U SPOMEN Profesoru Milanu Mogušu u spomen (25. travnja ... · knjige Čakavsko narječje nalazi se karta koju je Milan Moguš sastavio s Božidarom Finkom. Na toj su karti ucrtani

1

1LXV

ČASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKAIZDAJE HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO

GOD. 65., BR. 1., 1. – 40., ZAGREB, veljača 2018.

Hrvatski se jezik voli znanjem.

U SPOMEN

Profesoru Milanu Mogušu u spomen(25. travnja 1927. – 19. studenoga 2017.

vaj je svijet 19. studenoga 2017. napustio akademik Milan Moguš, poznati i priznati hrvatski filolog i jezikoslovac, velikan znanosti, naš profesor Po-vijesti hrvatskoga jezika i dijalektologije, predsjednik HAZU od 2004. do

2010. godine, dobitnik brojnih najviših državnih i svjetskih priznanja za znanstveni rad, počasni doktor riječkoga i osječkoga sveučilišta, urednik mnogih časopisa, između ostalih i Jezika – Časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika.

Akademik Milan Moguš rođen je u Senju 25. travnja 1927. godine. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1953. godine „VIII. grupu za narodni jezik i književnost“. Na Akademijinu institutu za jezik zaposlio se 1953. godine. Godine 1956. prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu kao asistent i od tada gradi sveučilišnu karijeru na toj ustanovi od asistenta (1956.), docenta (1964.), izvanrednoga profesora (1969.) do redovitoga profesora (1975.). Od 1961. do 1963. bio je lektorom hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi gdje je upoznao mnoge svjetski poznate slaviste. Doktorat filoloških znanosti stekao je 1962. godine na Sveučilištu u Zagrebu tezom Današnji

OO

Jezik, 65., Lj. Kolenić, Profesoru Milanu Mogušu u spomen

2


3

senjski govor. Predavao je Povijest hrvatskoga književnoga jezika i Dijalektologiju i bio je dugogodišnji voditelj Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (od 1965. do umirovljenja 1992. godine). Katedra koju je on vodio uvijek je imala hrvatsko ime u nazivu! Na Filo-zofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bio je prodekanom 1970./71. i 1971./72. akademske godine. Bio je gostujućim profesorom Sveučilišta u Kölnu (1969./70. i 1973./74.) i gostujućim profesorom Sveučilišta u Manheimu (1987./88.). Predavao je Povijest hrvatskoga književnoga jezika i Dijalektologiju osim na matičnoj ustanovi, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, još na Sveučilištu u Osijeku i Sveu-čilištu u Rijeci. Za znanstveni i nastavni rad dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci 1995. godine i počasni doktorat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 1997. godine.

Njegov je rad povezan s dvjema znanstvenim ustanovama: sveučilištem i Hrvat-skom akademijom znanosti i umjetnosti. Godine 1977. godine izabran je za izvan-rednoga člana, a 1986. za redovitoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i u toj je našoj najvišoj znanstvenoj i umjetničkoj ustanovi proveo četrdeset godina i obnašao najviše dužnosti od tajnika Razreda za filološke znanosti (1985. – 1991.), glavnoga tajnika Akademije (1991. – 1997.), potpredsjednika HAZU (1998. – 2003.) do predsjednika HAZU (2004. – 2010.).

Njegov je znanstveni opus golem, a područje interesa jest hrvatski jezik: hrvatska dijalektologija, hrvatska povijesna fonologija, hrvatska povijesna i suvremena leksi-kologija i leksikografija, suvremeni hrvatski književni jezik i njegovo normiranje.

Milan Moguš znanstvenu je karijeru započeo dijalektološkim istraživanjima svojega rodnoga senjskoga govora, odnosno doktorskim radom Današnji senjski govor. Bio je naš najbolji čakavolog i mnoge je znanstvene članke posvetio čakav-skom narječju: O jedinstvu čakavske akcentuacije, Fonološki kriteriji za određivanje čakavskoga narječja, Nacrt za rječnik čakavskog narječja. Proučavanje čakavskoga narječja zaokružio je u knjizi Čakavsko narječje još 1977. godine i ta je knjiga do danas nenadmašna u opisu i pristupu čakavskom narječju pa je do danas na popisu obvezne literature za čakavsko narječje na mnogim sveučilištima na kojima se studira hrvatski jezik. Knjiga je napisana na strukturalističkim načelima. Njegov je velik prinos hrvatskoj dijalektologiji: znanstveno je dokazao da je čakavska akcentuaci-ja jedinstvena (usuprot ranijim tvrdnjama), za čakavski je naglasni sustav tipična hrvatska akcentuacija s tri stara naglaska ( , , ), a ako je dolazilo do inovacija, one su povezane s tim starim tronaglasnim sustavom u komplementarnosti (ako se promijeni naglasak, ostaje staro mjesto; ako se promijeni mjesto naglaska, ostaje stari naglasni inventar). U Čakavskom se narječju uspostavljaju čvrsti kriteriji za određivanje čakavskoga narječja, između ostalih to su upitno-odnosna zamjenica ča, veze prijedloga s akuzativom i zamjenica ča (zač, poč), jaka vokalnost, do-sljednost u odrazu jata, odraz ȩ iza j, č i ž, konzervativnost akcentuacije, ostvaraji


4

starih i novih zatvorničkih skupina itd. Milan Moguš dao je velik prinos hrvatskoj dijalektologiji općenito, a ne samo u proučavanju čakavskoga narječja. Velik je njegov prinos geografskoj lingvistici. Ranije su se granice među narječjima dijelile crtama na zemljovidima kao da nema nikakve povezanosti među njima. U dodatku knjige Čakavsko narječje nalazi se karta koju je Milan Moguš sastavio s Božidarom Finkom. Na toj su karti ucrtani pojedinačni mjesni govori čakavskoga narječja s njihovim jezičnim značajkama, odnosno ne povlači se crta čakavsko – nečakavske granice. Takvim se postupkom ne isključuje supostojanje govora s nečakavskim osobinama na istim područjima i ne poništavaju se dijalektna preklapanja. Milan je Moguš pokazao time da se hrvatski govori ne razdvajaju međama i granicama (crtama), nego se povezuju brojnim zajedničkim osobinama. U Čakavskom narječ-ju navodi i svoju naglasnu razdiobu od stare do nove. Između staroga naglasnoga sustava s trima starim naglascima na svim starim mjestima i novoga naglasnoga sustava javlja se sustav koji je bliži staroj akcentuaciji, a to je onaj u kojem je došlo do promjene naglaska na istom mjestu, i sustav koji je bliži novoj akcentuaciji, a to je onaj u kojem je došlo do djelomične promjene naglasnoga mjesta, ali ne i do potpune promjene naglasnoga mjesta kao u novom sustavu.

Osim golema prinosa hrvatskoj dijalektologiji, Milan Moguš posvetio je svoje brojne radove i hrvatskoj jezičnoj povijesti, osobito povijesnoj fonologiji, povijesti hrvatskoga književnoga jezika i povijesnoj leksikologiji. Naraštaji studenata kroati-stike proučili su knjigu Fonološki razvoj hrvatskoga književnog jezika koja je tiskana 1971. Knjiga je zbog svoje vrijednosti bila od trenutka objelodanjivanja uvijek na popisu obvezne literature, no nije se dotiskivala jer je objelodanjena 1971. godine i s hrvatskim imenom u naslovu što nije bilo poželjno u bivšoj državi gdje se jezik imao zvati hrvatski ili srpski. Fonološki razvoj hrvatskoga književnog jezika bio je napisan strukturalističkim pristupom, prikazao je povijest hrvatskoga fonološkoga sustava od predslavenskoga razdoblja, preko praslavenskoga razdoblja do starohrvat-skoga i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika; riječ je o jezičnoj okomici koja bilježi promjene u vokalizmu, konsonantizmu i akcentuaciji i utvrđuje zakonitosti tih promjena. Budući da nije dotiskivana, knjiga je bila za studente velika dragocje-nost, do nje nije bilo lako doći, preslikavala se, posuđivala i na različite načine bila je dostupna naraštajima studenata da po njoj otkrivaju razvoj hrvatske fonologije. Knjiga Milana Moguša Povijesna fonologija hrvatskoga jezika objelodanjena je 2010. godine, nastala trideset i devet godina nakon Fonološkoga razvoja hrvatskoga književnoga jezika i uz već poznate dijelove iz Fonološkoga razvoja donosi i nove spoznaje o razvoju hrvatskoga vokalizma, konsonantizma i akcentuacije te novi pristup proučavanju povijesti hrvatskoga fonološkoga sustava, pa možemo reći da nije prošireno i dopunjeno izdanje Fonološkoga razvoja, nego nova knjiga, nezao-bilazna u proučavanju hrvatske jezične povijesti. Povijesna je fonologija hrvatskoga jezika doživjela mnoge pohvalne prikaze, a mnogi ju jezikoslovci citiraju u svojim radovima; temeljna je knjiga za proučavanje hrvatske povijesne fonologije.


5

Povezano s fonološkim razvojem hrvatskoga jezika jest i proučavanje razvoja hrvatskoga slovopisa. Milan Moguš bio je vrstan poznavatelj starih hrvatskih pisa-ma, hrvatske glagoljice i ćirilice, a posebno se istaknuo u proučavanju hrvatskoga latiničkoga slovopisa od prvih hrvatskih zapisa na latinici do suvremenoga latini-čkoga pisma. Nezaobilazan je njegov rad u suautorstvu s Josipom Vončinom Latinica u Hrvata još iz 1969. godine. Nakon toga rada pristup razvoju hrvatske latinice u znanstvenim krugovima više nije isti. Naime, do tada se uglavnom držalo da su Hrvati pisali latiničnim pismom bez ikakvih pravila i želja za usustavljivanjem, a Milan Moguš i Josip Vončina zaključuju da je od početaka postojala želja i nastojanje za usustavljivanjem hrvatske latinice na cijelom hrvatskom prostoru (sjevernom i južnom). Usuprot dotadanjem mišljenju i tvrdnjama tadašnjega jezičnoga autoriteta Tome Maretića da se hrvatska latinica razvijala kao da glagoljica nije ni postojala, autori Milan Moguš i Josip Vončina dokazuju na konkretnim primjerima upravo oprječno, odnosno ugledanje hrvatske latinice na glagoljicu. Hrvatskim slovopisom bavio se Milan Moguš i u kasnijim radovima. Osobito je proučavao nastojanja za usustavljivanjem hrvatskoga slovopisa Senjanina Pavla Rittera Vitezovića koji je dosljedno, kao nitko prije njega, usustavio hrvatski monografemski latinični slovo-pis na bazi dijakritičkih znakova. Milan Moguš bio je izvrstan poznavatelj staroga hrvatskoga slovopisa i pravopisa, njegovih mijena i pravila, a ušao je u povijest i sam kao suautor Hrvatskoga pravopisa iz 1971.

Osim razvoja hrvatskoga gramatičkoga sustava, Milan Moguš proučavao je i povijest hrvatskoga književnoga jezika, odnosno kulturološki razvoj hrvatskoga jezika. Hrvatski jezik ne ostvaruje se samo u gramatičkim pravilima i propisima; on se kroz povijest ostvaruje i u književnosti, u različitim funkcionalnim stilovima, u tropismenosti, u prvim hrvatskim tiskanim knjigama, u reformama hrvatske latini-ce, u stvaralaštvu ljudi koji su kroz stoljeća njime pisali, izgrađivali ga i njegovali. Velika gramatika Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika objelodanjena je 1991. godine. Napisana je u suautorstvu; uz Milana Moguša autori su još Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Slavko Pavešić, Ivo Škarić i Stjepko Težak. To je gramatika suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, a prvo je veliko poglavlje posvećeno povijesti hrvatskoga književnoga jezika koju je napisao Milan Moguš. Akademik Radoslav Katičić u predgovoru gramatici opravdava pisanje povijesnoga pregleda u suvremenoj gramatici jer s pravom tumači da je hrvatski jezik određen ne samo uporabno, nego i povijesno i da mu se „u osobinama ustrojstva uvijek presija-vaju povijesni slojevi pa se njegova pojavnost samo tako može razumjeti“. Povijest hrvatskoga književnoga jezika u proširenom, izmijenjenom i dopunjenom izdanju izišla je i kao posebna knjiga u kojoj se daje slijed razvoja hrvatskoga jezika od prvih pisanih spomenika do danas. U Moguševoj Povijesti hrvatskoga književnoga jezika mnoštvo je primjera iz književnih djela jer se jezik najbolje ostvaruje u književnosti i time je u povijesti hrvatskoga književnoga jezika zaslužno mjesto dobila i povijest hrvatske književnosti. Opremljena je preslikanim naslovnicama jezikoslovnih djela


6

i djela poznatih i bitnih za hrvatski jezični razvoj. Zbog svoje vrijednosti ona je doživjela tri hrvatska izdanja, a prevedena je i na engleski jezik pod naslovom A History of the Croatian Language: Toward a Common Standard i na njemački jezik pod naslovom Geschichte der kroatischen Literatursprache. Tako je s hrvatskom jezičnom poviješću na najbolji način upoznata i svjetska znanstvena javnost.

