POLET KRŠĆANSTVA: RAZVOJ GRADNJE, POLJOPRIVREDNI I DEMOGRAFSKI NAPREDAK

- veliki graditeljski procvat odigrao ključnu ulogu na srednjovjekovnom Zapadu između 10. i 14. stoljeća. Ponajprije u smislu gospodarskog poticanja. Proizvodnja sirovina na veliko, usavršavanje tehnologija i izrade alatki za vađenje, prijevoz, dizanje krupne građe i velikih težina, okupljanje radne snage, novčano pokrivanje radova…

- gradilište – središte prve i gotovo jedine srednjovjekovne industrije

- nužda da se pruži stanište sve brojnijem pučanstvu

- teško je u tom razvoju kršćanstva razlučiti uzroke od posljedica, budući da je većina vidova tog procesa bila i jedno i drugo u isti mah.

- demografski rast prva i najspektakularnija posljedica tog napretka. Jednako je s relativno mirnim prilikama u 10. stoljeću.

- smanjenje nesigurnosti također je posljedica želje velikog dijela kršćanskog društva da zaštiti rastući napredak

- stalno nastanjivanje barbara moglo je polučiti i ispravnijom politikom obrađivanja tla u novih gospodara. Normani su se preobrazili u poljoprivrednike pod vodstvom svojih vojvoda.

- postupno širenje trogodišnjeg plodoreda omogućilo je povećanje obradivih površina, raznolikost posijanih kultura, uspješniju borbu protiv vremenskih nepogoda, pribjegavanje jarim žitaricama kad bi ozime podbacile. Korištenje asimetričnog pluga s kotačima i odgrnjačom, sve češća primjena željeza pri izradi poljoprivrednih alatki omogućili su dublja oranja uz češća ponavljanja. Povećane su obradive površine, a urod raznolikost uzgoja i samim time prehrana poboljšani su.

- jedna od prvih posljedica toga bilo je povećanje broja stanovnika koje se možda čak i podvostručilo u razdoblju od 10. do 14. stoljeća.

- demografski je rast bio odlučan za širenje kršćanstva

- prvo obilježje širenja kršćanskog svijeta u razdoblju između 10. i 14. stoljeća bio je snažan pokret krčenja. Osvajanje zemlje također se ostvarivalo isušivanjem močvara i stvaranjem poldera (niskih terena zaštićenih od mora nasipima)

ŠIRENJE KRŠĆANSTVA: KRISTIJANIZACIJA SJEVERA I ISTOKA. ŠPANJOLSKA REKONKVISTA, KRIŽARSKI RATOVI

- dvostruki pokret osvajanja čiji je rezultat bio pomicanje granica kršćanstva u Europi i daleka putovanja u muslimanske zemlje – križarski ratovi

- širenje kršćanstva postalo je gotovo u cijelosti udjelom Nijemaca koji su zaposjeli granice kršćanstva u dodiru s neznabošcima sjevera i istoka. Odatle će proizaći mješavina vjerskih, demografskih, gospodarskih i nacionalnih pobuda

- kristijanizacija se odvija polako i s ponekim naglim zastojima

- raskol iz 1054.g. odvojit će od rimskog kršćanstva cijelu Balkansku i Istočnu Europu

- Prusi će se preobratiti tek u 13. stoljeću, a njihovo će preobraćenje biti osnovom uspostavljanja njemačke države teutonskih vitezova.

- uz ta pripojenja kršćanskome svijetu – Republica Christiana – koje valja zahvaliti evangelizaciji poganskih naroda, značajne migracije unutar kršćanskog svijeta izmijenile su kartu Zapada.

- Skandinavija je požnjela velike uspjehe u Engleskoj. Anglosaksonac Edvard Ispovjednik oduzima Danskoj vlast nad Engleskom. 1066. Vilim Vanbračni, vojvoda Normandije osvaja Englesku u samo jednoj bitci, kod Hastingsa.

- od početka 11. stoljeća normanske kneževine niču u južnoj Italiji. Robert Guiscard osvaja Kampaniju, oduzima Siciliju muslimanima, šalje Bizantince iz Italije. Tako je utemeljeno Kraljevstvo Dviju Sicilija (latinski, grčki i arapski tri su službena jezika kraljevskih ureda). Politički uzor kršćanskog svijeta ali i kulturalni.

