1

Marija Radić

USPOMENE IZ ŽIVOTA na moga blagopokojnoga supruga

STJEPANA RADIĆA1

Prije jedno tri godine, negdje godine 1942. bila sam napisala dvadesetak stranica iz svojih uspomena, no kako sam bila prisiljena, da se izselim iz svoje vile, kod selitbe mi se zametnulo više rukopisa, a medju njima i ovaj, te hoćeš nećeš moram, makar težko pisati na novo. A ja pišem prilično težko, a osobito se odlučujem za takav rad jako dugo2.

Slika 1 Marija Radić cca. 1950.

Najprije ću dakako početi sa djetinjstvom, koje već prilično karakterizira cijelu narav Stjepanovu, ili kako su mu na Trebarjevu govorilo Pepekovu. Djece je bilo jedanaestero i od toga je troje brzo umrlo, te ih je ostalo osmero. Stjepan je bio treći od posljednje djece. Njegova mladja sestra Katek, koju je Stjepan najvolio, koju je podučavao, napisala je u zrelim godinama na pobudu njezinoga brata Antuna „Život i običaji seljačkog naroda“. Osim brata Ante ona si je jedina dopisivala s Pepekom još u kasnijim godinama, dok je ovaj živio u Parizu, Pragu i drugdje po Evropi.

2

Slika 2 Prva stranica originalnog rukopisa

3

U vrijeme, dok je još mali Pepek živio na Trebarjevu, te pohadjao pučku školu*, živili su njegovi roditelji vrlo oskudno. Tako se jedamput dogodilo, pripovijeda Stipa, da kad je došao svećenik oko sv. Tri Kralja, da posveti kuću, da je mali Stipa morao se sakriti u krevet te se prikriti perinom, da ga ne bi svećenik opazio, jer je imao na sebi jedinu košuljicu zamazanu i poderanu. A dijete kao dijete, on bi bio svećenika i uobće taj obred radije vidio, nego ne znam što.

Stjepan je bio od svoje braće rastom* najmanji, te mi je često znao spomenuti, da su sva njegova braća od njega puno veća. Bilo je to sigurno zato, što je Stipa u godinama, kad djeca najviše se fizički razvijaju, bio više gladan nego sit naime u vrijeme dok je bio u gimnaziji. Bio je razmjerno tjelesno i slabašan, te su školski „drugovi“ u Martinskoj vesi, gdje je išao u pučku školu,* rado na njemu pokazivali svoju jakost. Ne mogavši se fizički od njih obraniti, pomogao si je svojom duhovitošću, te pokazujući dečkima na tmaste oblake, zagrozio im se, kako će ih redom pobacati gore na oblake, te su se dečki nešto u strahu, nešto u smijehu razbježali.

Kad su im se jednom u kući*stare drvene žlice bile iztrošile, kupila je mamica nove. Stipi su već bile davno smetale te stare drvene žlice, koje nisu bile niti čisto oprane, niti se nisu dale čisto oprati, te je jedva dočekao priliku, da si tu jednu žlicu poslije jela opere i spremi tu „dragocjenost“ u svoj džep (da bi ju mogao samo on rabiti). To su dakako brzo spazila starija braća, te su mu žlicu uzeli i dali na obću uporabu.

Na čiste i uredne žlice imao je Stipa pik i u kasnijim godinama, te sam mu se više puta rugala i izsmjehivala, da je kraljevskoga roda, što mi je Stipa sam pripoviedao jedamput jednu anekdotu, koja je živjela u njegovoj seljačkoj familiji:

„Jedamput se jedna njegova prabakica sa kraljevskim dokumentima o porietlu familije Radić vozila na Savi u maloj barki i tu se na nesreću barka prevrnula i bakica utonula i s dokumentima.“

U kasnijim godinama, kad je Stjepan Radić sjedio godinama po zatvorima, tražio je uvijek liepe srebrne žlice, te sam mu više puta spočitnula u šali njegove „kraljevske papke“, jer nije htio jesti s običnom žlicom, a ja sam se bojala da se ne bi izgubile u zatvoru srebrne žlice.

Već kao djak trećeg i četvrtog razreda pučke škole uzajmljivao je od svoga učitelja zabavne knjige, te je već kao dijete bio pročitao čitavoga Djalskoga, Šenou i druge hrvatske pisce, sve štogod je bilo u maloj knjižnici učiteljevoj*.

Stipa je počeo pučku školu istom s osmom godinom i to sigurno radi toga, jer je bilo uvijek po troje djece, koje je trebalo osobito po zimi bolje obući, snabdjeti „smokom“ naime suhom hranom - sirom, špekom i sl., a to je bilo u jednom malom seljačkom kućanstvu prilično težko. No Stipa je jedva čekao da svrši pučku školu i da sliedi u studijama svoga brata Antu u Zagrebu, koji je bio tri godine stariji. Ali to nije bilo baš najlakše. Roditelji su bili protiv toga da nastavi sa srednjom školom, jer je bio neobično kratkovidan i drugo jer se mu brat Ante samo s najvećim neprilikama sam uzdržavao, te mu ne bi mogao nikako pomagati. Ali Stipa je već imao gotovi plan, te kad je svršio četvrti razred,* prvi je utorak u rujnu, kad su kola sa sijenom iz Trebarjeva krenula u Zagreb, zamolio susjeda, da ga poveze u Zagreb. Kakvo je bilo iznenadjenje Antino, kad je mali Stipa osvanuo u Zagrebu! Dakako da je bio zlovoljan, jer se bojao, da ga ne će moći niti s najpotrebnijim obskrbiti. Došao mu je u kaputu svoga starijega brata - seljaka, te si je morao rukave, koji su mu visjeli preko prstiju, prilično zavinuti. Hlačice

4

dakako nije imao, nego samo prave posavske gačice. Njemu to dakako nije ništa smetalo pri pomisli, da će ići isto kao njegov brat Ante u gimnaziju.

Kad je konačno sjedio u srednjoškolskim klupama*, upitao ga je jednom profesor, zašto ne skine taj težki kaput, na što se Stipa zacrvenio, s riječima da odzdola nema lakšega kaputa, nego samo košuljicu.

Makar nije nikada prije toga učio njemački, naučio je njemačka slova kao za čudo brzo, te je u drugom poljeću mogao već sa ostalim djacima slijediti zadaće iz njemačkoga, pače je mnoge dečke, koji su govorili njemački i prestigao. Dakako da je u ostalim predmetima napredovao razmjerno još i bolje. Stipa je napredovao u školi čim dalje tim bolje, ali to nije ništa pomoglo u njegovom domaćem životu. Brat mu je s mukom izmolio, da mu je jedan kanonik, dopustio da smije spavati u jednom sanduku izmedju dvostrukih vratiju. Kako si je tamo počinuo mali Stipa, lahko si to možemo predstaviti.

U drugoj godini pobrinuo se za njega brat Ante, te su ga primili u Orphanatrophium, nadbiskupsko sirotište u Vlaškoj ulici*. Tu je bilo Stipi, dakako materijalno lakše, te nije pretrpio toliko gladi kao u prvom razredu. Ali zato su malomu Stipi došle opet druge brige i neprilike. Stipa nije podnašao krivice, kad su stariji djaci t.zv. prefekti na pr. tražili da im manji dečki čiste cipele. Stipa je branio mališe, da ovaj ne mora svojim starijim drugovima čistiti cipele. To su dakako začuli nekoji profesori za ove i slične svadje, gdje je Stipa bio uvijek na strani slabijega. I tak se dogodilo, da se je zamjerio nekojim profesorima, koji su se izgovorili na koncu školske godine, da ne može radi slaboga vida na više škole, dotično izučiti za svećenika, jer da će uskoro oslijepiti.

Treću godinu je siromašni Stipa svršio opet svakojački. Morao se uzdržavati sam davajući instrukcije slabijim djacima*, što mu pri njegovom talentu ne bi bilo težko, da su mu roditelji raznih propalih djaka plaćali tako savjestno, kako je on to zaslužio. Njegovi profesori su ga doduše preporučivali u njegovom razredu slabijim djacima, da hoće li proći, neka si uzmu Stipu da ih podučava, tako je Stipa imao posla dosta, jer je podučavao od ranoga jutra do kasne večeri, ali plaća mu uza sve to bila preslaba za njegovo bijedno uzdržavanje.

Poslije trećeg razreda otišao je Stipa o ferijama na put po Zagorju i Sloveniji čak do Trsta, sve to pješke, kadkada na seljačkim kolima, o čemu je po povratku napisao i putopis*. No kako su bile kod nas tolike policijske premetačine, propali su svi njegovi putopisi na policiji.

Zato je prešao nesretni Stipa na nagovor svojih nekih prijatelja u IV. razred na rakovačku gimnaziju, ali tu je stradao materijalno još gore nego u Zagrebu, jer je u Rakovcu bio sasma nepoznat. I tako se dogadjalo, da se Stipa od gladi u školi čak i onesvješćivao.

Poslije četvrtog razreda gimnazije otišao je Stipa o praznicima na put po Slavoniji3 čak do Zemuna i natrag pješice i to bez ikakvih sredstava, jedino sa svojom izvrstnom svjedočbom kao legitimacijom. I taj put je bio opisao, no žalibože se nije ni taj putopis sačuvao.

Zato se je dakako vratio opet u V. razred u Zagreb na gornjogradsku gimnaziju. U to vrijeme se za njega zainteresirao neki očni liječnik, koji ga je šest nedjelja držao u nekoj tamnoj komori, da bi mu tobože liječio njegov slabi vid, što je dakako svršilo s neuspjehom.

U šestom razredu organizirao je Stipa djake tako, da su si najbolji djaci iz raznih predmeta podijelili djake u razredu, da ih podučavaju tako, da bude najgori red „dobro“. Stipa je podučavao jezike latinski i grčki. Uz to je djake učio i ruski izkorištavajući svoje znanje, koje je

5

stekao na svom putu u Rusiju za vrijeme školskih praznika nakon petog razreda. Kako je u to vrijeme - bilo je to 1888. godine - na vlasti u Hrvatskoj bio ban Khuen Hedervary i mađaroni, upućivao je Stipa svoje drugove takvim smjerom, da iz njih ne postanu magjaroni, već pravi narodni branitelji. To je dovelo do njegovoga izključenja, koje je bilo Stipi stavljeno do znanja bez ikakvoga obrazloženja4. Kad je Stipa tražio od ravnatelja razlog svom izključenju i kad su njegovi drugovi prestali pozdravljati ravnatelja zbog njegove nepravednosti, zatražio je taj čovjek od zagrebačkog redarstva, da se Stipa zatvori u odjel za umobolne u bolnicu Milosrdne braće. Tu je bio osam dana, a jer se ova nečovječnost nije mogla nikako shvatiti, a kamoli opravdati, odpremili su Stipu u njegovo rodno mjesto, od kuda se nije smio maknuti nego k misi u župnu crkvu.

No Stipa se u ovoj neprilici brzo snašao. Nabavio si knjige za VII. i VIII. razred, te je u Trebarjevu sam učio, pomažući uz to svojima, koliko je god znao i mogao*. Ove dvije godine djelovale su osobito na njegov duševni i socijalni razvoj, te se on, ako je to bilo moguće, još bolje sljubio sa svojim narodom, proživljavajući još više cijelim svojim razumom težki seljački život i sve njegove muke i tegobe.