Jeziku hrvatskih pisaca Milan Moguš posvetio je dosta svojih radova, osobito rječniku hrvatskih pisaca. Bio je među prvim hrvatskim jezikoslovcima koji su rabili računalo u jezikoslovnim istraživanjima. Kao znanstvenik neobično je cijenio točan podatak i nedvojbene činjenice, u čemu mu je računalo bilo dobar pomagač. Najprije je u suautorstvu sa Željkom Bujasom počeo izrađivati kompjutorske konkordancije starih hrvatskih knjiga Razvoda istarskoga, Marulićevih djela, Karnarutićevih djela, Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Računalo je akademiku Mogušu po-moglo da izradi točne i cjelovite rječnike pojedinih književnih djela, a zapisom svih rečenica u kojima se pojedina natuknica nalazi pomoglo je računalo i u tumačenju svih značenja pojedine riječi. M. Moguš uvijek je pisao rječnik svih riječi i svih značenja u nekom djelu, a zapisivao je i frazeme koji sadrže riječ iz natuknice. Nije bio zagovornik tumačenja „manje poznatih riječi“, jer je držao da su „manje poznate riječi“ nepouzdan kriterij. U svojim je rječnicima baš svaku riječ sa svakom svojom pojavnicom zapisivao i tumačio svako značenje pa se tako razotkriva višeznačnost mnogih naših riječi u prošlosti i sadašnjosti. Najpoznatiji je rječnik jednoga knji-ževnoga djela Milana Moguša Rječnik Marulićeve Judite koji je objelodanio 2001. godine, o petstotoj obljetnici nastanka Judite i petstopedesetoj godišnjici od rođenja Marka Marulića. Taj rječnik, kao i ostali Moguševi rječnici, sadrži sve riječi koje se javljaju u Juditi, ali i njihovu frekventnost, odnosno podatak koliko se puta riječ u djelu pojavljuje, potom sadrži sve oblike natuknice i broj njihova pojavljivanja, sva značenja natuknice te frazeme ako se natuknica javlja kao sastavnica nekoga fraze-ma. Za svako se značenje u rječniku navode i primjeri rečenica iz Judite u kojima se riječ potvrđuje. Rječnik pridonosi proučavanju Marulićeva jezika i stila, ali daje i vrijedne podatke o značenjima pojedinih riječi u prošlosti. Rječnik Marulićeve Judite dobio je izvrsne pohvale naših ponajboljih jezičnih i književnih znanstvenika. Izdvojili bismo još rječnik Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića koji je rađen po istom obrascu, a Milan Moguš napisao je i rječnik suvremenijih pjesnika poput rječnika Dobriše Cesarića u suautorstvu s Markom Tadićem, Silvija Strahimira Kranjčevića (prva knjiga: Bugarkinje), također u suautorstvu s Markom Tadićem.

Kad govorimo o leksikografskom radu Milana Moguša, valja upozoriti da je pisao i hrvatsko-inojezične rječnike u suautorstvu, među kojima bismo izdvojili Poljsko-hrvatski rječnik u suautorstvu s Nedom Pintarić, ali i druge rječnike u suautorstvu (Hrvatsko-engleski rječnik, Hrvatsko-francuski rječnik).

Za hrvatsku je jezičnu znanost neprocjenjivo vrijedan Hrvatski čestotni rječnik kojem je prvi autor Milan Moguš uz suautorstvo Maje Bratanić i Marka Tadića.


7

Sedamdesetih godina prošloga, 20. stoljeća, pokrenut je veliki projekt Korpus suvre-menoga hrvatskoga književnoga jezika. Rezultat je toga projekta Hrvatski čestotni rječnik. Rječnik sadrži veliki korpus (poznat kao Mogušev korpus) od milijun hrvatskih riječi koje se pojavljuju u proznim tekstovima, stihovima, dramskim tekstovima, udžbenicima te novinama, a nastao je uz pomoć računala. Iako to nije prvi čestotni rječnik, što autori navode u uvodu, on je najveći i s točno razrađenim kriterijima za određivanje korpusa. Rječnik je objelodanjen 1999. godine, a sastoji se od triju velikih dijelova: Čestotni rječnik, Abecedni rječnik i Abecedni rječnik s pojavnicama. U prvom dijelu rječnika riječi su poredane po čestoći uporabe. Tako doznajemo zanimljive podatke: na prvom je mjestu na ljestvici od milijun riječi glagol biti sa svim svojim pojavnicama, na drugom mjestu je veznik i, pa prijedlog u itd. Poznato je da su takozvane male riječi najčešće u uporabi u mnogim svjetskim jezicima. Vrlo su visoko uz glagol biti glagoli htjeti (14. mjesto), glagol moći (21. mjesto), pa imati (32. mjesto), znati (38. mjesto), reći (51. mjesto). Prva se imenica pojavljuje tek na 54. mjestu i to je godina, a nakon nje odmah je ruka (55. mjesto), pa zemlja (57. mjesto), čovjek (61. mjesto). Posljednje mjesto, s najmanje pojavnica, 569., dijele mnoge riječi u Moguševu korpusu (101 stranica popisa najmanje čestih riječi), od a-mol do žmigati. Navodi iz Hrvatskoga čestotnoga rječnika vrlo su česti u hrvatskim jezikoslovnim radovima jer oni ne pokazuju samo čestotnost riječi, nego i kontekst u kojem se riječi nalaze.

U leksikografskom radu Milana Moguša valja upozoriti na Senjski rječnik, obje-lodanjen 2002. godine. To je rječnik njegova rodnoga Senja, dijalektni rječnik sa šest tisuća natuknica. Svaka je riječ akcentirana; uz značenje i frazeologiju velika je vrijednost rječnika što uz svaku natuknicu sadrži primjer živa govora, to jest ak-centirane rečenice koje je autor marljivo zapisivao, a u kojima se potvrđuje uporaba natuknice. Rječnik sadrži dragocjenu leksičku građu različitih značenjskih polja: imena, nadimci i prezimena (Brāco Moguš, Jēle Žunička), dijelovi Senja (Dvorac, Gorica), područja oko Senja (Nehaj, Velebit), zanimanja (lavoranta, paltarica), životinje (purman, žuška), biljke ( javorika, kostanj), ljudske osobine (dobričina, siromah), nazivi odjeće i obuće (kiklja, kožun), vrijeme i vremenske prilike (burin, kišurina), jela ( jūha, palenta), radnja, stanje i zbivanje (koštat, leć) itd. Dodamo li tome primjere rečenica, dobit ćemo ne samo rječnik, nego živu sliku senjskoga života u prošlom stoljeću. Tim je rječnikom Milan Moguš pokazao kako valja pisati znanstvene dijalektne rječnike i dao smjer i dobre temelje za pisanje hrvatskih znan-stvenih dijalektnih rječnika. Senjski rječnik Milana Moguša često je citiran u našoj dijalektnoj leksikografiji i uzor je hrvatskim znanstvenim dijalektnim rječnicima.

Milan Moguš pokrenuo je rad na dovršenju Benešićeva Rječnika hrvatskoga knji-ževnoga jezika od preporoda do Ivana Gorana Kovačića. Trinaesti svezak rječnika objelodanjen je 2013. godine, a urednici su bili, sada na žalost pokojni, akademici Milan Moguš i Josip Vončina te Anja Nikolić-Hoyt. Benešićev rječnik sadrži golemo blago ne samo hrvatskih leksema, nego i potvrda tih leksema u književnim djelima


8

jer kao primjer natuknice zapisuje rečenice iz poznatih hrvatskih pisaca. Tako u Benešićevu rječniku nalazimo i riječi iz književnoga jezika koje smo s nepravdom zanemarili. Navodimo samo jedan primjer: smješnica. To je dosjetka, duhovita pričica, odnosno komedijica, uči nas rječnik Julija Benešića. Mogli bismo reći da je Benešićev rječnik antologija hrvatskih riječi potvrđenih u hrvatskih pisaca od sredine 19. do sredine 20. stoljeća.

Kad je 1967. sastavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, u ime Katedre za povijest hrvatskoga jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagre-bu potpisao ju je i Milan Moguš. Deklaraciju su osudile tadanje jugoslavenske vlasti jer je tražila da se hrvatski jezik zove svojim hrvatskim imenom (usuprot dotadanjem hrvatsko-srpskom) i protivila se takozvanoj unitarizaciji u jeziku, odnosno tražila je samostalan razvitak hrvatskoga jezika u skladu s njegovim prirodnim razvojem, tradicijom i jezičnom baštinom. U Povijesti hrvatskoga književnoga jezika potpisnik Deklaracije, Milan Moguš, o tom događaju piše: „Državne su se vlasti nesmiljeno oborile na Deklaraciju i na njezine potpisnike, jer su hrvatski kulturni radnici digli glas protiv onoga što su te vlasti podupirale i provodile u oblasti jezične politike. Javne osude Deklaracije bile su besprizivne. Na njih se nije ni moglo ni smjelo od-govarati. Međutim, Deklaracija se usadila u svijest hrvatskoga naroda kao dokaz da je moguće pružiti otpor unitarističkim ostvarenjima Novosadskoga dogovora.“

Za vrijeme hrvatskoga proljeća, 1971., Milan Moguš zajedno sa Stjepanom Babi-ćem i Božidarom Finkom objelodanio je Hrvatski pravopis. Autori su pravopisa držali da je „ovim pravopisom postavljena čvrsta osnovica hrvatske pravopisne norme, koja se u bitnome više ne će mijenjati, što će svima nama kojima je hrvatski materinski jezik ili ga prihvaćamo kao svoj književni jezik omogućiti da odsad imamo ustaljen pravopis“. No, sudbina je pravopisa bila sasvim drugačija. Hrvatski pravopis trojice autora (poznat kao Babić-Finka-Mogušev pravopis) tiskan je, ali nije bio uvezan, a zbog poznatih događaja u Karađorđevu potkraj 1971. godine, pravopis je bio uništen. Jugoslavenskoj unitarističkoj vlasti ponajprije je smetalo hrvatsko ime u naslovu, potom oslanjanje na hrvatsku pismenu tradiciju, pa pravopisni rječnik koji je za-pisao hrvatske riječi koje čine pravopisni problem. Premda je naklada Hrvatskoga pravopisa uništena, većina je pismenih ljudi i dalje pisala po Babić-Finka-Moguševu pravopisu i u vrijeme dok je on bio zabranjen i nedostupan jer su njegova pravila bila ukorijenjena u hrvatskoj pisanoj praksi, što znači opće poznata i prihvaćena. Hrvatski pravopis bio je zabranjen i naklada mu je uništena, kao što je već rečeno, no određen je broj primjeraka ipak spašen i prenesen u London te tamo otisnut 1972. godine. Tako je Hrvatski pravopis dobio nadimak Londonac. Povratak Londonca u Hrvatsku dogodio se 1990. godine kada je u Hrvatskoj nastupilo višestranačje. Hr-vatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša pretiskan je, a od tada je izišlo više izdanja navedenoga pravopisa, dopunjenih i izmijenjenih. Jedno je od tih izdanja i Hrvatski školski pravopis troje autora, Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša, nastao nakon što je preminuo Božidar Finka. Hrvatski školski


