MIROVNE OPERACIJE UJEDINJENIH NARODA U HRVATSKOJ

1991.-1998.

2

Internacionalizacija rata u Hrvatskoj 1991. i dolazak mirovnih snaga UN-a

U svibnju i lipnju 1991. Europska Zajednica (EZ) je izjavila da se protivi bilo kakvoj

uporabi sile, te je pozvala sve strane na dijalog i mirno rjeavanje krize kako bi se

osigurala budunost jedinstvene i demokratske Jugoslavije. Raspad Jugoslavije eljela

je najvie hrvatska emigracija, dok je svijet elio da se ona odri. Zapad je bio

zabrinut da bi raspad Jugoslavije poremetio njihove planove da osiguraju miran

raspad SSSR-a i da stave pod kontrolu njihovo nuklearno oruje. Tek u prosincu

1991. kada se raspao SSSR, Jugoslavija je prestala biti podruje hladnoratovskog

nadmetanja SAD-a i SSSR-a, a time je i izgubila vaan geostrateki poloaj koji je

Zapad htio sauvati. SAD je prepustio rjeavanje jugoslavenske krize dravama u

Europi. Ujedinjena Njemaka u jugoslavenskoj krizi eljela je podii svoje

meunarodno samopouzdanje i tako se prikljuiti svjetskoj politici.

Dravni tajnik SAD-a James Baker 21. lipnja 1991., u posjetu Beogradu poruio je

da SAD nee priznati hrvatsku i slovensku deklaraciju o neovisnosti. S druge strane,

rekao je da se Srbiji nee tolerirati uporaba sile u sprjeavanju neovisnosti Hrvatske

i Slovenije.

Nakon intervencije JNA u Sloveniji, takozvana trojka EZ-a, (Jacques Poos,

luksemburki ministar vanjskih poslova, Gianni de Michelis, talijanski ministar

vanjskih poslova i Hans van den Broek, nizozemski ministar vanjskih poslova),

trebala je svojim posredovanjem stvoriti uvjete za mirno rjeavanje krize. Od Srbije su

zatraili da deblokira izbor Stjepana Mesia za predsjednika Predsjednitva SFRJ, a

od Hrvatske i Slovenije tromjeseni moratorij za odgodu provedbe deklaracija o

neovisnosti. Od JNA je zatraeno prekidanje svih vojnih djelovanja u Sloveniji. 1.

srpnja Mesi je izabran za predsjednika Predsjednitva SFRJ.

7. srpnja 1991. Hrvatska, Slovenija, savezne vlasti i trojka Europske zajednice

potpisali su Brijunsku deklaraciju kojom je dogovoreno mirno rjeavanje sukoba.

Zakljueno je da pregovori o budunosti Jugoslavije moraju hitno poeti, ali na

temelju principa iz Zavrnog dokumenta iz Helsinkija i Parike povelje o novoj

Europi. Deklaracije o neovisnosti Hrvatske i Slovenije suspendirane su na tri

mjeseca, a promatraka misija Europske zajednice dobila je zadau nadgledanja

provedbe sporazuma o prekidu vatre u Sloveniji.

10. srpnja 1991. u Haagu su se sastali ministri vanjskih poslova EZ-a i donijeli

odluku o osnivanju Promatrake misije EZ-a u Hrvatskoj.

3

Na mirovnoj konferenciji u Bruxellesu 27. kolovoza 1991. ministri EZ-a osudili su

pokuaj JNA i srpskih snaga da novi poredak u Jugoslaviji izvre vojnim putem.

1. rujna 1991. predstavnici jugoslavenskih republika, Predsjednitvo SFRJ i Savezno

izvrno vijee (SIV) su sa izaslanikom EZ-a Hansom van den Broekom u Beogradu

potpisali sporazum o prekidu vatre u Hrvatskoj. JNA je trebala biti vraena u vojarne,

Zbor narodne garde (ZNG) demobiliziran, a paravojne formacije rasputene. Na taj

nain trebalo je stvoriti uvjete za odravanje mirovne konferencije u Palai mira u

Haagu, pod predsjedanjem izaslanika EZ-a, lorda Petera Carringtona.

Konferencija o miru u Jugoslaviji zapoela je 7. rujna 1991. i trajala je sve do 14.

kolovoza 1992. Na njoj su sudjelovali jugoslavensko Predsjednitvo i Vlada,

predsjednici republika, predsjednik vijea EZ-a i predstavnici drava lanica i

Europska komisija. Osnovni cilj konferencije bio je ouvati Jugoslaviju u tadanjim

granicama, ali kao zajednicu suverenih drava.

Na dan osnivanja konferencije osnovana je i Arbitrana komisija ija je funkcija bila

razjasniti pravne aspekte s kojim e se konferencija suoavati u svom radu. Sastajala

se od pet ustavnih sudaca. Komisija je nazvana i Badinterova komisija, po Robertu

Badinteru, francuskom sucu koji je bio predsjednik Arbitrane komisije.

Vijee sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. donosi rezoluciju broj 713 kojom je uveden

opi i potpuni embargo na uvoz oruja za sve strane u Jugoslaviji.Embargo na oruje

iao je na tetu Hrvatske, a Srbiji i JNA je odgovarao jer su raspolagali sa gotovo

svom vojnom tehnikom u Jugoslaviji.

Istoga dana kada su hrvatske snage opkolile objekte JNA, nizozemski ministar

vanjskih poslova van den Broek optuio je Hrvatsku da naruava konferenciju u

Haagu i da uzrokuje irenje rata. Njemaki ministar vanjskih poslova Hans Dietrich

Genscher nije se slagao sa van den Broekom. Velika Britanija i Francuska smatrale

su da bi pritisak na slabiju stranu (hrvatsku) brzo okonao sukob.

Na konferenciji u Haagu 18. listopada 1991. EZ je predstavila predstavnicima

jugoslavenskih republika Sporazum o opem rjeenju jugoslavenske krize u

kojem je predstavljen plan o preustroju Jugoslavije. Taj plan, poznat i kao

Carringtonov plan, predlagao je preoblikovanje Jugoslavije kao zajednice

suverenih i neovisnih drava koje mogu slobodno traiti meunarodno priznanje ako

to ele. Samo je Srbija odbila Carringtonov plan.

4

Proboj hrvatskih snaga iz Vinkovaca prema Vukovaru 12. studenog 1991. lord

Carrington i van den Broek iskoristili su kako bi Tumana okrivili za irenje rata i

nasilja u istonoj Slavoniji.

Miloevi je ve u listopadu 1991. shvatio da je postigao realan opseg osvajanja u

RH. JNA je trebalo povui u BiH, a osvojeni prostor u RH trebale su zatititi UN-ove

snage. Prihvaanje mirovnih snaga UN-a za Hrvatsku je bio jedan od uvjeta za

meunarodno priznanje. Bio je to i taktiki predah za Hrvatsku.

22. studenog 1991. potpisan je sporazum o premjetanju preostalih snaga 5. vojne

oblasti JNA s podruja Hrvatske i ostavljanje hrvatskoj strani oduzetog oruja

Teritorijalne obrane. 23. studenog Cyrus Vance, posebni izaslanik glavnog tajnika

UN-a, u enevi je postigao sporazum o prekidu vatre sa Miloeviem, Kadijeviem i

Tumanom. Bio je to 14. sporazum o prekidu vatre.

7. prosinca 1991. Badinterova komisija u Haagu je zakljuila da se Jugoslavija

raspala.

11. prosinca 1991. objavljena je koncepcija mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj

Vanceov plan. 12. prosinca usvojen je Vanceov mirovni plan o deblokadi vojarni i

povlaenju JNA iz Hrvatske. Dogovoren je i nadzor UNPROFOR-a nad okupiranim

podrujima Hrvatske u UNPA zonama. Slubeni naziv plana bio je: Plan mirovne

operacije Ujedinjenih naroda u Jugoslaviji. Iako je plan nazvan Vanceovim, autor je

bio pomonik glavnog tajnika za politika pitanja i voditelj UN-ova odjela za

peacekeeping, Britanac Marrack Goulding. Cilj ove operacije bilo je uspostavljanje

prijelaznog aranmana, s osnovnom zadaom stabilizacije stanja na podrujima

razmjetaja mirovnih snaga, a u svrhu nesmetanog odvijanja diplomatskih pregovora

na viim razinama odluivanja koji su trebali dovesti do konanog rjeenja sukoba.

Trebalo je provesti demilitarizaciju i zatitu civilnog stanovnitva, ime bi se

stvorili uvjeti za povratak prognanika i izbjeglica. Planom je predvieno jedino

djelovanje policijskih snaga, bez dugog naoruanja.

16. prosinca 1991. Ministarsko vijee EZ-a najavilo je priznanje dravnosti

jugoslavenskim republikama.

2. sijenja 1992. u Sarajevu je izmeu RH i JNA potpisan sporazum o bezuvjetnom

prekidu vatre.

Od 31. sijenja do 2. veljae 1992. u Beogradu je odrana proirena sjednica

Predsjednitva SFRJ na kojoj su predstavnici krajinskih Srba prihvatili Vanceov

5

plan. 9. veljae na zasjedanju Skuptine RSK u Glini prihvaen je Vanceov plan. 16.

veljae smijenjen je predsjednik RSK Milan Babi zbog odbijanja da prihvati

Vanceov plan.

Predviena je uspostava triju zatienih zona UN-a: Istona Slavonija, Zapadna

Slavonija i Krajina. U izvjetaju glavnog tajnika UN-a, Boutros Boutros-Ghalija,

Vijeu sigurnosti od 20. veljae 1992. to je promijenjeno pa su uspostavljene etiri

zone: Istok, Zapad, Sjever i Jug.

21. veljae 1992. rezolucijom 743 Vijee sigurnosti UN-a utemeljilo je Zatitne

snage UN-a za Hrvatsku (UNPROFOR United Nations Protection Forces) za

razdoblje od 12 mjeseci. Cilj ove operacije ispunjen je samo djelomino: JNA je

napustila Hrvatsku (nakon to je naoruala i ustrojila vojsku pobunjenih Srba), a teko

oruje pobunjenih Srba stavljeno je u skladita pod zajednikim nadzorom

UNPROFOR-a i Srba.

Zadaa operacije nije bila rjeenje sukoba, nego smirivanje situacije (uvrenje

primirja).

U oima pobunjenih Srba, UN je zamijenio ulogu JNA kao zatitnika. Srbi su

oekivali da e tako lake doi do priznanja dravnosti RSK. Od sredine 1992.

hrvatski mediji piu o ciprizaciji Hrvatske.

RH je najprije u prosincu 1991., a potom u svibnju te lipnju 1992., proglasila

ustavna rjeenja za srpsku manjinu u Hrvatskoj, u skladu s meunarodnim

standardima. 1992. omogueno je stvaranje dvaju samoupravnih kotara (Glina i

Knin). Oba ustavna rjeenja donesena uz veliki pritisak meunarodne zajednice.

