SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

Nataša Kovačević

ULOGA ZLATA U MEðUNARODNOM MONETARNOM

SUSTAVU NEKADA I DANAS

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

ULOGA ZLATA U MEðUNARODNOM MONETARNOM SUSTAVU

NEKADA I DANAS

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Meñunarodne financije

Mentor: Prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov

Student: Nataša Kovačević

Studijski smjer: Meñunarodno poslovanje

JMBAG: 0081084657

Rijeka, svibanj 2013.

SADRŽAJ

1. UVOD .......................................................................................................................... 1

1.1. Predmet i cilj istraživanja ...................................................................................... 1

1.2. Struktura rada......................................................................................................... 1

2. OSNOVNA OBILJEŽJA ZLATA ............................................................................ 3

2.1. Što je zlato?............................................................................................................ 3

2.2. Korist zlata ............................................................................................................. 4

2.3. Kako se mjeri? ....................................................................................................... 5

2.4. Formiranje cijene zlata na tržištu........................................................................... 7

3. VALUTNI SUSTAVI MONOMETALIZMA (ZLATNI STANDARDI) ................ 9

3.1. Sustav punog zlatnog standarda (Gold coin standard)........................................... 9

3.1.1. Zlatni standard u Velikoj Britaniji ................................................................ 11

3.1.2. Bimetalizam i monometalizam...................................................................... 13

3.2. Zlatnopolužni standard (Gold bullion standard).................................................. 14

3.3. Zlatnodevizni standard (Gold exchange standard) .............................................. 15

3.4. Brettonwoodski valutni sustav............................................................................. 16

3.4.1. MMF.............................................................................................................. 17

3.4.2. Svjetska banka............................................................................................... 18

3.4.3. SDR-specijalna prava vučenja ...................................................................... 20

3.5. Klasični sustavi emisije i pokrića novčanica ....................................................... 21

3.5.1. Teorije emisije i pokrića novčanica .............................................................. 21

3.5.2. Sustavi emisije i pokrića novčanica .............................................................. 22

3.6. Slom zlatnog standarda ........................................................................................ 23

4. ZLATO U MEðUNARODNOM MONETARNOM SUSTAVU ......................... 24

4.1. Stvaranje svjetskog monetarnog sustava zasnovanog na zlatnom standardu ...... 24

4.2. Uloga bretonvudskih institucija ........................................................................... 26

4.3. Početni rezultati MMF-a...................................................................................... 27

4.4. Dolar kao svjetska rezervna valuta ...................................................................... 28

4.5. Počeci napuštanja Brettonvudskog sustava ......................................................... 30

4.6. Uvoñenje specijalnih prava vučenja .................................................................... 31

4.7. Politika deviznih tečajeva iz fiksnih u fleksibilne ............................................... 33

5. SVJETSKI TRENDOVI I BUDUĆA PREDVIðANJA........................................ 35

5.1. Suvremeni problemi meñunarodne monetarne likvidnosti .................................. 35

5.2. Trenutna situacija na tržištu zlata najznačajnijih svjetskih zemalja .................... 40

5.3. Procjene ekon. analitičara o budućim kretanjima cijene zlata na tržištu ............. 41

6. ZAKLJUČAK ........................................................................................................... 44

LITERATURA

POPIS GRAFIKONA

1

1. UVOD

1.1. Predmet i cilj istraživanja

Zlato spada u najplemenitije i najkorisnije minerale koji se iskapaju iz zemlje. Zbog

svoje rijetkosti i korisnosti spada u skupe minerale koji se koriste za različite primjene.

Tu rijetkost prepoznale su još stare civilizacije te su zlato koristile za izradu

najrazličitijih predmeta, kipova i nakita, te je ono predstavljalo simbol bogatstva, moći i

ljepote. Zato je cijena zlata uvijek bila viša nego kod ostalih minerala i metala, i imala je

veću pozornost na tržištu. Velika vrijednost zlata dovela je do toga da je zlato bilo

stoljećima korišteno kao novac ili sredstvo razmjene. A tek u novije vrijeme je papir

preuzeo ulogu novca. Danas je zlato sve popularnije, kako u primjeni tako i u

poslovanju gdje trgovina zlatom nalazi svoje mjesto.

Predmet istraživanja diplomskog rada je uloga zlata u meñunarodnom monetarnom

sustavu.

Cilj istraživanja je analiza uloge zlata koju je ono imalo kroz povijest u usporedbi sa

današnjom ulogom koju zauzima na tržištu.

1.2. Struktura rada

Diplomski rad je sastavljen od šest meñusobno povezanih dijelova.

U prvom dijelu, Uvodu konkretiziran je predmet i cilj istraživanja te je prikazana

struktura rada.

2

U drugome dijelu opisana su Osnovna obilježja zlata, od toga što je zlato, kako se

mjeri, korisnost koju ima, te kako mu se formira cijena na tržištu.

Treći dio nosi naslov Valutni sustavi monometalizma (Zlatni standardi), u kojemu se

opisuju novčarski sustavi u prošlosti, njihov razvoj, karakteristike i primjena.

Četvrti dio, Zlato u meñunarodnom monetarnom sustavu, govori o ulozi zlata kroz

povijest, ulogu koju je ono imalo u nastanku i razvoju meñunarodnog monetarnog

sustava, te ulozi u gospodarskim promjenama koje su utjecale na meñunarodnu

likvidnost.

Svjetski trendovi i buduća predviñanja je naslov petog dijela u kojemu su opisani

suvremeni problemi meñunarodne monetarne likvidnosti temeljene na zlatu, trenutna

situacija tržišta zlata, te predviñanja kakvu ulogu će zlato imati u budućnosti.

Nakon elaboriranja problematike u prethodnih pet dijelova slijedi Zaključak koji

predstavlja spoznaje do kojih se došlo u znanstvenoistraživačkom radu.

3

2. OSNOVNA OBILJEŽJA ZLATA

U ovom poglavlju analiziraju se osnovna obilježja zlata, polazeći od toga što je zlato,

koje su njegove osnovne fizičke i kemijske osobine, korist koju je imalo u prošlim

vremenima i gdje se danas koristi, kako se mjeri, te formira cijena na tržištu.

2.1. Što je zlato?

Zlato je meki plemeniti metal žute boje koji je za razliku od ostalih metala vrlo otporan

na kemijske utjecaje i rastvara se samo u carskoj vodici i rastvoru kalija. Odlikuje se

visokim sjajem, toplinskom i električnom provodljivošću, rastezljivošću i formiranjem.

Sve otopine kemijske tvari zlata su otrovne.

Zlato kao kemijski element u periodnom sustavu nosi znak Au, atomski redni broj mu je

79, a atomska masa mu je 196,96655. Zlato je prijelazni metal, zastupljen u zemljinoj

kori u količini 1,1*10-3 ppm (dijelova na milijun). U čistom elementarnom stanju je u

obliku zrnaca ili listića kvarcnih stijena. Temperatura taljenja iznosi 1064 stupnjeva

celzija, a temperatura vrenja 2856 stupnjeva celzija. Ima razmjerno malu tvrdoću, ali

veliku gustoću od 19 290 kg/m3, što je 19 puta više od vode, 2.5 puta više od bakra i

skoro 2 puta više od srebra i olova. (Zlatnapoluga.eu, 2010.)

Od prapovijesti do 20. stoljeća, zlato se dobivalo iz zlatonosnog pijeska nastalog

raspadanjem zlatonosnih stijena i naknadnim ispiranjem prirodnim vodama. Danas se

znatan dio zlata dobiva iz takvih stijena, koje se prethodno podvrgavaju drobljenju i

mljevenju. Danas se to izvodi pomoću žive ili cijanidnim postupkom. Prvi od njih

zasniva se na stvaranju amalgama zlata pri miješanju žive i u vodi otopljene rude.

Dobiveni amalgam se zatim podvrgava destilaciji, pri čemu zlato ostane u ureñaju za

destilaciju. Osim izrazite otrovnosti, najveći nedostatak rada sa živom jest nepotpuno

4

izdvajanje zlata, jer se njegovi najsitniji dijelovi slabo otapaju u živi, te ne dolazi do

potpunog iskorištenja rude.

Kod primjene zlata u luksuznim predmetima, uglavnom se legira s drugim metalima,

najčešće sa srebrom, bakrom ili platinom. Nekada se količina zlata u predmetima

izražavala u karatima, koji predstavljaju maseni udio zlata u leguri prema 24-

stupanjskoj skali. To znači da 14-karatno zlato sadrži 14 dijelova zlata na ukupna 24

dijela slitine. Danas se u većini zemalja čistoća zlata izražava u tisućinkama, a najčešće

su slitine zlata finoće 585 (14 karata), 750 (18 karata) i 986, dok se u Indiji koristi i zlato

finoće 913 (22 karata).

Zlato čistoće 24 karata (999/1000) ili više, smatra se investicijskim zlatom i lijeva se u

prigodne poluge. ''Canadian gold maple leaf bullion coin'' mase 100 kilograma,

nominalne vrijednosti od milijun dolara, najčišća je kovanica ikad proizvedena. A

najteža zlatna poluga na Zemlji ima masu od 250 kg. (Wikipedia, 2013.)

2.2. Korist zlata

Zlato kao osnovna valuta ili obrtno sredstvo se danas više ne koristi, ali usprkos tome

banke i dalje drže zlatne rezerve. Iako se cjelokupna količina rezervi zlata smanjuje, u

trezorima centralnih banaka je još uvijek sačuvano 40% svjetskih zaliha zlata. Krajem

sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, dolazi do uvoñenja ''jeftinih'' zlatnih

investicionih kovanica prvo u Južnoj Africi, a kasnije i u drugim zemljama, i počinje

oživljavanje tradicionalnog načina iskorištavanja zlata. Usprkos svemu industrija je

najveći potrošač, ali tu je još i izrada nakita, znanost, znanstveno istraživanje i

medicina.

5

Zlato je postalo sastavni dio materijala u mnogim modernim aplikacijama i ima važnu

ulogu u razvoju industrijske i ekonomske djelatnosti u Europi i ostatku svijeta. Metali i

metalne smjese ostaju i dalje jedan od osnovnih elemenata u procesu industrijske

proizvodnje i za proizvode za svakodnevnu upotrebu. Usprkos novim razvijenim

sintetičkim materijalima, upotreba metala se povećala i još uvijek se povećava.

Zlato je neophodan materijal koji osigurava pouzdanost mnogih proizvoda, od

stomatologije do avio-inženjerstva. Od davnina, kada se zlato koristilo za izradu nakita,

njegove izuzetne osobine i karakteristike omogućavaju široku primjenu u mnogim

industrijskim granama, kao npr. elektronika, medicina, istraživanje svemira itd.

(Zlatnapoluga.eu, 2010.)

2.3. Kako se mjeri?

Zlato sa meri jedinicama SI, u slučaju vrijednosti na grame i kilograme. Osim toga,

tradicionalna jedinica vrijednosti zlata je fina unca (engl. troy ounce), koja je dobila ime

prema jedinici mase koja se koristila u srednjem vijeku na tržnicama u francuskom

gradu Troju. Fina unca je povijesna mjera za plemenite metale, i jednaka je težini od

31,1034768 grama. To važi i kod zlata. Osim težine, kod zlata se mjeri i čistoća,

odnosno finoća. I u ovom slučaju koristi se suvremena metoda, odnos u tisućitim

dijelovima - 999/1000 ili skraćeno 999 ima u sebi 999 dijelova čistog zlata i 1 dio

primjesa, tradicionalne jedinice karata. 1 karat znači 1/24 zlata u leguri, 12 karatna

legura će sadržavati čak 50% zlata, a 24 karatno zlato je čisto zlato. (Zlatnapoluga.eu,

2010.)