9

pravopis objelodanjen je 2005. godine, manji je opsegom, u imenu mu još stoji školski što znači da je didaktički prilagođen za osnovne i srednje škole. I taj pravopis imao je posebnu sudbinu. Kada je objelodanjen, iste godine mjerodavno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa preporučuje ga za škole. Hrvatski školski pravopis u svojim je kasnijim izdanjima usklađen s preporukama Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, tijela koje je promišljalo hrvatsku jezičnu normu u javnoj i službenoj uporabi. To je Vijeće 2012. godine ukinuo tada novi ministar Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (on je sam promijenio ime svojega ministarstva), a potom je 2013. dokinuo i preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa kojom se Hrvatski školski pravopis Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša preporučuje za škole te je za škole preporučio Hrvatski pravopis Instituta za hrvat-ski jezik i jezikoslovlje. Tako je po drugi put politika nasrnula na pravopis dvojice potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika i to u hrvatskoj državi. U međuvremenu, 2010., izlazi i veliki Hrvatski pravopis Stjepana Babića i Milana Moguša također usklađen s Vijećem za normu hrvatskoga standardnoga jezika. I taj je pravopis ostao po strani, premda je pisan u skladu s hrvatskom jezičnom normom i premda su mu autori već provjereni, poznati i priznati pravopisci. Babić-Mogušev je pravopis ostavljen na čekanju za neka bolja vremena, ali ta vremena više ne će dočekati Milan Moguš, na žalost. Milan Moguš kao povjesničar jezika mnogo je pisao o razvoju hrvatskoga slovopisa i pravopisa, a i sam je bio suautor Hrvatskoga pravopisa koji ima ne samo suvremenu, nego i povijesnu vrijednost i koji će ući u povijest hrvatskoga jezika po svojim jasnim pravilima, ukorijenjenosti u hrvatsku pravopisnu tradiciju, po svom pravopisnom rječniku, ali i kao pravopis koji u naslo-vu ima hrvatsko ime u vremenu kada se hrvatski jezik nije smjelo zvati hrvatskim imenom. Teško je naći knjigu s tako burnom sudbinom: uništena u začetku, spašena u inozemstvu, uz naslov dobila i nadimak koji se ne izvodi iz naslova, vraćena u Hrvatsku, proslavljena, preporučena, opet stavljena na čekanje…

Milan Moguš bio je urednikom mnogih časopisa. Uz Jezik, uređivao je i Radove Zavoda za slavensku filologiju, Bulletin scientifique, Hrvatski dijalektološki zbornik, Folia onomastica Croatica, Ljetopis Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti… Su-djelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Kao svjetski poznat znanstvenik bio je članom Međunarodnoga komiteta za onomastičke znanosti u Leuvenu, članom Međunarodnoga komiteta za fonetiku i fonologiju slavenskih jezika u Moskvi, predsjednikom Međuakademijskoga odbora za onomastiku u Za-grebu, članom Central European Academy of Science and Art. Obnašao je i mnoge visoke znanstvene dužnosti u Hrvatskoj.

Teško je opisati sva područja znanstvenoga rada Milana Moguša jer je on autorom (ili suautorom) više od tristo znanstvenih radova i monografija. Kao znanstvenik bio je poznat i priznat ne samo u domaćim, nego i u svjetskim kroatističkim i slavističkim krugovima, o čemu svjedoče brojni citati iz njegovih djela u zemlji i inozemstvu. Njegova su djela nezaobilazna u proučavanju hrvatske dijalektologije i povijesti


10

hrvatskoga jezika, hrvatske leksikografije i leksikologije. Dobitnikom je najviših državnih i slavističkih nagrada i priznanja, a izdvojiti je samo neke: Nagrada grada Senja (1994.), Orden Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1996.), Hrvatska državna nagrada za životno djelo (1998.), Zlatni grb grada Splita (2001.), Zlatni dukat Vukovarsko-srijemske županije (2005.), Nagrada za životno djelo Čakavskoga sabora (2005.), Red kneza Branimira s ogrlicom (2007.), Red Ante Starčevića za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države (2009.), Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za osobite zasluge i dugogodišnje znanstveno, kulturno i javno djelovanje u Hrvatskoj i svijetu (2017. povodom 90. rođendana). Priznat je i u inozemnim znanstvenim krugovima gdje je također dobio prestižne nagrade: Republika Poljska odlikovala ga je Časničkim križem za zasluge 1998. godine, a Slovačka akademija znanosti Zlatnom medaljom Ljudovita Štura (1998.).

Prikaz života i rada Milana Moguša bio bi osiromašen i nepotpun bez njegova nastavnoga rada. Njegov je poziv sveučilišnoga profesora ostavio neizbrisivoga tra-ga na naraštajima studenata. Često je isticao da znanstvene radove i knjige piše za studente. U ocjenjivanju je bio pošten i to su studenti cijenili. Profesor Moguš imao je nadarenost za prijenos svojega golemog znanja na zanimljiv i nadahnut način. Kako je sam volio svoj predmet, tako je prenosio svoje znanje drugima. Svojom je energijom i stilom predavanja privlačio interes za svoj predmet, otkrivao nam je nove znanstvene istine, jednakim žarom predavao je na svom matičnom fakultetu, zagre-bačkom, ali i na riječkom i osječkom i na preddiplomskom i na poslijediplomskom studiju. Za svoj je znanstveni i nastavni rad dobio počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci 1995. i počasni doktorat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 1997. godine. Osim po golemim zaslugama za hrvatsko jezikoslovlje ostat će naraštajima studenata u sjećanju kao izvrstan profesor koji je jedinstvenim nastavnim pristu-pom sve nas, njegove studente, upoznavao s razvojem hrvatskoga jezika i njegovih dijalekata, s hrvatskom leksikologijom i leksikografijom, s pravilima hrvatskoga jezičnoga normiranja. Nedostajat će nam njegova oštroumnost, golemo znanje i nove znanstvene spoznaje koje nam je s velikom radošću i strašću otkrivao i dijelio s nama. Za nas koji smo iz njegovih knjiga učili i imali sreću slušati njegova predavanja i upoznati njegov žar u nastavi i pisanju znanstvenih radova, odlazak s ovoga svijeta ne znači oproštaj, nego nastavak promišljanja onoga što nam je dao – istraživanje hrvatskoga jezika i potrebu za njegovim opisom i zakonitostima. Kao velikan hr-vatskoga jezikoslovlja naučio nas je da je hrvatski jezik zapravo hrvatski identitet i često je isticao riječi popa Martinca koji izjednačuje jezik i narod. Živost njegovih riječi i njegovih znanstvenih djela ne će nestati njegovim odlaskom s ovoga svijeta.

Ljiljana Kolenić

11

Jezik, 65., T. Frleta, Pravilo „drugog mjesta“ u hrvatskom jeziku ili o polu(ne)slobodnom...

PRAVILO „DRUGOG MJESTA“ U HRVATSKOM JEZIKU ILI

O POLU(NE)SLOBODNOM REDU RIJEČI

Tomislav Frleta

a jezik koji ima „slobodan“ red riječi, hrvatski ima začudno mnogo pravila koja tu slobodu ograničavaju. O „slobodi“ reda riječi govorilo se u mnogim hrvatskim gramatikama, člancima i raspravama još od Babukićeve Ilirske

slovnice (1854.) pa kroz cijelo 20. stoljeće, ali i u onima suvremenijima.Tako Katičić u svojoj Sintaksi navodi:

„Riječi se u rečenicama redaju i premještaju posebnim preoblikama. U hrvatskom knji-ževnom jeziku vlada u tom pogledu velika sloboda. Red riječi je uglavnom slobodan i služi izražavanju stilskih tančina.“ (Katičić, 1986.: §1059.)1

Barić i dr. također govore o slobodnom redu riječi:„Ponekad se, zbog slobodnog reda riječi u hrvatskom jeziku, u istoj rečenici pridjev može shvatiti i kao atribut i kao predikatni proširak.“ (Barić, 1995.: §1875.)2

Krene li se vremenski malo unatrag, u Brabecovoj gramatici može se pročitati: „U izjavnim rečenicama red riječi vrlo je slobodan.“ (Brabec, 1961.: §291.)3 Krene li se još dalje u prošlost, u Maretićevoj ćemo gramatici moći pročitati: „Naš jezik pripada među jezike u kojima je red riječi dosta slobodan…“ (Maretić, 1963. [1899.]: §427.).4I u drugim se hrvatskim gramatikama na isti ili na vrlo sličan način govori o slobodi reda riječi.Ta se sloboda može vidjeti i opravdati u mnogim primjerima kao što je to slučaj sa sljedećom rečenicom:

Primjer 1. a) Ivan jede jabuku.b) Ivan jabuku jede.c) Jede Ivan jabuku.d) Jede jabuku Ivan.e) Jabuku Ivan jede.f) Jabuku jede Ivan.

zZ

1 Istaknuo autor.2 Istaknuo autor.3 Istaknuto u izvorniku.4 Istaknuo autor.

12


Ipak, bez obzira na slobodu reda riječi u gornjem primjeru, samo se jedna rečenica smatra neobilježenom.5 To je rečenica 1. a) Ivans jedev jabukuo koja poštuje slijed S-V-O,6 odnosno red u kojem se prvo pojavljuje subjekt pa predikat pa tek onda, moguće, objekt i drugi rečenični dijelovi.

Takav se red riječi temelji na obavijesnosti iskaza u kojem tema, najčešće je to subjekt, dolazi ispred reme,7 tj. glagola sa svim svojim dodatcima (objektima, priložnim oznakama). Stoga Katičić kao temeljno pravilo reda riječi u hrvatskom književnom jeziku navodi red: tema – rema, tj. da tema dolazi prva, a za njom rema. I zaključuje:

„Ako je slijed obratan, osobito je istaknuta rema. Sva druga pravila o redu riječi pod-vrgnuta su tomu temeljnomu.“ (Katičić, 1986.: §1061.)

Sloboda reda riječi, dakle, nije proizvoljna. Ona ovisi o želji i o potrebi govornika da istakne jedan dio (neku novu obavijest) u rečenici. Mogućnost služenja slobodom reda riječi u hrvatskom jeziku leži u sačuvanosti imenske sklonidbe i glagolskog sprezanja. Naime, nastavci za padeže te sačuvanost kategorije osobe u glagola omogućuju govorniku da razmješta riječi u rečenici gotovo proizvoljno (ovisno o tome što se želi istaknuti). Ipak, napominjem da je riječ o relativnoj slobodi reda riječi, a nikako o apsolutnoj. Redoslijed obavijesti može ovisiti o želji govornika, ali u toj svojoj želji on mora slijediti mnoga dobro utvrđena pravila o redu riječi, što se u mnogočemu kosi s idealiziranom slikom i idejom o „slobodnom“ redu riječi.Pogledajmo sljedeći primjer:

Primjer. 2.Matić Petru dolazi Ivan u svom posjet bratu starijem.

Sve su riječi napisane u ispravnom obliku i poštuju sva pravila sročnosti. Ali usprkos „slobodnom redu riječi“ one ne sačinjavaju ni gramatički ni semantički ispravnu rečenicu i to iz barem dvaju razloga. Prvo, riječi ne poštuju temeljno pravilo o (neo-bilježenom) redu riječi, a to je red: tema – rema, odnosno redoslijed S-V(-O). Ovdje ne može biti riječ ni o obilježenom redu. U primjeru 2. riječi Matić i Ivan subjekti su, predikat je izrečen riječju dolazi, prijedlog u i imenica posjet stoje na mjestu priložne oznake, a neizravni objekt sačinjavaju riječi Petru, svom, bratu, starijem.

Ipak, postave li se riječi u neobilježen S-V-O red riječi, i dalje će rečenica biti gramatički neispravna.

5 „Stilski neobilježenim (neutralnim) redom riječi smatra se u jednostavnoj rečenici takav poredak riječi u kojemu se subjekt nalazi na prvome mjestu, predikat iza subjekta, a objekt iza predikata.“ (Barić, 1995.: §1921.)

6 Objekt se, naravno, pojavljuje samo u onim rečenicama u kojima je on zapisan u glagolskoj rekciji te se, u slučaju da je glagol neprijelazan, red riječi može sastojati od samo dvaju rečeničnih dijelova: subjekta i predikata: S-V. Na primjer: Ivan spava.

7 Tema je ono što je znano, dano, poznato, a rema je ono što je novo, ono što nosi novu obavijest (o onome što je dano).

13


Primjer 3.*Matić Ivan dolazi u posjet Petru svom bratu starijem.

