Ruth Hartfield

U ZLATNOM KAVEZU

I.

- Prekrasno...

Muškarčev dubok, baršunast glas imao je čudan naglasak.

Letty je odmah shvatila da se to ne odnosi na Giocondu, pa ipak spremno

odgovori: - Uvjerena sam da vi niste prvi koji je to opazio! - Pritom mu dobaci

brz, strog pogled.

Ali neznanac se nije dao zbuniti - Već ste jučer bili ovdje - nastavi mirno na

engleskom. Kako je, do vraga, shvatio da je Engleskinja?

- Kakva moć zapažanja!

Letty se okrene prema slici.

Čuvar ju je promatrao. Zašto taj neznanac uporno stoji tu? I tko je on?

Francuz zacijelo nije. Nijemac? Austrijanac? Ili možda Švicarac? Uostalom, to

je i ne zanima.

- Volite slikarstvo? - ustrajao je on, no sad mu je glas bio promukliji, čulniji.

Letty ga promotri krajičkom oka. Zgodan je... dakako, za onoga tko voli

poslovne ljude. Njoj su miliji mladenački, nehajni tipovi...

- Volim li slikarstvo? Da. - Bila je odlučna da jednom postane poznata

slikarica.

- Kad god dođem u Pariz, uvijek navratim u Louvre - reče joj neznanac, koji

ju je sad promatrao modrim očima. - Jeste li ovdje na odmoru?

- Ne - odgovori mu ona, stavivši na oči tamne naočale. - A sad, ako

dopustite... -Udaljujući se od njega, osjeti lagani, skupocjeni miris vodice za

poslije brijanja. Brzim koracima napusti galeriju, svjesna muškarčeva pogleda

koji ju je slijedio.

Tog je dana Letty na sebi imala bijelo-zelenu haljinu, koja je isticala njen

vitki stas, i na nogama sandale s visokim potpeticama.

Čim se našla vani, odmakne pramen zlaćane kose i prkosno stisne usne. Takvi

muškarci, pomisli, smatraju žene predmetom u svom vlasništvu! Ali ovaj put je

plijen pobjegao! No, začudo, nije se osjećala zadovoljnom...

Zbog nepoznata razloga, Letty je još razmišljala o onom tajanstvenom

muškarcu i dok je otvarala vrata svog stančića.

Kao i svake subote, njene su prijateljice otišle u kupnju. Bilo je zagušljivo

vruće. Otvori prozore i odluči da se pođe sunčati na krovnu terasu. No prije toga

svrati u kuhinju i na stolu nađe dvije omotnice. U jednoj je bilo pismo nekog

studijskog društva koje odlazi na praznike u Sjedinjene Države, a u drugoj neki

račun. Još ništa od Ade! Možda bi morala zvati London? Njena maćeha još

nikad nije bila tako spora u slanju mjesečnog čeka.

Letty izvadi iz hladnjaka veliki vrč s limunadom i ulije je u veliku čašu. Kako

je svježa! Obično joj vrućina nije tako smetala, pa pomisli kako je za to kriv

onaj neznanac. Letty je inače s lakoćom neželjene osobe držala na udaljenosti,

pa zašto onda neznanac iz Louvrea nije doživio istu sudbinu?

Odluči više ne misliti na njega. Navuče bikini, uzme sir, jabuku, svoj album

za crtanje i uspne se na terasu. Rasprostrla je ručnik, smjestila jastučić iza leđa i

spremila se na crtanje.

Ali zašto ju je i dalje opsjedala slika onog muškarca? Letty je gotovo

nesvjesno prenijela na papir cijeli niz crteža: glave... ramena... tek malo

rastvorene usne u navještaju osmijeha... pramen crne kose... kakvo savršeno

sjećanje!

Činilo joj se da gaje tek vidjela.

Papir se brzo punio. U gornjem dijelu se vidio njegov profil, a onda je na

papir prenijela njegovo lice baš u trenutku kad joj se nasmiješio, s onim modrim

pogledom, podrugljivim i čulnim zajedno. S nekoliko je poteza uhvatila sve

bitno onog muškarca snažna i muževna tijela, jedva suzdržavane čulnosti.

Kako je mogla zamisliti sve to? Letty odložio blok i obriše znojne ruke, a

onda se okrene na trbuh i otkopča grudnjak bikinija. Sunce je bilo predivno!

Samo je morala paziti da ne dobije opekline. Možda bi bilo dovoljno sklopiti oči

da zaboravi... Gotovo odmah padne u ugodan drijemež, a glas sa stranim

naglaskom promrmlja: Prekrasna!

Ono se lice zaustavilo u njenoj glavi. Letty se pomakne na ručniku; neki joj je

kukac plazio po leđima, ali ga ne otjera.

Sanjarila je o blagom dodiru onih muških ruku na svojim bokovima, na

svojim vitkim, dugim nogama...

Iznenada je netko zazove. Očito se vratila jedna od djevojaka. Želi li otići na

neku zabavu? Dakako da želi. U sebi je zahvalila prijateljici što ju je vratila u

stvarnost i otrgnula je od tog čulnog maštanja.

***

Večer ju je razočarala, jer je vrijeme provodila u zadimljenoj dvorani. Srčući

voćni napitak, Letty se ograničila na promatranje plesnih parova. Prije nego što

se razišlo, društvo je odlučilo idući dan otići na izlet u prirodu, ali Letty se

ispričala.

- U ponedjeljak moram početi novo platno, a još ništa nisam pripremila.

Letty je zapravo željela ostati sama. Njena je strepnja rasla iz dana u dan.

Mora svakako telefonirati Adi. Zašto joj maćeha nije poslala novac ni

odgovorila na njena posljednja pisma? Na sreću, uspjela je zaštedjeti toliko da

može platiti stanarinu, ali poslije...

Pokuša je nazvati idući dan oko podneva, uvjerena da će Ada u to vrijeme biti

na nogama. No nije bilo odgovora.

Letty je bila iznenađena i preplašena. Je li se dogodilo nešto ozbiljno? Ne, jer

bi je odmah obavijestili...

Bilo je odviše vruće da bi ostala u kući, pa odluči poći do Seine, na svoje

omiljeno mjesto, i crtati. Kako bi uštedjela, uzme komadić sira, dvopek i

termosicu s limunadom.

Dok se pripremala na izlazak, ponovo joj se vrati dobro raspoloženje. Sjeli se

radosti koja ju je obuzela kod joj je otac dopustio da ode u Pariz. Ta joj se

nevjerojatna prilika pružila u pravom trenutku. On se upravo oženio s Adom, a

novom paru nije bila potrebna njena nazočnost.

Naslonjena na stol, Ada se tužno zagleda preda se, jer se sve to dogodilo tek

malo prije nego što je njen otac doživio infarkt. Otad je prošlo otprilike godina

dana. No on je svejedno ustrajao na tome da Letty otputuje... a umro je u

studenom.

Nakon tužno provedenog Božića, Letty je očekivala da joj maćeha uskrati

mogućnost povratka u Pariz, ali, začudo, Ada ju je ohrabrivala da ode. Potkraj

veljače Letty joj je telefonirala, a javio joj se muški glas... Kako je Ada mogla

tako brzo naći zamjenu njenom ocu?

Letty duboko uzdahne. Eto, zato je ljetne praznike radije provodila u Parizu.

Povratak u London značio bi svađu s maćehom. No morala je naći neko rješenje

u vezi s novcem. Ponovo pokuša telefonirati Adi, ali i opet bez uspjeha.

Hodanje po vrućim i pustim pariškim ulicama te ljetne nedjelje bilo je vrlo

ugodno. Na sebi je imala modru suknju i bijelu majicu s dubokim izrezom, a na

nogama udobne špagerice. Crne naočale. Upotpunjavala su njenu nehajnu

odjeću, a duga plava kosa lelujala joj je na ramenima u ritmu njenih koraka.

Tog dana nije željela da joj smetaju odviše poduzetni i drski muškarci. Njen

se blok brzo punio. Nekoliko se radoznalaca okupilo oko nje i promatralo njen

rad. Vrativši se te večeri kući, bila je prilično zadovoljna. Jedina je poteškoća

bila Adina šutnja. Možda je nekamo otišla preko vikenda?

Iduće jutro još ništa nije stiglo, ni ček ni pismo. Sa strepnjom u nutrini, uzela

je slikarski stalak, platno i kovčežić s bojama te taksijem krenula u Louvre.

Čim se automobil zaustavio pred Louvreom, Letty je zaboravila na sve svoje

brige. Bila je vrlo uzbuđena, jer je prvi put ušla u glasoviti muzej da kopira djelo

velikog majstora. Sad većina studenata likovne akademije nije to više radila, ali

ona je dosljedno htjela slijediti tradiciju.

Za preslikavanje je izabrala sliku “U kovačnici” slikara Le Naina. Jedan

zaposlenik muzeja joj je pomogao da rasklopi stalak i namjesti platno. No prije

nego što počne slikati, morala je svakom liku odrediti njegovo mjesto...

Potpuno obuzeta radom, Letty nije ni opazila kako vrijeme prolazi.

Radoznalost posjetitelja nije joj smetala. Slikala je već pet godina pa se navikla

na te, katkad i kritičke poglede.

Njen je otac uvijek žalio zbog prerane smrti svoje žene, koja nije dospjela

vidjeti razvitak Letty ne slikarske nadarenosti. A ona se nije nimalo sjećala svoje

majke, koja je umrla uskoro poslije njenog rođenja.

Letty zakorakne unatrag i promotri svoj rad. Pomisli kako nije loš, premda ni

osobit. Kut s nakovnjom nije bio savršen... Zvuk koraka je trgne iz duboke

usredotočenosti na sliku.

Letty se širom rastvorenih očiju zapiljila u platno i nizašto na svijetu se ne bi

bila okrenula. Ali dok je uzimala kist, opazi da joj ruka dršće.

- Prekrasno! - začuje se muški glas.

Ovaj put nije bilo nikakve Gioconde na koju bi se odnosila ta riječ.

- Oh, opet vi! - reče Letty, nakašljavši se.

Hinila je iznenađenje, ali se izda, stavivši zaista previše boje na paletu.

Pekao ju je taj modri pogled. Tog je jutra neznanac bio u sivom odijelu

savršenoga kroja.

Činilo se da su mu i cipele izrađene po mjeri.

Letty i protiv volje podigne oči prema njemu i pogledi im se sretnu. Dok joj je

srce ludo tuklo a dah postajao težak, ona prva obori glavu.

- Studirate u Parizu? - upita je neznanac nehajno, siguran u sebe, a ona nastavi

miješati boje. - Ili ste došli ovamo raditi preko praznika?

Do nosnica joj dopre muški miris, profinjen a istodobno jak.

- Već nekoliko godina studiram ovdje - odgovori mu ona i doda: - Je li vam

ovo najdraže mjesto za susrete ili vam je tu negdje lovište?

- Lovište? - upita on naivnim tonom. - Oprostite, ali što znači lovište?

Letty zadršće. Do vraga, kakav naglasak!

- Pa... ako ovdje namjeravate osvajati žene - objasni mu ona pomalo

neprirodnim glasom.

- Ah, sad sam shvatio! Dakako, idem u lov. - Lice mu odjednom poprimi

opasan izražaj, kao u tigra koji je ugledao plijen. -Ali lovim samo ono što hoću...

što mnogo želim...

Pogledi im se ponovo sretnu, a Letty osjeti drhtaj uzbuđenja pomiješan s

hladnom srdžbom.

- Ostavite me na miru - promrsi kroza zube, glavom pokazavši na čuvara.

Ali on je upravo razgovarao sa skupinom posjetitelja.

- Ne ljutite se. Pozivam vas na objed.

- Idite do vraga!

On je nesigurno pogleda, a onda raširi ruke.

- Do vraga?

- Prestanite glumiti! Govorite engleski isto tako dobro kao ja!

- Hoćete li radije kavu?

Letty prijeteći mahne kistom, a on ustukne korak.

- Odlazite i ostavite me na miru, ili ću vas dati uhititi!

Neznanac se udalji bež prosvjeda, a Letty, zapravo razočarana, vrati se svom

platnu. Šum koraka postajao je sve slabiji, a onda je posve nestao.

Ali okrenuvši se, Letty ga ugleda kako sjedi na klupi, no umjesto da promatra

slike, neznanac je promatrao nju!

Ona svu pozornost posveti slikanju kovačeve odjeće, ali nakon deset minuta

boja još nije bila zadovoljavajuća. Nakon dvadeset minuta ponovo ispravi

pogrješku, a nakon pola sata...

- E, pa dobro! - prasne ona na posljetku, odloži kist i odlučnim se korakom

uputi prema klupi. - Popit ću s vama kavu, ali pod uvjetom da mi obećale kako

ćete odmah potom nestati!

Neznanac se načas zamisli, a onda ustane i reče:

- Vrlo dobro, gospođice Letty Granger, popit ćemo kavu i potom...

- Kako mi znate ime?

On je otprati do slikarskog stalka, na kojemu se moglo pročitati njeno ime.

Njen ga je otac dao urezati na unutrašnjoj strani prve kutije s bojama koju joj je

darovao.

- Letty - ponovi on nježno, kao za sebe.

Nikad nitko nije tako izgovorio njeno ime.

- Samo kavu - podsjeti ga ona, naglo zatvorivši kutiju. - Nakon deset minuta

odlazite!

Uzme torbu, a ostalo ostavi čuvaru na čuvanje. Nije skinula kutu u kojoj je

obično slikala. Bila je uvjerena da je taj neznanac vrlo profinjen čovjek i nije

shvaćala zašto ga zanima baš ona.

U početku se zatvorila u prkosnu šutnju. Rekla mu je da će zajedno popiti

kavu, a ne da će čavrljati. U prolazu su mnogi zastajali i radoznalo ih promatrali,

a posebno žene nisu skrivale svoje divljenje prema neznancu. On je uistinu bio

vrlo privlačan. Lijep? Ne baš, barem ne u onom klasičnom smislu.

Iz njega je isijavala muževna snaga, puna obećanja. Savršeno skrojeno odijelo

nije mu skrivalo široka ramena, snažna prsa, ravan trbuh, duge noge, uske

bokove...

Tijelo mu je uistinu bilo prekrasno. I krajnje opasno.

- Kako ste pogodili da sam Engleskinja?

- Ipak je bolje razgovarati, pomislila je, kad su joj misli skrenule opasnim

stazama.

- Čuo sam kako govorite s nekim muzejskim službenikom. Vaš je francuski

isto tako dobar kao i moj! - doda.

To se nije moglo shvatiti kao pohvala. Letty stisne usne. Nakon svih onih

tečajeva francuskog jezika i vremena provedenog u Francuskoj mislila je da je

na putu savršenstva...

- Dolazite li često u Pariz? - upita ona njega.

- Više puta na godinu. Ovaj ću put ostati samo do petka.

- Oh! - Morala se ugristi za jezik da ne bi dodala: samo! - A odakle ste? To ne

mogu odrediti po vašem naglasku.

- Talijan sam, iz sjevernog dijela Italije, iz pokrajine koja je nekoć bila pod

Austrijom. Mnogi od nas govore i njemački. -

Činilo se da se tek u tom trenutku sjetio kako se nije predstavio, pa iz

novčarke izvadi posjetnicu. - Ja sam Kurt Rombach.

U njegovom glasu osjeti neki neodređeni prizvuk, kao da očekuje da to

prezime bude prepoznato. Ona uzme posjetnicu i nehajno je odloži, ovlaš je

pogledavši. Kurt Rombach. To je ime savršeno odgovaralo njegovoj osobi.

Kakav je čovjek taj Rombach? - pitala se, zamišljeno miješajući kavu.

Zacijelo neka velika poslovna zvjerka: tvrd, lukav i vješt. Ali kakav još? Zna li

kakve osjećaje izaziva dok prolazi? Ako zna, onda je zaista dobar glumac, jer se

doima posve nesvjestan toga.

No nipošto nije moj tip, mislila je Letty. I koga vraga onda radi tu s njim?

Pomisli na mladiće s kojima je običavala izlaziti. Mladiće u trapericama i

majicama, s klasičnim izgledom studenata ili turista. A Kurt Rombach se nikad

ne bi uklopio u takvu vrstu.

On ju je počeo ispitivati o njenom studiju, o njenim planovima, pa se Letty

brzo opustila i počela mirno čavrljati, osjećajući se ugodno i pod njegovim

pomnim pogledom. Kurt ju je pozorno promatrao i pritom u kavu stavljao već

petu žličicu šećera.

- Kažete da želite postati ilustratorica dječjih knjiga.

- Da... pripremam album svojih radova. U školi organiziramo izložbe, i već

sam prodala neke stvarčice...

- Zavidim vam - reče on, pijući kavu, mlaku i... prešećerenu.

Zacijelo voli slatke stvari, pomisli Letty. Potom je on upita o slici koju

preslikava, a ona mu počne pričati o braći Le Nain.

- Koliko će vam vremena biti potrebno da je preslikate?

- Ne znam. Sad prvi put radim nešto takvo.

- Hoćete li i sutra biti tamo?

- Dakako da hoću - odgovori Letty, ne mogavši suspregnuti smiješak. - I idući

tjedan, a možda i idući mjesec.

Tek tad shvati na što je ciljao Kurt, pa joj srce počne ludo tući. Bilo je

uzbudljivo da se neki poznati poslovni čovjek zanima za djevojčicu poput nje i

da je želi ponovo vidjeti.

- Možemo li sutra zajedno objedovati? -Ona je šutjela, oklijevajući. - Ne

brinite se, neću vas zadržati cijelo poslijepodne. Samo jedan sat, a onda se

možete vratiti svojim kistovima.

Želi li se malo razonoditi između dva važna sastanka? Pa da i jest tako, što u

tome ima loše? Uostalom, posve je jasno da među njima postoji međusobna

privlačnost.

- Hvala - reče, prihvativši njegov poziv.

- Samo se bojim da ću biti u radnoj kuti...

- Uvjeren sam da ću na posljetku zavoljeti miris... miris...

- Terpentina?

On potvrdno kimne, a onda oboje prasnu u smijeh, kao stari prijatelji. Letty se

činilo da je cijeli život čekala taj trenutak. U srcu joj je bujao nepoznat i

uzbudljiv osjećaj. Zarumeni se. On se okrene da plati račun. A kad su ustali,

Letty opazi da je Kurt ostavio gotovo punu šalicu.

- Ohladila se dok sam vas slušao - objasni joj, opazivši njen pogled. - Onda,

Letty, do sutra - pozdravi je, stisnuvši joj ruku.

Ona mu odgovori osmijehom, a onda se uputi u suprotnom smjeru. Tek kad je

bila ponovo u muzeju, izvadi njegovu posjetnicu. Kurt Rombach. Bile su dvije

adrese, jedan u Milanu, a druga u Rimu. Vjerojatno njegova tvrtka ima dva

ogranka, ali na posjetnici nije stajalo njeno ime.

Odloživši posjetnicu, ponovo se posveti slici, pa je predano radila sve do šest

sati... i tek tad se sjeti da tog dana nije ništa jela.

Brzo se vrati kući, dok joj je srce plesalo a usne pjevušile. No od Ade još nije

bilo nikakve vijesti.

- Danas si vrlo vesela - primijeti njena prijateljica, izašavši iz kupaonice,

glave omotane ručnikom. - Je li sve bilo dobro?

- Savršeno! - veselo joj odgovori Letty, pristavljajući vodu na štednjak.

Vrlo gladna, na brzinu pojede dva dvopeka. Rad joj je donio dobro

raspoloženje, i ništa drugo, pokušala je uvjeriti samu sebe. Inače, koja bi se

djevojka ludo zaljubila u muškarca samo zato što u kavu stavlja pet žličica

šećera?

II.

Objed je savršeno uspio. Letty je na sebi imala suknju cvjetnog uzorka i bijelu

bluzu viktorijanskog stila. Kad se pojavila tako odjevena, njene su prijateljice

bile iznenađene, ali ona im je objasnila kako je prevruće da bude u trapericama.

Ada još nije pokazala da je živa, ali Letty je zaboravila na to čim je stupila u

Louvre. Jutro joj se činilo beskrajno dugo, ali na posljetku, oko jednog sata,

začuje već poznate korake, pa joj srce poskoči u grudima.

Tog dana Kurt nije bio u elegantnom odijelu poslovnog čovjeka. Na sebi je

imao bijele športske hlače i plavu košulju, preko jednog ramena mu je visio

fotoaparat, a preko drugog, laneni kaputić. Bio je zaista prekrasan.

- Danas se doimate kao neki turist -primijeti Letty.

- To baš i želim biti. Ne moram uvijek samo raditi, pa namjeravam cijelo

poslijepodne provesti u vašem društvu. Zacijelo poznajete Pariz bolje od mene.

- Nemoguće! Moram se vratiti svojim kistovima.

- Istina, kakva šteta! - promrmlja on, listajući vinsku kartu. Naruči jelo, a kad

su ponovo ostali sami, Kurt je počne mirno promatrati. - Hoće li moje

nagovaranje biti uzaludno?

- Da.

- Dobro - reče pomirljivo, na veliko Lettyno razočaranje. No potom on doda:

- A sutra? Već je srijeda, a ja imam još mnogo posla do petka.

- Nećete mnogo učiniti budete li vrijeme provodili u šetnji - odgovori Letty,

kojoj se srce stislo pri pomisli da će on biti u Parizu još samo tri dana. On se

samo šutke nasmiješi, a ona nesigurno doda: - Možda bih sutra ipak mogla biti

slobodna sat ili dva.

Kurtove oči smjesta zablistaju.

- Zašto ne cijeli dan? Poći ćemo kamo budete htjeli. Hajde, Letty, jedan dan!

Drugo ne tražim.

- Kamo budem htjela? - ponovi ona sa značajnim smiješkom. Kad on

potvrdno kimne, ona se šutke zamisli, pitajući se gdje bi čovjek poput Kurta

rado proveo dan odmora. - Znam zgodno mjestance duž Seine - počne, trudeći

se da joj lice bude ozbiljno. - Malo je daleko odavde, ali krajolik je prekrasan i

neobičan. Najljepši se pogled pruža s ruševina dvorca, do kojega se mora

prilično dugo uspinjati, ali možemo sa sobom ponijeti jelo.

Očekivala je izražaj negodovanja na njegovom licu, ali ono je ostalo posve

vedro.

- Gdje je to? - mimo je upita.

- Kod Andelysa.

- Ah! - Ona se iznenadi.

Činilo se da Kurt zna to mjesto. - Dobro ste izabrali

- reče joj on, uhvativši je za ruku. Rastrešeno joj je milovao prste, a ona

pomisli kako će joj vilica ispasti iz ruke ako smjesta ne prestane s tim. - Jedan

moj prijatelj ima tamo usidren brod. Kako bi bilo da tamo objedujemo? Poslije

se možemo i kupati.

Na posljetku joj ispusti ruku.

- Nisam baš dobra plivačica - prizna Letty, ispivši gutljaj vina.

- Dobro, onda ćemo se zadovoljiti s izletom. Već godinama nisam jeo na

travi.

Letty se već stoti put upitala što poslovni čovjek takve razine nalazi u

jednostavnoj djevojci poput nje. Nakon završenog objeda Letty mu je dala

adresu a on je obećao da će sutradan rano ujutro doći po nju..

Dok se te večeri vraćala kući, Letty se sjeti kako uopće ne zna gdje Kurt

boravi u Parizu. Zapravo o njemu nije znala baš ništa, osim da živi u Italiji. Je li

to dovoljno za poznavanje nekog muškarca?

Ali neke se stvari nagonski osjete. Pa kad je iduće jutro Kurt automobilom

došao po nju, ona je bila uvjerena da će provesti prekrasan dan. Kurt je bio u

bijelim kratkim hlačama, koje su mu otkrivale duge noge opaljene od sunca.

Polo majica poznate marke upotpunjavala mu je odjeću, koja je isticala njegovo

atletsko tijelo.

Igra li tenis? Ili je strastveni skijaš na vodi?Je li oženjen? Koliko je toga

željela znati o njemu! No potisnula je svoje razmišljanje i ušla u automobil. Nije

li nagonski osjetila da će dan biti prekrasan?

Činilo se da priroda uživa pod sunčanom toplinom. Držeći se za ruku,

uspinjali su se stazom do ruševina dvorca. S vrha brežuljka mogli su se diviti

Seini, koja je tekla okružena zelenom oazom. Letty mu je ispričala ono malo što

je zala o tim ruševinama. U jednom trenutku, u sjeni ruševnog zida, Letty je

pomislila da je Kurt želi poljubiti... Ali ne, on se samo sagnuo da ubere neki

poljski cvijet i pruži joj ga.

Kad su sišli u mjesto kupiti svježi kruh za objed, osjećali su se kao da su

obavijeni ružičastim oblakom. U luci su ušli u motorni čamac. Nije se osjećao ni

dašak vjetra, a rijeka je tekla polako, tajanstveno. Tako su stigli do otočića i

pristali uz obalu.

Na otočiću je bilo prekrasno. Jeli su u sjeni starog stabla, kroz gustu krošnju

kojeg je jedva probijala pokoja zraka sunca. Popili su i čašu dobrog vina, a onda

je Kurt skinuo košulju. I Letty je ispod odjeće imala bikini pa se i ona svukla.

Bila je vrlo sretna, daleko do svega, okružena vodom, sama... Srce joj je

ubrzanije tuklo. Sama s muškarcem snova, koji je u njoj izazivao nepoznate

osjećaje. Može li se zaljubiti tako iznenada?

Okrene se na trbuh pa s hrabrošću, za koju se nije smatrala sposobnom,

zamoli Kurta da joj namaže leđa. On je načas oklijevao, a onda uzme kremu.

Lettyno je srce udaralo kao da će joj iskočiti, pa sklopi oči od stida.

Najprije hladna, krema se grijala pod njegovim prstima, koji su je trljali brzo,

gotovo grubo, po ramenima, a onda joj je otkopčao grudnjak da joj bolje može

izmasirati leđa. Malo-pomalo ruke su mu postajale nježnije, prsti su mu kružeći

klizili po njenim leđima, a nju je prožeo drhtaj.

- Kakva napast! - uzdahne Kurt. - Kakva čarobna, zamamna napast!

Te je riječi posve smetu. Zaboravivši svoju nevino izazovnu golotinju, Letty

se okrene. Prije nego što se sagnuo k njoj, Kurt se dug trenutak zagleda u nju.

