FPN SKRIPTA ZGODIČ

7/30/2019 FPN SKRIPTA ZGODIČ.

http://slidepdf.com/reader/full/fpn-skripta-zgodic 1/90

ESA ZGOIČ 2013 NAJNOVIJA SKRIPTA FPN SARAJEVO

Bit politike

Tri temeljne teorije o biti politike (statologija,kratologija,regulatologija)

U PRVOJ SE TEORIJI TVRDI DA JE SUŠTINA POLITIKE U DJELATNOSTI DRŽAVE A POLITOLOGIJ A BI

BILA –KORISTIO SE TAJ TERMIN U POLITOLOGIJI ALI NIJE OPĆEPRIHVAČEN ST ATOLOGIJA:ZNANOST

KOJA PROUČAVA NASTAN AK ,STRUKTURE I FUNKCIONIRANJE DRŽAVE.

Npr.USA politolog J.W.Garner 1928 god.(politička znanost potiče i svršava s državom)Njemački

autor Georg Jelinek tvrdi (primjenjena i prakt ična znanost o državi jeste politika,tj.znanost o tome

kako se postižu odredjeni državni ciljevi) Njemački autor Herbert Kruger (politika je obilježena timešto ona jest stav i dijelatnost posvečena specifičnom biču države u njezino osobno ime)

U DRUGOJ SE TEORIJI SMATRA DA UZ SVA NIJANSIRANJA U NJENOM POIMANJU KAKO JE VLAST

SAMA SUŠTINA POLITKE, A POLITOLOGIJA BI ZAPRAVO BILA KRATOLOGIJA:ZNANOST KOJAPROUČAVA PORIJEKLO,PRIRODU,TEMELJE,OBIM,DOSEGE,OČUVANJE,OTPORE I EFEKTE VLASTI.

Paradigmatični zastupnici takvog stajališta bii su npr.Maurice Duverger i USA-politolog Hans

Morgenthau.Sinteza ova dva stajališta rezultira uvidom po kojem je bit politike u djelatnosti i

vršenju državne vlasti ,a to znači u vršenju javne vlasti:to je vlast koja primjenjuje sankcije preko

državnog aparata kao najrazvijenijeg aparata fizičke prinude.U ovoj varijanti,dakle znanost o politici

definirana je kao konbinacija statologije i kratologije.

U TREČOJ TEORIJI REGUL ATIVNA TEORIJA POLITIKE – TVRDI SE KAKO POLITIKA JESTE

SVEOBUHVATNO REGULIRANJE I OBLIKOVANJE DRUŠTVENOG ŽIVOTA,KOJE POČIVA NA VLASTI.

U jednoj se reprezentativnoj varijanti regulativne teorije politike tvrdi kako politika jeste zapravo

djelatnost reguliranja društvenih sukoba.npr Wolf –Dieter Nar (politika je posvuda tamo gdje ima

sukoba)Politička znanost otuda istražuje oblike regulacije i sadržaj sukoba,što je uopšte dopušteno

a što samo izranja na površinu sukoba,načine na koji se u društvu raspravlja o ovim temama,u

kojima se institucionalnim oblicima vrši regulacija sukoba i sl.Politika je dakle djelatnost na

izmirenju društvenih sukoba i održavanju ravnoteže izmedju reda ,slobode i vlasti kako bi se odžala

društvena cjelina,a politologija bi onda bila –uvedimo taj termin – regulatologija.Prema tome i u

regulatologiji figurira fenomen političke vlasti ,ali sada je ona tu figurira podvostručeno:i kao

izvorište političkih konflikata ,i kao ključni faktor njihovog prevladavanja,odnosno osmišljavanja i

prakticiranja politike ravnoteže,harmoniziranja i funkcionaliziranja poretka.



Politika i vlast

Unutar kratologije koja je preokupirana fenomenom vlasti veze i odnosi i to prijesvega u pogledu njihovi razina,domena ,formi i vrsta – izmedju politike i vlasti se

različito odredjuju.

1. Politika je pojmljena kao vršenje vlasti u društvu,i to bez obzira o kojoj jedruštvenoj zajednici i o kojoj vrsti vlasti je riječ.Politika je npr. vršenje i državne,i

crkvene i političke i svake druge vlasti

2. Reducirajuči njen opseg,u drugoj verziji politika se definira kao vršenjetzv.javne vlasti.A javna vlast je ona vlast koja primjenjuje sankcije fizičke

prinude:najrazvijeniji i najefikasniji sistem prinudnog sankcioniranja jeste država.

3. U trečoj verziji varira se poimanje politike kao djelatnosti državnevlasti.Jednom politika obuhvata cjelokupnu državnu djelatnost bez ikakve razlike

kao i norme o njenoj organizaciji koje su eminentno političke.Drugi put ,u nešto

užem smislu,politika se sastoji iz slobodnih državnih djelatnosti,a slobodna je ona

državna djelatnost koja jeste suverena,pa,kao takva ,nije nužno regulirana niti

podložna pravnim normama.Politika je dakle stvarna djelatnost države bez obzira da

li je ona u skladu s pravnim normama o toj djelatnosti:djelatnost koju država vrši

spada u oblast prava,djelatnosti koju ona stvarno vrši jest politička djelatnost i spada

u oblast politike.

4. U četvrtoj opciji vrše se i daljna specificiranja u poimanju identiteta politike idržavne vlati:politika,u užem značenju,obuhvata samo djelatnost onih

društvenih snaga koje vrše vrhovnu državnu vlast ili koje utiću na vršenje tevlasti iako je same ne vrše.Politika u ovoj predstavi,dakle,ne obuhvata vršenje

državne vlasti nego samo djelatnost političkih snaga koje ovu vlast vrše –a te snage

su partije i neorganizirane političke grupacije



Poimanje moći

Max Weber

Mod prestavlja izglee a se u okviru jenog ruštvenog onosa sprovee sopstvena volja uprkos

otporu,bez obzira na čemu se zasnivaju ti izglei.mod je akle u suštini nametanje volje.A tako

poimljena mod može podivati na uticaju ,prestižu,nagovoru,autoritetu i golom nasilju.

Racionalna disciplina izglede da če se odredjeni veliki broj ljudi,zahvaljujuči ustaljenoj navici,brzo

automatski i šematski pokoriti jednoj naredbi.

Po svom sadržaju ne predstavlja ništa drugo do konzekventno racionalizirano tj.planski

uvježbano,precizno izvodjenje primljene zapovijedi,koje bezuvjetno isključuje svaku osobnu kritiku

kao i neprekidnu unutarnju usmjerenost isključivo na ovaj cilj.

Tom obilježiju se pridružuje jednoobraznost naredbovanja ;njeni specifični učinci zasnivaju se na

kvaliteti zajedničkog djelovanja neke masovne tvorevine…

Presudno je racionalno uniformiranje poslušnosti mnoštva ljudi

U vojnoj disciplini nalazi racionalna disciplina svoje,recimo to tako prirodno stanište,ali ona je i

paradigma >disciplina vojske temelj je discipline uopšte<

Drugi veliki odgajatelj discipline je veliko ekonomsko poduzeče.

Racionalona disciplina u svom razvoju dio je širih historijiski procesapanracionalizacije s kojima se

uobličava i uspinje birokratija .Birokratija je racionalni produkt discipline –ona i jest njen

najracionalni oblik.

Da bi moć postojala kao nešto efektivno potreban su joj efikasna sredstva : vlast i disciplina su

najpouzdanija takva sredstva.

Temelji modi u onome što nositelj socijalne uloge posjeuje,a što mu ,potencijalno ili stvarno,aje

njegovu mod. Prema Weberu

1. Moć prinude koja se oslanja na strah

2. Moć nagrade temelji se na očekivanju nekakve koristi od nositelja moći

3. Moć uvjeravanja koja počiva na alokaciji i manipulaciji sinboličkim nagradama

4. Moć znanja ona se asniva na posjedovanju i kontroli relevantnih informacija

Izvori modi govore otkua ržatelj modi obiva svoje temelje modi.To de redi a se izvori onose na to

kako ste postigli kontrolu na temeljima modi. Prema Stephenu

1. Moć položaja u formalnim grupamai oraganizacijama

2. Osobna moć koja proizilazi iz karakterni osobina



3. Stručna moć koja proizilazi iz expertističkog posjedovanja specijalizirani informacija i

saznanja s kojima se može manipulirati radi kontrole drugih

4. Moć prilika biti na pravom mjestu u pravom trenutku može osobi dati mogučnost da

upotrebljava moć

Stephen

Bez obzira na temelje i izvore moći ,zavisnost -ključ moći.

Zavisnost se povečava kada je resurs koji kontrolirate važan ,rijedak i nezamjenjiv

Endru Hejvud

U politici moč se obično shvata kao odnos ,tj.sposobnost da se utiče na ponašanje drugih na

način koji oni nisu odabrali.

Ona se shvata kao „moć nad ljudima“

Uže gledano ,moć se može dovesti u vezu sa sposobnošču kažnjavanja ilinagradjivanja,približavajuči je tako prinudi ili manipulaciji,nasuprot „uticaju“koji takodjerpodrazumjeva racionalno ubjedjivanja.

Naglašava aspekt sposobnosti i utjecaja:osobe,organizacije i institucije moraju –ukoliko hoče

posjedovati moć-imati odredjene sposobnosti ,moraju biti ti socijalni entiteti sposobni za njeno

sticanje i apliciranje ,jer i kada bi se moć htjela ona se zbiljski ne može prisvojiti ako se ne posjeduje

specijalne sposobnosti utjecaja.

Hejvud se kreče u okviru šire teorije utjecaja koja se potiskujuči teorije borbe za moć pojavljuje 60

god.20 st.jednu takvu teoriju razvija i Robert Dal.

Robert Dal (USA politolog)

Moć sposobnost utjecaja:A ima moć nad B u mjeri ou kojoj on B-a može potaknuti da učininešto što on inače nebi učinio.

No ta sposobnost zavisi od resursa s kojim se raspolaže

U središtu politike nalazi se borba za njihovo prisvajanje,a njeni su vodeči socijalni akteri,uzpartije,interesne grupe ili grupe za pritisak.

Pri tome se uz razlišite pristupe resursima-izvorima moći ,svaka društvena grupa ima neke

prednosti s kojima može utjecati na političke procese pa je – sa stanovišta R.Dala – moć u društvu

rasporedjena nehijerarhijski i kompetitivno.



Otuda za R.Dala kao i za druge teoretičare pluralističke demokratije postojanje različitihkonkurentnih interesa predstavlja osnovu demokratske ravnoteže i povoljnog razvitka javnepolitike.

U takvom kontekstu svrha je vlasti da bude medijator i –na koncu ,kada je to nužno –

presuditelj u rivalitetima izmedju konkurentskih društvenih grupa . Pri tome u tom procesu medijacije politički sustav ili država postaju gotovo neraspoznatljivi od

plime i oseke pogadjanja ,konkurentskih pritisaka interesa.

Krajnja konzekvencija ovakvih stanovišta jest R.Dalov koncept političke poliarhije…nepostoji nikakav vrhovni moćni centar za donošenje odluka.

Buduči da je moć u biti raspršena u cijelom društvu,buduči da postoji pluralitet točakapritiska,javlja se i cijeli niz konkurentskih centara za formuliranje politike i donošenjeodluka.

Postojale su i deskriptivne teorije moći što su se oblikaovale u kontekstu realpolitičkihteorija medjunarodnih odnosa.Tako če npr.

Hans Morgenthau

Politika djelovanje u skladu s interesima ,definirano u pojmovima moći ..te onda takoshvačenu politiku normativno projektirati i na medjunarodnu politiku:ona s onu stranu

svake moralpolitike-jest permanentno rivalsko nadmetanje država za superiorne pozicijemoći.

Moć ovisi od nekoliko njenih odluka ,a to su :geografski položaj,prirodni izvori,industrijiski

kapaciteti ,veličina naroda ,vojske i vlade i sl.

A.Etzioni

Razlikuje dva tipa odnosa moći : odnos moći utemeljen na sili i odnos moći utemeljen nanagradjivanju stvarima i službama. Važnost manipulacije u sticanju i upotrebi moći.

Manipulacija označava u društvenom području uticaje na ljude za tudje privredne ili

političke svrhe.

Može se poduzeti na različite načine,npr tako da se uvedu sugestivna sredstva koja apeliraju na

pritajne želje(propaganda sa erotičkim inplikacijama)pa sve do primjene kemijskih sredstava.

Ukazuje i na manipulaciju što se ozbiljuje primjenom sinbola u kontrolne svrhe npr.upotreba

grba,zastave,himne i sl.

Ona se prikriva i otuda teškoče u njenom demaskiranju



Razlika izmedju uvjeravanja koja je opčepriznata funkcija političkih aktera u demokraciji,i

manipulacijekoja nosi negativne konotacije propagande i prijevare ,nije uvjek lako povuči.

Politike i prakse manipulacije sastavni su dio vlastodržačke politike kontrole mišljenja:moć se i

manifestira u sposobnosti da utiče na druge ,odredjujuči što on ili ona misli ,želi ili treba….Ova moć

se iskazuje kao ideološka indoktrinacija ili psihološka kontrola..

U poimanju moći naglašava se kako je moć zapravo ,potencija,a ne prirodna predispozicija ibiološkopsihičko svojstvo.

Otuda psihološke teorije moći npr.Hobsova ili Ničeova,koje moć shvataju kao dio nagonskogte zato i govore o postojanju prirodne volje za moć,odnosno prirodnog nagona za sticanjem iuvečavanjem moći.

Esad Zgodič

Efektivna vlast uvijek počiva na konbinacijama različitih likova moći a ne na jednoj makoliko djelotvornoj –vrsti moći.

A na drugoj strani ,vlast koja iza sebe nema stvarnumoć neminovno jest slaba vlast ,a sagubljenjem svoje legitimnosti i efektivnosti ,ona se pretvara u golu silu s kojom če na koncu,propasti i nestati.

Shvatanje vlasti

Max weber

Vrši diferenciju izmedju pojma moći i pojma vlasti koja je samo jedan poseban slučajmoći

Polazeći od toga da se vlast >u općem smislu moći ,dakle,mogučnosti da se vlastitavolja nametne ponašanju drugih,može pojaviti u narazličitijim oblicima<on izmnogobrojnih historijskih tipova vlasti izdvaja dva dijametralno suprotan tipa.

Prvi naziva vlasču u najširem smislu,a drugi poima kao vlast u užem smislu riječi ipojma.



No,upozorava Weber on govori o čistim tipovima ovih vlasti i o čistim suprotnostima

izmedju njih,dok u stvarnoj historiji izmedju njih ne postoje oštre granice pa,otuda,one

egzistiraju preljevajuči se jedna u drugu.

Vlast u najširem smislu

Vlast na temelju konstelacije interesa(posebno na temelju monopolističkog položaja)

Najčistiji tip je monopolistička vlast na tržištu,zasniva se isključivo na utjecaju koji proizilazi iz

nekog na bilo koji način osiguranog posjeda(ili vještine potrebne na tržištu),utjecaju koji se vrši na

formalno“slobodno“djelovanje povlaštenihu kojima oni slijede samo vlastite interese.

U ovom tipu vlasti-vlasti shvačene kao „pribavljanje utjecaja“ dakle vlasti uvjetovanje konstelacijom

interesa,posebice onom tržišnom,koja se posvuda formalno zasniva na slobodnoj igri

interesa.Figurira stvarna moć koja je izrasla iz razmjene na tržištu,a regulirana je preko konpromisa

interesa.

Vlast u užem smislu

S druge strane,u historiji je postojala vlast po sili autoriteta(moć za izdavanjezapovijedi i obaveza poslušnosti)Najčistiji tip ove vlasti jeste ,vlast glaveobitelji,službena ili vladarska vlast (ova)vrsta vlasti zasniva se na apsolutnoj obvezi

poslušnosti koja se zahtjeva bez obzira na motive i interese.Prema tome po pojom vlasti u

užem smislu po Weberu potrebno je porazumjevati činjeničko stanje u kojem iskazana

volja(zapovijed)jene ili više osoba koje vlaaju želi utjecati na jelovanjerugih(jedne ili

više potčinjenih osoba),a zapravo i utječu na način da se ovo djelovanje u društveno

relevantnom stupnju odvija kao da su podređeni sadržaj zapovijedi,poradi njegasamog,učinili maksimumom svog djelovanja(poslušnosti).Ovako poimljenu vlast u

užem smislu veže Weber za sferu uprave,ali može se koristiti kao ono objašnjavalačko i u

sferi političke,odnosno državne vlasti.

Weber takođe ukazuje i na to kako i koje psihološke načine zapovijedanje moze postići svoj

učinak. Ono moze taj učinak postići uzivljavanjem ili nadahućem ili racionalnim

uvjeravanjem ili kombinacijom ova tri glavna oblika uticaja jedne osobe na drugu. Različite

su motivi zapovijedanja i njegova htijenja. Zapovijed moze u pojedinom slučaju biti

izvedena iz vlastitog uvjerenja u njenu ispravnost ili iz osjećaja duznosti, ili pak iz straha ili

tupog navikavanja, kao i zbog vlastite koristi pri čemu razlike ne moraju nuzno imatisociološki značaj.

Njemački politolog Manfred Hatich



Pod političkom vlašću podrazumijeva mogućnost da se svim članovima uspješno izdajunaredbe te apostrofira i voljni čin onoga koji sluša . Dok vlast neposredno određuje ponašanje

drugih, moć ostaje tim više na rubu prostora ponašanja svojih ad resata. Vlast znači određivatiponašanje drugih, moć znači samo uticaj na to djelovanje. Poslušnost nije samo refleks

pasivnosti nego i voljno pristajanje uz vlast i podređivanje njenim naredbama, a to se pristajanje

moze odrediti kao dužnost. Poslušnost nije nužni uslov vlasti, ona je principijelno provodljiva i bezovog ili onog tipa poslušnosti, dakle, ona se provodi i na načelu legitimnosti i na pukoj sili.

Britanski autor Endru Hejvud

Definiše pojam vlasti kao legitimnu moć. Dok je moć sposobnsot da se utječe na ponašanjedrugih, vlast je pravo da se to čini. Vlast se zasniva na obavezi pokoravanja, nego na nekomvidu prinude ili manipulacije. Vlast predstavlja moć koja sadrži legitimitet ili pravo. Haralambos I Holboron će reći:Vlast je onaj oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman, tj. Kao

ispravan i pravedan, i kojem se na toj osnovi pokorava. Prisila je onaj oblik moći koju njoj podlozni

ne smatraju legitimnom.

Francuski autor Francois Šazel

Razlikuje dvije vrste vlasti:

- relacionu;- relaciona vlast vrši se u interakciji, uvodeći asimetriju u odnosima. Nakon što se

asimetrija učvrstila u vremenu i prostoru, ona postaje izvor supstancijalne ili tranzitivne

vlasti

- supstancijalnu vlast ; vlast koja se može prenositi s jednog na drugi stepen nekog

administrativnog aparata, ili s jedne na drugu tačku teritorije.

Meksički autor Sančez Adolf Vazquez:

On prvenstveno određuje šta sve nije vlast. Vlast nije stvar ili svojstvo nekog predmetasadrzano u samoj njegovoj prirodi, koje bi se moglo osvojiti, posjedovati i sačuvati. Vlast nijeni svojstvo ili sposobnost koju bi posjedovala neka osoba, budući da čovjek raspolaze njomesamo na temelju izvjesnog broja uvjeta ili okolnosti koje omogućavaju njegovu vlast. Dakle,vlast nije svojstvena nekom predmetu ili osobi. Ona postoji u vezi s onim što se nalazi izvan

čovjeka, u historijskim prilikama, društvenim uvjetima, određenim strukturama itd. Vlast nije imanentna. Nešto što je izvan nje je čini mogućom, nuznom i ustanovljuje je. Ali vlast se ne

nalazi samo u vezi s nečim, nego je i ona sama po sebi odnos. Dominacija i potčinjenost nuzno se

isprepliću. Kada se dominacija vrši, nameću se volja, vjerovanje ili interesi jednih drugima, i to

nezavisno od toga da li se ta potčinjenost prihvaća ili ne da li postoje unutarnja ili vanjska

poslušnost ili neposlušnost i da li vanjska neposlušnost porpima neke oblike borbe i otpora.

Prihvaćanje ili odbijanje dominacije, neposlušnost ili otpor prema njoj, karakteriziraju oblike



preuzimanja odgovornosti tih odnosa vlasti, ali ni u jednom ni u drugom slučaju, ne moze se pobjeći

od njenog uplitanja u te odnose ili od njenih nejednakih ili asimetričnih posljedica. Politička vlast je

samo jedan od oblika, načina ili tipova vlasti. Politika je u središtu svih kolektivnih društve nih

aktivnosti, formalnih I neformalnih, javnih I privatnih, u svim grupama ljudi, institucijama I

društvima. Ako je politika panmedij socijalnog bivstvovanja onda se nuzno, uz političku vlast,

javljanju i drugi likovi vlasti šta nastaju u različitim sferama društvene stvarnosti kje su sameprozete politikom i jesu prostor političkog. Vlast je prije svega specifični društveni odnos, a ne neki

apriorij, neka sudba, boziji dar, prirodno svojstvo elita, mistićno nadahnuće i misteriozno svojstvo

hatizme i sl.

Jedna od varijanti teorija o više lica vlasti jest i dvodimenzionalna teorija vlasti. Ono što se potencira

u ovom shvatanju vlasti jeste nevidljiva vlast koja je nasuprot javnoj vlasti. Za razliku od javne vlasti

koja se vrši na otvoren i primjetan način, nevidljiva vlast se vrši prikriveno i na način koji nije

direktno primjetan.

Vlast u koleracijama

Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelimično fenomen sile, prisile, zakonske prinude.Postoji u fenomenu vlasti fizička, ekonomska, i difuzna prisila okoline. Čitava grupa vršipritisak u smislu pokoravanja vlasti. Postoji i prisila na bazi kolektivnog uokviravanja partije

npr. kako cjeline diktiraju ponašanja svojih članova. Kao bitan faktor vlasti pojavljuje se ipropaganda, s njom se vrši psihološka prisila, to je prisila s anestezijom, s njom ne osjeća se

kao nešto strano onaj koji vrši prisilu. Pod legitimnošću se podrazumijeva sposobnost sistema da stvori i odrzi vjeru da su postojeće političke institucije najpodesnije za društvo.Diverže u svom poimanju legitimiteta apostrofira momenat vjerovanja. U jednoj društvenoj

grupi najveći dio ljudi vjeruje da vlast mora imati izvjesnu prirodu, počivati na stanovitim

principima, poprimati određenu formu, zasnivati se na izvjesnom porijeklu: legitimna je ona vlast

koja odgovara dominantnom vjerovanju. Vlast koja počiva na vjeri podanika u nju samu određuje se

kao legitimna., Podanici koji vjeruju u vlast hoće i dokaz da je njihovo vjerovanje utemeljeno, zato

legitimnost vlasti iskazuje i legitimaciju, a legitimacija se oblikujr kroz proces legitimiranja – proces

dokazivanja legitimnosti. Vlast kojoj je stalo do vlastite legitimnosti mora dati i dokaz, opravdanje

vlastita postojanja. Kada uspije da pruzi taj dokaz onda je legitimna.

David Held smatra da je vlast istinski legitimna ako se zasniva samo na dva tipa razloga ili drugačijerečeno, dva tipa osnova prihvaćanja koji čine politički poredak. Riječ je o prihvaćanju iz

normativnog slaganja i iz idealnog normativnog slaganja. O legitimnosti se moze govoriti samo ako

se prihvaćajuće sankcioniranje poretka vrši logikom normativnog i, u krajnjem smislu, idealnog

normativnog slaganja. Consensus je sporazum manje ili više potpun koji postoji u danom društvu u

pogledu njegovih struktura, njegove hijerarhije, njegovog usmjeravanja itd., sporazum o autoritetu,

o vladi, o vlasti je svakako jedan od fundamentalnih elemenata consensusa. Vlast počiva na



vjerovanjima, prihvatanjima, na sporazumu:govoriti o vlasti znači isticati da concensus nije spontan

ni automatski, da prinuda I sila igraju veliku ulogu u tom pogledu. Vlast i consensus su dva različita

pojma. Bajonetama se sve moze učiniti, ali se na njima ne moze sjediti. Vlast ne moze biti stabilna i

trajna ako se isključivo zasniva na sili. U tijesnoj su vezi legitim nost, lojalnost i vlast. Vlast i

legitimnost u tijesnoj su vezi sa ideologijom. Ideologija se moze pojmiti i kao misaoni sistem

legitimacija: svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se opravdava.

Dominacija u Diverzeovim uvidima izrazava činjenicu da je društvo poprište borbe i suparništva

jakih i slabih, pojedinaca i nejednakih grupa, razlika u spretnosti, inteligenciji, bogatstvu,

organiziranosti i dr. Postoje razlike između vlasti i prevlasti ili dominacije. Prevlast je samo

materijalna činjenica, dok je vlast i fenomen vjerovanja.Vlast je priznata kao vlast, njen je autoritet

prihvaćen, prevlast se samo podnosi, borimo se protiv nje, nadamo se uništiti je i postići jednakost,

ili je pak obnoviti u našu korist. Dominacija rezultira iz konflikta i borbi unutar okvira vlasti. Osoba

koja dominira nije bilo tko tko posjeduje snagu. Odnos se snaga mora ustaliti kako bi subjekt tog

odnosa zapovijedao onima koji su mu objekti. Taj subjekt mora i sam biti uvjeren u svoje pravo i

sposobnost da trazi i post igne poslušnost.

Vlast se javlja u koleracijama i sa drugim socijalnim i političkim fenomenima, odnosima između

moći, vlasti, jačine, snage i sile.Jačina je svojstvo pojedinca i nedjeljiva je dok je moć djeljiva. Jačina

pojedinca je uvijek u opasnosti da bude anulirana superiornom moći većine – mnozine. Aron

Raymond definiše snagu kao potencijalno upravljanje, utjecanje ili prisile kojom raspolaže pojedinac

u odnosu na druge. Steći ili zadobiti snagu ne znaači zauzeti vlast u državi I steći pravo

upravljanja.Kao politički pojam snaga, sila označava odnos između ljudi ali budući da istodobno

znači i mogućnost, a ne čin, snagu/silu mozemo odrediti kao mogućnost pojedinca ili skupine da

uspostavi odnose sukladno svojoj zelji s drugim ljudima ili skupinama. Snaga se iskazuje u svom

fizičkom i psihičkom obliku. Konačni oblik snage jeste nasilje, izravan nasrtaj na tijelo drugoga da bi

mu nanijeli bol, povredu ili smrt. Razlikujemo simboličko nasilje koje se izražava u diplomacijitopovima, odnosno prijetnjama oruzjem i tajno ili raspršeno nasilje svojstveno djelatnostima

terotističkih mreza, praksama atentata ili partizanskim praksama – demonstrira se kako je pri

svemu vazna i relacija između prava i sile. Pravda bez sile je nemoćna. Sila bez pravde je tiranska.

Stoga se pravda mora spojiti sa silom, tako da pravedno postaje silno, a silno bude pravedno –

Paskal. Ali pravo koje je lišeno pravde, moze postati puko sredstvo sile i terora. Sila moze razoriti

moć, ali se ne moze instalirati na njeno mjesto. Sila i nemoć se mogu povezati, tiranija je kombinacija

eksplicitne sile i stvarne nemoći. Nasilje se pojavljuje tamo gdje je moć u opasnosti, ali prepušteno

samo sebi svršava u nestanku moći, govoriti o nenasilnoj moći je suvišno. Nasilje moze uništiti moć,

potpuno ju je nesposobno stvoriti.