Drugi razlog neispravnosti te rečenice leži u činjenici da postoji i drugo (temeljno) pravilo o redu riječi, a to je pravilo o redu riječi unutar pojedine skupina (imenske, glagolske, priložne…). I ta su pravila dosta određena pa se red riječi unutar skupine može smatrati poluslobodnim.8

Ovdje su Težak i Babić vrlo precizno naznačili kako u hrvatskom jeziku postoji i poluslobodan pa čak i neslobodan red riječi.9 Naime, s jedne strane, sloboda riječi u hrvatskom jeziku mnogočime je ograničena10 pa gotovo i onemogućena, dok je, s druge strane, sloboda sastavnih dijelova rečenice relativno slobodna. Stoga oni u svojoj Gramatici hrvatskoga jezika ispravno navode:

„Kad se govori o slobodnom redu riječi, tada se prvenstveno misli na red rečeničnih dijelova,11 a ne na pojedine vrste riječi ili njihove kategorije jer je tada sloboda znatno ograničenija ili je uopće nema.“ (Težak-Babić, 2009.: §569.)

Svoju tvrdnju oprimjeruju rečenicom: Nabrat ćemo đurđica., u kojoj se riječi ne mogu slobodno razmještati te se ta rečenica može preoblikovati u (samo) četiri rečenice od kojih se dvije smatraju stilski neobilježenima, a dvije snažno pjesnički obilježenim rečenicama.

Uz već spomenutu rečenicu Nabrat ćemo đurđica., stilski neobilježenim smatra se i red u rečenici Đurđica ćemo nabrati. Rečenice ?Đurđica nabrat ćemo i ?Nabrati đurđica ćemo snažno su stilski obilježene. Naposljetku, rečenice *Ćemo nabrati đurđica i *Ćemo đurđica nabrati, nisu gramatički ispravne ni u kojem jezičnom stilu jer zanaglasnice, u ovom slučaju zanaglasnica ćemo, ne mogu doći na prvo mjesto u rečenici.Stoga autori zaključuju:

„To pokazuje da je red rečeničnih dijelova slobodan, a druge riječi imaju ograničenu slobodu ili im je red potpuno određen.“ (Težak-Babić, 2009.: §569.)

Kad je riječ o poluslobodnom (ograničenom) redu riječi, onda se ponajprije misli na sastavne dijelove pojedine skupine. Tako će u neobilježenom redu riječi priložna oznaka (ako je prilog) doći ispred predikata (Konj hitro kaše., Učenik piše zadaću

8 O tumačenju poluslobodnog reda riječi vidi dalje u tekstu.9 Na sličnom je tragu i Sanda Udier (2006.) koja u svom članku o položaju glagolskih enklitika ra-

zlikuje redoslijed rečeničnih sastavnica s obzirom na stupanj slobode. Ona navodi da je red riječi (redoslijed rečeničnih sastavnica) u hrvatskom standardnom jeziku relativno slobodan, relativno neslobodan i strogo propisan (Udier, 2006.: 62.).

10 Vidi također i Ham (2014. :68.) kada kaže za slobodu reda riječi u hrvatskom jeziku kako „ta slo-boda nije potpuna, nego ograničena. Ako se među riječima koje slažemo u rečenicu zatekne kakva glagolska zanaglasnica… više nema slobodnoga reda riječi…“.

11 Istaknuo autor.

14


kraj prozora.), odnosno iza predikata kad je riječ o priložnoj oznaci koja je prijed-ložni ili padežni izraz (Konj kaše po polju). Ista ta priložna oznaka, kao prijedložni izraz, stajat će iza glagola, ali i objekata (Učenik piše zadaću kraj prozora.). Imenice koje dopunjuju pridjev ili uzvik stajat će nakon njih (Susjed bude pun radosti., Evo brata!). Ako je pridjev u ulozi atributa, nalazi se ispred svoje imenice (Dobar savjet vrijedi zlata., Moj otac puši lulu.). No, kad ima oblik prijedložnog ili padežnog izraza, stajat će iza imenice na koju se odnosi (Dječak crnih očiju nabija loptu). Apozicija se nalazi ispred imenice (Djed Ivan skuplja marke., Rijeka Sava utječe u Dunav.), a kad se odnosi na imeničku zamjenicu, stajat će iza nje (Ja siromah dolazim na kraju.) (vidi Katičić, 1986.: §§1063.-1081.).Težak i Babić (2009.: 569.) u tom su pogledu znatno sažetiji te navode kako se

„rečenični dijelovi namještaju onako kako je u jeziku najobičnije: subjekt – predikat – objekt, atribut ispred imenice, posvojni genitiv iza nje“.

Prijedlozi, budući da su prednaglasnice, nalaze se ispred riječi na koju se odnose.Tek ako se primijene sva ta pravila (i još pokoje koje ovdje nije navedeno)12 o

„slobodnom redu riječi“, tj. o „slobodnom“ namještanju riječi unutar jedne rečenice i unutar jedne skupine, moći će se objasniti zbog čega primjer 3. nije gramatički ispravna rečenica. Naime, kako bi rečenica bila ispravna treba poštovati neobilježen red sastavnica (S-V-O), a unutar njega treba poštovati i red riječi na način da vlastito ime (Ivan) dolazi ispred prezimena (Matić), zatim slijedi glagol (dolazi) pa priložna oznaka u obliku prijedložnog izraza (u posjet) i nakon toga slijedi neizravni objekt u kojem posvojna zamjenica (svom)13 dolazi ispred pridjeva (starijem) koji se odnosi na imenicu (bratu) koja je apozicija imenici (Petru).Stoga, nakon primjene svih tih pravila dolazi se do ispravne (neobilježene) rečenice:

Primjer 4.Ivan Matić dolazi u posjet svom starijem bratu Petru.

Red riječi postaje složeniji kada se u rečenici nalazi jedna ili više nenaglasnica. Njihovo je mjesto strogo određeno u rečenici i one uvelike krše uvriježeno pravilo o slobodi reda riječi. Upravo suprotno. U rečenici u kojoj se nalazi nenaglasnica red riječi postaje neslobodan.

12 Iako bi se za „slobodan“ red riječi očekivalo da nema mnogo pravila (budući da je slobodan), ovdje ću navesti i semantičko pravilo koje tumači redoslijed riječi unutar pojedine sintagme. „O redo-slijedu članova rečenice odlučuje i njihovo značenje. Na prvom je mjestu član koji je značenjem širi od riječi na drugome mjestu, na drugome mjestu – član koji je značenjem širi od značenja riječi na trećemu mjestu itd.“ (Silić-Pranjković, 2005.: §1473.). Slijedom toga daje se primjer: Svaka Ivanova nova bijela košulja je istoga kroja, u kojem se poštuje dobro znano Guillaumeovo pravilo „od općeg prema pojedinačnom“. Sažme li se pravilo iz Gramatike hrvatskoga jezika dobit ćemo sljedeći redoslijed atributa po značenju: odnosni → posvojni → razlikovni → kakvoćni.

13 Posvojne i pokazne zamjenice, kao i neodređena zamjenica koji, dolaze ispred pridjeva jer su šire po značenju.

15


Nenaglasnice se dijele na zanaglasnice (naslonjenice) i na prednaglasnice (pri-slonjenice). Karakterizira ih činjenica da nemaju vlastita naglaska te se u ostvaraju najčešće oslanjaju na naglašenu riječ ispred (zanaglasnice) odnosno iza sebe (pred-naglasnice).Zanaglasnice su u hrvatskome jeziku:

1. nenaglašeni oblici osobnih zamjenica u genitivu, dativu i akuzativu te povratna zamjenica se

2. nenaglašeni oblici glagola biti u prezentu i aoristu te nenaglašeni oblik glagola htjeti u prezentu

3. upitna čestica li.

Prednaglasnice su:1. prijedlozi,14

2. veznici a, i, ni,3. niječna čestica ne.

U tekstu ću se nadalje baviti isključivo zanaglasnicama s obzirom da je upravo njihovo mjesto u rečenici te njihov red(oslijed) unutar tog mjesta određeni problem pri jezičnoj standardizaciji.

Što se tiče mjesta zanaglasnica, ono je uglavnom strogo određeno i uglavnom se zanaglasnice nalaze iza prve naglašene riječi u rečenici, ali njihovo mjesto može ovisiti o različitim jezičnim stilovima i stilskim obilježjima. Tako Katičić navodi tri različita stilska obilježja izražavanja s obzirom na mjesto zanaglasnice: pomno i dotjerano izražavanje, ležernije i prisnije izražavanje te nehajno izražavanje.Prema Katičiću pomno i dotjerano izražavanje očituje se u sljedećim primjerima: Morali smo ostaviti i taj polusrušeni gradić., Snijeg je lagano sipio., Kiša će noćas prestati.15

Katičić navodi kako se zanaglasnica stavlja iza prve naglašene riječi i onda kada je prva naglašena riječ usko vezana s drugom te smatra kako se takvim rastavljanjem „niukoliko ne slabi prisna sintaktička veza prve i druge naglašene riječi u rečenici“ (Katičić, 1986.: §1087). Navodi sljedeće primjere: Tihi je vjetrić mrsio kose zadu-bljenog svirača., Vaša mi naklapanja zaista dosađuju., Put je u grad dug. Nadalje navodi kako enklitični oblici mogu čak rastaviti ime od prezimena, a da se veza među njima ne okrnji: Ivan je Mažuranić bio prvi ban pučanin., Petar je Privilić iznio svoje namjere.

Prilikom ležernijeg i prisnijeg izražavanja sintaktički prisno vezane naglašene riječi ne moraju se rastavljati te se enklitični oblik može smjestiti iza prve naglašene riječi koja dolazi nakon sintagme koju se ne želi rastaviti: Tihi vjetrić mrsio je kose

14 O različitim vrstama nenaglašenih prijedloga vidi na primjer Barić, 1995.: §112.15 Sve je zanaglasnice istaknuo autor.

16


zadubljenog svirača., Vaša naklapanja zaista mi dosađuju. Ivan Mažuranić bio je prvi ban pučanin. Zanimljivo je da Katićić pod ležernijim i prisnijim izražavanjem ne navodi primjer Put je u grad dug. (pomno i dotjerano izražavanje), što bi u ležernom stilu trebalo dati rečenicu Put u grad dug je., dok ga navodi pod supstandardnim izražavanjem (vidi dolje).

U primjerima u kojima se zanaglasnica smješta, ne nakon prve naglašene riječi, već nakon prve sintagme sastavljene od dviju naglašenih riječi, Katičić vidi obilježje supstandardnog razgovornog izražavanja odnosno nehajnog izražavanja: Tihi vjetrić je mrsio kose zadubljenog svirača., Vaša naklapanja mi zaista dosađuju., Put u grad je dug., Ivan Mažuranić je bio prvi ban pučanin.

Takvo viđenje razmještanja nenaglasnica prema različitim stilskim obilježjima daje prostora mnogim pitanjima. Zanimljivo je da su primjeri koje Katičić označuje kao supstandardne ili nehajne upravo oni koji se u govornom jeziku najčešće upotreb-ljavaju.16 No, razdvajanje imena od prezimena zanaglasnicom svakako je obilježje pomnog i dotjeranog izražavanja koje i dolikuje visokom standardu hrvatskoga književnog jezika. O tome pišu mnogi naši istaknuti jezikoslovci i jezikoslovke.

Tako Babić u Hrvatskoj jezikoslovnoj čitanci smatra da nije nepravilno zana-glasnicom rastavljati ime od prezimena. Navodi primjere iz prijevoda Tolstojeve knjige Djetinjstvo, dječaštvo i mladost: Karlo se Ivanič nalaktio na stolić., Petar se Vasiljevič zarekao., i dr. Navodi također kako je težnja

„za drugim mjestom tako… jaka da enklitike nalazimo i tamo gdje ih ne bismo očekivali: Bosanski je Petrovac već napadnut…“ (Babić, 1990.: 128.).

Smatra kako se ime od prezimena često rastavlja u književnim djelima, da takvih rastavljanja ima i u znanstvenom stilu, a da rastavljanje imena od prezimena zana-glasnicom ne bi bilo primjereno administrativnom stilu.

I Težak (1990.: 151.) navodi kako se zanaglasnicom može odijeliti atribut od ime-nice pa čak i ime od prezimena (Miroslav nas je Krleža u to uvjerio.). Ali nadodaje da rastavljanje „ovisi o našem sluhu za ritam rečenice.“ (Težak, 1990.: 151).

