MATERIJALNI OBJEKT DUHOVNOSTI - Materijalni objekt: duhovnost kao egzistencijalni fenomen

Kršćanska duhovnost kao akademska disciplina proučava življeno iskustvo kršćanske vjere, subjektivno usvajanje vjere i življenje učeništva u pojedinačnoj i korporativnoj aktualizaciji.

Specifičnije: Duhovnost je aktualizacija temeljne ljudske sposobnosti za transcendentnošću, odn. iskustvo svjesnog uključivanja u projekt životne integracije kroz samo-transcendiranje prema horizontu konačne vrjednote koju netko percipira.

- Duhovnost nije jednostavno spontano iskustvo, kolikogod uzvišeno, već svjesno i voljno izabrani način života. Ona je trajni projekt ne kolekcija iskustava ili episode – “duhovni život“.

- Drugo, ovaj projekt nije u sebe zatvoreni, već orijentira subjekt preko čisto osobne satisfakcije prema konačnom dobru, najvišoj vrijednosti- Bogu?

- Treće, konačna vrjednota funkcionira kao horizont koji privlači osobu prema rastu. Stoga je duhovni život intrisično dinamičan.

- Konačno definicija dopušta odstanjivanje negativnih vidika duhovnosti, poput ovisnosti, eksploatirajućih ili agresivnih planova koji traže dobro pojedinca na štetu ostalih (ili stvorenja), ili trajnih opsesija novcem, moći ili užitkom.

Kršćanski horizont konačne vrjednote je Trojstveni Bog objavljen u Kristu kojega Sv.Pismo normativno svjedoči i čiji je život komuniciran (priopćen) vjerniku po Duhu Svetomu. Ovaj novi život Pavao naziva “život u Duhu” (cf. Rim. 7. 6; 8. 2, 6, 10–11; Gal. 6. 8) te je slavljen sakramentalno unutar vjerujuće zajednice Crkve te je življen u svijetu kao poslanje (misija) u i za dolazeće Kraljevstvo Božje. Ovaj život vjere i učeništva utemeljuje egzistencijalni fenomen kojega kršćanska duhovnost proučava kao disciplinu.

Današnja disciplina duhovnosti uključuje i vidike donedavno smatrane marginalnim u ljudskom duhovnom životu, poput ekonomije ili ekologije; duhovnost kolikogod bila individualna i osobna nije ekskluzivno unutarnja stvar. U kršćanskoj duhovnosti i “jastvo, sebstvo“ i stvarnost su definirani kršćanskom vjerom.

FORMALNI OBJEKT DUHOVNOSTI- Sva kršćanska teologija studira kršćansku vjeru: Boga, Pismo, sakramente, Crkvu, moral

… svaka teologija je istraživanje iskustveno ukorijenjene vjere. Distingvirajuća karatkteristika ili formalni objekt duhovnosti kao studijskog polja je njegov specifičan fokus na kršćansku vjeru kao iskustvo konkretnog vjerujućeg subjekta (subjekata). Drugačije rečeno, duhovnost ne proučava samo kršćansku vjeru već življeno iskustvo te vjere

PNEUMA –SARX OPREKA PNEUMA: Duh: nevidljiva stvarna snaga oblikovanja, koja daje profil - Gestalt - jednom životu ili grupi kao i karakterne posebnosti kao ljubav, hrabrost, istinoljubivost

SARX: tijelo (kao sarx) je sveukupna fizička stvarnost ali i sveukupnost života (uključujući i religiju), ukoliko se promatra samo iz vlastite Ja polazne točke temeljene samo na

maaterijalnom i unutarsvjetskom. Pod Duhom misli cjelinu života (uključujući fizički život) pod vidikom našega odnosa prema Bogu u Isusu Kristu. Tako razumljena “duhovnost“ znači puno više od prepuštanja Božjem neprekinutom stvarateljskom djelovanju – riječ označava također sve što uz to treba činiti, “po Duhu živjeti“, spremnost sasvim biti otvoren Božjoj milosti i čeznuti za onim što Pavao naziva “plodovima Duha“ (Gal 5,22). Ljubav, radost, mir..., te ponajprije iskustvo djelovanja Božjeg Duha Svetoga u vlastitoj nutrini. «Bog je duh, i gdje djeluje Božji duh, ondje je sloboda» (2 Kor 3,17-18.).

MANIHEJSTVO- dualistička religija koju je osnovao Mani u 3.stoljeću u sjevernoj Babiloniji.Nastala je

sinkretističkom mješavinom židovstva i kršćanstva te indo-iranskog učenja gnostičkog tipa. Temeljna mu je postavka vjera u postojanje dvaju počela: dobrog (Bog) i zlog (materija). Neprestana borba između svjetla i tame. Čovjek se spašava od materije (zla) askezom, odricanjem i prosvjetljenjem. Spašena duša istobitna je s Bogom (svjetlom).

MONTANIZAM- naučavanje svećenika Montana (umro prije 179. god.) iz Pepuze u Frigiji, što zastupa

skori Kristov dolazak, svršetak svijeta, hilijazam, moralni rigorizam i duševnu egzaltaciju. Montanu su se pridružile i »proročice« Priscila i Maksimila te s jednakim entuzijazmom širile eshatološku poruku. U teškim prilikama nastalima zbog kuge, ratova i društvene bijede za vladavine cara Marka Aurelija, apokaliptička je nada pobudila želju za mučeništvom, a Montanovi su pristaše naučavanje nazivali »novim proroštvom«. Montanizam se ubrzo proširio po Africi (njegov je modificirani oblik potkraj života nakratko prihvatio glasoviti crkveni pisac Tertulijan), a prodro je i u Italiju i u Galiju. Tragove montanizma nalazimo sve do VII. st.

MONAH – ETIMOLOGIJA POJMA: NAVESTI BAREM DVA MOGUĆA TUMAČENJA- Izraz monah i monaštvo dolazi od grčke riječi monahos, kojoj je korijen monos„sam“ ili

„jedini“. Jeronim je taj grčki izraz latinizirao u monachus. Tako je ovaj latinizirani grčki termin ušao u latinsko govorno područje i zapadnu monašku tradiciju.

