Vremenski putnik PDF - · PDF fileMarijan Knezović - Vremenski putnik Nakladnik: Matica Hrvatska, Posušje Za nakladnika: Blago Kovač Urednik: Fra Mario Knezović Lektura i korektura:

vremenski putnik marijan knezović

Marijan Knezović - Vremenski putnik

Nakladnik: Matica Hrvatska, PosušjeZa nakladnika: Blago KovačUrednik: Fra Mario KnezovićLektura i korektura: Radica LekoIlustrator: Martina TomićRecenzenti: dr. Antun Lučić, Stipe OdakGrafička priprema: Marijana Pekas, Željko ĆorlukaGrafičko uobličenje naslovnice: Marijana PekasTisak: Grafotisak, Grude

Tiskano u prosincu 2014.Naklada: 750 primjeraka

Organizacijska podrška: Udruga PAUK

© – Sva prava pridržana. Dozvoljena je uporaba u nekomercijalne i komercijalne svrhe uz naznačavanje imena i prezimena autora. Sve izmjene su strogo zabranjene kao i umnožavanje knjige.

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-1 KNEZOVIĆ, Marijan Vremenski putnik / Marijan Knezović ;[ilustrator Martina Tomić]. - Posušje : Maticahrvatska, 2014. - 124 str. : ilustr. ; 20 cm O autoru: str. 124. ISBN 978-9958-9313-7-6 COBISS.BH-ID 21727238

Matica hrvatska Posušje, 2014.

vremenski putnik marijan knezović

Ovu knjigu kao znak najveće i najodanije ljubavi posvećujem svojim roditeljima, Josipu i Anici.

Hvala vam na svemu!

6 vremenski putnik marijan knezović

KaZALO

9 — Proslov

TRI PISMA, TRI LEGENDE

14 — A gdje pjesnik pripada? 15 — Za mog krvnika (piše čovjek pjesniku, pismo prvo) 17 — Za mog krvnika (piše čovjek pjesniku, pismo drugo) 19 — Za mog krvnika (piše čovjek pjesniku, pismo teće)

VREMENSKI PUTNIK

24 — Zauvijek mlad 27 — rađaju se ruže 28 — ostajemo 29 — ako je pjesnik 31 — lađe bez sidra 32 — pet imena 33 — želim i ja 35 — časovi 36 — želja 37 — idila 38 — iz zaboravljene prošlosti 39 — istina 40 — križ moje ludosti 41 — kratkotrajne note 42 — Marulićeva snaga

7

43 — nerazumijevanje života 44 — On 45 — nije sreća privilegija 47 — Prosjaci i duhovi 48 — otkucaji stola 49 — stari ribar 51 — krijesnica i oganj 52 — Prolaznost 53 — Gorka tmina 54 — Trn 56 — Ne žalosti se 58 — Jednom davno 59 — molitva 60 — Istopljeni snijeg 61 — Znam 62 — Prosili smo skupa 64 — Avenija podzemlja 65 — Sjeti se (Al’ ne zaboravi) 66 — Pričaj mi o anđelima 68 — Striko 70 — Strpi se 71 — Koraci 72 — Ljubljenik 73 — Oprost 74 — Pripremi se 75 — Moć 76 — Sanjo sam te sinoć 78 — Moj djed 79 — zrnca 80 — Ljubavni notturno 81 — Ljubav 82 — U spomen


83 — Rudnik 84 — Vječnost 85 — List 86 — Agonija 87 — Barjak 88 — Planeti 89 — Ne sjećam se 90 — Ah, što sam te skrivo 93 — Staklena ljepotica 94 — Branitelju 96 — Grbovi sramote 98 — lutanje 100 — Stvarnost 101 — sakramenti 102 — Klizište 103 — natpis 104 — trepnuo bi 105 — Vječni brod 106 — bičevanje 108 — Zaborav 109 — šaptanje djevica 110 — Zemlja Starog Čovjeka

RECENZIJE

113 — Začudne ljepote nastale u međuvremenu (dr. Antun Lučić) 119 — Putovanje protiv vremena (Stipe Odak)

123 — O AUTORU

9

PROSLOV

Kažu mi neki pismoznanci da svaka knjiga treba imati i proslov, a tko sam ja da njima prkosim? Jedan sam od onih koji proslove ne čita, a ako ti upravo ovo čitaš, onda odmah možemo utvrditi da smo različiti. Blago tebi.

Dakle, što reći? Ideja da s 18 godina pokažem svijetu svoj duh javlja mi se već odavno. Nikad nisam pisao da bi to netko drugi čitao niti sam se trudio da to nekome drugome bude dobro. Pisao sam da manje plačem, pisao sam i tražio utjehu u papiru kao što je neki traže u mnogim drugim stvarima. Svatko može naći utjehu, ali rijetki su je pronašli.

Naslov knjige neću objašnjavati, nego ću reći da se ni sekundu nisam mislio kako će se ovaj skup slova, riječi i rečenica zvati. Znao sam da će naslov biti Vremenski putnik i svakome tko se potrudi shvatiti o čemu pišem, bit će jasno zašto se tako zove. Dotad, nek’ to bude nepoznanica.

Svaka pjesma je napisana iskreno, svaka pjesma pomno oslikava stanje mog duha u trenutku pisanja i baš zbog toga sam u knjigu uvrstio stare i nove pjesme. Drago mi je da sam uvrstio i pjesme s rimom, sa slobodnim stihom, haiku pjesme… Datume pisao nisam, ali onom tko bude čitao, bit će jasno koje pjesme su plod velike, a koje neke manje nezrelosti. I meni samom je zanimljivo čitati stare pjesme. Bilo bi bahato reći da ih se stidim, ali nisu mi osobito drage. Uvijek mi je najdraža pjesma ona koju sam zadnju napisao jer u njoj vidim najviše istine.

Većinu pjesama sam ipak još neko vrijeme ostavio za sebe. Osjećao bih se kao gol da objavim sve ili većinu svog


stvaralaštva, tako da sam objavio dio koji mislim da može biti dovoljan čitatelju da osjeti duh poezije i da počne tražiti odgovore na brojna pitanja koja nam poezija nameće kao neizbježna.

Ne bih vas želio zavaravati pa vam napominjem da ne čitate knjigu koju je napisao pjesnik. Tek tu i tamo sebe tako nazovem, u nedostatku bolje riječi. Ja pjesnik još uvijek nisam, a možda nikad neću ni biti. Ja sam tek onaj koji se zastidi dok čita stihove svojih uzora kao što su Ujević, Matoš ili Šimić. Ja sam onaj koji je sebi umislio da je dostojan pisati, ali kad sam shvatio da nisam, već je bilo prekasno. Želja za savršenim stihom obuzela je cijelog mene kao što je gusare obuzimala želja za nekim skrivenim blagom. Znamo kako su oni završavali, a da vam u povjerenju kažem i ja se bojim da ne završim isto.

Strah me je neuspjeha, ali taj strah volim. Taj me strah iznova i iznova natjera da uzmem olovku. Taj strah je toliki da sam se u nekoliko navrata, kada nisam imao čime pisati, snalazio na razne načine. Pisao sam žarom cigarete po papiru i ostavljao crni trag ili pak, kada ne bih imao papira, pisao bih po rukama. To su jedni od rijetkih trenutaka kada sam Bogu bio zahvalan što imam ovako duge ruke, jer češće mi stvaraju poteškoće nego što pomažu, ali što se može?

Ali, kao što taj strah brzo dođe i napadne me, zna brzo i otići. Nijedna od ovih pjesama nije napisana proračunato. Sve su napisane za par sekundi, u naletima mog bijesa prema strahu. Događalo mi se često da pišem i osjećam kako će vrhunac izričaja doći narednim stihom, a onda odjednom otupim i ne mogu napisati ni riječ. To su trenutci kada sam se osjećao bezvrijedno.

11

Pjesme ne pišem u nekim redovitim periodima, pišem ih tu i tamo. Nekada pišem po cijeli tjedan, a nekada mi je olovka oštra mjesecima, u čekanju. Kao što rekoh, u zbirci ima pjesama koje sam pisao sa nekih 10-ak godina, a ima ih koje su napisane u bliskoj prošlosti. Za neke sam pjesme, iako znam da možda ne pripadaju u ovo društvo pjesama, posebno vezan i morao sam ih objaviti. To su većinom pjesme o meni dragim ljudima koji više nisu s nama, ili pokraj nas. Iako sam za njima suze ronio, kasnije sam u njima pronalazio, iz dana u dan, vrela inspiracije i na tome sam im zahvalan.

A zahvalan sam i svima onima koji su mi pomogli da dođem do ovog divnog trenutka kada pišem proslov za zbirku. To su, uz moje roditelje, koje sam već spomenuo, moje sestre Kristina i Josipa, moja tetka Darinka koja me je držala uvijek, ne kao kap, nego kao kapljicu vode na dlanu, kao i tri divne žene koje su uistinu vrlo različite, ali dijele ljubav prema istom. To su moje profesorice hrvatskog jezika koje su odreda bile: Radica Slišković, Ivana Banožić i Jasminka Petric. Svaka od njih mi je ukazala na neki novi pogled prema stihu, prema riječi, prema pjesništvu i na tome sam im do neba zahvalan! Zahvalan sam cijeloj svojoj rodbini koja je uvijek tu za mene, a pogotovo svom stricu fra Mariu koji mi je tisuću puta ponovio: „Piši, samo piši!“ Posebno ću izdvojiti zahvalnost svojoj divnoj baki Zori koja je stup obitelji.