Unca zlata je već stoljećima mjera za zlato, a prvi su je počeli upotrebljavati Stari

Rimljani. Unca se toliko čvrsto ukorijenila kao standard, da se zlato za masovno tržište i

6

danas u pravilu odlijeva u različite oblike (zlatnike, zlatne poluge). Ima težinu od

31,1035 grama, odnosno jedne unce, ili u formama od pola unce (15,5517 grama), i

četvrtine unce (7,7759 grama). Preračunavanje cijene zlata iz unci u grame vrlo je

jednostavno. Trenutnu burzovnu cijenu treba podijeliti brojem 31,1034768 i tako se

dobije cijena zlata u gramima. Na primjer, ako je cijena jedne unce zlata 1500 američkih

dolara, cijena jednog grama zlata iznosit će 48,23 dolara. Dakle, 1500 dolara za uncu

podijeljeno sa 31,1034768 jednako je 48,23 dolara za gram zlata ili : cijena unce zlata =

cijena grama zlata x 31, 1034768. (Fxlider, 2012.)

Ukoliko tako dobivenu cijenu želimo pretvoriti u eure, kune ili bilo koju drugu valutu,

potrebno je dobiveni iznos pomnožiti s trenutnim tečajem američkih dolara u odnosu na

valutu u koju pretvaramo iznos. Korištenjem ove jednostavne formule, u svakom

trenutku možemo saznati preciznu informaciju o tome po kojoj se cijeni prodaje ili

kupuje zlato u gramima i u bilo kojoj svjetskoj ili lokalnoj valuti.

Vrijednost nekog plemenitog materijala u uncama izražava samo vrijednost tog metala

bez eventualnih primjesa i nečistoća. Masa nečistoća se oduzima od ukupne mase. Iako

se na internetu cijene zlata mogu naći izražene u eurima ili nekoj drugoj valuti za jedan

gram, treba naglasiti kako se sve službene burzovne cijene zlata, srebra i drugih

plemenitih metala tradicionalno formiraju isključivo u američkim dolarima za uncu, dok

se cijene izražene u ostalim valutama i težinskim mjerama izvode iz te osnovne

jedinične cijene. (Fxlider, 2012.)

7

2.4. Formiranje cijene zlata na tržištu

Cijena zlata na globalnom financijskom tržištu se prati s posebnom pozornošću

burzovnih špekulanata i stručnjaka za investicijska ulaganja. To proizlazi iz činjenice da

je zlato, pored svoje vrijednosti kao robe, interesantno i kao alternativna valuta koja

nema neotuñivu vrijednost. Cijena zlata je visoka onoliko koliko su kupci spremni

platiti za zlato. Cijena zlata bitno utječe na kretanje cijena valuta, a najviše na valute

zemalja čija gospodarska kretanja ovise o zlatu kao robe. Sa druge strane, trgovanje na

meñunarodnom financijskom tržištu prepoznaje zlato kao bitan investicijski instrument.

Zatim, vodeće svjetske valute, poput australskog dolara i kanadskog dolara, nalaze se u

korelaciji sa cijenom zlata na financijskom tržištu. Pored toga i vodeće zemlje

Euroazijskog kontinenta, Kina i Indija, koje bilježe nagli ekonomski rast, sve više

kupuju zlato za potrebe svog gospodarstva, što dovodi do značajne potražnje za zlatom i

povećanja cijene zlata.

Cijena zlata utvrñuje se na tržištu, odnosno, stalnom kupnjom i prodajom zlata dolazi do

formiranja cijene. Tržišna cijena zlata za Europu i cijeli svijet utvrñuje se u Londonu

dva puta dnevno, a izražava se u zlatnim uncama. Zlato se kupuje ispod tržišne cijene ili

po tržišnoj cijeni. Tko ima dovoljno novca i vremena može ulagati u zlato po tržišnoj

cijeni tako da ga kupi danas i da se potom nada kako će za nekoliko mjeseci prodati to

isto zlato po cijeni koja će se tada znatno povećati. Dugoročno gledajući, ulaganje u

zlato po tržišnoj cijeni može biti riskantno jer, u odnosu na vrijeme, cijena zlata se može

povećati, ali može i pasti, pa je tako potrebno jedno neizvjesno vrijeme i velike količine

novca da bi se ostvarili znatni profiti kod ulaganja i kupnje zlata po tržišnoj cijeni.

Stoga je preporučljivo kupovati zlato ispod tržišne cijene, kako bi se doprinijelo

sigurnosti ostvarivanja profita.

8

Poželjno je znati i gdje i kako prodati zlato. Kod zlatnih poluga to može biti vrlo

jednostavno. Moguće ih je kupiti direktno od banke te ih nakon nekog izvjesnog

vremena, i prodati toj istoj banci. Profit se stvara vremenom i čekanjem, jer ulagači

čekaju rast cijene zlata i profitiraju na razlici cijene pri kupnji i prodaji zlata. Ali u zlato

se može ulagati i u vidu starih zlatnika i dukata, u vidu zlatnog nakita te zlata u bilo

kojem pojavnom obliku. Svaka vrsta zlata i svaki oblik zlata može se prodati po tržišnoj

cijeni. (Manager Magazin, 2013.)

Grafikon 1: Cijena zlata u posljednjih 10 godina (izvor: kitco.com)

9

3. VALUTNI SUSTAVI MONOMETALIZMA (ZLATNI STANDARDI)

Po standardu novca razlikuju se novčarski sustavi u prošlosti od sadašnjih novčarskih

sustava. O standardu novca može se govoriti od onog trenutka kad je postupno

napuštena upotreba robnog novca i kad su pojedini izdavači za lokalne ili šire državne

potrebe počeli izdavati novac. Od tog trenutka može se govoriti o novčarskom sustavu,

kao institucionaliziranim novčarskim odnosima, u kojemu su regulirani odnosi u svezi s

emitiranjem i cirkulacijom novca. Za razvoj novca bitna je država, koja autoritetom

vlasti prisiljava pučanstvo na primanje novca što ga ona izdaje kao zakonsko sredstvo

za obavljanje raznih funkcija novca. Kovanje novca i njegovo emitiranje država može

prepustiti drugome. (Mileta, 2001.)

Iako su neke zemlje sredinom 19. stoljeća prešle na monometalizam srebra, ipak je za to

razdoblje karakterističniji monometalizam zlata- tzv. sustav zlatnog standarda. Taj

sustav je prošao nekoliko razvojnih faza, od kojih su tri osobito interesantne, i to sustav

potpune zlatne valute, sustav na bazi zlatnih poluga i sustav na bazi zlatnih deviza.

3.1. Sustav punog zlatnog standarda (Gold coin standard)

O sustavu punog zlatnog standarda govori se onda kada se bez obzira na to koji je novac

u prometu, u svako doba može zamijeniti za zlato i kada su banke dužne od donosioca

iskupiti svoje novčanice isplatom u zlatu. To ne znači da je u prometu samo zlato u

funkciji novca, već su u prometu i druge vrste novca (srebro i papirni novac) koje se bez

teškoća mijenjaju za zlato.

10

U čistom obliku sustav punog zlatnog standarda uvela je Engleska 1816. godine, a

ostale države su slijedile njezin primjer. U Francuskoj je kovanje novca temeljeno na

zakonu iz 1803. godine, koji nominalno uvodi srebrnu valutu, ali dopušta i kovanje

zlatnog novca. Austro-Ugarska ima srebrni novac sve do 1892. godine, kad uvodi zlatni

novac. Njemačka je unificirala različite propise 1871. godine i otada se počeo kovati

zlatni novac njemačkog Reicha. Švedska, Norveška i Danska uvele su zlatni novac

odmah nakon Njemačke, dok je Rusija u promet pustila zlatni novac 1897. s

usporednim kolanjem srebrnog novca. Dolar je kao novčana jedinica u SAD-u uveden

1787. godine i kovao se od zlata i srebra, a zlatni novac je prevagnuo 1837. godine.

U vrijeme zlatnog standarda u prometu se javlja i papirni novac, koji se bez poteškoća

mijenjao za zlatni novac. Sustav punog zlatnog standarda odlikuje se slobodom zamjene

bilo koje vrste novca za zlatni novac te slobodnim izvozom i uvozom zlata. Takoñer je i

meñunarodni sustav plaćanja u to vrijeme bio utemeljen na zlatnom standardu.

Formalna odluka o zlatu kao pričuvi nacionalnih valuta i sredstvu plaćanja u

meñunarodnim gospodarskim odnosima prihvaćena je na sastanku europskih država u

Parizu 1867. godine.

Sustav zlatnog standarda na djelu je do početka Prvog svjetskog rata. Uoči rata države

su suspendirale konverziju novčanica za zlato, što je učinila i Engleska, iako je stotinjak

godina bila glavni zagovornik zlatnog standarda. (Mileta, 2001.)

Osnovne karakteristike sustava punog zlatnog standarda su: a) samo zlatni novac se

smatra pravim valutnim novcem, i definitivnim sredstvom plaćanja; b) državne

novčanice su novčani surogat-fakultativni novac i zamjenjive su za zlato; c) apsolutna

11

sloboda kovanja zlatnog novca za privatni račun; d) apsolutna sloboda uvoza i izvoza

zlata.1

Osnovni problem kod sustava zlatne valute sa zlatom u optjecaju bila je gotovo

permanentna suprotnost izmeñu ograničenosti količine zlata koja se može iskoristiti kao

valutni materijal i sve veće potrebe gospodarstva za novcem. Taj je nedostatak bio

djelomično riješen emisijom novčanica, ali zbog neelastičnosti sustava emisije i

snažnim razvojem ostalih oblika surogatnog novca. Surogatni je novac popunjavao

kanale novčanog optjecaja i u uvjetima stabilnog razvoja omogućavao promet.

Meñutim, u uvjetima krize taj novčani promet dovodio je i sa svoje strane do problema.

Poseban problem u funkcioniranju tog sustava jest neravnomjernost gospodarskog

razvoja različitih zemalja. Nerazvijene i zavisne zemlje nisu bez štete za svoj

gospodarski razvoj mogle održati taj sustav, pa je došlo do postupnog napuštanja tog

valutnog sustava. (Perišin i suradnici, 2001.)

3.1.1. Zlatni standard u Velikoj Britaniji

Zlatni standard u teorijskom obliku nikad nije postojao u praksi, nego je to bio niz

kreditnih sustava koji su se zasnivali na zlatu i bili su meñusobno povezani fiksnim

tečajevima. Standardna mjera za vrijednost bio je zlatnik propisane težine i čistoće.

Vrijednost jedne valute prema drugoj odreñivala se prema zlatu koje je sadržavala.

1 Mehanizam zlatnih točaka: gornja zlatna točka ili točka izvoza i donja zlatna točka ili točka uvoza zlata,

koje su devizni tečaj održavale fiksnim.

12

Britansko Carstvo označavalo je razdoblje izmeñu 18. i 20. stoljeća u kojem je bila

najveća politička sila svijeta. Velika Britanija je priznala zlatni standard 1816. godine i

sistem je djelovao sve dok je meñunarodna trgovina slijedila promjene na tržištu.

Upravo se na zlatnom standardu i slobodnoj trgovini zasnivao prvi meñunarodni

privredni sistem Britansko Carstvo, tzv. Pax Britannica. Za stvarni optjecaj zlatnici su

bili nepodesni, pa su zamijenjeni čekovima i banknotama. Po Zakonu o bankarstvu

1844. Engleska banka je dobila monopol za izdavanje banknota i otad nadzire

gotovinske rezerve svih banaka.

