slijedi vladinu politiku te smatra racionalnim to što jeRežim preuzeo u svoju ingerenciju uređenje i održavanje vakufa. U agrarnom pitanju zauzimasamostalniji stav, prije svega, smatra da se u agrarnoj sferi ne radi o klasičnim feudalnim odnosimaovisnosti, nego da je riječ o zakupničko-najamnim odnosima. Zemljoposjednici su vlasnici svog imanjapa se suprostavlja svakoj nasilnoj eksproprijaciji njihova vlasništva.

Kritika pansrbizma i panlcroatizma - Kritikuje takođe fenomene, pojave autosrbizacije dijelamuslimanske inteligencije kao i politici koja pledira srpsko-muslimansku saradnju u opoziciji spramRežima. Kritika pansrbizma i velikosrpske politike stoji kao konstanta u njegovom mišljenju i javnomangažmanu. Kritikuje srpsku intervenciju i srpsko uplitanje u vodstvo i u političku orijentacijumuslimanskog opozicionog pokreta za autonomiju. Muslimanskoj autosrbizaciji, tj. intelektualcima kojiprihvataju srpstvo kao svoju nacionalnu identifikaciju prigovara, prije svega, njihovu moralnuodgovornost u devalviranju muslimanske narodne tradicije. Njihova srpska identifikacija je istovremenoidentifikacija sa idejom i politikom velikosrpstva, odnosno, sa politikom njegove ekspanzije prema B i Hkroz opsesivnu viziju Velike Srbije. Prihvatajući srpsku identifikaciju, a sa njom i politiku obnovestvaranja Velike Srbije, ovi intelektualci prihvataju i srpsku mitologiju, epske fantazmagorije o srpskom junaštvu. Srpsko-muslimanski interesi, u njegovom uvida, su suprotni upravo zbog antagonističkogodnosa između aga i kmetova: srpski je interes da uništi zemljoposjednike. Ova saradnja nije realna

budući da srpska politika zavarava muslimane o tome kako je izvjesna restauracija sultanovogsuvereniteta u BiH. Srpska intervencija i upliv njihove politike mogu samo proizvesti unutar -muslimansku neslogu i odvesti muslimansku zajednicu u radikalnu i neizvjesnu konfrontaciju saRežimom. Iz perspektive odbacivanja politike stvaranja Velike Srbije, on će definisati i svoj pogled nadržavno-pravni status Bosne i Hercegovine. Učiniće to u kontekstu ideje o reviziji Berlinskog ugovora. Tu ideju u srpskoj interpretaciji vidi kao formu aneksije Bosne „Velikoj Srbiji", jer ta revizija u srpskojpolitici ne znači ništa drugo, nego samoupravu ili pripojenje „slobodnim" srpskim zemljama, a time biislamski narod potpisao sebi „smrtnu osudu". Hadžić ne vidi tu historijsku budućnost Bosne iHercegovine u sastavu Velike Srbije. I pansrpski mentalitet i pankroatistička javnost, neprestano koristehistoriju, na jednoj strani, za produciranje međuvjerskih i međuetničkih konfrontacija, a sa drugestrane, proizvode njen antagonistički potencijal tumačeći je iracionalnom preparacijom, kao povijestlegendi, mitova i epskih halucinacija. Hadžić pledira za ideju tolerancije i mirne koegzistencije, imeđuvjerske i međuetničke, gdje taj ethos formuliše: ''radimo svaki za se, razvijamo se i napredujmo,koliko koji možemo, potpomažimo jedan drugog, pak ćemo onda biti i jendi i drugi i treći, napredniji, jači i složeniji."

5. Salih Kazazović

Rođenje u Travniku 1873. a umro u Banja huci 1943. godine. Bio je učitelj u nekoliko bosanskihmjesta. Angažira se na pokretanju časopisa čiji bi zadatak bio da promoviše srpsko-muslimanskusaradnju i slogu. Povezuje se s krugom oko „Srbobrana". U 1891, 1895, 1896, 1899. godini uBosanskoj vili i Nadi objavljuje stihove. Od polovine decembra 1900. radi u Eksekutivnom odboruPokreta u Budimpešti. U to vrijeme intenzivno piše kritičke tekstove usmjerene prema A-U vlasti u BiH.U to doba objavljenja su tri njegove antiaustrougarske brošure koje su se distribuirale širom BiH;

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 58/95

Stradanje muhamedanskog naroda u Herceg-Bosni, Najnoviji zulum u BiH, Proganjanje islamskognaroda u Heroeg-Bosni. U listu Biser 1913. i 1918. objavljuje i svoja dva najvrednija i to apolitičnateksta jedan iz oblasti filozofski pojmljenje psihologije umjetnosti, a drugi iz oblasti recepcije modemefilozofije i njenih posebnih likova. Prvi tekst nosi naziv Sredstva i dojmovi tragičnog izražavanja, adrugi Savremena filozofija i njeni sustavi.

Estetika i psihologija tragičnog u umjetnosti - Raspravlja se o fenomenu tragičnog u umjetnosti.Označava on svoju raspravu kao psihološko istraživanje. Smatra psihologiju jednim dijelom filozofije.Pod uticajem Ničea i Šopenhauera promišlja svoje temeljno pitanje kako je to moguće da se mi u jednopsihičko stanje jednog lica romanu ili drami prenesemo i da to stanje naše osjećaje, naša čuvstva silom

zaokupi. On hoće svoju estetiku utemeljiti sa onu stranu filozofske i teološke metafizike. Estetikuutemeljuje na psihologiji koju poima i kao dio filozofije i kao dio prirodne znanosti. Kreće se u glavnomunutar tzv. asocijativne psihologije koja produkciju psihičkih stanja, uglavnom, tumači tijesnim,asocijativnim vezama, između različitih somatskih i psiholoških elemenata u ljudskoj duševnosti.

Društveni smisao filozofije i Bošnjaci - Njegova filozofska studija analizira, interpretira i koncizno izlažemodernu filozofsku misao koja, u njegovom uvidu, figurira, dominirajuče u četiri sustava: pozitivizam,materijalizam, naturalizam, idealizam. Možemo govoriti o -svojevrsnoj politici filozofije, odnosno okulturnoj politici koja bi trebala otvoriti smisao te afirmirajuče otkriti potrebe i bošnjačkog naroda zarecepcijom moderne zapadnoevropske filozofske misli. Posebno je važno filozofiju izvesti iz elitizma ikontemplacije pa spustit na tlo muslimanske narodne duhovnosti i osjećajnosti kako bi ona bila ufunkciji muslimanske emancipacije ispod svakovrsnog ropstva, uključivši i ono tradicionalizma,predrasuda i svakog dogmatizma. Zasatupa unutar - muslimansko prosvjetiteljsko pregnuće.

Elementarno širenje obrazovanosti, socijalizacije, i kulturnog učenja i to u folklorističkim, običajnim ipopulističkim medijima ili u religijskim diskursima.

6. Šukrija Kurtović

Rođen je 1890. godine u Gacku, a umro u Sarajevu 1973. godine. U đačkim danima bio je i unacionalnom i u političkom smislu prosrpski orijentisan. Jedno vrijeme bio je urednik lista Gajret. U imeglavnog odbora Gajreta na skupštini ovog društva 14. septembar 1945. Podnosi prijedlog oprestanku rada Gajreta i njegovu ulasku u novoformirano društvo Preporod. Rukopis studenta ŠukrijeKurtovića karakterišemo kao pradigmu osvještenja ideologijske osmišljenosti muslimanskeautosrbizacije, dakle srpskonacionalne identifikacije.

Kritika vlasti - Prije svega uočava i kritizira temeljeno načelo austrijskog upravljanja Bosnom "...razdvojpa vladaj...". To je vlast koja muslimane reducira na vjersku skupinu. Ona ne sve načine sprečavaširenje srpske nacionalne ideje među muslimanima. Ona je tu svrhu instalirala novopečenu narodnostbosansku narodnost. Ustavni statut i koncept izbora Sabora sankcioniraju takvu A-U politiku ipredstavljaju njen nastavak. Klerikalna i katolička Austrija ne može biti prijatelj Islama. Muslimani se nemogu uzdati u bosansku vladu koja je nestalna, labava i opasna. Protivi se uvođenju njemačkog imađarskog jezika kao službenog jezika u upravi i na željeznicama, forisranom zapošljavanju stranaca,tuđinaca, kao i širenju željezničke mreže u skaldu s interesima Švaba i Mađara, a ne prema interesimanaroda sve tri vjere.

Muslimanska "karakterologija" - Muslimani su u njegovoj precepciji "... i antinacionalni...", oni "...nijesusvijesni ni svog narodnog imena...", "...ne razlikuju narodnost od vjere...", ne poznaju nacionalne i

domovinske dužnosti i intrese. Previše su vezani za Tursku, slijepo vjeruju u moć i silu Turske. Još senalaze u mraku vjerskog fatalizma i u mraku neznanja, lutaju bez pravca i puta, slabog su morala iopsjednuti materijalizmom bez ideala, kod njih realnih i razboritih misli nema. Odatle proističepovijesna nužnost prosrpske nacionalizacije muslimana. Na tlu ovih racionalnih pojmova definiraće on isvoje poimanje fenomena nacije.

Pojam inteiesa - .Motivi-su sadržani u zamisli da se interesno legitimira etnička srbizacija i eliminiravjerska komponenta u etničkom definiranju muslimana BiH.

Konzekvence: muslimani nisu politički narod - Rješenje agrarnog pitanja ne može jednako zadovoljiti iagu i kmeta. Muslimani ne mogu biti sva u jednoj interesnoj grupi. Na tom tlu kreira predstavu oizvornom pluralnom biću nacije. Narod nije moguće na tlu unutrašnje interesne stratifikacije

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 59/95

supsumirati pod jednu partiju ili jednu politiku. Mi nemarno nikakvih muslimanskih interesa, što bi nasmoglo udružiti u jednu klasnu i političku partiju. Te se onda oni ne mogu ni konstituisati kao zasebni-politički individualitet - kao "politički narod". Narod koji nije politički, nije ni etnički, odnosno, narodkao nacionalni entitet.

Interesi vjera i nacija - To ide u prilog definiranju Bošnjaka muslimana BiH kao etničkih odnosnonacionalnih Srba. Tako on stvara predstavu o jednom pansrbističkorn etničkom svesrpstvu koje je tolikosnažno da u sebi dopušta svoju unutarnju diferencijaciju na pravolsavne, islamske pa i katoličkesubidentitete. Vjera ne može dijeliti muslimane i Srbe budući da je ona irelevantna u poimanju etničkogindividualiteta. Na interesnom planu, ni vjera; ni agrarno pitanje, nisu smetnja da muslimani i Srbi budu

u jednoj interesnoj i političkoj zajednici.

Povijesno "utemeljenje" pansrbizma - Tvrdi da su stanovništvo predosmanske Bosne činili etnički Srbi,pa otuda ni Muslimani nisu u etničkom smislu ništa drugo nego Srbi. Unutar ovakve predstave nemamjesta ni za ideju bošnjštva odnosno bosanstva. Smatra da tu ideju A-U vlada koristi da bi manipuliralau sprečavanju širenja srpske ideje među muslimanima i sredstvo produkcije međuvjerskihantagonizama. Naš jezik je srpski znači da smo mi Srbi. Od Turske se ničemu ne možemo nadati, mi s Turcima nemamo ništa zajedničkog osim vjere.

Određenje naroda i nacionalizma - Narodnost označava čovjeka kao člana jednog naroda: označava jezik i običaje i sve drugo što čini narod narodom, ona je sa svakim čovjekom već rođena, kod svakog ječlana jednaka i svakom pripada jednako pravo na nju, ona je apsolutno pasivna i bez aktivnosti.

Nacionalizam je svjesnost čovjeka da pripada jednoj narodnoj zajednici i svijest, da sa njom pada i dižese, ona je ljubav prema svomi rodu i pokazuje čovjeku kao faktora u narodu; on je protivno odnarodnosti-mobilan, aktivan i buntovan, čini sve da dođe do svog cilja, on teži slobodi i ne da sesputavati; on nije usađen u narodu i ne rađa se sa čovjekom; on se stiče u životu odgojem i kulturom i sstoga nije kod svakoga naroda jednak; on nastaje u čovjeku i u narodu i znači pokret. Treba daodbacimo vjersko djeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimonacionalnu borbu.

Pojam interesa -Motivi su sadržani u zamisli da se interesno legitimira etnička srbizacija i eliminiravjerska komponenta u etničkom definiranju muslimana BiH.

Konzekvence: muslimani nisu politički narod - Rješenje agrarnog pitanja ne može jednako zadovoljiti i

agu i kmeta. Muslimani ne mogu biti svi u jednoj interesnoj grupi. Na tom tlu kreira predstavu oizvornom pluralnom biću nacije. Narod nije moguće na tlu unutrašnje interesne stratifikacijesupsumirati pod jednmPartiju ili jednu Politiku. Mi nemamo nikakvih muslimanskih interesa, što bi nasmoglo udružiti u jednu klasnu i političku partiju. Te se onda oni ne mogu ni konstituisati kao zasebnipolitički individualitet - kao "politički narod". Narod koji nije politički, nije ni etnički, odnosno, narod kaonacionalni entitet.

Interesi, vjera i nacija - To ide u prilog definiranju Bošnjaka muslimana BiH kao etničkih odnosnonacionalnih Srba. Tako on stvara predstavu o jednom pansrbističkom etničkom svesrpstvu koje je tolikosnažno da u sebi dopušta svoju unutarnju diferencijaciju na pravolsavne, islamske pa i katoličkesubidentitete. Vjera ne može dijeliti muslimane i Srbe budući da je ona irelevantna u poimanju etničkogindividualiteta. Na interesnom planu, ni vjera, ni agrarno pitanje, nisu smetnja da muslimani i Srbi budu

u jednoj interesnoj i političkoj zajednici.

Povijesno "utemeljenje" pansrbizma -Tvrdi da su stanovništvo predosmanske Bosne činili etnički Srbi, paotuda ni Muslimani nisu u etničkom smislu ništa drugo nego Srbi. Unutar ovakve, predstave nemamjesta ni za ideju bošnjstva odnosno bosanstva. Smatra da tu ideju A-U vlada koristi da bi manipuliralau sprečavanju širenja srpske ideje među muslimanima i sredstvo produkcije međuvjerskihantagonizama. Nas jezik je srpski znaci da smo mi Srbi. Od Turske se ničemu ne možemo nadati, mi s Turcima nemamo ništa zajedničkog osim vjere.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 60/95

Određenje naroda i nacionalizma -Narodnost označava čovjeka kao člana jednog naroda: označava jeziki običaje i sve drugo što čini narod narodom, ona je sa svakim čovjekom već rođena, kod svakog ječlana jednaka i svakom pripada jednako pravo na nju, ona je apsolutno pasivna i bez aktivnosti.Nacionalizam je svjesnost čovjeka da pripada jednoj narodnoj zajednici i svijest, da sa njom pada i dižese, ona je ljubav prema svom rodu i pokazuje čovjeku kao faktora u narodu; on je protivno odnarodnosti-mobilan, aktivan i bunotovan, čini sve da dođe do svog cilja, on teži slobodi i ne da sesputavati; on nije usađen u narodu i ne rađa se sa čovjekom; on se stiče u životu odgojem i kulturom i sstoga nije kod svakoga naroda jednak; on nastaje u čovjeku i u narodu i znači pokret. Treba daodbacimo vjersko djeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimonacionalnu borbu.

Diskurs sile - On zna za dehumanizirajuće dimenzije pansrbizma, prepoznaje njegovu spremnost nadestrukciju muslimanske egzistencije, a svaku konfliktnost i sukob sa srpskom politikom identificirakao prijetnju samom muslimanskom opstanku. Prema njemu, muslimani stoje pred jedinomalternacijom, ili će biti uništeni, ukoliko sebe hoće kao poseban politički narod, ili će osiguratibudućnost ukoliko se nacionalno srbiziraju. On pledira, da muslimani, prihvatajući nacionalno srpstvokao svoj nacionalni identitet, izbjegnu borbu sa Srbima i Hrvatima, koja neminovno mora doći, akopokušamo biti posebna grupa i posebni politički narod, muslimansko bosanski, drski parazit u tuđemtijelu.

Metođe nacionaliziranja muslimana - Projekat nacionaliziranja muslimana, podrazumijeva, prije svega,obustavljanje borbe između hrvatske i srpske nacionalne struje za dominaciju među muslimanima.Glavni akter populariziranja srpskog nacionalizma treba da bude omladinska, srednjoškolska i

studentska populacija. Nijedan dokument ni jedno društvo, nijedan sastanak ne smije imati vjerskikarakter, sve treba da je zajedničko nacionalno. Političke metode nacionaliziranja muslimana morajufavorizirati svijest o zajedničkim interesima, a oni će probuditi svijest o narodnoj zajednici. To trebaprovesti kroz uvođenje institucionalnog zajedništva.

Kritički akcent - Vrijedni dometi njegovog mišljenja dolaze iz prespektive interesne refleksije, idejakonveregencne, potoni ideja razdvojenosti vjere j nacije kao pruucjp konstitucije modernihnacija te ideja političkog naroda i nacionalne države kao povijesno dominirajućeg oblika političkeegzistencije modernih naroda.

7. Fadil Kurtagić

Rođen je 6. januara 1889. u Kladnju, gdje je i završio osnovnu školu, a zatim je završio pet razredagimnazije u Tuzli i jedan razred učiteljske škole u Sarajevu. Radio je u Zemaljskoj banci u Sarajevu od1911. do 1922. godine. Godine 1919. izdao je knjigu pjesama Stihovi, a 1941. u Zagrebu knjigu novelaMali ljudi iz velikih škola. Umro je 15. novembra 1958. godine u Sarajevu.

Poimanje naroda - Percepira fenomen naroda u geopolitičkom diskursu. Dvije su temeljne ideje njegovihgeopolitičkih predstava, kao narod u pojmu teritorijalne ekspanzije, te u šematskom pojmovnom paru prijatelj-neprijatelj. Narod je ne samo teritorijalna zajednica koja hoće širenje u prostoru, nego je to izajednica istorodne krvi i istorodnog jezika. Za narodno diferenciranje i oblikovanje narodnogindividualiteta nisu važne vjerske identifikacije nego upravo krvno-etnička i jezička istorodnost.Radikalni je kritičar politike, posebno katoličke, koja poistovjećuje vjerske 1 nacionalne identifikacije,gdje u prvom redu samo katolik može biti Hrvat.

Poimanje politike i kritike bosanske politike - Kao što je već rekao, politika se rađa na tlu sukoba narodana šemi prijatelj-neprijatelj, njeno je vodeće načelo teritorijalna ekspanzija i prevencija strane invazijena vlastiti životni prostor. U krajnjem, smisao politike je da uvećava moć naroda i njegove unutarnjesile. Nije on samo pristalica nego je i idolatrijski sljedbenik pravaške ideologije i politike AnteStarčevića. Odani je pristalica i populizator čiste hrvatske misli, hrvatske državne ideje, hrvatskognacionalizma, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Kritikuje, katolički klerikalizam, jerpoistovjećuje vjeru i narodnost, gdje se katoličanstvom isključuju-- muslimani, zidovi i pravoslavni.Kritikuje, u tom kontekstu, i Štadlerovu klerikalnu politiku, taj, rnentalno-politički dogmatizamkatoličkog klerikalizma koji poistovjećuje katoličanstvo i moralnost, pa izvan religioznosti ne dopuštapolitičko mišljenje i djelovanje, te piše kako kierlkalci "...ne mogu zamisliti kulturna čovjeka, ako se nevlada u okviru njihova programa, ako svaki čas ne moli krunicu...". Uz radikalnu kritiku protuislamske

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 61/95

srpske, slavosrpske politike prema muslimanima, bio je 1 žestoki kritičar srbofilskih orijentacija umuslimanskoj politici čiji je razvoj, anacionalan, nemoralan i demagoški. Kritika bosanske politike,završava sa općom ocjenom da je puna ahnormaliteta, diskreditirajući sve druge osim pravaškepolitike, gdje zagovara, homogenu, jedinstvenu, monolitnu hrvatskopravaškupolitiku budući da je topreduslov boljeg, slobodnog života našeg naroda.

Muslimani su Hrvati- On se deklariše kao apologet egzistencijalnih i historijskih interesa muslimana uBIH. Na osnovu njegove ideologije "...jednokrvna braća: muslim a ni i katolici..." trebaju zajednički"...raditi u duhu hrvatskog narodnog programa." Svaka druga unutarbošnjačka i unutarbosanskapolitička opcija je egzistencijalna prijetnja njihovom historijskom opstanku. Starčević jenajveći branitelj

nas muslimana ... od vlaških napadaja. Muslimani su u etničkom, narodnom smislu Hrvati, oni su jedanistokrvni i istojezični narod. Prihvata učenje Ante Starčevića o bosansldm muslimanima najčišće krvihrvatske.

Karakterologija Srba -Izlaže veoma radikalnu, negativnu karakterološku sliku Srba, koja je zasnovana nakonstantnoj predstavi o Srbima kao neprijateljima Hrvata i islamskog elementa, formuliše upotrebomtermina slavosrpsko, bizantizam i bizantinci i vlasi koji imaju kod njega negativno, radikalnopežorativno značenje. Karakteriše negativne etničko-psihološke crte koje su se ispoljile kroz uništenjeislama i muslimana na tlu Srbije. Označava to zvjerskim poslom, njeno prijestolje opisuje kao krvavo prijestolje, taj simbol srbijanskog divljaštva koji predstavlja rumen stida za čitavu Evropu. Aksiommuslimanskog rada morala bi biti činjenica, da je napredak "srha" - nazadak muslimana. Muslimani i"srbi" - su dva naroda velikih kulturnih opreka, "...sa najopreznijim ciljevima i interesima...".

Bosna u trijalističkom državno-pravnom konceptu -Polazi od dva temeljna stajališta, prvo, Bosna iHercegovina nije zasebni i to organski historijsko- teritorijalni individualitet nego su to, dvije provincije.Drugo, budući da su Muslimani "kao etničko pučanstvo" etoičkonacionalno Hrvati, to su BiH - našedragocjene zemlje. Kurtagić se pojavljuje kao radikalni kritičar politike bosanske autonomije. Budući da joj je srpski politički establišment uvijek davao srpsko nacionalno obilježje, vidio je posredni putaneksije Bosne zamišljenoj Velikoj Srbiji. I nezavisno od takve politike, bosanska autonomija, nije uinteresu muslimana, jer ne bi mogla osigurati njihov opstanak i razvoj.

Kao sljedbenik hrvatskog pravaštva, on je bio za projekat trijalističkog državno-pravnog preuređenjaMonarhije. Trijalizam je okupljao zemlje na jugu monarhije, Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Hrvatsku iSlavoniju u jednu cjelinu, kao treću monarhijsku tvorevinu.

Kritika Režima - Njegova nacionalpolitička koncepcija je vrijednosno tlo na kojem se vrši kritikaaustrougarskog režima i njegove empirijske politike. Kritizira sam zemaljski ustav, njegov karakter inačin na koji je instaliran. To je "žalosni ustav", on je paraliberalan i prestavlja "karikaturu konstitucije".On ima apsolutistički karakter  i predstavlja tutorstvo austrijske i ugarske vlade nad Bosnom. Kritikujeustavno favorizovanje konfesionainosti kao osnove izborne konstitucije Sabora. Konfesionalna podjelasaborskih mandata je jedan unikum u ustavnom, konstitucionalnom svijetu.

8. Alija Hotić

Ne postoje podaci gdje je rođen, i veoma se malo zna o njemu. Zna se da je položio ispit zrelosti 1906.

godine, odnosno da je završio Prvu gimnaziju. U austrougarsko doba bio je stipendista Gajreta nastudiju filozofije u Zagrebu. Bio je glavni urednik lista Muslimanska svijest. Bio je gorljivi pristalicaHrvatske stranke prava. Alija Hotić je tumač i popularizator pravaške ideologije i njenih pogleda nanaciju, nacionalno pitanje, jugoslavenstvo, te etnički karakter i državno-pravni status Bosne iHercegovine.

NAROD-ODRE ENJA I PERCEPCIJEĐ

Kulturološko definisanje naroda - Na tragu definicije naroda, koju je preuzeo od francuskog sociologaRenana, socijalna, kulturna, gospodarska i politička udruženja, uključujući i narod i državu, su nastalauslijed potrebe samoodbrane, za zaštitu ekonomskih i kulturnih interesa. Parafrazirajući ovu definiciju

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 62/95

reći će da narod predstavlja udruženje, dio čovječanstva "...koji govori jedan te isti jezik, koji je spojenčitavim nizom istociljnih historičkih činjenica u jednu skladnu, harmoničnu cjelinu, koji je svijestan tezajedničke pripadnosti. On će identificirati još nekoliko važnih atribucija naroda-nacije. Izdvojiće,egzistenciju narodne duše koja u sebe uključuje narodni karakter, narodni temperament. Historijskiproces srašćivanja označava procesom kultiviranja narodne duše, a on je uslovljen sa dvijepretpostavke; prvo da narod bude toliko prosvjećen i duševno zdrav, da može u konkretnimslučajevima shvatiti, šta je za njega dobro, a šta ne, i drugo, da njegova vjera, tradicija i običaji ne buduoprječni kulturnim zasadama.

Narod; vjera, politika -Kritikuje islamsku intelektualnu elitu i njihovo razumjevanje veze, izmeđunaroda i

vjere, govori kako bi oni htjeli "...da vjera bude jača od jezika, krvi i duše narodne, i da samo vjeraklasificira ljude po grupama, a on im dokazuje suprotno, naime da više naroda mogu biti iste vjere, a daipak ne budu jedno..'. Ovdje je jako bitno njegovo diferenciranje vjerskog i nacionalnog identiteta, sobzirom na njegovo javno propagiranje muslimanske autokroatizacije, to se sepauranje, dogada kaoodvajanje bosanskohercegovačkih muslimana od njihovog, navodnog, hrvatskog etničko-nacionalnogidentiteta. Bliska veza između vjere i politike gdje i ovu vezu tretiramo elementom u njegovompoimanju naroda. U njegovoj percepciji "...se vjera i politika naroda često prepliću...elementi jednezadiru u sferu druge...".

Kulturne diferencije - Historiju naroda, vadi kao historiju borbe između kulturno jačih i kulturno slabijihnaroda, jer historija je prostor gdje su u svako doba živjele skupine različite kulturne snage i prematoj snazi tvorili i različite društvene tipove. Iako ne pokazuje simptome rusofilstva, pozitivno govori o

Rusiji. Ruski narod je jedim od današnjih velikih naroda,, koji je navikao da živi od vlastitog truda, a neod kolonija, koje su sa poštenim nazorima socijalizma inkompatabilne.

Socijalna ideja i nacionalizam - Uočava magičnu privlačnost narodne ideje, ali vjeruje da i socijalna ideja pravde i slobode može imati istu privlačnu snagu. Otuda, vjeruje "...da bi-se čovjek mogao odgojiti zasocijalnu ideju isto onako, kako je bio odgojen za nacionalnu", u smislu "ako je nacionalna ideja bila ustanju da odgoji ljude, koji su u smrt srtali za nju, zašto ne bi socijalna ideja mogla podgojiti ljude, kojibi radili za nju i to ne samo iz osjećanja nužde i dužnosti nego i sa izvjesnim marom za taj napravednosti osnovani rad .