Ne mogu da se ne zahvalim svojim prijateljima, koji su trpjeli moje pjesničke ispade. Najviše ispada je preživio moj prijatelj Ivan, koji me je, nakon što se oporavi od mojih nagovaranja da pročita pjesmu, uvijek iznova bodrio, a i Velimir koji me je često sa znatiželjom propitkivao i tako


motivirao. Neopisivo veliku pomoć sam dobio od svog kuma Daniela koji mi je bio veliki oslonac i ogromna potpora u svemu, tako da je puno njegovog truda i njegove ljubavi uloženo u Vremenskog putnika.

Posebnu zahvalnost bih izrekao svim onim ljudima koji su mi poslužili kao inspiracija za pisanje, ali njih neću navoditi. Kada bi ih sve imenovao, vjerujem da bi mi trebala barem još jedna knjiga. Oni uglavnom znaju tko su, to im je dovoljno pa im i na tome zahvaljujem.

I za kraj, jedno najveće hvala zaslužio je moj djed Milan. Svi mi imamo nekog uzora o kojem pišemo, a ja sam upravo o Milanu napisao najviše. On to još ne zna, ali njegov hrapavi glas i muška odlučnost su me naučili mnogim stvarima. On mi je pokazao kako pogledati problem u oči i kako o njemu pisati. Njegova skromnost u njegovoj veličini mi je bezbroj puta pokazala na stvari o kojima sam u pjesmama pisao.

„Dide, vala ti!“

Tri pisma, tri legende


A GDJE PJESNIK PRIPADA?

Pitao nedavno pjesnik u meni čovjeka u meni gdje on pripada? Čovjek, ovozemaljski naivni um u svojoj aroganciji i egocentričnosti mu odbrusi kako pripada tamo gdje ga on sam gurne i skrije. I tako je bilo danima, sve dok čovjek nije postao usamljen, sve dok se idol čovjeka u meni nije ohrabrio i odbacio gorki okus čovjeka u čovjeku, istine u istini, straha u strahopoštovanju…

A onda je uslijedilo pismo koje je čovjekova karikatura uputila skici pjesnika. Teško je kad skice i karikature piju iz iste čaše, a još teže ako je čaša nedovoljno puna. Tad se stvara prijezir i čoporativni jaz. Ali eto, tog osmog dana u tjednu, trideset drugog u mjesecu, tristo šezdeset sedmog u godini, čovjek zapisa pjesniku ove istinite laži.

Zaslužujete znati sve, pa ću sve vjerodostojno i prenijeti, ali nemojte slušati ušima ili čitati očima, slušajte strahom, a čitajte ponosom.

15

ZA MOG KRVNIKa (piše čovjek pjesniku, pismo prvo)

Za početak, dragi moj, ne znam kako ću te osloviti. Ne znam jesi li mi prijatelj ili neprijatelj? Jesi li moje vrelo ili moja pustinja? Jesi li onaj koji živi ili onaj koji umire dok ja plačem? Znam samo da pišeš o mojim suzama, kao da su nevine muze, ili, možda još gore, kao da su ovozemaljske djevice skrivene u sreći… Ne znam, krvniče moj! Možda se ti njima pojiš kao što se ja pojim bistrom vodom, ali opet, ako sam u pravu, onda izlaza nema. Voda može biti dovoljna, ali se od suza javlja samo još jača žeđ. Ne znam, krvniče moj, jesu li te suze lijek koji te ubija ili možda otrov koji te spašava, ali jedno znam!

Znam, krvniče moj, da ja više ne mogu. Ne mogu skitati više po sjećanjima praznim a znam i da mi je postalo preteško katancem zaključavati svaku svoju mračnu tajnu. I, one već zaključane tajne, više nisu sigurne jer ključeve gubim. Ma da ti pravo kažem, pjesniče moj, nekako mi izglednije zvuči da ih ti kradeš, nego da ih ja gubim. Ali tko sam ja da mislim?

Nisam dostojan da pričaš mojom rukom ni da slušaš jecaje mojim istrošenim očima. Krvniče moj, dokad ćemo obojica rasipati laž, a štedjeti istinu? Dokad će moj život biti fotografija u tvojim stihovima, dokle ćemo se boriti za krunu? Nisam sebičan, barem ovaj put, pa nas pitam obojicu: „Zar bi kruna trebala ležati na glavama krvnika ili ljudi? Krvnika pjesnika ili ljudi ratnika?“

Jedno neću nikad prežaliti, krvniče moj! Zašto se nismo rodili u vremena prava? Ne znam jesu li ta prava vremena


prošla ili tek trebaju doći, ali jedna tajna naših bunara nam slika to vrijeme. To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nose ni krvnici, ni pjesnici, ni slikari, ni ljudi, ni dječica starosti. To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nosimo mi, nego bogovi! Ja bez krune mogu, a mogu i bogovi s krunama, ali znaš šta me boli, krvniče moj?

Boli me što nitko ne zna gdje ti pripadaš. S kim ti trebaš plakati? S kim se trebaš smijati? A s kim grliti? Boli me, krvniče moj, sva ta neupućenost u stvarnost! Nisi mi najdraži, ali ti si dio mene, ili sam ja dio tebe. To je već neka druga priča. Ali, uvijek vjeruj, dragi pjesniče, dragi krvniče, i uvijek znaj kako se svake noći pitam: „A gdje pjesnik pripada?“.

17

ZA MOG KRVNIKa (piše čovjek pjesniku, pismo drugo)

Dugo ti nisam pisao, neprežaljena karizmo mojih sjećanja! Nemoj misliti da sam te zaboravio. Neću lagati pa ti napisati kako mi nisi izlazio iz misli, ali tu i tamo naši su se svjetovi dotakli i kroz misli su mi prolazile zajedničke uspomene. Nisi mi odgovorio na pismo, ali shvaćam i to, krvniče moj! Znam da odgovaraš samo onda kada ti plate patnjom i boli, a meni je vidiš, ovih dana, upravo toga nedostajalo. Nisam se smijao kao što si se ti smijao kad si je gledao, ali nisam ni plakao za njom kao što sam nekad naivno znao. Ovih dana sam, krvniče moj, sanjao neke druge snove! Neke snove o nama kao o jednom biću. Ne znam jesu li to bili snovi u kojima se smijem ili oni u kojima se znojim, ali, dragi moj pjesniče, moj krvniče, to su snovi koje zaboravit neću!

Kako si mi se ti osjećao, posteljo mojih nadanja? Je li tebi bilo teško čekati tintu, a gledati u prazan papir? Ne usuđujem se ni pomisliti kako si grizao usne da ne zaplačeš, ali šta ti ja tu mogu? Bog nam nije, pjesniče moj, ostavio upute kao drugim sretnicima! Možda ni On ne zna rješenje za naše plitke porive. Možda smo, pjesniče, i ja i ti neka luda Božja greška. Reče naš otac jednom davno kako onaj koji radi, mora i griješiti. Možda su to i Božje riječi kad se sjeti nas dvojice, kad mu netko nas predbaci.

Možda smo, krvniče moj, morali biti stvoreni da netko drugi manje natopi rijeke! Možda je naše poslanje nositi tuđu bol. Da nas peku tuđe rane. Da opraštamo tuđe grijehe. Ma, koga ja to lažem… Mi smo nitko, pjesniče


moj! Mi smo ništa, krvniče moj! Imamo jedan drugog, a to nam je kao da nemamo ništa. Obojica smo nepouzdani pastiri.

Nego, da ti ne zaboravim kazati… Sjetio sam se one noći kad smo, ruku pod ruku, šetali do njenih odaja. Još su tamo naše stope utisnute, tako mi kaže jedan prijatelj što upoznah ga u ratu. Čudno, pjesniče moj, ali isti taj prijatelj mi kaže da se tebe ne sjeća. Kako mu je to promaklo? Kako to svima promakne, ikono moja? Ja znam da postojiš. Stvaran si kao trn u ljepoti ruže. Stvaran si, krvniče moj, kao što je stvarna smrt Isusa na križu! I tada su rijetki vjerovali, pjesniče moj! I tada ga mnogi nisu vidjeli nit’ su se njega sjećali. Zato, ne treba te peći što te nitko ne primjećuje. Zato, nemoj prestati hodati i puzati, ovisno o mom raspoloženju.

Reći ću ti jednu svoju tajnu, pjesniče moj! Sve one krasne dame, s kojima sam usnama krckao i tijelima plivao… Sve one misle da su uživale sa mnom, pjesniče moj! Ali griješe. U velikoj su zabludi. Sve su one bile s tobom, a ja sam bio odmaknut i sjedio sam za šankovima raznim. Pa, zar da im sada kažem kako smo ih prevarili?

