XXIIIIII.. DDaannii CCvviittaa FFiisskkoovviiććaa

22001122..

ZNANSTVENI SKUP pod pokroviteljstvom VII. razreda za likovne umjetnosti HAZU

MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 4. - 7. listopada 2012., Orebić

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 2

MIRJA JARAK: Zadarski pluteji sa središnjim istaknutim križem - prilog poznavanju kasnoantičke zadarske klesarske produkcije

U radu se raspravlja o skupini pluteja iz Zadra i okolice, kojima je zajedničko obilježje središnji križ na istaknutom stepeničastom postolju. Najpoznatije djelo iz skupine, svakako je spomenik o kojemu je višestruko pisao I. Petricioli koji je predložio i njegovu rekonstrukciju na temelju pronađenih mramornih fragmenata. Uz navedene fragmente vezuje se srodan ulomak od vapnenca s otoka Raba, te još nekoliko pluteja otkrivenih u novije doba u Zadru i široj okolici. O svim spomenicima već je pisano u literaturi i iznesene su različite interpretacije s obzirom na precizniju dataciju i radioničku provenijenciju. Izdvojena skupina pluteja posebno je zanimljiva zbog ikonografskih podudarnosti između stilski različitih spomenika. Te ikonografske podudarnosti utoliko su važnije jer predstavljaju, koliko se može zaključiti na temelju objavljene kasnoantičke i ranosrednjovjekovne građe, isključivo posebnost zadarskih klesarskih radionica. Ova činjenica upućuje na mogućnost propitivanja odnosa stilskih i ikonografskih karakteristika kroz duže vrijeme djelovanja određene klesarske produkcije. IVAN JOSIPOVIĆ: Opravdanost korištenja pojma ''klesarska radionica'' u stilskom razvrstavanju ranosrednjovjekovne skulpture

Povezivanje predromaničke skulpture u stilsko-morfološke cjeline u našoj je znanosti dosad dalo vrlo zapažene rezultate. Te su cjeline bile imenovane na razne načine (stilska grupa, klesarska radionica, majstor), a ti termini gotovo se mogu smatrati sinonimima. Ipak, u većini slučajeva pojam ''klesarska radionica'' čini se najpogodnijim za ranosrednjovjekovne klesarske produkcije. Njima dani precizniji nazivi nekad su ovisili o rasprostranjenosti djela pojedine radionice na nekom području, a u velikom broju slučajeva i o mogućnosti njezina povezivanja s vremenom vladavine nekoga hrvatskog vladara ili velikodostojnika. Svrhovitost ove metode potvrđuju i najnovije spoznaje do kojih je autor došao prilikom proučavanja predromaničkih ulomaka s jednoga lokaliteta u sjevernoj Dalmaciji. Naime, na jednom fragmentu uklesano je ime važnoga hrvatskog vladara iz 9. stoljeća koji do sada nije bio prepoznat jer se prilikom obrade tih reljefa nije iskoristila mogućnost njihove atribucije jednoj već definiranoj klesarskoj radionici. IVAN BASIĆ: Najstariji ciborij splitske katedrale. Dopune opusu Splitske klesarske radionice

Dosad razlučeni opus skupine klesara kasnoga 8. stoljeća koncentriranih u Splitu, davno definirane ponavljajućim motivom ukriženih ljiljana kao Splitska klesarska radionica (Ž. Rapanić), nedavno je proširen kvantitativno i kvalitativno - posve novim kompozicijama i motivima, kao i datacijskim reperima (I. Basić, M. Jurković). Tako zaokruženoj produkciji Splitske klesarske radionice autor pripisuje ulomak ciborija od prokoneškog mramora pohranjen u splitskom Arheološkom muzeju (porijeklom vjerojatno iz episkopalnog kompleksa), koji je objavio Lj. Karaman 1940. godine. Osvrće se na starija mišljenja o reljefno ukrašenoj arkadi ugrađenoj pred malim hramom Dioklecijanove palače (krstionicom Sv. Ivana) kao o ostatku prvobitnog ciborija splitske stolne crkve i opovrgava ih, utvrđujući pripadnost fragmenta mramornog ciborija najstarijem ranosrednjovjekovnom sloju liturgijskih instalacija katedrale sv. Dujma koji reprezentira Splitska klesarska radionica. Detaljna usporedba novoatribuiranog ulomka s reljefima koji su već ranije pribrojeni toj radionici pokazala je da reljefni ulomak pripada prvoj, izvornoj fazi

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 3

opremanja interijera prvostolnice ranosrednjovjekovnom kamenom plastikom te da, stoga, predstavlja ostatak najstarijega srednjovjekovnog oltarnog ciborija u tom kultnom prostoru. Komparativno-stilskom analizom autor definira sačuvani ciborij kao kasni izdanak tzv. liutprandske renesanse, u skladu s likovnim karakteristikama ostalog opusa radionice, vezujući ga uz preinačavanje oktogona u gradsku katedralu u političkom i crkvenom kontekstu zadanom pojavom te djelatnošću nadbiskupa Ivana iz Ravene posljednjih desetljeća 8. stoljeća. MILJENKO JURKOVIĆ: Južnodalmatinska(e) klesarska(e) radionica(e) ranog srednjeg vijeka

Još prije tridesetak godina u nekoliko radova dao sam prijedlog određivanju

južnodalmatinske grupe predromaničke skulpture, definirajući joj morfološke karakteristike, izbor motiva i kompozicijskih shema, načine klesanja, vrste korištenog kamena i njegove provenijencije, relativnu kronologiju u razdoblju od kraja 8. do kraja 11. stoljeća. U međuvremenu pronađeno je arheološkim istraživanjima mnoštvo novih ulomaka skulpture, a objavljeni su većim dijelom i oni fragmenti koji su desetljećima bili smješteni u nedostupnim depoima. Sav taj novi materijal daje mogućnost da se davnašnja razmišljanja detaljnije profiliraju, kao i mogućnost da se detaljnije pristupi razrađivanju problema kronologije i radioničke produkcije. Iako su u glavnim crtama sve davno iznesene argumentacije prihvaćene u stručnim krugovima, bilo je pokušaja dodatnog i detaljnijeg kronološkog razvrstavanja južnodalmatinske skulpture na temelju novijih nalaza. Stoga je ovo prilika da se osvrne i na te pokušaje, kao i da se da osvježena, potpunija slika djelovanja klesarskih radionica ranog srednjeg vijeka u južnoj Dalmaciji. Istovremeno, s obzirom na temu simpozija, iznijet će se i metodološki okviri definiranju radioničke produkcije ranog srednjeg vijeka, a dotaknut će se i pitanje «anonimnosti» ranosrednjovjekovnih kipara. MERI ZORNIJA: Klesarska radionica iz doba kotorskog biskupa Ivana - doprinos poznavanju bokeljske ranosrednjovjekovne skulpture