Zagreb je mirovnu operaciju prihvatio kao sredstvo mirne reintegracije zatienih

zona UN-a u hrvatski ustavni poredak. Zagreb je traio da se snage UN-a razmjeste na

meunarodne granice, a Beograd i pobunjeni Srbi na liniju razdvajanja.

Dotadanja iskustva provedbe tradicionalnih operacija za uvanje mira (traditional

peacekeeping) pokazala su kako se prostorni mandat mirovnih snaga moe odrediti na

dva temeljna naina:

1.) Zelena linija pozicioniranje na precizno odreenoj liniji.

2.) Mrlja od tinte kada se neko podruje eli pacificirati u punom znaenju te rijei.

Ona se provodi kada je linija razdvajanja nejasna ili postoji ozbiljna mogunost

obnove sukoba.

6

Mirovne operacije UN-a

Prva promatraka peacekeeping misija upuena je u Palestinu 1948., a prva naoruana

peacekeeping snaga upuena je u Egipat 1956.

Cilj mirovnih snaga UN-a, kada nastupaju u ulozi klasinog peacekeeepinga, nije

rjeavanje politikih ili pravnih sporova, nego smirivanje situacije, to bi trebalo

osigurati uvjete za konano politiko rjeenje.

Od oujka 1964. mirovne snage UN-a na Cipru samo nadziru 180 km dugu zonu

razdvajanja.

Zavretkom Hladnog rata UN je osmislio novu i dinaminiju ulogu mirovnih snaga,

koja je trebala dovesti do naputanja koncepta klasinog razdvajanja sukobljenih

strana. Poetkom 1992. Ghali je svjetskim dravnicima preporuio orijentaciju na

preventivnu diplomaciju i operacije za nametanje mira, kao uinkovitije.

Vrste operacija:

1.) Conflict prevention and mediation prevencija sukoba i posredovanje.

Diplomatske mjere.

2.) Peacekeeeping uvanje mira i nadzor nad prekidom vatre.

3.) Peacemaking apeliranje diplomatskim putem na zaraene strane u svrhu

prestanka neprijateljstva i poetka pregovora.

4.) Peace enforcement upotreba oruane sile u svrhu postizanja mira.

5.) Peacebuilding stvaranje temelja i uvjeta kako se oruani sukob ne bi obnovio.

UNPROFOR i UNCRO ulaze u red klasinih meunarodnih mirovnih snaga. Obje

misije sainjavali su oruani kontingenti koje su drave lanice ustupile UN-u za

ispunjenje onih zadaa koje su navedene u temeljnim mandatnim dokumentima

operacija (Vanceov plan, rezolucije Vijea sigurnosti itd.). Mandat im je bio

ogranien na prostor, vrijeme i funkciju.

Upotreba sile opisana je u pojmu Rules of Engagement (ROE) skup direktiva koje

se upuuju zapovjednicima postrojbi. ROE odreuje okvir upotrebe sile.

Direktive za uporabu sile u operaciji UNPROFOR (i u RH i u BiH) izdane su mjesec

dana od njihova ustanovljenja, u drugoj polovici oujka 1992. Force Commander

Policy Directive Number (13) Rules of Engagement. Revidirane su u srpnju 1993.,

ali u osnovi su ostale iste. Uporaba sile bila je dozvoljena samo u samoobrani.

Otvaranje vatre bila je posljednja mjera. Problem je bio oko upotrebe sile ako se

mirovne snage onemoguuju u provedbi svojih zadaa.

7

UNPA (United Nations Protected areas) zone

UNPA (bez ruiastih zona) obuhvatile su 22% ukupnog teritorija Hrvatske(12

554 kvadratna kilometara). Povrina ruiastih zona iznosila je 2208 kvadratnih

kilometara.

Poseban problem predstavljala su podruja koja nisu ula u UNPA zone jer nisu bila

nastanjena Srbima u veem broju, a nalazila su se pod okupacijom JNA i srpskih

pobunjenika. Vanceovim planom ona su trebala biti odmah i bezuvjetno vraena

pod hrvatsku vlast, no vodstvo pobunjenih Srba nije pristajalo na takvu odredbu. Kao

privremeno rjeenje, ta su podruja ostala izvan nadzora hrvatske vlasti ruiaste

zone. Meunarodna zajednica obvezala se vratiti ta podruja pod hrvatsku vlast u

to kraem roku. Meutim, to se nije dogodilo.

SEKTOR ISTOK imao je sjedite u Erdutu, SEKTOR ZAPAD u Daruvaru,

SEKTOR SJEVER u Topuskom, a SEKTOR JUG u Kninu. Sektori Sjever i Jug

nazivali su se UNPA Krajina.

Meunarodne snage nisu uspjele otvoriti komunikacije niti su osigurale povratak

prognanih graana, uglavnom Hrvata, a nisu zatitile ni preostalo nesrpsko

stanovnitvo u UNPA zonama i njihovu imovinu (ubijeno je vie stotina civila Hrvata

koji su ostali).

UNPROFOR

Zamiljen je kao prijelazni aranman kojim bi se stvorili uvjeti mira i sigurnosti za

postizanje cjelovitog rjeenja u okviru Konferencije EZ o Jugoslaviji. Za razliku od

operacije u Iraku poetkom 1991., mirovne snage UN-a koje su poele pristizati u

Hrvatsku tijekom prve polovice 1992. imale su zadau uvati mir, a ne ga uspostaviti,

odnosno nametnuti silom.

Mirovni plan UN-a u Hrvatskoj poivao je na dva glavna elementa:

a) povlaenju JNA iz itave Hrvatske i razvojaenju UNPA zona

b) nastavku funkcioniranja postojeih lokalnih vlasti i policije, pod nadzorom UN-

a, dok se ne postigne cjelovito politiko rjeenje krize

Izvan UNPA zona, vojni promatrai UNPROFOR-a nadgledat e povlaenje JNA i

svih neregularnih snaga osim onih koje su tamo rasputene. Pomagat e djelovanje

humanitarnih organizacija i olakati povratak civilnog puanstva.

8

Zahtjev za kontrolu hrvatskih granica

Krajem srpnja 1992. glavnom tajniku predano je pismo predsjednika Dravne

komisije za UNPROFOR, Milana Ramljaka, u kojemu se trai ispunjenje Vanceova

plana i da se pitanje kontrole dravnih granica razmotri u UN-u. Na dan uruivanja

Ramljakovog pisma pojavilo se Ghalijevo izvjee u kojemu je on otklonio

mogunost hrvatske kontrole vlastitih granica jer bi to bilo u suprotnosti s

mirovnim planom. Ramljak je potom uputio novo pismo u kojem je pobijao Ghalijevu

argumentaciju pozivajui se na meunarodno pravo i miljenje Badinterove komisije.

Zagovaranje aktivnog mandata UN-a

Krajem rujna 1992. Hrvatska je najavila da nee produiti mandat UNPROFOR-u, to

je u Vijeu sigurnosti shvaeno kao nastojanje da se ubrza mirovni proces.

Cedric Thornberry, direktor za civilne poslove UNPROFOR-a, uputio je 21. rujna

1992. pismo predsjedniku Dravne komisije za UNPROFOR, Ivanu Milasu, u

kojemu je upozorio na pokuaje organiziranja spontanog povratka prognanika u

Sektor Istok, tvrdei da jo nisu stvoreni uvjeti i da bi moglo doi do rtava.

6. listopada 1992. Vijee sigurnosti je usvojilo tree proirenje mandata.

Rezolucijom 779 UNPROFOR je dobio zadau nadgledanja provoenja sporazuma o

povlaenju JNA iz okolice Dubrovnika, razvojaenja poluotoka Prevlake i

odstranjivanje tekog naoruanja iz podruja uz hrvatsko-jugoslavensku granicu te

preuzimanja kontrole na brani Perua.

Na sastanku s Marrackom Gouldingom, podtajnikom mirovnih operacija UN-a, 22.

prosinca 1992. diplomat Mario Nobilo je najavio da Hrvatska razmilja o

neproduavanju mandata UNPROFOR-a i da je spremna sama osloboditi okupirana

podruja.

Poetkom 1993. Hrvatska je evidentirala 515 000 izbjeglica i prognanika na svom

teritoriju.

Na sastanku u enevi 2. i 3. sijenja 1993. hrvatska strana podnijela je Vanceu i

Owenu konkretni Prijedlog za primjenu Vanceovog plana kako bi se normalizirali

hrvatsko-srpski odnosi:

1.) otvaranje pontonskog mosta i poetak gradnje novog Maslenikog mosta do 10.

sijenja 1993.

9

2.) prihvaanje prijedloga dopredsjedatelja Mirovne konferencije Vancea i Owena o

razmjetanju jedinica UNPROFOR-a iz Sektora Zapad u BiH

3.) pristanak na produetak mandata UNPROFOR-a ako se do tada obnovi hrvatski

suverenitet u ruiastim zonama

4.) produenje mandata za iduih 6 mjeseci ako se otvori pruga preko Knina i

naftovod Rijeka-Sisak, rijei problem Perue te obnovi dalekovodna elektrina

mrea izmeu Dalmacije i Like

5.) integracija UNPA zona u prometni, gospodarski i energetski sustav RH

6.) konfederalizacija BiH i stvaranje sigurnosnih koridora koji povezuju istone i

zapadne srpske provincije kao i bihako i travniko podruje, uz dobrovoljno

preseljenje dijela stanovnitva Hrvatske, Srbije i BiH.

Akcije HV-a u zaleu Zadra i na Perui

Nakon uspjene akcije HV-a na Maslenici 22. sijenja 1993., Vijee sigurnosti UN-a

odmah je usvojilo rezoluciju 802, kojom je snano osudilo napade HV-a koji su

doveli do gubitka civilnih ivota i rtava meu pripadnicima UNPROFOR-a.

Zatraeno je povlaenje HV-a na poetne poloaje, vraanje srpskog oruja pod

kontrolu UNPROFOR-a i rasputanje srpske Teritorijalne obrane i slinih

jedinica. Amerika delegacija izrazila je razumijevanje za hrvatsku akciju, odnosnu

hrvatsku nestrpljivost. Predsjednik SRJ Dobrica osi, u pismu predsjedavajuem

Vijea sigurnosti veleposlaniku Hatanu, zaprijetio je vojnom intervencijom

Jugoslavije u zatiti srpskog naroda.

Hrvatska se povukla s Miljevakog platoa i usvojila Zakon o amnestiji. Amerika

diplomacija zatraila je povlaenje HV-a, ali i zadravanje administrativne vlasti RH

na osloboenom podruju. Nakon to je HV uspostavio kontrolu nad branom Perua i

okolnim podrujem, morao je prepustiti branu kenijskom bataljunu UNPROFOR-a.