I još nešto, krvniče moj! Ovo, možda, nije zadnje pismo koje ću ti napisati, ali s jednim čekati ne mogu pa ti moram sada reći. Ja tebe volim. Volim te. Bez tebe sam vjetar koji ne zna prema kojoj planini treba puhati i rijeka koja ne zna u kojem moru treba naći okus soli. Nemoj misliti, pjesniče moj, da to što te volim ne znači da te i ne mrzim. U nas nemogućeg nema. Mi smo u stanju plivati u vatri i disati pod vodom. Mi možemo treptati usnama, a jecati očima. Mi smo, krvniče moj, pjesniče moj, osuđeni na najbezbolniju smrt! Ili, najbolniju – ne znam. Mi smo osuđeni na… Život.

19

ZA MOG KRVNIKa (piše čovjek pjesniku, pismo treće)

Evo nas opet na papirima, krvniče moj! Obećajem da će ovo biti zadnje pismo koje ti pišem. Zadnja nepročitana molitva. Zadnje zajedničko oštrenje olovke, uz dim cigarete. Posljednje doviđenja, a konačno zbogom!

Mislim da je vrijeme da ti priznam zbog čega sve žalim u ovoj tamnici života. Žalim, pjesniče moj, što sam te šamarao i pljuvao dok si me tiho zazivao! Žalim, krvniče moj, što ti obraze nisam ljubio kada je to bilo najpotrebnije! Žalim, pjesniče moj, što te nisam nikad izveo u bezbrižnu šetnju ili te možda upoznao sa svojim prijateljima i poznanicima! Žalim, krvniče moj, što sam ti davao ostatke,a nikad cijeli obrok! I žalim, krvniče moj, što te nikad nisam dovoljno jako zagrlio.

Dugove sam ti sve oprostio, njih zaboravi. Ali i ti oprosti meni na svemu što dobro nije bilo. Što je bilo loše. Mislim da bismo trebali pružiti jedan drugome mir i bar se na neko vrijeme, ako već ne zauvijek, odvojiti. Da malo razmislimo o našim životima. Nemoj misliti da je to neka isprazna floskula koju djevojka govori momku kada ga želi ostaviti. To je jednostavno tako. To je očitovanje moje spremnosti da nam pomognem. Da tebi pomognem, krvniče moj. Postali smo marionete naših težnji, što nije dobro. Ne želim da budemo akteri već odigranih predstava. Želim da budemo gladni jedan drugoga jer tada možda dobijemo i neku svrhu za kojom sada žudimo i vapijemo.


Usamljene će ostati sve one prostorije i parkovi gdje smo se svađali. Možda će zidovima i pticama postati dosadno jer više neće moći slušati naše svađe, ali oni su nebitni. Nebitni naspram nas. Nebitni, krvniče moj, naspram tebe! Neubrane će ostati sve jabuke koje bismo zajedno brali da smo skupa, ali zar se bar u tome nismo slagali? Mislim da su nam obojici jabuke ljepše kad su trule, tek tada one predstavljaju nešto. Predstavljaju nas.

Znam kako će nam svaki dan biti borba. Znam da ćeš me tisuću puta poželjeti suznih očiju kraj svoga ramena. Znam da ću i ja tebe željeti, da će mi nedostajati zvuk otvaranja boce i gašenja cigarete kojim si me budio. Ali i tu smo složni, pjesniče moj! Slagalice su dosadne kada su potpune, lijepe su tek kad im nešto nedostaje. A najljepše kad to nešto ne postoji.

Jedan od nas mora umrijeti. A umrijeti će onaj kojem će drugi manje nedostajati. Ni za živu glavu se ne bih kladio koji će to biti, a upravo se o takvoj okladi radi. Ipak, mislim da ćeš to biti ti. Čudno bi bilo da nestane onaj koji je za ostale uvijek bio tu, a još čudnije da se pojavi netko za koga nitko nikad nije čuo. Nije da te nagovaram, ali zar ne bi bilo ljepše da ja ostanem taj koji je živ?

Sjećaš li se moje zadnje rečenice iz prošlog pisma? Sada je povlačim, ili je, točnije rečeno, preoblikujem. Samo je jedan od nas osuđen na život. Ali koji? Onaj stvarni ili manje stvarni? Onaj grešni ili manje grešni? Onaj koji laže ili onaj koji nikad nije lagao? Ja ili ti? Vrijeme će nam to pokazati svojom okrutnošću, ali jedno te molim, pjesniče moj! Ako to budem ja, molim te, na mom sprovodu pregazi ono svoje i pusti suzu za mene kao što sam ih ja puštao za tebe. Možda se, ako to budem ja, cijeli obred moje smrti pretvori u tvoje novo rađanje.

21

Ali, što ako to budeš ti? Nemoj misliti da se meni ne bi ništa promijenilo. I te kako bi. Ne bih više morao zavaravati ljude da ne postojiš ili ih s vremena na vrijeme ubjeđivati da postojiš. Ne bi morao više katancem ključati tajne, a to bi bilo… Oh! To bi, krvniče moj, pjesniče moj, ispalo kao da moje tajne nisu vrijedne skrivanja! A jesu li? Jesu li, krvniče moj? Nemoj reć’ da nisu, jer kakav je čovjek bez gorkih tajni. To je lik iz bajke, a njih mrzim. Mrzim sve što liči na savršenstvo, sve osim naše smiješne simbioze...

Neću više pisati jer su zrake Sunca počele ulaziti u moj kutak i ometaju mi vid, kao što su to nekad tebi radile. Reći ću ti samo još jedno. Ako umreš ti, voljet ću te i mrtvog. A ako umrem ja, molim te, krvniče moj, pjesniče moj, napiši barem jedan stih o mom životu i pročitaj mi ga s vremena na vrijeme! U snovima …

Pjesnik je oduvijek bio onaj koji u drugima liječi bolest

od koje sam umire.

Branko Miljković

Vremenski putnik


Zauvijek mlad

Eh, da mi je ostati mlad.

Da se do posljednjeg treptaja mogu

Smijati pticama.

Pticama gorkim i pticama slatkim.

Pticama bijelim i pticama crnim.

Pticama usnulim i pticama budnim.


Mlad kao rosa koja je svako jutro sve mlađa.

Mlad kao jagoda koja je svake noći sve slađa.

Mlad kao kopriva koja je sve jača.


Pa bar dovoljno mlad

Da ne plačem za snovima ispraznim.

Za riječima grubim.

Pa bar toliko mlad da ne vidim.

Da ne čujem.

25

Da ne osjećam u kakvom svijetu živim.

Da ne nailazim

Na agonije sudbina i bolove nostalgije.


Dovoljno naivan, a nedovoljno pokvaren.

Dovoljno povodljiv, a nedovoljno grub.

Pa zar puno tražim?

Samo mali zastoj vremena i idile.

A ma šta je to naspram cijelog iskona?

A ma šta su moje želje u moru grijeha?

A ma šta sam ja?

A ma tko sam ja?

Jesam li onaj koji stari ili onaj koji ostaje mlad?

Zauvijek mlad.

Zauvijek sam.

27

rađaju se ruže

pored rijeke bisernoga sjaja

rađaju se ruže

i umiru

u samoći

čekaju leptira

anđeoskih krila

od ponosa i slave

ogorčenog

misli odlaze

nekima u smrt

nekima u knjige

o uvenulim cvjetovima

ali tutnji

ali žari

ali peče

od samoće


ostajemo

sele se ptice okupane kišom

imaju nove vapaje

odlaze riječi ispunjene tminom

same su sebi gorke

bježe vukovi od sunčeva sjaja

to je za njih jecaj

ostajemo ja

i moje uklete odaje

29

ako je pjesnik

ako je pjesnik

onaj što stvara svoju idilu

ili onaj što prihvaća krutost i bezdanje

ne znam

možda su samo slavuji lijepi

a samo lavovi strašni

možda čovjek može biti pjesnik

a možda i ne


31

lađe bez sidra

lađe bez sidra

preplašeni kormilari

bez ideje o činu

o grijehu na duši

valovi im fenjere gase

tope ih u sjaju

vladaju spuštenim sidrom

diktiraju mu tempo

osiromašeni večernji obrok

najavljuje kraj robovanja

u mrklu noć zastori se spuštaju

nitko ne želi dočekati jutro

jer nije čovjeku sloboda

biti dvaput rob


pet imena

oslobođeni uzdasi ponosnih kapetanakruže svijetom glumačkih epiteta

kada smijeh pun nota predstavlja tugua sreću pak samo pogled prema usamljenom

svjetlu

bezuvjetna patnja kroz prozorčiće gledina trenutke umišlja zadovoljstvo

a ne shvaća da je sreća oblikovana od snijegai da samo idealisti ne žele priznati da se snijeg