HELENISTIČKI DOPRINOS RANOKRŠĆANSKOJ ASKEZI- Cinička i stoička filozofija (kritika kulture, “povratak prirodi“), kao i “gnostički“ krugovi

simpatiziraju askezu (oslobađanje duše od tijela i materijalnog). Kršćanska asketska terminologija dobrim dijelom potječe od helenističke filozofije. Pošto se kršćanstvo unutar grčko-rimskog svijeta na samom početku srelo s grčkom filozofijom, njemu se neizbježno nametnuo odnos vjere i razuma, objave i filozofije, naravi i nadnaravi, slobodne volje i predestinacije te mogućnost ljudskog razuma da dokaže postojanje Boga i besmrtnost ljudske duše. Za ranokršćanske apologete (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) objava se na svoj način zbiva i u filozofiji pa su grčki filozofi (Sokrat, Platon, Aristotel, stoici) preteče kršćanstva. Tim je apologetima filozofija hermeneutička znanost koja omogućuje dublje poimanje objave i vjere. U otačkom razdoblju (Augustin, Grgur Nazijanski, Grgur Niski) u metafizičkim će razmišljanjima prevladati platonistički i neoplatonistički utjecaj, a u etici stoički

8. QUMRAN I MOGUĆI UTJECAJ NA KASNIJU KRŠĆANSKU DUHOVNOST Qumran/Kumranski spisi ili Spisi s Mrtvog mora otkriveni su između 1947. i

1956. godine u 11 špilja u okolici Kumrana, u blizini antičkog naselja Khibet

Qumran na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora. Svitci se sastoje od oko 900 dokumenata te uključuju i tekstove iz hebrejske Biblije. Tekstovi su od velikog povijesnog i religijskog značenja jer sadrže jedine poznate sačuvane kopije biblijskih dokumenata nastalih 100 god. pr. Kr. te sadrže dokaze o značajnoj različitosti vjere. Napisani su na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku, većinom na pergameni, a neki su napisani i na papirusu. Kako se mnogi spisi podudaraju s izvornim (sakupljenim) biblijskim tekstovima, ali ima i onih spisa koji su apokrifi, ovi su spisi najvažniji zbog toga jer su dokumentirali vjerodostojnost Biblije.

9. SV.PAVAO: (ULOGA U POVIJESTI KRŠĆANSKE DUHOVNOSTI) Pavao (Savao) je suvremenik Isusa iz Nazareta, kao židov progonio je kršćane,

a na jednom putu u Damask objavio mu se Isus i pozvao da ga slijedi. Pavao se obratio i počeo propovjedati Isusa putem spasenja izvršavajući apostolska putovanja, uspostavljajući kršćanske zajednice u mnogim mjestima. Išao je poganima i nežidovima propovijedati evanđelje. Najviše podataka o njegovom životu daju nam Djela apostolska. Pavlove poslanice postale su sastavni dio Novoga zavjeta, a jedan od najpoznatijih njegovih pjesama je Hvalospjev ljubavi.

10. APOKRIFNA EVANĐELJA I UTJECAJ NA FORMIRANJE KRŠĆANSKE DUHOVNOSTI (GLAS)Riječ apokrifno je grčkog podrijetla, a označava nešto skriveno, tajno, nedostupno javnosti, nego samo onima koji mogu shvatiti značenje. Kanonska evanđelja su Markovo, Matejevo, Lukino i Ivanovo, no postoje i druga, zvala apokrifna. Postoje tri tipa apokrifnih evanđelja koja su česta u Crkvi od 2. stoljeća nadalje: ona od kojih je ostalo nekoliko papirusa i koja većinom oslikavaju kanonska evanđelja (npr. Petrovo evanđelje), ona koja su u potpunosti sačuvana i pripovjedaju pobožne priče o životu Isusa i Marije (npr. Dječje evanđelje po Jakovu) te apokrifna evanđelja koja sadrže heretičke doktrine. Rani crkveni oci su ih citirali da bi ih opovrgnuli. Proučavanje tih evanđelja pokazuje da u njima ne stoji istina, Crkva je prepoznala nedostatak božanskog nadahnuća u njihovom nastanku. Samo 4 biblijska evanđelja govore istinu o Isusu. Crkva je zabranjivala apokrifna evanđelja, no oni su se širili u puku i prerastali u legende.

11. NAVESTI NEKE ZAJEDNIČKE ELEMENTE PREDKRŠĆANSKIH “MONAŠKIH“ TRADICIJA I KRŠĆANKOG MONAŠTVA Odvajanje od svijeta, asketske prakse, mistične težnje, organiziran život radi

duhovnog napretka...12. ELEMENTI KRŠĆANSKE DUHOVNOSTI IZ STAROG ZAVJETA- Teologija nasljedovanja = Stari Zavjet: Prauzor Abraham: - Model poziva i nasljedovanja, poziva i odgovora: srž odnosa Boga i čovjeka.

Abrahamov odgovor je djelovanje. - Abraham (odzivom) gubi trovrsnu zaštićenost: - u prostoru (domovina), - u vremenu (zavičaj-rodbina),- zaštita autoriteta i dostojanstva (očinska kuća). - Abraham sve ostavlja: ne služi više prirodno danoj budućnosti nego onoj povijesno

zadanoj.

- Dva strukturalna obilježja nasljedovanja: Nasljedovanje traži sposobnost napuštanja i na početku Božje povijesti ne stoji ni kult ni teologija nego nasljedovanje

13. ARIJANIZAM Kršćanska je hereza nastala u Kršćanskoj crkvi za cara Konstantina Velikog i

koja se pojavila u IV. i ostala rasprostranjena do VI. st. Proizlazi iz nauka o Trojstvu aleksandrijskoga svećenika Arija (oko 260–336). Po njemu Sin Božji (Krist, Logos) nije suvječan i istobitan s Bogom Ocem. Kao hereza arijanizam je prvo osuđen od strane egipatskih biskupa, a potom 325. na Nicejskome koncilu. Postojale dvije struje: strogo arijanska (anomejci), koja je učila da Sin nije sličan Ocu, i poluarijanska koja je tumačila da je Sin manji ili slične biti s Ocem. 

14. GNOSTICIZAM Gnoza je sekta koja je težila sintetizirati kršćanstvo sa židovskim učenjem i

poganskom filozofijom = gnosticizam. Gnostizicam označava niz različitih sinkretičkih religijskih pokreta, koji se

sastoje od različitih uvjerenja generalno ujedinjenih učenjem da su ljudi božanska bića zarobljena u materijalnom svijetu stvorenom od nekog nesavršenog bića, tzv. demijurga. Gnosticizam se kao religijski pokret razvio u ranom kršćanstvu. Gnosticizam naglašava oslobođenje od ovog svijeta usvajanjem ezoteričkih saznanja pri čemu unutrašnja samospoznaja dovodi do spoznaje Boga.

15. MARTIRYIUM (μαρτύριον)Martyrium je struktura izgrađena na mjestu koje svjedoči o kršćanskoj vjeri, bilo pozivanjem o događaj u Kristovom životu i muci, ili je utočište odnosno grob mučenika. Martyrie, uglavnom male, bile su česte nakon ranog 4. stoljeća, kada je Konstantin postao prvi car i uveo Nicejsko vjerovanje kao dominantnu religiju u Rimskome carstvu. Martyria nema standardni arhitektonski plan, i mogu se naći u raznim dizajnima i oblicima. Često ima potopljeni kat, ili dio njega, kako bi vjernici bili što bliži ostacima svetaca, ima mali otvor koji vodi od oltarnog kamena pa do samog groba. Postepeno su se Martiriye pretvarale u crkve, odnosno kao crkveni dodaci. Kasnije crkve su počele donositi relikvije svetaca u crkvi, i prestale su sa praksom stavljanja crkva nad grobove svetaca.