U izlaganju autorica predstavlja niz predromaničkih ulomaka liturgijskih instalacija s nekolicine lokaliteta u Boki kotorskoj i u samome Kotoru, od kojih većina dosada nije bila znanstveno valorizirana u hrvatskoj stručnoj javnosti. Riječ je mahom o mramornim ulomcima pronađenima u istraživanjima kotorske katedrale sv. Tripuna i crkve sv. Marije Collegiate, spolijama uzidanima u crkve sv. Mihovila i sv. Luke, ulomcima arhitrava s natpisom iz Sv. Petra u Bijeloj te o skulpturi spoliranoj u zidovima samostana na otočiću Gospe od Milosti u tivatskom arhipelagu. Na temelju stilske analize - stilizirana vegetabilna ornamentika, nepostojanje klasičnog predromaničkog geometrijskog pletera i horror vaccui-ja, visoka razina klesarske obrade u kvalitetnom mramoru, s dubokim potezima dlijeta koje stvara naglašene obrise i snažan kontrast svjetla i sjene - uočava se međusobna srodnost spomenutih ulomaka, a temeljem kronoloških odrednica što ih daje višestruki spomen biskupa Ivana, prvog potvrđenog kotorskog biskupa zabilježenog u spisima Drugog nicejskog koncila 787. godine, definira se okvir za njihovo rano datiranje u posljednju četvrtinu 8. i rano 9. stoljeće. Rečeni se spomenici pripisuju produkciji jedne kvalitetne klesarske radionice s centrom u Kotoru koja odražava stoljetnu, neprekinutu tradiciju i kontinuitet obrade kamena prisutan i u ostalim dalmatinskim gradovima još od antičkih vremena. U tom smislu ovaj sloj rane predromaničke skulpture u Kotoru moguće je usporediti sa srodnim materijalom što je u to vrijeme ukrašavao katedrale i drugih gradova na istočnoj obali Jadrana kao što su Split, Zadar, Pula i Novigrad. U zaključku se pobliže određuje odnos ove grupe

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 4

spomenika s djelima dosada već prepoznate radionice datirane u prva desetljeća 9. stoljeća, u hrvatskoj literaturi definirane kao južnodalmatinske, bokeljske odnosno kotorske. Također, nastojat će se potaknuti diskusija o brojnim neriješenim pitanjima vezanima uz način funkcioniranja klesarskih radionica u ranom srednjem vijeku. NIKOLINA MARAKOVIĆ: Majstori, radionice, predlošci - rasprava na tri primjera srednjovjekovnoga zidnog slikarstva u Istri

Na tri primjera srednjovjekovnoga zidnog slikarstva u Istri (zidne slike u crkvi sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom, u crkvi sv. Foške kod Peroja te u crkvi sv. Jerolima u Humu) razmatrat će se različite pretpostavke o podrijetlu i obrazovanju majstora koji su oslikavali navedene istarske crkve, raspravljat će se o mogućnostima identifikacije slikarskih radionica te o osnovanosti pretpostavke o korištenju slikarskih predložaka. Uz elementarni osvrt na starija istraživanja bit će iznesena nova razmišljanja i novi zaključci o spomenutim pitanjima, a osobit će naglasak biti na onim ikonografskim i formalnim karakteristikama zidnih slika koje upućuju na korištenje i kopiranje, ili barem dobro poznavanje, različitih slikarskih predložaka. U tom će kontekstu biti pridana pozornost i pitanju „bizantiz(a)ma“ u spomenutim zidnim slikama, kako bi se ukazalo na neke od ishitrenih zaključaka u njegovu prepoznavanju i tumačenju. Navedeni su primjeri zidnoga slikarstva odabrani stoga što ponajbolje ilustriraju mobilnost srednjovjekovnih majstora/radionica, otvaraju pitanja o mogućnostima i načinima prijenosa umjetničkih obrazaca, te pokazuju s kojim su prostorima, odnosno s kojim su vjerskim i kulturnim središtima pripadnici najviših društvenih slojeva ostvarivali najintenzivnije kontakte, s obzirom, dakako, i na specifičan geografski i politički položaj Istre. Naposljetku, razumijevanje spomenutih odnosa važno je za stvaranje cjelovitije kulturno-povijesne slike Istre u razmatranome razdoblju, ali pravilna interpretacija ovih zidnih slika pridonosi također jasnijoj percepciji umjetničkog stvaralaštva i boljem razumijevanju organizacije slikarske djelatnosti na prostoru šire regije. TATJANA MIĆEVIĆ-ĐURIĆ: Majstor(i) zidnih slika s dubrovačkog prostora na prijelazu 11. u 12. stoljeće

U ostacima crkve otkrivene podno današnje dubrovačke Katedrale otkrivene su freske na

nekoliko zidnih površina – apsidi i istočnome zidu sjevernoga broda, te pilonu u sjevernom dijelu crkve. S njima su po formalnim sličnostima povezivane freske iz elafitskih crkava sv. Ivana Krstitelja na Šipanu i sv. Nikole na Koločepu. U pogledu atribucije tih zidnih slika dosada su iznesena različita mišljenja s kojima se povezuju i različite datacije tih ostvarenja koje se ipak zadržavaju unutar relativno maloga vremenskog raspona koji obuhvaća nekoliko desetljeća na kraju 11. i početku 12. stoljeća. Takva datacija uz očite formalne sličnosti, kao i odsustvo jasnijih veza s tekućim matičnim bizantskim slikarskim izrazom, opravdano ukazuju na povezanost ovoga slikarstva s nekim slikarskim krugom koji je egzistirao na prostorima južnoga Jadrana. Međutim, formalne sličnosti između pojedinih ostvarenja ipak ne potvrđuju pretpostavku o postojanju jedinstvene slikarske radionice, jer uočene i nesporne razlike u kvaliteti izvedbe unatoč tim sličnostima svjedoče o djelovanju više različitih majstora, povezanih zajedničkim predajama, možda i poukom. U tome kontekstu uputno je pokušati rasvijetliti načine prenošenja slikarskih pouka i formiranja pojedinih slikarskih izričaja u specifičnim uvjetima južnojadranskog prostora.

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 5

ROZANA VOJVODA: Prilog poznavanju benediktinskog skriptorija sv. Krševana u Zadru: porijeklo tipova inicijala u zadarskim rukopisima 11. stoljeća pisanim beneventanom

Analiza bogatog oslika tri zadarska rukopisa 11. stoljeća pisana oblim beneventanskim

pismom (tvz. Bari tip), koji se čuvaju u inozemnim zbirkama, dva u Oxfordu u Bodleian library (MS. Canon. Liturg. 277, MS. Canon. Bibl. Lat. 61) i jedan u Budimpešti u Mađarskoj akademiji znanosti (K 394), polazna je točka za uvid u iluminatorsku praksu skriptorija sv. Krševana u Zadru u kojem su rukopisi najvjerojatnije nastali. Analiza tipologije inicijala pokazuje veliki broj apulijskih prototipova inicijala iz sredine 11. stoljeća, ali i starijih montekasinskih predložaka (najbrojniji inicijali rukopisa MS.Canon.Liturg. 277 su ornamentalni inicijali koji su se koristili u drugoj polovici 10. stoljeća u montekasinskom skriptoriju), u manjoj mjeri neke značajke iluminacije Beneventa i Capue, ali i neke specifične lokalne značajke (zamjena lika orla paunom u I-inicijalima sa zoomorfnim simbolom sv. Ivana Evanđelista). U zaključku se sugerira kontinuitet radionice, te selektivna apsorpcija iz raznih izvora, koja uz specifične lokalne elemente čini osnovu zadarske iluminatorske škole. Izlaganje uključuje i osvrt na novu interpretaciju kronologije zadarskih rukopisa talijanske povjesničarke umjetnosti Emanuele Elba. JOŠKO BELAMARIĆ: Romanički viseći svijećnjaci iz splitske katedrale U referatu će se interpretirati odlike dvaju visećih svijećnjaka što ih je autor nedavno uočio pred ciborijem sv. Staša u splitskoj katedrali, pripisujući ih domaćoj zlatarskoj radionici s početka 13. stoljeća. Gotovo su unikatni i u širim okvirima, jer su viseći svijećnjaci toga doba posve rijetki u europskoj povijesti umjetnosti, ali se stilom i ikonografijom mogu vezati za lokalne tradicije umjetničkog obrta.