otapa

brzina kojom se snijeg topiodređena je i samo svoje sluge sluša

upoznali joj sluge sve nažalostimena im odjekuju vječnošću

TugaSmrtBol

PatnjaSamoća

33

želim i ja

ore se glasovi mrtviore se a mrtvi

isplati se jezero proliti na papir

oni sada mrtvia žive i snivaju

i zvone

želim i jauskim stazama kroz šumu

u napetostido cilja

vječnog životaprolaziti

35

časovi

jedan čas se griješ pored kamina

uživaš u ljepoti i blagostanju

razmišljaš o sutrašnjem danu

o idućoj godini

a drugi čas

si usamljen i shrvan

bez šibica i svijeća

pod zemljom


želja

želja zove zvjezdice

protivi im se

prkosi i tuče

u inat udara

jedne boli

druge peče

trećih nema

37

idila

izvan prostora

uz ptice i prirodu

umirem tiho


iz zaboravljene prošlosti

iz zaboravljene prošlosti

bude se gorke metafore

krivo se kod mravi tumače

svatko svoj doprinos daje

u lažima bez premca

nema pozlaćenih odaja

samo hladni čelik

podsjeća na stvarnost oholu

izdiže krute i nezasićene emocije

iluzije se stvaraju brže nego što umiru

39

istina

do kraja idem

nije to moja želja

nego pokora


križ moje ludosti

raspjevana sloboda nemara

čežnja protkana iskonom

bezbrižnost ili ludilo

tko zna

ne nosim ja križ svoje ludosti

ja uživam u njoj

s njom

i pokraj nje

zauvijek

41

kratkotrajne note

kratkotrajne note

nisu beznačajne

nego stidljive

i skromne

njihova misao je jasna

ali nije obična

zbog ljepote

i sjaja


Marulićeva snaga

Mnogi se danas nazivaju očevima,

Al’ doli Marulića nema nam snage,

Što kulturom svijetli obraze nam hrvatske.

Poeta doctorus uz ime mu sniva,

O krasnog li epiteta.

I Suzana i Judita ideali su

Na policama Hrvatstva i agonije.

Nek’ Turci udaraju, Nek’ stupče,

Kultura naša od sablje je veća,

Turban u hrvatske tvrđave,

Nit’ može,

Nit’ hoće…

43

nerazumijevanje života

noćne opaske

razborite dosjetke

neumjesne šale

sve je to otkucaj srca

neka nam oproste

idile i pastirske nade

na krutosti shvaćanja

i nerazumijevanju

crne noći


On

Netko se čuje.

Jako je glasan, a jako tih.

Možda čeka biserno jutro, a možda se stidi noći.

‘Ko zna? Možda nije ni jedno ni drugo.

Možda se boji doći.

On to pjeva.

Nije to običan glas.

To je glas patnje, glas tuge… Ali i glas nade.

Možda mu se smiri grlo kad zaroni u zvijezde.

Pjevajući.

On to šuti.

Sve je lijepo, a sve kratko.

Želim opet glas lutalice i mornara.

Zvuk kopita. Zvuk vjetra. Zvuk neba. Zvuk kiše.

Ničeg nema.

45

nije sreća privilegija

a što više boli

nego neshvaćen biti

možda samo spavanje s ribama

a što više ubija

nego kapetanova bol

dok gleda kako brod

u vječnost tone

nije sreća privilegija

nego tuga

jer samo tužan mogu

shvatiti

47

Prosjaci i duhovi

Prosjaci i duhovi,

Sami obilaze noćne staze,

Granje, trnje, ruže i prutovi,

Svi oni pažljivo se maze.

Ne bježe oni od prosute strave,

Samo se traže u mirisu vjetra i dubini lista,

Ne bježe oni od domaćina i jave,

Uživaju, osluškuju i trepću…

Po čarima svoga kraja.

Njih boli oštrina neba.

Kažu mi…

Zvoni, samo zvoni…

To je sve što njima treba,

Prosjaci i duhovi.


otkucaji stola

nekad prođe minuta a nekad i dvije

dok ne zatreperi znak života

dok boca o stol ne lupne

nije to lupanje sreće il zadovoljstva

to je pozdrav svim strunama bez svirača

to je krik usamljenosti među brojevima

tisuće briga i tisuće suza u jednu bocu stane

strah se ublaži a gorčina popije

prozori čekaju vlasnike i svirače

olupina broda ljepša je od stola

napušteni dvorci arogancijom se diče

svaki novi zvuk novo je i poniženje

neki vole žive a neki mrtve

kruna kralju sjenu skriva

otkucaji stola i ratnike straše

49

stari ribar

plavetnilo neba uzvišen je pogled

bujna suprotnost u barci se skriva

val stidljivo nosi svoje bore

ribe se prevrću i agoniju žive

mreža ih steže

ribaru je noć daleko a ribama blizu

sunčeve zrake plivaju i rone

božanski zvukovi poskakuju i trepću

stari ribar vraća se bez vesla

51

krijesnica i oganj

oganj me privlači šarmom

iako je tužne boje

mrtve idile i ubojitog nagona

kao krijesnica s kabanicom

ne vide se krijesnici

ni krila ni boja ni nakana

ona svijetli sama sebi

egoistom je muhe prozvaše

muhe bježe od istine

znaju da su same

oslobađaju se iz luka lađe

a krijesnica i oganj ostaju


Prolaznost

Pod nebeskim svodom u okrilju šuma,

Nad mračnim morem u zagrljaju sumraka,

Lebde dvije duše skrivene od zabluda,

Strast treperi kao da će tako dovijeka.

Prolaznost naplaćuje dugove.

Ne prestaje.

53

Gorka tmina

Čujem kako laste grme i kvare mi tišinu,

Vidim kako oblaci plutaju i kameni dvor sustižu,

Neki ljudi žele sve, a neki samo gorku tminu,

Jedan se svet rodio pa završio na križu.


Trn

Opet vatra traži zrak,

A voda put,

Život nije mi lak,

A nije ni krut.

Želim biti priroda,

A samo sam kamen.

Opet stara breza piše,

U mom srcu bol,

Tuga kroz mene diše,

Opet iste rane, ista sol.

Želim biti san,

A samo sam mora.

Čuje se vapaj posebnih duša,

Grme iz dana u dan,

U meni sada je suša,

Ubija mi san.

55

Želim biti dan,

A samo sam noć.

Kome da plačem ove noći,

Umorili se ljudi,

Kad će netko meni doći,

A da je dobre ćudi?

Želim biti vjetar,

A samo sam dah.

Tražim utjehu u paklu,

I ognjenom žaru,

Vidim se u razbijenom staklu,

Odjekujem uz gitaru.

Želim biti ruža,

A samo sam trn.


Ne žalosti se

Dok lišće bježi od grmljavine,

Dok duga sliku krasi,

Ne žalosti se, voljeni moj sine,

Tu je otac da ti život spasi.

Dok je more kraj obale plitko,

Dok se laste vraćaju u zavičaj,

Ne žalosti se, voljeni moj sinko,

Tu je otac da pokaže ti raj.

Dok šuma na oluju krikne,

Dok je put uzak al’ prav,


Tu je otac da preda ti se sav.

57

Dok je hodati po ledu sklisko,

Dok živi postaju prah,


Tu je otac da otjera ti strah.

Ne žalosti se, sine, jer se živi kratko,

Čuvaj dušu jer k meni neće svatko.


Jednom davno

Jednom davno,

Poželio sam da zaspim,

I zaspao sam.

Jednom davno,

Poželio sam mir,

I zavladao je mir.

Jednom davno,

Poželio sam da zvijezda padne,

I pala je.

Sada,

Želim da mi dođeš,

I sve stade.

59

molitva

nemoj više

nemoj mila moja

nisu poljupci bezvrijedni, njih se oplakuje

za njima se poseže i kad pobjegnu iz sjećanja

i kad se više ne vide i ne čuju

i kad utihnu

i kad zažive


Istopljeni snijeg

Što se to skriva u svjetlosti jutra,

Svi orkestri agonije samo čekaju sutra,

Neke uvenule misli i držanje bolne breze,

Istrošene korice knjige bježe od jecanja i jeze.

Uplašeni pastir na svoje stado grmi,

Svi smo zatočeni na proplanak strmi,

Ne znače nam više ni poljupci dan,

Za mnoge život ispran je san.

Opet se prepiru tulipan i mak,

I u njihovoj idili zavladao je mrak,

Melodični slavuji lete iznad polja sreće,

Od njihovih krila ni tuge nisu veće.

Naš je život prilika za bijeg,

Ali onda postajemo…

Istopljeni snijeg.

61

Znam

Znam što je čovjek koji ne ljubi,

On je isprazna bol u kapi suze,

Iskrena biljka što tuča je uze.

Znam što je i čovjek koji ne grli,

On je kiseli osmijeh bez lica,

Varljiva bitka izgubljena bez hica.

Znam što je i čovjek koji mrzi,

Vrući oganj patnje i sotonske boli,

Plamen koji zna a neće da moli.

Znam i da je istina skrivena na papiru.

Ne odustajem.