Razdoblje izmeñu dva Svjetska rata od 1918. do 1939. dočekalo je raspad stupova

prvog meñunarodnog sistema - zlatnog standarda i slobodne trgovine. Velika Britanija

je opet 1925. uvela zlatni standard, ali on više nije bio u svom "čistom obliku" kao prije

prvog svjetskog rata. Mnogo zemalja je odlučilo da kao monetarnu rezervu drži tuñu

valutu, a ne zlato. London i New York su morali držati velike zlatne rezerve da bi se

osigurali ako slučajno doñe do iznenadnih potraživanja od strane drugih zemalja koje su

kao rezervu držale valutu SAD-a i Velike Britanije.

Novi svjetski novac, tzv. valuta sa zlatnim standardom, nije dugo trajao i postalo je

jasno da u svijetu nema dovoljno zlata da se podmiri stalni porast svjetske trgovine te da

su rezerve zlata neravnomjerno rasporeñene da bi mogle poslužiti monetarnim

ciljevima. Velika Britanija je 1931. opet morala napustiti zlatni standard te je zlato

moralo napustiti mjesto koje mu je dotada pripadalo u meñunarodnoj privredi.

Ekonomisti i državnici su uvidjeli da zlatni standard ne može biti prihvatljivi instrument

jer bi u tom slučaju zemlja koja zapadne u deficit trgovačke bilance morala početi

smanjivati uvoz, a s time i zaposlenost i opću privrednu aktivnost da bi na kraju gubila

još i zlato. A zemlje koje su nekada imale uravnoteženu trgovačku bilancu su mogle

13

ostati uskraćene za izvoz pa bi im se smanjila privredna aktivnost i zaposlenost.

(Wikipedia, 2012.)

3.1.2. Bimetalizam i monometalizam

O bimetalizmu se govori onda kada funkciju novca obavljaju dvije kovine- zlato i

srebro. U prvo vrijeme tu funkciju obavljaju usporedno ili povremeno s prevagom ili

srebra ili zlata, da bi na kraju dominiralo zlato. Kada zlato preuzima isključivu funkciju

prave novčane robe, to se naziva monometalizmom, odnosno zlatnim monometalizmom.

Obrnuto, kad srebro obavlja isključivo funkciju novca, govorimo o srebrnom

monometalizmu.

Bimetalizam se razvio iz sustava paralelne valute, u kojem novčane funkcije obavlja

više vrsta novca. Odnos izmeñu njih u početku se utvrñivao slobodno, a kasnije su to

države regulirale zakonom. O sustavu paralelne valute govorimo kad se u nekoj državi

upotrebljavaju različite vrste novca i kad relacije meñu njima nisu stalne. Dvojna valuta

se razlikuje od paralelne time što su odnosi izmeñu zlatnog i srebrnog novca zakonom

utvrñeni i nisu nestalni kao kod paralelne valute, gdje se njihova relacija utvrñuje prema

cijenama tih kovina na tržištu.

Francuska je 1803. godine zakonom utvrdila relaciju izmeñu zlata i srebra u omjeru

1:15,5, a u SAD-u je to utvrñeno 1792. Bilo je dopušteno kovanje zlatnog i srebrnog

novca u omjeru 1:15. Taj se omjer kasnije narušavao zbog različitih razloga, a na kraju

je Francuska obustavila kovanje srebrnog novca 1878. Time je bimetalizam napušten, a

uveden je zlatni monometalizam. (Mileta, 2001.)

14

3.2. Zlatnopolužni standard (Gold bullion standard)

O sustavu zlatnopolužnog standarda govori se onda kada se novac, koji obavlja funkciju

prometnog sredstva, može zamijeniti za zlato. Zlato više nije u prometu u funkciji

novca. U prometu su papirni ili drugi novac, ali se on može zamijeniti za zlatnu polugu

u odgovarajućoj banci. U usporedbi sa zlatnim standardom i kod zlatnopolužnog

standarda novac koji zamjenjuje zlato u prometu iskazuje se u zlatu. Zlatne poluge

pokazuju koliko se može dobiti novčanih jedinica novca koji je u prometu.

Zlatnopolužni standard slijedi puni zlatni standard, koji je uoči Prvog svjetskog rata bio

suspendiran i sve vrijeme rata nije bio u funkciji. Nakon rata pokušavao se nanovo

uspostaviti zlatni standard u punom opsegu, ali brzo su se osjetile opasnosti tezauracije

zlata i sukladno tome povećane cirkulacije papirnog novca. Drugim riječima, držaoci

papirnog novca mijenjali su taj novac za zlato i zlato su povlačili iz prometa.

U zlatnopolužnom standardu, bez obzira na to što zlato nije neposredno u prometu,

čvrsta je relacija izmeñu jedinice novca u prometu i količine zlata koja je zakonom

označena za tu novčanu jedinicu. Po istom se načelu usporeñuje novac dviju ili više

država, pa se preko relacije za zlato i njegovu zastupljenost u jedinici novca lako

utvrñuje u kojem se omjeru mijenjaju. Omjerni broj po kojem se iskazuje zastupljenost

zlata u jedinici jedne vrste novca i preko kojeg se usporeñuje sa zastupljenošću zlata u

drugoj vrsti novca naziva se paritet novca.

Gospodarski problemi nakon Prvog svjetskog rata, odnosno velika gospodarska kriza s

početka tridesetih godina 20. stoljeća, definitivno narušavaju vezu izmeñu zlata i novca,

i papirni novac postupno dobiva prevagu. Posebno to dolazi do izražaja u godinama kad

15

su vodeće države zabranile konverziju novca u zlatne poluge, najprije u unutarnjem

prometu, a zatim i u meñunarodnim odnosima. (Mileta, 2001.)

3.3. Zlatnodevizni standard (Gold exchange standard)

Sustav u kojem se novčanice neke države mogu zamijeniti za novčanice druge države,

koje su pokrivene zlatnom valutom ili valutom zlatnih poluga, zove se zlatnodevizni

standard. Pojedinačno se zlatnodevizni standard primjenjuje od sredine 19. stoljeća, a

šire po preporuci Meñunarodne financijske konferencije održane 1922. godine u

Genovi. Konferencija se bavila problemom oporavka nacionalnih gospodarstava u

godinama nakon rata, a u sklopu toga i pitanjima meñunarodnog sustava plaćanja. Za

ponovno uvoñenje zlatnog standarda posebno se zalagala Engleska, koja je time

nastojala ojačati englesku funtu za meñunarodna plaćanja, od čega je očekivala

odreñene koristi.

Uz zlatnodevizni standard vezane su valutne zone. O valutnoj zoni govorimo onda kad

više država, ili barem dvije države, upotrebljavaju valutu jedne od njih za obračun svih

meñusobnih gospodarskih transakcija. Obično je to valuta one države u zoni koja je

najstabilnija, a za vrijeme zlatnodeviznog standarda valuta one članice koja se može

zamijeniti za zlato.

Iskustva zlatnodeviznog standarda pokazala su da se zlato koje nije neposredno u

prometu kao novac može mnogo bolje iskoristiti u novčarskoj sferi. Drugim riječima,

ista količina stvarne novčane robe može poslužiti za emitiranje više novčanih jedinica,

pa se tako bolje mogu zadovoljavati potrebe za novcem. Problem je u tome što se to

može zloupotrijebiti i emitirati više novca nego što je to objektivno potrebno. (Mileta,

2001.)

16

3.4. Brettonwoodski valutni sustav

Nakon Drugog svjetskog rata pojavljuje se poseban oblik zlatnodeviznog standarda koji

je dobio ime po gradu Bretton Woodsu, u saveznoj državi New Hampshire u SAD-u, u

srpnju 1944. godine, gdje je održana meñunarodna valutna konferencija. Konferenciji su

prisustvovali predstavnici 44 države, njome je zaključeno osnivanje dviju

meñunarodnih organizacija; Meñunarodni monetarni fond i Meñunarodna banka za

obnovu i razvoj. Meñunarodni monetarni fond dobio je dvije zadaće. Prva je bila

odobravanje posebnih kredita članicama za stabilizaciju nacionalnih valuta, a na drugoj

strani utemeljenje valutnog sustava posebnim sporazumom, koji je poznat kao

brettonwoodski sporazum.

Sukladno ovom sporazumu valute članica sporazuma stavljene su u odnos prema

dolaru, a dolar je bio vezan za zlato u fiksnom odnosu. Američka valuta je tako postala

centralna valuta sporazuma, a vezanost valuta članica sporazuma za dolar omogućavala

je svakodnevnu usporedivost svih valuta. Brettonwoodski sustav funkcionirao je više od

dvadeset godina i za to je vrijeme svjetska privreda doživjela veliku ekspanziju.

Monetarne vlasti SAD-a bile su dužne otkupiti dolare zlatom kad god im je neka od

članica ponudila dolare na otkup, i to po fiksnom tečaju od 35 dolara za uncu zlata.

Početkom 60-ih godina nastali su problemi kad se osjetilo da se s dolarom nešto dogaña,

zbog čega se tražio otkup dolara od američke vlade. Posljedica je bila ubrzana isplata

zlata za dolare, što je smanjilo zlatne pričuve i prijetilo da se trezor američke vlade

isprazni. 1971. godine nastupila je devalvacija dolara, što znači da je cijena unce zlata

povišena sa 35 na 38 dolara, i odlukom američke vlade ukinuta je zamjena dolara za

zlato. Tom devalvacijom dolara valutni odnosi se nisu smirili, a naftna kriza na

svjetskom tržištu uzrokovala je drugu devalvaciju početkom 1973. godine. Cijena unce

zlata se povećala sa 38 na 42 dolara, da bi SAD u ožujku iste godine napustile ulogu

17

koju su preko dolara imale u meñunarodnim valutnim odnosima, i njihova valuta je

počela plivati prema drugim valutama. (Mileta, 2001.)

3.4.1. MMF

Meñunarodni monetarni fond osnovan je 27. prosinca 1945. radi unapreñivanja

meñunarodne monetarne suradnje i meñunarodne trgovine te stabilnosti meñunarodnih

novčarskih odnosa. Fond su osnovale 44 zemlje, a danas je u njegovu članstvu 184

zemalja. Kapital fonda je u visini 188 milijarde dolara. Fondom upravlja Odbor

guvernera, Izvršni odbor i glavni direktor. Davanje kredita za stabilnost nacionalnih

valuta članica i za prevladavanje platno-bilančnih teškoća glavna je operativna zadaća

zaklade. (Mileta, 2001.)

Tri su glavna područja aktivnosti: promatranje, financijska i tehnička pomoć. Nadzor se

sastoji od procjene propisa o novčanoj razmjeni zemalja članica s obzirom na uvjerenje

kako jaka i dosljedna ekonomska politika vodi stabilnom deviznom tečaju, te pogoduje

rastu i razvoju svjetske ekonomije. Financijska pomoć uključuje kredite i zajmove

članicama MMF-a s platnom bilancom koja podupire politiku prilagodbe i reforme. A

tehnička pomoć se sastoji u tome da MMF pruža stručnu pomoć članicama pri

kreiranju financijske i provedbu monetarne politike, osnivanju institucija, dogovorima s

MMF-om, te statističke podatke.

Razvoj Fonda možemo pratiti kroz dva perioda. U prvom periodu ciljevi MMF-a bili su:

• Omogućiti ekspanziju uravnoteženog rasta meñunarodne trgovine i time

doprinijeti povećanju i održavanju visoke razine zaposlenosti i visoke razine

realnog dohotka

• Učvrstiti stabilnost deviznih tečajeva;

18

• Uspostaviti multilateralni sistem plaćanja tekućih transakcija;

• Na osnovu mogućnosti korištenja sredstava Fonda za korekcije platnobilančnih

neravnoteža, uspostaviti povjerenje meñu zemljama članicama u pogledu

dugoročne meñunarodne monetarne stabilnosti.

