INVALIDITET- pojmovno određenje

Riječ je latinskog podrijetla (in-validus: ne-vrijedan, ne-sposoban) i najčešće podrazumijeva

onoga tko je radi tjelesnog, intelektualnog ili duševnog oštećenja djelomično ili potpuno

izgubio određenu sposobnost. Prema Klaić (1958.: 553) validan (lat.) = zdrav, jak, čvrst,

moćan, koji vrijedi, dok invalidan (lat.) = nejak, slab, nemoćan, čovjek koji je u ratu ili

vršenju svoga zanimanja stradao i postao potpuno ili djelomično nesposoban za rad.

Termin se odnosi na različite vrste i stupnjeve oštećenja, teškoća ili smetnji u području

fizičkog, psihičkog, intelektualnog, duševnog, psiho-fizičkog i socijalnog razvoja. Pripada

kategoriji tzv. opće za razliku od posebne i pojedinačne terminologije invaliditeta (odnosi se

na specifično oštećenje koje rezultira invaliditetom npr. intelektualne teškoće). Sam termin u

suštini sadrži negativno obilježje, jer umjesto preostalih sposobnosti u prvi plan ističe

ograničenost, smetnju, nesposobnost i sl. Time pridonosi stigmatizaciji te etiketiranju osoba

na koje se odnosi.

Stručnjaci različitih disciplina pristupaju sa svog aspekta: npr. psiholog promatra osobu s

invaliditetom kao ometenost osobnosti, liječnik kao medicinsko – patološki problem, pravnik

se orijentira na formalno- pravne aspekte statusa te osobe, sociolog će promatrati položaj u

društvenoj zajednici, dok će socijalni radnik promatrati njegov položaj u obitelji i lokalnoj

zajednici i društvu.

Umjesto termina invaliditet nerijetko se koristi i termin hendikepiranost (handicap–

handicapped) koji je kovanica engleskih riječi hand= ruka i cap= kapa, a asocira na povijesno

težak socijalni položaj i siromaštvo osoba s invaliditetom. Hendikep znači gubitak, nedostatak

ili ograničenje mogućnosti, prigode ili šanse za ravnopravno sudjelovanje u životu društvene

zajednice. Njime se pojašnjava nesuglasje ili suprotnost pa i sukob između osobe i njene

okolice zbog čega je nužno dijagnosticirati i kontrolirati ne samo činitelje na strani osobe

nego i na strani njene okoline koji podupiru ili koče ostvarivanje jednakih mogućnosti svima.

Također, susreću se i različiti termini poput posebne potrebe, koji treba izbjegavati jer je

izrazito stigmatizirajući. Neki autori sugeriraju da se umjesto njega koristi dodatne potrebe,

što je zapravo isto tako vrlo ograničavajući termin.

Definiranje pojma osobe s invaliditetom ovisi o sustavu i izvoru formalne podrške. Međutim,

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (UN, 2006.) definira osobu s invaliditetom onom

koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u

međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njegovo/ njezino puno i učinkovito

sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Pojmu invaliditeta može se pristupiti kroz usmjerenost socijalno- aktivnom položaju:

1.) oštećenje (funkcije i strukture) uključuje organska oštećenja i funkcionalne smetnje:

Impairment (oštećenje): smetnje na organskoj razini

2.) aktivnost (ograničenost aktivnosti) definiraju se mjere osobnih ostvarenja:

Disability (invaliditet): smetnje na razini osobnosti– značenje za konkretnu osobu.

3.) sudjelovanje (ograničenost sudjelovanja) opisuje sudjelovanje u životu društva:

Handicap (zapostavljenost): moguće posljedice na socijalnoj razini (ograničenost

preuzimanja uloga u društvu koje su primjerene osobama iste dobi i spola).

Dakle, vidljive su tri dimenzije ove definicije: smanjene sposobnosti na fizičkom i psihičkom

podruju, oštećenje osobe i socijalne posljedice.

Primjer: Osoba koja je slijepa od rođenja (oštećenje). Ono će svladati određene sposobnosti

orijentacije ali će osjećati nedostatke na vidnom planu u svojoj svakodnevnici uspoređujući se

sa svojim vršnjacima (invaliditet). To će ga voditi tome da u privatnom i profesionalnom

životu ne ostvari vlastite interese koji bi mu odgovarali nego će se prilagoditi mogućnostima.

To će moći često iskusiti u društvenim aktivnostima (zapostavljenost).

Zato možemo konstatirati da je impairment- medicinski problem, disability– psihološki a

handicap više sociološki odnosno socijalno– politički problem. Ova klasifikacija Svjetske

zdravstvene organizacije iz 1980. godine je modificirana 2001. godine te je orijentirana od

invaliditeta k njegovom psihološko socijalnom djelovanju.

Svjetska zdravstvena organizacija – Međunarodna klasifikacija funkcioniranja,

invaliditeta i zdravlja – razlika 1980.- 2001.

Prema klasifikaciji oštećenje i invaliditet se odnose na tjelesne funkcije i aktivnost i

sudjelovanje (osobna razina pojedinca npr. anatomija tijela, komunikacijske vještine,

pokretljivost) na koje utječu kontekstualni faktori poput okolinskih faktora (npr. obitelj i

zakonodavstvo) i osobni faktori (rasa, spol , dob itd. koji izuzetno ovise o kulturi u kojoj je

pojedinac).

Slijedi prikaz razlike Klasifikacije.

1980. Razina 2001.

Oštećenje(Impairment)

gubitak ili nepravilnost fiziološke, psihološke ili

anatomske funkcije

Oštećenje(Impairment)

Invaliditet(Disability)

ograničenje ili izostanak sposobnosti za izvođenje

aktivnosti u razini i na način koji se očekuje od osobe u

društvu

Aktivnost(Activity)

Ograničenost - zapostavljenost

(Handicap)

nepovoljni položaj koji je rezultat oštećenja i

invaliditeta, a rezultira ograničenjem ispunjavanja

uloge u potpunosti

Sudjelovanje(Participation)

Iz navedenog je uočljivo da je modifikacija klasifikacije prvenstveno usmjerena pozitivno i

aktivno (aktivnost i sudjelovanje) dok je ranije bila više okrenuta prema invaliditetu kao

ograničenju i zapostavljenosti u društvenoj zajednici. Naglasak se stavlja na upoznavanje

mogućnosti osobe i svjesnosti ograničenja. Cjelokupna potpora osoba s invaliditetom mora

biti prisutna na sve tri razine i treba biti koordinirana interdisciplinarno. Stručnjaci različitih

disciplina trebaju sudjelovati na svom području.