Kritike

Politička vlast može se definisati kao oblik vlasti koji u organizovanju političkog života na određenoj

teritoriji ili organizaciji, omogućava pojedinačnoj ili grupnoj volji da se sa moći ili sposobnošću

nametne iutječe na ponašanje svih drugih, nezavisno od njihovog pristanka. Državna vlast jeste

najmoćnija I najobimnija politička vlast, jer je država realno najveća I najsnažnija ljudska

organizacija.



Vilhelm Henis

U filozofiji se kritički posmatra određenje poltike k ao djelatnosti vlasti, kao borbe za vlast. Herman

Heller definiše politiku kao vještinu da se društvene tendencije pretvore u pravne norme. To je

shvatanje, po Henisu, borba društvenih tendencija za svoje priznanje kao obavezne norme za cjelinu

društva, nacije, države- ali se I dalje u toj formulaciji radi o borbi za vlast kao suštini politike.

Politika je forma ljudskog djelovanja, ljudska vještina I tehnika da se pod datim uslovima sprovedu

ciljevi u odnosu na druge ljude. Henis odbacuje shvatanje politike kao pozitivističko, jer se time

razara politička nauka I time se potiskuje filozofsko postavljanje problema unutar nauke o politici.

Fenomeni politčkog postaju politički fenomeni zahvaljujući upitnosti I značaju koji imaju za način

ljudskog zajedničkog života. Henis u stvarnost politike, države I vlasti uvodi ono virjednosno –

normatuvno, a stim uvođenjem isklljučuje I odbacuje pozitivistički pojmljen politološki aparat structure I funkcija.

Nek Se, Cuje Nek Se Zna Sto Zapravo Jesam Ja. Od Rodenja Sve

Do Groba Ustasa Cu Biti. Nek Se Cuje, Nek Se Zna Za Dom Spreman

Jesam Ja. I Od Mrtvih Kad Uskrsnem Ustasa Cu Biti.



Zasto sam USTASA Kad sam odlazio od kuce, na put u dalek svijet i

oprostio se od mog oca, posljednje njegove rijeci,

koje sam cuo, bile su: " Idi sine, zivi svoj zivot,ali ne zaboravi,NIKAD NEMOJ PLJUNUTI NA GROB TVOGA DJEDA!"

Moj djed je bio USTASA, i vasi djedovi i ocevi su biliUSTASE. Zato Braco i Sestre, nemojte nikada zaboraviti

ideale za koje su se oni borili, i nemojte pljunutina njihove grobove, nego idite njihovim stopama, poput

tisuca i tisuca USTASA koji su zivote svoje poloziliu borbi za uspostavu i obranu nase NEZAVISNE DRZAVE

HRVATSKE!

BRACO HRVATI DUZNOST NAM JE NASTAVITI BORBU GDJE JE NJIHSUDBINA PREKINULA, I DA SMO UVIJEK

Wolf – Dieter Narr

Nakon prikaza Henisove redukcije politike na djelatnost vlasti i borbe za vlast. Nar k aže da se ovakoshvaćena politička znanost – u znanost o državi i vršenju državne vlasti – kreće unutar državne

zgrade tako što se oblikuje kao specifična teorija parlamentarizma, ponašanja birača I predstavničke

demokratije, kao teorija birokratije i javne uprave, odnosno teorije upravne stvarnosti. Društvoi

ekonomija tretiraju se kao ne – politička sfera te se razdvajaju u teorijama djelovanja iteorijama

sistema: ispituje se lobi – organizacije, mogućnosti vladavine udruženja, fenomen preopterećene

vlade usljed velikih socijalnih zahtjeva. Politička znanonst kao znanost o državi pretpostavlja i

poimanje zadatka države: njena je funkcija obezbjeđenje sigurnosti prema unutra i vani. Po Naru

politika je prisutna svuda gdje se stvaraju društveni uvjeti, gdje se dopuštaju I odlučujusukobi koji se odnose n ate uvjete. Po Narovom mišljenju politička znanost:

1. istražuje da li oblici vladavine odgovaraju ljudskim potrebama, gdje se I kako one proizvode

po mjeri vladavine;

2. analizira veze između oblika nejednakosti I vladavine;

3. tematizira emancipatorske pokrete, njihove zahtjeve za učešćem u političkim procesima kao

I njihova htijenja slobode I jednakosti;

4. istražuju pretpostavke radikalne, odnosno supstancijalne demokratije I njene potencije u

rješavanju sukoba.



Razumijevanje ljudi i društva, pojam sukoba I postupci rješavanja sukoba, način na koji su

formulisane I udešene norme I sankcija, na sve to treba obratiti pažnju kada se politika istražuje.

2.ARISTOKRATIJA

Aristokratija je oblik političkog režima, koji opravava svoju vlast pozivajudi se na božansku volju.

Aristokratski oblici vlasti uvrštavaju se u oligarhiije, a one su forme koje su brojčano izmđeu različitih

vrstav vladavine, monokracije- prestaclja vlaavinu jenog, a emokratija, vlaavina najvedeg broja.

Oligarhije poprimaju različite historijske likove:

- Cenzusne plutkoracije – režimi u kojima vlaaju imudne osobe ;

- Stranačke oligarhije – jedna jedina stranka ima kolektivnu vlast;

- Aristokracije – vlaavina jene povlaštene skupine;

Izraz aristokratija upotrebljava se za označavanje:

1) Oblik ržavno – političkog uređenja, gje je vlast preoređena manjem broju oabranih,

privilegovanih plemida;

2) Samog ruštvenog sloja plemidkog staleža;

3) Oređenog onosa zasnovanog na posebnom shvatanju uloge i obaveze tj. da plemstvo,

onosno plemidka titula obavezuje i na oređeno ponašanje.

Na grčkom riječ aristoi znači najbolji, a olazi o termina aristos, što je suprotno o riječi agatos –

dobar, voljan plemenit. Ipak, status najboljih, najvaljanijih, najplemenitijih u aristokratijama stiče se na

različitim osnovama i načinima. U aristokratiju se ulazilo na osnovu trgovačkih ili primorskih pouhvata,

bračnim vezama, vanbračnim ljubavnim onosima. Aristokratija potječe o iniviualnih osobina I

ruštvenih okolnosti. Ona je posljedica podjele rada i raspodjele dobara, ali proizilazi i iz historijskih

ogađaja, moralnih i političkih shvatanja. U aristokratiju se ulazilo ojeljivanjem plemidkih titula

ljbavnicama evropskih kraljeva tako a su se mnoge o njih, kao žene socijalno niskog porijekla, uspinjale

u ruštvenoj hijerarhiji te postajale, vojvotkinje, grofice. I jeca iz tih vanbračnih ljubavnih veza nerijetko

su obijala ogovarajude plemidke statuse. Aristokratija je uvijek pokazivala tenenciju a forimira astu

koja želi a zarži monopol na vlašdu. Svoju vlaavinu opravava teorijom o plemenitoj krvi, ugleom

naslijeđenim o preaka, urođenim vrlinama. Za nju je važno a ima posebna moral, razvijeno osjedanje



časti i izuzetne sposobnosti. Aristokratije ne traju, one izumiru. U političkoj misli Tomasa PEjna

obacivanje aristokratskih režima voi se iz prironih prava, a politika, vlast I ržava jesu

instrumentalna stvarnost koje treba a štite ta prava. U filozofskom radikalizmu – sintagmom se

označavaju octrine britanskih mislilaca JEremija Bentama, Jamesa Milla, Johna Stuarta Mill te praktične

politike njihovih istomišljenika koji su triesetih goina 19 vijeka imali prestavnike u onjem omu.

Prepreka je postojanje mračnih interesa koji su ovojeni o interesa svih drugih osoba ili zajednice.

Aristokratski režimi prestavlja primjer kako grabežljivi vlaari upotrebljavaju mod vlae a bi stekli mod

I ospjeli na položaje u ržavnoj biroktratiji, crkvi i vojsci. Feualna aristokratija je aktivno sujelovala u

historijskom procesu civilizacije evropskog ljustva. Poimajudi aristokratiju I emokratiju, kao va

sprotna međusobno isključujuda načela. uhovna aristokratija je svojstvo svetosti, genijalnosti I viteštva,

najviša ljuska rasa. Liberalne demokratije razvile su se i stabilizirale da im stvarno ne prijeti opasnost od

restauracije aristokratsko – monarhijskih političkih režima kao jenog o likova autoratije. Liberalna

emokratija isključuje aristokratski prinicip nasljeđivanja statusa. Građanima se u ržav i postavilo rad i

emokratija, socijalni status se obija raom, politički izborom, nesigurnom i prevrtljivom voljom vedine.

3.AUTOKRATIJA

Šta je liberalna emokratija? To je politički sistem obložen ne samo slobonim i poštenim izborima ved i

vladavinom prava, razvajanjem vlasti i zaštitom osnovnih sloboa: govora, religije, imovine. Na zapau

kao što to počinje o Grka i Rimljana, otua je liberalna emokratija sinteza vije historijske silnice: Prvo

da vlada mora biti u stanju kontrolisati one kojima vlada, a onda mora kontrolisati sebe. Red plus

sloboa. Na početku ovog poglavlja naveeno je a se razlikuje liberalna o neliberalne emokratije. Ta

neliberalna demokratija je upavo autokratija.

Oređenja autokratije su precizna, pa se kaže a je autokratija samovlada, vlada manjine, suprotna

demokratiji. Formalna- politički režim gje formalno nema emokratije. Tu vlast pripaa samo onima koji

je vrše ili manjini. ržavni organi ne zavise o naroa, naro ih ne bira i ne smjenjuje. Stvarna- bez obzira

postoji li i formalna autokratija stvarno vlada manjina. Autokratija (auto-sam; kratein-vladati), ali sada

izraz samovlaati uključuje i vlast i vlaavinu i to u oblikovanju opšte volje - ne samo pojedinca nego i

socijalno relativnih grupa i grupacija. Panorama ržava u kojima de vlaa i vlast obiti jasna i koncizna

oređenja. Razlikujemo 4 tipa ržava. Kriterij te iferencije i temelj efinicije tipova ržava jeste priroa

srestava za proizvonju i vrsta vlasništva na tim proizvonim snagama, aplicirajudi kriterij:



1. Robovlasnička (privatno vlasništvo na robovskom ranom snagom kao nosedom proizvonom

snagom).

2. Feudalne (privatno vlasništvo na zemljom i kmetovskim raom kao preominirajudim srestvom za

proizvodnju).

3. Kapitalističke (utemeljene su na privatnom vlasništvu na moernim tehničko- tehnološkim

sredstvima industrijske proizvodnje i slobodnim najamnim radom).

4. Socijalističke (zasnovane na ržavnom ili ruštvenom vlasništvu na proizvonom snagom).

ržave po porijeklu, statusu i ingerencijama šefova ržava: uz ovaj kriterij razlikuju se ržave po oblicima

valdavine:

Monarhije i Republike (va temeljna oblika vlaavine u evropskim ržavama).

Pore tipova i oblika vlaavine u ržavama treba uvesti i razlikovanje ržava po ržavnom uređen ju: na

proste, jednostavne, unitarne- u ovom slučaju mogu postojati i regionalni entiteti ali u onosu na

centralnu vlast njihove vlastoržačke ingerencije su o kraja reucirane i marginalizirane- na jednoj, i na

složene tj feeralne ržave na rugoj strani. Uvođenjem četvrtog kriterija približavamo se fenomenu

autokratije: razlikujemo ržave po karakteru u njima instaliranih političkih režima. Temeljno mjerilo za

oređenje tog karaktera jest način na koji se konstituiraju ustanove ržavne vlasti. Primjenjujudi ovo

mjerilo recimo kako se politički režimi u ržavama pojavljuju kao emokratije i autokratije. Robovlasničke

i feualne ržave su po svojoj priroi ržave sa autokratijom: pojavljivale su se kao espotije i tiranije,

imperije i apsolutističke monarhije. No i ržave sa kapitalističkom privatnom svojinom na srestvima za

proizvonju i najamnim ranicima mogu imati i imale su autokratske režime poput nacističkih i fašističkih

režima ili režima vojnih iktatora. ržave tzv. realnog socijalizma, akle ržave sa ržavnim vlasništvom

na srestvima za proizvonju i nacionalnim bogatstvom, označavale su se kao ržave sa autokratskim

političkim režimima. Upravo je etatistički monopol na upravljanjem svijetom raa i proizvonje bio

humusno tlo uspostavljanju komunističke autokratije. Silom vojske često se uspostavlja vlast: ona je

autokratska i iktatura. Ne ovoedi kapitalistički tip ržave i republikanski oblik vlaavine u pitanje,

vojni iktatori utvrđuju zakone, propise i pravila reguliranja ruštvenih o dnosa pod okolnostima kriznih

stanja opasnih za opstanak nacije- ržave. Kao i svaka autokratska vlast pa tako i militokratska autokratija

oslanja se na kriptokratiju- hode pankontrolu svih ruštvenih i političkih veza i onosa. Ovje je riječ o

nasilnom uspostavljanju autokratije. Stim nasiljem autokratija ijeli ključnu osobinu sa revolucijama-



nasilno preuzimanje vlasti, oba koje Hegel naziva oba apsolutne sloboe na zlo. Autokratski politički

režimi i vrste ržavnih uređenja- historijska praksa potvrđuje – lakše je, manje je otpora uvesti u cjelosti

ili u elementima autokratski politički režim u unitarnim nego u složenim ržavama. Centralizacija i

koncentracija vlasti u prostim ržavama sama po sebi i u sebi sarže potencije transformacije te vlasti u

autokratsku vlast.

Autokratsko se također tretira kao jean o stilova vođenja i rukovođenja. Ilustraciju vođa i vođstva

možemo pronadi ko američke autorice Barbare Kellerman koja prepoznaje seam tipova loših vođa:

nesposobno, kruto, neumjereno, bezobzirno, korumpirano, izolacionističko i zločinačko vođstvo.

Autokratija je posebno izražena unutar zločinačkog vođstva u kojeg autorica pore Saama Huseina i Pol

Pota ubraja/svrstava i Raovana Karažida.

4.BIOKRATIJA

Termin biovlast može a se upotrebljava i kao izraz kojim se označava ominacija žena na muškarcima,

žene hode kontrolu na muškarcima i tako vršiti ili štititi biovlast, ali ovje u tom karakteru ga nedemo

upotrebljavati.

Bipolitiku je izmislio Foucaut (Majkl Fuko) 18. st. On pokušava a racionalizuje problem što ih u ržavnoj

urpavnoj praksi postavljaju fenomeni koji pripaaju skupu živih bida koji konstituišu stanovništvo,

zravlje, higijenu, natalitet, ugovječnost i rase. Biopolitika je jedan od likova realpolitike. To se ne

odnosi na pojedinca, nego na napersonalni entitet, na ruštveni iniviuum koji možemo označiti

terminima npr. STANOVNIŠTVO, POPULACIJA, a njena je aspiracija a unapređuje njihov život kao

cjelinu. U oblikovanju biopolitike sudjeluju mnoge ustanove, organizacije, a to su:crkva, javni mediji,

NVO, ržave i korporacije. žavna biopolitika i biokratija – tu spada javno zdravstvo, javna higijena,

natalitet, stambena politika, politika urbanizacije, javna sigurnost, pol. prema rasama, etničkim grupama,

naseljavanja. Realpolitičko u ržavnoj biopolitici – razvoj meicine, poboljšanje čovjeka pomodu čip

implantanata nanotehnologija i robotika. Ono realpolitičko u ržavnoj biopoliti jesu programi koji su na

strani opšteg obra građana, ovje progam jeste ono što je na strani zr avlja, pa se oblikuje prema

korporacijama. akle, pojavljuje se i u liku korporokratije. Realpolitika u ržavnoj biopolitici i biokratiji iz

sfera javnog zdravstva – pojedine grane medicine i farmakologije razvijaju se intenzivno ukoliko

korepsondiraju s bolestima koje ominiraju unutar plutokatije. Kapital de uz asistenciju ržavne vlasti

doktirati - kardiologija – iominantna unutar finansijskih i političkih elita vlasti, ok de zaostajati razvoj

npr. medicine masovnih bolesti – siromašnog stanovništva. Genetički inženjering, natehnologija i



robotika jesu znanstvena osnova biokratije. Na njihov razvoj najviše uticaja imaju korporokratija i

megamod multinacionalnih kompanija s jene strane, a s ruge ržava. Genetsko inženjerstvo

podrazumijeva namjerno izmjenjivanje genetskih materijala organizama. Time se ruše barijere između

vrsta, geni se prenose s jenog na rugi organizam, po volji. Mod biološkog oružja zasniva se na recepciji

ostignuda genetskog inženjeringa. Biološko oružje je najmorbinije biopolitičko srestvo olučivanja o

sudbini cijelih naroda ili odabranih dijelova populacije. ržavna realbiopolitika u liku vojne biokratije

manifestira svoju empirijsku mod na va načina:

1) Provodi tajno testiranje hemijsko – biološkog oružja na živim populacijama. To se dogodilo I u

SAD-u gje je zrak bio zaprašivan bezopasnim agensima. Vojska je 1977 goine priznala stotine

takvih testova o II sv rata, uključujudi 25 testova koji su ciljani na ljusku populaciju, također

vojska je upotrijebila I I microbe poznati kao nosioci bolesti. Ali nije se radiloo bezopsanim

agensima, nego se vojska poigrala sa kalifornijskim bakterijama.

2) ržavna realbiopolitika kao biokratija ukjlučuje u sebe I ratnu primjenu bioloških klica I hemijskih

supstanci. Uključuje I potencijalno genocinu biopolitiku kao čin uništavanja stanovništva

biološkim oružjem I razvijenim tehnologijama genetskog inžinjeringa.

Genetski inženjering zapravo opušta mogudnost kombinovanja gena između različitih vrsta bakterija

i virusa npr. djelovanje američke biokratije po vlašdu Kisinžera – sterilizacija Brazila, Portorika –

spermici. Imajudi u viu suštinu genetičkog inženjeringa, genetička biotehnologija postaje sastavni

io biopolitike kao eugenike, i ona koja se obavlja po asistencijom ržave. Genetički inženjering je

metoa namjenjena poboljšanju genetičkog naslijeđa živih bida pomodu manipulacije njihovih gena.

Fukujama smatra a je najzančajnija prijetnja savremene biotehnologije mogudnost a promijeni

ljudsku prirodu i time nas odvede u postljudsku fazu historije. Biokratija je oslonjena na

hiperliberalističku ržavu tj. politički slobonog tržišta u sferi genetičkog inženjeringa. Tržište – na jednoj

strani stoje osobe sa svojim potrebama za biotehnološkom robom, a na rugoj korporacije koje de

uovoljiti onom što pojeinci smatraju svojim osobnim obrom. Vjeruje se a samo genetički uređena

politička zajenica koja jeluje uglavnom preko svojih izabranih prestavnika jeste ona koja je u ovim

stvarima suverena i koja ima ovlaštenja a kontroliše inamiku raa i opseg tehničkog razvoja. Nauka je

samo instrument na putu postizanja ljuskih ciljeva. em. pol. zajenica može biti suverena u stvarima

biotehnologije samo na posrean način preko svoje reprezentacije, u ustanovama ržave saa se kao

ključni faktor reguliranje biotehnike pojavljuje regulativna mod ržava. Nikakve zakonske zabrane u sferi

genetičkog inženjeringa ne mogu biti efektivne – one samo znanstvenike tjeraju u ilegalu, rad u tajnosti.



Znanost ne može biti po nazorom političara jer su oni zakonodavni organi i njihova su tijela

nekompetentna. Ljui iz sfere politike su laici u znanosti. Posljenju riječ o razvoju biotehnologije ima

slobono tržište, a ne javna vlast, ržava koja hode a nazire i regulira znanstvena prava na „intimu“ i

tako odvesti u totalitarizam pa tako reprogenetika mora biti slobodna, stvar izbora pojedinca. Vlast mora

opustiti mogudnost navlaavanja genetičkog eterminizma, to je temeljna misao oktrine i ieologije

biokorporokratije, bioscijentokratije i biotehnokratije. Neoliberalna biopolitika ržave obacujudi etiku

socijalne empirije i soliarnosti, te s tim filozofiju opšteg obra promoviše ustvari politiku segregacije i

socijalne imobilnosti.

5.BIROKRATIJA

Raspravljajudi o protivnicima politologije kao autonomne znanosti o politici Karl Manhajm razlikuje,

historijski konzervativizam I birokratski konzervativizam. Pod birokratskim konzervativizmomManhajm porazumijeva jean posebni, konceptualan stil mišljenja, a on je i pragmatičan protivnik

politologije. Historijski konzervativizam poznaje iracionalni manevarski prostor u ržavnom životu koji

ne može biti naoknađen upravom. Svoju pažnju usmjerava na voljna, iracionalna poručja života u

kojima ržava i ruštvo rastu. Birokratski konzervatizam karakteriše pretvaranje pol. problema u

probleme upravne nauke, konkretno postojedi poreak se izjenačava sa poretkom uopšte. Birokratija

konzervativizma ignorira ono o čega je nauci stalo: a istražuje političko što se pokazuje kao

izvansistemsko. Uz birokratski konzervativizam i svakodnevna rutinska birokratka svijest potivnik je

politologije. Birokratija djeluje silom autoriteta, a ne razumom, pa je otuda protiv svakog razumnog,

znanstvenog raskrinkavanja metoda njenog djelovanja, njenih odluka i manira. Birokrati ja hode a

izmakne svakom naučnom uviu. Nastala riječ o – gr. BURAU – zelena čoha u kancelariji na stolu,

KRATEIN – vlaati. To je, bukvalno, način vlaavine čiji su nosioci u kancelarijama činovnici, birokrati.

On se primarno veže za sferu ržave i u tom kontekstu označava:

ruštveni sloj profesionalnih upravljača koji nastaje i oržava se po osnovi funkcije, koje vrši u ržavi

sistem ruštvenih i pol. onosa u kojima ominira sloj relativno ovojen i nezavistan o ruštva i van

omašaja emokratske kontrole od strane onih kojima upravlja.

Poneka pogrešno,sam način jelovanja birokratije(birokratizam)

D jelovanja birokratije je nosedi stub STATOKRATIJE.



NAJBITNIJE KARAKTERISTIKE

HIJERARHIJSKA ORGANIZACIJA – svaka birokratska org. predstavlja jednu piramidu vlasti, s jasno

utvrđenim onosima naređenosti i poređenosti

BEZLIČNOST (epersonalizacija) – ličnost birokrata znači isto što i njena funkcija, ona je integralni io

aparata zato olučuje i jeluje kao bezlična sila

SPECIJALIZACIJA – postoji striktna pojela naležnosti i kompetencija sa specijalizacijom za oređene

vrste jelimičnih operacija.

FORMALIZAM – sistem pisanih pravila i formalizovanih postupaka „slovo zakona“, formalne priroe. Za

birokratiju su slovo zakona I formalna proceura važniji o ruštvene suštine premeta koji je u pitanju.

U bliskoj vezi s ovim atribucija kao bitne karakteristike birokratije stoje:

Stručnost koju zahtjeva radon mjesto,Nefleksibilnost,Sporost,Privrženost mnoštvu pravila,Rutinerstvo –

definirani su zadaci birokrata kao nešto jenostavno I kao nešto što se rutinski izvršava,Trajnost koja se

potvrđuje zagarantovanošdu plata,Sigurnošdu ranih mjesta I izgleima za napredovanje u hijerarhiji.

Birokratija može biti poštena, ali i potkupljiva, može kao cjelina ržati v last u svojim rukama, ali usljed

hijerarhijske strukture uio vlasti može biti nejenako raspoređen. Građanski onos prema birokratiji –

ona privlači, ona hode, ona je nužna, ali također ona proukuje obojnost prema rugom. To je centar

koji reguliše, uređuje, centar koji štiti. Tako se u oba parlamentarne krize u izvršnoj vlasti, birokratski

um pojavljuje kao funkcionalni i integrativni um ruštva i ržave. Birokratski um ima ulogu nosedeg stuba

ržave, pa ga u politikama uništenja jene ržave zato i valja uništiti.

Ona je nepriklana za onošenje oluka koje se biraju alternativnim ciljevima, ali je poobnija o

demokratije u provedbi odluka. Ona je demokratiji potrebna. Ona prijeti razaranjem demokratskih

institucija usre koncentracije modi u rukama malih skupina u privrei i političkoj vlasti. Poremedaji koji

nastaju jelovanjem birokratije jesu, recepcija između vlasti, sloboe i sigurnosti. Jeini borac protiv

birokratije jeste civilno ruštvo. Beatham izdvaja dva teorijska koncepta demokratije unutar kojih se

efiniše moguda politika prevencije birokratske modi:

Koncept elitističkih usmjerenih teorija emokratije – naglašavaju ulogu političkog vostva I zastupaju

mjere kojima je svrha osiguravanje političke kontrole na birokratijom , kao što su politički izbor ržavnih

službenika na vrhu ili ojeljivanje političkih savjetnika ministrima.



Koncept otvorene vladavine – zagovaraju javni pristup valinim okumentima. Teoretičari koji su skloniji

vedem sujelovanju javnosti u vlaavini zalažu se za uključivanje naroa u smislu kontrole I utjecaja na

aministraciju na mjesnoj razini, a argumentuju time a je karakter politike neovojiv o načina njene

izvedbe. U moernim ržavama sa liberalno-emokratskim pol. režimom ogađa se upravo neprestano

uvedavanje, grananje i usložnjavanje ržavne uprave ka o aparata javne vlasti, a s tim raste prostor i

birokratija, njenim uticajaima, intervencijama i relevancijama.

U tijesnim formalnim i neformalnim spregama sa politokratijom, scijentokratijom i tehnokratijom, a u

kontekstu neprestalnog usložnjavanja praksi formatiranja ržavnih realpolitika, birokratski stratumi

ržavne strukture postaju relevantni suionici u kreiranju zakonoavstva, u oblikovanju političkih oluka

koje pripaaju ingerencijama izvršne vlasti. Upravni aparat, rai svog namodnog, stručnog i službenog

znanja, obiva političku mod koja mu ne pripaa. Tako ona vlastitom jelatnošdu uspijeva a nametne

svoje intrese zakonodavnim tijelima i egzekutivnoj vlasti.

8.ETNOKRATIJA

Fenomen situiramo u autentično i autohtono multietnička, onosno multinacionala ruštva i njihovu

političku kulturu. Historijski i teorijski može se praviti iferencija izrmeđu etnija i nacija govoredi o

etnokratiji i naciokratiji – ovdje koristimo ih kao sinonime. U etnokratiji se rai o naciji, samo što je ona

pojmljena kao etnonacija.

Govorimo o etnokratiji kao fenomenu bivstvujudem u ruštvima u čijim traicijama i političkoj kulturi

dominira poimanje nacije kao etnonacije.

Paralelno poimanje nacije kao političke nacije –imamo u vidu kao jedan od likova u multiverzumu vlasti

koji se javlja na tlu egzistencije etnonacija.

U kakvom onosu u multietničkim ruštvima i ržavama stoji emos i etnonacija, emokratija i

etnokratija; a li je građanska ržava inkonzistentna s aspiracijama na etnonacionalna kolektivna prava i

politički subjektivitet etnonacije kao cjeline?

Po etnonacijom misli se na zemlje istočno o Rajne u Europi, gje se naciju poima kao zajenicu krvi, tla

i historije, zajenicu ljui jenog jezika koji zamišljaju, i u to vjeruju, a imaju istovjetno revno etničko

porijeklo, istu hisrorijsku subinu, zajeničku etnouševnost, ientičan nacionalni karakter isl. U tom

zajeničkom figurira i ono mitsko, ali i najvažnije: ona, prošavši kroz, navono, čistu etnogenezu, jeste

arhajska etnički etnorona nacija.



Etnonacija je i zbilja i samopercepcija: nacionalne mase spontano kroz predaju, folklorisitiku, religijske

prakse i običajnost; a njeni obrazovni stratumi osviješteno i sa znanjem - oživljavaju i samorazumijevaju

svoj nacionalni identitet kao identitet etnonacije.