Prosili smo skupa

Sjećaš li se, moj vapaju,

Kako smo pod zvijezdama kišu zazivali

Ili pak kako smo po suncu plivali

Sjećaš li se, moj jecaju,

Kako su nam dukati izmicali i zveckali po podu

I kako su se sjajili al’ ne od sjaja

Nego od suznog pokrivača

Sjećaš li se, plesačice moja,

Kako smo bedra o bedra grijali

Kao da krckamo kamenčiće za plamen

Kako smo se ljubili a poljupcima disali

Sjećaš li se, pjesnice moja,

Kako si bila tenor nad svim tenorima ljubavi

Budila si i medvjede i kornjače i mene

A zaboravljala sebe

63

Sjećaš li se, biseru moj skriveni,

Kako si rijetka bila

Kao jedini preostali as

U odlučujućem špilu ofucanih karata

Kako sam te na prevaru zazivao

I usnama oslikavao

Sjećaš li se, inverzijo moja,

Svih onih prokleto slatkih laži

Ili si i njih zaboravila od zanosa sebičnog

Tako sebičnog

A prosili smo skupa


Avenija podzemlja

Jednog dana nakon šture noći

Među svjetlima što bore se za tron

U samoći nastao je svijet od ružinog trnja

A trnje se ne poji vodom nego krvlju

Ni kralja ni bana taj svijet poznavao nije

Ni sluge ni roba da čovjeka upozna

Samo krikove što jeku stvaraju

I tminu pooštravaju

Slušao je k’o što Adam sluša Evu

Sve dok jednog dana nakon burne noći

Avenija ružinog cvijeta nije postala

I avenija trnja

Sve dok dobre duše nisu nosile loša imena

Sve dok avenija sreće nije postala avenija trnja

Nije postala

Avenija

Podzemlja

65

Sjeti se (Al’ ne zaboravi)

Sjeti se hladne zime

Što šeta pustinjama pješčano smrtnim

Što pozdravlja vjetrove i priželjkuje oluje

Sjeti se

Sjeti se

Usnulih ljepotica s grešnog karnevala

Što snivaju idilu a agoniju žive

Sjeti se

Sjeti se

Habita što viđa si ga često

Dubokog glasa što nije strah nego obećanje

Sjeti se

Sjeti se hladne zime

Sjeti se da živiš

Al’ ne zaboravi

Da umireš


Pričaj mi o anđelima


Znatiželja kucka mi na oklop

Oklop što zaključan je lažima

Oklop što ima rijedak ključ

Nedokazanog bogatstva


Hrabrost više nije skrivena u bahatosti

Hrabrost nosi mač pozlaćene oštrice

Ugraviranih tajni i raspleta života


Nestrpljivost se upoznaje s neprijateljima

Napinje šake i hvali se plavetnilom ruku

Obećava često a izvršava rijetko

67


Upornost me je vezala za želju

Kratak je put al’ strmo je gorje

Prosjaci tek u ponoć haljine svlače


Uspjeh će biti slušanje moje

Moji radoznali pogledi k tvojim usnama

Otkivat će vjeru


Al’ ne spominji imena

Svako ime otkriva taštinu

A od taštine se bježi

Pričaj mi…


Striko

Ne zaboravljam zveckanje ključeva,

U nesebičnim džepovima,

Ni treptanje oka mudrog,

Ni smijeh veseljaka vječnog,

Ni plesanje princa usnulog.

Znaš ti sve.

Oduvijek si znao.

Čekaj me.

Striko.

Za mog Peru…


Strpi se

Strpi se čovječe

Ikono vječnih šaputanja

Nisi bezrazložan pijun

Jer tvoja figura lovi zrake Sunca

Jer tvoja klecava al’ jaka koljena

Preskaču opasnosti

Jer tvoj hladni metal i granice određuje

I imena bira

Strpi se čovječe

Ikono vječnih šaputanja

Nisi bezrazložan pijun

A nisi ni onaj što kraljicom se diči

Ti si kap ozbiljnosti u otrovu smiješnom

Ti si među igračkama

Igrač

71

Koraci

Prolaznik plače

Suze pišu tragove

Koraci žive


Ljubljenik

Živio je krhko

Al’ ipak nalazio trag plamena u kišnoj šumi

U odajama kamenim i hladnim

Osjećao je toplinu doma

Al’ sve to bješe varka

Rupa u zidu dovoljna za bijeg

Svi tragovi na usnama

Svi trofeji i uspomene ega

Sva usnula i žedna srca izazova

Blijede u ljubavi

I plaču u istini

Ljubljenik griješi

A ljubljenice se poje

Suzama

73

Oprost

Oprost mu je značio od svih uspjeha više

Više i od isprepletenih prstiju i užarenih obraza

I od sigurnosti kreveta i od anđela čuvara

I od romantike i od suza radosnica

I od stidljivosti što smokve oličuju

I od njene tamne kose ravne

I od njene svijetle kose valovite

I od njenih smeđih

I od njenih travnatih

Očiju

Al’ oprosta nije bilo

Već se javi inat i prkos i zubi se pokazaše

Od zbunjenosti i straha

Usnuše


Pripremi se

A ma uplovi u tu požarnu luku

Jer ni brodovi nisu sigurni od ognja božjeg

Uhvati sidro i pitaj ga šapatom

Jesi pao od težine il’ od nemara

A ma stisni ruku ubojici želja

Jer samo takvi svaku želju poznaju

Privuci ga k sebi dok se veličina ne prizemlji

Klekni i ti jer klečeći se stvara

A ma pričaj priču usnama slatkim

Jer samo je med slađi od poštenja

Udahni prije treptaja jer potrajat neće

Nemoj puzati pred oličenjem oholosti

Već zastavu časti pokaži

Uhvati, privuci i udahni

A tek onda se odvaži

Da ljubiš

75

Moć

Kako dođe,

Tako prođe,

Problem moći.


Sanjo sam te sinoć

Sanjo sam te sinoć

Prekrasnu i vitku

Volio te nekoć

Pa izgubio bitku

Još osjećam okus laži u ustima

Ne mogu isprat nijednu od tisuću riječi

Sve staze do mog srca učinila si pustima

A ona gorka istina iz davnina još uz meni ječi

Svaka uspomena tvoga toplog daha

Zadržala se u porama moje krute kože

Umorne mi misli i od mesa i od krvi i od praha

Al’ i na umoru se pitam…

Što se može, što se može?

77

Sanjo sam te jutros

Obojanu zloćom i crninom

Iza maske diči ti se ponos

A ponos je uvijek u rodu sa tminom

Krv katkad i zaboravim al ožiljci peku

A ma što očekuješ nego da se predam

Kad krenem u bitku ne nosim mač

Već osjećam jeku

Dođi vilo svake noći al’ krila ti ne dam


Moj djed

Oh, moj djed,Iako u danima starim,

On pjeva, smije se, on živi.

Oh moj djed, Fijaker stari,Ni bolest ga pokolebati neće,

Cilo selo voli njega.I on voli sve.

Oh, moj djed,Gospodin za života.

Sva djeca hrle njemu.On, moj najbolji prijatelj.

Oh, moj djed,On nažalost ne živi vječno.Al ja uživam dok diše još.

On, perfekcija ljudskog bića.

On, moj djed.Moj Milan.

79

zrnca

tvorevine smo čekanjaleševi smo uspomena

kraljevi smo pogrešaka

mi se trudimo postatipastiri nad vukovimaa postajemo sluškinje


Ljubavni notturno

Nisam prolazio stazama raja,

Ali sam se divio ljepoti svoga kraja,

Sve oko mene prašina i komadići stakla,

Tugu iz mog srca ti si makla.

A i krajolik nam bujni,

Svestran, kao ukras rujni,

Daje nadu u život skupa,

Nije, nije život rupa.

Gledao sam kako gase se svijeće,

Kako ispiru iz mene i onu kap sreće,

Ali ti, dušo, nisi sama,

Ti posljednja moja si dama.

81

Ljubav

Ljubav je kao

Smisao mene

Koji ne živi

Koji ne diše

Ona je čudna

Ona visi kao

Nit bez biti

Ona živi kao

Srce u tami


U spomen

Posljednji put te vidjeh,U postelji tvojoj,Mirnoj i toploj.

Kao da si još,Samo brojala sate,

Razmišljajući kako ljudi oko tebe pate.

I ja tada,Potjeran sam bio,

Iako me gledao tvoj pogled mio.

I eto,Nisi više sa mnom,

Al’ ja te nosim u svom srcu malom.

Znam,Znam da ćemo se sresti,

I tek tada nas nitko neće omesti.

Za moju pokojnu baku Maru.

83

Rudnik

Gledala me je,Smijala se i osjećala,

Tražila po srcu,Načinila rudnik koji je postao odaja,

Odaja mojih najdubljih osjećaja.

Ostavila ga je tako,Bez da ga zatvori,

Otvoren je,Požar je svaki dan,

Al’ on nikako da se sruši.

Čekam, čekam nekoga tko će ga rasteretiti,Tko će u njemu bdjeti,

Tko će se u njemu pronalaziti,Al’ uvijek iznova ostajemo,

Moj rudnik i ja.