Prvi je poljubac bio brz, gotovo plašljiv, lagan poput pera na tim

poluotvorenim usnama. Potom njegova usta prijeđu sladak put, ovlaš joj dodirnu

obraz i sklopljene oči. To nisu bili poljupci nego goruće iskre. Gricne joj uho,

nježnu kožu vrata i siđe na ramena, stigne do grudi i počne joj milovati dojke...

Tad on podigne glavu, očiju zasjenjenih od želje, i netremice se zagleda u

njene bijele i čvrste grudi.

- Kurte - molećivo reče Letty promuklim glasom - poljubi me!

On joj obujmi glavu i privuče k sebi. U njegovim je očima sad gorio plamen

strasti.

Ovaj put je poljubac bio drukčiji, prisniji, čulniji, i ponese je u svijet novih,

prekrasnih osjećaja. Stisnuta uza nj, Letty je bila zahvaćena istom vatrom.

To je zacijelo san! Je li uistinu u naručju najprivlačnijeg muškarca kojeg je

ikad srela, prvog kojeg zaista želi?

Njegova su usta more novih, nevjerojatnih uzbuđenja. Ona se topi u vrtlogu

milovanja koje postaju sve prisnije, sve dublje. Drhteći, obujmi mu ramena...

- Oh, Kurte, molim te, nemoj stati!

Gorućim joj je usnama ljubio dojku, a Letty je drhteći stenjala od želje.

Kurtova je koža bila topla, meka, živa...

Nedaleko sirena nekog broda razbije tišinu rijeke. No oni su bili na

sigurnome, na tom otočiću, daleko do radoznalih očiju. Kurt podigne glavu i

žarkim se pogledom zagleda u nju.

Što je čitao u njoj? Nevinost, strast, strah?

Iznenada se naglo odmakne od nje i ulije vino u čašu. Letty je promatrala

njegova široka ramena i pitala se u čemu je pogriješila. Je li možda mislio da ih

netko može vidjeti?

Sjedne. Poslijepodnevno je sunce plesalo među lišćem i crtalo čarobne likove

na njegovoj goloj koži. Dodirne mu rame, a on odloži čašu i pritom nekoliko

kapi vina prolije na travu.

- Moramo se vratiti - reče joj. - Kasno je... a ja imam poslovnu večeru. - No

dok je to govorio, pogled mu se nije odvajao od njenog tijela.

Pomogne joj navući odjeću. Kako je to samo spretno radio! Muškarac poput

njega, dakako, u tome zacijelo ima iskustva. Zbunjena, smetena, razočarana,

Letty svrne pogled, crvena u licu. Tad joj Kurt podigne bradu i prisili je da ga

pogleda ravno u oči.

- Ne ljuti se na mene, draga. Vjeruj mi, još nije trenutak.

Trenutak! Koji trenutak? Idući je dan već četvrtak, a dan nakon toga on će

napustiti Pariz. Kao da joj je pročitao misli, on je čedno poljubi u čelo.

- Imamo mnogo vremena! Bilo bi glupo žuriti.

Privučena nježnom toplinom, njihova su se tijela neodoljivo približila.

- Ja... i ja mislim tako - reče ona nesigurno.

Njihove se usne spoje same, kao da žele zapečatiti neki tajni vječni ugovor...

Kad su stigli pred Lettynu kuću, bilo je već sedam sati. Kurt se oprosti od nje

dugim, strastvenim poljupcem, a vidjevši da se zarumenjela. smiješeći se

promrmlja:

- Do sutra?

Ona nijemo potvrdi, a on joj obeća da će doći po nju i odvesti je na večeru.

stubama. On je voli! Mora

Raspjevana se srca uspne stubama. On je voli, mora je voljeti!

Imamo mnogo vremena! Muškarac te riječi neće izgovoriti jednoj ženi ako ne

želi jedan trenutak pretvoriti u vječnost.

Stan je bio pust. Letty uključi radio, iz kojeg se začuju zvuci neke uspješnice.

Još je bila utonula u san koji ju je opajao, taj je dan bio čaroban... Uđe u kuhinju

i srce joj se stisne kad je pročitala poruku na stolu: Ada je u Parizu. Odmah joj

telefoniraj! Bilo je navedeno ime nekog luksuznog hotela i broj sobe. Ada u

Parizu? Ali zašto? Brzo otrči do telefona.

- Letty! Gdje si bila? Cijelo te jutro tražim - reče joj glas s druge strane žice.

Maćehin je glas zvučao kao i obično.

- Bila sam vani. Što se dogodilo? Mnogo sam te puta zvala...

- Moraš doći ovamo - prekine je Ada. -Sve ću ti reći.

- Sad? - uzdahne Letty.

- Ne, sad je prekasno, a moramo izaći. Dođi sutra u pet.

I to je bilo sve. Ada je prekinula vezu, ne dodavši više ništa.

***

Idući se dan Ada pokazala raspoloženijom za razgovor.

- Zaboga, izgledaš užasno! Te su ti traperice izlizane, a smrdiš po terpentinu.

Ada je bila lijepa crvenokosa žena, skladno građena tijela. Nije pokazivala

svojih četrdeset godina, i Letty je bila uvjerena da mnogo vremena posvećuje

samoj sebi.

- Dolazim ravno iz Louvrea, gdje sam cijeli dan provela slikajući.

- Dobro, to će sad prestati - promrmlja Ada i zapali cigaretu.

Bili su u jednom od najluksuznijih apartmana hotela, i Letty se začuđeno

ogleda oko sebe. Nije znala da je Ada tako bogata da sebi može priuštiti nešto

takvo.

- Što će prestati? Moje slikanje? O tome nema ni govora! Želim postati

ilustratorica.

- Kako hoćeš - nestrpljivo je prekine maćeha. - Ali zaboravi školu, stan u

Parizu i ostalo. Najdraža Letty, blagajna je prazna!

- Ja... ne razumijem.

- Zaprepaštena si, je li?

Ada duboko udahne dim i potom ga izbaci u malim krugovima. Na sebi je

imala laneni kostim, profinjen u svojoj jednostavnosti. Bio je očito vrlo skup,

kao i taj apartman. Sve je to bilo besmisleno!

- Znam što misliš, ali došla sam s jednom prijateljicom, koja sve ovo plaća.

Zar ti nisam nikad spomenula Ritu Benston? Ona je vrlo bogata žena. - Letty

nikad nije čula za nju. - Uvijek smo bile vrlo vezane - nastavi Ada. - Rastavila se

od grčkog milijunaša, mislim da je brodovlasnik, i sad može živjeti u raskoši. -

Naglo ustane, nervoznom kretnjom ugasi cigaretu. - A sad sam ja na redu. Tvoj

me otac nasamario... ali ja neću dvaput zaredom učiniti istu pogrješku!

- Zabranjujem ti tako govoriti o tati! -odbrusi joj Letty.

- Smiri se, smiri se! Vrijeme je da doznaš neke stvarčice o svom ocu.

Krasnom, plemenitom čovjeku, je li? Zacijelo nisi znala da je poduzeće već

godinama u gubitku.

- Ne! - s nevjericom poviče Letty.

- Naprotiv, jest. A kuća u Surreyju je pod hipotekom!

- Ne vjerujem ti!

I ja nisam mogla vjerovati. Oh, on je glumio gospodina: umjetnička

akademija za voljenu kćer, u Parizu. Luksuzni automobil, putovanja... Ali jadnik

baš nije imao poslovnog smisla.

- Šuti! - Letty se ustoboči pred maćehom, promatrajući je plamenim

pogledom. -Automobile i putovanja si željela ti! Prije nismo živjeli tako. A

njegovo poduzeće nije jedino koje je podleglo posljedicama gospodarske krize.

- Da, ali sad ja upoznajem krizu. Prodala sam sve što je ostalo od poduzeća,

kuću, automobile...

- Valjda to nisi učinila!

- Jesam - odgovori Ada sa zlobnim zadovoljstvom. - Sve sam prodala! Ipak

sam uspjela kupiti stan.

- Gdje?

Njena kuća, u kojoj je odrasla, pokućstvo koje je toliko voljela i... slike koje

je naslikala njena majka!

- U bijednoj uličici Islingtona. Ali imat ćeš svoju sobu, Oh, pročitala sam

oporuku do posljednjeg zareza. Sve nasljeđujem ja, pod uvjetom da ti imaš krov

nad glavom.

- A moje stvari? - jedva čujnim glasom upita Letty.

- Moje stvari - odmah je ispravi Ada. -Prodala sam pokućstvo koje nije bilo

prikladno za novi stan, a ostatak sam dala u starinarnicu. Oslobodila sam se

svega.

Čim sam stavila kuću na prodaju, dobila sam dobru ponudu. Ta valjda nećeš

plakati za onom starudijom!

Letty je bila spremna da brizne u plač.

- Ali... slike?

- Zatražila sam mišljenje stručnjaka, i nije bilo ništa od velike vrijednosti. Za

sve mi je dao tisuću funta.

Oduzeta od zaprepaštenja, Letty je jednostavno zanijemjela. Sad su nestale i

posljednje krhke veze koje su je vezivale za njenu majku, koju nikad nije

upoznala. Ne, zacijelo nisu bili osobito vrijedni ti prvi, oklijevajući koraci

nadarene slikarice... Sad joj je lice bilo obliveno suzama.

- Neću se vratiti u London. Ovdje imam prijatelje. Potražit ću zaposlenje...

- Da budem iskrena, to mi je posve svejedno. Ako se vratiš, morat ćeš stan

dijeliti s Victorom. Sjećaš li ga se? Sreli ste se za Uskrs. Divan je, ali nema ni

novčića. I pazi se... - Ada joj dobaci prezriv pogled, odmjerivši je od glave do

pete. -Ti nisi Victorov tip, ali budući da ću biti odsutna cijelo ljeto, mogao bi te

možda i oblijetati. Vrijeme je da odrasteš, draga Letty. Da shvatiš kako živimo u

svijetu vukova, u kojemu svatko nastoji preživjeli.

- A moja odjeća, moje knjige, moji crteži?

- Victor ih je sve smjestio u škrinju -odgovori Ada s izražajem dosade na licu.

- Naći ćeš je u Islingtonu.

Kako bi bilo da se odeš malo oprati?

- Cijeli sam slikala - podsjeti je Letty.

- Dobro, onda se vrati tamo odakle si došla i ostavi me na miru. Htjela bih se

malo odmoriti prije večerašnjeg izlaska. Rita će se uskoro vratiti od frizera i ne

vjerujem da bi joj godio taj miris terpentina.

- Ne brini se, idem.

Sad kad je došao trenutak rastanka, Letty se osjeti izgubljenom. Ada joj je

bila jedini rod...

Ali maćeha dohvati neki modni časopis i posve ravnodušna izražaja smjesti se

u naslonjač kraj otvorenog prozora.

- Ah - zaustavi je kad je Letty već bila kod vrata. - Kraj tjedna ćemo provesti

ovdje u Parizu, pa me obavijesti o tome što si odlučila. Ako se vraćaš u London,

moram obavijestiti jadnog Victora.

Izgubljena, smućena, Letty se pješice vrati kući. Sve je izgubila. Svog oca,

kuću, male bezvrijedne stvari koje čine život, a onda slike, jedinu ostavštinu

njene majke.

U kući su bile sve prijateljice i nekoliko prijatelja. Letty se gušila od svega pa

se, tražeći kutak u koji bi se skrila, sklonila u kupaonicu. Gotovo nesvjesnim se

kretnjama tuširala i oprala kosu. Silila se da bude vesela zbog večeri koja je

čeka, posljednja koju će provesti s Kurtom...

Uto zazvoni telefon. To je bio on. Zadržao gaje nepredviđen posao, pa ju je

upitao smije li u osam sati poslati vozača po nju.

- Dakako - odgovori mu ona, umorno se nasmiješivši.

- Je li sve u redu, Letty?

- Da, da! Ja... ovdje ima mnogo ljudi.

Zašto bi mu morala priznati pravi razlog svoje tuge?

Čovjeku koji će sutra nestati?

Kako je vrijeme prolazilo, tako je u njoj sve više rasla napetost. Ipak se

nekako uspjela odjenuti i malo dotjerati. U deset minuta do osam pogleda se u

zrcalo i zadovoljno se nasmiješi. Na sebi je imala lepršavu haljinu boje svojih

očiju. Naglo dohvati torbicu i krene niza stube. Nije htjela da vozač dođe gore

po nju, jer bi njene prijateljice mogle pomisliti... što? Da je našla bogatog

zaštitnika?

Tamna je limuzina zacijelo pripadala tvrtki za koju radi Kurt. Letty sjedne a

automobil krene osvijetljenim ulicama. Kamo idu? Vozili su se neko vrijeme, a

onda se automobil zaustavi pred velikom palačom. Vozač je odvede do drvenih,

izrezbarenih vrata dizala.

Gospodin Rombach je gore - reče joj vozač na savršenom engleskom jeziku.

Vrata se nečujno zatvore iza nje, a kad su se ponovo otvorila, pred njom je

stajao Kurt, vlažne kose, kao da se tek tuširao.

- Letty, ljubavi moja, žao mi je. - Uhvati je za ruku i nježno joj poljubi dlan. -

Cijeli sam dan proveo u Rouenu.

Činilo se da onaj sastanak nikad neće završiti. Dođi, hoćeš li nešto popiti?

Prošli su kroz prostrani salon u kojem se kočila golema vaza puna ruža i onda

su ušli u prekrasnu sobu bijelo-zelene boje. Prostorija je bila na dva kata. Pod je

bio prekriven mekanim bijelim tapisonom. Pravi vrt raznih biljaka stvarao je

ugodnu suprotnost s bjelinom poda i bijelom kožom kojom su bili presvučeni

divan i naslonjači.

Suvremeno oblikovane svjetiljke bacale su prigušenu svjetlost, ublažujući to

profinjeno i muško okružje. Iznad kamina je visio preslik Mordrianove slike a

velika staklena vrata vodila su na terasu, gdje je u malom vodoskoku žubor vode

remetio tišinu. A od pogleda s terase na noćni Pariz, koji je ležao kao na dlanu,

zastajao je dah.

- Ovo je... prekrasno'

Kurt je očito bio zadovoljan, ali je svejedno bio začuđen njenim iskrenim

oduševljenjem.

- Pripada li ovo tvrtki? - upita ga Letty kad se vratio sa čašama

On načini neku nestrpljivu kretnju i bez odgovora prijeđe peko tog pitanja.

- Predbilježio sam stol u jednom izvrsnom restoranu - najavi joj, naslonivši se

na ogradu. Daleko preko krovova, krivudala je Seina. Vidio se Eiffelov toranj. -

Ni načas nisam prestao misliti na tebe - šapne on. milujući joj golu ruku. - U

onoj sobi punoj dima i glasova činilo mi se da ću poludjeti. Htio sam biti blizu

tebe... - Letty sklopi oči i nasloni se na nj. - Kako si lijepa! - promrmlja pa joj

vrat prekrije silnim poljupcima. - Uzme joj čašu iz ruke, odloži je na ogradu i

okrene je prema sebi.

- Reci mi da i ti osjećaš isto. Reci mi da ne sanjam...

Njegov je poljubac uzbudi. Njihova su se tijela poznavala, kao da su oduvijek

bili ljubavnici.

Ona uvuče ruku u njegovu razdrljenu košulju Lijepo je mirisao... svježinom,

snagom, muževnošću. Kako će moći sutradan živjeti bez njega kad otputuje?

Obuzme je neutješna tuga, koju je bezuspješno pokušavala prikriti.

- Letty, liebling - prošapće on, upitno je gledajući, i potom joj obriše prve

suze. -Što ti je, zašto plačeš?

Ona se odmakne od njega, srdita na samu sebe.

- Govoriš previše njemački da bi bio dobar Talijan! - pokuša se ona našaliti.

- Zaista to misliš? U mom se kraju govore oba jezika... - Potom se prekine,

vidjevši njeno smućeno lice. - Što ti je? - Obujmi je oko ramena, a ona zajeca. -

Reci mi.

- Ne mogu.

On je odvede do divana, čvrsto je držeći uza se, i posjedne je. I tako, u

sigurnosti njegova zagrljaja, Letty mu sve ispriča. O tome kako joj je kuća

prodana, kako mora prekinuti studij, a onda mu gotovo šapatom ispriča i o

majčinim slikama koje više nikad neće vidjeti...

Kurt ju je pustio da se isplače, ali Letty mu nije uspjela povjeriti kako je i on

razlog njenoj tuzi.

- Želiš li još da izađemo? - upita je on.

- Ne, radije bih ostala ovdje - odgovori ona, netremice gledajući rupčić koji je

stiskala u ruci.

Kurt joj podigne bradu i svoj pogled uroni u zeleno jezero njenih očiju, koje

su blistale od suza.

- Moglo bi biti opasno, malena.

Ali Letty nije htjela biti razborita.

- Radije ću biti sama s tobom! - prošapće drhtavim glasom.

Crte Kurtova lica se ukrute, a Letty mu prstima dodirne obraz. Tad se on

nasmiješi, ozbiljnim osmijehom, i reče:

- Idem otkazati predbilježbu...

III.

Reklamna svjetla osvetljavala su tu toplu ljetnu noć. Letty je slušala dok je Kurt

preko telefona govorio savršenim francuskim jezikom. Kakav izvanredan,

složen čovjek...

- Hoćeš li nešto pojesti?

- upita je on kad je odložio slušalicu.

- Možda omlet?

Letty prihvati ponudu. Bilo je već deset sati... dva sata, još samo dva kratka

sata prije petka!

Zajedno su pripremili laganu večeru, a onda su jeli i pili vino uz sjetne zvuke

Schubertove simfonije.

- Jesu li ti tečajevi u umjetničkoj školi neophodni? - upita je on, režući sočnu

breskvu.

- Za poboljšanje tehnike svakako. No mogu ih pohađati povremeno, ali to će

duže trajati.

- Je li ti do nekog profesora u Parizu posebno stalo?

- Pariz je luksuz. Studij mogu završiti i u Londonu.

- Ali ne želiš se vratiti kući, k maćehi!

- Oh, ne!

Nastala je kratka šutnja, puna napetosti. Kurt predloži da kavu popiju na

terasi. Vani je sad bila duboka noć. Ali mrak u to godišnje doba traje tek

nekoliko sati. Promatrali su svjetla grada koji je ležao pod njima. Zadubljeni u

taj čarobni prizor, kavu su popili u posvemašnjoj šutnji.

Potom su sjeli u naslonjač za ljuljanje. Kurt je uhvati za ruku i nekoliko se

trenutaka igrao njenim prstima. Ona je sklopljenih očiju čekala da je privije uza

se, da odgovori na njenu očajničku želju za ljubavlju. Preostajalo je tako malo

vremena...

Ali Kurt joj nije rekao da je želi ponovo vidjeti i činilo se da posve vlada

sobom. Kaje li se već što ju je pozvao tu, što je otišao predaleko?

Činilo se da se ljuljačka pokreće u ritmu njene boli. Tišinu prekinu prvi udarci

s obližnjeg zvonika koji su označavali ponoć. Petak!

- Hoćeš li da te otpratim kući? - počne Kurt. - Imala si težak dan... - Ona mu

uputi dug, očajnički pogled. - Letty, draga - reče joj drhtavim glasom. - Ne

gledaj me tako! Ja...

- Ne želim otići.

Kurt ju je proždirao pogledom, a ona nesvjesno oblizne usne.

- Ali jedva se poznajemo. Ne znamo ništa jedno o drugome.

- Jesi li oženjen? - upita ga ona slabašnim glasom.

Činilo se da ga je to pitanje istodobno iznenadilo i razdragalo.

- Ne, Letty, nisam oženjen. Čudno, je li?

- Da - odgovori ona jedva čujno, dok joj je srce pjevalo.

- A koliko je tebi godina? Dvadeset jedna? Dvadeset dvije?

- Devetnaest - promrmlja ona i brzo doda: - Ali uskoro ću navršiti dvadeset.

- Ah, to sve mijenja!

Letty se osjeti vrlo glupom, shvativši kako joj se on podruguje. Sat otkuca

ponoć i četvrt. Željela je da se vrijeme zaustavi, da ona može ostati s Kurtom na

toj terasi zauvijek...

On je lagano stisne.

- Meni je trideset pet godina. Petnaest godina razlike je mnogo!

- Misliš li da sam premlada za tebe?

- Ja sam prestar - odgovori on, zatresavši glavom.

Letty položi ruke na njegova široka prsa. Kurtovo je srce brzo udaralo,

skladno s njenim, uzbuđeno istom željom. To je ohrabri da kaže:

- Mislim da bih o tome trebala ja odlučiti!

On joj poljubi ruke i malo je čvršće stisne uza se, s nevjerojatnom nježnošću.

- Toliko te želim, Letty i sad, sad... -Malo se odmakne od nje i ozbiljno joj se

zagleda u oči. - Hoćeš li noćas ostati sa mnom?

- Da.

- Znaš li što će se dogoditi? Ona potvrdno kimne.

- Jesi li uvjerena da to uistinu želiš? Hoću da mi to kažeš.

- Da, Kurte, želim biti tvoja.

Tamna, topla i tiha noć obujmila ih je svojim zagrljajem. Više nisu postojali

razbor ni vrijeme. Predrasude i ćudoređe pripadaju danu. Tu, u mraku, plesala je

slobodna ljubav: slijepi ples. poput onog što ga noćni leptirovi plešu oko svjetla.

- Dođi... - Podigne je u naručje i odnese u spavaću sobu.

Kad Letty ugleda veliki krevet. prekriven svilenim modrim prekrivačem

obuzme je strah. Prigušena svjetlost osvjetljavala je sobu, dajući joj čaroban,

gotovo opipljiv sjaj.

Kurt je položi na postelju i nježno je poljubi u obraz, vrat, uho... dok u nju

prožimali snažni drhtaji. On joj spusti naramenice i sitnim joj poljupcima obaspe

početak grudi.

Sva drhteći, Letty zabaci glavu a kad ju je on zagrlio, u njoj plane nepoznata

vatra.

- Želiš li zaista? - šapatom ponovi on. -Jesi li ikad...?

Kurt nije mogao prikri ti uzvik užitka kad mu je rekla da nije još nikad...

Srce joj je ludo tuklo kad je svukla haljinu, ali, začudo, nije osjećala nikakav

stid. Gdje li su završili njena plašljivost, njen sram? Srce joj je vikalo da je Kurt

muškarac kojeg je oduvijek čekala.

Na posljetku njen lagani čipkasti grudnjak odleti na pod, a Kurtove se oči

zamrače od želje...

Lettyna koža zatreperi pri dodiru s pramenom njegove kose, ona sklopi oči.

Dugim, čulnim milovanjem Kurt je slijedio obrise njenog tijela, a potom, kao da

gaje obuzeo neki iznenadni nemir, privije je na svoja prsa.

- Sad si ti na redu! - reče joj sa smiješkom. Osjećajući se nespretnom, ona mu

počne otkopčavati košulju, rumeneći se pritom. Ona nije znala ništa o tome što

se sviđa nekom muškarcu, pogotovu tako iskusnom kao što je Kurt. Načas se

upita koliko je on puta ponovio te kretnje, koliko je žena imao...

Izgubljena u tim mislima, nije ni opazila kad joj se približio.. Prvi put ga

ugleda golog. Bio je prekrasan. Ta ju je golotinja ispunjala mješavinom čulnosti

i straha. Pomiluje ga po prsima, osjetivši pritom užitak. Tad je on privije uza se.

- Kako si lijepa! - šapne joj, ljubeći joj dojke. - Njegove čulne, baršunaste

usne nanosile su joj slatku muku.

- Kurte! - tiho prodašće Letty.

Njegove usne, njegovi prsti, otkrivali su njenu najtajniju ženstvenost. Kurtovi

su poljupci zauvijek udaljili njeno djetinjstvo, otkrivajući joj neobuzdanu želju,

koja ju je navodila da se sve čvršće privija uza njega.

- Šuti... - promrmlja on, dok su crte njegova lica otkrivale napor što ga ulaže

da zadrži vlast nad sobom.

- Želim te! - prodašće Letty, srca punog ljubavi.

U Kurtovim očima bljesne iskra. Njegovi poljupci postanu požudniji,

zahtjevniji. Ljubio ju je, stišćući je sve više, sve jače... Onda se odjednom odvoji

od nje i pogleda je s iskrom želje u očima.

- Letty, ljubavi moja, želiš li uistinu?

- Da.

Ona ga zagrli, puna želje, gotovo ga preklinjući. A to je bio posljednji

odgovor koji je on čekao.

***

- Jesam li te ozlijedio? - upita je Kurt mnogo, mnogo poslije.

Letty se protegne poput mačkice.

- Zaboravila sam.

On joj usnama gricne ušnu resicu.

- Jesi li zaboravila... sve?

Ona priguši smijeh. Sunce je obasjavalo njihova pripijena tijela, koja su se

već poznavala tako dobro. Kurt je poljubi, a ona osjeti kako se želja ponovo rađa

u njoj. Kad on ugleda tu iskru u njenim očima, udalji se od nje.

- Oprosti mi, ljubavi, ali trebali smo se ranije probuditi. Već je osam sati, a ja

imam vrlo važan poslovni sastanak.

Oslobodi se njena stiska, ustane i pođe u kupaonicu. Ona se prevrne na mjesto

na kojemu je trenutak prije ležao Kurt, uživajući u njegovoj toplini i mirisu

njegova tijela. Zašto ju je ostavio tako brzo? Što će se sada dogoditi?

Petak! Od pomisli na to osjeti ubod u srcu. Nije znala kako će preživjeti

rastanak s njim. No nipošto neće plakati i praviti mu neugodnosti.

Ustane, odjene njegovu košulju pa pođe u kuhinju pripremiti doručak:

narančin sok, i prepečenac i pečena jaja.

Kurt je pohvali, rekavši kako je izvrsna kuharica. I ništa drugo. Ona gaje

kriomice pogledavala, dok je on razvrstavao poštu. Što joj je htio time pokazati?

- Kurte - počne ona odlučno, stisnuta grla.

Na posljetku on podigne glavu. Kako je bio zgodan u tamnom odijelu i plavoj

košulji koja je bila boje njegovih očiju!

- Noćas... ja... bio mi je prvi put -promuca ona. - Ali u dvadesetom smo

stoljeću, a ja sam dovoljno odrasla da...

