VISOKI KOMESARIJAT UJEDINJENIH NARODA ZA IZBJEGLICE

PRIRUČNIK O POSTUPCIMA I KRITERIJIMA ZA ODREĐIVANJE

STATUSA IZBJEGLICE

Prema Konvenciji iz 1951. i Protokolu iz 1967. godine o statusu izbjeglica

Redigirano izdanje, Ženeva, januar 1992. Prijevod i štampa:

Predstavništvo UNHCR-a u Bosni i Hercegovini, 2006.

Predstavništvo UNHCR-a u Bosni i Hercegovini

Ova publikacija je objavljena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice, te ne odražava nužno stavove Evropske unije.

© Sva prava pridržana za sve zemlje. UNHCR 1979.

i

SADRŽAJ

PREDGOVOR....................……........................................ (i)-(vii) 1

UVOD - Međunarodni instrumenti koji definiraju

pojam “izbjeglica”..................................................

1-27

3

A. RANI INSTRUMENTI (1921-1946)……….....……………..... 1-4 3 B. KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1951. GODINE....... 5 3 C. PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1967. GODINE…...... 6-11 4 D. OSNOVNE ODREDBE KONVENCIJE IZ 1951. GODINE I

PROTOKOLA IZ 1967. GODINE………………………….......

12

5 E. STATUT VISOKOG KOMESARIJATA UJEDINJENIH NARODA

ZA IZBJEGLICE……….………….......................................

13-19

5 F. REGIONALNI INSTRUMENTI O IZBJEGLICAMA…………......... 20-23 7 G. AZIL I POSTUPANJE PREMA IZBJEGLICAMA………………… 24-27 8 PRVI DIO - Kriteriji za određivanje statusa

izbjeglice....................................................................

28-187

9 POGLAVLJE I – Osnovna načela….........………....... 28-31 9 POGLAVLJE II – Klauzule o uključenju.................. 31-110 10

A. DEFINICIJE…………….……………………………............ (1) Statutarne izbjeglice……………….………........... (2) Osnovna definicija iz Konvencije iz 1951. god..

32-34 32-33

34

10 10 11

B. TUMAČENJE POJMOVA…………….....…………………..... (1) “Događaji koji su se desili prije 1. januara

1951. godine......................................................... (2) “Osnovan strah od proganjanja”……....…….....

(a) Opća analiza……………………………...….... (b) Proganjanje…….………………………............ (c) Diskriminacija….………………………............ (d) Kažnjavanje..……..………………………........

35-110

35-36 37-65 37-50 51-53 54-55 56-60

11

11 12 12 15 16 16

ii

(e) Posljedice nezakonitog odlaska iz zemlje porijekla ili nedozvoljenog ostanka u zemlji porijekla..........................................................

(f) Razlikovanje ekonomskih migranata od izbjeglica.........................................................

(g) Agenti proganjanja………………………......... (3) “iz razloga rase, religije, nacionalnosti,

pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja”…………..……………......... (a) Opća analiza……………………………........... (b) Rasa……………………………………............. (c) Religija…………………………………............. (d) Nacionalnost………....…………………........... (e) Pripadnost određenoj društvenoj grupi…….... (f) Političko mišljenje………………………...........

(4) “nalazi izvan zemlje svog državljanstva”…....... (a) Opća analiza…….………….......….………...... (b) Izbjeglice “sur place”….……….......…….........

(5) “i koja ne može ili zbog tog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje”………..………....

(6) “koja, budući da nema državljanstvo a, kao rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se u nju vrati”.........

(7) Dvojno ili višestruko državljanstvo………......... (8) Teritorijalno prostiranje…….………………….....

61

62-64 65

66-86 66-67 68-70 71-73 74-76 77-79 80-86 87-96 87-93 94-96

97-100

101-105 106-107 108-110

18

18 19

19 19 19 20 20 21 22 24 24 25

26

27 28 29

POGLAVLJE III – Klauzule o prestanku statusa

izbjeglice….....................………….............................

111-139

30

A. OPĆENITO…………………………………………….......... 111-117 30 B. TUMAČENJE POJMOVA……………………………..…….....

(1) Ponovno dobrovoljno stavljanje pod zaštitu svoje zemlje...............................................……....

(2) Ponovno dobrovoljno stjecanje državljanstva.. (3) Stjecanje novog državljanstva i zaštite............. (4) Ponovno dobrovoljno nastanjenje u zemlji u

kojoj je postojao strah od proganjanja…….......

118-139

118-125 126-128 129-132

133-134

32

32 34 35

36

iii

(5) Državljani kod kojih su prestali postojati

razlozi uslijed kojih su postali izbjeglice…....... (6) Osobe bez državljanstva kod kojih su prestali

postojati razlozi uslijed kojih su postali izbjeglice...............................................................

135-136

137-139

36

37 POGLAVLJE IV – Klauzule o isključenju………..... 140-163 38

A. OPĆENITO…………………………………………….......... 140-141 38 B. TUMAČENJE POJMOVA………………………………..........

(1) Osobe koje već primaju pomoć ili zaštitu Ujedinjenih naroda……………...……………........

(2) Osobe za koje se smatra da nemaju potrebu za međunarodnom zaštitom…………………......

(3) Osobe za koje se smatra da ne zavređuju međunarodnu zaštitu…………………………....... (a) Ratni zločini, itd………………………….......... (b) Nepolitička krivična djela………………........... (c) Djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i

načelima Ujedinjenih naroda…………..…......

142-163

142-143

144-146

147-163 150

151-161

162-163

38

38

39

40 41 41

44

POGLAVLJE V – Specijalni slučajevi……............... 164-180 45

A. RATNE IZBJEGLICE……………………………………........ 164-166 45 B. DEZERTERI I OSOBE KOJE IZBJEGAVAJU VOJNU

SLUŽBU………................................................................

167-174

46 C. OSOBE KOJE SU PRIBJEGLE SILI ILI POČINILE DJELO

NASILJA……...........................................................….....

175-180

48 POGLAVLJE VI – Načelo jedinstva porodice........ 181-188 49 DRUGI DIO - Postupak za određivanje statusa

izbjeglice....................................................................

189-219

51

A. OPĆENITO………………………………………….............. 189-194 51 B. UTVRĐIVANJE ČINJENICA………………………………....... 195-205 53

iv

(1) Načela i metode…...……………….…………........ (2) In dubio pro reo…………......……………….......... (3) Rezime………………………....………………….....

195-202 203-204

205

53 55 55

C. SLUČAJEVI KOJI IZAZIVAJU POSEBNE PROBLEME U

UTVRĐIVANJU ČINJENICA………………......……………..... (1) Mentalno poremećene osobe…......…………….. (2) Maloljetne osobe bez pratnje….........……....…..

206-219 206-212 213-219

56 56 57

ZAKLJUČAK……....……………………………………....... 220-223 60

ANEKSI.............................................................................. 61

I. Izvod iz Završnog akta Ambasadora pri Ujedinjenim narodima sa Konferencije o statusu izbjeglica i osoba bez državljanstva (član IV)......................................................................

61

II. Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine….....................................................................

64

III. Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine.........................................................................

92

IV. Spisak država članica Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine....................................

97

V. Izvod iz Povelje međunarodnog vojnog tribunala (član 6)…………………………………......

100

VI. Međunarodni instrumenti u vezi sa članom 1F(a) Konvencije iz 1951.…………..…………......

102

INDEKS………………………………………………….......... 103

1

PREDGOVOR

I) Izbjeglički status je na univerzalnom planu uređen Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom iz 1967. godine. Ovi međunarodni pravni instrumenti su usvojeni u okviru organizacije Ujedinjenih naroda. Konvenciju ili Protokol, odnosno oba ova dokumenta, je u vrijeme ponovnog objavljivanja ovog Priručnika potpisalo 110 država. II) Ova dva međunarodna pravna instrumenta mogu se primijeniti samo na one osobe koje se smatraju izbjeglicama u smislu definicija iz tih instrumenata. Procjena da li je netko izbjeglica ili nije, tj. određivanje statusa izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine jeste zadatak ugovornih država na čijem teritoriju se u momentu podnošenja zahtjeva za priznavanje statusa izbjeglice nalazi dotična osoba. III) Konvencija iz 1951. godine i Protokol iz 1967. godine predviđaju suradnju ugovornih država sa Visokim komesarijatom Ujedinjenih naroda za izbjeglice. Ova suradnja je proširena i na određivanje statusa izbjeglice sukladno dogovorima postignutim u raznim ugovornim državama. IV) Izvršni komitet programa Visokog komesarijata je na svom 28. zasjedanju zatražio od UNHCR-a da "razmotri mogućnost izdavanja priručnika o postupcima i kriterijima za određivanje statusa izbjeglice kao smjernica kojima će se razne vlade koristiti u svom radu". Prvo izdanje Priručnika je, kao odgovor na ovaj zahtjev Izvršnog komiteta, moje odjeljenje priredilo u septembru 1979. godine. Od tada je Priručnik redovno doštampavan kako bi se zadovoljile rastuće potrebe predstavnika organa vlasti, eksperata i pravnika koji se bave izbjegličkom problematikom. Ovo izdanje sadrži najnovije informacije o tome koje su države pristupile međunarodnim instrumentima o izbjeglicama, uključujući i pojedine dijelove izjava koje se odnose na teritorijalnu primjenu Konvencije iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine. V) Jedan segment ovog Priručnika o kriterijima za određivanje statusa izbjeglice raščlanjuje i objašnjava različite komponente definicije izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. Objašnjenja se zasnivaju na saznanjima do kojih je došao ured Visokog komesarijata u periodu od preko 25 godina otkada je Konvencija iz 1951. godine stupila na

2

snagu, 21. aprila 1954. godine. U obzir je uzeta i praksa u raznim državama, kao i razmjena stavova između UNHCR-a i nadležnih vlasti ugovornih država, te stručna literatura posvećena ovoj temi u posljednjoj četvrtini stoljeća. Budući da je Priručnik zamišljen kao praktičan vodič, a ne kao traktat o izbjegličkom pravu, namjerno su izostavljene reference na relevantnu literaturu. VI) Što se tiče postupka za određivanje statusa izbjeglice, autori Priručnika su prvenstveno bili vođeni načelima koje je u tom smislu definirao sam Izvršni komitet. Isto tako su, naravno, korištena i saznanja stečena iz prakse raznih država. VII) Svrha Priručnika je da posluži kao vodič djelatnicima organa vlasti koji rade na određivanju statusa izbjeglice u različitim ugovornim državama. Nadamo se da će Priručnik biti zanimljiv i koristan svima koji se bave izbjegličkim problemima.

Michel Moussalli Direktor Ureda za međunarodnu zaštitu pri Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice

3

UVOD - Međunarodni instrumenti koji definiraju pojam "izbjeglica"

A. RANI INSTRUMENTI (1921-1946)

1. Početkom 20. stoljeća, međunarodna zajednica se počela baviti problemom izbjeglištva, te iz humanitarnih razloga preuzimati odgovornost za zaštitu i pomoć izbjeglicama. 2. Obrazac međunarodnih aktivnosti za pomoć izbjeglicama je utemeljila Liga naroda, što je dovelo do usvajanja brojnih međunarodnih sporazuma u njihovu korist. Na ove instrumente se poziva u članu 1A(1) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine (vidi paragraf 32. u daljnjem tekstu). 3. Definicije iz ovih instrumenata povezuju svaku izbjegličku kategoriju sa nacionalnim porijeklom, teritorijem koji su napustili i odsustvom diplomatske zaštite od strane njihove bivše domovine. Ovakvim definicijama, koje se oslanjaju na "kategorizaciju", tumačenje je bilo pojednostavljeno i nije uzrokovalo neke veće teškoće u odlučivanju o tome tko jeste izbjeglica. 4. Iako je malo vjerojatno da bi osobe koje su obuhvaćene ranim instrumentima danas zatražile službeno priznavanje izbjegličkog statusa, takvi slučajevi su ipak mogući. O njima se raspravlja u Poglavlju II(A). Osobe koje potpadaju pod okvir definicije iz međunarodnih instrumenata koji prethode Konvenciji iz 1951. godine, obično se nazivaju "statutarnim izbjeglicama".

B. KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1951. GODINE 5. Ubrzo po završetku drugog svjetskog rata, poslije kojeg je izbjeglički problem i dalje ostao neriješen, javila se potreba za jednim novim međunarodnim instrumentom koji bi definirao pravni status izbjeglica. Umjesto ad hoc sporazuma, koji su se usvajali u vezi sa nekom konkretnom izbjegličkom situacijom, ukazala se potreba za instrumentom koji bi sadržavao osnovnu definiciju o tome tko se treba smatrati izbjeglicom. Konvenciju o statusu izbjeglica usvojila je Konferencija ambasadora pri Ujedinjenim narodima 28. jula 1951. godine, a ista je stupila na snagu 21.

4

aprila 1954. godine. U daljnjem tekstu se spominje kao “Konvencija iz 1951. godine” (tekst Konvencije iz 1951. godine dat je u Aneksu II).

C. PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1967. GODINE

6. U skladu sa osnovnom definicijom iz Konvencije iz 1951. godine, izbjeglica je svatko tko se:

“… kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine i zbog osnovanog straha od proganjanja... nalazi izvan zemlje svog državljanstva...”

7. Vremensko ograničenje na 1951. godinu je proisteklo iz želje vlada, u vrijeme kada je Konvencija usvajana, da ograniče svoje obaveze na izbjegličke situacije koje su postojale u to vrijeme ili na one situacije koje su mogle naknadno nastati iz događaja koji su se već desili.1 8. Protokom vremena i pojavom novih izbjegličkih situacija povećavala se potreba za primjenom odredbi Konvencije iz 1951. godine i na ove novonastale situacije. Rezultat svega toga je Protokol o statusu izbjeglica. Protokol je, nakon što ga je razmotrila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, otvoren za pristupanje 31. januara 1967. godine, a stupio je na snagu 4. aprila 1967. godine. 9. Pristupanjem Protokolu iz 1967. godine, države se obavezuju da na konvencijske izbjeglice primjenjuju odredbe Konvencije iz 1951. godine, ali bez vremenskog ograničenja na 1951. godinu. Iako je na ovaj način doveden u vezu sa Konvencijom, Protokol je ipak samostalan instrument, pa samim tim pristup Protokolu nije ograničen samo na države koje su članice Konvencije. 10. U daljnjem tekstu se Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine spominje kao “Protokol iz 1967.” (tekst Protokola je dat u Aneksu III).

1 Konvencija iz 1951. godine također predviđa mogućnost uvođenja teritorijalnog ograničenja (vidi paragrafe 108-110).

5

11. U vrijeme sastavljanja ovog Priručnika, 78 država je pristupilo Konvenciji iz 1951. ili Protokolu iz 1967. godine, ili pak oboma instrumentima (spisak ugovornih država je dat u Aneksu IV).

D. OSNOVNE ODREDBE KONVENCIJE IZ 1951. GODINE I PROTOKOLA IZ 1967. GODINE

12. Konvencija iz 1951. i Protokol iz 1967. godine sadrže tri vrste odredbi:

(i) Odredbe koje sadrže osnovnu definiciju tko jeste, a tko nije izbjeglica, i tko je, pošto je nekada imao status izbjeglice, taj status izgubio. Rasprava o ovim odredbama i njihovo tumačenje predstavljaju osnovni sadržaj ovog Priručnika, koji je zamišljen kao vodič onima čiji je zadatak određivanje statusa izbjeglice.

(ii) Odredbe koje definiraju pravni status izbjeglica i njihova prava i

obaveze u zemlji izbjeglištva. Iako ove odredbe nemaju utjecaja na proces određivanja statusa izbjeglice, organi kojima je povjeren ovaj proces trebaju te odredbe imati u vidu, jer njihove odluke mogu imati dalekosežne posljedice po dotične osobe ili njihove porodice.

(iii) Ostale odredbe koje se bave administrativnim i diplomatskim

aspektima primjene ovih instrumenata. Član 35. Konvencije iz 1951. godine i član II. Protokola iz 1967. godine definiraju obavezu ugovornih država da surađuju sa Visokim komesarijatom Ujedinjenih naroda za izbjeglice u vršenju njegovih dužnosti, a posebice, da istom olakšaju njegovu dužnost nadzora nad primjenom odredbi ovih instrumenata.

E. STATUT VISOKOG KOMESARIJATA UJEDINJENIH NARODA ZA IZBJEGLICE

13. Instrumenti koji su navedeni gore, pod A-C, definiraju osobe koje se imaju smatrati izbjeglicama i zahtijevaju da ugovorne strane dodijele određen status izbjeglicama koji se nalaze na njihovim teritorijima. 14. Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (“UNHCR”) osnovan je 1. januara 1951. godine na osnovu odluke Generalne skupštine

6

Ujedinjenih naroda. Statut Komesarijata se nalazi u Aneksu Rezolucije broj 428(V), koja je usvojena na Generalnoj skupštini 14. decembra 1950. godine. Prema Statutu, Visoki komesarijat je, između ostalog, zadužen da, pod okriljem Ujedinjenih naroda, pruža međunarodnu zaštitu izbjeglicama koje su u nadležnosti Komesarijata. 15. Statut sadrži definicije osoba na koje se proteže nadležnost Visokog komesarijata. Te definicije su vrlo slične, mada ne i identične, definiciji iz Konvencije iz 1951. godine Temeljem ovih definicija, Visoki komesarijat je nadležan za izbjeglice, bez obzira na bilo kakva vremenska2 ili teritorijalna ograničenja.3 16. Dakle, osoba koja zadovoljava kriterije iz Statuta UNHCR-a ima pravo na zaštitu koju, u ime Ujedinjenih naroda, pruža Visoki komesarijat, bez obzira na to da li se nalazi u zemlji koja je članica Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine ili ne odnosno da li joj je u prihvatnoj zemlji priznat status izbjeglice, na osnovi bilo kojeg od ovih instrumenata. Takve izbjeglice, koje potpadaju pod mandat Visokog komesarijata, obično se nazivaju “mandatnim izbjeglicama”. 17. Iz gore navedenog proizlazi da takva osoba može istovremeno biti i “mandatni izbjeglica” i izbjeglica na osnovu Konvencije iz 1951. ili Protokola iz 1967. godine. Međutim, moguće je da se ona nađe u zemlji koju ne obavezuje nijedan od ovih instrumenata ili da ne bude priznata kao konvencijski izbjeglica primjenom vremenskog ili teritorijalnog ograničenja. U takvim slučajevima, ta osoba ipak ima pravo na zaštitu Visokog komesarijata, i to pod uvjetima iz Statuta. 18. Spomenuta Rezolucija 428(V) i Statut Visokog komesarijata pozivaju vlade zemalja i Visoki komesarijat da surađuju u rješavanju izbjegličkih problema. Visoki komesarijat je naveden kao organ zadužen za pružanje međunarodne pomoći izbjeglicama od kojeg se, između ostalog, traži da potiče usvajanje i ratificiranje međunarodnih konvencija za zaštitu izbjeglica, te da nadzire njihovu primjenu.

2 Vidi paragrafe 35. i 36. 3 Vidi paragrafe 108-110.

7

19. Takva suradnja, u kombinaciji sa nadzornom ulogom, čini osnovu fundamentalnog interesa Visokog komesarijata za proces određivanja statusa izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. i Protokolu iz 1967. godine. Uloga Visokog komesarijata se, u različitom stupnju, ogleda i u postupcima za određivanje statusa izbjeglice, koji su uspostavljeni u brojnim zemljama.

F. REGIONALNI INSTRUMENTI O IZBJEGLICAMA

20. Pored Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine, kao i Statuta Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice, postoji i veliki broj regionalnih sporazuma, konvencija i drugih instrumenata o izbjeglicama, posebno u Africi, obje Amerike i u Evropi. Ovi regionalni instrumenti se bave pitanjima kao što su dodjela azila, putne isprave i putne olakšice, itd. Neki od njih sadrže i definiciju pojma “izbjeglica” ili definiciju osoba koje imaju pravo na azil. 21. Pitanje diplomatskog i teritorijalnog azila je u Južnoj i Srednjoj Americi uređeno brojnim regionalnim instrumentima, uključujući i Ugovor o međunarodnom krivičnom pravu (Montevideo, iz 1889. godine); Sporazum o izručenju (Karakas, iz 1911. godine); Konvencija o azilu (Havana, iz 1928. godine); Konvencija o političkom azilu (Montevideo, iz 1933. godine); Konvencija o diplomatskom azilu (Karakas, iz 1954. godine); i Konvencija o teritorijalnom azilu (Karakas, iz 1954. godine). 22. Regionalni instrument novijeg datuma je Konvencija koja pokriva određene aspekte izbjegličkih problema u Africi, koju je usvojila Skupština predsjednika država i vlada Organizacije afričkog jedinstva 10. septembra 1969. godine. Ova Konvencija sadrži definiciju pojma “izbjeglica” iz dva dijela: prvi dio je identičan definiciji iz Protokola iz 1967. godine (odnosno Konvenciji iz 1951. godine, samo bez vremenskog i teritorijalnog ograničenja). Drugi dio definicije primjenjuje pojam “izbjeglica” na svakoga tko je:

“… zbog vanjske agresije, okupacije, strane dominacije ili događaja koji ozbiljno narušavaju javni red, bilo na jednom dijelu ili na cijelom teritoriju zemlje porijekla ili državljanstva, prisiljen napustiti mjesto uobičajenog boravka i potražiti utočište negdje drugdje izvan svoje zemlje porijekla ili državljanstva.”

8

23. Ovaj Priručnik se bavi određivanjem statusa izbjeglice samo na osnovu dva univerzalna međunarodna instrumenta, a to su Konvencija iz 1951. i Protokol iz 1967. godine.

G. AZIL I POSTUPANJE PREMA IZBJEGLICAMA

24. Ovaj Priručnik se ne bavi pitanjima koja su u uskoj vezi sa određivanjem statusa izbjeglice, na primjer, davanje azila izbjeglicama ili postupanje prema izbjeglicama nakon što im je priznat status. 25. I pored toga što se azil spominje u Završnom aktu Konferencije ambasadora pri Ujedinjenim narodima kao i u Preambuli Konvencije, dodjela azila nije uređena Konvencijom iz 1951. niti Protokolom iz 1967. godine. Visoki komesarijat se uvijek zalagao za liberalnu politiku dodjele azila u duhu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Deklaracije o teritorijalnom azilu, koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine odnosno 14. decembra 1967. godine. 26. U pogledu postupanja na teritorijima država, ovo pitanje je, kad je riječ o izbjeglicama, uređeno osnovnim odredbama Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine (vidi paragraf 12(ii)). Nadalje, valja skrenuti pažnju na Preporuku E iz Završnog akta Konferencije ambasadora, kojom se usvaja Konvencija iz 1951. godine:

“KONFERENCIJA Izražava nadu da će Konvencija o statusu izbjeglica imati primjereni značaj koji premašuje njen ugovorni okvir i da će svi narodi biti njome vođeni kada, za osobe koje se nalaze na njihovim teritorijima kao izbjeglice, a koje nisu pokrivene odredbama Konvencije, budu odobravali, koliko god je to moguće, postupanje koje ona osigurava.”

27. Ovom Preporukom se omogućava državama da riješe probleme koji se mogu javiti u pogledu osoba za koje se smatra da u potpunosti ne ispunjavaju uvjete predviđene definicijom pojma “izbjeglica”.

9

PRVI DIO - Kriteriji za određivanje statusa izbjeglice

POGLAVLJE I - Osnovna načela

28. Određena osoba je izbjeglica u smislu Konvencije iz 1951. čim ispuni kriterije sadržane u definiciji, što se nužno dešava prije nego što njen status izbjeglice bude formalno određen. Dakle, priznavanje statusa izbjeglice nije ono što tu osobu čini izbjeglicom, nego se priznavanjem statusa ona samo proglašava izbjeglicom. Dotična osoba ne postaje izbjeglica zbog toga što joj je priznat status izbjeglice, nego se njen status priznaje zbog toga što ona jeste izbjeglica. 29. Određivanje statusa izbjeglice je proces koji se odvija u dvije faze. Prvo je potrebno utvrditi relevantne činjenice u svakom konkretnom slučaju. Drugo, na tako utvrđene činjenice moraju se primijeniti definicije iz Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine. 30. Odredbe Konvencije iz 1951. godine, koje uređuju tko jeste izbjeglica, sastoje se iz tri dijela, koji su označeni kao klauzule o “uključenju”, “prestanku” i “isključenju”. 31. Klauzule o uključenju definiraju kriterije koje određena osoba mora zadovoljiti da bi postala izbjeglica. One, dakle, čine pozitivnu osnovu na kojoj se vrši određivanje statusa izbjeglice. Takozvane klauzule o prestanku i isključenju imaju negativno značenje; naime, u prvima se navode uvjeti pod kojima izbjeglica prestaje biti izbjeglicom, dok se u drugima nabrajaju okolnosti pod kojima se osoba isključuje iz primjene Konvencije iz 1951. godine, premda zadovoljava pozitivne kriterije iz klauzula o uključenju.

10

POGLAVLJE II - Klauzule o uključenju

A. DEFINICIJE

(1) Statutarne izbjeglice

32. Član 1A(1) Konvencije iz 1951. godine se bavi statutarnim izbjeglicama, tj. osobama koje se smatraju izbjeglicama shodno odredbama međunarodnih instrumenata koji su prethodili Konvenciji iz 1951. godine U njemu se kaže sljedeće:

U svrhu ove Konvencije, pojam “izbjeglica” se primjenjuje na svaku osobu:

(1) za koju se smatra da je izbjeglica, shodno dogovorima od 12. maja 1926. godine i 30. juna 1928. godine ili shodno konvencijama od 28. oktobra 1933. godine i 10. februara 1938. godine, protokolu od 14. septembra 1939. godine ili Ustavu Međunarodne organizacije za izbjeglice; odluke o nepodobnosti, koje je donijela Međunarodna organizacija za izbjeglice tijekom svog djelovanja, ne sprečavaju da status izbjeglice bude odobren osobama koje ispunjavaju uvjete iz točke (2) stava A ovog člana.