On zna, i za sukladnost, ah i za antagonizme između socijalne i nacionalne ideje, te unutar tediferencijacije razlikuje, defanzivni i agresivni nacionalizam. Defenzivni radi. na oslobađanju naroda odvanjske dominacije. Tad socijalno i nacionalno oslobođenje korespondiraju i figuriraju kooperativno,

ali, antagonizmi između ideje socijalnog oslobođenja i nacionalizma nastaju kad se nacionalniproletarijat povezuje sa nacionalnim proletarijatima protivničkih, neprijateljskih, viadajućih država štoonda producira kontrast-sa zbijenim nacionalističkim redovima u borbi za nacionalnu emancipaciju.Razlikujući defanzivni i agresivni nacionalizam smatra da se ostvarenjem nacionalnog ideala, saoslobađanjem naroda, prestaje nacionalna borba, prestaje nacionalizam.

Međunarodno pravo - Izlaže svoje antikolonijalno stajalište, "...kolonije i svjetsko gospodstvo nepripadaju pravno ..."ni jednoj državi"... jer je taj snošaj već sam po sebi povreda prava". Nad slobodomnaroda i nad njihovom imovinom ne može se nikome priznati pravo. Ovo je stajalište u tijesnoj vezimogućih odnosa između sile i međunarodnog prava. Međunarodno pravo mora biti pravo discipline,univerzalno primjenjivo, ne može se smatrati "...gusarskom praksom, pa da jedno vrijedi za Evropu, adrugo za Afriku.

U kontekstu etničko-pravnih načela u međunarodnom poretku preferira i pravo naroda nasamoopredjeljenje, ono ne može biti aplicirano selektivno, ne može se provoditi samo na računpobijeđenih niti biti konsekvencija-političke volje moćnih. Samo lakovjerni mogu vjerovati da će svijetimperijalističkih, kapitalističkih država konzistentno provesti ovaj princip. Takođe, Hotić otvara pitanjekolektivne odgovornosti za rat I ratne zločine, pri tome ne umanjujući odgovornost Njemačke za rat,on odbija koncept kolektivne odgovornosti njemačkog naroda i predstave o njegovoj predestinaciji zazločine.

Hrvati i Srbi- Srodno etničko porijeklo nije odlučujuće za nacionalni identitet, a posebno za hrvatski isrpski nacionalni individualitet. "Snaga plemenske srodnosti, koliko god je jaka, ne može uvijek danadvlada one težnje narodne duše, koje je historija dugim nizom stoljeća pisala u narodnoj duši,kojima je ta historija dala jedan stalan, odmjeren pravac." Nije etnička srodnost nego historijaoblikovala Srbe i Hrvate kao dva posebna naroda. Srpsko-hrvatsko narodno jedinstvo nema

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 63/95

utemeljenje ni u kulturnim dimenzijama njihova individualiteta, jer, "...hrvatska kultura i srpskakultura nisu jedno te isto, Bizant i Rim; pravoslavlje i katolicizam s islamom itd."

Srpski nacionalizam - Hotić identificira temeljne komponente srpskog nacionalizma, te se upušta udeskripciju srpske etničke karakterologije. Ne prihvatajući tezu o homogenosti srpskog i hrvatskogetničkog karaktera, on iznosi razlike o njima: "Dok je Hrvat otvorene i iskrene duše, Srbin je prepredenizavijanac, do krajnosti nepovjerljiv i neiskren. Dok je Hrvat lakovjeran, dotle je Srbin lukav i oprezan."Srpsku nacionalnu svijest karakteriše to što Srbe "...samo vjera drži uz narodnu srpsku misao..." tesnažan osjećaj nacionalnog- individualiteta.

Identificira temeljna određenja srpskog nacionalizma, to je državni nacionalizam manifestan i usrpsko-državnoj aspiraciji ka dominaciji na južnoslavenskim prostorima i na cijelom Balkanu. Zatim,uvrštava i teritorijalne aspiracije - teritorijalni nacionalizam "...oni nikada ne prestaju otimati hrvatskekrajeve (Dalmaciju, Bosnu)..." Hotić smatra Bosnu hrvatskim krajem, što je konzistentna konzekvencijanjegovog  pankroatizma, odnosno opredjeljenja za muslimansku autokroatizaciju. Uvrštava isrpskonacionalni narcisizam manifestan u predstavi o srpstvu kao središtu slobode. U bitne elementeuvrštava poistovjećivanje srpstva i jugoslovenstva, ono je unutar srpskog nacionalizma pojmljeno kaohegemonsko, asimilatorsko, pansrpsko, gdje je pojam srpski i jugoslovenski potpuno identičan, anarodno jedinstvo znači absorbiranje svih južnih Slovena u srpsku narodnu kulturu. Kao poslijednjeobilježje, uvrštava i njegovu nacionalnu, odnosno, pseudonaučnu legitimaciju.

Hrvatstvo i južnoslovensko ujedinjenje - Kritičke interpretacije srpskog nacionalizma imaju jednu svrhu,a to je da u skladu sa pravaškom ideologijom Ante Starčevića odbije koncept srpsko-hrvatskog etničko-

kulturnog jedinstva. Istupa ptotiv srpske demagogije o narodnom jedinstvu i pledira "...rad za narodneideale hrvatskog naroda...", odnosno, "...rad za slobodu hrvatskog naroda...". Odbija koncept stvaranjanekog novog srpskohrvatskog ili jugoslovenskog naroda. Definiše vlastito stanovište ekskluzivnehrvatske nacionalističke misli. Po njemu, ne treba prvo stvarati jugoslovensku, nego hrvatsku državu"... u kojoj bi bila ogromna većina Hrvata...".

Hotić pod jugoslovenskim ujedinjenjem podrazumijeva prije svega "...ujedinjenje plemenskihduša..." a početni akt tog ujedinjenja treba da bude koncentrisan oko proizvodnje jedinstvene volje čijiobjekt "...može da bude samo zajednički život plemena prožetih spoznajom o svim onim prednostima,koje on ima pred partikularnim načinom života." Najvažnija pretpostavka njegovog projekta južnoslovenskog ujedinjenja proizilazi iz njegovog razumjevanja ideje koncepta socijalizma. Istinskoujedinjenje ima da se povede "...samo na socijalističkoj podlozi...", pa centralizam neće biti izvorište

međunacionalne dominacije i eksploatacije.Autokroatizacija, islam i Muslimani- On se nedvosmisleno, kao sljedbenik pravaškihideologijskih pogleda na Muslimane, osobno deklariše kao Hrvat, bosanski jezik naziva hrvatskim, tepledira za muslimansku autokroatizaciju, a Bosnu i Hercegovinu smatra hrvatskim zemljama i plediranjihovo ujedinjenje sa Hrvatskom. Otuda je rigorozni kritičar pansrpske teze o hrvatstvu u Bosni kaoproizvodu "sila prilika" i asistencije austrijske vlasti kao i stanovišta po kojima u Bosni i Hercegoviniživi samo srpski narod, tj. Srbi muhamedanske vere i katolici.

 Temeljna teza je da se muslimasnki narodi nalaze u stanju opće dekadencije, kulturne,ekonomske i političke- te traga za njenim uzrocima. Islam je za njega praktična i liberalna vjera. Uhistorijskom reinterpretiranom islamu, a ne u njegovoj autentičnoj dogmatici vidi glavni uzrokmuslimanske dekadencije. U tim. revizijama glavni je protagonist bio fanatizam koji je onemogućiosvaki smisao za evoluciju, logiku i razbor. Reakcionarom fanatizam izobiičio je izvorni islam ipervertirao odnose između vjere i čovjeka. Reakcioni fanatizam donio je sa sobom više vidovareinterpretiranog izvornog islama. Prije svega, u njegovom uvidu, konzervativni, modernom vremenuneadekvatni religijski odgoj kojim se zatupljuje i razum i srce i sveopću socijalnu degradaciju idiskriminaciju muslimanki što direktno prouzrokuje stagnaciju javnog života kod muslimanskih naroda.

KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 64/95

Militarizam, imperijalizam i rat- Kapital je "...pravi krivac i uzrok rata...", on "...je povod, većinizločinstava, koji je pokrenuo i svjetski rat, a svi drugi motivi su tek obrazina." Kolonijalizam, odnosnopolitika gospodarenja svijetom jest njegovo djelo. Militarizam i svjetski imperijalizam su njegoviproizvodi. U osnovi svjetskog rata, stoji borba za očuvanje ostvarene podjele svijeta, širenje ozbiljnihimperija i njihova preraspodjela. Odgovornost za rat snose sve kapitalističke države i to "...vlastitimnarodima za sve nevolje, koje im ratom nanesoše...".

Militarizam nije samo specifično obilježje njemačkog razvoja nakon ujedinjenja, on je djelo iproizvod kapitala i kapitalističkih država uopće. Militarizam je proizvod kapitalističke mobilizacije svihnarodnih sila u cilju ostvarenja imperijalne državne politike. Državna megalomanija inficira svesocijalne slojeve, pa i one čiji su interesi divergentni kapitalizmu. Militarizam propovjeda i apliciraodricanje od individualnosti i osobnog dostojanstva. Njemačka odgovornost za ratne zločine proizilaziiz prirode kapitalizma, odnosno, kapitalističkog-sistema kao državnoj ideji "...koja sama po sebi i nijedrugo nego jedan protupravni princip, što se realizuje osvajanjem i upokoravanjem drugih-daklezločinom. Ne samo uništenje njemačkog, nego uništenje militarizma uopće, a to znači uništenjenjegovog izvom-kapitalizma, jest prema Hotićevom uvidu, pretpostavka svjetske budućnosti bez rata.Demilitarizacija, odnosno razoružanje, a to znači prevladavanje kapitalizma: to je njegova projekcijabudućnosti.

Druge dimenzije kapitalizma - On razvija, neku vrstu psihologije kapitalizma. "Psihološka klicakapitalizma leži u težnji ljudskoj za luksuzom...". U njoj pojedinac "...utapa očajnu dosadu uslijedmonotonije života." Duševni život je ispražnjen od svega sto nije vezano za evo sticanje. Živi se upraznini, vlada zaslijepljena pohlepa, smisao života se svodi na stieanje kapitala, a ono se pojavljujekao patološka nužda. U kapitalizmu, materijalni uspjeh je glavni kriterij socijalnog ugleda, on je'"'...isključivi ideal svih klasa i slojeva."

U sociološkom aiskursu, kapital "...predstavlja ranu na socijalnom organizmu...". Svi su pojedneikapitala neproduktivni društveni sloj, koji moraju drugi da hrane..." a potom kapital "...zakida radnusnagu ... za proizvodnju luksuznih sredstava..." dok, na drugoj strani, ne postoje sredstva "ni zanormalne potrebe ljudske zajednice." Socijalna diskriminacija i antagonizam između rada i kapitala sudovedeni do vrhunca.

U kulturnom planu, kapital, svodi kulturu, umjetnost i znanost svodi pod puku robu.Kapitalistička Škola socijalizira u smislu podvostručenog, licemjernog morala: "Ona tu vi djeci ljubav,dobrotu, istinu i pravdu, a istovremeno zagovara poredak, u kojem svuda nailazi na zavist, zlobu, laž inasilje."

 Teorijski aspekti socijalizma - On vjeruje da će nakon svjetskog rata povijest donijeti "...porazkapitalizma. Era koja nastaje je socijalitička.".." Sldon je recepciji ideje i koncepta evolucije. Ona ćedovesti do revolucije kapitalizma, ali bez žrtava. U ovom kontekstu tumači izvore i prirode nacionalnogkaraktera ruske revolucije (ne može se braniti krvava ruska revolucija, njen teror i uspostavljanjediktature proletarijata). Problematizira pitanje: postoji li jedan univerzalni model socijalizma, postoji litranshistorijski put prelaza ka socijalizmu, hoće li se taj prelaz dogoditi jednovremeno ili vremenskosukcesivno.

Eksplicitan je i u uvjerenju da se reforma ka socijalizmu neće svuda jednovremeno provesti stoće, između ostalog, ovisiti od snošljivosti ekonomskih prilika, neprosvjećenosti masa i si. Ko su glavni protivnici socijalističke reforme kapitalizma? Hotić odgovara da su to kapital, a onda i nacionalizam sasvojim ludilom. Prelaz od 1 capitalizma ka socijalizmu poima kao prelaz vlasti na radništvo, a taj prelazshvata kao "...trganje ispod prevlasti i podjelu vlasti. Ne radi se tu o diktaturi proletarijata naprotiv,radi se s tim prelazom o tome "... da se ljudsko društvo tako uredi, kako ne bi mogao ni jedan za radsposobni član tog društva živjeti na račun tuđeg rada i da svako dijete kao nova član zajednice nađe uistoj jednake uslove za život...".

Pragmatično gledajući, ruski proletarijat s obzirom na neprijateljsko okruženje, ne može bezdiktature ostvariti svoje ideja "... neće se moći za dogledno vrijeme nigdje u cjelosti ostvariti, moraćepodržavati vojsku." U projktu socijalizma tematizira i problem privatne svojine. Socijalizam nosi sasobom tendenciju "...da se dokinućem privatne svojine nad onim stvarima, koje po svojoj prirodipripadaju zajednici, onemogući nagomilavanje." Ova deprivatizacija za njega znači izjednačavanjeuslova privrede za sve, i samim tim odbacuje stanovište da će deprivatizacija vlasništva u socijalizmuuništiti privatnu inicijativu.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 65/95

Uključuje u svoje refleksije o socijalizmu i poimanje njegova odnosa spram komunizma.Socijalizam treba "...smatrati više kao smjernicu društvenog razvoja nego kao jedan ukočen društvenitip. Komunizam, u njegovoj anticipaciji, "...se ne razmeće tek devizama jednakosti i slobode, on ihostvaruje stvarajući zakone, koji odgajaju jednake i slobodne ljude."

Projekat socijalističke tranzicije -Polazeći, od već apostrofiranog stanovišta, da se prelaz socijalizmumora odvajati u skladu sa specifičnim, konkretno-historijskim uslovima, a ne jednovremeno potranshistorijskom modelu, Hotić se upušta u sadržinski detaljističku projekciju socijalističke reforme uosebujnim uslovima južnoslovenskih zemalja, a to osebujno jest u tome što je riječ o agrarnim ikulturno neprosvjećenim zemljama, gdje on govori da smo poljodjelski i stočarski narod te da smo

agrana zemlja. U ovim okolnostima kapitalizam "...se mora odmah u prvoj etapi iskorijeniti ionemogućiti mu razvoj na svim njegovim područjima, a to su industrija, zemlja, trgovina, obrt i gotovnovac." Socijalistička reforma, odnosno provođenje socijalizacije treba početi u južnoslovenskimuslovima sa socijalizacijom zemljišta. Načelo te socijalizacije jest da je zajednica dužna "...svakomečlanu osigurati jednak komad kulturnog zemljišta." To se zemljište ne predaje u privatno vlasništvonego-samo na doživotno. Ono se ne može "...ni prodati, ni iznajmiti, ni pokloniti, ni opteretiti, jer bi se jednom postignuta jednakost poremetila." Njegov koncept socijalizacije zemljišta podrazumjeva iprovođenje kolonijalizacije kako bi se harmonizirao odnos između zemljoradničkog i ostalogstanovništva.

Nadalje, govori da "...treba socijalizirati industrijama pređuzeća." Odbija koncept mješovitog,odnosno, istodobnog privatnog i. društvenog vlasništva nad preduzećima. Uz industriju, društvo trebapreuzeti veletrgovin, veleobrte (banje, kafane itd.) zatim rudnike i šume. Socijalističkim reformama u

oblasti finansija privatni kapital će pružiti najveći otpor. U eliminisanju metalnog novca u obliku zlata isrebra, i uvođenje u unutrašnjem prometu, isključivo državnog papirnog novca, on vidi dugoročan putprelaza ka socijalizmu u sferi finansija. Istovremeno, kamate i kamatne veresija bi prestala, a time"...bi bila kapitalizmu prerezana žila kukavica."

9. Sakib Korkut

Rođenje u Travniku 1884. godine. Nakon što je stekao osnovno i srednje obrazovanje u Travniku,1904.- 1905. godine završava Serijatsku sudačku škoJu. Od 1910. do 1913. godine aktivno radi udruštvu Gcijret  gdje obavija i dužnost predsjednika Glavnog odbora I u organizacijibosanskoherceqovačke Umije, (i to od njenog osnivanja 1912. pa do početka I svjetskog rata)

gdje obavlja funkciju zamjenika sekretara 1 odgovornog urednika njenog lista Misbah. Poslije Isvjetskog rata sudjeluje u osnivanju jugoslovenske muslimanske organizacije, odgovorni je urednikPravde, glasila JMO.

Autonomija -Nakon što je izborena i pravno regulisana, ova se autonomija smatra, dosegnutimdruštvenim i pravnim okvirom unutar kojeg musllimanska zajednica može pod austrougarskim režimomosigurati svoju egzistenciju i ekonomsko-kulturni prosperitet. Kritikujući, indolentan odnos muslimanskevjerske, političke i „akademske" elite spram Autonomije. Korkut će pisati: „Oživotvorenjem vjersko-prosvjetne autonomije otvoreno je nama muslimanima široko polje rada i dana prilika, da pokažemo štamožemo i umijemo. A „Statut" kojim se reguliše autonomija, sa muslimanskim "...pravima ipovlasticama..." jest "...čvrsta zidina, iza koje-se može uspješno i sigurno braniti njegova najvećasvetinja..." a to je Islam i Domovina.

Pojam i preferencija kritike - Državno-pravna pozicija autonomije sada postaje tlo za prakticiranjekritičkog diskursa. Njegovo je mišljenje kritičko-polemičko mišljenje pa u tome identificiramosupstancijalno određenje njegovog misaonog opusa u cjelini. On se kreće u okvirima Poretka, njegova je kritička misao u predmetnom sadržinskom smislu, sveobuhvatna. To je kritika koja nemastrahopoštovanja, u svjetovnom kontekstu, ni pred kim i ne libi se da bilo koji vladajući autoritet iliinstitucionalni, pa i personalni, centar menacije moći, oficijelno-režimske i opozicione,unutarnacionalne, političke, ekonomske, međunarodne i sl., izloži polemičkoj, odvažnoj i, uz to,riskantnoj, anatomiji i demistifikaciji. Korkut će kritikovati i režimsku, vladinu politiku, uređivačkekoncepcije i promašaje muslimanskih i vanmuslimanskih novina i listova, ali i islamske autoritete iislamske institucije tog doba kao i svjetovnu muslimansku inteligenciju, tj. one intelektualce koje onnaziva akademičarima. Njegova' kritička autonomija muslimanske zajednice, uosnovi, odnosi se naIslamsku i akademsku elitu, a ne na muslimanski narod u njegovoj svakodnevnici.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 66/95

U središu njegove misli nalaze se empirijski, personalni, akademski, medijski, crkveni i političkiprotagonisti ideja, politike i prakse kroatizacije i srbizacije bosanskohercegovačkih.muslimana, ah iakteri katoličkog prozelitizma i agresivne pravoslavizacije. Njegova kritika je unaprijed omeđena i■predodređena, gdje stoji njegovo panislamsko stajalište. Ono je onaj apriorij unutar kojeg se onda iprovodi kritički diskurs. On je zagovornik „čestite kritike", kritika koja treba da "...pomogne i popravi..."a ne !'...da nebratski navali i ublati." Istovremeno, kritika treba biti analitična, utemeljena na jasnimpojmovima, precizno definisanim kategorijama, do kraja logička i konzistentna u konkluzljania, a topodrazumijeva da kritičar posjeduje logičku, rasudnu moć, odnosno "...oštro oko i zdravozaključivanje''.

Panislamizam - Islam je neupitljivo središte vrijednosnog orijentisanja, sveobuhvatni medij socijalnepercepcije, političke i kulturne kritike, apsolutno izvorište normativnih imperativa i povijesnihanticipacija. Korkut je islamski mislilac pa ovdje i tretiramo njegovu publiciranu misao kao, legitimnu paradigmu islamskog mišljenja na bosanskohercegovačkom .tlu. Jedna od glavnih i najvažnijih osobinaIslama, jest to, što se ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku pažnjuposvećuje njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upućuje ih kako će živjeti i udovoljitisvojim čovječanskim dužnostima. Islam ne poručuje da se ljudi "ne brinu za sutra...", on. naprotiv,"...svojski zagovara rad, marljivost i nastojanje, da čovjek razvije sve svoje sposobosti i tako budekoristan član ljudske zajednice." Islam ne prihvata "trulu misa o" da su "... prilike i zeman 1a či odsvjesne vjere u pobjedu dobra a "...tu borbu I stavlja u dužnost svakom pojeđnicu..."

Inteligencija -Korkutov kritički diskurs na unutarmuslimanskom planu u videokrugu ima, između ostalog,akademičare, svjetovnu, posebno studentsku inteligenciju. Kritička se oštrica uglavnom odnosi na

njihova politička opredjeljenja, na njihovu percepciju politikeprosrpskog i prohrvatskog nacionaliziranjaMuslimana, podršku balkanskim ratovima protiv Turske, radikalnu evropeizaciju i sh Njegova se kritikase odnosi na tumačenje veze i odnosa između inteligencije i naroda. Kritičar je njihove participacije uprocesima vlastita separisanja i unutrašnjem cijepanju muslimanske zajednice. Prema Korkutu, oni susvjetovni muslimanski intelekualci koji su faktički izgubili vezu sa narodom.

U njegov kritički videokrug ulazi i vjerska inteligencija - stratum uleme. Neće se libiti ekplicitnekritike:... treba velik dio naše kulturne zakržljalosti tražiti ne u nesposobnosti rase, jer su naši zemljacidrugih vjera od nas dobro odskočili; ne u vjeri i njenim principima, jer je Islam od zapuštenih Arapa zakratko vrijeme učinio svjetske učitelje i najkulturniji savremeni narod - nego u nesposobnosti inesavremenosti naše uleme, koja umjesto da bude Svjetlo ovom narodu, sve se više udaljuju odstvarnog života i traži selamet u kojekakvim starogrčkim i perzijskim besmislicama, koje sa islamom

nemaju veze. Uz studij islamski nauka, ulema treba da stekne i „svjetsku naobrazbu" kako bi. se dobililjudi ''...koji će moći shvatiti i prozreti situaciju u kojoj se nalazimo i moći udovoljiti uslovima, koji semoraju stavljati i nalaziti kod ljudi koji će danas biti nosioci i branići islama i muslimana u ovimzemljama.

Islam, demokrati]a i vođe -Korkutova percepcija egzistencijalne i povijesne prosperitetne muslimanskeperspektive deducira se iz dva temeljna stajališta. Prvo, u vjerskoj i prosvjet.no-vakufskoj autonomijividi izboreni društveni i pravni okvir za onu perspektivu. Drugo, vidi je u osiguranju državljanske jednakosti muslimana i njihove zajednice kao autonomnog društvenog individuuma. Ovdje je važnootkriće i njegova apologija ideja državljanstva i državljanske jednakosti. Unutarmuslimanske odnose.Korkut osmišljava na načelu demokratskog ethosa kojeg, na drugoj strani, izvodi iz izvorne biti islama.Institucije Autonomije moraju biti jedinstvene, centralizirane, ali one su ograničene "...voljom naroda, inajširih njegovih masa."

Kritičar je prakse vanzakonitosii, uzurpacije izbornih mandata, one prakse po kojoj "... višenaginjemo apsolutizmu ..." i koja promovira birokratizam u funkcionisanju ustanova. Džematskaskupština je ta temeljna institucija, "... divna demokratska i islamska ustanova" koja je i utvrđena iStatutom Autonomije. Ona je narodu najbliži organ i preko nje narod treba da upravljamuslimanskim ustanovama. Vjerski i akademski, muslimanski, intelektualni potencijal treba da sekoncentriše i objektivira upravo unutar ove temeljne islamske demokratske institucije. Demokratijaunutar islamske zajednice ne isključuje - insitueiju vođe. Vođa je čovjek znanja, no u islamu "...vrijedi samo takvo znanje., koje je spojeno sa duševnom snagom, izdržljivošću i životnomustrajnošću. Islamske vođe su ljudi snage i odlučnosti, i "... akcije i energije to su ljudi borbenosti,pouzdanja i izdržljivosti.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 67/95

Kritika evropocentrizma -Korkut je kritičar recepcije evropskih vrijednosti i to onako kako se ona vrši ipublicira unutar muslimanskih „akademičara". Evropocentrizam se kultno promovira I u toj mjeri dasvaki kritički odnos spram "evropejštine" zadobija javne etikete "reakcionarnosti" i "udaranjem nakulturu". Otuda je "... ušutkana gotovo svaka kritika, nekritičke idol atrij ske muslimanske zajedniceuopšte, posebno u sferi obrazovanja, pa je pravac našeg prosvjetnog rada haman sasvimzapadnjački ..." On upozorava "... na štetnost ovog pravca i zle poslijedice, koje će iz ovakvog radaneminovno slijediti." Muslimani treba da se oslanjaju na uputu"... svete svoje knjige, koja je visokoiznad nadmudrivanja zakukuljenih sadašnjih političara, mudraca i filozofa."

Misionarstvo -Fenomen nacionalnog misionarstava spada u najrelevantnije dimenzije Korkutovog

 javnog diskursa, on zna za historijsku i savremenu egzistenciju tog fenomena. Fenomen nacionalnogmisionarstva se javlja kao predstava o ekskluzivnoj kulturnoj, civilizirajućoj, oslobodilačkoj misiji Srbije,Crne Gore, Bugarske i Grčke. Riječ je o predstavama po kojima "balkanske državice" općenito u formiantiturskog rata, provode "... odano služenje civilizaciji...", jer, u njihovoj ideološkoj preparaciji, na djelu je navodna, "... borba protiv varvarstva i azijastva, uzvišeni progon tiranije i sveta borba za slobodu i prava čovjeka ...". Ove predstave kao misiji civiliziranja i oslobađanja, opravdano će konstatirati, dapotiču iz svijeta srednjovjekovnih fantazmagorija i iracionalizma. Narcističke predstave o nacionalnommisionarstvu, sa svojim izlivima intolerancije, antihumanizma su sastavni dio "... srednjovječnog,nazadnog i tjesnogrudnog balkanskog evrpejstva ...". Napokon, masovni zločini protiv muslimanskogcivilnog stanovništva u balkanskim ratovima do kraja demaskiraju iluziju njihovih misionarskihautopredstava. Njihov anticivilizacijski karakter pokazuje se i u oficijalnoj racionalizaciji balkanskihratova protiv Turske, kao ratova „krsta protiv mjeseca“.

Prozelitizam -Sakib Korkut zna ne samo za empirijske slučajeve-prakticiranja prozelitizma, što ganaravno iritira i motivira na javni angažman on ga zna i kao historijski fenomen. Posmatra ga u južnoslovenskom i, primarno, u bosanskohercegovačkom kontekstu-. Fenomen katoličkogprozelitizma, koji se neskriveno promovira i agitira u vrhovima katoličke Crkve i kod Slovenaca ikod Hrvata, (Korkut navodi, primjer, kako kod Slovenaca postoje kašice u koje vjernici ubacujunovac, a na kojima piše: "Za pokrštenje bosanskohercehovačkih muhamedanaca") stoji u žižiKorkutovog kritičkog diskursa. Njegovi empirijski akteri u Bosni i Hercegovini su j'osip Štađler isljedbenici.