Zagledavši se u nju, Kurt odloži šalicu.

- Letty! Što to govoriš?

- Ne želim da ti misliš kako... nakon onoga što se zbilo... ja očekujem da...

- ... da te zaprosim? - završi on umjesto nje.

- Da, znaš, danas...

- Mi ćemo se vjenčati - prekine je on. - I ne zbog onoga što se dogodilo noćas,

nego zato jer se želim oženiti tobom. Od prvog dana. Ljepša si od Gioconde. I

voliš me, je li? - Letty mu ne odgovori, Lice joj je bilo obliveno suzama. On

ustane i zagrli je. -Zar te pomisao na udaju za mene čini tako nesretnom?

- Ne.

- Onda mi se nasmiješi! - Kad ju je poljubio, u oboma se ponovo probudila

želja.

- Sad je dosta - reče joj on, nježno je odgurnuvši. - Automobil će za dvadeset

minuta biti ovdje. Odvest ću te kući prije nego što odem na sastanak.

- U Rouen?

- Da.

Letty se na brzinu odjene i dok je čekala Kurta, pogleda prema rijeci. Sunce,

zasjenjeno maglicom topline, najavljivalo je vruć dan. Potom svrne pozornost na

sliku. Vrlo je voljela Mondriana, a to je bila zaista savršena kopija. Ona se

pomnije zagleda u sliku i tad s nevjericom spozna da je to original!

Upravo u taj trenutak pojavi se Kurt, zadovoljan zbog zanimanja što ga ona

pokazuje za sliku.

- Ali... slika je prava!

- To je jedna od mojih slabosti - zadovoljno prizna on.

- Ali ona zacijelo vrijedi...

- Da, Letty.

- Za koga radiš? Koja tvrtka može dati pravog Mondriana za ukras jednog

stana? Gdje smo i tko si ti?

- Ja sam... bankar.

- Sad razumijem... tiskaš novac! - poviče ona, značajno pogledavši sliku.

- To objašnjava sve! - Oboje prasnu u smijeh. - Ipak nije baš točno tako -

objasni Kurt, uozbiljivši se. - Mnogo radim.

Čak toliko da danas poslije podne moram napustiti Pariz.

- Shvaćam.

- Bit ću u Bruxellesu - reče izvadivši iz džepa mali podsjetnik. - Evo ti

telefonski broj. Potom idem u London. - Dade joj i drugi broj. - A onda, bar

mislim, idem u Rim. Ali taj broj već imaš.

- Savršeno - promrmlja Letty grla stisnuta od muke.

Vidjevši je tako blijedu i izgubljenu, nježno je privuče k sebi.

- Prošla je noć bila predivna - šapne joj. Letty je željela čuti baš te riječi. -

Obožavam te... - nastavi on. - Najradije bih cijeli dan proveo s tobom... u

krevetu.

- I ja - promrmlja Letty, jače se privivši uza nj. Ponovo snažno zadršće od

želje koja ju je obuzela.

- Ne sad - reče on, odlučno je odmaknuvši od sebe. - Bit ću odsutan jedan

tjedan, možda koji dan više. - Cijela vječnost, pomisli Letty s tugom. - Ali zvat

ću te svaki dan, a kad ponovo budemo zajedno... -Naglo ušuti, kao da se nešto

sjetio. Izvuče novčarku iz džepa. - Ostavit ću ti nešto novca.

- Ne! - poviče Letty, ustuknuvši.

- Ali rekla si mi da ti Ada više ništa ne da je. Novac ti je potreban, ljubavi.

- Ne, ne, sve će biti dobro, uvjeravam te. Imam nešto ušteđevine, a stan je

plaćen za cijeli mjesec.

Kurt više nije navaljivao, a uto se s ulaznih vrata oglasi zvono.

- Predstavljam vam buduću gospođu Rombach - reče Kurt vozaču na

francuskom. I dok se vozač rukovao s Letty, čestitajući joj, Kurt se zadovoljno i

ponosno smješkao.

Lettyno je srce bilo puno radosti. Sad je željela samo jedno: svima objaviti tu

prekrasnu vijest.

***

- Ti ćeš se udati? Ti? - Ada prasne u zlobni smijeh pun prijezira. - Ne držiš li da

je to malo prerano?

- Možda. - Letty je pričekala da prođu dva dana dok je ponovo pošla u onaj

hotel. Dva dana za kojih je čudo poprimilo izgled sna. Ali koje mjesto

zauzimaju snovi u svakidašnjem životu?

- Otkad ga poznaješ? - upita Ada, zapalivši cigaretu.

- Odnedavno.

- Misli da će učiniti dobar posao, je li?

- Što time želiš reći? - upita Letty, ukočivši se.

- Da misli kako je našao bogatu nasljednicu.

- Zar se ja doimam kao bogata nasljednica? - podrugljivo upita Letty, koja se

upravo vratila iz Louvrea, gdje je radila cijeli dan. -Ada povuče dug dim i zavali

se u naslonjač. Njenoj prijateljici nije bilo ni traga. - Trebala bi biti sretna što ćeš

me se osloboditi - reče Letty.

- Svejedno bih te se oslobodila, udala se ti ili ne udala. Ali to ne znači kako ću

ti dopustiti da se udaš za prvoga koji naiđe. Tko je on? Kako se zove? Što radi i

odakle je?

- Talijan je - počne Letty.

- Oh, zaboga! Valjda nije konobar, je li?

- Nije. Poslovan je čovjek i zove se Kurt.

Ada se zagleda u nju, kao da sada to pitanje gleda iz drugoga kuta.

- Kurt i kako još?

- Kurt Rombach.

Ada razrogači oči.

- Rombach? Govoriš li o onom Rombachu?

Letty nervozno proguta slinu.

- Ne znam.

- Kako ne znaš? Ta udaješ se za njega, je li? - Ada naglo ustane i počne hodati

po sobi kao u kavezu.

- Mislim da je bankar...

- Nemoj mi reći da ne znaš Rombache iz Beča! Oni su na čelu jedne od

najmoćnijih banaka na svijetu. Moja prijateljica Rita mi je upravo nekidan

govorila o njima. Ona ima dionice neke pomorske tvrtke iz Ruena, koja

zagovara gradnju jedne nove lučke zone. Taj nacrt zahtijeva veliko ulaganje, pa

su se obratili Rombachu. To je bilo u novinama, pa i njegova slika. Valjda si je

vidjela.

- Nisam znala, rijetko čitam novine. Zaista, Kurt je prošli tjedan bio u

Rouenu.

Ada se izvještačeno nasmije.

- Pa to je šala? Zacijelo je riječ o nekoj protuhi koja te smatra bogatom... ili te

želi odvesti u krevet. Gdje je? - Crte lica joj se odjednom ukrute. - Želim vidjeti

toga Kurta Rombacha! Ne ženi se s mojom pastorkom tako lako!

- Punoljetna sam i tvoje mi dopuštenje nije potrebno.

- Mogla bih mu ispričati ponešto o tvom ocu, o njegovom neuspjehu...

Brinula sam se za tebe, na tebe sam potrošila do posljednjeg novčića, a ti me

ostavljaš... Ne vjerujem da bi Rombachima odgovarala javna sablazan.

- Da se nisi usudila!

- Zabrinula si se. je li? Već se plašiš da bi mogla izgubiti svog voljenog?

Dobro, možda imaš pravo. Pričekat ću da se udaš.

- Prije nego što se Letty dospjela usprotiviti, ona doda: - Dajem ti godinu

dana, možda dvije. Misliš da djevojčica poput tebe može zadovoljiti takvog

muškarca? Samo nebo zna zašto se želi oženili tobom! Jesi li možda trudna? -

upita je zlobno.

- Ne, nisam! - poviče Letty i pomisli: A što ako jesam?

- Koliko je godina Kurtu Rombachu? Zacijelo nije mladić. Možda mu se

sviđaju nevine djevojčice.

To je zaista bilo previše.Letty dohvati torbu i izađe, zalupivši vratima.

Bijesna, pješice se vrati kuci, a onda je obuzme očaj. A što ako to nije isti

čovjek?

Sjedne i uzme telefonski imenik i potraži ime Kurt Rombach. Adresa je bila

ista, a i telefonski broj. On je zaista glasoviti Kurt Rombach!

Ali ako je on zaista milijarder i tako bogat, zašto je izabrao nju? Možda se

njome želi oženiti iz nekog podlog razloga. Kurt isijava neku tajanstvenu,

opasnu snagu, koja je još više zastrašujuća jer je prikrivena dobrim odgojem. A

u njegom je naručju ona osjetila njegovu potrebu za vladanjem, gospodarenjem,

neku tajanstvenu moć...

Zašto ju je privlačila baš ta njegova skrivena osobnost? Što znači onaj lagani

strah što ga osjeća pred njim? Neki znak ili upozorenje? Ili je možda plaši samo

pomisao na brak?

IV.

Kurt je bio odsutan otprilike dva tjedna. Nakon vrućina, došli su svježiji i

oblačniji dani s iznenadnim pljuskovima.

Preslikavanje Le Nainove slike nije mnogo napredovalo, jer je Letty bila

zauzeta traženjem posla. Obilazila je izdavače, pokazujući im svoje ilustracije i

nadajući se nekoj ponudi. Kad obiđe sve izdavače, namjeravala je svoje usluge

ponuditi reklamnim agencijama. No kad se uda za Kurta, hoće li morati sama

zarađivati za život? A ako je sve to bio samo san? I ako se sve to sruši kao kula

od karata?

Uvečer, u svojoj postelji, Letty se prisjećala svakog čarobnog trenutka

njihova susreta. Tad više nisu postojali poznati bankar i mlada, nepoznata

studentica, nego samo muškarac i žena koji su se sreli i koji se vole...

Sklopljenih očiju, lica zarivenog u jastuk, oživljavala je dugu, čarobnu noć,

jednu jedinu... svoju najljepšu uspomenu. Njeno je tijelo još drhtalo od želje.

Žudila je za njim, željela gaje osjećati pripijenim uza se, ćutiti onu muževnu

snagu, kojom je Kurt uspijevao vladati tako da joj je pružala užitak a istodobno

je i plašila.

Na usnama je još osjećala okus njegove kože, i tad se prepuštala snu punom

uzbudljivih snova. A kad bi se ujutro probudila, osjećala je gorak okus silne,

nezadovoljene želje.

Kurt je zvao gotovo svaki dan, najprije iz Bruxellesa, potom iz Londona i na

kraju iz Rima. Kad joj je telefonirao posljednji put, bila je otprilike ponoć i u

pozadini se čula prigušena glazba. Letty shvati da nije u hotelu.

- Nisi spavala, je li? - nježno je upita on.

- Ne... kako si?

- Nedostaješ mi... - Neki ga glas prekine. Ženski glas! On joj odgovori na

talijanskom.

- Jesi li kod prijatelja? - upita ga Letty.

- Da, na večeri. Nisam opazio da je ovako kasno. Htio sam te zvati sutra iz

svoje kuće.

- Zašto? - upita se Letty. Zar se te večeri nije namjeravao vratiti svojoj kući?

-Letty? Jesi li tu?

- Da...

- Što ti je?

Ništa, samo sam vrlo umorna.

Činilo se da je Kurt zbunjen. Objasni joj da mora otputovati u Beč i da se u

Pariz neće vratiti prije utorka. Potom mu glas postane promukao, čulan.

- Hoćeš li doći spraviti mi večeru? Znojnih ruku stišćući slušalicu, Letty je

osjećala kako joj srce ludo tuče. Utorak! Cijela vječnost. Kad su se oprostili,

Letty je bila čudno smućena. Tko je ona žena?

***

Letty se nadala da će u utorak imati Kurta samo za sebe, ali sve se odvijalo

posve drukčije.

Čim je stigao u zračnu luku, Kurt joj je telefonirao i rekao da će vozač u

sedam doći po nju. Ton mu je bio ubrzan, dalek, tipičan za prezauzetog

poslovnog čovjeka. Takvog ga još nije poznavala. Ili se možda već predomislio?

Letty prekori samu sebe zbog takvih misli, pa kad se našla pred vratima

Kurtovog stana, osmijeh joj ozari lice. Ovaj je put on nije čekao na ulazu, već

neki neznanac u tamnom odijelu, s olabavljenom kravatom, koji je živo

razgovarao s nekim preko telefona. On joj se kratko nasmiješi, ali bilo je očito

da je sva njegova pozornost usmjerena na ono što mu govori njegov sugovornik

s druge strane žice.

Vođena zvukom glasova, Letty krene prema salonu. Kurt je bio tamo i on je

bio u tamnom odijelu, s olabavljenom kravatom, i zabrinuta je izražaja

razgovarao preko telefona. Nije čuo kad je ušla.

U sobi su bile i druge osobe, sami muškarci s isto tako zabrinutim izražajem

na licu. Stol je bio prekriven papirima i čašama, a zrak je bio zagušljiv od dima.

Letty se načas poželi okrenuti i otići, ali uto Kurt podigne glavu. Ugledavši je,

uputi joj smiješak, a Lettyno srce poskoči. I dalje govoreći u slušalicu, mahne joj

rukom da mu priđe. Svi muškarci podignu glavu.

- Nisam znala... - počne Letty.

I dalje govoreći preko telefona, Kurt je obujmi oko ramena, potom se prekine,

poljubi je i pokaže joj naslonjač. Netko joj donese čašu s pićem, dok se ona

nemoćno pitala zašto je nije obavijestio da je zaposlen.

Razgovor se nastavi, a onda muškarac s ulaza pozove Kurta i on prekine

raspravu, preuzme drugi poziv i odlučnom kretnjom sve ih ušutka.

Ta je čudna, situacija potrajala još kojih pola sata. Telefon je dalje neprestano

zvonio, a čovjek s ulaza je ulazio i izlazio iz sobe. Jedan između onih koji su

sjedili na divanu očito je bio odvjetnik, jer je tumačio neku ispravu, ali kao i svi,

ovisili su o Kurtu. Letty shvati da je posrijedi neka ozbiljna financijska kriza.

Letty ih je sve pomno promatrala, dok joj je cijela Europa prolazila pred

očima. To što je vidjela bio je Kurtov svijet, svijet koji je on oblikovao prema

svojoj volji. Pogleda svoju jednostavnu suknju cvjetna uzorka i ponovo se upita:

Zašto baš ja?

Na posljetku su svi otišli, a Kurt se vrati u salon, uzme je za ruku i odvede u

radnu sobu. Sjedne za stol, izvadi neku ispravi i uzme pero u ruku.

- Radije bih da si to saznala na drugi način.

- Već sam znala. - On joj dobaci sumnjičav pogled.. - Rekla mi je Ada.

- Ah!

- Ali ti si mi to morao reći.

On joj ispusti ruku i počeše se po glavi.

- Htio sam to učiniti u pravom trenutku... ali prošli put mi je prilika izmakla iz

ruku.

- Pa rekla sam ti da smo u dvadesetom stoljeću. Nisi obvezan oženiti se

mnome.

Činilo se da je Kurta iznenada svladao golem umor. Letty se udalji od njega i

nasloni glavu na prozor s pogledom na grad. Od sveg tog dima joj je bilo

mučno.

- Što mi želiš reci?

- Ne znam - odgovori mu ona, smućena od sumnji i straha što su je mučili sve

od jutra.

- Da pripremimo nešto za jelo? Nisi li zato došla? - Kurtov značajan osmijeh

malo ublaži napetost. - Idem maknuti one papire sa stola, a onda ću se tuširati.

Letty je nepomično stajala nasred kuhinje, pitajući se što se događa. Zašto je

toliko čekala njegov povratak? Ostali su otišli, a on je nije ni poljubio. A onaj

ženski glas u Rimu...

Uzdahne, srdita na sebe i na njega, otvori hladnjak i... širom rastvori oči. Na

policama su se kočili tanjuri od najfinijeg porculana, kristalne čaše i srebrni

pribor za jelo, ali hladnjak je bio prazan! Milijarder, a nema što jesti!

Bijesna, vrati se u salon. Kurt nije maknuo papire sa stola, naprotiv, ponovo je

bio zadubljen u neke isprave i nešto je pisao. Domaćinski ga problemi nisu

dirali. Eto zašto se želi oženiti njome. Dojadilo mu se vraćati kući i nalaziti

prazan hladnjak!

- Nema ništa! - reče mu ona kad je Kurt podigao glavu.

On rukom prijeđe po kosi, umornom kretnjom.

- Telefonski ću zatražiti da nam pošalju nešto iz kineskog restorana. Voliš li

istočnjačku kuhinju? - Tad prasne u smijeh i netremice se zagleda u nju svojim

plavim, zagonetnim očima. Bio je malo više opaljen od sunca i nevjerojatno

privlačan.

- Dakako, ako želiš raditi...

- Ne sad. Ovo može čekati.

- Kako je bilo u Londonu?

Činilo se da Kurt nije raspoložen za razgovor o tome.

- Ostao sam samo jednu večer - reče i potom doda: - Kišilo je.

- I ovdje - primijeti ona istim tonom.

- I u Bruxellesu.

- A kako si onda tako opaljen od sunca?

- Opazila si? - primijeti on zadovoljno. - To sam pocrnio u Rimu.

Kurt ustane, protegne se i reče kako mu je zaista potrebno tuširanje.

Osjećajući se suvišnom, ona izađe na terasu. Sjetivši se svoje prve večeri

provedene u toj kući, spozna da ni jednom nije pogledala Mondrianovu sliku

iznad kamina. Kako se to moglo dogoditi? Zar će se tako brzo priviknuti na

Kurtov svijet da će joj sve ostale vrijednosti postati ravnodušne?

Ali za nju je samo Kurt bio vrijedan. On i njihova ljubav. Sve te stvari bile su

dio njega, ali najvažnije su bile ljubav i međusobno povjerenje.

Vrativši se u kuhinju, tamo zatekne Kurta kako pere čaše. Letty zastane na

pragu i nasmiješi mu se. I tad on shvati sve njene sumnje, njene strahove, njenu

ljubomoru, kao da joj čita do dna duše.

- Nisam baš gladan - reče joj, brišući ruke. - A ti? Hoćeš li da naručim

večeru?

- Ne...

Sklopivši oči, Letty se prepusti opasnim osjećajima koji su se počeli buditi u

njoj.

- Prošlo je toliko mnogo vremena -promrmlja Kurt, grickajući joj uho i

milujući joj grudi. - Drhteći, ona se pripije uza nj. - Idemo u krevet... nisam

prestao misliti... - Kurt više nije osjećao ništa osim dodira Lettynih usana.

- Dođi! - ponovi.

Ali kad ju je podigao u naručje, ona promrmlja:

- Ja... ne mogu.

On iznenađeno zastane.

- Možeš... i to predivno! - Potom shvati što je sprječava, pa je pomiluje po

licu. -Znači da nisi trudna? - Nasmiješi joj se, a ona ga pogleda u oči i zatrese

glavom. - Ne brini se, imat ćemo tisuću drugih prilika!

Načas ona pomisli da je razočaran što nije zanijela, ali Kurt je ponovo poljubi

i rastvori joj bluzu.

- Kurte, ne možemo! - podsjeti ga ona.

Od strasti mu se zamaglio pogled.

- I na druge se načine može voditi ljubav

- šapne on i nastavi je milovati.

***

Vjenčali su se u Parizu potkraj srpnja, malo poslije Lettynog dvadesetog

rođendana. Kurt je bio malo odgodio taj dan, kako bi cijeli tjedan mogao

posvetiti medenom mjesecu.

Tih je pet tjedana bilo vrlo burno. Viđevali su se vrlo malo, za vrijeme

Kurtovih kratkih boravaka u Parizu, katkad za samo jednu noć, a katkad u

zračnoj luci, između dva leta.

Za Letty, smještenoj u Kurtovom stanu, to je bilo razdoblje prilagodbe.

Trebalo joj je vremena da se navikne na misao da će postati član obitelji poznate

i u Sjedinjenim Državama.

Kurt je dolazio i odlazio, a nju je mučila ta samoća, koju je prekidala samo

pokoja strastvena noć koju je Kurt proveo s njom.

A on je opet bio razočaran kad je shvatio da ona nije zatrudnjela. No Letty mu

je rekla da za to nema žurbe, štoviše, da namjerava uzimati pilulu protiv začeća.

- Ni govora! - gotovo prijeteći joj reče Kurt. - Da sam htio samo pustolovinu,

izabrao bih prekaljeniju ženu! - I prije nego što je ona shvatila značenje te riječi,

ona doda: - Želim te kao ženu, kao majku moje djece! To nikad nemoj

zaboraviti!

Bacio ju je na postelju i s njom vodio ljubav s gotovo divljom strašću... Je li

to bilo zato što je od njihovog posljednjeg susreta prošao gotovo cijeli tjedan?

Ali u slatkom drijemežu što je uslijedio nakon toga, Letty shvati da je pravi

razlog tome u njegovom srcu, u srcu muškarca kojeg još ne poznaje.

Vjenčani je obred bio vrlo jednostavan, u gradskoj vijećnici. Crkveno

vjenčanje značilo bi nazočnost cijele Kurtove rodbine, a Letty još nije bila

spremna na to.

Kurtova je majka bila udovica i živjela je u Beču, gdje je bilo i sjedište banke.

Zapravo su svi Kurtovi rođaci bili Austrijanci, ali jednog se dana granica

promijenila i grana od koje je potjecao Kurt našla se na talijanskom tlu, u Alto

Adigeu. I tamo je bio dom Rombachovih.

Malo pomalo Letty je prestala o Kurtu mislili kao o neženji koji otvara vrata

praznog stana. Spomenuo joj je kuću na jezeru, ali nije dodao ništa drugo. Bio je

predsjednik banke i upravljao je ograncima u Milanu i Rimu. Jedanput na tjedan

morao je odlaziti u sjedište u Beču, čije je upravljanje bilo povjereno njegovim

stričevima.

Ada je za vjenčanje došla iz Nice, u pratnji svog posljednjeg dragana, a bile

su nazočne i Lettyne prijateljice te poneki Kurtov suradnik.

Bilo je vrlo vruće. Letty je bila u bijeloj svilenoj haljini, prelijepoj u svojoj

jednostavnosti. Haljina je bila vrlo skupa, i Letty ju je kupila novcem što ga je

Kurt redovito stavljao na njen račun.

- Normalno je da uživaš blagodati moga bogatstva! - reče joj on čim je došao

u Pariz, a Letty, vidjevši da mu to smeta, prestala se opirati. Kupila je haljinu i

sve ostalo što joj je bilo potrebno, a Kurtov pogled koji joj je uputio na dan

vjenčanja, bio joj je nagrada za sve.

Obred je brzo završio i odmah su se našli na zasljepljujućem suncu. Letty

spazi fotoreportera i novinare koji su brzo pravili bilješke. Jedan od njih ju je

upitao je li sama sašila haljinu, ali prije nego što mu je dospjela odbrusiti, Kurt

je ugura u automobil.

- Jesi li ga čuo! - srdito reče Letty, pokazujući na novinara. - Da samo zna

koliko me stajala!

Kurt prasne u smijeh i stisne je uza se.

- Znaju da si studentica slikarstva, pa zacijelo misle da si i modna stilistica!

- Ali odakle to mogu znati? Uostalom, to se njih ne tiče!

Napola ozbiljan, a napola razdragan, Kurt joj poljubi dlan i ne odgovori joj.

Letty duboko uzdahne. Sad je žena Kurta Rombacha. Hoće li joj život s njim

uvijek priređivati iznenađenja? Kako bilo da bilo, više nikad ništa neće biti kao

prije. Vrijeme vedrine i zabave je prošlo. Više nije studentica! Idućih dana.

idućih mjeseci, napokon će uistinu doznati tko je čovjek za kojeg se udala.

V.

Mali privatni mlažnjak spuštao se prema dolini. Iznad planinskih vrhova s

vječnim snijegom i ledom odražavale su se plamene zrake umirućeg sunca.

Letty je sa čuđenjem prvi put otkrivala ljepotu tog malog jezera u

Dolomitima.

- Prekrasno je! - uzdahne Letty, još obuzeta čarolijom toga dana.

Dogodilo se toliko toga! Najprije let od Pariza do Innsbrucka, a potom su

malim privatnim zrakoplovom doletjeli u Italiju...

Gdje će sletjeti zrakoplov? Letty ugleda travnatu stazu kraj nekog mjestanca...

Dok su slijetali, Letty suzdrži dah, a kad su dodirnuli tlo, ispusti uzdah

olakšanja.

Dočekao ih je automobil s vozačem, kojim su se odvezli do male luke, gdje ih

je čekao motorni čamac.

- Pa to nije moguće! - poviče ona očarano. - Živiš tamo? - Prstom pokaže otok

usred jezera.

- Da, i to je bilo iznenađenje koje sam pripremio za tebe!

Ona mu se poželi baciti oko vrata, ali nije znala može li Kurt Rombach

dopustiti sebi takav izljev ljubavi u javnosti. Ne reče ništa, ali dok su ulazili u

čamac, stisne mu ruku, a on shvati. Podigne oči k njemu i susretne njegov

pogled, modar poput jezera.

- Umorna si - primijeti on, podragavši je po obrazu. - Dan je bio dug i

naporan, ali morao sam te dovesti ovamo!

Dok se čamac udaljavao od obale, Letty je imala osjećaj da je istrgnuta iz

stvarnosti. Načas se. neodlučna između svog prošlog života i onog što je čeka na

tom otoku divljeg raslinja, poželi baciti u vodu i otplivati natrag do obale. Ali

nije znala plivati... a osim toga, više nije djevojčica. Stoga hrabro okrene leđa

mjestancu na obali i pogleda Kurta koji je sjedio na pramcu.

To je moj muž! - reče u sebi. Taj muškarac čije su je prekrasne modre oči

probudile iz mrtvila, čije joj je milovanje bilo jedini razlog da živi, čije ju je

prekrasno tijelo odvelo preko granica mogućega. .. No sad zapravo nije bio više

isti, jer sa sad vraćao kući.

Pokuša se sjetiti što joj je rekao o Rombachovima, o obitelji, kako ju je

nazivao s ponosnom. Sad je i ona dio te obitelji, i Kurt odmah želi dijete. Zašto?

Zar mu neko vrijeme nije dovoljna samo njena ljubav? I zašto mora živjeti među

tim planinama, usred jezera, kad bi bilo mnogo jednostavnije živjeti u Milanu ili

Rimu?