16. TEORIJE O NASTANKU MONAŠTVA (NAVESTI BAREM DVIJE) a) Tihi “protest“ protiv napuštanja kršćanskog načina života od strane većine = nespojivost između kršćanina i svijeta, tj. povlačenje povlačenje u osamu pojedinaca nezadovoljnih padom duhovnog žara Crkve nakon prestanka progona kršćanab) Bijeg od progonstava = progoni natjerali mnoge kršćane da se povuku na samotna mjesta gdje bi u miru i osami prakticirali svoju vjeruc) Ne-krvno (bijelo) mučeništvo = potraga za radikalizmom; dobrovoljno „progonstvo“

17. MONAŠKI ARHETIPOVI (NAVESTI BAREM 4) 1. Nasljedovanje Krista2. Nastavak života prvobitne jeruzalemske zajednice

3. Nadomjestak i priprava za mučeništvo4. Borba protiv demona5. Asketsko seljenje i duhovni egzodus6. Nasljedovanje anđeoskog života7. Povratak u Adamovu nevinost8. Budno iščekivanje paruzije

18. ATANAZIJEAtanazije Aleksandrijski (oko 298.-2. svibnja 373.) bio je kršćanski biskup i patrijarh Aleksandrije. Katolička i Pravoslavne Crkve časte ga kao sveca. U Rimokatoličkoj Crkvi on je jedan od crkvenih naučitelja, te se ubraja među četiri velika naučitelja Istočne Crkve. Istočne Crkve slave ga 18. siječnja (datum prijenosa relikvija), a Rimokatolička Crkva 2. svibnja (dan smrti).

19. BAZILIJE IZ CEZAREJE (VELIKI) Otac monaštva, obnovitelj bogoslužja i duhovnosti. Veliki biskup Cezareje 4.st., istočna i zapadna Crkva ga gledaju s divljenjem zbog svetosti njegova života. Rođen u obitelji svetaca, sestra mu je sv. Makrine, koja mu je bila uzor (živjela monaškim asketskim životom). Utemeljitelj je kršćanskog redovništva na Istoku, njegovim spisima (u kojima potiče narod da žive i napreduju u savršenstvu) koristio se i sv. Benedikt, koji ga je smatrao učiteljem. Spada među 4 najveća istočna oca. Zajedno ga se slavi, na zajednički spomendan, sa sv. Grgurom Nazijanskim, s kojim je bio nerazdvojan prijatelj za života. Bazilije je postavio temeljno ustrojstvo molitve i psalmodije, njegovim poticajem narod zavolio psalme.

20. AUGUSTIN (ULOGA U POVIJESTI KRŠĆANSKE DUHOVNOSTI)Aurelije Augustin duhovnosti Zapada pomogao je pomoću svog djela De civitate Dei. Djelo je pisano tijekom jednog desetljeća ( 413. – 427. g). U prvom dijelu knjige sv. Augustin zapravo naglašava sve prednosti kršćanstva nad poganskim vjerovanjima koje su u to vrijeme i dalje bile uvelike zastupljene. U drugom dijelu sv. Augustin se više orijentira na samo predstavljanje kršćanske doktrine te raspravu o povijesti spasenja. Ciljevi djela sv. Augustina temelji na tome da on upozorava kršćane, a i nekršćane na to da je nužan povratak krepostima, odnosno moralnim načelima. Drugi dio se temelji na dogmatskom tumačenju kršćanstva te tu dijeli anđele koji se metaforički mogu shvatiti kao dvije države, odnosno Civitatesa. Ti anđeli imaju refleksiju na ljude i to kroz tri sfere : podrijetlo samog zla, problem fizičke i moralne smrti te doktrine o istočnom grijehu koju klasični filozofi nisu uzimali u obzir. Sv. Augustin dijeli čovječanstvo na mnoge gradove i države sa različitim zakonima, običajima i tradicijama. No generalno u svakom gradu / državi istovremeno egzistiraju „ dva ljudska roda“ koja u prenesenom značenju možemo smatrati dvama gradovima. Njih se ne može smatrati zasebnim gradovima, nego nečemu što paralelno postoji u svim ljudskim formama. Različitosti paralelnosti dvaju gradova leži u razlici njihova shvaćanja kreposti.

21. SV. ANTUN OPAT (PUSTINJAK)Sveti Antun Pustinjak nazivan još i sv. Antun Opat i sv. Antun Veliki svetac je u istočnoj i zapadnoj Crkvi. Svoj je život posvetio pustinjačkom načinu života. Smatra ga se ocem redovništva. Često ga se prikazuje sa zvoncem u ruci koje označava svečevu sposobnost istjerivanja zlih duhova. Zaštitnik je uzgoja svinja i ostale stoke. Svinja koja predočuje demone požude i proždrljivosti često prati Sv. Antuna Opata i znak je njegove pobjede nad grijehom.

22. SV.PAHOMIJE

- Živio je u 4. stoljeću u Egiptu. Bio je poganin. Prisilno je završio u vojsci i tada prvi puta

susreo kršćane. Pokazali su milost prema njemu te ga je to zapanjilo. Krstio se te 10 godina

živio pustinjačkim životom po uzoru na monaha Palamona. Nakon toga glas s neba mu je

rekao da osnuje samostan. Osnovao ih je 8. Imao je mnoštvo redovnika. Glavni dokument im

je bilo Sveto pismo. Umro je 348. godine. Proglasili su ga svetim. On se smatra prvim

organizatorom i začetnikom redovničkog života i samostana.

23.EREMITIZAM (EREMITSTVO)

- Monaštvo koje je karakterizirano samoćom, a u kojoj je žrtvovana socijalna dimenzija života

kako bi religiozno iskustvo bilo primarno. Sljedbenici eremitizma su Eremiti.

Eremiti: ἐρημίτης (erēmitēs), "pustinjaci", od ἔρημος (erēmos), "pustinja", "nenaseljeno

mjesto", stoga "stanovnik pustinje"; pridjev "eremitski".

24.ANAHORETIZAM - Ili pustinjački život po sv. Pavlu Tebanskom, svecu iz trećeg stoljeća, koji je smatran

začetnikom pustinjačkog načina života (anahoretizam). Anahoretizam označava način života

anahoreta, pustinjaka iz razdoblja ranoga kršćanstva (Egipat, Sirija, Palestina , 3.-4.st.);

prethodnici zapadnih cenobita, grč.   anakhōrētḗs : koji se povlači . Naime, već sredinom 3.

stoljeća nalazimo u donjem Egiptu, nešto južnije od Aleksandrije, pustinjake ili polupustinjake

koji su živjeli asketskim životom. Zvali su se anahoreti (ana + horeo = onaj tko živi u osami)

ili eremiti (eremos = pustinja). Kao prvi pravi pustinjak spominje se sv. Pavao. Njegov je

životopis napisao sv. Jeronim, ali njegovi povijesni podaci nisu toliko pouzdani. Pouzdanije je

ono što znamo o Antunu, pustinjaku čiji je životopis napisao sv. Atanazije. Zahvaljujući

ugledu biskupa Aleksandrije Atanazija Velikog, ali i svetačkom liku samoga Antuna (Vita

Antonii (357.) - Život sv. Antuna), ovaj veliki pustinjak postat će ocem monaha na Istoku i na

Zapadu. Učenici koji su se oko njega okupljali sve više su se i međusobno povezivali. Tako će

se u Egiptu sve više razvijati polupustinjački, odnosno poluzajednički oblik monaškog

življenja. Monaški život u kojem pustinjaci žive zajedno osobito će cvasti u donjem Egiptu, u

monaškim naseljima Nitrija, Skitija i Ćelije.