Stadlerov prozelitizam demonstrira suverenitet papinstva nad državnim suverenitetom štoi teorijski i politički Korkut kritizira i odbacuje. On zna da štadlerovski prozelitizam ima ivanreiigijsku, državno-poltičku dimenziju, a to znači, da on izražava "... njegovu želju podržavanjadržave u državi U- kontekstu muslimanskih odgovora 1 muslimanske „vjerske" i „narodne"

politike, promatra prozelitizam kao jedan od izraza njene benignosti i naivnosti.'Navodi primjer,kako- muslimanska "vjerska" vlast nema adekvatnog odgovora na strategiju, politiku 1 praksuprozelitizma, dok "... katolički i pravoslavni svećenici smjestiše u Slavoniju na hiljade sirotedjece ...", pa "... nam Slavonija hrani više siročadi nego li ih je.u tzv. "vakufskom" sirotištu ...",ulema-medžlis ne poduzima nikakvu akciju kako bi sanirali moguće prozeiitističke motiveovakvog „altruizma".

Ljudska prava i međunarodni odnosi- Govori o ljudskim pravima u kontekstu identifikacijebosanskohercegovačkih Muslimana kao Evropljana, te sebe u osobnom individualitetu iMuslimane u Bosni i Hercegovini, smatra "... ljudima i Evropljanima ...". On ne ignoriše svijest obosanskohercegovačkim muslimanima kao. jednom od evropskih naroda.- 1 istovremenomuslimane u BiH smatra "... istinskim ljubiteljima snošljivosti i pravičnosti...".

Nadalje, uz slobodu vjeroispovijesti, Korkut u ova prava uvrštava i pravo na pravnu,odnosno državljansku ravnopravnost  i jednakost pred Zakonom. U tom smislu će i pisati: "Bezravnopravnosti svih građana pred zakonom nema i ne može biti mira i poretka." Politikahegenomije, neposredno ugrožava ideju ravnopravnosti i pravne jednakosti građanskih individua.Njegova recepcija ljudskih prava projektira se i na međunarodne odnose. Polazeći od islamskedogmatike, smatra da se novi međunarodni poredak ne može uspostaviti bez "... pobjede prava ipravice, sporazuma i obostranog prihvata čovječnijih principa uprave u međunarodnih odnosa".

Divergencija - pansrbizam i pankroatizam- Korkut polazi od konvencionalne predstave da su Srbi iHrvati jedan narod sa dva imena -"Srbi i Hrvati jedan su narod, sa dva plemenska naziva, paprema tome treba da im i budućnost bude jedna." I muslimani u Bosni i Hercegovini su treći diotog naroda, te otada Korkut stalno govori o "... islamskom dijelu našeg naroda." Neovisno od ovog

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 68/95

identiteta, u Korkutovom uvidu, riječ je ipak, o "... tri svijeta, tri različita naziranja na cilj i svrhuživota i bivstvovanja - tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima i posebnim običajima ipretenzijama."

Hrvatska reprezentacija, prihvatajući starčevićevsku ideologiju, fanatično zastupa koncepttnijalističke rekonstrukcije Monarhije i integracije-ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom.Srpska reprezentacija, suprotne, odbijajući -apsolutno svaku trijalist'ičku koncepciju .vidi Bosnu iHercegovinu u sastavu Srbije. Obje oprečne pozicije ne počivaju na razlozima slučajnog, jednokratnogili perifernog karaktera. Naprotiv, konzekvencija su supstancijalnih antagonizama koji se koncentrirajuoko percepcija nacionalnog karaktera i budućeg državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine. I

napokon, uz sve ove antagonizme, dijele ove javno-meritalne i državno-političke projekcije zajedničkistav prema muslimanima: politiku dehumanizacije kao i politiku njihove prosrpske i prohrvatskenacionalizacije. I tu je paradoks: što muslimane više dehumaniziraju, to s pravom u njegovom uvidu,vaše insistiraju na njihovoj nacionalnoj srbizaciji i kroatizaciji.

Muslimani: nacionalna indiferencija i koegzistencija- Ovaj se pojam kod Korkuta razumijeva i prakticirau kontekstu aktuelne politike izvanjske, nasilne etničke srhizacije, I isto tako, vanjske agresivnekroatizacije muslimana u Bosni, i Hercegovini. Riječ je o politikama koje plediraju "nacionalizaciju''muslimana u smisli njihove navodno, prosviještene identifikacije sa etničko--nacionalnim hrvatstvom ilisrpstvom. Korkut konzistentno odbija ove politike i stoji na stanovištu da muslimani u BiH i u odnosu na pansrbizam i u odnosu na pankroatizam treba da .stoje, na neutralnom terenu. "Našem narodu nije do'srpstva' i hrvatstva'." Tu prohrvatsku i prosrpsku indiferenciju "... nalaže zdrav razum ... Je ojiracionalno zna za "... zasebni položaj ..." muslimana u konkretno-historijskoj konstelaciji društvenih

odnosa.

Empirija one politike divergencije od muslimana, ukoliko bi se kroatizirali ili srbizirali, ne samoda bi od njih učinila dodatni izvor produbljavanja radikalnih srpsko-hrvatskih konfrontacija nego biunijela i antagonistički razdor unutar muslimana, jer, ukoliko bi muslimani prihvatili politikuautokroatizacije, a s njom 1 ujedinjenje BiH sa Hrvatskom unutar Monarhije na konceptutrijalističkog uređenja, onda bi se om izložili "... nepotrebnoj borbi sa Srbima, koji su odlučni protivnicitakvog ujedinjenja. Sto bi se i isto dogodilo u slučaju autosrbizacije.

Muslimanska Autonomija koja je eksteritorijalna i figurira na cijelom prostoru Bosne iHercegovine, ne podrazumijeva samo samostalnost u odnosu na državna prisezanja, nego i u odnosuna srpsko-hrvatske intervencije. Zastupa međusobnu suegzistenciju utemeljenu na praksi i običajunemiješanja, uvažavanja autonomnih suvereniteta i si. 1 kod muslimana se može razvijati domovinska

svijest, radeći unutar one strategije muslimanska inteligencija će "... pomagati svoju najbližu braću iučiti ih da ljubeć domovinu prema islamskoj zapovjedi "Hubbu-l-vatani mine-el-imani" (hjubav premadomovini je dio vjere) postanu vrijedni stupovi i branioci te domovine. Otuda stalno govori o"...odgovornosti prema svom narodu i domovini:.." kao islamskom imperativu.

 Turkofilstvo - Stanovište osobnog turkofilstva Korkut eksplicitno formuliše: "... naše (su) simpatije nastrani Turske, zato što je nepravedno napadnuta, jer čuva svoje, jer je nositeljica hilafeta i jer je to praviosjećaj islamskog naroda u ovim zemljama." Ošmanlijski vladar, ujedno je 1 Halifa svih muslimana nazemlji. Korkut, istovremeno insistira i na vraćanju digniteta "Mešihatu novog Halife", kako bi došao "...do svoje prave uloge u islamskom svijetu." U analogiji sa papinstvom, smatraće "... da su njegovizastupnici nužni isto tako, kao i zastupnici papizma, pa da se barem postavi defanzivna organizacija zazaštitu Islama i njegovih principa."

10. RISTO RADULOVIĆ

Rođen u Mostaru 1880.g. umro u konc logoru Arad 1915. g. Godine 1897 biva izbačen izmostarske gimnazije zbog učešća u antirežimskim demonstracijama, pa gimnaziju nastavlja uSremskim Karlovcima, Sušaku i Slavonskoj Požegi. U Beču i Ženevi študira romanistiku i germanistiku, 1906.g. se bolestan vraća u BiH i od početka 1907.g. postaje glavni urednikmostarskog "Naroda", pa se preko tog lista sukobljava sa vlastima i biva zatvaran. Teško oboljeva iodlazi u Švicarsku na lijecenje 1908.g. a nakon aneksije BiH putuje u Pariz i Petrograd tražeći sa

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 69/95

srpskim političarima poništenje aneksije. U maju 1909.g. se vraća u Sarajevo i postaje saradnik "Srpskeriječi" i "Pregleda" čiji će urednik postati 1910.g. Od kraja 1910g. postaje urednik "Naroda" i uređujekalendare "Prosvjete". Poslije sarajevskog atentata režim ga progoni u Mostar, gdje ga hapse i progoneu konc logor Arad gdje će i umrijeti, a posmrtni ostaci su pokopani u Mostaru početkom 1922.g.

Kao mnogi srpski intelektualci tog doba i Radulović će biti paradigmatična ličnost kritike režima sakojim će ulaziti u direktne sukobe. Za njega je to režim koji drži pod policijskom prismotrom i kontrolomsve ustanove, prosvjetne i ekonomske, i koji hoće da im udari "biljeg", režim koji ima jakuapsolutističku upravu i birokratski aparat. To je dvostruki imperijalizam Beča i Pešte koji izazivahaotično stanje u BiH i u njemu se nalazi opće zlo za narode BiH i koji nije u interesu "naše domovine", 

 pa zato on nije nikakva kultumo-civilizacijska zemlja već kolonijalna i imperijalistička, a BiH je samo jedna obična kolonija neslobodnog naroda unutar nje. Donošenje Ustava BiH je samo floskula kojom sunarodu oduzeta prava i ozakonjen apsolutistički parlamentarizam koji  provodí svoju politiku na račun jednog b-h naroda koji je "pocijepan" na tri vjere i ona (A-U)  provodi neomakijavelistički koncept  politike provođenja vlasti i autoriteta, ali ne u interesu naroda, čime je BiH dovedena u situacijų  "biti iline biti". Radulović se zato zalaže za novi sistem vladavine na ideji narodnog suverenitet ,ą   a njega nemogu uspostaviti nikakve reforme, već samo radikalna opoziciona antivladina politika i borba zaustavna, parlamentarna i građanska prava, kako bi se suzbila štetna politika režima. To je prevratničkapolitika za emancipacijų  BiH od а-u režima .

Pored kritike režima, on kritikuje i patološku egzistenciju unutarbosanske politike iza koje stojiobjektivno historijsko naslijeđeno stanje nekulturnosti, kao općeg stanja u državi i društvu koje jeobilježeno učmalošču i primitivizmom. S jedne strane, tu je fanatizam i fatalizam. na drugoj ropski duh ipomanjkanje nacionalnih i građanskih vrlina, a na trećoj servilnost, puzanje i poniznost, a što je sveskupa rezultat režima i historij ske tradicije b-h društva . Ta siika društva je "nečista i smrdljiva kaokakva orijentalna kasaba" pa u njoj mogu rasti samo pečurke i "otrovne gljive". Tu je na sceni ikonformistička, funkcionalna i prougarska politika uslužnosti prema režimu, a u njegovu kritiku ulazi iodnos nacionalno-religiiskih reprezentacija i njihov konformizam prema režimu . Posebno se baviokritikom Štadlerovog klerikalizmą    jer je za njega Štadler glavni nosilac apsolutističkog režima saglavnim ciljem njihove politike poistovjećivanja katoličanstva sa hrvatstvom. Za Radulovića, u Saborumuslimani i katolíci bez skrupula i bez unutrašnie griže savjesti se identificiraiu sa vladinom politikom, dok joj se pravoslavni odupiru-popuštanjem . Ovdje je u žiži kritike hrvatsko-muslimanski proaustrijskistav ili tzv. vladinovci, ali tu je i kritika srpske politike u Sabora, politika verbalizma, a u prvom redupolitika Petra Kočica i lista "Otadžbina" i oko lista "Srpska riječ" kao i drugi koji su provodilikonformističku, epigonsku politiku oficijelnog režima. Glavni nedostatak srpske politike jeneorganizovanost i politički nemoral.

Nema se osjećaja za cjelinu, nema ideala, društvo je rascjepkano i individualizirano, nacionalnodezorganizovano, borbe se vode protiv ličnosti a ne za principe, privatno i partikularno je iznad općeg,ne postoji pravi nacionalizam, drugim riječima, srpska saborska politika u to vriieme doživljava i živi ukrajnjoi dekadenciu pa i njih svrstava u "vladinovce ". 

U kritici Sabora Radulovic je radikalan pa ga naziva "leglom bezdušnosti", a sabornici su lutke kojeunose u Bosnu tuđu vlast i tuđi despotizam, oni su sjenke koji "vode novi moral i nove aristokrate", onisu mumije i špekulanti i lakrdijaši vladine većine, a ove sudove istiće povodom rasprava o agrarnompitanju, a odnose se i na nekoliko ljudi "skupljenih s koca i konopca", što se naziva zvučnim imenom"srpskom narodnom organizacijom".

Iz recepcija teorija o prirodnim zakonima historije Spensera i Gumploviča, Radulović će razviti vlastituontologijų  i antropologiju. Prihvatajući Spenserovu diferencijaciju i interakcij shvatit će daų   je razumljiva

nejednakost medu Ijudima i narodima, a Gumplovičevu bezobzirnu borbu masa razmijeva kaopodređenost i gonjenje pojedinih grupa od strane drugih - ugnjetača i ugnjetavanih, pa su ova dvaprírodna zakona duboko usadena u ljudima. On prihvata i antropološke teorije o nepromjenjivostiljudske prirode kao i predestiniranost rasa da se ukrštaju i miješaju sa drugima pri čemu one ipakzadržavaju svoju stabilnost, ali vjeruje i u mogućnost da ljudi mogu pospješiti prirodni tok, čime ulazi uinkonzistenciju jer ako vrijede prirodni zakoni onda nema mjesta ljudskoj intervenciji i slobodi.

Normativni pojam politike tj. za Radulovica je ona ono šta treba da bude, i karakterišu je:

• politika je vještina koja u sebe inkorporira sociologiju, psihologiju, finansije, ekonomiju i pravo;

• kritikuje realnu politiku, kao pozitivističko, deskriptivno poimanje politike jer je ona za njega samo

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 70/95

učvrščivanje postojećeg stanja i borba za vlast;

• preferira moralnu politiku jer ne prihvata makijaveliziranje politike.

Idealne vrijednosti  koje bi politika morala imati, za Radulovica su:

- politika nije fenomen svoje vrste (sui generis), već epifenomen koji je proizvod zdravih ekonomskih ikulturnih prilika koje posreduje fenomen slobode i koncentrisana je oko slobode, pa takva politikapretpostavlja harmoniju jake tradicije i jake kulture, a slobodu, tek kao normativitet, treba unijeti unarodnu svijest;

- politika mora težiti čistoti ideala, koji jedino daju dovoljno snage i vjere u preduzete akcije;

- politika koja se vodi višim nacionalnim idealima a ne oportunizmom i utilitarizmom;

- politički moral je u tijesnoj vezi sa srpskim nacionalnim moralom pri čemu odbacuje makijavelizam ikritikuje ga. On brani individualni moral, ali i javmi moral i moralnost politike i javnog života uopće.

Idealni politicar bi morao posjedovati, u ovakvom kontekstu shvatanja politike, strpljivost, izdržljivost,obrazovanost i potkovanost, okretnost i prisebnost, morao bi biti lišen doktrinarstva, imobilnosti idemagogije, imati jak karakter, biti džentlmen i visoko moralno cijenjen u društvu kao i jake etničkeprincipe.

U sadržajnom smislu u poimanie politike ulazi i recepcija liberalno-demokratskeaksiologije kao sastavnog dijela njegove evropeizacije koja za sobom treba ostaviti svaki šovinizam,klerikalizam, vizantijski menatlitet i uskogrudnost, s tim da ne prihvata tadašnje sociološke teorije iideološke diskvalifikacije demokrati]e Le Bona, Ničea, Tokvila itd. (Gustav Le Bon je, u njegovomuvidu, smatrao demokratiju kao povratak primitivnosti i divljastvu, vladu slabijih nad jačim,bolesnih nad zdravim, glupavijih nad pametnijim. Tokvilje, također, smatrao demokratijunužnim zlom. Demokratija mijenja prirodu društvenih odnosa pa i karakter obrazovanja i vaspitanja. U demokratskom kontekstu škola više primarno ne razvija intelekt i misao, ona zahtijevavaspitanje i obrazovanje volje karaktera, koji podstiče na akciju. Akcija, energija i inicijativa treba da suosnovna načela moderne nastave i modernog vaspitanja. Naravno da u toj promjeni stradaće ličnost,potpuna ličnost: specijalista i praktični radenik davaće ton.). Radulovic dalje preferira građanske ipolitičke slobode, ideju narodnog samoopredjeljenja, narodnog suvereniteta, konstitucionalnost i opće

izborno pravo, parlamentarizam, ideju jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi, kult individue iindividualizam, politički pluralizam i slobodnu kritiku i javnost i debate bez cenzurisanja, ali isključujesposobnost seljaštva iz poimanja demokratije (U tom smislu piše: "Interesantno je istaknuti da smo miSrbi prvi počeli uvoditi seljake kao poslanike, jer to zahtijeva demokracija. Koliko tu ima lažnog i licimjemog netreba naročito isticati. Prava demokracija mora da bude selekcija-aristokratska-da upotrijebimo jedanparadoks, i to samo na prvi pogled-ili ona je vladavina najsitnijih i najprimitivnijih strasti. Do tog uvjerenja došlisu ne protivnici demokratizm ,ą  nego njegovi najveći i najbolji predstavnici.).

Radulovic je rodonačelnik osviještenog promatranja i ocjenjivanja političkih partijatadašnje savremenosti , pa ih dijeli na:

• Konzervativne - stranke posjednika, plemstva, gospodstva koji hoće povratak na feudalizam,bliske su klerikalizmu jer se protive sekularizaciji, ali zna da je konzervativizam historijski prevladan i

anahron;

• Liberalne - kao produkt srednjeg građanskog staleža i javijaju se sa engleskimparlamentarizmom, proglasile jednakost i ravnopravnost svih ljudi, kao odgovor nakonzervativne stranke. On je na stanovištu da u liberalizmu "država ne smije nikoga pomagati, niti muzapreka praviti", odbacuje potpomaganje sirotinje, veterana, žena i djece. Kritiku liberalističkeideologije Radulovic izražava: ("Međutim, principima liberalnih stranaka mora se primijetiti izmeđuostalog da svaki kupac nije potpuni poznavalac robe i zbog toga solidni produkti moraju državom bitizaštićeni od nesolidne konkurencije. U moralnom smislu moraju biti zaštićeni državni veterani, siromasi, žene jer od njih zavisi razvoj zdravih i jakih državnih građana, zatim uvođenje i zaštitu putem carina...zato ismatra da sa liberalnom promocijom čovječanskih prava, jednakosti ljudi i građanskih sloboda nisu

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 71/95

ukinute ekonomske posljedice, koje će imati nagomilani plemićki kapital u slobodnoj konkurenciji individua.Radulovic upozorava da će se na tlu ovih proturiječnosti liberalnog svijeta pojaviti ideje i teorije socijalizma.)

Radulovic odbacuje Hegelovo poimanje države jer se po njemu iz takvog shvatanja razvija vojna ili čistasocijalistička država, ali i darvinističko shvatanje države sa biološkog aspekta gdje se država svodi naobičan policijski organ /u smislu samoodržanja i borbe/ (U njegovom uvidu, Hegel stavlja na mjestoprava ličnosti državu-za njega država nema cilj da služi čovječanstvu, nego je cilj sama sebi. Ona nema ciljada služi crkvi, niti da se cijepa od crkve; naprotiv, modema država treba daje izvor kako religioznog, tako isekulamog autoriteta. Jednom riječju, ne postoje granice za njezin autoritet ni za njenu odgovornost. Pritome ističe kako se Marx ne može identificirati sa Hegelom, iako mu je on duhovni otac, kao sto se Spenser ne

može poistovjetiti sa Stirmerom ili Kropotkinom, a diferencije i sličnosti između njih se uspostavljaju upravo upoimanju države. Na

osnovu Darvinove teorije selekcije, oni su unijeli u sociologiju biološki princip i proglasili borbu za život kaoosnovu društvenog napretka, uništenje slabijih kao dobro za održanje i očuvanje rase.). Između ovihshvatanja države će doći do kompromisa jer moderna demokratija želi izmiriti pravo sa principomopćeg naučnog dobra, ali ne kao država egalitarizma, jer neće nikada doći do nivelacije između elita iokoline i njihova će se udaljenost uvijek smanjivati u društvu, ali nikada neće biti anulirana.

Glavne komponente socijalističke teorije, po njemu,su:

- to je kritička teorija jer vrši kritiku kapitalizma,

- vrši kritiku socijalnog klasnog uredenja koje je pod okriljem države,

- ona ima svoje ideale - ravnopravno društvo sa ukidanjem države gdje bi svakom bilo zagarantovano jednako pravo na isti razvoj kao i međusobna jednakost između ljudi.

U kritici socijalističke teorije zapaža kontradikciju kod Marksa u njegovom mišljenju historije i prírode, jer ovaj kaže da je klasna organizacija i historijski i prirodni biološki proces, a posebna kritika je nastajalištu Marksa da je historija neprestano mijenjanje i razvijanje ljudske prirode koje Radulovicodbacuje jer se po njemu, u ovakvom shvatnju zanemaruje etnološki momenat, jer historijske razlikeizmeđu ljudi nisu kvalitativne nego kvantitativne prirode i sloboda individua i naroda nije stvar intuicijevec borbe i oprobanosti snage koja je u biti čovjeka. On dalje odbacuje i socijalističku teoriju društva ihistorije koja ne vidi rezultate brojnih generacija društva koje su prošle kroz historijski razvoj usljedkojih težnja za vlašću i lakim životom uvijek ostaju glavni pokretač civilizacije. No, on ipak ostaje u

uvjerenju da je pobjeda radništva nad kapitalizmom neminovnost, a država je tu da obezbijedizakonima opće izborno pravo glasa i spriječi eksploatacij .ų  Interesi pojedinaca i interesi države se nemogu nikada izmiriti jer je historija pokazala daje ona ispunjena stalnom borbom jačeg i slabijeg. Utom kontekstu on kritikuje i SDP BiH kao stranku koja je praktično-političke prírode i nemakoncepcijskog programa, osim po pitanju nacionalizma, pa su u praksi zaboravili na principe slobode i jednakosti, utonuli u pragmatizam i korisnost, zaboravljaju hrvatski klerikalizam, pa čak zbog ličnihkoristi napadaju i Srpstvo. Radulovic nastupa sa pozicija srpskog etnocentrizm ,ą  pa srpski nacionalniinteres treba da čini središte u koje se utapaju sve srpske akcije i težnje. Nacija-društvo figuriraju, sbiološko-organicističkog stajališta, kao prirodni organizam u kojem svaki član ima svoju funkciju-poboljšavanje cjelokupnog rada organizma. Nacija jeste i treba da bude upravo organska cjelina ukojoj postoji jedinstvo i razlikovanje dijelova. Otuda recipira i socijaldarvinizam, tj. prirodni odabir,adaptaciju i borbu za opstanak nacije. Naciju poima u spiritualističko-kulturološkom aspektu,protiviječno naturalizmu-rasi, pa govori o "narodnoj duši": nacija je i individualizirana duša koja ima

svoje vanjske, materijalne manifestacijе -jezik, pismo, zastave, heraldiku i svoj unutrašnji sadržaj koji je nerazdjeljiv.

Nacionalizam  je za njega nužan i cjelishodan i odgovara duhu prirodnih zakona, a za srpski nacionalizam uzima kao uzor italijanski koji je liberalan, posvečen veličini domovine, nijeopterečen antisemitizmom, književni, intelektualni, liberalan i doktrinaran. Nacionalista je čovjek kojiosjeća ponos svoje rase i svoje kulture, i pripravan je da je brani od stranaca. Nacionalizam u sebeuključuje i pojam slobode, jer je on borba roba da postane sam svoj gospodar, da sam svoju sudbinuopredjeljuje i dade joj svoj pečat". Uvodi pojam zdravog i pravog nacionalizma koji je podloga zaopstanak kako pojedinca tako i naroda, on je normativni ideal i tek se treba razvijati u srpskoj svijestikroz uniformiranje srpske psihe, sa demokratskom o snovom i 's ciljem jedinstva naroda (Srpska psihaujednačuje se, postaje jedna, nerazdjeljiva i nerazlučna, kraj svih pokrajinskih diferencija koje su proizvod fizičkih ipolitičkih prilika.). Sredstva tog demokratskog nacionalizma su rad, organizacija i moralno preporodenje, a

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 72/95

cilj jedinstvo naroda. Tu je dalje borbenost i vjera u budućnost, etika samožrtvovanja uz posebanodnos prema etici prava i etici dužnosti, pri čemu vjeruje u superiornost srpske nacionalne snage. I onbarata pojmom nacionalnog egoizma kao sredstva za jačanje državnog i  narodnognacionalizma , jer bez tog egoizma nema ni uspjeha u stvaranju velike nacije sa svim svojimodlikama i vrlinama. Nosioci srpskog nacionalizma treba da budu srednja građanska klasa i njenainteligencija, ali ne govori o inteligenciji u normatívnom smislu, već se to odnosi na srednji stalež. Ali,Radulovic je svjestan da srpski nacionalizam nema srednjeg staleža, da je inteligencija dezorjentisanapa treba raditi na obrazovanju mladih generacija koje će stvoriti taj pozitivni srpski nacionalizam. Ni uovom aspektu seljaštvo ne može igrati neku određeniju ulogu, pa seljački stratum ne može biti subjektnacionalne politike, jer su mu na prvom mjestu lični ispred općih interesa i ne zna ih razgraničiti. U

pravi nacionalizam dalje ubraja svesrpstvo u smislu ujedinjavanja i prevladavanja lokalizama, provincijalizama i regionalizama, potom eliminacija srpskog stranačkog pluralizma, svenacionalnasolidarnost,

 Za Radulovica u BiH živi jedan narod koji je religiozno izdiferenciran, ali je jednog jezika i jedne krvi, pa se proces nacionalisanja neće brzo i lako izvesti. U tom kontekstu i zagovara politikukonvergencije. Po Radulovicu, još od srednjeg vijeka prava religioznost nije bila osobina Bosanaca, kaouopšte cijelog srpskog plemena. U njegovom uvidu u pogledu vjerskih identifikacija Srbin je, a osobitoBosanac, površan i formalistican. Ovaj formalizam je u historiji bio plašt pod kojim se se vodile bitke iborbe potlačenih i povlaštenih, a iza religijske identifikacije su se krile socijano-klasne identifikacije isukobi. Na drugoj strani, ovi sukobi između socijalno i politički gospodarećeg i potčinjenih stratumastvarali su društvene antagonizme koji su poprimali formu religijskih sukoba unutar jednog religijskiizdiferenciranog naroda sa istim jezikom, običajima i svjetonazorom. U doba osmanske vladavinevjerska pripadnost nije bila identična sa nacionalnom pripadnošću nego sa socijalno-klasnim stratumima, a i katolici i pravoslavci su se osjećali Bošnjacima,  pa je, poRadulovicu, vjerska netrpeljivost i novijeg datuma, ali, može se reći i izvještačena i vještački stvorena zbog različitih interesa i pretenzija prema BiH. Divergencije dakle imajunoviji datum i rezultat su antagoniziranih politika i političkih programa i koncepcija na tlu BiH. ZatoRadulović i preferira politiku konvergencije i sekularizma uz potpuno ista prava za sve tri konfesionálnezajednice na tlu BiH i za njihovu potpunu autonomiju, bez miješanja države u te poslove. I borba protivklerikalizma se promatra iz te perspektive, jer su klerikalci protiv demokratije, slobodoumnosti i protivnacionalnih ideja, pa borbu za emancipaciju naroda oni ne mogu voditi.