Morao sam te dovesti ovamo! Zašto?

***

- Zašto sam te doveo ovamo? Ali ovo je moja kuća, Letty, naša kuća.

Kurt je stajao na vratima garderobe. Svukao je kaputić i upravo je skidao

kravatu. Letty je prekapala po svim ladicama, u očajničkoj potrazi za svojom

noćnom košuljom. Nije bila naviknuta na to da joj netko drugi rasprema

kovčege.

- Zašto je bilo toliko važno da našu prvu bračnu noć provedeno ovdje, a ne u

Parizu?

- To je... tradicija. - Otkapčajući košulju, on uđe u Lettynu sobu. U njenu

sobu! Mora se naviknuti i na to. - Svi Rombachovi prvu bračnu noć provedu u

dvorcu.

- U dvorcu? Kojem dvorcu? - reče Letty, pitajući se gdje je, do vraga, završila

njena noćna košulja.

Činilo se da je Kurt iznenađen njenim pitanjem.

- Nisi vidjela ruševine dok smo dolazili ovamo?

Letty zatrese glavom. No zato je vidjela velike natpise s vrlo jasnom

porukom: Privatni posjed! Zabranjen ulaz! Kurt je očito ljubomorno čuvao svoju

privatnost.

Letty zadršće. Dvorac Rombachovih! To je zacijelo neka plemićka obitelj...

ali gdje je njena noćna košulja?

- Što ti je, draga? - upita je Kurt, vrativši se.

Ovaj je put bio gol, samo s ručnikom ovijenim oko bokova.

- Ne mogu naći svoju noćnu košulju.

On priđe krevetu, odgrne prekrivač, i Letty ugleda svoju čipkastu košulju.

Prkosno uzdahne, dohvati košulju i htjede se udaljiti, ali on je zadrži.

- Brzo ćeš se naviknuti - reče joj ozbiljno.

Ona pomisli na Mondriana i nasmiješi se. Kurt uđe u kupaonicu i zatvori

vrata za sobom. Letty se brzo svuče i zatvori se u svoju sobu. Ali osmijeh je

nestao. Sad joj je bilo jasno da će privikavanje na Kurta, na njegovu obitelj, na

njegovu kuću, trajati mnogo dulje nego privikavanje na neku sliku.

Pariz, vjenčani obred, let prvim razredom, privatni zrakoplov, čamac, jezero...

Taj čarobni dan je završio pod osvježujućim tušem.

O kući se brinuo bračni par, a tu su još bili kuhar i kuharica, dvije sobarice,

dva vrtlara i čovjek koji vodi brigu o čamcima.

Letty se os osjećala užasno tako besposlena. Onda je skupa s mužem

razgledala cijelu kuću. Na kraju je Kurt otvorio vrata njene sobe.

- Imat ćeš najljepšu!

Velika staklena vrata vodila su na balkon s pogledom na jezero. Kupaonica je

dijelila njenu sobu od Kurtove.

- Shvaćaš, je li? Ovako je mnogo zgodnije. Ako se kasno vratim s posla ili

radim čak do ujutro... - objasnio joj je, opazivši njen zbunjen izražaj. - No, ne

namjeravam baš često spavati u svojoj sobi.

Poslije večere kavu su pili na terasi, a posluga je nestala, ostavivši ih same.

Dok je ona pila kavu i mislila kako taj čaroban dan pun iznenađenja ide svom

kraju, Kurt je iz džepa svoga kaputića izvadio baršunastu kutiju u kojoj je bio

prekrasan splet zlata s utisnutim biserom velike čistoće.

- Nikad nemoj nositi dijamante! - promrmlja on, stavivši joj ogrlicu oko vrata.

-Uvijek ću ti darivati zlato i bisere...

***

Kad se malo poslije tuširala i omotala se velikim bijelim ručnikom, pomisli kako

će se na kraju ipak naviknuti na to da joj drugi slažu stvari, pripremaju i

poslužuju jelo, i tek tad se sjeti da će sad imati napretek vremena za slikanje.

Na lagani se šum naglo okrene i ugleda Kurta. U njegovim modrim očima

iskrila je želja. On ju je navodio na to da se osjeća lijepom i privlačnom. S njim

više nije bila plašljiva, i njene velike zelene oči isijavale su nepoznatu čulnost.

Biser među njenim dojkama kao da je privlačio svjetlost. Kurt joj priđe i skine

joj ručnik. Ona podigne glavu i privije se uza nj, a tad i Kurtov ručnik završi na

podu s njenim.

***

Negdje je zvonio telefon... a Letty zastenje. Prokletstvo, Anette ga nikad ne

čuje! Još sklopljenih očiju, Letty se okrene na bok u namjeri da ustane, ali zadrži

je topla i snažna ruka.

- Neka zvoni! - reče joj Kurt zapovjednim glasom.

Ona padne na jastuk, smijući se, i privije se uza svog muža.

- Još zvoni... u tvojoj sobi.

- Nije važno.

Kurtova je noga zarobi svojom težinom, dok je ruku posvojničkom kretnjom

položio na njene grudi. Potom on padne u slatki drijemež, koji slijedi nakon

ljubavne noći. Dan je tek počeo, i neće biti nikakvih poslovnih sastanaka. Ali

telefon je i dalje zvonio.

- Zar se dolje ne javljaju? - upita Letty, milujući ga.

- Ne - šapne on. - To je privatna linija.

- Zašto se onda ne javiš ti?

- Zato jer nisam kod kuće! - Sad je bio posve budan, pridigne se i sjedne te joj

dodirne noge. - Ne ide mi se u moju sobu kad je moja žena ovdje. Želim te!

I opet sve počne nanovo, ovaj put blago i nježno.

Pola sata nakon toga telefon je još zvonio, ali taj ga put nisu ni čuli.

***

Kad se Letty ponovo probudila, sunčane su zrake prodirale u sobu. Bilo je već

vrlo kasno. Kurt je još duboko spavao. Ona oprezno ustane, navuče noćnu

košulju na sebe i izađe na balkon, privučena prekrasnim pogledom.

Nebo je bilo vedro i bistro, jezero safirne boje a planinski vrhovi kao da su se

uzdizali u beskraj. Do nje dopre zvuk crkvenih zvona koja su pozivala na

nedjeljnu misu, ali njoj se sve činilo tako nestvarno, bezvremensko.

Iz razmišljanja je trgne neki šum. Opazi da na terasi postavljaju stol za jelo,

pa ustukne od straha da bi je mogli vidjeti u noćnoj košulji.

Telefon ponovo zazvoni i ona uđe u svježu, sjenovitu sobu, u kojoj su

sunčane zrake stvarale čudne igre svjetla na golemoj postelji. Letty jednostavno

nije mogla odoljeli želji da se baci na krevet i odazove se na poziv. No nije

dospjela izgovoriti ijednu riječ, jer je preduhitri neki ženski, dubok i promukao

glas:

- Kurte, najdraži! - Ostatak se izgubio u bujici talijanskih riječi.

- Trenutak - prekine je Letty napetim glasom. Odloži telefon na krevet i vrati

se u svoju sobu. S vrata ugleda kako se Kurt proteže i pruža ruku prema njenom

praznom mjestu. - Imaš telefonski poziv u svojoj sobi - reče mu ona, trudeći se

da joj glas zvuči suzdržano.

Letty se sa zebnjom upita tko je ta žena, koja se očito nije rodila među

planinama. Možda zove iz Rima?

Zatvori se u kupaonicu i otvori tuš. Nije htjela ništa čuti. A kad je izašla da se

odjene, Kurt je još razgovarao preko telefona. Letty nasumce uzme zeleno-bijelu

haljinu, koju je imala na sebi onog dana kad su se prvi put sreli u Louvreu. Otad

su prošla tek dva mjeseca! Bit će potrebno još mnogo vremena dok sve Kurtove

prijateljice saznaju da se oženio.

Kad joj se on pridružio, zateče je kako sjedi pred zrcalom. Zastane nekoliko

koraka od nje, gledajući kako se maže kremom za zaštitu od sunca.

Pocrnio sam u Rimu...

Letty osjeti kako joj se želudac zgrčio. Uto joj Kurt priđe, uzme kremu i

počne joj mazati leđa.

- To je bila jedna prijateljica - počne on napetim glasom, glasom koji se

savršeno slagao s njegovim naglim kretnjama - Nisi trebala onako otići. Ona

savršeno govori engleski.

- To nisam znala - odgovori mu Letty, gledajući ga.

- Došla je provesti praznike u planine. U Rimu je vrlo vruće.

- U Rimu?

- Da.

- Nije li malo prekasno? Već je kraj srpnja.

- Ali Alida mnogo putuje. Stigla je iz Švicarske.

- Alida... kakvo lijepo ime!

- Ima ljetnikovac nedaleko odavde. Na drugoj strani obale.

- Onda ćemo je često viđati - suho primijeti Letty.

Kurt srdito zatrese glavom i ode u kupaonicu.

***

Sjećanje na Alidin poziv iščezne u čaroliji dana koji su slijedili. Kurt se za cijeli

tjedan oslobodio svojih poslova, pa su se noću vozili čamcem, po glatkoj vodi

tamnog jezera, ili su danju ležali na toplim stijenama što su okruživale plažu.

Od starog je dvorca ostalo vrlo malo. Kurt joj nije ispričao njegovu povijest, a

Letty ga nije zapitkivala. Dvorac je potjecao iz srednjeg vijeka, isto kao i obitelj

Rombach, i to je bilo sve što je znala.

Kupali su se goli u skrivenom zaljevu, jedinome mjestu gdje voda nije bila

odviše duboka.

Neki nepoznati, nesavladivi strah obuzme Letty pri pomisli na posvemašnju

osamljenost što okružuje kuću, ali onda se opet smiri.

Često su poput turista hodali uličicama gradića, u kojemu je gotovo svaka

kuća bila utonula u cvijeću. Postojala je i uspinjača, kojom su se zimi služili

skijaši, ali sad je ljeto bojilo Dolomite, koji su se pružali pred njihovim

zaljubljenim pogledima. Samo se na visokim vrhovima vidio djevičanski

snijeg....

Odlazili su i u planinu, tamo jeli sendviče uza slapove svježe, bistre vode i

promatrali veličanstveni let orlova. Letty je proživjela tjedan nezaboravnih

spoznaja i otkrića, obavijena Kurtovom toplom nježnošću. Duge ljubavne

strastvene noći, potajni zagrljaji na toplim stijenama poslije kupanja ili na travi

među ruševinama dvorca, ispunjali su je srećom...

***

Ponedjeljak je došao prebrzo. Letty se polako okrenula na bok, u potrazi za

Kurtom, ali postelja je bila prazna!

Zaboga, već je devet sati! Razlijenila se.

Ustavši, nađe Kurtovu poruku. Nije ju htio probuditi. Otišao je u Milano i ne

zna kad će se vratiti...

Dok je Letty sa sjetom doručkovala na terasi, Guido joj donese telefon i pruži

joj slušalicu.

- Grofica Alida Farnese - najavi s ljubaznim osmijehom.

Letty ispusti uzdah olakšanja. Barem netko od posluge govori engleski!

Zahvali mu i proguta slinu. Grofica? Zašto joj Kurt to nije rekao? Kako se

obraća nekoj grofici?

- Ovdje Letty Rombach - reče ona začuđujuće mirnim i sigurnim glasom.

- Alida Farnese - odgovori joj čulni glas s druge strane žice - Drago mi je što

napokon mogu govoriti s tobom, draga Letty. Ovaj te put nisam probudila, je li?

- Ne, ne. Vrlo ste ljubazni što me zovete, grofice.

- Alida.

- Alida - ponovi Letty. - Kurt je u Milanu.

- Sjajno! On nam nije ni potreban!

Kakav čudan način upoznavanja, pomisli Letty.

- Što mogu učiniti za tebe... Alida?

- Ja želim pomoći tebi. Kurt i ja smo stari prijatelji.. . - nasmije se kratko. - I

bilo bi mu drago da se sprijateljimo ti i ja. Reci, je li ti govorio o kući, o tome

kako ćeš postupati s osobljem? Govoriš li talijanski ili njemački jezik?

- Ni jedan ni drugi - prizna Letty.

A što joj je mogla reći? S druge strane žice grofica se razmetala svojim

dražima.

- Nas dvije moramo porazgovarati nasamu. Muškarci ne vole neke teme. Doći

ću danas poslije podne, možda na objed? Pomoći ću ti pripremiti zabavu.

Kakvu zabavu?

- Zar je moguće da su muškarci tako rastrešeni? Pa svadbenu zabavu, dakako.

- Ali to nema smisla - prekine je Letty.

- Draga moja - odgovori joj Alida s prizvukom prigovora u glasu - to svi

očekuju. Ali ne boj se... ja ću ti pomoći! Do viđenja! Doći ću za otprilike jedan

sat.

- Dobro... savršeno - odgovori Letty.

Polako odloži slušalicu. Morala je biti sretna što postoji žena koja zna sva

pravila i koja joj želi sve objasniti i pomoći. Zacijelo je Kurt one večeri u Rimu

bio kod nje. Rim je vjerojatno pun takvih žena, a Kurt je nesumnjivo imao

mnogo prijateljica!

Malo smirenija, Letty pomisli kako neće još dugo moći izbjegavati svoje

dužnosti. Odluči otići u kuhinju, gdje je dočeka posvemašnja šutnja. Kuharica je

upravo vadila kruh iz peći, a jedna je sobarica stajala nagnuta nad sudoper. Letty

se nasmiješi, a one dvije joj uzvrate smiješak, a onda opet zavlada šutnja.

- Grofica... - Kako se na njemačkom kaže “dolazi na objed”?

Jedna se žena dosjetila poslati po Guida da im bude tumač, a kuharica joj

pruži jelovnik, koji je bio, dakako, na njemačkom.

Tad je došla Guidova žena i počela govoriti nevjerojatno brzo. Letty shvati

samo da govore o objedu. Naposljetku joj Guido sve prevede.

- Moja žena kaže da zna grofičin ukus, pa se može ona pobrinuti za sve, ako

želite.

- Letty je bila sretna što je riješila to pitanje, ali istodobno joj se stislo srce pri

pomisli na to da je grofica redovita i česta gošća u toj kući. - Moja bi žena htjela

znati kada dolazi vaša sobarica i želite li da bude smještena na istom katu.

Svi su očekivali Lettyn odgovor. Zašto joj je potrebna sobarica? Duboko

uzdahne. Posluga se mora naviknuti na nju, a ne ona na njih.

- Recite joj da nemam sobaricu i da je ne namjeravam imati. I zahvalite joj što

će se pobrinuti za objed. Uvjerena sam da će biti savršen.

Letty se s osmijehom okrene i brzo se udalji, da ne bi slučajno čula njihove

primjedbe.

Dok se uspinjala stubama, nije mogla suspregnuti smijeh. Bila se spremna

okladiti kako nikad nisu mogli ni zamisliti da će Kurt izabrati za ženu neku

siromašnu englesku studenticu!

Ostatak jutra je Letty provela slikajući. Toliko je bila zadubljena u rad da nije

ni osjetila kako vrijeme prolazi. Guido joj je donio vrč svježe limunade i pritom

je s kritičkim okom promatrao njen rad.

- Jeste li tu nadarenost naslijedili od svoje majke? - upita je.

Zaprepaštena, Letty se naglo okrene.

- Kako znate?

- Pa... nadarenost se uvijek od nekoga nasljeđuje - odgovori Guido

neodređeno.

Nakon toga, provjerivši da joj više ništa nije potrebno, on se udalji, a Letty ga

je slijedila zamišljenim pogledom. Potom se ponovo zadubila u rad, koji je

napredovao nevjerojatno dobro.

Iznenada je iz usredotočenosti trgne kuckanje potpetica, a kad je podigla

pogled, ugleda Alidu Farnese, tipičnu Talijanku otmjene elegancije.

- Grofice, vrijeme mi je neopazice proletjelo - pokuša se ispričati Letty,

neugodno zatečena. - Crvena od zbunjenosti, srdita na samu sebe, Letty se prisili

na to da ljubazno primi gošću. - Vrlo mije žao što ti nisam došla u susret - reče i

pruži joj ruku... umrljanu bojom.

Pomnom Alidinom pogledu ništa nije izbjeglo. Te su tamne oči odmjeravale

Lettyn vitak lik, lišće okruženo razbarušenim plavim kovrčama, kratke hlačice i

majicu te slamnati šešir. I tad joj se usne rašire u zadovoljni osmijeh.

Zanemarivši pruženu ruku, Alida stisne Letty u zagrljaj.

- Odgovorila si na sva moja pitanja - reče, i dalje je promatrajući. - Pitali smo

se kako se Kurt oženio tako brzo i naglo, ali ti si zaista čarobna... i tako mlada!

Drago mi je što sam te upoznala. Postat ćemo dobre prijateljice!

Letty promrmlja nekoliko ljubaznih riječi, dok je nemirno brisala prljave

ruke.

- Guido će ti poslužiti piće dok se ja presvučem - potom doda i krene uza

stube. Uspjela je mirno razgovarati sve do Guidovog dolaska.

Ali srce joj se stislo od boli. Nije bilo potrebno biti psiholog pa protumačiti

Alidin pogled dok je izgovarala Kurtovo ime.

Grofica je Kurtova prijateljica iz Rima. Njegova stara ljubavnica. Kako to da

su prekinuli vezu? I kad se to dogodilo?

VI.

Alida je ostala cijelo poslijepodne. Njena tako čulna i izazovna ljepota činila se

izvan mjesta između tih planina, poput egzotičnog cvijeta u polju tratinčica.

- Treba sastaviti popis uzvanika - reče Alida poslije objeda. - Možeš slobodno

prihvatiti ili odbiti moje prijedloge. Reći ću ti tko su ove osobe. Ali moram imati

vremena da to obavim, pa ću se vratiti da porazgovaramo o tome!

Potom su počele raspravljati o odjeći. Letty mora svakako odmah naručiti

haljinu baš za tu priliku, a Alida poznaje izvrsnog modnog kreatora u Milanu...

Letty se samo smješkala i potvrdno kimala. Uostalom, ta joj otmjena žena

nudi svoju pomoć. Savršeno poznaje okružje u kojem radi Kurt, poznaje sve

najglasovitije modne kreatore, zna koga treba pozvati... Usprkos tome, Letty se

nije mogla osloboditi određene nepovjerljivosti prema njoj.

Činilo se da Alida drži najnormalnijim brbljati s mladom ženom svog starog

ljubavnika! Znači li to da ne žali za Kurtom? Ili možda da ne mora žaliti?

To je bilo besmisleno! Zacijelo ga je izgubila kao ljubavnika, ali Letty je sad

prvi put upoznala nepoznat osjećaj: ljubomoru. Kad se oprostila s njom na

pristanišnom mostiću, shvati da bi svaka razborita žena bila ljubomorna na tu

Talijanku prekrasna tijela, koje nesumnjivo na muškarce ostavlja dubok dojam.

Vratila se na terasu i dok je pila posljednju šalicu kave, shvati što znači živjeti

u osami na otoku. Bila je sama! Bez prijatelja, bez obitelji i bez... muža.

Poslije joj je telefonirao Kurt i obavijestio je da će prenoćiti u Milanu. Upitao

ju je kako je provela dan, a ona mu je odgovorila da ga je provela s njegovom

prijateljicom.

- S kim? - upita je on odjednom ozbiljnim glasom, a Letty mu sve ispriča. -

Što je htjela? Mogla si joj reći da me nema.

Zašto je tako razdražen? Želi li da se ona ne viđa ni sa kim ili baš posebno s

njom?

Iduće jutro u zoru Letty se prisiljavala uvjeriti samu sebe kako je Kurtova

reakcija samo plod njene mašte. Osim toga, grofica zacijelo ima negdje nekog

grofa za kojeg je udana...

Neko se vrijeme šetala po šljunčanoj plaži, diveći se krajoliku. Sjedeći na

stijeni, Letty opazi kako neka jedrilica s bijelo-plavim jedrom plovi prema

otoku. Kad se približila, spozna da je u njoj samo jedan čovjek, i bilo je jasno da

namjerava pristati uz obalu. Izabrao je točno mjesto za to, jer je ostatak otoka

bio neprikladan za pristajanje zbog strmih stijena u vodi.

Jedrilica je plovila ravno prema plaži, pa Letty pomisli kako će uljezu reći da

je to privatan posjed. Uostalom, otok je velik, a osim toga, bilo bi ugodno s

nekim malo pročavrljati.

Jedrilica pristane, muškarac iskoči iz nje i povuče je na žalo. Bio je to vrlo

zgodan, tamnoputi mladić, od otprilike dvadeset pet godina. Pramen crne kose

pao mu je na čelo. Bijele kupaće gaćice isticale su njegov atletski i pocrnjeli lik,

ali Letty pomisli kako iz njenog muža ipak isijava magnetičnija muževnost.

Opazi kako je pogledao prema vili, kao da već poznaje to mjesto. Potom

potraži nešto u jedrilici pa izvuče ručnik i košaricu s jelom.

S nekim nastranim užitkom, skrivena iza jedne stijene, Letty pričeka da se on

dobro smjesti pa mu se tek onda pokaže.

Neznanac se naglo okrene, zatečen, a onda se s izražajem čuđenja zagleda u

priliku u bikiniju. Bujica talijanskih riječi zaspe Letty, koja uspije shvatiti samo

to da joj se on ispričava i dijeli joj komplimente.

- Govorite li engleski? - upita ga ona, promatrajući njegove lijepe crne oči,

koje kao da je već negdje vidjela.

- Da. I nećete me otjerati, je li? - gotovo molećivo reče mladić. - Samo vas

molim za dopuštenje da se mogu malo sunčati i u miru nešto pojesti. Ako želite,

možemo to podijeliti.

Letty zatrese glavom. Žena Kurta Rombacha ne može ohrabrivati nekog

stranca.

- Dobro, ali otiđite čim završite... Hinit ću da vas nisam vidjela.

On se usprotivi, glumeći očaj, i ponudi joj vino. Razdragano se smijući toj

komediji, Letty shvati da je mladić simpatičan i da bi joj mogao biti ugodan

prijatelj, ali nakon trenutka oklijevanja, udalji se s plaže.

***

Na taj je događaj zaboravila do idućeg dana. U vrijeme doručka telefonirao joj je

Kurt i obavijestio je da se neće vratiti još nekoliko dana, jer mora svakako

otputovati u Beč.

Pijući narančin sok, Letty odluči da nastavi slikati jezero. I tad, promatrajući

vodu, između raznih čamaca spazi jedrilicu s bijelo-plavim jedrom. Zašto se ne

bi otišla okupati? Ne razmišljajući dalje, odjene kupaći kostim, skine vjenčani

prsten, uzme šešir, kremu za sunčanje i naočale te krene. Znala je da to ne smije

učiniti... da Kurtu to ne bi bilo drago...

Uostalom, u tome nema ništa loše, a Beč je ionako pun lijepih žena!

Jedrilica je već bila izvučena na žalo, a Letty odglumi iznenađenje a potom i

ljutnju.

Ali mladić joj uputi blistav osmijeh i predstavi se.

- Gustavo de Bramieri.

- Ovo je jedino mjesto na otoku gdje mogu plivati - objasni mu Letty, ne

rekavši mu svoje ime. - Na drugim je mjestima voda odviše duboka.

On joj obeća da joj se neće obraćati i prilaziti joj. On dohvati ručnik i udalji se

do drugoga kraja malog zaljeva. Letty nije očekivala baš to, ali morala je

pokazati zadovoljstvo.

Žeđ je bila dobra izlika da se približe. Poslije sunčanja i plivanja Gustavo joj

priđe i ponudi joj svjež napitak, koji ona prihvati bez oklijevanja. On sjedne do

nje pa joj počne pričati o sebi. Tu je na ljetovanju kod rođaka. Voli brze i jake

motorne čamce za natjecanje. I lake žene, u sebi doda Letty.

Iza njegovog privlačnog osmijeha naslućivala se određena površnost. Ali u

biti je on bio ugodno društvo, i više je voljela njegovo brbljanje od one

nepodnošljive tišine u kući.

- Zašto se služiš tom malom jedrilicom?

- Moj se motorni čamac pokvario i potreban mi je novi, ali takve stvari su

skupe.

Nastane čudna šutnja, jer Letty nije znala što bi mu rekla.

- Nije li ti dosadno bez muža? - upita je on nakon nekoliko trenutaka.

Malo zabrinuta, Letty mu reče kako za dosadu nema vremena, jer je

zaokupljena slikanjem. Gustavo joj ponovo ponudi da jede s njim, ali Letty

pomisli kako njeno odveć dugo izbivanje iz kuće može pobuditi sumnjičavost.

- Ako sutra opet dođeš, pojest ću nešto s tobom - reče mu. - Kazat ću kuharicu

da pripremi sendviče.

Ali idući dan Gustavo nije bio slobodan, pa se dogovore da će se sastati u

petak.

- Dakako, bude li tvoj muž ovdje, neću se pokazati - šapne joj on

zavjereničkim tonom.

Letty se zarumeni sve do korijena kose.

- Ja... vjerojatno neću biti slobodna -odgovori mu ona, skupljajući svoje

stvari.

On joj se samo nasmiješi, a ona zbunjeno krene prema kući.

Prije objeda Letty se istušira, odjene laganu haljinu, iščetka kosu, stavi

vjenčani prsten i izađe na terasu. I tad naglo zastane. Vjenčani prsten nije imala

na plaži! A kako je onda Gustavo znao da je udana?

***

Letty je bila zadovoljna što za idući dan nije dogovorila sastanak s privlačnim

mladićem, jer joj je ujutro, dok je slikala, telefonirala Alida. Dovršila je popis

uzvanika i najavila joj posjet za to poslijepodne.

- Nemoj se truditi, mogu ja sutra ujutro doći k tebi! - odgovori joj Letty. Tako

bi imala izvrsnu izliku da ne vidi Gustava,.

- Ne, ne! Sutra ja... imam dogovoren objed... s jednim prijateljem.

Kojim prijateljem? S Kurtom?

- Doći ću danas, pa ćemo zajedno sastaviti jelovnik, a moramo uzeti još

posluge.

Ovaj je put Letty poslala čamac po Alidu i dočekala je na pristanišnom

mostiću. Na terasi su im poslužili čaj. Alida je bila ljepša no ikad. Haljina s

dubokim izrezom na leđima isticala je njene pune i čulne oblike.