33. Smisao gornjeg nabrajanja jeste da osigura vezu sa prošlošću i kontinuitet međunarodne zaštite izbjeglica, koji su ranije, u više navrata, bili predmet brige međunarodne zajednice. Kao što smo već rekli, (paragraf 4. gore), ti instrumenti su do danas izgubili na svojoj važnosti, pa bi rasprava o njima u ovom Priručniku imala malu praktičnu vrijednost. Međutim, osoba koja se smatra izbjeglicom pod uvjetima iz bilo kojeg od ovih instrumenata automatski je izbjeglica prema Konvenciji iz 1951. godine. Prema tome, osoba koja posjeduje tzv. “Nansenov pasoš”4 ili “potvrdu o podobnosti”, koje je izdala Međunarodna organizacija za izbjeglice, mora se smatrati izbjeglicom prema Konvenciji iz 1951. godine ukoliko se na nju može primijeniti neka od klauzula o prestanku ili ukoliko je ona izuzeta od primjene ove Konvencije shodno nekoj od klauzula o isključenju. Isto se odnosi i na dijete preminulog statutarnog izbjeglice.

4 "Nansenov pasoš": potvrda o identitetu koja se koristila kao putna isprava izdana izbjeglicama prema odredbama predratnih instrumenata.

11

(2) Osnovna definicija iz Konvencije iz 1951. godine 34. Prema članu 1A(2) Konvencije iz 1951. godine, pojam “izbjeglica” se odnosi na svaku osobu:

“koja se, kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine i zbog osnovanog straha od proganjanja iz razloga rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja, nalazi izvan zemlje svog državljanstva i koja ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje; ili koja, budući da nema državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se u nju vrati.”

O ovoj osnovnoj definiciji se detaljnije raspravlja u daljnjem tekstu.

B. TUMAČENJE POJMOVA

(1) “Događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine” 35. Porijeklo vremenskog ograničenja na 1951. godinu je objašnjeno u paragrafu 7. Uvoda. Ovo vremensko ograničenje je nakon usvajanja Protokola iz 1967. umnogome izgubilo svoje praktično značenje. Tumačenje riječi “događaji” je, stoga, interesantno samo malom broju država članica Konvencije iz 1951. godine, koje ujedno nisu članice Protokola iz 1967. godine5

36. Riječ “događaji” nije definirana u Konvenciji iz 1951. godine, ali se podrazumijevalo da ona označava “zbivanja od velike važnosti, uključujući teritorijalne ili temeljite političke promjene, kao i sistematsko proganjanje koje je naknadna posljedica ranijih promjena”.6 Vremensko ograničenje se odnosi na “događaje” zbog kojih je, a ne na datum na koji je, određena osoba postala izbjeglica, niti na datum na koji je ta osoba napustila svoju zemlju. Izbjeglica je mogao napustiti svoju zemlju kako prije tako i poslije ovog datuma, pod uvjetom da je njegov strah od proganjanja nastao uslijed

5 Vidi Aneks IV. 6 Dokument Ujedinjenih naroda E/1618, str. 39.

12

“događaja” koji su se desili prije tog datuma ili uslijed naknadnih posljedica koje su nastale kao rezultat tih događaja.7

(2) “Osnovan strah od proganjanja” (a) Opća analiza 37. Fraza “osnovan strah od proganjanja” je ključna u definiciji. Ona odražava stav njenih autora o glavnim elementima izbjegličkog karaktera. Prethodni način definiranja pojma izbjeglice putem kategorija (npr. osobe određenog porijekla koje ne uživaju zaštitu svoje zemlje) je zamijenjen generalnim pojmom “straha” kao relevantnim motivom. S obzirom na to da je strah subjektivan, definicija podrazumijeva postojanje subjektivnog elementa kod osobe koja traži status izbjeglice. Stoga je za određivanje statusa izbjeglice važnija ocjena iskaza podnositelja zahtjeva, nego procjena situacije u njegovoj zemlji porijekla. 38. Elementu straha – koji je stanje duha i subjektivni osjećaj – pridodat je atribut “osnovan”. Ovo podrazumijeva da nije samo stanje duha dotične osobe ono što određuje njen izbjeglički status, već da to stanje duha mora biti potkrijepljeno i objektivnom situacijom. Pojam “osnovan strah” stoga sadrži subjektivni i objektivni element i pri utvrđivanju postojanja osnovanog straha, oba ova elementa se moraju uzeti u obzir. 39. Pretpostavljamo da, osim iz avanturizma ili želje da se vidi svijet, nitko ne bi inače napustio svoj dom i zemlju, a da za to nema neki kategoričan razlog. Mnogo je kategoričnih i razumljivih razloga za napuštanje zemlje, ali se samo jedan motiv izdvaja kao onaj koji označava izbjeglicu. Iz gore spomenutih razloga, fraza “osnovan strah od proganjanja”, time što ukazuje na taj konkretan motiv, automatski čini sve ostale razloge bježanja irelevantnim za definiciju. Taj izraz isključuje osobe koje su, na primjer, žrtve gladi ili prirodnih katastrofa, osim ukoliko one pored toga nemaju osnovan strah od proganjanja iz jednog od navedenih razloga. Međutim, ti drugi motivi ne moraju biti u cijelosti irelevantni za postupak određivanja statusa izbjeglice jer je za pravilno razumijevanje slučaja neophodno uzeti u obzir sve okolnosti.

7 Loc. cit.

13

40. Ocjena subjektivnog elementa je neodvojiva od procjene ličnosti podnositelja zahtjeva, s obzirom na to da psihološke reakcije različitih ljudi u identičnim okolnostima ne moraju biti iste. Dok jedna osoba može imati čvrsta politička ili religiozna uvjerenja, čije zanemarivanje može njen život učiniti nepodnošljivim, druga osoba ne mora imati takva čvrsta uvjerenja. Netko se može impulzivno odlučiti na bijeg, dok će drugi brižljivo planirati svoj odlazak. 41. Uslijed značaja koji se u definiciji pridaje subjektivnom elementu, procjena kredibiliteta je neophodna kada činjenice koje su prikupljene nisu dostatne za pojašnjenje konkretnog slučaja. Bit će neophodno uzeti u obzir osobnu i porodičnu historiju podnositelja zahtjeva, njegovu pripadnost određenoj rasnoj, religijskoj, nacionalnoj, društvenoj ili političkoj grupi, njegovo vlastito tumačenje njegove situacije i njegova osobna iskustva – drugim riječima, sve ono što može ukazati na to da je strah dominantan motiv njegovog zahtjeva. Strah mora biti razložan. Pretjeran strah, međutim, može biti osnovan ako se, u svim okolnostima dotičnog slučaja, takvo stanje duha može smatrati opravdanim. 42. U pogledu objektivnog elementa, potrebno je ocijeniti izjave koje dā podnositelj zahtjeva. Od organa koji su pozvani da odrede status izbjeglice se ne traži da prosuđuju o uvjetima u zemlji porijekla podnositelja zahtjeva. Izjave podnositelja zahtjeva se, međutim, ne mogu razmatrati u apstraktnom smislu, već se moraju promatrati u kontekstu cjelokupne situacije. Poznavanje uvjeta u zemlji porijekla podnositelja zahtjeva – mada nije primarni zadatak – značajan je element u procjeni kredibiliteta podnositelja zahtjeva. Općenito se strah podnositelja zahtjeva treba smatrati osnovanim ako on može dokazati, u razložnoj mjeri, da je njegov dalji boravak u zemlji porijekla za njega postao nepodnošljiv, iz razloga navedenih u definiciji ili bi, iz tih istih razloga, bio nepodnošljiv ako bi se tamo vratio. 43. Ovakva zapažanja se ne moraju nužno zasnivati na osobnom iskustvu podnositelja zahtjeva. Na primjer, ono što se dogodilo njegovim prijateljima, rodbini i ostalim pripadnicima iste rasne ili društvene grupe može biti dovoljan znak da je njegov strah da će i on, prije ili kasnije, postati žrtva proganjanja, osnovan. Također će relevantni biti i zakonski propisi njegove zemlje porijekla, a posebice način na koji se oni primjenjuju. Svaki slučaj se, međutim, mora procjenjivati zasebno. Mogućnost proganjanja može biti veća

14

ako se radi o poznatoj osobi, nego o osobi koja nije poznata u javnosti. Zbir svih elemenata, kao što su karakter osobe, njeno porijeklo, utjecaj, bogatstvo ili spremnost na javno istupanje, može dovesti do zaključka da je njen strah od proganjanja osnovan. 44. Iako se status izbjeglice obično mora odrediti za svaki slučaj zasebno, bilo je situacija u kojima su raseljavane čitave grupe ljudi pod okolnostima koje ukazuju na to da se svaki član te grupe može smatrati izbjeglicom. U ovakvim situacijama je pomoć često hitno potrebna, a iz čisto praktičnih razloga je možda nemoguće odrediti izbjeglički status za svakog pojedinog člana grupe. Zbog toga se pribjegava tzv. “grupnom određivanju” statusa izbjeglice, kojim se svaki član grupe prima facie (tj. u nedostatku dokaza o suprotnom) smatra izbjeglicom. 45. Osim u situacijama iz prethodnog paragrafa, podnositelj zahtjeva za izbjeglički status obično mora navesti dobar razlog zbog kojeg on osobno strahuje od proganjanja. Može se pretpostaviti da osoba osjeća osnovan strah od proganjanja ako je već bila žrtva proganjanja iz jednog od razloga nabrojanih u Konvenciji iz 1951. Međutim, riječ “strah” se ne odnosi samo na osobe koje su stvarno bile žrtve proganjanja, već i na osobe koje žele izbjeći situacije koje za sobom povlače rizik od proganjanja. 46. Izrazi “strah od proganjanja” ili čak “proganjanje”, obično su strane svakodnevnom rječniku izbjeglice. Izbjeglica će se, zaista, vrlo rijetko pozvati doslovce na “strah od proganjanja” iako će taj izraz biti implicitno sadržan u njegovom iskazu. Da ponovimo, mada izbjeglica može imati jasno određena mišljenja zbog kojih je morao propatiti, možda iz psiholoških razloga ne može opisati svoja iskustva i situacije političkim rječnikom. 47. Tipična prilika za provjeru osnovanosti straha javlja se u slučaju kada osoba posjeduje važeći nacionalni pasoš. Ponekad se tvrdi da posjedovanje pasoša znači da vlasti koje su pasoš izdale nemaju namjeru progoniti nositelja pasoša, jer mu ga inače ne bi ni izdale. Mada je ovo točno u nekim slučajevima, brojne osobe su pribjegle legalnom izlasku iz zemlje kao jedinom mogućem načinu, a da nikada nisu otkrile svoja politička mišljenja, koja bi ih mogla dovesti u opasnu situaciju vis-à-vis vlasti.

15

48. Posjedovanje pasoša se, stoga, ne može uvijek smatrati dokazom lojalnosti njegovog nositelja, niti ukazivati na odsustvo straha. Pasoš se čak može izdati i osobi koja je nepoželjna u zemlji porijekla upravo radi toga da bi ta osoba napustila zemlju, a mogući su slučajevi u kojima je pasoš nabavljen kradomice. Prema tome, možemo zaključiti da puko posjedovanje važećeg nacionalnog pasoša nije prepreka izbjegličkom statusu. 49. Ukoliko, međutim, podnositelj zahtjeva bez nekog dobrog razloga insistira na tome da zadrži važeći pasoš zemlje čiju zaštitu navodno ne želi, takvo ponašanje može dovesti u sumnju valjanost njegove tvrdnje da osjeća “osnovan strah”. Obično, nakon priznanja statusa, izbjeglica ne treba zadržati svoj nacionalni pasoš. 50. Međutim, moguće su izuzetne situacije u kojima osoba, koja ispunjava kriterije za status izbjeglice, može zadržati svoj nacionalni pasoš – ili kojoj vlasti zemlje porijekla mogu izdati novi pasoš shodno posebnim dogovorima. Posebice kada ti dogovori ne podrazumijevaju da se nositelj nacionalnog pasoša može slobodno vratiti u svoju zemlju bez prethodne dozvole, oni ne moraju biti nespojivi sa izbjegličkim statusom. (b) Proganjanje 51. Ne postoji univerzalno prihvaćena definicija “proganjanja”, a raznorazni pokušaji da se formulira ova definicija nisu imali većeg uspjeha. Iz člana 33. Konvencije iz 1951. godine se može zaključiti da prijetnja životu ili slobodi iz razloga rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, uvijek predstavlja proganjanje. Druge teške povrede ljudskih prava – iz istih razloga – također čine proganjanje. 52. Da li će drugi postupci ili prijetnje, zasnovani na predrasudama, prerasti u proganjanje, ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, uključujući i subjektivni element o kojem se govorilo u prethodnim paragrafima. Subjektivni karakter straha od proganjanja traži ocjenu mišljenja i osjećanja dotične osobe. Isto tako se, u svjetlu tih mišljenja i osjećanja, moraju promatrati stvarne ili očekivane mjere koje se poduzimaju protiv dotične osobe. Uslijed razlika u psihološkom ustrojstvu pojedinaca i u okolnostima svakog slučaja, tumačenja toga što prerasta u proganjanje, nužno se razlikuju.

16

53. Osim toga, podnositelj zahtjeva je možda bio podvrgnut raznoraznim mjerama koje same po sebi neće prerasti u proganjanje (npr. različite forme diskriminacije), koje su u nekim slučajevima kombinirane sa drugim nepovoljnim faktorima (npr. atmosferom sveopće nesigurnosti u zemlji porijekla). U takvim situacijama ovi različiti faktori mogu, ukoliko se uzmu zajedno, proizvesti u svijesti podnositelja zahtjeva učinak, koji razložno može opravdati zahtjev činjenicom osnovanog straha od proganjanja iz “kumulativnih razloga”. Nije ni potrebno reći da je nemoguće postaviti generalno pravilo o tome koji kumulativni razlozi mogu izazvati valjan zahtjev za izbjeglički status. To će nužno ovisiti o svim okolnostima, uključujući specifičnosti geografskog, historijskog i etnološkog konteksta. (c) Diskriminacija 54. Razlike u postupanju prema različitim grupama zaista postoje u manjem ili većem obimu u mnogim društvima. Osobe koje, kao rezultat tih razlika, ne uživaju jednako povoljno postupanje, nisu nužno žrtve proganjanja. Samo će u određenim okolnostima diskriminacija prerasti u proganjanje. Takav će slučaj biti ukoliko diskriminacijske mjere dovode do suštinski negativnih posljedica po dotičnu osobu, npr. ozbiljno ograničavaju pravo na zaradu za život, pravo na prakticiranje religije ili pristup obično dostupnim obrazovnim mogućnostima. 55. U slučaju kada diskriminacijske mjere nemaju same po sebi ozbiljniji karakter, one ipak mogu izazvati razložan strah od proganjanja, ukoliko u svijesti dotične osobe proizvedu osjećaj bojazni i nesigurnosti u pogledu njene buduće egzistencije. Da li će te diskriminacijske mjere, same po sebi, prerasti u proganjanje, mora se odrediti u svjetlu svih okolnosti. Tvrdnja o postojanju straha od proganjanja će, naravno, biti jača kada je dotična osoba bila žrtva brojnih diskriminacijskih mjera ovakve vrste i kada je, dakle, prisutan kumulativni element.8 (d) Kažnjavanje 56. Proganjanje se mora razlikovati od kažnjavanja za prekršajna djela. Osobe koje bježe od sudskog gonjenja ili kažnjavanja za takve prekršaje,

8 Vidi i paragraf 53.

17

obično nisu izbjeglice. Treba imati u vidu da je izbjeglica žrtva - ili potencijalna žrtva - nepravde, a ne bjegunac od pravde. 57. Međutim, gore navedena razlika može ponekad biti nejasna. Kao prvo, osobe koje su krive za prekršajna djela mogu podlijegati pretjeranim kaznama, koje mogu prerasti u proganjanje u smislu definicije. Nadalje, krivično gonjenje iz razloga navedenog u definiciji (na primjer, u vezi sa “ilegalnim” religijskim obrazovanjem djeteta), može, samo po sebi, prerasti u proganjanje. 58. Drugo, mogući su slučajevi u kojima neka osoba, pored straha od sudskog gonjenja ili od kažnjavanja za prekršajno djelo, može osjećati i “osnovan strah od proganjanja”. U takvim slučajevima je ta osoba izbjeglica. Međutim, možda će biti potrebno razmotriti da predmetno krivično djelo, po svojoj prirodi, možda nije toliko teško da bi se podnositelja zahtjeva podveo pod jednu od klauzula o isključenju.9 59. Da bi se utvrdilo da li sudsko gonjenje prerasta u proganjanje, bit će potrebno pozvati se i na zakonske propise predmetne zemlje jer je moguće da oni nisu u suglasnosti sa prihvaćenim standardima ljudskih prava. Međutim, najčešće nisu zakonski propisi ti koji su diskriminacijski, nego njihova primjena. Sudsko gonjenje zbog povrede “javnog reda” npr. rasturanja letaka, može biti samo sredstvo za proganjanje pojedinaca iz razloga političkog sadržaja tih publikacija. 60. U ovakvim slučajevima, uslijed očiglednih poteškoća u procjeni zakonskih propisa neke druge države, nacionalne vlasti predmetne zemlje često mogu biti prisiljene da prilikom odlučivanja upotrijebe svoje vlastito zakonodavstvo kao mjerilo. Uz to, može se pribjeći i načelima postavljenim u raznoraznim međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima, posebice u međunarodnim paktovima o ljudskim pravima, koji obavezuju države članice i kojima je pristupio veliki broj država članica Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine.

9 Vidi paragrafe 144. do 156.

18

(e) Posljedice nezakonitog odlaska iz zemlje porijekla ili nedozvoljenog ostanka u zemlji porijekla

61. Zakonodavstvo pojedinih država nameće teške kazne za državljane koji napuste zemlju na nezakonit način ili koji ostanu u inostranstvu bez dozvole. U slučaju kada se sa razlogom vjeruje da će neka osoba, uslijed svog nezakonitog odlaska ili nedozvoljenog ostanka u inostranstvu, podlijegati tako teškim kaznama, priznanje njenog izbjegličkog statusa bit će opravdano ako je moguće pokazati da su njeni motivi za napuštanje ili ostanak izvan zemlje u vezi sa razlozima nabrojanim u članu 1A(2) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine (vidi paragraf 66. u daljnjem tekstu). (f) Razlikovanje ekonomskih migranata od izbjeglica 62. Migrant je svatko tko, iz nekih drugih razloga, a ne iz razloga sadržanih u definiciji, dobrovoljno napusti svoju zemlju kako bi se nastanio negdje drugdje. On može biti potaknut željom za promjenom ili avanturom, porodičnim ili pak nekim drugim privatnim razlozima. Ako je na odlazak potaknut isključivo ekonomskim razlozima, on je ekonomski migrant, a ne izbjeglica. 63. Razlika između ekonomskog migranta i izbjeglice je, međutim, ponekad mutna, isto kao što razlika između ekonomskih i političkih mjera u zemlji porijekla podnositelja zahtjeva nije uvijek jasna. Iza ekonomskih mjera koje utječu na život pojedinca mogu stajati rasni, religijski ili politički ciljevi ili namjere usmjerene protiv određene grupe. Kada ekonomske mjere ugrožavaju ekonomski opstanak određenog dijela stanovišta (npr. uskraćivanje trgovinskih prava ili diskriminacijsko ili pretjerano oporezivanje određene nacionalne ili religijske grupe) žrtve mogu, sukladno okolnostima, postati izbjeglice, kada napuste svoju zemlju. 64. Da li će se isti kriterij primijeniti i na žrtve općih ekonomskih mjera (tj. onih mjera koje se bez diskriminacije primjenjuju na cjelokupno stanovništvo) ovisit će o okolnostima konkretnog slučaja. Neslaganje sa općim ekonomskim mjerama nije samo po sebi dovoljan razlog za traženje statusa izbjeglice. S druge strane, ono što na prvi pogled izgleda prvenstveno kao ekonomski motiv za odlazak, može u stvarnosti uključivati i politički element, pa je moguće da je upravo političko mišljenje to što njega izlaže ozbiljnim posljedicama, a ne njegovo neslaganje sa ekonomskim mjerama.

19

(g) Agenti proganjanja 65. Proganjanje se obično vezuje za postupke državnih organa. Ono, također, može dolaziti od dijela stanovništva koji ne poštuje standarde utvrđene zakonima dotične zemlje. Takav slučaj može biti kod religijske netolerancije, koja prerasta u proganjanje, u zemlji koja je inače sekularna, ali gdje veliki dio stanovništva ne poštuje vjerovanja svojih susjeda. Kada tešku diskriminaciju ili druge teške napade vrši lokalno stanovništvo, ta djela se mogu smatrati proganjanjem ako ih vlasti svjesno toleriraju ili odbiju ili se pokažu nemoćnim pružiti djelotvornu zaštitu.

(3) “iz razloga rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja”

(a) Opća analiza 66. Da bi se netko mogao smatrati izbjeglicom, mora pokazati postojanje osnovanog straha od proganjanja iz jednog od gore navedenih razloga. Nevažno je da li proganjanje proizlazi iz jednog od ovih razloga pojedinačno ili iz kombinacije dva ili više njih. Često podnositelj zahtjeva nije ni svjestan razloga za proganjanje od kojeg strahuje. U svakom slučaju, nije njegova dužnost da svoj slučaj analizira u toj mjeri, da do detalja identificira te razloge. 67. Pri utvrđivanju činjenica u konkretnom slučaju, na voditelju postupka je da utvrdi razlog ili razloge za proganjanje od kojeg podnositelj strahuje, te da odluči da li je, s tim u vezi, zadovoljena definicija iz Konvencije iz 1951. Očigledno je da će se raznorazni razlozi za proganjanje često preklapati. Obično će se u jednom slučaju kombinirati više elemenata, npr. politički protivnik koji pripada nekoj religijskoj ili nacionalnoj grupi ili objema, pa kombinacija ovih razloga u njegovom slučaju može biti relevantan faktor pri ocjenjivanju osnovanosti njegovog straha. (b) Rasa 68. Rasa je, u ovom kontekstu, pojam koji treba shvaćati u njegovom najširem smislu, tako da obuhvati sve vrste etničkih grupa koje se obično spominju kao “rase”. Ovaj pojam često podrazumijeva i pripadnost određenoj

20

društvenoj grupi zajedničkog porijekla, koja čini manjinu u odnosu na većinsko stanovništvo. Rasna diskriminacija je osuđena širom svijeta kao jedan od najizrazitijih povreda ljudskih prava. Rasna diskriminacija stoga predstavlja važan element kod utvrđivanja postojanja proganjanja. 69. Diskriminacija iz rasnih razloga će često prerasti u proganjanje u smislu Konvencije iz 1951. Takav će slučaj biti ako je, kao posljedica rasne diskriminacije, ljudsko dostojanstvo narušeno u mjeri u kojoj je to nespojivo sa elementarnim i neotuđivim ljudskim pravima ili gdje zanemarivanje rasnih barijera podliježe ozbiljnim posljedicama. 70. Puka činjenica pripadnosti određenoj rasnoj grupi, obično nije dovoljna da bi podržala zahtjev za izbjeglički status. Moguće su, međutim, situacije u kojima, uslijed specifičnih okolnosti koje pogađaju dotičnu grupu, pripadnost rasi može, sama po sebi, biti dostatan razlog za strah od proganjanja. (c) Religija 71. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Pakt o ljudskim pravima proglašavaju pravo čovjeka na slobodu mišljenja, savjesti i religije, te pravo koje podrazumijeva njegovu slobodu da promijeni svoju religiju i da je ispoljava bilo javno ili privatno, kroz religijsko obrazovanje, prakticiranje, molitvu ili poštivanje religijskih normi. 72. Proganjanje iz “religijskih razloga” može poprimiti različite forme, npr. zabrana pripadnosti nekoj religijskoj zajednici, zabrana upražnjavanja vjere na javnim ili privatnim mjestima, zabrana religijskog obrazovanja, kao i teške diskriminacijske mjere koje se nameću osobama zbog toga što prakticiraju svoju religiju ili pripadaju određenoj religijskoj zajednici. 73. Puka pripadnost nekoj religijskoj zajednici obično nije dovoljna da bi podržala zahtjev za izbjeglički status. Moguće su, međutim, specifične okolnosti u kojima puka pripadnost može biti dostatan razlog. (d) Nacionalnost 74. Pojam “nacionalnost”, u ovom kontekstu, ne smije biti shvaćen samo kao “državljanstvo”. On se odnosi i na pripadnost nekoj etničkoj ili

21

lingvističkoj grupi, i može se poklapati i sa pojmom “rasa”. Proganjanje iz razloga nacionalne pripadnosti može podrazumijevati negativne stavove i mjere protiv nacionalne (etničke, lingvističke) manjine pa, u određenim okolnostima, činjenica pripadnosti takvoj manjini može, sama po sebi, izazvati osnovan strah od proganjanja. 75. Istovremeno, postojanje više nacionalnih (etničkih, lingvističkih) grupa, unutar granica jedne države, može proizvesti konfliktne situacije, kao i proganjanje ili opasnost od proganjanja. Nije uvijek lako razlučiti proganjanje iz razloga nacionalnosti od proganjanja iz razloga političkog mišljenja, kada je politički sukob između nacionalnih grupa spojen sa političkim pokretima, posebice ako se pokret poistovjećuje sa određenom “nacionalnošću”. 76. I iako su uglavnom pripadnici manjine ti koji se osjećaju ugroženim zbog svoje nacionalne pripadnosti, postojali su mnogi slučajevi na raznim kontinentima u kojima se pripadnik većine osjećao ugrožen od strane dominantne manjine. (e) Pripadnost određenoj društvenoj grupi 77. “Određena društvena grupa” obično uključuje osobe sličnog porijekla, običaja ili društvenog statusa. Tvrdnja o strahu od proganjanja iz ovog razloga se često može preplitati sa tvrdnjom o strahu od proganjanja iz drugih razloga, npr. zbog rase, religije ili nacionalnosti. 78. Pripadnost određenoj društvenoj grupi može biti u korijenu proganjanja, zato što ne postoji povjerenje u lojalnost te grupe prema vladi, ili zato što se smatra da politička perspektiva, prošlost ili ekonomske djelatnosti njenih pripadnika ili samo postojanje te društvene grupe kao takve, predstavljaju prepreku vladinoj politici. 79. Puka pripadnost određenoj društvenoj grupi obično nije dovoljna da bi podržala zahtjev za izbjeglički status. Moguće su, međutim, specifične okolnosti u kojima puka pripadnost može biti dostatan razlog za strah od proganjanja.