TOMISLAV MATIĆ: Mobilnost graditelja i kipara u kasnom srednjem vijeku na prostoru sjeverozapadne Hrvatske - majstori, radionice, utjecaji

U prvoj polovici 15. stoljeća dolazi do razvoja intenzivne graditeljske aktivnosti na području sjeverozapadne Hrvatske i njenog srednjoeuropskog zaleđa. Graditelji, a s njima i arhitektonski stilovi i oblici, putuju diljem rečenog prostora, od gradilišta do gradilišta. Na temelju različitih stilskih osobina pojedinih građevina, a posebno pomoću klesarskih oznaka na njima, možemo mnogo zaključiti o migracijama kasnosrednjovjekovnih graditelja i njihovim načinima naukovanja i rada. Svrha ovog rada je objašnjavanje tih pojava na primjeru sjeverozapadne Hrvatske i njenog zaleđa. Od posebnog interesa će biti porijeklo arhitektonskih utjecaja koji su se očitovali prilikom izgradnje zagrebačke katedrale, pavlinske crkve u Lepoglavi i drugih obližnjih spomenika početkom i tijekom prve polovice 15. stoljeća. Posebno je zanimljivo što se tada na relativno malom prostoru zapadne Slavonije i susjedne Slovenije susreću brojni majstori jasne parlerijanske provenijencije. U ovom radu nastojat će se načiniti pregled stajališta suvremenih povjesničara o toj temi, kao i objasniti eventualne utjecaje velikih gradilišta toga doba, poput Beča i Praga. SILVIJE PRANJIĆ: Organizacija klesarskih radionica u kasnom srednjem vijeku

Srednjovjekovno klesarstvo je u neraskidivoj vezi s drugim zanatima, prvenstveno sa

zidarstvom i drvodjelstvom. Cijeli klesarsko-graditeljski proces počinjao je narudžbom investitora.

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 6

Klesari su dužni poštovati plan gradnje koji se prilaže ugovoru. Radovi su izvođeni u kamenolomima i na samom gradilištu. Velika potražnja za njihovim uslugama i deficitarnost zanata dovela je do trajne mobilnosti radionica. Radijus njihovog kretanja je duž cijelog istočno jadranskog pomorskog pravca, ali i šireg zaleđa. Radionice su tamo gdje ima posla, odnosno uz sâmo gradilište. Velika cijena kamene plastike ne dopušta manufakturnu proizvodnju. Radionice su improvizirane u unajmljenim kućama u blizini gradilišta gdje majstori ujedno i stanuju. Unutar zatvorenih prostorija kleše se samo tijekom zime, a u ostatku godine u kamenolomima i na samom gradilištu. Klesar je najčešće imao jednog pomoćnika-učenika, pa je za veće poslove angažirao druge klesare. Voditelj radova je bio onaj majstor koji je ugovorio posao. Bez obzira bio on samo zidar ili kamenar, njemu su podređeni svi ostali majstori. Na većim gradilištima krajem gotičkog perioda dolazi do specijalizacije rada. Novost je da protomajstor rijetko aktivno koristi klesarski alat. Njegov alat umjesto dlijeta ili tesarske sjekire postaje šestar i ravnalo. Naručuje kamen koji se većinom priprema direktno u kamenolomu po njegovim nacrtima i šablonama. Određivanje produkcije i obima klesarskih radionica kasnog srednjeg vijeka jalov je posao ako se na njih ne gleda kao na dio ukupnog graditeljskog procesa. Na početku tog procesa bila je ideja, jasan plan nastao na liturgijskoj podlozi. Klesarske radionice su male i sve veće narudžbe mogu se izvršiti samo udruživanjem više njih u privremena partnerstva. Zemljopisne granice u Dalmaciji u ovom procesu su zanemarive. MARIJANA KOVAČEVIĆ: Pedagoški i drugi aspekti organizacije i funkcioniranja zadarskih zlatarskih radionica 14. stoljeća u svjetlu novih arhivskih podataka

Predloženo izlaganje je zamišljeno kao rezime dijela već poznatih i znatno brojnijih novootkrivenih arhivskih vijesti o zadarskim zlatarskim majstorima, njihovim ortacima, pomoćnicima, učenicima i šegrtima, s primarnim ciljem osvjetljavanja organizacije i funkcioniranja majstorskih radionica, napose u razdoblju blagotvorne anžuvinske vlasti (1358.-1409.). Osobita će pažnja biti posvećena tipologiji suradničkih odnosa između pojedinih zlatara i njihovih učenika, a ponajviše analizi ugovora o naukovanju u zlatarskim radionicama. Naime, detaljno proučavanje gotovo pedeset dokumenata 14. stoljeća u kojima se spominju zadarski zlatarski šegrti, gotovo redovito onda kada stupaju na nauk kod zadarskih zlatarskih majstora, pružaju zanimljiv uvid u funkcioniranje šegrtovanja i organizaciju zlatarskih radionica s pedagoškog aspekta, te posve nova saznanja o trajanju naukovanja u srednjovjekovnim majstorskim radionicama zadarskih zlatara i drugim uvjetima koje su oni pružali svojim učenicima. Zasebno će se razmotriti i primjeri šegrtovanja u radionici najznačajnijeg gotičkog zlatara u Dalmaciji, Franje Antunovog iz Milana, autora škrinje sv. Šimuna. Analiza cjelovitog korpusa ugovora o naukovanju dodatno će osnažiti i tezu M. Wenzel o daljnjem putu šegrta koji su na zlatarski nauk u Zadar pristigli iz Bosne. BARBARA ŠPANJOL-PANDELO: Odjeci drvorezbarske radionice venecijanske porodice Moronzon na istočnoj obali Jadrana

Djelatnost drvorezbara i slikara iz venecijanske porodice Moronzon zabilježena je u arhivskim spisima na području sjeverne Italije i istočne obale Jadrana od kraja 14. do početka 16. stoljeća. Drvorezbar Andrija Moronzon otac je trojice sinova drvorezbara, Mateja, Katarina i Lovre, te djed drvorezbara Andreja, Jakova, Gašpara i Franje. Iako mu je brat Ivan, također, u