Drugi period započinje i traje do danas kada MMF početkom 70-ih godina 20. stoljeća

zapada u najveću krizu. Odljev kratkoročnog dolarskog kapitala u inozemstvo i

održavanje visoke stope inflacije u SAD-u izazvalo je brojne špekulacije na štetu

američkog dolara. Predsjednik SAD-a je 15. kolovoza 1971. godine objavio ukidanje

konvertibilnosti dolara u zlato i uvoñenje dodatnog poreza na sav uvoz u SAD. Tim

činom je prestao funkcionirati meñunarodni monetarni sistem na principima

ustanovljenim u Bretton Woods-u. (Wikipedia, 2013.)

3.4.2. Svjetska banka

Svjetska banka zbirni je naziv za Meñunarodnu banku za obnovu i razvoj,

Meñunarodnu financijsku korporaciju i Meñunarodno udruženje za razvoj, koji djeluju

kao specijalizirane ustanove Organizacije ujedinjenih naroda.

Meñunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD) osnovana je 27. prosinca 1945.,

ratifikacijom ugovora o osnivanju, prihvaćenog na Brettonwoodskoj konferenciji.

Sjedište je u Washingtonu i okuplja članice UN-a. Banka čvrsto surañuje s

Meñunarodnom financijskom korporacijom i meñunarodnim udruženjem za razvoj. Ima

tri vrste ciljeva. Prva skupina ciljeva odnosi se na pružanje pomoći pri obnovi i razvoju

zemalja članica investiranjem glavnice u proizvodne namjene. Druga skupina ciljeva

odnosi se na poticanje privatnih stranih glavnica. Treća skupina ciljeva odnosi se na

unapreñenje meñunarodne trgovine i meñunarodnog investiranja.

19

Početna glavnica osigurana je udjelom država članica u visini deset milijardi dolara,

podijeljenih na sto tisuća dionica, svaka u vrijednosti sto tisuća dolara. Glavnica je

dosad više puta uvećavana. Banka daje kredite državama članicama, njihovim političko-

teritorijalnim jedinicama ili privatnim poduzetnicima. Osim kredita, pruža usluge iz

područja tehnike novčarskog poslovanja. Na kredite uzima kamate i za manje razvijene

članice uz povoljan kamatnjak. Bankom upravlja Odbor guvernera, Izvršni odbor i

predsjednik.

Meñunarodna financijska korporacija (IFC) osnovana je 1956. godine. Ona angažira

privatne investitore i potiče ih na financiranje privatnih poduzeća u zemljama

članicama. Za razliku od Meñunarodne banke za obnovu i razvoj, svoje investicije

pokriva garancijama države.

Meñunarodno udruženje za razvoj (IDA) osnovano je 1960. godine. Zadaća udruženja

je unapreñivanje gospodarskog razvoja u manje razvijenim područjima svijeta,

stavljajući im na raspolaganje financijska sredstva za podmirivanje bitnih potreba

razvoja, uz uvjete povoljnije od uobičajenih na tržištu kapitala. Da bi članica dobila

kredit od udruženja mora biti ispod ''plafona siromaštva''. To znači da ima GNP po

stanovniku manji od 400 dolara. (Mileta, 2001.)

20

3.4.3. SDR-specijalna prava vučenja

Specijalna prava vučenja rezervirana su za meñunarodne obračune, plaćanja i

potraživanja, ali ako je stabilnost tog novca značajna, koristi se i za unutrašnje

transakcije, pa tako neke banke razvijenih država i depozite pučanstva preračunavaju u

taj novac.

Formalna odluka o kreiranju specijalnih prava kupnje donesena je na zasjedanju

Meñunarodnog valutnog fonda u Rio de Janeiru 1967. godine. Odluka je postala

pravovaljana dvije godine poslije. Tada je podijeljeno ukupno 9,5 milijardi dolara

specijalnih prava kupnje. Kasnije je podijeljeno još 12 milijardi dolara, što znači da je

ukupno emitirano 21,5 milijardi dolara specijalnih prava kupnje.

SDR nemaju fizički oblik, to je računski novac i preko posebnog sustava mogu se

zamijeniti za novac bilo koje članice Fonda. Tim novcem se može kupovati drugi

novac, pa članica Fonda može nabaviti novac druge države koji joj je potreban. No to

pravo kupnje nije neograničeno. Ograničava ga visina SDR-a s kojom članica raspolaže,

i nakon odreñenog vremena posuñeni novac mora vratiti. Novokreirani novac je imao

od početka stabilnu vrijednost. Njegova se stabilnost u početku osiguravala vezivanjem

za zlato preko dolara, u službenom paritetu kako je funkcionirao cijeli brettonwoodski

sustav. Zbog toga se za oznaku tog novca upotrebljavao pojam ''papirno zlato''.

Raspadom brettonwoodskog sustava vrijednost SDR-a utvrñivala se ''košarom valuta'',

koju su činile valute šesnaest država članica Fonda, čija je meñunarodna trgovina bila

veća od jedan posto. Danas se vrijednost SDR-a utvrñuje sustavom košare pet valuta

najrazvijenijih država u svijetu. Na odreñivanje vrijednosti SDR-a preko pet valuta

razvijenih država prešlo se 1981. godine i svake četvrte godine provodi se eventualna

korekcija valuta zastupljenih u košari. U prvoj košari bile su dolar, marka, jen, francuski

franak i funta. (Mileta, 2001.)

21

3.5. Klasični sustavi emisije i pokrića novčanica

Zlatni standard, bez obzira na to da li je riječ o sustavu sa zlatom u optjecaju, o sustavu

zlatnih poluga, ili sustavu zlatnih deviza već po svojoj logici ograničava i mora

ograničavati emisiju novčanica. Monetarna politika u suvremenom smislu riječi tu ne

postoji već su novčana kretanja odreñena kretanjem zlata.

3.5.1. Teorije emisije i pokrića novčanica

Oko pitanja emisije novčanica, tj. sustava njihovog pokrića, vodile su se velike

rasprave, u vezi kojih je potrebno spomenuti dvije teorije što su imale velik utjecaj u

praksi, a to su Currency Principle i Banking Principle.

Currency theory je monetarno-teorijski pravac po kojem se u prvoj polovici 19. stoljeća

u Engleskoj zastupalo mišljenje da sve novčanice u optjecaju moraju imati potpuno

pokriće u zlatu osim odreñenog kontingenta koji se unaprijed odreñuje zakonom. Ako je

u optjecaju previše novca tj. zlatnika ili novčanica koje ga predstavljaju, dolazi do rasta

cijena, porasta uvoza robe i odljeva zlata iz zemlje čime se po logici zlatnog standarda

automatski regulira visina cijena i potrebna količina novca u optjecaju. Prema toj teoriji

je ureñeno izdavanje novčanica i organizirana Bank of England Bankovnom poveljom

iz 1844. poznatom kao Peelov zakon.

Banking school je takav monetarno-teorijski pravac po kojem se u prvoj polovici 19.

stoljeća u Engleskoj zastupalo mišljenje da sve novčanice u optjecaju ne moraju imati

potpuno pokriće u zlatu, već i u kratkoročnim mjenicama. Izdavanje novčanica je

bankarski posao kao i svaki drugi i njihov obujam odreñuju cijene, a ne obratno. Nakon

22

obavljenog kreditnog posla mjenice se iskupljuju novcem koji se vraća u banku, a

smanjuju je u optjecaju pa njihovo izdavanje treba ograničavati s obzirom na

proizvodnju, prodaju itd. (Perišin i suradnici, 2001.)

3.5.2. Sustavi emisije i pokrića novčanica

Poznata su četiri osnovna tipa emisije i pokrića novčanica, koji su se razvili s istom

svrhom, a ta je spriječiti prekomjerno izdavanje novca:

a) engleski sustav direktnog kontingentiranja- u kojemu je predviñeno 100%-tno

pokriće u zlatu, osim odreñenog kontingenta koji može biti nepokriven. Nepovoljne

posljedice tog sustava osobito su se očitovale u vrijeme ekonomskih kriza i odljeva

zlata. Tada se novčani optjecaj stezao, te je bilo na raspolaganju manje sredstava za

kreditiranje onda kad se naviše tražilo.

b) francuski sustav maksimiranja novčanog optjecaja- u kojemu zakonodavac odreñuje

samo gornju granicu novčanog optjecaja. Prednost je tog sustava u tome što optjecaj

novčanica nije vezan za zlatnu rezervu i fluktuacije u meñunarodnom kretanju zlata, te

je više usklañen s potrebama, čime se ujedno mijenjao postotak zlatnog pokrića

c) sustav kvotnog ili postotnog pokrića- koji je kompromis prethodno navedenih sustava

kojima se želi izbjeći krutost direktnog kontingentiranja i neograničena sloboda emisije

kod sustava maksimiziranja

d) sustav indirektnog kontingentiranja-koji je sličan sustavu direktnog kontingentiranja,

ali se moglo ići za većim iznosom nepokrivenog dijela, uz oporezivanje. (Perišin i

suradnici, 2001.)

23

3.6. Slom zlatnog standarda

Prvi svjetski rat znatno je izmijenio valutnu sliku svijeta. On je doveo do kraja zlatnog

standarda, koji je još neko vrijeme postojao u drugim oblicima, a tijekom velike

svjetske ekonomske krize 30-ih godina 20. stoljeća doživljava novi strahovit udar, te s

Drugim svjetskim ratom definitivno nestaje. Velika ekonomska kriza, koja je započela

slomom burze u New Yorku, završila je period pokušaja povratka na zlatni sustav iz

doba prije I. svjetskog rata. Kriza je istaknula alternativu: ne dirati u zlatni standard i

time otvoriti put deflaciji ili odbaciti zlatni standard i ići za zadržavanjem razine cijena

u zemlji.

Sustav zlatnog standarda bio je završna faza u razvitku jedinstvenog svjetskog

monetarnog sustava klasičnog kapitalističkog tipa – sustava slobodne konkurencije.

Automatizam čvrstih tečajeva zasnovan na slobodnom kretanju robe, zlata i kapitala,

slobodnom formiranju cijena i nadnica, te na neograničenoj konvertibilnosti nacionalnih

valuta, odgovarao je jednoj etapi razvoja svjetskog gospodarstva, zasnovanoj na

apsolutnom poštivanju zakona slobodne konkurencije.

Dugoročne promjene u strukturi svjetske privrede i u odnosima društveno-političkih

snaga tijekom 20. stoljeća došle su do svog izražaja u institucionalnoj promjeni na

području monetarne sfere, što se očitovalo u slomu i napuštanju nekada jedinstvenog

svjetskog monetarnog sustava temeljenog na zlatu. Slom te institucije značio je

povijesnu prekretnicu od tradicionalnog kapitalizma ka državnom kapitalizmu i

intervencionizmu u svjetskom gospodarstvu. (Perišin i suradnici, 2001.)

24

4. ZLATO U MEðUNARODNOM MONETARNOM SUSTAVU

U meñunarodnom monetarnom sustavu zlato ima nekoliko uloga; a) sredstvo

utvrñivanja pariteta nacionalnih valuta, b) sredstvo za financiranje platne bilance i c)

osnovni izvor meñunarodne likvidnosti. Zlato je na najbolji mogući način vršilo

funkciju novca kao prometnog i platežnog sredstva zbog toga što je njegova

vrijednost relativno visoka i troškovi čuvanja niski što je bilo povoljno za

meñunarodni platni promet. Zlato je trajno i ne gubi na vrijednosti i zbog toga je

stoljećima bilo priznato u platnom prometu. Monetarne vlasti većine svjetskih

zemalja rado drže zlato kao rezervu jer se njime podmiruju meñunarodne obveze,

financira se platna bilanca s inozemstvom i održava se tečaj domaće valute. Potražnja

za zlatom je u neprekidnom kontinuitetu jer daje osjećaj moći i sigurnosti, usprkos

gospodarskim krizama, ratovima i ostalim negativnim utjecajima. (Stojanov, 2000.)