Govoreći o atributu, Sanda Ham navodi kako se između njega i imenice na koju se odnosi, može umetnuti pomoćni glagol ili zamjenica (Mlada nam profesorica Marija predaje hrvatski) te kako takav „redoslijed riječi nije posve običan, ali je posve pravilan.“ (Ham, 2002.: §592). U drugom radu Ham izričito navodi kako je rečenica *Delimir Rašicki je osječki pjesnik, a August Šenoa je književnik zagrebačke sredine, s gledišta reda riječi pogrješna te kako

„Zanaglasnicu valja staviti na drugo mjesto u rečenici ili iza glagola, odnosno riječi kojoj po rečeničnom smislu pripada.“ (Ham, 2014.: 68.).

16 Vidi također Raguž, 1997.: 631.

17


To se pravilo primjenjuje i u rečenicama u kojima zanaglasnica rastavlja ime od pre-zimena: Delimir je Rešicki osječki pjesnik, a August je Šenoa književnik zagrebačke sredine. Ham (2014.: 68.) navodi kako je

„Takvo… smještanje zanaglasnice mnogima neobično, a to će biti zbog toga što ne pripada našemu uobičajenomu razgovornomu jeziku, nego brižnije njegovanomu knji-ževnomu.“

Upravo zbog toga u određenim govornim situacijama rastavljanje imena od pre-zimena može stvoriti dojam pomalo neprirodnog i neuobičajenog izražavanja. Na pitanje Tko je? – vrlo će mali broj govornika odgovoriti razbijanjem sintagme imena i prezimena: Ivan je Ivić. Ili Tko je došao? – Ivan je Ivić došao. Ako se sintagma dodatno proširi, rečenica zvuči vrlo neuobičajeno: Prijatelj je Ivan Ivić došao. Naravno, u tim rečenicama uobičajeno bi bilo upotrijebiti glagol na prvom mjestu pa onda njegovu zanaglasnicu (Došao je prijatelj Ivan Ivić.), no u tom slučaju ne poštuje se neobilježen red riječi S-V-O, iako se zamjena predikata i subjekta u tak-vim primjerima tumači obavijesnim ustrojstvom rečenice gdje tema prethodi remi. Tema je poznata (došao je) te stoga rema (Ivan Ivić) dolazi nakon nje. No, onda se postavlja pitanje kako odgovoriti na sljedeću rečenicu: Što je učinio prijatelj Ivan Ivić?, u kojoj je Prijatelj Ivan Ivić tema, a predikat predstavlja remu – Prijatelj je Ivan Ivić došao. ili Prijatelj Ivan Ivić je došao.?

Nadalje, neke sintagme teško će moći slijediti obilježja pomnog i dotjeranog izražavanja, a da pri tom ne zvuče vrlo neuobičajeno. Običnije je Ragu od janjetine je odličan. nego Ragu je od janjetine odličan. Također, u primjerima s posvojnim genitivom teško će se zanaglasnicom rastaviti sintagmu:

Primjer 5.„Prvakinja Beauxbatonsa“, nastavi Dumbledore, „je Fleur Delacour!“ (Rowling, 2008.: 221.)17

Napominjem da je riječ o prijevodu pa je prevoditelj mogao biti pod utjecajem izvornika u kojem se zanaglasnice ne postavljaju na drugo mjesto niti mogu razbijati sintagme sačinjene od imena i prezimena ili sintagme s posvojnim genitivom. No, valja primijetiti također da je, što mnoge gramatike smatraju pogrješnim,18 zanaglasni oblik glagola biti – je, postavljen iza stanke. Naravno, prevoditelj je imao niz različitih mogućnosti:

a) „Prvakinja je Beauxbatonsa“, nastavi Dumbledore, „Fleur Delacour!“b) „Fleur je Delacour“ nastavi Dumbledore, „prvakinja Beauxbatonsa!“

17 Istaknuo autor. 18 „Kao što ne mogu doći na početak rečenice, [zanaglasnice] tako ne mogu doći ni na početak

rečeničnog dijela iza stanke, bez obzira da li je obilježena kakvim znakom ili nije. To znači da zanaglasnice ne mogu doći iza zareza, zagrade, uklopljene rečenice, nabrajanja, duže sintagme i sl.“ (Težak-Babić, 2009.: §573.)

18


c) „Prvakinja Beauxbatonsa je“, nastavi Dumbledore, „Fleur Delacour!“d) „Fleur Delacour je“ nastavi Dumbledore, „prvakinja Beauxbatonsa!“e) „Prvakinja Beauxbatonsa“, nastavi Dumbledore, „jest Fleur Delacour!“

No, vjerujem da je prevoditelj odabrao onu koju bi odabrao prosječan govornik, a koja uostalom najbolje opisuje situaciju u kojoj se izgovara jedna takva rečenica (iščekivanje, napetost…) ili je prijevod ovisio o prevoditeljevom sluhu za ritam rečenice, kako to kaže Težak (1990.: 151.). Uostalom svakom od mogućih primjera mogla bi se naći primjedba i ukazati da nije u skladu s nekim od mnogih pravila o redu riječi i nenaglasnica u hrvatskom jeziku.

Za sada ovu temu ne treba dalje širiti; o njoj će, vjerujem, biti još dosta govora drugdje gdje će se razmišljati o podjelama sintagmi na čvrste, uže, šire, lakše i još kakve koje bi mogle točnije objasniti kada i gdje razbijati pojedine sintagme. Ovdje nisam ni dotaknuo primjere odnosnih rečenica poput Tko je žena s kojom pričaš? Žena s kojom pričam je Marica. i druge slične rečenice u hrvatskom jeziku koje bi s teškoćom pratile stroga pravila o mjestu nenaglasnica.

Nadalje, može se dodati još i činjenica da se govorni i pisani jezik razlikuju i da svaki za sebe poštuje svoje norme, što potvrđuje i Udier u svom članku iz 2006.:

„No pravila o redoslijedu rečeničnih komponenata dopuštaju nekoliko mogućnosti: Ivan je Perić došao iz Osijeka. Ivan Perić je došao iz Osijeka. Ivan Perić došao je iz Osijeka. Stroga norma traži postavljanje enklitika iza prve riječi u sintagmi (Ivan je Perić došao iz Osijeka). Ostvarenja koja nastaju tim postupkom svojstvena su visokomu stilu hrvatskoga standardnoga jezika, ali ne i razgovornomu stilu, koji najčešće stavlja enklitiku iza prve sintagme u rečenici (Ivan Perić je došao iz Osijeka).“ (Udier, 2006.: 62.)

I na kraju, treba naglasiti kako i razgovorni i visoki standardni stil utječu jedan na drugoga te kako se i velikim jezikoslovcima potkrade pokoji zatipak kao što je to slučaj u rečenici s početka našeg članka: „Red riječi je uglavnom slobodan i služi izražavanju stilskih tančina.“ (Katičić, 1986: 1059.), umjesto Red je riječi...19

Što se tiče samog reda zanaglasnica, to jest tzv. „pravila drugog mjesta“, tu su stvari znatno ustrojenije budući da se zanaglasnice slažu prema strogom redu koji ne dopušta odstupanja. Ipak i o tom bih želio reći nekoliko činjenica te iznijeti svoje viđenje o takvom strogom redu zanaglasnica.

Gramatike su ovdje dosta šture, ali i precizne. Tako Težak i Babić (2009.: §573.) navode da ako

„…više zanaglasnica pripada istoj rečenici, tada dolaze zajedno, i to ovim redom: li – glagolske osim je – zamjeničke – je. Ako ima više zamjeničkih, onda idu ovim redom: dativne, genitivne, akuzativne.“

19 Vidi također već spomenuti primjer Svaka Ivanova nova bijela košulja je istoga kroja. (Silić-Pranjković, 2005.: §1473.), umjesto ispravnih rečenica Svaka je Ivanova nova bijela košulja istoga kroja. ili Svaka Ivanova nova bijela košulja istoga je kroja. Nezgoda je tim veća što se u obje knjige pogrješka dogodila upravo u poglavlju o redu riječi.

19


Gotovo potpuno jednako navodi i Raguž (1997.: §634.):„Kada nekoliko enklitika treba poredati jednu iza druge, onda se to radi po ovome pra-vilu: prvo dolazi čestica li, zatim glagolske enklitike (osim je, koja dolazi iza svih ostalih enklitika) pa zamjenička enklitika, i to, ako dolaze dativne, genitivne ili akuzativne, najprije dolazi dativna ispred genitivne ili akuzativne, a genitivna ispred akuzativne…“

Isto se može pronaći i u drugim gramatikama (Silić i Pranjković, Katičić, Barić i dr.). Sve te gramatike samo navode propisani red zanaglasnica, ali nijedna ne pokušava dati objašnjenje za takav njihov red. Tako se gotovo prešutno prelazi preko činjeni-ce da samo glagolska zanaglasnica je odstupa od pravila o namještanju glagolskih zanaglasnica (iza upitne čestice li, a prije zamjeničnih zanaglasnica) te da se red zamjeničnih zanaglasnica (dativ, genitiv, akuzativ) odnosi samo na primjere gdje je zamjenica u akuzativu izražena povratnom zamjenicom (se).Prikaže li se red zanaglasnica kroz jedan tablični prikaz, dobit će se sljedeće:

Tablica 1.

Prvo mjesto Drugo mjesto Treće mjesto

! (naglasak – riječ s naglaskom)

Upitna čestica

Glagolske zanaglasnice

Zamjeničke zanaglasnice

Glagol biti (3. os. jd.)


Ako se na „drugo mjesto“ dodaju odgovarajući oblici, dobit će se sljedeća tablica:

Tablica 2.



Upitna čestica





! li biti/htjeti D-G-A je !

Zašto je red zanaglasnica takav, nije u potpunosti jasno niti je to igdje objašnjeno. Uzet je kao činjenica i o njemu se, koliko je meni znano, nije podrobnije rasprav-ljalo. Jedno od mogućih objašnjenja bio bi već spomenuti Guillaumeov mehanizam „od općeg prema pojedinačnom“ u kojem bi se zanaglasnice redale prema modelu: način – vrijeme – osoba. To znači da je u rečenici prvo određen upitni način (po-moću upitne čestice li), zatim vrijeme (pomoću nenaglašenih oblika glagola biti i htjeti) te na kraju dolazi osoba kao pojedinačni ili množinski čimbenik koji najčešće predstavlja beneficijenta ili pacijensa radnje.

Kada je riječ o zanaglasnici je (3. osoba jd. prezenta glagola biti) i njezina po-sljednjega mjesta unutar „drugog mjesta“, gramatike ne navode gotovo nikakvo objašnjenje, kao da nije iznimka u rečeničnom redu zanaglasnica:

20


„Glagolska zanaglasnica je stoji iza zamjeničkih zanaglasnica.“ (Barić, 1995.: §1997.), „Izuzima se od toga pravila jedino enklitični glagolski oblik je. On stoji iza zamjeničkih enklitika.“ (Katičić, 1986.: §1098.), „Izuzima se treće lice prezenta je, koje prednost prepušta zamjenicama: Ona ga je zvala.“ (Težak, 1990.: 150.).

Isto se navodi u već spomenutim i citiranim pravilima o redu zanaglasnica u gramatikama Težaka i Babića, Dragutina Raguža te gramatici Eugenije Barić i suradnika.

Vjerujem da je zasebna uloga glagolskog oblika je posljedica zadržavanja jednog dijela naglaska koji postoji u naglašenom obliku glagola biti u prezentu za treću oso-bu jednine. Naime, svi oblici pomoćnog glagola biti dolaze od kraćenja naglašenih oblika u kojima je drugi, nenaglašeni dio uzet kao pomoćni glagol. To se dogodilo sa svim nenaglašenim oblicima osim u slučaju oblika je koji, kao što je vidljivo, jedini ima drugačiji naglasak u usporedbi s ostalim oblicima prezenta glagola biti. Kao što se može vidjeti iz sljedeće tablice:

Tablica 3.za pomoćni glagol u trećoj osobi nije se uzeo drugi dio oblika jest (zbog nepostojanja samoglasnika to nije bilo ni moguće -st), kao što je to slučaj sa svim ostalim oblicima, te je za skraćeni oblik pomoćnog glagola u trećoj osobi uzet oblik je, koji za razliku od ostalih oblika u svom dugom, naglašenom obliku nosi naglasak.Ta ga činjenica uvelike razlikuje od ostalih oblika. U pre-oblici iz naglašenog oblika u nenaglašeni, oblik je zadržao je određeni polunaglasak. Stoga taj oblik kao riječ koja

nema pravi naglasak ulazi u područje „drugog mjesta“, ali zbog svog „polunaglaska“ ne zauzima mjesto s ostalim glagolskim zanaglasnicama, već se smješta na posljed-nje mjesto „drugog mjesta“, iza zamjeničkih zanaglasnica, budući da se riječi bez (ikakvog) naglaska neprekinuto nižu. Vjerujem također da upravo taj „polunaglasak“ riječi je omogućuje njezino pojavljivanje na prvom mjestu u upitnom obliku: Je li Ivan došao? To mi se čini boljim objašnjenjem od onoga u gramatikama koje bez objašnjenja govore kako u upitnim rečenicama oblik je dobiva naglasak.