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 7

dokumentima nazvan drvorezbarom, Andriju se može smatrati rodonačelnikom iznimno aktivne venecijanske drvorezbarske radionice. Većini članova porodice dokumentirani su i sačuvani drvorezbarski radovi, iako brojnost varira od člana do člana. Andriji se sačuvala jedna oltarna pala u Italiji, dok je Katarinu, Mateju i Jakovu popis radova, bilo dokumentiranih bilo atribuiranih, daleko bogatiji. U radionici su najčešće drvorezbarili oltarne pale, raspela, Bogorodice s Djetetom i korske klupe. U prilogu će se nastojati interpretirati sačuvane umjetnine zasad anonimnih kasnosrednjovjekovnih majstora na istočnoj obali Jadrana na kojima je uočljivo poznavanje stila i načina oblikovanja drva članova porodice Moronzon. KATARINA ALAMAT KUSIJANOVIĆ: Nepoznata slikarska radionica u Dubrovniku sredinom 14. stoljeća

Dva poliptiha datirana u sredinu 15. stoljeća, onaj s otoka Koločepa, kao i onaj s otoka Lopuda, opisuju se kao zakašnjeli odjek venecijanskog Trecenta Paola i Lorenza Veneziana. Na osnovu toga razvila se teorija o trajanju trečentističke tradicije u dubrovačkom slikarstvu. Lopudski poliptih, jednom je doslikan, potom raspilan, dvaput preslikan i dvaput restauriran, što je uvelike otežavalo sagledavanje izvornog slikarstva. Istraživanja provedena tijekom recentne restauracije dovela su postojeću atribuciju u pitanje i otvorila mjesto tezi o postojanju jedne u Dubrovniku dosad nepoznate radionice u razdoblju nakon 1350. godine. Uz specifičnosti vidljive u načinu oslikavanja, rezbarenju okvira, upotrebi i vrsti alatki za pozlatu, primijenjen je mjerni sustav svojstven Veneciji, a ne onaj naveden u narudžbi iz 1452. godine temeljem koje je poliptih i atribuiran Matku Junčiću. RENATA NOVAK-KLEMENČIČ: Sudjelovanje kamenoklesara u radionicama u Dubrovniku u 15. stoljeću

U serijama Diversa notariae in Diversa cancellariae u Državnom arhivu u Dubrovniku se nalaze brojni ugovori između kamenoklesara (to znači kipara, klesara i zidara) i naručitelja. Analiza građe pokazala je, da u većini primjera kamenoklesari sklapaju ugovore u parovima. To su bila ili kod notara ili kancelara evidentirana poduzeća (collegantia), ugovorena za jedan posao ili za neko duže razdoblje (cf. Renata Novak Klemenčič, Kamnoseška podjetja v Dubrovniku v prvi polovici 15. stoletja, Vojetov zbornik, Ljubljana 2006), ili familijarna poduzeća, koja su pojedinim majstorima omogućavala i sklapanje vlastitih ugovora (braća Radinović i braća Pribilović) ili dvojice sudjelujućih majstora, koji su redovito surađivali kroz neki duži period bez neke pravne podloge (Đuka Utišenović i Radonja Grubačević). Dubrovačku praksu ću usporedit s mletačkom i odgovorit na pitanje, koji su bili razlozi za sudjelovanje majstora i zbog čega je ovakvo sudjelovanje bilo prekinuto.

PREDRAG MARKOVIĆ: Kasna radionica Jurja Dalmatinca - pojam ili pojava? Problem autorstva u kiparskim djelima kasnog stvaralačkog razdoblja Jurja Dalmatinca

U čitavom kiparskom opusu Jurja Dalmatinca, koji je gotovo sav nastao u prvom i najintenzivnijem stvaralačkom razdoblju do kraja pedesetih godina 15. stoljeća, nema niti jednog dijela koje se veže za njegovu radionicu. S druge strane u drugom, znatno siromašnijem stvaralačkom razdoblju koje traje od početka 60-tih godina do njegove smrti, nastalo je samo

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 8

jedno priznato djelo - kip sv. Vlaha u Dubrovniku, te nekolicina još uvijek dvojbenih djela koje S. Kokole pripisuje ili samome Jurju (reljef Polaganja u grob u atriju Nove crkve u Šibeniku), ili, temeljem stanovitih razlika u oblikovanju i nešto lošijoj kvaliteti izvedbe njegovoj kasnoj radionici (maleni reljefi na impostima portala Kneževe dvora u Dubrovniku i reljef sv. Jeronima te ostali kiparski ukras Malipierove partije u Šibeniku). Podrobno analizirajući sama djela kao i okolnosti u kojima su ona nastala u izlaganju će se nastojati pokazati kako je pojam "kasne radionice Jurja Dalmatinca" teško primjenjiv na ta djela, jer mogućeg znatnijeg udjela pomoćnika, ili suradnika, zapravo nema (Dubrovnik), ili ako je i prisutan onda je on u cjelini djela zanemariv (Šibenik), te da se stoga i ona trebaju pripisati samome Jurju. Raspravljajući o stanovitim razlikama u oblikovanju i nešto nižoj tehničkoj kvaliteti izvedbe trebalo bi imati u vidu nešto šire, na drugim djelima osvjedočene raspone likovnog izraza Jurja Dalmatinca, ali i moguće promjene u osobnom rukopisu koje dolaze s poznim godinama života.

IGOR FISKOVIĆ: Andrija Aleši - Nikola Firentinac, majstori i njihove radionice

U izlaganju kanim problematizirati poimanje „umjetničkih radionica“ u renesansnom kiparstvu srednje Dalmacije, odnosno baratanje s terminom „majstorska radionica“ u našoj znanosti. Za primjer uzimam kiparska djela pripisivana uglednim umjetnicima Andriji Alešiju i Nikoli Firentincu, te raspravljam o povodima i razlozima zašto se neka od tih djela već dugo stavljaju u okrilje pojma „radionica“ te dvojice vrlo individualnih stvaratelja figuralnih skulptura. Provjereno su, naime, oni često radili zajedno, ali je upitno koliko se prema raznim dosadašnjim atribucijama ta njihova formalno nedefinirana suradnja može očitati na još sačuvanima spomenicima. Uz činjenicu da im se zajednička moguća botega nikad ne navodi u dokumentima iz Trogira, analize usmjeravam prepoznavanju izraza jednoga i drugoga, upozoravajući na srodnosti i razlike koje nalažu preispitivanja autorstva nekih značajnih ostvarenja. Konkretno predlažem da se grobnica patricija Subotića u crkvi sv. Dominika (s upisanom 1469. g.) konačno odvoji od kvalitetnijeg reljefa s prikazom teme „Oplakivanje Krista spuštenoga s križa na Golgoti“, najvjerojatnije rađenog za oltar obitelji Čipika u crkvi sv. Ivana 1468./1469. g. Smatrajući taj reljef sigurnim autografom N. Firentinca, s puno manje pouzdanja se odnosim prema ustaljenom uvjerenju da je on skupa s A. Alešijem oblikovao rečenu grobnicu. Štoviše, na temelju pretežnih likovno-plastičkih kakvoća pa i dodira s motivikom J. Dalmatinca, nju pripisujem majstoru koji se zacijelo poveo za Firentincem kojeg je neposredno prije primio za suradnika pri izvedbi krstionice trogirske katedrale. Tu se čini lakše očitati diferencijacije njihovih ruku koje su čak razvidnije u sklopu postupno stvarane Kapele bl. Ivana, na kojoj je Aleši otišavši iz grada već 1472. g. svoje mjesto prepustio Firentinčevim pomoćnicima zasad neotkrivenih imena i osobno neprepoznatih u svoj baštini regionalnog kiparstva zrelog 15. i ranog 16. stoljeća. Sve govori kako pojam „umjetnička radionica“ u uvjetima naše povijesti nije neka baš stalna prosudbena kategorija niti u mjeri njezine permanentne uporabe od strane većine domaćih istraživača GORAN NIKŠIĆ: Korčulani u Mantovi - organizacija klesarske radionice za veliku narudžbu