22

(f) Političko mišljenje 80. Političko mišljenje koje se razlikuje od mišljenja vlade nije, samo po sebi, dovoljan razlog za izbjeglički status, već podnositelj zahtjeva mora pokazati da on, zbog takvog svog mišljenja, strahuje od proganjanja. Dakle, pretpostavka je da podnositelj zahtjeva ima mišljenje koje vlast ne tolerira, a koje se kritički odnosi prema njihovoj politici ili metodama. Isto tako, pretpostavka je da su vlasti upoznate sa tim mišljenjem ili da ga pripisuju podnositelju zahtjeva. Političko mišljenje nekog profesora ili pisca može biti očiglednije nego mišljenje osobe koja ne zauzima tako istaknut položaj. Relativna važnost ili postojanost mišljenja podnositelja zahtjeva – onoliko koliko ju je moguće ustanoviti iz svih okolnosti konkretnog slučaja – također će biti relevantni. 81. Iako definicija govori o proganjanju “iz razloga političkog mišljenja”, ne može se uvijek ustanoviti uzročno-posljedična veza između iskazanog mišljenja i srodnih mjera koje je podnositelj zahtjeva trpio ili od kojih je strahovao. Takve mjere se samo u rijetkim slučajevima zasnivaju izričito na “mišljenju”, a češće poprimaju oblik kazne za navodno krivično djelo protiv struktura na vlasti. Stoga će biti neophodno utvrditi političko mišljenje podnositelja zahtjeva, koje je u korijenu njegovog ponašanja, kao i činjenicu da li je ono dovelo ili moglo dovesti do proganjanja od kojeg podnositelj tvrdi da strahuje. 82. Kao što smo već rekli, proganjanje “iz razloga političkog mišljenja” podrazumijeva da je podnositelj zahtjeva to mišljenje iskazao ili je ono privuklo pažnju vlasti. Međutim, također su moguće situacije u kojima podnositelj zahtjeva nikada nije ni iskazao svoje mišljenje ali se, uslijed jačine njegovih uvjerenja, može razložno pretpostaviti da će on, prije ili kasnije, to mišljenje iskazati te, kao rezultat toga, doći u sukob sa vlastima. Kada se ovako nešto može razložno pretpostaviti, za podnositelja zahtjeva se može smatrati da strahuje od proganjanja iz razloga političkog mišljenja. 83. Podnositelj zahtjeva koji se poziva na strah od proganjanja zbog političkog mišljenja ne mora pokazati da su vlasti njegove zemlje porijekla znale za njegovo mišljenje prije nego što je on napustio zemlju. On je svoje političko mišljenje mogao prikrivati, te tako nikada ne pretrpjeti diskriminaciju ili proganjanje. Međutim, puka činjenica da se podnositelj zahtjeva odbija

23

staviti pod zaštitu svoje vlade ili da se odbija vratiti, može razotkriti istinsko stanje njegovog duha i ukazivati na strah od proganjanja. U tim okolnostima bi se provjera osnovanosti straha zasnivala na procjeni posljedica sa kojima bi se podnositelj zahtjeva sa određenim političkim sklonostima morao suočiti u slučaju povratka. Posebice se to odnosi na tzv. izbjeglice “sur place”.10 84. Kada je netko predmet sudskog gonjenja ili kažnjavanja zbog političkog prekršaja, onda se mora razlučiti gonjenje zbog političkog mišljenja od gonjenja zbog politički motiviranih dijela. Ako se sudsko gonjenje odnosi na kažnjivo djelo počinjeno iz političkih motiva, a predviđena kazna je usuglašena sa pozitivnim zakonskim propisima dotične zemlje, strah od takvog gonjenja neće, sam po sebi, od podnositelja zahtjeva načiniti izbjeglicu. 85. Da li se osoba koja je počinila politički prekršaj može smatrati i izbjeglicom, ovisi o raznim drugim faktorima. Sudsko gonjenje za neki prekršaj može, u ovisnosti o okolnostima, biti izgovor za kažnjavanje počinitelja zbog njegovog političkog mišljenja ili zbog iskazivanja tog mišljenja. Isto tako, moglo bi se s razlogom vjerovati da će osoba koja je počinila politički prekršaj biti izložena pretjeranom ili proizvoljnom kažnjavanju za navodno djelo. Takvo pretjerano ili proizvoljno kažnjavanje može prerasti u proganjanje. 86. Pri odlučivanju o tome da li se osoba koja je počinila politički prekršaj može smatrati izbjeglicom, treba imati u vidu i sljedeće faktore: ličnost podnositelja zahtjeva, njegovo političko mišljenje, motive njegovog djelovanja, prirodu počinjenog djela, prirodu i motive sudskog gonjenja, i konačno, prirodu zakona na kojem se to gonjenje zasniva. Ovi faktori mogu ukazivati na to da se dotična osoba ne boji samo sudskog gonjenja i kažnjavanja – u zakonskim okvirima - za djelo koje je počinila, nego i proganjanja.

10 Vidi paragrafe 94. do 96.

24

(4) “nalazi izvan zemlje svog državljanstva” (nacionalnosti*) (a) Opća analiza 87. U ovom kontekstu se pojam “nacionalnost” odnosi na “državljanstvo”. Fraza “nalazi izvan zemlje svog državljanstva” se odnosi na osobe sa državljanstvom, za razliku od osoba bez državljanstva. U većini slučajeva izbjeglice zadržavaju državljanstvo svoje zemlje porijekla. 88. Opći uvjet za stjecanje statusa izbjeglice jeste da se podnositelj zahtjeva, koji ima državljanstvo, nalazi izvan zemlje svog državljanstva. Ovo pravilo nema izuzetaka. Međunarodna zaštita ne može stupiti na scenu sve dotle dok se dotična osoba nalazi unutar teritorijalne nadležnosti svoje domovine.11 89. Dakle, ako podnositelj zahtjeva navodi da strahuje od proganjanja, koje je vezano za zemlju njegovog državljanstva, potrebno je ustanoviti da on zaista i jeste državljanin te zemlje. Međutim, moguće su nejasnoće u pogledu toga da li dotična osoba uopće ima državljanstvo. Moguće je da ona ne zna ili je u krivu kada tvrdi da ima određeno državljanstvo ili da je bez državljanstva. U slučaju kada se državljanstvo ne može jasno ustanoviti, status izbjeglce treba odrediti na način sličan onome koji se koristi za osobe bez državljanstva, odnosno umjesto zemlje državljanstva u obzir treba uzeti zemlju prethodnog uobičajenog boravka (vidi paragrafe 101-105). 90. Kao što smo već rekli, osnovan strah podnositelja zahtjeva od proganjanja mora biti vezan za zemlju njegovog državljanstva. Sve dotle dok njegov strah nije vezan za zemlju njegovog državljanstva, od njega se može očekivati da se stavi pod zaštitu te zemlje. Njemu nije potrebna međunarodna zaštita, pa stoga on i nije izbjeglica.

(*) Na engleskom jeziku je “državljanstvo” iskazano terminom “nationality”, koji ima dvostruko značenja: 1) državljanstvo: 2) nacionalnost; op.prev. 11 U nekim zemljama, naročito u zemljama Srednje i Južne Amerike, uobičajena je praksa “diplomatskog azila” tj. pružanja utočišta u stranim ambasadama bjeguncima od političkog proganjanja. Iako se za takve osobe može smatrati da su izvan nadležnosti svoje zemlje, one nisu izvan njene teritorije. Prema tome, na njih se ne mogu primijeniti odredbe Konvencije iz 1951. godine Spomenuti pojam “eksteritorijalnosti” ambasada je nedavno zamijenjen pojmom “nepovredivosti”, koji se koristi u Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961. godine.

25

91. Strah od proganjanja ne treba uvijek vezivati za cijelu teritoriju zemlje državljanstva izbjeglice. Dakle, u etničkim sukobima ili u slučajevima velikih nemira, uključujući i građanski rat, do proganjanja određene etničke ili nacionalne grupe može doći samo u jednom dijelu zemlje. U ovakvim situacijama, dotična osoba neće biti isključena iz izbjegličkog statusa, samo zbog toga što je mogla potražiti utočište u drugom dijelu te zemlje ako, s obzirom na sve okolnosti, ne bi bilo razložno od nje očekivati da to učini. 92. Položaj osoba koje imaju više od jednog državljanstva je obrađen u paragrafima 106. i 107. u daljnjem tekstu. 93. Državljanstvo se može dokazati posjedovanjem nacionalnog pasoša. Posjedovanje takvog pasoša stvara prima facie pretpostavku da je njegov nositelj državljanin zemlje koja ga je izdala, osim ukoliko u samom pasošu ne stoji drugačije. Vlasnik pasoša, kojim se pokazuje da je on državljanin zemlje koja je pasoš izdala, a koji tvrdi da nema državljanstvo dotične zemlje, mora tu svoju tvrdnju dokazati, na primjer, time što će pokazati da se radi o tzv. “passport of convenience” (“pasoš koji se izdaje radi lakšeg putovanja” - na prvi pogled regularan pasoš predmetne zemlje, koji nacionalne vlasti ponekad izdaju osobama koje nisu državljani dotične zemlje). Međutim, puka tvrdnja vlasnika pasoša da mu je pasoš izdat samo radi lakšeg putovanja nije dovoljna da ospori pretpostavku državljanstva. Neophodne informacije se u nekim slučajevima mogu dobiti od vlasti koje su takav pasoš izdale. Ako se ove informacije ne mogu dobiti ili se ne mogu dobiti u razložnom vremenskom roku, voditelj postupka mora sam donijeti odluku o kredibilitetu tvrdnje podnositelja zahtjeva, uz odmjeravanje svih ostalih elemenata njegovog iskaza. (b) Izbjeglice “sur place” 94. Pretpostavka da čovjek mora biti izvan svoje zemlje da bi bio izbjeglica, ne znači da je svoju zemlju morao napustiti bespravno čak da je morao napustiti zbog osnovanog straha. On je mogao odlučiti da zatraži priznavanje izbjegličkog statusa nakon što se u inostranstvu nalazi već izvjesno vrijeme. Osoba koja nije bila izbjeglica u vrijeme kada je napustila svoju zemlju, ali koja je naknadno postala izbjeglica, naziva se izbjeglica “sur place”.

26

95. Čovjek postaje izbjeglica “sur place” uslijed okolnosti koje nastupe u njegovoj zemlji porijekla za vrijeme njegovog odsustva iz zemlje. Diplomatsko i ostalo osoblje koje radi u inostranstvu, ratni zarobljenici, studenti, radnici migranti i mnogi drugi su podnosili zahtjeve za izbjeglički status za vrijeme svog boravka u inostranstvu i mnogima je taj status i priznavan. 96. Čovjek može postati izbjeglica “sur place” kao rezultat svojih vlastitih aktivnosti, kao što su druženje sa izbjeglicama sa priznatim statusom ili iskazivanje političkih stavova u zemlji boravka. Da li su ove aktivnosti dostatne da opravdaju osnovan strah od proganjanja, mora se odrediti tek pažljivim ispitivanjem svih okolnosti. Posebnu pažnju treba obratiti na to da li su vlasti u zemlji porijekla mogle saznati za te aktivnosti i kakvo je njihovo vjerojatno viđenje tih aktivnosti.

(5) “ i koja ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se stavi pod zaštitu

te zemlje” 97. Za razliku od fraze iz točke (6) u daljnjem tekstu, ova fraza se odnosi na osobe koje imaju državljanstvo. Bez obzira na to da li ne može ili ne želi da se stavi pod zaštitu svoje vlade, izbjeglica je uvijek osoba koja takvu zaštitu ne uživa. 98. Činjenica da ne može da se stavi pod zaštitu svoje vlade podrazumijeva postojanje okolnosti koje su izvan moći dotične osobe. Moguće je, na primjer, da je u zemlji državljanstva proglašeno ratno stanje, da je zemlja u građanskom ratu ili da se u njoj dešavaju veliki nemiri, što onemogućava tu zemlju da pruži zaštitu ili zbog čega se takva zaštita čini nedjelotvornom. Isto tako, zemlja državljanstva može uskratiti zaštitu podnositelju zahtjeva. Takvo uskraćivanje zaštite može učvrstiti ili povećati strah podnositelja zahtjeva od proganjanja i zaista može predstavljati jedan od elemenata proganjanja. 99. Što se točno podrazumijeva pod uskraćivanjem zaštite mora biti utvrđeno sukladno okolnostima konkretnog slučaja. Ukoliko se čini da se podnositelju zahtjeva uskraćuju usluge (npr. odbija se izdavanje nacionalnog pasoša ili produženje njegovog važenja, ili mu se uskraćuje prihvat u njegovu domovinu), koje se obično pružaju njegovim sunarodnjacima, takvo uskraćivanje može značiti odbijanje zaštite u smislu definicijskog značenja tog pojma.

27

100. Pojam “ne želi” se odnosi na izbjeglice koje odbijaju da prihvate zaštitu zemlje svog državljanstva.12 Ovaj pojam je kvalificiran frazom “zbog tog straha”. Kada se čovjek želi staviti pod zaštitu svoje domovine, takva želja je obično nespojiva sa tvrdnjom da se izvan zemlje nalazi “zbog osnovanog straha od proganjanja”. Kadgod je zaštita zemlje državljanstva dostupna i kada ne postoji razlog, zasnovan na osnovanom strahu, za odbijanje takve zaštite, dotičnoj osobi nije potrebna međunarodna zaštita, pa ona ni nije izbjeglica. (6) “koja, budući da nema državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili,

zbog tog straha, ne želi da se u nju vrati” 101. Ova fraza se odnosi na izbjeglice bez državljanstva i paralelna je sa prethodnom frazom, koja se odnosi na izbjeglice sa državljanstvom. U slučaju izbjeglice bez državljanstva, “zemlja državljanstva” je zamijenjena “zemljom prethodnog uobičajenog boravka”, a izraz “ne želi da se stavi pod zaštitu” je zamijenjen riječima “ne želi da se u nju vrati”. Pitanje “stavljanja pod zaštitu” zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka, naravno nije relevantno u slučaju izbjeglica bez državljanstva. Osim toga, kada osoba bez državljanstva napusti zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka, iz razloga navedenih u definiciji, ona se obično u tu zemlju više ne može vratiti. 102. Nije svaka osoba bez državljanstva nužno i izbjeglica, nego se takve osobe moraju nalaziti izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka iz razloga navedenih u definiciji. Ako ti razlozi ne postoje, onda ta osoba bez državljanstva i nije izbjeglica. 103. Takvi razlozi se moraju ispitati u odnosu na zemlju “prethodnog uobičajenog boravka”, u vezi sa kojom se strah navodi. Ovu zemlju autori Konvencije iz 1951. definiraju kao “zemlju u kojoj je boravio i bio predmet proganjanja ili strahuje da bi mogao biti predmet proganjanja u slučaju povratka”.13

12 Dokument UN E/1618, str. 39. 13 loc. cit.

28

104. Osoba bez državljanstva može imati više od jedne zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka i može strahovati od proganjanja u odnosu na više njih. Definicija ne zahtjeva da kriteriji budu zadovoljeni u odnosu na sve te zemlje. 105. Kada se odredi da je osoba bez državljanstva izbjeglica u odnosu na “zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka”, nikakva naredna promjena zemlje uobičajenog boravka neće utjecati na njen izbjeglički status.

(7) Dvojno ili višestruko državljanstvo

Član 1A(2) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine:

“u slučaju osobe koja ima više od jednog državljanstva, pojam “izvan zemlje svog državljanstva” odnosi se na svaku zemlju čije državljanstvo ta osoba ima. Ne smatra se da je lišena zaštite zemlje svog državljanstva ona osoba koja se, bez ikakvog valjanog razloga zasnovanog na osnovanom strahu, ne stavi pod zaštitu jedne od zemalja čije državljanstvo ima.”

106. Svrha ove odredbe, koja je uglavnom razumljiva sama po sebi, jeste da se iz izbjegličkog statusa isključe sve osobe sa dvojnim ili višestrukim državljanstvom, a koje se mogu staviti pod zaštitu bar jedne od zemalja čiji su državljani. Kadgod je dostupna, nacionalna zaštita ima prednost u odnosu na međunarodnu zaštitu. 107. Međutim, prilikom ispitivanja slučaja podnositelja zahtjeva sa dvojnim ili višestrukim državljanstvom, potrebno je napraviti razliku između posjedovanja državljanstva u pravnom smislu i dostupnosti zaštite od strane predmetne zemlje. Moguće je da podnositelj zahtjeva ima državljanstvo zemlje u vezi sa kojom on ne navodi nikakav strah, ali da se to državljanstvo ne smatra djelotvornim jer ne povlači zaštitu koja se obično pruža državljanima. U takvim okolnostima, posjedovanje drugog državljanstva nije nespojivo sa izbjegličkim statusom. U pravilu, da bi se uopće moglo ustanoviti da državljanstvo nije djelotvorno, prethodno je morao biti podnesen i odbijen zahtjev za zaštitom. Ako zaštita nije eksplicitno odbijena, izostanak odgovora u razložnom roku, može se smatrati odbijanjem.

29

(8) Teritorijalno prostiranje 108. U vrijeme sastavljanja Konvencije iz 1951. godine, određen broj država nije želio preuzeti obaveze čiji se opseg nije mogao predvidjeti, što je dovelo do uvođenja vremenskog ograničenje na 1951. godinu (paragrafi 35. i 36. u prethodnom tekstu). Osim toga, Konvencija iz 1951. godine je, u skladu sa željama pojedinih vlada, omogućila ugovornim državama da svoje obaveze preuzete Konvencijom ograniče na osobe koje su postale izbjeglice kao rezultat događaja koji su se desili u Evropi. 109. Sukladno tome, u članu 1B Konvencije iz 1951. stoji:

(1) U svrhu ove Konvencije, riječi iz člana 1A “događaji koji su se desili prije 1. januara 1951. godine“ mogu se razumjeti kao:

(a) “događaji koji su se desili u Evropi prije 1. januara 1951. godine”

ili (b) “događaji koji su se desili u Evropi ili negdje drugo prije 1. januara

1951. godine”; i svaka ugovorna država dužna je, prilikom potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, dati izjavu u kojoj precizira značenje koje pridaje tim riječima, a u pogledu obaveza koje preuzima na sebe u skladu sa ovom Konvencijom.

(2) Svaka ugovorna država, koja usvoji alternativu pod (a), može u svako

doba proširiti svoje obaveze, usvajanjem alternative pod (b), uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda.

110. Od svih država članica Konvencije iz 1951. godine, u vrijeme pisanja je njih devet još uvijek slijedilo alternativu pod (a) “događaji koji su se desili u Evropi”.14 Iako u tim zemljama izbjeglice iz drugih dijelova svijeta često dobivaju azil, njima se obično ne dodjeljuje status izbjeglice prema Konvenciji iz 1951.

14 Vidi Aneks IV.

30

POGLAVLJE III - Klauzule o prestanku statusa izbjeglice

A. OPĆENITO 111. Takozvane “klauzule o prestanku statusa izbjeglice” (član 1C (1) do (6) Konvencije iz 1951. godine) navode uvjete pod kojima izbjeglicama prestaje status. One se zasnivaju na stavu da međunarodnu zaštitu ne treba odobravati u slučaju kada ona više nije potrebna ili opravdana. 112. Jednom određen, status izbjeglice traje sve dotle dok dotična osoba ne potpadne pod klauzule o prestanku statusa izbjeglice.15 Ovako strog pristup određivanju statusa izbjeglice proistječe iz potrebe da se izbjeglicama pruži određena sigurnost, u smislu da njihov status ne podliježe stalnoj reviziji u svjetlu privremenih promjena - koje nisu fundamentalne - situacije koja prevladava u njihovoj zemlji porijekla. 113. Član 1C Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine predviđa:

“Ova Konvencija se prestaje primjenjivati na svaku osobu koja potpada pod odredbe stava A ovog člana:

(1) ako se ona ponovno dobrovoljni stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva; ili

(2) ako ona, nakon što je izgubila državljanstvo, isto ponovno dobrovoljno

stekne; ili

(3) ako ona stekne novo državljanstvo i uživa zaštitu zemlje svog novog državljanstva; ili

(4) ako se ona dobrovoljno vrati da bi se nastanila u zemlji koju je

napustila ili izvan koje je živjela zbog straha od proganjanja; ili

(5) ako ona više ne može i dalje odbijati zaštitu zemlje svog državljanstva jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice;

15 U nekim slučajevima će se izbjeglički status održati, iako su razlozi za takav status očigledno prestali postojati. Vidi (5) i (6) (paragrafe 135. do 139).

31

podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija staviti pod zaštitu zemlje svog državljanstva;

(6) ako se ona, kao osoba koja nema državljanstvo, može vratiti u zemlju

svog prethodnog uobičajenog boravka jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice; podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija vratiti u zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka.”

114. Od šest klauzula o prestanku statusa izbjeglice, prve četiri odražavaju promjenu položaja izbjeglice, koju je on sam izazvao, a to su:

1. ponovno dobrovoljno stavljanje pod nacionalnu zaštitu; 2. ponovno dobrovoljno stjecanje državljanstva; 3. stjecanje novog državljanstva; 4. ponovno dobrovoljno nastanjenje u zemlji gdje je postojao strah od

proganjanja. 115. Posljednje dvije klauzule o prestanku statusa izbjeglice, (5) i (6), zasnivaju se na stavu da međunarodna zaštita više nije opravdana, zbog promjena u zemlji u kojoj je postojao strah od proganjanja, nakon čega su prestali postojati razlozi zbog kojih je određena osoba postala izbjeglica. 116. Klauzule o prestanku statusa izbjeglice su po svojoj prirodi negativne i taksativno nabrojane. Stoga ih treba tumačiti restriktivno, i nikakvi drugi razlozi se ne mogu analogijom navoditi kao opravdanje za oduzimanje izbjegličkog statusa. Nije potrebno isticati da ukoliko (i kada) se izbjeglica, iz bilo kojih razloga, ne želi više smatrati izbjeglicom, prestaje i potreba za njegovim daljim izbjegličkim statusom i međunarodnom zaštitom. 117. Član 1C se ne bavi poništavanjem statusa izbjeglice. Moguće je, međutim, da iskrsnu okolnosti koje ukazuju na to da dotičnoj osobi nikada nije smio ni biti priznat status izbjeglice; npr. ukoliko se naknadno ustanovi da je takav status stečen lažnim prikazivanjem materijalnih činjenica ili da dotična osoba ima drugo državljanstvo ili da bi, u slučaju da su relevantne

32

činjenice bile poznate, bila primijenjena neka od klauzula o isključenju. U ovakvim će slučajevima odluka, kojom je toj osobi bio priznat status izbjeglice, obično biti poništena.

B. TUMAČENJE POJMOVA

(1) Ponovno dobrovoljno stavljanje pod nacionalnu zaštitu

U članu 1C(1) Konvencije iz 1951. godine stoji:

“ako se ona ponovno dobrovoljno stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva;”

118. Ova klauzula o prestanku se odnosi na izbjeglice koji imaju državljanstvo, a nastave živjeti izvan zemlje svog državljanstva. (Položaj izbjeglice koji se stvarno vratio u zemlju svog državljanstva je uređen četvrtom klauzulom o prestanku, koja govori o osobi koja se “ponovno nastanila” u toj zemlji). Međunarodna zaštita više nije potrebna izbjeglici koji se ponovno dobrovoljno stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva. On je time pokazao da su prestali uvjeti zbog kojih on “ne može ili ne želi da se stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva”. 119. Ova klauzula o prestanku podrazumijeva tri preduvjeta:

(a) dobrovoljnost; izbjeglica mora djelovati dobrovoljno; (b) namjeru; izbjeglica mora svojim djelima pokazati namjeru da se

ponovo stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva; (c) ponovno stavljanje pod zaštitu; izbjeglica mora stvarno i dobiti

ovakvu zaštitu. 120. Ukoliko izbjeglica ne djeluje dobrovoljno, neće prestati biti izbjeglica. Ukoliko vlasti, npr. vlasti u zemlji boravka, upute dotičnu osobu da, protiv njene volje, poduzme radnju, koja bi se mogla protumačiti kao ponovno stavljanje pod zaštitu zemlje državljanstva, npr. da konzulatu svoje zemlje podnese zahtjev za izdavanje pasoša, ta osoba neće prestati biti izbjeglica samo zato što postupa u skladu sa danom uputom. Isto tako, određena osoba može biti primorana, okolnostima izvan njene kontrole, da pribjegne mjeri zaštite koju pruža zemlja njenog državljanstva. Na primjer, možda

33

mora zatražiti razvod braka u svojoj zemlji jer nijedan drugi razvod braka nema potrebnu međunarodnu važnost. Takva radnja se ne može smatrati kao “ponovno dobrovoljno stavljanje pod zaštitu” i dotičnu osobu neće lišiti izbjegličkog statusa. 121. Pri odlučivanju o tome da li se u ovakvim okolnostima gubi status izbjeglice, potrebno je razlučiti stvarno ponovno stavljanje pod zaštitu od povremenih i slučajnih kontakata sa vlastima zemlje državljanstva. Ukoliko izbjeglica zatraži i dobije svoj nacionalni pasoš ili produženje njegove važnosti, smatrat će se, u nedostatku dokaza o suprotnom, da se on namjerava staviti pod zaštitu zemlje svog državljanstva. S druge strane, pribavljanje dokumenata od vlasti zemlje svog državljanstva, koje bi osobe koje nemaju dotično državljanstvo morale isto tako tražiti - kao npr. izvoda iz matične knjige rođenih ili vjenčanih - ili slične usluge, ne može se smatrati ponovnim stavljanjem pod zaštitu. 122. Izbjeglica koji zatraži zaštitu od vlasti zemlje svog državljanstva, ponovno je stavljen pod njenu zaštitu tek onda kada ovaj njegov zahtjev bude stvarno i odobren. Najčešći slučaj “ponovnog stavljanja pod zaštitu” će biti kada se izbjeglica želi vratiti u zemlju svog državljanstva. On neće prestati biti izbjeglica samo zbog toga što traži repatrijaciju. S druge strane, pribavljanje dozvole ulaska ili nacionalnog pasoša u svrhu povratka smatrat će se, u odsustvu dokaza o suprotnom, okončanjem statusa izbjeglice.16 Međutim, ovo ne isključuje mogućnost pružanja pomoći povratniku - i od strane UNHCR-a – kako bi se olakšao njegov povratak. 123. Moguće je da je izbjeglica dobrovoljno nabavio pasoš svoje zemlje porijekla, u namjeri da se stavi pod njenu zaštitu dok se nalazi izvan njene teritorije ili da se u nju vrati. Kao što smo već rekli, pribavljanjem ovog dokumenta, on obično prestaje biti izbjeglica. Ukoliko naknadno odustane od svoje namjere, njegov status izbjeglice se treba iznova odrediti. On će morati objasniti zbog čega je promijenio mišljenje i pokazati da se uvjeti, koji su ga prvobitno načinili izbjeglicom, nisu bitno promijenili.