- sjeverna Francuska kolonizira južnu zahvaljujući križarskome ratu protiv albigeneza (katari, bogumili) koji je završen Pariškim mirom te je pripremio novo pripojenje Languedoca Francuskoj Capeta. Pod vodstvom Karla Anžuvinskog kreću u osvajanje Kraljevstva Dviju Sicilija, ali im izmiče iz ruku nakon „Sicilijanske večernjice“ 1282. (pokolj Francuza na Siciliji, 31.3.1282.) i prelazi Aragoniji.

- jedan od velikih uspjeha kršćanskog širenja između 10. i 14. st. jest ponovno oduzimanje gotovo cijele Španjolske muslimanima. Među pomoćnicima Rekonkviste najvažniju je ulogu odigralo francusko svećenstvo iz Clunya koje je također poticalo zanimanje za hodočašća u Santiago de Compostela

- nesupjesi: glasoviti Al-Mansur, Almanzor iz junačkih pjesama, razara baziliku u Santiago de Composteli 997.g.

- značajan je datum 16. srpnja 1212. tog dana kraljevi Katalonije, Aragonije i Navarre odnose izvanrednu pobjedu nad kalifom Cordobe u Las Navas de Toulusi.

- Potkraj 13. stoljeća, muslimani su stjerani u Španjolskoj u malo Kraljevstvo Granade koje će uostalom zablistati posebnim sjajem u 14. stoljeću s dotjerivanjem Alhambre

- Poblacion (naseljavanje) prati svaku etapu osvajanja.

- od polovine 11. stoljeća španjolska rekonkvista poprimila je obilježja vjerskog rata pripremajući vojnu i duhovnu stvarnost križarskih ratova.

- prvotni mamac križarskih ratova bila je želja za osvajanjem zemalja, bogatstava, prekomorskih posjeda.

- pridonijeli osiromašenju Zapada, posebice viteškog sloja, koji ne samo da nije stvorio moralno jedinstvo kršćanstva nego je snažno utjecao na snaženje rađajućih nacionalnih suprotnosti, na produbljenje konačnog jaza između Zapadnjaka i Bizantinaca, na činjenicu da žar Svetog rata, nije nipošto ublažio običaje, nego je naveo križare na najgore pretjeranosti, na to da je novčano pokrivanje križarskih ratova bilo izlikom ili razlogom sve težih papskih novčanih opterećenja, na neumjerenu navadu prodaje oproštajnica, te na to da su se napokon vojni redovi, nemoćni da obrane i održe Svetu Zemlju, povukli na Zapad da bi se tamo odali svim vrstama novčanih i vojnih iznuda.

- papa Urban II 1095. u Clermontu zapalio vatru križarskog rata. Željeli su pročistiti kršćanstvo od sablažnjive borbe između pripadnika iste vjere, naznačiti kršćanstvu veliki cilj

- i Crkva i papinstvo vjerovali su da će im križarski ratovi, čije su duhovno vodstvo preuzeli, pružiti sredstvo da na samome Zapadi ovladaju tom osvajačkom ali nemirnom Republicom Christianom, koja je bila podijeljena između sebe i nemoćna da sama istroši svoj vitalitet.

- vojsku vitezova pratila je vojska siromaha. Prvi križarski rat, najnadahnutiji, pohod je siromašnih koji su krenuli prvi i pobili mnoge Židove na svome putu, da bi se postupno raspršili i podlegli gladi, bolestima i Turcima. Kasnije je duh križara još dugo živio u najskromnijim sredinama koje su najsnažnije ćutjele njegovu duhovnost.

- 1099. Jeruzalem je osvojen, u Svetoj Zemlji se utemeljuje Latinsko Carstvo: Rikard Lavljeg srca niže podvige tijekom Trećega križarskoga rata, dok Filip August žuri vratiti se u svoje kraljevstvo; Četvrti su križarski rat Venecijanci skrenuli prema Carigradu te ustanovili drugo privremeno Latinsko Carstvo u Carigradu i Grčkoj.

- Duh križarskih vojni zadržali su jedino idealisti. Među njim i Sveti Luj (umro nadomak Tunisa)

RENESANSA GRADA

- srednjovjekovni su gradovi nastavili život prvobitnih gradova: slavenski grod, nordijski wik. Rijetka su osnivanja gradova ex nihilo u srednjem vijeku.