- Ovdje je popis - reče joj Alida, rastvorivši list papira.

- Ali... koliko ih je? -zaprepašteno promrmlja Letty.

- Oh, stotinjak... možda sto dvadeset. Ne sjećam se točnog broja.

- Poznaješ toliko ljudi? - začuđeno će Letty, a iz Alidinog smijeha shvati da je

izgovorila veliku glupost. Potom pročita popis i odmah zamijeti kako se uz

Alidino ime ne nalazi i ime njenog muža. - Zar tvoj muž neće doći? - upita je

Letty, bacivši pogled na njen vjenčani prsten.

- Gino je mrtav već tri mjeseca.

- Oprosti! - Zašto nikako da nauči šutjeti?

- Nije važno. - Vidjevši Lettyn zaprepašten izražaj, Alida doda: - To smo

odavno čekali. Moj je muž bio... bio je mnogo stariji od mene.

- Imaš li djece?

Činilo se da to pitanje zabavlja groficu.

- Izgledam li kao mama? Znaš, u prednosti si kada to nisi.

- Ne shvaćam - odmah odgovori Letty s ozbiljnošću koja je iznenadi.

Alida se zavjerenički nasmiješi.

- Misliš li uistinu da će sve to trajati? Ova strast, medeni mjesec... misliš li da

su vječni?

- Ne... dakako da ne. Osjećaji se mijenjaju, ali...

- Ti si lijepa i mlada - prekine je Alida - i sve je vrlo prirodno. A osim toga,

Kurt je sjajan ljubavnik, vrlo ... vrlo... kako da kažem, muževan!

- To ne razumijem - promrmlja Letty crvena u licu.

- Oprosti, draga, ali mislila sam da ti znaš. Kurt i ja... - Uslijedila je šutnja, a

onda se Letty nakašlje.

- Mislim da sam shvatila da ti i... i moj muž...

- Savršeno! - uzdahne Alida s olakšanjem. - Valjda nisi očekivala da

muškarac poput Kurta može ostati...

- Nevin?

- Da, nevin! - Od same pomisli na to Alida se nasmijala. - A budući da moj

muž nije bio sposoban... snašli smo se tako.

Letty ispije gutljaj čaja. Ruke su joj drhtale.

- Otkad poznaješ Kurta?

- Sreli smo se dok je živio u Rimu, prije smrti njegovog oca. Ja sam se tek

bila udala. U tvojoj dobi već nisam imala iluzija. Udala sam se za Gina kako bih

udovoljila svojima, a u biti i samoj sebi. No vrlo brzo sam spoznala kako

grofovski naslov i novac nisu dovoljni da usreće jednu ženu. Kurt je bio tako

ljubazan! Ali mnogo se promijenio za ovih deset godina. Promijenili smo se

oboje!

- Deset si godina bila Kurtova ljubavnica? - zapanjeno poviče Letty.

- A što si mislila?

- Hoću reći... sve do ovog ljeta... poslije smrti tvog muža?

- A zašto bismo se prestali viđati nakon Ginove smrti?

- Kad je Kurt došao u Pariz... - promrmlja Letty.

- U Parizu te sreo. I nije pogriješio. Bit ćeš savršena majka njegovoj djeci,

Rombachovim nasljednicima.

Letty osjeti hladan stisak oko srca. Majka njegove djece! Kurt se poslužio

istim izrazom!

Činilo se da su sve organizirali zajedno!

- Draga, ne želim gledati kako patiš. Mlada si, naivna... čak sam uvjerena da

si bila nevina kad si srela Kurta. - Letty obori pogled. - Bila sam uvjerena u to.

Baš si savršena. Vjeruj mi, Kurt poštuje preuzete obveze. A kao žena i majka

njegove djece... - Alida je zacijelo opazila čudnu iskru u Lettynim očima, jer je

načas naglo ušutjela. - Naknada će ti biti sve ovo -nastavi Alida, pokazujući oko

sebe jezero, planine, vilu. - Ali varaš se ako misliš da ćeš dugo moći zadovoljiti

Kurta. Kad se zamori tvoje mladosti i prostodušnosti, potražit će druge žene. No

on će to znati i držati u tajnosti, a onda ćeš moći i ti imati pokoju manju

pustolovinu. - Ušutjela je kad je Letty s treskom odložila šalicu na tanjurić.

- Ti vjerojatno čekaš taj dan kad ćeš mu se ponuditi da obnovite svoj odnos.

Otpratit ću te, Alida!

- Draga, čini li ti se da sam rekla nešto takvo? Smiri se. Kurt će biti strpljiv

godinu dana, možda i dvije, a ja ne namjeravam čekati toliko dugo. Hajde,

izgubile smo dovoljno vremena. Gdje je popis?

Zbunjena Alidinim hladnim mirom, Letty joj vrati popis i sasluša je. Polako je

bijes ispario, a uskoro je došao Guido najaviti kako čamac čeka groficu da je

odvede u gradić.

- Nismo se dospjele dogovoriti za jelovnik, a ni za tvoju haljinu! Ali barem

smo odredili dan.

- Bude li se Kurt složio s tim - podsjeti je Letty.

- Dabome, Kurt se sa svim mora složiti.

Alida je zagrli, rekavši kako je provela ugodno poslijepodne. No takvo za

Letty to nipošto nije bilo.

Bila je već zora kad je Letty pala u nemiran san pun mora, u kojima su Kurt i

Alida...

- Šutljiva si.

Gustavo ulije vino u čašu i pogleda Lettyn lijep profil. Upravo su nešto

zagrizli u sjeni čempresa.

Večer prije bila je odlučila da ne ode na sastanak s Gustavom, ali grofičina

gorka otkrića i nemirna noć naveli su je da se predomisli. Ljubomora joj je ulila

smionost. Nije li to neka vrst odnosa koji bi morala njegovati jednog dana kad

Alida postigne svoj cilj?

- Samo sam razmišljala - odgovori rastrešeno Letty.

- Imaš li briga?

- Ne.

- Pitaš li se možda što tvoj muž radi u Beču?

- Kako znaš da je u Beču? - smjesta ga upita Letty.

Gustavo ravnodušno slegne ramenima.

- Ti si mi rekla nekidan.

Letty se toga zaista nije sjećala. On se okrene i pogleda je onim smeđim

pogledom koji ju je podsjećao na mediteransko sunce i toplinu ljeta.

- Ako ti nedostaje, ja bih bio sretan... -Ne dovršivši rečenicu, pomiluje joj

ruku.

- Gustavo! - Letty ga drškom noža udari po ruci.

Gustavo počne hiniti bol i vikati, a onda prasne u smijeh, a Letty se povede za

njim. On je zatim pozove da se provezu čamcem. Obećao joj je da neće ploviti

prebrzo, a ako se čamac slučajno prevrne, on će joj spasiti život i odnijeti je u

svoje tajno skrovište, gdje će zauvijek živjeti sretno. Na te romantične riječi

Letty se nasmiješila i na posljetku pristala poći s njim.

- Bilo je zaista prekrasno! poviče oduševljeno kad su ponovo pristali uz obalu.

On se doimao sretan, ali u pogledu mu se nazirao tračak nesigurnosti.

- Sad moram poći - reče on.

Letty je pogledom pratila malu jedrilicu, srdita i razočarana, kao da joj je

pobjegao posljednji dodir sa svijetom. Pokupi svoje stvari i vrati se kući. Guido

joj je pošao u susret da joj pomogne nositi košaru.

- Gospodin Kurt je zvao u vrijeme objeda i rekao da će se vratiti večeras. Bilo

mu je žao što ne može govoriti izravno s vama. -Letty obori oči. - Rekao je da

ga ne čekate na nogama, jer će stići vrlo kasno.

Letty nije legla odmah poslije večere. Željela je vidjeti Kurta, ali... Oh, za sve

je bila kriva Alida, koja je usadila u nju. crva sumnje. Sad je osjećala potrebu za

Kurtom, za njegovim zagrljajem i ljubavnim riječima.

U ponoć i po još nije stigao, a Guido je hodao po kući.

- Liježete li i inače ovako kasno? - upita ga Letty kad je ušao u salon da

provjeri jesu li prozori zatvoreni.

- Ne, i više ne moramo čekati. Gospodin Rombach se često vraća oko četiri,

pet sati ujutro.

Letty se razočarano povuče u svoju sobu.

Čitala je do dva sata, a potom je zaspala. Kad se probudila, već je bilo jutro.

Nagonski posegne rukom na drugu stranu postelje, ali mjesto je bilo prazno.

Kurt se nije vratio.

Zacijelo se nešto dogodilo, pomisli obuzeta strepnjom. Naglo skoči iz

postelje, navuče jutarnji ogrtač i potrči k vratima, ali zastane na pola puta. Kurt

ima svoju sobu, pa je možda...

Suzdržana daha, na vršcima prstiju, polako otvori vrata i osjeti olakšanje a

istodobno i bol. Kurt je ležao u krevetu, utonuo u dubok san.

Zašto spava u svojoj sobi? Da ju je probudio, ona se ne bi bunila. Štoviše,

željela ga je zagrliti, poljubiti... Ali zacijelo je iscrpljen, bolje gaje pustiti da se

odmara.

Odjednom se sjeti Alidine otrovne rečenice: Varaš se ako misliš da ćeš moći

dugo zadovoljavati Kurta! Trenutak, koji joj se činio dug poput vječnosti, ostane

nepomično na vratima, netremice ga gledajući, smućene nutrine. Ponovo su je

obuzele prijašnje sumnje, pred očima joj se pojavi Alidina reakcija, njena

zaprepaštenost...Sve se zbilo tako brzo...

Kao da je osjetio njenu nazočnost, Kurt se pokrene. Letty ustukne, ali vrata se

još nisu zatvorila za njom pa je čula kako je u snu promrmljao:

- Alida... Alida...

VII.

- Ja nisam Alida! - krikne Letty, ušavši u svoju sobu i zalupivši vratima za

sobom.

- Ovo sam ja! Oženio si se mnome u trenutku slabosti, prije otprilike petnaest

dana! Ali ne brini se za groficu, gotovo živi u ovoj kući. Uvjerena sam da ćete

uskoro ponovo biti skupa!

- Letty!

Ne čekajući, ona pobjegne upravo dok je Kurt ustajao iz postelje. Sustigne je

u njenoj sobi i uhvati je za zapešće. Bio je gol, snažan... ali ona se uspije

osloboditi.

- Letty, draga... nisam htio...

- Dakako - prekine ga ona. - Bio je to samo lapsus, ali ne brini se, znam sve.

- Što znaš?

Očito mu je smetalo ženino ponašanje. Nije li namjerno izabrao mladu i

neiskusnu djevojku da je posve podvrgne svojoj volji i diskretno prihvati

njegove izvanbračne izlete? Je li Alida jedina? Koliko još ljubavnica ima u Beču

i u Milanu?

- O tvojoj vezi s Alidom Farnese! - odgovori mu ona, zabacivši glavu i

strijeljajući ga pogledom. - Nema te pet dana, i kako to da me ne pitaš jesam li

trudna?

- To još ne možeš znati.

Razbjesni je spoznaja o tome koliko on zna o njoj i njenom tijelu.

- Onda ne niječeš da si se mnome oženio samo zato? U Parizu, prilikom

povratka s tvog putovanja, već si se nadao da čekam dijete. Oženio si se mnome

samo radi djeteta, je li?

Kurt joj okrene leđa i rukama prijeđe kroz razbarušenu kosu.

- Istina, da nisam želio da budeš majka moje djece, ne bih se bio oženio

tobom. -Opet ta rečenica! On se okrene i hladno je pogleda. - Ali čini mi se da

sam ti to rekao u Parizu.

- Misliš li zaista da ću pristati na to da budem stroj za reprodukciju, dok se

tvoja ljubavnica nalazi pola sata udaljena odavde?

- Dosta! Ne želim te slušati da govoriš tako!

- Ah, nadao si se da ću šutjeti? Žao mi je ako sam te razočarala, ali ne mogu

pristati na to da budem predmet razgovora cijeloga mjesta. Odlazim!

- Nećeš otići! - Brzo je dohvati i podigne s poda. - Nikad me nećeš ostaviti! -

U prijetećem pogledu koji mu se nazirao u očima bio je sav ponos obitelji

Rombach.

- Nisam tvoja zarobljenica! - odbrusi mu Letty, pokušavajući se osloboditi.

Jutarnja haljina joj se rastvori, i dok mu je pokušavala pobjeći, nogama

dodirne njegove. Iznenada se Kurtove oči zamagle od želje. Ne! Ne, tako! Ali i

njeno je tijelo zadrhtalo.

- Nikad nisam rekao da si zarobljenica, nego da si moja žena!

- To ti ne da je pravo da...

- To mi da je sva prava, Letty... - Sad ju je stiskao na drukčiji način. - Prošlo

je šest dana otkako...

- Ne!

- Da!

- Ali ti ne želiš mene, na nju misliš kad se budiš! Pođi k njoj, ali ne nadaj se

da ćeš me nakon povratka zateći ovdje! - Rastvorivši joj posve haljinu, gurne je

prema postelji. - Ne, Kurte! Nećeš me tako ušutkati!

- Ne želim te ušutkati. Želim tebe. Cijeli tjedan...

- Da - smjesta mu odgovori ona, uspjevši mu pobjeći. - Da, toliko ti je bilo

dovoljno da me zaboraviš i moje ime pobrkaš s imenom svoje ljubavnice!

- Vrlo mi je žao. Spavao sam... dugo smo godina bili zajedno.

- Deset, da budemo točni. Trebao si se vjenčati s njom. To je Alida i željela!

- Svi ponešto žele, ali to se uvijek ne ostvari.

Letty je razbjesnjela njegova mirnoća, pa mu je bacila jastuk u glavu i

povikala:

- Huljo! Sad ćeš mi još reći da nije bila jedina!

- Deset je godina dugo. Dakako da sam imao bezbrojne prilike...

- Ali zar nisi nikad pomislio na to da se oženiš njome?

Nevjerojatno! Žena brani muževu bivšu ljubavnicu! Ali Letty je htjela znati

pravu prirodu tog odnosa.

Zašto grofica nije mogla biti majka njegove djece? Zašto je imala osjećaj da

su njih dvoje zajedno smislili njeno vjenčanje? Da su ga zapravo organizirali?

Letty je osjećala kako bi, kad bi dobila odgovor na to pitanje, možda napokon

shvatila zašto se Kurt oženio studenticom samo nekoliko tjedana pošto ju je

upoznao.

- Dakako da sam razmišljao o tome da se oženim njome, još dok nije bila ni

slobodna.

Letty nije očekivala taj odgovor.

- A zašto to onda nisi učinio? Ona ti je pristajala više od mene.

Na te se riječi Kurt baci na nju, pokušavajući je poljubiti. Letty se branila

poput divlje mačke. Ali to je bilo kao da se bori protiv oklopnih kola!

- Želim ti reći zašto sam se oženio tobom! - mrmljao je on promuklim glasom,

u kojem su se miješali bijes i želja.

Položi je na krevet, a njegovo se tijelo nasuprot svjetlosti doimalo golemo.

- Odlazi, Kurte, ne želim te!

- Lažeš! Želiš me, Letty, sada i zauvijek. Prestani s tom komedijom!

Ona nije htjela popustiti, pa je među njima nastala prava borba. Kurt je grubo

poljubi, a ona ga, obuzeta bijesom, ugrize za usnu, pa se krikom povuče.

- Ovo nisi smjela učiniti!

Letty se uspije skloniti na drugu stranu kreveta, ali on je dohvati i silovito

pruvuče k sebi. Preplašena, opazi kako mu s usne curi mlaz krvi.

- Smjesta mi se ispričaj! - reče joj on, a ona stisne zube. - Letty...

- Ne, ti si kriv! - Drhtala je. Sad ju je zaista obuzeo užasan strah.

- Ne prisiljavaj me da učinim nešto zbog čega bih se mogao pokajati!

Uhvati je za ramena i protrese je. U snazi tog stiska ona je mogla osjetiti

proždiruću vatru bijesa i strasti. Nijedna žena nije nikad tako govorila s jednim

Rombachom. Kakva je kazna čeka?

Suhih usana, ona se pokuša osloboditi.

- Letty, moraš se ispričati! - Glas mu je drhtao.

Nešto u njoj se slomi.

- Oprosti mi, nisam htjela... - zajeca i drhtavim prstima pomiluje Kurtove

usne. Više se nisu borili, već su ostali zagrljeni, dok je Kurt mrmljao njeno ime.

- Zašto me nisi probudila ovako? - šapne joj. Sad je njegovo lice izražavalo

samo nježnost i želju.

- Trebao si spavati u našem krevetu -ozbiljno mu odgovori ona.

Polako su se smirili. Kurtove čulne ruke su je ispunjale užitkom, izazivale su

je, milovale... Oh, kako ga želi!

- Eto, zato si bila ljutita!

- Ne.

Usnama je dodirne, a ona zastenje, već pobijeđena strašću.

- Želiš li još znati zašto sam se oženio tobom?

- Da, reci mi! - uzdahne ona sklopljenih očiju.

- Evo zašto...

I svijet se počne okretati u polaganom ritmu njihove ljubavi. Njihova tijela

počnu skladan ples sve dok ih ne preplavi posvemašnji užitak. Bili su jedno.

Poslije, utonula u ugodan drijemež, Letty je milovala Kurta po kosi.

- Jesam li odgovorio na tvoje pitanje? -promrmlja joj on u uho.

-Da...

Ali sumnja nije nestala. Je li se njome oženio zato što se međusobno privlače

ili zato što želi dijete?

Jedva se pokrene u njegovu naručju, nesigurna. Toliko želi da je on voli zbog

nje same! Kurt je pomiluje, i sve počne ispočetka...

***

Letty je ta milovanja sačuvala kao toplu zaštitu protiv vjetra što je puhao s

planina. Ta joj je utjeha bila potrebna u tom razdoblju privikavanja, u kojem se

morala naviknuti na to da strastvenog ljubavnika vidi kako se preobražava u

hladnog poslovnog čovjeka.

Kolovoz je prošao u maglovitom i blažem ugođaju. Jednog jutra Letty primi

pismo iz Nice. Bilo je od Ade. Maćeha je izrezala sliku njihovog vjenčanja iz

nekog časopisa. Kad ju je za doručkom pokazala Kurtu, on je tek letimično

pogleda.

- Kako je tvoja draga maćeha? - samo upita.

Nikad nije govorio o Adi. Letty se nije sjećala da je ikad govorio loše o

nekome. Puštao je da se njegovo negodovanje nasluti iz šutnje, teške, gotovo

opipljive šutnje.

- Ne sviđa joj se Nica - odgovori mu Letty, brzo čitajući gusto ispisane retke.

-Dosađuje se... želi vidjeti Veneciju.

- Ako je želiš pozvati, samo izvoli. Ne zaboravi da ti je ona jedini preostali

rod.

Letty mu ne odgovori. Nije željela pozvati Adu na otok. Dugi su dani prolazili

u toploj obamrlosti, dok je Kurt uvijek bio zauzet vođenjem svog carstva,

Nisu više govorili o Alidi Farnese. Letty je samo uživala u tim posljednjim

zlaćanim danima kolovoza. Noću je Kurtova ruka često tražila njenu i, za

rijetkih zajedničkih doručaka, katkad ju je iznenađivao njegov nježni i

zaljubljeni pogled.

Jednog dana, dok je bila posve obuzeta slikanjem, osjeti kako joj se približuje.

Dugo ju je promatrao dok je ona dovršavala krajolik započet za vrijeme

medenog mjeseca.

- Pričaj mi o slikama koje je Ada prodala.

Letty mu opiše šest malih slika na platnu, koje više nikad neće vidjeti.

- Guido je jednom spomenuo moju majku. Jesi li mu rekao da je slikala?

Kurt svrne pogled.

- Možda. Što je rekao?

- Ništa važno.

- Vrlo si nadarena, i ponosim se tobom - reče joj Kurt i poljubi je.

Uskoro potom Kurt otputuje radi nekog ugovora vrijednog mnogo milijuna

dolara. A Letty se trudila da ne misli na njega u tim dugim osamljenim noćima.

***

Uskoro se opet počelo govoriti o zabavi.

- Draga, svakako valja prirediti i vatromet - reče joj Alida. - Je li, Kurte? Reci

Letty da u takvim prilikama vatromet ne smije izostati!

Kurt, koji je čitao novine, podigne glavu i odgovori da će, ako to tradicija

zahtijeva, biti priređen i vatromet. Dakako, ako se to sviđa Letty. Kurt je vrlo

službeno govorio s Alidom, kao i uvijek za njenih čestih posjeta. Ali lijepa je

Alida hinila da ne osjeća tu hladnoću i nastavila mu je dobacivati vatrene

poglede, koji su izluđivali Letty. Zašto joj Kurt ne kaže da ih prestane

posjećivati? Ali tko bi je drugi, ako ne mondena grofica, mogao savjetovati u

tom poslu kojemu nije bila vična?

- Muškarci ne žele znati za domaćinske probleme i drže prirodnim da i

neiskusna djevojka zna upravljati kućom! - rekla je Alida drugom prilikom.

I Guido je sudjelovao u pripremama za zabavu. Morao je načiniti neke

izmjene u blagovaonici i salonima, osvijetliti terasu i unajmiti dodatno osoblje.

Činilo se da Alida samo da je savjete, ali se nijedna stvar u kući nije učinila

bez Lettyna pristanka, no usprkos tome ona se nije osjećala gospodaricom kuće.

Kurt se vratio iz Milana s modnim kreatorom o kojemu joj je govorila Alida.

Nakon prvog iznenađenja, Letty se prestala opirati i samo je izražavala određeno

negodovanje.

Kurt je to opazio i objasnio joj da je u Milanu vrlo vruće, i da i neki glasoviti

stilist ima pravo na nekoliko odmora u svježini. I tad se Letty pokorila.

Pokušavala se prilagoditi životu Rombachovih, ali pritom ne gubeći svoj

identitet i slobodu prosudbe.

Sa svih su strana počeli stizati odgovori na pozive. Mnogi su uzvanici

namjeravali prenoćiti na otoku, pa je valjalo pripremiti i sobe.

Kolovoz se bližio kraju, a Lettyn se život odvijao samo oko priprema za

veliku zabavu. Na posljetku je stigla i gotova haljina za Letty. Alida je bila vrlo

uzbuđena.

Usprkos velikoj užurbanosti koja je vladala u vili, Letty je ipak nalazila

pokoji trenutak za sebe i provodila ga u šetnjama po otoku.

Često je sretala Gustava, čiji su se posjeti, začudo, uvijek podudarali s

Kurtovom odsutnošću.

Jednog joj dana on predloži ponovo izlet čamcem, ali ona odbije, jer je više

voljela malo porazgovarati. Opet gaje upitala hoće li kupiti motorni čamac, a on

je pogleda iskosa.

- Zašto mi ga ti ne daruješ?

- Ne budi glup!

- A zašto ne? Bogata si, tebi je lako!

- Ali... zapravo te i ne poznajem. Dolazi li zato tu? Misli li zaista da...

- Ne tražim da mi ga daruješ, već da ga kupimo zajednički - objasni joj on.

- To je nemoguće. Nemam toliko novca. Kurt...

- Zar je nužno o tome razgovarati s tvojim mužem?

- Da.

- Šteta, jer to bi sredilo mnoge stvari. Ako se predomisliš...

- To ćeš ti prvi saznati. Sad moram poći, a i ti. Pravo je čudo što te još nisu

otkrili!

- Varaš se! Ti si me otkrila!

- Glupane! - prasne Letty i baci kamenčić na nj, a onda se trkom udalji, dok je

on gledao za njom.

Kakav čudan tip, pomisli Letty. Ljubazan, ali suzdržan, zatvoren... Zacijelo su

mu na srcu motorni čamci i natjecanja iduće sezone.

Vrativši se užurbanim pripremama zabave, Letty zaboravi na Gustava i na

njegov čamac. Njena je haljina bila prekrasna i nalikovala je na haljinu princeze

iz bajke.

Večer uoči zabave Alida se smjesti u vili, izabravši sobu s prekrasnim

pogledom na jezero.

- Umorna si, Letty - primijeti ona pri kraju poslijepodneva. - Moraš se

odmoriti. Nemoj se brinuti! Kraljica večeri mora biti savršena. Imaj povjerenja u

mene, obavit ću sve posljednje pripreme.

Letty je istinu bila iscrpljena, pa čim je dodirnula postelju, zaspala je dubokim

snom.

Kurt joj donese večeru u sobu. Upravo se bio vratio iz Milana. Probudivši se,

Letty naglo ustane.

- Nisi trebao! Mogla sam sići.

Ali on odloži poslužavnik na stolić i sjedne na krevet.

- Zar nisi dobro?

- Dobro sam, samo sam bila umorna -odgovori mu Letty i nježno mu poljubi

ruku. - Kad si stigao? Nisam čula čamac.

- Sada. Kako si blijeda...

- Nisam, odmah ću ustati.

- Ni govora! Svuci se i nastoj ponovo zaspati, hajde. - Počne joj otkapčati

bluzu, a ona ga poljubi. - Ne - odlučno reče on.

- Zašto? - šapne ona, milujući ga.

- Zato jer se moraš odmoriti, Letty. Učini to za mene. Pojedi i odmori se! -

zapovjedi joj, nježno je uhvativši za ruku.

- Ali, Kurte, imamo goste!

- Alida se ne smatra gošćom. - Osmijeh nestane s Lettynih usana. - Ako

kažem da moraš spavati, onda želim da me poslušaš. Vrlo si umorna i...

- I...

- Ništa. - Pruži joj noćnu košulju i stavi joj poslužavnik na koljena. - Sad me

poslušaj! Kad ponovo dođem gore, hoću da te zateknem kako spavaš.

Brzo je poljubi, a Letty ne ustraje na tome da ostane uz nju. Njegova brižna

nježnost ju je ganula, ali nije joj znala razlog. Bez žene on može u osami

večerati s Alidom...

Čim je Kurt otišao, Letty stane pred zrcalo. Ne, nije bila blijeda, već samo

malo umorna i ništa više. Ali neće im smetati. Neće mu pružiti zadovoljstvo da

vidi njenu ljubomoru i patnju.