Stvaranj  e nacionalne kulture  je postalo prema Radulovicu u isti mah i cilj i izraz savremenogljudskog društva i sredstvo za održavanje takvog poimanja veza i odnosa između kulture i nacije, pazato on zastupa kulturno jedinstvo cjelokupnog Srpstva, a ne samo Srba u BiH. Svaka kultura i narodžive na granicama drugačijih različitih kultura, kulture Istoka i Zapada, a granica između ta dva svijeta

nije nigdje tako oštro izražena kao u zemljama gdje živi srpski narod. Nacionalna kultura je jedan odputeva narodnog oslobođenja, a kultura i književnost treba da budu izraz patriotizma i nacionalnekulture. Književnost mora da bude stvarana na narodnom jeziku. Rođena na tradiciji i iz tradicije, onana toj tradiciji živi i s njome evoluiše, ali on zagovara i nacionalizacijų  i dragih duhovnih produkcijа-društvene, humanističke i prírodne nauke. Srpski jezik je visoko rangiran kod Radulovica i to kaostandardni jezik onako kako ga je definirao Vuk Karadžič i on je važna pretpostavka kasnijeg srpsko-hrvatskog ujedinjenja. Zato i połazi od činjenice, kontekstualno oko saborskih rasprava o jeziku i pismu,da su ćirilica i zastave amblemi srpske narodnosti i srpske kulture, pa negiranje ćirilice razumijeva kaonegiranje srpstva i ornalovažavanje srpske tradicije i kulture. Zato i poručuje srpskim političarima dapribave ćirilici ono poštovanje i ono mjesto koje joj pripada prema broju Srba pravoslavnih (Pri tome sepoziva i na povijest SVB smatrajući da su svi dokumenti pisani na ćirilici, a u doba osmanske vlasti suizdavani listovi Bosna i Cvjetnik na ćirilici. Očigledno on, bez obzira na sve sličnosti, ne razlikujesrednjevjekovno bosansko pismo-bosansčicu od srpskog pisma-ćirilice.), uz suprotstavljanje uvođenja

njemačkog jezika u unutrašnji saobraćaj na željeznicama.

lako Radulovic govori o jednom narodu sa tri konfesij e, kod njega se to odnosi na relaciju Srbi-Hrvati kao dijelovi istog naroda, oni su jedinice našeg naroda, to je jedan narod sa dva imena koji treba dadovede nacionalizmom do ujedinjenja. U logici diferencijacija, smatra da su vjerske razlike proizvodukrštanja političkih interesa država unutar kojih su živjeli srpski i hrvatski identitet. Na te identitete sudjelovali i sociološki zakoni imitacije ostalih nacionalno svjesnih naroda Evrope, kao i zakonsugesbiliteta sa strane političkih faktora, pa se pod uticajem tih socioloških zakona u s-h odnosima jeprevladalo načelo borbe, ali će se oba ova entiteta ipak kulturno i politickí integrarati.(To važi i za Bosnu:"Ni ovdje u Bosni za nas ne znače ta imena posebne etničke grupe. No, ističe kako priznaje hrvatsko ime nesamo onima koji sebe nazivaju Hrvatima nego rado dopuštamo da će se sve one do sada ogromnom većinomnacionalno nesvjesne katolíčke mase tog našeg zajedničkog b-h, slavenskog kontigenta nazvati Hrvatima.). Uprojektu političke i kulturne integracije Srba i Hrvata primarno je ujednačavanje narodnog jedinstva kao

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 73/95

sadržaja zajedničke duše, uz već stvoreni Vukov srpski jezik koji je dao podlogu za jače kulturnozbližavanje pravoslavnog dijela s-h narodne mase. Druga pretpostavka takoder postoji i to prekoLjudevita Gaja koji kaže da je srpski jezik primio i katolički dio slovenske mase, ali je u svemu tomenaj veća zapreka katolički klerikalizam (Stadler), ali i činjenica da ni Srbi nisu u BiH nisu ostvarili  jedinstvo naroda u kulturno-nacionalnom pogledu, pa se to ujedinjenje može rij ešiti samo rješenjemsrpskog pitanja u BiH. Muslimani su "samo jedan element našeg naroda", jedan dio tog naroda, ali su uodnosu na s-h odnose ipak na marginama svih političko-kultumih interesa. Ipak, politikomkonvergencije, uz stereotipne predrasude o krivici islama za zaostajanje muslimana u svakom pogledu,izražava nadu da će i oni podići "svoj dio našeg naroda i prožeti ga demokratišnošcu i liberalizmom.Kritikuje njihovu nacionálnu indolenciju i nedostatak srpskog ili hrvatskog nacionalnog osjećaja,  pa

potencira nacionalizovanje muslimana u bilo kojem smislu, a muslimansko političko djelovanje treba daizgubi vjerski značaj kroz nacionaliziranj e u bilo kom pravcu i da se izjednače sa sredinom u kojoj žive.Muslimanski fanatizam shvata kao razdraženo stanje vjerskog osjećaja, kao bolesnu pojavu, amuslimanske vođe optužuje za odbijanje komunikacija sa zapadnim kulturama i civilizacijom, čime sevrši kulturno i drugo osiromašavanje Muslimana i njihovo degenerisanje nostalgijom za Turskom.Radulovic je svjestan antisemitizma unutar režima, ali iz toga isključuje Srbiju jer tamo Jevreji imaju svaprava kao i drugi ljudi i lično ne stoji na antisemitskom stavu. (U velikom broju država postoje čitaveorganizovane partije antisemita koji kao najglavniju tačku svog programa ističu borbu protiv Jevreja. Ima državakao Rusija i Rumunija koje svojim podanicima Jevrejima ne daju građanskih prava kao i ostalim građanima, dokih neke ne pripuštaju izvjesnim pozivima, kao sto ih Austrija nipošto ne pripušta većim sudačkim mjestima.Prema srpskom shvacanju demokratske drzave, oni su u Srbiji potpuno ravnopravni državljani i mogu, ako seinače pokazu sposobni, da dođu do visokih mjesta. I mi Srbi u BiH potpuno smo liberalni u pogledu svog ponašanja prema Jevrejima i ne pokazujеmо ni najmanjeg znaka kakve rasne mržnje ili vjerske netolerancije.

Potencira srpske zasluge za jevrejsku političku promociju pa, npr. piše da samo uz pomoc Srba advokata Jevreji su dobili mjesto predsjednika advokatske komore u Saboru). Unatoč ovakvim mišljenjima o Jevrejima, ipak ih opisuje u negativnoi karakterologiji, pišući o njima da se ne obaziru na praviladruštvenog morala, ne obaziru se na zakone samo ukoliko mogu zaraditi, a da se pri tome ne otkrijenjihova mutna radnja, a to i doprinosi njihovom sve većem materijalnom bogaćenju, ali im s drugestrane donosi veliki broj neprijatelja i protivnika. Prigovara Jevrejima konformistički odnos premarežimu jer su oni uvijek uz Vladu, a svoje bezuslovno pristajanje uz vladu imaju naplatiti i u politickom iu privrednom pogledu, pa imaju privilegije, najunosnije poslove u državi, a uz sve to Jevreji vodeantisrpsku politiku.(Pa kako nam vracaju Jevreji ovo preliberalno naše ponašanje prema njima?.Otvorením i bezobzirnim napadanjem na nas. Kad god u našoj borbi sa vladom Jevreji dodu u položaj da nammogu naškoditi, oni to na mig vlade izvrše brzo i energično.).  Zato zagovara napuštanje takvog srpskog tolerantnog i proliberalnog stava prema Jevrejima i totalnu ekonomsku blokadu

 Jevreja (Ali ima nešto što ne možemo da odobrimo u našem ponašanju prema Jevrejima, jer nam donosiveliku štetu: mi smo prema njima i više nego liberalni, pa ne odgovaramo ni na njihova izazivanja i napadeistom mjerom ni onda kad nam je to veoma lako. Srbi, budući da su najbrojniji, jesu glavni potrošači svegaonoga s cime Jevreji trguju, pa kao sankcija, treba da uslijedi bojkot jevrejske trgovine, tj. da Srbi prestanukupovati kod jevreja. Ekonomsku blokadu treba provesti i oslobađanjem od jevrejskih kredita tako što će Srbimali trgovci kupovati isključivo kod Srba velikih trgovaca, gradskom stanovništvu glavne mušterije morajubiti srpsko seosko stanovništvo i slično.). Ali, Radulovic će u ovakvoj karakterologiji Jevreja preći i graniceBiH i jevrejstvo percipirati u pejoratívnom smislu. S-H sukobe on tumači kao sukobe dvije protivničkepolitičke stranke a ne b-h subentiteta i to prvenstveno po pitanju rješenja agrarnog pitanja, pa pozivada se o tom rješenju izjasni sam narod kako bi i age i begovi i kmetovi bili zadovoljni.(U pitanju agrarana djeluje radikalna divergencija: "Jer danas cijeli duh politike teži jednom, da se Srbi doguraju do zida, dadođu do očajanja. Katolíci i muslimani vjerno i bezobzirno provode skovani plan. Poznato je da se manjine uAustriji stalno potpomažu. U Bosni feudalci neograničeno su gospodari, radini elemenat predmet je progona isumnjičenja.). On viđenje rješenja vidi U obliku obligatornog oslobođenia kmetova, kao i svi drugi srpskiintelektualci, pa su zato svi neprijatelji Srba po tom pitanju koji zagovaraju drugačije rješenje. Novirežim nije donio nista novog u BiH jer je kmet ostao kmet, a raja-raja, drugim riječima Srbi su i daljepod jarmom i "turskim zakonima i nepravdama i podvrgnuti raznim zlima i zlim djelima, pa po njemu,pravda nije zadovoljena. I Hrvate opisuje u negativnoi karakterologiji zbog raznih nesuglasica imeđusobnih sukoba na relaciji Srbi-Hrvati i njihovu indolenciju po nekim od tih pitanja (Hrvati preko 30g. pokazuju prepotentnost i agresivnost, pokazuju drzovne i bolesne pretenzije, uvijek su mezimčad vlade.Iz historije proizilazi da su Srbi sposobni i za kulturni i za državni život. Kroz cijelu srpsku istoriju prevladavaneodoljiva volja za nezavisnošču i slobodom, što je potpuno strano hrvatskoj istoriji. No, vjerujuci uizjednačavanje srpske i hrvatske psihe, u pobjedu jugoslovenske ideje, dijagnostirajući i zbiljudivergencije u s-h odnosima, pisaće: "Bice između brace još trzavica, trvenja, nesporazuma, ali ipaksama ideja neće se dati ugasiti, ona će jačati i snažiti i kao djelotvornija nužnost života pobijediće u tojborbi.").

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 74/95

lako Bosnu i Hercegovinu smatra kao dvije pokrajine, iz njegovih radova se da zaključiti da Radulovicstoji na stanovištu b-h -patriotizma i očuvania BiH koju smatra "našom domovinom" kao povij esnogindividualiteta, ali kao i drugi intelektualci stoji na pozicijama pansrbizma pa i za Bosnu govori kaosrpskoj zemlji, Bosna i Hercegovina su dvije najljepše srpske zemlje(U srpske zemlje ubraja Staru Srbiju,Makedoniju, one su ušle pod skriptar ponosnog bijelog dvoglavog orla, iako je Makedonija zahvaljujucisentimenatlnom bratstvu Srba iz Srbije skoro sva pobugarena, da je nestalo srpske svijesti koja je bilaprije mnogo jača od Bugarske, a C. Gora je srpska zemlja, ona je slobodna srpska kneževina.). No ipored svega toga za Radulovica BiH mora imati svoju autonomiju, pri čemu u potpunosti odbacujeŠtadlerove političke pretenzije, a posebno koncepciju trijalizma. Radulovic propagira ideju jugoslovenstva, uz pozitivnu karakterologiju slovenstva i slovenskih naroda, a posebno Rusije kao

prirodnog predstavnika Slovena. Zalaže se za zdravu jugoslovensku ideju, jugoslovensku solidarnost,stvaranje jedinstvene JU kulture, a u Jovanu Skerliću vidi apostola jugoslovenske ideje. Afirmaciju ideje jugoslovenstva veže za prethodno rješenje srpskog pitanja: "Problem jedinstva Srba i Hrvata, kao iproblem jugoslovenski, smatramo kao prirodnu posljedicu pravilnog rješenja srpskog pitanja.", a krozsve se proteze i motiv i predstava srpskog mesijanizma. Svoje politicko i koncepciisko djelovanje bazirana svesrpskoj nacionalnoj politici koja se bazira na doktrini o ugroženosti srpskog naroda kroz čitavunjegovu historiju, zatim na strahu od germanizacije Bosne i Evrope, pa izriče svoju maksimu "neka nam je najuzvišeniji zakon spas nacije", a sve opet kroz par prijateli -neprijatelj.

U srpsku etnopsihološku karakterologiju ulazi smisao za altruizam, težnja ka opštoj jugoslovenskoj solidarnosti, jaka tradicija, ali slaba kultura, prirodna nestalnost srpskog javnog mnjenja, velikakritičnost u odnosu na stvaralaštvo, egoizam u najgorem smislu te riječi.

Srpsku nacionalnu politiku će percipirati kao politiku koja se razvija iz prirodnih zakona borbe,nacionalni ideali su borba za slobodu i misija stvaranje slobodne otadžbine te da srpska nacionalnapolitika u cjelini mora osigurati da i "mi Srbi u BiH budemo bolji i kulturniji, požrtvovaníji i idealniji, i utom znaku ćemo pobijediti." Ona mora biti vođena id jomė velikog epohalnog prevrata unutar b-hdruštva, mora imati svoju svenacionalnu dobru organizaciju, jednu jedinstvenu politicku partiju (dakle,protiv je političkog i partijskog pluralizma jer se tako razbija homogenost nacionalne ideje) — Smatrajúcida političke stranke mogu figurirati tek unutar ustavnog poretka i parlamentarnog političkog režima, on smatradą  e trebaņ v eštačkiį  stvarati političke, partije unutar srpskog, naroda jer bi to značilo proizvođenje strasti,najgore vrste i najžešćeg stanja. Odbija stranačko struktuiranje unutar srpske nacionalne politike zato što bicijepanjem na stranke, koje nisu moralne i kulturne, širi se nemoral u masu i mi svi na taj način gubimo svojeglavno uporište, jer naš nacionalizam, naše prosvjetne i kulturne zahtjeve može ostvariti samo jedanmoralan i organizovan narod."

11. VASO PELAGIĆ –

Rođen u Gornjim Čabarima kod Gradačca 1838.g., umro u Požarevcu 1898.g. Nižu gimnaziju ibogosloviju završio u Beogradu, a 1860-1863 učitelj srpske osnovne škole u Brčkom gdje osniva prvubosansku srpsku čitaonicu. U Rusiji boravi dvije godine i u Moskvi sluša predavanja istorije, medicine ipolitičke ekonomije. Godine 1866 postaje upravitelj srpsko-pravoslavne bogoslovije u Banja Luci u kojojnastoji vaspitati borce za političke slobode i narodna prava, a tamo osniva i srpsku čitaonicu. Početkom1869.g. zbog sukoba đaka sa turskom vojskom i njihovih postupaka protiv njih, krajem te godineosuđen u Sarajevu i prognan u Malu Aziju gdje provodi godinu dana, a iz progonstva bježi u Srbiju1871.g. Izabran za predsjednika Skupštine i člana odbora Ujedinjene srpske omladine (1871), a nakonzabrane rada Skuštine odlazi na Cetinje gdje učestvuje u osnivanju Družine za oslobođenje i srpskoujedinjenje, nakon čega odlazi u Vojvodinu odakle je protjeran 1873.g. i živi u Trstu, Gracu i Cirihu, atamo se upoznaje sa socijalističkim idejama i sam postaje socijalista. Aktivni učesnik bosanskogustanka (1875), nakon čega ga austrijske vlasti interniraju u Mikolc, ali je već 1878.g. među ustanicima

i postaje oštar kritičar a-u vlasti. Od tada postaje i zauzima istaknuto mjesto u razvoju socijal-demokratije u BiH, zbog čega je više puta osuđivan, a posljednje dane provodi u požarevačkomzatvoru, gdje i umire. Od 1867.g. napisao je i objavio mnogobrojna djela iz raznih oblasti koja suprevođena na strane jezike i koja su za njegova života štampana u preko 250.000 primjeraka, neračunajući članke i napise u štampi i raznim listovima. Poznatija djela su: Istorija b-h bune, Odgovor načetiri društvena pitanja, Socijalizam ili osnovni preporođaj društva, Nauka i radni narod, mnoge knjige oškolstvu i obrazovanju, u narodu poznat kao Narodni učitelj, po najpopularnijem Pelagićevom djeluobjavljenom 1879.g. i koje je do 1894.g. štampano u četiri izdanja u tiražu od 18.000 primjeraka. Akone prvi, onda među prvim zagovornicima ateizma u BiH (djela o tome: Umovanje zdravog razuma,Koliko nas košta bog i gospodar, Poslanica bogu ili predlog pobožnom narodu, zbog čega je javnoraščinjen u Sabornoj crkvi u Beogradu 1895.g.). Jedna od najmarkantnijih ličnosti socijalizma na ex-JUprostorima i žestoki borac protiv reakcionarnih režima, a za ideje socijalizma zbog čega i završava upožarevačkom zatvoru.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 75/95

I Koncepcija socijalizma. U HSiPM BiH zauzima istaknuto mjesto zbog svog propagiranja idejasocijalizma, posebno na tlu BiH, ali i šire. Nakon progonstva u Malu Aziju, svoj pansrbizam ustupamjesto socijalističkim idejama, mada on ostaje u Pelagićevom mišljenju. U koncepciji i percepcijisocijalizma, on će razlikovati više historijskih oblika: patrijarhalni, antički, bogoslovski, utopijski,državni, revolucionarni, komunistički, anarhistički i naučni ili radnički socijalizam sa Marksom kaopretpostavkom.

-  patrijarhalni socijalizam ilustruje slavenskom i srpskom porodičnom zadrugom;

- antički se manifestira zahtjevima za jednakost u posjedu i školovanju, za ravnopravnošću žena i sl.

Nalazi ga kod Aristotela, Platona, Sokrata, Protagore i zakonodavca Likurga;

- bogoslovski socijalizam pronalazi u njegovim formulatorima, od Konfučija preko Hrista doMoravske braće koji su pod firmom boga i vjere tražili politički i ekonomski prevrat i preporod ukorist ravnopravnosti svih ljudi;

- utopijski socijalizam sa Tomasom Morom, Sen-Simonom, Furijeom, Robertom Ovenom koji suzamišljali društvo koje će počivati u sreći, miru i ljubavi;

- državni socijalizam prepoznaje u Luj Blanu, Blanki, Ferdu, Lasalu, ali i Bizmarku koji ubjeđujuvlasnike države, crkve i novca da im je dužnost da rade, da ostvaruju životne potrebe radnognaroda putem reformi provedenih i podnesenih za cijeli radni narod. Po njemu, država treba da seumiješa u sva pitanja i da postupno bar socijalizira državu, društvo, te tako otkloni krvavu revoluciji;

- revolucionarni socijalizam traži da se silom socijalne revolucije obori sve što smeta i štougnjetačkim i nasilnim načinom sizbija primjenjivanje socijalizma u sve društvene uredbe, zakone,odnose i poslove;

- komunistički je bio manifestiran u proglasu Pariške komune 1871.g. i koji je proklamirao jednakaprava i jednake dužnosti za cijeli privredni narod;

- anarhistički socijalizam hoće da goni silu silom, nasilje nasiljem, da vraća oko za oko, zub za zub,krv za krv i da ruši sadašnji društveni red i poredak – bombama, dinamitom, nožem, nitroglicerinom

i drugim ubilačkim sredstvima;

- naučni ili radnički socijalizam revolucioniše sve i svakoga da ostvari svoja načela putemobavještavanja, udruživanja, organizacije, izbora i zakonodavstva. Istovremeno, u njegovomuvjerenju, zasniva se na spoznajama sociologije, statistike, ekonomije, naučnog morala,matematike, fizike, kozmografije, hemije, embriologije, antropologije, psihologije, anatomije,fiziologije, higijene, pedagogije i slično.

Socijalizam kao nužnost. Za Pelagića je socijalizam historijska nužnost koji, zbog svega što sedešava u svijetu nepravdi, izrabljivanja i sl. se pojavio kao nauka i ugnijezdio se u svim civiliziranim ikulturnim državama i pokrajinama. Po njemu, zakoni nužnosti, zakoni prirodnih i humanističkih naukagone ljude i narode u socijalizam i u tabor socijalista, jer samo on može ukazati na načine kako živjetisrećno i solidarno, on može utvrditi prave istine i istinske pravde zasnovane na jednakosti svih ljudi nasvim razinama, a jednakost je vrhunski ideal socijalizma. Temeljni zakon prirode i društva je zakonnapretka koji se ostvaruje dugotrajnim radom, prilagođavanjem i usavršavanjem. Socijalizam je izrazprirodnih i historijskih zakona i on će nužno dovesti do društva u kome će radni narod postati tvoracsvih zakona i uredbi, , uprave i presude, a svi koji to ne prihvataju treba ih “bestraga otjerati”.Socijalizam nije slučajno otkriće već rezultat borbe ugnjetivača i ugnjetavanih, on je izraz istine, pravdei razumnosti, on je izraz vječnih ljudskih potreba i težnji, on obuhvata i prirodu i ljudsko društvo, on rušistaro uređenje i stvara novo.

Socijalizam i privatna svojina. To staro društveno uređenje se temelji na privatnoj svojini i kapitalu ikapitalizmu, profitu, izrabljivanju i sl. što se stavlja na pijedestal sakramentalnih vrijednosti, a privatnovlasništvo je uzrok svih antimoralnosti, dekadencije društva i nečovječnosti. Zbog kapitala se činemnoga zla koja nemaju granica, on je postao velesila i bog bogova, a njegovo postojanje rađa zločine,

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 76/95

prestupe, nepravde, nesreće, bune i razvrat (“Današnja državna, crkvena, prosvetna i novčanagospoda sastavljaju veliki tabor i svtu alijenciju samo zato da se održe u gospodstvu, sili ili vlasti, i dazgrnu što više gotovine, kapitala, u ruke svoje i svojih privrženih”). Tako se stvara država alijansi kojasa prezrenjem gleda i drži čitav narod u potčinjenosti i stvara elite moći. Samo naučni socijalizam možeprevladati i nadvladati moć kapitala, kapitalizma i kapitalističke elite i to ujedinjenjem u međunarodnojrazmjeri i tako svoriti jednaka prava za sve.

Socijalizam, revolucija ili evolucija. Da li socijalizam uspostaviti revolucijom ili evolucijom,zavisi od konkretno-historijskih okolnosti, prirode države, stanja unutar naroda, a usrbijanskom kontekstu, Pelagić preferira metodu reformi, tj. mirnim putem, knjigom,

riječju, organizacijom, jer revolucija i nasilje koja ona osobno nosi, nisu izvorne aspiracijesocijalista.3

Pelagić navodi pet faktora koji stvaraju revoluciju i revolucionare:1. religija i njeni predstavnici – Historija priznaje i to da niko nije prolio više nevine krvi

čovječanstva od crkve i njenih mantijaša, pa bilo to svojom rukom, ili posredstvom vladai opasnih vlasnika. Popovština je i najmanji pokret i polet ideja, i najmanji umninapredak čovječanstva zalivala krvlju ljudskom i pokrivala narodnim lešinama, onih kojesu oni satrli i satamanili;

2. plemstvo – Ono je sa monarhizmom činilo strahote i užase, koji natjeraše Francuze dapodignu veliku francusku revoluciju, tu jasnu zoru ljudskog oslobođenja i preporođaja;

3. država i njeni zakoni – U sadašnjem vremenu mnoge su države najkrupniji uzrok kojirazvija, rađa i podiže bunu-revoluciju; ali ne zato što želi revoluciju, nego zato što onanezasitno traži robove i nezaslužena bogatstva i priznanja;

4. monarhizam i dinastijizam – Srpska je istorija puna primjera ovih uzroka buna-revolucija; s njima se traže promjene monarha ili monarhije ili promjena dinastije;

5. kapital i kapitalizam – Nepravde koje donosi kapitalistička eksploatacija izazivaju kodradnog naroda gnev, suze i osvetu, a to troje rađa revoluciju i umnu i krvavu.

Revolucija je, po Pelagiću, odbrana od tiranijskog nasilja nad socijalistima i idejomsocijalizma, tada se na silu i teror odgovara na isti način, umjesto reformi nastupa

revolucija. Historijska alternativa je ili pobjeda socijalizma ili historijska propast, ali jePelagić ubijeđen u pobjedu socijaldemokratije, mirnim ili revolucionarnim putem.Idolatrijska slika socijalista. Socijalizam i socijaliste Pelagić opisuje religijskim pojmovima jer je on uduhu sekularizma i ateizma apsolutna, vječna istina, socijalisti su apostoli apostola, oni su zemljine soli,svjetlo okje osvjetljava sve mračne puteve života i ljudskog rada, tvorci nove nauke i ljudi i novihdruštvenih odnosa i poslova (Socijaliste često naziva apostolima socijalizma, pa i sebe nazivaapostolom socijalizma, pa će reći: “Za mene je najveća čast raditi i umrijeti u službi istine i pravde-uslužbi socijalističke propovijedi i nauke.). socijalizam briše nejednakost polova, on je najkrasnija,najnaprednija, najpravednija i najmoralnija društvena nauka.

 Jedan ili nacionalni socijalizmi. Svojim razmišljanjima o metodama uspostavljanja socijalizma,Pelagić želi legitimirati nacionalne socijalizme, pri čemu odbacuje tezu da se socijalizam može javitisamo u razvijenim -kapitalističkim zemljama u kojima su antagonizmi dovedeni do maksimuma, većbrani stajalište da se on može javiti i u manje kulturnim ili nekulturnim zajednicama, industrijskim ineindustrijskim zemljama, kao npr. u Srbiji i zemljama Orijenta.4

3 U tom smislu Pelagić govori: “Socijalisti rade na djelu socijalizma-na djelu ekonomskog i političkogoslobađanja i zbratimljavanja svega radnog naroda, bez razlike vjere i narodnosti: besjedom, knjigom,novinom, udruženjem, javnim dogovorom, zborom, organizacijom, pa čak i zakonodavnim putem uparlamentima i opštinama. Oni samo u krajnjem slučaju hoće da odbiju silu silom, tiraniju revolucijom.”4 Zato i piše o mogućnostima socijalizma u Srbiji i na Orijentu, tj. o srpskom socijalizmu i socijaliziranjuBigarske, Hrvatske, Rumunije, Mađarske, grčke i drugih sličnih zemalja i naroda. U tom smislu će reći:“Mada se zna da u svetu postoji samo jedan međunarodni-internacionalni socijalizam, ali pak, kad seudešava program, trebnik socijalistički prema prilikama nekog naroda i neke države, onda može da sekaže: socijalizam srpski, nemački, ruski, bugarski, hrvatski, francuski, engleski, grčki itd.”