- u ranome srednjem vijeku, zbijeni u jednom kutu svojih nekidašnjih bedema koji su im postali previše široki, postupno su se sveli isključivo na političke i upravne službe.

- biskupski grad zadržava neku gospodarsku važnost ponajprije zahvaljujući naprosto hambarima biskupa ili samostana koji su uskladištavali namirnice što su dospijevale iz okolnih sela i koje su se u zamjenu za usluge prije negoli za novac, ili pak besplatno u vrijeme nestašice, dijelile većem dijelu male skupine stanovnika.

- veliki su srednjovjekovni gradovi općenito bili sljedbenikom malih gradova iz vremena antike ili iz ranog srednjeg vijeka. Venecija, Firenca, Genova i Milano, Pariz, Bruges, Gent, London i Hamburg doista su srednjovjekovne tvorevine.

- uz iznimku rajnskih gradova i nadasve Rima koji je u srednjem vijeku tek veliko vjersko središte, najznačajniji rimski gradovi u srednjem vijeku su nestali ili su postali od drugorazredna značaja.

- srednjovjekovni grad se rađa i razvija na osnovi svoje gospodarske uloge.

- nastanak i procvat srednjovjekovnih gradova treba pripisati složenu kompleksu poticaja i nadasve različitim društvenima skupinama.

- gradovi su privlačili homines novi, došljake odbjegle sa zemlje, samostanske familiae lišene predrasuda, spremne na poduzetništvo i zaradu, ali zajedno s njima i pripadnike vladajućih slojeva: zemljišno plemstvo i svećenstvo koji se brže ili sporije uspinjao na ljestvici plemićke hijerarhije, jedan sloj, ministriales, službenici feudalne gospode, najčešće proizašli iz redova robova ili kmetova ali koji se brže ili sporije uspinjao na ljestvici plemićke hijerarhije zacijelo je mnogo pridonio procvatu grada.

- snažno urbanizirana područja srednjovjekovnog Zapada bez sumnje su područja do kojih vode veliki trgovački putovi. Ali to su i područja najplodnijih nizina, najsigurnije primjene tropoljnog sustava …

- da bi nastali gradovi potrebuju povoljno seosko okruženje, ali, kako su se razvijali oni su sve snažnije utjecali na širu okolicu sukladno svojim potrebama.

- seoba iz sela u grad između 10 i 14. st. Jedan je od glavnih fenomena kršćanstva.

- grad je pod snažnim utjecajem feudalaca koji ponekad u njemu imaju kao što je slučaj u Italiji, svoje boravište.

- čak ako je u početku grad bio nadasve mjestom razmjene, trgovačkim čvorištem, tržištem, njegova je ključna uloga na tom polju proizvodna djelatnost.

- feudalci i dalje nadziru gospodarsku djelatnost postavljajući joj brojne gospodarske i institucionalne prepreke

- rijetki gradovi proizvode za izvoz – jedino proizvodnja tekstila u sjeverozapadnoj Europi, nadasve u Flandriji i u sjevernoj Italiji doseže razmjere koji se gotovo mogu smatrati industrijskima te potiču proizvodnje povezane s izradom tkanina

OBNOVA TRGOVINE

- gradovi također čvorišta trgovačke razmjene. Trgovinu na duge staze održavaju jedino luksuzni proizvodi i oni prijeko potrebni. Glomazna roba (žitarica, drvo) tek postupno postaje njezinim sastavnim dijelom.

- sajmovi u Champagnei u 12. i 13. stoljeću glavna su sjecišta proizvodnje

- Talijani iz Venecije, Genove Pise, Amalfia, Astia, Milana, Siene i uskoro Firence djeluju uglavnom odjelito, u sklopu svojih gradova, kao i ljudi iz Amiensa i Arregeoisa, dok na sjeveru djeluje širok trgovački savez koji ubrzo stječe i političku moć te upravlja razmjenom na prostranom polju djelovanja – Hanza (krajem 13.st. širi se na Flandriju i Englesku te sj. Rusiju)

- trgovina je, otvaranjem ispostava u dalekim zemljama, dovršila širenje srednjovjekovnog kršćanskog svijeta

- Venecijanci, koji su se domogli niza sve zamašnijih povlastica od bizantskih careva, utemeljili su pravo kolonijalno carstvo na obalama Jadranskog mora, na Kreti, na jonskim i egejskim otocima.