16 Gore navedeno se odnosi samo na izbjeglicu koji se još uvijek nalazi izvan teritorije svoje zemlje. Treba imati na umu da četvrta klauzula o prestanku izbjegličkog statusa navodi da izbjeglički status prestaje svakom izbjeglici koji se ponovno dobrovoljno nastani u zemlji svog državljanstva ili prethodnog mjesta življenja.

34

124. U određenim izuzetnim okolnostima, pribavljanje nacionalnog pasoša ili produženje njegovog važenja ne mora podrazumijevati i okončanje statusa izbjeglice (vidi paragraf 120). Takav je slučaj, na primjer, kada nositelju pasoša nije dopušteno da se vrati u zemlju njegovog državljanstva bez posebne dozvole. 125. Kada izbjeglica posjeti svoju bivšu domovinu, pritom ne koristeći svoj nacionalni pasoš, nego npr. putnu ispravu izdanu u zemlji boravka, neke države smatraju da se ponovno stavio pod zaštitu svoje bivše domovine i izgubio svoj izbjeglički status na osnovu klauzule o prestanku. Međutim, svaki takav slučaj treba procjenjivati zasebno. Posjeta starom ili bolesnom roditelju ima drugačije značenje u pogledu odnosa tog izbjeglice prema njegovoj bivšoj domovini od redovne posjete toj zemlji sa namjerom da tamo provede praznike ili uspostavi poslovne odnose.

(2) Ponovno dobrovoljno stjecanje državljanstva U članu 1C(2) Konvencije iz 1951. godine stoji:

“ako ona, nakon što je izgubila državljanstvo, isto ponovno dobrovoljno stekne;”

126. Ova klauzula je slična prethodnoj. Primjenjuje se na slučajeve kada izbjeglica, koji je izgubio državljanstvo zemlje u vezi sa kojom mu je priznat osnovan strah od proganjanja, ovo državljanstvo ponovno dobrovoljno stekne. 127. Dok prema prethodnoj klauzuli (član 1C(1)), osoba koja ima državljanstvo prestaje biti izbjeglica ako se ponovno stavi pod zaštitu koja proizlazi iz tog državljanstva, prema ovoj klauzuli (član 1C(2)), ona gubi svoj status izbjeglice ponovnim stjecanjem državljanstva, koje je ranije izgubio.17 128. Ponovno stjecanje državljanstva mora biti dobrovoljno. Davanje državljanstva po sili zakona ne podrazumijeva njegovo ponovno dobrovoljno

17 U većini slučajeva izbjeglica zadržava državljanstvo svoje bivše domovine. To državljanstvo se može izgubiti pojedinačnim ili kolektivnim mjerama oduzimanja državljanstva. Gubitak državljanstva (apatridija) stoga nije nužno sadržan u izbjegličkom statusu.

35

stjecanje, osim ukoliko to državljanstvo nije bilo izričito ili prešutno prihvaćeno. Izbjeglica ne prestaje biti izbjeglica samo zato što je mogao ponovno steći svoje bivše državljanstvo, osim ukoliko tu mogućnost zaista i ne ostvari. Ako se takvo bivše državljanstvo daje po sili zakona, a sadrži mogućnost odbijanja, smatrat će se ponovnim dobrovoljnim stjecanjem u slučaju da izbjeglica, uz puno saznanje o tome, ne iskoristi mogućnost da to državljanstvo odbije; osim ukoliko se ne može pozvati na posebne razloge koji pokazuju da njegova namjera u stvari nije bila da ponovno stekne svoje bivše državljanstvo.

(3) Stjecanje novog državljanstva i zaštite

U članu 1C(3) Konvencije iz 1951. godine stoji:

“ako ona stekne novo državljanstvo i uživa zaštitu zemlje svog novog državljanstva;”

129. Kao i kod ponovnog stjecanja državljanstva, ova treća klauzula o prestanku, proizlazi iz načela da osoba koja uživa nacionalnu zaštitu nema potrebe za međunarodnom zaštitom. 130. Državljanstvo koje izbjeglica stječe, obično je državljanstvo zemlje boravka. U određenim slučajevima, međutim, izbjeglica koji živi u jednoj zemlji može steći državljanstvo neke druge zemlje. U takvim će slučajevima i njegov izbjeglički status prestati, pod uvjetom da novo državljanstvo donosi i zaštitu dotične zemlje. Ovaj preduvjet proizlazi iz fraze “i uživa zaštitu zemlje svog novog državljanstva”. 131. Ako osoba, nakon što je stekla novo državljanstvo, prestane biti izbjeglica, a potom navede osnovan strah u odnosu na zemlju novog državljanstva, nastaje potpuno nova situacija i njegov status se mora odrediti u odnosu na zemlju njegovog novog državljanstva. 132. Kada se status izbjeglice okonča stjecanjem novog državljanstva, pa to novo državljanstvo bude izgubljeno, taj status se, u ovisnosti o okolnostima tog gubitka, može obnoviti.

36

(4) ponovno dobrovoljno nastanjenje u zemlji u kojoj se strahovalo od proganjanja

U članu 1C(4) Konvencije iz 1951. godine stoji:

“ako se ona dobrovoljno vrati da bi se nastanila u zemlji koju je napustila ili izvan koje je živjela zbog straha od proganjanja;”

133. Ova četvrta klauzula o prestanku statusa izbjeglice se primjenjuje kako na izbjeglice koje imaju državljanstvo, tako i na izbjeglice bez državljanstva. Ona se odnosi na izbjeglice koji su se vratili u zemlju porijekla ili prethodnog boravka, a koji prije toga, dok su još uvijek bili u zemlji izbjeglištva, nisu prestali biti izbjeglice, u skladu sa prvom ili drugom klauzulom o prestanku statusa. 134. Ova klauzula se poziva na “ponovno dobrovoljno nastanjenje”, što treba shvatiti kao povratak u zemlju državljanstva ili prethodnog uobičajenog boravka, sa ciljem trajnog ostanka. Privremena posjeta izbjeglice njegovoj bivšoj domovini, ali ne uz korištenje nacionalnog pasoša, nego, na primjer, putne isprave izdane u zemlji boravka, ne predstavlja “ponovno nastanjenje” i neće podrazumijevati gubitak statusa izbjeglice na osnovi ove klauzule.18

(5) Državljani kod kojih su prestali postojati razlozi uslijed kojih su postali izbjeglice

U članu 1C(5) Konvencije iz 1951. godine stoji:

“ako ona više ne može i dalje odbijati zaštitu zemlje svog državljanstva jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice; podrazumijevajući da se odredbe ovog stava ne primjenjuju na izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija staviti pod zaštitu zemlje svog državljanstva;”

18 Vidi paragraf 125.

37

135. Pojam “okolnosti” se odnosi na fundamentalne promjene u zemlji, za koje se može pretpostaviti da su uklonile osnovu za strah od proganjanja. Puka - vjerojatno privremena - promjena činjenica koje okružuju strah svakog pojedinog izbjeglice, koja za sobom ne povlači bitnu promjenu okolnosti, nije dostatna za primjenu ovog člana. U načelu, status izbjeglice ne treba biti predmet čestog preispitivanja, a na štetu njegovog osjećanja sigurnosti, što je svrha međunarodne zaštite. 136. Drugi stav ove klauzule sadrži izuzetak od odredbe o prestanku sadržane u prvom stavu. On se bavi specifičnim situacijama u kojima je neka osoba možda bila predmet veoma teškog proganjanja u prošlosti, pa zbog toga neće izgubiti status izbjeglice, čak i u slučaju da su se u zemlji porijekla desile fundamentalne promjene. Pozivanje na član 1A(1) ukazuje da se ovaj izuzetak primjenjuje na “statutarne izbjeglice”. Takve izbjeglice su, u vrijeme kada se radilo na Konvenciji iz 1951. godine, činile većinu izbjegličke populacije. Međutim, ovaj izuzetak odražava jedno šire humanitarno načelo i može se primijeniti i na ostale, a ne samo na statutarne izbjeglice. Često se priznaje da se od osoba, koje su same ili čiji su članovi porodice bili izloženi zločinačkim oblicima proganjanja, ne može očekivati da se vrate u domovinu. Usprkos mogućoj promjeni režima, ova promjena ne mora uvijek proizvesti potpunu promjenu u ponašanju stanovništva niti u svijesti dotičnog izbjeglice, s obzirom na njegova iskustva iz prošlosti.

(6) Osobe bez državljanstva kod kojih su prestali postojati razlozi

uslijed kojih su postale izbjeglice U članu 1C(6) Konvencije iz 1951. godine stoji:

“ako se ona, kao osoba koja nema državljanstvo, može vratiti u zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice; podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija vratiti u zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka.”

137. Šesta i posljednja klauzula o prestanku statusa je paralelna sa petom, koja se odnosi na osobe sa državljanstvom. Ova klauzula se bavi isključivo

38

osobama bez državljanstva, koje se mogu vratiti u zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka. 138. Pojam “okolnosti” treba tumačiti na isti način kao i u petoj klauzuli. 139. Treba istaći da je, osim izmijenjenih okolnosti u zemlji prethodnog uobičajenog boravka, neophodno da se dotična osoba može tamo vratiti, što u slučaju osobe bez državljanstva, ne mora uvijek biti moguće.

POGLAVLJE IV - Klauzule o isključenju

A. OPĆENITO

140. Stavovi D, E i F člana 1. Konvencije iz 1951. godine sadrže odredbe kojima se iz statusa izbjeglice isključuju osobe koje inače ispunjavaju uvjete iz člana 1A. Ove osobe potpadaju pod tri grupe. Prva grupa (član 1D) se sastoji od osoba koje već uživaju zaštitu ili pomoć Ujedinjenih naroda; druga grupa (član 1E) se bavi osobama za koje se smatra da nemaju potrebu za međunarodnom zaštitom; i treća grupa (član 1F) nabraja kategorije osoba za koje se smatra da ne zavređuju međunarodnu zaštitu. 141. Činjenice koje dovode do isključenja prema ovim klauzulama obično će iskrsnuti tijekom procesa određivanja statusa izbjeglice. Može se, međutim, dogoditi da činjenice koje opravdavaju isključenje postanu poznate tek nakon priznanja izbjegličkog statusa. U takvim će slučajevima klauzula o isključenju pozvati na poništenje prvobitno donesene odluke.

B. TUMAČENJE POJMOVA

(1) Osobe koje već uživaju zaštitu ili pomoć Ujedinjenih naroda

U članu 1D Konvencije iz 1951. godine stoji:

“Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe koje, osim zaštite ili pomoći Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice, sada uživaju zaštitu ili pomoć i nekog drugog organa ili agencije Ujedinjenih naroda. Kada ta zaštita ili pomoć prestane, iz bilo kojeg razloga, a da položaj ovih osoba nije definitivno riješen u skladu sa relevantnim rezolucijama koje

39

usvoji Generalna skupština Ujedinjenih naroda, te osobe ipso facto imati pravo na povlastice koje pruža ova Konvencija.”

142. Isključenje prema ovoj klauzuli primjenjuje se na svaku osobu koja uživa zaštitu ili pomoć nekog drugog organa ili agencije Ujedinjenih naroda, mimo Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice. Takvu je zaštitu ili pomoć nekada pružala Agencija Ujedinjenih naroda za rekonstrukciju Koreje (UNKRA), a sada je pruža Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć i rad sa palestinskim izbjeglicama na Bliskom Istoku (UNRWA). Slične situacije su moguće i u budućnosti. 143. Što se tiče izbjeglica iz Palestine, treba istaći da UNRWA djeluje samo na pojedinim područjima Bliskog Istoka, te da jedino tamo pruža svoju zaštitu i pomoć. Dakle, izbjeglica iz Palestine koji se nalazi izvan tog područja ne uživa navedenu pomoć, pa se može razmatrati za izbjeglički status na osnovi kriterija iz Konvencije iz 1951. godine. Obično bi trebalo biti dostatno ustanoviti da još uvijek traju okolnosti koje su prvobitno učinile da se on kvalificira za zaštitu ili pomoć UNRWA-e, te da on nije prestao biti izbjeglica na osnovi jedne od klauzula o prestanku, niti je isključen iz primjene Konvencije na osnovi jedne od klauzula o isključenju.

(2) Osobe za koje se smatra da nemaju potrebu za međunarodnom zaštitom

U članu 1E Konvencije iz 1951. godine stoji:

“Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe kojima nadležne vlasti zemlje, u kojoj su se one nastanile, priznaju sva prava i dužnosti vezane za posjedovanja državljanstva te zemlje.”

144. Ova odredba se odnosi na osobe koje se inače mogu kvalificirati za status izbjeglice, a prihvaćeni su u zemlju gdje im je dodijeljena većina prava, koja obično uživaju državljani te zemlje, ali ne i formalno državljanstvo. (Oni se često nazivaju “nacionalnim izbjeglicama”). Zemlja koja ih je prihvatila je često zemlja čije je stanovništvo istog etničkog porijekla kao i oni sami.19

19 Prilikom razrade ove klauzule o isključenju, autori Konvencije su osobito imali u vidu izbjeglice njemačkog porijekla kojima su po dolasku u Saveznu Republiku Njemačku priznavana sva prava i obaveze koji se vezuju za njemačko državljanstvo.

40

145. Ne postoji precizna definicija “prava i obaveza” koji bi činili razlog za isključenje na osnovi ove klauzule. Može se, međutim, reći da je isključenje operativno ako je status osobe u velikoj mjeri izjednačen sa statusom državljana te zemlje. Posebice, ta osoba mora, kao i državljanin, biti u potpunosti zaštićena od deportacije ili protjerivanja. 146. Ova klauzula se odnosi na osobu koja se “nastanila” u predmetnoj zemlji, što podrazumijeva trajni boravak, a ne samo puku posjetu. Osoba koja boravi izvan zemlje i ne uživa diplomatsku zaštitu te zemlje nije pogođena klauzulom o isključenju.

(3) Osobe za koje se smatra da ne zavređuju međunarodnu zaštitu

U članu 1F Konvencije iz 1951. godine stoji:

“Odredbe ove Konvencije se ne primjenjuju na osobe u vezi sa kojima postoje ozbiljni razlozi da se smatra: (a) da su počinile zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti,

u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata koji su doneseni da bi se bavili tim zločinima;

(b) da su počinile teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje izbjeglištva prije nego što su u nju prihvaćene kao izbjeglice;

(c) da su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.”

147. Predratni međunarodni instrumenti koji su definirali raznorazne kategorije izbjeglica nisu sadržavali odredbe o isključenju kriminalaca. Bilo je to odmah nakon drugog svjetskog rata da su, po prvi put, donesene posebne odredbe, kako bi se iz velike grupe izbjeglica, koji su tada primali pomoć, isključile one osobe za koje se smatralo da nisu dostojne međunarodne zaštite. 148. U vrijeme pisanja Konvencije, još uvijek je bilo živo sjećanje na suđenje ratnim zločincima i postojao je dogovor među državama da ratne zločince ne treba štititi. Države su, također, željele uskratiti prihvat, na njihove teritorije, kriminalcima koji bi predstavljali opasnost po sigurnost i javni red.

41

149. Nadležnost za odlučivanje o primjeni ovih klauzula o isključenju povjerena je ugovornoj državi na čijem teritoriju podnositelj zahtjeva traži priznavanje izbjegličkog statusa. Za primjenu ovih klauzula, dostatno je ustanoviti da “postoje ozbiljni razlozi da se smatra” da je počinjeno jedno od opisanih dijela. Formalni dokaz o prijašnjem krivičnom gonjenju nije potreban. Međutim, imajući u vidu ozbiljne posljedice isključenju po dotičnu osobu, klauzule o isključenju se moraju tumačiti restriktivno. (a) Ratni zločini, itd.

(a) da su počinile zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata koji su doneseni da bi se bavili tim zločinima;

150. Prilikom spominjanja zločina protiv mira, ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti, Konvencija općenito upućuje na “međunarodne instrumente koji su doneseni da bi se bavili tim zločinima”. Od kraja drugog svjetskog rata do danas je usvojen priličan broj ovakvih instrumenata. Svi oni sadrže definiciju toga što predstavlja “zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti”. Najopsežniju definiciju sadrže Londonski sporazum iz 1945. godine i Povelja međunarodnog vojnog tribunala. Definicija iz Londonskog sporazuma, kao i spisak drugih relevantnih instrumenata, dani su u Aneksima V i VI. (b) Nepolitička krivična djela

(b) da su počinile teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje izbjeglištva prije nego što su u nju prihvaćene kao izbjeglice;

151. Cilj ove klauzule o isključenju jeste da se društvo prihvatne zemlje zaštiti od opasnosti koju sa sobom nosi prihvat izbjeglice koji je počinio neko teško krivično djelo. Klauzula, također, traži da se za izbjeglicu, koji je počinio obično krivično djelo (ili djela), koje po svojoj prirodi nije toliko teško ili koji je počinio politički prekršaj, osigura primjereno pravedno postupanje. 152. Pri odlučivanju o tome da li se radi o “nepolitičkom” prekršaju ili, suprotno tome, o “političkom” krivičnom djelu, pažnju treba obratiti

42

prvenstveno na njegovu prirodu i svrhu, tj. na to da li je počinjen iz iskrenih političkih motiva, a ne samo iz osobnih razloga ili interesa. Također treba postojati bliska i direktna uzročno-posljedična veza između počinjenog djela i njegove navodne političke svrhe i cilja. Isto tako, politički element prekršaja treba prevagnuti nad elementom koji ga karakterizira kao obični prekršaj. To neće biti slučaj ako su počinjena djela u očiglednoj nerazmjeri sa navodnim ciljem. Političku prirodu prekršaja je također teže prihvatiti ukoliko prekršaj uključuje djela zločinačke prirode. 153. Jedino je krivično djelo koje je podnositelj zahtjeva počinio ili se pretpostavlja da ga je počinio ”izvan zemlje izbjeglištva, prije nego što je u nju prihvaćen kao izbjeglica”, razlog za isključenje. Zemlja izvan zemlje izbjeglištva je obično zemlja porijekla iako se može raditi i o nekoj drugoj zemlji, osim o zemlji izbjeglištva gdje podnositelj zahtjeva traži priznanje svog izbjegličkog statusa. 154. Izbjeglica koji počini teško krivično djelo u zemlji izbjeglištva podliježe redovnom zakonskom procesu u toj zemlji. Član 33. stav 2. Konvencije dozvoljava protjerivanje ili vraćanje izbjeglice u njegovu bivšu domovinu ako, nakon što pravosnažnom presudom bude osuđen za “naročito teško” krivično djelo, on predstavlja opasnost po društvo zemlje izbjeglištva. 155. Teško je definirati što predstavlja “teško” nepolitičko krivično djelo u svrhu ove klauzule o isključenju, posebice jer pojam “krivično djelo” ima različita značenja u različitim pravnim sistemima. U nekim zemljama pojam “krivično djelo” označava samo prekršaje težeg karaktera. U drugim, pak, može obuhvaćati sve od manje krađe do ubojstva. Međutim, u ovom kontekstu “teško” krivično djelo mora biti krivično djelo ubojstva ili veoma ozbiljno djelo za koje je propisana jako teška kazna. Manji prekršaji koji podliježu umjerenim kaznama nisu razlog za isključenje prema članu 1F(b), čak ni onda kada se tehnički nazivaju “krivičnim djelima” u krivičnom zakonu predmetne zemlje. 156. U primjeni ove klauzule o isključenju, također je potrebno povući crtu između prirode prekršaja za koji se pretpostavlja da ga je počinio podnositelj zahtjeva i stupnja proganjanja od kojeg on strahuje. Ako osoba osjeća osnovan strah od jako teškog proganjanja, npr. od proganjanja koje ugrožava njen život ili slobodu, krivično djelo mora biti veoma ozbiljno da bi

43

došlo do isključenja. Ako je proganjanje od kojeg se strahuje manje teško, bit će potrebno razmotriti prirodu djela (jednog ili više njih) za koje se pretpostavlja da su počinjeni, kako bi se ustanovilo da podnositelj zahtjeva u stvari nije bjegunac od pravde ili da njegov kriminalni karakter ne preteže nad njegovim karakterom bona fide izbjeglice. 157. Prilikom ocjenjivanja prirode krivičnog djela za koje se pretpostavlja da je počinjeno, u obzir treba uzeti sve relevantne faktore, uključujući i eventualne olakšavajuće okolnosti. Također je potrebno razmotriti i eventualne otežavajuće okolnosti kao, na primjer, činjenicu da podnositelj zahtjeva možda već ima krivični dosje. Činjenica da je podnositelj zahtjeva, koji je osuđen za teško nepolitičko krivično djelo, već odslužio svoju kaznu ili je pomilovan ili amnestiran, također je relevantna. U ovom potonjem slučaju, pretpostavka je da klauzula o isključenju više nije primjenjiva, osim ukoliko se ne pokaže da je, usprkos pomilovanju ili amnestiji, kriminalni karakter podnositelja zahtjeva i dalje dominantan. 158. Stavovi slični onima iz prethodnih paragrafa, primjenjivat će se kada je krivično djelo - u najširem smislu – počinjeno kao sredstvo za bijeg iz zemlje u kojoj se strahuje od proganjanja, ili kao propratna pojava takvog bijega. Ova krivična djela se mogu kretati u rasponu od krađe sredstava potrebnih za bijeg do ugrožavanja ili oduzimanja života nedužnih ljudi. Dok je, u svrhu ove klauzule o isključenju, moguće zanemariti činjenicu da je izbjeglica, ne našavši nikakvo drugo sredstvo za bijeg, projurio preko granice u ukradenom vozilu, odluka je mnogo teža u slučaju kada on izvrši otmicu aviona tj. kada, pod prijetnjom oružja ili posredstvom stvarnog nasilja, prisili posadu aviona da promijeni odredište kako bi ga doveli u zemlju izbjeglištva. 159. Što se tiče otmice aviona, postavlja se pitanje da li to djelo, ako je počinjeno kako bi se izbjeglo proganjanje, predstavlja teško nepolitičko krivično djelo u smislu ove klauzule o isključenju. Vlade su u više navrata, u okviru Ujedinjenih naroda, razmatrale nezakonitu otmicu aviona i usvojile veći broj međunarodnih konvencija koje se bave tom problematikom. Ni u jednom od ovih instrumenata se ne spominju izbjeglice. Međutim, u jednom od izvještaja, koji je doveo do usvajanja rezolucije o ovoj problematici, se kaže da “usvajanje nacrta Rezolucije ne može biti na štetu nijednog međunarodnog prava ili obaveze država, koji proistječu iz instrumenata o statusu izbjeglica i osoba bez državljanstva”. U drugom se izvještaju navodi

44

da “usvajanje nacrta Rezolucije ne smije biti na štetu nijednog međunarodnog prava ili obaveze države u vezi sa azilom”.20 160. Razne konvencije koje su usvojene s tim u vezi21 uglavnom se bave načinima na koji se mora postupati sa počiniteljima ovih dijela. One, bez razlike, daju ugovornim državama alternativu da tu osobu ili izruče ili da same provedu krivični postupak za djelo koje je počinjeno na njihovom teritoriju, što podrazumijeva i pravo dodjele azila. 161. Kako, dakle, postoji mogućnost dodjele azila, prilikom odlučivanja o eventualnom izbjegličkom statusu na osnovi Konvencije iz 1951. godine, bit će potrebno valjano razmotriti težinu proganjanja od kojeg prekršitelj eventualno strahuje, kao i stupanj osnovanosti njegovog straha. Isključenje na osnovi člana 1F(b), podnositelja zahtjeva koji je počinio nezakonitu otmicu aviona, također treba pažljivo ispitati, u svakom pojedinom slučaju. (c) “Djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda”

(c) da su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.”