Kada je prije nešto više od pola stoljeća Vinko Foretić objavio in extenso dva ugovora koja je Marko Andrijić sklopio s talijanskim naručiteljima iz Venecije i Mantove o izradi klesanih kamenih elemenata za njihove palače, zaželio je da ih «neki naš historičar umjetnosti ili arhitekt pomno, u detaljima, prouči». To se osobito odnosi na ugovor za Mantovu iz 1478. godine iz kojega

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 9

se da iščitati precizan opis narudžbe za čak 556 komada kamena, kao i način na koji su trebali biti izrađeni, isporučeni i ugrađeni. Iz tog ugovora, kao i iz onoga koji je istovremeno Andrijić sklopio sa stricem Nikolom Markovićem, odlično se razabiru odnosi između naručitelja i izvođača, kao i međusobne obveze drugova u poslu, te veličina i ustroj ad hoc organizirane radionice s majstorima i pomoćnicima. Za rekonstrukciju naručenih kamenih elemenata, koja se ovdje prvi put donosi, važna je odredba ugovora da su veličine date u dubrovačkim mjerama, jer se dubrovački mjerni sustav bitno razlikuje od mletačkog. Iz navedenih ugovora, ali i iz niza drugih koje je Andrijić sklopio s dubrovačkim naručiteljima, vidi se da je za manje opsežne radove majstor nastupao sam, dok se radi klesanja veće količine kamenih elemenata ponekad udružuje s drugim majstorima, često s rođacima.

LARIS BORIĆ: O organiziranju gradnje Kopnenih vrata u Zadru

U izlaganju će biti iznesene neke pretpostavke o organiziranju radionice Sanmichellijevih pri gradnji Kopnenih vrata u Zadru. Na temelju objavljenih spoznaja o načinu poslovanja i organizacije tog obiteljskog poduzeća na području Veneta, poznatih arhivskih podataka o šibenskom projektu utvrde sv. Nikole te opažanja formalnih značajki skulpture i arhitektonske plastike na venetskim, zadarskim i šibenskim radovima, pretpostavlja se način udruživanja s lokalnim majstorima. Povezivanjem reprezentativnog zadarskog lavljeg reljefa sa srodnim radioničkim primjerima dolazi se do pretpostavke da njezina venetska (odnosno veroneška) jezgra zadržava autorstvo reprezentativnijeg dijela skulptorskog programa koji se transportira na mjesto izvedbe, dok se „na terenu“ sklapaju ugovori s uglednijim lokalnim majstorima za izradu ostatka skulptorskoga ukrasa i pripremu kamena, kao u već poznatom slučaju šibenske utvrde sv. Nikole za koju građu, arhitektonsku plastiku i dio skulptorskog programa pripremaju i klešu Frane Dismanić i Dujam (Rudičić) iz Splita koji je izradio lik lava. Srodan se postupak udruživanja s poznatim majstorima prepoznaje i u zadarskom slučaju. Izlaganje završava kraćim ocrtavanjem Rudičićevog opusa i uloge toga majstora u kontekstu usvajanja klasičnoga arhitektonskog jezika tijekom druge četvrtine 16. stoljeća na prostoru od Zadra do Dubrovnika. MARIJAN BRADANOVIĆ: Renesansne radionice kamene skulpture na Kvarneru - nova zapažanja i atribucije

Referatom se rasvjetljuju neke okolnosti djelovanja radionica kamene skulpture aktivnih na širem području Kvarnera u vrijeme renesanse. Pojedina ostvarenja pripisuju se pojedinim majstorima, a naglasak je na načinu rada te iznimno plodnoj i teritorijalno rasprostranjenoj aktivnosti majstora Franje i njegove radionice te opusu Petra Radova. U okviru teme donose se dosad posve nepoznati primjeri skulpture, netom pronađeni izvan konteksta javnih prostora. Raspravlja se o arhivskim vijestima, odnosima majstora, njihovih suradnika i naručitelja, kronologiji, razvitku i rasprostiranju radioničke proizvodnje, njezinim predlošcima i izvorištima. Kvarnerske radionice analiziraju se i u kontekstu načina rješavanja figuralnih zadataka, ornamentalnih motiva i korištene vrste kamena.

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 10

ZORAIDA DEMORI STANIČIĆ: Ikone i radionice: umjetnici i modeli "kretsko-venecijanske škole" 15/16. stoljeća

Iako je slikarstvo ikona u suštini depersonalizirano, one su stoljećima nastajale u

slikarskim radionicama, prema strogoj i dugovječnoj tradiciji tzv. erminija (slikarskih priručnika) i kroz višestoljetno djelovanje tzv. „kretsko-venecijanske škole“. Njezinu višestoljetnu aktivnost vrlo precizno određuju brojni sačuvani dokumenti koji pokazuju utjecaje i modele, kao i radioničku praksu učitelja i učenika. Posebno valja istaknuti djela poznatih slikara ove škole koji djeluju na dalmatinskoj obali: Angelos Akotantos bio je učenik svojeg brata Giovannija, a oni su svoju vještinu i modele proslijedili Andreasu Ritzosu, autoru poznate ikone Bogorodice s Djetetom u shemi Madre della Passione iz Stona. Andrea Ritzos podučavao je svojeg sina Nikolu i s njim zajedno radio, o čemu svjedoči ikona Gospe od Zdravlja iz šibenske katedrale. Poznati kretski slikar Andreas Pavias bio je učitelj Angela Bitzamanosa, koji je, pak, dokumentirano djelovao na obje strane Jadrana zajedno s bratom Donatom, a u gradu Otrantu imao plodnu radionicu. Osim djela kretskih slikara treba istaknuti i djela domaćih bizantinaca, poglavito dubrovačkog slikara Franju Matijina, koji je kao slikar ikona sigurno bio podučavan od svojeg oca Matka Milovića. IVANA ČAPETA RAKIĆ: Radionica Santa Croce