Sociolog invaliditeta Cloerkes (1988.:87) definira invaliditet kao dugotrajno i prepoznatljivo

odstupanje u tjelesnom i psihičkom području koje je negativno vrednovano. Dugotrajnost

razlikuje invaliditet od bolesti a prepoznatljivost je «znanje» drugih ljudi o odstupanju. Dakle,

kod osobe je prisutan invaliditet u prvom redu ako postoje neželjena odstupanja od definiranih

očekivanja i zbog socijalnih reakcija koje su negativne. Ovdje se misli na socijalnu reakciju u

prvom redu na invaliditet kao pojavu a ne na samu osobu koja ima određeni invaliditet (npr.

sljepoća je negativno vrednovana ali pojedina slijepa osoba u društvu ne mora biti).

Također, nikako se ne smije zaboraviti kako invaliditet može biti posljedica i može rezultirati

bolesti, ali da nikako invaliditet i bolest NISU SINONIMI!

Relativnost invaliditeta

Osnova sociološke definicije invaliditeta je negativno vrednovanje odstupanja od socijalnih

očekivanja. Invaliditet ne može biti shvatljiv kao apsolutna kategorija, već samo kao socijalna

kategorija. Ne predstavlja oštećenje kao takvo već posljedicu za pojedinca. Stoga relativnost

invaliditeti treba gledati u slijedećem kontekstu:

1.) Vremenska dimenzija. Jedna osoba može vremenski ograničeno biti osoba s invaliditetom

(npr. osobe s teškoćama učenja). Ta će činjenica biti značajnije izražena u vrijeme obaveznog

školovanja. Naravno da će tu doći u pitanje i posljedice stigmatizacije, jer će invaliditet

nerijetko biti i dalje prisutan u reakcijama okoline na temelju iskustava iz razdoblja

obrazovanja osobe.

2.) Subjektivna borba s invaliditetom. Neka će osoba prihvatiti čak i teže oštećenje dok neka

druga ni gotovo neznatno oštećenje vrlo teško prihvaća (upravo je ovdje uočljiva važnost

odgoja, sustava podrške, religioznosti). To isto tako može biti povezano s njenim zaposlenjem

(npr. vozač kamiona može teško prihvatiti oštećenje vida jer je time ugrožen i njegov posao,

kao i profesionalni muzičar ukoliko dođe do oštećenja sluha).

3.) Različita životna područja ili životne situacije (npr. na radnom mjestu, školi, slobodnom

vremenu i obitelji). Invaliditet je često povezan s radnom sposobnošću. Službena procjena

invaliditeta često puta može različito značiti za osobu (npr. i manje oštećenje vida može za

profesionalnog vozača značiti da se ne može više baviti tim poslom i mora mijenjati profesiju,

dok slijepa osoba može biti profesor pri punoj radnoj sposobnosti).

4.) Ovisnost o kulturno specifičnim socijalnim reakcijama. U osnovi socijalna reakcija

određuje o tome da li postoji oštećenje ili ne. U nekom društvu je neka pojava invaliditet dok

u drugoj to uopće ne mora značiti (npr. teškoće učenja u manje pismenim kulturama ne

predstavljaju invaliditet, osobe niskog rasta nisu smatrane osobama s invaliditetom u

plemenskim zajednicama).

Uzroci invaliditeta

Odstupanja u razvoju osobe se mogu javiti u obliku natprosječnog i ubrzanog (daroviti i

talentirani) ili ispod prosječenog razvoja. Uzroci invaliditeta su različiti i brojni, te se najčešće

dijele na nasljedni invaliditet, invaliditet nastao pri rođenju, invaliditet nastao kao posljedica

bolesti, invaliditet kao posljedica rata, invaliditet kao posljedica nesreće i invaliditet kao

rezultat starosti.

Također se dijele na:

1.) nasljedne i stečene- kromosomske aberacije, prirođene greške metabolizma, oboljenja u

obitelji koja rezultiraju invaliditetom i sl.

2.) organske- mogu nastati prije rođenja (prenatalni), tijekom poroda (perinatalni) i nakon

poroda (postnatalni) te u ranom djetinjstvu, školskom ili kasnijem životnom razdoblju. Ovi su

uzroci najbrojniji, te se na njih može djelovati medicinskim i preventivnim mjerama.

3.) socijalno– kulturne- oni rijetko ili skoro nikada sami po sebi i sami za sebe ne generiraju

invaliditet nego se uvijek javljaju zajedno s već spomenutim ili drugim mogućim uzrocima.

Ukoliko socijalno deprivirana, odnosno subkulturna okolina, koja se značajno razlikuje od

kulture šireg društva ili je čak s njome u sukobu nije dovoljno stimulativna za razvoj osobe

(ovdje je potrebno upozoriti na česti propust kada se dijete smatra djetetom s intelektualnim

teškoćama, a ono je odgojno i obrazovno zanemareno).

Učestalost u populaciji osoba s invaliditetom

Prema procjenama UN-a, u svijetu oko 10 % populacije (650 milijuna osoba) su osobe s

invaliditetom. Prema Europskoj komisiji osobe s invaliditetom čine 15% populacije EU.

Svjetska banka pak smatra da 20% siromašnih u svijetu ima određeni invaliditet.

Potrebno je naglasiti kako se kao kriterij najčešće uzima administrativna definicija

invaliditeta, dakle ona temeljem kojeg osoba ostvaruje određena zakonom propisana prava to

jest da je invaliditet priznat od strane vlasti (prisjetiti se relativnosti invaliditeta i ovisnosti o

kulturno specifičnim normama u svakom društvu).