162. Ova, vrlo općenita, klauzula o isključenju se preklapa sa klauzulom o isključenju iz člana 1F(a), zbog toga što je očigledno da su zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti isto tako i djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda. Iako član 1F(c) ne uvodi nijedan novi element, njegova namjera je da, u najširem obimu, pokrije sva djela protiv ciljeva i načela Ujedinjenih naroda, koja možda nisu u potpunosti obuhvaćena dvoma prethodnim klauzulama o isključenju. Promatrajući ih u sklopu ovog potonjeg, mora se pretpostaviti, mada to nije izričito rečeno, da djela obuhvaćena ovom klauzulom moraju također biti kriminalne prirode.

20 Izvještaji sa šestog zasjedanja Komiteta o rezolucijama Generalne skupštine, br. 2645 (XXV). Dokument UN-a A/8716 i 2551 (XXIV). Dokument UN-a A/7845. 21 Konvencija o krivičnim i drugim djelima počinjenim u avionu, Tokio, 14. septembar 1963. godine; Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice aviona, Hag, 16. decembar 1970. godine; Konvencija o suzbijanju nezakonitih dijela protiv sigurnosti civilne avijacije, Montreal, 23. septembar 1971. godine.

45

163. Ciljevi i načela Ujedinjenih naroda su navedeni u Preambuli i članovima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda. U njima su nabrojana fundamentalna načela kojima bi se trebale rukovoditi članice Ujedinjenih naroda kako u međusobnim odnosima, tako i u odnosima prema međunarodnoj zajednici u cjelini. Iz ovoga se može zaključiti da je osoba morala biti na vlasti u zemlji članici i instrument svoje zemlje u kršenju ovih načela, kako bi uopće mogla počiniti djelo koje je u suprotnosti sa tim načelima. Međutim, vrlo su rijetki presedani na primjenu ove klauzule koju, uslijed njenog veoma uopćenog karaktera, treba primjenjivati sa oprezom.

POGLAVLJE V - Specijalni slučajevi

A. RATNE IZBJEGLICE 164. Osobe prisiljene da napuste svoju zemlju porijekla zbog međunarodnih ili građanskih oružanih sukoba se obično ne smatraju izbjeglicama prema Konvenciji iz 1951. i Protokola iz 1967. godine.22 One, međutim, uživaju zaštitu predviđenu drugim međunarodnim instrumentima, npr. Ženevskom konvencijom o zaštiti žrtava rata iz 1949. godine i Protokolom iz 1977. godine uz Ženevsku konvenciju iz 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.23 165. Međutim, strana invazija ili okupacija cijele ili dijela zemlje može rezultirati - i povremeno rezultira - proganjanjem iz jednog ili više razloga nabrojanih u Konvenciji iz 1951. godine. U tom slučaju će izbjeglički status ovisiti o tome da li podnositelj zahtjeva može pokazati da osjeća “osnovan strah od proganjanja” na okupiranom teritoriju i, osim toga, o tome da li se on može ili ne može staviti pod zaštitu svoje vlade ili snaga za zaštitu čija je dužnost da štite interese njegove zemlje za vrijeme oružanog sukoba, te da li se takva zaštita može smatrati djelotvornom.

22 U pogledu Afrike, međutim, vidi definiciju u članu 1(2) Konvencije Organizacije afričkog jedinstva koja pokriva određene aspekte izbjegličkih problema u Africi, koja je citirana u paragrafu 22. u prethodnom tekstu. 23 Vidi Aneks VI, točke (6) i (7).

46

166. Zaštita može biti nedostupna ako ne postoje nikakvi diplomatski odnosi između prihvatne zemlje podnositelja zahtjeva i njegove zemlje porijekla. Ako je vlada zemlje porijekla i sama u egzilu, postavlja se pitanje djelotvornosti zaštite koju je ona sposobna pružiti. Dakle, svaki slučaj treba prosuđivati u meritumu, kako u pogledu osnovanosti straha od proganjanja tako i u pogledu dostupnosti zaštite od strane vlade zemlje porijekla.

B. DEZERTERI I OSOBE KOJE IZBJEGAVAJU VOJNU SLUŽBU

167. U zemljama gdje je vojna služba obavezna, neispunjavanje ove dužnosti je često kažnjivo po zakonu. Uz to, bez obzira na to da li je vojna služba obavezna ili ne, dezerterstvo se, bez razlike, smatra krivičnim prekršajem. Kazne se mogu razlikovati od zemlje do zemlje i obično se ne smatraju proganjanjem. Prema definiciji, strah od sudskog gonjenja i kažnjavanja za dezertiranje ili izbjegavanje vojne obaveze, sam po sebi ne predstavlja osnovan strah od proganjanja. S druge strane, dezertiranje ili izbjegavanje vojne obaveze ne isključuju mogućnost da dotična osoba bude i izbjeglica jer ona, osim toga što je dezerter ili bjegunac od vojne obaveze, može biti i izbjeglica. 168. Sasvim je jasno da određena osoba nije izbjeglica ako je njen jedini razlog za dezertiranje ili izbjegavanje vojne službe odbojnost prema vojnoj službi ili strah od borbe. Ona, međutim, može biti izbjeglica ukoliko je dezertiranje ili izbjegavanje vojne službe propratna pojava uz ostale relevantne motive za napuštanje ili ostajanje izvan svoje zemlje ili ako ona i inače ima razloga, u značenju iz definicije, za strah od proganjanja. 169. Dezerter ili bjegunac od vojne obaveze može se smatrati i izbjeglicom ako je moguće pokazati da bi za vojni prekršaj on pretrpio nerazmjerno tešku kaznu, i to zbog svoje rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja. Isto bi važilo ako je moguće pokazati da on osjeća osnovan strah od proganjanja iz ovih gornjih razloga, a mimo straha od kažnjavanja za dezerterstvo. 170. Također, međutim, postoje slučajevi kada neophodnost izvršenja vojne obaveze može biti jedini razlog za traženje statusa izbjeglice, tj. kada osoba može pokazati da bi izvršenje vojne obaveze zahtijevalo njeno učešće u vojnim akcijama, protivno njenim iskrenim političkim, religioznim ili moralnim uvjerenjima, ili valjanim razlozima savjesti.

47

171. Nije svako uvjerenje, ma koliko iskreno, dostatan razlog za traženje statusa izbjeglice nakon dezertiranja ili izbjegavanja vojne obaveze. Nije dovoljno da se osoba ne slaže sa svojom vladom u pogledu političke opravdanosti određene vojne akcije. Kada je, međutim, međunarodna zajednica osudila vojnu akciju sa kojom dotična osoba ne želi biti dovedena u vezu, kao akciju koja se protivi osnovnim pravilima ljudskog ponašanja, kažnjavanje za dezerterstvo ili izbjegavanje vojne obaveze se može, u svjetlu svih ostalih preduvjeta iz definicije, samo po sebi smatrati proganjanjem. 172. Odbijanje vojne službe se, također, može zasnivati na religioznim uvjerenjima. Ako podnositelj zahtjeva može pokazati da su njegova religiozna uvjerenja iskrena, te da vlasti njegove zemlje nisu ta uvjerenja uzeli u obzir kada su od njega zahtijevali da izvrši vojnu obavezu, on možda može dokazati svoj zahtjev za izbjeglički status. Ovakav zahtjev bi naravno bio potkrijepljen dodatnim indikacijama da su se podnositelj zahtjeva ili njegova porodica suočili sa teškoćama uslijed svojih religioznih uvjerenja. 173. Pitanje da li prigovor na izvršenje vojne obaveze iz razloga savjesti može izazvati valjan zahtjev za izbjeglički status, treba se, također, razmotriti u svjetlu nedavnih dešavanja na tom polju. Sve veći broj država uvodi zakonodavnu ili upravnu regulativu na osnovu koje se osobe, koje se mogu pozvati na iskrene razloge savjesti, izuzimaju iz vojne službe, bilo u potpunosti ili pod uvjetom odsluženja alternativne (tj. civilne) službe. Uvođenje takve zakonodavne ili upravne regulative je, također, bilo predmet preporuka međunarodnih agencija.24 Ugovorne države mogu, u svjetlu tih dešavanja, slobodno odobriti status izbjeglice osobama koje se protive vojnoj službi zbog iskrenih razloga savjesti.

174. Iskrenost političkih, religioznih ili moralnih uvjerenja ili razlozi savjesti zbog kojih se dotična osoba protivi izvršenju vojne obaveze, trebat će se, naravno, ustanoviti putem temeljitog istraživanja same ličnosti i njene cjelokupne situacije. Relevantna je činjenica da je dotična osoba možda iznijela svoje stavove još prije nego što je bila pozvana u vojsku ili da je zbog

24 Usporedi sa Preporukom br. 816 (iz 1977. godine) o pravu prigovora savjesti na vojnu obavezu, koja je usvojena na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope na njenom 29. redovnom zasjedanju (2-13. oktobra 1977. godine).

48

svojih uvjerenja možda već nailazila na teškoće sa organima vlasti. Da li je dotična osoba mobilizirana u vojsku ili joj je pristupila dobrovoljno, može također biti indikator iskrenosti njenih uvjerenja.

C. OSOBE KOJE SU PRIBJEGLE SILI ILI POČINILE DJELO NASILJA 175. Čest je slučaj da zahtjev za izbjeglički status podnesu osobe koje su upotrijebile silu ili počinile djelo nasilja. Ovi postupci su često povezani, ili se tvrdi da su povezani, sa političkim aktivnostima ili političkim mišljenjem. Oni mogu biti rezultat pojedinačnih inicijativa ili pak počinjeni u organiziranim grupama. Ove potonje mogu biti tajne ili političke grupe sa vojnom organizacijom, koje su službeno priznate ili čije su aktivnosti umnogome prihvaćene.25 U obzir treba uzeti i činjenicu da je upotreba sile jedan aspekt očuvanja zakona i reda, te da joj - po definiciji - policija i vojska mogu zakonito pribjeći prilikom obavljanja svojih zadataka. 176. Zahtjev za izbjeglički status osobe koja je (ili se pretpostavlja da je) upotrijebila silu ili počinila djelo nasilja bilo koje prirode i u bilo kojem kontekstu, prvenstveno mora biti ispitan - kao i bilo koji drugi zahtjev - sa stanovišta klauzula o uključenju u Konvenciji iz 1951. godine (paragrafi 32-110. u prethodnom tekstu). 177. Ako se utvrdi da podnositelj zahtjeva ispunjava kriterije uključenja, može se postaviti pitanje da, s obzirom na djela koja je počinio, a koja uključuju upotrebu sile ili nasilja, on možda ne potpada pod jednu ili više klauzula o isključenju. Ove klauzule o isključenju, koje su sadržane u članu 1F(a) do (c) Konvencije iz 1951. godine, su već bile predmet razmatranja (paragrafi 147. do 163. u prethodnom tekstu). 178. Prvobitna namjera je bila da se klauzulom o isključenju iz člana 1F(a) iz izbjegličkog statusa isključe sve one osobe za koje su postojali ozbiljni razlozi da se smatra da su u službenom svojstvu počinile “zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti”. Ova se klauzula, međutim, primjenjuje i na osobe koje su počinile navedene zločine u okviru raznih

25 Generalna skupština Ujedinjenih naroda je službeno priznala izvjestan broj oslobodilačkih pokreta koji često imaju i svoje oružano krilo. Druge oslobodilačke pokrete je priznao samo ograničen broj vlada, a neki pokreti nikada nisu službeno priznati.

49

nevladinih skupina, bilo da se radi o službeno priznatim, tajnim ili samoproglašenim skupinama. 179. Klauzula o isključenju iz člana 1F(b), koja se poziva na “teška nepolitička krivična djela”, obično nije relevantna za slučajeve upotrebe sile ili za djela nasilja počinjena u službenom svojstvu. O tumačenju ove klauzule o isključenju se već raspravljalo. Klauzula o isključenju iz člana 1(F)(c) je, također, već bila predmet razmatranja. Kako je ranije rečeno, zbog njenog uopćenog karaktera, treba je primjenjivati sa oprezom. 180. Također se treba podsjetiti da, uslijed njihove prirode i ozbiljnih posljedica njihove primjene po osobi koja strahuje od proganjanja, klauzule o isključenju treba restriktivno primjenjivati.

POGLAVLJE VI - Načelo jedinstva porodice 181. Još od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u kojoj se kaže da je “porodica prirodna i osnovna jedinica društva sa pravom na zaštitu od strane društva i države”, većina međunarodnih instrumenata koji se bave ljudskim pravima sadrži slične odredbe o zaštiti porodice. 182. U Završnom aktu Konferencije koja je usvojila Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine stoji:

“PREPORUČUJE vladama da poduzmu neophodne mjere za zaštitu izbjegličkih porodica, posebice u cilju: (1) osiguranja jedinstva izbjegličke porodice, naročito kada glava porodice

ispunjava uvjete potrebne za prihvat u tu zemlju; (2) zaštite maloljetnih izbjeglica, naročito djece i djevojaka bez pratnje, sa

posebnim osvrtom na starateljstvo i usvajanje.” 183. Definicija pojma izbjeglice u Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine ne sadrži načelo jedinstva porodice. Većina država, međutim, poštuje gore navedenu preporuku iz Završnog akta Konferencije, bez obzira na to da li su one ugovorne države Konvencije iz 1951. ili Protokola iz 1967. godine ili nisu.

50

184. Ako glava porodice ispunjava kriterije iz definicije, članovima porodice koje on izdržava će se obično odobriti status izbjeglice sukladno načelu jedinstva porodice. Očigledno je, međutim, da se formalni status izbjeglice ne treba odobriti izdržavanom članu porodice ako je takav status nespojiv sa njegovim osobnim pravnim statusom. Dakle, izdržavani član izbjegličke porodice može biti državljanin zemlje azila ili neke druge zemlje, te može uživati zaštitu te zemlje. U takvim okolnostima nema razloga da se njemu odobri status izbjeglice. 185. Što se tiče toga koji članovi porodice mogu uživati povlastice iz načela jedinstva porodice, minimalno su to supružnik i maloljetna djeca. U praksi se obično uzimaju u obzir i drugi članovi porodice, kao što su ostarjeli roditelji izbjeglice, ako žive u istom domaćinstvu. S druge strane, ako glava porodice nije izbjeglica, ništa ne sprečava druge izdržavane članove porodice da, ako se mogu pozvati na neke vlastite razloge, zatraže priznavanje statusa izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. ili Protokolu iz 1967. godine. Drugim riječima, načelo jedinstva porodice djeluje u korist izdržavanih članova porodice, a ne protiv njih. 186. Načelo jedinstva porodice nije operativno samo u slučaju kada svi članovi porodice postaju izbjeglice u isto vrijeme. Ono se jednako primjenjuje u svim slučajevima u kojima je jedinstvo porodice bilo privremeno narušeno zbog bijega jednog ili više njenih članova. 187. Kada je jedinstvo izbjegličke porodice narušeno razvodom braka, razdvajanjem ili smrću, izdržavani članovi porodice, kojima je odobren status izbjeglice na osnovi načela jedinstva porodice, zadržat će taj status osim ukoliko ne potpadaju pod uvjete neke od klauzula o prestanku; ili ako nemaju neke druge razloge, mimo osobnih interesa, što žele zadržati izbjeglički status; ili ako se oni sami više ne žele smatrati izbjeglicama. 188. Status izbjeglice će biti uskraćen izdržavanom članu izbjegličke porodice koji potpada pod uvjete neke od klauzula o isključenju.

51

DRUGI DIO – Postupak za određivanje statusa izbjeglice

A. OPĆENITO 189. Kako je to već rečeno, Konvencija iz 1951. i Protokol iz 1967. godine definiraju tko je izbjeglica u svrhu ovih instrumenata. Očigledno je da, kako bi se državama članicama Konvencije i Protokola omogućila primjena njihovih odredbi, izbjeglice treba identificirati. Ta identifikacija tj. određivanje statusa izbjeglice, iako spomenuta u Konvenciji iz 1951. godine (član 9), nije posebno uređena. Konvencija ne navodi koji tip postupka za određivanje statusa izbjeglice treba usvojiti. Stoga je svakoj ugovornoj državi prepušteno da sama uspostavi postupak koji ona smatra najprikladnijim, uz vođenje računa o svojoj osobitoj ustavnoj i administrativnoj strukturi. 190. Treba se prisjetiti da se podnositelj zahtjeva za izbjeglički status obično nalazi u jako ugroženoj situaciji. On se nalazi u nepoznatoj sredini i može iskusiti ozbiljne teškoće, tehničke i psihološke, u iznošenju svog slučaja vlastima strane zemlje, često na stranom jeziku. Stoga njegov zahtjev treba da ispita, u okviru posebno uspostavljenog postupka, kvalificirano osoblje koje posjeduje neophodno znanje i iskustvo, kao i razumijevanje za posebne teškoće i potrebe podnositelja zahtjeva. 191. Uslijed činjenice da ova stvar nije posebno uređena u Konvenciji iz 1951. godine, postupci koje su usvojile države članice Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine znatno se razlikuju. U jednom broju zemalja se status izbjeglice određuje u okviru formalnih postupaka koji su uspostavljeni u tu svrhu. U drugim zemljama se pitanje izbjegličkog statusa razmatra u okviru općih postupaka za prihvat stranaca. U ostalim se zemljama, pak, status izbjeglice određuje shodno neformalnim dogovorima, ili ad hoc u posebne svrhe, kakva je izdavanje putnih isprava. 192. U svjetlu ove situacije i male vjerojatnosti da bi sve države koje su obavezane Konvencijom iz 1951. i Protokolom iz 1967. godine mogle uspostaviti identične postupke, Izvršni komitet programa Visokog komesarijata je, na svom 28. zasjedanju održanom oktobra 1977. godine, predložio da bi postupci trebali zadovoljiti određene osnovne preduvjete. Ovi, gore pozvani osnovni preduvjeti, koji odražavaju specifičnu situaciju

52

podnositelja zahtjeva za izbjeglički status i koji bi za podnositelja zahtjeva osigurali određene suštinske garancije, su:

(i) Odgovorna službena osoba (npr. službenik ureda za imigraciju ili

pogranični policajac) kojem se podnositelj zahtjeva obrati na granici ili na teritoriju ugovorne države treba imati jasne instrukcije o tome kako da postupa u slučajevima koji bi se mogli pojaviti u domenu relevantnih međunarodnih instrumenata. Od njega se treba zahtijevati da djeluje u skladu sa principom non-refoulementa, te da takve slučajeve uputi na više organe.

(ii) Podnositelju zahtjeva se trebaju dati neophodne smjernice u vezi sa postupkom kojeg se treba pridržavati.

(iii) Potrebno je jasno identificirati organ vlasti -- gdjegod je to moguće jedan centralni organ vlasti – koji bi bio odgovoran za razmatranje zahtjeva za dodjelu izbjegličkog statusa i za prvostepeno odlučivanje.

(iv) Prilikom iznošenja svog slučaja odgovarajućem organu vlasti, podnositelj zahtjeva treba imati na raspolaganju sva neophodna sredstva, uključujući i usluge kompetentnog prevoditelja. Podnositelju zahtjeva se također treba omogućiti, o čemu ga je potrebno uredno obavijestiti, da stupi u kontakt sa predstavnikom UNHCR-a.

(v) Ukoliko podnositelju zahtjeva bude odobren status izbjeglice, o tome ga treba obavijestiti i trebaju mu se izdati dokumenta kojima se takav status potvrđuje.

(vi) Ako se podnositelju zahtjeva izbjeglički status ne odobri, treba mu se dati razložno vrijeme za ulaganje žalbe kojom se traži ponovno formalno razmatranje donesene odluke, bilo da je podnese tom istom ili nekom drugom organu, upravnom ili sudskom, sukladno sistemu koji prevladava.

(vii) Podnositelju zahtjeva treba dozvoliti da ostane u zemlji dok čeka da nadležni organi iz paragrafa (iii) donesu odluku po njegovom prvobitnom zahtjevu, osim ako taj organ ne ustanovi da se radi o očiglednoj zloupotrebi. Također mu se treba dozvoliti da ostane u zemlji dok čeka na odluku po žalbi uloženoj višem upravnom ili sudskom organu.26

193. Izvršni komitet je, također, izrazio nadu da će sve države članice Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine, koje to još nisu učinile, 26 Službene zabilješke sa 32. zasjedanja Generalne skupštine, Dodatak br. 12. (A/32/12/Add.1), paragraf 53(6)(e).

53

poduzeti odgovarajuće korake kako bi uspostavile ove postupke u skoroj budućnosti i da će povoljno razmotriti pitanje odgovarajućeg učešća UNHCR-a u tim postupcima. 194. Određivanje statusa izbjeglice, koje je usko povezano sa pitanjima azila i prihvata, značajno je Visokom komesarijatu za vršenje njegove dužnosti na osiguranju međunarodne zaštite za izbjeglice. U brojnim zemljama, Visoki komesarijat na različite načine učestvuje u postupcima za određivanje statusa izbjeglice. Takvo učešće se zasniva na članu 35. Konvencije iz 1951. i članu II Protokola iz 1967. godine, koji predviđaju suradnju ugovornih država sa Visokim komesarijatom.

B. UTVRĐIVANJE ČINJENICA

(1) Načela i metode

195. Relevantne činjenice o svom slučaju morat će, u prvom redu, osigurati sam podnositelj zahtjeva. Potom će osoba zadužena za određivanje njegovog statusa (voditelj postupka) procijeniti valjanost dokaza i kredibilitet iskaza podnositelja zahtjeva. 196. Opće je pravno načelo da teret dokazivanja leži na osobi koja podnosi zahtjev. Često, međutim, podnositelj zahtjeva nije u mogućnosti svoje izjave potkrijepiti materijalnim ili drugim dokazima, a slučajevi u kojima podnositelj zahtjeva može pružiti dokaze za sve svoje izjave, bit će prije izuzetak nego pravilo. U većini slučajeva, osobe koje bježe od proganjanja dolaze samo sa najnužnijim stvarima, a veoma često čak i bez osobnih isprava. Dakle, iako teret dokazivanja u načelu snosi podnositelj zahtjeva, dužnost utvrđivanja i ocjenjivanja svih relevantnih činjenica dijele podnositelj zahtjeva i voditelj postupka. Zacijelo, u nekim slučajevima je na voditelju postupka da iskoristi sva raspoloživa sredstva kako bi došao do potrebnih dokaza, kojima će potkrijepiti predmetni zahtjev. Čak i ovakvo samostalno istraživanje, međutim, možda neće uvijek biti uspješno, a moguće je da su dane neke izjave koje i ne podliježu dokazivanju. U takvim slučajevima, ako se iskaz podnositelja zahtjeva čini kredibilnim, na njega se treba primijeniti načelo in dubio pro reo (“u sumnji za stvar”, “blagodati sumnje”, op. prev.) osim ukoliko ne postoje valjani razlozi za suprotno.

54

197. Dakle, s obzirom na teškoće dokazivanja koje su svojstvene specifičnoj situaciji u kojoj se nalazi podnositelj zahtjeva za izbjeglički status, ne treba previše kruto primjenjivati ovaj preduvjet dokazivanja. Dopuštanje eventualnog odsustva dokaza, međutim, ne znači da se nepotkrijepljene izjave nužno moraju prihvatiti kao istinite, ako se one ne poklapaju sa općim iskazom koji je dao podnositelj zahtjeva. 198. Osoba koja je, zbog svojih iskustava, strahovala od vlasti u svojoj vlastitoj zemlji, može i dalje osjećati bojazan vis-à-vis bilo koje vlasti. Ona se stoga možda plaši da otvoreno govori i da svoj slučaj izloži u potpunosti i precizno. 199. Mada bi početni intervju obično trebao biti dostatan za iznošenje priče podnositelja zahtjeva na vidjelo, možda će biti neophodno da voditelj postupka pojasni sve očigledne nedosljednosti i razriješi sve kontradiktornosti u narednom intervjuu, te da iznađe objašnjenje za svako pogrešno predstavljanje ili prikrivanje materijalnih činjenica. Neistinite izjave same po sebi nisu razlog za odbijanje statusa izbjeglice i dužnost je voditelja postupka da svaku izjavu ocijeni u svjetlu svih okolnosti dotičnog slučaja. 200. Temeljita analiza različitih metoda za iznalaženje činjenica je izvan opsega ovog Priručnika. Možemo spomenuti, međutim, da se osnovne informacije često daju u prvoj instanci, popunjavanjem standardnog upitnika. Takva osnovna informacija obično neće biti dostatna voditelju postupka za donošenje odluke i bit će potreban još jedan ili više osobnih intervjua. Bit će neophodno da voditelj postupka zadobije povjerenje podnositelja zahtjeva kako bi mu pomogao da iznese svoj slučaj i da u potpunosti objasni svoja mišljenja i osjećanja. Za stvaranje atmosfere povjerenja je, naravno, od krajnje važnosti da se izjave podnositelja zahtjeva tretiraju kao povjerljive i da podnositelj zahtjeva bude o tome obaviješten. 201. Vrlo često proces iznalaženja činjenica neće biti završen sve dok ne budu utvrđene brojne okolnosti. Činjenica da su neki izolirani incidenti izvađeni iz konteksta, može dovesti u zabludu. U obzir se mora uzeti kumulativni učinak iskustva podnositelja zahtjeva. Kada se nijedan zasebni incident ne izdvaja posebno od ostalih, ponekad i najmanji incident može biti “posljednja kap”; i mada nijedan zasebni incident sam po sebi ne mora biti dostatan, svi ti incidenti uzeti zajedno mogu strah podnositelja zahtjeva činiti “osnovanim” (vidi paragraf 53 gore).

55

202. Pošto zaključak koji voditelj postupka donese na osnovi činjenica u određenom slučaju i na osnovi svog osobnog dojma o podnositelju zahtjeva, dovodi do odluke koja će utjecati na ljudske živote, on mora primjenjivati sve kriterije u duhu pravičnosti i razumijevanja i njegova odluka, naravno, ne treba biti pod utjecajem njegovog osobnog stava da podnositelj zahtjeva možda “ne zaslužuje” status izbjeglice.