4.1. Stvaranje svjetskog monetarnog sustava zasnovanog na zlatnom standardu

Razdoblje 19. stoljeća proteklo je bez većih ratova, i to je bio period industrijske

revolucije, povećanja meñunarodne trgovine i tokova kapitala. Nacionalni monetarni

sustavi dijelili su se na tri bloka. Zlatni blok (Velika Britanija i Portugal), srebrni

blok (Njemačka, Austrija, Nizozemska, Danska, Norveška, Švedska, Meksiko, Kina,

Indija i Japan), i bimetalni blok (Francuska, Belgija, Italija, Švicarska i SAD). U

svakom bloku postojala je stabilnost deviznih tečajeva, što znači da je bila jaka

stabilnost deviznih tečajeva valuta izmeñu blokova. Odnos cijene srebra prema zlatu

sve do 1870. godine bio je u razmjeru 15,5:1 zahvaljujući fiksnoj cijeni oba metala.

Ovaj meñunarodni monetarni sistem prestao je postojati nakon 1870 g. Nakon te

godine Njemačka i SAD prešle su na zlatnu polugu, dok su Francuska, Belgija,

Švicarska, Italija i Grčka napustile bimetalizam u korist zlata. Kada su Japan i Rusija

prihvatili zlatnu polugu i konvertibilnost svojih valuta u zlato, nastao je svjetski

monetarni sistem zlatnog standarda.

25

Iako je veći dio perioda zlatnog standarda protekao u 19. stoljeću, njegovo trajanje

do 1913. godine, pokušaji ponovnog uspostavljanja izmeñu I. i II. Svjetskog rata i

uvoñenje zlatno-deviznog standarda, ostavili su trag u evoluciji meñunarodnih

monetarnih odnosa 20. stoljeća.

Stabilnost zlatnog standarda bila je zasnovana na vezanosti nacionalnih ponuda

novca za zlatnu polugu, i cjelokupne svjetske ponude novca za raspoložive količine

zlata u svijetu. Konstantna ponuda novca uz rastuću proizvodnju dovela je do blagog

dugoročnog pada cijena. S obzirom da su sve valute bile vezane za zlato i nije bilo

inflacije, meñuvalutni odnosi bili su stabilni jer su se kretali u uskom rasponu izmeñu

uvozne i izvozne zlatne točke. Ovakav sistem je bilo moguće održavati jer su u

tadašnjim državama svi potencijalni ciljevi ekonomske politike bili podreñeni

održavanju konvertibilnosti valute u zlato. Fleksibilnost plaća i cijena je nametnuta i

činila je osnovu prilagoñavanja platne bilance. (Stakić, 2012.)

S vremenom su mnoge zemlje ulogu zlata počele zamjenjivati papirnim novcem po

fiksnoj cijeni konverzije papirnog novca u zlato. Papirni novac je tako postao

punovrijedno platežno sredstvo i monetarne vlasti su stvorile takvu monetarnu

politiku koja se temelji na proizvodnji novca u toj količini da zadovolji domaće

potrebe. Na taj način zlato je eliminirano iz prometa i centralne banke su ukinule

konverziju domaće valute za zlato.

Prije I. svjetskog rata i u razdoblju izmeñu dva rata pojavljivala se konstantna

nestašica zlata, i to zbog visokih troškova proizvodnje i nemogućnosti proizvodnje u

neograničenim količinama i sve dinamičnijim rastom cijena ostalih roba. 1934.

godine utvrñen je novi paritet za zlato od 35 dolara za finu uncu. To povećanje cijene

zlata od strane predsjednika Roosvelta nije bilo u cilju rješavanja problema svjetske

oskudice zlata, već ubrizgavanje dodatnog impulsa da se krene iz faze depresije u

26

fazu prosperiteta. Nova cijena zlata postala je zanimljiva proizvoñačima, a

destimulirala je potražnju. Stoga se višak ponude zlata prelijevao u trezore centralnih

banaka. U tom slučaju su se povećale zalihe zlata u SAD-u sa 7 na 20 milijardi

dolara 1939. godine. ( Stojanov, 2000.)

4.2. Uloga brettonwoodskih institucija

Problem oskudice zlata ponovno se javlja nakon II. Svjetskog rata kada se

raspravljalo o uvoñenju mehanizma koji bi zamijenio napušteni zlatni standard.

Glavni pregovarač bio je J. M. Keynes. Predlagao je stvaranje svjetske centralne

banke (MMF) koja bi emitirala svjetski novac ''bancor'' koji bi imao ulogu svjetske

rezervne valute. Nacionalne valute bi svoje paritete izražavale u odnosu na tu valutu,

a ona bi se emitirala na osnovi usuglašene politike u skladu sa potrebama tokova u

svjetskoj privredi. Time bi se izbjegla deflatorna situacija nedostatka zlata u zlatnom

standardu i izbjeglo bi se da emisionu dobit prisvoji zemlja rezervne valute.

Američki plan bio je zasnovan na pokušaju da se modificira raniji zlatno- devizni

standard. Modifikacija je podrazumijevala da dolar postane ključna rezervna valuta,

da jedino dolari SAD-a imaju obvezu konvertirati dolar u zlato po fiksnoj cijeni od

35 dolara za uncu, a da sve druge valute izražavaju svoj paritet i održavaju

konvertibilnost u tekućim transakcijama u odnosu na dolar i meñusobno. S obzirom

da je odnos dolara i zlata bio fiksan, i tečajevi ostalih valuta bili su fiksni.

Keynes je predlagao osnivanje Meñunarodne klirinške unije koja bi stvarala

meñunarodnu likvidnost na način koji bi bio sličan kreiranju novčane mase. Meñutim

White-ov plan je bio bliži pravilima zlatnog standarda sa fiksiranjem deviznih

tečajeva. Predviña osnivanje meñunarodnog stabilizacijskog fonda čija bi se sredstva

formirala na čelu kvota, a davale bi pravo na odreñeni broj glasova u Skupštini i

pravo na otkup sredstava radi otklanjanja neravnoteže u platnoj bilanci. Plan je na

27

kraju i usvojen 1944. godine u Bretton Woodsu na meñunarodnoj konferenciji, time

i je nastao Brettonwoodski meñunarodni monetarni sustav od kojeg se očekivalo da

olakša punu zaposlenost i stabilnost cijena uz održavanje ravnoteže u meñunarodnoj

trgovini. Umjesto svjetske centralne banke sa svjetskom valutom ''bancor'', formiran

je MMF sa zadatkom da nadzire sustav fiksnih deviznih tečajeva i konvertibilnost

valuta u tekućim transakcijama zemalja članica, kao i da kratkoročnim sredstvima

pomaže financiranje i prilagoñavanje platnobilančnih neravnoteža. (Stakić, 2012.)

4.3. Početni rezultati MMF-a

Poslije završetka rata osiromašene europske zemlje koje su ujedno bile članice

MMF-a, imale su veliku potrebu za uvozom. Razlika izmeñu uvoza i izvoza bila je

velika i bilo je jasno da će trebati dosta vremena kako bi se došlo do njihove

ravnoteže. Keynes se u Bretton Woodsu zalagao za to da obujam MMF-a bude

dovoljno velik kako bi se ta razlika mogla pokrivati. Meñutim, brojni delegati i

političari SAD-a nisu odobravali iznose koji bi za to bili potrebni, tako da je u

Bretton Woodsu prevladalo američko stajalište. U slučaju kad se novac morao

pronaći zatraženo je od Kongresa da se on odobri, što je na kraju i učinjeno. Tada je

Velika Britanija dobila zajam od 3,75 milijardi dolara na osnovu anglo-američkog

financijskog sporazuma 1945. godine. MMF je tih godina ostao bez većeg utjecaja

zbog relativno skromnih sredstava.

Sredinom 50-ih godina europska privreda se potpuno oporavila, i izvoz je ponovno

bio u razmjernom odnosu s uvozom, a MMF je pomalo dobivao na većem utjecaju.

Činilo se da se pronašla zamjena za zlato. Potpuna konvertibilnost valuta

industrijskih zemalja, uklanjanje teškoća pomoću MMF-a i povremena povećana

usklañivanja valuta, mnogima su davali dojam da su meñunarodni monetarni

problemi riješeni. Ako su rezerve centralne banke neke zemlje bile prihvatljive za

28

neku drugu zemlju, a nisu bile dovoljne, ta bi se zemlja obratila za pomoć MMF-u.

On bi joj dao zlato ili neku drugu valutu pomoću koje bi svojoj valuti pružila

potrebnu podršku. U tom slučaju ta bi zemlja morala položiti kao garanciju

ekvivalentan iznos u vlastitoj valuti. Visinu iznosa koja se mogla pozajmiti od MMF-

a odreñivala je kvota. Progresivna stopa povećanja kamata za takav kredit stimulirala

je svaku zemlju da što prije okončaju okolnosti koje su je natjerale da uzme zajam.

Meñutim, zajam je omogućavao izlaženje iz takve situacije, a to je bilo povećanje

poreza, smanjenje državnih izdataka i povećanje kamatnih stopa. Misija MMF-a je

došla je do odreñene faze strogoće. Npr. kada u nekoj zemlji problemi neravnoteže

platne bilance nisu bili rješivi, zemlji bi se dopustilo da provede jednokratnu

devalvaciju valute u odnosu na zlato ili neku drugu valutu, ali nije smjela biti veća od

10%. A ako je valuta neke zemlje bila podložna deprecijaciji tada se ništa ne bi

izmijenilo. (Stakić, 2012.)

4.4. Dolar kao svjetska rezervna valuta

Problem oskudice zlata bio je još više vidljiv nakon 1950. godine. Zalihe zlata u

SAD-u od 24 milijarde dolara 1949. godine pale su 1960. na 8 milijardi dolara. U

meñuvremenu je došlo do redistribucije zlata izmeñu centralnih banaka, i trebalo je

osigurati nesmetano odvijanje svjetskog platnog prometa. Monetarna vrijednost zlata

nije bila dovoljna, te je cijena zlata počela rasti pa tako i potražnja. Centralne banke

su 1965. godine bile prisiljene prodati 50 milijuna dolara iz zlatnih rezervi kako bi

osigurale cijenu zlata. A 1967. godine prodano je 1,6 milijardi dolara. U tom slučaju

bila je vidljiva opasnost od monetarne krize. Izlaz iz krize pokušao se pronaći u

razdvajanju privatnog od službenog tržišta zlata. Centralne banke su se pridržavale

fiksne cijene zlata od 35 dolara, dok je cijena na privatnom tržištu mogla varirati.

Niža cijena zlata značila je špekulaciju postizanja visokog profita i mogućnost

gubitka. Pri tome je zlato gubilo na povjerenju i veća atraktivnost kao sredstvu

meñunarodnog novca pridavala se dolaru. (Stojanov, 2000.)

29

Po završetku II. Svjetskog rata rasla je potražnja američke industrijske i

poljoprivredne robe. Američka tehnologija postala je superiorna. Za dolare se moglo

dobiti sve što je drugim zemljama bilo najpotrebnije, od opreme, tehnologije, oružja i

hrane, pa sve do toga da se sa stajališta meñunarodnih monetarnih odnosa mogla

dobiti bilo koja nacionalna valuta. Zbog toga je dolar svugdje bio prihvaćen,

monetarne vlasti držale su svoje monetarne rezerve u dolarima i u toj valuti su

izražavale vrijednost nacionalnog novca.