Politička nacija se može oreiti kao ržavljanska nacija: nacija jest inamička ukupnost ržavljana kojibivstvuju unutar ove iii one ržavne teritorije, jelaju po univerzalnim i jeinstvenim zakonima ržave,

povrgavaju se logici i praktičnim modima njene institucionalne arhitekture, manifestiraju lojalnost svojoj

političkoj zajenici, prihvataju i prakriciraju ustavni patriotizam, i sl. Nalazimo egzistenciju nacije kao

političke nacije još u starim emokracijama Zapada, Britaniji, Francuskoj i SAD-u. Rousseau je u

ruštvenom ugovoru primijetio a se ujeinjenje nacije postiže svečanostima, nacionalnim praznicima,

simbolima, zastavama, himnama, spomenicima i rugim simboličnm načinima prestavljanja jedinstva

naroda.

Etnonacije osobe egzistiraju u povostručenosti: one su subjektivno, samoosviješteno i sa htijenjem

pripadnici etnonacije i objektivno - kao ržavljani - i kaa to nede, jesu participatori i u naciji kao

političkoj naciji.

Iz razlikovanja etnonacije i građanske/pol. nacije proizilaze iferencije između političke i etnoržave, tj.

građanskog kao političkog nacionalizma i etnonacionalizma. Pol. ili građ. oblik nacionalizma ili liberalni

nac. koncepcijski konvergira dem. ethosu. On se razliku je o etničkog i spojiv je s em. jer u načelu ne

isključuje nikoga ko ima pravo na ržavljanstvo rođenjem ili naturalizacijom. Njemu je cilj ujeiniti

pripanike oređene zajenice bez obzira na ruge pripanosti. On porazumijeva i oanost

kolektivnom «samooređenju» bez obzira na etnički, vjersku ili rasnu pripanost ili bilo koju rugu

kulturnu razliku, kao što su jezik ili narječje. Teži zajeničkoj ržavi i ustanoviti osjedaj pol. ientiteta.

Nacionalizam je nastao na tlu pol. nacije i nosi potencijal protudem. praksi kao i kapacitete destrukcije.

Sliči em. i po svojoj populistitčkoj privlačnosti, ali ne iziskuje nužno poštovanje em. normi posebno

kaa je nac. sigurnost opravanje za represiju i kaa ljue rugačijih nazora stigmatizira kao «narone

neprijatelje». Ti ljui kao objekti i žrtve lib. nacionalizma najčešde su stranci. Granice te jelatne

estruktivnosti građ. nacionalizma pokazuju njegovu bliskost i s etničkim nacionalizmom.

S ruge strane, etnički nacionalizam se zasniva, kao i ržava koja ga oblikuje, na hipostazi etnicizma,

obacivanju univrzalizma. Etnička ržava ne priznaje manjine. Kulturno rugačiji ne integriraju se u

«nacionalni» ientitet, uvijek i univerzalistički shvaden. Etnička ržava usmjerava se prema interesima i



identitetima omainantne etničke skupine u svim poručjima ržavnog apaprata. Ona je i epolitizirana

ržava.

Etnokratija je opsjenuta htjenjem čistih etničkih granica, oblikuje i populistički populizira volju koja hode

zasebne etnonacionalne ržave. Prihva uvjerenje što ga zastupaju i propagiraju evroskeptici i evropskisuverenisti. Etnokratijom se može porazumijevati težnja za nacionalnim samooprejeljenjem, za

vladavinom ednog naroda nad samim sobom. Odbacuje tolerantnu i kosmopolitsku vladavinu.

S druge strane, moerna ržava je teritorijalno pol. jenistvo. em. je ržavna em, vlaavina ržavnog

naroa kao ukupnosti ržavljana. Takva je i ržava iz koje etnonacija, oblikovamna i ieološki

prevođena etnokratijom, hode a izađe. Nastaju veliki rascjepi i može odi o međunac. ratova gje svi

hode svoju etnički čistu teritoriju i a eliminira strani etnos. Tako postaje pseuoržavna zajenica krvi i

tla, homogenizirana preko smrti i ubijanja Drugog, zajednica svekolike pokvarenosti i moralne

nesvjestice.

U ratove ulazi opijena mitom o etnoržavi i njenim mitski zamišljenim etničkim granicama koje žele

neprestano a šire uz etničko čišdenje i zločine genocia. Mobilizira nacionske mase, koristi i

nacionalističku ieologiju nacionalnog mesijanstva.

Osjedaj pravensti i poštovanja tuđih prava može se pobiti uvjerenjem a su subina ili Bog izvojili neki

narod i opravdaju mu kad on negira terirtorijalne aspiracije drugih naroda. Dakle, nac. etnokratija se

poziva na pol. pseuoteologiju izraženu u halucinantnoj predstavi. Predstavlja kao historijsku misiju

uzvišenog civiliziranja, nesebičnog plemenitog izvoza nac. vrlina, prave vjere, etničkih superiornosti,

kulture slobode, liberalizma, ljudskih prava, demokratije isl. U politiku se uvodi jedna vrsta vjerskog

fundamentalizma uobličenog u osvajačkoj politici mesijanske misije. Samo privino ržavnom politikom

upravlja normativni logos i nalog. Etnokratskom vlaavinom na svijetom života i eliminacijom onog

stranog sa vlastitih etničkih prostora. Imperijalna etnokratija ignorira uvide koji dijagnosticiraju njenu

raznoliku patologiju. Beck: Ukia se razlika između rata među ržavama i građanskog rata. U ratu je rat

ržave i građana, rat ržava protiv građana i građana protiv ržava, za uspostavljanje etničkih razlika

pomodu ržavnih i neržavno-atavističkih nasilnih srestava. U taj krug uhvadena je etnizacija ržava.

Mogu figurirati i etnokratije koje ne žele ocjepljenje i razbijanja postojede multiet. ržave. Hode izmjene

stanja za koje smatraju da su prema etniji ili naciji nepravedna ili distkiminatorska. Objektivno tu postoji

napetost između etnokratije i em. što može ovesti u nasilje. To se ešava kaa se vremenom pojačava

«potreba» za ientitetom. U nasilje se zapaa kaa se u multinac. ruštvu emos rastvara u



apsolutizirani etnos pa se pol. poreak konstituira na esubjektivizaciji građana kao iniviua u hipostazi

etnonac. kolektivizma. Kaa se emos obezliči i rastvori u etnos, a etnos sroza u masu, nastupa oba

pannacionalizma. Poredak se tada poznaje samo kroz partiju kao pokret, vođu kao suveren ex nihilo i

masu koja slavi vođu. Tu je kraj ethnosa i emosa, nacifašiizam je na jelu. Izlaz iz tih konflikata je u

kombiniranju dem. i etnokratskog.

Etnički ili kulturni nacionalizam po svojoj je priroi opasniji za mir i dem. vrijednosti. Ovi su oblici nac.

spojivi s em. iskuljučivo u jenom o ova va slučaja: prvi, kaa je ržava etnički ili kulturno homogena

(skandinavske dem. kaa cijelo stanovništvo ima osjedaj zajeničkog etničkog ili kulturnog ientiteta.),

posljeica je a ne postoji napetost između etničkog i pol. nacionalizma. rugi, kaa se pol.

aranžmanoima želi pripanicima rugih etničkih ili vjerskih skupina ati zaseban, al i ravnopravan starus

(Belgijski ržavljani imaju zajenički nacionalni ientitet, ali I zaseban etnički ientitet te ovojene

kulturne institucije).

Građanska ržava nije ni anacionalna ni nanacoonalna niti pol. nasiljem etničko-nacionalni pluralizam

anulira i rastvara u monolitni homogenitet emosa kao naetnički pojmljene pol. nacije. Sa stanovišta

građ. ethosa nacija nije nikakva misteriozna transcenencija kultnog ranga, ved samo jean o preikata

ljuske egzistencije. Građanske iniviue hode sebe u imanenciji, a nede povrgavanje sebe spiritualnoj

transcenenciji kao što su ržava, nacija, religija, klasa, partija isl.

Građanski ethos poima i vii ržavu kao relativno suverenu, nezavisnu i em. ržavu slobonih i

ravnopravnih građana. Niko ne može biti sloboan kao građ. iniviua, a a nije sloboan i kao

nacionalna indvidua. Građ. ržava ustavno-pravnim mehanizmima garantira građanima socijalno i pol.

ispoljavanje nac. sloboa i njihovih objektivacija. Građanski ethos nije anacionalan i unifikatorski, a građ.

ržava institucionalnim mehanizmama afirmira i potrebe građana i u sferi njihovih nac. identifikacija.

Postoji svakonevni ethos zajeničkog života, a višenac. ržava se ne može konstituisati kao mononac.

ržava vedinske nacije, a a se iznutra sama ne estruira. Kako je ržava kao teritorijalna ržava građana

istovremeno i multinac to se normama, institucijama, pol. kulturom i praksama ustavne dem. mora

osigurati subjektivizacija njenjih nac. kolektiviteta.

Povijesni opstanak multinac. ržave porazumijeva reprezentacije nac. volja. Načelo ravnopravnosti,

ravnoteže i suegzistencije, aekvatnog pariteta, proporcionalnosti, konsenzusa, čine bezpremetnim

poltiku nasilne teritorijalizacije nacije i prostorne getoizacije njenog suvereniteta.



Ukoliko koncept rž. uređenja i unutarnjeg suvereniteta hode a koresponira sa povijesnim bidem

multinac. ruštava, on se ima utemeljiti na načelima – prvo, unutarnjeg suverenita ržave kao ter. ržave

izvoi se iz pol. subjektiviteta i reprezentiranja naroa kao pol. naroa, tj. ržavljanske nacije; rugo,

unutarnji suverenitet temelji se i na pol. subjektivizaciji građana kao nac. iniviua i to načelima ekster.

federalizma, konsenzusa, pariteta i proporcionalnosti. Pod ovim uslovima etnokratija i dem. ne moraju

završiti u antagonizmima, niti se etnos može osjedati ugroženim pre emosom. Preko prava osigurava

se em. i obratno. U pojeljenim ruštvima preporučljiv je pluralistički oblik em., potrebno je ustanoviti

instrumente kojima bi se pomirilo opde pravo građanstva s pol. autonomijom za manjinske zajenice.

Etnokratski imperativi unutar etnonacije i njenim onosima s rugim naroima nede završiti u

pannacionalističkom totalitarizmu ako se utemeljuju u građ. em. Jer, repektirajudi aksiologiju građ.

ethosa, etnokratija to zna i prakticira.

9.EVROKRATIJA

oživljaji, percepcije i mišljenja Evrope kreu se u labirintu ekstema, tu su evrofilija i evrofovija

(evrofeeralisti, evroskeptici i nacionalsuverenisti. Pitanja se otvaraju o buudnosti Evrope. Za 25 goina

više nijena ržava nede modi jelovati kao solo igrač. Evropske ržave prv e su shvatile novonastale

okolnosti globalno povezanog svijeta, te im se prilagoile. EU poliježe raikalnoj kritici nazivajudi je

epohalnom obmanom evropskih nacija (nacionalsuverenisti), postali su žrtve jene o najvedih

kolektivnih obmana XX st. Zbog takvih kontoverezi, problematiziramo evrokratiju.

Evrokratija je oznaka za gigantsku aministraciju EU i uključuije sve institucije, esetine hiljaa

zaposlenih karaterizira režim privilegija, nastao je sloj vsoko privilegiranih, skupo pladenih evrokrata, to je

velika vojska evrokrata. Oni imaju najbolje zravstveno, pladenu stanarinu, putovanja, privatne ječije

škole,... unutar EU oformio se poseban socijalni entitet koji poprima obilježja viših slojevatransnacionalne

plutokratije. Nju slijedi i imoralistički ethos i olazi o moralne ekaencije evrokratije. Privilegirani

briokratski aparat nošen je moralno sumnjivim htjenjima.

Ona nije još poseban lik savremene vlasti, maa jesu njene pretpostavke. Aministracija EU je specifična

vrsta vlasti – evrokratija. U stvarnosti se otkriva njihova vlastoržačka mod i karatkerizira je evrokratska

psihologija (oni su prepotentni, pohlepni, nezasiti, kurtoazija, zahtjevni, isl)i šire lažne iluzorne slike o

evropskoj slozi i aju optimističke vizije buudnosti. Tako se ona pojavljuje kao hipokritokratija.



Kritičke percepcije ne zaustavljaju se na opisima njihove psihologije, publiciraju se i eskripcije njihove

pol. kulture i kritike po. manira. ZA evrokratiju najvažniji su pol., geopol. i vojnostrateški kriteriji u

oblikovanju politike: realpolitika, a ne moral, je voeda u njihovom mišljenju-djelovanju.Kooperira sa

raznim lobi-grupama, otua je ima i manire kriptokratije. Probleme rješava birokratizacijom, oatle je

papirokratija. Mesijanski sebe oživljavaju kao protagoniste kultiviranja, liberaliziranja, socijaliziranja

onih «nižih» na listi evrocentričkih vrijenost

Evroskeptici i nacionalnoržavni suverenisti aju navede kritike, na stalne ambivalencije koje

karakteriziraju onose evropskog građanstva spram EU. EU unosi kontroverzne vizije o sudbini

nacionalne ržave. EU ima i svoju ieologiju, tj. a de suverenost i nac. ržava zastarjeti, a a buudnost

pripaa velikim geoekonomskim cjelinama. Evrokratija hode a bue anacionalna i a u Evropi uozbili

anacionalni internacionalizam. Nacijama i ržavama ne preostaje ništa rugo nego a se brane

nacionalnim preporoom i obnovom respekta i prihvatanje nac. ržave kao neupitne vrijenosti.

Evrokrate pretendiraju da stvore evropski nacionalizam ili evropsku naciju s ko jima de i nac. ržave i nac.

pokrei biti iskreitirani. Nacionalržavni suverenisti u kritici takvih aspiracija evrokratije ogovaraju

kako treba obraniti egzistenciju nacionalnih ržava.

Evrokratija hode sveopdu centraliazciju i uniformizaciju svijeta života po formom evropskog jeinsta i

oblikovanja evropskog individualiteta. O razmjerama evropskih pretenzija govore oblasti koje u

regulativnom smislu pripaaju po ingerencije E. komisije. Te oblasti oblikuje mnoštvo suborganizacija,direkcija, komisija isl. što stvara evrokratsku megaaministraciju i svjeoči o panpolitičkim i panpravnim

aspiracijama evrokratije. U centru tih aspiravciju stoji zakonoavna vlast evrokratije kao ieološki stožer i

realizator aspiracija, je folema tvornica zakona s centrom u Briselu. S htjenjem sveopde stanarizacije

vrši se izvanjsko nasilje na evropskim ruštvima. ešava se supstancijalni sukob između evropkratije i

demokratije.

Evrokratija slijei protuem. ethos, a njene institucije su susštinski neem. Prenošenje ovlasti za

onošenje oluka na instiitucije koje nikome ne ogovaraju i nisu izabrane na izborima. Hibrino

ustrojstvo Evrope, uzrok je tome a sve institucije EU favoriziraju izvršnu i tehničku mod na

zakonoavnom. Protuemokratičnost se i institucionalizira. Analiza pokazuje Evropu i ukazuje na

supstancijalni deficit demokratije u utemeljenju i funkcioniranju EU. Italijanksi autor Furio Cerutti kaže a

uz nesposobnos EU da izgradi i prakticira jednistvenu vanjsku politiku vidi se u odnosimaspram ratova u

Jugoslaviji. Beck i Grande govore o tom deficitu da u nihovohj proizvodnji participira evrokratija, radi se o



deformacijama evropskog kosmopolitizma, a one proizilaze iz evrokratskih strategija evropeiziranja. Uz

strategiju kapitala, Evropa postaje sajam, tu se ientificiraju tehokratske strategije evropeizacije što se ne

voe ni političkom logikom ržava ni ekonomskim interesima gospoarstca. Ta strategija ved je o

početka osobito izražena u E. komisije jer se ona uvijek vijela u ulozi ovjetnika «zajeničkog interesa». I

E. su sujelujudi u oblikovanju . integracija primjenjuje tehnokratske strategije. Tehnokr. mentalitet

evrokratije radi na suspenziji dem. htijenja. Proevropske tehnokr. strategije dovode do birokratske

deformacije kosmoplolitske Evrope. Tako, Evropa boluje od dvostrukog deficita: sudjelovanja i

učinkovitosti jer nema stalnu potporu svojih građana.

em. potencijal unutar EU reucira se kroz stvarni onos snaga i modi između njenih članica maa se

normativno i eklarativno zalaže za njihovu ravnopravnost, mod u EU koncentrirana je u pol. volje

Francuske, Njemačke i Velike Britanije.

Iluzije o em. jeinstvu i e. pol. homogensoti raspršavaju se na tlu interesnih rascjepa između

meiteranskih ržava. Otpori evrokratskoj centralizaciji i stanarizaciji svijeta života olaze sa tla

pluraliza diferenciranih i nac. divergentnih duhovno-kulturnih vrijenosti i načina života.

Evrokratija sa stanovišta legitimiteta evrokratske modi i vlasti je u sukobu sa emokratijom. E. parlament

ima upitni legitimitet, ali evrokratija nede pun legitimiter. Njena mode je koncentrirana prije svega u E.

komisiji – vrsti imitacije e. vlae. Uskradivanje referenumske em. uskraduje se i nac. vlaama i nac.

parlamentima. Nedostatak dem. ethosa iskazuje se i u evrokratskoj ignorarnciji htjenja i volja koje dolaze

iz civilnog ruštva. Uz finansijsku i moralnu refromu gigantske evrokrat., u respektu civilnog ruštva, te

njegoih htjenja transparentnosti i participacije preponaje se jena o mogudnosti refuciranja evrokratske

modi i emokraizacije širokog polja vlasti unutar evropske aministracije.

U oba postpolitike i postpartijeske em. prepoznaje se živo jelatni smisao figurirajudih političkih

partija. Jedna od pretpostavki za razvoj (Habermas) spostnacionalne dem. na tlu EU je nosšenje

evropskog ustava. Kritičko sporenje nije samo pokretač em., ved i jenia mogučnost a se stratefije

transparentnosti čine upotrebljivim. Moraju se poupirati i mobilizirati za kontinuiranu kritičku refleksiju

o opdenitijim evropskim temama i za stalno sveobuhvatnije sudjelovanje u diskudijama i kritici struktura i

diskursa «oficijelne» Evrope. Morlnom reformom ili novom transverzalnom kulturom protiv evrokratske

modi i vlasti ne ostajemo li s tim zamislima u sferi iealpolitike?

U ograničavanju evrokratije u njenom htjenju autonomije u vođenju politike i u limitiranju evrokratskog

smisla za em. prakse, svakako, sujeluje i to što se evrokratija mora ponašati po iktatima



korporokracijskog megakapitala (asistiraju MMF, WTO; Svjetska i evropska banka isl.). Figurirajudi u

kontekstu prisila planetarnih i proameričkih centara finansijske modi (telekratija) evrokratija ne može

uživati potpunu autonimiju. U takvim mrežama prinua, sukob između evrokratije i em. ostaje koao

permanecija sa svim neizvjesnostima koje on sa sobom nosi po buudnost EU. I strategija evrokratije koja

zamišlja i hode homogenu i stanariziranu Evropu kao zaseban pol. iniviualiet i kao zasebnu i u

planetarnim razmjerama – relevantnu mod.

Ni jena nacija nede se tako oredi onoga u sebi historijskog ko sreišta svog iniviualiteta. Upravo je

oblikovanje kulture soliarnosti ključna premisa em. funkcioniranja e. institucija. ok evokratija –

zanesena i opijena tehnokratskim mentalitetom i puna povjerenja u superiornost teh. aksiologije –

ignosria presije memorije tragičnih ogađaja u historiji e. naroa, kritička i emancipatorski orijentirana

misao – obrnuto – ovoi u aktualitet veze i onose između recepcija e. historije i procesa

emokratizacije EU. Imajudi u viu tragične raskole i sve ono iracionalno u e. historiji – nemoguda nova

kataklizma u formi novog planetarnog barbarstva. Zato politika njegove prevencije pretpostavlja da ni

ono staro ne bi smjelo biti zaboravljeno. Naprotiv, ono mora biti io osmišljenih i osviještenih evropskih

memorija. Figuriraju, akle, i mimo htijenja uobraženja evrokratije, ieološki uvjerljiva racionaliziranja

nacionalnih egzistencija i u njihovom aktualitetu. Uspon pol. desnice diljem Evrope u velikoj mjeri je

povezan sa strahom od useljenika, kao i sveopdom željom a se obrani navona čistoda «nacionalne

kulture» pre «stranom» invazijom. EU hode harmonizaciju.

Offeova tvrnja kako de unutarnje razlike unutar EU i alje ostati i nikakca vizija asimilacije ili

konvergencije ne može biti ovoljno jaka a tu silnu heterogenost utisne u svoj ujeinjujudi uzorak.

Moraju se stvoriti moralni resursi tolerantnosti, povjerenja i solidarnosti i moraju se prevladavati s njima

povezani strahovi bez nekog zajeničkog i nasvođujudeg ientiteta.

Sigurno je a prosperitetna buudnost EU u sebe ukljuduje saranju, obrosusjeske onose, interesne

paktove, afirmaciju vrijednosti. Ali, kreatori e. pol- morali bi znati a se sve to ne može privesti ka

stvarnosti sveopštom panevroskom stanarizacijom koja obezli-ava, ne ostavlja prostora nac.

autonomijama i autentičnim potrebama civilnih ruštava unutar e. ržava. Nisu nac. građastvu

neprivlačne ieje i vizije nacionalnoržavnih suverenista. Na rugoj strani, njihove vizije i aspiracije

pothranjuju evrokratske opsesije centralizacijom, birokratizacijom, tehnokratizacijom, nivelacijom,

onosno uniformizacijom, eziniviualizacijom i monoimenzijalizacijom. Na tredoj strani, figuriraju

silnice koje hode ujeinjenu Evropu uz očuvanje i afirmaciju autentičnog, nepreviljivog, slučajnog,

kreativnog svijeta života ljui i naroa. Proevropske politike koja bi a ujeinujuje i, istoobno čuva nac.



individualitete – razrješavade se subina emokratskih alternativa evrokrartji. Tu de se otvarati stvarne

mogudnosti oblikovanju emancipatorski zamišljene buudnosti EU kao zajenice otvorenih granica,

nepomudenog povjerenja, a bez starih i jelovornih mitova te sentimentalnih laži i kriptopol., složene

zajednice partnerstva bez ucjena i kooperacije bez neprestanih a nekontrolivih preraspodjela novca i

modi, zajenice konvergencije bez eziniviualizacije i- što je najvažnije – bez megalomanskih opsesija

izgranjom Evrope kao moernizirane kopije nekaašnjih zapanoevropskih carstava. Umjesto

haluciinantne politike mesijanstva spram svijeta čini se a kao buudonona figurira ieja kolaboracija, a

em. u kontekstu EU treba biti senzibilna za onu anonimnu okolinu koja jeluje izvan institucija saašnje

Evrope. Ta je kolaboracija, ili modus vivendi, pogotovo potrebna u dodiru e. pol. kulture s rugačijim

oblicima zajeničkog života u rugim kulturama.

13.GMO-KRATIJA

Skradenica GMO - Genetski moificirani organizmi, kao rezultat genetskog inženjeninga, a kao robni

proizvod djelo su megakorporacije. Izrazom gmo – kratija ne označavamo vlast I vlaavinu genetskih

moificiranih organizama, npr ( genetski rekombiniranih bakterija I virusa, na ljuskim životima) maa

potpaanje ljui po tu vlast nije mogude.Pojavila se krajem 20 st. i o taa se razvija i širi stalno. Ona je

specifična i kroz historiju nepoznata vrsta vlasti na ljuima i naroima. Ovo je vlast koja se obličuje

preko proizvonje i upotrebe GMO hrane, sjemena, ploova i životinja. Njeno esencijalno oređenje,

temeljni organizacijski oblik jeste multinacionalna korporacija. U korporacijskom svijetu GMO-kratija se

pojavljuje kao megagrobiznis genetski moificiranom hranom. Puštanje moificiranog bida znadi

poigravanje s nepoznatim, a samim time i rizik. To je jedan od likova KORPOROKRATIJE, BIOPOLITIKE I

BIOKRATIJE. U korporacijskom svijetu gemokratija se pojavljuje kao rastudi posao. U njega je uključena i

farmaceutska inustrija. Simbolični sklop agroinustrije i farmaceutske inustrije GMO-sjemena i

poljoprivrednih proizvoda u obliku gigantskih multinacionalnih korporacija razvija se kao zastrašujuda

mod i megavlast koja sve više upravlja samim egzistencijalnim imenzijama i pretpsotavkama biološkog

opstanka i historijskog bivstvovanja cijelih naroda. Uprato tu vrstu korporacijske vlasti nazivamo GMO-

kratija. Iza praksi GMO-kratije stoji strateški plan megaržavne realpolitike. Izjave Kisingera – kontroliši

naftu – kontrolisat deš zemlju, kontorliši hranu – kontrolisat deš ljuima. U ovom se vii htijenje a se na

globalnom planu, u ime ržavnog razloga, preuzme planetarna kontrola nad proizvodnjom i

snabjevanjem hrane u ciljanim zemljama nerazvijenog svijeta. Gemokratija je sreišnji akter

neokolonijalizma koji se naziva i biotehnološki imperijalizam. Bogate ne brine gla siromašnih, ed način

kako a prošire tržište i steknu još vede bogatstvo. Ovo je era biotehnološkog imperijalizma a GMO



postaje sinonim biotehnološkog imperijalizma. Kontroverze ovog biološkog kolonijalizma: krađa gena,

ekološko ruiniranje, izumiranje brojnih prironih vrsta, ekonomsko eksploatiranje i osiromašavanje

naroa unutar nerazvijenog svijeta, uništavanje traicionalnih kultura. Uskratiti rugima kulturama

njihova prava na temelju njihove različitosti u onosu prema evropskoj kulturi je brutalno, jer je

rezultiralo oduzimanjem resursa i bogatstva. Ne olazi o smanjenja glai, na jelu je vlstoržački

monopol na genetski moificiranim sjemenskim materijalom, proizvoe se nove ovisnosti o pratede

farmaceutske inustrije koja se hrani tim biljkama, ogađa se uništavanje traicionalne poljopriv redne

proizvonje, propaaju i nestaju farme i seljačke grupacije. Iza GMO-kratije stoji bezobzirno htijenje

korporacijskog profita i kleptokratsko prisvajanje materijalnog bogatstva. GMOkratija je istovremeno

kleptokratija. Ugroženo je zravlje ljui i cijelih naroa, ugrožavaju se i životinje i biljke. U svrhu njihovog

opstojanja promoviše se ieologija kako je GM hrana bezopasna. U tu svrhu se unajmljuju naučnici kako

bi laž izgleala što uvjerljivije. Upravo je genetički inženjering izraz procesa KOMERCIJALIZACIJE

ZNANOSTI i pretvaranja PRIROE U POTROŠNU ROBU. I ova se vlast želi legitimirati ieologijom. Iza

komercijalne znanosti krije se interes korporokratije, a prikazuje se samo ono što de se ljuima činiti

lijepim i obrim. Gmokratija se služi i mašinerijom propagane za alje širenje i svoje ieologije. Služi se

i: mitom, obmanama, ilegalnim dopremanjem sjemena. Proizvodnja ovisnosti gmokratije poklapa se sa

imperijalnim interesima ržavnih realpolitika. Ko vlaa hranom, vlaa i prevencijom ržavni h sukoba,

zaštitom strategijskih nacionalnih interesa. U svemu ovome, partner gmokratije su globalna i strategijska

politika i ržave. Subinu sigurnosti svjetske hrane u rukama rži znatno mali broj PRIVATNIH

MULTINACIONALNIH KOMPANIJA. Širenjem genetski modificiranih usjeva i hrane po cijelom svijetu

anas je toliko uhvatio maha a se može proglasiti ZLOČINOM PROTIV ČOVJEČNOSTI.