25.CENOBITIZAM (CENOBITSTVO)- Cenobitizam ( grč. koinos = zajednički + bios = život) je oblik monaštva u kojem monasi žive

zajednički u samostanu i prisutni su u društvenom i religijskom životu zajednice u kojoj

djeluju. Razvija s u 4. stoljeću. Osnivač je Pahomije koji na obraćenja na kršćanstvo odlazi u

pustinju te nakon povratka iz pustinje uspostavlja redovnički red cenobita. Piše „Pravila“ u

kojima određuje sve potrebno za zajednički život cenobita. Pri stvaranju reda cenobita ugledao

se na jedinstvo prve kršćanske zajednice. Osnove reda i duhovnosti cenobita su molitva i

manualni rad te je temeljna ideja zajedništvo.

26.SV. BENEDIKT IZ NURSIJE - Sv. Benedikt iz Nursije - Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog

reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, kao i opće zapadnoeuropske

kršćanske kulture, zbog čega ga je papa Pavao VI. proglasio svecem zaštitnikom Europe.

Njegovo Redovničko pravilo (Regula Monachorum; nama poznato kao Pravilo sv.

Benedikta) je prvi zakonik redovništva na Zapadu koji ujedinjuje rimsko pravno iskustvo

(stabilitet, poslušnost) s kršćanskom askezom (moli i radi, ora et labora).

27.GRGUR NISENSKI: (ULOGA U POVIJESTI KRŠĆANSKE DUHOVNOSTI) - Grgur Nisenski(340-394) – otac kršćanske mistike: « u nasljedovanju ugledati ono za čim

žudimo». Čežnja – ključni izraz Grgurove mistike.

- Grgur Nisenski je mlađi brat Bazilija Cezarejskoga, rođen između 335. i 340. godine. Svoj

odgoj i obrazovanje duguje Baziliju, kojega često naziva ocem i učiteljem. Ne treba

zanemariti niti utjecaj sestre Makrine, premda je Grgur u samome početku držao

pretjerivanjem asketizam svoje obitelji kojem su se u tom razdoblju gotovo svi posvetili. On je

dakle, prihvatio službu lektora i, prema tome, kršten oko 360., ali nije pokazao želju prihvatiti

asketski izbor i ideal svog brata, a Grgur Nazijanski mu predbacuje da je odbacio svete knjige

cijeneći više svjetovno ime retora nego ono kršćanina. Osim što je bio učitelj govorništva,

također se i oženio (365?), ali će se ipak, pod utjecajem Grgura Nazijanskoga, odlučiti ući u

samostan koji je Bazilije osnovao na rijeci Iris na Crnom moru.

- Njegove spise možemo podijeliti u dogmatske, egzegetske, asketske, te govore i pisma.

Napisao je više dogmatskih spisa koji su velikim dijelom usmjereni na pobijanje krivovjerja

koje je bilo prisutno u njegovo vrijeme: Velika kateheza (385.): sustavno djelo, suma

kršćanskog nauka posvećena učiteljima; skup kršćanskog nauka ne samo utemeljena na Pismu

nego i na metafizičkim temeljima; osjeti se utjecaj Origena i Metodija; slijedi Ispovijest vjere,

ali se služi i neoplatonističkom filozofijom;

- Egzegetski traktati (Još se jasnije osjeti divljenje prema Origenu čije egzegetske principe

usvaja, premda ne zanemaruje niti doslovno tumačenje po uzoru na Bazilija);

- Orationes VIII de beatitudinibus, tumačenje blaženstava.

- De instituto christiano, govori o naravi asketizma, a vrhunac je njegova duhovnog nauka;

- U 4. stoljeću nijedan otac ne koristi tako obilato filozofiju poput Grgura

- Što se tiče kristološkog nauka, Grgur jasno razlikuje dvije naravi u Kristu. Te dvije naravi

nalaze se u jedinstvu jedne osobe. U Kristu nema dvije, nego jedna cjelovita osoba.

Zahvaljujući jedinstvu osoba, Grgur uočava da se može jednoj naravi pripisati nešto što

pripada po svojoj biti drugoj i obrnuto. Time dolazi do oblikovanja istine o komunikaciji

vlastitosti u Kristu (communicatio idiomatum): „Poradi dodira i sjedinjenja dviju naravi,

atributi vlastiti svakoj pripadaju objema; tako da Gospodin prima udarce namijenjene sluzi,

dok je sluga proslavljen slavom Gospodinovom. Stoga se za križ kaže da je križ Gospodina

slave (usp. Fil 2, 2), a svaki će jezik priznati da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca .“

I nakon uskrsnuća i proslave dvije naravi ostaju odvojene u smislu da ih se može razlikovati, a

nijedna se ne umanjuje ili gubi zbog toga što postoji s drugom. Međutim, premda su u Kristu

dvije cjelovite naravi, ipak je u njemu samo jedna osoba.

- Na tragu Origenove eshatologije Grgur drži da paklene kazne nisu vječne, već vremenite, jer

su sasvim medicinalne naravi. Premda griješnicima prijeti vječnim kaznama, ipak ne može

zamisliti vječnu odvojenost Boga i razumskog stvorenja. Vjeruje da će se dogoditi potpuna

obnova (αποκατάστασις) na koncu vremena i potpuna pobjeda dobra nad zlom, premda

odbacuje Aleksandrinčevo mišljenje da je svijet samo prolazna faza, jedan jednostavan

trenutak u neograničenom susljeđu svjetova, u kojem se otpad od vjere i povratak Bogu se

događaju naizmjence bez kraja. Grgur u apokatastazi vidi veličanstveni i skladni svršetak

cijele povijesti spasenja, kad će svaki stvor zapjevati Spasitelju zahvalni himan. Dok je Drugi

carigradski saboru (553.) u svojim anatematizmima protiv Origena osudio ovaj nauk, Grgur

nije bio uključen u osudu, da bi kasnije na Drugom nicejskom (787.) dobio i naziv „otac

otaca“.

- Grgur je razvio i mistični nauk koji se može nazvati i mistična teologija. On povezuje Filona i

aleksandrince, preko Plotina, s Pseudo Dionizijem i Maksimom Ispovjedaocem. Grgurov

duhovni nauk sadržan je najviše u asketskim spisima, na temelju kojih ga se s pravom može

zvati „otac misticizma“. Dok mu je brat Bazilije bio zakonodavac istočnog monaštva, a sestra

Makrina imala važnu ulogu u razvoju ženskih zajednica, Grgur je dopunio bratove i sestrine

napore dajući svemu duhovni nauk. Ako istočno monaštvo Baziliju duguje organizaciju,

Grguru duguje svoj religiozni smjer.

- Nauk o slici Božjoj u čovjeku je jedna od temeljnih Grgurovih ideja i tvori temelj njegova

nauka, ne samo o intuiciji Boga, već i o mističnom usponu čovjeka. Čovjek je, po njemu,

mikrokozmos koji posjeduje isti red i sklad poput svemira, makrokozmosa. Ovu filozofsku

ideju ipak nadilazi kršćanskim shvaćanjem da je čovjek i više od toga, jer se njegova veličina i

uzvišenost ne temelji na sličnosti svijetu, nego na sličnosti Stvoritelju, na čiju je sliku stvoren.