4. travnja 1993. u enevi je postignut sporazum o primjeni rezolucije 802. Podruje

Maslenice, Perue i zrane luke Zemunik stavljeno je pod kontrolu UNPROFOR-a, do

dogovora o obnovi hrvatske vlasti. 8. travnja Ghali je predloio da se na prostor ireg

zalea Zadra uputi oko 2000 pripadnika UNPROFOR-a. 18. veljae 1993. hrvatska

delegacija s ministrom Gojkom ukom sastala se u sreditu UN-a u New Yorku sa

Cyrusom Vanceom i lordom Owenom, da bi se razmotrila primjena rezolucije 802.

Srpska strana, s Goranom Hadiem na elu, takoer je pozvana u New York, da se

mandat UN-a produi jo godinu dana te da i oni budu stranka potpisnica. Ponudili su

10

koritenje Maslenicom, Peruom i Zemunikom pod uvjetom da tamo bude srpska

policija. Srbi su na odvojenim razgovorima s pregovaraima UN-a traili da ruiaste

zone postanu dio UNPA zona.

uak je odbio prihvatiti status quo ante jer na te tri lokacije nije bilo srpskog

stanovnitva.

Pokuaji redefiniranja i razdvajanja mandata UNPROFOR-a

Ghali je 10. veljae 1993. Vijeu sigurnosti predloio tri mogunosti glede daljnje

sudbine UNPROFOR-a:

1.) produenje mandata bez promjena

2.) modifikacija mandata u RH

3.) suavanje mandata na BiH i Makedoniju.

Povlaenje iz Hrvatske, smatrao je Ghali, dovelo bi do obnove rata.

19. veljae 1993. rezolucijom 807 mandat UNPROFOR-a produen je do 31. oujka

1993. Rezolucija je pozvala na provedbu Vanceovog plana i rezolucije 802

stavljanje srpskog tekog oruja pod kontrolu i povlaenje hrvatskih snaga.

Hrvatska strana zahtijevala je naputanje statusa quo u korist normalizacije u UNPA

zonama; odlunije mjere u provoenju rezolucija VS o UNPA zonama; utvrivanje

konkretnih mehanizama i rokova primjene; ekstenzivnije koritenje zranim snagama

i ogranienim brojem kopnenih snaga NATO-a u UNPA zonama i na Visu.

Tri kljuna elementa za produenje mandata UNPROFOR-a:

1.) potpisivanje ugovora iskljuivo s Hrvatskom

2.) razoruanje srpskih postrojbi i kontrola tekog oruja

3.) dobrovoljni i bezuvjetni povratak prognanika i zatoenika te postupna integracija

ruiastih zona i UNPA zona u sastav RH.

U pismu Ghaliju od 19. oujka 1993. Tuman je izrazio spremnost na produenje

mandata UNPROFOR-a ako bi dolo do efikasne primjene odluka VS o integritetu

Hrvatske. Zatraio je u veu uporabu sile u zatiti osoblja UN-a. Osporio je pravo SRJ

da sudjeluje u redefiniranju mandata u drugoj suverenoj dravi.

Mandat UNPROFOR-a produen je rezolucijom 815 30. oujka 1993. za jo tri

mjeseca. U ovoj rezoluciji UNPA zone definirane su kao teritorij RH.

U to vrijeme hrvatska strana zalagala se za razdvajanje mandata UNPROFOR-a u

RH od onoga u BiH i Makedoniji:

11

1.) RH tako preuzima vrsti nadzor nad operacijom koja treba biti iskljuivo unutar

njezinih granica

2.) razdvajanje je potrebno radi pristanka Vlade RH na produenje mandata, to

UN ne osporava

3.) razdvajanje potencira nove dravnopravne realnosti i potire jugoslavenski

karakter operacije

4.) postojee jedinstvo mandata rezultira brojnim operativnim nedoreenostima

5.) mandat u RH bitno je razliit od onoga u BiH i Makedoniji

6.) razdvajanje mandata na RH i BiH pojaat e diplomatski poloaj RH jer je UN-u

potreban savezniki odnos s RH radi logistike potpore operaciji u BiH.

25. lipnja 1993. Tuman je uputio Ghaliju pismo u kojemu je pristao samo na

jednomjeseno produenje mandata, a ako bi dolo do dueg produenja, trebalo bi

ga razdvojiti na RH, BiH i Makedoniju.

30. lipnja 1993. donesena je rezolucija 847 koja se pozvala na Tumanovo pismo, te

jo jednom naglasila teritorijalni integritet RH i potrebu za postizanjem dogovora oko

nekih kljunih problema prometnica i infrastrukture.

17. kolovoza 1993. Ghali je u svom izvjeu bio protiv razdvajanja mandata

UNPROFOR-a, opravdavajui to slabim poboljanjem situacije u RH. Istoga dana,

Tajnitvo je negativno odgovorilo na hrvatski zahtjev za razdvajanje mandata.

Masleniki pontonski most

15. srpnja 1993. Vijee sigurnosti pozvalo je RH da se suzdri od otvaranja

pontonskog mosta na Maslenici i zrane luke u Zemuniku. Nakon ponovljenog

bombardiranja pontonskog mosta diplomat Nobilo poslao je 9. kolovoza 1993. pismo

predsjednici Vijea sigurnosti Madeleini Albright u kojemu se trailo razvojaenje

UNPA zona.

Hrvatske prijetnje otkazom mandata UNPROFOR-a

Hrvatska diplomacija vodila je bitku ponajprije za promjenu mandata kako bi se

primijenila sila u nametanju Vanceovog plana Srbima koji su ga opstruirali. Kada je

postalo oito da se to nee dogoditi, nastavljena je pravno-politika bitka za rezolucije

kojima bi se trebalo definirati UNPA zone kao okupirani teritorij Hrvatske i time

stvoriti pravnu podlogu za svaku vojnu i diplomatsku akciju. Najjai instrument u

postizanju tih ciljeva bila je prijetnja otkazom mandata UNPROFOR-a.

12

13. rujna 1993. Tuman je zaprijetio otkazom mandata ako se on ne promijeni. Idui

dan, Ghali je zatraio od VS odobrenje koritenja zranim snagama za zatitu

postrojbi UN-a i NATO-a u RH, a ne samo u BiH. 20. rujna 1993. Ghali je u izvjeu

Vijeu sigurnosti predloio produenje mandata za 6 mjeseci, bez bitnih promjena.

Izvjee je umanjivalo srpsku agresivnost, a hrvatske ofenzivne akcije oznaavalo

kao osnovni izvor napetosti u UNPA podruju. Od Tumanovih zahtjeva Ghali je u

izvjee unio samo onaj koji govori o formalnom razdvajanju mandata

UNPROFOR-a, te o definiranju UNPA podruja kao dijela Hrvatske. Priznao je da

UN ne moe razoruati srpske postrojbe i da nema namjeru promijeniti mandat iz

ouvanja mira u nametanje mira.

Hrvatska diplomacija predloila je pismeno otkazivanje mandata nakon njegova

isteka 30. listopada 1993. i sazivanje izvanrednog zasjedanja Sabora RH kako bi ta

odluka imala maksimalnu teinu. To ne bi znaio poziv na rat, ve na prisiljavanje

Srba na ozbiljne pregovore kroz Meunarodnu konferenciju o bivoj Jugoslaviji.

Predloeno je da pismo o otkazu potpie Predsjednik ili ministar i da se ono urui 30.

rujna 1993. Ministar vanjskih poslova Mate Grani u pismu VS od 24. rujna 1993.

rekao je kako su hrvatska Vlada i Sabor odluili kako se mandat UNPROFOR-a nakon

isteka roka smatra ugaslim, osim ako VS ne prui garancije za ispunjenje odrednica

ranijih rezolucija. UNPROFOR bi trebao napustiti RH do 30. studenog 1993.

Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd rekao je Tumanu, 27. rujna

1993., da bi otkaz UNPROFOR-u znaio rat RH i SRJ. Dan kasnije, Tuman je

zatraio od francuskog ministra vanjskih poslova Alaina Jupa da se Pariz zaloi za

normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa.

Na sastanku s Ghalijem, Annanom i Gouldingom, Tuman je dobio obeanje o

razdvajanju mandata u RH, BiH i Makedoniji, ali sa zadravanjem jedinstvenog

zapovjednitva. Tuman je izrazio nadu da bi ulazak NATO-a, a posebno amerikih

postrojbi, u BiH potaknuo Srbe da se priklone reintegraciji UNPA podruja u RH.

13

871 majka svih rezolucija

30. rujna 1993., rezolucijom 869 mandat UNPROFOR-a, na zahjev Rusije, produen

je za samo jedan dan. Jo jednom je produen do 4. listopada 1993., kada je i

konano usvojena rezolucija Vijea sigurnosti 871 majka svih rezolucija:

1.) u preambuli rezolucije stoji pismo ministra vanjskih poslova RH od 24. rujna

1993.

2.) razdvajanje UNPROFOR-a na tri subordinirana zapovjednitva

3.) osueni su vojni napadi unutar RH i BiH te je naglaena privrenost VS

teritorijalnom integritetu RH i BiH

4.) zatraena je hitna primjena mirovnog plana UN-a za Hrvatsku te je naglaena

potreba razvojaenja; pozvana je i SRJ da surauje u tom kontekstu

5.) VS otro je upozorilo da e vanjsko mijeanje i nesuradnja u primjeni rezolucija

VS imati ozbiljne posljedice; istaknuta je rezolucija 769 koja govori o

meunarodnim granicama

6.) istaknuta je vanost prvog koraka reintegracije ruiastih zona

7.) strane u sukobu pozvane su na sklapanje sporazuma o mjerama za jaanje

povjerenja (obnova infrastrukture, te nesmetan prolaz Maslenikim drilom)

8.) dane su ovlasti UNPROFOR-u za upotrebu sile za vlastitu sigurnost i slobodu

kretanja te je proirena zrana podrka UNPROFOR-u i na RH

Mandat UNPROFOR-a produen je do 31. oujka 1994.

Podrku Hrvatskoj davali su SAD i Kina, koja je obeala da e se protiviti nametanju

mandata UNPROFOR-a Hrvatskoj mimo njezine volje. Britanci i Francuzi su

opstruirali.

Slobodan Jarevi, ministar inostranih poslova RSK, u pismu Ghaliju od 8.

listopada 1993. izrazio je strano razoaranje i aljenje i naglasio da RSK nee

pristati na razvojaenje UNPA zona, nee dozvoliti obnovu vlasti RH u ruiastim

zonama i nee dozvoliti slobodu kretanja snagama UNPROFOR-a. 10. listopada

1993. Parlament RSK usvojio je deklaraciju kojom odbija rezoluciju 871, ali

prihvaa produenje mandata UNPROFOR-a na 6 mjeseci radi primjene Vanceovog

plana iz rezolucije 743.