Brettonwoodski sistem fiksnih deviznih tečajeva u poslijeratnom periodu bio je

zasnovan na razmjenjivosti dolara za zlato po fiksnom odnosu 35 dolara za uncu

zlata. Ova obveza FED-a odnosila se samo na centralne banke drugih zemalja, a ne

na subjekte privatnog tržišta kapitala. Valute ostalih zemalja bile su fiksirane u

odnosu na dolar. Da bi se postigla meñunarodna likvidnost, SAD su emitirale dolare,

a ostatak svijeta je prihvaćao dolare kao devizne rezerve. Centralne banke drugih

zemalja mogle su uvijek kod FED-a dolare zamijeniti za zlato. Ovo je rezultiralo da

je SAD imao trgovinske deficite, a ostatak svijeta suficite. Na jednoj strani je rasla

američka potrošnja tako što je deficit pokrivan emisijom dolara, a na drugoj strani se

nagomilavao iznos dolara u posjedu centralnih banaka ostatka svijeta.

Svijet se tako počeo suočavati sa viškom dolara koji nije bio pokriven zlatnim

rezervama SAD- a po fiksnom tečaju od 35 dolara. Fiksni tečaj je sprječavao SAD za

devalvacijom dolara kako bi povećale izvoz, tako da se povećavao trgovinski deficit.

Rastuća meñunarodna pokretljivost kapitala otežavala je održavanje fiksnog odnosa

izmeñu dolara i ostalih valuta. Odsustvo budžetskog ograničenja ostavilo je

mogućnost SAD-a da rastuće deficite financira priljevom iz inozemstva. Dolazilo je

do sukoba nacionalnih ciljeva SAD-a i općih ciljeva očuvanja stabilnosti

meñunarodnog monetarnog sistema.

30

Jedna od privilegija SAD-a je jeftino financiranje deficita pomoću inozemnih

deviznih rezervi. I tokom krize ostale zemlje su uvećavale svoje dolarske holdinge u

deviznim rezervama. Jaka inozemna potražnja za američkim državnim

vrijednosnicama daje mogućnost FED-u da provodi autonomnu monetarnu politiku i

da ju nametne ostatku svijeta. To bi značilo da FED postavlja svoju politiku

kamatnih stopa prema unutrašnjim privrednim kretanjima, nezavisno od deviznog

tečaja dolara prema ostalim valutama, u čemu leži uzrok nestabilnosti meñunarodnog

monetarnog sustava. (Stakić, 2012.)

4.5. Počeci napuštanja Brettonwoods-kog sustava

1960. godine američke dolarske obveze prema ostatku svijeta premašile su njihove

zlatne rezerve. Zahtjevi za konverzijom dolara za zlato su počeli rasti, a ponajviše od

strane Francuske koja je bila uvjerena da se zlatni standard može ponovo oživjeti.

Odnos izmeñu Europe i SAD-a se promijenio i to u korist Europe. SAD su ušle u

period velikih deficita platne bilance koji je bio uzrok sve većeg budžetskog deficita

zbog financiranja Vijetnamskog rata u periodu od 1965.-1968. To je izazvalo porast

opće razine cijena, tj. inflaciju od 6% godišnje. Deficit SAD-a je tada iznosio preko

20 milijardi dolara. Centralne banke SAD-a i Velike Britanije su intervenirale

masovnom prodajom zlata, da bi 1968. Centralna banka zatvorila londonsko tržište.

Nakon dva dana tržište je ponovno otvoreno sa drugom cijenom zlata. Cijena zlata za

transakcije meñu monetarnim vlastima ostala je ista 35 dolara, a cijena

komercijalnog zlata je počela plivati. Devizno tržište je reagiralo kupovinom

njemačke marke u očekivanju njenog rasta u odnosu na dolar. U prvom satu rada

burze moglo se kupiti milijardu dolara, ali je Bundesbanka odustala i pustila je

marku da pliva. To je pokrenulo neke zemlje da po nižoj cijeni zatraže zlato iz

monetarnih rezervi SAD-a.

31

Cijena zlata je počela naglo rasti, a vrijednost dolara je postala sve manja. To je

naposljetku dovelo do toga da američki predsjednik Nixon ukine zlatno-devizni

standard, tj ukinuta je konvertibilnost dolara u zlato. To je bio prvi korak

demonetizacije zlata 1971. godine. Dolar je devalviran za oko 8% , a cijena je

porasla na 38 dolara za uncu zlata. 1973. godine najavljena je nova devalvacija za

10%. Nakon što su centralne banke kupile 3,6 milijardi dolara, devizna tržišta su

zatvorena. Kada su tržišta ponovno otvorena u ožujku 1973., valute većine europskih

zemalja i Japana prešle su na plivajući tečaj čime je Brettonwoodski meñunarodni

monetarni sustav u potpunosti otišao u povijest. (Stakić, 2012.)

Monetarna cijena zlata je definitivno napuštena 1976. na sastanku na Jamajci. Te

godine MMF je formirao Trust Fond s ciljem podrške u procesu demonetizacije

zlata. Počela je rasprodaja zlatnih zaliha SAD-a putem aukcija. Sporazumom iz

1978. Odlučeno je da se zlato potpuno eliminira iz meñunarodnog monetarnog

sistema. Umjesto zlata, kao novi izvor meñunarodne likvidnosti uveden je SPV.

(Stojanov, 2000.)

4.6. Uvoñenje specijalnih prava vučenja

Čim je dolar počeo gubiti povjerenje, tvorci meñunarodnog monetarnog sustava

sjetili su se Keynes-ove ideje o stvaranju svjetske valute u koju bi sve zemlje imale

povjerenje. 1967. godine u Rio de Janeiru odlučeno je da se kreira novi oblik

meñunarodnog sredstva plaćanja tzv. specijalna prava vučenja. To je umjetno

stvorena aktiva koja se koristi u meñunarodnim plaćanjima, a naziva se još i

''papirnato zlato''. Stvaranje specijalnih prava vučenja trebalo je osigurati dva bitna

zahtjeva u razvoju meñunarodnog monetarnog sustava: 1. da se osigura povećavanje

obujma meñunarodne likvidnosti u skladu sa potrebama, što znači u skladu sa

32

porastom obujma meñunarodnih plaćanja, 2. da se osigura pouzdan zajednički

denominator u kojem će nacionalne valute iskazivati svoju vrijednost.

U periodu od 1970.-1972. g. stvoreno je 9,3 milijardi jedinica spv-a i ubačeno u

meñunarodni promet. Ovaj iznos je rasporeñen na zemlje članice razmjerno

postojećim kvotama. Kasnije, u periodu od 1979.-1981. kreirano je još 12 milijardi

spv-a i u prometu je ukupno bilo 21,4 milijardi jedinica. Početna vrijednost jedinice

spv-a utvrñena u zlatu je 1 spv=0,888671 grama čistog zlata, kao i američki dolar.

Odnos izmeñu jedinice spv-a i dolara se kasnije mijenjao zbog devalvacije dolara.

1971. vrijednost jedinice je povećana na 1,08571 USD, a 1973. na 1,20635 USD. Od

1974. godine vrijednost jedinice SPV se utvrñuje prema tzv. košarici valuta, u kojoj

su 16 zemalja članica čiji je udio na svjetskom izvozu robe i usluga izmeñu 1968.-

1972. bio iznad 1% . 1981. vrijednost jedinice SPV-a odreñuje se prema košarici od

pet najjačih valuta: američki dolar, njemačka marka, francuski franak, engleska funta

i japanski jen. (Stakić, 2012.)

Sa procesom demonetizacije zlata, cijena zlata je rasla. Porast cijene nafte, pojava

inflacije, promjenjivi devizni tečajevi, utjecali su na porast cijene zlata. Velik broj

razvijenih i nerazvijenih zemalja bio u periodu stagflacije. U siječnju 1980. godine

cijena zlata se povećala na 850 dolara za uncu. Ona više nije ovisila samo o

troškovima proizvodnje, već i o potražnji koja je povezana sa razvojem inflacije,

rastom cijene nafte, padom tečaja dolara i političkih zbivanja. S druge strane, cijena

zlata pada u fazi suzbijanja inflacije, porastom kamatnih stopa i jačanjem dolara. U

ožujku 1980. godine cijena zlata je pala na 475 dolara za uncu upravo zbog uvoñenja

antiinflacijskih mjera SAD-a. Sa porastom cijene zlata došlo se na ideju

remonetizacije zlata, što je narušilo razvoj SPV-a.

33

Niz neizvjesnosti koje uzrokuju tržišta zlata i deviza, narušavaju poslovnu sigurnost

u meñunarodnim ekonomskim odnosima i zbog toga je predložena reforma

meñunarodnog monetarnog sustava. Prvi prijedlog bio je politika deviznih tečajeva,

odnosno da se ukloni politika fiksnih deviznih tečajeva i uvede se politika

fleksibilnih deviznih tečajeva. (Stojanov, 2000.)

4.7. Politika deviznih tečajeva iz fiksnih u fleksibilne

Sustav fiksnih deviznih tečajeva funkcionirao je prvih dvadeset godina bez većih

poteškoća. Čvrsti devizni tečajevi su pogodniji, kako za razvoj nerazvijenih privreda

tako i za unapreñenje meñunarodnih ekonomskih suradnji. MMF se zalagao za

čvrste, stabilne i jedinstvene devizne tečajeve, za konvertibilnost nacionalnih valuta,

što bi omogućilo multilateralizam u meñunarodnim plaćanjima. Prema statutu,

zemlje članice su bile obavezne utvrditi paritet valuta u zlatu ili dolarima, dok je

devizni tečaj mogao oscilirati 1% na gore ili na dolje u odnosu na paritet. Paritet se

mogao mijenjati samo radi otklanjanja platnobilančnih neravnoteža. Ukoliko bi došlo

do toga da se paritet mijenja za 10%, onda je bilo potrebno tražiti suglasnost fonda.

Time što je ograničavao promjene deviznih tečajeva, fond je želio spriječiti

neopravdane devalvacije čiji je cilj bio umjetno povećanje konkurentnosti domaćih

proizvoñača na stranim tržištima. Fond je bio protiv promjena višestrukih deviznih

tečajeva i zalagao se za to da tečaj bude jedinstven za sve vrste transakcija s

inozemstvom.

Zbog nedostataka postojećeg monetarnog sistema i promjena u svjetskoj privredi,

vremenom se stvaraju uvjeti za napuštanje politike čvrstih deviznih tečajeva. U

veljači 1973. dolazi do nove devalvacije dolara za 10% pa se cijena jedne unce zlata

povećava sa 38 na 42 dolara. Mjesec dana poslije konačno se odustaje od utvrñivanja

deviznih pariteta i većina zemalja prelazi na režim plivajućih deviznih tečajeva, sa

34

mogućnošću da monetarne vlasti interveniraju kako bi se spriječile nenormalne i

privremene fluktuacije deviznih tečajeva. Pored toga što je većina zemalja napustila

čvrste i prihvatila plivajuće devizne tečajeve, MMF se nadao da je to samo

privremeno i da će se vratiti na stari sistem. Meñutim, 1976. godine na sastanku u

Kingstonu na Jamajci, fond je prihvatio praksu plivajućih deviznih tečajeva. (Stakić,

2012.)

Prema ovoj praksi zemlje članice su mogle devizne tečajeve iskazati u SPV-u, u

nekoj drugoj valuti, u košarici valuta, ili na bilo koji drugi način, samo ne u zlatu jer

je bila predviñena demonetizacija zlata. Ostavljena je mogućnost da zemlje sklapaju i

regionalne sporazume o politici deviznih tečajeva. Tako je nastupio period velike

slobode u politici i praksi deviznih tečajeva, došlo je do promjena u meñuvalutnim

odnosima i do nestabilnosti na deviznim burzama.