Vrati se k postelji i uzme poslužavnik. Bila je glupa što se svela na to da

ponavlja poput lutka: Da, Alida! Ne, Alida! Sutra će kuća biti puna neznanaca, a

nitko nije ni pomislio na to da pozove Adu i njene prijateljice. Djevojke ne bi

mogle podnijeti putni trošak, ali Ada bi rado stigla iz Nice ili Venecije...

Nije uspjela pojesti večeru. Popila je malo vina, ispružila se i zaspala.

Iduće joj se jutro tek nije vratio. Pomisli kako je mučnina koja ju je obuzimala

posljedica nervoze pa se prisili da proguta koji zalogaj. Odmah se osjetila malo

bolje, pa je mimo dočekala cvjećara koji je stigao čamcem punim cvijeća.

Alida se pojavila malo prije podneva. Bila je svježa i elegantna u haljini od

bijele svile.

- Nisi me smjela pustiti da tako dugo spavam!

Zbog naočala Letty nije shvatila kome je upućen taj izvještačen prigovor.

Zgrčena srca opazi kako njen muž pruža čašu Alidi i potom kako se s njom

udaljava prema ogradi terase.

- Kakvo čarobno mjesto! - reče joj mlada cvjećarica, koja ju je došla upitati za

neke upute.

Letty samo potvrdno kimne. Pokuša shvatiti o čemu razgovaraju Kurt i Alida

i sjetiti se kad je njen muž došao spavati. Vidjela ih je tako bliske i osjećala se

kao da umire. Kurt je sagnuo lice da bolje čuje grofičino tajnovito šaputanje.

Pogled na njih dvoje postane joj nepodnošljiv, pa se obrati cvjećarici:

- Hoćete li mi pokazati kako ste ukrasili salon?

Udalji se, i ne okrenuvši se. Ali zato je donijela čvrstu odluku; poslije zabave

stvari će se izmijeniti! Kurt će morati birati: ona ili Alida!

Od te odluke odmah se osjetila bolje. Možda zato što je u dnu svog srca bila

uvjerena u Kurtovu ljubav? Nije li joj svoju ljubav dokazao tako što se oženio

njome, premda je Alida bila slobodna?

Kad su poslije počeli stizati uzvanici, Letty ih je primala potpuno sigurna u

sebe. Ona je Letty Rombach, mlada žena kojoj je posvećena ta večer. Uostalom,

njoj je važan samo Kurt, njihov brak... I Letty je bila odlučna da se za njih bori.

VIII.

- Odlazi! - poviče Letty i baci jastuk na Kurta. - Kako se usuđuješ doći ovamo?

Znaš li koliko je sati? I nemoj mi reći da si do zore razgovarao sa svojim

gostima! -Pođi spavati u svoju sobu, kada to ionako želiš! - Očajna, pogledom

potraži nešto čime bi ga mogla udariti.

- Letty, što ti je? - Doimao se vrlo umoran. - Želiš li probuditi cijelu kuću?

- Zabranjujem ti da mi držiš bukvice! Vrlo dobro znam gdje si proveo noć. Za

vrijeme vatrometa sam te vidjela s Alidom, nemoj nijekati!

U glavi su joj se redale žive slike, kao da gleda film. Zabava je bila na

vrhuncu, svi su joj čestitali. Kuća i terasa odzvanjali su od smijeha, i Letty se

činilo da lebdi na oblacima. Još se nikad nije osjećala tako lijepom. Haljina s

dubokim izrezom isticala je njena savršena ramena. U udubini između dojki

blistao je biser što joj ga je darovao Kurt. Cijelu je večer bila okružena muškim

divljenjem. Njena uloga domaćice toliko ju je zaokupila da je jedva i vidjela

Kurta. U jednom trenutku, dok je bila sama, on joj je prišao i šapnuo:

- Idemo!

Neopazice su sišli stubama koje su vodile do obale. Kurt je uhvati za ruku i

povuče prema nekoj stazi. Tamo, skriveni iza mirisnog grma, on je privije uza

se.

- Znaš li da si najljepša?

Letty duboko uzdahne od sreće. Kurtove su usne bile na njenom licu, na

vratu, proždirući je poljupcima.

- Hvala - reče mu ona. - Zabava je predivna.

- Htio bih da svi nestanu! - Dodirne joj bokove kroz laganu tkaninu. - Kamo

možemo pobjeći?

- Ne... - Letty osjeti čarobnu struju što je kolala među njima.

- Zašto?

- Zato jer... - Zvuk glasova iz blizine ih prekine.

- Ne plaši se, nitko nas ne može vidjeti!

Letty je i dalje oklijevala, ali on joj odjednom spusti zatvarač na haljini.

- Kurte...

- Pusti me da te gledam!

Njegova su usta klizila po njenoj koži, polako, sve do dojki koje su sad bile

posve otkrivene.

- Netko može naići... oh!

- Neće.

- Kurte, ljubavi, stani!

- Čamac! Hajde, dođi! - pozove je on.

- Kurte! - Ona pokuša popravili haljinu, ali u tome je spriječi njegov vatreni

pogled.

- Dođi, idemo u brodsku kabinu!

Ona osjeti kako je obuzima ista želja. Zacijelo je poludjela. Domaćini ne

mogu pobjeći sa zabave da bi u brodu vodili ljubav!

U taj tren glazba utihne i netko zazove Kurta, a Letty prepozna Alidin glas.

On prokune, a Alida nastavi:

- Mora početi vatromet.

- Oh, zaboga! - promrsi Kurt i doda: -Oprosti mi, draga, ali moramo zaista

poći.

- Pođi ti, pridružit ću ti se za nekoliko trenutaka - odgovori mu ona.

Usprkos Kurtovu protivljenju, Letty zastane da haljinu dovede u red i da

počne normalno disati. Upravo se uspinjala stubama na terasu kad se svjetla na

njoj pogase. Sve je utonulo u mrak. Nepomična, ona podigne oči k nebu koje se

odjednom osvijetli raznobojnim svjetlom. Gosti su s divljenjem promatrali tu

ljepotu. Letty se približi i zagleda se u uzvanike, koji su napeto buljili u nebo.

Osim dvoje koji su, činilo se, bili zaokupljeni nečim drugim.

Svjetlo vatrometa načas ih osvijetli, no dovoljno da Letty prepozna Kurta i

Alidu, koji su se ljubili...

Sve se oko nje odjednom sruši. Ponovo siđe u vrt, potpuno slomljena. Sad

više nije bilo sumnje. Alida ju je upozorila, ali sad je imala živi dokaz da Kurt

nije prekinuo njihovu vezu. Izabrao je, i ne znajući.

A sad u njenoj sobi, dok je tražila čime bi ga udarila, čudila se njegovoj

smjelosti. Kako se usuđuje cijelu noć provesti sa svojom ljubavnicom i u pet

ujutro doći u njenu postelju?

- Uzbuđena si. Ne znaš što govoriš.

- Vrlo dobro znam što govorim! - Odlazi odavde i spavaj u svojoj sobi!

On skine kaputić i baci ga na stolac.

- Dobro. Mislio sam da si pošla u sobu zato jer si umorna,, ali sam se

prevario.

- A kakvo si objašnjenje dao gostima? -poviče ona. - Jesi li me zato odveo u

vrt?

Ali nisam ostala dovoljno dugo, pa sam te vidjela s njom, a i ljubio si je! Pred

svima! Kako me se usuđuješ tako poniziti? Kako se usuđuješ biti s njom i misliti

da možeš biti i sa mnom?

Kurt se mirno nastavio svlačiti.

- Posve je nezamislivo da bih bio s drugom u kući u kojoj je moja žena!

- Prilika ti se još nije pružila! - spremno mu odgovori. - Misliš li da nisam

opazila kako si suzdržan u mojoj nazočnosti? Koliko si je puta vidio na svojim

poslovnim putovanjima? Od početka je bila ona. U Parizu, kad si otputovao i

zvao me iz Rima, uz tebe je bila ona, je li? Odgovori! Tek što si me zaprosio,

otišao si ravno k Alidi!

- Ovaj put imaš pravo, draga moja! -Počeo je skidati hlače.

- Što... što to radiš? - promuca Letty, tek u tom trenutku shvativši da se on

svlači.

- Dolazim u krevet.

- Rekla sam ti da spavaš u svom krevetu. Ove sate nećeš provesti sa mnom,

Kurte!

- Bila si vrlo jasna! - Posve gol, stane pred nju. Doimao se neopisivo prijeteći.

-Ali ako se sjećaš, nešto smo bili započeli, i ja cijelu noć čekam da to dovršimo.

- Ne.

Ali on ju je već uhvatio.

- Da, Letty, i to odmah. Dovoljno sam čekao! - Od bijesa je drhtao. - Ne želim

Alidu, nego tebe! Muž sam ti, i vrijeme je da shvatiš što to znači! - Baci je na

jastuke i pritisne svojom težinom, očiju iskričavih od srdžbe i želje.

Preplašena, Letty se borila iz sve snage. Prošli gaje put ugrizla, ali osjećaj

krivnje je poslije sve izgladio i on se pokazao nježan i pun razumijevanja. Sad je

bilo odveć kasno. Zatečen na djelu, ne mora više hiniti nježnost. Sad je samo

nasilni grubijan koji se bacio na svoj plijen.

- Odlazi, mrzim te! - Ali njeno se tijelo bunilo. Opirala se, grebla ga, ali želja

je u njoj sve više rasla.

A kad ga je pljusnula, on je uzme, u orkanu strasti.

Nemoćna, ona sklopi oči, stisne zube, Zašto je i tako navodi da izgubi glavu?

Bez nježnosti i pažnje Kurt se služi njenim tijelom za vlastiti užitak. Kako bi ga

mogla mrziti? Oh, sutra će ga... sutra će ga mrziti!

Obuzimao ju je užitak, no još se borila... Nije se smjela pokazali

pobijeđenom, pa ga odgurne svom snagom.

- Ne!

Ali on shvati taj krik i s radosnim povikom je burno ponese do nakraj svijeta,

do posvemašnjeg užitka, u zaborav.

Drhtava i zadahtana, ona otvori oči. Gdje je? Do nje je ležao neki nejasan lik,

Kurt, koji joj šapne:

- Sve je u redu, draga...

Ona se baci na nj i zajeca. Svijet je izgubio stvarnost. Naglo, Kurt se odmakne

od nje. Letty podigne vjeđe, još nemoćna od ljubavi.

- Kamo ideš?

Njegov je odgovor bio poput hladnog tuša.

- U svoju sobu.

- Zašto? - Ona se pridigne da ga pogleda.

- Zato jer to želiš. I odsad ću onamo spavati. Ali to me neće spriječiti da te

uzmem kada to poželim. U tome me neće spriječiti ni plač ni vika. - Pokupivši

svoju odjeću, udalji se. - Ti si moja žena - ponovi.

- Ali prihvaćam da ne ostanem s tobom. Za dijeliti postelju s nekim, mora se

imati povjerenja. Kad budeš spremna ponašati se kao žena, a ne kao hirovita

djevojčica, ti ćeš doći k meni. A dotad ti neću smetati.

- Osim da uzmeš ono što držiš svojim pravom!

- Točno. Da uzmem ono na što imam pravo.

Pravo, pravo! Sama, Letty zarije lice u jastuk i brizne u plač. Je li to možda

božansko pravo? Neka ide do vraga! I zašto baš sad mora spoznati da Kurta voli

više no ikad?

Nakon doručka posljednji su gosti napustili otok. Svi, osim Alide, koja ih je

samo otpratila do pristanišnog mostića. Tog je dana vladala vlažna vrućina, koja

je najavljivala nevrijeme.

- Svi su se lijepo zabavljali - primijeti Kurt.

- Da, dragi, odmah odgovori Alida. - To je bila najljepša zabava koju sam...

koju smo upriličili!

- Uvjeren sam da Letty cijeni tvoju pomoć.

Letty je ostala iza njih, dok su se oni uspinjali na terasu. Jednostavno nije bila

sposobna reći hvala! Ta se napeta šutnja oduljila. Kurtovo je lice bilo smrknuto i

nezadovoljno.

- Alida - reče joj - htio bih s tobom porazgovarati u svojoj radnoj sobi o onim

ulaganjima... - Dobaci Letty nedokučiv pogled. - Dopuštaš, je li?

Ne, ona ne dopušta da odu tamo ljubakati! No upravo kad se htjela tome

usprotiviti, pojavi se Guido i reče da Kurta zovu iz Londona. Dvije žene ostanu

same, i Letty se oboruža svom svojom hrabrošću.

- Moram govoriti s tobom - počne s tako odlučnim glasom koji iznenadi i nju

samu.

- Hoćeš li sjesti ili bi radije hodala?

- Kako si ozbiljna! Sjednimo. Nakon prošle noći potreban mi je odmor!

- Kurt je rekao istinu, zahvalna sam ti na pomoći, jer ja ne bih znala odakle

bih počela...

- To sam učinila vrlo rado, Letty. I odavno nisam provela tako ugodnu večer.

- Samo sam ti htjela reći da sam sinoć, za vrijeme vatrometa, vidjela tebe i

Kurta.

- Ah, to je razlog smrknutim licima! -razdragano primijeti Alida.

- Ne znam što ju je tu smiješno! - odbrusi joj Letty.

- I jesi li to rekla Kurtu?

- Da.

- Pogriješila si.

- Ne slažem se s tvojim mišljenjem. Lagala si mi. - Alida širom rastvori oči od

iznenađenja. - Nisi namjeravala čekati da ti se Kurt vrati. Vaša je veza imala

samo stanku. Misliš li da ću to mirno gledati?

- Bila bi luda kad bi napustila sve ovo!

- Znači da ne niječeš? - Letty je uložila nevjerojatan napor da zadrži mir. Ali u

dnu svog srca se plašila onoga što će joj Alida reći.

- Uzbuđena si - počne Alida sa zlobnim osmijehom.

Čudno, ali njen tamni zamagljen pogled podsjeti Letty na nekoga. - Poljubac

između bivših ljubavnika... - Ravnodušno slegne ramenima. - Ali što si

očekivala? - nastavi krućim glasom. - Upoznala si Kurtove prijatelje, bankare,

diplomate, političare. Sve otmjene, inteligentne ljude. Jesi li vidjela žene koje su

bile s njima? Kurtu sam ja potrebna, i uvijek ću mu biti.

- Zašto se onda nije oženio tobom? Ako si mu tako neophodna, zašto nisi ti

gospođa Rombach? Zašto te nije htio, poslije deset godina, kad si napokon bila

slobodna?

Letty ju je ispitljivo promatrala ali umjesto ljubomore ili srdžbe, na Alidinom

je licu lebdio pobjedonosni smiješak.

- Ali, draga, što si mislila? Da me Kurt napustio? A ja sam mislila da ti znaš...

- Što bih trebala znati?

- Da je moj muž sve sredio tako da se ne mogu preudati. - Glas joj je zvučao

posve iskreno. - Bio je vrlo bogat i ostavio mi je sve, pod uvjetom da se ne

preudam. U protivnom bi cijelo nasljedstvo prešlo u ruke njegove djece iz prvog

braka, koja su sad već odrasla. Oni su već vrlo bogati i ništa im nije potrebno.

- Želiš li mi reći da te Kurt zaprosio?

- Dakako da jest, ali ja sam ga odbila. Morala bih se svega odreći...

- A zar ovo sve nije bilo dovoljno za dvoje? - upita Letty, ogledavši se oko

sebe.

- Kad budeš u mojoj dobi i kad budeš imala moje iskustvo, znat ćeš da

ekonomska sigurnost nema cijene. Ne bih je se odrekla ni za što na svijetu.

Odjednom Letty shvati sve. Kako je u tom slučaju mogao reagirati Kurt?

Tako da se oženi prvom koja je naišla. Da se osveti Alidi i možda samo s jednim

ciljem da dobije dijete. Jesu li to zajedno odlučili? Nije li se Kurt prebrzo vratio

u Rim nakon njihovih zaruka?

Iz kuće dopru do njih glasovi Kurta i Guida, koji su raspravljali o putovanju u

London. Ali Letty nije imala snage suočiti se sa svojim mužem.

- Reci mu da sam pošla u šetnju - reče Alidi i otrči s terase, proklinjući se

zbog svoje naivnosti, u kojoj je povjerovala da bi joj Alida Farnese mogla biti

prijateljica.

Letty siđe na malu plažu između stijena na kojoj je srela Gustava. Nije bilo

nikoga. Izuje sandale i zakorači u vodu. Srce joj je bilo pritisnuto poput

planinskih vrhova prekrivenih snijegom. Što da učini?

U gaćicama i grudnjaku okupa se u sivoj vodi i zadršće. Dok je izlazila, spazi

malu jedrilicu s bijelo-plavim jedrom. Gustavo! On je bio posljednja osoba koju

je željela vidjeti. Brzo se odjene, ali haljina joj se lijepila za mokro tijelo.

Razdražena, požuri se da ode, ali se zapravo nije željela vratiti u vilu. Pomisli

na čamce.

Kad bi se bar mogla nadi sama, slobodna! Otrči prema lučici.

- Htjela bih čamac - ponovi nekoliko puta, pokazujući jezero, ali čuvar zatrese

glavom, smiješeći se, i počne govoriti njemačkim jezikom. Na posljetku Letty

shvati da ne može unajmiti čamac.

Ljutita, udalji se. Samo se s Kurtovim dopuštenjem može uzeti čamac. Već

dulje od mjesec dana nije napuštala otok!

Zadršće i pogleda prema ruševinama dvorca. Ono što je ostalo od krova

odražavalo se na nebu poput zamka Modrobradog. Zašto je drži tako u osami?

Zašto joj ne dopušta da otputuje? Osjećala je kako se guši. Ponovo siđe na

plažu, krčeći put kroz grmlje. Razgrnute grane . zapinjale su joj za haljinu, za

kosu...

Gustavo je bio ondje. Iznenađen, nasmiješi joj se, kao da je Letty sa sobom

donijela sunce.

- Nisi smio doći ovamo! Jednog će te dana otkriti! - poviče mu, a onda mu se

baci u naručje i brizne u gorak plač.

- Odvedi me odavde! - jecala je na njegovim prsima. Gustavo je šutio. -

Odvedi me daleko, odmah!

- Ali... tvoj muž?

- Valjda ga se ne plašiš i ti? - napadne ga ona.

Pred tolikim izazovom Gustavovo se lice smrkne, ali ponovo pobijedi oprez.

- Uzbuđena si... - počne, milujući je. Odvede je do jedne i stijene i, vidjevši

kako dršće, ponudi joj svoju pulover. - Da te vide takvu, pomislili bi da sam te

oteo.

- Mislila sam kako si došao baš zato da me nagovoriš da odem s tobom...

- Da, ali...

- Ali?

- Činilo mi se da ti se ne žuri. - Gustavo se zagleda u daljinu.

- Ti nisi uistinu ni pokušao - reče mu Letty, pomislivši kako je zacijelo luda

što ga tako ohrabruje.

Mladić je sumnjičavo pogleda.

- S kim si govorila?

- Govorila? Ne shvaćam. Ne želiš me odvesti odavde?

- Ako je to ono što želiš... - Nije se doimao baš oduševljen, a Letty zbunjena

obori pogled.

- Ne znam što zapravo želim. Vrati se sutra! - promrmlja ona i potom ga

uhvati za zapešće. - Zakuni se da ćeš se vratiti. Potreban si mi! - Načas joj dođe

da se nasmije; sad bi joj i Adina pomoć bila korisna.

- Dakako da ću se sutra vratiti - obeća on gotovo s olakšanjem. - Ako vrijeme

to dopusti. Vrlo si zgodna, znaš. Tvoj muž griješi što te zanemaruje. - Gustavo

joj tad predloži da se prošetaju, pa krenu prema drugom kraju otoka, gdje su se

uzdizale ruševina dvorca. - Jesi li ikad čula za braću Rombach? - upita je. - Prije

mnogo godina živjeli su ovdje. Bila su petorica.

- Petorica? - poviče Letty, preplašivši se i na samu pomisao da je tu živjelo

toliko muškaraca naviknutih na zapovijedanje kao njen muž.

- Da. I priča se da im nijedna žena nije pobjegla, udana ili neudana. Dovodili

su ih u ovu utvrdu i svaki im je bijeg bio nemoguć.

Letty pogleda zidine i zadršće, no tješila ju je Gustavova nazočnost. Sad joj je

bilo jasno zašto Kurt nije htio govoriti o svojoj obitelji.

- I što se dogodilo?

- Bolje je i ne misliti na to - promrmlja mladić, smrknuvši se u licu. - Sva su

braća ubijena. Šest ih je mjeseci opsjedala cijela vojska, no braća su pružala

otpor... - Nije dovršio rečenicu, ostavivši prostora mašti.

Letty se okrene da ode. Gustavo joj pomogne da siđe, pa se vrate na plažu.

- Otad su prošla stoljeća. Tvoj muž nije kao oni!

- A što ti znaš o tome?

Muškarci su uvijek solidarni međusobno. Gustavo se igrao sa šljunkom. Bio

je vrlo lijep, tamnoput, s dugim zavrnutim trepavicama. Zacijelo djevojke luduju

za njim... pa zašto je onda tu?

- Vratit ćeš se sutra, je li?

- Ako to uistinu želiš - odgovori joj on, netremice se zagledavši u nju.

- To moram znati, za slučaj ako poželim otići.

- Bit ću - odgovori joj on i ovlaš je poljubi u obraz. - Šteta što si umiješana u

cijelu tu priču! - promrmlja sa žaljenjem. A onda, kao da je shvatio da se previše

zaletio, sjeti se da je pet sati i da mora otići na drugu obalu na sastanak, radi

jednog motornog čamca.

- Zar si ga našao? - razveseli se Letty.

- Još ništa nije odlučeno. Uvijek je posrijedi ista poteškoća: novac.

Ona mu vrati pulover i pomogne mu gurnuti jedrilicu u vodu. Upravo u taj

trenutak začuje brujanje motora. Neki je čamac odlazio s otoka prema mjestu.

Obično nije prolazio tuda. A ako je to bio Kurt? Ali Letty prepozna Alidu na

pramcu.

- Spusti se! - poviče Letty, sakrivši se iza čamca. - Da te ne vidi!

- Ne brini se, na ovoj me udaljenosti ne može vidjeti - odgovori Gustavo,

smijući se. - Hajde, pomozi mi!

Letty nevoljko uđe u vodu. Nije smjela ni pomisliti na to da bih ih Kurt

mogao otkriti.

- Do sutra,ako vrijeme dopusti! - dovikne joj Gustavo i rukom joj pošalje

poljubac.

Čim se podiglo jedro, jedrilica je uhvatila brzinu.. Vjetar je počeo puhati, a u

daljini se čula grmljavina. Letty je gledala za malom jedrilicom sve dok nije

postala sitna daleka točka, a onda uzdahne i odluči se vratiti kući. Ali gdje je

ostavila sandale?

- Tražiš li ovo?

Letty se trgne i prigušeno krikne prepoznavši Kurta koji je izašao iz sjene.

- Oh, kako si me preplašio! Nisam te vidjela. Bilo je vruće... okupala sam se...

- Koliko je dugo bio tu? Što je vidio, čuo?

- Mislim da se sprema nevrijeme... - doda slabašnim glasom.

Kurt je sustigne i stavi sandale pred nju. Preplašena, ona ispruži ruku da ih

uzme, a tad je on zgrabi za zapešće.

- Tko je to bio? - Vjetar mu je mrsio kosu. - Letty! Tko je bio onaj čovjek? I

otkada to traje? - Od bijesa mu je problijedjelo lice. - Hoću odgovor, i to odmah!

IX.

- Nemam ti što reći - odgovori mu Letty, pokušavajući se osloboditi njegova

stiska.

- Otok je privatan posjed - zareži Kurt. -Ti si moja žena i očekivao sam da...

- Oboje smo nešto očekivali, je li? Ja sam se nadala da si se mnome oženio iz

ljubavi, a ne zato da se osvetiš Alidi koja te odbila!

- O čemu to govoriš? Što ti je rekla?

- Uzalud niječeš, znam sve. I nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Kurta

Rombacha je odbila grofica Alida Farnese zato jer više voli novac nego njega!

Jesi li je zato pozvao ovamo da je podsjetiš što je sve izgubila?

- Dopustio sam da dođe ovamo jer sam mislio da ti je potrebna njena pomoć.

- Pa da, ja sam nesposobna jadnica! Istina je da jednostavno nisi mogao bez

nje! Nakon deset godina navika postaje druga narav!

- Varaš se!

- Vrlo dobro znam što govorim! - Letty se okrene da ode, ali Kurt je zadrži.

- Alida je otišla. Poslao sam je odavde.

- Sjajno! I što to mijenja? Svi znaju da je njen ljetnikovac pola sata udaljen

odavde, kao i ono što je između vas dvoje. Sad znam zašto si se oženio mnome,

i dosta mi je svega!

- Što hoćeš reći?

- Mislim da je to bar jasno.

- Uzbuđena si, i o tome ćemo razgovarati kad se vratim iz Londona.

- Ne nadaj se da ćeš me zateći ovdje!

- Ne znaš što govoriš! Moja si žena u dobru i u zlu. I nećeš me ostaviti zato

što trenutno među nama ne vlada sklad.

- Ti si me prevario i naše obveze više ne vrijede! - Ona mu se pokuša oteti, ali

on je stisne još jače. - Koliko je vremena prošlo otkada te Alida odbila pa dok si

sreo mene?

- Kurt je šutio, a ona poviče: - Koliko vremena?

- Četiri tjedna.

- Četiri tjedna! - Letty raskolači oči. -Želiš mi reći da si se još četiri tjedna

prije našeg susreta želio vjenčati s Alidom?

- Da. - Kurt duboko uzdahne i doda: -Ali nisam se oženio njome, nego tobom.

- Nisi imao mnogo izbora! Odviše ti se žuri da dobiješ dijete. Sad počinjem

upoznavati Rombache! Moraš nastaviti svoju lozu, naći prikladnu ženu, najbolje

samu i posve sigurnu... - Glas joj se slomi. Sad je bilo sve tako savršeno jasno.

Izabravši jednostavnu, naivnu i neiskusnu djevojku, i još k tome strankinju, Kurt

se nadao da će je osamiti na tom otoku. I tako će bili prisiljena zatvoriti oči pred

njegovim ljubavnim vezama. - Ali to se neće dogoditi! Nisam trudna i ne

namjeravam ostati zarobljena na ovom otoku dok se ti zabavljaš po svijetu!