Sličnost sa Stvoriteljem ostvaruje prvenstveno po duši, po kojoj je vjerna slika svog tvorca,

točnije po razumu, slobodnoj volji i nadnaravnoj milosti kojom je obdarena. Po toj sličnosti i

slici, postajemo s Bogom rodbinski vezani i zahvaljujući tome sposobni smo ga spoznati, jer

samo sličan može spoznati sličnoga. Ujedno ova sličnost naše ljudske duše s Bogom je nužni

uvjet (condicio sine qua non) da možemo spoznati Božju narav. Božja slika u ljudskoj duši

omogućuje čovjeku mistično gledanje Boga. Boga se ne spoznaje najbolje razumom, nego se

najveća spoznaja Boga događa po mističnom gledanju. Mistično gledanje kompenzira razum.

Vjera čovjeku omogućuje da se uputi mističnom gledanju koje je najveći domet ljudske

spoznaje (a ne razum). Ovo gledanje je anticipacija blaženog gledanja Boga u vječnosti. Ono

se može postići ako se vrati iskonskoj slici Boga u sebi, a to se može postići preko katarze,

čišćenja srca, borbe protiv grijeha u sebi. Kada se čovjek očisti, tada je moguć uspon prema

Bogu.

- Grgur daje i nacrt i koordinate kršćanske mistike kojom se Boga promatra i dolazi do njega:

treba se udaljiti od zala ovoga svijeta bijegom. Nakana bijega već proizvodi sličnost s Bogom,

a postati mu sličan znači biti pravedan, svet, dobar… Onaj tko to ostvari na ovome svijetu,

prijeći će bez napora iz ovog zemaljskog života u nebeski. Udaljenost ljudskog i božanskog se

ne savladava tjelesnim prelaskom iz jednog mjesta u drugo, već krepošću koja nas izolira od

zla, ostaje jedina unutar slobodnog ljudskog izbora, da bi bila tamo gdje je nosi želja, te se

tako duša izravno nalazi u nebu kad je Boga shvatila svojim duhom

28.BENEDIKTINCI - Benediktinci su katolički monaški red kojeg je osnovao sv. Benedikt iz Nursije 529. u

Montecassinu i dao   Pravilo (Regula) . Prema osnovnom načelu »moli i radi« (ora et

labora), posvećuju se skrovitu životu u šutnji, molitvi i radu. Prvotni im je razvoj ometan

provalom Langobarda, a velik su procvat doživjeli u karolinško doba, kada su postali nositelji

crkvene i kulturne obnove. Prvih su stoljeća bili i misionari u pokrštavanju germanskih i

drugih naroda. Najveći razvoj i duhovno-reformni pokret ostvarili su u opatiji Cluny (X–

XII. st.), od koje se razvila kongregacija mnogobrojnih samostana. Značajan je prinos

benediktinaca europskoj kulturi u širenju pismenosti (škole), znanosti i književnosti

(prepisivanje knjiga, pisci i znanstvenici), te razvoju poljodjelstva i obrtništva. Iz Benediktova

reda nastale su reformirane grane: cisterciti, kamaldoljani, kartuzijanci, trapisti i dr. Ženski red

benediktinki osnovala je, prema predaji, Benediktova sestra Skolastika.

- Prvi benediktinski samostani na našem tlu, vjerojatno u Istri, nastali su već u VI. st. Prvi papin

izaslanik Hrvatima bio je benediktinac opat Martin (640–642), a na dvoru kneza Trpimira

boravio je (846–848) učeni benediktinac Gottschalk. Uz benediktince su vezani najstariji

hrvatski spomenici: povelja kneza Trpimira (852), kojom je osnovao samostan u Rižinicama

kraj Solina, i Bašćanska ploča (1100), zapis o darovnici kralja Zvonimira samostanu sv.

Lucije na Krku.

29. Stabilitas lociTo je jedan od tri elemenata benediktinske duhovnosti (ostala dva su discretio i paternitas). Znači „ostati na jednom mjestu“, označuje trajnu vezu redovnika sa određenim samostanom. To je u redu benediktinskog duha (benediktinci, cisterciti i trapisti). Ovime se članovi određenog reda zavjetuju na siromaštvo, celibat, duhovnu čistoću i poslušnost. Stabilitas loci

razlikuje benediktinski red od franjevaca, dominikanaca i karmelićana čiji su članovi zbog prirode svog života (propovjednici i učitelji) u nemogućnosti odraditi zavjet.

30. Kassiodor On je starorimski i bizantski državnik, svećenik, redovnik i pisac. Jedan je od crkvenih otaca. Službovao je u upravi Teodorika Velikog, kralja Ostrogota. Učenik je rimskog filozofa Boecija. Karijeru je počeo kao savjetnik svog oca, guvernera Sicilije. Tako se mlad naučio pravu, a bio je i konzul Rimskog Carstva 514. Na gotskom su sudu cijenili njegova znanja, pa je radio oko značajnih javnih dokumenata. Vrhunac mu je karijere bio kad je obnašao dužnost pretorskog prefekta Italije, zapravo je bio premijerom ostrogotske građanske vlasti. Pisao je na latinskom jeziku kasne antike. S papom Agapetom I. surađivao je na utemeljivanju knjižnice u Rimu koja bi imala djela eklezioloških pisaca na grčkom i latinskom. Papa mu je pomogao u projektu prevođenja starogrčkih filozofa na latinski. Kad se umirovio, osnovao je samostan Vivarij na svom obiteljskom imanju na obalama Jonskog mora.

31. Ivan CassianusSveti Ivan Kasijan (360 – 435) je kršćanski redovnik i teolog slavljen u Zapadnoj i Istočnoj Crkvi zbog svojih pisanja. Donesao je prakse i ideje Egipatskih redovnika na ranosrednjovjekovni Zapad. Dok je boravio u Rimu prihvatio je poziv da osnuje kompleks samostana sv. Viktora blizu Marseillesa. U tom kompleksu je bio i muški i ženski samostan i bili su uređeni u stilu egipatskog monaštva. Njegov rad je utjecao na sv. Benedikta koji je svojim sljedbenicima predložio da čitaju Kasijanova dijela.

32. Stiliti Oni su istočno kršćanski monasi, asketi, pustinjaci, koji živi na stupu, kamenu ili hridi te su provodili život u molitvi, askezi, odricanju, meditaciji i studiju Sv. Pisma. Vjerovali su da će umrtvljenje njihovih tijela donijeti spasenje njihovoj duši. Najviše ih je bilo u Siriji. Definicija takvog oblika monaštva ''“Monah je vjernik koji, po svom intimnom pozivu, na primjereniji način teži ostvarenju nasljedovanja Isusa, i to ne samo u duhu nego i svojim izvanjskim obličjem, životom u samoći.''. Poticaj i izvor takvog opredjeljenja leži u samoj Isusovoj praksi i primjeru. On se, za vrijeme svog propovijedanja, povlačio u osamu, na samotna mjesta: “Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli”. K stilitima su hodočastili mnogi i njihove su propovijedi imale velik utjecaj. Glavni su predstavnici stilitstva Simeon Stilit Stariji (V. st.) i Simeon Stilit Mlađi (VI. st.). Stiliti su ponekad u cilju povećanja vlastite patnje stavljali na sebe lance. Cilj njihova asketizma bio je odvajanje od materijalnog, grešnog svijeta. Stilita je tokom povijesti bio veliki broj, a među njima je bilo i nekoliko žena. Još nekoliko poznatih stilita: Danijel iz Carigrada (+495), Luka mlađi iz Grčke (+956), Serafim iz Sarova, Jakobos, Abraham iz Cira....