Poslije dvije godine položio je bez ikakvih neprilika u Zagrebu ispit zrelosti, te se na jesen iste školske godine upisao na sveučilištu na pravnički fakultet. Njegova pok. mamica dala mu je nauk, neka nikako ne uči ni za popa, ni za fiškala. Pop, kaže, ima džep bez dna, te mu nije nikada dosta novaca, dok fiškal mora iz pravoga čovjeka napraviti krivoga, a iz krivoga pravoga.

Studije na sveučilištu prolazile su mu veselo, jer više nije trpio od gladi - a to je za djaka glavno - često je stanovao kod kojega kolege, s kojim je učio, koji je njemu čitao škripta, a on bi mu onda predavanja tumačio.

Jedne praznike boravio je kod grofa Erdödya, kojega je isto podučavao. K sebi je tada pozvao u Štakorovac na posjed grofa Erdödija svog sinovca Pavla, da i njega podučava, jer je bio s grofom premalo zaposlen. Prema Stipinom mišljenju Pavle nije dovoljno učio, pa ne znajući si pomoći, Stipa ga je hipnotizirao, da ga prisili na studij. A kako je Stipa pripoviedao, Pavle je poslije hipnoze ustajao u 5 sati ujutro, te marljivo učio svoje zadaće*.

6

Protumagjarske manifestacije i spaljenje magjarske zastave

God. 1895. bio je car Franjo Josip I. u posjetima u Zagrebu. Stjepan Radić, onda djak na sveučilištu, dogovorio se zato sa svojim drugovima, kako bi oni na svoj način taj posjet „proslavili“. Sveučilištarci su se dogovorili, da će doći povorka od više stotina uniformiranih sveučilištaraca, za njima će ići ostali u tamnim odijelima, od sveučilišta na Jelačićev trg. Na Jelačićevu trgu izpod spomenika Jelačića bana će se provesti prema dogovoru demonstracija: Četiri sveučilištarca, koji su bili „uniformirani“ odredjeni su da će razvit magjarsku zastavu na Jelačićevom trgu kod spomenika - kao znak supremacije Magjarske nad Hrvatskom - peti će je polijati špiritom i zapaliti, dok će Radić se zadržati s policijom, da stvar do kraja što bolje uspije. To se sve imalo dogoditi u momentu, kada će dolaziti kola s Franjom Josipom na Jelačićev trg.

Kod ove protumagjarske manifestacije bilo je na stotine sveučilištnih djaka, koji su to pokazali protumagjarskim poklicima, te je policija imala pune ruke posla, no uhapsila je samo 56 sveučilištaraca, samo da smanji što više značenje ove demonstracije. Radića je policija proglasila kolovodjom i svi su pohapšeni i preslušani i 56 djaka je zadržano u zatvoru i odvezeno poslije sudske rasprave u Bjelovar u zatvor. Radić je sudjen na šest mjeseci, nekoliko djaka na četiri, dva i nekoji na jedan mjesec. Stjepan Radić odsjedio je čitavih 6 mjeseci.

Ovaj zatvor upotrebio je Stjepan Radić da uči magjarski, te si je dao od svojih slobodnih drugova* poslati sve moguće vježbenice, da mu to što bolje uspije, te je tako dugih šest mjeseci koristno upotriebio.

Izašavši iz zatvora bjelovarskoga, brzo na to otputuje u Prag5, da tamo nastavi pravničke studije. No kako je bio živoga temperamenta, održao je u „Slaviji“ u studentskim prostorijama govor, poslije kojega je odsudjen na 10 dana zatvora i iztjeran iz Cislajtanije.

Time je dakle završio svoje studije u Pragu, te je kanio dovršiti studije u Moskvi. Ali zato je bilo potrebno prilično sredstava. Zato se obratio na pok. biskupa Strossmayera i na više odličnika i prijatelja, koji su mu pomogli materijalno i savjetom, te su ga pače preporučili u Rusiji, jednom samostanu u Kijevu. Nakon kratkog boravka u Kijevu, odputovao je u Moskvu, gdje se imala 1896. godine obaviti krunitba cara Nikole II., te je Radić htio biti prisutan ovoj velikoj slavi ruskoga naroda i kanio se ujedno zapisati na koje rusko sveučilište, jer je bio sa zagrebačkoga religiran. Radić si je sabrao od svojih mnogih prijatelja novac za ovaj veliki put.

Meni je bio pisao, neka ga počekam u Moravskoj u Metilovicama*, gdje sam te godine bila učiteljica, i kamo mi je dolazila na ferije moja sestra. Ne mogavši dočekati povratak Stjepana Radića odputovala sam polovicom kolovoza u Prag, da si potražim još o praznicima drugo učiteljsko mjesto.

7

Povratak iz Rusije i moj put u Švicarsku

Moj zaručnik je došao za nekoliko dana za menom, te mi je pripoviedao, kako su bile ogromne tribine u Moskvi prilikom krunidbe. Dogodila se je naime kod toga velika nesreća. Srušile su se drvene tribine i poginulo tu kod toga desetak tisuća naroda.

Stjepan Radić se zadržao u Rusiji jedno tri mjeseca i onda, dakako preko Praga, gdje se zadržao nekoliko dana, otputovao u Hrvatsku. Veseo kao uvijek, pripisivao mi je zaslugu da sam mu spasila život, te da se ranije vratio iz Moskve na moj poziv ne dočekavši carske krunitbe.

Budući da mu radi različitih neprilika nije bilo moguće nastaviti i svršiti sveučilište u Rusiji, odlučio je Radić, da se upiše na Političku školu u Parizu, ali jedno je bilo već prekasno za upis, a trebalo je platiti školarinu, jer je to bila privatna škola, koja se od školarine uzdržavala. Da bude neprilika još veća Radić oboli, te je napustio Pariz i otiđe u Lausann-u, gdje se liječio i ujedno učio francezki, te posjećivao razna predavanja.

No kako se prema mnijenju nekojih liječnika njegova bolest plućna pogoršavala, pisao je meni, neka si uredim, da mogu na praznike doputovati u Švicarsku. Meni je dakako bilo težko primiti taj poziv, no ja sam si našla još dvije kolegice, jednu mojih godina i jednu stariju, preko 40 godina, te smo uistinu veselo krenule na put iz Tabora preko Bavarske na Bodamsko jezero, gdje smo noćile, a na to drugi dan smo odputovale prema zapadu za Neu-Chatel i od ovuda u Lausanne. Tu sam se zadržala čitavi mjesec dana i Radić se je liječio. Dobivao je injekcije u ledja i u prsa, te je bio sav izboden. Medjutim je drugi liječnik konstatirao, da ima Radić tako zdrava pluća, kao možda jedan izmedju hiljadu ljudi, te je Radić na tu konstataciju otišao onda iz Lausanne na jesen u Pariz, gdje se upisao na školu političkih znanosti. No ne imajući novaca za školarinu, molio je ravnateljstvo škole za oprost od školarine, što mu je iznimno dozvoljeno.

Ja sam bila godine 1897./‘98. premještena iz Tabora na učiteljsko mjesto u Jistebnicu, kamo mi je Stipa dalje skoro dnevno pisao, te mi je koncem školske godine konačno napisao sasma otvoreno, ako ga volim, da se moram zahvaliti na svom učiteljskom mjestu. Ja sam to po duljem razmišljanju i napravila, i zahvalila se na učiteljskoj službi, te sam živjela u Pragu kod moje udate sestre, koja je bila odlučno protiv toga, da se udajem, te me je sklopljenim rukama molila, da to ne činim. No ja svoje drage, sada već pokojne sestrice poslušala nisam. I makar bio moj život čitav pun muke i žalosti, ne mogu nikako reći, da žalim, što sam taj sudbonosni korak napravila. Jer tolike ljubavi i poštovanja, što sam doživjala od moga supruga to daleko nadvisuje sve pretrpljene boli duševne i razna stradanja. Svaka njegova blaga riječ bila je melem na moje duševne rane, koje su kao čudom odmah zacijelile.

8

Slika 3 Sestra Marije Dvořákove

Slika 4 Crkva Sv. Norberta

9

Dne 23. rujna 1898. bila je naša svatba u okolici Praga*, sasma jednostavna kako samo može biti svatba sirotinje. Moja teta, dao joj Bog duši lahko, imala je uvijek na zalihi malo latke za oprave, te sam ju zamolila za jedan komad i dala sam si napraviti jednostavnu putnu opravu. To je bila ujedno moja svadbena haljina*. Stipa je, dao mu Bog duši lahko, bio na tom još gore, on si je uzajmio od našega svatbenoga kuma kaput. I tako smo se vjenčali u jednoj maloj crkvici za onda izvan Praga, „na Andelce“ jutro oko 8 sati, sestra je priredila mali zajutrak, šunku s čajem, a onda je složno drago društvo otišlo s nama na objed u jedan odlični, ali jednostavni hotel usred Praga k „Chodery“ u nekadašnjoj* Ferdinandove tridy.

Na to za nekoliko dana zamolio je naš svadbeni kum moga supruga, da bi li bi htio s njime putovati u Krakov i Lavov, gdje bi on htio otvoriti vinaru, jer da on ne zna poljski, te mu je težko se dogovoriti.

Radić je dakako privolio i mi smo za dan, dva se dali na put. U Krakowu smo se zadržali jedno dva dana, u Lavovu jedno tri dana i na to sami mi dva smo putovali preko Pešte u Zagreb, a dalje u Zagorje jednom Stipinom prijatelju Krištofu na njegov posjed* u Pristavu, gdje smo ostali nekoliko dana. Na to smo otišli u Bjelovar k Ivanu, Stipinom bratu, željezničaru. Onda smo otišli na Trebarjevo. U Sisku nas je dočekao na saljačkim kolima najmladji brat Stipin Tomaš.

Na Trebarjevu smo bijedno kao i čitav narod živjeli čitava tri mjeseca kod Stipine sestre Kateka*. Bila je u ono vrijeme baš prešla zaredice četvrta poplava: na proljeće i na jesen, i opet na proljeće i na jesen. I tako se sjećam, da u kući nije bilo ni kapi masti, te smo na sam Božić imali za objed malo zakiseljeni poriluk. Dakako, da ni druge dane nije bilo ništa boljega, jer se nije te godine ništa hranilo, a voda je bila odnesla i to malo kukuruza, što je bilo na polju ostalo. Kakva je to bila bijeda, to si nitko ne može predstaviti; kad se još dan danas sjećam, kako sam si uzela iz podruma jednu repu, i kad sam spazila, da to nije bilo prav sestri moga supruga, nikad više, makar kako gladna, nisam više repu dirnula.

No Stipu to nije nimalo smućivalo, on je već imao svoj plan za put u Pariz. I tako je bilo.

Koncem siječnja 1899. pokupili smo svoju sirotinju (svoje pokućtvo, dva jednostavna ormara, dva kreveta i pisaći stol ostavili smo sestri Kateku) i otputovali ravno u Pariz, gdje smo nastavili naš sirotinjski život s Trebarjeva. Imali smo malu petrolejsku pećicu, gdje sam kuhala, te sam kupovala od mesara juhu od kosti, koju sam ukuhavala. To je bio ručak*. Kuhala sam naravno samo to, što je bilo najjeftinije i što je bilo brzo gotovo. Imala sam naime i drugoga posla: prepisivati radnju moga supruga za Političku školu „Hrvati i Južni Slaveni“ („Les Croates et les Slaves du Sud“).