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 77/95

Socijalizam i uloga ideja u historiji. Uloga ideje nema ograničenja i ona se javlja u svim društvima,bez obzira kakvo je stanje tog društvenog konteksta, pa tako i ideja socijalizma koja nije proizvodfantazija individualnog genija, već su one proizvod historijsko-socijalnih uslova, pa kapitalizam nijeisključivi kontekst pojave socijalizma, ona se javlja /ideja/ na tlu patologije društva.

Socijalizam i političke partije. U sam vrh njegove političke aksiologije ulazi sloboda političkogudruživanja, ali u kontekstu društvenih međupartijskih zbivanja u Srbiji, on zagovara transpartijskoujedinjenje, odvažnost i dobru organizaciju radnog naroda zajedničkim udruživanjem, pri čemu nijevažno koje boje će zastava biti (Crvena zastava često škodi djelu socijalizma, jer mračnjaci zbog njerasturaju zbor i prekrate svečanost. Dopušta Pelagić da socijalističke organizacije

upotrebljavaju narodne, tj. nacionalne simbole, uključivši i narodnu zastavu.).Socijalizam i liberalizam. U ideji socijalizma kod Pelagića je inegrirana i idejazapadnoevropskog liberalno demokratskog mišljenja koju formulira kao sastavni dio svojevizije socijalizma u Srbiji, ali ulaze te vrijednosti i u njegov projekt socijalizacije zemaljaOrijenta. Pledira stvaranje bratskog i slobodnog saveza svih balkanskih i podunavsko-

 posavskih naroda. Tu je najprije ideja ustavnosti, ali u socijalističkom kontekstu (a takavustav treba da garantuje političku, prosvjetnu i ekonomsku jednakost za sve članovedruštva i to je njegov noseći stub. Istovremeno, to je ustav socijalne države koja treba dabude zaštita, potpora i spas svakom iznemoglom, postradalom i unesrećenom članunaroda), čime se odbija bilo koji drugi oblik vladavine (U tom smislu piše: “Mi ne uvodimonikoga u gospodsku, salonsku i dinastičko-monarhističku politiku. I ustavnim reformamaSrbije zahtijeva ukidanje monarhizma i institucije dinastije. Smatra kako su dinastičkaprava-ustanove protivne napretku nauke, protivne zakonu prirode ljudske, protivnapravima i interesima naroda.). U ideju socijalizma dalje ulazi ideja apsolutnog suverenitetaopćepredstavničkog tijela-skupštine (Nju niko ni u kojem slučaju ne može raspustiti niodložiti prije nego kad to ona sama riješi. Zagovara ovaj suverenitet i traži da se usrbijanskim ustavnim reformama ujamči neograničeni suverenitet, nezavisnost izakonodavna vlast velikoj i običnoj Narodnoj Skupštini.). dalje, tu su slobodni izborizasnovani na općem pravu glasa (Zakonom ove ustavne, socijalističke države trebaosigurati opšte ravnopravno i neposredno izborno pravo glasanja i biranja za svepunoljetne (20 godina) članove naroda, po kome će svaki imati pravo da bira i budeizabran, ne gledajući da li je on platio porez ili nije.). pravo referenduma, također, ulazi uPelagićevu ideju socijalizma (To je pravo građana da referendumom oduzmu poslaničkistatus kada poslanici ne rade po položenoj zakletvi), izvršna vlast je podređenazakonodavnoj, a sudska je izborna i nezavisna (Sudije moraju biti izborne sudije i morajubesplatno suditi), ukidanje vjerskih sudova i obaveza plaćanja vjerskih troškova crkci i

crkvenim organizacijama i institucijama, pri čemu komunu (u smislu lokalne samouprave)shvata kao vlast samog naroda. (Komuna hoće samo da udesi u narodu pravednu i pametnuorganizaciju rada i pravičnu nagradu za rad, dajući time svakome pravo da bude slobodan,srećan i izučen u svim korisnim radovima i naukama). Uspostavljanje sistema narodneodbrane umjesto stajaće vojske, ukidanje obavještajnih službi i smrtne kazne uz institiranjena društveno korisnom radu, te na kraju, u ideju socijalizma spada i sloboda štampe (Morase zakonom zagarantirati potpuna i neograničena sloboda štampe i riječi. Za nju se nikakvizakoni i paragrafi ne smiju vezati, njoj se ne smije učiniti nikakvo ograničenje.)Zadružni socijalizam. Mogućnost socijalizma na Orijentu Pelagić vidi u patrijarhalnoj srpsko-slavenskoj zadruzi kao paradigmi socijalizma (Socijalizam kada se prevede na srpski znači društvenost,zadrugarstvo, zajedničarstvo. Socijalizam dolazi od riječi socijalizirati i socijalizam nešto i nekoga, npr.narod, čovjeka, društvo, državu, opštinu itd., dakle, to znači uopštavati, udruživati pojedince ipojedinosti u zajednicu, u zadrugarstvo), i to u nastojanju utemeljenja nacionalnih socijalizama,

baziranog na kolektivnoj socijalističkoj imovini, jer socijalistički kolektivizam hoće da svakom zadrugomupravljaju i raspoređuju sami radnici. Sva zarada njihova određuje se voljom samih radnika na uživanjesviju zadruga ravnopravno. Temeljno načelo funkcionisanja ovog socijalizma je načelo jednakosti, tj. jednaka prava na sve i jednake dužnosti u svemu. Na osnovu toga, svakom članu zadruge bićeujamčeno sve ono što traže za svakog čovjeka, njegove životne potrebe, tj. fiziološke i psihološkepotrebe.

II Narodnost, nacionalizam i crkvena religija

Kritika načela narodnosti i nacionalizma Pelagić je rigorozni kritičar predstava o načelunarodnosti, nacionalizma i patriotizma, koje proističu iz zanosa i religijskog i nacionalnogfanatizma, dok su načelo narodnosti i patriotizma djelo društvenih običaja pa je uzdignutona nivo idilopoklonstva. On smatra da su narodnost, patriotizam i religija potpuno nejasni i

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 78/95

suhoparni pojmovi. Po Pelagiću, patriotizam je štit raznim varalicama i podlacima, papodržava sve one koji negiraju religiju, crkvu, narodnost, patriotizam, monarhiju i dinastijui zastupa zabranu proučavanja i “zborenja” o narodnosti u nastavi, pri čemu ipak premadrugim narodima pokazuje toleranciju, a ne nikakav vid averzije ili mržnje. Zato i nazivasaveznicima kapitalizma svaki vid religioznog ili nacionalnog fanatizma i šovinizma, pa jesocijalizam jedini koji će sve to otkloniti iz društva.

Kao svoju percepciju socijalizma apologirat će ateizam tj. jedinu idealno-normativnu ali iirelevantno poimanje Boga, koji treba učiniti da postoji jedna vjera bez ikakvih bogomolja,

 jedan jezik i pismo, jedan kalendar, a sve se to može prenijeti na poimanje ateizma i vjere usocijalizmu.

O srpstvu i svesrpskom ujedinjenju Još u svom ranom djelovanju je bio opsjednut idejomsvesrpskog oslobođenja i ujedinjenja, a posebno srpsko-bosanskog naroda, pod jedan krovmajke Srbije (Mada će ponegdje govoriti o premiloj nam ponosnoj Bosni, identifikacija saSrbijom je dominantna te se često u ovo vrijeme potpisuje sa “Sin majke Srbije” ili “Prijateljmajke Srbije”. I kasnije će govoriti o majki Srbiji i našoj dragoj Srbiji).

U svojoj osnovi to je zapravo etnički pansrbizam, jer za njega postoji samo jedan-srpski narod koji sedrugačije zove i koji je administrativno-teritorijalno odvojen te ga treba ujediniti. Ali, za vrijemebosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878) neće zagovarati prisajedinjenje BiH Srbiji, niti ćeprihvatiti proklamaciju ustanika o tome, jer smatra da nije narodni interes jedan režim zamijenitidrugim (turski – srpskim), i da to nije cilj socijalističke revolucije.

O antisemitizmu i islamu U pitanju državno-pravnog položaja BiH, ne zagovara nikakvo aprioriprisajedinjenje Srbiji. Ono je poželjno i nužno, ali je shvaćeno samo uslovno, aposteriorno, zavisno odkaraktera samog srbijanskog režima: njegova pronarodna reforma pretpostavka je njegove stvarneobjektivacije. Proglas ustanika koji Pelagić odbija potpisati budi hrvatske pretenzije prema BiH, ali unjegovom uvidu ova proklamacija falsificira motive i ciljeve ustaničke borbe na jednoj strani, i nadrugoj, proizvodi prohrvatske pretenzije, ali Pelagić je odbija i zbog spoljnopolitičkih razloga, tj.imperijalnih ambicija Austrije i Rusije. I dalje će braniti projekat pansrpske države koja bi treabalasklopiti bratske odnose sa svim prijateljima Srbije i srpstva, pa to ujedinjenje vidi samo u socijalističkojSrbiji u kojoj nigdje iskazano, se nalazi i BiH. Iako je zagovornik internacionalizma ipak zapada utadašnje stereotipije i predrasude o Ciganima i Jevrejima koje čak poziva na odricanje od Talmuda iprelazak na pravu vjeru, tj pravoslavlje i slika ih u negativnim karakterologijskim karakteristikama istereotipijama. Kroz takve stereotipije Jevreja, kritikovaće i pravoslavno sveštenstvo kao lopove, lihvarei slično. Islam u potpunosti poistovjećuje sa Turskom i njenom vladavinom, sa Kur¨anom kojeg se oninikada neće odreći, oni su varvari, a pozitivno je to što poštuju i vole svoje vladare, pa i Bibliju nazivasumanotom i varvarskom knjižurinom.

Nihilizam spram crkvene religije Pelagić zapravo krajnje radikalno negira i obesmišljavareligiju i ljudska religijska osjećanja, kritikuje historijsko-socijalnu funkciju religije i odnosise sa krajnjim nihilizmom prema crkvenoj religiji i crkvenim dužnosnicima koji su krozhistoriju uspostavljali i očuvavali vladalačke režime, privatnu svojinu, kapital i kapitalizam ieksploatisanje i ponašali se po maksimi “Narodi, pokoravajte se vlastima, jer je svaka vlastod boga poslata” i Pelagić zagovara oslobađanje od svake vjere i autoriteta, tj. boga igospodara. U njegovu kritiku ulazi i crkvena politička megalomanska ekonomija, sveštenikenaziva posebnom nemoralnom kastom, zatim, u njegovim percepcijama, antikulturnu iantiprosvjetiteljsku funkciju crkvene religije pozivajući se na marksizam i darvinizam i nakraju obesmišljava samu egzistenciju Boga i religijsku dogmatiku (Čist razum vidi i veli da

 je tako zvano “Sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i daviše vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, kemije, no sve crkvene ibogoslovske knjige, što su od iskona do danas napisane. Sveto pismo je svto kao kupus u

proljeće. Ljudima čista razuma i poštena srca čudno izgleda kako se može zvati Svetimpismom jedna knjižurina koja je ispunjena najkrupnijim lagarijama od početka do kraja.).Prema Pelagiću, religija je u biti privatna stvar, a u skladu sa odlukama socijalističkeinternacionale, ali i svog poimanja scientizma u prirodnim naukama.

Pelagić recipira i bogumilsku religijsku dogmatiku kojoj imputira socijalističke ideje. Onjoj piše: “Bogumilska nauka išla je da narodima još jasnije prikaže one uzor-istine i poukekoje su propovijedali Buda, Konfučije, Laoče, Menče, Zatoastar, Hristos i drugi prijateljiugnjetavanjih i zavađenih naroda-istine koje glase: Svi su ljudi braća i po zakonu prirode

 jednaki; ljubi bližnjeg svog kao sama sebe...Ne čini drugome ono što nisi rad da ti drugiljudi čine...da niko nikome nije dužan biti rob niti podvlastan; da zemlja treba da pripadasamo onima što je svojim rukama obrađuju; da su spahije i bogataši vječite i bezbožnepijavice naroda; da vladari i vlasnici nisu od boga nego od đavola; da su popovi varalice

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 79/95

naroda i izdajuce boga i morala; da bog nema i ne treba nikakvih namjesnika i advokata-mantijaša; da bog ne traži nikakvih molitava, vjera i crkvi; da su bogomolje popovski dućanigdje vode bezbožnu trgovinu sa imenom boga i morala; da su zvona đavolske trube; da suikone varvarski idoli; da bog ne traži od ljudi nikakve žrtve itd. Bogumili su priznavali Bogai Hrista kao uzvišene ideale koje treba držati u mozgu čovjekovu, a ne u bogomoljama,molitvama i ceremonijama mantijaškim. Zanimljivo je kako on apostrofira kako su bogumilibili proganjani od strane pravoslavne hijerarhije, preciznije od vizantijske, grčke i bugarskegospoštine, ali su se, uz sve progone, proširili pod imenom patarena, albigonaca i sl. uItaliji, Švajcarskoj, Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj i sl."

Hrist i socijalizam No, Pelagić ć e odre đ ene socijalistič ke zahtjeve kontekstualno izvla č iti iz Kristovihrije č i i religijske terminologije , pa tako ukidanje privatne svojine tumači riječima iz Evanđelja “Ko imadvije haljine, neka jednu da onome ko nema”, “Pastir dušu polaže za svoje dobro” u smislu kako bi ljuditrebali tako da se odnose prema socijalizmu. Socijalistič ki moral je najsavršeniji kao i Kristov uzormučenja, socijalna pravda je u tom smislu da se imanje “razdijeli i krene za Kristom i njegovim putem”,me đ unarodno bratstvo => bližnji je svaki čovjek na svijetu; ideja kozmopolitizma => Krist jepropovijedao da je “spasitelj svijeta”; ideja mira => propovijedao je mir među ljudima; narodnezablude o socijalizmu => Krist je praštao, jer ne znajući šta rade ljudi su skretali sa puta, itd.Socijalizam opisuje jezikom religijske dogmatike, ali u sekularnom obliku. Socijalizam nije bezbožništvo,percipira socijalizam kao sekularnu vjeru pa umjesto crkvenog Boga i njene dogmatike socijalizamuspostavlja vjeru u našeg boga pravde i istine, naša je vjera-načelo i nauk socijalizma, naša crkva jenarodno i čovječansko bratstvo i blagostanje, naš je moral ekonomska i politička jednakost svih ljudi inaroda i svih korisnih i nužnih i privrednih društvenih članova, a naš je gospodar razlog nauke uopšte, anaročito razlog i zahtjev fiziologije i humanitarnih nauka. U tom smislu će pisati: Naša vjera, crkva ipobožnost prava, istinita, razumna i srećonosna za sve ljude i narode, za sve vijekove i pokrajine. Onane traži ni bogomolje ni bogomoljaca, ni crkava ni džamija, ni manastira ni sinagoga, ni popova nikaluđera, ni hodža ni fratara, ni papa ni patrika, niti ikakavih troškova i izmotacija sadašnjih.”

III Socijalizam i svjetski mir

Antimilitarizam. U temeljne ciljeve socijalizam uvrštava izgradnju svijeta bez ratova, vojske, oružja.Otuda kritizira politiku naoružavanja uopšte, a posebno srbijansku vojnu obuku koja se svodi nasticanje vještine ''da svaki zna što bolje i brže napadati i ubijati ljude. Tražit se radikalnu,antimilitaristički, utemeljenu vojnu reformu. Ona isključuje eliminiranje stajaće vojske, uključivanjevojnika u zadrugarsku privredu, ukidanje svih vojnih zvanja, zabranu upotrebe vojske protiv građana.Antimilitarizam i pacifizam, svrstavamo u njegova temeljna politička stajališta. U tom smislu piše i

traži, molij od Boga ''da se ljudi i narodi urede i ponašaju tako da prestane jednom zauvijek u svijeturatovanje i ratno oružje i oružanje. No, njihova objektivacija podrazumijeva na jednoj strani,emancipaciju ljudi i naroda od tričavih autoriteta boga i gospodara, od ''božije i gospodarevetiranije'', ispod boga i gospodara. Na drugoj strani, ona je objektivacija, a s njom i ona emancipacija,moguća tek sa socijalizmom. On treba da sruši društveni poredak koji ''odobrava i upražnjava principvarvarskog ratovanja, oružanja. Sa socijalističkom sviješću moguće će biti da narodi ''budžet ubijanja –budžet oružja i sramnog ratovanja, preobrate na izrađivanje ... namirnica, nužnih potreba narodnih iljudskih.

Mir i međunarodni odnosi. U nacionalizmu, šovinizmu i pervertiranom patriotizmu, odnosno ureligioznom fanatizmu, on vidi izvore ratova, reći će glavnog međunarodnog ubicu u modernomsvijetu. Kada se svijet reformira po načelima socijalizma tek će među ljudima i narodima biti mira iljubavi, pravde i istine, razumnosti, blagostanja, sreće. Njegov idel se sastoji u tome da se na osnovu

socijalističkog preobražaja društva u cijelom svijetu izgrade odnosi koji će omogučiti ljudima da žive u''blagostanju, u miru i ljubavi as svim ostalim ljudima beza rata i oružja. Međunarodni mir je jedna odnajviših vrijednosti u njegovoj političkoj aksiologiji. On kaže dok se ne dovrši socijalistički preobražajdruštva predlaže formiranje međunarodne komisije koja treba za zarećene strane izmiri i presudu imizda.  Uz njih idu i vrijednosti internacionalne tolerancije, međunarodne solidarnosti i međunarodnogzbratimljenja.

Politika mira (antimilitaristič ka politika) je temeljna preferencija socijalizma , tražieliminisanje stajaće vojske, izvođenje vojnih vježbi, ukidanje vojnih zvanja, upotrebu vojskeprotiv građana, pa i pacifizam je temeljna preferencija Pelagićevog socijalizma,me đ unarodni mir i me đ unarodni odnosi (Socijalizam podrazumijeva i izgradnju svjetskogdruštva koje će počivati na međunarodnoj solidarnosti svih ljudi i naroda.)

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 80/95

12. Vladimir Ga ćinović –

 je rođen u selu Kačnju, Meka Gruda kod Bileće, 1890. godine. Nakon osnovne škole u Bileći, od 1901.do 1907. učio gimnaziju u Mostaru, gdje je neko vrijeme učestvovao u radu tajnih đačkih društava.Godine 1907. Upisao se u bogosloviju u Reljevu, kod Sarajeva, koju je napustio i poslije neuspjelogpokušaja da nastavi redovno školovanje u Sremskim Karlovcima neko vrijeme je radio u mostarskojredakciji lista Narod. Godine 1910. maturirao je u Beogradu i započeo studije kao Skerlićev đak.Početkom 1911. nastavlja studije u Beču. 1912. godine kao dobrovoljac učestvuje u opsadi Skadra, a1913. preko Italije stiže u Švajcarsku i u Lozani studira socijalne nauke, krečući se u društvu ruskihrevolucionara. Godine 1913 -14. učestvuje u revolucionarnoj akciji Mlade Bosne na pripremi atentata.

Neposredno poslije sarajevskog atentata 1914. Godine iz Švajcarske bježi u Belgiju, a po izbijanju rataiz Brisela prelazi u Pariz i javlja se kao dobrovoljac u francusku ratnu mornaricu zajedno sa TinomUjevićem, s kojim učestvuje u pokušaju francuske pomorske intervencije u Jadranskom moru. Godine1915 – 1916. Ponovo se nalazi na studijama u Lozani, a u ljeto iste godine s Perom Slijepčevićem boraviu SAD radeći na skupljanju priloga za porodice postradalih bosanskohercegovačkih rodoljuba. Popovratku iz SAD, odbija poziv ruskih revolucionara da s njima putuje u Rusiju i u ljeto 1917. završavastudije u Friburgu diplomskim radom o Gijou. Nekoliko dana nakon položenog ispita, pod sumnjivimokolnostima od trovanja, iznenada obolijeva i umire 11. avgusta 1917. u Friburgu.

Vladimir Gaćinović pripada najrelevatnijim idejnim formulatorima i praktičnim akterima srpskogpolitičkog pokreta koji se artikulirao u okvirima ''organizacije Mlada Bosna. Interpretacije njegovogknjiževnog rukopisa, njegovih političkih ideja kao i političkog angažmana pojavljuju se još u ranojmladosti, u 1908. godini. Unutar srpskog građanskog kruga, odmah nakon njegove smrti, vrijednosno jepercipiran kao najbolji predstavnik cijele Bosne i Hercegovine. On je bio pristalica najljuće nacionalneborbe i revolucije. Pripadnik je jednog velikog naraštaja nacionalnih revolucionara, bio je od krvi onihkoji su dizali bune na dahije, bili bitke na Crnim Potocima i četovali po nevesinjskim planinama. Ikasnije, nakon II svjestkog rata, dominirajuće interpretacije identificirale su Vladimira Gaćinovića ipripadnike Mlade Bosne kao ''revolucionare'', ''demokrate'', ''jugoslovene''. Iako rijetka, ipak je madanema činjeničko utemeljenje, budući da je bio i po vlastitom samorazumijevanju srpski pokret,provokativna predstava po kojoj je pokret Mlade Bosne bio svebosanskohercegovački, internacionalan,svenacionalan, dakle, djelo inteligencije sva tri naroda Bosne i Hercegovine.

Ekspanzivni pansrbizam - Dva su temeljna politička pitanja što ih je historija, postavila u Bosni iHercegovini pod austrougarskom vladavinom, nacionalno pitanje i pitanje državnopravnog i političkogstatusa, ne samo unutar Monarhije, nego i u projekcijama budućnosti, ispod austrougarske vladavineoslobođene, Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje kako Gaćinović, odgovara na ova dva historijskisupstancijalna pitana. Odgovor se kreće unutar Gaćinovićeve šire političke koncepcije i unutar

tradicionalnih predstava o povijesnom identitetu i individualitetu Bosne i Hercegovine. Temeljnukomponentu tih koncepcija i predstava čini stanovište etničkog pansrbizma. Formulira ga, Bosna jestara sprska zemlja, po svojoj psihologiji, kulturi, cijelom životu. On recipira vladajuću političkukoncepciju unutar srpske obrazovane i političke elite toga doba, i one u Srbiji, i one u Bosni iHercegovini, posebno populariziranoj u Bosanskoj vili. Njegova koncepcija pansrbizma će rezultiratinegacijom državno – pravnog individualiteta BiH pa će rješenje njenog statusa nakon oslobođenjavidjeti u aneksiji Srbiji.

Dezindividualizacija Bošnjaka muslimana – Sa pozicija etničkog pansrbizma, formuliraće radikalnonacionalno stanovište koje treba da stoji u političkom programu srpske inteligencije. Bitne komponentesrpske inteligencije: prvo, ono će zastupati kooperaciju omladine srpske: pravoslavnih u muslimana, aprema Hrvatima stajače u pasivi, drugo, ono će propovjedati kult nacionalne dogme, nacionalizam kaoreligiju, kao najveću tendenciju života, treće, ovaj nacionalizam biće ekspanzivan, primaće nedovršene

elemente (muslimane), četvrto, zajedničkim mješanjem stvarati novi tip ljudi srpskih. Sastavni dio ikonzekvenca ovog stanovišta jest misao i politika nacionalne dezindividualizacije Bošnjaka muslimanaBiH i njihove srbizacije, odnosno asimilacije u srpski nacionalni korpus. Muslimani su u njegovojpercepciji neosvješteni u svojoj srpskoj identifikaciji, i oni su nacionalno nedovršeni element, pa se zatoličnosti poput Osmana ikića kao lijepog srpskog tipa, srpskog nacionaliste pokreće veliki talas međuĐ  muslimanima kao dijelu srpskog naroda. Tako unosi u muslimansku sredinu koja je anacionalna,apatična sredina prosrpsko osvještavanje, odnosno borbeni srpski nacionalizam.

Rasna teorija nacije – Kod njega nacionalizam, odnosno srpski nacionalizam počiva na recepciji rasneteorije nacije. Tako govori o slovenskoj rasi i o rasnosti srpskoj. On vjeruje u vrijednost naše mladeburne rase, govori o tome kako su u Bosni izmješane tuđe daleke rase, piše i o novoj srpskoj generacijikoja je pred stvaranjem nove rase i umiranjem stare, a za jednu generaciju mladih Bosanaca kaže nijeimala primitivnih osjećanja, koja vezuju dijelove jedne rase, a u žalosnom životu srpskih studenata vidi

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 81/95

opadanje rase, fizičko, umno i moralno. Ovdje rasa hoće da identificira zbiljsku bit nacije. Nacija je unjegovoj percepciji prirodna datost koje u sebi uključuje nacionalni individualitet krajolika i totalnu''nacionalizaciju'' prirode i geografije. Kao rasno – biološka datost, nacija i nacionalno osjećanje su inešto misteriozno, počivaju na identifikaciji nacije i zemlje. Pa nacija zasnovana na tom rasnomekskluzivitetu, na ''zemlji i krvi'', jest i duhovno – kulturni i moralni entitet. Kako je nacija jedan rasniindividualitet, to ona, kao organski individuum mora imati i opće, zajedničke atribute. U toj sintezi unjegovoj percepciji nacije figuriraju sklonosti ka etničkim stereotipijama.

Elita i mase – U njegovu percepciju srpske nacije ulaze još dva važna elementa, kao rasno – kulturnadatost, nacija se može ne samo preoblikovati, nego se može stvarati novi tip ljudi srpskih, i drugo,

recipira ideju mesijanizma, odnosno ekskluzivne srpske misije. Ideja stvaranja novog srpskog tipaproizilazi i iz podjele nacije na elite i mase. Njegov rukopis ima dosta predstava o dekadenciji kojaprožima sprske gomile i srpske mase. I seljački stratum, percipira se u negativnim konotacijama. Ucentru kritike i ovih općih degradirajućih predstava stoji srpska građanska klasa i njena političko –kulturna reprezentacija. Tako se na nju odnosi, bitna karakteristika naših dana to je materijalističkonastrojenje duhova, lično uživanje. Tu je sva slava i sva radost uskog našeg vremena. Uticaj religija uživotu naroda i pojedinaca više su nego duboki i sudbonosni. Ova rigorozna kritika, iza sebe krijeodbacivanje legalizma i institucionalizma u javnom angažmanu i preferira vanpravne oblike političkogaktiviteta, što će u Mladoj Bosni biti prihvaćeno kao temeljna forma i metoda njenog djelovanja.