33. Sv. Anzelomof CanteburySv. Anzelmo Canterburški (1033.- 1109.) je crkveni učitelj, benediktinski redovnik, srednjovjekovni filozof, nadbiskup od Canterburyja koji je živio u razdoblju od 1093. do 1109.g. Smatra se osnivačem skolastike jer u njegovoj teologiji istaknuto mjesto zauzima razum poznat je po ontološkom argumentu o postojanju Boga →Bog postoji jer ga možemo

zamisliti, najveće je biće nama spoznatljivo, vrhovno dobro koje ne ovisi ni o čemu-(Proslogion), vidi se sličnost sa Platonom. Protivnik je križarskih ratova. Sukob s engleskim kraljem Vilimom II. zbog oduzetih crkvenih imanja i nepriznavanja pape Urbana II., pomirenje s kraljem Henrikom I.. Djela: Monologion, Proslogion, Dijalozi o istini, Slobodna volja, Pad đavola.

34.Bernard iz ClairvauxaBernard iz Clairvauxa (1090. – 1153.) je cistercit, duhovni obnovitelj zapadnog monaštva, mlad dolazi u samostan Citeaux. Cistercite je učinio uzorom redovničke stege i strogosti; mnoge ljude je svojim primjerom privukao u samostane, kojih je do smrti osnovao preko 160.Autor je pravila cistercitskoga reda, a sudjelovao je i u sastavljanju pravila templara. Aktivan je sudionik pri pokretanju 2. križarskog rata, glavni propovjednik pohoda. Proširio je štovanje Presvetog Imena Isusova i Djevice Marije, utjecao je na buduće naraštaje marijanskih teologa. Strogim asketizmom cistercite je učinio uzorom zapadnog monaštva, zbog čega su benediktinci pali u drugi plan. Uspješno u spisima brani cistercite pred kritikama benediktinaca iz Clunya.

35 Sv. Dominik Osnivač je crkvenog reda Dominikanaca- propovjednika. U tuluškom kraju, zahvaćenom albigenškim pokretom, postao je marljivim poslužiteljem propovijedanja (1206.), pri čemu je, primjerom evanđeoskog siromaštva i bratskim dijalogom o nauku vjere, uveo novi način izlaganja vjere, uz odobrenje pape Inocenta III. Dok je žarkim propovijedanjem predavao Boga ljudima, dotle je snagom molitve ljude privlačio Bogu.

DUHOVNOST- pitanja 36.-42.- LUCIJA36. SV.FRANJO.

-Utemeljitelj crkvenog reda franjevaca ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa. Želio

je reformirati crkvu iznutra; propovijeda siromaštvo putujući; mistik-imao stigmate

-Ljubav prema prirodi i svemu stvorenome, jer to je odraz Boga i Njegova stvaranja. Zaštitnik

je trgovaca.

37. SV.BONAVENTURA

-Bio je franjevački teolog, svetac, kardinal, crkveni naučitelj. Njegovo remek-djelo je

ITINERARIUM MENTIS IN DEUM (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička

rasprava kakao se čovjek preko šest stuba uzdiže prema Bogu, sve do mira i prave

konteplacije. Sv.Bonaventura duguje svoju znanost augustinizmu, a inspiraciju i duh je tražio

u franjevaca. Kada je Bonaventura stupio na poprište znanosti, mistika je prevladala u

teologiji, a znanje je bilo podređeno dobrom, krjeposnom vladanju. U našoj duši nalazimo

sliku Trojstva, o kojoj govori Augustin: ljubav, spoznaja i pamćenje. Ljubav privlači dušu

Bogu, kao što težina privlači tjelesa k središtu.

38.KOLUMBAN STARIJI

-Živio u 6.st, irski monah, osnivao je samostane, a posebno je važan samostan na otoku Ioni

odakle je sa svojim učenicima evangelizirao Škotsku. Bio j epravi primjer irskog redovnika

koji naviješta evanđelje i sudjeluje u političkim događajima svog vremena.

39. MARTIN TURSKI

-Askeza postiže: čišćenje,

„zaslugu“ kod Boga

Božju „snagu“

Božjom snagom svetac se služi u nekom mjeri autonomno (posrednik spasenja) , prema mjeri

svoje askeze (ona je i potvrda autentičnosti askeze) Vir Dei et oratione meruit. Ubi maior

lucta, maior est corona. Model srednjovjekovnog sveca kao posrednika Božje snage, te na taj

način postaje navjestitelj, ne prvenstveno snagom navještanja Evanđelja.

Kršćanstvo kao drugačiji religijski odnos (Martin i prosjak)

40.HILARIJE LERINSKI

-Otac zapadne Crkve. Hilarije dopušta Marijinu sposobnost da sagriješi budući da je jedino

Krist bio bez grijeha

41.GRGUR VELIKI

-On je bio papa i crkveni naučitelj. Najprije je bio prefekt, a potom osniva 6 samostana na

Siciliji i samostan sv.Andrije u Rimu. Kao papa reorganizirao je upravu nad papinskim

teritorijem i crkvenim dobrima po pokrajinama. Također je poticao širenje benediktinskog

reda, pokretao misionarsku djelatnost (pokrštenje Angla!), reformirao crkvene ceremonije i

crkveno pjevanje. Skupio je zbirku kanoniziranih koralnih melodija koje se njemu u čast

zovu- gregorijanski koral.

Prvi je upotrijebio izraz „servus servorum Dei“ (sluga slugu Božjih) kao titulu rimskih papa.

42. MISTERIJSKI KULTOVI

Misterijski su kultovi temeljeni na starim mitovima u čijim se tajnim svečanostima(odakle

i potječe naziv 'misterijske') poistovjećuje s božanstvom mita. Vjeruje se da se tako

ostvaruje spasenje i osigurava besmrtnost, dok se pojedinosti samog obreda strogo čuvaju.

Brojni su i utjecajni od 7.st.pr.Kr. do 4.st. nakon Krista i favorizirane su od strane brojnih

rimskih careva.

Govore o besmrtnosti, umiranju i ponovnom vraćanju božanstva te o popratnim obredima.

Upravo zbog toga neki u misterijskim kultovima vide izvorište kršćanstva.

Misterijski kultovi su mnogobrojni no pet je najpoznatijih:

1.Eluzianski misteriji

2.Dionizijev kult

3.Kult Velike (Božice) Majke 

4.Izidin kult

 5.Religija Mitre 9

Svi ovi kultovi imali su mnogo toga zajedničkog s kršćanstvom. Tako kod misterijskih

religija imamo npr. ritual jela i pića što možemo povezati s euharistijom kod kršćana.