Upravo su različiti postoci osoba s invaliditetom u društvima posljedice:

1.) pojave novih bolesti koje rezultiraju invaliditetom i rezultat su ovisnosti o prekomjernom

konzumiranju alkoholnih pića ili psihoaktivnih tvari;

2.) produženja životnog vijeka i povećanja broja starih osoba;

3.) rezultat loših životnih uvjeta u zemljama u razvoju: glad, zarazne bolesti, dječji rad;

4.) ratova;

5.) nepostojanje ekoloških standarda u državama (zagađenost vode, zraka);

6.) razvoja farmakološke industrije i razvoja medicine (smanjenje mortaliteta novorođenčadi,

produljenje trajanje ljudskog života s kojim raste i broj bolesti i invaliditeta unatoč razvoju

farmacije);

7.) siromaštva (razrađeno nešto kasnije u tekstu).

U Hrvatskoj je prema popisu stanovništva 2001. godine živjelo 429 421 osoba s invaliditetom

(10% ukupnog stanovništva). Prema podacima HZJZ, štoviše Izvješću o osobama s

invaliditetom u RH, u Hrvatskoj je 2011. godine 518 081 osoba s invaliditetom (12,1%

ukupnog stanovništva). Dakle, može se zaključiti da između 10-12% populacije čine osobe s

invaliditetom.

Različiti podaci o populaciji osoba s invaliditetom mogu biti rezultat nesuglasja u definiranju

pojedinih kategorija i supkategorija invaliditeta, razine razvijenosti služba detekcije,

dijagnosticiranja i rehabilitacije te njene učinkovitosti zbog čega u nekim sredinama pojedine

vrste i stupnjevi oštećenja ostaju neprepoznati dok u drugim takvi isti slučajevi mogu biti

otkriveni i evidentirani.

U vezi relacije siromaštvo – nepismenost – invaliditet čini se važnim i podatak UNESCO-a da

je u svega 9 zemalja koncentrirano 75,2% nepismenih današnjeg svijeta (Indija, Pakistan,

Bangladeš, Kina, Nigerija, Indonezija, Brazil, Egipat i Iran). Prema klasifikaciji Svjetske

banke navedene su zemlje, izuzev Brazila, među najsiromašnijima u svijetu, a istovremeno

imaju i veliki postotak osoba s invaliditetom, jer zbog siromaštva posebice u ruralnim

područjima u kojima nedostaju odgovarajuće službe i usluge dolazi do pojačane izolacije

osoba s invaliditetom kod kojih se ovisnost o drugima pojačava i onemogućuje njihovo

aktivno uključivanje u život lokalne zajednice. To se posebice odnosi na žene i muškarce

iznad 65 godina koji su nerijetko izloženi ne samo siromaštvu nego i socijalnoj izolaciji.

Takvom njihovom položaju u nekim zemljama pridonose i neki od tradicionalnih religijskih

stavova koji su osobe s invaliditetom učinili objektima samilosti. Tradicionalni paternalistički

pristupi i službe te institucionalizacija u nekim društvima odigrali su važnu ulogu u

potiskivanju osoba s invaliditetom na periferiju društva zbog čega su se oni, da bi preživjeli, u

pojedinim sredinama nerijetko odavali prosjačenju ili pak drugim oblicima preživljavanja.

U razvijenim državama svijeta je situacija znatno povoljnija ne samo zbog većeg obuhvata i

organizirane rehabilitacije nego i povoljnijih uvjeta školovanja, zapošljavanja i uključenosti u

zajednicu. Pa ipak i ovdje nalazimo niz problema koji stoje na putu daljeg unapređivanja

osposobljavanja i podizanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Jedan od takvih problema

je zapošljavanje. Poslodavci, naime, nerijetko odbijaju zaposliti osobe s invaliditetom zbog

predrasuda o njihovoj produktivnosti, čestom izostajanju s posla, visokom stupnju rizika od

ozljeda, visoke cijene osiguranja te moguće nespremnosti ostalih zaposlenika da ih prihvate

kao suradnike na radnom mjestu. Zaposlene osobe s invaliditetom pak nerijetko doživljavaju

diskriminaciju zbog nižih plaća za isti posao, stereotipnog zapošljavanja, prilagođenosti

radnih mjesta, uvjeta rada itd.

Povijesni aspekti odnosa društva prema osobama s invaliditetom

Odnos društva prema osobama s invaliditetom mijenjao se tijekom povijesti. U prvobitnoj

zajednici vrijednost pojedinca cijenila se prema doprinosu u pribavljanju hrane i obrani.

Osobe s invaliditetom se smatralo nekorisnima jer nisu aktivno sudjelovale u važnim

aktivnostima zajednice (npr. lovu). U kriznim situacijama kao što su bile borbe s drugim

plemenima ili divljim životinjama, prirodnim nepogodama, ostavljalo ih se po strani,

prepuštene sami sebi– nezaštićene, kao teret koga se trebalo riješiti. Prevladavao je

netolerantan stav prema osobama s invaliditetom.

U starom Egiptu su osobe s invaliditetom bile pod posebnom zaštitom bogova. Vjerovanje u

život poslije smrti bilo je povezano da će se osoba s invaliditetom osloboditi svog oštećenja.

Bila je zabranjena njihova diskriminacija te su uživali priznanje. Tako postoje izvješća o

slijepim umjetnicima i sl. S vremenom se promijenio stav prema osobama s invaliditetom i

nestalo strahopoštovanje (npr. izjednačavali su osobe niskog rasta s kućnim životinjama).

U Mezopotamiji (3 000 godina prije Krista) invaliditet je bio interpretiran voljom bogova.

Zanimljiva je činjenica kako su u to doba bili različiti stavovi prema osobama s invaliditetom.

Prema ženama s lakšim tjelesnim invaliditetom i gluhim osobama stav je bio pozitivan, a

prema slijepima i osobama s težim tjelesnim invaliditetom negativan. Često ih se zvalo ne po

imenu nego invaliditetu. Također su se osobe zapošljavale.

U Sparti (900 godina prije Krista) bilo je moguće likvidiranje novorođenčadi, najčešće

bacanjem u planine Tajget ali tek nakon što ga je pregledao najstariji u skupštini i odlučio da

se može baciti. Invalidi rata su bili iznimka. Oni su uživali sva građanska i privilegirana prava

(imali su pravo na ratni plijen i zemlju).