Hrvatska vlada je nakon usvajanja rezolucije 871 izradila Polazita Republike

Hrvatske u provedbi mirne reintegracije ruiastih zona i UNPA podruja i rjeenja

14

srpskog pitanja u RH. Vlada je traila i hitno nastavljanje rada zajednike komisije

radi ponovne uspostave vlasti u ruiastim zonama do 30. studenog 1993.

Rusija i Francuska nudile su jamstva Beogradu, mimo VS, da e poeti ublaavati

sankcije ako se Miloevi zadovolji s pola BiH. Meutim, Jeljcin nije stavio veto na

rezoluciju 871 jer bi Rusija bila glavni krivac ako bi se rat obnovio.

Mirovna inicijativa predsjednika Tumana

Predsjednik Tuman pokrenuo je 1. studenog 1993. mirovnu inicijativu zbog zastoja

enevske Konferencije o bivoj Jugoslaviji i drugih mirovnih nastojanja. Prijedlog se

sastojao od dva dijela Hrvatske i BiH

U dijelu o UNPA zonama Tuman je predloio sljedee:

1.) sklapanje sporazuma o prekidu vatre u roku od 15 dana i davanje jamstva o

lokalnoj i kulturnoj autonomiji

2.) obnova zajednikih komisija za rjeavanje svih pitanja koja navode Vanceov

plan i rezolucija 871

3.) Normalizacija drutvenog i gospodarskog ivota u UNPA podruju

4.) Primjena svih hrvatskih propisa i meunarodnih konvencija o zatiti sloboda i

prava srpske etnike zajednice

5.) osnivanje posebnog meunarodnog tijela za nadzor tih prava, te posebnog Suda

za ljudska prava

6.) posebni meunarodni nadzor promatrake misije KESS-a

7.) obnavljanje pregovora o svim politikim pitanjima osim onih koja ugroavaju

teritorijalni integritet i suverenitet RH.

U dijelu o BiH:

1.) bezuvjetni prekid vatre

2.) nesmetan prolaz humanitarne pomoi i oslobaanje svih zatoenika

3.) Potpisivanje Ustavnog sporazuma o Uniji tri republike i pridodanih sporazuma,

dok bi se sporna pitanja razgranienja trebala rijeiti bilateralno ili arbitraom

4.) provedbu mirovnog plana trebaju jamiti snage NATO-a.

15. studenog 1993. Grani je potpisao pismo upueno predsjedavajuem Vijea

sigurnosti, te zatraio rezoluciju VS o uspostavi zajednikih komisija predvienih za

reintegraciju ruiastih zona.

15

Sredinom studenog 1993., njemaki i francuski ministar vanjskih poslova, Kinkel i

Jup, poslali su predsjedatelju Vijea EU, Willyju Claesu, pismo u kojemu je

zacrtana francusko-njemaka mirovna inicijativa:

1.) nositelj inicijative ne bi trebala biti jedna od sukobljenih strana

2.) treba postii europsko jedinstvo o ovim pitanjima

3.) SAD treba privoliti europskom pristupu.

Kinkel i Jup opredijelili su se za sveobuhvatno ureenje svih pitanja u bivoj

Jugoslaviji. U pismu ministra Grania Willyju Claesu od 17. studenog 1993. Hrvatska

je izrazila zabrinutost da situacija u Hrvatskoj ne bude u sjeni traenja rjeenja za BiH.

Na osnovi te inicijative, 22. prosinca 1993. EU je u Luksemburgu usvojila Plan

akcije:

1.) dostava humanitarne pomoi BiH

2.) rjeenje za BiH temeljeno na enevskom paketu (Unija tri republike)

3.) uspostavljanje modusa vivendi za hrvatske teritorije pod mandatom

UNPROFOR-a.

Mirovni prijedlog EU-a vratio se na Carringtonov plan, na temelju kojega je i

usvojen Ustavni zakon o manjinama. Ako bude suraivala, Hrvatskoj je obeana vea

humanitarna pomo, ukljuivanje u PHARE program (Poland, Hungary Assistance

in Restructuring Economy) i pregovori o Ugovoru o trgovini i suradnji EU i RH. Od

HV-a se oekivalo povlaenje sa svih podruja zauzetih u sijeanjskoj ofenzivi.

Hrvatska je podrala Plan akcije EU-a, prezentirajui ga kao prigrljenu Tumanovu

inicijativu.

Sredinom prosinca 1993. SRJ je prikljuivala dijelove RH u svoju telefonsku mreu.

Pregovori u BiH zahtijevali su novo produenje UNPROFOR-a

U pismu Ghaliju od 16. oujka 1994. Tuman je izrazio spremnost za produetak

mandata za 6 mjeseci. Zatraio je da se akcije srpskih pobunjenika proglase

terorizmom te da se zadre sankcije nad Beogradom. Istaknuo je svoju privrenost

Planu akcije EU. Naglasio je potrebu poveanja uinkovitosti UNPROFOR-a.

ZAGREBAKI SPORAZUM sporazum o prekidu vatre izmeu RH i pobunjenih

Srba potpisan je u Veleposlanstvu Rusije u Zagrebu, 30. oujka 1994. U ime srpske

strane potpisao ga je krajiki ministar obrane admiral Duan Raki, a u ime hrvatske

strane Hrvoje arini. Dogovoreno je obostrano povlaenje tekog naoruanja i

vojnika s bojinice do 8. travnja 1994. Trebala se uspostaviti tampon-zona od dva

16

kilometra. Teko oruje moralo se povui 10 do 20 km od crte razdvajanja. Podruje

izmeu crta razdvajanja trebalo je staviti pod nadzor mirovnih snaga UN-a i provesti

obostrano uklanjanje minskih polja. U to podruje mogla je ui hrvatska policija i

srpska milicija, ali samo s kratkim naoruanjem, a pod kontrolom UN-ovih snaga.

Hrvatska i srpska strana trebale su uspostaviti zajednika povjerenstva koja su

trebala raditi na uspostavi nove crte razdvajanja, a njima bi predsjedavao predstavnik

UNPROFOR-a.

Rezolucijom 908 od 31. oujka 1994. mandat je produen na 6 mjeseci. Odobreno je

poveanje snaga UNPROFOR-a u BiH za 3500 vojnika, otvaranje aerodroma kraj

Tuzle i proirenje zrane podrke UNPROFOR-u i u Hrvatskoj.

SAD je teio novoj ravnotei snaga i elio je ojaati hrvatsko-bonjako saveznitvo

i ukinuti embargo na oruje. Hrvatska diplomacija savjetovala je Zagrebu da se

okrene SAD-u i ozbiljno zaprijeti otkazivanjem mandata UNPROFOR-a.

Sabor RH na sjednici od 17. srpnja 1994. donio je rezoluciju o UNPROFOR-u u

Hrvatskoj koja govori o neuinkovitosti UNPROFOR-a; zatraeno je: kontrola

granica, reintegracija ruiastih zona, uspostava hrvatske vlasti u UNPA zonama,

obnova infrastrukture i povratak prognanih i izbjeglih. SAD je bio naklonjen

Hrvatskoj, ali nije elio obnovu sukoba.

U ljeto 1994. teite politikog i operativnog odluivanja premjestilo se iz Vijea

sigurnosti i Tajnitva UN-a na Kontaktnu skupinu, a unutar nje na stalne lanice

Vijea sigurnosti i Njemaku.

Sabor RH usvojio je 23. rujna 1994. rezoluciju kojom se mandat UNPROFOR-a

na teritoriju RH smatra zavrenim, ali je izraena volja Hrvatske za pregovore o

uvjetovanom i tehnikom mandatu za iduih 100 dana ako VS usvoji odluku o

stvarnoj primjeni mandata u RH. Ako se hrvatski zahjevi ne ostvare do 10. sijenja

1995. parlament RH e smatrati mandat UNPROFOR-a na teritoriju RH definitivno

zavrenim. Britanska, francuska i panjolska diplomacija predstavile su 29. rujna

1994. nacrt o produenju mandata UNPROFOR-a. Hrvatska strana upozorila je da e

odbiti mandat UNPROFOR-a ako se iz preambularnog dijela ne ukloni ruska zamka:

Naglaavajui vanost meusobnog priznanja svih drava u bivoj Jugoslaviji, u

okviru cjelovitog politikog rjeenja prihvatljivog za sve strane.

Rezolucijom 947 od 30. rujna 1994. produen je mandat UNPROFOR-a do 31.

oujka 1995. Naglaena je aktualnost rezolucije 871. Pruena je podrka pilot-

17

programima povratka, te je utvren prioritet obnove hrvatske vlasti u ruiastim

zonama.

Opsada Bihaa

Krajem 1994. hrvatska diplomacija traila je da VS i NATO djeluju kako ne bismo

mi bili prisiljeni vojno sprijeiti pad Bihaa. Njemaka je podrala hrvatski stav. 17.

studenog 1994. vojne vlasti u Banja Luci zaprijetile su bombardiranjem hrvatskih

zranih luka, ako hrvatska strana nastavi opskrbljivati muslimanske snage u Bihau.

Dan kasnije, VS je osudilo nastavak napada na Biha, posebno od strane Srba iz

UNPA zona u RH. Istoga dana, Tuman je u pismu predsjedavajuem VS i glavnom

tajniku NATO-a, Willyju Claesu, zatraio zrane udare NATO-a na srpske snage

oko Bihaa. U pismu predsjednici VS Madeleine Albright zatraio je pomo UN-a u

zaustavljanju zranih napada iz Udbine kao i topnikih napada iz UNPA zona na

Biha.

19. studenog 1994. VS je usvojilo dvije rezolucije. Rezolucijom 958 proireno je

pravo poduzimanja zranih udara i protiv ciljeva u RH radi zatite sigurnosnih zona u

BiH. Rezolucijom 959 osuene su povrede meunarodne granice izmeu RH i BiH.

NATO zrakoplovi izveli su ogranieni napad na udbinsku pistu, s koje su srpski

zrakoplovi ve bili povueni u Banja Luku. Nekoliko dana kasnije, djelovali su i

protiv protuzranih raketnih baterija bosanskih Srba u sjeverozapadnoj Bosni.