(2) In dubio pro reo

203. Nakon što se podnositelj zahtjeva iskreno potrudio da potkrijepi svoju priču, možda još uvijek nedostaju dokazi za neke njegove izjave. Kao što smo to gore objasnili (paragraf 196), teško da je moguće da izbjeglica "dokaže" svaki djelić svog slučaja i, zaista, ako bi se to tražilo, većini izbjeglica ne bi bio priznat status. Stoga je često neophodno da se na podnositelja zahtjeva primjeni načelo in dubio pro reo. 204. Načelo in dubio pro reo, međutim, treba primijeniti samo onda kada budu prikupljeni i provjereni svi dostupni dokazi i kada voditelj postupka bude zadovoljan općim kredibilitetom podnositelja zahtjeva. Izjave podnositelja zahtjeva moraju biti koherentne i vjerojatne i ne smiju biti u suprotnosti sa općepoznatim činjenicama.

(3) Rezime

205. Postupak za utvrđivanje i ocjenjivanje činjenica se stoga može rezimirati na sljedeći način: (a) Podnositelj zahtjeva treba:

(i) govoriti istinu i do kraja pomagati voditelju postupka u utvrđivanju

činjenica u njegovom slučaju; (ii) potruditi se da svoje izjave potkrijepi svim dostupnim dokazima i da

dâ zadovoljavajuće objašnjenje za bilo kakav nedostatak dokaza. Ukoliko je neophodno, mora se potruditi da nabavi dodatne dokaze.

(iii) pružiti sve relevantne i što je moguće detaljnije informacije o sebi i o svom prijašnjem iskustvu kako bi omogućio voditelju postupka da utvrdi relevantne činjenice. Treba ga zamoliti da dâ koherentno

56

objašnjenje za sve razloge na koje se poziva u korist svog zahtjeva za izbjeglički status i da odgovori na svako postavljeno pitanje.

(b) Voditelj postupka (se) treba:

(i) pobrinuti da podnositelj zahtjeva predoči svoj slučaj što potpunije, sa svim dostupnim dokazima.

(ii) procijeniti kredibilitet podnositelja zahtjeva i ocijeniti dokaze (po potrebi, primijenivši načelo in dubio pro reo) kako bi ustanovio objektivne i subjektivne elemente u slučaju.

(iii) te elemente dovesti u vezu sa relevantnim kriterijima iz Konvencije iz 1951. godine kako bi došao do ispravnog zaključka o izbjegličkom statusu podnositelja zahtjeva.

C. SLUČAJEVI KOJI IZAZIVAJU POSEBNE PROBLEME U UTVRĐIVANJU ČINJENICA

(1) Mentalno poremećene osobe

206. Vidjeli smo da se pri određivanju statusa izbjeglice mora utvrditi kako subjektivni element straha, tako i objektivni element njegove osnovanosti. 207. Često se desi da se voditelj postupka suoči sa podnositeljem zahtjeva čija mentalna ili emocionalna poremećenost otežava normalno ispitivanje slučaja. Mentalno poremećena osoba, međutim, može biti izbjeglica i mada se njen zahtjev stoga ne može zanemariti, bit će potrebno primijeniti drugačije tehnike ispitivanja. 208. Voditelj postupka treba, u takvim slučajevima, kadgod je to moguće, pribaviti stručni medicinski savjet. Medicinski izvještaj treba sadržavati informaciju o prirodi i stupnju mentalnog oboljenja i procjenu sposobnosti podnositelja zahtjeva da ispuni preduvjete koji se obično očekuju od podnositelja zahtjeva u prezentiranju slučaja (vidi paragraf 205(a) gore). Zaključci iz medicinskog izvještaja će odrediti dalji pristup voditelja postupka. 209. Ovaj pristup će varirati sukladno stupnju poremećaja podnositelja zahtjeva, pa nije moguće uspostaviti nikakva kruta pravila. Priroda i stupanj “straha” podnositelja zahtjeva se, također, moraju uzeti u obzir jer je određen stupanj mentalne poremećenosti često prisutan kod osoba koje su bile

57

izložene teškom proganjanju. Kada postoje indikacije da se iskazani strah podnositelja zahtjeva možda ne zasniva na aktualnom iskustvu, ili da se možda radi o pretjeranom strahu, može biti potrebno, pri donošenju odluke, veći naglasak staviti na objektivne okolnosti slučaja nego na izjave samog podnositelja zahtjeva. 210. U svakom slučaju će biti potrebno olakšati teret dokazivanja, koji obično leži na podnositelju zahtjeva, i negdje drugdje potražiti informacije koje se ne mogu od njega dobiti jednostavnim putem, npr. pokušati ih dobiti od prijatelja, rodbine i drugih osoba koje su bliske sa podnositeljem zahtjeva, ili od njegovog staratelja ako je on imenovan. Također može biti potrebno izvući određene zaključke iz svih propratnih okolnosti. Ako, na primjer, podnositelj zahtjeva pripada i nalazi se u društvu grupe izbjeglica, pretpostavka je da dijeli njihovu sudbinu i da se za izbjeglicu kvalificira isto kao i oni. 211. Stoga, prilikom ispitivanja njegovog zahtjeva, možda nije moguće subjektivnom elementu “straha” pridati važnost koja mu se obično pridaje, jer ovaj element može biti manje pouzdan, pa je možda potrebno staviti veći naglasak na objektivnu situaciju. 212. U svjetlu gore navedenog, istraga vezana za izbjeglički status mentalno poremećenih osoba, u pravilu, mora biti detaljnija nego u “normalnom” slučaju i zahtijevat će temeljito ispitivanje prošlosti i cjelokupne situacije podnositelja zahtjeva, uz korištenje svih vanjskih izvora informacija koji mogu biti dostupni.

(2) Maloljetne osobe bez pratnje

213. Konvencija iz 1951. godine ne sadrži posebne odredbe o statusu maloljetnih osoba. Ista definicija izbjeglice se primjenjuje na sve pojedince bez obzira na njihov uzrast. Kada je potrebno odrediti izbjeglički status maloljetnika, može se pojaviti problem uslijed poteškoća kod primjene kriterija “osnovanog straha” u njegovom slučaju. Ako je maloljetnik u pratnji jednog (ili oba) roditelja, ili nekog drugog člana porodice koji ga izdržava, a koji traži status izbjeglice, izbjeglički status maloljetnika će se odrediti sukladno načelu jedinstva porodice (paragrafi 181. do 188. gore).

58

214. Pitanje da li se maloljetna osoba bez pratnje može kvalificirati za status izbjeglice, mora se odrediti u prvoj instanci, sukladno stupnju njegovog mentalnog razvoja i zrelosti. U slučaju djece, općenito će biti potrebno koristiti usluge stručnjaka iz oblasti dječje psihologije. Dijete - a u ovom slučaju i adolescent - koje po zakonu nije samostalno, treba, u odgovarajućim slučajevima, imati imenovanog staratelja čiji bi zadatak bio da promiče odluku koja će biti u najboljem interesu dotičnog maloljetnika. U odsustvu roditelja ili zakonitog staratelja, na organima vlasti je da osiguraju da su interesi maloljetnog podnositelja zahtjeva za izbjeglički status u potpunosti zaštićeni. 215. Kada maloljetnik više nije dijete nego adolescent, bit će lakše odrediti status izbjeglice, kao i u slučaju odrasle osobe, iako će to opet ovisiti o aktualnom stupnju zrelosti dotičnog adolescenta. Može se pretpostaviti - u nedostatku indikacija o suprotnom - da se osoba sa šesnaest i više godina može smatrati dostatno zrelom da bi osjetila osnovan strah od proganjanja. Za maloljetnike mlađe od šesnaest godina se obično može pretpostaviti da nisu dostatno zreli. Oni mogu osjećati strah i imati vlastitu volju, ali to možda nema isti značaj kao u slučaju odrasle osobe. 216. Međutim, treba naglasiti da su ovo samo opće smjernice i da se mentalna zrelost maloljetnika obično mora odrediti u svjetlu njegovog osobnog, porodičnog i kulturološkog porijekla. 217. Kada maloljetnik nije dosegao dostatan stupanj zrelosti, koji omogućava da se ustanovi njegov osnovan strah od proganjanja na isti način kao i kod odrasle osobe, možda je potrebno više uzeti u obzir određene objektivne faktore. Dakle, ako se maloljetnik bez pratnje nađe u društvu grupe izbjeglica, to može - ovisno o okolnostima - ukazati na to da je taj maloljetnik također izbjeglica. 218. Okolnosti roditelja i ostalih članova porodice, uključujući i situaciju u zemlji porijekla maloljetnika, morat će se uzeti u obzir. Ako postoji razlog da se vjeruje da roditelji žele da im dijete bude izvan zemlje porijekla zbog osnovanog straha od proganjanja, može se pretpostaviti da i samo dijete osjeća taj strah.

59

219. Ako volja roditelja ne može biti potvrđena ili ako se sumnja u njihovu volju ili je ona u suprotnosti sa voljom djeteta, tada će voditelj postupka, u suradnji sa stručnjacima koji mu pomažu, morati odlučiti o osnovanosti straha maloljetnika na osnovi svih poznatih okolnosti, što može zahtijevati liberalnu primjenu načela in dubio pro reo.

60

ZAKLJUČAK

220. U ovom Priručniku smo pokušali definirati određene smjernice koje su se, na osnovi iskustva UNHCR-a, pokazale korisnim pri određivanju statusa izbjeglice u svrhu Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine o statusu izbjeglica. Pritom je posebna pažnja posvećena definiciji pojma “izbjeglica” iz ova dva instrumenta, kao i raznim problemima koji nastaju iz tumačenja ovih definicija. Također smo nastojali pokazati kako se ove definicije mogu primijeniti na konkretne slučajeve i skrenuti pažnju na razne probleme u postupku koji nastaju u vezi sa određivanjem statusa izbjeglice. 221. Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice je u potpunosti svjestan nedostataka Priručnika ovog tipa jer zna da nije moguće obuhvatiti svaku situaciju u kojoj se može naći neka osoba koja traži status izbjeglice. Ovakve situacije su mnogobrojne i one ovise o beskrajno različitim uvjetima koji prevladavaju u zemljama porijekla i specifičnim osobnim faktorima u vezi sa svakim pojedinim podnositeljem zahtjeva. 222. Dana objašnjenja pokazuju da određivanje statusa izbjeglice nikako nije mehanički ili rutinski proces. Naprotiv, taj proces zahtjeva specijalističko znanje, obuku i iskustvo i – što je još važnije - razumijevanje posebne situacije podnositelja zahtjeva i sadržanog ljudskog faktora. 223. Nadamo se da će ovaj Priručnik, u navedenim ograničenjima, osigurati smjernice onima koji svakodnevno rade na određivanju statusa izbjeglice.

61

ANEKS I.

IZVOD IZ ZAVRŠNOG AKTA

AMBASADORA PRI UJEDINJENIM NARODIMA

SA KONFERENCIJE O STATUSU IZBJEGLICA

I OSOBA BEZ DRŽAVLJANSTVA

IV.

Konferencija je jednoglasno usvojila sljedeće preporuke:

A.

KONFERENCIJA, SMATRAJUĆI da je izdavanje i priznavanje putnih isprava neophodno kako bi se olakšalo kretanje izbjeglica, a posebice njihovo preseljenje u treće zemlje, URGIRA na vlade, koje su članice Međuvladinog sporazuma o putnim ispravama za izbjeglice, zaključenog u Londonu 15. oktobra 1946. godine, ili koje priznaju putne isprave izdane u skladu sa ovim sporazumom, da nastave sa izdavanjem ili priznavanjem ovih putnih isprava, te da izdavanje tih dokumenata prošire i na izbjeglice iz člana 1. Konvencije o statusu izbjeglica ili da priznaju putne isprave izdane ovim osobama, do preuzimanja obaveza sukladno članu 28. spomenute Konvencije.

B.

KONFERENCIJA, SMATRAJUĆI da je jedinstvo porodice koja je prirodna i fundamentalna društvena grupa, osnovno pravo svakog izbjeglice, te de je to jedinstvo u konstantnoj opasnosti, i

62

KONSTATIRAJUĆI sa zadovoljstvom da se, prema službenim komentarima ad hoc Komiteta o statusu osoba bez državljanstva i srodnim problemima, prava osigurana izbjeglicama proširuju i na članove njihove porodice,

PREPORUČUJE vladama da poduzmu neophodne mjere za zaštitu izbjegličkih porodica, posebice u cilju:

(1) osiguranja jedinstva izbjegličke porodice, naročito kada glava

porodice ispunjava uvjete potrebne za prihvat u tu zemlju; (2) zaštite maloljetnih izbjeglica, naročito djece i djevojaka bez pratnje,

sa posebnim osvrtom na starateljstvo i usvajanje.

C.

KONFERENCIJA, SMATRAJUĆI da je izbjeglicama potrebna pomoć u moralnoj, pravnoj i materijalnoj sferi, odgovarajućih službi socijalne zaštite, a naročito pomoć odgovarajućih nevladinih organizacija, PREPORUČUJE vladama i međuvladinim organima da olakšaju, ohrabre i podrže napore primjereno kvalificiranih organizacija.

D.

KONFERENCIJA, SMATRAJUĆI da veliki broj osoba i dalje napušta svoju zemlju porijekla iz razloga proganjanja i ima pravo na posebnu zaštitu zbog svog položaja, PREPORUČUJE vladama da nastave prihvaćati izbjeglice na svoje teritorije i da djeluju u suglasnosti sa istinskim duhom međunarodne suradnje kako bi ove izbjeglice mogle naći utočište i mogućnost preseljenja u treću zemlju.

63

E.

KONFERENCIJA, IZRAŽAVA nadu da će Konvencija o statusu izbjeglica imati primjereni značaj, koji premašuje njen ugovorni okvir, i da će svi narodi biti njome vođeni, kada za osobe koje se nalaze na njihovim teritorijima kao izbjeglice, a koje nisu pokrivene odredbama Konvencije, budu odobravali, koliko god je to moguće, postupanje koje ona osigurava.

64

ANEKS II.

KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1951. GODINE

PREAMBULA

VISOKE UGOVORNE STRANE, SMATRAJUĆI da su Povelja Ujedinjenih naroda i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koju je Generalna skupština odobrila na dan 10. decembra 1948. godine, potvrdile načelo da ljudska bića trebaju uživati osnovna prava i slobode bez ikakve diskriminacije, SMATRAJUĆI da je Organizacija Ujedinjenih naroda u više navrata pokazala svoju duboku brigu za izbjeglice i da je nastojala izbjeglicama osigurati najšire moguće uživanje osnovnih prava i sloboda, SMATRAJUĆI da je poželjno da se prijašnji međunarodni sporazumi o statusu izbjeglica revidiraju i kodificiraju, te da se putem novog sporazuma proširi primjena tih instrumenata i zaštita koju oni pružaju izbjeglicama, SMATRAJUĆI da dodjela azila može pretjerano opteretiti određene zemlje i da, stoga, zadovoljavajuće rješenje problema, čiji je međunarodni značaj i karakter priznala Organizacija Ujedinjenih naroda, nije moguće postići bez međunarodne solidarnosti, IZRAŽAVAJUĆI želju da sve države, koje priznaju socijalni i humanitarni karakter izbjegličkog problema, učine sve što mogu kako bi spriječile da ovaj problem postane razlog napetosti među državama,

UZIMAJUĆI na znanje da je Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice povjeren zadatak da nadzire međunarodne konvencije koje osiguravaju zaštitu izbjeglica i uvidjevši da djelotvorna koordinacija mjera, koje se poduzimaju radi rješavanja tog problema, ovisi o suradnji država sa Visokim komesarijatom,

SPORAZUMJELE su se o sljedećem:

65

POGLAVLJE I. Opće odredbe

Član 1. DEFINICIJA POJMA “IZBJEGLICA”

A. U svrhu ove Konvencije, pojam “izbjeglica” primjenjuje se na svaku osobu: (1) za koju se smatra da je izbjeglica, shodno dogovorima od 12. maja

1926. godine i 30. juna 1928. godine ili shodno konvencijama od 28. oktobra 1933. godine i 10. februara 1938. godine, protokolu od 14. septembra 1939. godine ili Ustavu Međunarodne organizacije za izbjeglice;

odluke o nepodobnosti, koje je donijela Međunarodna organizacija za izbjeglice tijekom svog djelovanja, ne sprečavaju da status izbjeglice bude odobren osobama koje ispunjavaju uvjete iz točke (2) stava A ovog člana.

(2) koja se, kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951.

godine i zbog osnovanog straha od proganjanja iz razloga rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja, nalazi izvan zemlje svog državljanstva i koja ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje; ili koja, budući da nema državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se u nju vrati;

u slučaju osobe koja ima više od jednog državljanstva, pojam “izvan zemlje svog državljanstva” odnosi se na svaku zemlju čije državljanstvo ta osoba ima. Ne smatra se da je lišena zaštite zemlje svog državljanstva ona osoba koja se, bez ikakvog valjanog razloga zasnovanog na osnovanom strahu, ne stavi pod zaštitu jedne od zemalja čije državljanstvo ima.

B. (1) U svrhu ove Konvencije, riječi iz člana 1A, “događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine“, mogu se razumjeti kao:

66

(a) “događaji koji su se desili u Evropi prije 1. januara 1951. godine” ili (b) “događaji koji su se desili u Evropi ili negdje drugo prije 1. januara

1951. godine”; i svaka ugovorna država dužna je, prilikom potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, dati izjavu u kojoj precizira značenje koje pridaje tim riječima, a u pogledu obaveza koje preuzima na sebe u skladu sa ovom Konvencijom.

(3) Svaka ugovorna država, koja usvoji alternativu pod (a), može u svako

doba proširiti svoje obaveze, usvajanjem alternative pod (b), uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda.

C. Ova Konvencija se prestaje primjenjivati na svaku osobu koja potpada pod odredbe stava A ovog člana: (1) ako se ona ponovno dobrovoljno stavi pod zaštitu zemlje svog

državljanstva; ili (2) ako ona, nakon što je izgubila državljanstvo, isto ponovno dobrovoljno

stekne; ili (3) ako ona stekne novo državljanstvo i uživa zaštitu zemlje svog novog

državljanstva; ili (4) ako se ona ponovno dobrovoljno nastani u zemlji koju je napustila ili

izvan koje je živjela zbog straha od proganjanja; ili (5) ako ona više ne može i dalje odbijati zaštitu zemlje svog državljanstva

jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice;

podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija staviti pod zaštitu zemlje svog državljanstva;

(6) ako se ona, kao osoba koja nema državljanstvo, može vratiti u zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice;

67

podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija vratiti u zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka.

D. Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe koje, osim zaštite ili pomoći Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice, sada uživaju zaštitu ili pomoć i nekog drugog organa ili agencije Ujedinjenih naroda. Kada ta zaštita ili pomoć prestane, iz bilo kojeg razloga, a da položaj ovih osoba nije definitivno riješen u skladu sa relevantnim rezolucijama koje usvoji Generalna skupština Ujedinjenih naroda, te osobe ipso facto imaju pravo na povlastice koje pruža ova Konvencija. E. Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe kojima nadležne vlasti zemlje, u kojoj su se one nastanile, priznaju sva prava i dužnosti vezane za posjedovanje državljanstva te zemlje. F. Odredbe ove Konvencije se ne primjenjuju na osobe u vezi sa kojima postoje ozbiljni razlozi da se smatra:

(a) da su počinile zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata koji su doneseni da bi se bavili tim zločinima;

(b) da su počinile teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje izbjeglištva, prije nego što su u nju prihvaćene kao izbjeglice;

(c) da su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.

Član 2.

OPĆE OBAVEZE

Svaki izbjeglica ima, prema zemlji u kojoj se nalazi, dužnosti koje naročito sadrže obavezu da se povinuje njenim zakonima i propisima, kao i mjerama koje se poduzimaju za održanje javnog reda.

68

Član 3. NEDISKRIMINACIJA

Ugovorne države su dužne primjenjivati odredbe ove Konvencije na izbjeglice bez diskriminacije u pogledu rase, religije ili zemlje porijekla.

Član 4. RELIGIJA

Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama na svom teritoriju, primjenjivati postupanje barem isto tako povoljno kakvo primjenjuju i prema svojim državljanima, u pogledu slobode prakticiranja religije i slobode religijskog obrazovanja njihove djece.

Član 5. PRAVA KOJA SE DAJU MIMO OVE KONVENCIJE

Nijedna odredba iz ove Konvencije ne dira u druga prava i povlastice, koje predmetna ugovorna država daje izbjeglicama mimo ove Konvencije.

Član 6.

POJAM “POD ISTIM OKOLNOSTIMA” U svrhu ove Konvencije, pojam “pod istim okolnostima” podrazumijeva da dotična osoba mora ispuniti sve preduvjete (uključujući i one koji se odnose na dužinu i na uvjete privremenog ili stalnog boravka), koje bi, radi uživanja tog prava, morala ispuniti i u slučaju da nije izbjeglica, sa izuzetkom onih preduvjeta koje, zbog njihove prirode, izbjeglica nije u mogućnosti da ispuni.

Član 7.

OSLOBAÐANJE OD RECIPROCITETA 1. Svaka ugovorna država je dužna prema izbjeglicama primjenjivati isto postupanje kakvo primjenjuje prema strancima općenito, osim ukoliko Konvencija ne sadrži povoljnije odredbe. 2. Sve izbjeglice se nakon boravka od tri godine oslobađaju od zakonodavnog reciprociteta na teritoriju ugovornih država.

69

3. Svaka ugovorna država je dužna, u odsustvu reciprociteta, nastaviti izbjeglicama davati ona prava i povlastice na koja su već bili ovlašteni na dan kada je ova Konvencija stupila na snagu u predmetnoj državi. 4. Ugovorne države su dužne povoljno razmotriti mogućnost da, u odsustvu reciprociteta, izbjeglicama daju i druga prava i povlastice, mimo onih na koja su ovlašteni na osnovi stavova 2. i 3, kao i mogućnost da od reciprociteta oslobode i one izbjeglice koji ne ispunjavaju uvjete iz stavova 2. i 3. 5. Odredbe stavova 2. i 3. ovog člana primjenjuju se i na prava i povlastice iz članova 13, 18, 19, 21. i 22. ove Konvencije, kao i na prava i povlastice koji nisu njome predviđeni.

Član 8. OSLOBAÐANJE OD IZUZETNIH MJERA

U pogledu izuzetnih mjera koje mogu biti poduzete protiv ličnosti, dobara ili interesa državljana neke strane države, ugovorna država ne smije te mjere primijeniti na izbjeglicu, koji je formalno državljanin te strane države, isključivo zbog tog njegovog državljanstva. Ugovorne države koje su, u skladu sa svojim zakonodavstvom, spriječene primijeniti opće načelo iz ovog člana dužne su, u odgovarajućim slučajevima, osloboditi izbjeglicu od tih mjera.

Član 9. PRIVREMENE MJERE

Nijedna odredba iz ove Konvencije ne sprečava nijednu ugovornu državu da, za vrijeme rata ili u drugim teškim i izuzetnim okolnostima, poduzme prema određenoj osobi privremene mjere, koje ta država smatra neophodnim za nacionalnu sigurnost, dok ne ustanovi da ta osoba zaista jeste izbjeglica i da je nastavak ovih mjera neophodan u njenom slučaju, u interesu nacionalne sigurnosti.

70

Član 10. KONTINUITET BORAVKA

1. U slučaju da je izbjeglica tijekom drugog svjetskog rata bio prisilno raseljen i premješten na teritorij neke ugovorne države, čiji je sada stanovnik, takav prinudni privremeni boravak se smatra zakonitim boravkom na njenom teritoriju. 2. U slučaju da je izbjeglica tijekom drugog svjetskog rata bio prisilno raseljen sa teritorija neke ugovorne države u koju se, prije datuma stupanja na snagu ove Konvencije, vratio sa namjerom da se tamo nastani, period njegovog boravka prije i poslije te prisilne raseljenosti se smatra neprekidnim periodom, a u one svrhe za koje je takav neprekidan boravak potreban.

Član 11. IZBJEGLICE POMORCI

U slučaju izbjeglica koji su u redovnoj službi kao članovi posade na nekom brodu, koji plovi pod zastavom jedne od ugovornih država, ta država je dužna blagonaklono razmotriti njihovo nastanjenje na njenom teritoriju i izdavanje putnih isprava ili njihov privremeni prihvat na svoj teritorij, sa ciljem da im se omogući nastanjenje u nekoj drugoj zemlji.

POGLAVLJE II. Pravni status

Član 12.

OSOBNI STATUS 1. Osobni status svakog izbjeglice uređuje se zakonom zemlje njegovog prebivališta ili, ukoliko nema prebivališta, zakonom zemlje u kojoj boravi. 2. Svaka ugovorna država je dužna uvažavati prava koja je izbjeglica ranije stekao i koja proistječu iz njegovog osobnog statusa, posebice prava koja su vezana za brak, a koja, u slučaju potrebe, podliježu zakonskim formalnostima predmetne države, s tim da pravo o kojem je riječ bude jedno od onih prava koje bi, zakonom te države, bilo priznato i da dotična osoba nije postala izbjeglica.

71

Član 13. POKRETNA I NEPOKRETNA IMOVINA

Ugovorne države su dužne prema izbjeglicama primjenjivati što povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje općenito primjenjuju prema strancima pod istim okolnostima, u pogledu stjecanja pokretne i nepokretne imovine i ostalih srodnih prava, te u pogledu ugovora o zakupu i ostalih ugovora koji se tiču pokretne i nepokretne imovine.

Član 14. INTELEKTULANA I INDUSTRIJSKA SVOJINA

U pogledu zaštite industrijske svojine kao što su izumi, projekti ili modeli, tvorničke oznake, zaštitni nazivi, te u pogledu zaštite autorskih prava u književnim, umjetničkim i naučnim radovima, svaki izbjeglica uživa, u zemlji uobičajenog boravka, zaštitu kakva se daje državljanima te zemlje. Na teritoriju ma koje druge ugovorne države, izbjeglica uživa zaštitu koja se na tom teritoriju daje državljanima zemlje u kojoj on ima uobičajeni boravak.