„U upitnom izrazu je li oblik je nije enklitičan. On ima vlastiti naglasak i može stajati na početku rečenice.“ (Katičić, 1986.: §1091.)20

Nadalje, valja primijetiti kako se na prvom mjestu u rečenici bilo u upitnom bilo u potvrdnom obliku (kratki potvrdni oblik) može naći samo riječ koja ili ima svoj

20 Usp. također Težak, 1990.: 150.

Osoba Oblik

1. jd. jè - sam

2. jd. jè - si

3. jd. jȅ - st

1. mn. jè - smo

2. mn. jè - ste

3. mn. jè - su

21


naglasak ili nema svoj naglašeni, duži oblik kao što je to slučaj s pomoćnim glago-lom biti u tvorbi kondicionala.

Bi li htio ići s nama na večeru? – Bih. Inače, svi će drugi oblici koristiti naglašeni oblik i u upitnom i u potvrdnom obliku:

Jesi li išao s njima na večeru? – Jesam.Hoćeš li ići s nama na večeru? – Hoću.

Drugim riječima, u slučaju postojanja naglašenog oblika, u hrvatskom standardnom jeziku nenaglašeni oblik ne može poprimiti naglasak i ne može doći na prvo mjesto u rečenici. Naravno, moguće je i drugo objašnjenje koje ne mora nužno potirati ovo ovdje izneseno. Upitni način po svojoj je naravi naglašen oblik jer odudara od neobilježenog reda riječi S-V-O, čime postaje obilježen odnosno naglašen.21 Kada je riječ o zanijekanim oblicima pomoćnih glagola (nisam, ne bih, ne ću), oni ionako poprimaju naglasak te se ne mogu nalaziti zajedno s ostalim zanaglasnicama na „drugom mjestu“.

Druga dvojbena tvrdnja, kada se govori o redu zanaglasnica, jest ona koja kaže da se zamjeničke zanaglasnice redaju na način da prvo dolazi zamjenica u dativu pa onda zamjenica u genitivu i tek na kraju zamjenica u akuzativu. Ta je tvrdnja točna, ali samo u slučajevima kada je zamjenica u akuzativu izrečena povratnom zamjenicom se.

Primjer 6.a) Bojim gaG seA. – Bojim seA IvanaG.b) Bojim jeG seA.– Bojim seA IvaneG.

No u nekoliko izraza u kojima nije moguće upotrijebiti povratnu zamjenicu se, aku-zativ će prethoditi zamjenici u genitivu. Tih je izraza malo no njihova preoblika iz naglašenog oblika u nenaglašeni oblik trebala bi slijediti poredak akuzativ – genitiv, a ne genitiv – akuzativ.

Primjer 7.a) Strah meA jeBITI IvanaG. – Strah meA jeBITI njegaG. – Strah meA gaG jeBITI. a ne *Strah

gaG meA jeBITI.b) Sram teA jeBITI tvojih prijateljaG. – Sram teA jeBITI njihG. – Sram teA ihG jeBITI. a ne *Sram

ihG teA jeBITI.

Stoga na kraju nudim tablicu koja bi po meni malo bolje odgovarala stvarnom stanju i rasporedu zanaglasnica na „drugom mjestu“.

21 Silić i Pranjković neobilježenima smatraju samo izjavne rečenice, ne i upitne: „Izjavne su rečenice s obzirom na priopćajnu svrhu neobilježene…“ (2005.: §1183.).

22


Tablica 4.



Upitna čestica





! li Biti (bez je) /htjeti

D – A – G – seA

je !

ZaključakU radu sam pokušao upozoriti na teško održive tvrdnje o slobodnom redu riječi

te o strogom redu zanaglasnica u hrvatskom standardnom jeziku. Opisano je da sloboda reda riječi ovisi o mnogim čimbenicima koje nije uvijek lako popisati te stoga nije lako ni propisati pravila o slobodi reda riječi.

Nadalje, upozorio sam i na činjenicu da red riječi u govornom i pisanom izričaju nije uvijek moguće pomiriti budući da svaki od tih oblika poštuje svoja unutarnja pravila (semantička, fonetska…).

Posebno sam se osvrnuo na zanaglasnicu je (3. osoba jednine prezenta glagola biti). Vjerujem da sam argumentirano pojasnio njezin status razmještene zanaglasni-ce u odnosu na druge glagolske zanaglasnice prezenta pomoćnog glagola biti. Ona je zadržala određeni naglasak prilikom preoblike iz naglašenog u nenaglašeni oblik i ta ju je činjenica obilježila tako da ju smješta isključivo na posljednje mjesto „drugog mjesta“, tj. iza svih (ako ih je više) zanaglasnica koje se nalaze na „drugom mjestu“.

Naposljetku, osvrnuo sam se i na red zamjeničkih zanaglasnica (D-G-A) gdje sam upozorio na činjenicu da se samo povratna zamjenica se u akuzativu postavlja iza zamjenice u genitivu. U slučaju nenaglašenog oblika osobne zamjenice u akuzativu, ona će se postaviti ispred nenaglašene zamjenice u genitivu.

Time svakako nisu iscrpljena sva pitanja reda riječi i zanaglasnica budući da se nije pisalo o mnogim drugim rečenicama kao što su tek spomenute odnosne rečenice ili rečenica u kojima se mogu pojaviti dva oblika nenaglašene zamjenice u akuzativu ili u dativu: A ja tiD muD opalim pljusku preko cijelog lica.

Literatura

Babić, Stjepan, 1990., Hrvatska jezikoslovna čitanka, Zagreb, GlobusBabukić, Vjekoslav, 1854., Ilirska slovnica, Zagreb, Narodna tiskarnica Lj. GajaBarić, Eugenija i sur., 31995., Hrvatska gramatika, Zagreb, ŠKBrabec, Ivan; Hraste, Mate; Živković, Sreten, 41961., Gramatika hrvatskosrpskoga jezika,

Zagreb, ŠKHam, Sanda, 2002., Školska gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, ŠKHam, Sanda; Baraban, Borko; Mlikota, Jadranka; Orlić, Alen, 2014., Hrvatski jezični

savjeti, Zagreb, ŠK

23


Katičić, Radoslav, 1986., Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, JAZU, GlobusMamić, Mile, 1996., Upotreba akuzativnih oblika zamjenice ona, Jezik, god. 43., br. 5.,

str. 183. – 188.Mamić, Mile, 21997, Jezični savjeti, Zadar, Hrvatsko filološko društvoMaretić, Tomo, 31963., Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb, Ma-

tica hrvatskaPeti-Stantić, Anita, 2006., O kakvu je redu riječ?, Filologija, br. 46. – 47., str. 227. – 238.Podboj, Martina, 2013., Red riječi u hrvatskom i poljskom jeziku: poteškoće s kojima se

susreću poljski studenti kroatistike pri usvajanju reda riječi u hrvatskom jeziku, Rasprave, god. 39., br. 2., str. 581. – 592.

Raguž, Dragutin, 1997., Praktična hrvatska gramatika, Zagreb, Medicinska nakladaSilić, Josip, Pranjković, Ivo, 2005., Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka

učilišta, Zagreb, ŠKTežak, Stjepko, 1990., Hrvatski naš svagda(š)nji, Zagreb, Školske novineTežak, Stjepko; Babić, Stjepan, 172009., Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb, ŠKUdier, Sanda Lucija, 2006., Položaj glagolskih enklitika u nastavi hrvatskoga kao stranoga

jezika za početnike, Lahor, god. 1., str. 61. - 68.

Sažetak

Tomislav Frleta, Sveučilište u ZadruUDK 81’367.52, izvorni znanstveni rad

primljen 15. kolovoza 2017., prihvaćen za tisak 24. studenoga 2017.

The Rule of “the Second Place“ in the Croatian Language or about the (Half(un))free Word Order

In this article we have tried to point out some obstacles in defining the word order in the Croatian language as a free one. We have also dealt with the problems relating to enclitics and their position in the so-called “second place“. Furthermore, we have found out that the reason for dislocating the verbal clitic for the present of the third person of the verb to be ( je) is in its keeping of a kind of a half accent in its transformation from the accentuated to non-accentuated form. Finally, we consider the order of pronominal clitics (D-G-A) as a correct one only when the pronoun in accusative is represented with the reflexive pronoun se. In case that there are only personal pronoun clitics in the sentence, the correct order of pronominal clitics should be D-A-G.

24

Jezik, 65., V. Štimac, Odraz Deklaracije u rječniku dviju Matica − novi pogled

ODRAZ DEKLARACIJE U RJEČNIKU DVIJU MATICA – NOVI POGLED

Vlatka Štimac

U proljeće 1967. jezična je politika šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća iznjedrila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika – najvažniji jezični dokument toga doba i jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti hrvatskoga standardnog jezika. Njezino se objavljivanje formalno smatra uvodom u Hrvatsko proljeće. Rječnik hr-vatskosrpskoga književnog jezika i Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, u izdanju Matice hrvatske i Matice srpske, izazvali su mnoge sukobe i polemike oko jezičnih i leksi-kografskih pitanja. U članku će se na konkretnim primjerima istražiti i analizirati kako je jezično pitanje toga doba utjecalo na odabir natuknica u hrvatskome dijelu rječnika dviju Matica te na njihovu leksikografsku obradbu, s osobitim obzirom na leksikografske razine. Istraživanje se provodi uzimajući u obzir pojedinačne primjere modno-odjevnoga nazivlja.1

Uvodrethodna je godina (2017.) bila u znaku Deklaracije o nazivu i položa-ju hrvatskoga književnog jezika koja je obilježila svojih pedeset godina postojanja: mnoga su događanja, skupovi i članci njoj bili posvećeni. O

društveno-političkom ozračju koje je dovelo do ideje izrade rječnika dviju Matica, a nakon sukoba hrvatskih i srpskih jezikoslovaca oko njegove koncepcije i do obustave rada na Rječniku s hrvatske strane (1970.), podosta je toga rečeno, a ponajmanje o stručnoleksikografskoj naravi Rječnika. Premda je Stjepan Babić u posebnom izdanju časopisa Kritika pod nazivom Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata rekao kako je „i najgori rječnik bolji nego nikakav, a ni najbolji ne može biti bez prigovora!“,2 brojni su prigovori što su ih hrvatski intelektualci, mahom jezikoslov-ci, uputili rječniku Matice hrvatske, povezani s njegovom koncepcijom, odnosno činjenicom da je to rječnik s tezom. Taj rječnik rađen je s

„posebnim nastojanjem da pokaže kako je hrvatskosrpski jezik potpuno jedinstven, to jest da među varijantama nema nikakvih posebnih razlika, a ako ih i ima – beznačajne su.“3

Stoga se u Rječniku neki podatci ne iznose, a iznose se oni koji stvarnost prikazuju što povoljnijom za unaprijed određenu tezu. U drugome će se dijelu ovoga članka obratiti pozornost na odabir rječničkoga izvora te na samo neke nedostatke i neujed-načenosti pojedinih rječničkih razina ‒ ponajprije u definicijama (opisima značenja)

PP

1 Skraćena inačica članka pripremljena je za Međunarodni znanstveni skup Zadarski filološki dani 7 održan u Zadru i Biogradu u rujnu 2017.

2 Stjepan Babić, 1969., O rječniku Matice hrvatske, Posebno izdanje časopisa Kritika (Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata), sv. 1., str. 25. – 40.