Vrijednost čovjeka u Ateni mjerila se socijalnom upotrebljivošću. Iako je zakon propisivao po

prvi puta »ravnopravnost svih ljudi bez obzira na porijeklo« isključivao je osobe s

invaliditetom jer oni nisu sposobne za rat niti aktivne u ekonomiji i politici. Stav je bio

netolerantan, te se dijete moglo ostaviti pored puta ili u šumi. Invaliditet se smatrao Božjom

kaznom.

U rimskoj državi roditelji su mogli ubiti svoje dijete s invaliditetom ali tek nakon što ga je,

neposredno nakon rođenja, pregledalo 5 odraslih susjeda i dalo svoju suglasnost. Najčešće su

ga u košari od pruća puštali niz rijeku Tiber. Ako bi osoba s invaliditetom bila ostavljena na

životu, jer je invaliditet kasnije došao do izražaja, onda bi bila prodavana na tržnicama kao

roblje ili je bila osuđene na prosjačenje. Često su služili kao zabavljači prilikom različitih

slavlja ili na dvorovima.

Kod Hebreja ih se moglo prodavati kao roblje. O položaju osoba s invaliditetom u Staroj Kini

i Indiji zasad nema pouzdanih podataka, ali se u Kini smatralo da slijepi imaju razvijeno

pamćenje i mišljenje, a i indijske »Vede« spominju osobe s invaliditetom.

Dakle, u antičko je doba prema osobama s invaliditetom uglavnom dominirao netolerantan

stav.

Germani su imali također netolerantan stav. Otac je odlučivao hoće li dijete nakon rođenja

udaviti ili ga ostaviti na životu. Ovakva selektivna praksa služila je kasnije nacional

socijalistima kao argument o čistoj rasi odnosno njegovanju nasljeđa (Eugenika) gdje se

uništavao »nevrijedan« život.

U srednjem vijeku (oko 500 – 1 500 g. poslije Krista) invaliditet je bio povezivan s

opsjednutošću tih osoba zlim duhom. Često su bili izloženi egzorcizmu. Povezivalo ih se i s

vješticama te spaljivalo na lomači (1494. u Osnabruecku je 160 osoba s intelektualnim

teškoćama i duševnim smetnjama spaljeno). Netolerantan stav se postupno transformira u

tolerantan stav temeljen na ideologiji kršćanstva koja zagovara samilost prema slabima i

nemoćnima. Osobe s invaliditetom najčešće se bave prosjačenjem. Siromaštvo, skitnja i

prosjačenje bili su obilježja srednjeg vijeka. U srednjem vijeku dominantnu ulogu u društvu

imala je Crkva. Tada se o siromašnima isključivo brinula Crkva, jer je pomagati i zbrinjavati

siromašne temelj samog kršćanskog nauka. Siromašno je živio i sam Isus Krist, dajući tako

primjer svojim učenicima i sljedbenicima. Za Isusa Krista, bogatstvo predstavlja opasnost za

čovjeka, jer bogat čovjek okrenut imanju ovog svijeta u opasnosti je da previdi duhovne

vrijednosti- Boga. On bi mogao izgubiti nebesko blago, posjedujući ovozemaljsko. Stoga je

siromaštvo neka vrsta povlastice i znak izabranosti, kao i znak vjere u Božju milost i konačno

ispunjenje ljudske egzistencije. Prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu je siromašna i

predstavlja vrstu slobodnog izbora Sveti Grgur kaže da je greška vjerovati da su nevini oni

bogati »koji čuvaju pojedinačni dar Boga«. A Sveti Matej u istom smislu ističe da će se lakše

spasiti siromašni nego bogati. Poseban su status uživali askete, siromašni po izboru koji su

slijedili biblijske uzore i život svetaca. Postojali su brojni redovi koji su siromaštvo

prakticirali kao vrlinu. Razvili su milosrđe i dobročinstvo kao neka vrsta moralne obveze za

bogate ljude. U 11. i 12. stoljeću utemeljuju se institucije koje osiguravaju stalnu brigu i

pomoć bolesnima, starima i osobama s invaliditetom. Radi se o bolnicama, azilima,

sirotištima koji se grade pored crkava, katedrala, samostana, a zovu se milosnice, božje kuće,

bolnice, hoteli i domovi za siromašne. Namjene ovih ustanova su različite. Jedne su

namijenjene osobama s invaliditetom, dok druge siromašnima i hodočasnicima, treće služe za

prijem starijih osoba, dok četvrte imaju funkciju sirotišta za napuštenu djecu. Postojali su i

bogatiji vjernici dobročinitelji koji su iz religijskih motiva pomagali sve te vulnerabilne

skupine ljudi (među njima i osobe s invaliditetom) često kao način zadovoljštine za vlastite

grijehe.

U doba reformacije tolerantan je stav djelomično narušen demonološkim stavom, osobito u

odnosu na osobe s intelektualnim teškoćama.

Od sredine 14. do početka 16. stoljeća humanizam i renesansa usmjeravaju pažnju te osobe s

invaliditetom postaju sve više predmetom interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i

društva. Oni su svojim djelima direktno ili indirektno ukazivali na probleme osoba s

invaliditetom i njihov položaj u društvu i sustavu obrazovanja.