Tako otpor biopirarstvu znači isto što i otpor koloniziranju života. U borbi protiv biopirarstva i

gemokratije treba, prije svega, obaciti prakse bioimperijalizma kao vjerovanja a je potrebno zaštititi

jeno znanje i proizvonju tehniku. Sastavni io projekta bioemokratije koja de zamijeniti gemokratiju

jeste i promjena ruštvenog onosa spram scijentizma. U politici obrane liberalne demokratije i ljudskih

prava potencirajmo vjerovanje u mod civilnog ruštva, organizacija i ruštvenih pokreta koji niču na

njegovom tlu.

14.HIJEROKRATIJA

Fenomen hijerokratije situiramo u stvarnosti u onosima između ržave i crkve, onosno, vjers kih

organizcija. Crkva je po definiciji, odnosno po samorazumjevanju hijerokratska organizacija i institucija.

Takvom je poima i Max Veber: „ Jenu grupu koja ima vlast treba nazivati hijerokratskom grupom ako se



u cilju garantovanja njenih poredaka primjenjuje psihička prinua putem avanja ili uskradivanja

sredstava spasenja ( hijerokratska prinuda). Crkvom treba nazvati hijerokratsku organizaciju sa

karakterom ustanove ako njen upravni aparat polaže pravo na monopol legitimne hijerokratske prinue.

( Veber 1976). Crkva nije nikada ono svoje hijerokratsko – smatrala čistom internom stvari niti je,

zapravo, svoje hijerokratske pretenzije – omeđivala i reucirala na unutarnji crkveni teren. Naprotiv, s

hijerokratskim pretenzijama i praksama je uvijek izražavala vancrkvenu stvarnost ruštva i politike.

Moramo diferencirati pojmove i fenomene hijerokratije i teokratije:

„ Hijerokratija nastoji a političku vlasti pretvori u vazala ( = poređen) crkvene vlasti i liši je modi

u mjeri u kojoj je to spojivo sa pretenzijom sveštenstva na neposreno upravljanje. U teokratiji

sveštenstvo ima neposrenu političku vlast, a o hijerokratskoj vlasti je riječ i tamo gje sveštenstvo

uspješno sprečava kralja a razvije samostalnu mod“. ( Kuljid 1994). Može se redi a hijerokratija ima

višestoljetnu traiciju. Figurira još o oba ranih evropskih monarhija – a papska vlast kao hijerokratska

vlast ostiže svoj vrhunac u 13.stoljedu a bi nakon toga počela a se rastače i slabi. Pojam savremene

hijerokratije se dovoi u vezu sa pojmom pravne ržave i pojmom pojele vlasti.

Stanarna pojela vlasti u emokratskim ržavama je na zakonoavnu, izvršnu i susku vlast. No govori

se i o pretenzijama crkve a sujeluju u oblikovanju i vršenju svjetovne vlasti pa se zato operira pojmom

hijerokratije. Leksikonski hijerokratija se oređuje kao vlaavina sveštenstva. Buudi a su crkve

hijerarhijske organizacije to se može redi kako – zavisno od njegovog mjesta na hijerarhijskoj ljestvici –

sveštenstvo ozbiljuje u ograničenom opsegu svoju vlast na unutarcrkvenom terenu. Hijerokratija bi u

tom iskursu označavala unutarcrkvenu vlast sveštenstva. Kaa vlaavina sveštenstva hode a izađe u

vancrkvene prostore, kaa se hode protegnuti na profano i svjetovno, taa je na jelu hijero kratija:

upravo involviranje reprezenata svešteničke hijerarhije u svjetovnu ržavnu vlast ovje i ientificiramo

kao pojavu i praksu hijerokratije. Hijerokratski uplivi u ržavnu vlast nisu samo etablirani, službeni,

formalizirani, oni su zapravo tu preko neformalnih utjecaja, parapravni su, parapolitički. Zato i figurira i

fenomen kriptokratije: hijerokratija – sveštenici i organi crkvene organizacije – postaje, uz zakonodavnu,

izvršnu i susku vlast, četvrti ali i tajni, prikriveni pozemni lik i suiionik – partner vlasti involviran, u

ovoj ili onoj mjeri, u civilne institucije demokratske vlasti. U njihovom instaliranju sudjeluje prije svega,

izvršna vlast, javna uprava, i uopšte ržavna aministracija, akle oni segmenti ržavne vlasti koji su po

definiciji zauženi a praktično provoe zakone pravne ržave te ustavno – konstitucionalno načelo koje

promovira razvojenost ržave i crkve. Saa svjetovna vlast može a kolaborira sa hijerokratijom u

tumačenju zakona. Tako a razmičudi navono uske okvire građanskih zakona – stvara ržavna uprava



prostor za zaobilaznu recepciju i primjenu kanonskog prava i crkevene politike, a sama hijerokratija sa

svojim htijenjima faktički izuzima i stoji izvan zakona. No kolaboracija ržavne uprave i hijerokratije može

se ogađati i u još raikalnijim praksama. Crkvena tijela – hijerokratija – instaliraju se spram svjetovne

vlasti kao paralelna vlast koja – kad to zatreba – stupa u simbiotičke veze sa civilnom vlasču na

građanima. Građani nisu povrgnuti legalnim i legitimnim oblicima demokratske vlasti – zakonodavnoj,

suskoj i izvršnoj – nego i nezakonitoj, demokratski neizabranoj, odnosno nelegitimnoj vlasti crkvene

hijerokratije. Ustavno – pravni poreak je s ovakvim praksama poriven, građanska prava egrairana, a

sama demokratija – okrunjena. Hijerokratija to hode, uspijeva u tome, svoju Crkvu postaviti za matičnu,

onosno titularnu crkvu i vjeru pa više ne vrijei jenakost svih vjera i vjerskih organizacija pre

zakonom. Titularna Crkva hode ekskluzivni status, a ržavna vlast joj izlazi u susret : sklapaju se specijalni

ugovori, onosno, konkoracijski paktovi između Crkve – pa i hijerokratske ržave kakva je Vatikan. Tako

se u sferi zakonoavnog uma egraira ieja pravne i sekularne ržave. U liberalnim emokratijama

teokratske su ambicije ograničene, a teokratski mentaliteti znaju a ne mogu više u cjelini ovlaavati

prostorima vlasti. Otua osmišljavaju i traže pukotine u poretku emokratije te zaobilazne puteve

praktične participacije u svjetovnoj vlasti. Eksplicitna ili preparirana hijerokratija odnosno

kriptohijerokratija jedan je od likova takvih mentaliteta i takvih praksi. U mjeri u kojoj uspijeva u svojim

htijenjima hijerokratija poriva temelje pravne i laičke ržave a samu emokratiju okrnjuje

kriptopolitičkim jelatnostima – u kojima – bez njih bi bila onemogudena ili krajnje ograničena u

dosezima – sujeluju kolaboristički orjentirani segmenti i slojevi same ržavne vlasti: oslanja se, u

simbiotičkim vezama, ona, na primjer – na politokratiju, partitokratiju, birokratiju i sl. Hijerokratija radi

na priobijanju javnom mnijenja, a čini to izmeđ ostalog, neprestanom reproukcijom i popularizacijom

svojih prestava o vlaavini emonokratije. emokratije poupirudi na vlastitom tlu hijerokratije,

produciraju još jean o infektivnih likova vlasti koji iznutra rae ba njenoj ekaenciji.

16.HRISTOKRATIJA

Stoljedima je hrišdanska teologija branila stanovište po kojem sve političke vlasti i vlasti uopšte imaju

božansko ishoište. U Crkvi nema emokratije niti ona u njoj može postojati, jer počivaju na uvjerenju a

je vjeru i praksu dao Ustanovitelj i preko Njega dolazi sve pa i spasenje. Otuda demokratskim mogu biti

razna ljuska uruženja ali ne i Crkva koju nisu ljui ustanovili. rugim riječima, harizma nije emokratski

nego uhovni princip, pa iz toga iskursa gleajudi Crkva jest hristokratija a ne emokratija.

Smatra se kako je emokratija proizvo svjetovnih modi koje preko emagoškog priobijanja naroa u

procesu izbora stiču njihove simpatije i vlastoržačke pozicije pa je emokratija zapravo samo instaliranje



ropstva za naro. U raikalnim izrazima hrišdanske teologije emokratija kao prljava, stvarnost

zloupotreba politike jeste ustvari demonokratija, i zbog toga u Crkvi umjesto demokratije an djelu je

hristokratija. Međutim, i unutar katoličke crkve koncept hristokratije nije bez opozicije, opozicija se javlja

u formi htijenja emokratizacije Crkve. Pripanici ovog pokreta reaguju na svako snaženje crkvenog

centralizma, piramidalnosti, autoritarnosti, i monolitnog funamentalizma. Hristokratija se ne veže samo

za katoličku ved i za pravoslavnu crkvu. I ona govori o tome kako se ukupan naroni život treba

uspostaviti na hristokratiji. Između hristokratije emokratije pravoslavna teologija bezuslovno pref erira

hristocentrizam kao temelj unutarcrkvenih onosa i sveobuhvatno izvorište svjetovnog načina života

vjernika. Kaa nastupa kao politička ieologija hrišdanska teologija ne ostaje na hristocentrizmu kao

temelju unutarcrkvenih odnosa, sada se pojavljuje u formi koncepta hrišdanske emokratije. Zamisao

hrišdanske emokratije porazumijeva a ona zamijeni i građansku parlamentarnu emokratiju s

hrišdanskom emokratijom, i tako de emokraija biti u sklau sa božijim zakonima. Međutim, njihova

zamisao o uspostavljanju hrišdanske emokratije u evroatlantskim ruštvima nije mogude jer oni

počivaju na sekularizmu, te njihove zamisli ostaju u htijenju vlastite objektivizacije i prinue a uplivaju u

svijet politike sa raznoronim umijedima, taktikama i lukavstvima hijerokratije.

17.IDEOKRATIJA

Termin ieokratija ne ulazi u stanarni vokabular naučne lektire i znansti o politici. No kaa se tu i tamo

koristi u sociologiji i politologiji uglavnom je rezerviran o govoru o socijalizmu: tu se – u tom govoru –

koristi kao oznaka za jenu o ključnih atribucija političkih režima socijalističkih ržava. Tako npr. Gellner

govori o Sovjetskom savezu kao prvoj svjetskoj svjetovnoj ideokratiji i o marksizmu kao prvo sekularnoj

etabliranoj religiji svijeta, koja stoji u temel ju te ieokratije. Govorilo se, akle, i o komunističkoj

ieokratiji o komunističkoj ieokratskoj vlaavini, o socijalističkoj ieokratiji, o komunističkoj

jenopartijskoj ieokratiji. U tom kontekstu i režim socijalističke Jugoslavije se klasificira kao tvorevina

ideokratije. Tvrdi se dakle da je Jugoslavija bila ideokratska zajednica u kojoj je ideologija bila,

normativno i stvarno supstancijelno preominantna: ona he čak bila najtipičniji primjer ieokratske

ržave. Buudi a se marksizam u svojim različitim interpretativnim verzijama bio ieološki temelj opšti

obrazac mišljenja i jelovanja u socijalističkim ržavama to se njihovi politički režimi označavaju svakako

– sasvim neaekvatno i kao marksistički režimi. A kao takvi prestvaljali su ruštvene i političke poretke

zasnovane na ieokratskom tretmanu samog marksizma: riječ je o službenom komunizmu i marksizmu,

onosno o službenoj ieokratiji nasuprot koje je stajala isientska, opoziciona ili alternativna

svjetonazorska filozofija čovjeka, ruštva i politike. Ernest Gellner : „ Marksistički su režimi ieokratije tj.



Režimi koji se ne zaovoljavaju time a uz najmanju cijenu obavljaju ruštvenu funkciju, nego žele

ostvariti moralni poredak, vladavinu vrline na zemlji. Politika postaje nametanje pravednosti.“ Riječ je

akle o ržavnim režimima realnog socijalizma za koje de se s pravom redi: „ Aministrativno – komandni

sistem obio je pežorativno značenje, naravno, zato jer je bio jeinstven, centraliziran, nepluralan,

ieokartiziran ( jer je uključivao u sebe ieološku funkciju i prakticirao je u apsolutističkom uhu,

pripisujuči sebi potpunu pravičnost.“Valja nam redi: ne može se poricati a su zemlje tzv. realnog

socijalizma – socijalističkog samoupravljanja – bile zemlje i ržave s vlaavinskim statusom ideokratije.

Jer, ieokratija, se javlja te jeluje i unutar rugačijih političkih poreaka: tu se ieokratija zasniva na

rugačijim – a ne na marksističkim i lenjinističkim – svjetonazorima i ieološkim percepcijama. Po

ideokratijom podrazumjevamo onaj oblik vlasti koji se temelji na recepciji i vladavinskom statusu jedne

jeine iologije koja jeste istoobno i ržavna ieologija, ona je uz to, izvannjskim nasiljem ržavne vlasti

te socijanopsihološkim procesima socijalizacije i interiorizacije, u građansvtu prihvačena i etablirana kao

sveobavezujuda norma. Ta ieologija, sama je ustanovljena kao neupitni znalac. U nacifašistički režimi

jesu ieokratije. Teokratije su istovremeno ieokratije. Režimi koji počivaju na sakraliziranom tretmanu

liberalne demokratije jesu također ieokratski. Tu je svakako i nacionalistička ieokratija: ona kao

apsulutnu istinu nacionalnog identiteta, prihvata i afirmira ideologiju nacionalnog egoizma, narcizma, i

agresivnosti spram rugog. Uz to, ono što se opisuje kao stvarnost komunističkog i nacionalističkog

kolektivizma u njihovim ieološkim imenzijama emonstrira, zapravo, njihov ieokratski karakter: „ ne

sme a postoji izvan okvira koji su ieološki pre – efinisani i koji su učinjeni obaveznim posrestvom

jednosmjernih komunikacijskih kanala apsolutne vlaavine .“ (imitrijevid 2002). Ieokratske ieologije

i prakse mogu biti obilježja raličitih političkih sistema, a ne samo socijalističkih ržava. Buudi a je

ideokratija vezana za fenomen ideologije, evo prije svega jenog poimanja suštine ieologije kojeg ovje,

u razmatranjima o ieokratiji slijeimo: „ Zaatak je akle, ieokratije, - kao sistema ili bar skupa više –

manje povezanih ideja – a neki poseban interes prikaže kao opdi ruštveni interes i tako pojeincima

omogudi oređene privilegije, a vlastima pribavi poršku ovoljnu za njeno unkcioniranje i eventualnu

legitimnu upotrebu sile. Nastojedi prikriti razliku između pojeinačnog ili skupnog interesa, s jene

strane, i opdeg interesa, s ruge strane, ieologija pokušava prikriti sebe kao ieologiju. Stoga – iako

nužno neistina ili čak laž – ieologija u pravilu nastupa kao Istina. Jer, samo tako i samo ok uspješno

prikriva svoju stvarnu bit ieologija može biti učinkovito srestvo manipulacije . Ieokra tija je, prije

svega, oblik vlasti u ruštvima koja su utemeljena na panpolitici. To su ruštva u kojima politika – na tlu

ved ozbiljenog anuliranja iferencije između privatnog i javnog – posreuje i oređuje sve ljuske,

onosno sve ruštvene veze i onose. Panpolitičke ambicije se ne mogu , međutim, uz sve represivne



prakse, ozbiljiti bez sveprožimajude ieologije; ona je izignuta na rang imperativne obveznosti. Koncizno

rečeno: panpolitička ruštva, istovremeno ieokratska i politokratska ruštva. Naalje, ideokratija kao

izraz i praksa panpolitike, istoobno, jest jean o likova političkog funamentalizma i sama počiva na

funamentačistički poimljenoj ieologiji: njene spoznaje i njene, navone, istrine su posljenje najviše,

konačno, apsolutna izvjestnost. Ieokratija za sobom povlači ieofobiju – proganjanje drugih ideja, na

osnovu navono efinitivno spoznate Istine. Ieokrat je hlaan, ozbiljan, mračan, protagonist i neupitne

izvjesnosti pa se krede uvijek, kao zarti fanantik.ieokratski režimi vlasti ne mogu funkcionirati ako u

njima ne postoji institucija vođe. On je mistificirani lier, ieokratski pastir službene istine. Politike i

vlasti, on je, međutim, pastir i to je presuno on je njen kreator, tumač i apologeta. Otua ieokratske

vođe i prakticiraju ieokratiju kao političku, onosno svjetovnu kvazireligiju: u pseuoreligijskom

diskursu – kao samoeklarirani čuvari apsolutnih sigurnosti i izvjesnosti – nude spas vlastitoj nacija pa i

cijelom čovječanstvu. Ieokratije, njoj u bitna oređenja uvrštavamo i njenu recepciju iskursa

eshatologije. Nakon prehonih oređenja ieokratije otvara se pitanje: u kakvom onosu stoje

inteligencija i ieokratija? Onosi se, razumljivo, polivalentni. Ta inteligencija je tu a tumači i apologira

ideje i htijenja ieokratski utemeljenje vlasti. Buudi a je svaka ieokratija totalitarna,

funamentalistička, autoritarna i panpolitička. Sa vlaavinom ieokratije ie i vlaavina meiokratije. Po

svojoj priroi ieokratije, zapravo, proucira mirno sivilo prosječnosti te lijepu ugodu u koliko – tolikoj

privatnosti i povlačenju u intimnosti, ok, istovremenoj, promovira na – ideokratskoj ustanovljenoj –

hijerarhijskoj ljestvici javnih vrijenosti meiokratskih poobne, osrenje, poslušne, epigone, aplauere,

fanatične egzekutore. Ideokratija je u supstancijolnom smislu u sukobu – ona je njen smrtni neprijatelj –

s emokratijom. Ieokratski režimi – bilo a je riječ o komunističkoj ili, pak o antikomunističkoj

ieokratiji, ili a je uzmimo riječ o nacionlističkoj, teokratskoj, nacifašističkoj, liberalnoj emokratiji –

uništavaju, zapravo, temeljne pretpostavke i ključne atribucije emokratije – i kao građanskog ethosa, i

kao formalnog režima vlasti i kao jelatnih praksi. Uništava ieokratiju prije svega, ono što naziv amo

slobonim uživanjem u polifoniji privatnih i javnih svjetonazora te osobnih etičkih i biofilijskih orjentacija.

Buudi a je svaka ieokratija uspostavlja režim ominacije jene jeine ieje, jene ieologije...

Ieološka zartost i politički fanatizam ieokratije, otua, ne ostvalja nikakva prostora onome što je za

emokratiju najbitnije:sloboi polifonijskih alternativa, kritičkom izboru opcija te, na koncu, onome,

naelementarnijem – povjerenju prema zdravom razumu, odnosno, htijenju slobode rasude modi u

aranžmanu svake ljuske i građanske sloboe. U najraikalnijim izrazima,otua, ieokratija se pojavljuje

kao tiranija na ljuskim pravima i sloboama i, uopšte na normativitetima i htijenjima što ulaze u



svjetonazor opstimističke antropologije. Naravno ekstremni ideokratski su mentaliteti u jednopartijskim

ržavama, koje su istovremeno pragmatično – ieološke ržave.

18.KLEPTOKRATIJA

U poimanju kleptokratije figuriraju vije međusobno povezane vrste reukcionizma. U prvoj se

kleptokratija veže za jelatnost ržavne vlasti. Sjuzan Rouz – Ejkerman u raspravi o vezama i odnosima

između vlasti i korupcije razlikuje više moelskih stvarnsti tih veza. U korupcijskim procesima na jelu su

korumpirani vlastoršci i modni pomidivači. Postoje slučajei gje se korumpcijske prakse ogađaju u

ržavama u kojima ominira mafija. Na jelu je konkurentsko pomidivanje a kleptokratija je jean o

viova korupcije. Ključni akteri kleptokratije su strukture ržavnih vlasti. Korporacije sujeluju u

korumpcijskim praksama. Drugi oblik se javlja u konvecionalnom govoru medija i publistike, i u diskursu

naučne literature, fenomen kleptokratije se primarno situira u zemlje Tredeg svijeta. Kleptokratija seveže i za bogate arapske zemlje čiji se režimi efinišu kao simbioza teokratije i kleptokratije. Kleptokratija

se situira i u postkomunističke zemlje. U proukciji kleptokratije sujeluju i strani faktori: vanjski

korporacijski kapital je tu a pomazivanjem omade kleptomanije otvori sebi prostor za kupovine-

privatizacije nacionalnog bogatstva. Kleptokratija je karakteristična i za megainustrijska ruštva

evroatlanskog svijeta.Pojam kleptokratija može se ovesti u vezu sa pojmom kleptomanije. U

kleptomaniji se radi o individuama i opsesivnim prisilama kao svojstvima psihološke strukture ličnosti.

Kaa govorimo o kleptokratiji govorimo, kao i u slučaju kleptomanije o krađi ali izvan poručja

iniviualne psihologije. Termin kleptokratija olazi o grčke riječi klepto koja znači kraem, luilo,

manija...i kratos što znači mod, vlast. Otua terminom kleptokratije označavamo osebujnu vrstu vlasti, to

je vlast onih koji krau, a sama krađa je osnova njihove vlasti. U antropološkim uviima smatra se a je

fenomen kleptokratije jedan od najdrevnihih fenomena. Rouz Ejkerman pravi razliku između jakih i

slabih kleptokrata, a ta razlika proizilazi iz priroe ržave u kojoj se pojavljuje. Jaki kleptokrata upravlja

brutalnom ali efikasnom ržavom koju ograničava jeino njegova vlastita nemogudnost a se

vjeroostojno obaveže. Slabi kleptokrata upravlja nametljivom i neefikasnom ržavom, organizovanom

a izvlači mito o stanovništva i poslovne zajenice. Kleptokratija je oblik i režim vlasti koja u cijelosti

počiva na krađi nacionalnog bogatstva i to u procesu njegovog stvaranja i jelatnostima na njegovoj

raspojeli. Kleptokratija uništava same temelje ruštvene egzistencije, normalne onose u sferi raa,

proizvonje i razmjene i potrošnje. Klepotkratiju ne zanima opšti interes. Nju zanima samo prisvajanje

bogatsta u ličnu korist. Ona poržava strana ulaganja samo ako uvedavaju sopstvenu finansijsku mod.

Kleptokratija jeluje vaninstitucionalno u političkom pozemlju, otua je ona istovremeno i kriptokratija.



Kleptokratskom vlaavinom se može nazvati poreak u kome je ošlo o simbioze l egalnih i ilegalnih

oluka. U kleptokratiji nema pojele vlasti. Korištenje emagogije uvrštavamo u bitna svojstva režima

kleptokratije, kleptokratija je i hipokritokratija. Svoj najradikalniji i najbrutalniji lik kleptokratija zadobija

unutar tzv. Urušenih ili neuspješnih ržava. Urušena ili neuspješna ržava je teritorij na kojem je

sreišnja vlaa izgubila vlast. Zakoni se ne onose, ržava se raspaa. Pojavljuje se i u pluralističkim

emokratijama koje se još nalaze na staiju partijske ržave i panpolitičkog partijskog posreovanja

cjelinom ruštvenog života. Nije korporacijska krađa tog tuđeg jelatna samo unutar matičnih ržava,

nije samo omicilno stanovništvo žrtva kleptokratskih ranji. Žrtve su ruge zemlje, one siromašne,

zemlje u razvoju.

Svoj najradikalniji I najbrutalniji lik, kleptokratija zadobija unutar tzv URUŠENIH ILI NEUSPJEŠNIH

RŽAVA. Urušena ili neuspješna ržava je teritorij na kojem je sreišnja vlaa izgubila vlast. Zakoni se ne

donose, porezi se ne prikupljaju jer nema rada. Ilustracije kleptokrazije nalaze se u afričkim zemljama 80

–tih I 90 –tih godina 20 –tog vijeka. Kleptokratija figurira i u sređenim, uređenim I uspješnim ržavam, pa

I onim u nutar evroatlanskog svijeta, uključivši unutar njega i postkomunističke zemlje.

Kleptokratska ržava ne ugrožava samo pravni poreak ved i sam pojam ržave. Kleptokrate su skoro

obrisale razliku između javne i privatne sfere, između vlasti i vlasništva. Kleptokratija je izraz i praksa i

moralizma i protumoralnosti ržavne realpolitike. Kleptokratija proucira opštu moralnu ekaenciju u

ruštvu. Ona hode novi tip ljui. Trijumf kleptokratije je pa i na koncu smrt emokratije.

19.KORPOROKRATIJA

O stotinu najvedih gospoarskih subjekata, vise o polovice njih nisu ržave – ved korporacije. Cijela

koncepcija ržave – nacije, postaje upitnom. Korporativna mod jeste I planetarna mod. Joel Bakan

ekspert za korporacijsku patologiju ne upotrebljava izraz korporokratija, ono što on ijagnostički opisuje

kao posljedica korporacijske patologije jest zapravo u našim uviima jelo i konzekvencija korporokratije.

Prije svega u procesima nagrizanja i eformiranja liberalne emokratije sujeluju u simbiotičkim vezama

ržavne vlasti i korporacije, i to konzistentnim objektivacijama neoliberalne politike sveopšte

privatizacije svijeta, raa, ruštva i života. akle, ozbiljenje politike proliberalne privatizacije svega

prirono i socijalno bivstvujudeg na načelima privatnog posjeovanja, eregulacije tržišta-to je jedna od

ključnih strategijskih politika i operativnih metoda korprokratske vladavine. A s tom politikom

korporokratija uništava javnu sferu i uvedava svoju vlaavinsku mod. I, ona, na tlu te estrukcije

uništavaju se i stara liberalna vjerovanja u svrhe ržave kao ržave angažirane oko javnog obra građana.



Kao važne autore, koji su bave ovim pitanjem treba prvenstveno spomenuti Joela Bakana i Urliha Beka.

Joel Bakan smatra a je javna sfera koja postoji u vedoj ili manjoj mjeri u svim suvremenim ruštvima,

saa ugrožena. Bekovo izlaganje je jako zanimljivo, jer on aje jenu formulu koja glasi:“Pouzeda su

otkrila kamen bogatstva. Nova čarobna formula glasi: kapitalizam bez raa plus kapitalizam bez poreza“.