- trgovački oblik kolonizacije istodobno je naviknuo Zapadnjake na kolonijalizam koji će im namrijeti uspjehe a potom dobro znane nedaće

- ključna uloga trgovine je i u širenju novčane privrede. Sve više oslanjanja na novac – odlučni činitelj preobrazbe srednjovjekovnog Zapada

INTELEKTUALNI I UMJETNIČKI ZALET

- samostansko okruženje ostalo je u 11. i u manjoj mjeri 12. st., najprimjerenije razvoju kulture i umjetnosti.

- mistična duhovnosti, romanička umjetnost razvit će se u samostanima. Cluny i velika crkva opata Huga simboliziraju tu premoć samostana u osvit novog doba.

- kulturalni translatio kojim je prevlast samostana preuzeo grad, dobro se uočava u dvije oblasti: obrazovanju i arhitekturi

- tijekom12.st. gradske škole odlučno potiskuju samostanske. Skolastika je kći grada. Ona vlada u novim ustanovama: sveučilištima, duhovnim korporacijama.

- studiranje i nastava postaju zanimanjem. Naziv je uostalom znakovit: universitas jest korporacija. Knjiga postaje oruđem a nije više idol.

- romanička umjetnost, koja je proizvod i izraz procvata kršćanstva nakon tisućite godine, preobražava se tijekom 12. stoljeća. Njezino novo lice, gotike, umjetnost je grada.

CRKVA I VJERA U UZLETU KRŠĆANSTVA

- na samoj razini ekonomije, Crkva je bila veoma djelotvorna. U početnom stadiju ona ulaže sredstva koja jedina posjeduje. U razdoblju tezaurizacije ekonomije, ona je prikupila više no itko.

- tijekom razdoblja – 11. do 12. stoljeća – u kojem Židovi više nisu dostajali za ulogu povjerenika što su je dotad obavljali, i kad je kršćanski trgovci još nisu preuzeli, samostani su postajali nekom vrstom kreditne ustanove.

- u cijelom tom razdoblju Crkva štiti trgovca i pomaže mu da svlada predrasude uslijed kojih ga dokono plemstvo prezire.

- ona se nadasve prilagođuje razvoju društva i podaruje mu duhovna uputstva koja mu trebaju. Tijekom cijelog tog razdoblja u kojemu se blagostanje postupno stvara, korištenje novca se širi, u kojemu bogatstvo postaje sve privlačnijim mamcem, ona umiruje one koji uspijevaju i zabrinuti su zbog svog uspjeha kao i one koji ostaju poraženo, nudeći im svoj ideološki ventil – apologiju siromaštva.

- pokret se zacrtava u 11. stoljeću, pokreće preobrazbe, iznalazi višestruke putove povratka evanđeoskoj jednostavnosti, nadahnjuje reformu svećenstva u smislu zajedništva – kanonički pokret koji obnavlja institut kanonika namećući im tzv. Pravilo svetog Augustina – cvjeta potkraj 11. i na početku 12. stoljeća

- pristašama duhovnosti u kojoj je bitno služenje Bogu, opus dei, gdje stado kmetova omogućuje monasima da dokoliče, suprostavljaju se gorljivi zagovornici mistike koja ujedinjuje molitvu i manuelni rad što ga obavljaju redovnici uz bok iskušenicima i laičkoj braći; svećenstvu obuzetom osjećajnošću nadahnutom veličajnošću crkava, sjajem vjerskih obreda, i pompoznošću službi, suprostavljaju se redovnici zagovornici jednostavnosti, glatkih linija bez ukrasa.

- naspram romaničkoj baroknosti koja uživa u veličanstvenim ukrasima i bizarnosti vitičaste ornamentike – romanička je jednostavnost divna ali anakronička tvorevina 20. stoljeća.

- nadasve osobe s ruba društva – anarhisti vjerskog života, usmjeruju tijekom cijelog razdoblja težnje masa prema siromaštvu. To su pustinjaci, još nedovoljno poznati, koji su se proširili diljem kršćanskog svijeta, krčitelji, koji su se povukli u šume gdje ih opsjedaju posjetitelji, smješteni na prikladnim mjestima kako bi putnicima pomogli pronaći put.

- razvoj i uspjeh gradova stavljaju u drugi plan stari i novi anakronizam, redovničke i samotarske zajednice vezane uz ruralno i feudalno društvo.