Plan Z-4

Iz grkih diplomatskih izvora, hrvatska strana je 28. lipnja 1994. nabavila nacrt plana

Z-4 amerikog, britanskog, francuskog i ruskog veleposlanstva u Zagrebu. Krajem

listopada 1994. pojavio se i tekst plana Z-4:

a) mirna reintegracija okupiranih podruja

b) kontrola meunarodnih granica

c) iroka politika autonomija u podrujima sa srpskom predratnom veinom

d) potivanje manjinskih i ljudskih prava

e) povratak prognanika

f) puki pravobranitelj

g) poseban ustavni sud za Krajinu

h) dvojna valuta

i) razliite zastave i amblemi

18

j) dvojno dravljanstvo

k) podjela nadlenosti izmeu vlasti Krajine i centralnih vlasti

l) pravo Krajine na sklapanje nekih meunarodnih sporazuma

m) podjela prava oporezivanja

n) izdvojena policija i sudstvo

o) organiziranje izbora

p) zastupljenost krajinskih delegata u Saboru

q) meki reim granice prema BiH i SRJ

r) promjene hrvatskog Ustava i zakona u skladu s tim

s) razvojaenje i mnoge druge obveze koje je Hrvatska prihvatila kao uvjete za

meunarodno priznanje

Za istonu Slavoniju predviena je Prijelazna uprava na dvije godine, nakon koje e

ostati sustav podjele vlasti

Plan Z-4 predviao je dravu u dravi! Bio je neprihvatljiv za Hrvatsku.

Tuman je zamjerio Galbraithu estoko zalaganje za ovaj plan. Meutim, odluio se

za rizik i prihvatio je plan oekujui da e ga Srbi u Kninu odbiti. 3 sijenja 1995.

kninski Srbi nisu ga eljeli ni pogledati!

Gospodarski sporazum Zagreba i Knina

Posredovanjem Owena i Stoltenberga 2. prosinca 1994. usuglaen je i potpisan

Gospodarski sporazum izmeu arinia i Mikelia. Formirana je zajednika

komisija sastavljena od hrvatske, srpske i UN-ove strane. Dogovoren je nain na koji

e 150 promatraa UNCIPOL-a (United Nations Civil Police) i promatrai

ECMM-a (European Community Monitoring Mission) patrolirati autocestom s po

jednim hrvatskim i srpskim policajcem.

Nedostaci sporazuma:

a) Srbi su dobili koridor s Beogradom nad kojim Hrvatska nema kontrole, Hrvatska

nije dobila kontrolu svojih granica, ni otvorila strateke pravce sjever-jug

b) RH je na neogranieno vrijeme dala pravo tranzita uspostavljenim koridorom

c) sustav opskrbe na pobunjenim podrujima ostao je i dalje izvan kontrole RH

d) otvoren je i istoni krak Jadranskog naftovoda (prema Bosanskom Brodu i

Novom Sadu).

arini je traio da Hrvatska odobri svaku robu koja prelazi meunarodnu granicu, to

je tek djelomino postignuto. Poetkom sijenja 1995. lord Owen je proglasio

19

hrvatsku kontrolu nad opskrbom UNPA podruja opasnom! U rezoluciji 970 od

12. sijenja 1995. uvaeni su argumetni hrvatske diplomacije.

Zbog unutranjih sukoba meu kninskim Srbima (Marti i Mikeli) Skuptina RSK

odbila je poetkom veljae 1995. daljnje pregovore o gospodarskim odnosima s

Hrvatskom. Sabor i hrvatska javnost sporazum je smatrala kapitulantskim potezom.

Predsjednik RSK Milan Marti uputio je 27. sijenja 1995. pismo Ghaliju u

kojem ga podsjea da su osnovane i druge drave na podruju bive Jugoslavije i da

UN to vie ne smije ignorirati.

Predsjednik Tuman otkazao UNPROFOR

Pismo predsjednika Tumana od 12. sijenja 1995., upueno Ghaliju, otkazalo je

mandat UNPROFOR-u, nakon njegova isteka 30. oujka 1995. Tuman je optuio

srpsku nekooperativnost za neuspjeh mandata UNPROFOR-a i dao je rok od nekoliko

mjeseci nakon isteka mandata da se UNPROFOR povue iz Hrvatske. Ghali je

smatrao da e ovakav potez izazvati rat.

Milan Marti i premijer SRJ Radoje Konti protivili su se povlaenju UNPROFOR-

a. Peter Galbraith pozvan je u Washington na instrukcije kako bi pregovarao s

Hrvatskom.

Osnovni elementi novog amerikog plana za RH bili su:

a) politika dorada plana Z-4 (konano rjeenje pitanja okupiranih teritorija RH)

b) situacija u RH kao sredinje pitanje

c) zadravanje nekih elemenata UNPROFOR-a u RH

14. sijenja 1995. Ghali je u svom izvjeu ublaio zahtjev Hrvatske govorei da

Hrvatska predlae otkaz mandata UNPROFOR-u elei potaknuti Hrvatsku da jo

jedanput razmisle o tome. Ghali je krivnju za neuspjeh mandata UNPROFOR-a

velikim dijelom prebacio na Hrvatsku. Cyrus Vance pokuao je uvjeriti Tumana da

se predomisli, no bez uspjeha.

Posebni izaslanik glavnog tajnika Yasushi Akashi izrazio je u Zagrebu miljenje da se

Hrvatskoj nee nametati mandat i da e se odluka Hrvatske potivati.

Odluku o mandatu jednoglasno je 25. sijenja 1995. podrao i Sabor RH. Istoga dana

EU je pozvala Hrvatsku da se predomisli.

Njemaki vicekancelar Klaus Kinkel pokuao je nagovoriti Tumana da prihvati plan

Z-4, koji podrava i cijela EU, to je Tuman i prihvatio kao osnovu za pregovore.

20

Galbraith je u Zagrebu izjavio da Hrvatska nee imati podrku Washingtona ako se

odlui za vojnu opciju.

U suglasnosti s predsjednikom Tumanom, 15. veljae 1995. izraen je prijedlog

mogueg djelovanja RH radi zamjene odlazeeg UNPROFOR-a novim

Meunarodnim namjenskim snagama (ITFCRO) s bitno novim jednogodinjim

mandatom. Jezgru ITFCRO-a inile bi postrojbe zemalja Kontaktne skupine, odobrene

od Vijea sigurnosti. O produivanju mandata odluivala bi RH.

Propali Kozirjevljev mirovni plan

Krajem oujka 1995. ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev promovirao je

rusko.srpski plan akcije za Hrvatsku i BiH

Plan za RH je predvidio:

a) nastavak realizacije Gospodarskog sporazuma i daljnje korake u gospodarskoj

normalizaciji

b) izrada modaliteta za poetak normalizacije Zagreb Beograd

c) izrada modaliteta za poetak politikih pregovora Zagreb Knin

d) zajednika izjava o odustajanju od teritorijalnih zahtjeva i upotrebe sile

e) izjava Beograda o sudjelovanju u mirovnom procesu Knin Zagreb.

Rezolucijom VS 981 uspostavljena je nova mirovna operacija u Hrvatskoj pod

nazivom UNCRO 31. oujak 1995.

Rezolucijom VS 982 okonan je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj i produen u BiH

i Makedoniji.

Kozirjev je odustao od plana jer je naiao na ameriko protivljenje i nije htio razbijati

jedinstvo Kontaktne skupine.

UNCRO

Borba za naziv i karakter nove operacije

Potpredsjednik Al Gore na socijalom summitu UN-a u Kopenhagenu 12. oujka

1995. nagovorio je Tumana da pristane na novu operaciju, to je znailo da je

Kontaktna skupina eljela prepakirati postojei mandat, a da pritom svi spase obraz.

Marti se u razgovorima sa Stoltenbergom sloio sa smanjenjem postrojbi,

nadgledanjem prekida vatre i Gospodarskog sporazuma, ali je inzistirao na

Vanceovom planu i UNPA zonama. Hrvatska se usprotivila pravu veta srpske

21

pobunjenike strane, koje je ugraeno u Vanceov plan. Herbert Okun, bivi Vanceov

zamjenik, Mariu Nobilu iznio je osobno miljenje da Vanceov plan i UNPA zone treba

ukinuti.

SAD je podravao otkaz postojeeg mandata i uspostavu potpuno novog, a Francuska

i Velika Britanija zagovarale su produetak mandata UNPROFOR-a.

U Zagrebu je ameriki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith dao izjavu da SAD

nee podrati RH u ratu protiv Knina, ali e Srbija biti kanjena ako se u njega

umijea.

Pismom predsjednika Tumana od 22. oujka 1995. Hrvatska je otkazala Vanceov

plan kao osnovu bilo kakvog novog mandata. Na sastanku s podtajnikom Kofijem

Annanom preneseno je Hrvatskoj da Ghali i dalje ne eli ime Hrvatska u nazivu

operacije jer bi to bio presedan u svim dotadanjim nazivima mirovnih operacija UN-

a. Ghali je podsjetio da je preduvjet svake mirovne operacije UN-a suglasnost i puna

suradnja svih strana. Naveo je da se odravanje reducirane snage u Hrvatskoj pod

novim mandatom ini jedinim nainom da se smanji rizik obnove rata i omogui

napredak u primjeni Gospodarskog sporazuma i poetak politikih pregovora.

U Granievu pismu Ghaliju od 27. oujka 1995. istaknuto je da Hrvatska nee

prihvatiti novi mandat ako naziv operacije ne sadri rije Hrvatska, te ako nema

efikasnog mehanizma kontrole granice u kojem sudjeluju i hrvatski organi.

Zaprijetio je da nee biti novog mandata ako se ovi hrvatski zahtjevi ne usvoje. Rusi

su se tome otro protivili.

Madeleine Albright ponudila je naziv United Nations Confidence Restoration

Operation in Croatia UNCRO. Hrvatska je to prihvatila.

Sadraj novog mandata UNCRO-a

Rezolucija 981 o novoj operaciji UN-a u Hrvatskoj UNCRO bila je rezultat

kompromisa unutar Kontaktne skupine.

U operativnom dijelu rezolucije, glavne zadae novog mandata bile su nadgledanje

primjene sporazuma o prekidu vatre i gospodarskih odnosa, pomo u kontroli

kroz promatranje i izvjetavanje na graninim prijelazima za koje je UNCRO

odgovoran, olakavanje isporuke humanitarne pomoi BiH i nadgledanje

razvojaenja Prevlake prema rezoluciji 779.

UNCRO je definiran kao prijelazni aranman do postizanja politikog rjeenja

sukladnog s teritorijalnim integritetom RH i osiguranjem manjinskih prava.

22

Hrvatska diplomacija predloila je da Sektor Zapad bude pokusni model mirne

reintegracije i naputanja UNPA terminologije. Takoer je zatraeno da se

UNCRO vie ne slui zemljovidima UNPROFOR-a koji jo ukljuuju dijelove

zapadne Slavonije koji su osloboeni.

Primjena mandata UNCRO-a

Vijee sigurnosti UN-a bez rasprave je 28. travnja 1995. jednoglasno usvojilo

rezoluciju 990, o provedbi mandata UNCRO-a u Hrvatskoj, u kojemu je po etvrti put

RH pozvana da s UN-om potpie SOFA (Status of Force Agreement), emu su se

pridruile i zemlje koje su u RH imale postrojbe.