Korporokratija, bez obzira na sve građanske otpore uspjeva a instalira korporativno pravo. Uz

zakonoavno oblikovanje korporacijskog prava u sklau sa svojim interesima važna metoa vlaavine

korporokratije jest metoa lobiranja, a to je metoa uticaja na ržavnu vlast. Ovim se u osnovi ruinira

sama zakonoavna vlast. Ruinira se zato što su često „lobisti toliko integrisani u zakonoavni proces, a

često umjesto kongresmena i senatora, prave nacrte zakona i koriste zvanične kongresne prostorije“ o

čemu piše Volin. Uz estrukciju zakonoavne vlasti, razaraju se izvorne svrhe i izvršne vlasti. Politička

vlaavina korporativne plutokratije ozbiljuje se i tako što ona ovje koristi tajno i vlaa tajnom: u

gustim mrežama sprega između kapitala i vlasti kroz tajnovite aranžmane korporakratska mod uspijeva

da svijet podzakonskih akata i operativnih oluka, koje su inače u ingerencijama izvršne vlasti preusmjeri

na mlin vlastitih interesa. Uz korporativno pravo, oblikovanje zakonodavstva, vladavinu izbornim

procesima, korporokratija se uspostavlja i reproucira i tako što u zakonoavnoj i izvršnoj vlasti te u

ržavnoj birokratiji-instalira svoje reprezentante. . Samim tim na djelu je praksa kadrovskih vrtuljaka,

karovskih rotacija, onosno karovskog kruženja. Iz ove situacije implicitno slijei a kroz politiku

rotacija na scenu stupa personalna unija korporativnog kapitala i aktera vlasti. Ono što korporokratiji

prestavlja veliku prepreku je javna sfera, i s tim u vezi ulažu se veliki napori u savlaavanju ove prepreke

prije svega kroz tzv. korporativne medije. Natoji se da se korporokratija promovira ieološkim

srestvima, i to tako što se populariziraju prvenstveno ieologija partnerstva između ržave, ruštva i

korporokratije u socijalnim, ekonomskim i političkim onosima i procesima. Volin nas upozorava na to a

apologija korporacijskih donacija je samo jedan segment stvarnosti u kojoj se ovi odnosi predstavljaju

kao onosi partnerstva. U ieološki arsenal korporokratije spaa i svakako obrana i favoriziranje

komercijalizma. Na ovaj način korporacije ulaze u onaj segment sfere života koje prije tradicionalno nisu

pripaale teritoriju na kojem su jelovale. Ono što je najvažnije za ozbiljenje korporokratije i njenje

vladavinske dominacije je njen oslonac koji predstavljaju Svjetska banka, MMF, Svjetska trgovinska

organizacija. Kroz ove i slične regionalne organizacije korporacijski kapital uvedava svoju mod. Uz

evalvaciju suvereniteta stranih ržava korporokratija uspostavlja svoju vlaavinu i uz asistenciju tih

ržava primjenjujudi uz blagonaklonost tih ržava i neposrenu participaciju različite metode represije,

prije svega prema ranicima. Ovaj korporokratski nagon grabežljivca i bezušnog eksploatora o kraja

ehumanizira ruštvo. a bi ostvarili ovakav uticaj na raništvom često korporacije koriste i omicilnu



vojsku, kao svoju privatnu odnosno najamnu. Međutim o te mjere je kulminirao uticaj korporacija, a

njihovi interesi su često razlog vođenja ratova, a ne eklarirani ržavi razlog. Ovim se stvaraju

simbiotičke veze između militokratije i korporokratije. Ako uzmemo o obzir a su interesi korporacija

prethoili svrgavanju čileanske emokratski izabrane vlae S. Aljenea ona imamo jan uvi u to koliko

raikalan uticaj na ržavnu politiku mogu imati korporacije. S korištenjem tajnih službi ržave svoju vlast

i mod korporokratija temelji na jelatnostima koje pripaaju političkom pozemlju, onosno stoji joj na

rspolaganju špijunaža.

U kontekstu promišljanja alternativne politike spram korporokratije insistira se mimo očekivanja svih

postmoernističkih objava kraja ieologije, politike, emokratije, ržave i sl. prije svega na formatirajudoj

modi ržave. Nužnost rehabilitacije zakonske regulacije korporokratskih jelatnosti olazi i zbog priroe

samih korporacija koja u sebi sarži ieologiju eregulacije. Ta ieologija prestavlja pokušaj obmane, jer

se zasniva na sumnjivoj pretpostavci a de korporacije poštovati ruštvene i ekološke interese, pa i ona

ako ih na to ne obvezuje ržavna vast. Za razliku o rješenja koja se temelje na tržištu, ržavna regulacija

objedinjuje autoritet, sposobnost i emokratsku legitimnost rai zaštite građana o korporacijskih

nedjela. Deregulacija zapravo predstavlja de-emokratizaciju, jer uskraduje „narou“, koji jeluje preko

svojih emokratskih zastupnika u ržavnoj vlasti, jeino službeno političko srestvo koje trenutno ima za

obuzavanje korporacijskih ponašanja. Bakan aje prijelog na koji način bi se mogla kontrolisati mod

korpoacija. On prelaže javno finansiranje izbora, ukianje korporacijskih onacija u političke svrhe,

strogo zakonsko ograničenje lobiranja, rigorozno limitiranje seobe osoblja između institucija ržavne

vlasti i korporacijskog svijeta, svođenje njihovog uticaja na javnu politiku i ržavnu vlast na mjeru u kojoj

takve uticaje „imaju i ruge organizacije, poput sinikata, ekoloških potrošačkih uruženja i boraca za

ljuska prava“. Takođe neophone su i „reforme izbornog sustava koje bi unijele nove faktore u politički

sustav i potaknule razočarane građane a mu se vrate“. U borbi spram korporokratije moraju sujelovati

građani preko nevlainih organizacija i građanskih pokreta. Kritički orjentirana i emokratska javnost,

uključivši i antikorporacijske proteste i pokrete, mora raiti na naprestanom emaskiranju korporacijskih

hipokrizija. Lauren Snier okazuje kako su „mnogi o najtežih antiruštvenih i grabežljivih čina počinjeni

u moernim inustrijskim zemljama, korporacijski zločini“. Zanimljivu misao iznosi Jackson koji kaže a

kapitalizmu treba moralni ekvivalent Komunističkog manifesta. Za kraj želim a pokažem u čemu Bakan

vidi soluciju. Za njega „solucija leži u ponovnom formiranju javnih i vlainih institucija, nacionalnih i

internacionalnih, koje su barem u teoriji, ako ved ne u praksi, stvorene a manifestiraju ieale

emokracije i ruštvene prave. To je zasigurno , izazov, ali to je i smjer-a ne daljna privatizacija-u kojem

se trebamo kretati“.



21.KRIPTOKRATIJA

Socijalističke i marksističke liberalne emokratije tvre a stvarna mjesta modi u kapitalističkim

ruštvima, skrivena iza formalnih političkih proceura u voranama za sastanke upravnih odbora velikih

preuzeda, su u mnoštvu tajnovitih i neizbornih institucija. Grčka riječ KRYPTOS znači – sakriti, KRATOS –

mod, vlast. Figurira se kao termin zavjere, tajno ruštvo, a posebno ona religijska označavaju se kao

kriptokratska. Tajnost, koja se diplomatski naziva diskrecijom, jednaka kao i misterij vladanja, namjerna

prevara i potpuna laž, upotrebljava se kao legitimno srestvo za postizanje političkih ciljeva. U teorijama

emokratskog funkcionisanja tajnog u politici hode se razumjeti kao jedan od izraza imoralizma politike

prljavih ruku: politika i vlastoršci i u liberalno emokratskim režimima prisiljeni su i to iz same biti

savremene politika a u ime ržavnog razloga, nacionalne sigurnosti obmanjuju javnost. Kriptokrati ja je i

u emokratiji sasvim prirona stvar svake racionalne i uspješne ržave. i samo C ivilno Društvo2 je

proizvod tajnog kao relevantna komponenta svoje egzistencije, tu je i crkva sa svojim tajnim

jelatnostima. Laž, voličnost i tajnost bila su ključna sredstva da se ostvare svjetovni i duhovni ciljevi

papinstva, još o samog početka. ržava se, u ovom kontekstu, pojavljuje u 3 uloge:

1. ONA JE PRODUCENT TAJNOG, INSTITUCIONALIZIRA TAJNO ( kada je produkcija rezultata

zakonodavnog procesa, onda imamo institucionalizovanu tajnu)

2. UPRAVLJA TAJNIM – ržava upravlja tajnim, reguliše i kontroliše legalno tajno ( ustavna I tajna

sfera efinisana ustavom I zakonima, I javlja se koa sfera jelatnosti ržave I njenih aparata).

3. VLADAVINA ILEGALNOM TAJNOM – protudemokratija i neviljiva vlast na građanima, na

njihovim privatnim I na građanskim ruštvom u cjelini.

RAZLIKUJEMO:

1. ŠPIJUNSKO TAJNO – su sve konspirativne jelatnosti, tj. obavještajne, kontraobavještajne – obavljaju

ih tajne i javne ržavne službe. Cjelina aktiviteta ržavnih aparata tajnih jeatnosti.

2. POLITIČKO TAJNO – što ga u rutinskim soc. procesima i svakonevnim političkih onosima praktikuju

javni akteri politike, akteri koji pripaaju I sferi ržave i akteri što figuriraju unutar civilnog ruštva.

U sferi ržavne vlasti, tajno se treba posmatrati kroz ulogu policije u ruštvu.



Prema Hejvudu – tri su temeljna pristupa uloge policije:

1. LIBERALNI – policija je u suštini neutralno tijelo, zaada mu je a oržava unutrašnji re zaštitom

individualnih prava I sloboda, poržava ruštvenu stabilnost i obezbjeđuje ličnu sigurnost;

2. KONZERVATIVNI – policija čuva autoritet ržave i obezbjeđuje a se njena ovlaštenja ostvaruju u

čitavoj zajenici;

3. RADIKALNI – policijske snage su sredstvo represije u korist ržave, a ne u intresu stanovništva i

služe elitama a ne masama.

POLITIČKA POLICIJA može se pojaviti u 2 značenja:

1. policijske užnosti mogu a se obavljaju u sklau s policijskim pristrasnostima ili ruštvenim

predrasudama, koje oređenim interesnim grupama daju prednost u odnosu na druge.

2. djelatnost policije može a izađe izvan granica građanskog pitanja i a se zare u političke

sporove.

Za razliku o političke, građanska policija prestavlja javnu policiju. Uloga građanske polici je u

provođenju krivičnog prava. Policijska ržava onosi se na oblik vlaavine u kojem je u potpunosti

napuštena liberalna ravnoteža između ovlaštenja policije i građanskih sloboa. Policijske ržave imaju

totalitarna obilježja, i trebaju a stvaraju strah i a ruštveni život stave po svoju kontrolu.

Tajne službe su službe najčešde, na temelju zakona, osnovne organizacije i institucije namjenjene za

zaštitu teritorijalnog suvereniteta ržave. Tajne službe se traicionalno ijele na civilne i vojne. Unutar

civilnih razlikuju se unutrašnje i vanjske.

Čime se bave tajne službe?

Postoje ržavna, vojna, službena, poslovna I profesionalna tajna. U emokratskim ruštvima tajne službe

moraju nastojati a buu jelotvorne i politički neutralne, nepristrasne i priržavaju se profesionalne

etike i djeluju unutar legalnog mandata u saglasnosti sa ustavno zakonskim normama i demokratskom

praksom ržave. Po izrekom preostrožnosti ruše se granice ljuskih prava, vanjska sigurnost

kapitalističke ržavne ekspanzije izjenačava se sa građanskom sigurnošdu.

jelatnosti aparata ržave kao kriptokratije:



- Afera „bijeli ogrtač“ – hajka na 30 najuglenijih zravstvenih ranika osumnjičenih za špijunsko

djelovanje protiv Staljina; njegove politike, namjerna ubistva visokih političko partijskih užnosnika.

- „Cointelpro“ – program suzbijanja radikalnih rasnih nemira I nasilja izazvanih aktivnostima Crnih

pantera u SAD-u pomodu slanja anonimnih prijetedih pisama;

- „jesenska orhieja“ – jedna od spektakularnih operacija kineske obavještajne službe 80 –tih,

kada se skupina njezinih agenata tajno infiltiriala u vrh sam poltiike, pa I u crkve raznih religija I vjera, te

sun a osnovu toga prikupljali niz važnih informacija o prikrivanju stanja u njima,njihovom financijskom

kapitalu.

Uz tajne policijske torture i provođenje experimenata u vojne svrhe, to pripaa tajnim jelatnostima

ržavnih aparata. Umjesto a ogađaji nastaju putem normalnih proceura, oni se nasilno provociraju,

isceniraju, umjetno stvaraju. Obavještajne i bezbjenosne agencije ne mogu sebe lišiti tajnih političkih

funkcija. Njihova je uloga isključivo politička, jer nagleaju i kontrolišu protivnike političkih sistema.

Tajne službe se ešavaju i na unutrašnjem i na inostranom planu. To jelovanje, interveniranje u drugim

ržavama naziva se TREDOM ILI TIHOM OPCIJOM.

Jeno o ronih mjesta tajnog jeste izazivanje RŽAVNOG UARA, jer je tu javnost potpuno isključena,

tajno je neuhvatljivo.U moernom svijetu, ako se i za jenu sferu može redi a je zaokupljena tajn im, to

je ona IPLOMATIJA I VANJSKA POLITIKA. iplomatija jeluje u inustrijskoj i ekonomskoj špijunaži.

emokratski ethos stoji na stanovištu a obavještajne jelatnosti imaju nekoliko preemokratskih svrha:

1. a obezbjei strateško obezbjeđenje,

2. da porži politički proces,

3. a zarži tajnost obavijesti,

4. obavještajne službe oprinose sigurnosti i blagostanju.

U rukama emokratskih liera, obavještajno jelovanje aje veliki oprinos apsolutnoj ržavnoj obavezi

prema svojim građanima a ih učini sigurnima. Unutar emokratskih režima, obavještajne službe

predstavljaju oblik stjecanja znanja o strategijskim pitanjima.

Voedi računa o nacionalnoj sigurnosti kao kontrola špijunskog, parlament angažuje 4 skupine zaada:



1. nazor uključuje 2 elementa: - ržanje vlae ogovornom; - uticaj na razvoj i implementaciju

obavještajne politike;

2. avanje r. mišljenja;

3. osiguravanje transparentnosti;

4. uspostavljanje veze između obavještajnog jelovanja i ruštva.

Organizacije CD, lobiji, grupe za pritisak i ljuska prava, političke, stranke, meiji, mogu a obave korisnu

nazornu funkciju obavještajnih službi. Nazor javnosti može pomodi a se osiguraju ciljevi koji su obri

za ruštvo u cjelini. Centralna kontraverza oko tajnih službi ržave vezana je za to kako da djeluje kao

protektorat ržave ok se u isto vrijeme bave tajnim operacijama koje ne mogu biti otkrivene u javnosti.

22.MEDIJAKRATIJA

Uz I, Z. i S postoji i 4 vlast. Po njom se porazumijevaju različiti entiteti (ustavni suovi, nac. banke,

lobiranje, hijerokratija, ...) ali I sve same ustanove koje nisu ni demokratskim procedurama

uspostavljenje niti poliježu nazoru o strane traicionalnih institucija emokratske vlasti. Također i

meiji jesu četvrta vlast, najmodniji meiji s narcizomomili bez njega Ali, ovje se nede koristiti ovaj

pojam kao 4 vlast. Vlast i njenu stvarnu vladavinu nazivamo MEDIJAKRATIJA, jedan je od glavnih likova u

savremenom multiverzumu vlasti. Ona nije izabrana, ona je samozvana i relativno nezavisna, položna

samo utjecaju vlasnika i superiornih pol. interesa. Zato je ona sila i mod bez kontrole, a može prerasti i u

silu, nasilje, teror. Niko je ne smije kritikovati, ometati ili nazirati. Ali, nisu svi meiji uživaoci hipermodi,

to su uglavnom velike multinacionalne i nacionalne medijske korporacije.

U normativnom smislu imamo 5 IDEALNIH FUNKCIJA komunikacijskih medija:

1. moraju INFORMISATI GRAĐANE o onome što se oko njih ogađa, OBRAZOVATI u pogleu smisla I

avanja činjenica, AVATI „ČINJENICE“

2. moraju pružiti PLATFORMU koja de olakšati oblikovanje javnog mnijenja I pružati javnosti povratne

informacije.

3. aju PUBLICITET ržavnim i pol. Institucijama ( novinarska uloga psa čuvara primjer ponašanje u SA-u

za afere Watergate, novinari su otkrili da parlamentarni zastupnici primaju novac da bi posatvaili

oređena zastupnička pitanja)



4. meiji služe kao KANAL ZA ZAGOVARANJE pol. stavova.

5. kao zagovaranje, to može biti i funkcija UVJERAVANJA.

Pored ovog normativnog idealnog tipa, potreban je idealan novinar. On mora biti poželjan, a ima i neke

kvalitete sveštenstva, tj. a govori istinu, a obezbjei formu za ebatu, a rži mod u tom ruštvu stalno

bunom. To je anglosaksonski moel novinarstva i on rži obedanje a interpetiraju svijet zajenici, i a

nudi prostor štampi, raiju i TV, sukobu mišljenja, Ali ovi iealni oblici nisu prisutni u praksi.

POJAM MEDIJSKA DEMOKRATIJA – je ustvari pojava destriktivnih i normativnih diskursa u stvarnosti.

Tvorba pol.volje i onošenje oluka su procesi gje meij ima posebnu ulogu. Kada djeluje mediji s tih

pozicija to se naziva (prema Majeru) KOLONIZACIJA POLITIKE s pozicije medijskog sistema. To je jedan od

elemenata medijakratije?.I ovaj oblik vlasti, iako egzistira na tlu lib. demokratije radi na njenoj

destrukciji.

ODNOS MEDIJAKRATIJE I KORPOROKRATIJE

Ta je veza vostruka, prvo što se meiji organizuju u formi korporacija, a ruga što su na jelu globalne

meijske korporacije. S meijakratijom meiji više nisu savjest ruštva i čuvari emokratije, nego su

vladari, pa dolazi do bolesne simbioze: POLITIKA, MEDIJI I VLASNICI. Kada se pojavljuje u liku

KORPORACIJSKE MEDIJAKRATIJE, ona je i sama KORPOKRATIJA. Ona je u vezama i sa POLITOKRATIJOM,

PARTITOKRATIJOM, MILITOKRATIJOM, TELEOKRATIJOM.Primjer za odnos medijakratije sa militokratijom:

npr. američki meiji su za rat u bori protiv Iraka. Stvar je u tome a je u tom ratu jena firma proavala

mnogo oružja, a bila je u obrim onosima sa TV kudom. Na Tv-u su novinari izvještavali iz perspektive

boraca i pilota, intervjui su bili o tome kakav je osjedaj voziti avion i sl., a rijetko kaa su pitali kakav je

osjedaj živjeti u strahu.

MEDIJAKRATIJA I KRIPTOPOLITIKA

Meiji špijuniraju privatne živote vlastoržaca, ali te informacije koriste a izvuku novac, prijete i ne

objavljuju snimke i slike ako su pladeni za to, a čuvaju ih ako im, ipak, zatrebaju. Time uništavaju

emokratiju.Meijakratija uništava i POLITEIZAM VRIJENOSTI I POLIFONIJU MIŠLJENJA .UNUTAR CD,tj.

RUŠTVENE VRIJENOSTI. Jer, Amerika poržava slobou ieja, ali je pitanje a li „rugačija“ mišljenja

nede biti zaustavljena. ešavalo se a novinari sa različitim mišljenjima ožive pa u karijeri i još se

zamjere sa pogrešnim ljuima. U Americi postoji još jean problem – sukob između zabave i informacija,



izmišljotine i znanja, a baš ova meijakratija je pretvorila Ameriku u svijet zabave. alje, ona potkopava

normativne autentične slike emokratije i njene prakse.

Također, ona još i ispražnjava politiku o onog političkoj, pa joj je maxima – manje stranačarstva

(stranke), više emokratije. U svakonevnom životu gube politika i političari na vrijenosti, autonomiji iintegritetu. Ako su političari postali osjetljivi na javno mnijenje (anketno ispitivanje), ona su postali i

zatočenici javnog mnijenja, koje saa ominira u procesima olučivanja. Imiž vođe saa više vrijei

nego njegove sposobnosti i sada je problem da se politika predstavi onakvom kakva jeste, jer bi kao takva

bila neomiljena.Medijakratija je u odnosu i sa sudstvom. Njihovi se interesi poklapaju. Sudstvo (istražno)

ima koristi o meija jer mu oni pružaju poršku i zaštitu, a i meiji su u obroj poziciji ako ih sustvo

štiti. Pozitivan rezultat je što ova va fenomena pojavna oblika vlaavine potiču a se prikupi što više

podataka, a negativan rezultat je taj što svaki slučaj biva izložen kritici o strane javnosti, javnost sui

prije nego što slučaj završi. To znači a se igra između vlasti i protiv snaga ne ešava više među

institucijama, nego među građanima. To znači a se mod javnog mnijenja pretvara u tiraniju.

Novinari i njihove organizacije su ključni igrači hegemonijskih procesa, a prestavljaju građanske poglee

u skladu s statusom quo.

23.MEDIOKRATIJA

U političkoj retorici svakonevnog govora kao i u jeziku znanosti o politici često se ne pravi razlika između

pojmova meiokratija i meijakratija, oni se čak poistovjeduju. Ali, po meijakratijom porazumijevamo

hipervlast i panvladavinu masovnih medija, a pod mediokratijom podrazumijevamo vlast i vladavinu

osrednjosti. Fenomen mediokratije nije na marginama ruštvenih znanosti i politoloških poimanja

emokratije, razmatra se unutar raznoronih aksioloških stanovništva, ieoloških preferencija teorijskih

iskursa i tematskih konteksta. Njena bi iealna zaada trebala biti a trajno ostvaruje meiokratski

učinak, naime a uspostavlja strukture vlasti koje nailaze ruštvenu prosječnost i a na voede pozicije

u ržavi i ruštvu ovoi natprosječne i najbolje pojeince. Meiokratija kaa bi mogla postala bi i

ominirajudi režim vlaavine.

Zapanjačka, odnosno evroatlantska kultura i to iz svoje imanencije, a ne pod izvanjskim prisilama dakle,

nužno proizvoi kulturu meiokratije. Saglasno širenju carstva prironog zakona, zapana kultura sve

više ospijeva u sreišnju zonu, izbjegavajudi krajeve i krajnosti, kredudi se u oblasti „ni svetog, ni

grešnog“, ni visokog, ni niskog. I iz rugačijih iskursa, naprimjer onih koji reflektiraju o

postsocijalističkim stvarnostima proliberalističke tranzicije ka tvz. prokapitalističkoj moernizaciji, tvri se



kako je na jelu vlaavina meiokratije. Meiokriteti su zavlaali političkom scenom, mi smo u teškim

političkim krizama, vedina postsocijalističkih zemalja na tom putu iz autokracije u emokraciju prolaze

kroz tu meiokraciju a najvedi suranik meiokracije je medijakracija. To su novinari koji se povezuju sa

političarima i ta sprega je nešto što jako ugrožava slobou meija.Fenomen meiokratije se

problematizira u diskursu kritike demokratije, u partitokratskim demokratijama i partijskim egokratijama

dominiraju lieri i sami često sa meiokritetskim kvalitetima. U raikalnim izrazima emokratije, tvri se

kako emokratija neprestano provoi meiokretenizaciju i građanstva i političara i to tako što se u

meijima manipulira s njima egrairajudi ih na razinu upotrebljivih mediokriteta.

Weber je smatrao a naro nema sposobnosti za rasuđivanje u stvarima politike, on je samo proizvođač

vlaa elita a one su ovlaštene a u ime naroa onose oluke. U vedini razvijenih višepartijskih poreaka,

najmanje je elitnog i elitističkog, izbornim procesom olaze prestavnici osrenjosti, anonimni likovi

osobnih ambicija, lokalnih kapaciteta i populističkih stvarnosti. Prema tome, može se redi a je naro u

stvarno partijski pluralističkim emokratijama na vlast ovoi umjesto elita, osrenjosti, prosječnosti,

mediokritetske ukuse, stilove i sposobnosti.

24.MERITOKRATIJA

Porazumijeva se najpraveniji ruštveni poreak u kojem vlast imaju oni koji imaju najviše znanja,

zasluga, postignuda, ostignuda, oni koji su najsposobniji i najkvalitetniji. Meritokratija se oređuje kao

vlast na osnovu vrlina. Meritokratske vrijenosti: znanje, zasluge, ostignuda, sposobnosti i kvaliteti

međusobno sinonimni i zamjenjivi pojmovi. Meritokratija kao temelj najpravenijeg ruštvenog uređenja

i tako najracionalnija osnova uspješnih emokratskih režima vlasti. Unutar socioloških teorija ruštvene

satisfakcije promoviraju se načela meritokratije u temeljne principe vertikalne ruštvene pokretljivosti.

Socijalni uspon oređuje se poželjnom meritokratske socijalne kulture. Funckionalistička sociologija

preferira meritokratiju kao superiornu vrijenost. U meritokratskoj kulturi stvarna inovativna mod je u

posjeu onih koji imaju najbolje ieje. Meritokratska kultura i politika smatraju a škole trebaj u biti

ruštveni mehanizmi selekcije ustanove najsposobnijih pojeinaca, koji de kasnije zauzimati najvažnije

položaje u ruštvu. U emokratskim i liberalnim ruštvima uz načelnu otvorenost i rugih socijalnih

institucija glavni mehanizmi promoviranja pragmatične meritokratije kao režima vlaanja i prisvajanja

socijalnih uloga na osnovu osobne vrsnode i zasluge. Opdi tipovi onosa prema meritokratiji sa stanovišta

pohvala:



- njena se vrijednost preferencija javlja prije svega unutar ideologije liberalizma, a tu se posmatra

sa idejama individualizma i jednakosti,

- smatra se za praktični moel ruštvenog ustrojstva i političkog uređenja koji se utemeljuje kroz

načelo jenakih mogudnosti za sve ljue. Uz to, meritokratski režim vlasti osigurava a na voede pozicijebuu izabrani najbolji, vlast koju obavljaju najbolji jeste i najsigurnija garancija uspjeha politike i ruštva.

Meritokratija i partitokratija su va moela upravljanja ruštvom i razvojem. ok u meritokratiji, bar se

normativno zamišlja napreovan je i zauzimanje pozicija u institucijama vlasti, dolaze na osnovu

sposobnosti i zasluge otle u partitokratiji položaji se prisvajaju prema političkoj, stranačkoj i ieološkoj

opredjeljenosti. Meritokratija i partitokratija produciraju dva tipa elita:

- meritokratija favorizira i proizvoi stučnjake,

- partitokratija prema političkim zaslugama i partijskoj oanosti stvara ne kreativne, često

prosječne političke oligarhije.

Ključne prenosti meritokratije u onosu na politokratiju, ona čuva slobou znanja, kreativnost

inteligencije, i granice političkih i vlastoržačkih intervencija u civilno ruštvo. Zato se i s pravom može

ustvriti moerna ruštva, ukoliko hode biti emokratska i uspješna moraju osigurati a meritokratija

naslijedi politokratiju i partitokratiju kao jean o njenih likova. Meritokratija je u historiji bila ključna

pretpostavka oblikovanja građanske klase a ova je klasa onijela sa sobom i prakse liberalne emokratije.

KRITIKA MERITOKRATIJE (Dahrendorf)

Ieologija meritokratije hode se opravdati i pozivanjem na primjerne njenog ozbiljenja,

Vlaajuda elita se sve više ovaja o svojih birača ostaje samo poslušnost,

Meritokratije rigorozno kontrolira ruštvene nejenakosti,

Ideologije meritokratije u sebi skriva staru maksimu: gdje nema kapitalizma, tamo nema ni demokratije

ni napretka.

Meritokratski oblik uređenja i vlaavine proizvoi i hiperracionalnost, neprestanu fleksibilnost i opsesiju

moernizacijom, što sve voi o ehumanizacije ljuskih veza i onosa. Ieologija meritokratije skriva u

sebi moralno licemjerje, ona je zapravo emagoška kompenzacija klasnih nejenakosti. Meritokratija

treba biti osnova olučivanja u liberalnim emokratijama, onosno u sistemu emokratski legitimirane



ržavne vlasti. Meritokratske institucije ne mogu efekt ivno djelovati bez stvarnog demokratskog miljea

kako bi očuvale nezavisnost. Meritokratija za razliku o rugih oblika vlasti nema zasebnu organizaciju,

ali se instalira u različite likove vlaavine. Ieologija meritokratije je zavoljiva i privlačna. Kaa su u

pitanju institucije, ne treba opustiti a bilo koji kriterijum olučuje o tome ko de odi na vrh, a ko nede.

Raznovrsnost je bolje, garantira otvorenost nego zasluge samo po sebi, a otvorenost je stvarni pečat

liberalnog poretka.