Duž istočne obale Jadrana odavna je prepoznat veći broj umjetničkih ostvarenja talijanske slikarske obitelji Santa Croce, djelatne tijekom 16. i prvih dvaju desetljeća 17. stoljeća u Veneciji. Radionicu, čija se brojna djela nalaze duž istočnojadranske obale, osnovao je slikar koji se na svojim djelima potpisivao većinom kao HIERONYMO DA SANTA CROCE ili HIERONYMVS DE SANCTA CRVCE, a kasnija ga je umjetnička kritika prepoznala kao Girolama da Santa Croce (Santa Croce, Val Brembana, Bergamo, 1480./85. – Venecija, 1556.). Učio je najprije kod Gentile Bellinija, a nakon majstorove smrti ostao je u radionici njegova brata Giovannija Bellinija. Otvorivši vlastitu slikarsku radionicu oko 1516. godine surađivao je s različitim majstorima prilikom izvedbe vlastitih projekata, ali je i kao afirmiran majstor pomagao drugim slikarima u izvedbi njihovih projekata. Slikarska je djela, također, izrađivao u suradnji sa svojim sinom Francescom pa su atribucije unutar same radionice Santa Croce ponekad dvojbene. Djelatnost radionice trajala je sve do dvadesetih godina 17. stoljeća kada umire Francescov sin Pietro Paolo da Santa Croce koji je naslijedio očevu radionicu nakon njegove smrti. Unatoč tako dugoj djelatnosti radionice njihov je stil ostao nepromijenjen od osnutka do konca naslanjajući se primarno na djela Giovannija Bellinija. Cilj ovoga izlaganja je prezentirati slikarsku tehniku unutar radionice Santa Croce i upozoriti na to koliko se ova slikarska radionica osim ikonografijom i stilom naslanjala na radionicu Bellini. Takve zaključke moguće je donijeti na temelju rezultata dobivenih višegodišnjim restauratorsko-konzervatorskim istraživanja koja su provedena na njihovim djelima. Također, pokušat ćemo temeljem dobivenih rezultata odgovoriti na pitanje je li moguće razlikom u tehnologiji rada i odabiru materijala riješiti neka atributivna pitanja unutar same radionice. NINA KUDIŠ: U sjeni Tiziana i Tintoretta

O radionicama velikana venecijanskog Cinquecenta pisano je mnogo. Kada je o Tizianu riječ, u dvije recentne publikacije, Tiziano. L'ultimo atto (ur. L. Puppi, 2007) i Le bottege di Tiziano (ur. G. Tagliaferro i B. Aikema, 2009) grupa je stručnjaka pokušala rasvijetliti čitav niz pitanja

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 11

vezanih uz slikarevu radionicu i njezinu povezanost uz venecijansko zaleđe. No, i dalje su opusi nekih od njegovih suradnika i sljedbenika, poput nasljednika radionice Marca Vecellia, ostali nepotpuno definirani. Marcov ugled na početku karijere temelji se baš na činjenici što je naslijedio radionicu slavnog rođaka. No, s vremenom on biva redimenzioniran, pa se i slikareva klijentela mijenja, za razliku od stila, koji pokazuje pomalo nemaštovitu tipološku, kompozicijsku i kolorističku konstantu. Poznavanju rada obiteljske radionice Jacopa Tintoretta vrlo je značajan doprinos dala jedna spisateljica, Melania Mazzucco, u knjizi Jacomo Tintoretto e i suoi figli. Biografia di una famiglia veneziana ( 2009). No, problemom autorstva djela dosad pripisivanih Jacopu te udjelom radionice, pozabavili su se u zborniku znanstvenog skupa povodom velike madridske izložbe (Jacopo Tintoretto, Actas..., ur. M. Falomir, 2009) S. Mason te naročito R. Echols i F. Ilchman. Kroz ove podatke puno se jasnije može sagledati način djelovanja Tintorettove radionice za vrijeme njegova života, ali kasnije kada joj na čelu stoji njegov sin Domenico. LJERKA DULIBIĆ: Tragovi restauratorskih radionica 19. stoljeća na slikama iz zbirke talijanskog slikarstva Strossmayerove galerije starih majstora

Zbirka talijanskoga slikarstva Strossmayerove galerije starih majstora određujuće se sastoji upravo od djela tzv. »radioničke produkcije«. Riječ je o slikama različitih autora (i/ili njihovih pomoćnika odnosno suradnika) smještenima na virtualne kružnice koje povijest umjetnosti ocrtava oko autentičnih autografa. Specifične sklopove problema koji proizlaze iz takvih djela te suvremenije metodološke smjernice kojima je potrebno pristupiti njihovome rješavanju bilo je moguće sagledati na primjeru nekoliko slika iz 15. stoljeća vezanih uz ime Francesca Pesellina. To je učinjeno na Danima Cvita Fiskovića 2003. godine, kada su se na tim oglednim primjerima razmotrili problemi atribucije i radioničke produkcije (Lj. Dulibić, Slike vezane uz Francesca Pesellina u zbirci Strossmayerove galerije starih majstora: problemi atribucije i radioničke produkcije, Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske. Zbornik Dana Cvita Fiskovića II, str. 79-88). Ovom prilikom, nakon gotovo jednoga desetljeća unutar kojega su učinjeni dodatni istraživački napori, prezentirat će se daljnje specifičnosti toga i njemu srodnoga »radioničkog« materijala iz zbrike Strossmayerove galerije. Ukazat će se na nove mogućnosti razmatranja takve građe na koje upućuju s jedne strane novi rezultati arhivskih, a s druge strane restauratorsko-konzervatorskih istraživanja. Objedinjenjem novih saznanja i indicija otvaraju se novi interpretativni zadaci koji se oslanjaju na složenu i istraživački tek načetu problematiku talijanskih restauratorskih radionica u drugoj polovici 19. stoljeća u okviru kojih su umjetnine bile pripremane za svoj daljnji opstanak na tržištu odnosno 'nalaženje' novih vlasnika među sakupljačima kakvima pripada i biskup Josip Juraj Strossmayer. VLASTA ZAJEC: Radionica ili uporaba srodnih predložaka?

Na primjerima dviju skupina međusobno srodnih drvenih oltara i skulpture 17. stoljeća razmotrit će se svrsishodnost i dosezi uporabe pojmova „radionica“ i „uporaba srodnih predložaka“ pri proučavanju i sistematizaciji oblikovno i stilski srodnih djela provincijalnih obilježja čije autorstvo i okolnosti nastanka nisu dokumentirani povijesnim izvorima. Riječ je o skupinama djela pretežno kasnomanirističkih stilskih značajki čiji su se autori formirali uz prevladavajuće poticaje srednjoeuropskog drvorezbarstva, ali su djelovali većinom na prostoru dominantne mediteranske umjetničke tradicije, obuhvativši razmjerno široko područje od Istre,

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 12

preko Primorja do sjeverne Dalmacije (lokaliteti: Premantura, Valtura, Pomer, Boljunsko Polje, Novi Vinodolski, Ražanac). DAMIR TULIĆ: O djelima Alvisea Tagliapietre i njegove radionice u Istri i Veneciji

O bogatom opusu venecijanskog kipara Alvisea Tagliapietre (1670.-1747.) u Zadru i Rovinju

pisali su već Ivan Kukuljević Sakcinski, Tomaso Caenazzo i Bernardo Benussi sredinom 19. stoljeća. Tagliapietrin rovinjski opus posljednja je velika narudžba u njegovoj karijeri, a riječ je o podizanju i opremanju skulptorskom dekoracijom sedam oltara u župnoj crkvi sv. Eufemije tijekom petog desetljeća 18. stoljeća. Uz majstora u poodmakloj životnoj dobi, u tom su poslu sudjelovali njegovi sinovi koji su krenuli očevim stopama: Carlo, Ambrogio i Giuseppe. U izlaganju će se pokušati preciznije odrediti udio Alvisea Tagliapietre, odnosno njegovih pomagača u rovinjskim djelima, kako bi se što bolje rasvijetlila njegova kasna kiparska, ali i altaristička djelatnost. K tome, opusi njegovih sinova još uvijek nisu ni približno definirani, a djela koja su dosada pripisivana Carlu tek treba sustavno istražiti i provjeriti valjanost takvih atribucija. Ovom će prigodom Tagliapietrinoj radionici biti pripisane i druge skulpture s područja Istre i Venecije. Osim boljeg razumijevanja funkcioniranja ove radionice, odnosno općenito kiparskih radionica s područja Serenissime tijekom 18. stoljeća, ovi podaci mogu doprinijeti razumijevanju prihvaćanja i širenja autorskih modela na oponašatelje, sljedbenike kao i na „dobavljače“ već gotovih kiparskih djela iz Tagliapietrine bottege.