Vječnost

Kao mrav u svemiru,

Potkradaš se u vječnost,

Polako i bezbrižno,

Kao lasta u letu.

Čekaš još pucanj pištolja,

Koji će ti dati znak da ubrzaš,

Čekaš još dah života da te pogura.

Čekaš.

Misliš sve sabrati u sekundu,

Al’ ne, taj film traje godinama,

On traje i trajat’ će do iskona.

Kao i tvoja duša.

85

List

On ostao je samac,

I gleda jedno te u isti pravac,

Na bojama zavidi mu i duga,

Njegov vječni sluga.


Agonija

Tvoja duša svijetom pliva,

Ona će jednom u raju da sniva,

Od mene neće nikada da se skriva,

Ona po mojoj duši uvijek ‘biva.

Oh, kako li te sanjam,

Kako ti se nadam,

Jer ti si moj izvor, moja rijeka,

Ti si mojoj psihi jeka.

Volim oči tvoje,

Nevine, lijepe boje,

Volim tvoju kosu,

A ti ljubav po meni prosu.

Nemoj nikada otići,

Moje srce zaobići,

Jer ti si ono što se sanja,

Tebi i cvijeće se klanja.

87

Barjak

Tužne slikovnice su njene,

Mrtva joj idila,

Samo ona i mjesečeve mijene,

Bože, kamo je se skrila?

Zvijezde padaju k’o noć,

Pejzaž se krije uz plažu,

Duga hrabra će doć,

Il’ me vjetrovi lažu.

Prašina krasi joj grob,

Cvijeće se smije,

Ja još njen sam rob,

Sve dok barjak njen se vije.

Hrvatska, domovino junaka!

Pjesma posvećena Ludvigu Pavloviću, istinskom heroju!


Planeti

Oh, kako stupče uragani mojim venama

Kako mi se zbunjenost oslikava na čeljusti

Sve je postalo krhko u svojim nadanjima

Dođe nekad i taj trenutak

Kad se od žurbe i violinski ključ zaboravi

I kad se od ljutnje pišu samo duge note

Otkad sam shvatio da mi ne trebaš

Osjećam da imam preveliku moć

A premali utjecaj

Otkad sam shvatio da usne nisu lijek nego otrov

Otkrivaju mi se i neki novi planeti

Planeti savršenstva bez ijedne kapi kiše

Planeti hladnoće prema ljubavi

89

Ne sjećam se

Ne sjećam se našeg poljupca na klupi

Među hrastovima

Nit’ se sjećam one večeri kad si mi

Uspavanku pjevala

Ne sjećam se našeg odlaska na vrh planine

Nit’ se sjećam kako smo golubove

Na trgovima hranili

Ne sjećam se našeg prvog valcera

Pred publikom

Nit’ se sjećam naših prstenja

Ne sjećam se ničega čega sjećati se želim

Već se sjećam samo onog što se dogodilo


Ah, što sam te skrivo

Ah, što sam te skrivoSkrivo sam te ko pupoljak među

Raspjevanim narcisimaKo kap bistre vode u blizini bareSkrivo sam te ko što skrivam laž

Kad me savjest pečeKo što skrivam mutne oči dok me rulja gleda

Skrivo sam te od zlobe jer zloba ti ne stojiSkrivo sam te

Nisam dao ni vjetru ni suncu da te milujuNisam želio ožiljke na toj divnoj postelji

Želio sam samo čistoću i savršenstvoAl’ u skrivanju shvatih…da savršenstva nema

A ma nisam te skrivo od srdžbeNisam tako mi i ove olovke i ovog papiraA ma nisam te skrivo od svijeta lane moje

Skrivo sam te od zemaljske kugeZar ti nije ljepše bilo u toplini

91

Ta nisi bila samaLjubila si noću a plakala danjuPa zar misliš da može poštenijeDa sam znao recept za poštenije

Ne bi te grebao po leđima

Da sam te znao sakriti ne bi uranjao plitko lice U svetu vodu

Ne bi mi se vid mutio i ne bi plakaoI ne bi sanjao i ne bi strepio

I ne bi stezao vratove I ne bi tražio po rudnicima urušenim

I ne bi psovao pravdu nit bi lupao po vratimaNe bi

Skrivo sam te al’ da mi je znati Požališ li ikad što uspio nisam

U skrivanju blaga od gusara

Ah, što sam te skrivoPa te iznevjerio

93

Staklena ljepotica

Od svih si, imena mi moga, iskrenija

Od svake suze uspiješ biti sjajnija

Jer tebi je kraj izvršen zadatak

Nekad traješ godinama a nekad samo satak

Ti si draga suprotnost od dame

Na dodir hladna al’ ne ostavljaš nas same

Ljubiš se i poljupcima igraš uspavanku

A uz uspavanku pričaš i poneku

Neispričanu bajku

Ali šta ću kad te ne bude, kad odeš

Koga da zagrlim kad popijena budeš

Čiji oblak da nadvijem nad svoje jade

Zar da ga ne ošamarim kad mi te krade

Poznavao sam i žive i već odavno mirne

I pokisle i suhe al’ nitko da me dirne

Nitko doli tebe da napravi glazbu od žica

Jer ipak samo tebe zovu staklena ljepotica


Branitelju

Da mi je bar srce kucalo

Dok si ti na mrzlom čeliku spavao

Da sam bar ime imao

Pa da se upoznamo dok strepiš

E, moj branitelju, da bar

Da bar nisi morao bez mene kalvariju prolaziti

Da smo se bar skupa skrivali u šumama rijetkim

Da smo bar skupa

Stiskali molitvenik pod svijećom

Osjećam se krivo što ni Bogu

U planu nisam bio

Dok je tebe tvoja pastirka

Uz zvuk goruće vatre

Čekala

95

Osjećam se krivo jer me nije bilo

Da ti pušku pridržim dok plačeš

A najviše me savjest peče

Jer me nije bilo da te bar

Ko čovjeka

Pokopam


Grbovi sramote

Svi se mi kitimo grbovima sramote

U ovom vremenu

Kad se mrtvi smiju više nego živi

A postelje ljubavi postaju

Neposjećeni oltari sjećanja

Svi se mi kitimo trnovitim krunama

U ovom vremenu kad djeca savjetuju stare

U vremenu kad je zagrljaj rijedak kao pozdrav

Svi se mi kitimo izmišljenom karizmom

U ovom vremenu kad vrtovi rađaju zidove

A ne ruže

I kad se oprost ne može ni zavrijediti

97

Svi se mi kitimo praznicima gluposti

U ova vremena kad su knjige

Samo glumci u muzejima

I vremena kad ni prsten ne odbija

Svi se mi kitimo grbovima sramote


lutanje

pamtiš li me ljubavnice moja

ili su poljupci isparili zajedno s obećanjima

dok smo kao naivna djeca

hrlili prema jedinstvenosti

pamtiš li me obrazu moj skriveni

ili su ožiljci s vratova zacijelili kao ubodi igle

dok smo mislili da možemo pobijediti pravila

pamtiš li me ponoru moj

ili su svađe zaboravljene kao da su

bezvrijedne bile

dok smo umišljali da smo kazališne budale

99

pamtiš li me izdajnice moja

po dobrom ili po lošem

znaš li da igra u kojoj ostanu

samo kralj i kraljica

postane lutanje

bez kraja


Stvarnost

Grme kosturi i kostura skice,

Trnovite uspomene sjaje u mraku,

Mrlje u vremenu otkrivaju lice,

Zapisana slova plivaju u oblaku.

Ne zaboravljaju koprive ugrize dušmana,

Prašina lebdi po ožiljcima starim,

Ni kraljica ne zna gdje je prava strana,

Ljudi se krune al’ krunama krivim.

Ne boli duša nego dušu boli,

Ljudi su stvarni samo kad su goli.

101

sakramenti

vukovi bez krzna pjevaju

a krznene ptice zavijaju

kamen i drvo se ljube

stilovima

zvuk biča na goloj koži

obris traga ostavlja

oružje spava a rat se vodi

sakramentima


Klizište

Čvrsti su i masivni,

Obronci ponosa i slave,

Obronci prkosa i strave,

Obronci osmijeha i jave.

Ogavni su i užurbani,

Sokolovi što promatraju s planina,

Sokolovi oštrih oblina,

Sokolovi što nebo im je bina.

Usamljeni su i žedni,

Mrtvi su i bijedni,

Proplanci visoki i jadni.

U zbilji i djeca vrište,

I traume jecaju i pište,

Dok sanjaju klizište.

103

natpis

dvorovi su pusti

i haljine tmurne

molim te izusti

da zasviraju strune

iznad krune te već odavno čeka

natpis


trepnuo bi

prkosili smo skupa

udaljenosti i samoći

i nestrpljivo se grebali vratovima

kao ništavila i nitkovi

još se tresemo od putovanja u smisao

i u smislenu besmislenost

i u prazninu gustu

i u otajstva

da mi je zaboraviti nezaboravno

i isplakat neisplakano

i smijati se neismijanom

i uplovit u neuplovljeno

trepnuo bi

dvaput

105

Vječni brod

Više mjesta sam posjetio olovkom,

Nego hodajući i trčeći,

Više razgovora sam vodio olovkom,

Nego sjedeći s društvom.