- Crkav iznjedruje nove redove – prosjačke:

-oko 1170.g. lyonski trgovac Pierre Valdes i njegovi učenici „lyonski siromasi“, koji se nazivaju valdenzima idu toliko daleko u kritici Crkve te su najposlije iz nje isključeni

- 1206.g. Franjo iz Assise i njegova dvanaestorica „male braće“, freres mineures

- španjolski kanonik Dominique de Guzman – suvremenici, mala braća i pripovjednici, koji će se nazvati dominikancima, jezgra su prosjačkih redova koji će u 13. stoljeću činiti novu vojsku Crkve. Ciljano se obraćaju gradskim sredinama. Samostane vraćaju iz pustinje u mnoštvo.

- usprkos prilagodbama i uspjesima, Crkva u većoj mjeri prati razvoj kršćanstva no što njime upravlja, kao što je bio slučaj u ranom srednjem vijeku.

- od kraja 12.st. novi „redovi“ – cistercitski i premonstratenski – odbačeni su

- dominikanci i franjevci postaju u očima dijela ljudi simbolom licemjerja, dok prvi pobuđuju još dodatnu mržnju načinom na koji su stali na čelo gušenja hereze, ulogom što su je imali u Inkviziciji.

- 13. je stoljeće stoljeće „laizacije“ prije negoli katedrala i skolastičkih suma. Crkav je postala ne samo zaostala nego i „reakcionarna“

- njezin ideološki monopol je ozbiljno ugrožen. Javljaju se osporitelji njenog leadershipa. Crkva, koju često podržavaju vladari reagirala je brzo i žestoko. 1022. u Orleansu pale se prve lomače za heretike.

- ubrzo se ustanovljuje još veći i opasniji pokret. Nadahnut istočnjačkim herezama, u vezi s bogumilima s Balkana, cestama od Italije do Francuske slijeva se u Srednju Europu. Okuplja plemstvo, novo građanstvo, zanatlije – gradske slojeve – tvoreći više ili manje međusobno povezane pokrete pod različitim imenima. Najrašireniji je bio onaj katara. Katari su mahinejci.

- organizirano gušenje pobune nove ustanove – Inkvizicije. Na institucionalnom polju i nakon brojnih teškoća, Crkva je zapravo odnijela pobjedu na početku 14.stoljeća. na moralnome polju bio je to za nju gubitak pred sudom povijesti.

ZAPADNI FEUDALIZAM

- osporavajući sam ustroj društva, hereze su se obrušavale i na ono što je činilo njegovu osnovu –feudalizam

- feudalizacija i gradski pokret dva su vida istog razvoja koji u isti mah ustrojuje prostor i društvo.

- feudalizam je ponajprije ukupnost osobnih veza koje međusobno povezuju u hijerarhiju članove vladajućih slojeva društva. Te se veze oslanjaju na „stvarnu osnovu“ – beneficiju što je plemić dodjeluje svome vazalu u zamjenu za stanoviti broj usluga i zakletvu vjernosti

- plemić i njegov vazal povezani su vazalskim ugovorom. Nakon sklopljenog vazalskog ugovora, vazal duguje svom gospodaru consilium, savjet, koji se općenito sastoji u obvezi sudjelovanja na skupovima što ih upriličuje plemić, a nadasve da dijeli pravdu u njegovo ime – i auxilium, pomoć, uglavnom vojnu a ponekad i novčanu.

- protiv nevjerna vazala, „felona“, nevjernika, gospodar, najčešće iz pristanaka svog savjeta, može odrediti kaznu, a glavna je konfiskacija feuda. Obratno, vazal može „izazvati“ uskratiti pobjerenje vlastelinu koji ne ispuni svoje obveze.

- sve se vrti oko lena. Taj pojam prije rabe pravnici i moderni povjesničari nego što bi pripadao rječniku onog vremena. Najvažnije je što feud najčešće obrađuje zemlju. To postavlja feudalizam na njegovu seosku osnovu i potvrđuje da je ponajprije riječ o sustavu posjedovanja i eksploatacije zemlje.

- plemić dodjeljuje leno svom vazalu u sklopu svečanosti, investiture, koja se sastojala od simboličnog čina, predaje nekog predmeta (zastave, žezla, pruta, prstena, noža…). Ona je općenito slijedila nakon homagiuma, odavanja pošte, i polaganja zakletve vjernosti.