Makar je bio Stjepan Radić proglašen za izvrstnoga djaka Političke škole i nazvan „lauréat“ te je dobio poslije ispita prema svom vlastitom izboru knjiga u koži uvezane za 200 franaka, to nije nikako umanjilo bijedu u našem privatnom životu. Sjećam se, da nam se dogodilo, da nismo imali ni prebite pare, pa sam ja pretražila čitav ormar, ne bi li našla suhu koricu kruha ili čak kocku šećera, ali badava. Našla sam u ormaru jedino šačicu rezanaca, te sam ih pok. Stipi skuhala, a ja sam ostala sasma na tašte do popodne, kad je Stipa otišao potražiti prijatelja Markovića, te od njega uzajmio pet franaka. Onda smo išli skupa na večeru, te smo dalje još jedno vrijeme oskudjevali; dok nam nisu iz Zagreba stigli obećani novci.

U Parizu čitavo vrijeme od šest mjeseci nismo bili ni jedan jedini put u kazalištu, što je i razumljivo, kad smo jedva kraj s krajem i onako povezali i osim toga smo bili uvijek tako

10

zaposleni s korespondencijom i člancima i drugim radom, da se nismo na nikakve zabave ni sjetili.

Svršivši školu političkih znanosti sa odličnim uspjehom, spremili smo se za put u Češku i to u Prag s obzirom na to, da si uredimo u Pragu naše financijalne prilike u raznim redakcijama. Doputovali smo u Prag negdje polovicom srpnja 1898., te smo slučajno dobili stan na Maloj Strani u samom susjedstvu moje pok. sestre, što mi je dakako bilo jako sgodno, da imam u blizini svoju dragu seku, kao mlada gazdarica, koja treba češće savjeta, pa i pomoći.

Slika 5 Marija i Stjepan Radić s kćerkom Milicom 1900. god.

Tu smo ostali čitavu godinu dana. Tu nam se rodila naša draga kćerka Milica 1899, te sam dakako bila s njome prilično zauzeta. No moj dragi Stipa je posjetio desetak redakcija i tražio još nova poznanstva, da si olakša svoj političko literarni rad. A njega su zavoljeli, gdje god došao već kao Hrvata i Slavena i uz to čovjeka vanredno naobražena, koji je u kratko vrijeme naučio češki. Pisao je najviše u češke mjesečnike. Osvetu (Prosvjeta), Sovansky Prehled, Rozhledy, Česka Revue i drugdje. Bio je medju Česima obljubljen ne samo radi svoje velike inteligencije, ali i radi svoga živoga temperamenta, no to je opet morao platiti izgonom iz Praga i pače Cislajtanije, te smo isto imali određeni rok od policije za put, te smo bili u Pragu jedva godinu dana. Iz Praga smo se preselili god. 1901. baš na drugi kraj države, u Zemun, gdje smo ostali godinu i četvrt. Tu nam se rodila druga kćerkica Miroslava početkom rujna (1901.) 6.

11

Iz Zemuna je moj suprug često putovao u Beograd, te se upoznao sa svim važnim političarima. Ali uza sve to želio je da dodje u centar hrvatskoga naroda, u Zagreb, te je zatražio mjesto tajnika hrvatske opozicije, koja je onda bila slučajno nešto ojačala.

Poslije toga 1902. poslije duge korespondencije je konačno Radić imenovan tajnikom opozicije, što je bilo razlogom, da smo se opet iste godine poslije male pauze od tri mjeseca u Končanici, kraj Daruvara, gdje nas je g. Krepelka nastanio u svojoj kućici u bivšem dućanu, preselili smo se konačno u Zagreb i tu smo ostali.

Kako smo kupili kućicu...

Godine 1902. početkom rujna bile su u Zagrebu velike demonstracije protiv Srba. Povod njima je dalo pisanje srpskoga „Književnoga Glasnika“, koji je sasma otvoreno napisao, da treba Hrvatima navijestiti „rat do iztrage“. Što je bio razlog ovomu pisanju, ako je u obće bio kakav razlog, o tome se nije govorilo. Demonstracije su se razširile po cijelom gradu i to tako jake, da je bila pozvana konjica, da demonstrante raztjera. Mi smo onda stanovali na Prilazu br. 15 u kući Kontakovoj. U neposrednoj blizini bila je Popovićeva trgovina špeceraja, te sam sa prozora u prvom katu mogla sve točno promatrati, što se dolje dogadja. Moj suprug, Stjepan Radić, šetao je uzrujano i zamišljen po sobi od jednog kraja na drugi, kao obično kad je smišljao velike članke ili kakvu političku akciju. Zdola se čula strašna galama demonstranata i kad sam pogledala kroz prozor, vidjela sam, kako demonstranti uništavaju čitav dućan, kako razbacivaju po ulici ladice s kavom, rižom, sladorom i dr.

Pozvala sam svoga supruga, da demonstrante umiri, da im kaže koju sgodnu riječ, ali razbješnjela masa, medju kojom je bio uzput rečeno i naš kućevlasnik Kontak, htjela je demolirati kuću, te provaliti k nama u stan da obračuna sa Stjepanom Radićem, jer se stavio u obranu Srba*. To se opetovalo i 3. rujna ujutro, kada je Radić opet demonstrantima govorio najprije s prozora u I. katu, a medju inim im rekao, da vanjski svijet ne će znati što su Srbijanci protiv Hrvata napisali, kako su Hrvate izazvali, te da su skrivili ovu demonstraciju, ali za ovu pobunu će čuti, te će Hrvate osudjivati kao barbare. Ali blage i razborite riječi Stjepana Radića slabo su djelovale na razbješnjele demonstrante. Radić je sašao dolje na ulicu medju demonstrante - ja sam išla s njime, jer sam se bojala za njega - te ih na novo upozorio, neka se kane toga posla. Ali demonstranti sa raznim bijesnim uzklicima su se spremali navaliti sa kamenjem na Radića, koji je skinuo šešir na znak, da se navale ne boji. U taj čas se tu stvorio opet Kontak, koji je masu naroda upozorio, da je Radić pošten čovjek, koji se bori za narod. Na to je Radić pozvao demonstrante, ako se hoće boriti za narod, neka idu s njim, da će na državnom kolodvoru skinuti nezakonite magjarske napise. Pobunjeni narod je išao čas za nama, ali prije nego smo došli na Kazalištni trg, masa se razbježala s poklicima: „Ne idemo na kolodvor, tamo bi tekla krv“, i vratiše se opet na Prilaz.

Radić bijaše drugi dan na to zatvoren - policija je došla drugi dan jutro u 6 sati, te ga odvezoše na policiju u Petrinjsku ulicu a onda predaše odmah Sudbenom stolu, gdje je Radić odsjedio do 20. siječnja. Onda smo slavili Božić sa zakašnjenjem gotovo mjesec dana.

Stjepan Radić makar zatvoren brinuo se za svoju obitelj kako je mogao. Nije bilo dana da ne bi napisao kakav članak za novine. Još u Zemunu si je uredio saradničtvo za staročeške novine „Hlas Naroda“ u Pragu (bio više od godinu dana suradnik), te sam mu pisala članke i slala ih u Prag*, od vremena do vremena je napisao i koji članak za „Narodne Listy“, bio je saradnik i

12

mnogih čeških revija, i to „Česka Revue“, „Slovansky Prehled“, „Rozhledy“, „Osveta“ (Prosvjeta) i dr. Pisao je katkada i ruski i francezki. U Hrvatskoj je pisao od vremena do vremena koji članak za „Obzor“, dok je u riečkom „Novom listu“ bio neplaćenim saradnikom više od godine dana.

Godine 1903., 1904. i pete izdavao je Stjepan Radić svoj mjesečnik Hrvatsku Misao, koji se jako lijepo u kratko vrijeme razširio, dok ga nije podkopala Riječka rezolucija 1905. Tako rekuć jedini ustao je Stjepan Radić protiv Riječke rezolucije, koja je sporazumom hrvatsko-srbske koalicije ustupila Rijeku Magjarima.

Slika 6 Marija Radić (Hrvatski državni arhiv)

Ali ja sam htjela opisati taj važni za nas dogadjaj, kako smo došli do kućice.

Radić u zatvoru, ja sa svoje dvoje sitne djece bez ikakvih sredstava i mene šalje Stjepan Radić „kupiti kućicu“. Kućevlastnik naš Kontak dao nam je naime odmah isti dan, 3. rujna, kad su bile demonstracije* odkaz, bivši u strahu, da mu ne bi demonstranti, kako su se prijetili demolirali kuću. Zato odmah kod prvog moga posjeta u zatvoru smo se dogovorili, da ćemo si kupiti kuću, da nas ne može nikakav kućevlastnik bacati iz stana.

Ja sam bila naime novce od Draškovićeve nagrade odmah, kako smo ih dobili od Matice Hrvatske iz Draškovićeve zaklade dva puta po 1000 forinti za Radićeva djela7, „Savremena Evropa“ i „Moderna kolonizacija i Slaveni“, poslala svojoj sestri u Prag, da ih uloži* u pražku štedionicu, da ne budem u napasti, da bi novce potrošila. To je bio čitav kapital, koji smo posjedovali. Bila sam u sto briga, kako ćemo doći do daljnjih novaca. No moj suprug imao je odmah svoj plan gotov. Ja sam išla kupovati kuću okolo po periferiji Zagreba.

13

Bila sam na Pešćenici, na Voćarskoj cesti, u Petrinjskoj ulici i konačno sam se zaustavila u Medjašnoj ulici, gdje mi se jedna kućica, makar bila najskuplja od svih tih malih, činila najsgodnijom. Bila sam kod kupovanja kuće još s jednim gospodinom, prijateljem moga supruga, da mi bude nešto lakše ili da si barem utvaram, da nisam sama. Kad sam suprugu opisala kućicu - prizemna kućica, tri male sobe, jedna malo veća, dvije kuhinje, podrum ispod 2 sobe, kuća na ključ, crijepom pokrita, otprilike u polovici nekadašnje Medjašnje ulice, on se složio odmah s menom da to bude dobro i neka samo pozovem muža sa ženom k njemu u zatvor, da će im on točno razložiti, kada će dobiti novce. Tako je i bilo.

Pozvala sam vlastnike kućice k njemu u zatvor, gdje im Radić obeća, da će novce dobiti za 14 dana. Ja nisam sama vjerovala, da bi to bilo moguće u tak kratkom roku tolike novce nabaviti. Za nas - sirotinju - je to bila strašno velika svota. Ja sam dakako napisala odmah svojoj sestri, da mi pošalje u Pragu uloženi novac*. Otišla sam u Prvu Hrvatsku Štedionu, gdje su mi obećali hipotekarni zajam od 4.300 forinti. Ostale novce smo dobili iz Siska nekakvim posebnim zajmom, gdje smo morali odplaćivati 16 forinti tjedimice. Bilo nam doduše težko i više puta pretežko, jer smo remen morali stegnuti do krajnje granice, no uz dobru volju smo se i na to priučili.

Nije prošlo ni urečenih 14 dana i ja sam izplatila kućicu do posljednjega filira bivšim vlastnicima cijelu dužnu svotu za našu kućicu. Bila sam sama iznenadjena, da nam je to uspjelo. Bio je to znak i velikoga povjerenja, koje je imao Radić već onda kao mladi političar. Kućica je bila uistinu sgodna, te s malim ispravcima prilagodili smo ju za sebe.