Član 15.

PRAVO NA UDRUŽIVANJE U pogledu nepolitičkih i neprofitabilnih udruženja, kao i strukovnih sindikata, ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na njihovom teritoriju, primjenjivati najpovoljnije postupanje, kakvo primjenjuju prema državljanima strane zemlje pod istim okolnostima.

Član 16.

PRISTUP SUDOVIMA

1. Svaki izbjeglica ima slobodan pristup sudovima na teritoriju svih ugovornih država. 2. Svaki izbjeglica uživa, u ugovornoj državi u kojoj ima uobičajeni boravak, isto postupanje kao i njeni državljani u pogledu pristupa sudovima, uključujući pristup pravnoj pomoći i mogućnost oslobađanja od cautio judicatum solvi.

72

3. Prema svakom izbjeglici se, u pogledu odredbi stava 2. ovog člana, u zemljama izvan zemlje u kojoj ima uobičajeni boravak, primjenjuje isto postupanje kao i prema državljanima zemlje njegovog uobičajenog boravka.

POGLAVLJE III. Lukrativno zaposlenje

Član 17. PLAĆENO ZAPOSLENJE

1. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na njihovom teritoriju, primjenjivati najpovoljnije postupanje, kakvo primjenjuju prema državljanima strane zemlje pod istim okolnostima, u pogledu prava na plaćeno zaposlenje. 2. U svakom slučaju, restriktivne mjere koje se, radi zaštite domaćeg tržišta rada, nameću strancima ili zapošljavanju stranaca, ne primjenjuju se na izbjeglice koji su od predmetne ugovorne države toga već bili oslobođeni na dan stupanja na snagu ove Konvencije ili na izbjeglice koji ispunjavaju jedan od sljedećih uvjeta:

(a) da u toj zemlji borave pune tri godine; (b) da je njihov bračni drug državljanin zemlje u kojoj borave;

povlastice iz ove odredbe ne može koristiti izbjeglica koji napusti svog bračnog druga;

(c) da imaju jedno ili više djece, koja imaju državljanstvo zemlje u kojoj borave.

3. Ugovorne države su dužne blagonaklono razmotriti izjednačavanje prava svih izbjeglica, u pogledu plaćenih zaposlenja, sa pravima državljana, a posebice onih izbjeglica koji su na njihov teritorij ušli na osnovi programa zapošljavanja ili na osnovi plana useljavanja.

Član 18.

SAMOSTALNO PRIVREÐIVANJE Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji su zakonito na njihovom teritoriju, primjenjivati što povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje općenito primjenjuju prema strancima pod istim

73

okolnostima, u pogledu prava na angažiranje, na svoj vlastiti račun, u poljoprivredi, industriji, zanatstvu i trgovini, te prava na osnivanje komercijalnih i industrijskih poduzeća.

Član 19.

SLOBODNE PROFESIJE 1. Svaka ugovorna država je dužna, prema izbjeglicama koji zakonito borave na njenom teritoriju, a koji imaju diplome priznate od nadležnih vlasti te države i žele obavljati neku slobodnu profesiju, primjenjivati što povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje općenito primjenjuje prema strancima pod istim okolnostima. 2. Ugovorne države su dužne učiniti sve što mogu, dosljedno svojim zakonima i ustavima, kako bi osigurale naseljavanje takvih izbjeglica i u drugim, a ne samo urbanim sredinama, za čije su međunarodne odnose one odgovorne.

POGLAVLJE IV. Socijalna zaštita

Član 20. OGRANIČENO SNABDIJEVANJE

U slučaju kada postoji sistem ograničenog snabdijevanja kojem je podvrgnuto cjelokupno stanovništvo i kojim se uređuje opća raspodjela nedostajućih proizvoda, prema izbjeglicama se primjenjuje isto postupanje kao i prema državljanima te zemlje.

Član 21.

STANOVANJE U pogledu stanovanja, ugovorne države su dužne, u mjeri u kojoj je ovo pitanje uređeno zakonima i propisima ili podliježe kontroli od strane javnih vlasti, prema izbjeglicama koji zakonito borave na njihovom teritoriju, primjenjivati što povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje općenito primjenjuju prema strancima pod istim okolnostima.

74

Član 22. OPĆE OBRAZOVANJE

1. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama primjenjivati isto postupanje kakvo primjenjuju i prema svojim državljanima, u vezi sa osnovnim obrazovanjem. 2. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama primjenjivati što povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje općenito primjenjuju prema strancima pod istim okolnostima, u vezi sa ostalim vidovima obrazovanja mimo osnovnog obrazovanja, a posebice u pogledu pristupa studiranju, priznavanja stranih školskih svjedočanstava, diploma i zvanja, plaćanja taksi i troškova i dodjele stipendija.

Član 23.

JAVNE OLAKŠICE Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na njihovom teritoriju, primjenjivati isto postupanje, u pogledu javnih olakšica i pomoći, kakvo primjenjuju i prema svojim državljanima.

Član 24.

RADNO ZAKONODAVSTVO I SOCIJALNO OSIGURANJE 1. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na njihovom teritoriju, primjenjivati isto postupanje kakvo primjenjuju i prema svojim državljanima, a u vezi sa sljedećim pitanjima:

(a) onoliko koliko su ta pitanja uređena zakonima i propisima ili podliježu kontroli od strane upravnih organa: novčane naknade, uključujući i porodične dodatke ako oni čine dio te naknade, radno vrijeme, prekovremeni rad, plaćen godišnji odmor, ograničenja u vezi sa kućnim poslovima, minimum starosne dobi kao preduvjeta za zapošljavanje, školovanje u privredi i obučavanje, rad žena i omladine, te uživanje povlastica iz kolektivnih sporazuma;

(b) socijalnog osiguranja (zakonske odredbe o nesrećama na poslu, o profesionalnim oboljenjima, materinstvu, bolestima, invalidnosti, starosti, smrti, nezaposlenosti, porodičnim obavezama, kao i o

75

svakoj drugoj nepredviđenoj okolnosti koja je prema nacionalnim zakonima ili propisima, pokrivena shemom socijalnog osiguranja) koje podliježe sljedećim ograničenjima: (i) moguće su odgovarajuće mjere radi očuvanja već stečenih

prava i prava koja su u procesu stjecanja; (ii) moguće je da nacionalni zakoni ili propisi zemlje boravka

predvide posebne mjere u pogledu povlastica ili parcijalnih povlastica, koje se u potpunosti isplaćuju iz javnih fondova, kao i u pogledu dodataka koji se isplaćuju osobama koje ne ispunjavaju uvjete vezane za plaćanje doprinosa propisanih za dodjelu redovne penzije.

2. Činjenica da se korisnik prava nalazi izvan teritorija ugovorne države ne utječe na njegovo pravo na naknadu zbog smrti izbjeglice, a koja je nastupila kao posljedica povrede na poslu ili profesionalnog oboljenja. 3. Ugovorne države su dužne na izbjeglice proširiti povlastice iz međusobno zaključenih sporazuma ili sporazuma koje bi one mogle međusobno zaključiti u budućnosti o očuvanju prava iz socijalnog osiguranja, koja su već stečena ili su u procesu stjecanja, i to samo pod rezervom uvjeta koji se primjenjuju za državljane zemlje potpisnice predmetnog sporazuma. 4. Ugovorne države su dužne blagonaklono razmotriti mogućnost da, koliko god je to moguće, na izbjeglice prošire povlastice iz sličnih sporazuma, koji u bilo koje doba mogu biti na snazi između tih ugovornih država i neugovornih država.

POGLAVLJE V. Administrativne mjere

Član 25. ADMINISTRATIVNA POMOĆ

1. Kada bi ostvarivanje prava nekog izbjeglice obično zahtijevalo pomoć stranih vlasti, kojima se on ne može obratiti, ugovorne države na čijem teritoriju on boravi su dužne urediti da mu tu pomoć pruže putem svojih ili međunarodnih organa.

76

2. Vlast ili vlasti iz stava 1. su dužne izdati ili učiniti da se pod njihovim nadzorom izbjeglicama izdaju isprave ili uvjerenja, koje bi im inače uredno izdale njihove nacionalne vlasti, bilo posredno ili neposredno. 3. Tako ispostavljene isprave ili uvjerenja služe kao zamjena za službene dokumente, koje strancima ispostavljaju njihovi nacionalni organi, bilo posredno ili neposredno, i smatraju se vjerodostojnim dok se ne dokaže suprotno. 4. Pod rezervom iznimki za siromašne osobe, za ove usluge se mogu naplaćivati takse, ali te takse moraju biti umjerene i proporcionalne onima koje se naplaćuju državljanima za slične usluge. 5. Odredbe ovog člana ničim se ne protive članovima 27. i 28.

Član 26. SLOBODA KRETANJA

Svaka ugovorna država je dužna izbjeglicama, koji su zakonito na njenom teritoriju, dati pravo da izaberu svoje mjesto boravka i da se slobodno kreću u okviru njenog teritorija, pod rezervom propisa koji se općenito primjenjuju na strance pod istim okolnostima.

Član 27.

ISPRAVE O IDENTITETU

Ugovorna država je dužna izdati isprave o identitetu svakom izbjeglici na svom teritoriju, koji ne posjeduje valjanu putnu ispravu.

Član 28. PUTNE ISPRAVE

1. Ugovorna država je dužna izdati putne isprave, u svrhu putovanja izvan njenog teritorija, izbjeglicama koji zakonito borave na njenom teritoriju, osim ukoliko se tome ne protive kategorični razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog reda; u vezi sa tim ispravama se primjenjuju odredbe iz Dodatka uz ovu Konvenciju. Ugovorna država može takvu putnu ispravu izdati bilo kojem drugom izbjeglici na njenom teritoriju, a posebice je dužna blagonaklono

77

razmotriti izdavanje takvih putnih isprava izbjeglicama koji se nalaze na njenom teritoriju, a koji putnu ispravu ne mogu dobiti od zemlje svog zakonitog boravka. 2. Ugovorne države su dužne priznati putne isprave, koje su izdane izbjeglicama u skladu sa prijašnjim međunarodnim sporazumima, i sa njima postupati na isti način kao da su izdane na osnovi ovog člana.

Član 29. FISKALNE OBAVEZE

1. Ugovorne države ne smiju izbjeglicama nametati dažbine, takse, poreze, bilo koje vrste, drugačije ili veće od onih koji se nameću ili se mogu nametati njihovim državljanima u sličnim situacijama. 2. Prethodni stav ničim ne sprečava da se na izbjeglice primjene zakoni i propisi o taksama, u pogledu izdavanja administrativnih dokumenata strancima, uključujući i isprava o identitetu.

Član 30.

TRANSFER IMOVINE 1. Svaka ugovorna država je dužna, suglasno svojim zakonima i propisima, dozvoliti izbjeglicama da imovinu, koju su unijeli na njen teritorij, prenesu na teritorij neke druge zemlje u koju su preseljeni. 2. Svaka ugovorna država je dužna blagonaklono razmotriti molbu izbjeglica da im se dozvoli prijenos imovine, o kakvoj god imovini da se radi, koja je neophodna za njihovo preseljenje u neku drugu zemlju u koju su prihvaćeni.

Član 31. IZBJEGLICE KOJI SU NEZAKONITO U ZEMLJI IZBJEGLIŠTVA

1. Ugovorne države ne smiju nametati kazne, zbog njihovog bespravnog ulaska ili prisutnosti, izbjeglicama koji, dolazeći direktno sa teritorija gdje su njihov život ili sloboda bili ugroženi u smislu člana 1, ulaze ili su prisutni na njihovom teritoriju bez ovlaštenja, pod uvjetom da se bez odlaganja jave vlastima i izlože im valjane razloge za svoj bespravni ulazak ili prisutnost.

78

2. Ugovorne države ne smiju primjenjivati nikakva druga ograničenja na kretanja izbjeglica osim onih koja su neophodna. Ta ograničenja se primjenjuju samo dok se ne uredi njihov status u zemlji ili dok oni ne dobiju prihvat u neku drugu zemlju. Ugovorne države su dužne izbjeglicama dati razložno vrijeme, kao i sve potrebne olakšice, kako bi dobili prihvat u neku drugu zemlju.

Član 32. PROTJERIVANJE

1. Ugovorne države ne smiju protjerati izbjeglicu koji je zakonito na njihovom teritoriju, izuzev iz razloga nacionalne sigurnosti ili javnog reda. 2. Protjerivanje takvog izbjeglice vrši se samo na osnovi odluke koja je donesena u skladu sa zakonom. Osim ako se tome ne protive kategorični razlozi nacionalne sigurnosti, tom izbjeglici se mora dozvoliti da predoči dokaze koji ga oslobađaju krivice i da uloži žalbu i u tu svrhu odredi sebi zastupnika pred nadležnim vlastima ili pred jednom ili više osoba koje specijalno odredi nadležna vlast. 3. Ugovorne države su dužne takvom izbjeglici dati razložan rok da potraži legalan prihvat u neku drugu zemlju. Ugovorne države zadržavaju pravo da, u tom roku, primjene one unutarnje mjere koje smatraju neophodnim.

Član 33.

ZABRANA PROTJERIVANJA I VRAĆANJA

(“NON-REFOULEMENT”)

1. Nijedna ugovorna država ne smije, ni na koji način, protjerati ili vratiti (“refouler”) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili njegovog političkog mišljenja. 2. Na pravo korištenja ovom odredbom, međutim, ne može se pozvati izbjeglica koji se razložno smatra opasnim po sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili koji, pošto je pravosnažno osuđen za naročito teško krivično djelo, predstavlja opasnost po društvo te zemlje.

79

Član 34. NATURALIZACIJA

Ugovorne države su dužne, koliko god je to moguće, omogućiti asimilaciju i naturalizaciju izbjeglica. Naročito su dužne učiniti sve što mogu kako bi ubrzale postupak naturalizacije i, koliko god je to moguće, smanjile troškove tog postupka.

POGLAVLJE VI. Izvršne i prijelazne odredbe

Član 35. SURADNJA NACIONALNIH ORGANA SA UJEDINJENIM NARODIMA

1. Ugovorne države se obavezuju na suradnju sa Visokim komesarijatom Ujedinjenih naroda za izbjeglice ili svakom drugom agencijom Ujedinjenih naroda koja bi ga mogla naslijediti u vršenju njegovih dužnosti, a naročito su dužne olakšati mu dužnost nadzora nad primjenom odredbi ove Konvencije. 2. Kako bi omogućile Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice ili nekoj drugoj agenciji koja bi ga naslijedila, da sastavlja izvještaje za nadležne organe Ujedinjenih naroda, ugovorne države se obavezuju da im u odgovarajućoj formi dostave tražene informacije i statističke podatke o:

(a) izbjegličkoj situaciji, (b) provedbi ove Konvencije, i (c) zakonima, propisima i uredbama o izbjeglicama koje su na snazi ili

koji mogu stupiti na snagu.

Član 36. INFORMACIJA O NACIONALNOM ZAKONODAVSTVU

Ugovorne države su dužne dostavljati, generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, tekstove zakona i propisa koje bi mogle usvojiti kako bi osigurale primjenu ove Konvencije.

80

Član 37. ODNOS PREMA PRIJAŠNJIM KONVENCIJAMA

Ne dirajući u odredbe stava 2. člana 28, ova Konvencija zamjenjuje, među njenim ugovornim stranama, sporazume od 5. jula 1922, 31. maja 1924, 12. maja 1926, 30. juna 1928. i 30. jula 1935. godine, konvencije od 28. oktobra 1933. i 10. februara 1938. godine, protokol od 14. septembra 1939. godine i sporazum od 15. oktobra 1946. godine.

POGLAVLJE VII. Završne odredbe

Član 38. RJEŠAVANJE SPOROVA

Svaki spor između ugovornih strana ove Konvencije, oko njenog tumačenja ili primjene, koji se ne može riješiti drugim sredstvima, upućuje se na Međunarodni sud pravde, na zahtjev jedne od strana u sporu.

Član 39.

POTPISIVANJE, RATIFICIRANJE I PRISTUPANJE

1. Ova Konvencija se otvara za potpisivanje u Ženevi na dan 28. jula 1951. godine, nakon čega se pohranjuje kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda. Konvencija se otvara za potpisivanje i u Evropskom uredu Ujedinjenih naroda od 28. jula do 31. augusta 1951. godine, a onda ponovo u sjedištu Ujedinjenih naroda od 17. septembra 1951. do 31. decembra 1952. godine. 2. Ova Konvencija se otvara za potpisivanje u ime svih država članica Ujedinjenih naroda, kao i u ime svake druge države koja je pozvana na “Konferenciju ambasadora pri Ujedinjenim narodima o statusu izbjeglica i osoba bez državljanstva” ili kojoj se za njen potpis obratila Generalna skupština. Ona podliježe ratificiranju, a instrumenti o ratifikaciji se pohranjuju kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.

81

3. Države iz stava 2. ovog člana mogu pristupiti ovoj Konvenciji počevši od 28. jula 1951. godine. Pristupanje stupa na snagu pohranjivanjem instrumenta o pristupanju kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.

Član 40.

ODREDBE O TERITORIJALNOJ PRIMJENI

1. Svaka država može, prilikom potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, izjaviti da proširuje primjenu Konvencije na sve ili jednu ili neke teritorije koje ona zastupa na međunarodnom planu. Ta izjava postaje izvršna na dan kada ova Konvencija stupi na snagu za tu državu. 2. Svako naknadno proširenje se vrši preko obavijesti upućene generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda i postaje izvršno devedeset dana nakon što generalni sekretar Ujedinjenih naroda dobije ovu obavijest ili nakon što Konvencija stupi na snagu za tu državu, ako je ovaj datum kasniji. 3. U pogledu teritorija koja nisu obuhvaćena ovom Konvencijom na dan potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, svaka predmetna država je dužna razmotriti mogućnost da poduzme sve potrebne mjere, kako bi proširila primjenu ove Konvencije na spomenute teritorije, pod uvjetom da vlade tih teritorija, gdje je to neophodno iz ustavnih razloga, za to daju svoju suglasnost.

Član 41. KLAUZULA O FEDERACIJAMA

U slučaju federativne ili neunitarne države, primjenjuju se sljedeće odredbe:

(a) u pogledu članova ove Konvencije koji su u zakonodavnoj nadležnosti savezne zakonodavne vlasti, obaveze savezne vlade su, u tom okviru, jednake obavezama članica koje nisu federativne države;

(b) u pogledu članova ove Konvencije koji su u zakonodavnoj nadležnosti konstitutivnih država, provincija ili kantona, koji, prema ustavnom sistemu federacije, nisu obavezni donositi zakonodavne mjere, savezna vlada je dužna, u što kraćem roku i uz svoje povoljne preporuke, nadležnim vlastima predmetne države, provincije ili kantona ukazati na ove članove;

82

(c) federativna ugovorna država ove Konvencije je dužna, na zahtjev svake druge ugovorne države, koji joj bude dostavljen preko generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, podnijeti ekspoze zakonskih propisa i prakse u federaciji i njenim konstitutivnim jedinicama, u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, u kojem će navesti djelokrug te odredbe, shodno svojim zakonodavnim ili drugim mjerama.

Član 42. REZERVE

1. Prilikom potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, svaka država može staviti rezerve na članove ove Konvencije, osim na članove 1, 3, 4, 16(1), 33, 36. do 46, uključujući i član 46. 2. Svaka država, koja je stavila rezervu u skladu sa stavom 1. ovog člana, može tu rezervu u svako doba povući, uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda.

Član 43.

STUPANJE NA SNAGU

1. Ova Konvencija stupa na snagu devedeseti dan od dana pohranjivanja šestog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju. 2. Za svaku državu koja ratificira ovu Konvenciju ili joj pristupi nakon pohranjivanja šestog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju, Konvencija stupa na snagu devedeseti dan od dana kada ta država pohrani svoj instrument o ratificiranju ili pristupanju.

Član 44.

OTKAZIVANJE

1. Svaka ugovorna država može otkazati ovu Konvenciju u svako doba, uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda. 2. Otkaz postaje izvršan za tu ugovornu državu po isteku jedne godine od dana kada generalni sekretar Ujedinjenih naroda primi taj otkaz.

83

3. Svaka država, koja je dala izjavu ili obavijest u skladu sa članom 40, može naknadno izjaviti, uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, da ova Konvencija prestaje važiti na njenom teritoriju, po isteku jedne godine od dana kada generalni sekretar primi tu obavijest.

Član 45. REVIZIJA

1. Svaka ugovorna država može, u svako doba, tražiti reviziju ove Konvencije putem obavijesti upućene generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda. 2. Generalna skupština Ujedinjenih naroda je dužna preporučiti mjere koje, u slučaju potrebe, treba poduzeti u vezi sa tim zahtjevom.

Član 46.

OBAVIJEST GENERALNOG SEKRETARA UJEDINJENIH NARODA

Generalni sekretar Ujedinjenih naroda je dužan obavijestiti sve države članice Ujedinjenih naroda i države nečlanice iz člana 39. o:

(a) izjavama i obavijestima u skladu sa stavom B člana 1; (b) potpisima, obavijestima i pristupanjima u skladu sa članom 39; (c) izjavama i obavijestima u skladu sa članom 40; (d) rezervama i povlačenjima u skladu sa članom 42; (e) datumu kada ova Konvencija stupa na snagu u skladu sa članom

43; (f) otkazima i obavijestima u skladu sa članom 44; (g) zahtjevima za reviziju u skladu sa članu 45.

U POTVRDU ČEGA su dolje potpisani, propisno ovlašteni, potpisali ovu Konvenciju u ime svojih vlada. ZAKLJUČENO u Ženevi, 28. jula hiljadu devet stotina pedeset i prve godine, u jednom jedinom primjerku, čiji su engleski i francuski tekst podjednako vjerodostojni, te koji se pohranjuju u arhivi Ujedinjenih naroda, a njihove ovjerene kopije dostavljaju svim državama članicama Ujedinjenih naroda i državama nečlanicama iz člana 39.

84

DODATAK UZ KONVENCIJU

Stav 1.

1. Putna isprava iz člana 28. ove Konvencije izgleda poput uzorka koji se nalazi u prilogu ovog Dodatka. 2. Isprava se radi na dva jezika najmanje, od kojih je jedan engleski ili francuski jezik.

Stav 2.

Pod rezervom propisa zemlje izdavanja, djeca se mogu upisati u ispravu roditelja ili, u izuzetnim prilikama, u ispravu nekog drugog odraslog izbjeglice.

Stav 3.

Takse koje se naplaćuju za izdavanje isprava ne smiju biti veće od najniže tarife koja se primjenjuje na nacionalne pasoše.

Stav 4.

Osim u specijalnim ili izuzetnim slučajevima, izdavane isprave važe za najveći mogući broj zemalja.

Stav 5.

Isprava važi jednu ili dvije godine, prema izboru vlasti koja ispravu izdaje.

Stav 6.

1. Obnavljanje ili produžavanje važnosti isprave je u nadležnosti vlasti koja je tu ispravu izdala, sve dok se izbjeglica zakonito ne nastani na nekom drugom teritoriju i dok zakonito ne boravi na teritoriju spomenute vlasti. Izdavanje nove isprave je, ukoliko su okolnosti ostale iste, u nadležnosti vlasti koja je izdala staru ispravu.

85

2. Diplomatski ili konzularni predstavnici, naročito ovlašteni za tu svrhu, mogu produžiti važnost putnih isprava koje su izdale njihove odnosne vlade za period ne duži od šest mjeseci. 3. Ugovorne države su dužne blagonaklono razmotriti obnavljanje ili produženje važnosti putnih isprava ili izdavanje novih isprava izbjeglicama koji više ne borave zakonito na njihovom teritoriju, u slučajevima kada te izbjeglice nisu u mogućnosti dobiti putnu ispravu od zemlje svog zakonitog boravka.

Stav 7.

Ugovorne države su dužne priznati važnost isprava izdanih u skladu sa odredbama člana 28. ove Konvencije.

Stav 8.

Nadležne vlasti zemlje u koju izbjeglica želi ići dužne su izdati vizu u ispravu čiji je on nositelj ako su ga spremne primiti i ako je viza neophodna.

Stav 9.

1. Ugovorne države se obavezuju izdati tranzitne vize izbjeglicama koji su dobili vize za teritorij krajnjeg odredišta. 2. Izdavanje takvih viza se može odbiti iz razloga koji bi opravdali odbijanje vize svakom strancu.

Stav 10. Takse za izdavanje izlazne, ulazne ili tranzitne vize ne smiju biti više od najniže tarife koja se primjenjuje za vize stranih pasoša.

Stav 11.

U slučaju kada se izbjeglica zakonito nastanjuje na teritoriju neke druge ugovorne države, za izdavanje nove isprave, pod uvjetima iz člana 28, i dalje je odgovorna nadležna vlast spomenutog teritorija, kojoj izbjeglica ima pravo podnijeti svoju molbu.

86

Stav 12.

Vlast koja izdaje novu ispravu dužna je povući staru ispravu i vratiti je zemlji koja ju je izdala ako je u staroj ispravi navedeno da ista u takvim slučajevima treba biti vraćena; u protivnom se isprava povlači i poništava.

Stav 13.

1. Svaka ugovorna država se obavezuje ponovno prihvatiti na svoj teritorij nositelja putne isprave, koju je ta država izdala u skladu sa članom 28. ove Konvencije, u svako doba dok važi njegova isprava. 2. Pod rezervom odredbi iz prethodnog podstava, ugovorna država može zahtijevati da se nositelj isprave podvrgne svim formalnostima koje se mogu zahtijevati od onih koji izlaze iz zemlje ili se u nju vraćaju. 3. Ugovorne države zadržavaju pravo da, u izuzetnim slučajevima ili u slučaju kada je boravak izbjeglice odobren na određeno vrijeme, prilikom izdavanja isprave, ograniče period u kojem se izbjeglica može vratiti, na vrijeme ne manje od tri mjeseca.