Sektor Zapad

Sektor Zapad imao je hrvatski i srpski dio. Hrvatski dio bio je teritorij osloboen u

operacija Otkos 10 i Orkan 91' (prva i druga faza). U srpskom dijelu nalazili su se

jordanski (Novska) i nepalski (Okuani) bataljun. U hrvatskom dijelu bili su

argentinski (Grubino Polje) i kanadski (Daruvar) bataljun. Zapovjednitvo sektora

bilo je u Daruvaru. Prvi zapovjednik sektora bio je Carlos Maria Zabala.

Bio je najmanji povrinom (2112 kvadratnih kilometara). U njegovom sastavu bila

su cjelokupna podruja opina Grubino Polje, Daruvar i Pakrac, te zapadni dijelovi

opine Novska i istoni dijelovi opine Nova Gradika. Uz Sektor Istok, jedina koja

nije imala ruiaste zone. Ovim sektorom prolazila je vana autocesta Zagreb-

Beograd, a na jugu je bio jedini ouvani cestovni prijelaz preko Save most kod Stare

Gradike.

Tri granine linije: prema BiH, kopnena granica prema slobodnom hrvatskom

teritoriju i linija razdvajanja koja se protezala unutar sektora. Pakrac je bio jedino

vee gradsko naselje u Hrvatskoj kroz koje je prolazila linija razdvajanja.

18. veljae 1993. u Doljanima je sklopljen Daruvarski sporazum. Potpisali su ga

predstavnici hrvatskih vlasti i Veljko Dakula, predsjednik srpskog Oblasnog vijea

Zapadne Slavonije. Sporazum je predviao otvaranje prometnica, prije svega

autoceste i eljeznice te druge infrastrukture izmeu okupiranih dijelova i

slobodnog dijela Hrvatske. Na potpisivanje sporazuma Srbe su natjerali teki ivotni

uvjeti na okupiranome podruju.

Dakula je smijenjen i nakratko uhien te optuen za suradnju s ustaama i

stranim obavjetajnim slubama.

23

Mirovna operacija UNPROFOR-a/UNCRO-a u Sektoru Zapad ostvarila je

kvalitativno bolje uinke negoli je to uspjelo UNPROFOR-u/UNCRO-u u cijeloj

Hrvatskoj. Sektor Zapad bio je mirnija i sigurnija zona od ostalih.

Peacebuilding graenje mira, bila je ona pojavnost koja je najvie izdvajala Sektor

Zapad od ostalih zatienih podruja. Meutim, niti jedna mandatna zadaa nije do

kraja provedena. Dogodio se Bljesak. Nadzor graninog prijelaza kod Stare

Gradike postojao je samo u rezolucijama Vijea sigurnosti. Povratak prognanika i

izbjeglica u srpski dio sektora nije se dogodio, a povratak u hrvatski dio dogodio se

mimo mirovnih snaga UN-a.

Operacija Bljesak

Na otvorenoj autocesti, 29. travnja 1995. iz zasjede su ubijena etiri putnika od

strane srpske teroristike grupe, poto je u tunjavi i iz osvete na benzinskoj crpki

ubijen jedan Srbin. Nekoliko sati prije poetka akcije izvjeten je UNCRO radi

njihove sigurnosti. HV je, uz iznimku manjeg depa otpora kod Pakraca, o emu su

se vodili viednevni pregovori o predaji, uspostavio kontrolu nad zapadnom

Slavonijom u roku od dva dana.

Washington je pokazao tihu simpatiju za hrvatsku vojnu operaciju i protivio se

ruskom i europskom nastojanju da natjeraju HV na povlaenje. Ameriki senator

Bob Dole priznao je pravo Hrvatskoj na reintegraciju vlastitog teritorija.

Potpuni prekid neprijateljstva proglaen je 3. svibnja 1995. Civili i vojnici (samo s

osobnim naoruanjem) koji su htjeli napustiti osloboeno podruje mogli su to uiniti

pod nadzorom UN-a.

Lord Owen je traio da se Hrvatska kazni jer je dala obeanje da se nee sluiti

vojnim metodama.

Upadi HV-a u ZOS (Zones of Separation) i pretjerane optube o krenju ljudskih prava

Vijee sigurnosti je 4. svibnja 1995., u atmosferi otvorene ljutnje i nezadovoljstva,

usvojilo predsjedniku izjavu u kojoj osuuje RH zbog povrede ZOS-a (Zones of

Separation) u svim sektorima, te zbog krenja ljudskih prava srpskog stanovnitva

u zapadnoj Slavoniji.

Hrvatski vojni krugovi izazvali su napetost manjim upadima u zone razdvajanja (ZOS)

u drugim sektorima. U izvjeu podtajnika Gharekhama stoji da je u zapadnoj

Slavoniji pljaka velikih razmjera koja je organizirana i od vladinih organizacija.

24

Ponaanje HV-a ocijenio je nevojnikim te zakljuio da situacija prijeti sukobom irih

razmjera. Nobilo je osudio Gharekhamovu izjavu.

Poslije Bljeska Beograd je poslao nova tenkovska pojaanja u istonu Slavoniju.

State Department dao je izjavu da nema dokaza o krenju ljudskih prava u zapadnoj

Slavoniji. Ugledni svjetski mediji demantirali su nekorektna ponaanja HV-a.

Hrvatska diplomacija zatraila je od Zagreba da se HV povue iz ZOS-a, te da se

potpie SOFA. Sporazum SOFA izmeu RH i UN-a konano je potpisan 15. svibnja

1995.

16. svibnja 1995. usvojena je rezolucija 994, na poticaj Rusije i uz potporu Argentine

i eke, koja je od Hrvatske traila:

a) potivanje ljudskih prava Srba u zapadnoj Slavoniji

b) bezuvjetno povlaenje iz ZOS-a

c) uspostavu vlasti UNCRO-a u zapadnoj Slavoniji u skladu s mandatom

UNCRO-a, slobodu kretanja UNCRO-a i humanitarnih organizacija

d) potivanje Gospodarskog sporazuma itd.

Na ameriko inzistiranje, iz ove su rezolucije izbaene odredbe o kontroli embarga

na oruje, to je dokazivalo da SAD eli vojniki jaku i civiliziranu Hrvatsku vojsku.

Stezanje obrua oko Knina iz Livanjskog polja

Savjetnik Madeleine Albright, Stuart Seldowitz, prenio je poetkom lipnja 1995.

ministru savjetniku Drobnjaku da se SAD ozbiljno protivi rjeavanju problema

vojnim sredstvima, mislei na moguu ofenzivu na Knin nakon stezanja obrua oko

Bosanskog Grahova.

Ghalijevo izvjee od 9. lipnja 1995. o situaciji u zapadnoj Slavoniji govorilo je o

tome da su ljudska prava na dobroj razini i legitimitet operacije nije doveden u

pitanje. Negativno je bilo to to UNCRO nee moi provesti dio svog mandata o

nadzoru dijelova meunarodne granice RH jer za to nema pristanak svih strana.

RH je pozvana da prekine sve vojne akcije u Sektoru Jug i oko njega.

Sredinom srpnja 1995., VS se intenzivno bavilo tragedijom u Srebrenici. Poela je i

opsada epe. VS je suzdrano reagiralo na uporne prodore HV/HVO-a Livanjskim

poljem prema Bosanskom Grahovu.

Hrvatska i bosanska strana kritizirane su zbog spreavanja razmjetaja RRF-a (Rapid

Reaction Force). Zbog oite namjere ovih teko naoruanih francuskih i britanskih

vojnih snaga da ometaju ofenzivna djelovanja hrvatskih i bonjakih snaga,

25

Federacija BiH je zatraila potpisivanje dodatnih sporazuma o razmjetanju RRF-a.

Podtajnik Gharekhan izvijestio je VS 7. srpnja 1995. o napetostima u svim

sektorima, pokretima HV-a u blizini ZOS-a, protunapadu Abdievih snaga i

bosanskih Srba na 5. korpus Armije BiH, planovima RH za povratak 15 000 iseljenih

Srba iz zapadne Slavonije, te o prisilnoj mobilizaciji izbjeglica u SRJ koje se upuuju

na bojita u BiH i RH.

Akashi je 31. srpnja 1995. pokuao u posljednji as izbjei rat najavivi u pismu

Tumanu nova poputanja Srba. Tuman je to odbio.

Operacija Oluja

Ministar Grani izvijestio je 4. kolovoza 1995. predsjednika Vijea sigurnosti

Nugrokha Wisnumurtija da su tog jutra u 5 sati HV i policija otpoele oslobaajuu

operaciju. Grani je naveo sljedee razloge:

a) uspostava vladavine prava i ustavnog poretka nad okupiranim podrujima

b) podrka obrani zatiene zone Biha

c) propast pregovora na Meunarodnoj konferenciji o bivoj Jugoslaviji

d) nemogunost da UNCRO izvri svoj mandat

e) frustracija vlade BiH UNPROFOR-om

f) obveze RH prema Splitskom sporazumu

g) politika stalnog zadovoljavanja Beograda od meunarodne zajednice.

Grani je obeao obzirnost prema civilima i osoblju UN-a. VS je isti dan usvojilo

novu predsjedniku izjavu, u kojoj osuuje hrvatsku vojnu ofenzivu irih razmjera i

trai trenutni prestanak svih vojnih aktivnosti i potivanje svih rezolucija VS.

Gharekhan je ponovno pretjerano negativno izvijestio o krenju sugurnosti osoblja

UN-a i stradanju civila. Dopredsjedatelj MKBJ, Carl Bildt osudio je Oluju i

Hrvatska je mjesecima nakon toga odbijala kontakte s Bildtom dok se nije ispriao.

Predsjednitvo EU osudilo je 5. kolovoza 1995. hrvatsku ofenzivu i srpski napad na

Biha, te suspendiralo pregovore o Ugovoru o suradnji EU RH kao i koritenju

PHARE programom.

Akashi i arini potpisali su 6. kolovoza 1995. sporazum o privremenim mjerama u

sektorima Sjever i Jug. Dan kasnije, Rusija je zatraila povlaenje HV-a na poetne

poloaje, u roku od 36 sati.

Unato verbalnoj osudi i zabrinutosti, u Vijei sigurnosti je prevladalo olakanje zbog

brzine hrvatske ofenzive, te zadovoljstvo novom ravnoteom snaga.

26

Predsjednik Rusije Boris Jeljcin pozvao je 8. kolovoza 1995. Tumana i Miloevia

na pregovore u Moskvu. Tuman je traio da i Izetbegovi prisustvuje tom sastanku.