- sve veću povezanost vazala sa svojim lenom očevidno potvrđuje nasljednost lena, što je bitni čimbenik feudalnog sustava

- najmoćnija vlastela pokušavali su, iako im to nije uvijek uspijevalo, osigurati si izuzetnu zakletvu vazala, onu koja bi nadilazila zakletvu što su je ovi položili drugim plemićima, zakletvu ligiusa.

- središte feudalnog ustroja jest dvorac. Jedna od značajnih pojava u povijesti Zapada od 10. do 13. stoljeća jest utvrđeni zamak čiji vojni izgled ne bi trebao prikriti mnogo šire njegovo značenje

- 971. pojavljuje se naslov viteza

- dok se uvjeti života seljaka, izuzev ponekih iznimaka – alodiji i ministerijali – uglavnom poistovjećuju u sklopu velike klase „mananta“ (prostaka, seljačina) u vlastelinskim se redovima uspostavlja hijerarhija

- oko 1160. zacrtavaju se nove promjene, a između 1230. i 1250. uspostavlja se drukčije feudalno društvo.

Gospodarski razvoj uvelike pomaže seljačkoj klasi da popravi svoju sudbinu: na novo raskrčenu zemljištu, seoski „baštinici“ dobivaju povlastice, slobode naročito osjetljive u gradskome ili polugradskom obliku.

- na cjeloukupnom zemljišnom posjedu Zapada u 13. st. Javlja se opći osloboditeljski pokret koji poboljšava pravni položaj seljaka, ako ne i njihov materijalni položaj. Ograničavanjje vlastelinskih nameta najčešće zamjenjivanjem prisilnog rada ili radnih obaveza utvrđenom naknadom, cenzusom, njihovo utvrđivanje poveljama

POLITIČKI PREOKRETI: PAPINSTVO I CARSTVO

- politička povijest srednjovjekovnog Zapada nadasve je složena stoga što ona odražava krajnju raspačanost koja je posljedica razbijenosti ekonomije i društva, i prigrabljivanja javne vlasti od strane čelnika više ili manje odijelitih skupina, što je, kao što smo vidjeli, jedno od obilježja feudalizma.

- između brojnih velikaša, Crkve i crkava, gradova, knezova i kraljeva, ljudi srednjeg vijeka često ne znaju o kome su politički ovisni.

- neposredno nakon tisućite godine, kazali bismo da dvije osobe upravljaju kršćanskim svijetom – papa i car. Tijekom cijelog tog razdoblja njihov će sukob biti u središtu zanimanja

- nakon smrti Silvestra II, papinstvo potpada pod kapu velikaša Lacija, potom, nakon 1046., pod onu njemačkih careva. Ali uskoro se oslobađa. Te time i cijelu crkvu od ovisnosti o svjetovnim gospodarima.

- na djelu je Gregorijanska reforma prema imenu pape Grgura VII. Koja je tek najizvanjskiji vid pokreta koji usmjeruje onodobnu Crkvu prema njezinim izvorima. Odatle borba protiv simonije i uvođenje celibata svećenstva.

- pokušaj utemeljenja neovisnosti papinstva putem pridržavanja isključivog prava kardinalima izbora pontifeksa (Dekret Nikole II. 1059.). odatle napori da se svećenstvo oslobodi vlasti laičke aristokracije ne bi li se oduzelo caru, pa onda i plemstvu, imenovanje i postavljanje biskupa i u isti mah podredilo zemaljsku vlast duhovnoj ili se pak oba ta mača predalo papi.

- činilo se da je Grguru VII. to uspjelo kad je ponizio cara Henrika IV u Canossi. Ali, carski se pokajnik uskoro osvetio. Papa Urban II bio je oprezniji, pokušavajući preko križarskog rata okupiti kršćanstvo pod svojom vlašću.

- u Wormsu 1122. dolazi do kompromisa – car prepušta papi investituru „biskupskom palicom i prstenom“, obećaje poštovati slobodu izbora i posvećenja, ali zadržava investituru „žezlom“ za svjetovni posjed biskupa.

- borba snaži za vrijeme Fridrika I. Barbarosse, i doseže vrhunac za Fridrika II u prvoj polovici 13. stoljeća. Fridirk II umire 1250. ostavljajući carstvo na milosti bezvlađu Velikog interregnuma. Ali, boreći se protiv idola na staklenim nogama, anakrone sile, cara, papa je izgleda predvidio – a možda donekle i potaknuo – uspon jedne nove moći, kraljeva.