Za zemlje dužnike predviñeno je bilo pojačano praćenje, koje podrazumijeva češće

konzultacije i detaljniju analizu ekonomske politike. Od njih se zahtijevalo da potiču

domaću potrošnju, potiču izvoz i ograničavaju uvoz, da provode devalvacije ili

deprecijacije nacionalne valute, da povećavaju kamatne stope i održavaju

dogovorenu razinu monetarnih rezervi. Temeljni cilj ovih mjera je osiguravanje

većeg deviznog priljeva radi podmirenja obveza vanjskog duga.

Politika fleksibilnih deviznih tečajeva eliminirala bi suficit ili deficit platne bilance,

ali ne diktira potrebnu disciplinu politike inflacije ili deflacije. Umjesto

uravnoteženog razvoja dominirala bi inflacija s obzirom da je politika pune

zaposlenosti cilj svih vlada i političara. (Stojanov, 2000.)

35

5. SVJETSKI TRENDOVI I BUDUĆA PREDVIðANJA

Od kraja zlatnog standarda, zlato je velikim dijelom izgubilo svoju ulogu kao vrsta

valute, ali još uvijek ima svoju vrijednost. Neke od najznačajnijih svjetskih banaka

ulažu u zlato kao sigurnost u vremenima gospodarskih kriza. Trgovci i investitori zlato

vide kao dio trgovine i smatraju ga dragocjenim metalom zbog toga što ima pravu

vrijednost i mogu s njime trgovati bilo gdje na svijetu. Zlato je stoljećima bilo jedno od

najpouzdanijih sredstava ulaganja vrijednosti. Ono je neovisno o vladi neke države,

valuti, produktivnosti i ostalim političkim i ekonomskim faktorima. Na njegovu cijenu

se ne može utjecati. Vlada i centralne banke vjeruju zlatu kao svojoj financijskoj

rezervi, koja u slučajevima krize služi kao tradicionalno i verificirano osiguranje za

teška vremena.

5.1. Suvremeni problemi meñunarodne monetarne likvidnosti

Krajem 1971. godine postignut je sporazum gdje su SAD povećale cijenu zlata za 8,57

%, Njemačka i Japan su smanjile cijenu marke za 5% i jena za 8,5% u odnosu na zlato,

dok su Velika Britanija i Francuska zadržale cijene zlata na istoj razini. Nakon toga

došlo je do korekcija cijena kada se MMF preobrazio u sustav valutnih područja, kao

što su sustav europskog valutnog fluktuiranja, zatim dolarsko područje, područje

francuskog franka, britanske funte i SPV-a.

1978. glavne promjene statuta fonda vezane za zlato bilo je smanjenje uloge zlata u

meñunarodnom monetarnom sustavu. Ukida se uloga zlata kao zajedničkog nominatora

pariteta čak i u situaciji ponovnog uvoñenja sistema pariteta. Ukida se službena cijena

zlata i zemlje članice fonda slobodno obavljaju transakcije sa zlatom na tržištu i

meñusobno, bez pozivanja na bilo koju cijenu. Takoñer se ukidaju meñusobne obveze

36

plaćanja zemalja članica u zlatu, i fond može primati zlato samo na osnovi odluke

većine od 85% ukupnog broja glasova. Fond završava objavljeni program prodajom 50

milijuna unci zlata i vrši buduću prodaju na bazi tržišnih cijena i službene cijene koja je

bila na snazi prije izmjene statuta. Dobit formirana prodajom zlata preko službene

cijene unosi se na specijalni račun isplate, koji će se koristiti za tekuće transakcije i

operacije fonda, uključujući pružanje pomoći platnih bilanci nerazvijenih zemalja

članica. (Stakić, 2012.)

MMF je i dalje predstavljao meñunarodnu i monetarnu instituciju, ali danas se smatra

odgovornim za ekonomsku krizu. Suvremeni problemi uzrokovani brojnim krizama, su

ukazali na nužnost promjena u poslovanju MMF-a kako bi mogao efikasnije upravljati

stabilnošću svjetskog monetarnog sustava. Reforma MMF-a odvija se na dva područja:

1. zadovoljenje potreba svakog pojedinog člana, 2. zadovoljenje sistemskih potreba

globaliziranog svijeta. Najznačajniji posao MMF-a za prevenciju krize je nadzor

financijskog i ekonomskog sustava. Zatim pružanje pomoći zemljama koje imaju

problema s bilancom plaćanja u poboljšavanju položaja onim najsiromašnijim i

najzaduženijim. I dugoročno, MMF pruža savjete, tehnološku suradnju i financijsku

potporu.

Ipak, problemi meñunarodne monetarne likvidnosti te reguliranje odnosa meñu

najznačajnijim svjetskim valutama samo su privremeno riješeni osnivanjem MMF-a, a

ponovno su se aktualizirali nakon napuštanja sustava fiksnih deviznih tečajeva. Plaza i

Louvre sporazumi iz 1980-ih godina bili su usmjereni na kontrolu kretanja tečaja

američkog dolara prema japanskom jenu i njemačkoj marki, te su imali za cilj

pridonijeti rješavanju problema recesije u SAD-u. Plaza sporazum potpisan je 1985.

godine i podrazumijevao je devalvaciju dolara prema jenu i njemačkoj marki. Razlog za

devalvaciju dolara je bilo smanjiti deficit bilance plaćanja i pomoći američkom

gospodarstvu da se oporavi od recesije. Manipuliranjem tečajnim kretanjima američki

izvoz postao je jeftiniji i smanjila se neravnoteža platne bilance, ali ne i prema Japanu

37

zbog njihovog ograničenja uvozu. Slabljenje dolara se nastavilo te je 1987. potpisan

Louvre sporazum koji je za cilj imao zaustaviti slabljenje dolara. (Stakić, 2012.)

Povećana potreba za rezervama uzrokovana je, osim mogućnosti obrane od vanjskih

šokova i kriza, i strahom od nelikvidnosti u uvjetima financijske krize, nestabilnim

kretanjima kapitala, nedostatkom globalnog mehanizma za automatsko uravnoteženje i

potragom za rezervnom valutom koja bi mogla zamijeniti dolar. U uvjetima

gospodarske krize i opće nestabilnosti valutnih tržišta, koja su se pojavila 2008. godine,

ponovno se raspravlja o zlatu kao o dugoročno održivoj rezervi likvidnosti. Iako je dolar

tijekom razdoblja nakon II. Svjetskog rata bio najznačajnija svjetska valuta, njegovu

poziciju sve više ugrožavaju valute ''novih'' Bric zemalja (Kina, Indija, Brazil i Rusija).

Pod utjecajem navedenih trendova, cijena zlata snažno raste te se pojavljuje novi

cjenovni val. Razina globalnih rezervi u 2009. snažno raste te dostiže 13% svjetskog

BDP-a još uvijek izraženog u američkim dolarima.

Kriza svjetskih valuta koja je obilježila 2011. godinu donijela je bogatstvo onima koji

su prije deset godina odlučili ulagati u zlato. Cijena zlata je od 2004. godine u stalnom

porastu, a najveći doseg imala je u 2011. godini i to 1921,15 dolara za uncu zlata. Od

2004. do 2007. cijena unce je rasla za oko 100 dolara godišnje, da bi se u 2008. g. za 33

grama zlata trebalo izdvojiti više od 1000 dolara. (Blic Online, 2012.)

38

Grafikon 2: Kretanje svjetske cijene zlata posljednjih pet godina (izvor: kitco.com)

Iako je početkom 2012. cijena zlata bila u blagom padu, ono je i dalje držalo visoku

cijenu. Zlato je u fazi korekcije, nakon što je cijena u listopadu 2012. narasla na 1.800

dolara za uncu. Cijena je početkom veljače iznosila oko 1670 dolara, što predstavlja pad

od 7 posto u odnosu na najvišu cijenu. (Poslovni.hr, 2013.)

39

Grafikon 3: Kretanje cijene zlata zadnjih šest mjeseci (izvor: kitco.com)

Nakon što je prošle godine većina analitičara bila jako optimistična za cijenu zlata, i

mišljenja da je zlato osiguranje od inflacije te zaštita od obezvrjeñivanja valute, situacija

se krajem prošle godine promijenila. Cijena zlata je pala kroz razdoblje od četiri

mjeseca. Razloge za slabljenje cijene zlata je u činjenici, da se europska dužnička kriza

polako smiruje. S druge strane, iz SAD-a i Kine dolaze sve bolji makroekonomski

podaci. Dobri podaci podupiru dionička tržišta, koja su i ovu godinu u većini započela s

rastom. (Poslovni.hr, 2013.)

40

5.2. Trenutna situacija na tržištu zlata najznačajnijih svjetskih zemalja

Prema izvještaju industrijske grupe World Gold Council, svjetske su središnje banke u

drugom kvartalu kupile 157.5 tona zlata, što je 63 posto više u odnosu na prethodni

kvartal i 137,9 posto više u odnosu na prošlu godinu. Takoñer dan je popis 10 zemalja s

najvećim zlatnim rezervama, a to su redom: SAD, Njemačka, Italija, Francuska, Kina,

Švicarska, Rusija, Japan, Nizozemska, Indija, Srbija, Slovenija, BiH i Mañarska.

(Poslovni.hr, 2012.)

Rusija je posljednjih godina najveći svjetski kupac zlata. Prema podacima MMF-a,

Centralna banka Rusije u posljednjih je deset godina kupila 570 tona zlata. Do izbijanja

svjetske ekonomske krize, banke su u pravilu prodavale zlato, i to oko 400-500 tona

godišnje. Sada su se centralne banke pretvorile u kupce pa godišnje kupuju oko 450

tona zlata. Rusija je, unatoč rekordnim kupnjama, tek osma po zlatnim rezervama.

Usporedbe radi, Slovenija ima samo tri tone zlata dok Hrvatska gotovo uopće nema

zlata obzirom da je gotovo svu količinu prodala prije 11 godina. (SEEbiz.eu, 2013.)

Njemački grañani se pouzdaju u zlato kao vrijednost u najvećoj krizi. Zlato u posjedu

grañana vrijedi gotovo 400 milijardi eura. Nijemci drže veću vrijednost u zlatu nego što

ih imaju u dionicama i udjelima u tvrtkama. Obzirom da u tih gotovo 8 tisuća tona zlata

spadaju, osim zlatnika, poluga i vrijednosnih papira vezanih uz zlato, i zlatni nakit i

predmeti od zlata, mnogi smatraju da to njihovo zlato ima tek "idealnu vrijednost".

Drugim riječima, oni nisu niti će biti na prodaju, tako da zapravo čine "mrtvi kapital" jer

se od njih ne stvara nikakva nova vrijednost. (SEEbiz.eu, 2012.)

Japanski mirovinski fondovi u iduće dvije godine odlučili su udvostručiti svoj ulog u

plemenite kovine. Menadžeri umirovljeničkih portfelja znatne količine novca

41

namjeravaju preusmjeriti prema zlatu nakon što je nedavno izabrana japanska vlada

odlučila radikalizirati ekonomsku politiku. Riječ je o najavi ciljane inflacije, odnosno,

agresivnog tiskanja novca bez pokrića, koja će prouzročiti godišnji rast cijena na veliko

i malo do razine iznad tri posto godišnje. Lokalni japanski mirovinski fondovi prošle su

godine prvi puta u svoje portfelje uvrstili ukupno 2,1 milijardi jena, što ukupno iznosi 2

do 3 posto ukupnih sredstava. Cijena zlata izražena u japanskim jenima dostigla je

početkom siječnja ove godine novi povijesni rekord, i to nakon što je u proteklih godinu

dana porasla za iznenañujućih 21%. (Srebrozlato.com, 2013.)