Društvene institucije razvijaju se tek u 17. i 18. stoljeću. To je vrijeme prosvjetiteljstva i

korijenite promjene prema moderni gdje se stavlja naglasak na racionalizam i dolaze u prvi

plan filozofski interesi te problemi spoznaje a ne pitanja metafizike. To je razdoblje

znanstvenih shvaćanja, novih razmišljanja i istraživanja. Ovo je razdoblje koje zamjenjuje

stoljećima dugi stav na pitanja smisla i metafizičkog razmišljanja o životu s objektivno

verificiranim uzročno – posljedičnim shvaćanjima. Ranija nepotpuna znanja i pretpostavke

zamjenjuju sadašnje egzaktne činjenice. Više se ne pristupa osobi s duševnim smetnjama kao

opsjednutoj osobi nego osobi koja ima određena oštećenja i pokušava ju se liječiti. U doba

prosvjetiteljstva javlja se i ideja opće naobrazbe osoba s invaliditetom i stavljanje naglaska na

snagu razuma i njegov razvoj i započinje osnovno obrazovanje u prvi plan za osobe s

invaliditetom. Objavljeni su izvještaji liječnika i pedagoga Itarda iz 1802. i 1806. o brizi i

odgoju za jedanaestogodišnje dijete nađeno u šumama (divlje dijete – Viktor) koji je rastao

bez ljudske zajednice. On ga je želio socijalizirati. Zaključuje kako je socijalizacija bitna u

odgoju i kako su upravo deficiti u socijalizaciji učinili to dijete divljim djetetom. Spomenimo

i neka značajnija imena iz toga razdoblja. Vives (1492.-1540.) izražava vjeru u mogućnost

školovanja i osposobljavanja slijepih čime je imućnije pojedince svoga vremena potakao na

organiziranje obrazovanja istih. I niz drugih mislilaca kao Rables F. (1494.-1553.), Montagne,

M. (1555.-1592.), Erazmo Roterdamski (1466.-1536.) i drugi u svojim su djelima direktno ili

indirektno ukazivali na probleme osoba s invaliditetom i njihov položaj u društvu i sustavu

obrazovanja. U tom pogledu značajan je i engleski filozof i pedagog Locke J. (1632.-1704.) u

čijim je djelima došao do izražaja njegov empirizam i pedagoški optimizam izražen frazom

»tabula rasa«. On daje prednost odgoju nad nasljeđem. Descartes, R. (1569.-1650.) te

Condilac, E. B. (1715.-1780.) dali su indirektnu podršku osobama s invaliditetom. U

Švicarskoj je Johann Heinrich Pestalozzi (1746. – 1827.) odgajao socijalno slabe osobe

(osobe s duševnim i tjelesnim invaliditetom) koje je želio učiniti sposobnima i korisnima za

život. Neki su učenje tj. upoznavanje objektivnog vanjskog svijeta svodili na razum i tvrdili

da je ono neovisno o svakom osjetnom iskustvu, a drugi na osjetila, tj. da su osjetila, a ne um

primarni u učenju, tj. osoba zdravog uma, bez obzira na stanje osjetila, može učiti (tvrde

racionalisti), odnosno osoba zdravih osjetila, bez obzira na stanje uma, također može stjecati

znanje (tvrde senzualisti, prema kojima ništa nema u ljudskom umu što prethodno nije prošlo

kroz osjetila). U tom pogledu posebno mjesto pripada materijalistima 18. stoljeća (La Mettrie,

Holbach, Helvetius, Diderot). Diderot, D. (1713.-1784.), poznat je po čuvenim pismima

»Pismo slijepima namijenjeno onima koji vide« i »Pismo gluhima namijenjeno onima koji

čuju«, 1751. godine kojima tadašnjim tijelima vlasti u Francuskoj i općenito francuskoj

javnosti skreće pažnju na slijepe i gluhe osobe, a indirektno i na druge vrste invaliditeta s

prijedlogom da se sustavnije izučavaju i rješavaju njihovi obrazovni i socijalni problemi. To

je pismo imalo odjeka ne samo u Francuskoj nego i širom svijeta, a za njega je Maks Sefler u

svom djelu »Slijepi u životu naroda« (1956.) rekao da predstavlja most preko kojega su

slijepe osobe iz srednjeg vijeka ušle u XIX stoljeće.

Prva škola za slijepe osobe otvorena je u Parizu (Valentin Haüy, 1785.), kao i za osobe s

intelektualnim teškoćama (Eduard Seguin, 1837.). Broj tih škola postupno se povećavao

najprije u Francuskoj, a zatim i u drugim europskim zemljama i SAD. Prva škola za slijepe

osobe u Hrvatskoj i uopće na jugu Europe otvorena je u Zagrebu (Vinko Bek, 1895.), a za

gluhe osobe također u Zagrebu (Adalbert Lampe, 1885.). Obrazovanje djece s intelektualnim

teškoćama započinje u obliku posebnog razrednog odjeljenja u osnovnoj školi u Krajiškoj

ulici u Zagrebu 1930. godine. Od druge polovice 19. stoljeća do drugog svjetskog rata izrastao

je poseban sustav specijalnog školstva. Tako su nastala dva odvojena i samostalna sustava:

redovni i specijalni obrazovni sustav. Analogno tome postupno se ali sve više afirmirao i

izdvojeni sustav radnog i profesionalnog osposobljavanja te zapošljavanja osoba s

invaliditetom u posebnim samo njima namijenjenim ustanovama i pogonima. Podlogu

izdvajanju tj. segregacijskom pristupu činilo je shvaćanje da je invaliditet apsolutno stanje

koje se ne može izmijeniti. Stoga se pažnja usmjerava na pojedinca i njegov invaliditet. Njega

se uzima, prije svega i iznad svega, kao osobu s teškoćama te ga se prema toj njegovoj

osobnoj značajki diferencira od drugih. To je jedan od razloga što ga se nije smatralo

ravnopravnim ostalim ljudima. Budući da ih se smatralo različitima o drugih, trebalo ih je

različito i tretirati. Izdvojeni (segregacijski) tretman proizlazi iz shvaćanja da se radi o

nekompletnom ljudskom biću koje se treba prilagoditi društvu. Shodno takvom pristupu

segregacija je rezultat same prirode invaliditeta, a segregacijske mjere u svrhu socijalne

zaštite potencirale su njihove teškoće i dovodile do tzv. sekundarnih posljedica koje su

umanjivale njihove šanse da ih se promatra u terminima socijalne integracije i još više

potencirale njihovo izdvajanje iz društvene sredine (dakle, rezultat je bila višestruka

diskriminacija s rezultatom separacije, getoizacije i socijalne isključenosti). To je bila, a

djelomično je i danas, bitna povijesna značajka odnosa društva i društvenih ustanova prema

osobama s invaliditetom koja je za posljedicu imala marginalizaciju otprilike 10% cjelokupne

populacije stanovništva. U takvim okolnostima osobe s invaliditetom su učile, radile i živjele

u zatvorenim i otuđenim oblicima života koji nije osobito korespondirao sa životom otvorene

društvene sredine. Njihovo je separiranje u posebne škole, radne organizacije, stambena

naselja, posebna društva itd. dovelo do njihova izdvajanja i izoliranja iz stvarnog života.