3 Isto: Babić, 1969.: 25.

25


i načinu obradbe nazivlja, s osobitim obzirom na pojedinačne primjere modno-odjevnih naziva. Upravo bi se to nazivlje, zbog brzine kojom u skladu s jezičnim potrebama nastaje, značenjske promjene (posuvremenjivanje značenja) – pravodobno leksikografski moralo i registrirati, odnosno ažurirati. Iz toga će se sa sigurnošću moći potvrditi dvoje: (1) da izvori, odnosno izvor na kojemu se rječnik dviju Matica zasniva ne bilježi mnoge riječi hrvatskoga općeg leksika, akmoli nazive; izvor dakle nije dovoljno velik i reprezentativan te da (2) odabir natuknica, njihove definicije te značenjska (ne)raslojenost ne slijede spoznaje suvremene metaleksikografije i semantike, već im je jedini cilj praćenje ideje rječnika s tezom.

Društveno-političko ozračje u doba Deklaracije i RječnikaPolemičke rasprave između hrvatskih i srpskih jezikoslovaca zahuktale šezdesetih

godina 20. st. i prethodeće donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika – prouzročene su tumačenjem Novosadskoga dogovora iz 1954. godine, odnosno njegovih učinaka na standardnojezičnu praksu. Iz toga dogovora proistječe i ideja o izradi zajedničkoga rječnika kada su donesene stavke o tome kakav on treba biti te kako treba biti iskorišteno „cjelokupno rječničko blago našega jezika“.4 Kada je potkraj 1967. izašao Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika u izdanju Matice hrvatske (Zagreb – Novi Sad, na latinici) i Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika Matice srpske (Novi Sad – Zagreb, ćirilica), uz pravopis, objavljen 1960. kao Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom (latinica) te Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika sa pravopisnim rečni-kom (ćirilica) – ostvarili su se novosadski zaključci kojima je predviđena i izrada zajedničkoga nazivlja. Temeljni je spor vođen oko naravi književnoga jezika koji je u novosadskim zaključcima opisan kao „jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i jekavskim“.5 Naime, i prije Petoga kongresa jugoslavenskih slavista, održanog u Sarajevu 1965., hrvatski su jezikoslovci, iznimno glavni predstavnik u provođenju i tumačenju novosadskih zaključaka Ljudevit Jonke – tvrdili da hrvatskosrpski knji-ževni jezik nije jedinstven, već ima hrvatsku i srpsku varijantu koje su punopravne po svojemu podrijetlu, razvoju i ulozi te imaju sve osnovne sastavnice književnoga jezika.6 Takvim je gledištima oblikovana hrvatska jezičnopolitička platforma s koje će se polaziti u daljnje sporove i pregovore u vezi „s postojanjem i položajem varijanata“ te je za njih Jonke u Telegramu zatražio institucijsku potporu.7 Ključne

4 Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Predgovor), Knjiga prva, A – F, 1967., Matica hrvatska – Matica srpska, Zagreb – Novi Sad, str. 8.

5 Tekst novosadskih zaključaka citira se prema Pravopisu hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom, 1960.

6 Ljudevit Jonke, 1961., Otkuda dvije varijante, Telegram, 17. 11. 1961., str. 2.7 Ljudevit Jonke, 1966., U čemu je bit spora. U povodu članka Đorđa S. Rašovića „Nepotrebni alarmi

i pozivanje na ustavna načela“, Telegram, 1. 4. 1966., str. 2.

26


teze, kojima su institucije potporu i dale, jesu: kako je neosporiva činjenica da hrvatsko-srpski književni jezik postoji u dvjema varijantama koje su nastale oko kulturnih središta Hrvata i Srba; pitanje o postojanju i položaju varijanata nije samo jezikoslovno, nego je nužno i političko pitanje; svaki narod ima pravo samostalno i prirodno razvijati svoju varijantu; svaka varijanta ima pitanja koja se odnose samo na nju i koja se samo u okviru nje mogu rješavati; o pitanjima književnih jezika ne može se odlučivati majoritetno, nikakvim dogovorima i glasanjima ne može se jednoj strani nešto nametnuti što ona sama dobrovoljno ne prihvaća; unitarističke težnje očituju su u nastojanjima da se cjelokupnom području hrvatskosrpskog jezika namet-ne jedinstvena norma i samo jedna terminološka, leksička, sintaktička i pravopisna varijanta.8 Objavljivanje izjava 1966., zapravo manifestnih tekstova potpisnici kojih su tri hrvatske kulturne i znanstvene institucije,9 svojevrsna je najava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljene u proljeće 1967. Tim sporom, što se razbuktao objavljivanjem Deklaracije i izlaskom iz tiska prvih dvaju svezaka Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika potkraj 1967., obilježuje se početak Hrvatskoga proljeća. Prijelomno značenje koje se pridaje Deklaraciji potvrda je važnosti jezičnog pitanja, a prezentiranje vlastitoga jezika kao zasebnoga često je moćnom strategijom borbe za neovisnost i suverenost. Značenje Deklaracije i žestina reakcija koju je prouzročila može jedino biti shvaćeno u povijesnome kon-tekstu nacionalnih pokreta kojima je jezik iznimno važnom razlikovnom značajkom i legitimacijom posebnoga nacionalnog identiteta.10 Potpisnici Deklaracije tražili su da se ustavnim propisom utvrdi ravnopravnost četiriju književnih jezika, a formal-nopravno odbijanje Deklaracije utemeljeno je u njezinoj ideološkoj diskvalifikaciji. Pokazat će se ipak da će ustavne promjene, kada je o nazivu jezika riječ, znatnim dijelom udovoljiti zahtjevima u Deklaraciji, a da će Ustav SR Hrvatske iz 1974. afirmirati upravo naziv jezika u nazivu Deklaracije, politički osuđene 1967. godine.

Također su, nakon sloma Hrvatskoga proljeća, protivnici jezične politike zasno-vane na Novosadskome dogovoru bili ideološki diskvalificirani te se više nije mogao stvoriti dovoljno snažan politički pritisak da ih se obveže na provedbu novosadskih zaključaka. Nije više bilo moguće da hrvatski i srpski jezikoslovci zajednički rade na „jedinstvenome književnom jeziku“, koji će jedni nazivati hrvatskosrpski, a drugi srpskohrvatski, to jest da izrađuju normativne priručnike, na latinici i ijekavici, odnosno na ćirilici i ekavici, namijenjene četirima republikama (Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori). Hrvatski jezikoslovci uspjeli su ne sudjelovati u normiranju „zajedničkoga književnoga jezika“, a na primjeru pravopisa pokazalo

8 Prema: Krešimir Mićanović, 2012., Jezična politika s kraja 60-ih i s početka 70-ih: u procijepu između autonomije i centralizma, u zborniku Hrvatsko proljeće 40 godina poslije, urednik: Tvrtko Jakovina, str. 271. – 290.

9 Više o tome vidi: časopis Jezik, 1966., br. 5., str. 129. – 133.10 Prema: Mićanović, 2012., str. 275.

27


se da 1971. nisu uspjeli u onome što su htjeli – izboriti politički verificirano pravo da autonomno odlučuju o temeljnim standardnojezičnim pitanjima. Na godišnjoj skupštini Matice hrvatske u studenom 1970. njezin je dotadašnji predsjednik Iveković izvijestio o potpunoj obustavi rada na Rječniku, a novoizabrani predsjednik Jonke najavio da Matici ne preostaje drugo nego da se orijentira „na vlastite snage [...] koje treba da rješavaju pitanja hrvatskoga narodnog i književnog jezika autonomno“.11 U priopćenju iz siječnja 1971. godine Matica hrvatska zaključuje da je Novosadski dogovor „u znatnoj mjeri zastario“ i da u njemu ne može „gledati pogodno sredstvo za rješavanje naših jezičnih pitanja“. Nakon tri mjeseca Upravni odbor Matice hrvat-ske odrekao se Novosadskog dogovora „smatrajući ga bespredmetnim i nevažećim jer ga je i povijesna zbilja već opovrgla, upravo kao i Bečki dogovor prije njega“.12 U ožujku 1972. usvojeni su amandmani na Ustav SR Hrvatske, među njima i V. amandman, koji određuje da je u javnoj upotrebi „hrvatski književni jezik standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski jezik“, poslije ugrađen u Ustav SRH iz 1974. godine. U jezičnim odredbama Ustava SFRJ iz 1974. godine izbjegnuti su pojedinačni nazivi jezika (koriste se formulacije poput „jezici naroda“, „jezici narodnosti“) te se (ne)jasno određuje da se „u oružanim snagama SFRJ može upotrebljavati jedan od jezika naroda Jugoslavije, a u njezinim dijelovima jezici naroda i narodnosti“13.

Rječnik dviju Matica: odabir izvora i obradba natuknicaPotkraj 1967. godine iz tiska su izišla, u izdanju Matice hrvatske i Matice srpske,

prva dva sveska Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (Zagreb – Novi Sad) i Rečnika srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad – Zagreb), izradu kojega je inicirala Matica srpska u proljeće 1954. godine i potvrđena petim zaključkom Novosadskog dogovora (Jonke, 1956.: 6.).14 Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Zagreb – Novi Sad) izlazi u zagrebačkome i novosadskom izdanju. Zagre-bačko je izdanje pisano ijekavski i tiskano latinicom, a novosadsko ekavski i ćirili-com. Navodi iz djela različitih pisaca ostavljeni su izvorno. Urednici su hrvatskoga dijela Rječnika Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Stjepan Musulin, Pavle Rogić, Slavko Pavešić i Božidar Finka, a njegovi obrađivači Stjepan Musulin, Pavle Rogić, Josip Jedvaj, Stjepan Pavičić, Marijan Stojković i Sreten Živković. Uz pravopis, objavljen 1960. godine kao Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječ-

11 Prema: Jonke, 1971., Hrvatski književni jezik danas, str. 93.12 Osnovni priručnici hrvatskoga jezika na temelju hrvatskih vrela. Izjava Matice hrvatske u povodu

saopćenja Matice srpske. Jezik, 1971., br. 3., str. 72. – 74. i Izjava Matice hrvatske, Jezik, 1971., br. 5., str. 138.

13 Prema Ustavu iz 1963. u JNA se zapovijedanje, obuka i administracija odvijaju na srpskohrvatskome jeziku. Prema: Mićanović, 2012., str. 286. – 287.

14 Ljudevit Jonke, 1956., Rječnik suvremenoga književnog jezika, Jezik, br. 1., str. 4. – 9.

28


nikom (Zagreb – Novi Sad) i kao Pravopis srpskohrvatskoga književnoga jezika sa pravopisnim rečnikom (Novi Sad – Zagreb), objavljivanje dvaju svezaka Rječnika značilo je ostvarenje novosadskih zaključaka kojima je bila predviđena i izrada za-jedničkog nazivlja „za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života“.15 Pokazat će se ipak da će izlazak Rječnika prouzročiti maratonski spor (ili mu dati zamaha) između hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, koji će prerasti u institucijski sukob dviju kulturnih ustanova ključnih za provođenje Novosadskog dogovora. Sukob će dovesti do toga da Matica hrvatska u promijenjenom političkom kontek-stu odustane od daljnjeg rada na rječniku, a to će biti i najava njezina odricanja od Novosadskog dogovora. Rasprava o rječniku otvorena je manjom polemikom Ivana Raosa16 i Ljudevita Jonkea, jednog od urednika rječnika, nakon koje je slijedio niz osvrta i kritika u kojima su hrvatski kritičari pobrojili mnoge nedostatke, propuste i pogreške (Dalibor Brozović, Jeronim Šetka, Bratoljub Klaić, Karlo Kosor). Velik je dio kritičkih tekstova hrvatskih autora o Rječniku sabran i pretisnut u posebnom izdanju časopisa Kritika (Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata, svezak 1., 1969.). Jonke je također smatrao da su recenzenti „u koječemu pretjerali“, a da se preostale četiri knjige Rječnika mogu prirediti tako da se „uklone unitaristička zastranjivanja“.17 Činjenica jest da rječnik ima niz nedostataka i propusta stručnoga leksikografskoga karaktera, ali su važniji i mnogobrojniji, prema Brozoviću, oni koji proizlaze iz shvaćanja odnosa između varijanata standardnog jezika, koji se odnose na međuvarijantsku problematiku.18 Hrvatski kritičari smatraju da je rječnik rađen s posebnim ciljem da se dokaže kako je

„hrvatsko-srpski književni jezik potpuno jedinstven, to jest da među varijantama nema nikakvih razlika ili ako ima da su beznačajne“ (Babić, 1969.: 25.),

odnosno ustvrđuju da je„rječnik žrtva tendencije da se umjetnim načinom, nasilno, idealistički i nenaučno prikrije opstojanje varijanata i da se mehanički djeluje prema njihovu uklanjanju“ (Bro-zović, 1969.: 19.).