Također, kao dio inicijacije u kult, imamo ritualno pranje, odnosno krštenje. Još neke od

poznatijih poveznica kršćanstva s misterijskim religijama su: lik božanstva koje umire i

ponovno se vraća u život (uskrsnuće), lik božice koja njeguje i prati (obično majka),

čudesno rođenje i smrt Boga, odlazak božanstva u raj i dr.

43.)

HERMA PASTIR propovjednik pokore, nastanak njegovog djela „Pastir“ u vrijeme pape Pija I. (oko 140-155). o njegovu životu ne znamo puno, osim što se u Muratorijevu fragmentu

doznaje da je brat pape Pija I i suvremenik Klementa Rimskog. Pastir koji je napisao Herma, koga spominje poslanica Rimljanima (16,4).

Pisac govori o sebi da ga je kupila neka Rimljanka Rode koja mu je udjelila slobodu. Stekao je veliki imetak koji je ubrzo izgubio te sada blizu Rima ima njivu koju obrađuje. Oženjen je i ima djecu koja su hulila ime Božje i žena koja ne zna obuzdavati svoga jezika. Jednog je dana vidio svoju nekadašnju gospodaricu Rode kako se kupa u Tiberu; te joj pomogao izaći iz vode. Videći njezinu ljepotu javila mu se požuda, a poslije se Bog na njega srdi u snu, što je imao takvu želju prema njoj. Mnogi misle da ono što Herma govori o svojoj

ženi i djeci ne odnosi se na njegovu vlastitu obitelj, nego na Crkvu, a anegdota s Rodom je izmišljena da bi se bolje objasnilo ono što zaista Herma želi postići, a to je propovjedanje pokore.

44.)

DIDACHE Didache ili Učenje dvanaestorice apostola (Didache znači "učenje") To je kratka ranokršćanska rasprava, od strane znanstvenika s kraja prvog ili

početkom 2. stoljeća Tekst, čiji dijelovi čine najstariji preživjeli pisani vjeronauk, ima tri glavne

sekcije koje se bave kršćanskom etikom, ritualima poput krštenja i euharistije, te organizacijom Crkve.

Izgubljena stoljećima, grčki prijepis Didachea je otkrio 1873. godine Philotheos Bryennios, mitropolit Nikomediji. Verzija na latinskom prvih pet poglavlja otkrivena je 1900. godine

45.)Katarina Sienska - 1347 April 29, 1380, Dijalog o Božjoj providnosti; Italija – ženska mistika srednjeg vijeka

46.)Meister Eckhart - Njemačka mistika – dominikanska mistika ili Rajnska mistika, je kasnosrednjovjekovni mistički pokret posebno nazočan kod dominikanaca i pripadnika njihova kruga; uz Taulera, Susoa, Merswina, Ebner i krug tzv. Prijatelji Božji (Gottesfreunde, Gotesvriunde): oko 1339-1343: Basel, potom Strassburg i Koeln, theologia germanica.

Karakteristike:• okrenuti i lacima i klericima• naglasak n poučavanju i propovijedanju• asketizam nije naglašen• usmjerenost na Novi Zavjet • usmjerenost više na Krista negoli na Crkvu• uporaba pučkog jezika (njemački i flamanski)

47.)TERTULLIAN (uloga u povijesti kršćanske duhovnosti)

Tertulijan (rođen u Kartagi, oko godine 160 – umro u Kartagi, oko godine 240.). Stekao solidno i široko obrazovanje posebno govorništva. Dobro je poznavao pravo, ipak se ne zna je li bio advokat. Oko godine 197. obraća se na kršćanstvo. Sveti Jeronim svojedobno tvrdi kako je bio i svećenik, što je malo vjerojatno. Uskoro postao vođa tertulijanaca posebne frakcije.

Njegova djela nisu imala velik odjek u Crkvi, bilo zbog teškog stila pisanja bilo zbog njega kao heretika.

Tertulijan nije dao samo doprinos latinskoj crkvenoj književnosti već je imao značajnu ulogu u razvijanju teologije. U teološka pitanja uvodi pravnu terminologiju, koja će kasnije imati bitan utjecaj pri razvoju buduće znanstvene kršćanske terminologije.

48.)IRENEJ LIONSKI: (uloga u povijesti kršćanske duhovnosti)

Crkveni otac, utemeljitelj kršćanske teologije te biskup Liona. Umro je kao mučenik u 2. stoljeću. Bio je borac protiv gnosticizma. Bio je pod utjecajem Polikarpa koji je bio učenik evanđelista Ivana. U svojim djelima je upućivao na Crkvu i apostolsku vjeru istovremeno štiteći Crkvu od krivovjerja.

biskup i mučenik. Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili »otac katoličke dogmatike«, kako ga neki nazivaju. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti. U djelu Protiv krivovjerja bori se protiv gnoze i drugih krivovjerja te daje mnogo kulturno-povijesnih podataka o svojem dobu, među ostalim i prvi popis rimskih biskupa

49.)

PELAGIUS: (uloga u povijesti kršćanske duhovnosti) Asketski redovnik koji je zbog svojih vjerovanja o nepostojanju istočng

grijeha, od strane Rimokatoličke crkve bio proglašen za heretika. O njegovom se životu malo zna, postoje većinom nagađanja, a po zapisima

njegovih suvremenika smatra se da je rođen negdje na Britanskom otočju. Tamo je i danas poznat kao St. Morgan of Wales. Mnogi ga spominju kao redovnika, a drugi govore da je bio laik i asketa, što je bila česta pojava unutar Crkve u to doba. također, ne postoje nikakvi pouzdani dokazi da je ikada bio zaređen. Koliko je bio cijenjen u svoje vrijeme, govore i zapisi Svetog Aurelija Augustina, u kojima ga on naziva svetim, premda se nije slagao s njegovim naukom.

Propovijedao je nauku, koja se temeljila na doktrini negiranja istočnog grijeha, idejama jednakosti i slobodne volje, koja je bila u suprotnosti sa službenim stavom kojeg su tada zastupali Aurelije Augustin i papa Inocent 1. Najveća greška koju su on i sljedbenici napravili je bila da se nisu pokorili doktrini Crkve i njihovim odlukama. Zbog toga ga je Inocent 1. izopćio iz Crkve, osudivši njega i njegovo učenje.

50. ORIGEN (ALEKSANDRIJSKI): (uloga u povijesti kršćanske duhovnosti)

Origen (185–253/254), veliki teolog 3. st, ideal djevičanstva; samo pravi asketa se približava Bogu. (Samokastriranje? Mt 19,12 , nazočna praksa osuđena na Nicejskom koncilu).

Za Origena Biblija nije samo knjiga koja opisuje povijest Izraelskog naroda, nego je iznad svega riječ Božja, ona je Krist, bilo u SZ bilo u NZ, koji je utjelovljen u Riječi. Krist je i subjekt i objekt objave.