Od 50- ih godina 20. stoljeća počinje se mijenjati stav društva prema osobama s invaliditetom

u razvijenim državama svijeta. Koncept normalizacije, solidarnost, izjednačavanje

mogućnosti, inkluzija i integracija novi su principi prihvaćanja osobama s invaliditetom.

Prema OECD-u postoje 4 modela odnosa prema osobama s invaliditetom:

1.) Medicinski model- naglasak na organsko funkcionalne uzroke i na taj način medicinski

orijentiranim daljnjim liječenjem.

2.) Socijalno patološki model- naglasak na problematiku socijalne integracije s ciljem

liječenja kroz terapijsku prilagodbu i princip normalizacije.

3.) Ekološki model- naglasak na promjeni okoline, osobito škole pod aspektom primjerene

izobrazbe i potpore djeci s teškoćama u razvoju.

4.) Antropološki model – s naglaskom na interpersonalnu komunikaciju i interakcije s ciljem

prihvaćanja i respektiranja invaliditeta kako na strani same osobe s invaliditetom tako i

njezine okoline s izrazitim osnaživanjem identiteta i izobrazbe djece s teškoćama u razvoju.

Šezdesetih godina 20. stoljeća započeo je proces integracije osoba s invaliditetom kao

sustavno organizirana mjera, a tek 1985. godine započela je sustavna primjena odnosa

jednakih mogućnosti za sve. Politika jednakih mogućnosti traži od društva da stvori pravne,

socijalne i gospodarske pretpostavke u kojima osobe s invaliditetom sukladno svojim osobnim

mogućnostima mogu koristiti opće pravo na jednakost. Ova politika ne podrazumijeva

invaliditet kao izoliranu pojavu, koja se događa drugima, nego kao dio ljudske svakodnevnice

i društva. Za razliku od integracije, u kojoj se okolina privikava na nazočnost osobe s

invaliditetom u toj istoj sredini, ovdje se polazi da je mjesto osoba s invaliditetom u društvu.

Društvena zajednica koja na invaliditet svoga člana gleda kao na zajednički invaliditet

pripravna je na odnose jednakih mogućnosti. U protivnom će se ti odnosi zadržati na razini

veće ili manje isključenosti (segregacije).

Potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina političke i gospodarske promjene snažno su utjecale na

promjenu položaja i mjesta pojedinca u društvenoj zajednici. Globalizacija svijeta donijela je i

globalizaciju međuljudskih odnosa i međusobno veću informiranost o pravima i slobodama.

Socijalna rehabilitacija učinak je niza pojedinačnih međusobno povezanih rehabilitacijskih

područja gledanja kao što su: sustavi zdravstva, odgoja i obrazovanja, kulture, športa,

rekreacije, socijalnog i političkog djelovanja, mobilnosti, komunikacije, informiranja,

zapošljavanja i rada. Nije dovoljno pružiti samo mogućnost stanovanja u zajednici, već

osobama s invaliditetom omogućiti punopravno sudjelovanje u aktivnostima uže i šire

društvene zajednice. Upravo odgovornost snosi zajednica koja treba tražiti rješenja za

promjenu onih okruženja koja onesposobljavaju pojedinca. Pozitivan trend u odnosu prema

osobama s invaliditetom uočljiv je u posljednjih pedesetak godina. To se razdoblje može

podijeliti na 3 osnovna pristupa invaliditetu koja su slijedila jedan iza drugoga, međusobno se

nadopunjujući i čiji su elementi vidljivi danas u praksi, a to su: medicinski model, model

deficita i socijalni model.

U medicinskom modelu koji je prevladavao 70- tih godina 20. stoljeća, osoba s invaliditetom

tretira se kao problem. U središtu je pozornosti bio »nedostatak« (oštećenje- invaliditet) a ne

osoba. Cilj rehabilitacije je da se osoba promijeni, kako bi se mogla uklopiti u okolinu, zbog

čega društvo poduzima mjere kojima se osnivaju specijalne službe i postupci kojima se

nastoje ublažiti ili otkloniti posljedice oštećenja. Ako to nije moguće postići, tada se takva

osoba izdvaja iz obitelji te isključuje iz lokalne zajednice i društva u ustanove na marginama

zajednice (u svakom smislu). Socijalni kontakt koji osoba može ostvariti ograničen je samo na

stručnjake koji se usmjeravaju na »ozdravljenje« osobe, dok su potrebe poput onih za

ljubavlju, sigurnošću, pripadanjem, nezavisnošću, kao i mnoge druge, zanemarene i ne

priznaju se osobama.

Između 70- tih i 80- tih godina kao prijelaz od medicinskog ka socijalnom modelu javlja se

model deficita koji naglašava značenje utvrđivanja i zadovoljavanja »posebnih potreba« osoba

s teškoćama. Međutim, i tu je proces dijagnosticiranja usmjeren utvrđivanju onog što osoba ne

može, u čemu ima poteškoća, a rehabilitacijom se nastoji smanjiti ili otkloniti ono što čini

teškoću. U tom se razdoblju javlja pokret integracije koji je uglavnom usmjeren na

uključivanje djece s manjim teškoćama u razvoju u redovni sustav odgoja i obrazovanja.

Integracija se isključivo odnosi na dijeljenje zajedničkog prostora i nekih aktivnosti koje su

vremenski ograničene i kontrolirane od osoba bez teškoća u razvoju. No, na taj način ne

dolazi do istinskog uključivanja i prihvaćanja.

Socijalni model suvremeni je pristup, i u razvijenim zemljama svijeta on prevladava od 90- tih

godina. Polazi od pretpostavke da su položaj osobe s invaliditetom kao i njena diskriminacija

društveno uvjetovani te se kao osnovni problem naglašava odnos društva prema osobama s

invaliditetom. Naime, oštećenje koje objektivno postoji ne treba negirati, međutim to

oštećenje ne umanjuje vrijednost osobe kao ljudskog bića. To znači da nije oštećenje

(invaliditet) ono što osobe s teškoćama u razvoju isključuje iz društva, već su to predrasude,

neznanje i strahovi koji prevladavaju u tom društvu. Stoga socijalni model naglašava prava

pojedinca, a rješenje vidi u restrukturiranju sustava. U okviru socijalnog modela javlja se

filozofija inkluzije koja naglašava da svatko pripada društvu i na svoj mu način pridonosi.