Ostavljam te, Kurte. Ne možeš me spriječiti!

- Nikad me nećeš ostaviti - opasno zareži on. - Odeš li, naći ću te ma gdje

bila!

Letty se preplaši. Prije mnogo stoljeća bila je potrebna cijela vojska da

pobijede petoricu braće. Što može učiniti da se spasi iz te situacije, koja toliko

podsjeća na prošlost? Kurtu je bilo dovoljno da potpiše ček i postigne sve što

hoće!

- Odlazi! Ostavi me na miru! - Zadršće od vjetra na mokroj odjeći. - Kupio si

moje tijelo, ali i sa svim svojim novcem nikad nećeš imati moju dušu!

Činilo se kao da je Kurt namjerava udariti. Ali odjednom iščezne sav njegov

bijes, njegova nasilnost. Lice mu postane hladna, nepokretna maska. S naglom,

grubom kretnjom rastrgne joj haljinu i otkrije joj grudi.

- Ne! - Izbjegavajući hipnotički pogled njegovih očiju, Letty se ponovo

pokrije. -Odlazi u London i više se ne vraćaj!

Kurt se okrene i udalji. Ona je nepomično stajala i slijedila ga pogledom. Kad

joj je nestao iz vidika, baci se na pod i gorko zajeca.

***

Prehladila se i vrućica je obori u krevet, pa je tako morala odustati od nauma da

odmah otputuje. Najprije je morala ozdraviti. Svi su se uzmotali oko nje, nudeći

je toplim čajem i krepkim jelima.

Kurt je bio u Londonu, ali nije joj objasnio razlog svog putovanja. Očito ju je

držao nesposobnom da shvati njegove poslove, ali sve to ionako više nije bilo

važno.

No Letty je čvrsto odlučila ne predati se očaju. Vrijeme se promijenilo, pa su

se izmjenjivali dani kiše i dani sunca. Je li Gustavo došao na sastanak? To nije

mogla znati, a nije ga mogla ni obavijestiti o onome što se zbilo.

Treći je dan vrućica pala. Letty ustane i na ležaljci se ispruži da uživa u

sunčanom danu. Hinila je da čita, ali njene su misli bile zaokupljene planom za

bijeg ako se Gustavo vrati.

Kurt ih je obavijestio da će se vratiti idući dan, pa joj je preostalo samo

dvanaest sati da se odluči. Na jezeru je bilo mnogo čamaca, ali ona je pogledom

tražila jedrilicu s bijelo-plavim jedrom. Možda će Gustavo doći poslije doručka?

Bilo bi joj dovoljno da je otprati do autobusa, da joj pokaže najbližu postaju.

Vratit će se u Pariz, svojim prijateljicama, ne bi imalo smisla da u Nici potraži

Adinu pomoć!

Naći ću te, ma gdje bila! Te su Kurtove riječi još izazivale strah u njoj. Može

li je zaista dovesti natrag? Bi li volio živjeti uza ženu koja ga odbija?

Znala je da ga voli i da će ga uvijek voljeti. Ali kako bi mogla živjeti uz njega

ako on voli drugu? Bi li ta muka bila manje bolna nego da ga više nikad ne vidi?

Sklopi oči i suspregne suze. Rujansko je sunce sjalo na vedrom nebu. Već je

rujan! Kolovoz je prošao i... ne, zacijelo se vara. Otrči u sobu i pogleda na

kalendar. Kasni joj. Pripreme za zabavu su je bile toliko zaokupile da je

jednostavno zaboravila na to.

Bila je zbunjena, nije znala bi li plakala ili se smijala. Bilo je još prerano... ali,

čudno, bila je uvjerena da je trudna. Skutri se na postelji, buljeći u prazno, dok

joj je tijelo bilo obuzeto s tisuću osjećaja...

Kako će reagirati Kurt? Od pomisli na to osjeti se kao da ju je polio hladan

tuš. Dobio je ono što je htio. Više ne mora glumiti ljubavnu komediju. A ona je

osuđena na to da ostane tu. Koja bi majka mogla svom djetetu uskratiti sve to?

Ili će ono biti žrtva njihove napetosti? Kurt će dijete poslati u školu, a ona će

opet biti sama.

Došlo je vrijeme da nešto poduzme. U vrijeme objeda Letty siđe na plažu.

Gustavu nije bilo ni traga, a ona je morala govoriti s njim, kako bi se uvjerila da

je on i dalje spreman odvesti je odatle. Ali gotovo je bila zadovoljna što se ne

mora odmah odlučiti.

Okrene se i ugleda motorni čamac koji je išao u smjeru mjesta. Posluga se

mogla kretati po volji. Ili se možda motorni čamac vraća na otok? Možda je

Kurt stigao... Ponovo potrči u kuću i uzme dvogled. Motorni se čamac vraćao na

otok, ali ona nije mogla raspoznati putnika u njemu.

Zabrinuta, siđe do pristaništa i tad začuje ženski glas koji je govorio engleski i

ukoči se od zaprepaštenja.

- Draga, tu si! Kako sam sretna! Kad sam zvala, rekli su mi da si otišla u

šetnju.

Ada! Koga vraga ona radi ovdje?

- Kakvo iznenađenje! - bilo je sve što je Letty uspjela izustiti. Pomogne

maćehi da se iskrca. Ada je izgledala savršeno i nije se doimala kao da je

prevalila dug put. -Dolaziš li iz Nice ili iz Venecije?

- Ne spominji mi Nicu! - poviče Ada, stišćući Letty kao da joj je stara

prijateljica. Svojim je oštrim pogledom sve odmjeravala. Vilu, terasu, cvijeće...

Bila je očarana svom tom raskoši. A dolazak Guida upotpunio je njeno

zadovoljstvo. Letty ih upozna.

- Gospođo, nisam znao gdje ste, pa vas nisam mogao obavijestiti - ispriča se

Guido, a njoj se učinilo da mu Adin dolazak nije baš po volji. Je li mu možda

Kurt naredio da je osami od svijeta?

- Nije važno - odlučno mu odgovori ona.

- Ovo je ugodno iznenađenje. Popit ćemo čaj na terasi, Guido, a ja ću gospođi

Granger pokazati sobu.

- Zaboga, kako si se promijenila! - primijeti Ada, idući za njom. - S prozora

sobe koju joj je odredila Letty pružao se krasan pogled na jezero. - Reći ću da ti

donesu cvijeće. Da si me obavijestila o svom dolasku, bila bih sve priredila...

- Sve se zbilo tako brzo! - prekine je Ada.

- Ne želim ti dosađivati pojedinostima. Kad samo pomislim na onog jadnika...

svi su isti!

Ada joj se željela povjeriti, pa ju je Letty slušala dok joj je pokazivala kuću.

Potom, pijući čaj, maćeha joj povjeri kako je njena veza pukla. To se zacijelo

odnosilo na čovjeka koji je bio s njom na njenom vjenčanju.

Sat nakon toga, motorni se čamac ponovo udaljio, ali u razgovoru to dvije

žene nisu ni opazile.

Bilo je čudno govoriti s Adom i misliti da bi joj ona mogla pomoći. Ako joj je

potrebno nekoliko dana odmora, ona će joj ih priuštiti, ako ni za što drugo, onda

radi uspomene na svog oca. Osim toga, Adina joj je nazočnost dopuštala da

odgodi odlazak.

-... i kad se to dogodilo, možeš zamisliti kako sam poludjela! - govorila je

Ada, a Letty zadršće, i ne znajući o čemu njena maćeha govori.

- Više nije bilo ničega! Sve je nestalo! Dakako, stan je još tamo, ali tko bi

živio u Islingtonu? Ostale su dionice, ali ništa drugo. Nestalo je sve ostalo,

uključujući i ono što je ostalo od osiguranja tvog oca...

- Hoćeš reći...

- Ništa protuzakonito! Nisam glupa. Ali on me neprestano uvjeravao da je

posrijedi sigurno ulaganje.

Letty je počela shvaćati. Na nagovor svog prijatelja, Ada je počela igrati na

burzi i sve je izgubila.

- I onda? Ostavio te?

- Izgledam li ti ja kao žena koju se ostavlja? Ja sam napustila njega. I zasad se

nemam volje vratiti u London.

- A tvoja prijateljica... ona s kojom si putovala?

- Savjetovala mi je da ostanem u Londonu i da se zaposlim. Pravi se prijatelji

poznaju u najgorim trenucima.

- Svakako...

- Sva sreća da je tu obitelj!

Letty se napeto nasmiješi.

- Na žalost, Kurt je odsutan. Vratit će se sutra, ali rado će te savjetovati.

- Znala sam da mogu računati na tebe. Bit će bolje da mu ti sve ispričaš.

- Ja?

- Da, i nemoj se plašiti. Vruće je. Uđimo i popričajmo o tvome mužu.

Letty je shvatila razlog Adinog dolaska. Nije došla na odmor, nego zbog

velikog gubitka novca. Zacijelo gaje namjeravala posuditi od Kurta.

Zatvarajući prozore, Letty začuje brujanje motornog čamca. Pet je sati, i

kuharica zacijelo priprema večeru, pa je mora obavijestiti o Adinom ukusu.

- Moram ti nešto reći - počne Letty. -Kurt će ti rado dati savjete, ali ja... ja ga

ne mogu ništa moliti.

- Što? Ta tek si se udala i od njega možeš dobiti što hoćeš! - Pripali cigaretu i

doda: - Nemoj mi reći da se već pokajao?

- Nije riječ o tome...

Letty je izrekla samo polulaž. Ada je prodala slike njene majke, i to se Kurtu

nije svidjelo. Od njega ona neće dobiti ništa.

- Dobro, onda ćeš mi ti dati novac.

- Ja?

- Zaboga, prestani se izmotavati! Da, ti ćeš mi ga dati. Tvoj me otac prevario i

najmanje što možeš učiniti jest to da mi pomogneš.

- Moj otac nije lagao! Kako se usuđuješ govoriti tako u mojoj kući?

- U tvojoj kući? Ma nemoj! - Na terasi se čuo nekakav šum, ali Letty se nije

obazirala na nj. - Ako si u svojoj kući, onda nema problema! Nemaš novca?

Prodaj nešto! - Načas je ušutjela a onda sa zlobnim smiješkom nastavi: - Ta

rekla si da se za Kurta Rombacha udaješ radi novca, a čemu onda to ako ne

možeš raspolagati njime?

- Nikad nisam rekla... - počne Letty, ali baš u taj tren netko uđe na terasu. To

nije mogao biti Guido, jer on nikad nije prolazio tuda. Ali ako nije bio Guido...

bio je Kurt! Stojeći uspravno na vratima, promatrao ih je svojim nedokučivim

pogledom.

- Kurte... očekivala sam te tek sutra.

Očito - odgovori joj on i priđe joj te je ovlaš poljubi u obraz.

Načas Letty poželi oviti mu ruke oko vrata i priopćiti mu da čeka dijete, ali on

se već okrenuo prema Adi da je pozdravi s hladnom udvornošću.

- Kako je... kako je bilo u Londonu? - upita ga Letty, da ne bi odala napetost

što je vladala među njima.

- U Londonu? - Svukao je kaputić, doimao se umoran. - Prošlo je sve dobro.

Je li zvala banka? Nisam ostavio adresu.

- Ja ne znam tko je zvao... - odgovori mu ona, ne rekavši mu da je bila

bolesna.

Gdje je bio? S kim? Njena je napetost bila gotovo opipljiva. Ada je, naprotiv,

bila posve mirna. Zašto je rekla ono? Baš zato da je Kurt čuje? I on ju je čuo! U

njegovoj prividnoj uljudnosti naslućivala je prigušeni bijes. Morala je svakako

izaći...

- Oprostite, idem načas u kuhinju. -Požuri k vratima i siđe stubama. Kad se

vratila, Kurt je još bio ondje. - Ja...

- promuca Letty, stojeći nepomično na vratima. Njegova joj je hladnoća

oduzela svu snagu. - Nisam znala da će Ada...

- Nešto sam ti donio - reče joj Kurt, ne osvrćući se na njene riječi.

- Oprosti? - Zacijelo joj nije donio neki dar.

- U mojoj je radnoj sobi.

On izađe, a ona žurno pođe za njim. Sve do novog dijela kuće. Soba je bila u

mraku, a kad je on otvorio kapke, svjetlo ju je zaslijepljelo pa je zatvorila oči.

Uto se pojavi Guido, noseći nekakvu kutiju, koju položi na pod.

- Kupio si slike! - poviče Letty, znajući slabost svog muža. - Za mene... za

mene!

On joj ne odgovori, već podigne poklopac i iz kutije izvadi platno zaštićeno

tkaninom. Podigne ga i pruži joj ga.

Letty je zanijemjela kao očarana. A onda, poslije nekog vremena, koje se

činilo dugo poput vječnosti, Kurt joj pruži drugu sliku i tako šest zaredom.

- Nije moguće - promrmlja ona, zaslijepljena suzama.

- Jesu li to one? - upita je Kurt.

Ona potvrdno kimne. Sve su slike bile tu.

- Kako si ih uspio naći?

- Imam prijatelje - odgovori joj, ne gledajući je.

Prijatelje! Zar je s pomoću tih prijatelja mogao naći šest malih slika prodanih

prije nekoliko mjeseci nekoj nepoznatoj staretinarnici? A ako je mogao naći

tako nepoznate predmete, što bi se dogodilo kad bi se upustio u potragu za

ženom i svojim djetetom?

Od same se pomisli na to Letty smrzne. Udala se za bogatog i autoritativnog

čovjeka, ali njegova je moć bila još veća nego što je mislila. Mora otiđi što prije.

Kad on sazna da je trudna, cijeli joj svijet neće biti dovoljan da joj ponudi

sklonište.

Shvati da mu mora nešto redi, pa se okrene prema njemu. Ali soba je bila

prazna. On je nestao.

X.

Kurt je bio u svojoj sobi i raspremao kovčege. Nije ju čuo, pa je tako Letty imala

priliku da ga načas promotri. On nasluti njenu nazočnost pa podigne glavu. U

njegovom se hladnom pogledu naziralo neodređeno razočaranje.

- Ja... nisam ti se dospjela zahvaliti - reče Letty, oprezno ulazeći u njegovu

sobu. Nagonski je osjećala da će idući trenutak biti odlučujući.

- Nije važno - odgovori joj on bezlično.

- Ada je došla bez najave... - Nije bilo odgovora, on se i dalje bavio

raspremanjem. - Nema više novca.

- Ah, je li?

- Hoće da joj ga ja posudim.

- Daj joj ga. Ne pitam te kako trošiš svoj novac. Ako će ti to biti od pomoći,

misli kako ti je to plaća za pružene usluge.

- Ti sve izopačuješ! - napadne ga ona.

- Ja ništa ne izopačujem! Rekla si mi da Ada želi novac, a ja kažem da je

odluka na tebi, ako nisi već potrošila sve što sam ti dao. Treba li ti još?Jesi li

zato došla?

- Nemam baš mnogo prilike za trošenje novca, jer sam ovdje zarobljenica.

- Zarobljenica? Govoriš li mi da si ovdje protiv svoje volje?

- Ne, dabome, ali... ti putuješ po Europi, a ja ostajem ovdje, sama... - Prekine

se. Kurt pogledom prijeđe po sobi, a onda ga svrne kroz prozor, prema jezeru i

planinama.

- Mogu zamisliti da sve ovo može postati dosadno - odgovori on, glavom

pokazujući sve oko sebe.

- Vrlo dobro si shvatio što sam htjela reći. Nije važno što nas okružuje...

-... dovoljno je da ima novca! - dovrši on.

Letty je htjela reći da su važne osobe, ali od Kurtovih je riječi zanijemjela.

Zar je povjerovao Adinim riječima? Kakva ironija! Ona se za nj udala radi

novca, dok gaje iz istog razloga Alida odbila!

- Čini mi se da loše biraš žene! - poviče zlobno ona, bježeći iz sobe, ali on je

uhvati i prisili je da ga pogleda u oči.

- Što si rekla? Pogrješno sam izabrao svoju ženu?

- Pusti me! Misli što hoćeš! - poviče, nastojeći se osloboditi njegova stiska. -

Nisam ja pozvala Adu ovamo, ali ona može dobiti sav moj novac! Ne želim ni

liru od tvog prokletog novca!

Kurt ustukne kao da ga je pljusnula.

- A što onda hoćeš?

Letty je bila skršena. On je više ne razumije. Pomisli na dijete, pa dođe u

napast da se baci pred njega i zamoli ga da ih oboje voli. Ali baš radi djeteta

smogla je snage da se sabere, da podigne glavu i pogleda ga ravno u oči.

- Reci ću ti što hoću - počne sigurnim glasom. Hoću da se naše dijete rodi u

svijetu ljubavi! Ljubim te i htjela bih da sve bude kao prije... - Ali iz usta joj nije

izašla ni jedna riječ. Letty je bila očajna, obuzeta proturječnim osjećajima.

- Ti ne znaš - uzdahne Kurt.

- Kad sam se udala za tebe - reče na posljetku - ni načas nisam pomislila da će

biti ovako.

- Ni ja.

- Idem k Adi. Zacijelo se pita...

Na njegovim se usnama pojavi zajedljiv smiješak.

- Samo idi svojoj maćehi. Ispričaj me, jer neću večerati s vama. Imam mnogo

zaostalog posla.

- Hvala ti na slikama - reče Letty očajna, jedva susprežući jecaje.

Ali on je nije čuo, jer je upravo zazvonio telefon. Kad je zatvorio vrata, Letty

začuje kako govori na talijanskom, a jedina riječ koju je razumjela bila je: Alida.

Te ga večeri više nije vidjela.

***

Jutarnje sunce zađe za oblak, a Letty zadršće.

- Jesi li zaista odlučila? - ponovo je upita Gustavo..

- Da, mislim da će tako biti bolje.

- Nisi dolazila mnogo dana - zamišljeno primijeti on, a ona se upita na koga

joj on nalikuje. - Bio sam zabrinut. Pomislio sam da nas je nekidan tvoj muž

otkrio i da je ljubomoran.

Ljubomoran! To nije prava riječ. Osoran i posesivan, to da!

- Ja bih trebala biti ljubomorna. Ako se slažeš, otišla bih sutra rano ujutro.

- Kamo ćeš poći?

- Za početak u Pariz... - Odmah se preplaši da je previše rekla. Kurt i njegova

poznanstva... - Možda i na drugu stranu, ne znam.

- Plašiš se da te ne odam? - upita je Gustavo razočaranim tonom.

Letty je načas oklijevala. Osjećala je da nije iskren s njom, a osim toga,

poznavala ga je tako malo. Odakle dolazi? Što radi tu? Zašto gubi vrijeme kad

zna da od nje neće dobiti ništa?

Krenuli su prema ruševinama, šuteći, utonuli u svoje misli, svoje strahove.

Strah i sumnja... sve je počelo odatle. Kurt voli Alidu, a oženio se s Letty.

Bez uzajamnog povjerenja brak se mora pretvoriti u promašaj! Prošle se noći

nemirno okretala u praznom krevetu, a i ujutro su je mučili očaj i sjećanja.

Više ništa nije postojalo, ni planine, ni dvorac, ni jezero, već samo samoća,

njena želja, očaj spoznaje da njen muž leži u susjednoj sobi, i da je tako odredio

još od prvog dana njihova braka.

A tko još danas spava u odvojenim sobama? Ta nisu više u srednjem vijeku!

A ona želi Kurta! Želi ga slijepom, gotovo bijesnom silinom!

Ona želi da je on voli, da spava uz nju. da joj iz noći u noć daje svoju ljubav.

Želi njihovo dijete podizati u pravoj obitelji. A ako ne može imati sve to, onda je

bolje pobjeći, nego podnositi očajnu bol njegovih prijevara.

Stoga je postojalo samo jedno rješenje: sutra, dok cijela kuca bude još utonula

u san, otići će s Gustavom na suprotnu obalu. Bude li njen bijeg smutio život

Kurtu i Adi, što može! Mora misliti samo na sebe... i na svoje dijete.

- Drago mi je što si došao, jer bez tvoje pomoći ne mogu ništa - reče mu Letty

dok su se vraćali na plažu.

- Misliš li da će te Kurt naći?

- Slušaj, ako mi ne želiš pomoći, samo reci!

- Ne, ne! Neću prekršiti svoju riječ, ali Kurt je tako odlučan...

- Plašiš se... Ne, nisam ti to htjela reći! Shvaćam te, Gustavo, vjeruj mi.

Nakon toga se dogovore da će se sastati iduće jutro u sedam sati.

Pred sobom je imala još jedan dan, koji će provesti s Adom i, koje li ironije

sudbine, baš s Kurtom. Zašto nije nekamo otputovao? Da pred njim hini

situaciju koja ne postoji?

- Zar se nešto dogodilo? - upita je maćeha nakon objeda. - Kurt je upravo bio

otišao s izlikom da ima posla. - Jesi li govorila s Kurtom?

- Jesam.

- I što ti je odgovorio?

- On... ja još ništa nisam odlučila.

- Dobro, mogu čekati!

Cijelo poslijepodne Letty je morala provesti s maćehom, odgovarati na njena

pitanja, hiniti da je sluša.

A to je bio posljednji dan uz Kurta, posljednja noć... Sutra će biti daleko...

***

Jedna se misao počela polako uvlačiti u Lettynu glavu, i to upravo kad se Kurt

pojavio na čaju. Ona mu pruži šalicu i pritom osjeti miris njegove vodice za

poslije brijanja.

Zavaljen u naslonjač, čavrljao je s Adom, pokušavajući i Letty uvući u taj

površan razgovor. Ona je jedva odgovarala. Hoće li imati hrabrosti? Ta joj je

misao postala opsesija.

Za večerom ga je promatrala s druge strane stola.. Za njega je postala gotovo -

tuđinka. Ali nikad se neće osloboditi uspomene na njega. Više nikad neće voljeti

nekog muškarca... Usne su joj se osušile od uzbuđenja, pa ispije gutljaj vina.

- Zar se ne osjećaš dobro? - upita je Kurt, a Letty bi se bila zaklela da je on

posve zaokupljen razgovorom s Adom.

- Imala sam jaku prehladu vrijeme tvoje odsutnosti.

Ada ih oboje pogleda, i nasmiješi se.

- Nadam se da se vas dvoje niste posvadili zbog mene! - reče

Njena je primjedba samo pogoršala situaciju. Sad Kurt nije skidao pogled s

Letty, a ona se pitala zašto je odjenula tu haljinu koju Kurt posebno voli.

Guido je kavu poslužio u salonu.

- Konjak? - upita Kurt, posluživši najprije Adu, a Letty niječno zatrese

glavom. - Izvrstan je za prehladu - ustraje on.

I za dijete? - htjede upitati Letty, ugrizavši se za usnu. Je li već spakirala

kovčege ili je to samo san? Hoće li sutra uistinu otići?

- Oprosti - promrmlja odmah, a Kurt je uhvati za ruku.

- Jesi li zaista dobro? - ponovo je upita i potom tiše doda: - Hoćeš li da Adu

pošaljem odavde?

-Ne!

Kako je to besmisleno! Sad šapuću tajne kao dvoje ljubavnika, a on je

zapravo uopće ne voli! Voli Alidu, koja je dio njegovog svijeta, koja zna

organizirati sjajne zabave!

- Malo sam umorna...

- Zašto ne pođeš u svoju sobu? - reče joj on toplim glasom, punim značenja. -

Uporno ju je gledao, kao da je želi prisiliti da podigne oči k njemu.

- Da, mislim da ću poći na počinak. Oprosti, Ada.

Uspjela je izaći iz sobe da ne brizne u plač. Bila je iscrpljena. Završio je

posljednji dan s njim. Ostajala je još sam noć... Ali, hoće li imati hrabrosti? A

što ako je on odbije? Hoće li preživjeti to poniženje? Možda se on ljubazno

ponašao prema njoj samo zbog Adine nazočnosti?

Dugo je ležala širom rastvorenih očiju, osluškujući kućne šumove. Slaže li se

Ada s Kurtom?

Čudno, ali nije bila ljubomorna na nju.

Napokon prepozna njegove korake u hodniku. Kao i uvijek, najprije uđe u

kupaonicu da se istušira. Zamišljala ga je kako se svlači. Očajna, sklopi oči,

trudeći se da odagna tu sliku, ali bez uspjeha. Izbjegne joj jecaj.

Jeli je čuo? Srce joj je ludo tuklo. Jedan dio nje je želio da otvori vrata i dođe

k njoj, a drugi se plašio toga. A kako će ponovo smoći hrabrosti da ga ostavi ako

mu se prepusti?

Nije došao. Uto iščezne i trak svjetla što je prodirao kroz njegova. Ali Letty je

već odlučila. Ustane, upali svjetlo i pogleda se u zrcalo. Želi li je još? Sjeti se

njihove prve ljubavne noći u Parizu i preplavi je val topline. Legne li u postelju

do njega, hoće li joj moći odoljeti? Zadršće sjetivši se svih ljubavnih užitaka

koje joj je pružio.

Kakve god bile posljedice, mora sebi priuštiti još pokoji trenutak sreće.

Drhtavim rukama odjene noćnu košulju. jer usprkos svemu, nije imala

hrabrosti poći k njemu.

Sa srcem u grlu, na vršcima prstiju, Letty prijeđe kupaonicu i tiho otvori

vrata. Utonula u tamu, Kurtova se soba doimala praznom. Nešto se pokrene,

začuje se prigušen mrmor i zapali se svjetlo na noćnom ormariću. Napola

sjedeći, Kurt ju je netremice gledao.

Činilo se da se ni njemu ne da govoriti, ali je bar nije otjerao.

Letty tiho zatvori vrata i priđe postelji dok ju je Kurt šutke gledao. Ona se

uvuče pod pokrivač, a tijelo joj prožmu drhtaji Kako ga želi... ali on je dalje bio

nepomičan.

Tad se Letty počne polako svlačiti, ali on i dalje ostane nepomičan poput

stijene. Ona ga pogleda molećivo i shvati da i on nju želi...

Na posljetku se on pokrene i naglo joj skine košulju. I to je bilo sve. Ni jedna

riječ, nikakva nježna kretnja.