Jugoslavensko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je 9. kolovoza 1995. prijetnju

o moguoj intervenciji Vojske Jugoslavije ako se hrvatska ofenziva nastavi (mislei

pritom najvie na BiH)

Rezolucija 1009: priznanje nove ravnotee snaga

Vijee sigurnosti je 10. kolovoza 1995. usvojilo rezoluciju 1009, koja je bila politiki

odgovor na Oluju. Rezolucija je najvie bila usmjerena na zatitu ljudskih prava,

pristup meunarodnih organizacija srpskom stanovnitvu, te poziv na smirivanje u

istonoj Slavoniji. Rezolucija nije dovela u pitanje legitimitet Oluje.

UNCRO je poeo pripreme za drastino smanjenje vojnika i djelomino povlaenje

iz RH. Naglaena je potreba ostanka UNCRO-a u Sektoru Istok radi spreavanja

sukoba Srbije i Hrvatske.

Nakon Oluje

Mario Nobilo uputio je osobno pismo predsjedniku Tumanu od 17. kolovoza 1995. u

kojemu ga upozorava na brojne izvjetaje o paljenju i unitavanju srpske imovine.

Zatraio je odlune reakcije hrvatskih vlasti.

Vlada RH je 31. kolovoza 1995. prihvatila Dekret o privremenom preuzimanju

naputene srpske imovine.

Rusija je nastojala da VS jednako tretira srpske zloine u Srebrenici i epi i akciju

HV-a oko Bihaa.

Reduciranje UNCRO-a, operacija Maestral

Ghali je 23. kolovoza 1995. zavrio izvjee o potrebi redefiniranja i smanjenja

opsega UNCRO-a. U izvjeu nisu osporeni legitimitet i rezultati Oluje. Ostala je

individualna odgovornost za zloine nakon Oluje.

Ghali je predloio:

a) suavanje mandata na Sektor Istok

b) nadgledanje situacije oko Prevlake

c) motrenje meunarodnih granica RH i BiH

d) motrenje djelovanja hrvatske policije i drugih pitanja vezanih uz ljudska prava

Ghali je utvrdio i prisutnost brojnih dobrovoljaca iz SRJ na bojinici.

27

Rusija je i dalje inzistirala na planu Z-4, optuila je Hrvatsku za neispunjavanje

rezolucije 1009 i djelovanje u BiH, te za pripremu napada na Podunavlje.

NATO je 30. kolovoza 1995. zapoeo sa zranim udarima protiv vojnih ciljeva

bosanskih Srba. Srbi su uzeli velik broj vojnika UN-a za taoce.

U Vijeu sigurnosti je postojala tiha podrka hrvatsko-muslimanskim vojnim

akcijama. Hrvatske i bonjake snage drale su 52,5% teritorija BiH.

Rezolucijom 1016 pozivalo se na prestanak napadnih akcija u zapadnoj Bosni.

Na sastancima koje su Holbrooke i Bildt imali s Graniem i Milutinoviem u New

Yorku 25. rujna 1995., Milutinovi je rekao Graniu kako su spremni priznati kako

je istona Slavonija hrvatska.

Madeleine Albright iznijela je upozorenje Washingtona o dubokoj zabrinutosti

razvitkom situacije u RH, te potpunom amerikom protivljenju bilo kakvoj vojnoj

akciji u istonoj Slavoniji.

UNTAES

U prvom nacrtu rjeenja za hrvatsko Podunavlje, na kojem su najvie radili

veleposlanik Peter Galbraith i dopredsjedatelj Meunarodne konferencije o bivoj

Jugoslaviji Thorvald Stoltenberg, predvieno je usvajanje dvaju dokumenata. Prvi,

izmeu SRJ i RH o uzajamnom priznanju i normalizaciji odnosa. Drugi, izmeu

Hrvatske i lokalnih Srba o tome ele li Srbi specijalni status unutar RH ili ne.

Bila je predviena i posebna meunarodna komisija za nadzor, sud za ljudska prava,

pravobranitelj, prijelazna uprava, prijelazna policija, demilitarizacija, posebni

obrazovni sustav, kompenzacija za izgubljenu imovinu, jednaka prava u obnovi itd.

Ovakav prijedlog, prezentiran hrvatskim vlastima 22. rujna 1995., bio je za Hrvatsku

krajnje neprihvatljiv

Temeljna naela

3. listopada 1995. hrvatska Vlada i lokalni Srbi usuglasili su Temeljna naela

dogovora o istonoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. U njima stoji sljedee:

a) za ovo podruje bit e ustanovljeno prijelazno razdoblje

b) Vijee sigurnosti je trebalo uspostaviti prijelaznu vlast u interesu svih strana

c) meunarodne snage trebale su u prijelaznom razdoblju osiguravati mir i

nadgledati demilitarizaciju

28

d) prijelazna uprava bi omoguila povratak prognanicima i izbjeglicama i

reintegraciju hrvatskih slubi

e) uspostavila bi se prijelazna, etniki mijeana policija

f) Vlada RH potivala bi najvie standarde ljudskih prava

g) svima bi se jamilo pravo na povrat imovine, obeteenje i obnovu

h) meunarodna zajednica bi trebala jamiti i motriti ljudska prava i nakon

prijelaznog razdoblja

i) nakon isteka prijelaznog razdoblja odrali bi se lokalni izbori.

Temeljna naela slubeno su objavljena 9. listopada 1995. kao dokument Vijea

sigurnosti.

Temeljni sporazum

Temeljni sporazum konano je usuglaen 12. studenog 1995., a potpisali su ga

Hrvoje arini i Milan Milutinovi, uz svjedoenje Galbraitha i Stoltenberga. U

njemu stoji sljedee:

a) uspostavljen je prijelazni period od 12 mjeseci, koji se moe produiti za jo

godinu dana na zahtjev jedne strane

b) zatraeno je da Vijee sigurnosti uspostavi Prijelaznu upravu u interesu svih

osoba koje se nalaze ili vraaju u podruje

c) VS e odrediti meunarodne snage koje e odravati sigurnost i nadgledati

razvojaenje, koje e zapoeti 30 dana nakon razmjetanja tih snaga

d) Prijelazna uprava e osigurati pravo na povratak, jednaka prava svih i

funkcioniranje javnih slubi

e) Prijelazna uprava e uspostaviti i obuiti prijelaznu policiju

f) potovat e se najvii meunarodni standardi ljudskih prava

g) jamit e se svima pravo na povratak u regiju kao i ostanak onih hrvatskih

graana koji to ele

h) sve osobe e imati pravo na povrat ili kompenzaciju imovine i pomo u obnovi

i) pozvane su zainteresirane zemlje i organizacije da pomognu provedbi ovog

sporazuma, a nakon isteka prijelaznog razdoblja meunarodna zajednica e

motriti potivanje ljudskih prava na dugoronoj osnovi.

j) nakon 30 dana od isteka prijelaznog razdoblja organizirat e se lokalni izbori, a

lokalni Srbi imaju pravo osnovati Zajedniko vijee opina

k) Vlada RH e u potpunosti suraivati s Prijelaznom upravom

29

U sjeni Daytona

U pozivu Madeleine Albright Mariu Nobilu od 17. listopada 1995. iznesen je stav

SAD-a koji se estoko protivi vojnom oslobaanju istone Slavonije.

Miloevi je bio spreman povui se iz hrvatskog Podunavlja u zamjenu za skidanje

sankcija i normalizaciju odnosa s meunarodnom zajednicom. Hrvatski

pregovaraki tim u Daytonu zatraio je da se u paketu s BiH rijei i pitanje

hrvatskog Podunavlja u suprotnom slijedi vojna operacija.

U strogo formalnom smislu, Temeljni sporazum nije integralni dio Daytonskog

mirovnog sporazuma jer je ispregovaran u Erdutu i Zagrebu. Ipak, nacrt sporazuma

napravljen je u Daytonu, u emu je hrvatska delegacija imala kljunu ulogu, a i

Miloevi je iz Daytona vrio pritisak na lokalne Srbe da ga prihvate.

Namjenske, NATO ili UN-ove snage?

Mandat UNCRO-a istjecao je 30. studenog 1995. Kofi Annan, poseban Ghalijev

izaslanik u Zagrebu, izrazio je 17. studenog 1995. nadu da e RH dopustiti ostanak

UNCRO-a jo nekoliko mjeseci kako bi se izbjegao vakuum do uspostave novog

mandata UN-a u Podunavlju. Hrvatska nije eljela snage UN-a, ve snage NATO-a.

Rezolucijom 1021, usvojenom 22. studenog 1995., ukinut je i embargo na oruje za

prostor bive Jugoslavije, koji je trebao stupiti na snagu potpisivanjem mirovnog

sporazuma u Parizu.

Hrvatska je bila nezadovoljna rezolucijom 1022 o konanoj suspenziji sankcija SRJ

nakon prihvaanja Daytonskog sporazuma, jer se naslanjala samo na situaciju u BiH, a

ne i na provedbu Temeljnog sporazuma.

Rezolucijom 1023 podran je Temeljni sporazum o istonoj Slavoniji, Baranji i

zapadnom Srijemu, koji su definirani kao integralni dio Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1025 Vijee sigurnosti odluilo je produiti mandat UNCRO-a do 15.

sijenja 1996.

30

Sadraj mandata UNTAES-a

Vijee sigurnosti je 15. sijenja 1996. rezolucijom 1037 uspostavilo operaciju

UNTAES (United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia) na

razdoblje od 12 mjeseci, u snazi od 5000 vojnika. Zadatak UNTAES-a bio je:

a) nadgledanje i pomaganje u demilitarizaciji podruja u roku od 30 dana

b) nadgledanje povratka prognanika i izbjeglica

c) uspostava i obuka prijelazne policije

d) nadgledanje postupaka prema zatvorenicima

e) organizacija izbora za lokalne organe vlasti

f) postavljanje meunarodnih promatraa na granicu

g) obnova normalnog funkcioniranja javnih slubi

h) nadgledanje potivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda

i) suradnja s Meunarodnim kaznenim sudom

j) unaprijeenje primjena obveza iz Temeljnog sporazuma

Vojna komponenta mandata UNTAES-a definirana je pasivno. NATO (u praksi

IFOR Implementation Force) mogao je vojno djelovati u Hrvatskoj u sluaju

ugroenosti pripadnika UNTAES-a.

UNTAES je dobio ovlasti da uhiti i izrui Meunarodnom kaznenom sudu osobe

optuene za ratni zloin. Prijelazni upravitelj dobio je ovlasti nad svim

komponentama UNTAES-a.

Za RH je bila nepovoljna mogunost vjerojatnog produavanja mandata nakon godinu

dana. UN je vrio i pritisak na Hrvatsku da sudjeluje u trokovima UNTAES-a.

Hrvatska je odabrala plaati prijelaznu policiju i lokalnu upravu.

Sprijeen je ruski pokuaj da Rusi budu najbrojniji u sastavu UNTAES-a.