Za jedno vrijeme smo iznajmili jednu sobu, no tim smo se jednome prijatelju samo nekako odužili, makar si stvarno nismo pomogli. Kasnije smo uzeli na stan jednu učenicu srednje škole, ali i to je bilo na kratko vrijeme, te nam nije mnogo pomoglo.

14

Osnivanje seljačke stranke

U to je već došlo osnivanje seljačke stranke 1904. u prosincu, a s njim su bile povezane sve naše političke prilike i neprilike. Protunarodna gospoda su shvaćala, da je to u stvari dobro, što Radić organizira narod*, ali baš zato su se Radića bojala i njemu smetala na svakom koraku, bojeći se njegova uspjeha. Samo taj uspjeh je bio krvavo zaslužen, a samo malo je bilo gospode*, koji bi se dali na taj težki, mučni rad. Kad je išao Radić na skupštinu, uzeo si je samo novce za vlak i dva ili tri paketa svoga „Domića“, koji je medju narod z početka kod osnivanja stranke dijelio, kasnije već svijestnomu narodu prodavao.

Slika 7 Stjepan Radić govori

U to vrijeme bila je u Hrvatskoj hrvatsko-srbska koalicija na vladi, te je sasma prirodno, da je svojom „promičbom“ i raznim neukusnim lažima i smicalicama protiv ovoga mladoga hrvatskoga idealiste zatukla „Hrvatsku Misao“.

No Stjepana Radića je svaka ovakva borba samo ojačala. Seljačka stranka je bila onda - 1904. osnovana u prosincu - u svojim prapočetcima, tu je bilo potrebno za razvoj stranke neizmjerno mnogo napora, truda, muke, skupština, pouzdanih sastanaka, članaka, jednom rječju najveće požrtvovnosti, kakvu si možemo zamisliti kod jednog narodnoga radnika. Odlazio bi od kuće, uzeo si novce samo za vlak, kamogod je išao na skupštine, i dva do tri smota slabo zamotanih novina, koje je narodu dijelio i tako ga pomalo - baš pomalo - predobivao. Narod, izvaran od pokvarene gospode, koja su ga mitila ne samo gulašem i

15

pićem, nego i novcem, polagano je počeo vjerovati i shvaćati taj novi evangelium seljačke stranke za svoje narodne i seljačke interese, te napuštati gospodske stranke. Nejedanput je bio Radić* u pogiblji života, nejedanput je došao tako izmoren, ne primivši po cijeli dan ni zalogaja, i održavši tri, četiri do pet sastanaka u raznim mjestima, te pripovjedaše s takvim oduševljenjem o svojim sastancima, kao da je na svakom sastanku dobio glavni dobitak.

Osim za češke smotre i novine pisao je Radić kasnije za Maticu Hrvatsku, te je najprije ponudio Matici Hrvatskoj „Djevojački svijet“, onda „Češki narod u XX. Stoljeću“, dalje knjigu „Moderna kolonizacija i Slaveni“ i konačno „Financijalna znanost“. Za sva tri8 posljednja djela dobio je Radić ne samo honorar, nego i Draškovićevu nagradu od 1000 forinti*. Ali to se nije dopalo gosp. Wilderu, suradniku ondašnjega „Pokreta“, te je izračunao onda u tim svojim novinama Radiću honorar još za nekoliko stotina veći - da bolje djeluje hrvatski jal. Samim knjigama nije niti mogao prigovoriti, a honorar je bio onakav, kakav su dobivali svi saradnici Matice Hrvatske.

Bilo je to u vrijeme Riječke rezolucije, kad je srbsko-hrvatska koalicija bila na vladi, te javno mijenje prilično pobunjeno proti Stjepanu Radiću radi osnivnaja seljačke stranke, te je svako huškanje proti njemu bilo im dobro došlo. Hrvatska inteligencija je osjećala, da je u seljačkom narodu kao takvom sva snaga i moć, i da će Radić svojom uztrajnošću i ljubavlju za narod, pa i svojim ličnim političkim kvalitetama konačno pobijediti, ali mjesto da mu u tom neizmjernom narodnom radu pomogne, zamrzila ga je svom dušom kao opasnoga suparnika na narodnoj njivi, te mu smetala na svakom koraku. Zato su mu bili jalni i honorara od Matice Hrvatske, jer su znali, da može Radić lakše raditi medju narodom, kad mu je existencija za njegovu obitelj osigurana. Protiv Riječke rezolucije napisao je i izdao Radić brošuru pod imenom „Riječka Rezolucija“, pa smo ju bili i prilično razpačali u više tisuća primjeraka*.

Slika 8 Marija i Stjepan Radić u mnoštvu

16

Naš put u Rusiju

Godine 1908. bio je Radić na Sveslavenskom kongresu u Pragu, te se tu upoznao s raznim znamenitim ličnostima iz velikoga slavenskoga svijeta. Sa češkim političkim prvacima već je bio sprijateljen od god. 1900., kada smo živjeli u Pragu, tako da je po svom književnom radu nazvan čak češkim piscem. Medju inim se tu upoznao s Poljakom sveučilištnim profesorom Dr.-om Zdiechowskim iz Krakova i s ruskim generalom Volodimirovom, koji nas je kasnije posjetio u Zagrebu, gdje je bio i našim gostom. Kao takav pozvao nas je na dulji boravak u nekadašnji Petrograd i Radić je poziv ozbiljno prihvatio. Mi smo odputovali koncem siječnja 1909. u Prag, gdje sam kod jedne svoje kolegice - učiteljice ostavila svoje troje djece za neznatnu odštetu. Godine 1906. rodio nam se prvi sinek Vladimir, koji je bio onda dvije godine6. Brzo na to smo odputovali preko Krakova i Varšave u Petrograd, gdje nas je general Volodimirov srdačno primio, davši nam od svog stana lijepu sobu u prvom katu. Stan je bio u kući, gdje su bile otraga parne kupke, koje smo dakako i mi upotrebili.

Inače je naš život tekao isto kao u Zagrebu, pisali smo članke i radili cijeli dan. Moj je suprug odlazio od vremena do vremena s generalom V. i u posjete, medju inim i grofu Uhtomskomu, gdje se je dogovorio za saradnju u njegovim novinama, a katkada bi odlazio i sam. Odputovao je s generalom Volodimirovom i u Moskvu, gdje je održao predavanje o prilikama u Hrvatskoj. Sjećam se, da se iz Moskve vratio zlovoljan, jer su mu i tu Srbijanci smetali, makar je Radić svuda Srbijance branio kao svoju braću.

Da njegovo prosrbsko držanje nije bilo farizejsko, najbolje svjedoči njegov šestmjesečni zatvor, koji je odsjedio nakon protusrbskih demonstracija 1902. u Zagrebu, kada je uzeo Srbe u zaštitu*.

Za lijepoga vremena više puta smo se i mi dva skupa prošetali Petrogradom, koji mi je ostao u ugodnoj uspomeni, osobito sa svojim Nevskim prospektom i sa svojim blještavim crkvenim kupolama.

Stjepan Radić je dakako bio kao riba u vodi medju svojim Rusima, meni je bilo dakako teže, jer sam doduše čitala ruski, no trebalo još „uho“ da se nauči na izgovor. Najviše se razgovaralo kod zajutarka uz samovar i ja sam se usput usavršavala u dragom mi ruskom jeziku. To smo se naučili piti ruski čaj na veliko, tako da nismo zaboravili kupiti samovar od svojih neznatnih sredstava, koji je kasnije kod nas doma godinama i godinama bio u uporabi kao ugodna uspomena na Petrograd.

U Petrogradu smo se zadržali čitava dva mjeseca, te smo se onda istim putem preko Varšave i Praga vraćali u Hrvatsku. U Pragu smo pokupili djecu, djevojčice, koje su išle u Pragu u češku školu, dok Vlatko je bio istom dvije godine.

Kad smo se vratili iz Petrograda, djevojčice su nastavile u hrvatskoj školi a da im se nije ništa poznalo, da su bile na „izletu“ u Pragu6.

17

Osnivanje Slavenske knjižare i ponovni zatvor Stjepana Radića

Slika 9 Knjižara 12.11.1945. nakon bombe bačene od komunista

Oko godine 1909. upoznasmo se s obitelji jednoga Čeha, Franje Sodomke, te smo se s njim sprijateljili. Gospodin S. imao je veliki posjed u Preložčici kraj Siska, gdje su mu djeca polazila u pučku školu. No na skoro je g. S. radi svoje djece posjed prodao, te su se preselili u Zagreb, gdje su stanovali nedaleko od Medjašne ulice, gdje smo mi stanovali*.

U to vrijeme već radi političke hajke Matica Hrvatska nije htjela štampati Stjepanu Radiću knjige - bio je onda napisao originalnu knjigu: „Savremena Ustavnost“ - time* nam je bio naš život kao obično prilično otežčan. I tako smo se 1911. u prijateljskim razgovorima s g. Sodomkom i na njegov se savjet zainteresirali najprije za papirnicu Klein - koja je bila onda zatvorena - u Jurišićevoj ulici br.3. No budući da nam je bila preskupa - tražio je g. Klein od nas 17 tisuća forinti, a ladice u policama su bile gotovo sve prazdne - iznajmili smo na br. 1a u Jurišićevoj ulici prazdni dućan i ja sam ga dala urediti za papirnicu i knjižaru. Tu nam je g. S. uzajmio dakako uz sigurno jamstvo tih najpotrebnijih nekoliko tisuća forinti* za papirničku robu i ja sam odputovala u Prag da nabavim najnuždniju robu.

Namjerila sam se slučajno na jednu solidnu firmu, gdje su mi osobito savjetom išli na ruku, što je dobro kupiti, te sam za te - koliko se sjećam - četiri tisuće forinti dobila ni više ni manje nego 13 velikih sanduka papirničke robe. Obišla sam ujedno nekoliko velikih poznatih pražkih knjižara, gdje sam dobila u komisiju, dakle bez novaca, dobre češke knjige. To je svakako zanimljivo s obziro na to, što u Zagrebu nisam na ime moga supruga mogla dobiti niti jedne knjižice od nijedne knjižare i najmanje od Kugli-a, dok u Pragu je Radićevo* ime već onda imalo tako dobar glas, te su mi knjige izručili bez ikakvoga jamstva.

U to vrijeme kad sam ja osnivala knjižaru god. 1911., bio je u Hrvatskoj na vlasti ban Tomašić, kojemu je prilično smetala Radićeva uspješna agitacija radi osnivanja Seljačke stranke. Tomašić bi se bio rado riješio Stjepana Radića, i gledao na svaki način da mu omete njegov

18

rad. Tako je poslao i svoga doušnika, dra. Gustava Franka, da nagovori Stjepana Radića, da otidje u Ameriku, te da će mu se isplatiti za put 60 tisuća forinti. No Radić na to nije pristao, te je Tomašić dalje snovao, kako bi se Radića riješio.