Kult heroja- Srpski nacionalizam može da se uzdigne kultu inteligencije i kultu nacionalnog heroja. Onustvari, i jest protagonist srpskog mesijanizma. Odatle, razvijajući kult nacionalnog heroja, Gaćinović unjegovoj deskripciji, upotrebljava jezik religije. Tako sudbinu srpskog naroda veže za pojavu heroja. Onisu naši apostoli, tvorci i krstonosci novih religija i novih srca, oni će spasiti srpsku dušu od raspada iporoka. Oni poput Ljubomira Jovanića, rade apostolskim žarom, poput Bogdana Žerajića, oni uzimajupredodređeni položaj vjesnika novih ideja, novog rada i novih akcija, propovijedaju stvaranje novogživota na najširoj nacionalnoj osnovici, novi svijetliji moral umiranja za ideju, slobodu i okovani narod.Otuda je i kult žrtve supstancijalno određenje ove mistične vizije nacionalnog Heroja. Srpski nacionalniheroj rukovodi se samo jednim načelom koje pripada ''božanstvu i religiji'', kult žrtve tom božanstvu jeapsolutan. Nacionalni heroj, odnosno, ''srpski revolucionar'', mora biti, umjetnik i konspirator, imatitalenta za borbu i stradanje, biti mučenik i zavjerenik, čovjek zapadnih manira i hajduk, koji će zaurlati ipovesti boj za nesrećne i pogažene. Nacionalni heroji, znaju za diferenciju između mase i elite, ali,oslanjaju se na rasni instinkt mase – gomile, pa vjeruju, Revolucija nikada ne dolazi iz očajanja, kao štose pogrešno misli, nego iz revolucionarne misli koja raste u narodnoj duševnosti, koji stoje u mističnojpsihologiji gomile. Nacionalni heroj, pripremajući revoluciju, opsjednut je stvaranjem novog tipa srpstvai srpskih ljudi i nove istorije. Tako nema ljudskih prava, ostaju samo mitološki pojmljene vrijednostidužnosti i žrtve za Naciju. Zato je sklon mistifikaciji jednonacionalnih država, a sve multinacionalno mu

 je dekadentno. On je omamljujućom retorikom, literarnom imaginacijom, raskošnim jezikom emocija ipobuđivanja, pisao je buntovne, nacionalističke članke vjere i požrtvovanja.

Na tlu takvih teorijskih i političkih predstava Gaćinović sudjeluje, kao najuticajnija ličnost, u profiliranjupolitike, oslobođenja srpskog naroda i srpskih oblasti Austrije. To oslobođenje, je vodeća ideja njegovogukupnog angažmana. On i njegovi sljedbenici su bili uvjereni da je moguće samo strašnom borbomosloboditi narod i spasiti srpstvo.

13.Dimitrije Mitrinović –

 je rođen u Donjem Poplatu kod stoca 1888. godine u učiteljskoj porodici. Osnovnu školu završio je uBlagaju, a gimnaziju u Mostaru, gdje je još kao đak 1905. godine objavio svoj prvi rad o Hoze – Marijade Herediji u Pregledu Male Biblioteke. Po očevoj želji porodica se rasturila, a Dimitrije Mitrinović otišao je od kuće. Nije se ženio i nije imao djece. Od 1906. godine redovan je saradnik Bosanske vile iBrankovog kola. Poslije mature 1907. godine studio je filozofiju, psihologiju i logiku u Zagrebu, i neštokasnije, u Beogradu. Neko vrijeme je studirao u Beču i Minhenu, a 1914. Godine, uoči samo rata,apsolvirao u Tibingenu. Za vrijeme studija, kao neumorni nacionalni i politički radnik, putovao je posvim jugoslovenskim zemljama i aktivno radio na okupljanju omladinskih snaga. Pisac je poznate Prveredakcije opšteg programa za Omladinski klub Narodno ujedinjenje, koja je, u različitim varijantama,služila koa osnova za okupljanje napredne omladine pod Austro – Ugarskom vladavinom u jugoslovenskim zemljama. Pored obimne saradnje u naprednim političkim i književnim časopisima jedno vrijeme nalazio se u uredništvu Bosanske vile i svojim ličnim učešćem znatno doprijnijeomodernizaciji toga časopisa. Mnogo je putovao između ostalog u zemlje kao Italije, Njemačke, Austrije,Švajcarske, Francuske, Holandije itd. Početak prvog svjetskog rata zatekao ga je u Tibingenu, odakle se

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 82/95

ilegalno, bez dokumenata, preko Švajcarske prebacio u Pariz, odakle je krajem 1914.godine prešao uLondon, gdje je proveo cio prvi svjetski rat radeći jedno vrijeme u srpskom poslanstvu i naorganizovanju Meštrovićeve izložbe u Londonu. Nakon završetka rata nije se vratio u otadžbinu i članaZa Jugoslaviju, objavljen u 1914. godini je bio njegov zadnji članak na srpskohrvatskom jeziku. UEngleskoj, gdje u kraćim prekidima živeo sve do smrti, učestvovao je u pokretanju časopisa New Agegdje je pisao uvodne članke i iz koga se razvio časopis New Europe. 1937. Ista grupa pokrenula je ičasopis New Atlantis. Umro je 28. avgusta 1953. godine u Ričmondu kod Londona.

Kako se to faktografski tačno utvrđuje, kao pjesnik, književni i likovni kritičar, filozof, nacionalnirevolucionar Dimitrije Mitrinović je respektiran kao najumnija ličnost Mlade Bosne. Iz njegovog

književnog – filozofskog rukopisa, objavljenog do 1914. godine, preferira se ono što ima relevanciju zanjegovo političko mišljenje, Ono je dato u kontekstu njegovih estetičkih pogleda na književnost gdje jebio najdosljedniji programski iracionalist srpske pozicije prve decenije vijeka i gdje je razvijaoaktivizam. Ovdje interperatacija njegovog estetskog iracionalizma ovdje izlazi izvan predmetnog okvira.Medij književnosti ulazi u vidokrug u mjeri u kojima se probija Mitrinovićeva misao o centralnimpitanjima kojima su se bavili sudionici Mlade Bosne. Tu je riječ o fenomenu nacije, nacionalizma ikonceptualno – političkim odgovorima na autrougarski apsolutizam. Razumijevanje ovih fenomena jetako različito u odnosu na Gaćinovićevu i Jevtićevu teoriju nacije i uopće u odnosu na etabliranu srpsko– građansku misao toga vremena.

Individualizam i liberalizam – Dimitrije Mitrionović ne recipira Gaćinovićevu i Jevtićevu patrijarhalnu,plemensku vrijednosno – misaonu poziciju u razumijevanju nacije i nacionalizma što će mu, onda.Otvoriti, mogućnosti za novi misaoni iskorak, za recepciju ideje jugoslovenstva. On se ne kreće, kao onina terenu naturalističkog mišljenja, pa otuda ne iskušava zablude rasne teorije nacije i totalitarizamaizvedenog iz predstave o mistici nacionalnog organicizma. On naprotiv, formulira jednu liberalnumisaonu poziciju koja čuva smisao za etički personalizam i individualizam, pa sa njenog stanovištapokušava u sintetičkom obliku dovesti u vezu individuu i naciju, i to u aspektu njihove slobode. On točini kroz analizu tradicije i moderne na tlu književnosti. Pod individualizmom Mitrinović nepodrazumijeva nikakav osobni i grupni egocentrizam ili difuzni individualizam amorfnih masa. Unjegovoj misli individualizam ne znači ništa drugo do etički personalizam koji preferira vrijednostiličnosti kao ličnosti naspram svakog sociocentrizma, posebno onog nacionalističkog, patrijarhalnog,rasnomističnog kolektivizma.

No etiku personalizma situira u širi kontekst recepcije demokratskog i liberalnog ethosa kao bitneoznake moderne. Naše doba karakteriše se crtom svog individualizma i liberalizma, ono je vijek žudnjeza jačinom i punoćom sopstvenog, pojedinačnog života. Dakle u genetskoj i sadržinskoj vezi nalaze seideje – vrijednosti individualizma i liberalizma.

Poimanje moderne – U kocepcijama recepcije etike personalizma, ethosa demokratije i liberalizma,razvija i svoju predstavu moderne.

Ona, najprije, sadrži u sebi kritiku predrasuda prema moderni. One figuriraju i ulaze u svijest gomilenaših dobričina iz buržoazije, kojima je modernost istovjetna sa bezboznošću i bezobraznošću ilimentalitet gomile snobovskih buržoaskih sinova, koji svu modernost nalaze u čudno – zafrknutimkravatama, u visokim petama od cipela i sa nekim poznavanjem stranih jezika.

On demaskira i strah od modernosti koja bi u ovoj predstavi, vodila srpskoj denacionalizaciji, odnosnoporazu srpskoetničke individualnosti. Istupa protiv konzervativnog narodnajštva i populizma te razbijastrah prema Zapadu. Pa tako mi ne smijemo biti neosjetljivi prema bujnom i svestranom životumodernog zapada, jer će nas, nekulturne i nemoderne, taj bujni zapada pregaziti silom svoje kulture.

Pored etike personalizma, aksiologije liberalizma, demokratije i recepcije zapanih vrijednosti, uMitrinovićevu predstavu moderne ulazi i njegov kosmopolitski diskurs, dakle mišljenje koje dopire odstanovništva cijelog čovječanstva. Pa tako kaže da pojedinac nije samo član jednog naroda nego i članljudskog roda.

Unutar ovog diskursa koji misli i vrednuje rodnu, antropološku supstanciju ljudskog života, on ćeodredititi i vlastitu predstavu umjetničkog u umjetnosti, književnog u književnosti. ''Čovjek svuda ivazda'' to je predmet umjetnosti, prvenstveni i vječni predmet njen. Ono što je bitno i što je vječno učovjeku, ono što čovjeka čini čovjekom, to je predmet i velike umjetnosti, a ono što je specifično kod jednog naroda i kod jednog čovjeka to nije bitno. Prema tome pripadati moderni u kulturi znači, ukrajnjoj liniiji, u Mitrinovićevom diskursu, recipirati ideju etičkog personalizma, odnosno aksiologiju kojapreferira vrijednost ličnosti individue kao individue.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 83/95

U tome se ne iscrpljuje njegova predstava o moderni, jer ona, sa te opće antropološke razine, silazi i ukonkretni bosansko hercegovački kontekst i tu dobija posebna određenja. Tako je u ovom vremenudemokracije i liberalizma, moderan onaj ko osjeća apsurdnost anahronističkog režima, ko osjeća glad ibespravnost naše jedne mase i ko traži hljeba i slobode čitavom jednom ogoljelom i izgladnjelomnarodu. Ova sinteza univerzalnih vrijednosti u pojmu moderne je moguća zbog toga što on modernu neshvata logikom statičnosti, kao metafizičku datost, pa se ona uz one univerzalne vrijednosti, ispunjavadinamičkom sadržinom figurirajućom na konkretno – historijskom tlu ovog ili onog vremena ili poretka.

Nije važno kakvo stanovište zauzima današnji čovjek prema problemima našeg doba, može neko i bitisocijalist, i anarhist, i individualist, i spriritist, i teosof, i budistički metafizičar, ali glavno je da osjeća

našu bol i trzanje u našim problemima. I ko, osjećajući svu nervoznost našeg doba, traži spasa tojnedaći, on je moderan, bez obzira na njegovo mišljenje u čemu je spas. Modernost uopće ne poima izperspektive preferencije bilo kojeg misaonog sistema ili praktičnog stava. Na modernu se možealternativno, iz pluralnog diskursa odgovarati, ali pritom je važno da je to odgovaranje suvremeno,moderno.

Moderna i nacionalni individualitet – U vrijednosnim i pojmovnim koordinatama pripremljeno je tlo zauvid u Mitrinovićevo poimanje naroda, odnosno nacije i nacionalizma. Tu nema više mjesta ni zamistiku rasnog individualiteta naroda, ni za totalitarno poimanje nacije kao medija desubjektivizacije idepresonalizacije. On se pojavljuje kao kritičar srpskog nacionalističkog šovinizma, srpskeetnocentrične isključivosti i etničkih predrasuda. Dijeleći ipak neke zablude svog vremena, kad sa nivoateorijskih uvida, siđe na empirijsko tlo srpskohrvatskih odnosa, on ne može do kraja provesti svojuantinacionalističku liberalnu poziciju kao temeljnu vrijednost koju slijedi i iz koje misli.

Narod će poimati, u jednoj naturalističkoj kategoriji, kategoriji organicizma, smatrajući da je narod jedan prirodni organizam, da je narodno ono što je u prirodi jednog naroda organski spojeno sa ostalimnjegovim osobinama pa je ono svaki proizvod prirodnog razvitka narodnog. Mitrinović uvodi povijesnidiskurs u razumijevanje onog narodnog u narodu. U jednoj tačnoj interpretaciji vidi se iz onogprvobitnog, prirodnog narodnog homogeniteta, kroz povijest, zapravo, rađa smisao za posebnost iotkriva svijet subjektivnosti, da bi s modernom, na građanskom Zapadu, trijumfirala aksiologijaindividualnosti. Tako hodom kroz istoriju narod se razvija i napreduje, širi se njegov misleni obzor,pojedinci se zbog procesa diferenciranja, svojom dušom odvajaju iz opće duše narodne. Ovakavpovijesni razvoj ka otkrivanju i prisvajanju etike individualizma redefinira i bit umjetničkog u umjetnostii bit književnog u književnosti, u tom individualizovanju leži osnov umjetne poezije. Ali respekt oveaksiologije individualizma nikako ne implicira i denacinalizaciju, uništenje nacionalne individualnosti, patako modernost nije čudovište koje koči društveni progres i demoralizuje narod u kome se pojavi i onanije nikakva opreka narodnom životu i narodnoj književnosti. Kako se ustvari može ostvariti sinteza

narodne individualnosti i liberalno intonirane etike personalizma. Tako strani uticaj treba da budenacionalizovan, modificiran prema našim silama i prilikama i da od stranog treba unositit samo ono što je dovoljno kozmopolitsko, opće, da bi se kod nas moglo dobro i prirodno sroditi s našom narodnomdušom.

Nauka za narod i normativno poimanje politike – Općim prosvjetiteljskim manirom svoga vremenaMitrinović stoji na poziciji unošenja moderne svijesti ili svijesti o moderni u srpske mase. Taj imperativće formulirati normativnom sintagmom, za demokratizaciju nauke i filozofije. Ono se podrazumijeva i ukontekstu razrješavanja odnosa između elite i mase. Mitrinović ga savladava tako što insistira naprosvjetiteljskoj intervenciji u figurirajuću nacionalnu duševnost. Tako i smatra da se svim silamazauzmemo za to da našu masu uzdignemo na viši intelektualni nivo, da u narod unesemo znanja isvjetlosti, da demokratizujemo nauke, naročito društvene i prirodne. Ovdje je ustvari riječ o insistiranjuna recepciji viših sfera znanja, nauke i filozofije.

Ova zamisao prosvjećivanja, ne ostaje samo unutar kulturnog angažmana, ona treba da bude i temeljdrugačije srpske nacionalne politike. Iz te vizije politike mogu se deducirati neke Mitrinovićeve općeodrednice politike kao normativnog idealiteta. Tako politika treba da bude zasnovana na umnimnačelima, ona treba da zamijeni politiku kao područje instiktivnog, stihijskog, slijepih, jednokratnihreakcija ili dnevnih utilitarizama. On formulira i neku vrstu poznanstvljivanja politike. Sa ovakogpoimanja politike kao normativne on će biti i radikalni kritičar oficijelne srpske politike svoga vremena.Uz kritiku nerefleksivnosti, neumnosti, nemislenosti empirijske srpske politike, uz kritiku nedostatkanjenog principijelnog, koncepcijskog, osviještenog utemeljenja, ide i kritika duha autoritarizma usrpskoj politici. U nas još uvijek u politici vlada neki autoritativni duh, te naša politika najčešće i nijepolitika razloga i mudrosti nego politika autoriteta i krilatih riječi, pa su tako rijetki političari i novinarisa širokim duševnim horizontom, koji sve što rade, rade samo za princip i iz principa, a ne iz sitnihmotiva ličnih i partizanskih. Nestale su vrijednosti savjesti, intelektualnog poštenja, a u javnosti i

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 84/95

žurnalizmu vlada surovi, rekli bi makijavelizam podvaljivanja, klevetanja i laži. Izgubio se kriterijvrijednosti i smisla življenja i djelovanja.

Intelektualizacija javnog života u formi demokratizacije nauke i filozofije ne ostaje na raziniprosvjećivanja masa nego ona zagovara i redifinicije srpske politike uopšte. Iz te kritike, onda,proizilaze i pozitivne, vrijednosti normativno poželjne politike, dakle, poimanje politike kao politike. Uzprethodne kritike ''nemislenosti'', ''nedostatka misli'', principa, i političkog načela i autoritarizma upolitici, ide i njegova kritika tradicionalističkog, plemenskog, etnocentričnog srbovanja. Ono je ukontesktu recepcije vrijednosti moderne, profanisanje srpske misli. A u kontekstu prosvjetiteljstva,moderne nauke, filozofije i liberalno – demokratskog ethosa, Bosanska vila svoje srpstvo treba dokazati

radom, dokumentima i uspjesima u srpskoj politici, srpskoj prosvjeti, srpskoj književnosti. To srbovanjene podrazumijeva odricanje od bosanskog od bosasnkog identiteta, Vila kao srpski list treba da bude ibosanski književni list i treba da dokaže da Bosna s Hercegovinom i svojom književnošću vrijede neštoza Srpstvo koje se još nije stvorilo i koje tek ima da se ostvari. Pa tako neovisno od ovog ograničenja, ana tlu njegovog liberalnog ethosa, etike personalizma i recepcije prosvjetiteljskih intencija modernenauke i filozofije, vidimo da se kod Mitrinovića gubi ono mitsko srpstvo, nestaju narcizam i arogancijatradicionalnog srpskog etnocentrizma, izblijedio je osjećaj nacionalistički doživljene superiornosti, apredstave o ekskluzivnom srpskom mesijanstvu nisu u vidokrugu. Ovdje se srbovanje percipira tek navlastitoj vesternizaciji, odnosno recepciji zapadnih, građansko – liberalnih i demokratskih vrijednosti. Tako Mitrinović ostaje strano tijelo unutar Mlade Bosne i atipična ličnost unutar onodobne srpskeinteligencije.

Ideja jugoslovensta – Iako je njegova misao koncentrirana na reflektiranje o srpstvu, čak na jednommjestu kaže ''preslavljenom Srpstvu, budući da nam treba zbiljski kulturnih i modernih Srba, njegovteorijski i aksiološki diskurs vodi ga na tlo koje se uobličava van usko, etnocentrički pojmljenog''srpskog pitanja''. Vodi ga recepciji ideje jugoslovenstva, i to promišljanoj kroz prizmu srpsko –hrvatskih odnosa u kulturi i mjestu Bosne i Hercegovine u njenoj budućoj objektivaciji. Ovdje zastupakoncept srpskohrvastkog ujedinjenja. Iritira ga i smatra ga apsurdnim, to što unutar jednog advoimenog naroda, unutar dvoimenog naroda a jednog jezika paralelno, figuriraju dvije književnosti, pazato treba raditi na unificiranju tih dviju književnosti, odnosno na književnom i kulturnom ujedinjenunašeg naroda. Raspravljajući o odnosu, srpskog patriotizma prema hrvatskom, smatra da Bosansk vilatreba da ostavi svoju nacionalističku iskljućivost, koja je donedavno bila potreba, zatim treba dahrvatski narod smatra ne bratskim nego svojim narodom, i hrvatsku literaturu svojom literaturom. Dajuse Bosanskoj vili nove zadaće, rušenje šovinističkih predrasuda o srpsko – hrvatskom narodnom jedinstvu, koje pored momenata političkih i istorijskih, smetaju jedinstvu naše literature. Iz ovogkoncepta srpskohrvatskog nacionalnog identiteta – jedinstva, jednog ali dvoimenog naroda, recipiraće iideju jugoslovenskog ujedinjenja na čemu posebnu povijesnu ulogu treba da ima Bosna i Hercegovina.

 Tako Bosanska vila, očekuje da se radom na južnoslovenskom ujedinjenju napravi jedno malo i lijepo jugoslovenstvo u Sarajevu.

  14.UROŠ KRULJ-

Po prezentaciji da utemelji tijesnu vezu između biologije, sociologije i politike, u našem uvidu, UrošKrulj, zauzima specifično mjesto u historiji socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini. Tu interakcijunalazi u pojmu i nauku rasne higijene i njegovoj poddisciplini – nacionalnoj eugenici. U njihovomdiskursu misliće fenomen politike, države i nacionalizma.

Socijaldarvinistička slika historije –  Tu stoji njegova recepcija socijaldarvinizma i rasističkogbiologizma u tumačenju društva i hisorije. Tako iz perspektive socijaldarvinizma historija mu sepojavljuje kao supstancijalna borba ljudi, rasa, naroda i država. A u toj borbi trijumfira rasna

superiornost. U silnoj i velikoj borbi čovjeka sa čovjekom, čovjeka protiv prirode, države protiv države,naroda sa narodom i rase sa rasom pobjeđivali su i pobjeđivaće uvijek oni, koji su tjelesno i duševno bilikrepči, snažniji. Tako da je borba naroda, država i rasa svršila pobjedom onoga, koji je bio tjelesno iduševno jači. Historija nije ništa drugo nego neprestana borba za ''hegemoniju'', za pozicijusuperiornosti i dominacije, za ''pokoravanjem'' i ''zadobijanjem nad-moći''. Historija jest historijapobjednika i pobjeđenih, onih koji se uzdižu i onih koji padaju, to je historija prijatelja i neprijatelja,snažnih i slabih, moćnih i hendikepiranih. To su temeljne kategorije unutar kojih Krulj misli i tumačihistoriju. Na tlu ovakve socijaldarvinističke i rasistički pojmljene historije, pojavljuje se egzistencijalnifenomen rasne kulture uopšte, a njen je noseći stub nacionalna rasna higijena. Historija kao borba zaživot i smrt, potom nagon za samo-držanjem naroda kao cjeline kao i težnja za usavršavanjem ihegemonijom ispostavljaju rasno kultivisanje nacije po zahtijevima rasne higijene. Ona je unutarsocijaldarvinističke i rasističke slike historije, ''najjače oruđe u borbi naroda, jer je s jedne strane

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 85/95

snažno odbranbeno sredstvo, a s druge strane dobra podloga za suzbijanje i pokoravanje drugihnaroda.

Rasna higijena i nacionalna eugenika – Nakon što je fenomen rasne kulture i nacionalne rasnehigijene utemeljio u socijaldarvinističkoj slici historije, u kombinaciji sa biološkim rasizmom i pojmionjihovu egzistencijalno-povijesnu svrhu, u sadržinskom smislu definira sam pojam rasne higijene. Onima svoju osnovu u biološkom zakonu ''prirodnog odabiranja''. On govori kako se i sama prirodapobrinula za usavršavanje i zdravlje rasa odbacivanjem neophodnih, a umnožavanjem krepkihindividua. Krajnji smisao ''prirodnog odabiranja'' jeste čišćenje rase. Rasna higijena je zasnovana na''teoriji o nasljeđu'' i hoće da racionalno podupre taj biološki zakon prirodnog odabiranja, da svjesno

sprovodi kultivisanje rase. U užem smislu, rasna higijena se bavi fenomenom ''rasnih bolesti'' koje nisuništa drugo nego urođene bolesti koje se prenose s koljena na koljeno. Rasna higijena ima zadatak daispituje i sprečava te rasne bolesti. On ima tri zadatka i to prvo da se u buduće što manje ili nikako nerađaju ljudi sa tjelesnim i duševnim nedostacima, drugo da se postojeće rasne bolesti istrijebe i trećeda preduhitri postanak novih rasnih patoloških stanja odnosno rasnih bolesti. U krajnjemu, svrha jerasne higijene čišćenje i kultura rase. Nacionalna eugenika je novi ''ogranak biologije'' i sastavni diorasne higijene. Pod njom se podrazumijeva ''higijena rasplođavanja'', spriječiti rađanje individua sabolestima i nedostatcima tjelesnim i duševnim, a podupirati rađanje vrlih i krepkih individua.Nacionalna eugenika ima da djeluje u dva pravca, u negativnom i u pozitivnom. Negativni pravac sesastoji u tom, da se smanji odnosno odnosno spriječi rađanje bolesnih i nepodobnih članova društva, apozitivni pravac sastoji se u množenju sposobnih članova i u usavršavanju njihovu. Glavno težište rasnehigijene leži u nacionalnoj eugenici.

Biologija i politika – U kakvoj vezi stoji biologija i politika, prirodni zakon odabiranja i ljudskaintervencija, nacija i priroda, država i rasna higijena. Popravljanje i usavršavanje rase treba da bude jedna od najuzvišenijih i najvažnijih zadataka društva. Pa tako ono što priroda čini nesvjesno i sporo,čovjek treba da preuzme racionalno, svjesno. Ta racionalna intervencija u biološki svijet događa se,primarno preko državnog aktiviteta, a potom kroz rasno vaspitanje i kultiviranje nacije. Socijalnozakonodavstvo i poreska politika jesu dva najvažnija vida angažmana države na rasnoj higijeni inacionalnoj eugenici. U ovim oblicima država se involvira u individualnu mentalnu i javnu, socijalnuhigijenu, a one i jesu ključne dimenzije rasne higijene. Pravnom regzulativom ograničenja i zabranabraka država treba da afirmira načela i smisao nacionalne eugenike. No, načela rasne higijene inacionalne eugenike trebaju postati, mehanizmi socijalnog učenja i kultiviranja, interiorizirana,tako da jesu dio običajne socijalizacije, svakodnevne svijesti i sastavni dio nacionalnih dužnosti. Morajui postati i sastavni dio općeg obrazovanja državnika i političara.

Nacionalizam i patriotizam –  Tu se uspostavljaju veze između biologije, nacionalizma i patriotizma.

Načela i svrha nacionalne eugenike treba da prodru u nacionalnu svijest naroda i svakog pojedinca. Totreba da bude jedan dio nacionalnih dužnosti, sastavni dio modernog patriotizma. Nacionalna eugenikatreba tako da prožme jedan narod, da postane, kako to Galton divno veli, njegovom nacionalnomreligijom. Zato načela nacionalne eugenike i njenih zahtjeva koji se odnose na sklapanje brakovatreba da prodru u nacionalnu svijest pojedinca i isto tako da prodru u rasnu i nacionalnu svijestpojedinca. Temeljni sadržaj nacionalizma sastoji se u osviješćenoj recepciji imperativa rasnogkultiviranja. Nacionalizam kao jedan od glavnih činilaca današnjeg doba i društva, zagovara rasnokultivisanje nacije po zahtjevima rasne higijene. Patriotirzam se sastoji u tome što će pojedinciosvješćeno recipirati načela rasne higijene i nacionalne eugenike i doživljavati ih intimno a ne podpresijom. On smatra da se današnje razviće ljudskog društva nalazi u fazi nacionalizma i da su nacijedruštvene jedinice na koje je podijeljeno i u kojima je okupljeno današnje kulturno društvo.Nacionalizam se tumači u diskursu socijalizamdarminizma: kako u njegovoj osnovi stoji prirodni zakonborbe za samoodržanje, a egoizam je njegov glavni faktor.Nacionalni egoizam uzima unutar modernih

nacija oblik patriotizma; patriotizam je nacionalni egoizam. Patriotizam je sredstvo nacionalizma.Nacionalizam i patriotizam imaju jedinstven zahtjev, da jedna nacija postigne jedinstvo i slobodu, dazadrži svoje osobine, da cijeli narod povede kulturnom progresu i savršenstvu. Patriotizam razlikujesentimentalni, formalistički i formalistički pravi, moderni patriotizam.Pod modernim patriotizmom Kruljpodrazumijeva patriotizam koji dovodi u vezu lični interes s nacionalnim dužnostima gdje se načinživota pojedinaca dovodi u sklad sa napretkom nacije. U odnosu na formalistički i sentimentalnipatriotizam koji može da odvede naciju u propast, moderni patriotizam vodi samo jačanju ,veličini isavršenstvu nacije. On razvija i usavršava etičke i moralne sposobnosti, gaji sve vrline čovječnosti,hrabrosti, časti i poštovanosti.