25.MILITOKRATIJA

He jvu razlikuje 3 vrste vojnih režima:

1. VOJNA HUNTA – klasični oblik militokratije, jeluje kao oblik kolektivne vojne vlasti, sreište je u

vrhovnoj komani sačinjenoj o oficira koji obično prestavljaju tri roa vojske: kopnenu, mornaricu,

vazduhoplovstvo.

2. IKTATURA jenog čovjeka – iza njega je vojska, ona ima položaj vođe I okviru hunte (često

zahvaljujudi kultu ličnosti);

3. OANOST oružanih snaga kao olučujudi činilac koji oržava sistem, a vođe vuku konce iz

pozadine.

Ovo su čisti likovi MILITOKRATIJE. Militokratija jeste supermatija vojne oligarhije na civilnim ruštvom,

koja uspijeva a se formira u ruštvima koja su okinula iferenciju između CIVILNE I VOJNE VLASTI.

MILITARIZACIJA I MILITOLATRIJA

Andreski – militarizacija jeste ruštveni i pol. proces s kojim se postiže vojna kontrola na ruštvom i

potčinjava potreba ruštva vojnom potrebom, i tako ima konzekvenciju oblikovanja ruštva na načelima

vojne organizacije.

MILITOKRATIJA – ideologija koja favorizira vojne ideale i sakralizira vojničke vrijenosti. Militarizam se

onda javlja kao spoj militarizacije, militokratije, agresivnosti i militolatrije, tj. propagiranja vojnih vrlina.

Izvan poretka militarizacije, u znanstvenoj lektiri, identifikuju se dr. poimanja militarizma:

1. ETATISTIČKI – bitni elementi etatističkog militarizma su: ekspansionizam, agresivna realpolitika,

favorizovanje oružanog nasilja, ovaj je militarizam plono tlo militokratije. ržava je shvadena kao vojno

– tehnički fenomen, a njena svrhe su reucirane na jeno: na ekspanziju u prostoru ( kao teritorijalnu )



2. AKSIOLOŠKI – mil. kao vrijenosni poreak gje se vojna vrlina uziže na najviši rang vrijenosti.

Bitna je još jena Vagtsova, iferencija između militarizma i civilnog ruštva: mil. obuhvata svaki sistem

mišljenja i vrenovanja vojne institucije u onosu na civilni život, uvoedi ono militarno u civilnu sferu.

3. IEOLOŠKI – mil. kao vojna ideologija – vojna vladavina, trening, poredak, gdje se preferira duhvojne harizme. To je političko jačanje vojne modi ržave.

4. INTITUCIONALNI - egzistencija vojnih vlaa i režima, tj. institucionalna struktura zasnovana na

vojnoj vladavini I preferiraju duh I mentalitet vojnih harizmi. Ovje vojne institucije imaju namod na

civilnim.

5. SOCIJALNO-KLASNI – donos vojne organizacije s jene i ruštva s ruge strane, a onos je

zasnovan na organizovanom ržavnom vojnom ustrojstvu.

Finer: POLITIČKA KULTURA – kao uticajni element, onje gje je jaka javna privrženost institucijama

(civilnim), slaba je vojna intervencija, pa prema tome postoje:

1. VISOKORAZVIJENE POL. KULTURE - tu su reducirane pretpostavke za instaliranje militarizma i

intervencija vojske se smatra neizvoivom. Riječ je o ZRELOJ POLITIČKOJ KULTURI.

2. RAZVIJENE POL. KULTURE – gdje je razvijena demokratija, tu je sporan transfer vlasti s civilnog na vojni

sektor, jer bi izazvao otpor

3. NISKA POL. KULTURA – tu je slabo organizirano civilno ruštvo, nerazvijen je pol. pluralizam, javno

mnijenje nije sklono odbacivanju eventualnih vojnih intervencija, tj. otpor bi bio slab.

4. MINIMALNA POL. KULTURA – pluralizam nerazvijen, pol. kultura indolentna spram militarističkog

mentaliteta.m,

POJAVNI OBLIK MILITARIZMA (his.)

1. VOJNIČKI MILITARIZAM – struktura pol. sistema na principima vojnog ustrojstva.

Unutar vojne vlaavine u historiji su se pojavljivali različiti oblici militarizma:

- lične vojne iktature

- kolektivne vojne diktature.



Vlast rži jena vojna oligarhija, kao paraigma militokratije. Ta vlaavina se može oslanjati na 1 huntu ili

vladavinu eksperata ili vlaavinu oslonjenu na 1 političku partiju. Vojni mil. se javlja kroz npr. totalitarne i

autokratske režime, a koji su se zasnivali na estrukciji građanskog ruštva, anuliraju pluralizma,

demokratiju i prava i slobode.

2. CIVILNI MILITARIZAM – gdje vlaajude garniture kontrolom na vojnim institucijama vrše penetraciju

institucija u političkom sistemu i r. sferama ruštva. Te vlaajude elite koriste se vojskom kao fizičkom

silom. npr. Hitlerov militarizam.

3.CIVILNO-VOJNIČKI MILITARIZAM – voedi akteri su: vojska i civili. To su utjecaji od strane HIBRIDNIH

civilnih i vojnih grupa na politički sistem. To se ešava kaa ođe o ominacije egzekutive na

legislativom (izvršna vlast na zakonoavnom). Tu olazi o inkorporiranosti proizvonih korporacija,

obrazovnih institucija. Ova karakteristika opisuje evroatlanske režime lib. emokratije, ali on se minirira?,

pa militokratija se pojavljuje kao kriptokratija. Unutar sretnog kruga (ržava – vojska – korporacija)

figurira onaj oblik militarizma što je prijetnja liberalnoj demokratiji.

Kaa govorimo o NORMATIVNOM iskursu, ona se misli na osmišljavanje najpoželjnijih veza između

em. nužne egzistencije vojske. To normativno u emokratiji mora ostvariti nazor gje de vojska biti

institucija civilnog stan ja o izvanjskog prironog stanja, te de osiguravati jače ili slabije uvođenje

prirodnog stanja ili nasilja u ustroj i funkcionalizaciju pol. zajednice.

Ovim se iealnim htijenjima želi preventivno eliminisati potivemokratska praksa militarizma u samoj lib.

demokratiji.

Militarizacija je jean o extremnih oblika POLITIZACIJE VOJSKE. Ali, politizacija i militarizacija mogu idi

uporeo (npr. totalitarna, iktatorska, autoritarna ruštva/režimi, gje je vojska bila politizovana, a

ruštvo militizirano). Čak i kada politizacija postoji bez militarizacije, dolazi do derogiranja vojne

ekspertize, time slabi vojna efikasnost, vojska postaje neprofesionalna i pada pod nadzor pol. sile u

ruštvu, te time neizravno uvodi nasilje u pol. zajednicu.

ŠANSE EMOKRATSKOG ETHOSA SPRAM MODI MILITOKRATIJE

C je antipo militarističkom. Ali to ne znači a C želi razoružanu ržavu, bez obrambenog sistema.

Sve ržave egzistiraju sa traicionalnom pretenzijom a se čuvaju o vanjskih utjecaja putem vojne sile,

građani se pozivaju na ubijanje vanjskih neprijatelja, a što je rezultat necivilizovanosti svijeta. Pore

obrane, ona ima još jean razlog svoje modi i egzistencije, a to je viljivo kroz spregu između



politokratije i korporokratije. Naime, kapitalizam opstaje time što se voi tržišni rat, gospoarske sile taj

rat ne žele prekinuti, jer pomodu njega stječu svoj cilj – profit. Bez rata nema bogadenja pojeinca i

ržave. Kapitalski onos legalizira ratno stanje: RAT SVIH PROTIV SVIH.

S druge strane imamo i individualizaciju rata gdje su pojedinci akteri militokratije a na raspolaganju imajumodnu tehnologiju. Liberalne emok. proucira iz sebe same militarizam. Zato ona sama mora savlaati.

26.MONOKRATIJA

Marsel Prelot razlikuje klasične i savremene monokratije. Unutar klasičnih pojavljuju se 3 historijska lika

monokratije:

1. apsolutna monokratija

2. tiranija

3. diktatura

Monokratije u Italiji, Njemačkoj i SS naziva NARONIM MONOKRATIJAMA. Narone monokratije se

razlikuju po ieološkom oređenju: npr. Hitlerov nacizam – ideologija rasima, Musolinijev fašizam –

ieologija ržavne iktature, sovjetska monokratija – ieologija marxizma. Saa imamo fašističku,

hitlerovsku i diktaturu proletarijata.

Monokratija se razlikuje od oligarhije – to su forme vlasti koje se nalaze između monokratije (vladavine

jenog) i emokratije (vlaavine vedine). U oligarhijama najmanje nekolicina ima vlast. Prelot razlikuje 3

temeljna oblika oligarhija:

1. aristokratiju – vlaavina povlaštene klase

2. cenzusnu plutokratiju (vlaavina imudnih osoba)

3. stranačku oligarhiju ( vlaavina članova 1 stranke / iktatura)

Monokratije su uvijek u komparativnom diskursu sa demokratijom.

Monokratija – monopol ujeinjen u jenoj ruci, monopol vlasti i ieologije; obacujudi pluralizam

osigurava jedinstvo i jedinstvenu vlast. One praktikuju KULT LIČNOSTI. Razlikuje se o emokratije po

tome što aje pravo osobi na vlasti a zagovora jenu oktrinu i po njoj se ponaša.



MONOKRATIJA vs DEMOKRATIJA

Ova dva oblika vlasti su u supstancijalnoj opreci

DEMOKRATIJA PROPAGIRA MONOKRATIJA PROPAGIRA

1. SLOBODU 1. AUTORITET

2. JEDNAKOST 2. OSOBNOST

3. UNIVERZALNOSTI 3. ORTODOKSNOST

4. VEDINU 4. ISKLJUČIVOST

Monokratija priziva totalitarizam

AUTOKRATIJA vs MONOKRATIJA

Oni nisu ientični oblici, pa se pojavljuju još 2 iealna tipa

1. ržava koja je ujeno i aut. i mono. (najpoznatiji his. primjer – APSOLUTNA MONARHIJA – na

osnovu koje nastaje moerna ržava).

2. ržava koja je ujeno i em. i polikratska (kojom mislimo a se olikuje em. moernog oba.

Tako dem. uzima u razmatranje autokratsku vlast kao vlast odozgo (protiv ovog tipa je samo vlast

oozo), a pluralistička teorija smatra a je lijek protiv ovog tipa vlasti raspojeljena vlast, emokratija je

vlast odozdo.

MONOKRATIJA I LIBERALNA DEMOKRATIJA

Liberalna emokratija ne može funkcionisati bez javne uprave, a organi vlasti javne uprave se organizuju

na monokratskom principu. Ova poveznica je najistaknutija unutar ržavne birokratije. akle, kako je

vlast poijeljena na Z, I, S, nije teško uočiti a je, prije svega, sudska vlast prava monokratska. Pledira se

na susku vlast a se monokratski princip zamjijeni kolegijalnim (suska vijeda, porota, ...). Monokratski

moel je očiglean i u vrhovnim, ustavnim suovima, ovi suovi imaju apsolutni suverenitet, izmiču

svakom dem. nadzoru, i dakle monokratiju u pravom obliku. (npr. u SAD-u vrhovni suija ima oživotan

manat i ni u kom slučaju nije ogovoran biračkom tijelu, iako u teoriji treba a bue ispo izvršne i



zakonodavne vlasti. On je priskrbio sebi pravo na tumačenje Ustava, a vii a li su Z i I postupali u

skladu s Ustavom – kontra; on je najmodniji i najneemokratskiji organ vlasti u SA-u).

Onje gje je jak presjenički režim, monokrata je šef, prasjenik ržave. Taq je pozicija

najmonokratični ja u izuzetnim situacijama - npr. ratovima ili nekim izvanrednim pol. stanjima, pravnim,ruštvenim,... U takvim situacijama figurira čuan onos zakonai bezakonja (npr. stanje u SA-u nakon

11. septembra – ugrožena je građanska sloboa po izrekom izvanrene mjere za sprječavanje

terorizma).

LIBERALNA DEMOKRATIJA KAO MONOIDEOKRATIJA

Lib. em. nije obilježena kao ieokratija, ona je samorazumljiva i eklarira se kao vrijenosni,

samopostojani neutralni entitet. Monokratski element se javlja kaa se ešavaju nelegalne radnje u lib.

em., onosno ržave koja na tajni način što progoni sve što nije u sklau sa lib. em., onosno

protjerava sve ALTERNATIVNE IEOLOGIJE (npr. kao što je SA nakon II svj. rata progonila sve

komunističke svjetonazore). Ove prakse u lib. dem. figuriraju i unutar pol. stranaka Vilijam Son? govori o

2 tipa rukovođenja pol. partijama

1. OLIGARHIJSKI – gje uska koalicija vrši uticaj na kolektivne oluke grupa

2. MONOKRATSKI – dominacija 1 osobe nad drugima.

Monokrate u pol. partijama možemo pisati kao EGOKRATE, a lik vlasti kojom upravlja EGOKRATIJOM. Ovi

oblici uništavaju em. i tu ne možemo govoriti ni o em., a još više o lib. emokratiji.

28.NOMOKRATIJA

Nomokratija se u konvencionalnim formulacijama oređuje kao vlaavina zakona, a ne ljudi. Izraz

nomokratija upotrebaljava se i u teološkom iskursu:savremena ruštva treba a funkcioniraju po

božijem zakonu, a ne po zakonima koji se provoe u sekularnim institucijama emokratije. Samo se

vlaavinom božijih zakona mogu prevlaati neprave i iskriminacije između ljui, rasa, nacija, vjera,

klasa, staleža it.

U traiciji protuliberalističkih teorija politike i vlasti, obacuje se nomokratija kao proukt emokratije.

Odbacuje se u diskursu evropskog konzervativizma i militantne ideologije esnice cijela racionalistička

traicija. Npr Karl Šmit de konačnu suštinu vijeti u nomosu koji onosi konačni i apsolutni autoritet

vođe, a ne u emokratskim parlamentarnim proceurama. Šmit de nomos, kao jelo volje vođe



promovirati u nešto normativno i poželjno. Ko njega je liberalno shvadena nomokratija, zamjenjena

pseuonomokratijom kao izrazom volje i modi onoga koji u svjetovnom svijetu politike preuzima

božansku mod.U historiji se akle, kao alternativa vlaavini zakona pojavljuje vlaavina ljui , kroz lik

suverena-gospoara, kocepcije koja je u krajnjoj liniji espotska, ržava se posmatra kao velika ili

očinska. Ova se koncepcija obnavlja na neki način i u savremenom svijetu politike gje ominiraju

totalitarne etnokratije: vlaaju očevi nacije i spasitelji naroa. Ova politika vlaavine ljuima, moguda je

čak i u emokratskom ambijentu. Kant je znao prepoznati ovakve oblike vlaavine ljui pa je u okviru

svog emancipatorskog iskursa rekao kako je očinska vlast najvedi espotizam koji se može zamisliti.

Zato liberalizam i liberalna emokratija pokušava osmisliti mogudnosti formiranja pravila koja de se sa

jednakim respektom odnositi prema subjektivnim htijenjima svakog pojedinca. Tako nastaje ideja pravno

i moralno vrijednosne neutralnosti kao jena o voedih ieja neoliberalizma.(workin). Upravo

vlaavina ovih vrijenosno neutralnih pravila označava se za razliku o teleokratije kao nomokratija.

E. Ran u svojoj raikalnoj verziji paleoliberalizma ističe: Pleirajudi za čuvanje kapitalizma tipa laissez-

faire, ona kao glavne neprijatelje tog kapitalizma vii u praksama plemenske i altruističke svijesti. Obje

ove svijesti počivaju na fiktivnoj i mitološkoj ieji a postoji ruštveni interes i opšte obro, i u sklau s

tim treba posrestvom ržave vršiti njegovu istribuciju. Javljaju se plemenske i altruističke politikeu

raznim oblicima:socijalna ržava, ržava blagostanja, socijalna tržišna ekonomija it. Sve su ovo htijenja i

prakse neofašizacije liberalnog kapitalizma.

U svojim radikalnim formulacijama neoliberalizam teleokratski pojmljenu socijalnu pravednost naziva

jenim imenom irižizam, a to je sistem vlaanja u kojem izvršno onošenje oluka neke vlae ima

premod na neutralnim onošenjem zakona u parlamentu. To je irektorski ili aministrativni sistem

vlaanja. Također ovi teleokratski režimi porizvoe oređenu patologiju među građanstvom – ohrabruju

građane a im je ržava užna obezbjeiti srestva za život, te a njihova vjernost zemlji zavisi o toga

što o nje obiju u materijalnom smislu. Ovakva praksa uništava osjedaj javne užnosti i ogovornosti.

Hajek razlikuje 2 tipa ljuskih ruštava: ruštva organizacije – hore, klanovi i plemena i ruštva

spontanog poretka – to su moerna ruštva koje još naziva i Velika ruštva. u ovim prvim ruštvima

vlada teleokratski poredak – ljui pomažu jeni rugima samo ok imaju zajeničke svrhe i interese.

Kaa se ti interesi prestanu pouarati, ovakve zajenice su osuđene na neprijateljstva i borbe. Na tlu

spontanog uštva funkcionira nomokratski poredak, a u njemu vladaju pravila. Dakle, pravilima povezano

Veliko ruštvo prestavlja nomokratiju.No kaže se, i u ovim Velikim ruštvima figuriraju neki oblici



traicionalne teleokratije, a to se u moerno oba najjasnije pokazuje u vije najvede prijetnje slobodnoj

civilizaciji:nacionalizmu i socijalizmu.

Poreak nomokratije omogudava iniviualnu slobou i sve njene vrijenosti. Veliko ruštvo je nastalo

kroz otkride ljui a oni mogu biti o koristi jeni rugima iako nemaju zajeničkih ciljeva i in teresa.Mirna suezgstencija, spontana kooperacija i zadovoljenje individualnih potreba ljudi unutar Velikog

ruštva – sve su to suštinske vrijenosti nomokratije. Formulira Hajek u okviru ovih vrijenosti i pojam

politik i kaže a ona mora a se osloboi sveg onoga što je instiktivno ili intuitivno. Cilj politike je a

pojenako uveda šanse svakog nepoznatog člana ruštva i a ograniči upotrebu prisile na nametanje

pravila.

Hajekovo poimanje soliarnosti unutar neutralne ržave se ne onosi na postizanje ravnoteže interesa

niti se onosi na rezultate koji su postignuti, ved samo za pravila koja de pojincima omoguduti najvedu

mogudu količinu sloboe u ostvarivanju njihovih ciljeva.

Neoliberalizam, dakle sebe razumjeva kao filozofiju normativne nomokratije, dok se svaki komunitarizam

i politika socijalne ržave blagostanja ili ržave socijalne prave i altruizma ističe kao neliberalan, kao

stvarno totalitarna i kolektivistička vlaavina teleokratije.

29.OHLOKRATIJA (vladavina najgorih)

Nadolaskom evropskog građanstva kao novog nosedeg aktera ruštvnog oblikovanja historije, raste mod

naroa, volja naroa, postaje najviš pol. ieal. Stavlja se na najviši tron pol. vrijenosti. Ohlokratija je

izraz kojim se označava neposrena vlaavina rulje ili mase, ili pak njena efektivna sposobnost da

posreno ili presuno utječu na vlast.

Ali, pojavile su se i dr. predstave koje prezrivo gledaju na narod kao vanrazumni vulgus. Za narod u tom

kontekstu se smislio naziv OHIOKRATIJA ili neposredna vladavina rulje, mase, koristi se izraz

PLEBOKRATIJA ili plebs – naro, kao vlaavina gomile, svjetine. akle, narona volja je nešto ozloglašeno.

Pošto samo pojeinci jeluju, tvri se sa sociološkog aspekta a ne postoji kolektivni ili ruštveni

individuum. Narodna volja nije ništa rugo o vulgus, pa zato zaslužuje prezir. Vlast vulgusa progoni ono

uhovno, najprostije se ustoličuje kao najbolje, najrskije kao najotmjenije. VULGUS – svjetina kao

neoređeni skup ljui, nema ništa sveto, prefinjeno, elikatno. On se ne skriva, uvijek se pokazuje i to je

nepismena politička masa položna emagozima.

S ruge strane Gurvič govori o 2 uvia o priroi mase:



1. s jedne strane masa je neorganizovani entitet utemeljen na slabom stapanju (STAPANJE – FUZIJA)

(PRITISAK – PRESIJA), pa ona za razliku od zajednice pripada nestalnim oblicima

2. masa kao entitet koji kao sila izvan pojeinaca vrši pritisak na njega.

Hegel je pisao protiv sakralizacije narone volje, brani koncepciju staleške konstitucionalne monarhije.

Naro je neoređena apstrakcija i ako je iznutra iziferencirana može izadi iz gomile u stanje

samokonstitucije oblikovanja ržavne umnosti. Hegel obija emokratsko-republikanski oblik

formatiranja i vlaavine naronog suvereniteta i Rusoovu prestavu naroa kao suverena. On um ržave

vii u birokratiji i ržavnom aparatu. Tu se stapaju birokratija i aristokratija. Aristokratija kritikuje

demokratiju kao praksu koja proizvodi ohlokratiju.

Kaa govorimo o prosvjedenoj aristokratiji i teokratiji tvri se kako je emokratija privina, da na vlast

dolaze oni najgori - oholokrate i kaže a kao takva emokratija se pojavljuje kao emonokratija. Ovje je,

akle, ohlokratija ientična sa sotonokratijom i emonokratije. Berajev kaže a su u ateiziranom svijetu

(bilo lib. dem. ili komunizmu) morali odi oni najgori, jer je ieja o vlaavini mase uništila aristokratiju,

one najbolje, a bez njih je narod obezglavljen.

A LI LIBERALNA EMOKRATIJA STVARNO OVOI NA VLAST OLOŠ?

Ieologija i praksa ohlokratije može se posmatrati iz raznih - političkih, aksioloških, svjetonazornih

uglova. Kaa je posmatramo s aspekta nauke, ona se o ohlokratiji kao emagogiji može redi a je tu

kako bi iskreitirala protivnike. Znajudi a je prezrena i a je mod svjetine prevrtljiva, razorna,

oholokraija je primorana a jeluje i oržava se emagogijama, kriptopolitičkim jelatnostima,

parapolitičkim metoama, taktikama laži, kako bi samu sebe prestavila kao autentičnu emokratiju

naroa i njegove suverene volje. Ona je parapolitička i kriptopolitička jer uvijek se mimikrira i predstavlja

kao emokratija. Ohlokratija je viljiva i preko terora vedine: vlaa vedina na manjinom. Manjini se

priznaju samo ona prava koja koresponiraju s voljom vedine, te otua etika i politika manjinskih prava

istupa protiv oholokratije i njenih konzekvenci. Ie se čak i alje, na to a se iz ustavnih kategorija izbaci

pojam „nacionalne manjine“ jer sam pojam oređuje oređenu grupu kao poređenu. I u iskursu

desnice ohlokratija je kompromitirana. Iako se desnica reprodukuje na transformaciji iz populusa u

vulgus, ona prezire ohlokratiju. Ona nede emokratiju – poreak koji stvara režime jenakosti,

ominacije meiokriteta, espotizam vedine. nacionalistička esnica hode umjesto emokratije i

hlokratije – vladavinu nacionalnih aristokratija, vlaavinu naciokratskih elita. I u teologiji, hode a

diskreditira oklokratiju, jer kako vlast dolazi od Boga, a ne od naroda, tako ni demokratska vlast, niti vlast



u obliku ohlokratije nema svoju legitimaciju. Kritičari emokratije kao meiokratije su ujeno i kritičari

ohlokratije i meiokratija na vlast ovoi one najgore, neobrazovane i neobavještene. Kaa su

kleptokratija i ohlokratija u vezi, one su skupa opasni protivnik evroatlanske demokratije. Iz sfere

kleptokratije u institucije vlasti, direktno ili posreno ulazi upravo sve ono što pripaa socijalnom,

političkom, moralnom ološu, ono što je u ruštvima najgore.

LIBERALNA EMOKRATIJA IGNORIŠE savezništvo kleptokratije i ohlokratije. U tom savezu ne vie ništa

opasno po demokratiju. To se objašnjava učestalom apatijom i pol. imobilizacijom građanstva, pa kao

takva (lijena) nije u mogudnosti a se razvije kao razorna mod i vlast vulgusa, pa tako ohlokratija ne može

uništiti, niti zamijeniti liberalnu emokratiju.

U ideologijama neoliberalizma smatra se a pol. apatija, tren pol. melanholija, izborne ravnoušnosti

nije nešto što uzbuđuje. Ovaj tren je nešto POŽELJNO i ne ugrožava em. ethos evroatlantskog ruštva.

Jer, tamo gje su ozivi na izbore masovni na jelu je eksplozivno naronjaštvo, totalitarni dirigizam. Filip

Bran govori o funkcionalnosti političke apatije kao o prevenciji masovne hiperpolitike i parapolitike. U

fenomenu apstinencije ne vii ništa loše.

Ova stajališta nisu bez utemeljenja, ali treba biti oprezan jer se iza njih mo gu kriti pol. htijenja

konzervativizma i raikalne esnice, što više građanske melanholije, to više sloboe elitama vlasti.

Ali, a li je stvarno emokratija bezbrižna, u onosu na mogudi uspon ohlokratije, kao što se misli?

Historija je pokazala niz revolucija, protesta, parada, referenduma (od strane mase) koje su pokazale da

naroni aktivizam funkcioniše. Npr. nacifašizam kaa je bio u usponu aje jasnu sliku o modi naronog

naleta, gje su liberalne emokratije propale, nestale. Riječ je o postnacifašizmu, masovnom

etnocentrizmu, pannacionalizmu i etnonaciokratiji. Narod, masa nije se tu pokazala kao vulgus, nego se

ohlokratija pojavila u obliku etnokratije.

Gurvič – o priroi mase kaže a što je manje fuzije u masi (slab stepen stapanja) to je veda pre sija mase

(pritiska), to pravilo ne funkcioniše u etnomasama, jer etnomasa pokazuje intenzivno stapanje, fuzija je

totalna, iniviuum se stopio u grotlu etnomase, presija koju vrši etnomasa je velika, i veda je što je fuzija

veda. To je privremeni oblik u ruštvu, jer se iz stanja etnosa ruštvo po završetku pritiska vrada u vulgus,

prirono stanje emokratije pluraliteta. Pitanje je a li uopšte postoji volja naroa ako je uvijek mogude

na nju utjecati na razne načine, ali i za otvorenost ka emokratiji.

30.PARTITOKRATIJA



Partije – uvijek bile jedan od osnovnih stubova prestavničke emokratije. Postpolitika najavljuje

historijski kraj političkih stranaka i traicionalne iferencijacije na ljevicu i esnicu, ali to je nemogude.

Partije još uvijek čvrsto postoje. Režimi partitokratije su ominirajudi oblik u postsocijalističkim zemljama

tranzicije. Ovaj oblik pervertira emokratski ethos. Paraox je u tome što je partijski pluralizam

razuđeniji, vede su šanse za instaliranje KOALICIJSKE PARTITOKRATIJE. To je oblik lažne i izopačene

demokratije. U ovom kontekstu dominiraju 2 tipa partitokratije:

1. PARTITOKRATIJA KAO ODSTUPANJE – kao odstupanje unutar demokratski konstituisanog sistema

vlasti. em. sistem se u osnovi mogu uspješno nositi sa ostupajudom partitokratijom.

2. SUSTAVNA PARTITOKRATIJA – to je evijantni oblik, i način vlaanja, porazumijeva partijsko

konstituisanje, obnašanje i gubitak relacije prema opdem obru. Dovid govori umjesto pojma

TRANZICIJA o pojmu HUMUSNO TLO (misli se na poskomunističku haotizaciju), na kojem se formira i

instalira partitokratija. U ovim zemljama danas je izokrenuta slika stvarnosti smjera razvoja

demokratije.