5.3. Procjene ekon. analitičara o budućim kretanjima cijene zlata na tržištu

Analiza rasta cijene zlata s njezinom projekcijom do siječnja 2014. godine objavljena je

na stranicama američke analitičke tvrtke Casey Research. Jef Clark, jedan od vodećih

tvrtkinih analitičara, ustanovio je kako postoji visoka korelacija izmeñu rasta cijene

zlata i rasta novčane mase u optjecaju. On ističe da bi cijena zlata, ukoliko se postojeći

trend ekstrapolira u idućih 15 mjeseci, mogla dosegnuti 2300 dolara za uncu. Zatim

objašnjava kako je upravo rast novčane mase u američkim dolarima potencijalno

najzanimljiviji za predviñanje kretanja cijene zlata.

42

Grafikon 4: Korelacija cijene zlata i novčane mase u optjecaju

(izvor: CaseyResearch.com)

Koeficijent korelacije izmeñu cijene zlata i količine američkoga dolara u optjecaju

iznosi +0,94. Clark u svojoj analizi ističe kako je američka središnja banka FED

službeno objavila politiku vremenski neograničenog kvantitativnog oslabljivanja kroz

tiskanje golemih količina novca bez pokrića, što znači da će monetarna osnova u

američkim dolarima nastaviti ekspandirati. To bi moglo značiti, da bi prosječna cijena

zlata u razdoblju od siječnja do prosinca 2014. godine mogla biti oko 2500 dolara za

uncu, što iznosi oko 40 posto više od trenutne cijene.

Dodatni čimbenici koji mogu potaknuti rast cijene zlata, je monetarna ekspanzija i

drugih vodećih svjetskih valuta. Guverner Europske središnje banke takoñer je najavio

otkup neograničenih količina europskih državnih obveznica, što je takoñer iznimno

43

inflatorna mjera. Ni japanska središnja banka takoñer ne namjerava zaustaviti

ekspanzivnu monetarnu politiku nego je, štoviše, namjerava pojačati. Slično je i sa

središnjom bankom Kine, Velike Britanije i Švicarske. (CaseyResearch.com, 2012.)

Većina analitičara ostaje optimistična prema cijeni zlata, iako su najpriznatiji analitičari

za zlato ciljane cijene za 2013 godinu smanjili. Većina ih i dalje prognozira cijene oko

1997,50 dolara za uncu, koju zlato čak može dostići do kraja prosinca 2013.

Niske kamatne stope, što su ih financijskome tržištu nametnule vodeće središnje banke

svijeta, te izrazito labava monetarna politika, na kraju će imati za posljedicu da

zapadnim zemljama ostane samo jedna jedina opcija - povratak na suvremenu inačicu

zlatnog standarda u globalni financijski i monetarni sustav. Monetarna politika američke

središnje banke FED, predstavlja veliki promašaj. Niti jedan prethodni guverner banke

nije vodio destruktivniju monetarnu politiku još od početka 70-tih godina prošloga

stoljeća. Otkako je 2008. godine započela gospodarska kriza, američka središnja banka

je u američki i globalni monetarni sustav ''ubrizgala'' više od dvije tisuće milijardi

novostvorenih dolara bez pokrića, kako bi održala cijene proizvoda i usluga stabilnima.

Kritičari takve politike ističu kako je riječ o potezu koji bi u idućim godinama mogao

prouzročiti nekontroliran rast cijena roba i usluga na svjetskome tržištu. Ponovni

povratak na zlatni standard u monetarnom sustavu takvu bi politiku onemogućio, budući

da bi količina novca koja cirkulira sustavom bila vezana uz zlatne rezerve.

44

6. ZAKLJUČAK

U posljednje vrijeme se govori o tome da bi se zlatni standard mogao vratiti na svjetsku

gospodarsku scenu i da će Amerika biti prisiljena vratiti se na zlatni standard nakon

čega se neće više moći nekontrolirano zaduživati i stvarati novac bez pokrića. Meñutim,

ekonomisti se generalno slažu da je to ideja prošlosti. Zlatni standard ograničavao je

središnje banke u tiskanju novca kada je gospodarstvima to bilo potrebno, ali i

ograničavao je vlade u upravljanju deficitom. To je bio mehanizam pretvaranja recesije

u depresiju. Postavlja se pitanje, zašto se netko želi vratiti zlatnom standardu? Odgovor

je u tome da pojedinci ne brinu o depresiji, već o inflaciji. Ako vlade ne mogu tiskati

novac ili potrošiti previše novca, cijene bi trebale biti stabilne. Prema tome, zlatni

standard bi trebao garantirati cjenovnu stabilnost na dugi rok. Kratkoročno, cijene se

mogu mijenjati kako se mijenja trgovinska bilanca ili cijena zlata. Stabilnost cijena ne

znači samo izbjegavanje inflacije, to takoñer znači i izbjegavanje deflacije. Zlatni

standard nije bio dobar ni u jednom ni u drugom, a pogotovo u usporedbi s modernim

sustavom ciljane inflacije.

Pobornici zlatnog standarda vjeruju da bi on eliminirao platnobilančne probleme

mnogih zemalja svijeta, meñutim idealno bi bilo kada bi ponuda imala stopostotno

pokriće u zlatu. Da bi meñunarodni monetarni sustav dobro funkcionirao on mora imati

na raspolaganju meñunarodno prihvatljiva sredstva kojima će se podmiriti neravnoteže

u bilanci plaćanja pojedinih zemalja. Jedan od najvažnijih kriterija efikasnosti svakog

monetarnog sustava, pa i meñunarodnog, je njegov doprinos stabilizaciji privredne

aktivnosti i cijena. To znači da bi nacionalne valute morale biti konvertibilne u zlato po

fiksnoj cijeni, cijena zlata bi se nekoliko puta morala povećati sa ciljem održavanja

meñunarodne likvidnosti, ali bez pojave inflacije ili deflacije. Deflatorni način

uravnoteženja platne bilance možda je i funkcionirao u prošlosti, meñutim zlatni

standard je upravo i napušten zbog deflatornih kretanja.

45

Ključan problem nije u tome koju valutu koristiti za izgradnju meñunarodnih deviznih

rezervi, već je problem u tome što ne postoji mehanizam koji bi ograničavao koliko

pojedina zemlja može ulaziti u trgovinski deficit. Središnje banke bi trebale na

nacionalnim razinama povećavati novčanu masu s obzirom na proizvodnost ekonomije,

a ne da je privilegija izdavanje pretjerane količine novca koja dovodi do stvaranja duga,

jer upravo takva situacija dovodi do izbijanja dužničkih, valutnih i bankarskih kriza.

Banke moraju imati rezerve za novac koji posuñuju.

Takoñer bi trebalo, na globalnoj razini, uhodati sustav SDR-a čija se vrijednost odreñuje

na temelju prosjeka srednjih vrijednosti četiriju najznačajnijih svjetskih valuta, koji bi

ravnomjerno bili zastupljeni u svjetskoj ekonomiji i putem kojega bi se rješavale

meñunarodne trgovinske neravnoteže. A takoñer je potrebno ograničiti razinu deficita i

suficita pojedinih zemalja. Kada bi sve centralne banke imale plivajući tečaj, tada bi

zemlja koja bilježi deficit imala deprecijaciju valute i njezin izvoz bi bio konkurentniji,

dok bi suficitarna zemlja bilježila aprecijaciju valute i višak dobara bi se smanjivao.

Problem je u tome što kad bi to i bilo moguće javlja se činjenica da danas ne postoji

dovoljna količina zlatnih rezervi za uspostavljanje mehanizma temeljenog na zlatnom

standardu.

LITERATURA

1) KNJIGE

1. Mileta, V. 2001., Novčarstvo, Školska knjiga, Zagreb

2. Perišin, I., Šokman, A. i Lovrinović, I., 2001., Monetarna politika, Sveučilište u

Rijeci, Fakultet ekonomije i turizma ''Dr. Mijo Mirković'', Pula

3. Stakić, B., 2012., Meñunarodne financijske institucije, Univerzitet signidunum,

Beograd

4. Stojanov, D., 2000., Meñunarodne financije u globalnoj ekonomiji, Ekonomski

fakultet univerziteta u Sarajevu

2) INTERNET IZVORI

1. Wikipedija, 2013., Zlato, pogledano 27. ožujak 2013.,

<http://hr.wikipedia.org/wiki/Zlato>

2. Zlatnapoluga.eu, 2010., Šta je zlato?, pogledano 27. ožujak 2013.,

<http://www.zlatnapoluga.eu/zlato-i-trziste/sta-je-zlato>

3. FxLider, 2012., Unca zlata, pogledano 27. ožujak 2013.,

<http://www.fxlider.com/edukacija/asr_unca-zlata>

4. Wikipedija, 2012., Zlatni standard u Velikoj Britaniji, pogledano 02. travnja 2013.,

<http://hr.wikipedia.org/wiki/Zlatni_standard_u_Velikoj_Britaniji>

5. Wikipedia, 2013., Meñunarodni Monetarni Fond, pogledano 03. travnja 2013.,

<http://bs.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91unarodni_monetarni_fond>

6. Manager Magazine, 2013., Zlato-ulagački hit 2011., pogledano 08. travnja 2013.,

<http://www.manager-magazine.com/index.php/gospodarstvo/50-zlato-ulagacki-hit-

2011>

7. World Gold Council, 2013., About the World Gold Council, pogledano 08. travnja

2013., <http://www.gold.org/about_us/who_we_are/ >

8. BlicOnline, 2012., Cena zlata od 2004. skočila pet puta, pogledano 10. travnja 2013.,

<http://www.blic.rs/Vesti/Ekonomija/308148/Cena-zlata-od-2004-skocila-pet-puta>

9. Poslovni dnevnik, 2013., Zlato investitori ostavili sa strane. Opravdano?, pogledano

10. travnja 2013., <http://www.poslovni.hr/trzista/zlato-investitori-stavili-sa-strane-

opravdano-229955>

10. SEEbiz, 2013., Rusija najveći svjetski kupac zlata, pogledano 10. travnja 2013.,

<http://www.seebiz.eu/rusija-najveci-svjetski-kupac-zlata/ar-58400/>

11. SEEbiz, 2012., Nijemci drže 8000 tona svjetskog zlata vrijednog 400 milijardi eura,

pogledano 10. travnja 2013., <http://www.seebiz.eu/nijemci-drze-8000-tona-zlata-

vrijednog-400-milijardi-eura/ar-53225/>

12. Srebrozlato.com, 2013., Japanski mirovinski fondovi udvostručuju ulog u plemenite

kovine, pogledano 10. travnja 2013., <http://www.srebrozlato.com/cro-news/20130109-

japanski-mirovinski-fondovi-udvostrucuju-ulog-u-zlato.shtml>

13. Clark, J., 2012., What will the price of gold be in January 2014?, 16 October, Senior

precious metals analyst, pogledano 11. travnja 2013.,

<http://www.caseyresearch.com/articles/what-will-price-gold-be-january-2014>

POPIS GRAFIKONA

1. Kitco.com, 2013., Cijena zlata u posljednjih deset godina, str. 8.

2. Kitco.com, 2013., Kretanje svjetske cijene zlata posljednjih pet godina, str. 38.

3. Kitco.com, 2013., Kretanje cijene zlata zadnjih šest mjeseci, str. 39.

4. CaseyResearch.com, 2012., Korelacija cijene zlata i novčane mase u optjecaju, str.

42

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ULOGA ZLATA U

MEðUNARODNOM MONETRANOM SUSTAVU NEKADA I DANAS izradila

samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba Stojanova. U radu sam

primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuñe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen,

standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Studentica

Nataša Kovačević