Novosti Origenove egzegetike - Origen piše prvi traktat o bliblijskoj hermeneutici i to u IV knjizi De principiis. - Sistematski komentira Sveto pismo, što do njega nije bio slučaj (osim nekih gnostika). - S Origenom počinje primjena svakog odlomka teksta Svetog pisma na pojedinca, na pojedinu dušu. To znači da svaki pojedinac u Pismu može vidjeti refleksiju, odraz svojeg duhovnog napretka. - Origen prvi daje važnost nekim biblijskim knjigama koje do njega nisu smatrane važnima, osobito se to odnosi na Pjesmu nad pjesmama, koja će imati veliki utjecaj na kasniju mistiku. U komentaru Pjesme nad pjesmama nalazimo najbolje izraženu Origenovu duhovnu misao (Jeronim je rekao da je to najuspjelije Origenovo djelo).

51. SV. JERONIM: (uloga u povijesti kršćanske duhovnosti) živio asketskim životom (kao pustinjak) Razmatranje, samoća, dodir s Riječi Božjom doveli su dozrijevanja njegova

kršćanskoga senzibiliteta važnost svetih spisa- Biblija: sredstvo po kojemu Bog progovara vjernicima za ustrajno i zauzeto čitanje Sv. Pisma – poznavanje Pisma vodi do mudrosti odvažno nastojanje oko savršenstva zahtijeva trajnu budnost, česta mrtvenja

(ipak, uz umjerenost i razboritost), ustrajan intelektualni i fizički rad poradi izbjegavanja lijenosti 

uskladiti život s Božjom Riječi – DOSLJEDNOST

52. KLEMENTOVE POSLANICE Klementova poslanica Korinćanima je poslanica koju je rimski biskup

Klement 90-ih godina poslao kršćanskoj zajednici u Korintu. Glavni je cilj Klementove poslanice utvrditi autoritet hijerarhije u Crkvi.

Klement, kao zastupnik rimske crkve, piše korintskoj crkvi u kojoj je izbila "pobuna" te su neki sveštenici lišeni vlasti. Klement zahteva da se svrgnuti poglavari vrate, napominjući da ko ne sluša od Boga postavljene vlasti »zaslužuje smrtnu kaznu«! 

U ovoj poslanici se kršćanska Crkva prvi put naziva »stadom Kristovim«, što se nadovezuje na novozavjetni govor o Kristu kao pastiru. Klement prvi od kršćanskih autora uvodi govor o potrebi poretka vojničkog tipa u Crkvi. On je također prvi ustanovio kasniju terminologiju, po kojoj se biskupi i prezbiteri u kršćanstvu nazivaju svećenicima, jer je dokaze za njihov položaj izvodio pozivanjem na biblijsko levitsko svećenstvo. Ujedno je i prvi kršćanski pisac koji opominje laike (1 Klem 40, 5). U ovoj poslanici nalazimo i začetke teologije o apostolskom nasljedstvu. Klementova poslanica također predstavlja prvi povijesni primjer izvršavanja rimskog primata.

Poslanica Korinćanima jedini je siguran Klementov spis koji nam se sačuvao. Ova poslanica se naziva i Prva Klementova poslanica Korinćanima (Prima Clementis, I Clem), da bi se razlikovala od druge koja mu se pogrešno pripisivala. Klementova poslanica se kasnije čitala i u drugim crkvama prilikom bogosluženja.http://sh.wikipedia.org/wiki/Klementova_poslanica_Korin%C4%87anima - cite_note-7

Poslanica Korinćanima je za ranu crkvu bila toliko značajna da je uvrštena u Aleksandrijski kodeks Biblije, dok je u sirijskoj Crkvi smatrana djelom Svetog pisma.

53. IVAN DAMAŠČANSKI nije poznata točna godina rođenja Ivana Damaščanskog. Ipak se u tu svrhu

općenito navodi g.650. Ivan se rodio u Damasku. Zato ga nazivamo Ivan Damaščanski ili jednostavnije i kraće Damašćanin. Njegova je obitelj  bila kršćanska, društveno veoma istaknuta, bogata i ugledna. Već je djed Ivana Damaščanskoga bio u Damasku poglavar. Njegov otac Sargun, odnosno Sergije, vodio je brigu o porezu za državnu blagajnu. Na toj mu je dužnosti pomagao i Ivan dok se nije povukao u samostan. Ivan Damaščanski u mladim je godinama stekao dobru temeljitu svjetovnu izobrazbu. Izvrsno je vladao grčkim jezikom. Poznavao je i arapski.U punoj zrelosti Ivan Damaščanski negdje oko 700.  svjetovni život zamjenjuje samostanskim.  Živi u samostanu koji je bio u neposrednoj blizini Jeruzalema. Samostan je nosio ime Mar Saba. Ivan Damaščanski bio je učitelj u svome samostanu. Oko 726. ređen je za svećenika. Postao je poznati i izvrsni propovjednik.  Uzima se da je umro u veoma dubokoj starosti 4.XII. Godina nije poznata

54. GERHARD GROOTE

- NIZOZEMSKI ĐAKON, GLAVNA FIGURA U DEVOTIO MODERNI. PRIPOVJEDAO JE U NAZOČNOSTI SVEĆENIKA KOJI SU BILI OKUPLJENI NA SINODI PROTIV KONKUBINATA. GOVORIO PROTIV HEREZE, SIMONIJE, POHLEPE I NEČISTOĆE MEĐU SVEĆENSTVOM. AUTOR JE DJELA “PUBLICA PROTESTATIO”

55. DEVOTIO MODERNA

- POKRET DEVOTIO MODERNA ZAPOČELI SU GERHARD GROOTE I FLORENS RADEWYNS U KASNOM 14. STOLJEĆU. TO JE BIO POKRET ZA VJERSKU REFORMU, POZIVAJUĆI NA APOSTOLSKU OBNOVU KROZ PONOVNO OTKRIVANJE PRAVE BOŽANSKE PRAKSE KAO ŠTO SU PONIZNOST, POSLUŠNOST I JEDNOSTAVNOST ŽIVOTA ZA GROOTE JE KLJUČNA TOČČKA BILA POTRAGA ZA UNUTARNJIM MIROM, KOJE REZULTIRA OD NEGIRANJA SAMOGA SEBE I MOŽE SE OSTVARITI TIŠINOM I ŽAROM. POKRET JE

ZAVRŠEN SA PROTESTANTSKOM REFORMACIJOM. DANAS JE NAJPOZNATIJE PO UTJECAJU THOMASA KEMPISA, AUTORA “THE IMITATION OF CHRIST”, KNJIGA KOJA SE POKAZALA UTJECAJNOM STOLJEĆIMA.

56. IGNACIJE IZ ANTIOHIJE: (uloga u povijesti kršćanske duhovnosti) crkveni otac, biskup i mučenik. Vjerodostojni podatci o njemu potječu iz

poslanica što ih je sâm, pod pratnjom straže, napisao na putu od Antiohije do Rima, gdje je umro mučeničkom smrću u Koloseju. Njegova pisma pružaju prve dokaze o tri stupnja crkvene hijerarhije – biskupi, prezbiteri i đakoni. Snažno se suprotstavljao suvremenim herezama, posebice doketistima, koji su poricali stvarnost Isusove ljudske naravi i pripisivali mu prividnu tjelesnost. Smatra da čovjek mora postati sličan Spasitelju: sakramentalno tumačenje u smrti mučenika prepoznaje “pomirbenu“ žrtvu.