PUZAJUDA PARTITOKRATIJA – o njoj govori Popovid, je postepena, ali temeljita SUSPENZIJA parlamenta,

ustava, izbora i volje građana o strane patijskih oligarhija. Partotokratija kao režim zamjenjuje pravni

poredak i ima dvostruka htijenja posjedovanja:

PARTIJSKE ELITE na sebe su preuzele efiniranje opšteg obra, slijee teleokratski logos, posjeuju

znanja pannacionalnih, opderuštvenih i eshatoloških svrha i vrijenosti logika njihove vlaavine – logika

PSEUOTELEOKRATIJE. Znanje partikularnog prestavlja se kao opde, zajeničko, svenacionalno, time se

uništava inamično-konfliktna dimenzija politike, ta je dimenzija NJENA BIT, navono u ime opdeg

obra.Sve postojede partija hode u svoje vlasništvo. Partitokratija je, akle, totalitarna realpolitika. Sfera

AUTO-NOMOSA je nestala, i nastaje HETEROKRATIJA.

POLITIČKI SATELIT - bez njih se partitokratija ne bi mogla ni instalirati. Partije uspostavljaju satelitske

veze sa rugim partijama, to su često neformalne veze, ali mogu biti i formalne koalicijske. Npr.

KOALICIJSKI KONSOCIJATIVNI ARANŽMANI – gdje se sklapaju konsocijativni ugovori. Konsocijativnu

demokratiju, prema Lajphartu, karakterišu 4 obilježja:

1. na vlasti je velika koalicija političkih vođa



2. međusobni veto ili načelo vedine istomišljenika

3. proporcionalnost kao mjerilo pri imenovanju činovnika

4. visok stepen samostalnosti svakog segmenta u olučivanju.

U ovom moelu nema emokratije, jer su lieri partijski, njeni akteri, a ne građani, članovi zajenice i

javnosti ne učestvuju u onošenju ogovora. Sve se svoi na ogovor između elita, na milost i nemilost

te subjektivne volje. Ti sateliti ne figuriraju samo između partija, nego i između vođa i epigona, liera i

trabanata, elite i sljebenika. Ovje figuriraju i KRIPTOPOLITIČKI I PARAPOLITIČKI AKTIVITETI. Tu se mogu

uključiti klubovi, uruženja za zabavu, sindikati, vjerske zajednice.PARTITOKRATIJA – simbioze sa

POLITOKRATIJOM, KORPOROKRATIJOM, IDEOKRATIJOM, KRIPTOKRATIJOM, KLEPTOKRATIJOM.

31.PLUTOKRATIJA

Plutokratija, kao jean o oblika oligarhije, karakteristična je za evroatlanske emokratije. Kako se u SA-

u demokratskim izborima i van izbora na vlast olazi uz veliki novac, to se ona ova ržava smatra

paraigmom plutokratije. Kao primjer možemo navesti američki Senat – prepun milijunaša i bogatih ljui

koji oređuju poreak modi u korist reproukcije vlastite modi. Ta je mod u Senat ošla iz bankars kih,

trgovačkih, inustrijskih i naftnih klastera. Motivi i ciljevi petljanja plutokratije u institucije ržavne vlasti

su jasni: mod bez vlasti i utjecaja na ponašanje rugih nije ništa(Kulid- al sam ja uzimo iz konteksta sve

citate). Plutokratija je svjetski fenomen jer tristo najbogatijih ljui na svijetu posjeuje više nego tri

milijare najsiromašnijih na svijetu(Palast). Također, plutokratija kao oblik vlasti nije ništa novo, to je

jedan od tradicionalnih oblika vlasti i vladavine.

Još je i Aristotel u svojoj Politici na neki način opisao plutokratiju. On najprije govori o tri oblika ržave i

razlikuje tri njihova lika. Kriterij iferencijacije među ržavama je trostruk: ko ima vlast – pojedinac,

nekolicina ili množina; a li se vlaa po zakonu; a li se vlast vrši za opšte obro. Aristotelovi obri oblici

vladavine su: kraljevstvo – tu vlast ima jedan, on j wei najbolji jer vlada zakonima, aristokratija – ovdje

vlast imaju oni koji posjeuju ne samo najviše umne sposobnosti nego se olikuju I najvišim etičkim

vrlinama , vladaju po zakonuu dobrom smislu i republika – to je vlaavina svih građana koji hodešto vedu

pravnu jednakost, a loši oblici vlaavine su: tiranija – to je izopačenje kraljevine vlaavinu samovolje,

mimo zakona i u ličnu korist,aristokratija – izopačena je kaa se pojavljuje kao oligarhija, a to je

vladavina najbogatijih, to je zapravo plutokratija, u lošem smislu i demokratija – vlast ili vlaavina najširih

naronih masa, ona tu vlast koristi u interesu siromašnih, a ne u ime obra cijele zajednice. Mnogovrsni



su izvori i načini reproukcije savremenih oblika plutokratije. Plutokratiju kao jean o savremenih oblika

tretiramo sastavnim ijelom i likom moerne korporokratije. Plutokratija ne prestavlja činjenicu a

bogati vladaju samo ržavom, nego se govori a bogati vlaaju i kompanijama, fabrikama,

korporacijama. Kaa se ove vije vrste vlasti spoje prva služi svrhama ruge, ruga je vrhovna(Volcer).

No, plutokratija figurira i izvan korporokratije, oblikuje se ona i na ruge načine i figurira u rugačijim

formama socijalnog života i s rukčijim tehnikama. Figurira plutokratija kao porivajuda sila emokratije.

Dakle, SAD-om vlada plutokratija – njena ekonomska, vojna i politička mod uvedava se na temelju

korporativnih asocijacija i na temelju korporokratske plutokratije. Plutokratija dakle predstavlja vladavinu

bogatih. Uz to, američka plutokratija se uz asistenciju religijske esnice poziva i na božansku volju što se

jenim imenom naziva evangelistički kapitalizam(Kerc)

Na djelu su paktovi između plutokratije, scijentokratije i tehnokratije, paktovi unutar kojih se ogađa

ekaencija emokratije. Riječ je o spoju načela bogatstva i načela znanosti koje utemeljuje novu

oligarhijsku legitimnost, a upravo ovaj oligarhijski spoj danas drži svu mod:upravlja se bez naroa i vlaa

bez politike. Na jelu je spoj između ržavne i finansijke oligarhije. ržavna mod i mod bogatstva sve se

više ujeinjuju u upravljanju tokovima novca i naroa, nastoje zajeno smanjiti politički

prostor.(Ranciere). U ovom ujeinjavanju na jelu je omacija korporacija na ržavnom vlašdu, na

javnom vlašdu, sve je veda ovisnost vlaa o multinacionalnih kompanija, te ovisnost političkih stranaka

od njihovoh finansiranja.

Postoji fenomen kosmopolitske plutokratije: ona je opasna za nacionalizam, za patriotizam, za sve

zavičajno i lokalno. Kristof erLeš ovo još naziva i turistička plutokratija- privatnost, individualizam,

heonizam ispre svakog sociocentrizma. Posljeice ovakve plutokratije po unutarržavnu emokrati ju

sasvim su jasne: bez lokalnih i samosvjesnih građana emokratija nemože normalno funkcionirati.

Turistička plutokratija naalje uništava ekonomske osnove emorkatije:ona ie tamo gje je kapital,

investira gdje se nalazi extra profit, ali se na kraju vrada u svoju ržavu i tu oatno izvlači svoju korist

koju pladaju građani preko režima poreza.

Plutokratija se također regrutuje iz kleptokratije, pojavljuju se novi stratumi bogatih koji relevantno utiču

na ržavnu vlast. Plutokratija je tvorevina kleptokratije, a može se pojaviti i u suverenom obliku:kao

samostalni banitizam. Za razliku o turističke plutokratije, po emokratiju su mnogo katastrofalnije

jelatnosti ove kleptokratske plutokratije. Ona je izraz političke patologije, i kao takva razara osnove

demokratskog poretka.



Također, režimi partitokratije, posebno oni koj ise instaliraju u tranzicijskim razobljima prelaska iz vojnih

iktatura u emokratije, iz socijalističkih poreaka u kapitalističku moernizaciju, iz rasističkih ržava u

građanske ržave – prouciraju specifične likove plutokratije.

Plutokratije je fenomen koji bivstvuje kako u nedemokratskim oblicima vladavine(diktatorskim,teokratskim, vojnim, totalitarnim) tako i u režimima eklarirene evroatlanske emokratije. Tako, nemaju

nikakvog razloga neoliberalni ideolozi da brane politiku nametanja modela evroatlanske liberalne

demokratije, kao modela apsolutne slobode.

Dakle, bez obzira kako nastajala i koje sve preparirane likove poprimala, plutokratija je supstancijalna

opasnost po demokratiju. Ona nije benigni protivnik emokratije, ona je mnogo više o toga, ona ovoi

u pitanje i sam opstanak demokratije. Postavlja se pitanje kako da se demokratija bori protiv ovog

opasnog protivnika

Ono što prelaže Kerc je slijeede: umjesto nekaašnje žunje sa socijalizmom sa ljuskim lice, anas

treba napraviti kapitalizam sa ljudskim licem. I u nekim drugim uvidima emancipatorskim projekata

previđa se formiranje kapitalizma sa ljuskim licem, samo što oni govore još i o ieji emokratskog

soci jalizma, humanizaciji kapitalizma i ruštava liberalne emokratije.

Plutokratija nije tako opasna kao npr. Totalitarizam, otpor plutokratiji je lakši. Novac može a kupi vlast,

uticaj ali ne vrši raikalno suprotstavljanje alternativnim procesima kao što to radi totalitarizam. Uz

građanske aktivitete, stvarni efektivni otpor vlaavini plutokratije porazumjeva angažman same ržave.

Kao što je to slučaj sa svim rugim protuemokratskim oblicima vlasti, i ovje se računa na aktivno

građanstvo, sa svojim organizacijama i praktičnim jelovanjem. Borba protiv rastude modi plutokratije

porazumjeva i apologiju ieje etike i politike jenakosti. U njenoj afirmaciji može raiti samo

proemokratsko građanstvo. Nisu potrebne nikakve revolucije, mogude je u okvirima k apitalizma i

liberalne demokratije i njenih ustanova raditi na instaliranju projekta demokratskog socijalizma. Taj rad

porazumjeva angažman legalnih emokratskih intitucija i naporni aktivitet osviještenog građanstva.

(Volcer)

32.POLITOKRATIJA

IZraz politokratija ima pežorativno značenje, naprimjer o tome govore fraze I ijagnoze: između stare

socijalističke I nove vlasti u oba tranzicije nema razlike, obje su politokratske, vlaaju u

postsocijalističkim zemljama politokratske klike. Politokratija je vođena isključivo egocentrizmom na



račun interesa na račun naroa. Izraz politokratija ima i negativno značenje – upotrebljava se u opsiima

bivših režima – realnog socijalizma u nekaašnjoj feerativnoj Jugoslaviji. Upotreba termina politokratija

u postsocijalističkom iskursu, ali to ne znači a u javnom govoru figurira I jasno pojmovno oređenje

ovog političkog fenomena. Stvarne ruštvene onose I procese unutar kojih se formatiraju I

institucionaliziraju različiti oblici naređenosti i integralističke preom inacije politike spram svijeta

života- efiniramo kao panpolitiku na čijuem se tlu I obrazuje politokratija. Jedini smisao postojanja

politike vii se u postojanju stranke. Politokratija kao jeino rješenje vii u egzistenciji političke klase, a

temeljni uslovi vie se u opstanku političkih liera I njihovoj starateljskoj I zaštitničkoj ulozi. Politokratija

i jeste vlaavina posebne klase, političke elite, partijske oligarhije, I samim tim politokratija jeste njihova

tvorevina gdje su svi na tronu vlasti. Politokratska klasta zatvorena je, živi na povlasticama, na

privilegijama. Politokratija kao realpolitika prestavlja jean o viova raiklanog ržavnog

intervencionizma u ruštvo I ekonomiju. Poltokratija je režim u kojem politika potpuno gospoari

ruštvom i olučuje o svemu, institucije gube autonomiju. Slobono građansko samoorganiziranje nije

opušteno. Politokratija je nužna atribucija nepartijskih I jenopartijskih režima. Ona se javlja i u

višepartijskim režimima.

36.STATOKRATIJA

Izraz Statizam upotrebljava se I kao antipod izrazu dinamizam. Pod dinamizmom podrazumijevamo

pogle na svijet koji hode aktivitet, sujelovanje, kretanje, napreovanje, traganje, otovrenost ka znanju.

ok po pojmom statizam označavamo svetonazor I stil života koji se ovoi na nepokretnost, nemodno

pristajanje.

U politološkoj traiciji se upotrebljavao izraz statologija a se efinira autentično premetno poručje

politologije kao samostalne znanosti o politici, tvrilo se kako s proučavanje nastanka, struktura i funkci ja

ržave sreišnje teme politologije pa je nauka o ržavi – statologija. Esencijalno je saržano u

vlastoržačkim jelatnostima ržave, ali ne sli jedi a politologija pleira hipervlaavinu ržave, a

sugerirara statokratiju kao poželji pol. režim vlasti. Statologija nije istovremeno i statokratija.

Hipervlaavina ržava – apriprno aksiološko stajalište možemo efinirati kao apologiju čistog kapitalizma

ili stanovište raikala koji pleira kapitalizam tipa «laisses-faire». Kapitalizam postiže povijesni usp jeh jer,

navodno, korespondira s ljudskom prirodom. Najublja filozofska osnova kapitalizma jest a je čovjek po

priroi razumno bide. Razuum je glavna mod njegovog opstanka i preživljavanja. Iniviualna prava –

Rand – su ruštveno priznanje čovjekove racionalne prirode i slobode u osiguranju njegovog opstanka.

Temlejno ljusko pravo je pravo na život koje se ne može ostvariti bez prava na privatnu svojinu. U



takvom ruštvenom i ekonomskom sistemu, ržava ima specifičnu, pa i paleoliberalistički pojmljenju

funkciju. Jeina uloga ržave u takvom ruštvu je zaštita ljuskih prava, onosno njihova zaštita o

fizičke sile. S takvom ulogom ržave, kapitlaistički sistem počiva na slobonom tržištu. Bogatstvo nije

anonimnog porijekla nego ga stvaraju individue na slobonom tržištu.

Ovako zamišljeni, čisti, iealni kapitalizam u stvarnoj historiji napanut je, ugrožen i eformiran u formi

ieologije i praksi socijalne ržave. Socijalne aktere naziva konzervativnim apologetama kapitalizma.

Faktički, to je politika koja praktiira ržavn intervencionizam, pol. centralizam, kontrolu ržave u

proizvonji i uvoi mješovitu ulogu uklanjajudi temeljni princip kap. laissez-faire. Kap. je u percepcijama

oktirna čistog liberalizma (nomokratija).

Te konzervativne filozofije – politike – prakse oličene u socijalnoj ržaca ili ržavi blagostanja označide

kao statizam (sveobuhvatna kontrola ržave na račun iniviualnih sloboa). On je unutrašnji neprijatelj

čistog, tj. raikalnog kap. Vanjski neprijatelji su mu socijalizam i fašizam. Sistem u kom vlada ne

nacionalizuje srestva za proizvonju ved pouzima potpunu kontrolu na ekonomijom je fašizam.

U tom trenu participira normativno učenje o vlaavini konsenzusom, obavlja ovje ieologijsku funkciju

(Rand). Iza ideje i pol. konsenzusa u američkom ruštvu krije se zapravo želja za jakom ržavom –

ržavom sa neograničenim modima, ovoljno snažnu a ozvoli pobjenicima i buudim pobjenicima

a osvoje sve o čega im je stalo, ržavu koja se uziže na neprekino snažnijoj modi, modi rai midi.

Vlaavina konsenzusom se tu onosi na sve osim prijeloge o ogrančavanju ržavne modi. a li

racionalno možemo režim vlasti u kojem figurira takva ržava efinirati kao statokratiju?

Satatizam i statokratija javljali su se i funkcionirali i u socijalističkom svijetu. Statizam o početka startuje

kao revolucionarni etatizam – pokušaj uvođenja iktature proletarijata, to je etatistički socijalizam, etat.

komunizam. Nije eliminiran etatizam, onosno ključne komponente statokratije saa ientične sa

monokratskim režimom harizmokratije, komunističke partitokratije i marksističke ieokratije.

U ovim režimima oblikovan je i etatistički nacionalizam, formatiran je čak kulturni etatizam kao prironi

element revolucije, sam stil života. I u kontekstu procesa postsocijalističke tranzicije govori se o statizmu

ili etatizmu – provoila se etatizacija i poržavljenje srestava za proizvonju. Vršila se u sklopu

tansformacije vlasništva mafijaško-kleptokrtsko-etatistička privatizacija.

Civilno ruštvo bilo je slabo razvijeno. A politčka, monopartijska, vlast i ržavni aparat bili su meiji i

instrumenti prisvajanja akumulacije rušvenog ohotka. Kontrolu ruštva uopde vrši monokratska



partitokratija i, s njom povezana, ideokratija. Statokratija kao monokratija bila je nominalno i

nomokratija.

Statokratija u sebe uključuje stalno rastudu mod ržave, neprestanu centralizaciju olučivanja i

adinistrativno upravljanje ekonomijom. Kriptokratija, partitokratija i ideokratija jesu oni likovi vlastipomodu kojih statokratija oblikuje i kontrolira sferu privatnog. Komunizam oblikovao ruštvo koje nije

bilo, niti je moglo biti, civilno i nije moglo iznidi masovno nezaovoljstvo. Nacionalizam je tako tinjao i

izlazio na javnu scenu: nacinalizam je uvijek bio jedan od simptoma statizma kao vjerovanja a ržavi

pripaa suverena naciokratska vlast organiziranja, profiliranja i kontrole nacionalnog ruštva u stvarnom

svijetu privatnog i socijalnog života.

Figuriraju i drugi likovi statokratije – ekstremna, zločinačka statokratija – nastala na tlu razaranja lib.

dem. – specifični fašistički statizami faš. statokratija (Musolini – faš. rž. je sve, čovjek nije ništa.) Nakon

njihovog nestanka, problem statizma i statokratije i alje figurira u kontekstu tumačenja procesa

globalizacije i subine ržave u njima.

Staviti tačku na etatoluizam (luizam protiv ržave kao stvari krive za sve, Brar) u viu viu

semantičkog «ubijanja» ržave kao zla. ržava je nesumnjivohistorijska pojava pol. organizacije ljui.

Uprkos slabostima koje pokazuje ržava ona je jeini historijski poznat oblik koji se može nositi sa

cjelokupnim razvojem pre kojim stoji savremeno čovječanstvo u nastupu znanstveno-tehničke

revolucije (Posavec). Zbog terorizma, pronalazi se novi smisao ržave, pa se hode obnova nj ene snage i

modi u ponovo pronađenim ingerencijama. Nužna je izgranja ržave i to u najstarijoj Hobbesovoj inačici

– stvaranju sigurnosti.

Fukuyama više ne slijei vlastiti koncept, ved istupa kao kritičar onoh koji govore o sumraku suvereniteta

i obrazlaže živi smisao ržava – ništa ne može zamijeniti snažnu ržavu, a slabe ržave su prijetnja međ.

poretku jer su izvor sukoba. Pleira a savremene ržave jasno utvre opseg svojih naležnosti i u

njihovim okvirima buu snažne i jake. Snažna ržava mora biti sposobna da stekene i primijeni silu

(moramo biti svjesni potrebe za silom).

Nac. ržave ne nestaju nede nestati, riječ je o transformaciji političke vlaavine u kojoj nac. ržave imaju

i dalje veliku i nezaobilznu ulogu (Grande). Ona je nazaobilazna jer još uvijek posjeuje svoj poreski

monopol.



Pokazuju se svrhe ržave čak i u stvarnostima korporokratije prikrivaju se neolib. ieologijom slobonog

tržišta. Korporokratija hode ržavu jer vrši osiguravanje zakona i poretka, vlasništva, poštovanja ugovora,

razmjene, javnih dobara, alokacije, odgovornost za povrede... Sve korporokracije pravno stoje na tlu

posebnog lokaliteta i poupiru se tamošnjim javnim politikama. Beck smatra a umjesto nac. ržave na

hist. scenu stupa neolib. ržava, ržava natjecanja, tržišta, politika slijei logiku kapitala ('oobrio MMF').

Upravo su neolib. i neolib. ržava napali ržavu, to je pol. ieologija samotransformacije ržave, tj.

samoukianja ržave.

Apologija živih svrha ržave u savremenom svijetu pol. – Voigt – država je mrtva, živjela ržava! treba

nam neoložnije nego ikaa i usre munijalizacije nije se rastvorila, oblikovana su nova informacijska i

komunikacijska ruštva, promijenile se i same žave. Ta ruštva su poliarhijska, polikratska,

multicentrična i na njihovom tlu figurira multiverzum vlasti.

Savremeni svijet priziva i hode egzistenciju ržave, njene žive zaade. Nova zaada je a kao posrenik

između socijalnih grupa organizira uspostavljanje konsenzusa i prihvadanja i a orei težišta akivnog

oblikovanja buudnosti. Uz sve to, u sreištu ržavne jelatnosti je proizvonja i osiguranje za ruštvo

nezaobilaznih kolektivnih obara, unutarje, vanjske, ek. i soc,. teh. i ekološke sigurnosti. Ona pruža i

simbolička zaovoljenja ljui – nac. osjedaja i ržavno-patriotske svijesti. Na djelu je formatiranje nove

ržave – kooperativne ržave (Voigt). O najvažnijim pitanjima više ne olučuje parlament, ved obori za

planiranje, kooperacijski germiji isl. Izmještanje vlasti iz sfere formalnih i neformalnih paktova između

izvršne vlasti i vanržavnih aktera modi. Mora ržava svoje snage usreočiti na svoju najvažniju zaadu –

jamčenje sloboe, jenakosti i bratsva.

Politologija treba u eri globalizacije unaprijeiti razumijevanje institucija ržavne vlasti i prakt iciranja

politike koje oista može poboljšati izglee spašavanja više eokracije o tirana. a li uopde funkcionira

statokratsko poimanje politike? Šta u svojoj oktrini i ieologiji porazumijeva po politikom?

Poistovjeduje politiku sa sakraliziranom ržavom, misitificiranim djelatnostima same institucionalizirane

vlasti. Statokratska efinicija ržave i politike je reukcionistička buudi a postoji pore ržavnog i pol.

jelovanje i rugih strana ruštva. Ona jeste politokratija zasnovana na panpolitici i proširuje pojam

političkog i sve što je ržavno tretira polititčkim. Ona može biti i partitokratija (npr. ržava, to sam ja).

U stat. ientifikaciji ržave i pol. hipostazira se institucionalni oblik pol. života i hode a zatvori pol. u

ustanove koje ona konstituira. Statokratska apsolutizacija ržave kao preominantnog i hipermodnog

subjekta otkriva a je statokratski um opsjenut jenim htjenjem: apologijom vlastitog postojanja i može



opustiti u pol. samo ono što funkcionalno služi tom htjenju. Pri tome, operira ržavnim razlogom kao

sakraliziranim entitetom, kao svetu svrhu ržave uzima jelatnosti na obezbjeđenje sigurnosti prema

unutra i vani (vrši još jenu reukciju političkog), razgraničava ržave prema vani, posebno prema

neprijateljima i zato je statokratija uvijek u borbenom stanju (jedan od likova militokratije). Statokr. je

relevantan neprijatelj emancipatorski orijentirane nauke o politici, posebno orijentirane ka pol.

sukobima. Satokratija, u savezništvu sa svojom partitokratijom, politokratijom, militokratijom i

kriptokratijom suspreže konflikte na tlu ruimentarnog c. ruštva iz iskursa isientske opozicije.

38.TEHNOKRATIJA

Anri Levefevr uporno insistira na svom stajalištu a tehnokratija kao oblik vlasti ustvari i ne postoji.

Postoji samo mit o tehnokratiji, oni koji se nazivaju tehnokratama ne zapovjeaju, raspolažu samo

ograničenom modi olučivanja. Tehnokrati u pojeinim oblastima samo prelažu razna rješenja, ali

ržavna vlast vrši izbor. Za mišeljnja koja kažu a je tehnokratija na vlasti Lefevr kaže a su ona samo

rezultat propagane s kojom se vrši njeno opravanje, naoknaa za nemod i nesposobnost.

Međutim, Lubbe ističe kako živimo u oba u kojem se znanstvenotehnička civilizacija neooljivo

nametnula, zbog vrlo uspješnog političkog i aministrativnog korištenja stručnog znanja i nošena

masovnim pristankom na takvo korištenje. Habermas također uvoi pojam oznanstvljenog ruštva koje

permanentno traje i napreduje.

Kaže se a anas živimo tehnokratsku revoluciju. A s njom se umjesto tradicionalnih pojavljuju nova

izvorišta socijalnih konflikata, kako kaže Alan Touraine. Postinustrijsko ruštvo je nastavak, a ne kraj

povijesti ruštvenih kriza i sukoba, pa totalitarnih opasnosti. Onos između kapitala i raa više nije

sreište sukoba, ved je saa onos između tehnokratije i znanja u korporacijama i ržavama i različitih

ijelova civilnog ruštva tj. građana i potrošača novo sreište nemira. Živimo u tehnokratskoj eri, na jelu

je globalno carstvo tehnokratije, ržave i naroi ako žele opstati moraju se adaptirati tehnokratskoj

civilizaciji, živimo u tehnokratskoj kulturi, a uzor svega je američka tehnokratska ržava blagostanja.

Hode se tehnokratska ržava, koja je ispražnjena o stranačkih politika i ieologija, a u njoj vlaa

neutralna tehnokratija. Tehnokratija mjenja i transformira političke antagonizme koje iza sebe nužno

proucira emokratija. Hode se naalje tehnokratski oblikovano ruštvo tj hode se poreak u kojem de

sve važne ekonomske, političke i ruštvene oluke onositi eksperti na štetu prestavničkih tijela.



Prevlast tehnokrata u političkom životu čini suvišnim i samu politiku i emokratiju. opušta se a građani

participiraju u politici, ali samo na lokalnim razinama ok su centalne vlasti utemeljene na načelima

tehnokratije. Tehnokratske vlade su odgovor na iracionalizme populizma, fundamentalizma,

nacionalizma, šovinizma. Naalje se tvri:poželjno je i a figuriraju efikasne tehnokratske stranke.

Partijska tehnokratije treba a zamjeni građansku elitu politokrata i partitokrata i tradicionalne institucije

emokratije. Favoriziraju se tehnokratski političari skloni menažersko-tehnokratskom pristupu u vršenju

vlasti. (idealiziranje tehnokratije)

Tehnokratija je dakle oligarhijski sistem vlasti i vladavine, politike i države gje sve oluke onose

kompetentni, visoko obrazovani profesionalni stručnjaci tj. to je vlast i vlaaina stručnjaka i eksperata. U

sferi ržavnog olučivanja po tehnokratijom se porazumjeva oblik vlasti utemeljen na ekspertokratiji,

tj. tehničkoj meritokratiji. Pri tome, tehnokratija se rukovoi znanjem i korištenjem tehničkih i

tehnoloških otrkida, tako a su ta znanja a ne moralni i socijalni vrijenosni kriteriji temelj ržavne vlasti i

političkog olučivanja.

Implikacije su nedvosmislene: predominacijom tehnokratske inteligencije, marginaliziraju se ustanove

emokratije, premješta se sreište modi sa političkih institucija(parlament,vlaa) na stručno

specijalizirane ustanove(birokratija, stožeri za planiranje). No ona ne ostaje samo u sferama političke

vlasti, ona bi htjela u suranji sa scijentokratijom a oblikuje sve sfere ruštvenog života uključivški i

građanska uruženja, nevlaine organizacije it. Tehnokratija je istovremeno i monokratija.