Dne 7. studenoga 1911. iznenada je razpušten Hrvatski sabor, gdje je Radić bio već od 1908. narodnim zastupnikom, te ga je štitio imunitet protiv raznih političkih progona. Istoga dana već je čekala policija na ulaznim vratima u sabornicu, da odmah Radića uhapsi. Radić nije odmah poslije svršetka sjednice* izlazio, nego se dogovarao još s narodnim zastupnicima seljačke stranke o daljnjoj akciji medju seljačkim narodom, te sam ga ja upozorila sa galerije, da ga policija već na ulazu očekuje. Ali to nije smetalo Radića da se dogovori još za zajednički objed sa nar. zastupnicima i to u hotelu „Kod Jagnjeta“. Medjutim policija je opazila, da je sabornica upozorena, da očekuju Stjepana Radića odmah na ulazu, te se odtuda udaljila. Ja sam medjutim otišla doma na objed, i narodni zastupnici seljčke stranke otišli su svi u prije imenovani hotel. Došavši do Medjašne ulice, našla sam detektive na gornjem i doljnjem kraju ulice, te sam to odmah telefonski javila u hotel, da ne bi moj suprug doma dolazio. Ja sam na to otišla u knjižaru, gdje su baš tesari svršavali galeriju* i za jedno vrijeme sam otišla onda u hotel. Detektiv, koji me je pratio u knjižaru je dakako medjutim brzo otišao. Bilo je već blizu 4 sata i narodni zastupnici svršili su svoj dogovor, te su se uputili svojim kućama, dotično na kolodvor*. Ali momu suprugu sam savjetovala, da ne ide kući, nego neka zamoli brata, da bi mogao ostati neko vrijeme kod njega. A tako je i bilo. Otišli smo dalje Gajevom ulicom, pa onda zakrenuli u Trenkovu, gdje smo se razstali. Oba brata su otišla gore u stan, a ja sam otišla opet u knjižaru i onda doma.

Stan Dra Ante Radića bio je slučajno za iznajmiti, te su za koji dan došla četiri gospodina - dakako od policije - iznajmiti tobože stan. No pok. Vilma, supruga Dra Ante Radića znala je odmah u čem je stvar. Pokazala je „gospodi“ najprije vanjske nuzprostorije i dotle je upozorila svoju kućnu pomoćnicu, da se Stipa makne iz svoje sobe van - tri sobe su bile u uglu kuće sa dva izlaza, te kad više nije bilo opasnosti, da bi nekoga našli u njima, uvela „gospodu“ i u te sobe, i sve im mirno dalje pokazivala, kao da se nije ništa dogodilo. Dakako da je bilo „gospodi“ , koja su stan „iznajmljivala“ nezgodno ići na novo gledati nuzprostorije, te su se povukli „kratkih rukava“.

Ja sam ga za cijelo vrijeme gotovo od tri mjeseca posjetila samo dvaputa, kako sam i inače rijedko dolazila u kuću Dra Ante Radića, te s te strane nije moglo biti policiji ništa sumnjivo.

Stipa je ostao cijelo vrijeme kod brata, radio je dakako manje, jer mu nije imao tko pisati, te je samo marljivo čitao, pa prikupljao materijal za novu knjigu.

No koncem siječnja 1912. sazvan je iznenada hrvatski sabor, te je tu dakako osvanuo i novo izabrani zastupnik Stjepan Radić. Ali nismo se dugo radovali njegovoj slobodi; isti dan popodne bio je Stjepan Radić u svojoj Slavenskoj knjižari, kad iznenada navali simo policija, te proglasi Radića uhapšenim. Radić se branio, da je narodni zastupnik, no detektiv mu pokaže carski reskript, kojim se hrvatski sabor na novo razpušta. Radića izvuku van iz knjižare kao kakvoga vagabunda, metnu ga u kola, te ga odvezoše na policiju. Uzaludni su bili svi protesti i njegovi i moji, sila je sila, to se vidi i danas.

Zašto je bio Stjepan Radić uhapšen? Za izliku si je policija uzela jedan konflikt, koji je imao s kotarskim predstojnikom Sokolovićem u jednom selu u Slavoniji. Sokolović je naime bio došao na taj sastanak, koji je Radić održavao, te ga je htio bez ikakvoga razloga razpustiti. Radić u svojoj živahnoj obrani zakona o pravu sastajanja* primio je kotarskoga predstojnika za

19

prednji dio kaputa, dokazujući mu, da nema prava da to učini. Zato su Radića odsudili za zločin javnoga nasilja, te je odsjedio u Osijeku, gdje je bio i odsudjen, čak do polovice kolovoza iste godine. Kad je izišao iz zatvora*, kao za pravu nagradu, rodio mu se 23. kolovoza (1912.) drugi sin Branislav.

To je bilo sasma moderno dijete, onda smo mi naime već bili kupili pisaći stroj i on je naučio odmah sa pet godina pisati na stroju i naučio je pače sa pet godina igrati šah9.

Slika 10 Stjepan i Marija Radić s djecom

Te godine 1912. razgovarao je slučajno s profesorom Drom Stjepanom Bosancem, koji je kao odbornik Matice Hrvatske od njega naručio prevod Savremene povijesti od Seignobos-Métin-a u dva dijela. Mi smo se veselo primili posla, te smo dnevno radili iznimno svaki dan do kasne večeri - Radić naime radi svoje neobične kratkovidnosti nije smio raditi kod električnog svijetla - samo da bi djelo u dva svezka moglo izaći još iste godine. Ali Radićevi neprijatelji su bili uvijek „budni“. Radić je naime sa svojom kolosalnom naobrazbom dopunio sjajno francezko djelo svojim bilježkama. Napisao je bilježke kod datuma iz francezke historije, da bi olakšao čitanje historije osobito hrvatskomu djaku i seljaku. A s druge strane dopunio je svjetsku povijest povjesnim bilješkama svih slavenskih naroda, što mu je svakako bila dužnost. No to se nije dopalo nekojim kritičarima iz Matice Hrvatske, te su zatražili, da se sve bilježke moraju križati. Mi smo dobili od Matice Hrvatske nešto predujma na račun honorara, ali Radić ipak nije pristao na to, da se te bilježke izbace*. Zato smo istom 1919. godine podigli prevod od Matice, vratili predujam i dali djelo tiskati u vlastitoj nakladi. Bilo nam je doduše žao, da se ovakvo dobro djelo, kako je ovo, ne će popularizirati medju Matičinim izdanjima, jer naša naklada nije mogla biti tak velika, niti nismo imali predplatnike na isto djelo. Ja sam bila zato, da tiskamo djelo u dvije tisuće primjeraka, ali se moj suprug dao od tiskare* nagovoriti, te smo tiskali pet tisuća primjeraka, te makar se Savremena Povijest* razmjerno dobro prodavala, kako je i zaslužila, još do sada nije rasprodana, te imamo je još do sada nješto na skladištu.

20

Slika 11 Susret Marije Radić i Vlatka Mačeka (Hrvatski državni arhiv)

Medjutim je Stjepan Radić marljivo radio medju narodom, te se seljačka stranka širila polagano, ali sigurno. Nije bilo nedjelje, da Radić* ne bi održao pet do deset sastanaka ili jednu, dvije skupštine. Sada je u glavnom u narodu minulo vrijeme, kada je bilo Radiću čak pogibeljno ići medju narod, koji na početku osnivanja stranke Radića nije poznavao, te su se pojedinci dali zavesti od pokvarene gospode, da smetaju na sastancima i skupštinama na razne načine, tako da je bio Stjepan Radić katkada i u pogiblji života. Istom poslije više godina ne samo da je narod sam tražio sastanke i skupštine, nego je slao kola sa više naših pristaša njemu u susret na kolodvor, pa priredjivao Radiću zakuske, objede, pa čitave bankete. Dotični sastanci i skupštine bili su onda opisani u slijedećem broju „Doma“, te su ljudi čitajući „Dom“ čim dalje tim više tražili, da budu i kod njih održani pouzdani sastanci ili velike javne skupštine. Nije bilo toga nevremena, koje bi bilo Radića u nedjelju zadržalo doma.

Slika 12

21

Sjećam se još danas na skupštinu održanu u Ludbregu. Bio je kišoviti dan, bilo je to negdje dvadesetih godina. Ovaj put sam bila s njime. Naroda je bilo na hiljade i hiljade makar je jaka kiša padala. Narod pod kišobranima. To ogromno množtvo naroda - divan pogled na njega kako se talasa upravo kao žito na polju, sve mirno i strpljivo, samo da čuje svaku riječ svoga učitelja. A ovaj isto tako miran i strpljiv ne mareći za kišu, makar je već sav prokisnut, govori, te govori, upravo zaplavljuje svoj narod svojim mudrim i poučnim riječima. Nema te lijepe prispodobe, kojom ne bi Radić izkitio svoj govor, nema lijepe narodne poslovice, koju ne bi Radić u svom govoru upotriebio.

Jalan mu je bio i pok. Svetozar Pribičević, njegov školski drug, govoreći o blagopokojnom Radiću, da on narod „fascinira“. A to je bilo tako prirodno, samo što to inteligencija, koja s narodom slabo ili nikako nije osjećala, nije mogla shvatiti. Mogla sam to shvatiti samo ja i njegovih njekoliko najbližih prijatelja, koji su ga slijedili korak po korak, te koji su mu prema svojim silama i pomagali.

Radić je živio čitavom svojom dušom u narodu, i kad je bio fizički kod svoje obitelji*. Nema toga pitanja s moje strane, na koje bi ja bila doma dobila pravi* odgovor. Uvijek mi je odgovorio govoreći o svojim planovima*, što misli napisati ili kamo kani otići.

Ne jedanput se dogodilo, da je Radić sa svojih sastanaka i skupština došao izgladnjeo i izmučen, katkada i prehladjen, makar bio neobično čvrstoga zdravlja. Ali kakogod bio umoran, pripoviedao bi mi makar usred noći u 2, 3 sata svoje doživljaje, te se veselio svomu radu, videći u njemu bolju budućnost naroda.

Naš put u Prag i novi zatvor Stjepana Radića

Polovicom 1918.g. bila je u Pragu proslava Narodnoga kazališta. I mi smo bili ovamo doputovali, dakako da više radi političkih prilika nego radi same proslave. Tako smo došli na glavni trg u Pragu* - Vaclavske namesti u „Zlate husy“ - gdje se bilo skupilo nekoliko tisuća naroda i gdje se imala održati skupština. Radićeva popularnost u Pragu se i tu jasno pokazala. Narod začuvši da je tu Radić, počeo ga zvati: „My hceme Radiće“! I on hoćeš - nećeš morao je održati govor.

Koncem iste godine, svršetkom studena, otputovao je sam Stjepan Radić u Prag, da vieća sa ondašnjim predsjednikom češke vlade Švehlom i da vidi razvoj prilika u Čehoslovačkoj. Medjutim su 5. prosinca u Zagrebu buknule krvave demonstracije i to protiv beogradske vlade. Radić je bio osumnjičen, da je njihov začetnik, makar je bio još u Pragu, te se vratio istom za njekoliko dana poslije demonstracija. U to vrijeme napisao i izdao je svoj znameniti govor pod naslovom „Republika svemu svijetu dika“, koji je štampan u 20 tisuća primjeraka i odmah na sve strane razpačan.