Kritika ''pseudohumanizma'' – Uroš Krulj se pokazuje kao rigorozni kritičar modernog društva unjegovoj socijalnoj dimenziji. Njime vlada pseudohumanost, koja je mnogo doprinijela, što su pojedinedanašnje rase odnosno nacije oslabile i istančale. Načela rasne higijene i nacionalne eugenike se

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 86/95

ignoriraju a ona se ne mogu složiti sa lažnom humanošću današnjeg društva. Tako je današnje stanjeuništilo prirodno odabiranje, koje vrši čišćenje rase. Socijalni poredak današnjeg društva omogućavarasno bolesnim, nesposobnim oplođavanje i množenje isto tako, i lakše, nego li najsposobnijim inajzdravijim. On ne zastupa nikakve ''drakonske mjere'', ali smatra da je izraz lažnog humanizma to štomoderne države rađanje djece smatraju kao privatnu stvar. Takvu humanost treba reformisati. Osjećaj idobročinstvo se mora svesti u granice razvića rasne snage, a ne smije voditi nacionalnom opadanju idegenerisanju.

15.JEFTO DEDIER,

eograf. Rođen u Čepelica, Hercegovina, 1880. a u umro u Sarajevu 1918. Gimnaziju učio u Mostaru,studirao na Velikoj školi u Beogradu i na Univerzitetu u Beču, gdje je doktorirao 1907. Bio je zaposlen uZemaljskom muzeju u Sarajevu do aneksije BiH 1908., a 1910. je izabran za docenta geografije naUniverzitetu u Beogradu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata izbjegao je Francusku, i prešao u Švajcarsku.Po završetku rata se vratio u zemlju, gdje je umro od epidemije španskog gripa. Dedijer je počeo daproučava sela prema Upustvima J. Cvijića. U geografskom zavodu u Beogradu izradio je svoj radBilećke Rudine, a kasnije antropogeografski rad Hercegovina. Dao je i manje radove: Stare seoskeporodice u Hercegovini, Vrste nepokretne svojine u Hercegovini i Stočarske zone uplaninama dinarske sisteme. Interesovao se i za geomorfološke probleme i dao je iz te oblasti:Prilozi geološkoj istoriji Neretve i glacijalno-morfološke studije: Glacijalni tragovi na Zelen-Gori,Tavornici i Magliću i Traces glaciares en Albanie et en Nouvelle Serbie. Dao je i višeinformativno-stručnih članaka: Porijeklo bosansko-hercegovačkog stanovništva i Srbi i Bugari,Stara Srbija i veću knjigu Nova Srbija.

Socijalna j politička misao Jefte Dedijera posredovana je etnološkom strukom – etnografskimdiskursom. No, neovisno od ove mimikrije, moguće je rekonstruirati njegove temeljne političke ideje.Njegova etnografija nije čista znanost, ona ima vannaučne svrhe, a one se odnose na vaspitnu,prosvjetiteljsku, preobražavalačku ulogu nauke u nacionalnoj politici.

Retorički pledira za srpsku otvorenost ka recepciji evropskih kulturnih i moralnih vrednota. Na tlupolitičkih vrijednosti koje osobno preferira, Dedijer, u osnovi, recipira liberalno-demokratske vrijednosti. Tu je, prije svega, kao vrijednost, preferirana ideja nacionalne države, nacionalizma, odnosnopatriotizma, građanskih prava, lokalne samouprave, osobnih i socijalnih sloboba. On zna za ovevrijednosti i javno ih hipostazira.

Etnič ki pansrbizam – Do vrhunca dolaze one inkonzistencije onda kad se sučeli njegova verbalnoprizivana demokratska ideologija i znanost – politika etničkog pansrbizma. Nastranu što ovaj

pansrbizam nije historijski utemeljen i što se Dedijer u njegovom utemeljenju kreće unutar predrasude,etnocentričke historiografije koja unaprijed hoće da kvaziznanstveno dokaže ideologiju i politikupansrbizma. Antidemokratizam i antihumanizam njegove političke misli na tlu ove protivrječnostiupravo dolaze do ekstremnog izraza. Sva demokratska retorika pokazuje se kao iluzija pred činjenicomda etnički pansrbizam, i u njegovoj interpretaciji, na jednoj strani, vodi totalitarnoj, agresivnoj negacijibosanske samosvojnosti i bošnjačko – muslimanskog povijesnog individualiteta. Na drugoj strani,priprema on, u pseudoznanstvenom, etnografskom diskursu, s recepcijom etničkog pansrbizmalegitimaciju imperijalnoj politici svesrpstva čija se, tradicionalno, idejna motivacija i racionalizacijatražila i u opsesijama srpskim nacionalnim mesijanstvom. Ne samo kao konzekvencija nego i kaokonstitutivni element njegove recepcije etničkog pansrbizma jest i poricanje bosanskog povijesnogindividualiteta i bošnjačko – muslimanskog identiteta. Bosna i Hercegovina je i u njegovojetnografskoj percepciji etnički srpska zemlja, a Muslimani u Bosni i Hercegovini su faktički, budući dasu srpsko – pravoslavnog porijekla, etnički Srbi. Uz to, percipira ih iz perspektive predrasudnih, do kraja

averzičnih predstava o orijentalnom. Nasilje nad bošnjačko-muslimanskim individualitetom, masovno-narodnih bošnjačko-muslimanskih otpora, u čemu drugačija pozicija malobrojne bošnjačkeintelektualne elite ne igra nikakvu ulogu, i u publiciranom rukopisu Jefte Dedijera neskriveno figuriraju.

Politika i njene determinacije. Politika je jedan superobjektivizirani apriorij utemljen nageografizmu, etnogenezi i nacionalnoj psihologiji. Nije, dakle, pojmio ovu protivrječnost izmeđuhistorijskog objektivizma i demokratskih vrijednosnih preferencija koje otvaraju prostor zaindeterminističku subjektivnost uopšte, i u politici, posebno. Nije pojmio nepremostivu inkonzistencijuizmeđu pozicije koja brani apriorij moći geografije i stanovništva koje pledira ljudsku slobodu uhistoriji. Paradigmatična je u tom smislu, a u kontekstu elaboracija, ambicija da srspka država izađe namore pa tako on kaže da ''se ne može zamisliti velika kopnena država bez mora i kopnene sile'', a ibugarsku nacionalnu politiku određuje to što se Bugarska ''danas ne nalazi na putu nijednom osvajačuizvan Balkanskog poluostrva. U onaj apriorij koji determinira politiku on uvrštava i karakter

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 87/95

etnogeneze, odnosno, etnič korasni sastav ovog ili onog naroda. U etnografskoj historiji naroda, data je ona apriorna determinacija i političke historije i moderne politike uopšte. Napokon, ona apriornadeterminacija nacionalno-državne politike data je i u etničkoj psihologiji odnosno u nacionalnomkarakteru. Samo politika koja uspijeva da u sebi sažme cjelinu nacionalne duševnosti jest historijskiproduktivna. Takva je i srpska radikalna politika. Jer je radikalna stranka sjedinila u sebi raznepsihološke osobine našeg naroda, borbenost i organizatorski duh.

Partije i političke borbe. Neovisno od toga što njegove empirijske analize politike održavajukonkretno povijesni kontekst, one istovremeno, sadrže u sebi i jedan normativitet. Percepcija politikekao zbilje utemeljene na šemi prijatelj – neprijatelj. On se pojavljuje kao analitičar srpskih i političkih

borbi i individualiteta političkih partija u Srbiji. U tim analizama, provjerava njegovo ne samodeskriptivno nego i normativno shvatanje politike. Ono je utemeljeno na etnografiji, a objektivnoempirijski, u njegovoj recepciji, u srpskom radikalizmu koji se predstavljao kao ''rusofilska,austrofobska, panbalkanska i pansrpska stranka''. Srpsku nacionalnu politiku u njenom deskriptivnom inormativnom obliku će diferencirati u kategorijama prijatelj – neprijatelj. On istupa protiv politike kojase zasniva na ''kultu ličnosti'' koja na osnovu tog kulta postaje inadžijska, lična, osjetljiva. Tako političkepartije zasnovane na toj patologiji postaju zlo, teret društveni jer se ne vode borbe za principe i metodeveć za ličnosti. Ne podražava previše borbene energije i protivnik je personalnih koncesija, ''zastupanjaprivatnih interesa i previše dominacije ''stranačkih ličnosti'' u politici i upravi. Iza ovih kritika stojinjegov poredak političke vrijednosti. Na vrhu je nacionalna država. Dalje ustavnost, demokratija,autonomija pojedinca, građanska prava, lične i socijalne slobode. U političke vrijednosti on uvrštava itijesnu vezu između pravoslavnog sveštenstva i nacije. Najvažniji je izvor osviještene nacionalnepolitike u spoznaji i orijentirajućoj aplikaciji etničke duše i nacionalnog karaktera.

Nacionalni karakter. Unutar etnografskih istraživanja upušta se Jefto Dedijer u deskripciju i sintetičkiprikaz, prije svega, srpskog nacionalnog karaktera. S jedne strane, nacionalna karakterologija je tuda demonstrira opću poziciju etničkog pansrbizma što uključuje i ekspanzionističko stanovište prema Bi H kao '' srpskim zemljama''. S druge strane, ona je tu da podupre opću predstavu o Srbima kaosuperiorumu sa mesijanskim poslanjem. Dedijer u deskripciji srpskog nacionalnog karaktera identificirapozitivne i negativne osobine. Srpsku nacionalnu individualnost karakteriziraju: ''pozitivna osnovasposobna za odbranu, progres i stvaranje te borbenost, vanredna bujnost i momentalna snaga. Onizlaže i mane našeg nacionalnog karaktera koje ometaju naš napredak. Tu ubraja: sklonost ka vođenjuborbe radi borbe same, kult ličnog interesa koji ignorira nacionalnu cjelinu, preferira, ne socijalizaciju inacionalizaciju, nego goli individualizam. S obzirom na prostornu raspršenost srpskog etnosa, Dedijergovori i o regionalnim osebujnostima ''srpsko-etničke duše''. Taj regionalizam se ispoljava npr. na tluBosanske krajine, a Krajišnici imaju ''karakter sviju graničara, ljuti su, s energijom od momenta, prijekećudi i jednostavne pameti. I to je jedan od najnacionalnijih krajeva naše otadžbine. Spoznaja pozitivnih i

negativnih osobina treba da stoji u temelju nacionalne politike. A ona se treba dizati i usavršavati i utome je važnost našeg opšteg nacionalnog preobraženja i vaspitanja. Ono mora biti vođeno idejomsnage, superiornosti, nadmoći nad ''neprijateljima''. U kontrapuktu sa srpskim nacionalnim karakterom,Dedijer opisuje i bugarski nacionalni karakter. Pa su tako Bugari skloni ''velikim skokovima'' u razvoju,naklonjeni su harizmama, lete za veličinom teritorije i teritorijalnim osvajanjem. Taj narod pati od togada ne znaju za odmaranje i osvježavanje narodne mase i ima veliku psihološku manu, jako pohotljivi iprevrtljivi. Iz srpske etnogeneze proizilazi, srpska inklinacija ka demokratiji, a iz bugarske etnogenezeproizilazi sklonost ka azijskom despotizmu. On etnogenezu i etničku psihologiju uzima za osnov iizvorište djelatne politike.

Srpski nacionalni mesijanizam. A u okrutni imperijalizam zapada svaka državna politika koje seutemeljuje i na halucinatnim predstavama o nacionalnom mesijanstvu pa i Dedijerova prestava osrpskom nacionalnom poslanju pripada fundusu retrogradnih, konzervativnih, hegemonističkih ideja

etablirane sprske misli onoga vremena. Iracionalnost tih predstava dolazi iz njihovog utemeljenja uetnografiji tzv. planinskih naroda. Znači planinski narodi, a njima pripadaju i Srbi, po svojoj prirodi,navodno, preuzimaju na sebe egzistencijalne vitalnosti, civilizacijsku nadmoć i mesijansko pronošenjepovijesnog napretka. U odnosu na koncepcijska utemeljenja ideologije nacionalnog mesijanstva naevropskom Zapadu, deducirana iz etnologije planinskih naroda, atipična je njegova percepcija izvora,karaktera i aspiracija srpskog nacionalnog mesijanstva.

16.IVO PILAR –

Iako  Ivo Pilar nije porijeklom, rodom iz Bosne i Hercegovine (Zagreb, 1874. – Zagreb, 1933.)uvrštavamo njegovu misao u historiju socijalne i političke misli Bosne i Hercegovine i zbog toga što jeveliki dio svog političkog aktiviteta u doba austrougarske vladavine Bosnom, kao vodeći ideologHrvatske narodne zajednice, koja je uz Štadlerovu Hrvatsku katoličku udrugu, predstavljala

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 88/95

reprezentativnu političku portiju bosanskih Hrvata – prakticirao ovdje u Bosni i što je tim agilnimaktivitetom participirao u oblikovanju bosanskog političkog javnog mnijenja onog vremena. Tako se i utematskom pogledu njegova društvena i politička misao uveliko bavi problemima Bosne i Hercegovinepa to uzimamo kao jedan od razloga onog uvrštvanja. U Sarajevu je objavio 1918. godine jedno odsvojih najznačajnijih djela pod naslovom ''Politički zemljopis hrvatskih zemalja''.

Prirodni zakon historije – On zastupa stanovište da u historiji vladaju prirodni zakoni. Riječ je oopštim zakonima živog svijeta. Oni određuju povijesnu sudbinu naroda i država. Među prirodnimzakonima temeljni je ''kruti zakon o prostoru i vremenu''. Riječ je o prirodnom zakonu širenja živihorganizama u prostoru. Postoji prirodni zakon da svaki organizam unutar prirodom određenih granica

nastoji da zauzme što više prostora i da postane što veći. Taj zakon vrijedi i za narode. Po tom zakonusvi narodi žele postati veliki. U politici teritorijalnog širenja naroda diktira prirodni zakon. KonceptVelike Srbije jest nasilje nad tim zakonom. On diktira prostorno širenje samo u okviru ''prirodomodređenih granica. Koncept i politika svesrpstva, odnosno Velike Srbije, ne pozna granice svomprirodnom razvoju. Zato je svesrpstvo, i izraz nasilja nad prirodnim zakonom. Svaka moderna politika,racionalna politološka analiza kao i politička futurologija moraju se zasnivati na recepciji i tumačenjusvrhe i moći ovog prirodnog zakona.

Geopolitika – U tijesnoj vezi sa njegovom teorijom prirodnog zakona, a ona je tu da asistira utumačenju historije uopće, i na južnoslovenskom tlu, stoji i njegov geopolitički diskurs. Geopolitika i jest, dijelom, spoznaja i objektivacija tog prirodnog zakona, a njene prisile same djelujudeterminirajućom snagom prirodnih zakona. Tako Ivo Pilar, bez kritičke samorefleksije o ovom pojmu,prakticira geopolitički diskurs. Tako cjelokupni kasniji razvoj Srba će tumačiti i geopolitčkim, odnosno,geografsko – prostornim položajem prvobitne jezgre srpskog naroda. Radikalna diferencijacija u srpkomi hrvatskom nacionalnom karakteru, i u njihovim političkih i historijskom ciljevima, proizvod je i razlikanjihovog ''zemljopisnog položaja i time uvjetovanih vanjskih upliva. Tako povijesna sudbina Bosne,Hercegovine, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije je određena geopolitičkim razlozima, to je prolaznopodručje između zapadnog dijela srednje Europe i Balkanskog poluotoka. Pa tako i kroz historijunastojanje da velike sile, klasični i papski Rim, Mleci i Italija zauzmu ove zemlje kako bi doprlo preko njedo prednje Azije. Pa tako i geopolitka Bizanta, Osmanlijskog Carstva i Velike Srbije uzimaju ove zemljeza svoju ekspanzije. Bosan i Hecegovina je bila žrtva svog geopolitičkog položaja i svjetskihgeostrategija, pa i velikosrpske geopolitike. Iz geopolitčkog razloga, zaključuje Pilar Bosni ne preostajeništa drugo do da uđe u buduću hrvatsku državu.

On ne hipostazira monodeterministički geopolitiku nego je kombinira i sa drugim pvojesnim,kulturnim, ekonomskim, vjerskim i političkim diskursima. Ne smatra ga povijesno prevladanim ianahronim i geopolitiku smatra jednim od temeljnih orijentira moderne politike uopšte.

Rasa – Fenomen rase dolazi do izraza u njegovom poimanju historije. A ona je borba između naroda irasa. U toj borbi trijumfiraju zakonito autohtoni narodi i rase.Tako kaže da je autohtonost jedan odnajjačih čimbenika koji treba računati svaki političar koji znanstveno misli. U ovom kontekstu riječ je oHrvatima koji su prešli na bogumilstvo i oni su autohtona rasa u Bosni. Oni su uz to bili snažna i političkiaktivna rasa.

I ''rasne sklonosti'' su bitno utjecale na povijesnu proizvodnju zasebnog srpskog i hrvatskognacionalnog tipa. On će u tumačenju srpskog nacionalnog tipa koristiti rasni duskurs smatrajući da sumnogi njegovi atributi proizvod srpskog rasnog supstrata. On nije u konceptualnom smislu razvio pojamrase i supstancijalnih veza između rasnog supstrata i narodnog individualiteta. On ni rasnost ne tumačimonodeterministički i ne izdiže je na rang apsolutne determinacije u historiji. Ali ni rasnost nijepovijesno anahrona, nije samo figurirala kroz historiju, nego se i dalje probija pa i u modernom svijetu

na koju politike moraju računati i s kojom moraju u svojim futurističkim anitcipacijama – operirati.Država, narod i vjera – Uz naturalističke determinacije, ljudsku historiju, svijet politike ali i političkubudućnost u bitnome posreduje vanprirodni entitet, dakle, ljudsko – kutlurni proizvod, fenomendržave. I on je u supstancijalnom smislu, određen kroz povijest onim prirodnim faktorima – zakonimaživota, geopolitičkim individualitetom i rasnim kvalitetima naroda. Ni ovdje Pilar ne razvijakonceptualno osmišljenju i sistematski razvijenu teoriju države. Njegovo je poimanje ovog fenomenaposredovano historiografijom tek mjestimice on će se upustiti u sinteze, uopštavanja i konceptualnaodređenja. Država nije proizvod subjektivne volje. One se ne mogu umjetno stvarati, one moraju uvijekimati svoju povijesno – razvojnu prošlost. Ona je u tijesnoj vezi i s narodom i njegovom političkomvoljom. Pojava i egzistencija države ne isključuju voljni momenat kao i recepciju same misli o državi. Tako država predstavlja egzistenciju naroda, osviještenu državnu misao, volju za državom i snagu

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 89/95

potrebnu za njeno očuvanje. Nijedan od ovih elemenata se može stvarati po volji i ne može seoživljavati samovoljnim ljudskim kombinacijama.

On i fenomen religije, odnosno Crkve, uključuje u svoje poimanje prirode države. On priznaje moć isnagu države, ali kaže da nedostatak apsolutne moći, kompenzira Crkvom, njoj je potreba moć Crkve. S jedne strane, države figuriraju u kontekstu tijesnih veza između naroda i religije. Narod hoće i trebavjeru i tako svaki narod hoće da ima svoju vjeru i svog Boga koji mu pomaže u njegovim poteškoćama.Svaki narod hoće Bogu služiti na svoj način. S druge strane, narodna potreba za religijom proizilazi izbiti ljudske prirode pa je religija, zapravo, transhistorijska, vječna stvarnost. Sada se uspostavljaju vezeizmeđu države, naroda i Crkve. Država se u cilju uvećavanja svoje moći, oslanja na onu antropološku

dimenziju ljudstva i na narodnu potrebu za Crkvom. U povijest su se formirala dva tipa odnosa izmeđudržave i Crkve: pravoslavni i katolički. Možemo doći do zaključka da je pravoslavna država caeterisparibus politički mnogo aktivnija, jača i sposobnija za život od katoličke države. U zapadnoj tradicijicrkva nije mogla savladati državu, a u bizanskoj tradiciji država je savladala crkvu.

Ivo Pilar će posmatrati i tumačiti povijesno porijeklo, karakter i povijesne perspektive južnoslovenskogpitanja.

Pancroatizam – Temeljno političko stanovište iz čega Pilar rekonstruira jugoslovensku povijestoznačavamo kao stanovište pancroatizma. Bosna i Hercegovina ga motivira, inspiriše i preokupirabudući da njegov pancroatizam jeste koncepcija unutar koje se hoće definitivno razriješiti zagonetka južnoslovenskog pitanja: državno-pravni status Bosne i Hercegovine. Priznaje da nije našao rješenjepostanka današnjih etničkih prilika u Bosni i Hercegovini i da je u nizu južnoslovenskih problemanajteže riješiti bosanski problem.Hrvatsko-Srpski odnosi su osovina južnoslovenskog pitanja, a u

središtu tih odnosa je sukob oko Bosne i Hercegovine. BiH su za njega dvije povijesne pokrajine, a nezaseban individualitet hrvatske zemlje, a njihovi stanovnici su etnički hrvati. On odbija etničkipansrbizam i srpske pretenzije na BiH, jer nemaju povijesnu osnovu, jer su Srbi počeli nastajati u Bosni1463.g.nakon što su Bosnu osvojili Turci.

On će upotrijebiti etnič ko na č elo : stanovištvo BiH od doseljenja Slavena čine etnički Hrvati. Bosna je odnaseljenja Slavena, pa sve do XII stoljeće Hrvatska zemlja. U savremenosti Hrvti imaju pravo na Bosnu,kao svoju etničku zemlju.

Koristi geopolitič ki diskurs koji se reducira iz geografskog oblika Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. To jezemlja nemogućeg oblika, pa se izvodi zaključak da postojanje jednog naroda na području Hrvatske,Slavonije i Dalmacije naprosto je geopolitički i antropološki nemoguće ako se tom području ne doda iBosna.

Sa povijesnog i državno-pravnog stajališta Bosna je i u suvremenosti hrvatska zemlja. Hrvatskoj državi je pripadala i Bosna. Da je Bosna prvobitno bila u Hrvatskoj državi, navodno pokazuje i to što jeUgarska stekla Bosnu kao sastavni dio Hrvatske države.

I u kontekstu čisto politič kog diskursa Bosna je Hrvatska zemlja. Srednjovjekovna bosanska država,bosanska ustanova bana nije bosanska, nego je hrvatskog porijekla. Bosanski ban je hrvatski izborniknez, pa je jasno da je takva zemlja pripadala hrvatima.

Uključuje i kulturno-historijsku argumentaciju u prilogu svom konceptu pancroatizma argumentirajućisa jezičkim identifikacijama.U katolika i muslimana postoje zajedničke crte u jeziku, a dok sepravoslavni u tom pravcu razlikuju.U povijesti preko bosanskih bogumula koji su prešli na islam,hrvatski jezik se udomaćio kao drugi državni jezik na Osmanlijskom dvoru. Pa se i sa jezičkog stajalištaposebno pokazuje kako su Bosna i Hercegovine Hrvatske zemlje.

Figurira i vjersko-historijska argumentacija koja se svodi na tezu o etničko-hrvatskom karakterubogumula, odnosno pripadnika bosanske crkve. Bogumili su zapravo etnički Hrvati. Bogumilstvo jeprihvatilo i autohtono hrvatsko bosansko plemstvo. Bogumili su potomci tvrdoglavog starog hrvatskogplemstva.Hrvatsko bosansko plemstvo prešlo je u bogumilstvo, jer je u bogumilstvu našlo najpovoljnijiizraz svojem raspoloženju. Kako su bogumili etnički Hrvati masovno prešli na Islam, to su i MuslimaniBosne i Hercegovine faktički etnički Hrvati.Sa tog stajališta Bosna i Hercegovina su hrvatske zemlje.

Uključuje i antropološki diskurs na osnovu statističkih podataka o tjelesnim osobinama i to: boja očiju ikose, kao i obim lubanja, zaključit će: i antropološke osobine slažu sa istraživanjem, da naime katolici imuslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, dok se Srbi od njih mnogo razlikuju te su većinom nekogdrugog tamnog tipa. Hrvati katolici i Muslimani su svijetli nordijski tipovi-svjetlokosi, plavookosi ivisokog uzrasta.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 90/95

Denacionalizacija Bošnjaka – U kontitutivne dimenzije njegovog pancroatizma ulazi predstava oMuslimanima Bosne i Hercegovine, kao etničkim Hrvatima. U drugim dimenzijama se prepoznajeignorancija muslimanske zbilje i različitih oblika njenog otpora croatizaciji i srbizaciji.Da bi muslimanecroatizirao on ih mora prethodno dehumanizirati, a vladajuća formula te dehumanizacije bila je njegovadenacionalizacija. 1917.godine priznaje da su Srbi nacionalno najsvjesniji i da narodne svijesti nema utoj mjeri kod katoličkih hrvata, Pilar smatra da te nacionalne svijeti nema pogotovo kod Muslimana, jeroni nemaju još izgrađene narodne svijesti i oni nemaju još nikakove nacionalne svijesti. Odsustvohrvatske nacionalne samosvijesti kod bosanskih muslimana, u Pilarovom uvidu, ponajrpije proizilazi izprirode osmasnke države. Bosanskim muslimanima nije bilo omogućeno razvijanje svoje hrvatsko –etničke samosvijesti.

Onaj dedostatak proizilazi i iz same prirode islama, i ne treba zaboraviti da su oni kako on veli beznacionalnog osjećanja, jer islam isključuje svako nacionalno osjećanje. Tako on poznaje islam samo kaonarodnost, kojoj pripada kalifat i prema drugoj nacionalnoj misli on je neprijateljski raspoložen.

Nadalje, austrougarska politika onemogućavala je prohrvatsko nacionaliziranje muslimana budući da jevodila antihrvatsku politiku pa muslimani nisu kao praktični političiri, koji misle na istočnjački način stakvom politikom mogli prihvatiti svoje nacionalno hrvatsko jer bi mu ono pogoršalo ukupni socijalnipoložaj.

I agresivna politika katolič kog klera odvraćala je muslimane od autocroatizacije. Pilar smatra da sukatolički Hrvati Bosne uklonili s puta jednu zapreku, prohrvatske nacionalizacije muslimana, izborivši seu ogorčenoj protiv nadbiskupa Stadlera za načelo da katolički kler u Bosni ne smije nastupati agresivnospram muslimana.

Muslimanska inteligencija, u njegovom uvidu, pokazuje tek početke ''narodnog osjećaja'', uz to, ona jepodijeljena budući da jedan njen dio, naginje Hrvatima, a drugi Srbima, premda pretežni dio muslimanasimpatizira s Hrvatima.