Uz idealizacije tehnokratije idu i njene kritike. Ona ima pežorativno značenje:njime se označava onaj tip

stručnjaka i političara, koji ostavljajudi po strani etičke, moralne, socijalne, kulturne i ruge vrijenosti

emokratija, ruštveni svijet posmatraju isključivo sa stanovišta svoje struke tj speci jaliziranog znanja. U

tehnokratskim normativnim iejama, govori se o kraju politike, kako ona nema nikakvog više smisla,

irektno izabrani prestavnici naroa više ne onose oluke, olučuje se izvan izbornih proceura.

Tehnokratija odbacuje demokratiju kao vladavinu ne razumnih masa i otuda je ona antipod ohlokratiji. U

radikalnoj tehnokratiji, demokratsko javno mnijenje i parlamentarne institucije vlasti jesu prostor

vladavine raznih iracionalizama.

Protiv ovoga svega istupaju apologije superiornog statusa demorkatskog ethosa. Tehnokrate se danas ni

same međusobno ne slažu. Također, eksperti nemaju niakkvu kompetenciju za političko olučivanje.

Nesporan je stalan rast uticaja znanstveno tehničkog znanja na političko olučivanje(raste involviranje

specijaliziranih ustanova, ekspertskih agencija, stručnih institucija), ali se iz toga ne može utemeljiti



misao a tehnokrate mogu zamjeniti političare. To pripaa halucinacijama utopističkih vizija

tehnokratije.

Šelski formulira jenu umjerenu viziju tehnokratije i tehnokratske ržave. U tako pojmljenoj ržavi

tehnokratija ne anulira emokratiju, ne postaje antiemokratski oblik vlaavine, ved samoželi aemokratiju osloboi o nepotrebnih iskusija i emagogije u procesu onošenja oluka. No i protiv

ovakvih oblika tehnokratije istupa se i prigovara.

U borbi za ruštvenu jenakost treba etronizirati novu aristokratiju – tehnokratiju. Prvo je potrebno

priobiti javnost jer je ona naklonjena tehnokratama. Tehnokrate za razliku o političara koji obivaju

povjeren je o biračkog tijela, obivaju poršku na osnovu svojih vrijenosti:racionalnosti i efikasnosti.

Međutim kolko go se ona pojavljivala kao nešto neutralno, ona je i sama ieologija, a njeno pozivanje

na naeutralnost je način mimikriranja njenih ieoloških svrha. Uz tu ielošku funkciju mimikriranja,

tehnokratija je jean o oblika iniviualističke opsesije profitom, ona žrtvuje etiku profesije, razvaja

moral i znanje, sve što ne onosi profit obačeno je. Tehnokratija iktira što de a što nede biti prem et

javnih rasprava i olučivanja u parlamentarnim i rugim institucijama emokratske vlasti.(Libbe).

Tehnokratski poredak je strukturalno nedemokratski.

No i izvan teorijskih kritika tehnokratije, kada se gledaju tehnokratske prakse treba uputiti veliku kritiku.

Pristupi koje tehnokrate prelažu su pogrešni i čine loše mnogim ljuima, a poneka i čitavim

zemljama.(Stigli)

Još je Sen – Simon obrazovao jenu tehnokratsku viziju ruštva, politike i ržave(ako izuzmemo prije

njega Platona koji je isticao da trebaju vlaati filozofi). Treba a vlaaju umjetnici, naučnici, inustrijalci,

a život treba znanstveno planirati. I što je najgore, iako je njegov projekat ispunjen utopističkim, njegova

zamisao je preživjela i anas, zaobila je svoje uobličenje u moernom poimanju tehnokratije.

Tehnoratija, je uz scijentokratiju jean o oblika meritokratije i zato sve kritike upudene meritokratiji

vrijede i za tehnokratiju.

40.TELEKRATIJA

Po telekratijom se, u svakonevnom žargonu, jeziku publicistike i meija porazumjeva vladavina

televizije na javim prostorom. Ona se shvata i kao ržavna vlast zasnovana na ličnom spoju televizijskih

magnata i političke vlasti. Primjer takvog spoja je talijanski političar Berluskoni. Međutim ovaj

vlastoržački spoj mi označavamo kao videokratija.



Po telekratijom se porazumjeva vlast i vlaavina na aljinu. Ona poprima različite socijalne likove i

javlja se unutar drugih oblika vlasti u savremenom svijetu. Medijakratija i videokratija jesu dva lica

telekratije. Građani misle i očekuju: vlast se može locirati, ona je nešto opipljivo, prepoznatljivo i

transparentno, institucionalizirano, može se kontrolirati i smjenjiva je, vlast je nešto neposreno, svaki

an smo u kontaktu s njom(birokratija, šalteri, policija, porezi). Građanske iniv idue misle da je vlast

nešto neposreno, vlast i politika oblikuju se u nacionalnom okruženju, kroz parlamente, vlae, sustvo,

vojsku it. Međutim građani upaaju u naivnost, jer su privrženi starom kultu nacionalržavnog

suvereniteta. Uhvadeni su u mrežu nevidljive vlasti u dobu globalizacije. Iniviue I ržave osjedaju

neviljivu prisilu: privatizacija svega pa i sigurnosti građana(privatne zaštitarske tvrtke), sve na slobono

tržište, nacionalno i međunarono pravo po noge ržavnog razloga.

Trijumfalni um neoliberalne telekratije jesu i svjetske organizacije finansijske modi koje rae po nalozima

megakapitala i svjetskih sila. One poprimaju konkretne likove:MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska

organizacija, kaoi financisjke institucije u I pri vladi SAD-a. One su u tjesnoj vezi sa megakorporokratijom i

realpolitikom najvedih svjetskih sila, oakle telekratija i crpi svoju mod. Ove institucije Egar Grane

naziva transnacionalnim režimima politike. Njihovi su akteri nacionalne ržave, međunarone

organizacije, nadnacionalni oblici regionalne integracije.

Međutim, ovakav oblik vlasti nije emokratski legitiman, on utiče na mnoge iniviue koje hode slobou i

mnoge ržave koje hode autonomiju i ovim se režimima formatiraju netransparentne i neemokratske tj.

telekratske djelatnosti. Jedna od glavnih posljedica ovoga, je marginalizacija parlamentarnih institucija

emokratije, ržavnih vlaa, telekratija stavlja parlamente u inferioran položaj. ominiraju iplomate

kao agenti međunarone telekratije, pa tako parlamentarna demokratija postaje formalna. Telekratija je

istovremeno i heterokratija, a to je vlast koja nema nikakvu legitimaciju, imuna je spram demokratskog

javnog mnijenja. Jedan od likova heterokratije je i evrokratija, kao i korporokratija koje produciraju

nelegitimne prakse spram domicilnih naroda i vlada. Kao odgovor na telekratiju formira se koncept

kosmopolitske demokratije. To je proces demokratizacije telekratskih institucija, pretpostavlja reformu

MMf i Svjetske banke u njihovom djelovanju i njihovu vedu transparentnost, pogotovo prema

siromašnim zemljama(načela globalnog fair play-a) – U.Bek. tu su još i vijede sigurnosti UN-a, svjetska

trgovinska organizacija, G8 itd.. kao glavni korak u demokratizaciji telekratije vidi se stvaranje svjetskog

civilnog ruštva i planetarnog građanstva, pa čak i svjetski parlament. Na taj bi se način stvorila svjetska

javnost koja bi uticala na telekratske mentalitete. Izgradnjom, institucionalizacijom i subjektivizacijom

svjetskog civilnog ruštva planetarna telekratija bi bila koliko-toliko kontroliva.



42.TEOKRATIJA

U kovnecionalnim publicističkim i meijskim opservacijama kao i u znanstvenim analizama,

interpretacijama i tipologijama političkih režima i oblika vlaavine u savremenom svijetu teokratskim

ržavama ili pak ržavama koje u sebi imaju relevantne elemente teokratije smatraju se Vatikan, Iran,Sauijska Arabija, ili na primjer Izrael. a, međutim ne bue nesporazuma: „ Izrael je emokratija no kao

ržava (službenog) juaizma, ona u aleko vedoj mjeri naahnjuje funamntalističko raspoloženje... Ako

i nije teokratija u najstrožijem smislu te riječi, može se redi kako Izrael pokreču teokratski ieali...“ (

Stuart 2006). Ali apliciranje na Iran i arapske zemlje ovakve prestave suštinski ne funkcioniraju : ne može

se hrišdansko poimanje teokratije racionalno utemeljeno involvirati u tumačenje političkih režima u

islamskim zemljama jer zapravo: „ islam ne može biti teokratija...(on)....ne zagovara teokratsku ržavu...“

( Bulac 1995). Još o buržoaske revolucije, sa pojavom i trijumfom građanske klase, sa emisijom

aspiracija crkava i rušenjem tokratskih praksi te teokratskih utemeljih monarhokratija, sa sveopdom

sekularizacijom, sa napretkom prosvjetiteljstva, znanosti, tehnike i tehnologije, sa republikanizmom,

simbiotičkom integracijom religije i crkve u razvoj kapitalizma sa obostranim razvajanjem crkve ržave u

njihovim statusima i ingerencijama i sl., evroatlanska su ruštva aaktirala problem teokratije. Smatra se,

otua, u ominirajučim političkim iskursima unutar liberalnih emokratija kako, navono, više nema

nikakvih stvarnih pretpostavki za uskrsnude i restauraciju teokratskih oblika vlaavine kao

protuemokratskih režima vlasti: teokratije u savremenosti su fenomen karakterističan, ako se izuzme

Vatikan, sa svojim osebujnostima, za vanevroatlanski svijet. Teokratija izvorno znači Božija vlast, Bog je i

politički vlaar, teokratije je bogovlaavina. U najširem značenju, i to naravno, u hrišdanskom svijetu,,

pod teokratijom podrazumjeva se i Hristokratija. No pojma teokratije u saržinskom smislu označava

svaku vlast koja hode vlaati sa božanskim autoritetom. To je ržavni poreak u kome ne postoji pojela

na duhovnu, odnosno religijsku i svjetovnu vlast: sva vlast se temelju na striktnoj interpretaciji, recepciji i

prakticiranju vjere kao doktrine, ideologije, politike i aksiologije. Teokratija je i oblik vlasti gdje

sveštenstvu pripaa neposreno i politička vlast: u ovom oređenju teokratija označava političku vlast

koju obavljaju vjerski službenici, a, pri tome, sama vjerska organizacija iz koje se, inače, regrutiraju

vlastoršci stopljena je sa ržavom. U Hejvuovom poimanju teokratije kao političkog režima vlasti :

„ Teoktratija(oslovno Božija vlaavina)jeste načelo po kome vjerske vlasti imaju prednost nad

političkom vlašdu. Samim tom teokratija je režim u kome se položaj u vlasti oređuje na osnovu položaja

koji ta osoba zauzima na vjerskoj hijerarhiji“. „Pojam teokratije se obično koristi za opsivanje onog oblika

organizacije ržavne vlasti u kome religija ominira. akle za ovaj oblik vlasti u kome organi iz vjerske

sfere zamjenjuju organe političke sfere ili u najmanju ruku, imaju ominaciju u političkoj sferi. U najdešde



korištenom smislu, termin teokratija se koristi u slučajevima kaa neka vlaa tvri a vlaa u ime Boga ili

neke natprirone sile; kaa su načela ržavne politike ientična sa religijskim načelima, kaa religijska

načela oređuju ili vrše snažan uticaj na ržavnu politiku; i, na kraju, kaa su neki ržavni p oglavari

istovremeno i vjerski poglavari... Kaa politička vlast koja se poziva na svoj vjerski legitimitet

uspostavi ominaciju na vjerskom sferom, riječ je o cezaropapizmu“. ( Potežica 2006). „Teokratija ili

eklesiokratija, po svom obliku oraganizacije mogu biti monistička ili ualistička. U prvom obliku,

aministrativna struktura i hijerarhija u ržavi su ientične sa religijskom strukturom i hijerarhijom. A, u

rugom slučaju, postoje vije paralelne i ovojene strukture i hijerarhije, ali religi jska struktura dominira

na aministrativnom strukturom ržave“. ( Potežica 2006). Ipak se može reči kako u evroatlanskim

liberalnim emokratijama ne može se govoriti o monističkoj formi teokratije: ientiteta hijerarhije

unutar javne vlasti i crkevene hijerarhije faktički – nema. To je razumljivo buudi a je monokratska

teokratija nespojiva sa demokratijom u dvostrukom smislu: ona je protuliberalna i ona je prototalitarna.

Hejvu: „ teokratska vlast je ne liberalna u va smisla. Prvo narušava razliku između sfere privatnog i

javnom, time što prihvata vjerska načela i nalaže a se po njima voi i lični politički život. rugo, pruža

političkoj vlasti potencijanlo neograničenu mod, jer u ovoj vrsti režima svjetovna vlast proizilazi iz

duhovne mudrosti, te se ne može zasnivati na pristanku naroa...“. o pojeinih saznanja o uticaju

kršdanske esnice na američku politiku olazi Levy... „ Uznemirujudi poaci ukazuju kako skriveni savez

kršdanski funamentalističkih skupina ima sve jači uticaj na američku politiku, što ie otle a su za

presjenika izabrali jenog o svojih kaniata, skupili milione a ga oveu u Bijelu kudu, a saa

upravljaju njime kako bi ostvario njihove zabrinjavajude snove: pretvaranje Amerike u teokratiju i

izazivanje Armagedona na Bliskom istoku... Amerika ima mnogo skupina i organizacija koje žele predi ili

premostiti jaz koji razvaja između crkvu i ržavu, a kršdanska esnica postaje sve jači otvoreni politički

pokret. ( Hejvu 2005). Također Pol i Kerc pišu kako “...velika opasnost po našu emokratsku republiku

je zastrašujuda mogudnost a Sjeinjene ržave polako postanu teokratija, ili u najmanju ruku

kvaziteokratija.“ Liberalne emokratije , a ne samo ona američka, nisu bez iskušenja s modima

neoteokratskih politika pa makar se one pojavljivale i u neklasičnom, kvaziteokratskom ili,čak,

kriptoteokratskom obliku. Zato se iz proemokratskog iskursa insistira: liberalnim emokratijama „...se

ne može upravljati preko vjerskih principa... prema tome liberali moraju a se protive naporima da se

vjerska uvjerenja pretvore u zakone i a se rehristijanizuje naš javni iskurs.“ ( Grifin 2005). U liberalnim

emokratijama se „... religiozna sloboa praktikuje javno i privatno, ali ne i politički.“ ( Grifin 2005).

Teokratije podrivaju emokratiju i utoliko što su one imanentno protubiofilijske. One, zapravo, kao



svjetonazori, zasnivajudi se na apsolutizavciji onostranog, onosno zagrobnog života – inherentno

favoriziraju, kao nešto spasonosno, nekrofilske slike i nekrofilske pseuofilozofije svijeta i ljuskog života.

(Onos između emokratije i teokratije) – emokartija živi o promjena, pokreta, ugovorom utvrđenih

uređenja, permanentnih inamika. Ona se stvara, živi, mijenja, preobražava, grai imajudi u viu jenohtjenje proizašlo iz živih snaga. Ona pribjegava upotrebi razuma, ijalogu između učesnika,

komunikativnom jelovanju, iplomatiji isto toliko koliko pregovaranju. Teokratija funkcioniše obratno:

ona nastaje, živi i uživa u nepomičnosti, smrti i iracionalnom. Teokratija je neprijatelj demokratije kojeg

se najviše treba bojati...“ (Onfre)



USTASA VOJNICAR Ustasa vojnicar jesam, jer vjerujem:

u vjecnost Nezavisne Drzave Hrvatske;u Poglavnika, jedinog vodju, osloboditelja Hrvatske;

u Poglavnikovu nepogrjesivost;

u svtost, jakost i vjecnost Ustastva;

u snagu ustaskoga oruzja, koje ce svladati sve neprijatlje Hrvatske i hrvatskoga naroda;

u povijestno hrvatsko i ustasko junactvo i njegovu nepobjedivost;

u trajnu srecu i blagostanje Ustaske Hrvatske;

u svestranu i konacnu ustasku pobjedu;

u pobjedu, jer je hrvatska ustaska mucenika krv prolivena za obstojnost vjecne Hrvatske.

Ustasa vojnicar jesam, jer znam:

da je moj put tezak i trnovit, ali

castan i dostojan mojih predja;

da sam pozvan cuvat i braniti Ustasku Hrvatsku i Poglavnika;

da je velika cast i ponos za mene, sto sam ustasa;

da sam najvjerniji cuvar drzavnih granica i domacih ognjista i svijestan sam si, da sam svim zarom i

dobrovoljno stupio u ustasku borbu do konacne pobjede;

da je put borbe castan i odreden samo za ustasu;

da je Poglavnik imao uvijek pravo i

da je sve dobro sto on cini i sto ce uciniti;

da se borim i za srecu nasih potomaka, te sam stoga sretan, zadovoljan i ponosan;

da nije bilo Poglavnika i ustastva, ne bi bilo niti Nezavisne drzave Hrvatske ni slobode i srece hrvatskoga

naroda.

Ustasa vojnicar jesam pa stoga obecajem:

da cu uvijek biti savjestan u izvrivanju ustaske duznosti i spreman na svakom koraku i u svako vrijeme;

da cu biti primjerom i uzorom svakome ustasi i Hrvatu, jer sam izabran i pocascen biti borcem za ocuvanje

najsvetijih tekovina ustaskoga ustanka;

da cu u svojoj duznosti biti uvijek prvi medju prvima;

da cu uvijek i svagdje biti za Poglavnika i Dom Spreman.































Britanski autor Endru Hejvud

Definiše pojam vlasti kao legitimnu moć. Dok je moć sposobnsot da se utječe na ponašanje

drugih, vlast je pravo da se to čini. Vlast se zasniva na obavezi pokoravanja, nego na nekomvidu prinude ili manipulacije. Vlast predstavlja moć koja sadrži legitimitet ili pravo. Haralambos I Holboron će reći:Vlast je onaj oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman, tj. Kao

ispravan i pravedan, i kojem se na toj osnovi pokorava. Prisila je onaj oblik moći koju njoj pod lozni

ne smatraju legitimnom.

Francuski autor Francois Šazel

Razlikuje dvije vrste vlasti:

- relacionu;- relaciona vlast vrši se u interakciji, uvodeći asimetriju u odnosima. Nakon što se

asimetrija učvrstila u vremenu i prostoru, ona postaje izvor supstancijalne ili tranzitivnevlasti

- supstancijalnu vlast ; vlast koja se može prenositi s jednog na drugi stepen nekog

administrativnog aparata, ili s jedne na drugu tačku teritorije.



Meksički autor Sančez Adolf Vazquez:

On prvenstveno određuje šta sve nije vlast. Vlast nije stvar ili svojstvo nekog predmeta

sadrzano u samoj njegovoj prirodi, koje bi se moglo osvojiti, posjedovati i sačuvati. Vlast nijeni svojstvo ili sposobnost koju bi posjedovala neka osoba, budući da čovjek raspolaze njome

samo na temelju izvjesnog broja uvjeta ili okolnosti koje omogućavaju njegovu vlast. Dakle,vlast nije svojstvena nekom predmetu ili osobi. Ona postoji u vezi s onim što se nalazi izvančovjeka, u historijskim prilikama, društvenim uvjetima, određenim strukturama itd. Vlast

nije imanentna. Nešto što je izvan nje je čini mogućom, nuznom i ustanovljuje je. Ali vlast se ne

nalazi samo u vezi s nečim, nego je i ona sama po sebi odnos. Dominacija i potčinjenost nuzno se

isprepliću. Kada se dominacija vrši, nameću se volja, vjerovanje ili interesi jednih drugima, i to

nezavisno od toga da li se ta potčinjenost prihvaća ili ne da li postoje unutarnja ili vanjska

poslušnost ili neposlušnost i da li vanjska neposlušnost porpima neke oblike borbe i otpora.

Prihvaćanje ili odbijanje dominacije, neposlušnost ili otpor prema njoj, karakteriziraju oblike

preuzimanja odgovornosti tih odnosa vlasti, ali ni u jednom ni u drugom slučaju, ne moze se pobjeći

od njenog uplitanja u te odnose ili od njenih nejednakih ili asimetričnih posljedica. Politička vlast je

samo jedan od oblika, načina ili tipova vlasti. Politika je u središtu svih kolektivnih društvenih

aktivnosti, formalnih I neformalnih, javnih I privatnih, u svim grupama ljudi, institucijama I

društvima. Ako je politika panmedij socijalnog bivstvovanja onda se nuzno, uz političku vlast,

javljanju i drugi likovi vlasti šta nastaju u različitim sferama društvene stvarnosti kje su same

prozete politikom i jesu prostor političkog. Vlast je prije svega specifični društveni odnos, a ne neki

apriorij, neka sudba, boziji dar, prirodno svojstvo elita, mistićno nadahnuće i misteriozno svojstvo

hatizme i sl.

Jedna od varijanti teorija o više lica vlasti jest i dvodimenzionalna teorija vlasti. Ono što se potencira

u ovom shvatanju vlasti jeste nevidljiva vlast koja je nasuprot javnoj vlasti. Za razliku od javne vlasti

koja se vrši na otvoren i primjetan način, nevidljiva vlast se vrši prikriveno i na način koji nijedirektno primjetan.

Vlast u koleracijama

Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelimično fenomen sile, prisile, zakonske prinude.Postoji u fenomenu vlasti fizička, ekonomska, i difuzna prisila okoline. Čitava grupa vrši

pritisak u smislu pokoravanja vlasti. Postoji i prisila na bazi kolektivnog uokviravanja partije

npr. kako cjeline diktiraju ponašanja svojih članova. Kao bitan faktor vlasti pojavljuje se ipropaganda, s njom se vrši psihološka prisila, to je prisila s anestezijom, s njom ne osjeća sekao nešto strano onaj koji vrši prisilu. Pod legitimnošću se podrazumijeva sposobnost

sistema da stvori i odrzi vjeru da su postojeće političke institucije najpodesnije za društvo.Diverže u svom poimanju legitimiteta apostrofira momenat vjerovanja. U jednoj društvenoj

grupi najveći dio ljudi vjeruje da vlast mora imati izvjesnu prirodu, počivati na stanovitim



principima, poprimati određenu formu, zasnivati se na izvjesnom porijeklu: legitimna je ona vlast

koja odgovara dominantnom vjerovanju. Vlast koja počiva na vjeri podanika u nju samu određuje se

kao legitimna., Podanici koji vjeruju u vlast hoće i dokaz da je njihovo vjerovanje utemeljeno, zato

legitimnost vlasti iskazuje i legitimaciju, a legitimacija se oblikujr kroz proces legitimiranja – proces

dokazivanja legitimnosti. Vlast kojoj je stalo do vlastite legitimnosti mora dati i dokaz, opravdanje

vlastita postojanja. Kada uspije da pruzi taj dokaz onda je legitimna.

David Held smatra da je vlast istinski legitimna ako se zasniva samo na dva tipa razloga ili drugačije

rečeno, dva tipa osnova prihvaćanja koji čine politički poredak. Riječ je o prihvaćanju iz

normativnog slaganja i iz idealnog normativnog slaganja. O legitimnosti se moze govoriti samo ako

se prihvaćajuće sankcioniranje poretka vrši logikom normativnog i, u krajnjem smislu, idealnog

normativnog slaganja. Consensus je sporazum manje ili više potpun koji postoji u danom društvu u

pogledu njegovih struktura, njegove hijerarhije, njegovog usmjeravanja itd., sporazum o autoritetu,

o vladi, o vlasti je svakako jedan od fundamentalnih elemenata consensusa. Vlast počiva na

vjerovanjima, prihvatanjima, na sporazumu:govoriti o vlasti znači isticati da concensus nije spontan

ni automatski, da prinuda I sila igraju veliku ulogu u tom pogledu. Vlast i consensus su dva različita

pojma. Bajonetama se sve moze učiniti, ali se na njima ne moze sjediti. Vlast ne moze biti stabilna i

trajna ako se isključivo zasniva na sili. U tijesnoj su vezi legitimnost, lojalnost i vlast. Vlast i

legitimnost u tijesnoj su vezi sa ideologijom. Ideologija se moze pojmiti i kao misaoni sistem

legitimacija: svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se opravdava.

Dominacija u Diverzeovim uvidima izrazava činjenicu da je društvo poprište borbe i suparništva

jakih i slabih, pojedinaca i nejednakih grupa, razlika u spretnosti, inteligenciji, bogatstvu,

organiziranosti i dr. Postoje razlike između vlasti i prevlasti ili dominacije. Prevlast je samo

materijalna činjenica, dok je vlast i fenomen vjerovanja.Vlast je priznata kao vlast, njen je autoritet

prihvaćen, prevlast se samo podnosi, borimo se protiv nje, nadamo se uništiti je i postići jednakost,

ili je pak obnoviti u našu korist. Dominacija rezultira iz konflikta i borbi unutar okvira vlasti. Osobakoja dominira nije bilo tko tko posjeduje snagu. Odnos se snaga mora ustaliti kako bi subjekt tog

odnosa zapovijedao onima koji su mu objekti. Taj subjekt mora i sam biti uvjeren u svoje pravo i

sposobnost da trazi i postigne poslušnost.

Vlast se javlja u koleracijama i sa drugim socijalnim i političkim fenomenima, odnosima između

moći, vlasti, jačine, snage i sile.Jačina je svojstvo pojedinca i nedjeljiva je dok je moć djeljiva. Jačina

pojedinca je uvijek u opasnosti da bude anulirana superiornom moći većine – mnozine. Aron

Raymond definiše snagu kao potencijalno upravljanje, utjecanje ili prisile kojom raspolaže pojedinac

u odnosu na druge. Steći ili zadobiti snagu ne znaači zauzeti vlast u državi I steći pravo

upravljanja.Kao politički pojam snaga, sila označava odnos između ljudi ali budući da istodobno

znači i mogućnost, a ne čin, snagu/silu mozemo odrediti kao mogućnost pojedinca ili skupine dauspostavi odnose sukladno svojoj zelji s drugim ljudima ili skupinama. Snaga se iskazuje u svom

fizičkom i psihičkom obliku. Konačni oblik snage jeste nasilje, izravan nasrtaj na tijelo drugoga da bi

mu nanijeli bol, povredu ili smrt. Razlikujemo simboličko nasilje koje se izražava u diplomaciji

topovima, odnosno prijetnjama oruzjem i tajno ili raspršeno nasilje svojstveno djelatnostima

terotističkih mreza, praksama atentata ili partizanskim praksama – demonstrira se kako je pri

svemu vazna i relacija između prava i sile. Pravda bez sile je nemoćna. Sila bez pravde je tiranska.



Stoga se pravda mora spojiti sa silom, tako da pravedno postaje silno, a silno bude pravedno –

Paskal. Ali pravo koje je lišeno pravde, moze postati puko sredstvo sile i terora. Sila moze razoriti

moć, ali se ne moze instalirati na njeno mjesto. Sila i nemoć se mogu povezati, tiranija je kombinacija

eksplicitne sile i stvarne nemoći. Nasilje se pojavljuje tamo gdje je moć u opasnosti, ali prepušteno

samo sebi svršava u nestanku moći, govoriti o nenasilnoj moći je suvišno. Nasilje moze uništiti moć,

potpuno ju je nesposobno stvoriti.

Kritike

Politička vlast može se definisati kao oblik vlasti koji u organizovanju političkog života na određenoj

t eritoriji ili organizaciji, omogućava pojedinačnoj ili grupnoj volji da se sa moći ili sposobnošću

nametne iutječe na ponašanje svih drugih, nezavisno od njihovog pristanka. Državna vlast jeste

najmoćnija I najobimnija politička vlast, jer je država realno najveća I najsnažnija ljudska

organizacija.

Documents

FPN SKRIPTA ZGODIČ