Konstituanta imala je doduše odlučiti o obliku države, ali članovi Narodnog Vijeća otišli su već 1. prosinca kralju Aleksandru, te mu prisegli vjernost. Time je dakle izigrano pravo konstituante, da odlučuje o obliku države. Zato se Radić dao na agitaciju, te je držao bezbroj skupština protiv ove prevare naroda, ali već 26. ožujka poslije ogromne skupštine u Sisku, dotično u Galdovu, - gdje je bilo prisutno petdesetak tisuća naroda, je uhapšen i zadržan u zatvoru sve do konca siječnja buduće godine. Ovaj zatvor, kada je bio ministar unutrašnjih poslova, bivši njegov dobar prijatelj i kolega sa sveučilišta, Svetozar Pribičević, bio je

22

najstrašniji od sviju zatvora. Ne samo da jedno vrijeme nije smio izvana dobivati hranu, i kad mu je to poslije dugog vremena dozvoljeno, makar je bio zatvoren u Sudbenom stolu, bio je pod policijskom pazkom, te se morala hrana nositi na policiju, gdje su je pregledali, onda smo je s jednim policajnim pouzdanikom nosili do Sudbenog stola i ovaj ju je onda nosio gore Radiću u ćeliju. Izabrali su takvoga čovjeka, za kojega se moglo misliti, da uobće ne zna govoriti. Ali pok. Radić mu je svejedno vratio dar govora. Kako je bio neobično dobar i sjajne naravi uvijek ga je znao, kad je došao, lijepo pozdraviti, pitati ga za zdravlje i sl. To je trajalo jedno tjedan dana, dok konačno čovjek nije progovorio. Taj isti čovjek bio je poslije* tako odan blagopok. Radiću, da bi bio za njega i u vatru skočio.Tako se dogodilo, da je nosio i nekakvo pismo od Radića, koje je bilo od policije uhvaćeno i on je bio preslušavan. Dr Kežman, jedan od prvaka seljačke stranke, bio je isto jedno vrijeme zatvoren, a Radić ga bio spomenuo u svome pisamcu.

Pitaju toga čovjeka na preslušavanju*, što je to bilo s Kežmanom, a on sasma nevino, dotično zmotano odgovara: Kežman, Dežman, Kežman, Dežman, te policija od njega ništa nije mogla doznati. Dolazio si siromak kupiti jedno pero u knjižaru, da može „uzput“ predati pismo ili članak.

Pok. Radić, čim su ga više proganjali, tim je više radio. Nije bilo takorekuć dana, da nije napisao članak za „Dom“ ili za koju češku reviju, gdje je bio stalnim suradnikom.

Njekoliko mjeseci nije smio šetati na dvorištu uza, što je bilo inače dozvoljeno i najvećim zločincima, i za vrata ćelije postavili su njemu i samo njemu dva dobrovoljca, do zubi naoružana, koji su imali samo zadaću, da po cijele dane govore, kako će Radiću pogledati „džigerice“. Te riječi su hotice tako vikali, da ne bi Radić prečuo, da su to čuli čak stražari, koji sjede usred sudbenoga stola kod stuba, - a Radićeva ćelija je bila čak posljednja na hodniku, - te su se osjećali ponukanima, da mu zašapnu, kad je bila jedamput prilika: „ Ne bojte se gospon Radić, mi vas ne damo ubiti!“.

Poslije čitavih 11 mjeseci bude Radić pušten, ali već za mjesec dana bio je ponovno zatvoren pod istim prilikama, kao i prije. Kad mu je bila konačno dozvoljena šetnja (poslije više mjeseci), stajao je u svakom uglu dvorišta jedan detektiv, koji je pazio na ovoga opasnoga zločinca, da ne bi pobjegao. Prvo vrijeme bio je u uzama Sudbenog stola zatvoren liječnik Dr Kovačević. Kod samoga izlaza iz dvorišta bila je klupa, na koju su jedamput slučajno sjeli Radić sa Kovačevićem. Isti čas je tu bio detektiv, koji ih je potjerao, ta Radić nije smio s nikim razgovarati. Tako na pr. uznički liječnik Dr Reisner, išavši okolo svoga bivšega kolege Radića, pozdravi ga: „Zdravo Stipe!“. No već je tu bio opet detektiv, te se zdere na njega: „Ne smijete s njime razgovarati!“. Radić je bio kratkovidan, te nije vidio te strahovite policajne mjere u Sudbenom stolu, ali Dr Kovačević, koji je bio slučajno s njime na dvorištu, se jedamput onesvjestio i bio je u pogiblji, da će poludjeti, te je bio brzo na to pušten na slobodu.

Sada je odsjedio Radić opet u Sudbenom stolu do konca studenoga, te je istom poslije obćih izbora pušten na slobodu.

23

Slika 13 Marija i Stjepan Radić s djecom, Milicom, Vladimirom, Mirom i Branislavom

Naš put u London

Godine 1923. u srpnju osim mnogih skupština po Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni održao je Radić jednu veliku skupštinu u Srijemu u Vrpolju. Poslije ove skupštine policija ga je tražila, da ga opet uhapsi. No ovaj put se Stjepan Radić policiji maknuo, otišavši uz mnoge neprilike u emigraciju i to najprije u Beč.

Ali ni bečkoj policiji nije bilo ugodno da štiti ovakvoga „revolucionarca“, te su mu dali na znanje, da se preseli negdje u okolicu Beča, što je naskoro Radić i učinio. Brzo na to se vratio u Beč, kamo je medjutim stigao i Vilko Begić. Kad je na to lagano obolio, pisao je meni, da brzo dodjem u Beč, da ga nema tko njegovati. Lahko bilo reći, ali malo teže učiniti. Ja sam presvučena kao supruga jednoga našega prijatelja9 odputovala s njime u Beč i sretno smo tamo i doputovali. Za koji dan smo onda odputovali u London. S nama je putovao ne samo Vilko Begić, nego i sinovac10 našega prijatelja, koji me je sprovađao u Beč.

Puna* dva dana smo putovali vlakom preko Njemačke. U Harwich-u sjeverno od Londona, gdje smo se iskrcali, zadržala nas je policija čitav sat radi krivih putnica, ali onda su nas sve skupa pustili na slobodu, jer su uvidjeli, da nas je na krive putnice prisilila nužda, naime abnormalne prilike u bivšoj Jugoslaviji.

U Londonu smo se zadržali od polovice kolovoza do 22. prosinca 1923. Naše društvo nas je zamalo ostavilo, te sam ostala sama s mojim suprugom. Živili smo tu istim životom kao i doma. Moj pok. suprug mi diktirao članke i korespondenciju, što sam mu obavljala u svim glavnim evropskim jezicima. Kad se je slučajno zadržao s kojim posjetom, nije si taj dan priuštio šetnje, jer je tobože „izgubio vremena“. Bio je i tu, kao i doma neobično marljiv. Pročitavši četvrtinu ili više koje knjige, bio je jako veseo, te mi pokazivao hvaleći se: „Vidiš dušo, koliko sam pročitao!“, te bi mi često citirao najvažnije misli i fakta. Sve njegove knjige su označene sa i (idea) i f (fakat), s križićima, ili su najvažnije stvari podcrtane.

24

Ali od policije nismo imali niti tu mira. Pok. Pašić - dao mu Bog što je zaslužio -vječno je rovao kod ministra unutarnjih poslova, te je više puta bio pok. Radić pozvan od ministarskoga tajnika u jedan odlični hotel na razgovor. Tako dugo je intrigant Pašić rovao, dok nije uspio, da je ondašnji ministar unutrašnjih poslova poručio po svom tajniku, da bude najbolje, da se Radić makne iz Londona.

Nakon tog neugodnog posjeta kod ministarskog tajnika, razgovarali smo o svojoj nesretnoj sudbini i kako bi nam bilo lijepo, da možemo otputovati nekamo daleko, daleko...Već sam naime onda razumjela nešto englezki, te sam slijedila interesantne razgovore Engleza o Prednjoj Indiji, pa bi nam odmah narasla krila i mi bismo voljeli odletjeti tamo daleko, gdje nam ne će moći nikakav Pašić ili drugi silnik zapovijedati, kamo imamo ići i gdje se smijemo zadržavati. Medjutim to su bile samo pobožne želje, jer se Stipa nije mogao odtrgnuti od narodnoga posla u Hrvatskoj, bio on makar tako mučan i makar mu prijetio i vječni zatvor*.

Radić je načinio u Londonu mnoga poznanstva sa znamenitim političkim ličnostima, medju inim sa urednikom najboljega englezkoga tjednika „Observer“, Wekhamom Steedom, koji je poznavao narodnostne prilike u Austro-Ugarskoj monarhiji, jer je živio desetak godina kao saradnik englezkih novina u Beču. Imao je Stjepan Radić cijeli notes pun adresa ljudi, s kojima se upoznao i još kasnije si dopisivao. Žalibože nam se taj notes izgubio.

Bili smo pozvani k Seton-Watsonu, k Wekhamu Steedu, kod predsjednika družtva za Balkan Boyle-a bili smo više puta kao gosti, te nas je preljubazna gospodja Boyle vodila po Londonu i pokazivala razne znamenitosti. Od ove gospode dobio je dakako moj suprug razne adrese od ljudi, koji su se interesirali za balkansko pitanje.

Zaboravila sam spomenuti, da smo odmah po svom dolazku dobili društvo u formi privatnoga detektiva, dakako na zagovor Pašića, koji se nastanio u susjednoj sobi, veoma ugladjenoga ponašanja*, te nas slijedio, naime s nama šetao, pače s nama sjedio kod stola i kod objeda i kod večere. Mi spočetka nismo znali, da je to plaćeni pouzdanik Pašićev, jer se ponašao jako pristojno i išao nam kao tudjincima u svemu na ruku. Medju inim, kad se već bio dobro s nama* upoznao, htio je moga supruga dobiti medju slobodne zidare, te nam pokazivao razne oznake slobodno-zidarske - imao je toga pun koferić - ali moj suprug ostao nepokolebljiv u svom uvjerenju i mišljenju o slobodnim zidarima. Pod pseudonimom Mason - zidar, naime slobodni zidar, pravoga imena mu nismo nikada doznali, tako se nama bio predtstavio. Kasnije smo čuli, da je bio za svoje usluge Pašiću od njega bogato nagradjen.

Brzo poslije poruke ministra unutarnjih poslova morali smo se spremiti na put u Beč, makar je ministar vanjskih poslova Curzon bio protiv toga, da se Radića tjera iz Englezke, jer je Englezka bila već odavna utočište za političke izbjeglice.

U Beč smo doputovali na sam Badnjak 1923*., oko 8 sati na večer, te smo došli u neki drugorazredni hotel* u nenaloženu hladnu sobu, a vani bilo prilično zima, te ležao debeli snijeg, kojega se do danas sjećam. Bili smo od puta dosta umorni, te s obzirom na neugodni prijem, jer naši prijatelji nisu znali točno kada dolazimo, pa nas nije nitko dočekao - išli smo odmah počivati.

25

Slika 14 Marija Radić, kćerka Milica i unuci Božo i Kreško (Milutin) cca. 1935. (Hrvatski državni arhiv)

No već na sam Božić došla nam je starija kćerka Milica i nekoliko političkih prijatelja iz Hrvatske*, da pozdrave Stjepana Radića te da se s njime vesele, da se sretno vratio iz dalekoga puta. Donesli su svega i svašta, jer smo se bili prilično izpostili u Englezkoj, u hotelu trećega razreda „Albany“.

Ja sam se tu u Beču zadržala samo kratko vrijeme, željna da vidim svoj dom i svoju djecu - ta bila sam odsutna osam mjeseci, a moj suprug pravio opet nove planove za daleki put u Rusiju. U Beč je došao i moj stariji sin Vlado i moj zet Košutić, te su se dogovarali za put u Rusiju. Moj suprug je htio, da bi i ja s njime pošla na taj put, ali ja sam se skanjivala, da bi djecu još dalje ostavlila samu u tim težkim prilikama, zato sam brzo na to otputovala u Zagreb.