- sukob između najmoćnijeg među njima, francuskog kralja Filipa Lijepoga, papa Bonifacije VIII dovršava poniženjem pontifeksa, koji je dobio pljusku u Angani (1303.), i izgnanstvom, „zatočenjem“ papstva u Avignonu (1305.-1376.).

- sukob između pape Ivana XXII i cara Ludviga Bavarskoga u prvoj polovini 14. stoljeća tek je preživjelost iz prošlih vremena koja će omogućiti zagovornicima Luja i nadasve Marsilija Padovanskog, u njegovu Denfesor Pacis, da odrede novo kršćanstvo u kojemu će svjetovna i duhovna vlast biti jasno odijeljene. S njime laicizacija doseže razinu političke ideologije. Posljednji veliki zagovaratelj miješanja vlasti, posljednji velikan srednjeg vijeka koji je sažeo u svome genijalnom djelu, Dante, umro je 1321.

POLITIČKI PREOKRETI: DRŽAVE

- među monarhijama i državama nasljednicama političke moći koje se grade između 11. i 14. stoljeća, čak i one najmoćnije nisu ni dinastijski osigurane niti prostorno utvrđene

- Engleska, nakon normanskog osvajanja (1066), nudi prvi primjer centralizirane monarhije za vladavine Henrika I i nadasve za Henrika II. Plantageneta.

- počevši od 1085. Knjiga Posljednjeg Suda, Domesday Book, imenuje kraljevske posjede i prava pružajući dragocjenu osnovu kraljevskoj vlasti. Snažne novčarske ustanove, službenici snažno ovisni o prijestolju (sheriffs) upotpunjuju to djelo.

- ozbiljna kriza izbija na početku 13. stoljeća i traje desteljećima. Ivan Bez Zemlje ,mora se pomiriti s ograničenjem kraljevske moći Velikom poveljom 1215. (Magna Charta) a nakon pobune nižeg plemstva pod vodstvom Simona iz Montforta, Provisions of Oxford još više ograničavaju monarhiju.

- Edvard I pa i Edvard II uspijevaju vratiti kraljevsku moć pristavši na parlamentarni nadzor, pri čemu u vladi sudjeluju plemići, svećenstvo i građani.

- na početku 14. stoljeća Engleska je najmodernija i najstabilnija kršćanska država.

- Francuskoj na početku 14. stoljeća nije nedostajalo ugleda.

- između izbora Huga Capeta (987) i dolaska na prijestolje Luja VII (1137) slabi capetovski vladari trošili su svoje snage na borbe protiv vlastele u svojim donžonima u Ile-de-Franceu.

- od 1124. Francuska je jednodušno stala iza svoga kralja pred prijetnjom njemačkog cara koji se morao povući.

- rastuća moć kuće Capet temelji se na povećanju kraljevskog posjeda očišćenog od plemićkih raspiratelja nemira.

- napredak postaje gromovit za vladavine Filipa Augusta, proširuje se i učvršćuje za Luja VIII, Luja IX, Svetog Luja, Filipa Smjelog, Filipa IV. Lijepoga.

- financijska osnova kraljevske moći ostaje slaba, kralj i dalje izvlači glavninu prihoda iz svog posjeda, „živi od svoga“, ali u njegovim je rukama uprava, nakon što je Filip August uveo suce, baillis ili vrhovne suce, senešale, i okružne upravitelje, prevots, i vlast mu se povećava na polju financija i posebice sudstva nakon proširenja i preobrazbe Kraljevskog savjeta u Kraljevski sud, i nakon što je Filip Lijepi 1303. ustrojio Parlament koji sada privlači sve veći broj predmeta, razmjerno sve češćem pozitivnom ishodu „priziva“ kralju.

- kao i u Engleskoj, državni staleži, sastavljeni od visokog svećenstva, baruna i bogatih građana iz dobrostojećih gradova, što ih je okupio Filip Lijepi, prije predstavljaju pomoć negoli ograničenje moći kralja i njegovih savjetnika, „legista“, obrazovanih na sveučilištima i zadojenih rimskim pravom stavljenima u službu vladara „cara u svom kraljevstvu“.