Koliko se puta svukla pred njim? Kurt bi je obično milovao i potom privijao k

sebi. Zašto sad stoji nepomičan? Što još hoće?

Nježno mu dodirne usne, dok su joj dojke milovale njegova prsa. Gotovo

nevoljko on joj položi ruke na leđa. Lettyn poljubac postane prisniji, požudniji, i

on joj ga uzvrati, sad već nesposoban da se odupre toj čulnosti.

Dok joj je srce ludo udaralo od sreće, Letty se čvršće privije uz njegovo

snažno, toplo tijelo.

- Znao sam da nećeš odoljeti - pobjedonosno joj šapne. - Stvoreni smo jedno

za drugo, zauvijek! - To je znala. Ali ako ne ode, njen će život biti užasna muka.

-Reci da me želiš - šapne joj Kurt. - Reci mi!

Njen odgovor priguši gotovo žestokim poljupcem. Nisu vodili ljubav još od

one večeri kad su priredili zabavu, prije tjedan dana. A činilo se da je otad prošla

cijela vječnost!

Njegova su usta brzo prelazila po njenoj koži, potom su sišla na grudi, ne

zaustavljajući se...

- Ne, ne još! - promrmlja ona, ali on je nije slušao. Stiskao ju je sve jače, a

srce mu je snažno tuklo. - Ne...

- Nikad se više nemoj udaljiti od mene! - gotovo krikne on. I uzme je

stravstveno, divlje, ne obazirući se na njen užitak.

A onda ga Letty, očiju punih suza, zadrži u zagrljaju, iscrpljenog, zadihanog...

Da je bar malo mislio na nju! Ali i tako je bila sretna, držeći ga u zagrljaju.

Zatomi jecaj. To je bila njihova posljednja ljubavna noć, željela je da bude

savršena...

Kurt je spavao, i Letty ga pokrije. Bio je nevjerojatno privlačan. Pokuša

izvući nogu pritisnutu njegovom težinom

- Jesam li te povrijedio? - promrmlja Kurt u drijemežu, a ona zatrese glavom.

Na njegovim lijepim usnama pojavi se podrugljiv smiješak. - Davno mi se to

nije dogodilo.

- Što?

Ponovo se nasmiješi, a njegov zbunjen izražaj Letty ispuni nježnošću.

- Inače se više svladavam.

- To nije važno.

- Ali ti nisi...

- Nije bitno!

- Možda imaš pravo - ozbiljnije reče Kurt. - Ali ovaj put... - I sve počne

ispočetka.

Letty mu dopusti da je ponese u svijet čudesnih uzbuđenja, želeći da nikad ne

prestanu.

Cijelu su noć vodili ljubav. To za Letty nije bio samo užitak, nego nešto

mnogo, mnogo više. A kad je zora ružičastim obojila planinske vrhove, ona je

donijela neopozivu odluku.

XI.

Kurt na posljetku usne. Iscrpljena i sretna, Letty nije mogla zaspati Zacijelo je

poludjela kad prihvaća da ostatak svog života poput statista živi uz Kurta. Nije li

se njome oženio iz ljubavi? Voli li još Alidu? Pa što! Ona će se zadovoljiti i

time.

Shvatila je kako poslije te noći nikad neće imati snage da ga napusti. Sklopi

oči i zadršće sjetivši se ljubavi koju joj je Kurt pokazao. Je li hinio? Dobro, onda

će ona hiniti da mu vjeruje! Prihvaća tu ulogu bude li joj on i u drugim noćima

svjedočio svoju ljubav. A kad on svoje vrijeme i pozornost bude obratio drugoj,

ona će tad imati dijete s kojim će se tješiti. A tu je bilo i slikanje... može

nastaviti studij.

Jutarnje je svjetlo prodiralo kroz kapke, i tek tad se Letty sjeti da je zaboravila

na Gustava. Mora otrčati na plažu i reći mu da ne namjerava otići. To nije bio

baš lagan pothvat, ali ipak nekako sklizne iz postelje i uđe u svoju sobu. Na

brzinu se odjene. Nije se usudila izaći kroz kuhinju, plašeći se da je ne vidi

netko od posluge. Kroz glavna vrata je bilo isto tako opasno, jer su na njima bile

brojne brave. A nije mogla sići ni s terase, jer je mislila da možda netko

posprema salon.

Skloni su u Kurtovu radnu sobu, ali sa svakim je trenutkom postojala sve veća

opasnost da je netko vidi. Slike njene majke su još bile tu. Zašto? Da, odlučili su

da ih ne pokažu Adi. Zaboga, Ada? Kako će se nje osloboditi? Tako da joj da

novac?

Sad je salon bio prazan, pa brzo izađe na terasu i siđe niza stube, sva u strahu

da bi je Kurt mogao opaziti s prozora. Već je bilo osam sati, i Letty začuje

brujanje snažnog motornog čamca koji se približavao pristaništu. Letty s nije

obazirala na nj, misleći kako to zacijelo donose povrće i voće za kuću.

Na plaži Gustavu nije bilo ni traga. Zakasnila je, a možda je on nije čekao.

Uzdahnuvši, sjedne na stijenu i zagleda se u jezero, koje joj se tog jutra učinilo

veličanstvenije no ikad. Nije li to najdivnije mjesto na svijetu?

Iznenada ugleda čamac i u njemu Gustava. Letty ustane i počne mu mahati,

ogledavajući se oko sebe, u strahu da ne bi tko naišao.

- Mislila sam da si se predomislio! -poviče ona, potrčavši k njemu.

- Gdje su tvoje stvari? - upita on kad je pristao.

- Slušaj - počne ona, uvjerena da je Kurt već ustao. - Ne znam kako da ti

objasnim... Bio si vrlo ljubazan...

- Ne ideš? Predomislila si se? - Ne sačekavši odgovor, Gustavo prasne u

nervozan smijeh, mrko je gledajući.

- Gustavo, što ti je? Mislila sam da si zadovoljan!

- Zadovoljan! Nakon svega što sam učinio! Baš sad kad sam već bio blizu... -

Naglo ušuti, gledajući preko Lettynih ramena.

Netko je dolazio.

Letty se naglo okrene. To je mogao biti samo Kurt. Ali nije bio sam. Iza njega

se pojavila... Alida! Što ona radi tu? Kako je saznala?

- Sva sreća, stigli smo na vrijeme! -poviče Alida.

Ali Letty je vidjela samo svog muža, čije lice sad nije odražavalo ljubav i

nježnost, nego samo divlji bijes.

- Ako si dirnuo moju ženu, ubit ću te! -Letty i Alida su ga zajedno spriječile

da se baci na mladića. - Što radiš ovdje? - doda i počne psovati na talijanskom

jeziku. Gustavo ustukne nekoliko koraka.

- Ja sam kriva! - umiješa se Alida. -Priznao mi je da ima ljubavnicu, ali ni u

snu nisam pomislila da je to Letty. Da sam znala...

Letty ništa nije shvaćala. Alida poznaje Gustava? Što joj je on rekao? Zašto?

Polako je počela shvaćati, dok ju je obuzimao užasan bijes.

- Hoćete li mi reći što se ovo događa? -gotovo krikne, nadajući se da će je čuti

u svoj toj zbrci.

- O tome ćemo kod kuće.

Čekaj me u mojoj radnoj sobi - odgovori joj Kurt.

- Ni govora! Zar si izgubio glavu? Gustavo nije učinio ništa loše. Ja sam mu

dopustila da dolazi ovamo. A bi li mi sad netko mogao objasniti na engleskom

jeziku što Alida radi ovdje?

Kurt joj htjede odgovoriti, ali ga Alida pretekne.

- Žao mi je. Nisam ni slutila koliko si osamljena. Htjela sam ti biti

prijateljica... ali nisam znala da imaš ljubavnika.

Letty razgorači oči.

- Ljubavnika? Zacijelo si posve luda! Gustavo, reci im istinu!

Sama činjenica što ga je zazvala po imenu, u Kurtu je udvostručila bijes.

- Otkad? - Osim bijesa, na licu mu se čitalo nezadovoljstvo zbog tog prizora.

- Radije ti odgovori meni! - poviče Letty. - Zašto je Alida ovdje?

- Htjela sam te spriječiti da učiniš glupost - odgovori ona umjesto Kurta. -

Moj je brat već radio ovakve stvari, nisam ga smjela pozvati. Došao je samo radi

motornog čamca...

- Tvoj brat? - Letty pogleda najprije Alidu pa Gustava, koji je izbjegavao njen

pogled. - Što ti je rekla? Tvoja ti je sestra obećala motorni čamac ako...

To je bilo previše. Kurt zakorači k njoj i gotovo je podigne sa zemlje.

- Smjesta se vrati kući! S tobom ću poslije razgovarati. Najprije ću...

- Ne - prekine ga Alida, uhvativši ga za ruku. - Letty nije kriva. Trebala sam

shvatiti... - Ali zadovoljstvo joj se naziralo u očima. Ona je sve to smislila.

Gustavo je pristao zavesti Letty, ili bar hiniti da je to učinio, a zauzvrat će mu

njegova sestrica darovati motorni čamac!

Ali prije nego što je Letty išta dospjela reći, Kurt odgurne Alidu i odvuče

svoju ženu prema kući. Hineći da se svađaju, Alida i Gustavo krenu za njima.

Uto se na terasi pojavi Ada, blijeda i preplašena.

- Hvala Bogu da si živa i zdrava! - poviče i potrči k Letty da je zagrli. - Netko

je čuo povike i rekli su da si pobjegla čamcem, a ja znam da se plašiš mora i

mislila sam da si se utopila!

Zanijemjela, Letty joj ne odgovori.

Činilo se da je Alidi dosadno, a Kurt je bio izvan sebe.

- Letty nije ništa, kao što vidiš - odgovori Kurt s mirom koji zapravo nije

osjećao. -A sad nas ostavite same.

Ali Ada se nije dala tako lako otpraviti.

- I ja sam član obitelji i neću dopustiti...

- Molim te! - ušutka je Letty, vidjevši da će Kurt prasnuti.

- Htjela si pobjeći? - upita Kurt.

- To je nesporazum, reci mu, Gustavo! -poviče Letty.

- Kako bi bilo da se malo smirite? -umiješa se Alida.

- Što moram reći? - upita Gustavo.

- Istinu! - Lettyn povik ušutka sve ostale.

- Ali već sam je rekao! - Gustavo pogleda sestru, i Letty spazi pogled

odobravanja u tamnim grofičinim očima. - Tražila si da danas dođem ovamo.

Htjela si napustiti muža.

Letty osjeti mučninu, a cijela se soba zavrti oko nje.

- Ako te Letty htjela napustiti, zacijelo si je zlostavljao! - brzo reče Ada.

Posjedne Letty na stolac i doda: - Shvatila sam da se događa nešto čudno, nisam

glupa! - Pogleda Alidu i odjednom shvati njen položaj u kući. - Zatraži rastavu i

izvuci mu i posljednju liru!

- Dosta! - zagrmi Kurt. Brzo priđe Letty i pridigne je. - Svi van! - poviče,

gledajući Alidu. - Ostanete li još trenutak na otoku, ne odgovaram za sebe!

- Ali - usprotivi se Alida.

- Van! - ponovi Kurt.

- Ja ne odlazim odavde! Ostat ću sa svojom pastorkom - reče Ada.

- Tvoja je pastorka sad moja žena i ona će me slušati. Gosti dolaze samo kad

su pozvani, a to nije slučaj s tobom!

- Kurte!

- Ne prekidaj me, Letty. A ti... - okrene se prema Gustavu, jedva se

suzdržavajući da ne navali na njega. - Van iz ove kuće, i stupiš li više na ovaj

otok...

- Kurte, Kurte! - Alida ga pokuša smiriti, podsjećajući ga na deset godina

provedenih skupa, a kako to Letty više nije mogla slušati, izađe na terasu. Zašto

Kurt vjeruje više Alidi nego njoj? A Gustavova prijevara? Oh, to je bilo previše.

Stigla je do stuba kad je Kurt zadrži.

- Pusti me! Vrati se svojoj Alidi!

- Imam pravo na objašnjenje - reče on, ponovo je vukući prema kući.

- Nemam ti više što reći! Odvedeš li me ponovo tamo, kričat ću!

- Kriči koliko hoćeš, ionako te nitko neće čuti! - Povuče je u svoju radnu sobu

i zatvori vrata. - A sad hoću istinu!

- Što ti mogu reći kada ti slušaš samo Alidu!

- Ne slušam nikoga, ali tu su činjenice.

- Činjenice! Vidio si me na plaži s Gustavom, i to je sve!

- Da nisi izgovorila to ime! Želiš li me uvjeriti da je to bilo slučajno?

- Ne... ne baš točno tako.

- Jesi li imala sastanak s njim?

- U određenom smislu.

- Kako to misliš?

- Ne onako kao što misliš ti!

- Onda mi reci što moram misliti.

- Htjela sam mu... htjela sam mu dati jednu poruku.

- Koliko si ga puta vidjela prije?

- Ne znam... često. Jednog sam ga dana zatekla tamo. - Jednog dana! Zaista je

bila naivna! Gustavo je dolazio samo onda kad je znao da Kurta nema.

- I nisi mu rekla da je otok privatan posjed?

- Možda je mislio da ima pravo dolaziti jer je brat tvoje ljubavnice - odbrusi

mu Letty, a njegovo se lice smrkne. Je li pogodila točno u sredinu?

- A kakvu si mu poruku htjela dati?

- Ja... rekla sam mu da sam se predomislila.

- Znači da si htjela otići s njim!

- Ne. Da, eto... ne! - Kad bi priznala Kurtu da je ljubomorna na Alidu, on bi to

shvatio.

- Čuo sam dovoljno! - reče on krenuvši prema njoj. Ona pomisli da će je

udariti, ali on je udario šakom o stol. - Zašto si se predomislila?

Pogledi im se sretnu. Zar mu nije pokazala da ga voli svim svojim bićem?

Ali Kurt svrne pogled i prasne u ludi smijeh.

- Sad mi je jasno! - Prijezirno pogleda Letty. - Udala si se za mene radi novca,

a Ada misli da nije dobila svoj dio kolača! -Potpuno prazna, Letty ostane šuteći.

- Oh, ne žalim se - nastavi on. - Platio bih cijelo bogatstvo da u krevetu imam

ženu poput tebe. Imaš nevjerojatan čar, Letty. Nevin čar i nagonski znaš što

muškarac voli. -Podigne joj bradu i prisili je da ga pogleda.

- Ali te vrline steknu sve žene koje se žele udati za milijunaša. Reci mi, tko te

to naučio?

Misleći da će se onesvijestiti, Letty ipak skupi nagu da mu odgovori:

- Sad shvaćaš da nema nikakve razlike udati se muškarca radi novca, i ne

udati se za nj iz istog razloga! - Sva izvan sebe dohvati pritiskač za papir u baci

ga na njega. Nije pogodila njega nego vrata, i načas je u sobi zavladala teška

šutnja.

- Porazgovarat ćemo kad se budeš ponašala onako kako zahtijeva tvoj položaj

- reče joj tad on i krene prema vratima. Podigne pritiskač za papir i doda: -

Idem provjeriti jesu li de Bramieri i tvoja draga maćeha napustili otok. Reći ćeš

Adi da može dobiti novac koji želi, ali ti zabranjujem da više ikad vidiš onog

muškarca! I volio bih da se držiš po strani dok svi ne odu! - Načas zastane, a

onda joj pruži pritiskač. - Baci ga opet ako će ti to koristiti da se osjećaš bolje -

doda i izađe iz sobe.

Sad kod Kurta više nije bilo ni tračka nježnosti. Letty stisne malu kristalnu

kuglu i odloži je na pisaći stol. Alida je svojom podlom spletkom pobijedila.

Zagleda se u platna svoje majke i sjeti se s kojom je žestinom on tvrdio kako

će prevrnuti nebo i zemlju da je nađe ako ga napusti. No sad je uz Alidu možda

više i neće tražiti. Osim ako ne dozna da je trudna...

Ali to neće doznati! Prije nego što je ponovo uhvati trenutak slabosti, mora

otići. Priđe prozoru i zagleda se u motorni čamac koji se udaljavao. Kako da

pobjegne?

Nad jezero se podigao povjetarac i jedrilice su plovile po njemu. I tad se

odjednom sjeti da je Gustavov čamac ostao na žalu...

XII.

Kuća je bila utonula u tišinu. Letty oprezno virne kroz vrata i shvati da joj je put

slobodan. Dohvati torbe i krene prema plaži. Bilo je mračno, a ona nije imala

svjetiljke, ali je svejedno uspjela sići do čamca.

Nad nebo su se nadvili gusti oblaci, koji su naviještali nevrijeme, ali ni to je

nije pokolebalo u njenom naumu. Smjestivši se, pokuša se sjetiti svega što je

morala učiniti. Podigla je jedro, ali ne cijelo, pa je jedrilica plovila umjereno

brzinom. Stisnutih vilica, Letty se trudila održavati ravnotežu i grčevito je

stiskala kormilo.

Koliko je dugo plovila tako?

Činilo se da se svjetla gradića udaljuju, ali možda je to bio samo optički

privid. Nakon pola sata Letty shvati da se svjetla zaista udaljuju i da ju je vjetar

bacio izvan smjera, pa se morala okrenuti ako je htjela stići u gradić.

Činilo se da noć nikad neće proći. Letty je bila sva mokra od valova i kiše.

Nije znala gdje je, pa se pitala ne vraća li se ponovo na mjesto polaska. Valovi

su postajali sve snažniji, pa je voda već prodirala u brodicu.

Osjećala se izgubljenom. Odjednom su nestale planine i svjetla. U potpunom

mraku se čulo samo škripanje jarbola. A oko nje samo mrkla noć i crni valovi...

Brodica se svaki tren mogla prevrnuti ili udariti o stijene. A jezero je

duboko...

Obuzeo ju je očaj. I vrijeme joj je bilo neprijatelj! Odjednom njen bijes i

nezadovoljstvo zamijeni slijepi strah.

I tad je obasja zasljepljuće svjetlo. Nagonski podigne ruke da zaštiti oči od te

svjetlosti, i u tom trenutku začuje brujanje snažnog motora. Netko ju je zazvao, a

veliki motorni čamac joj se približavao velikom brzinom. Netko joj dovikne da

dohvati uže. Bio je to Kurt.

Dva se plovila sudare, a Letty se prestrašeno uhvati za jarbol. Nagnuvši se iz

čamca, Kurt joj je pružao ruke. Ona ga uhvati za zapešća i stisne ih svom

snagom.

Tad ona osjeti kako su je podigle dvije snažne ruke. Više joj ništa nije bilo

važno... Kurt je bio uz nju.

- Zašto si to učinila, Letty? - upita je on.

- Ta ne znaš dobro ni plivati. Jezero je opasno i kad je mirno. Mogla si

umrijeti!

- Mislila sam da ču poludjeti... ali nisam vjerovala da će biti ovako teško -

promrmlja ona.

Na otoku je vladala cijela zbrka. Cijela je kuća bila osvijetljena kao da je

usred dana. Guido i njegova žena trčkarali su amo-tamo. Netko je preko telefona

potvrdio policiji da je Letty nađena živa i zdrava. A ona je mislila da će propasti

u zemlju od stida.

- Svuci tu odjeću i istuširaj se toplom vodom - reče joj Kurt. Pomogne joj se

razodjenuti i odvede je pod tuš. Ponovo zazvoni telefon i on se načas udalji.

Čula ga je kako kratko odgovara. Ponovo se vrati k njoj i počne je trljati

ručnikom po cijelom tijelu. Ali njegove su kretnje bile hladne, suzdržane. On joj

donese frotirski ogrtač i posjedne je u naslonjač, te joj pokaže šalicu tople

čokolade i kekse koje su joj donijeli iz kuhinje

Tek tad Letty opazi kako izgleda njen muž. Bio je bosonog, na sebi je imao

stare traperice i pulover. Još se nikad nije doimao tako divlje. A na licu mu se

vidio izražaj gorčine i boli.

- Zacijelo čekaš neko objašnjenje - počne ona.

- Mislim da je to uzaludno. Imala si sastanak s Gustavom Bramierijem i htjela

si pošto-poto doći do njega.

U njegovu je hladnom pogledu Letty čitala ove riječi: Ti si moja žena i nikad

me nećeš napustiti radi drugog muškarca! Bude li potrebno, silom ću te zadržati!

- Znam što misliš, ali neću biti tvoja zarobljenica! - prasne ona.

- Letty, što ti je? Što ti može dati Gustavo, a ja ne mogu?

- Moju slobodu!

- Slobodu? A ja sam mislio da si se vezala za mene.

- Svi mogu pogriješiti - odgovori mu ona, okrenuvši se da sakrije suze.

- Ah... možda.

- Samo to imaš reći? Oženio si se mnome samo zato da dobiješ dijete, s

tajnom namjerom da nastaviš svoju vezu!

- I misliš da je to gore nego se udati za mene radi novca i zavesti mladoga

Gustava?

- Zavesti mladoga Gustava? Znači da ti i ja imamo isti ukus!

- Varaš se, ja ne... - prekine ga lagano kucanje na vratima pa ih pođe otvoriti,

a Letty iskoristi trenutak da obriše oči i ispuše nos.

- Našli su samo ovo! - reče Kurt, vrativši se sa dvije torbe.

- Samo sam to i ponijela.

On joj ne odgovori. Torbe su bile mokre i nije znao kamo bi s njima. Letty ih

htjede uzeti, ali nije si ni pomaknula.

- Spreman sam zaboraviti Gustava - reče on iznenada s očitim naporom. -

Mislio sam da je među nama sve svršeno, ali kad sam otkrio tvoj bijeg, shvatio

sam da griješim i morao sam te naći.

Što joj nudi? Svoju ljubav ili sporednu ulogu? A dijete?

- Misliš li da bih je mogla zaboraviti?

- Bi li mogla?

- Ne znam

U odrazu zrcala spazi kako Kurt promatra torbe. Tad priđe jednoj i počne je

otvarati, ali se Letty usprotivi i pokuša mu je istrgnuti iz ruke.

- Ostavi to! - poviče. - Nemaš pravo prekapati po mojim stvarima!

Ali prekasno. On je već iskrenuo sadržaj torbe na pod. Zašto je uzeo baš tu?

Nemoćna, spazi kako je Kurtovim licem najprije prešao izražaj čuđenja, a potom

nevjerice. Jer tu je bilo sve: kazališne karte, programi koncerata koje su skupa

slušali, čep od boce pjenušca, jelovnik iz nekog pariškog restorana u kojemu su

zajedno jeli, cvijet što joj ga je ubrao na izletu, pisma, razglednice... Sačuvala je

svaku uspomenu, jer će joj samo to ostati od njega.

- Ne shvaćam... što znači sve ovo? - upita on kad se malo pribrao

- Kako ti mogu odgovoriti ako to sam ne shvaćaš!

Počela je skupljati sve, ali on je zaustavi i uhvati za ramena.

- Reci mi! Hoću da mi ti to kažeš!

I tad mu ona, pripijena uza nj, prigušenim riječima prizna svu svoju ljubav.

- Jesi li sad zadovoljan? Ali ne brini se, već ću se snaći... - Nije mogla

nastaviti jer ju je Kurt ljubio s beskrajnom nježnošću. Podigne je u naručje i

položi na postelju.

- Što radiš? Lud si... Ti me ne voliš!

On se ispruži do nje, čvrsto je držeći uza se.

- Nisi ljubavnica onog Bramierija, je li?

- Ona niječno zatrese glavom. - I kamo ste onda pošli? Zašto si htjela pobjeći?

- Nismo nikamo pošli...

- Kako sam te učinio nesretnom! - Ona je šutjela, a on joj raskopča ogrtač i

počne je milovati. - Što ti je rekla Alida?

- Nikad mi nije rekla ništa izričito, već bi samo ponešto natuknula. Navela me

da vjerujem kako ste ti i ona skupa organizirali naš brak i kako ćeš se uskoro ti

vratiti njoj...

- I ti si joj povjerovala?

- A zašto ne? Tako smo se malo poznavali, a ona... ona pripada tvom svijetu. I

poljubio si je za vrijeme vatrometa.

- Ona je poljubila mene!

- Ali otrčao si k njoj u Rim odmah poslije naših zaruka.

- Da, htio sam da to ona prva sazna... nakon deset godina...

- Uvijek je bila ovdje oko tebe, a ti nisi ništa govorio.

- Mislio sam da ti uistinu želi pomoći. I bio sam uvjeren da si dovoljno

odrasla da shvatiš kako je naša ljubav dovoljno jaka da podnese i pomalo čudnu

situaciju. Znaš, to ti nikad nisam rekao, ali jednog sam dana u Parizu sreo

prekrasnu studenticu slikarstva. Bila je u trapericama i staroj majici i imala je

prekrasnu plavu kosu. Jednom mi se nasmiješila i ja sam se zaljubio u nju.

Čak toliko da sam u kavu stavio pet žličica šećera, tako da se nije mogla piti.

Što ti je, ljubavi? Zašto se smiješ?

- Ništa, lud si što voliš mene! Ja sam nitko i ništa. I pogledaj koliko sam ti

nevolja priuštila!

- Da više nikad nisi rekla nešto takvo! Zaboravio sam koliko si mlada, i

koliko je Alida otrovna!

- Ne mislimo više na to - promrmlja Letty i potom doda: - Nisam Adi dala

novac... nisam mogla.

- Dogovorit ćemo se.

I dok je zora svojom sivom svjetlošću prodirala u sobu, ostali su čvrsto

zagrljeni, preumorni da se uvuku pod pokrivač.

Letty je polako obuzeo blagi osjećaj mira. Sad već pripada toj obitelji.

Obitelj...

- Kurte...

- Da, draga?

Sad kad je došao trenutak, Letty je bila zbunjena, zaplašena. On je pogrješno

shvatio njenu plahost, pa joj se značajno nasmiješi.

- Misliš na tvoje voljeno slikarstvo, je li? Želiš dalje studirati? Već sam sve

predvidio. Našao sam u Milanu vrsnog umjetnika, pa preko tjedna možeš živjeti

tamo i nastaviti učenje...

- Ne, ne još! - na posljetku ga uspije prekinuti ona. On je začuđeno pogleda, a

ona mu uputi blistav osmijeh.- Satovi slikanja će još malo počekati. Ja... ja...

mislim da ti moram nešto reći...

Glorija

&

Marta