Za nekoliko dana, koncem svibnja 1924., otputovao je moj suprug s Košutićem i mojim sinom u Moskvu, gdje su se zadržali dobra dva mjeseca i bili gosti i predsjednika vlade Čičerina; Čičerin je poslije kratkoga boravka pozvao Radića, da bi ostao u Rusiji, te da organizira seljački narod na temelju programa seljačke stranke. No Radić je to odbio, jer da nije još bio gotov s organizacijom seljačkoga naroda u svojoj domovini Hrvatskoj.

26

Slika 15 Marija i Stjepan Radić (Hrvatski državni arhiv)

Slika 16 Stjepan Radić na terasi u Hercegovačkoj 131 (Hrvatski državni arhiv)

Inače imam malo uspomena na put u Rusiju, jer su poslije njegova povratka u Hrvatsku nastali novi progoni baš radi njegovoga puta u Rusiju. Onda je bio na vladi u Beogradu Davidović, koji je brzo na to odstupio, te predao vladu Peri Živkoviću.

U to vrijeme se šaputalo, da treba Radića likvidirati, a bio je proglašen oko Božića 1925. godine* novi zakon t.zv. Obznana, kojim se prijetilo, osobito Radiću. Zatvoreno je bilo cijelo vodstvo seljačke stranke i to oddieljeno od Stjepana Radića u Vlašku ulicu, dok je Radić, koji se najprije skrivao pred policijom, no kad su ga otkrili početkom 1926. odvezli su ga poslije strašne premetačine - odvezli su dvoja kola raznih pisama i članaka - na policiju u Gjorgjićevu ulicu. Ali Radića su za svaki slučaj zatvorili u Sudbeni stol u Petrinjsku ulicu.

U Sudbenom stolu je Radić opet odsjedio opet u najstrožem zatvoru od početka siječnja dalje nekoliko mjeseci, te je pušten na slobodu tek nakon memoranduma, koji je kralju predao sinovac Pavle Radić*. Poslije toga je za koji mjesec dana pozvan kralju. Dugo sam oklijevala, dok sam mu spremila kovčeg za put u Beograd, kao da sam slutila, da će to biti sudbonosni

27

put, koji će odlučiti o životu i smrti Stjepana Radića. Već je bilo blizu 7 sati, vlak je odlazio oko 8 sati, a meni je bilo tako težko spremiti taj mali neznatni kovčeg, dok sam inače s takvom lakoćom spremala veliki kofer iz Londona, jer sam nekako osjećala olakšanje našim povratkom u Hrvatsku. No sada nekakva crna slutnja mi nije dala da mu spremim stvari za ovaj sudbonosni put, jer je Stipa ne jedanput rekao, da ne će ići u Beograd.

Slika 17 S. Radić s unucima Mirom i Božom (Hrvatski državni arhiv)

Slika 18 Unuci Božo i Mira (Hrvatski državni arhiv)

Slika 19 Unuci Mira, Božo, Stipa i Krešo (Milutin) cca. 1935. god (Hrvatski državni arhiv)

28

Sudbonosna godina 1928.

Slika 20 Stjepan i Marija Radić s odborom Akademskog kluba „Matija Gubec“ u Pragu 1. travnja 1928.

Kao obično bilo je proljeće i ove godine jako lijepo i s obzirom na to, što je skupština imala zasjedati u lipnju, otišli smo na Rab već u svibnju, te smo posljednji put zajednički uživali divno južno toplo sunce.

Početkom lipnja doputovao je na Rab kompozitor profesor Canić, te je zamolio Stjepana Radića, da složi Hrvatsku narodnu molitvu, što je Radić drage volje napisao. Prof. Canić je uglasbio molitvu, i dr. Pernar dao u Beču napraviti slike Stjepana Radića s dotičnom molitvom.

Radić nije ostao s obitelju na Rabu do kraja lipnja, jer je imao već ugovorenu javnu skupštinu u Somboru na 17. lipnja. To je bila posljednja Radićeva javna skupština, i mi smo odputovali već u prvoj polovici lipnja u Zagreb, da Stjepan Radić za vremena stigne na dogovorenu skupštinu.

29

Slika 21 Posljednji odmor Stjepana Radića s obitelji na Rabu 1928. godine

U Novoj Gradiški na putu u Sombor* dogodila mu se bolna neprilika. Vagonska težka vrata su mu priškripnula prst, pa je otišao je svomu prijatelju i pristaši seljačke stranke Dienešu, ljekarniku, koji mu je prst upravo stručnjački očistio i zamotao, te kad se Radić za dva dana* vraćao sa skupštine u Somboru, svratio se opet kod dotičnoga ljekarnika, ali prst je bio sasma zdrav. Već to je bio najbolji dokaz, da Radić nije trpio od šećerne bolesti, kako su bili Srbijanci raztrubili poslije atentata, da je Radić umro od šećerne bolesti, što je bila laž, jer mu je pa i tako velika rana poslije operacije u tri nedjelje zacijelila.

Već prije samoga atentata širile su se vijesti, da je Radić ubijen, jer su htjeli beogradski zločinci znati, kako će vijest o njegovoj smrti djelovati na hrvatski narod. Tako je došla iz Vinkovaca već 18. lipnja u 11 sati u Zagreb vijest, da je tamo Radić ubijen. Stjepan Radić se inače nikada nije javljao, ali ovaj puta se pukim slučajem javio iz Beograda već u 10 sati, da je sretno u Beograd prispio, te smo vidjeli iz toga, da je ta vijest hvala Bogu lažna, ali nismo dakako slutili, da nam ta vijest zapravo navješćuje beogradski atentat. Imali smo doduše već i drugih indirektnih navještaja, da Stjepan Radić smeta nekako i kralju Aleksandru, koji je doduše već na početku godine u siječnju 1928. pozvao Radića na krstitke svoga najmladjega sina Tomislava, pa je u dugom razgovoru Radić Aleksandru razložio čitavu osnovu svoga rada, kako si ju zamislio, a na što Aleksandar iznenadjen tako velikim planom naglo ustane, te ga zapita: „Hoćete li dospjeti, da ćete sve to moći provesti?“ Čudnovato je to bilo pitanje za Stjepana Radića, koji je bio optimista prvoga reda, te nije mogao vjerovati, tko bi mu mogao u njegovom poštenom narodnom radu smetati - na kakav atentat dakako nije pomislio, ali mi je o tom doma odmah pripovijedao, te sam ga ja sasma prirodno onda dovela u vezu s atentatom.

30

Slika 22 M. Radić s kćerkom Mirom i sinom Branislavom (Hrvatski državni arhiv)

No kralj Aleksandar je imao po svoj prilici već onda svoj plan, kako će se Radića riješiti, dok Radić nije ni slutio, da na njega vrebaju njegovi parlamentarni drugovi i kane njega ukloniti. Ta zašto je imao nesretni Račić kod sebe revolver, dok je išao na sjednicu skupštine? Iz toga se vidi već, da je bio spreman, da umorstvom ukloni Radića iz skupštine.

Dne 20. lipnja u pola dvanaest pozvao me narodni zastupnik Svetozar* Pribičević iz Beograda na telefon, te mi javio o strašnom atentatu na moga supruga i o umorstvu Pavla Radića, sinovca Stjepana Radića, o umorstvu Djure Basaričeka. Osim toga bio je ranjen u ruku seljak* Grandja i Dr Pernar je dobio kuglu u prsa, koju još i sada nosi. Ujedno mi je javio, da odmah putujem u Beograd, jer da je Stjepan Radić pogodjen u trbuh, i da će biti odmah operiran.

Slika 23 Pavle Radić s obitelji (Hrvatski državni arhiv)

31

Jutro 21. odputovala sam s gdjom Dra Pernara u Beograd, gdje sam našla ucviljenu udovu Pavla Radića sa sedmero djece. Otišla sam odmah u bolnicu na Vraču, gdje sam našla težko ranjenoga svoga supruga, koji je uza svu pogibelj života pokazivao samo zadovoljstvo i mir, što sam došla k njemu u Beograd. Velika rana nakon operacije preko cijelog trbuha je hvala Bogu razmjerno brzo zacjelivala, pa mi je bilo čudnovato, zašto Dr Hadžić, koji je imao nadzor nad bolestnikom, daje bolestniku tolike injekcije, pa sam ga jednoga dana zapitala, zašto daje mome suprugu tolike injekcije, jer bolestnik je bio prije atentata* neobično zdrav i nikad se nije tužio ni na koji organ svoga tijela. A Dr Hadžić, kao da je bio spreman na ovakvo pitanje mi odgovori: Mi hoćemo, da bude vaš suprug svestrano zdrav i na jetrima i na bubrezima i želudcu. Meni su bile doduše onda sumnjive te injekcije, ali nisam mogla bez da se savjetujem s kojim liječnikom izreći svoju sumnju, da imaju injekcije možda sasvim drugu svrhu, a ne da Radić ozdravi. I uistinu rana je za tri nedjelje bila zacijelila tako, da je liječnik dozvolio, da može bolestnik otputovati u Zagreb1110.

Cijelim putem od Zemuna do Zagreba, na svakoj željezničkoj stanici bilo je mnoštvo naroda, koje je Radića srdačno i bučno pozdravljalo. U Zagrebu su Stjepana Radića dočekale na kolodvoru desetke hiljade naroda, tako da smo se kroz oduševljeno množtvo ljudi, koji su veselo klicali, jedva protisnuli do auta. Cijelim putem priredio je narod čak do Hercegovačke ulice oduševljene ovacije. Radić je mirno i zadovoljno zahvaljivao svome dragomu narodu.

I jedva je prošao tjedan dana, Radić je već održao sjednicu glavnog odbora. Rana je povoljno zacijeljivala, te je izgledalo, da će Radić u istinu ozdraviti*. Koji dan iza toga došao je sudac iztražitelj na preslušavanje. U svom izkazu osumnjičio je Stjepan Radić kao sukrivca na atentatu i samoga kralja Aleksandra, jer je za vrijeme, dok je ležao u bolnici, dobio razne podatke. Dopodne je bila iztraga u vili na Hercegovačkoj, a Pribičević je dobio odmah telefonski izvještaj o istrazi, te već popodne pozvao Stipu na telefon, te ga na neki način pozvao na red, što je Radić u istrazi okrivio dvor za atentat. Radić, koji je govorio inače sasma tiho poslije atentata, da si čuva zdravlje, uzrujao se ovim izazovom svoga kolege, da je vikao, da se njegov govor čuo čak na ulicu, jer su bila otvorena vrata predsoblja, gdje je bio telefon, te su se ljudi zaustavljali pred vilom, da čuju tko to tako glasno govori. Pribičević mu je zamjerio, da je Radić okrivio dvor i Radić je odgovarao ovako glasno i jasno: Da, mi ćemo se dati ubijati, a bojat ćemo se reći, tko je taj atentator! Tako i slično govorio je Radić od prilike četvrt sata. Poslije toga se Pribičević nije više javljao. Ovo uzrujavanje je moj dragi suprug skupo platio, jer nije poslije toga razgovora čitavu noć ni oka stisnuo.

Nije dugo trajalo i došli su iz Beča profesori - liječnici da pogledaju stanje Stjepana Radića. Profesor Singer stajao je čvrsto na svom uvjerenju, da treba Radiću röntgenizirati pluća. Ostali liječnici su mu konačno popustili te su siromaka - težkoga bolestnika - vozili bez ikakvoga razloga na röntgen, gdje su ga s jednog röntgena, stavljali na drugi. Radića je ovo röntgeniziranje tako umorilo i uzrujalo, jer je to jako dugo trajalo, da je na to čitavu noć sanjao, kao da ima röntgensku ploču na glavi i da ga ona jako pritište, te ga boljela cijelu noć glava, da nije mogao zaspati.