MATEJ KLEMENČIČ: Francesco Robba i njegova radionica

U protekla dva desetljeća skulptura Francesca Robbe (1698.–1757.) bila je ponovno pažljivo proučena: objašnjeno je bilo kiparovo školovanje i kasnije transformacije njegovog stila, istražen odnos do suvremenog kiparstva u Veneciji i do antike, a otkrivenih je bilo još nekoliko njegovih radova. Među važnim otvorenim pitanjima ostaje udio njegove radionice u cjelokupnom kiparskom opusu. Uz imena suradnika ostaje otvoreno i pitanje organizacije njegovog rada, koje poznati arhivski izvori zasad još nisu objasnili. U predavanju najprije će biti predstavljeni rijetki arhivski izvori, koji govore o Robbovim suradnicima. Neki su nam zaista poznati i po imenu i ponekad možemo čak zamisliti, kakvi su bili njihovi stilski izvori, jer znamo, gdje su se školovali. Također, bit će predstavljeni radovi onih suradnika, koji su bili već samostalno sasvim profilirani, a u nekim pojedinačnim slučajevima bit će prikazano kako možemo dijeliti rad radionice od samog majstora i formirati posebne skupine u Robbovom opusu, kao primjerice rad tzv. Slavenskog majstora.

DUBRAVKA BOTICA: Djelovanje graditeljskih radionica u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Štajerskoj u 18. stoljeću

U srednjoj Europi u 18. stoljeću djeluju velike graditeljske radionice, koje se svojom organizacijom rada, određenom i strogim cehovskim ograničenjima, uvelike nastavljaju na srednjovjekovnu praksu. Radionice vode udomaćenim pripadnici graditeljskih obitelji sjevernotalijanskog porijekla, kao što su Carlone ili dell'Allio, te graditelji domaćeg porijekla. Iako je arhitektura tog razdoblja u velikoj mjeri djelo više suradnika, u istraživanjima te građe je često naglasak na utvrđivanju autorstva, uspostavljaju se opusi pojedinih arhitekata, a da se okolnosti

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 13

gradnje ne uzimaju u obzir. Ni značenje termina „arhitekt“ i „graditelj“ nije jasno određeno, što je tek u novije vrijeme postalo predmet sustavnog istraživanja (zbornik Architekt und/versus Baumeister, 2009.). U istraživanje arhitekture sjeverozapadne Hrvatske u tom razdoblju nužno je uključiti aspekte djelovanja velikih graditeljskih radionica. Pri tome posebnu važnost imaju radionice iz susjedne Štajerske, sa sjedištem u Grazu, koje od 16. stoljeća kontinuirano djeluju na našem području. Zahvaljujući praksi rada i školovanja u radionicama, Graz postaje mjesto susreta i posredovanja različitih arhitektonskih ideja na jugoistoku srednjoeuropskog prostora. Veliki broj suradnika radionica Carlonea i Stengga u samostalnim zadacima primjenjuju i dalje razvijaju iskustva i rješenja usvojena u radionicama. Kroz primjere prenošenja pojedinih tlocrtnih rješenja, karakterističnih elemenata kao što su okvir prozora te dekorativnih motiva (Graz, 1735. Pokupsko, 1736., Rogatec, 1738.) bit će istražen i njihov utjecaj na lokalne graditeljske radionice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Naglasak će biti na istraživačkim problemima i pitanjima prenošenja utjecaja i postavljanja atribucija u arhitekturi 18. stoljeća te vezama hrvatske arhitekture sa štajerskom, posebno radionicom J. G. Stengga. DAVOR STIPAN: Prilog poznavanju kiparsko-klesarske radionice Pavla Bilinića u Splitu Rad istražuje povijest djelovanja splitske majstorske radionice koju je posljednja dva desetljeća 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća vodio splitski klesar i kipar Pavle Bilinić. Kao onodobno najplodnija te najeminentnija kamenoklesarska radionica na širem splitskog području zapošljavala je niz suradnika među kojim se ističu Pavlov punac Emil Vecchietti i talijanski kipar Arthuro Ferraroni. Radionica je odigrala važnu ulogu u prvotnom oblikovanju likovnog vokabulara tada još mladih Ivana Meštrovića i Tome Rosandića koji su kratko vrijeme u njoj bili zaposleni te na taj način dobili inicijalne poticaje i smjernice koje su ih uvele u plodonosan budući rad. Radionica je ponajviše bila orijentirana na kiparsko-klesarske dekorativne radove, osobito na izradu oltara i nadgrobnih spomenika diljem čitave srednje Dalmacije. U radu će se pokušati definirati i uloga Pavlovih suradnika, s obzirom da nije potpuno istraženo koja djela, nacrte i skice za spomenike možemo atribuirati Pavlu, a koja klesarima koji djeluju u njegovoj radionici. Također, razjasnit će se uloga i Pavlove žene Regine, slikarice koja je Ivanu Meštroviću pružila početnu teorijsku-praktičnu podlogu pred odlazak na studij u Beč. Dakle, rad razrađuje vremenski tijek djelovanja splitske radionice, stilske utjecaje koji su doneseni posredstvom talijanskih suradnika, kao i domaćih klesara koji su se školovali u inozemstvu, ulogu Pavla Bilinića kao voditelja radionice, odnosno njegovo učešće u konkretnim što kiparskim što klesarskim radovima na pojedinim spomenicima, kao i ulogu svih njegovih suradnika. Osobitu pažnju ćemo posvetiti boravku Ivana Meštrovića i Tome Rosandića kao najpoznatijih umjetničkih ličnosti koji su stekli svoja elementarna teorijsko-praktična znanja u Pavlovoj radionici. VINKO SRHOJ: Slavni majstori i nevidljivi pomagači: relativiziranje autorstva na primjeru Meštrović - Dujmović

Slučaj Meštrovićeva mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu, primjer je u kojemu brojnost pomagača od kojih gotovo nijedan nije ostvario značajniju umjetničku karijeru (na mauzoleju rade: S. Peruzzi, J. Škarpa, Š. Dujmović, Ž. Lukić, L. Roguljić, G. Ardini, L. Barufetti, Grassi), samo potvrđuje Meštrovićevu odbijenicu, inspiriranu Brancusijem, koji je na Rodinovu ponudu da mu se priključi u kiparskoj radionici, izjavio da u sjeni velikih stabala ništa ne raste. Slučaj iz nacionalne memorije izbrisanog hvarskog kipara Šime Dujmovića koji je za Meštrovića izveo neka