Inkluzija ne znači da smo svi jednaki, niti da se svi slažemo, već stvara novi odnos prema

svemu što je različito. To je pristup kojim se naglašava da je različitost u snazi,

sposobnostima i potrebama prirodna i poželjna, pa u skladu s time socijalni model ne gleda na

osobe s teškoćama kroz njihova ograničenja i teškoće nego kroz njihove sposobnosti, interese,

potrebe i prava.

TEORIJSKI PRISTUPI INVALIDITETU

PARADIGME, TEORIJE I MODELI

Općenito, paradigme stvaraju teorije koje koriste modele na razne načine, a ti modeli često

vode do novih teorija koje mogu proizvesti nove paradigme. Paradigme su povezane sa

određenom pretpostavkom o svijetu i često su povezane sa povijesnim zajednicama

istraživača, npr. humanista, strukturalista, postmodernista i funkcionalista.

Funkcionalistička paradigma pretpostavlja da je društvena stvarnost objektivna, racionalna i

strukturirana i da se ljudsko ponašanje može predvidjeti i kontrolirati. Sa stajališta

funkcionalista, osobe s invaliditetom imaju urođena patološka stanja koja mogu biti

objektivno dijagnosticirana, tretirana, i u nekim slučajevima poboljšana (vidljiva povezanost s

medicinskim modelom i modelom deficita).

Strukturalistička paradigma fokusira se na materijalna stanja postojanja i naglašava procese i

veze unutar klasnih struktura i kategorija identiteta. Prema strukturalističkom stajalištu,

invaliditet je rezultat suprotnih struktura unutar socijalno političkog sustava koji stvara

invaliditet kroz nejednakost i društvenu nepravdu. Suprotno tome, postmodernistička

paradigma negira objektivnu realnost, pretpostavlja da dvosmislenost ima ulogu u društvu,

destabilizira mišljenje o suprotnim snažnim vezama otkrivajući napetosti i paradokse

socijalnog svijeta (povezanost sa socijalnim modelom invaliditeta).

Često se pretpostavlja da specifične teorije, koje se koriste u istraživanjima proizlaze iz

paradigmi, a Kuhn je pokazao da se paradigme mogu izmijeniti kao rezultat evolucije teorije.

Teoretičari se susreću s najmanje jednom od tri dimenzije teorije: subjektivizam, objektivizam

te prostor između subjektivizma i objektivizma.

Teorije subjektivizma fokusiraju se na simbolično značenje konstruirano od pojedinca ili

grupe. Suprotno tome, teorije objektivizma fokusiraju se na materijalni fenomen i strukture

koje otkrivaju dokaze o realnosti.

Modeli, pojašnjavaju i organiziraju skup praktičnih iskustava za testiranje i rekonstruiranje

teorije, rijetko će model biti izvučen iz same teorije. Umjesto toga modeli se stvaraju od

višestrukih teorija. Socijalni model invaliditeta koristio se da se objasne načini na kojima je

invaliditet sagrađen od društva i kao poziv na akciju protiv podčinjenosti osoba s

invaliditetom. Suprotno tome medicinski model se koristio da se objasni, dijagnosticira, tretira

i liječi invaliditet kao patologija.

Kao način testiranja teorije, model može mijenjati teorije kroz njihovu primjenu na problem

koji žele riješiti kao i kroz napetost unutar i između teorija. Može se pretpostaviti da model

proizlazi iz skupine koherentnih teorija koje proizlaze iz određene paradigme. To bi bila

uzročno posljedična pretpostavka o interakciji između paradigmi, teorija i modela.

Istraživanja o invaliditetu u posljednjem desetljeću pokazuju da to uopće nije slučaj.

PARADIGME U TEORIJI INVALIDITETA

Paradigma je teorijski pokušaj, znanstveni pogled ili nešto detaljnije teorija, koja ima

određeni broj zastupnika ali je istovremeno i dovoljno otvorena za pronalaženje novih

rješenja. Četiri su paradigme: postmodernizam, povijesni materijalizam, interpretativizam i

funkcionalizam.

Kod problema invaliditeti postoji nekoliko znanstvenih pogleda i analizirat ćemo neke od njih

prema Bleidicku (1976. i 1977.)

1. Paradigma orijentirana osobi (medicinski model, etiološka paradigma, individui

orijentirana paradigma). Ovaj pristup vrijedi kao povijesni ali još uvijek u specijalno

pedagoškoj praksi bez sumnje najčešći pristup. U ovom pristupu se promatra invaliditet kao

medicinska kategorija, kao medicinska forma stvarnosti u smislu organskih oštećenja.

Njegova obilježja su da je invaliditet individualna kategorija, defekt je glavni objekt, dok je

oštećenje individualno, osobno i manje više nepromjenjivo obilježje. Društveni kontekst i

aspekti relativnosti invaliditeti u odnosu na osobne i socijalne posljedice (handicap) gotovo su

zanemarivi.

2. Interakcionistička paradigma (interakcijsko teorijska paradigma) ne vidi invaliditet u smislu

oštećenja i s tim povezanog stanja, nego kao posljedica propisanih socijalnih očekivanja

drugih (tko želi saznati više pročitati djela od E. Goffmana). U tom smislu je invaliditet

etiketiranje, tipizacija, stigmatizacija na temelju socijalnih reakcija.

3. Sustavno teorijska paradigma. Promatra invaliditet kao manje više ispravno selekcioniranje

unutar društva osobito u odgojn – obrazovnom sustavu u učincima i mjerama za kvalifikaciju

i selekciju (npr. kompleksni sustav obrazovanja obuhvaća različite podsustave na različitim

razinama). Kroz diferencijaciju u različitim načinima školovanja postoje i specijalne škole.