Više žena sam zagrlio olovkom,

Nego na čestitanjima raznim,

I više sam sebe grdio olovkom,

Nego usnama praznim.

Više sam proživio s olovkom u ruci.

S njom sam postao vječni brod u luci.


bičevanje

divno li je

kad te bičuju sramotom

a ma sramota se tako ispire

i sramoti se nazire kraj i početak

i krajnji početak

i ime

i prezime

i pseudonim

krasno li je

kad te bičuju bambusovim trskama

koje bude osjećaje krvave i slane i šećerne

uživanje dostiže vrhunac

kad ti kost od bola poskoči

107

kad zatreperi

kad se osjeti postojanom

kad smisao pronađe u strahu

da mi je doživjeti taj carski vid slobode

pa da mi netko pokloni bičevanje

bičevanje iz ljubavi


Zaborav

Hodao sam ulicama raznim,

Spavao podno mnogih stabala,

Igrao se bocama otužnim i praznim,

A nikad nisam rekao Ti hvala.

Plovio sam oceanima slanim,

I letio nad oblacima gustim,

I dok sam pokušavao uspomenu da spalim,

Lutao sam pustinjama starim.

Zaboravio sam one poglede bogate,

One riječi zle i rogate,

I zaboravio sam ljubiti.

Sjećam se laži i lažnog gostoprimstva,

Sjećam se i propalog jedinstva,

A ne sjećam se sebe.

109

šaptanje djevica

kraj kamina s tračkom nade

u simbolici tepiha na zidu

i retorici oluje nepristojne

griju se uplakane djevice

griju od odrastanja

u mračnoj sobi među bijelim zidovima

krijesnica je zbunjena i spontana

gricka svoju znatiželju zubićima ogromnim

i radoznalo osluškuje

šaptanje djevica


Zemlja Starog Čovjeka

a kako li tek oni odišu zbunjenošću

i ime im se magli dok se predstavljaju

a oči stidljivo plešu i skaču i plivaju i rone i trče

pa zaspu

zagrljaji su im već oslabili

a poljupci skratili

bez obzira na mudrost

u kojoj se prokletoj dimenziji nalazi

Zemlja Starog Čovjeka

Recenzije

dr. Antun Lučić

Stipe Odak

113

ZAČUDNE LJEPOTE NASTALE U MEĐUVREMENU

Marijan Knezović, Vremenski putnik

Iz posve sitnoga, kao gorušićino zrno, kroz sitnozor i neznatno iz živućega pjesnik govori o općemu, po nečemu ipak i vazda našemu. Poodmakli baštinik i suvremenik, kao ovdašnji psalmist Rajmund Kupareo kroz pjesmu Igra vremena, a osobito kroz Autoportret srca priznaje, prihvaća da je upravo žižak „zavjetni neznana plamena“. Srodno tomu, i nemali dar mladoga Marijana Knezovića je autobiografski plamičak za potpalu dobrodošlog lirskog plamena.

Izvjestan pozdrav ovdašnji autor može podijeliti s davnom promišlju Knjige puta i vrline u kojoj se zrcali zamisao sukladna Presvetomu Trojstvu po kojoj iz jednoga nastaju dva, iz dva budu tri, a tri pak sva bića stvara. Čovjek se u pjesniku priznaje slabim, tek jednim, pa svoju spoznaju promiče Tvorcu. Pritom je traži, nalazi uporište: na paleti suhoga hercegovačkog zraka i krajobraza, ili kako veli u Zemlji Starog Čovjeka, osluškuje nutarnja zbivanja vlastite i naše duše, uspoređuje ih preko krivulja zavičajnih brda i izručuje ih prvinama od svega – začudnostima i čeznućima. Uz okomicu, estetsku i etičku, i jedro pero oslovljava pojave i stvari te skoro načelno zamjećuje: „tvorevine smo čekanja/ leševi smo uspomena/ kraljevi smo pogrešaka“. Pokoji Knezovićev uradak podsjeća na srednjovjekovna začudna prenja, suodnosne veze između jednoga i drugoga, ili u ovomu slučaju između pjesnika u njemu i podjednakim zastupanjem čovjeka u njemu.


1.

Većinski stihovana zbirka Vremenski putnik, uz uvodne prozne postave, širokogrudo je posvećena pjesnikovim roditeljima; na tom tkalačkom razboju je znakom za najveći izraz zahvalnosti i odanosti. Iz rukopisa punoljetnoga Marijana Knezovića moguće je izvesti deset poetoloških krugova. Oni se i nadaju i skrivaju, kao kraška ponornica, pozornu čitanju i upućenu doživljaju. Po arhitektonici i usto organici stihova njihov potpisnik, dakle putnik od supstancije vremena i prostora, izvodi ljepotne provjere: 1) slikovni osloni i pozivi u njihov svijet (takav uvid donose posve konkretni izrazi: ruža, leptir, oganj, trn); 2) apstraktna okružja, prostor obilježen riječima: želja, idila, pokora, sreća, prolaznost; 3) baštinski ambijenti – prepoznaje se u namrlosti mistične pa i ignacijevske karizme, ali i uvid u hrvatsku očinsku riječ Marulićeva snaga; 4) božanski repertoar, navlastito u imenu On (Bog) i molitva; 5) biblijska, izoštreno starozavjetna ishodišta (namiču ih spomeni na ribare, prosjake, stol); 6) ljubavna ispunjenja i kušnje, uvedene znakovitim pjevom Ljubav, Prošli smo skupa, Ljubavni notturno i Rudnik; o ljubavi nikad dosta, i onda kada „ona visi kao/ nit bez biti“; 7) domovinska zauzetost, stihovno dano u zahvalnim propnjima Barjak (posvećena Ludvigu Pavloviću) i Branitelju; 8) obiteljske, toplina i zahvala didu Milanu, baki Mari, striki Peri… 9) opomene u i o životu, dijelom u ironičnome ozračju, po uzoru na refleksije Antuna Branka Šimića i 10) nikako na kraju nostalgični uradci kao što je pjesmotvor Istopljeni snijeg, koji metaforično ali još više alegorično upućuje na minulo vrijeme i običaje.

Po uzoru na meditativene zapise Phila Bosmansa iskazuje i vjernička i laička iskustva, prosudbe i mjestimice objaviteljska nagnuća. Služi se pritom jednostavnim

115

riječima, bolje rečeno iskazuje svoje nakane bez suvišnih riječi i bez patosa, što je odlika rijetkih pjesnika u njihovim mladalačkim htijenjima. Nerijetko posegne za poslovičnim oblicima dajući im osobni ton. Stvaranje ovakvoga usmjerenja prožeto je neodgodivom katoličkom duhovnošću. Na tom zanosnom reljefu pjevanja Knezović naizgled usvaja brza rješenja, kao u stihovima „znam da ćemo se sresti, / I tek tada nas nitko neće omesti“.

2.

Lirski protagonist Vremenskog putnika upućuje na načine kazivanja o dotaknutim fenomenima, ili motivima s kojima se sučeljava, poput pjesme Prošli smo skupa. Tako svjedoči pred nebom, lunom i zvijezdama, kao Shakespeareov romantička i snovita drama Romeo i Julija. S pravom ukazuje na svjetlila povrh i trnje opomena dolje, makar oni opstajali samo u prisjećanju, što jer za mladu osobu zgodno recikliranje doživljaja. Čak kroz odvažnost stava priznaje: „Ne sjećam se ničega čega se sjećati želim“. Izgleda ili posigurno nešto postoji uz sjećanje što je predmetom Knezovićeva pjevanja, smješteno je u paralelizmu između prošlosnoga i gole, neodgodive stvarnosti. Uspostava veze ili konekcija između ta dva pola zbilje omogućuju mu jasan, razgovijetan i stvaralački duh poetskog govora.

Kolikoća uknjiženoga djela Vremenski putnik zaprema oko sedam i pol tisuća očuđenih riječi, valja se primiti kao jedna literarna prilika mladomu licu da iskaže puniji život. U mogućoj mjeri postiže izgrađeniji duh na duge staze zato što nudi istinitost i neposrednost. Kao u registrima zbirke Prolaznik Dragana Šimovića i u njegovu htijenju poezija je poveziva s mijenama stvarnosti. Zato se i


ovjerava u usputno proživljenome, u međuvremenu puta, i u golome iskustvu, ma koliko se zdravo za gotovo uzimao modernistički naputak da pravu poeziju prvenstveno zasniva iskustvo.

3.

Pjesnički subjekt, treba li i jamčiti, zaziva svjedoke, doziva životinje, otprve ptice, minerale, kamenite stijene te usudne rukotvorine (bič i oružje). Tako biva kad osoba poticajno kroči upoznavati svijet, o čemu iscrpno pruža savjete i Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku. Uočljiva je Knezovićeva sklonost ironiji i satiri različitih mana društva, primjerice u pjesmama Grbovi sramote, Natpis i Klizišta. Uloga je takvih pjesama očišćenje od ovodobnih pohara i napajanje provjerenim svrhama našega trajanja.