Da momu suprugu otežčaju još posljednje minute života, došli su na njegov vlastiti vrt vojnici, koji tu nikada nisu dolazili i počeli su tu vježbati i pucati. Još nikada prije nisu bili vojnici na njegovu vrtu, pa ni kasnije, samo dok je Radić ležao na terasi iznad vrta. Na daljnjem zapadnom kraju prelazi vrt kod potoka u šumu, i tu je došla vojska i stala pucati. Konačno se na intervenciju jednog narodnog zastupnika vojska za koji dan maknula i nije više dolazila.

32

U to se još raširio glas, da se sprema na Radića novi atentat*. I našlo se pedesetak rodoljuba, vjernih pristaša seljačke stranke, koji su se nastanili u doljnjoj verandi vile izpod terase*, te si tu kuhali, pače tu i spavali cijelo vrijeme Radićeve bolesti.

Težko i pretežko bilo mi napisati ove Uspomene, ovaj križni put moga predragoga supruga, jer je preda mnom lebdila uvijek slika njegove smrti. Živci su mi bili sasma popustili, te nisam kadra opisati njegov slavni sprovod, koji je meni ostao samo u mutnoj uspomeni, jer sam bila više mrtva nego živa, te se sama čudim, odkuda sam tu jakost dobila, da sam mogla doći do njegova groba.

Ali s druge strane bili su mi živci tako tupi, te se ništa ne sjećam svih tih ceremonija na sprovodu, koji je trajao do pet sati popodne.

Za toliku neizmjernu ljubav prema svom narodu, toliku požrtvovnost i rad kroz čitav svoj život platio je Stjepan Radić svojim skupocjenim životom. Bog mu dao duši lahko!*

Slika 24 Razglednica unuka Milutina unuci Miri (Bebini) (Hrvatski državni arhiv)

33

Slika 25 Stjepan Radić na odru (Hrvatski državni arhiv)

Slika 26 Žrtve atentata u Beogradu 1928. Godine (Hrvatski državni arhiv)

34

BILJEŠKA O PISCU

Marija Dvořakova rođena je 1874. godine u Pragu.

U Pragu je 1894. godine završila učiteljsku školu.

23. rujna 1898. godine udala se za Stjepana Radića u crkvu Sv. Norberta u Pragu. Imali su četvoro djece (Milica, Miroslava, Vladimir i Branislav).

Godine 1911. godine osniva sa Stjepanom Radićem „Slavensku knjižaru St. i M. Radić“.

Marija Radić umrla je 1954. godine u Zagrebu.

35

SADRŽAJ

USPOMENE IZ ŽIVOTA na moga blagopokojnoga supruga STJEPANA RADIĆA ........................... 1

Protumagjarske manifestacije i spaljenje magjarske zastave ................................................. 6

Povratak iz Rusije i moj put u Švicarsku .................................................................................. 7

Kako smo kupili kućicu.......................................................................................................... 11

Osnivanje seljačke stranke .................................................................................................... 14

Naš put u Rusiju .................................................................................................................... 16

Osnivanje Slavenske knjižare i ponovni zatvor Stjepana Radića ........................................... 17

Naš put u Prag i novi zatvor Stjepana Radića ....................................................................... 21

Naš put u London ................................................................................................................. 23

Sudbonosna godina 1928. .................................................................................................... 28

BILJEŠKA O PISCU.................................................................................................................. 34

SADRŽAJ ................................................................................................................................ 35

BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................................... 36

BILJEŠKE ................................................................................................................................ 37

36

BIBLIOGRAFIJA

1. Marija Radić: Uspomene iz života na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića (rukopis)

2. Marija Radić: Uspomene i sjećanja na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića, prijepis pisaćom mašinom

3. Marija Radić: Uspomene i sjećanja na moga predragoga supruga Stjepana Radića, prijepis pisaćom mašinom

4. Marija Radić: Uspomene i sjećanja na moga nezaboravnoga i predragoga supruga Stjepana Radića, prijepis pisaćom mašinom

5. Marija Radić: Uspomene i sjećanja na mog supruga Stjepana Radića, prijepis pisaćom mašinom

6. Marija Radić: Uspomene i sjećanja na mog nezaboravnog supruga Stjepana Radića, 1. tisak prijepisa, Kalendar Hrvatski Glas 1957., Winnipeg, Canada, s. 32-52.

7. Marija Radić: Uspomene i sjećanja na mog supruga Stjepana Radića, 2. tisak prema 1. tisku u Spomenici braće Radića, izdanje Stjepana Radića (unuka), Zagreb 1990., s. 8-25.

8. Marija Radić: O djetinjstvu i školovanju Stjepana Radića, ulomak rukopisa, Fond Hrvatskog državnog arhiva

9. Marija Radić: Iz mojih uspomena, ulomak rukopisa, Fond Hrvatskog državnog arhiva

10. Marija Radić: Uspomene i sjećanja na moga supruga Stjepana Radića, Djeca, rukopis

11. Prim. Antun Gottlieb (1880.-1967.): Atentat u skupštini, odlomak

37

BILJEŠKE

1 Naslov se kod prepisivanja mijenjao:

Uspomene iz života na moga blagopok. supruga Stjepana Radića (rukopis)

Uspomene i sjećanja na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića

Uspomene i sjećanja na moga predragoga supruga Stjepana Radića

Uspomene i sjećanja na moga nezaboravnoga i predragoga supruga Stjepana Radića

Uspomene i sjećanja na mog supruga Stjepana Radića

2 Primjedba unuke Maje Maričić: Babička (Marija Radić) je vjerojatno rukopis napisala nakon

1946.god. (preseljenja iz Hercegovačke ulice u Mihanovićevu 34, k svojoj kćerci Miri Košutić), a nekoliko ispravaka pisaćom mašinom uslijedilo je do 1952. godine, kada je navršila 78 godina, što navodi i u tekstu (a,b dodatku). Ovaj tekst je baziran na rukopisu, a dodaci iz prijepisa mašinom* označeni su u kurzivu. 1. tisak u Winnipeg-u, objavljen je kao i pretisak S. Radića (unuk) u Spomenici braće Radića, Zagreb 1990.

3 Ulomak rukopisa M.R. “o djetinjstvu i školovanju S.R.“ iz Drž.arhiva u Zagrebu:

...Time je dakako mnogo više naučio, kad je putovao od sela do sela, te je najčešće prespavao kod župnika. Legitimacija bila mu je njegova svjedodžba, jer mu se više puta dogodilo, da ga je gdjekoji župnik na prvi mah odbio, ali vidjevši njegovu krasnu svjedodžbu, pozvao ga je kao ugodnoga gosta k sebi, te mu obično još pripomogao na odlazku s malim doprinosom za daljnje putovanje. Tako je tokom ferija prošao najprije cijelu Posavinu od Siska do Zemuna i natrag se vraćao Podravinom. Dakako da je najprije bio posjetio svoje rodno selo, svoje roditelje, braću i sestre, te nikada ne spomenuvši, u kakvoj god bijedi kroz školsku godinu živio, da donese svojoj preljubljenoj majčici malo kave i šećer, što si majčica nije sama mogla nikada sebi priuštiti.

4 kao 3. Žalibože naglo je prekinuto ovo plemenito djelovanje Stjepanovo u VI. Razredu. Baš u

to vrijeme ban Khuen Hedervary bio je ukinuo operu u zagrebačkom kazalištu te se Radić odlučio na smion čin. Usred opere Nikola Šubić Zrinjski uskliknuo je visokim glasom, nazvavši bana Khuena magjarskim husarom. Bijaše dakako odmah uhapšen, te je policija od Radića tražila, da to opozove, da izjavi, da se prenaglio ili kako drugač da se ispriča. No Radić nije se htio za svoj čin niti ispričavati, još manje pokajati, bio je baš osobito zadovoljan sa svojim prvim javnim političkim nastupom. Za ovaj svoj „zločin“ osudjen je Radić na četiri mjeseca strogoga zatvora, koji je odsjedio u Petrinji. Tu si je uzeo k sebi s dozvolom sudca, poslije dužeg okapanja svoga maloga sinovca, koji mu je tu čitao, da može svršiti šesti razred i Stjepan ga zato drage volje podučavao. Odsjedivši svoj zatvor, boravio je onda čitave dvije godine doma i spremao se za maturu, ali radio sa svojom braćom sve one poslove seljačke, koje mu je dopuštala njegova velika kratkovidnost.

38

5 Iz mojih uspomena (rukopis iz Drž. Arhiva u Zagrebu):

Tjedan dana poslije moje mature priredilo je društvo za predavanja u Pragu izlet na Karluv Tyn, poznati u Hrvatskoj više pod imenom Karlstein. Kako je onda bio članom dotičnoga društva i moj sadašnji djever, priključile smo se sestra i ja kao sretna svršena maturantica izletu. Ta za mene je to bilo nješto tako zamamnoga, jer mi nikada nije do toga vremena bilo dopušteno, pa ni moguće, da se skim zabavljam i pače samo razgovaram u kakvom tudjem društvu.

Dan je bio krasan i zato nije čudo, da smo uranile, da ne bi tobože na vlak zakasnile. Poslije dvosatne vožnje dospjeli smo u selo, koje se mirno sčučurilo pod brijegom, na kojem se ponosno kroz punih pet vijekova diže Karlstein. Kako smo izašli iz vlaka, opazila sam odmah u društvu moga djevera jednoga inteligentnoga mladića, koji mi je svojom rječitošću, makar još nije znao točno češki vanredno imponirao. Djever mi ga je pretstavio kao vanredno nadarenoga sveučilišnoga djaka i poznanstvo je bilo gotovo. Ne mogu poreći, da sam se ovomu mladiću isto prilično dopala, te se uvijek rado sjećao moje svjetlo plave jednostavne opravice od batista, koja da mi je tako lijepo pristajala.

6 iz „Uspomene i sjećanja na moga supruga Stjepana Radića, Djeca“

7 Draškovićevu nagradu je dobio za djela Savremena Evropa (1904. god.), Današnja znanost

(1906. god.) i Češki narod (1908. god.)

8 kao supruga Krista industrijalca Josipa Prpića

9 vjerojatno sin Milana Prpića, brata Josipovog

10 prim. Antun Gottlieb (1880.- 1967.), „Atentat u skupštini“, napisano izmedju 1962. i 1964.

u Ann Arboru, gdje je boravio kod svoje kćerke i zeta do svoje smrti.

„... Radić je već bio operiran kad sam stigao. Tane nije bilo prodrlo unutar trbuha... Radić bolovao je i na dijabetesu. Njegov i familije liječnik bio je Ivančević, ali češće su i mene pozivali u vilu...Zadnji kojeg se sjećam bio je Wenkenbach iz Beča. Ivančević i ja dočekali smo ga na kolodvoru. Kad se prije odlaska oprostio od Radića i familije, rekao je da odlazi u Salzburg na „Festspiel“, ali da je pripravan uvijek doći ako ga se poželi. Otpratili smo ga Ivančević i ja na večeru u hotel. Ne znam niti da li smo svršili s večerom, i hitni poziv neka se vratimo u vilu. Radić je bio mrtav.

39

uredila Maja Maričić

priprema za tisak – Iva Gruden Zdunić

40