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 14

od njegovih najvažnijih djela, ogledan je u tom smislu. Kritičar lista Dubrovnik, pišući 1922. o raspelu za cavtatski mauzolej (izvođač je Dujmović), tvrdi da se više vidi „vajar koji ih je (ruke) iz modela u kamen prenio“ nego Meštrovićev način. Ne relativizira li, dakle, ta naoko usputna kritika neraspoznatljivog Meštrovića, udjele tvorca zamisli djela i manualnog izvođača. Ne govori li udio pomagača na primjeru cavtatskog mauzoleja da je autorstvo postalo gotovo maglovitom kategorijom, dok su brojne ruke suradnika „kvarile“ i preinačavale majstorov način. Može li se u tom smisli i Dujmovićev rad izvući iz sjene velikog meštra priznajući mu makar onaj dio autorstva gdje je radeći za njega više govorio o sebi. BARBARA VUJANOVIĆ: Kiparske radionice Ivana Meštrovića

Valorizacija kiparskog opusa Ivana Meštrovića nepotpuna je bez poznavanja udjela

majstora, kipara i pomoćnika koji su bili angažirani pri izvedbi njegovih djela: skulptura, javnih spomenika i kiparsko-arhitektonskih projekata. Razmatranje fenomena radionice u slučaju Ivana Meštrovića, veže se također i uz njegovo djelovanje kao profesora (1922.-1933., 1940. -1942./1945.) i rektora (1923.-1944.) na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji, današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti, koja je njegovom zaslugom uvelike modernizirana. Prateći kipare koji su kao pomoćnici i suradnici (mnogi od njih bili su Meštrovićevi studenti) sudjelovali uz njega u izvedbi pojedinih djela, odnosno koji su ih prema njegovom modelu izvodili ili koji su, pak, njegovim opunomoćenjem nadgledali izvedbu, ocrtavamo značajnu dionicu hrvatskoga modernog kiparstva (Frano Kršinić, Ivo Lozica, Antun Augustinčić, Grga Antunac, Vanja Radauš, Dujam Penić, Andrija Krstulović i drugi). Unutar nje prepoznaju se različiti aspekti utjecaja i podređenosti skluptorskom stilu Ivana Meštrovića, ali i formiranja zasebnih autorskih rukopisa. MARO GRBIĆ: Majstorske radionice likovnih umjetnosti u Zagrebu

Augustinčić, Hegedušić, Ibler, Kršinić i Radauš imali su svoje majstorske radionice, ali ipak nije jasno što je to zapravo bilo: postdiplomski studij, zajednička umjetnička radionica ili kontrolirana pomoć izabranima. Razmatrajući upravni ustroj, financiranje i način rada studenata može se zacrtati tridesetogodišnja povijest radionica i utjecaj na likovnu umjetnost Jugoslavije. Osnivanje majstorskih radionica na saveznoj razini 1947. je tipičan poduhvat poslijeratne obnove. Ustrojstva pet zagrebačkih radionica su se mijenjala, ali su majstorske desetljećima bile nezavisne od drugih ustanova, s vlastitom upravom i pod kontrolom svojih voditelja. Radionice nisu imale zacrtani plan i program rada, tako da je djelatnost majstorskih najviše ovisila o karakteru voditelja, no u biti je to bilo osiguranje dobrih uvjeta rada za mlade umjetnike. Izabrani polaznici potpomognuti stipendijom bili su u majstorskoj radionici u pravilu dvije godine, no mnogi su ostajali još godinama raditi na istom mjestu. Izgradnja četiri posebne zgrade za majstorske radionice početkom pedesetih je bila jedinstvena investicija u umjetnosti u vrijeme točkica i siromaštva. Tri zgrade su izgrađene za dvije godine, ali Kršinićeva majstorska nikada nije dovršena. Tako je Kršinić cijeli život ostao raditi u svom atelieru na ALU, a polaznici majstorske su bili u blizini u malim ruševnim atelierima u dvorištu. Nedovršena zgrada za Kršinićevu radionicu na Goljaku je bila predmet teških svađa u ULUH-u, ali je čudan splet doveo do prenamjene za tvornicu glazbala i konačnog rušenja. Zato je broj Kršinićevih studenata bio višestruko manji nego u drugim majstorskim radionicama, a u konačnici je ALU izgubila jednu namjenski građenu ateliersku zgradu.

XIII. DANI CVITA FISKOVIĆA: MAJSTORSKE RADIONICE U UMJETNIČKOJ BAŠTINI HRVATSKE 15

DARJA RADOVIĆ MAHEČIĆ: Slučaj Iblerova laboratorija

Pioniru moderne arhitekture i autoru avangardnih djela hrvatske moderne arhitekture - Dragi Ibleru (1894.-1964.), u povijesnom pregledu hrvatske arhitekture pripada najistaknutije mjesto nakon Viktora Kovačića. Ibler je u početku djelovao kao samostalni arhitekt i kvalitetu dokazivao natječajnim radovima („ekspresionističko poglavlje hrvatske arhitekture“), no nezaobilazna je njegova uloga kao voditelja novoosnovanog Arhitektonskog odjela na Akademiji likovnih umjetnosti od 1926. godine. Svojevrsni laboratorij u kojem su se našli Malobrojni njegovi studenti, u pravilu već dokazani graditelji (M. Kauzlarić, S. Planić, Z. Požgaj, A. Freudenreich, D. Galić, L. Horvat, I. Bartolić, N. Šegvić, B. Bon, M. Hamel) U svom laboratoriju Ibler nije bio samo promotor funkcionalne moderne arhitekture već i nositelj ideje o nužnosti socijalno angažiranog djelovanja, ne samo arhitekata, već i drugih suvremenih likovnih umjetnika. U njegovu je atelijeru na Akademiji likovnih umjetnosti 1929. osnovana Umjetnička grupa Zemlja, kojoj je autor manifesta i predsjednik do prisilnog gašenja 1935. godine. Od početka rata 1941. Ibler je živio u Ženevi u Švicarskoj, a po povratku u Hrvatsku 1952. ponovno postaje voditeljem Majstorske radionice za arhitekturu. Zgrada radionice današnji je Hrvatski muzej arhitekture u kojemu je pohranjen njegov poslijeratni opus. Za ovu građu vezani su složeni problemi atribucije, budući da Ibler nakon rata navodno samostalno više nije crtao. Brojni projekti za primjerice drveni neboder u Martićevoj ili onaj na Trgu maršala Tita svjedoče o brojnim suradnicima, pomoćnicima, učenicima. Iblerova je specijalka uvijek bila ponajprije mjesto razgovora o umjetnosti i posrednog prenošenja znanja. Iz CIAM-ova arhiva pri ETH Zurich, rekonstruira se Iblerova uloga u organizaciji CIAM-a u Dubrovniku 1956. godine, ujedno i posljednjeg okupljanja ove svojedobno avangardne organizacije.