Na određenim postajama pjevanja Knezović u standardni hrvatski uplete pokoji ikavizam, primjerice u pjesmotvor Moj djed utkiva s baštinskim duhom sintagmu „cilo selo“. Time ne upada u provincijalizam, naprotiv, omekšava tradiranje duha, izražava suživljenost s prošlosnim, onim što ga srcem i rukom dadoše preci u naizgled malom a dugom velikom mistu. Dijagonalni zakoračaj iz lokalnoga pjesnik povezuje s internacionalizmima, primjerice u izrazima perfekcija i fijaker.

Po klasičnu pjevanju Knezović koristi anafore, uzmimo početke stiha: „Ah, što sam se skrivao“. Ako u takvim mjerničkim odnosima čini ritmičnost onda je valja pripisati čudu olovke koja može pohvatati neslućene daljine, kako to jamči u pjesmi Vječni brod: „Više sam proživio s olovkom u ruci./ S njom sam postao vječni brod u luci.

117

Putnička obradba vremenitosti, na knezovićevski način kroz ljepotu, određuje se nekako u međuvremenu, svjestan da i kronološke vremenske dionice malo mogu rasvijetliti sve dublje ranjiv svijet. Pjesnik nije uzeo, posvojio vrijeme za sebe jer vlastiti subjektivitet stavlja u općenitost. Ove skromne a opet unaprijedne promisli mogu poslužiti za potkrjepu riječi budućim prikazivačima o njegovim lirskim proglasima, uokvirenim zasad polaznim prinosima. Uz podastrte pjesme postoje svakako i one koje Knezović nije napisao, a proživio je njihovo zametanje i najavu. Razlog tomu polazak je širokim putem pjevanja, ali i primicanje tjesnacima koji podjednako donose plod.

dr. Antun Lučić

119

PUTOVANJE PROTIV VREMENA

Marijan Knezović, Vremenski putnik

Pisanje ima čudne osobine jer se istovremeno ostvaruje i kao putovanje kroz vrijeme i kao putovanje protiv vremena. Književnost, pa tako i poezija, ne poznaje stvarne prošlosti i budućnosti. Ono što drugi nazivaju dalekim ili nadolazećim u književnom tekstu poprima oblike vječnog prezenta, vremena koje je uvijek s nama. Onaj koji piše te onaj koji čita tako trajno živi kao vremenski putnik bez sata ili kalendara. No, pisanje je i nešto više. Ono stvara neke potpuno nove svjetove, ubija i uskrsava vrijeme te ga tjera da i samo postane putnik. Zbog toga mi je naslov ovog prvijenca Marijana Knezovića vrlo znakovit. Autor otvoreno napominje da ga nema potrebu objašnjavati, ali da mu se on nameće gotovo kao samorazumljiv. Baš kao što se ni vrijeme ne treba (niti može) objasniti, tako treba pustiti i naslove da žive, kako bi u svakom novom čitanju stvorili neka nova značenja i nove nepoznanice koje se rađaju u tom vremenskom putovanju. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako u predgovoru knjige Marijan kaže: „Pisao sam žarom cigarete po papiru i ostavljao crni trag ili pak kada ne bih imao papira pisao bih po rukama.“ On u toj rečenici svoje pisanje doživljava kao nešto prirodno, gotovo kao nagon ili refleks koji se izvršava sam od sebe u susretu sa svijetom. Međutim, pisanje je u isto vrijeme nešto potpuno neprirodno jer otkriva čudnu podvojenost koja postoji između onog svakodnevnog glasa kojim se obavlja komunikacija i glasa koji se artikulira onda


kada želimo reći pjesmu. Autor tu podvojenost bilježi razgovorom između „pjesnika“ i „čovjeka,“ u dijalogu kojim otvara svoju zbirku. Taj dijalog, zanimljivo je, ne završava zaključkom već dvojbom, nesigurnošću o tome tko će ostati na životu i čijim će se riječima život dalje izgovarati. Međutim, zaključak i nije potreban jer je upravo dvojba i nesigurnost govora ono što taj dijalog, a u konačnici i pisanje, čini mogućim. Njih dvojica, pjesma sugerira, jedino mogu trajno dvojiti, ali se nikada neće potpuno raz-dvojiti jer razgovor koji oni vode Marijan opisuje kao dopisivanje između „skice“ i „karikature“ u kojem nijedan ne može za sebe reći da je original – jer original u konačnici ne postoji ili je barem nedostupan nama ljudima. Njih obojica, i pjesnik i čovjek, su „nepouzdani pastiri“ koji za sebe kažu: „Imamo jedan drugoga a to nam je kao da nemamo ništa.“ Međutim, upravo se u tom ništavilu nalazi početak stvaranja u kojem ništa nije nemoguće, pa tako ni prošlo vrijeme koje tek nadolazi ili stvarno iz potpuno izmišljenog. John Cirardi je jednom rekao da „poezija laže svoj put prema istini,“ ne zamara se naučenim jer i sama živi u neispunjenom vremenu. U navedenom dijalogu na početku ove knjige Čovjek kaže: „Ne znam jesu li ta prava vremena prošla ili tek trebaju doći ali jedna tajna naših bunara nam slika to vrijeme. (...) To je, pjesniče, vrijeme kad krune ne nosimo mi nego bogovi. Ja bez krune mogu, a mogu i bogovi s krunama, ali (...) boli me što nitko ne zna gdje ti pripadaš.“ I Onaj koji piše i Onaj koji daje ruci da piše žive tako u rascjepu vremena, kao vremenski putnici na vremenskoj putanji ostavljeni da dvoje ne samo „gdje pjesnik pripada“ već i o mjestu na kojem pjevanje te pjesme mogu naći svoju pripadnost. U poeziji je sve moguće, ali je i sve nemoguće

121

je ne postoji čvrsta granica između želje i ostvarenja. U jednoj od pjesama Marijan kaže „poželio sam da zaspim i zaspao sam,“ što evocira stihove velike hrvatske pjesnikinje Anke Žagar „napišem šuma i bude šuma“ iza kojih slijedi „pjevam šuma i nije šuma - ja sam.“ Poezija tako ukazuje na onu stvarnost jezika koja je više od stvarnosti, za koju ne vrijedi čvrsto je i nije, u kojoj se subjekt pjesme, subjekt želje i subjekt pisanja preklapaju te dopuštaju satu da stane.

Teme koje dominiraju zbirkom su zapravo velike teme poezije – ljubav, smisao života, sjećanje, talog iskustva, praznina koja ostaje nakon proživljenog. Svi pjesnici su se na ovaj ili onaj način s njima hrvali. Upravo zbog toga se kroz čitanje poezije s tim temama najranije susrećemo i pokušavamo naći svoj glas u gomili glasova koji su govorili prije nas, što je možda i najteži dio pisanja. Ono što se primjećuje kao važan trenutak zrelosti je samokritičnost i svijest o potrebi poetskog razvoja koju Marijan vrlo otvoreno iskazuje u svom prologu. I doista se taj pozitivan pjesnički razvoj može jasno naslutiti u ovoj zbirci – nakon ranih pjesama u kojima harmonijom dominiraju veliki pjesnički uzori i tradicionalne poetske metafore javljaju se pjesme s puno jasnijim autorskim odmakom, kritičkijim odnosom prema pisanju i slobodnijom uporabom slika. Stoga je ovu zbirku treba shvatiti ne kao završetak već kao početak jednog projekta, kao hvatanje mjesta za vlastiti odraz i otpočinjanje dugog hrvanja s poezijom (za koje je dobro imati duge ruke). Nadam se da će ova zbirka doista biti začetak jednog vremenskog putovanja u avanturi pisanja. Napokon, pjesništvo nije nešto što se ostvaruje jednom za svagda niti je „pjesnik“ titula koju se zasluži i čuva – i jedno i drugo postoje samo u kondicionalu.


Stoga svatko tko piše ne piše kao „pjesnik“ već kao „ako je pjesnik,“ te ću završiti upravo sa stihovima iz Marijanove istoimene pjesme koji kažu:

možda su samo slavuji lijepi

a samo lavovi strašni

možda čovjek može biti pjesnik

a možda i ne

Sretan put!

Stipe Odak

123

O AUTORU

Marijan Knezović rođen je 13. srpnja 1996. godine u Posušju gdje je završio Osnovnu školu Ivana Mažuranića i gdje trenutno, kao učenik 4. razreda, pohađa gimnaziju fra Grge Martića. Pisanjem se počeo baviti u ranoj mladosti, a prva iskustva stjecao je pišući članke za razne portale. Član je mnogih organizacija i udruga, između ostalog društva za promicanje umjetnosti i kulture „PAUK“ kao i organizacije za demokraciju i ljudska prava „CIVITAS“.

Documents

Vremenski putnik PDF - · PDF fileMarijan Knezović - Vremenski putnik Nakladnik: Matica Hrvatska, Posušje Za nakladnika: Blago Kovač Urednik: Fra Mario Knezović Lektura i korektura: