13|03|2015

Globus Hrvatska

68

››

Svi su moji junaci ljudi s društvenog ruba. Čak i kad su situirani. Jer je svaki pošten čovjek s razvijenom empatijom gubitnik, zato što se kroz život stalno mora boriti s moralnim dilemama

Zašto pišem o luzerimaTENA ŠTIVIČIĆ

HrVATskA drAmATIČArkA kojA jE osVojIlA loNdoN I NEw York

13|03|2015

GlobusHrvatska

69

››

Piše Davor šPišićSnimio anDrew TeSTa

Zašto pišem o luzerima

13|03|2015

Globus Kultura

70

››

Tena kao da je i sama postala junakinjom vlastitih “Krijesnica” (drame praizvedene u zagrebačkom ZKM-u 2007. i potom uspješno replicirane po drugim europskim scenama) gdje se na fonu aerodromskih kakofonija gu-be duše češće od prtljage. “Sjećam se da sam u ‘Krijesnicama’ stavila mećavu usred ljeta, kao neku vrstu klimatskog ekscesa”, veli Tena. “Ali takve situacije u zadnje vrijeme, to što se u Britaniji zove ‘ekstremno vrijeme’ koje zatvara aerodrome, sve su češća pojava.”

Na pragu stvaralačke zrelosti, 37-godišnja hrvatska dramatičarka dosegla je zasigurno jedan od olimpskih vrhunaca svoje međuna-rodne karijere. U konkurenciji ostalih 11 jakih finalistica osvojila je prestižnu nagradu koja na globalnoj teatarskoj sceni ima oskarovsku težinu i dodjeljuje se (ustanovljena 1978.) isključivo autoricama za iznimna dramska djela napisana na engleskom jeziku.

Kakva je atmosfera bila na dodjeli nagrade 2. ožujka, u newyorškom kazalištu Playwright Horisons? Što joj je tada prolazilo kroz glavu, dok se penjala na stage?

gala večer “U publici je bilo mnogo ljudi koji godinama podržavaju i prate događaje oko ove nagrade, bilo je prethodnih dobitnica, glumaca i novinara, osjećala se stvarno velika podrška i veselje. Uopće putovati u New York na dodjelu nagrada je samo po sebi uzbud-ljivo, a onda još i dobiti nagradu”, uzbuđeno opisuje Tena gala večer. “U principu, kad je riječ o nekim tako stresnim trenucima, onda se uključe mehanizmi koji ti skrenu pažnju. Mene je tako mučilo što svaki govornik i go-vornica koji izlaze na podij otkidaju dio po dio govora koji sam spremila. Ali na kraju možda i bolje. Bila sam kratka i koncizna, ostao mi je samo takozvani ‘punch line’.”

Pitam Tenu što je sljedeće na redu. Možda Pulitzer? “Pulitzer je samo za Amerikance.

Mislim, ne tvrdim da bih ga inače dobila, ha, ha, ha...”, ne da se zbuniti, nego ushićeno i skromno izražava sve ono od čega joj duša još uvijek treperi. “Ma, već je ta izvedba u Natio-nal Theatreu za mene bila veliko slavlje i to da me to kazalište nominiralo mi je baš imponi-ralo. Onda kad su me uvrstili u finalistice bila sam prilično ponosna. Ovo sve što se događalo oko dodjele i koliko je to novih vrata otvorilo, to je već sve toliko neočekivano i predivno da mi misao ne ide ka novim nagradama. Ono što je sad na dnevnom redu jest isključiti svu ovu zamamnu buku i povući se opet u tišinu i koncentraciju i početi pisati nešto novo.”

Iz Tenine koncentracije i asketske tišine, već 16 godina (od uspješnog debija 1999. sa “Nemreš pobjeć od nedjelje”) drame samo pljušte, sve jedna zrelija od druge. U inat oni-

ma koji desetljećima proglašavaju smrt dram-skog teksta i pozivaju na destrukciju priče kao suvišnog relikta u postdramskom svijetu.

Tekstovi Tene Štivičić upravo slave nasuš-nu čovjekovu potrebu za pričom i strastveno osmišljenim, suvereno isklesanim protago-nistima. Čak i kad se istraživački poigrava formom, ona nikada ne izdaje suštinu gladi za storytellingom. Zato njene drame s lakoćom krče globalne puteve.

klišeji The Susan Smith Blackburn Prize već je brižno profilirano priznanje time što je isključivo namijenjeno ženama koje pišu drame na engleskom. Od tih žena još su samo deficitarniji sočni ženski likovi. Kod Štivi-čićeve tog deficita nema, lavovski se bori da izmijesi suvisle i slojevite junakinje.

“Ne znam da li je pravi izraz da se lavovski borim. To je za mene prirodna stvar”, kaže. “Uvijek su me zanimali ženski likovi i uvijek su oni kod mene imali puno prostora. Kao sasvim mlada spisateljica sigurno sam ih po-nekad smještala u zonu nekih stereotipa, po principu, popis likova: Marko, srednje godi-ne, tajanstven; Ana, rane dvadesete, zgodna. Svakoj ženi treba malo vremena da se prene

Zapao je snijeg u New Yorku. Zaista je probijanje kroz ulice predstavljalo muku. Tisuće letova u Americi je otkazano, a nekoliko sati prije mog leta jedan se avion odsklizao s piste

na La Guardiji dok je pokušavao poletjeti pa su zatvorili aerodrom. Naposljetku sam stigla u London, sa zakašnjenjem, ali ipak..., opisuje Tena Štivičić svoj inferno na povratku kući, između otkazanih letova i pozitivne groznice nakon senzacionalno osvojene nagrade Susan Smith Blackburn za dramu “3 Winters”.

uvijek su me zanimali ženski likovi. kao sasvim mlada spisateljica sigurno sam ih ponekad smještala u zonu stereotipa. svakoj ženi treba malo vremena da se prene iz muškog pogleda na svijet

13|03|2015

GlobusHrvatska

71

››

iz muškog pogleda na svijet, ali lampica se već davno upalila. A kad se jednom upali, više se ne gasi. Ono što me sad najviše zanima i što doista shvaćam kao misiju jest kreiranje zrelih i starijih ženskih likova da glumice ne bi morale naricati za sinovima i plesti čarape u kutu.”

Susan Smith Blackburn nagrada slavodobit-nici uz otvaranje novih razina karijere donosi i 25.000 dolara. Ima li neke skrivene strasti na koje će Tena proćerdati dobiveni keš? “Skrive-ne će ostati skrivene”, šarmantno me zeza. “Moji mali luksuzi su hrana, piće i taksiji. Dio nagrade je već planuo u tom smjeru.”

Lova je pristojna i za britanske prilike, ali pravi je kikiriki u usporedbi s prihodima ko-jekakvih pohlepnih poslovnih predatora, po-litičara, mafijaša ili nogometnih megastarova. Elem, isplati li se tjerati u tom spisateljskom smjeru? Što ju goni da ustraje?

“Pa, nije nemoguće s pisanjem, ako se us-piješ probiti do dobro plaćenih poslova, do-bro i zaraditi. Ne baš toliko kao spomenute kategorije, ali ja ni nemam takve apetite”, odgovara. “Istina je da je stalna egzistencijal-na nesigurnost naporna, ali svijet bogataša

je neki prorijeđeni svijet koji za pisanje nije posebno interesantan, osim da bi se opisivala dekadencija, a to je već opisano dozlaboga.”

Jednom prilikom je, objašnjavajući postu-pak pisanja na engleskom, na jeziku koji joj nije materinji, rekla da mora drukčije “orga-nizirati scene”. Jako mi se sviđa taj poslovni termin, pa me zanima gleda li na svoje pisanje i kao na posao, proizvodnju.

zanat “Ne kao na proizvodnju, ali da kao na posao. Kao prvo, jedan dobar dio pisanja sastoji se od usavršavanja tehnike i primje-njivanja znanja, vještine i zanata. To su sve stvari koje se uče, mislim da se nikad ne pre-staju učiti i uvijek mogu usavršavati, ali se svladavaju”, objašnjava. “Kao drugo, baviti se filmom, kazalištem i televizijom nije sa-mo osobna odgovornost i nisam tu samo ja u svojoj sobi. U to je uključen niz ljudi, orga-nizacija, kompanija, zaposlenika, budžeta, velike količine novca, planiranja, rokova, oče-kivanja... Dakle, prema tome mora postojati neki vrlo odgovoran i profesionalan odnos.”

Iako je do praizvedbe “3 Winters” (26. stu-denoga 2014.) Tena Štivičić stekla dojmljivu zalihu međunarodnih uspjeha i revaloriza-

život u londonu Tena Štivičić kaže kako London osjeća kao

donekle osvojen prostor u kojem i dalje može biti anonimna, što joj se sviđa

moguće je pisanjem i dobro zaraditi, ali ja nemam takve apetite. egzistencijalna nesigurnost je naporna, ali svijet bogataša nije posebno zanimljiv za pisanje

13|03|2015

Globus Kultura

72

›› cija, pretpostavljam da nije hladnokrvno dočekala činjenicu ove nove šanse na sceni kultne britanske i svjetske institucije. Je li je, dakle, pukla posebna odgovornost dok su se onomad gasila svjetla gledališta u National Theateru, a njezina imaginarna obitelj Kos pripremala se iskoračiti pod reflektore?

“Naravno. Već i tijekom proba. Ono što se događa na pozornici Nationala je na radaru cijelog svijeta. Dakle, ako loše prođe, nemaš se kamo sakriti. Makar je uspjeh predstave jedna toliko eterična stvar, svi dobri pojedi-načni faktori ponekad ne rezultiraju dobrom predstavom pa je nekako trema uvijek pri-sutna. Ali na prvoj izvedbi, prvoj ‘preview’ koja se još apsolutno shvaća dijelom procesa rada i svašta tu još škripi, bilo je oko osamsto ljudi. Koji se onda odmah bace na Twitter. To može stvarno biti zastrašujuće”, iznosi Tena.

Na što se prvo britanska publika navukla u materijalu “Zima”, koji su to prvi signali koji su im bili prijemčivi? Što joj je proslavljeni britanski redatelj Howard Davies rekao na-kon prvog čitanja? “Pa znate što, nije mi o tome lako govoriti, jer me stavlja u poziciju da nabrajam vlastite kvalitete...”, šarmantno izvrdava. “Prva stvar su vjerojatno bili likovi. Mislim da je glavni muški lik, otac obitelji, okružen silnim glasnim i rezolutnim žena-ma, koji se s autoironijom nosi sa svojim sla-bostima, Howardu odmah bio blizak, možda je čak u njemu prepoznao malo sebe. Traga se i za dobrim ženskim likovima jer je sad već na sve strane poznato da smo s njima u defi-citu u čitavoj zalihi dramske literature. Velike obiteljske sage još od zlatnog doba američke drame imaju neki magnetizam.”

sklizak teren Što se tiče hrvatskih kaza-lišta, Tena Štivičić kaže da su neka pokazala interes za uprizorenje njene zimske sage, ali još ništa nije definirano. Ben Brantley, kri-tičar New York Timesa, usporedio je dramu s Mannovim “Buddenbrookovima”. Tena, koja je inicijalne impulse za građu pronašla u historiji vlastite obitelji, ne krije da joj gode takve laskave usporedbe: “Pogotovo kad su usporedbe s nekim djelima i piscima koji mi znače...”, i odmah ima trezveni odmak: “Ali one nikad nisu ishodište za pisanje.”

Epski teren (drama generacijski zahvaća razdoblje od od 1945. do 2011.) prilično je skli-zak za ekonomiju dramskog tkiva? “Točno, sklizak je teren”, potvrđuje mi spisateljica, “ali zato je pisanje proces planiranja i struk-turiranja, nije naprosto tok svijesti pa da ne znamo kamo će nas odvesti. Naravno da ima određen stupanj nepredvidivog, ali u principu znala sam otprilike kakav mi kostur treba da svladam tu priču koju sam zamislila.”

Žene su i u “Zimama” stupovi mudrog udar-ničkog opstanka. Da nije žena, naši balkano-idni prostori, i ne samo oni, davno bi otišli u vražju mater? “Nisam sigurna da nisu otišli i nisam sigurna da se tu žene puno pitalo”, gorkoironično odgovara.

Koje uspomene i lekcije iz djetinjstva drži najdragocjenijima? “Moje djetinjstvo je bilo

je moguće živjeti sretno je veliko pitanje. Ali svakako da u trenutku kad u jednom gradu koji je nesmiljen pronalazim široku platfor-mu za svoj rad i dobivam priznanje osjećam se zaista zadovoljno i ispunjeno. London ima za mene uvijek puno privlačnosti. Osjećati ga donekle kao osvojen prostor, a u kome i dalje mogu biti anonimna, to je nešto što mi se jako sviđa. A opet da, dovoljno je blizu Zagreb da me ne muči tuga i nostalgija.”

Bez obzira na kozmopolitski spleen Londo-na, stigme stranca ipak se nije lako otresti? “Pitanje je i je li potrebno. Autsajderstvo se u životu osjeća na različite načine. Pa i u sredini koja je sasvim domaća i kojoj pripadaš. Svi naši dragi junaci iz knjiga su autsajderi. Ovo kad si stranac, bar je jasno i nekomplicirano otkud nepripadanje proizlazi.”

ljubav i dom Vjerujem da joj je ljubav ite-kako pomogla da izdrži sva emigracijska isku-šenja. Jesu li dugogodišnja veza, a onda i brak s 49-godišnjim škotskim glumcem Douglasom Henshallom postali štit prema neželjenim ožiljcima zbog nepripadanja zajednici? “Na-ravno, da nas dvoje nemamo naš mali dom, možda više ne bih bila ovdje”, jednostavno izlaže Tena esenciju ljubavi, doma i stvaranja.

Pomaže li njezinu pisanju to što je Douglas glumac? Daje li on korisne opaske, ulaže pri-govore? “Najbitnije je imati nekoga u koga imaš apsolutno povjerenje, kome možeš dati tekstove na prvo čitanje, u onoj fazi kad su svježi i kad je teško primiti kritiku. To su za mene uvijek prije bili moji roditelji, ali otkad pišem na engleskom, Dougie je prvi”, otkriva Tena. “A budući da on sam u svom poslu sva-kodnevno čita drame i scenarije, ima puno iskustva i zna ih čitati, zna dobro detektirati slabosti, a kako poznaje moj jezik i izraz, zna i prepoznati one najbitnije stvari koje sam htjela postići i u kojoj mjeri mi je to uspjelo.”

Prema vlastitoj drami “Invisible” (pra-izvedena 2011. u koprodukciji londonskog Transport Theatrea i New Wolsey Theatrea iz Ipswicha) napisala je scenarij za film koji će režirati oskarovac Danis Tanović. U kojoj je fazi produkcija? “Taj scenarij pišem u inter-valima već neko vrijeme. Tako je to s filmom, sporo se projekti razvijaju. S Danisom sam nedavno napravila zadnju ruku scenarija i sad će uskoro početi pripreme.”

Naposljetku, pitam Tenu postoji li u njoj makar podsvjesni strah da će se jednoga dana probuditi, a neće imati što za napisati. Što bi radila da nije spisateljica? “Mene je samo strah da neću stići napisati sve što bih htjela. Da ne pišem, pa mislim da ima mnogo zani-mljivih poslova na svijetu, samo se bojim da je kasno za neku ozbiljnu prekvalifikaciju. Muzika, filozofija, kemija, matematika, fizi-ka - moji prijatelji iz škole će se nasmijati jer prirodni predmeti nisu bili moj forte. Možda bih se bavila životinjama. Oduvijek sam bila slaba na životinje. Paradoksalno, najviše me na svijetu zanima ljudska priroda, svladava-nje njezinih tajni, a opet što je više poznajem, to sam sve slabija na životinje.”

što bih radila da ne pišem? možda bih se bavila životinjama. paradoksalno, najviše me na svijetu zanima ljudska priroda, a opet, što je više poznajem, to sam slabija na životinjeuglavnom lišeno trauma i sustavno sretno. Jedino što sam bila dosta boležljiva i puno izostajala iz škole pa sam tu valjda razvila ne-ku tremu od kolektiva, grupnih sportova i timskog rada... Bojala sam se jedino injekcija i lopte. Lopte se više ne bojim, a od injekcija još uvijek zazirem. Dobro pamtim da sam jednom s četiri godine razbila čašu za nekim fensi ručkom u Njemačkoj i da sam valjda već krenula u preliminarni plač. Tata mi je tada najozbiljnije rekao da se ni za čim materijal-nim ne žali. To i danas vjerujem.”

Hm, kako je bilo odrastati uz Ivu Štivičića, dramatičarskog i scenarističkog maga? Oči-gledno su geni učinili svoje. Je li ikad osjetila natjecateljski poriv s ocem, ono, “gle, tata, što sad kažeš”? “Ma ne, nikad”, rezolutna je Tena. “Nas dvoje smo frendovi. Mi imamo krajnje nekompliciran odnos.”

Svi njeni junaci manje-više su luzeri, ne-kako s ruba društva, čak i kad zauzimaju pri-vidno situirane pozicije. Na pitanje ima li to ona posebne senzore za gubitnike, odgovara: “Svi pošteni ljudi s razvijenom empatijom su gubitnici, na ovaj ili onaj način. Probijati se kroz život znači stalno pregovarati s mo-ralnim dilemama. To je ono što me zanima kad postavljam likove. I u drami ‘Tri zime’ centralni sukob je onaj između principa i pra-gmatizma.”

Nakon što je 2002. diplomirala dramaturgi-ju na zagrebačkoj ADU, a 2003. magistrirala na londonskom Goldsmiths Collegeu, ostala je i živjeti u Londonu. London je moskovska čežnja autsajderima njene drame “Fragile!”. Osjeća li i ona stanovitu privilegiju da se do-mogla tog grada, da je na samo dva sata izvan našeg galimatijasa, ali ipak podalje?

“Ja sam trenutno ovdje prilično sretna...”, procjenjuje Tena. “Da ne bih nešto romanti-zirala, Britanija je, kao i sav zapad, ogrezla u dekadentni kapitalizam i mnoge građanske slobode, ljudska prava i ženska prava doživlja-vaju danas ozbiljnu eroziju. Dakle, uopće gdje