Prema njemu, dijete s teškoćama u razvoju je predodređeno za određenu specijalnu školu.

Nema participacije i osnaživanja nego selekcioniranje od strane sustava.

4. Društveno– teorijska paradigma (političko – ekonomska ili materijalistička). Invaliditet je

produkt društva, kao rezultat kapitalističkog društva koje osobe s invaliditetom obrazuje u

specijalnim školama za manje kvalificirane i manje plaćene obrazuje. Važni zastupnik ove

teorije je Jantzen (1973.) koji polazi od postojanja invaliditeta koji je ovisan o socio-

ekonomskim uvjetima društva.

Hensle (1982.:20) daje slijedeći kratki opis navedenih paradigmi:

Invaliditet je... Invaliditet kao... ParadigmaMedicinska prepoznatljiva stvarnost

Medicinska kategorija Individualno orijentirana

Propis socijalnih očekivanja Etiketa InterakcionističkaSustavno uvjerenje školskih razlikovanja u učincima

Posljedica sustava Sustavno– teorijska

Načinjena kroz društvo Društveni proizvod Društven– teorijska

Danas je rasprostranjena jedna daljnja paradigma, integracija nasuprot specijalnoj pedagogiji

(Eberwein 1990, Clorkes 1997.). Bleidick (1976., 1977., 1985., 1992.) teži povezivanju

paradigmi ka kompleksnim, više slojevitim stvarnostima invaliditeta koje se mogu bolje

vrednovati. Prvu verziju interakcionističke i društveno teorijske paradigme kasnije je

objedninio u «društveno- interakcionističkoj» paradigmi. On se tu bitno distancira od dva

druga pokušaja, tj. individui orijentiranog i medicinskog modela invaliditeta. Nakon toga

Bleidick trostruku podjelu paradigmi postavlja u tri načina odgoja osoba s invaliditetom.

(1992.)

1. heilpedagogik kao medicinski model (individui orijentiran),

2. specijalna pedagogija kao sustavno sociološki shvaćeni model (sustavno-teorijski),

3. Behindertenpaedagogik kao interakcijsko društveno teorijski model.

MODELI SPECIJALNE PEDAGOGIJE

Švicarski znanstvenik Kobi (1977. i 1981.) povezuje paradigme i modele u jednu cjelinu. On

gleda na paradigmu kao teorijske pristupe– načine shvaćanja dok su modeli načini djelovanja,

primijenjene strategije u radu s osobama s invaliditetom. Smatra da su modeli dopuna

paradigmama i da međusobno trebaju biti povezani, te razlikuje pet modela kao temeljnih

načina u radu s osobama s invaliditetom:

1. Karitativni model- predstavlja jedan kršćanski model koji se temelji na djelotvornoj

ljubavi prema bližnjemu na temelju transcendentalnih motiva. Kobi promatra ovaj model kao

onaj gdje su oni kojima se pomoć pruža u podređenom položaju. Pomoć se pruža prvenstvo

kao prihvaćanje postojećeg stanja odnosno ublažavanje individualne situacije ali tako da

problem ostaje. On smatra da pomažuća osoba djeluje iz vlastitih pobuda iz osjećaja samilosti

ili iz činjenja dobra da joj se vrati. Osobu koja pruža pomoć promatra kao da upravo to čini iz

kompenzacijskih razloga. Takvim pomoćnicima nije potrebna teorija u znanstvenom smislu.

Njihov temelj u pružanju pomoći je isključivo transcendentalna dimenzija i oni na taj način

pristupaju osobi s invaliditetom. Dobrotvornost je u 18. i 19. stoljeću bila upravo kroz

karitativni model određena. Još danas su time prožete socijalne institucije.

2. Egzorcistički model– temeljio se na pretpostavci odstupanja na temelju opsjednutosti

nečistim duhom. Prema Kobi ovaj je model arhaički model koji s dodatnim racionalizacijama

i danas postoji u nekim kulturama.

3. Rehabilitacijski model- počiva na određenim mjerama koje je potrebno poduzeti kako bi

se osoba s invaliditetom osposobila za određena životna područja, svijet rada i ponovno bila

funkcionalna. Dakle, cilj ovoga modela je okrenutost prema osobi i poboljšanju njene

situacije kako bi se što bolje integrirala u normalni životni i radni proces.

4. Medicinski model - vodi k izlječenju od bolesti. Bitne karakteristike medicinskog modela

su da bolest ima određeni uzrok, izražava se simptomima i ima svoj tipični tok; lokalizirana je

u osobi, objektivni indikatori su neovisni o subjektivnim doživljajima pacijenta i odnos

pacijenta i liječnika je hijerarhijski, nema partnerskog odnosa. Promatra se bolest kao takva a

sve drugo je po strani. Liječnik i pacijent su na distanci.

5. Interakcijski model- temelji se na interakcionističkim procesima između osoba s

invaliditetom i njihovom okolinom. Kobi upućuje na teoriju komunikacije od Watzlawicks

(1974.), odnosno teoriju kružne interakcije. Svaki postupak je uzrok i djelovanje, svaki

interakcijski partner je subjekt i objekt istovremeno. Tako i osoba s invaliditetom nije neki

objekt djelovanja nego subjekt i kao takvoj joj se treba pristupati. Ophođenje s osoba s

invaliditetom i njihovom okolinom je obostrana jednakopravna komunikacija i humanistički

jednakopravno vrednovana komunikacija. S tim je interakcijski model ozbiljna konkurencija

medicinskom modelu i istovremeno šansa za osobe s invaliditetom da ih se promatra kao

istovrijedne partnere u komunikacijskom procesu a ne kao osobe kojima se pristupa iz

samilosti.

Grafički prikaz modela:

Karitativni model Kršćanski motivirana pomoćEgzorcistički model Istjerivanje invaliditetaRehabilitacijski model PopravakMedicinski model Liječenje kroz borbu s uzrocimaInterakcijski model Prepoznavanje kompleksnih socijalnih konteksta

Prije prelaska na razradu određenih invaliditeta, važno je zapamtiti terminologiju:

odraslu osobu nazivamo OSOBOM S INVALIDITETOM, dok maloljetnu DIJETE S

TEŠKOĆAMA U RAZVOJU!