Na susretu u New Yorku 30. sijenja 1996. Jacques Klein je Nobilu izloio sastav

postrojbi za istonu Slavoniju, u kojemu bi prevladavale belgijske i ruske postrojbe, s

manjim kontingentom Ukrajinaca, te mogunost simbolikog djelovanja jo nekih

postrojbi.

31

Primjena mandata UNTAES-a

Povjerenik Vlade RH za istonu Slavoniju, potpredsjednik Vlade RH Ivica Kostovi,

predstavio je poetkom oujka 1996. projekt povratka u Podunavlje (1A i 1B faza)

Jacques Paul Klein se u prvim tjednima svog mandata angairao na otvaranju

eljeznike pruge, autoceste i Jadranskog naftovoda u dijelu koji prolazi kroz hrvatsko

Podunavlje, kao i na preuzimanju naftnog polja eletovci. Radi smanjivanja napetosti

inzistirao je na usvajanju zakona o amnestiji.

U Budimpeti je zapoela obuka etniki izmjeanih policijskih snaga.

UNTAES je 15. travnja 1996. napravio terminski plan i procedure za razvojaenje

podruja unutar 30 dana od njezina poetka 20. svibnja 1996. Demilitarizacija je

uspjeno zavrena u predvienom roku, a njome je bilo obuhvaeno 15 000 srpskih

vojnika, od kojih je 4000 bilo povezano s Vojskom Jugoslavije.

17. svibnja 1996. Sabor je usvojio Zakon o oprostu. Na RH se vrio pritisak za

viekratno smanjivanje liste osoba koje se ne smatraju izuzetima od Zakona o oprostu

i njezino objavljivanje (lista je s 4000 pala na 811 i konano na 21 osobu!). Hrvatska

se nije odrekla prava da pokrene nove krivine postupke i usprotivila se stavu da je ta

lista konana i zakljuena.

Hrvatska je i u ljeto 1996. bila pod stalnim pritiskom zbog krenja ljudskih prava na

osloboenim podrujima i ometanja povratka Srba, o emu je Vijee sigurnosti

usvojilo nekoliko predsjednikih priopenja. Ruski veleposlanik Sergej Lavrov

pokazao je interes da pomogne hrvatskoj diplomaciji u skidanju teme krenja ljudskih

prava u Hrvatskoj s dnevnog reda VS ako bi RH bila popustljivija glede postojeeg

Zakona o oprostu.

Na sastanku ministra Grania i podtajnika Annana u New Yorku, za vrijeme

zasjedanja Ope skuptine UN-a, hrvatski ef diplomacije izvijestio je da RH nije

spremna produiti mandat UNTAES-a nakon 15. sijenja 1997., ve da eli samo

tromjeseno produenje.

Sabor je 27. rujna 1996. usvojio rezoluciju kojom je utvrdio da mandat UNTAES-a

mora zavriti 15. sijenja 1997., te da Prijelazna uprava treba zakazati lokalne izbore

za 15. prosinac 1996. Jugoslavenska diplomacija pismom Vijeu sigurnosti zatraila

je produenje mandata do 15. sijenja 1998.

1. studenog 1996. Klein je na hrvatsku granicu postavio hrvatske carinske i policijske

organe.

32

Rezolucijom 1079 od 15. studenog 1996. produena je prisutnost UN-a u hrvatskom

Podunavlju do kraja dvogodinjeg prijelaznog razdoblja, a mandat UNTAES-a do 1.

srpnja 1997.

UNTAES i Vlada RH postigli su 31. sijenja 1997. sporazum kojim se osiguravao

integritet izbora, sredstva za pravovremeno izdavanje svih dokumenata do 1. oujka

1997.

Sveanom ceremonijom u Vukovaru i Zagrebu poetkom srpnja 1997. UNTAES je

uspjeno okonao svoju misiju u hrvatskom Podunavlju, a promatranje rada hrvatske

policije preuzela je misija OESS-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju),

prvi put u svojoj povijesti.

Klein je eventualno srpsko odbijanje demilitarizacije ili mogui ulazak hrvatskih

snaga u Baranju mogao sprijeiti oslanjajui se na 5 000 vojnika, oklopnu postrojbu,

jedinicu jurinih helikoptera i NATO zrane snage.

UNMOP

United Nations Mission of Observers in Prevlaka

Do dolaska mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku, stanje u irem zaleu Dubrovnika

motrili su promatrai ECMM-a (European Community Monitoring Mission).

Predsjednik Republike Hrvatske (RH) Franjo Tuman i predsjednik Savezne

Republike Jugoslavije (SRJ) Dobrica osi potpisali su 30. rujna 1992. u enevi

Zajedniku deklaraciju, na temelju koje su postrojbe Vojske Jugoslavije napustile ire

podruje Prevlake koju su preuzeli promatrai UN-a.

Rezolucijom Vijea sigurnosti UN-a br. 779 od 6. listopada 1992. UNPROFOR je

ovlaten i za motrenje sporazuma o razvojaenju Prevlake.

Hrvatska diplomacija nastojala je postii:

1.) da se u rezolucijama Vijea sigurnosti Prevlaka neosporno potvrdi kao teritorij

RH

2.) da se redefinira spor kao sigurnosni, a ne teritorijalni

3.) da se osigura zavretak pregovora sa SRJ na toj osnovi i odlazak meunarodnih

promatraa s Prevlake.

Rezolucijom 981 od 31. oujka 1995. mandat UNPROFOR-a je u istom sadraju

prenijet na UNCRO. UN je djelovao na Prevlaci preko 14 nenaoruanih

promatraa, koji su tu stalno prisutni i surauju s promatrakom misijom OESS-a

33

(Organizacija za europsku sigurnost i suradnju). Umjesto da bude dio Vanceovog

plana, ovaj je mandat prenesen pod direktnu nadlenost Vijea sigurnosti.

Zadatak: patroliranje i odravanje stalne prisutnosti u blizini poluotoka Prevlaka/Otra

(pet kilometara s obje strane granice).

U prosincu 1995. Boutros Boutros Ghali predloio je da se broj promatraa s 14

povea na 28 i da se uspostavi lokalno zapovjednitvo te operacije, koje je operativno

nezavisno od ostalih segmenata djelovanja UN-a na prostoru bive Jugoslavije.

Rezolucijom 1038 od 15. sijenja 1996. uspostavljen je mandat UNMOP-a

13. oujka 1996. mandat je produen za jo tri mjeseca.

27. lipnja 1996. Ghali je predloio produenje mandata za dodatna tri mjeseca, do 15.

listopada 1996.

Diplomacija SRJ u New Yorku objavila je 28. listopada 1996. diplomatski

memorandum kojim je maksimalno zaotrila stav glede Prevlake:

a) SRJ ne priznaje hrvatski suverenitet nad Prevlakom, nego ga smatra svojim

teritorijem.

b) Potraivanje teritorija Prevlake od strane RH temelji se na povijesnoj

argumentaciji, to je politiki argument.

c) SRJ svoje teritorijalno potraivanje temelji na osnovi uinkovitog obnaanja

pravne ovlasti u toj regiji kroz dugo povijesno razdoblje, sve do Molunata.

d) U tehnikom ispravku ovog pisma UN-u, SRJ je dodala da potrauje i Molunat.

Diplomacija RH odgovorila je 25. studenog 1996.:

a) Prevlaka je u sastavu Hrvatske od 15. st., ukljuujui i period SFRJ.

b) JNA je izvrila agresiju na to i ire dubrovako podruje.

c) Zajednikom deklaracijom osi-Tuman iz eneve 1992. dogovoreno je

povlaenje JNA i prisutnost promatraa UN-a u razvojaenoj plavoj i utoj

zoni s obje strane granice.

d) Ni Zajednika deklaracija ni Vijee sigurnosti UN-a ne dovode u pitanje

suverenitet RH nad ovim podrujem (primjer: rezolucija 1066).

e) Sporazumom o normalizaciji odnosa izmeu SRJ i RH od 23. kolovoza 1996.

drave su se uzajamno priznale u meunarodnim granicama na naelu uti

possidetis.

f) Pitanje Prevlake je sigurnosni problem, a ne teritorijalni spor.

34

31. prosinca 1996., glavni tajnik UN-a predloio je novo estomjeseno produenje

mandata UNMOP-a.

Podtajnik UN-a zaduen za mirovne operacije, njemaki general Eisle, izrazio je 10.

sijenja 1997. u ime Tajnitva zabrinutost zbog gomilanja specijalnih postrojbi vojske

i policije pred utom zonom. Prevlaku je smatrao suverenim hrvatskim teritorijem.

Rezolucija 1093, o Prevlaci, usvojena je 14. sijenja 1997. Uz izraeni interes za

pojaanjem reima kontrole, rezolucija je bila nedvosmislena glede suvereniteta RH

nad Prevlakom.

U razdoblju od 1996. do 1998. veu panju RH, SRJ i UN-a imalo je hrvatsko

Podunavlje. Poetni razgovori 1998., koji ukljuuju etiri sastanka naizmjenino u

Zagrebu i Beogradu, prekinuti su zbog intervencije NATO-a protiv SRJ u oujku

1999.Promjenom vlasti 2000. u RH i SRJ stvorili su se povoljniji uvjeti za pronalazak

rjeenja. U prosincu 2001. osnovana je zajednika Meudravna diplomatska

komisija. U izvjeu VS od 2. listopada 2002. glavni tajnik predloio je produenje

misije na dva mjeseca, odnosno do 15. prosinca 2002.

Rezolucijom 1437 od 11. listopada 2002., Vijee sigurnosti naloilo je glavnom

tajniku da privede misiju UNMOP-a kraju postupno smanjujui broj promatraa.

Odreen je datum 15. prosinac 2002. kao kraj misije.

10. prosinca 2002. RH I SRJ potpisale su Protokol o privremenom reimu

razgranienja Hrvatske i Crne Gore na Prevlaci na deset godina - ministri

vanjskih poslova Tonino Picula i Goran Svilanovi.

Mandat UNMOP-a istekao je 15. prosinca 2002. Meutim do kraja 2002. godine, do

31. prosinca, ostao je mali odred osoblja misije sa zadaom da nadgleda konano

izvrenje Protokola.

Sjedite misije bilo je u Cavtatu. Djelovalo je 28 vojnih promatraa, uz potporu 3

meunarodna promatraa civila i 6 lokalnih promatraa civila.

uta zona: demilitarizirana zona, dozvoljen pristup civilima i policiji s kratkim

naoruanjem, zabranjen pristup vojsci i tekom naoruanju.

Plava zona: zona pod kontrolom UN-a, zabranjen pristup policiji, vojsci i civilima

koji nemaju posebno odobrenje.

Pukovnici koji su bili na elu UNMOP-a: Goran Gunnarson (vedska), Harodl

Mwakio Tangai (Kenija), Graeme Williams (Novi Zeland) i Rodolfo Sergio Mujica

(Argentina).