Muslimanima Pilar priznaje tek dvije vrijednosti, jednu vojnič ku budući da je taj vojnički toliko vrijedanelement za Monarhiju, i drugu kulturnu budući da su se bosanski muslimani u svojim oblicima života,svojim duhovnim životom, kulturom asimilirali arapsko – osmanlijskom kulturnom krugu.

Svesrpstvo- U svom pancroatističkom stajalištu Ivo Pilar ne vidi ništa problematično, anahrono,agresivno prema Bošnjacima – dehumanizirajuće. On će poduzeti napor da demistificira porijeklo ikarakter posrbljavanja Bosne i Hercegovine. On će se upustiti u anatomiju velikosrpske politike.Onuvodi pojam svesrpstvo.Pod ovim pojmom podrazumijeva mentalitet, običajnost, tradiciju,kulturu i

politiku teritorijalnog širenja kao i osvajanja i srbizacije drugih. Zato on piše da jezgro današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tome što srpstvo želi savladati Bugare i Hrvate, postati prvomsilom na Balkanom, te zatim uništiti Hrvate i Bugare i tako osvojiti i posrbiti čitav slavenski Balkan.Usvesrpstvu on vidi kako su želja za proširivanjem silno razvijeni u srpskom narodu. Bosna i Hercegovina je polazna tačka srpskog nastojanja za proširenjem.Srpska pravoslavna crkva ja postala srpskomkrilaticom i ona je povijesno opčinjavajuća. Crkva zastupa ko pripada pravoslavnoj crkvi, jesteistodobno i etnički Srbin. Srpstvo je radilo u pravcu širenja pravoslavlja, a pravoslavlje u pravcu širenjasrpstva. Koncepcijsku formulaciju svesrpstva dali su slovački Šafarik i posebno Vuk Karadžić.

Nacionalne karakterologije – Ivo Pilar se upušta u konstrukciju nacionalnih karaktera. Tako govori osrpskom i hrvatskom ''nacionalnom tipu'' kao antipodima, kao dva naroda sa ''oprečnim licima''. Tako je lice Srba – lice pravoslavlja, a lice Hrvata – lice katoličanstva, islama i bogomilstva. On tvrdi da jepravoslavlje stvorilo danjašnje Srbe. Još radikalnije narod i država je kod Srba proizvod narodne Crvke,dok je država i narod Hrvata proizvod narodnog plemstva. Tako su Hrvati i Srbi dva naroda sa različitimoblicima i ne smiju se miješati. Povijesno značenje i značaj naroda, u komunikaciji sa drugim povijesnimfaktorima, određuje karakter nacionalnih tipova. Srbi na najviši vrijednosni rang stavljaju svojeunutarnje jedinstvo i jaku solidarnost, posjeduju nacionalni osjećaj, karakterizira ih nadmoćna lukavost,posjeduju političku nadarenost. Sljedeći biransku tradiciju srpski nacionalni tip obilježava i afinitetprema politici i diplomatiji, a to znači ka smicalicama, prevarama i lukavstvima.Istovremeno Srbi suneosporno najbolji trgovci među Slavenima. Njih obilježava falsificiranje povijesti, a to je osobinaBizantinaca, da ne mogu vidjeti istine, nego samo ono što odgovara njima.

Hrvati su katolici i zapadni Evropljani, to je stari žilavi narod. U istoriji su morali biti silni ljudski rod, jersu čistokrvna arijska rasa. Hrvati su stari državni narod, pa njihov mentalitet označava snažna narodnai državna svijest. Hrvatski nacionalni tip karakterizira i to što su Hrvati bili sposobni vojnici i što je to jedan od najboljih vojničkih naroda na svijetu, ali nikada nisu bili napadači. Njihov nacionalni tip

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 91/95

karakterizira konzervatizam, slabija nacionalna svijest u odnosu na Srbe ječe podliježu stranimkulturama i ekonomsko nazadovanje. Hrvati su najkutiviraniji južnoslavenski narod sa svojim plemićkimtradicijama, svojim čovječnim idealima.

Politička futurologija – Pilar ima ambiciju da pruži spoznaju budu ć eg vremena i da kroz prošlostpronađe najbolji oblik konstrukcije budu ć nosti. On želi biti skroman pa priznaje da njegovo razlaganjemože imati samo teoretsku vrijednost, jer niko ne smije tvrditi da svojim duhom vlada tokom budućepovijesti. Njegovu futurologiju određuje njegova austrofilska opsesija, on vjeruje da će i nakonsvjetskog rata opstati konstrukcija budućnosti kao budućnosti monarhije.Njegova se povijesnaanticipacija zasniva na odbijanju ilirizma.Pilar sljedi političku koncepciju Ante Starčevića koji je pobijao

ilirski humanizam i projektirao veliku Hrvatsku. Nadalje odbacuje ideju jusolovenstva i zamisli stvaranja jugoslovenske države. Prema njegovoj teoriji države jugoslovenstvo ne može biti osnova za formiranjedržave.On odbacuje koncepcije koje govore o egzistenciji Srba i Hrvata kao jednog naroda sa dvaimena ili o srbo hrvatskom narodu kao narodu u nastajanju. Njegova slika budućnosti počiva naodbacivanju političkih koncepata nacionalnog bosanstva. U obzir ne dolazi ni politika koja hoćeautonomiju Bosne i Hercegovine. U Pilarevoj futurističkoj percepciji jeste formiranje hrvatske državesastavljene od pokrajina Hrvatske,Dalmacije,Slavonije,BiH.Po njemu rješenje južnoslovenskog pitanjanije moguće bez stvaranja jedne južnoslovenske države u okviru monarije. Dalje on odbija i trijalističkepolitičke koncepcije i ostaje unutar ustavnog dualističkog koncepta vjerujući u futurističkom diskursu,da će nakon rata kretati cjelokupni razvoj dualističkog uređenja države, u pravcu evolucije do zajedniceobiju država. Unutar tako reformiranog dualizma nova hrvatska država pripada istovremeno i Austriji iUgarskoj kao njihov ''zajednički posjed''. Hrvatska država bi, dakle bila jedna autonomija, jedankondominij. Ali, u hrvatskoj državi nema mjesta za srpsko pravo na samoodređenje, na ravnopravnosti islobodu. Odnosi u hrvatskoj državi treba da se zasnivaju na načelu, ''odbrana bez progona'', a to značida Hrvati, ne želeći prakticirati nasilje nad Srbima, imaju slobodu da se brane od srbskog osvajanja.Povijesno poslanje se sastoji:

- prvo to je poslanje konačnog rješenja južnoslovenskog pitanja, drugo, s tim u tijesnoj vezi, jestposlanje spasavanje povijsnog opstanka Monarhije: buduća hrvatska država biće spas ugroženihprobitaka cjelokupne Monarhije i tre ć e – njena je misija da bude glavno uporište suzbijanjaimperijalnih težnji bizantijsko – pravoslavnog svesrpstva: Espanzija i osvajanje je bitno upravoslavlju i srbstvu, da bez toga ne mogu živjeti. Ako im se spriječi uspješna ekspanzija iosvajanje, čitava ta sablast nestaje sama od sebe.

Ne samo da je stvaranje hrvatske države u okviru Monarhije za nju ''jedini spas'' i ''jedini izlaz'', nego jeono relevantno i za povijesnu budućnost Evrope uopće, i Srednje Evrope, posebno. Hrvatska država

unutar Monarhije ima misiju da bude jugozapadni mostobran onog velikog pojasa bedema, u kome bikraljevina Poljska tvorila sjevernoistočni mostobran.

17.JOSIP ŠTADLER –

 je jedan od istaknutih ''kroatiziranih stranaca''Dobar dio hrvatske građanske plemičke klase koji sustvarali hrvatsku nacionalnu svijest regrutirao se iz kruga kroatiziranih stranaca, kao što su PavaoRitter, Ljudevit Gaj, Josip Štadler i dr.

Kao dugogodišnji nadbiskup Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini Štadler je snažno oblikovao njen javniživot za vrijeme austrougarske vladavine. Sa stanovišta katoličke crkve njegove su velike zasluge zanjen materijalni i organizacioni razvoj nesporne, jer je on kako kaže Štrosmajer, ''gotovo iz ničegastvorio u Bosni tolika zamjerna djela. Sa stajališta njegovih sljedbenika, napravio je od misijske Bosne jednu katoličku pokrajinu, kao vatren rodoljub i Veliki Hrvat, on je probudio nam u puku hrvatskunarodnu svijest.

Njegova vizija Hrvata katolika, bila je ujedno jedna nova i globalna vizija, koju Bosna do tada nijepoznavala, i ta vizija je bila odlučnija i dalekosežnija od dotadašnjih hrvatski ponuda. Ta vizija Bosne iHercegovine na osnovu temelja hrvatskog državnog prava, koja rješenje na jugu Monarhije vidi utrializmu, ravnopravnosti Zagreba s Peštom i Bečom, a Herceg – Bosne sa Dalmacijom, Istrom,Hrvatskom i Slavonijom. Josip Štadler je uveo u javni diskurs u Bosni i Hercegovini. Politički katoličkiklerikalizam, i s njim u vezi, tumačenje veza i odnosa između religije i nacije, katoličanstva i hrvatstva,kao i ideju i praksu religijskog prozelitizma.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 92/95

Religija i nacija –  Jedno od centralnih pitanja koje je bilo u javnom, političkom diskursu ovog vremena jest pitanje o odnosima između religijske i nacionalne pripadnosti i značaj religije u nacionalnimindividualitetima. Za Štadlera i njegove sljedbenike nije bilo kad je riječ o ovim pitanjima nikakveneizvjesnosti, katolička i hrvatska identifikacija su u supstancijalnoj istovjetnosti. Biti katolik značiisotvremeno biti hrvat i obrnuto. Izražava stajalište, ''Mi smo Hrvati i Katolici, i to hoćemo da budemo''.Pripadnost katoličkoj vjeri i jeste apriorni uvjet hrvatskog patriotizma. Pa tako nema prave ljubaviprema domovini, gdje nema naspram svetoj vjeri. Onda ova percepcija, odbija u to doba javnopropagiranu, politiku kroatizacije drugih, ovdje bošnjačko – muslimanskog naroda, te se ne pristaje nanjihovu inkorporaciju u hrvatstvo. Štadler u vezama između religije i nacije, daje primat katoličanstvu.Konstatira da je katoličkom narodu na prvom mjestu njegova vjera, a tek u drugom planu nacionalnost.

Samim tim što je hrvatska narodnost stavljena na drugo mjesto, ona nipošto ne gubi svoj čar i pokretnesnage. Štadler tvrdi da su njegovi politički protivnici digli nacionalnu misao na rang odlučnog činioca upolitičkom i javnom životu. No, prema koncepcijama katoličkog klerikalizma, pretjerani nacionalizam,kojemu je narodnost idol, koji vjeru zapostavlja narodnosti promičući narodne koristi i u opreci sazakonima Kristovog evanđelja, treba osuditi. Ideolozi katoličkog klerikalizma zaključuju, da katolici uBosni i Hercegovini jesu Hrvati, i treba da se bore za svoju nacionalnu samosvojnost, za jedinstvenuHrvatsku, i za kraljevstvo Božje. Tako stoji političko – klerikalna ambicija da Crkva preuzme vođenjehrvatske nacionalne politike. Hrvatska narodna zajednica se nikako ne poistovjećuje s hrvatskompolitikom dr. Štadlera ukoliko unosi u hrvatsku narodnu politiku i katoličku vjeru. Hrvatskiinterkonfesionalni nacionalizam ne smije se pomiješati s anacionalnom i internacionalnom katoličkomvjerom. Znači neopravdano je od Štadlera da uvlači nacionalnost u vjeru.

Štadler, Muslimani i Srbi – Štadler naziva bosanskohercegovačke muslimane braćom muhamedancima,odnosno braćom muhamedovcima. Tako je pisao, da i nekatolici mogu biti dobri Hrvati, ali katolici tomoraju biti, jer su Hrvati po vjeri, a drugi su samo to po prirodnom zakonu. Ovakvi statovi, bili suodogor na politiku srbizacije muslimana, a ona je dijelom bila i reakcija na Štadlerov ekskluzivnikatolički klerikalizam. Naša je želja bila da se organiziraju katolički Hrvati za sebe, a muslimani Hrvatineka bi se opet za sebe organizirali, pa ćemo onda kooperirati u svim zajedničkim točkama. Poštohrvatska nacionalna i politička ideja među muslimanima nije toliko dozrela, pa se s nama udružiti u jedinstvenu zajednicu Hrvata – katolika i muslimana. Njegovo je stanovište da su bosanski muslimaniuglavnom hrvatskog porijekla te da su i nacionalno Hrvati.U odnosu prema muslimanima stoji ianohrono katoličko poimanje islama. Njegovo poimanje islama koji govori o Muhamedu i islamu jepretežno negativno. Cilj ovoga je pokazati da je samo kršćanska vjere božanskog porijekla. Hrvat je zanjega, kao i za većinu hrvatske inteligencije ne samo katolik, već i musliman.Srbi su oni grko-istočnjacikoji su se uselili u Bosnu i Hercegovinu iz susjedne Srbije ili Crne Gore.Štadler dopušta i politikuasimilacije – pribavljanja i predobivanja bosanskih muslimana i grko-istočnjaka u nacionalno hrvatstvo.

Prozelitizam – nenasilno prelaženje na katoličanstvo. Uz jačanje katoličke crkve u BiH Štadler definira idrugi cilj svoje klerikalne politike, koji je bio pokatoličavanje muslimana. Štadler je tokom svogdjelovanja u Bosni bio u procjepu između zbilje i zanosa velikokatolika Zagreba, Pešte i Beča.Naglašavao je da katolička crkva sa svoje strane nikada nije upotrijebila ni fizička, ni moralna sredstvaprisile da bi spriječila neko obračanja s katoličanstva na bilo koju drugu vjeru, što državne vlastiredovno čine, kad neko odluči postati katolik. U BiH muslimani su se od hrvata odbili što su ih strašili saŠtadlerom, s katoličkom propagandom, s pokrštavanjem itd. Na agresivnu Štadlerovu politikukonverzije reagovali su austrougarske vlasti iz straha da će se u Bosni formirati antidržavnimuslimansko-pravoslavni blok. Štadler je sudjelovao u vjerskim konverzijama prije svega muslimana.Ova Štadlerova politika konverzije, bez obzira što su joj na ruku išle austrougarske naredbe okonverziji, nije imala većeg uspjeha.

Politički katolički klerikalizam – Identifikacija katoličanstva i hrvatstva predstavlja Štadlerovu politiku

koja se označava kao politika katoličkog klerikalizma, a koja se podudara s jačanjem političkogklerikalizma u Austriji, jugoslovenskim zemljama Monarhije, a naročito u Sloveniji. Religija i politika sene mogu odvojiti u zasebne stvarnosti. Takvim stavovima su se suprotstavljali bosanski franjevci iakteri liberalno građanske politike. U osnovi njegovog koncepta katoličkog klerikalnog pokreta u BiHstoji stanovište koje možemo označiti kao teomonocentrizam, odnosno kao cristocentrizam. Svevrijednosti pa i hrvatstvo imaju uporište u katolicizmu. Osnovno težište Štadlerovog programa sastojalose u tome da on primjereno crkvenoj filozofiji pokušava poistovjetiti postojeću crkvenu organizaciju stim stajalištima. U skladu s tim traži da se crkvi kao instituciji osigura utjecaj i nadzor u socijalnom,obrazovnom, filozofskom, kulturnom,književnom, političkom i gospodarskom životu.

Država i Crkva – Kao katolička sila Monarhija je morala da ojača u BiH katoličku crkvu.Samo uzdizanjekatolicizma nad ostale religije pod zaštitom Austrijske vlade moglo je svjetovnom svečenstvu osiguratipoložaj kakav je svečenstvo imalo u drugim zemljama. No on je osim u pragmatičnom smislu, ovdje

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 93/95

primarno razumijevao odnose između Crkve i Države. On ne prihvaća koncept razdvojenosti Države iCrkve tako da bi one figurirale kao dva neovisna i suverena etiteta. On polazi od toga da su i državna icrkvena vlast od Boga i da se odnose na iste građane pa odatle ne mogu te dvije vlasti biti takoneodvisne. Štadler ne prihvaća formulaciju, Država i Crkva, svaka u svom djelokrugu jest suverena, jedna od druge neodvisna. Štadler će argumentirati kako crkva više puta osuđuje načine i sredstva,kojima se država služi u postizanju svojih svrha. On pledira da Država i Crkva sklapaju ugovore, kako biobje vlasti živjele zajedno sporazumno ne sprečavajući jedna drugu u postizanju posebnih svrha. Takogovori da Crkva i Država trebaju sporazumno raditi i za sreću vremenitu, da ne izgube dobra vječnih.

Kršćanska demokratija – Ideolozi katoličkog klerikalizma zastupali su i stanovište kršć aske demokratije .

Ona se sastoji u tome da se širi pučki slojevi osvijeste, te duševno i materijalno njihovo stanje poboljša,da im se izbori veći utjecaj na javne prilike u državi i u društvu.Tako katolički klerikalizam, pledirajućidemokratski diskurs, stoji na stanovištu da ove procese treba kontrolirati i usmjeravati isključivo sastanovišta crkvenih interesa, katolici su dužni ove zakone uvažavati, ali samo unutar granica koje jecrkva odredila kršćansko – demokratskom pokretu. Pri tome katolički pokret, unutar sebe dopuštarazne socijalne, literarne, gospodarske i osobito političke struje. Poimanje kršć anske demokratije , nosiu sebi diskurs i totalitarni mentalitet ekskomunikacije. Isključuje ona ne samo ateizam, nego i vjerskiindiferentizam kao i građanski liberalizam. Eskokomunicira ona i protagoniste ''modernističkogdemokratizma'' kao i aktere ''zakašnjelog ilirizma''. U tok kontekstu i u žiži njihove kritike stoji samaideja i empirijska politika socijalističkog pokreta i Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. No,uz sva nastojanja na političkoj katolizaciji radništva klerikalni radnički pokret nije uspio dominirati.

Političke partije – Josip Štadler nije formulirao neku posebnu teoriju političkih partija. Ono je zapravo,deducirano iz njegove opće koncepcije katoličkog političkog klerikalizma. On će smatrati da u Bosni iHercegovini političke partije moraju biti konstituirane na monokonfesionalnom načelu. Radikalnoodbacuje svaku ideju multikonfesionalne, odnosno multinacionalne konstitucije političkih partija. Takoće biti rigorozni kritičar Socijaldemokratske partije u Bosni i Hercegovini kao multinacionalne partijekao i politike uključivanja Hrvata u druge transnacionalne organizacije. Insistirat će da Hrvati buduokupljeni unutar samo jedne partije – Hrvatske katoličke udruge.Uz ovaj, politički, a kasnije u diskursumilitarističkog mentaliteta pojmljeni monocentrizam, koji implicira i politički totalitarizam, ide i njegovopoimanje klerikalne partije, ona je tu da se sa stanovišta katolicizma infiltrira u sve pore društva i da gado kraja posreduje isključujući bilo koju drugu svjetonazorsku alternativu. Pritom kritizira programskuorijentaciju Hrvatske narodne zajednice i govori kako ne bi mogao nikada dopustiti da se katoličkinarod odgaja drugačije nego u katoličkom duhu i po katoličkim načelima. Suprostavljajući se načelimaHrvatske narodne zajednice Štadler će promovirati katoličanstvo kao totalni, i monokratski svjetonazor,budući da je svrha katoličkog djelovanja, promicanje, podizanje i unapređenje tjelesnih i duhovnihprobitaka katoličkog naroda, vjera treba da je u svakom društvu podloga i temelj svim njegovim

ustanovama. Monokonfesionalno načelo, ne znači samo promociju ekskluzivnog, kod Štadlera, katoličko– hrvatskog prinicpa konstitucije političkih partija. Ono implicira i totalitarizam jednog svjetonazora, aon se transformira u totalitarnu političku ideologiju. Sekularne partije su radikalno anatemizirane. No,tako pojmljene političke partije u sebi nose refleksije općeg Štadlerovog poimanja same prirodepolitike.

Bit politike: militarizam i neprijateljstvo – U njegovo poimanje politike ulaze dva momenta. Politika sena jednoj strani, promatra u paradigmi militarizma. Politika se razumijeva u jeziku, duhu i logici vojnog,odnosno militantnog mentaliteta i njemu korespondirajućeg ustroja. Na drugoj strani, u Štadlerovimkoncepcijskim i empirijskim predstavama svijet politike jest svijet odnosa između prijatelja ineprijatelja. Percepcija politike u militarističkom diskursu deducira se iz Štadlerove militarističkepredstave o unutarnjem ustrojstvu i hijerarhijskim odnosima unutar same katoličke crkve. Papin glasnaprimjer, glas je vrhovnog vođe katoličke vojske. Papa ne običava proglašavati nove dogme, nego

njima daje pouke i naputke za boj protiv neprijatelja Boga i Kristove crkve, propisuje bojnu taktiku,oružje koje valja upotrijebiti, bodri sile katoličkih vojnika. Otuda, konačna pobjeda zavisi o striktnomizvršavanju taktičnih odredbi koje dolaze od višeg zapovjednika. Štadler smatra da katolici sačinjavajuvojsku s rimskim Papom kao vrhovnim vođom i biskupima kao generalima na čelu.

Iz militaristički pojmljene hijerarhijske strukture i svrhe katoličke crkve vidi se kako Štadlerov katoličkiklerikalizam, zapravo, zbiljski socijalni svijet života poima u logički disjunkitvnom diskursu onog ili – ili,a to u političkom kontekstu znači u kategorijalnom paru, ili prijatelj ili neprijatelj. Mi se sastasmo izcijele Hrvatske da usred nasrtaja neprijatelja sačuvamo svoje svetinje i unapredimo što nam jenajdraže na svijetu, Dom svoj i Vjeru svoju. Neprijatelji su oni koji Gospodina Isusa ne priznavaju.Neprijatelji su i oni koji se ponose, što znaju najglasovitije muževe staroga i novoga vijeka, a ne stide sekazati, da ne poznaju Isusa ni njegove riječi ni njegova djela. Naše doba nastoji svakog pojedincapotpuno duhom i tijelom naoružati protiv utjecaja katoličke religije. Slobodan um i slobodna savijest,

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 94/95

slobodna znanost i slobodna umjetnost, eto duha što je naperio svoje plemenite moći i svoje plemenitetečevine protiv ckrve. Neprijatelj je bio prije svega svaki onaj koji se nije slagao s pokretačima akcijekatoličkog pokreta i njihovom orijentacijom u želji da se osigura politički nadzor vrhova Katoličke crkvekao institucije u svim područjima javnog života. Neprijatelji su i oni koji ne daju, da se zovemo Hrvati, adrugi hoće da krate, da smo Katolici. Katolički i hrvatski narod je u B i H malobrojan, i teško mu seotprijeti tolikim neprijateljima. Pa tako su i neprijatelji Srbi koji hoće samo druge da posrbe i muslimanikoji hoće da druge poturče.

 Tu borbu prijatelja i neprijatelja može uspješno voditi samo Katoličko crkva sama militarističkiustrojena, hijerarhizirana i disciplinirana. Od nas se iziskuje da smo djetinjom ljubavlju odani crkvi i njoj

podložni.Državno – pravni status Bosne i Hercegovine – Nakon ujedinjenja Stranke prava i Neovisne narodnestranke, one u zajedničkom programu od 14. aprila 1894. godine o državno – pravnom statusu B i H, ito sa stanovišta, navodnog, hrvatskog državnog i narodnog prava, kažu, Hrvatska sjedinjena opozicija,stojeći na temelju državnog prava i narodnog načela, radit će svim sredstvima, da se narod hrvatski,koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, sjedini u jedno samostalno državnotijelo, u okviru Habzburške monarhije. Kaže da je aneksija Bosne i Hercegovine, prema uvjerenjima svihelemenata u zemlji koji su odani monarhiji, postala neminovna i neodgodiva. Ako uopće treba još neštobiti od Bosne, sada se mora dogoditi ujedinjenje.Treba da se B iH smjesta ujedini s Hrvatskom. On ćenešto kasnije saopćiti molbu Franju Josipu, iznosi mu vruću molbu Hrvata Bosne i Hercegovine, da seBosna i Hercegovina što prije sjedine s materom zemljom Kraljevinom Hrvatskom i sa Slavonijom, da semajka i kći u svome domu zagrle u krilu Monarhije. Kasnije će ova projekcija postati oficijelniprogramski imperativ Hrvatske katoličke udruge. On će još jednom reći, da zahtijevamo sjedinjenjeonih zemalja, na koje se hrvatsko državno pravo proteže, naime Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, B i H tehrvatske Istre u jedno politički i financijalno autonomno, sa Habsburškom monarhijom kao cjelinomnerazdruživo spojeno državno tijelo. U cjelini gledajući Štadler je stajao na pankroaticističkomstanovištu koje je izražavao i frazom o našoj miloj hrvatskoj Bosni i Hercegovini. I 1915. godine uvrijeme I svjetskog rata on zastupa ovo stajalište. Josip Štadler i sljedbenici ostat će, za razliku oddrugih hrvatskih političkih reprezentacija, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, privrženi ovimprojekcijama i neće prihvatiti Majsku deklaraciju (30. maj 1917) pa rješenje državnopravnog statusa B iH neće vidjeti u formi stvaranja jugoslavenske države. On će potpisati Promemorij koji ga njegoviizaslanici u avgustu 1917. godine uručiti caru Karlu. Kaže da Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna iHercegovina treba da postanu jedno jedinstveno upravno područje, kome bi se eventualno priključilaIstra i Kranjska. Ono bi nosilo naziv Kraljevina Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Herceg – Bosne. JosipŠtadler, je bio protiv južnoslavenskog pandražvnog ujedinjenja pa tako najistaknutiji širitelji politike južnoslavenske uzajamnosti ili unitarizma u Hrvatskoj bili su početkom 20. stoljeća mladi intelektualci,

studenti Praškog sveučilišta koji su bili opijeni idejom sveslavenstva. Štadler će još jednom u svojojIzjavi pubilicirao koncept, i to zahtijevamo sjedinjenje onih zemalja, na koje se hrvatsko državno pravoproteže, naime Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, B i H te hrvatske Istre u jedno politički i financijalnoautonomno, sa Habsburškom monarhijom kao i cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo.Insistirajući na stvaranju Kraljevine Hrvatske, Štadler, istovremeno Braći Slovencima obećava pomoć unjihovoj borbi za samoodržanje i za naknadno sjedinjenje s Hrvatskom. No kako razvoj događaja nijeišao u njegov prilog on će prihvatiti odluke Narodnog Vijeća o proglašenju samostalne DražaveSlovenaca, Hrvata i Srba. Njegovi stavovi i u suvremenosti, pogotovo nakon iskustva sa disolucijomSFR Jugoslavije, brane njegovu velikohrvatsku projekciju, ali njegovi planovi za podizanje hrvatstva i jačanju katoličanstva u B i H te njegove nade u sjedinjenje B i H s maticom Hrvatskom su ostaleneostvareni san, jedna draga utopija, koja u sebi niti je klerikalna niti liberalna, već neprekinutahrvatska svijest hrvatskog državnog prava na Bosnu i Hercegovinu.

7/29/2019 ZGODIČ HISTORIJA-FPN

http://slidepdf.com/reader/full/zgodic-historija-fpn 95/95