- 1315. dolazi do plemićkih nemira nakon smrti Filipa Lijepoga, 1328. promjena dinastije, obitelj Capet zamjenjuje loza Valois.

- treći uspjeh centralizirajuće monarhije ostvaruje papinstvo. Osiguravajući si vlast nad biskupima i nadasve iscrpljujući novčana sredstva Crkve te provevši kodifikaciju kanonskog prava, papinstvo se u 12. i nadasve u 13. stoljeću preobražava u djelotvornu nadnacionalnu monarhiju.

- u Kastiliji vladavina Alfonsa X. Mudroga (1252.-1284.) razdoblje je izdavanja velikog zakonika Siete Partidas, i zahvaljujući kraljevoj naklonosti, otvaranja sveučilišta u Salamanki.

- neuspjeh monarhijske centralizacije očevidniji je u Njemačkoj i Italiji.

- u Italiji, zemaljska vlast papa u srednjem dijelu poluotoka i carska vlast na sjeveru onemogućuju povezivanje teritorija. Partijske, stranačke igre između gradova, unutar svakog grada, odvijaju se uglavnom u vidu borbe s tisuću epizoda između gvelfa i gibelina.

- na jugu, u Napuljskom Kraljevstvu i Kraljevstvu Dviju Sicilija, usprkos naporima normanskih, njemačkih i anžuvinskih kraljeva, smjenjuje se previše stranih vladara da bi se uspostavila čvrsta uprava.

- u Njemačkoj, opsjednutost Italijom udaljuje careve od njemačke stvarnosti

- izgledalo je da je Fridrik Barbarossa, osobito nakon što je 1181. svladao najmoćnijeg njemačkog feudalca, Henrika Lava, vojvodu Saksonije i Bavarske, nametnuo plemstvu kraljevsku vlast. Ali dinastijske svađe, ratovi između pretendenata na krunu, sve veće zanimanje za sve buntovniju Italiju, prouzročili su, zajedno s Velikim interregnumom, neuspjeh monarhističke centralizacije.

- žive političke snage Njemačke potkraj 13. stoljeća jesu – na granicama kolonizacije na sjeveru i istoku – hanzeatski gradovi te stare ili nove vladarske kuće.

- 1273. mali alzaški knez Rudolf Habsburški uzima carsku krunu i koristi nadasve svoje stupanje na prijestolje da bi na jugoistoku, u Austriju, Štajerskoj, Koruškoj, utemeljio buduće jezgro svoje dinastije.

- 1. kolovoza 1291. ljudi iz doline Uri, slobodne općine doline Schwyz i udruga ljudi iz nizine Nidwalden, osnivaju protiv habsburške prijetnje, trajnu ligu, kakvih je bilo mnogo među gradskim i

planinskim zajednicama. Bilo je teško predvidjeti da će upravo ova liga biti jezgrom izvorne političke organizacije: Švicarske konfederacije. 15. studenog 1315. liga je odnijela veličanstvenu pobjedu nad Leopoldom Habsburškim u Morgartenu.

ZAKLJUČAK: ORGANIZACIJA SREDNJOVJEKOVNOG PROSTORA – GRADOVI ILI DRŽAVE?

- moderna Europa neće nastajati oko gradova, nego će se osnivati na državama.

- ekonomska osnova gradova nije dostatna za ni za osnivanje prvorazredne političke sile, niti za utemeljenje snažne gospodarske sile.

- u mjeri u kojoj se krupna trgovina prestaje oslanjati nadasve na luksuznu robu nego i na glomaznu robu (ponajprije na žitarice), gradsko središte više nije odgovarajućeg opsega.

- već potkraj 13. stoljeća, gradovi se nameću jedino u sklopu gradskih konfederacija: - hanzeatsko rješenje, ili, obuhvaćajući ruralno predgrađe, uvijek sve šire područje – flamansko rješenje (Bruges i Gent stječu svoju snagu koliko iz svog franca, okolne seoske zemlje, toliko i iz trgovine s udaljenim krajevima), te nadasve talijansko rješenje – gradovi Ligurije, Lombardije, Toscane, Venecije, Umbrije okružuju se prijeko potrebnim contadom, gradskom okolinom.

- Venecija će se održati jedino zahvaljujući svojoj terra ferma.

- počinje se nametati novi oblik prostorne organizacije – onaj teritorijalnih država