Stav 14.

Pod rezervom isključivo uvjeta iz stava 13, odredbe ovog Dodatka se ničim ne protive zakonima i propisima koji uređuju uvjete prihvata, tranzita, boravka i nastanjivanja, te odlaska sa teritorija ugovornih država.

Stav 15.

Ni izdavanje isprave, ni napomene koje stoje na njima, ne određuju status nositelja isprave, niti na njega utječu, naročito ne u pogledu državljanstva.

Stav 16.

Izdavanje isprave ne daje njenom nositelju nikakvo pravo na zaštitu od strane diplomatskih i konzularnih predstavnika zemlje izdavanja, te na ove organe ne prenose pravo zaštite.

87

PRILOG

UZORAK OBRASCA PUTNE ISPRAVE

Isprava se radi u formi knjižice (oko 15 cm x 10 cm). Preporučuje se da ona bude štampana tako da se brisanje ili izmjene kemijskim i drugim sredstvima mogu lako primijetiti, kao i da riječi “Konvencija od 28. jula 1951. godine” budu odštampane na svakoj strani, na jeziku zemlje koja izdaje ispravu.

(Naslovnica knjižice) PUTNA ISPRAVA

(Konvencija od 28. jula 1951. godine)

Br............................

(1)

PUTNA ISPRAVA (Konvencija od 28. jula 1951.)

Ova isprava ističe na dan..............................osim ako joj se ne produži ili ne obnovi važnost. Prezime.................................................................................................................... Ime(na).................................................................................................................... Putuje sa..................................................................................., djetetom (djecom) 1. Ova isprava se izdaje kako bi se nositelju dao putni dokument koji može poslužiti kao zamjena za njegov nacionalni pasoš. Ona ničim ne dira i ni na koji način ne vrijeđa državljanstvo nositelja isprave. 2. Nositelju ove isprave je dozvoljen povratak u................................................. (navedite zemlju čije vlasti izdaju ovu ispravu) na dan ili prije.................... osim ako ovdje nije naveden neki kasniji datum. (Razdoblje u kojem je nositelju isprave dozvoljen povratak ne smije biti manje od tri mjeseca). 3. Ukoliko se nositelj nastani u zemlji koja mu nije izdala ovu ispravu, on mora, ako želi ponovo putovati, zatražiti novu ispravu od nadležnih vlasti zemlje

88

boravka. (Organi vlasti koji izdaju novu ispravu dužni su povući staru putnu ispravu i vratiti je organu koji je dotičnu ispravu izdao).1

(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)

(2)

Mjesto i datum rođenja............................................................................................ Zanimanje................................................................................................................ Sadašnja adresa...................................................................................................... *Djevojačko prezime i ime(na) supruge................................................................... ................................................................................................................................. *Prezime i ime(na) supruga..................................................................................... .................................................................................................................................

Opis Visina..................................................................................... Kosa....................................................................................... Boja očiju............................................................................... Nos........................................................................................ Ten......................................................................................... Boja kože............................................................................... Osobeni znaci........................................................................

Djeca u pratnji nositelja isprave

Prezime Ime(na) Mjesto i datum

rođenja Spol

........................... .......................... .......................... ..........................

........................... .......................... .......................... ..........................

........................... .......................... .......................... ..........................

(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.) ______ 1 Rečenicu u zagradi unose vlade koje to žele. *Prekrižite nepotrebni dio.

89

(3)

Fotografija nositelja isprave i pečat organa vlasti koji je izdao ispravu

Otisci prstiju nositelja (po potrebi) Potpis nositelja isprave............................................................................................

(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu)

(4)

1. Ova isprava važi u sljedećim zemljama: ...........................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................

2. Dokument ili dokumenti na osnovi kojeg ili kojih je izdana ova isprava:

.........................................................................................................................

.........................................................................................................................

......................................................................................................................... Izdano u................................................ Datum...................................................

Potpis i pečat organa vlasti koji izdaje ispravu:

....................................................

Taksa naplaćena:

(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)

90

(5)

Produženje ili obnavljanje važnosti

Taksa naplaćena: Od........................................

Do........................................ Sačinjeno u...................................... Na dan.................................

Potpis i pečat organa vlasti

koji produžava ili obnavlja važnost isprave:

....................................................

Produženje ili obnavljanje važnosti

Taksa naplaćena: Od........................................ Do........................................

Sačinjeno u...................................... Na dan.................................

Potpis i pečat organa vlasti koji produžava ili obnavlja važnost isprave:

....................................................

(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)

(6)

Produženje ili obnavljanje važnosti

Taksa naplaćena: Od........................................ Do........................................

Sačinjeno u...................................... Na dan.................................

91

Potpis i pečat organa vlasti koji produžava ili obnavlja važnost isprave:

....................................................

Produženje ili obnavljanje važnosti

Taksa naplaćena: Od........................................ Do........................................

Sačinjeno u...................................... Na dan.................................

Potpis i pečat organa vlasti koji produžava ili obnavlja važnost isprave:

....................................................

(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)

(7-32)

Vize

U svakoj vizi ponovite ime nositelja isprave.

(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)

92

ANEKS III.

PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1967. GODINE

DRŽAVE ČLANICE ovog Protokola, SMATRAJUĆI da Konvencija o statusu izbjeglica, zaključena u Ženevi na dan 28. jula 1951. godine (u daljnjem tekstu Konvencija), obuhvaća samo one osobe koje su postale izbjeglice kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine, SMATRAJUĆI da je, od vremena usvajanja Konvencije, došlo do izbijanja novih izbjegličkih situacija i da dotične izbjeglice stoga možda ne potpadaju pod opseg te Konvencije, SMATRAJUĆI da je poželjno da jednak status uživaju sve izbjeglice pokrivene definicijom iz Konvencije, bez obzira na vremensko ograničenje na 1. januar 1951. godine, SPORAZUMJELE su se o sljedećem:

Član I. OPĆE ODREDBE

1. Države članice ovog Protokola su dužne na izbjeglice primjenjivati članove 2. do 34, zaključno sa članom 34. Konvencije, kako je to definirano u daljnjem tekstu. 2. U svrhu ovog Protokola, pojam “izbjeglica” označava, osim u vezi sa primjenom stava 3. ovog člana, svaku osobu u smislu definicije iz člana 1. Konvencije, kao da riječi “kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine…” i “…kao rezultat tih događaja“ iz člana 1A(2) ne postoje. 3. Države članice ovog Protokola su dužne primjenjivati Protokol bez ikakvih teritorijalnih ograničenja, osim što se već postojeće izjave, koje su dale države potpisnice Konvencije u skladu sa članom 1B(1)(a) Konvencije,

93

primjenjuju i na osnovi ovog Protokola, ukoliko nisu proširene u skladu sa članom 1B(2) Konvencije.

Član II.

SURADNJA NACIONALNIH ORGANA SA UJEDINJENIM NARODIMA 1. Države članice ovog Protokola se obavezuju na suradnju sa Visokim komesarijatom Ujedinjenih naroda za izbjeglice ili sa bilo kojom drugom agencijom koja bi ga naslijedila u vršenju njegovih dužnosti, a naročito su dužne pomoći mu u vršenju dužnosti nadzora nad primjenom odredbi ovog Protokola. 2. Kako bi omogućile Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice ili nekoj drugoj agenciji koja bi ga naslijedila da sastavlja izvještaje za nadležne organe Ujedinjenih naroda, države članice se obavezuju da im u odgovarajućoj formi dostave tražene informacije i statističke podatke o:

(a) izbjegličkoj situaciji; (b) provedbi ovog Protokola, i (c) zakonima, propisima i uredbama o izbjeglicama, koji su na snazi ili

koji mogu stupiti na snagu.

Član III. INFORMACIJA O NACIONALNOM ZAKONODAVSTVU

Države članice ovog Protokola dužne su dostavljati, generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, tekstove zakona i propisa koje mogu usvojiti kako bi osigurali primjenu ovog Protokola.

Član IV. RJEŠAVANJE SPOROVA

Svaki spor između država članica ovog Protokola, oko njegovog tumačenja ili primjene, koji se ne može riješiti drugim sredstvima, upućuje se na Međunarodni sud pravde na zahtjev jedne od strana u sporu.

94

Član V. PRISTUPANJE PROTOKOLU

Ovaj Protokol se otvara za pristupanje u ime svih država članica Konvencije i svake druge države članice Ujedinjenih naroda ili članice bilo koje specijalističke agencije ili one kojoj Generalna skupština Ujedinjenih naroda uputi poziv za pristupanje. Pristupanje se vrši pohranjivanjem instrumenta o pristupanju kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.

Član VI.

KLAUZULA O FEDERACIJAMA

U slučaju federativne ili neunitarne države, primjenjuju se sljedeće odredbe:

(a) u pogledu onih članova Konvencije koji se primjenjuju u skladu sa članom I. stavom 1. ovog Protokola, a koji su u zakonodavnoj nadležnosti federalne zakonodavne vlasti, obaveze federalne vlade su, u tom okviru, jednake obavezama država članica koje nisu federativne države;

(b) u pogledu onih članova Konvencije koji se primjenjuju u skladu sa članom I. stavom 1. ovog Protokola, a koji su u zakonodavnoj nadležnosti konstitutivnih država, provincija ili kantona koji, prema ustavnom sistemu federacije, nisu obavezni donositi zakonodavne mjere, federalna vlada je dužna, u što kraćem roku i uz svoje povoljne preporuke, nadležnim vlastima država, provincija ili kantona ukazati na ove članove;

(c) federativna država članica ovog Protokola je dužna, na zahtjev svake druge države članice, koji joj je dostavljen preko generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, podnijeti ekspoze zakonskih propisa i prakse u federaciji i njenim konstitutivnim jedinicama, u pogledu bilo koje odredbe Konvencije, u kojem će navesti djelokrug te odredbe, shodno svojim zakonodavnim ili drugim mjerama.

95

Član VII. REZERVE I IZJAVE

1. Prilikom pristupanja, svaka država može staviti rezerve na član IV. ovog Protokola i na primjenu, u skladu sa članom I. ovog Protokola, bilo koje odredbe Konvencije, osim odredbi članova 1, 3, 4, 16(1) i 33, pod uvjetom da se, u slučaju države članice Konvencije, rezerve stavljene u skladu sa ovim članom ne protežu na izbjeglice na koje se Konvencija odnosi. 2. Rezerve, koje države članice Konvencije stave u skladu sa njenim članom 42, primjenjuju se, osim ukoliko ne budu povučene, u odnosu na njihove obaveze shodno ovom Protokolu. 3. Svaka država, koja stavi rezervu u skladu sa stavom 1. ovog člana, može tu rezervu u svako doba povući, uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda. 4. Smatra se da se izjave koje države članice Konvencije, koje pristupaju ovom Protokolu, daju u skladu sa članom 40. stav 1. i 2. Konvencije, odnose i na ovaj Protokol, osim ukoliko nakon pristupanja ta država članica ne uputi obavijest o suprotnom generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda. Smatra se da se odredbe člana 40. stav 2. i 3. i člana 44. stav 3. Konvencije primjenjuju na ovaj Protokol mutatis mutandis.

Član VIII.

STUPANJE NA SNAGU

1. Ovaj Protokol stupa na snagu na dan pohranjivanja šestog instrumenta o pristupanju. 2. Za svaku državu koja pristupi Protokolu nakon pohranjivanja šestog instrumenta o pristupanju, Protokol stupa na snagu na dan kada ta država pohrani svoj instrument o pristupanju.

96

Član IX. OTKAZIVANJE

1. Svaka država članica ovog Protokola može otkazati ovaj Protokol u svako doba, uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda. 2. Otkaz postaje izvršan za tu državu članicu po isteku jedne godine od dana kada generalni sekretar Ujedinjenih naroda primi taj otkaz.

Član X. OBAVIJEST GENERALNOG SEKRETARA UJEDINJENIH NARODA

Generalni sekretar Ujedinjenih naroda je dužan obavijestiti države iz člana V. o stupanju na snagu, pristupanju, rezervama, povlačenju rezervi i otkazivanju ovog Protokola, kao i o izjavama i obavijestima koji se na njega odnose.

Član XI.

POHRANJIVANJE U ARHIVI SEKRETERIJATA UJEDINJENIH NARODA

Primjerak ovog Protokola čiji su engleski, francuski, kineski, ruski i španjolski tekst podjednako vjerodostojni, potpisan od strane predsjednika Generalne skupštine i generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, pohranjuje se u arhivi Sekretarijata Ujedinjenih naroda. Generalni sekretar je dužan dostaviti ovjerene primjerke Protokola svim državama članicama Ujedinjenih naroda i drugim državama iz gore navedenog člana V.

97

ANEKS IV.

KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA OD 28. JULA 1951. GODINE

(stupila na snagu 22. aprila 1954. godine)

PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA OD 31. JANUARA 1967. GODINE

(stupio na snagu 4. oktobra 1967. godine)

SPISAK DRŽAVA ČLANICA

Države članice Konvencije iz 1951. godine : 106 Države članice Protokola iz 1967. godine : 107 Države članice i Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine : 103 Države članice ili jednog ili oba instrumenta : 110

I. AFRIKA

Alžir Angola Benin Bocvana Burkina Faso Burundi Centralno-Afrička

Republika Čad Džibuti Egipat Ekvatorijalna Gvineja Etiopija Gabon Gambija Gana

Gvineja Gvineja Bisao Kamerun Kenija Kongo Lesoto Liberija Madagaskar (C)* Malavi Mali Mauritanija Maroko Mozambik Niger Nigerija Obala Slonovače Ruanda

Senegal Sejšeli Sijera Leone Somalija Sudan Svazilend (P) Sveti Toma i Princip Togo Tunis Uganda Ujedinjena Republika

Tanzanija Zair Zambija Zelenortski Otoci (P) Zimbabve

98

II. AMERIKE Argentina Beliz Bolivija Brazil Čile Dominikanska

Republika Ekvador

Gvatemala Haiti Jamajka Kanada Kolumbija Kostarika Nikaragva Panama

Paragvaj Peru Salvador Sjedinjene Američke

Države (P) Surinam Urugvaj Venecuela (P)

V. AUSTRALIJA Australija1) Fidži

Novi Zeland Papua Nova Gvineja

Samoa (C) Tuvalu

III. AZIJA

Islamska Republika Iran

Izrael

Japan Jemen

Kina Filipini

IV. EVROPA

Austrija Belgija Čehoslovačka Danska2) Finska Francuska3) Grčka Irska Island Italija

Jugoslavija Kipar Lihtenštajn Luksemburg Mađarska* Malta* Monako (C)* Nizozemska5) Norveška Njemačka, Savezna

Republika4)

Poljska Portugal Rumunjska Španjolska Švedska Švicarska Turska* Vatikan Velika Britanija6)

99

___________

*) Pet država koje su obilježene zvjezdicom: Mađarska, Madagaskar, Malta, Monako i Turska, dale su izjavu u skladu sa članom 1B(1) Konvencije iz 1951. godine u smislu da se riječi “događaji koji su se desili prije 1. januara 1951. godine” shvate kao “događaji koji su se desili u Evropi prije 1. januara 1951. godine”. Sve ostale države članice primjenjuju Konvenciju bez teritorijalnog ograničenja. Malta i Turska su sasvim jasno zadržale svoju izjavu o teritorijalnom ograničenju u pogledu Konvencije iz 1951. i nakon pristupanja Protokolu iz 1967. Madagaskar i Monako još uvijek nisu pristupili Protokolu iz 1967. godine.

“(C)”: tri države obilježene znakom “C” su članice samo Konvencije iz 1951. godine;

“(P)”: četiri države obilježene znakom (P) su članice samo Protokola iz 1967. godine 1 Australija je proširila Konvenciju na Norfolške otoke. 2 Danska je izjavila da se Konvencija primjenjuje i na Grenlandu. 3 Francuska je izjavila da se Konvencija primjenjuje i na sve teritorije za čije je međunarodne odnose Francuska odgovorna. 4 Savezna Republika Njemačka je napravila odvojene izjave navodeći da se Konvencija i Protokol primjenjuju i na područje Berlina. 5 Nizozemska je proširila primjenu Protokola i na Arube. 6 Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske je proširilo primjenu Konvencije na sljedeće teritorije za čije je međunarodne odnose odgovorno: Kanalske otoke (La Manš), Foklandske otoke (Malvine), Otok Man, Svetu Helenu.

Velika Britanija je izjavila da njenim pristupom Protokolu nije obuhvaćen Džersi, ali je proširila primjenu na Monserat.

100

ANEKS V.

IZVOD IZ POVELJE MEĐUNARODNOG VOJNOG TRIBUNALA∗

Član 6.

Tribunal uspostavljen Sporazumom iz člana 1. (Povelje) za suđenje i kažnjavanje vodećih ratnih zločinaca zemalja Evropske osovine ima ovlaštenje da sudi i izriče kazne osobama koje su, djelujući u interesu zemalja Evropske osovine, bilo kao pojedinci ili članovi nekih organizacija, počinili ma koji od sljedećih zločina. Sljedeća djela, ili bilo koje od njih, su krivična djela koja su u nadležnosti tribunala i za koje postoji pojedinačna odgovornost: (a) Zločini protiv mira: naime, planiranje, pripremanje ili vođenje osvajačkih

ratova ili ratova kojima se krše međunarodni sporazumi, ugovori ili garancije, ili sudjelovanje u zajedničkom planiranju ili zavjeri za postizanje jednog od prethodno navedenih ciljeva;

(b) Ratni zločini: naime, kršenje zakona ili običaja. Ta kršenja obuhvaćaju,

ali nisu ograničena samo na njih: ubojstva, loše postupanje ili deportiranje na ropski rad ili deportiranje u bilo koje druge svrhe civilnog stanovništva okupirane teritorije, ubojstva ili loše postupanje sa ratnim zarobljenicima ili pojedincima na otvorenom moru, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, neodgovorno rušenje gradova i sela, ili uništavanje koje nije vojno opravdano;

(c) Zločini protiv čovječnosti: naime, ubojstva, istrebljivanje, porobljavanje,

deportacija i ostala nečovječna djela počinjena protiv civilnog stanovništva, prije ili za vrijeme rata; ili proganjanje iz političkih, rasnih ili religijskih razloga u vršenju ili u vezi sa bilo kojim zločinom koji je u

∗ Vidi “Povelju i presude Nirnbeškog tribunala: Historija i analiza” Apendiks II – Generalna skupština Ujedinjenih naroda – Međunarodna pravna komisija iz 1949. (A/CN.4/5 od 3. marta 1949.).

101

nadležnosti tribunala, bez obzira na to da li je time prekršeno zakonodavstvo zemlje u kojoj je zločin počinjen ili nije.

Vođe, organizatori, poticatelji i sudionici u formuliranju i provođenju nekog plana ili zavjere da se počini bilo koji od spomenutih zločina, su odgovorni za sva djela koje počini bilo koja osoba prilikom provođenja takvog plana.

102

ANEKS VI.

MEĐUNARODNI INSTRUMENTI U VEZI SA ČLANOM 1F(a) KONVENCIJE IZ 1951. GODINE

Glavni međunarodni instrumenti koji se odnose na član 1F(a) Konvencije iz 1951. godine su sljedeći: (1) Londonski sporazum od 8. augusta 1945. godine i Povelja

Međunarodnog vojnog tribunala; (2) Zakon br. 10. Kontrolnog vijeća za Njemačku od 20. decembra 1945.

godine za kažnjavanje osoba koje su krive za ratne zločine, zločine protiv mira i zločine protiv čovječnosti;

(3) Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 3(1) od 13. februara

1946. i 95(1) od 11. decembra 1946. godine, koje potvrđuju ratne zločine i zločine protiv čovječnosti onako kako su definirani u Povelji Međunarodnog vojnog tribunala od 8. augusta 1945. godine;

(4) Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.

godine (član III); (stupila na snagu 12. januara 1951. godine); (5) Konvencija o neprimjenjivanju zastare na ratne zločine i zločine protiv

čovječnosti iz 1968. godine (stupila na snagu 11. novembra 1970. godine);

(6) Ženevska konvencija za zaštitu žrtava rata od 12. augusta 1949. godine

(Konvencija za zaštitu ranjenih i bolesnih, član 50; Konvencija za zaštitu ranjenih, bolesnih i brodolomnika, član 51; Konvencija o postupanju prema ratnim zarobljenicima, član 130; Konvencija o zaštiti civila, član 147);

(7) Dopunski protokol uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine

o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (član 85. o suzbijanju kršenja ovog Protokola).

103

PRIRUČNIK O POSTUPCIMA I KRITERIJIMA ZA ODREĐIVANJE STATUSA IZBJEGLICE

INDEKS

Adolescenti 214, 215 Azil 20, 21, 24, 25, 110, 159, 161, 184, 194 Azil, diplomatski 21, 88 Bjegunci od pravde 56 Ciljevi i načela Ujedinjenih naroda, djela u suprotnosti 162, 163 Deklarativne posljedice određivanja statusa izbjeglice 28 Dezerteri 167-171 Diplomatski odnosi 166 Diskriminacija 53-55, 63, 65, 68, 69, 83 Djeca bez pratnje 182, 214, 215 Dobrovoljno ponovno nastanjenje 133-134 Događaji koji ozbiljno narušavaju javni red 22 Događaji koji su se desili prije 1. januara 1951. 6, 35, 36, 109 Događaji koji su se desili u Evropi (ili negdje drugo) 108-110 Dokazi 195-198, 205 Dokazivanje, teret 196, 197, 210 Državljanstvo – ponovno dobrovoljno stjecanje 126-128 Državljanstvo – ponovno stjecanje po sili zakona 128 Državljanstvo – posjeta zemlji svog 125 Državljanstvo – proganjanje iz razloga 74-76 Državljanstvo – stjecanje novog 129, 132 Državljanstvo – višestruko 106, 107 Državljanstvo – zemlja 87, 91, 118-122, 124, 134 Društvena grupa 51, 77-79, 169 Građanski rat 91, 98 In dubio pro reo 196, 197, 210 Izbjeglice iz Palestine 142, 143 Izbjeglice sur place 83, 94-96 Izbjeglice, nacionalne 144-146 Jedinstvo porodice 181-187, 213 Kategorični razlozi koji proistječu iz prijašnjeg proganjanja 136 Kažnjavanje 56-60, 84-86, 167, 169

104

Korejske izbjeglice 142 Krivično djelo, teško, nepolitičko 151-161 Kumulativne posljedice straha od proganjanja 28 Lažne izjave 199 Liga naroda 2 Ljudska prava 51, 59, 60, 68, 69, 71, 181 Maloljetne osobe 182, 185, 213-219 Maloljetnici bez pratnje 213-219 Mandatne izbjeglice 16 Manija proganjanja 41, 209 Manjine 74, 76 Međunarodna organizacija za izbjeglice (IRO) 33 Međunarodni vojni tribunal 150 Mentalno poremećene osobe 207-212 Migranti 62, 95 Nansenov pasoš 33 Nasilje 175-179 Nezakonita otmica aviona 158-161 Odlazak, nezakonit 61 Okolnosti, promjena 135, 136, 138, 139 Organizacija afričkog jedinstva 22 Oslobodilački pokreti 175 Osobe bez državljanstva 101, 102, 104, 105, 137, 139 Otmica aviona 158-161 Palestinske izbjeglice 142, 143 Pasoš 47-50, 93, 99, 120-125, 1134 Passport of convenience 51-53 Počinitelji političkih djela 84, 86 Politički prekršaj 84 Političko mišljenje 51, 64, 80-83, 169, 173 Ponovno nastanjenje (dobrovoljno) 133, 134 Ponovno stavljanje pod zaštitu zemlje svog državljanstva 118-125 Ponovno stjecanje državljanstva 126-128 Porodica, jedinstvo 181-188, 213 Posjeta zemlji svog državljanstva 125 Povelja Ujedinjenih naroda 163 Predratne izbjeglice 1-4, 32, 33 Prigovor savjesti 167-171

105

Pripadnost određenoj društvenoj grupi 51, 77, 79, 169 Proganjanje 56-60, 84-86, 167 Proganjanje, agenti 65 Proganjanje, definicija 51-53 Rasa 51, 68-70, 74, 77, 169 Ratne izbjeglice 164-166 Ratni zločini 150, 162, 178 Religija 51, 54, 71-73, 76, 169 Statutarne izbjeglice 4, 32, 33, 136 Strah, objektivni element 38, 42, 43, 45, 206 Strah, osnovani 6, 34, 37-43, 45-49, 53, 58, 66, 67, 74, 83, 94, 100, 126,

131, 156, 161, 165-167, 169, 201, 206, 213, 217, 218 Strah, pretjerani 41, 209 Strah, prošli 136 Strah, subjektivni element 37, 38, 40, 41, 52, 206, 211 Strana dominacija 22 Sumnja, blagodati sumnje 196, 203, 204, 219 Sur place izbjeglice 83, 94-96 Teritorijalno ograničenje 7, 15, 17, 22, 108-110 UNHCR – Statut 13-20 UNHCR – suradnja sa 12, 18, 19, 194 UNKRA 142 UNRWA 142, 143 Uobičajeni boravak, prethodni 101-105, 133, 134, 137 Uvod u postupke (iv) 189-194, 220 Vanjska agresija 22 Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (iv), (v), 12, 14, 18, 142,

194, 221 Vjerodostojnost 41, 42, 195, 196, 205 Vojna obaveza, izbjegavanje 167-171 Vojne i paravojne aktivnosti 171, 175-180 Vremensko ograničenje 6, 7, 9, 15, 17, 22, 35, 36, 108 Zaštita od strane vlasti zemlje svog državljanstva 97-100 Zaštita, dobrovoljno ponovno stavljanje pod zaštitu 118-125 Zločin počinjen kao sredstvo bijega 158-161 Zločin protiv čovječnosti 150, 162, 178 Zločin protiv mira 150, 162, 178