Kritičari rječnika ne smatraju19 da je dovoljno reći„da talas znači isto što i val, nego treba dodati da je talas u hrvatskoj varijanti pjesnička riječ s jakom stilskom vrijednosti, dok je u srpskoj obična riječ i stručni naziv“ (Katičić, 1969.: 147.).

15 Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Predgovor), 1967., str. 8.16 Više o tome: Ivan Raos, 1968., Bupni me, dragi, da čujem „bup“, Telegram, 16. 2. 1968., str. 2. i

Ivan Raos, Nisam bupnuo već promislio, Telegram, 1. 3. 1968., str. 2.17 Ljudevit Jonke, 1968., Naš jezik danas, Vjesnik, 3. 12. 1968., str. 8.18 Prema: Dalibor Brozović, 1969., Rječnik jezika ili jezik rječnika? Varijacije na temu varijanata,

Posebno izdanje časopisa Kritika, sv. 2, 1969.19 Usporedi: Radoslav Katičić, 1969., Riječ-dvije kritičarima moje kritike u „Kritici“, Kritika, 1969.,

br. 5, str. 140. – 147.

29


Odabir izvora (korpusa) veliki je problem hrvatskoga dijela Rječnika: izostale su riječi najvećih hrvatskih pisaca, mnogo rječničkoga blaga hrvatske književnosti i bogate hrvatske leksikografske tradicije nije ušlo u Rječnik. On ne zastupa djela starije hrvatske književnosti ni djela hrvatske književne štokavštine od 15. do 19. st. – temelji se isključivo na jeziku novijih pisaca (od 19. st. na ovamo), što u izradi rječnika nije uobičajeno. Jedan od najozbiljnijih prigovora Rječniku (Katičić) jest mišljenje da djela hrvatske književnosti nisu dovoljno ekscerptirana ili ekscerpti-ranjem nisu toliko obuhvaćena da bi se dobila potpuna slika njihova rječničkoga blaga. Zaobiđena su sva djela stare i novije hrvatske leksikografije, izostavljen je i sam Bogoslav Šulek, a preskočena su djela poput Mažuranićeva Pravno-povijesnog rječnika (premda je srpsko pravno nazivlje od 1926. do 1954. uzeto u obzir), Bene-šićev Rječnik, Šta je šta Ise Velikanovića, Kušarevo Narodno blago, ali i hrvatski prevoditelji poput Josipa Tabaka, primjerice. Zanimljivo da među riječima koje nisu ušle u rječnik ima dosta pomorskoga nazivlja potvrđenog u hrvatskih pisaca te su također mnogi regionalizmi označeni kao provincijalizmi, a jamačno su, potvrdama hrvatskih pisaca – manje provincijalni nego mnogi orijentalizmi koji se donose bez odrednica! Također, osim hrvatskoga književnoga i rječničkoga blaga, nisu iskori-štene ni stečevine suvremene (meta)leksikografije, što se odražava u etimologijama koje su pogrješne ili nesustavne:20 za galant stoji da je iz španjolskoga, a iz fran-cuskoga je; za uzvik bre stoji da je turskoga podrijetla premda je grčkoga, o čemu svjedoči Škaljićev rječnik turcizama; riječi gong, grabancijaš i gojzerice nemaju oznake podrijetla, premda bi morale imati, a mnoge riječi (poput gojzerica) nemaju hrvatske istovrijednice (okovanke), što također svjedoči o provođenju načela rječnika s tezom. Mnoge strane riječi donose se samo u fonetiziranome obliku (dandy, happy ending), a ne i izvorno, što bi pridonosilo razini izrade rječnika.

Težnja za ujednačavanjem dvaju jezika, hrvatskoga i srpskoga, očituje se u ne-točnosti i nesustavnosti definicija, odnosno u opisu značenja. Kako se navodi u predgovoru Rječnika,

„pri tumačenju se značenja nastojalo upotrijebiti riječi zajedničke za oba jezična po-dručja. Ako se to nije moglo učiniti, u definiciju se unose riječi s istočnog i zapadnog jezičnog područja, jedne pored drugih, odvojene zarezom (npr. zrak, vazduh; plin, gas). Dublete s glasovnim razlikama (npr. opšti, opći; barbarski, varvarski) kao i one koje imaju različite sufikse i prefikse (sudija, sudac; adresovati, adresirati) davane su u definicijama u obliku koji je u odnosnom dijelu Uredništva uobičajen“.21

Također, uz ijekavske se oblike navode ekavski, a u srpskome dijelu Rječnika uz ekavske ijekavski. Ipak ni ta nedovoljno dobra rješenja, koja uz to u opsegu i optere-

20 Prema: Tomislav Ladan, 1969., Centaurski rječnik centaurskog jezika, posebno izdanje časopisa Kritika (Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata), sv. 1., 1969., str. 51.

21 Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Predgovor), str. 10. – 11.

30


ćuju Rječnik, nisu dosljedno ni sustavno provedena: u mnogih natuknica u značenju nedostaje „ona druga riječ, s istočnog ili zapadnog područja“ (draperija – ‘tkanina vještački nab(o)rana na zavjesama, nad vratima, nad prozorima, na zidovima; zavje-sa, zastor, tapeta’; gipsoteka – ‘zbirka vajarskih radova’; animalist – ‘slikar ili vajar životinja’) – navedena je samo jedna ili su „istovrijednice“ (koje to uglavnom nisu) povezane veznikom (balonac – ‘kišni mantil ili ogrtač od balon svile’). Kod nekih se pak hrvatskih definicija javljaju ekavski oblici. Drugi je problem nesustavnih i nedosljednih definicija što su mnoge od njih prekratke, šture, nezgrapno obliko-vane. Mnoge se hrvatske riječi uopće ne navode, ni sinonimno, kao u primjerima: adresant – naslovitelj; adresirati – nasloviti; aleja – drvored i drugima. U opisu se značenja često srpske riječi navode na prvome mjestu, a tek onda hrvatske, što otežava iščitavanje leksikografske definicije te ju čini dugom i nezgrapnom:

astrofizičar ‒ ‘naučnik, učenjak koji se bavi astrofizikom’; astronautika ‒ ‘nauka koja se bavi istraživanjem i usavršavanjem aparata za letenje u vasionu, svemir’; avijacija ‒ ‘vazduhoplovstvo, zrakoplovstvo a. kretanje vazduhom, zrakom na aparatima težim od njega; rod vojske b. avioni, vazdušna, zračna flota; cjelokupna vazdušna, zračna snaga jedne države’; bager ‒ ‘mašina, stroj za vađenje pijeska i za čišćenje riječnog ili morskog dna od nanosa; gliboder, jaružalo’; balet ‒ ‘umjetnička pozorišna igra, kazališni ples praćen muzikom u kome se u ritmičkim pokretima izražavaju razna osjećanja 2. grupa koja izvodi takve igre, plesove’; baletan ‒ ‘igrač, plesač u baletu’.

Ne bi li u hrvatskome dijelu Rječnika trebalo stajati – ‘kazališni ples’ na prvome mjestu? Osim toga, riječi su igra, igrač i ples, plesač ovdje značenjski izjednačene, a ne smiju biti. U definicijama je također važno da u porodici riječi izvedene riječi u svojemu opisu značenja sadrže riječ kojom su tvorbeno motivirane, no ni to nije dosljedno provedeno (drznica u značenju ima pridjev drzak, ali drznik toga pridjeva u opisu značenja nema).Obradba naziva (rječnika struke) nasumična je i neprecizna. Izbor odrednica i pri-mjera nesustavan je i gotovo slučajan. Jedina konstanta jest nakana da se izbriše svaka specifičnost ili srpskoga ili hrvatskoga jezika, njihova samosvojnost, nastojanjem da se načini nemoguć jezični entitet. Kako stoji u Predgovoru,

„stručni termini iz nauke, umjetnosti, tehnike, vojske, radija, ekonomike, prava i dr. unošeni su ako su potvrđeni u građi“ (Predgovor: 1967.: 10.),

no činjenica je da odabrana građa nije odgovarajuća ni dostatna za popis naziva pojedinih struka, a još manje za njihovo definiranje. Na popisu stručnih pojmova (konkretno discipline povijesti umjetnosti, ali i drugih struka koje pripadaju kulturi) mnoge riječi nedostaju ili su loše definirane:

„Obratimo samo pozornost na to da se izložba definira kao ‘razni proizvodi postavljeni na mjesto u koje je svakome slobodan pristup da ih gleda ili kupi’ i jesu li možda razni proizvodi – izlošci“,

31


pita se Igor Zidić.22 Definicije naziva u općim rječnicima itekako mogu biti sporne jer moraju biti izvedene u suradnji s predmetnim stručnjacima te moraju postojati dobri izvori, naročito enciklopedijska i leksikonska djela pojedinih područja koja bi pomogla u boljem određivanju značenja. Rječnik dviju Matica ne samo da ne bilježi mnoge riječi općega leksika, već ne donosi ni mnoge posve obične nazive (s područja primitivnih kultura, religije, ikonografije, likovnih umjetnosti); mnogim uvrštenim riječima donosi sva značenja ili ona nisu precizna, a to je rječniku najveći nedostatak ako se on ima namjeru nazivati suvremenim. Na kraju, astrofizičare ovaj Rječnik pretvara u naučnike (naučnik – ‘onaj koji uči obrt; šegrt’, umjesto u znanstvenike!), a naučnike (šegrte) u učenjake, odnosno znanstvenike. Toliko o značenjskoj iznijansiranosti Rječnika.

Modno-odjevno nazivlje pak, zbog semantičkoga polja koje pokriva i brzine kojom u skladu s jezičnim potrebama nastaje, moralo bi se pravodobno leksiko-grafski i registrirati, odnosno ažurirati posuvremenjivanje ili proširenje značenja u kontekstu suvremenih semantičkih spoznaja. Za to je potrebno imati dovoljno velik i reprezentativan korpus što onaj koji je rječnik dviju Matica imao svakako nije. Modno-odjevno nazivlje uglavnom je posuđeno iz francuskoga pa većinu, to jest čitave njegove porodice riječi Rječnik sadrži, ali su mu definicije kratke i nepre-cizne, s nekoliko zanimljivih iznimaka. Korpus za modno-odjevno nazivlje kojim sam se služila23 sezao je u doba njegove prve pojave (kraj 19. stoljeća), a izvori su za Rječnik također iz toga razdoblja pa Rječnik zapravo bilježi većinu naziva iz korpusa, primjerice

halja, u značenju haljina; haljak ‒ ‘kratak gunj’; haljica ‒ dem. od halja; haljinac ‒ ‘seljački ili vojnički sukneni kaput ili gunj’; haljinka u značenju ‘haljina’.

Ti se nazivi u suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika24 obilježuju odrednicom regionalno ili zastarjelo, a u Rječniku hrvatskoga jezika (Jure Šonje) i kao folk-lorno. To se odnosi i na dijelove tradicijske odjeće koja se najčešće nosila na selu, njihove ukrase ili pak dijelove narodnih nošnji kojima su u rječniku dviju Matica definicije opširnije i preciznije; neki su od tih naziva ondje označeni odrednicom pokrajinski, a potvrde su i iz hrvatskih pisaca. Prije donošenja primjera i njihovih usporedaba sa stanjem u suvremenim rječnicima, treba napomenuti da su od suvre-

22 Igor Zidić, 1969., Leksički magazin i likovna kultura, posebno izdanje časopisa Kritika, sv. 1., 1969., str. 59. – 77.

23 Vlatka Štimac, 2008., Hrvatsko modno-odjevno nazivlje. Jezična analiza modnih časopisa od 1918. do 1941., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.

24 Pri usporedbi obradbe natuknice Rječnika dviju Matica (u tekstu: Rječnik) sa suvremenim stanjem služim se temeljno dvama suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika: Rječnikom hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige, urednik Jure Šonje, Zagreb, 2000. (u tekstu: Šonjin Rječnik) te Hrvatskim enciklopedijskim rječnikom Novoga Libera, načinjenim prema korpusu Rječnika Vladimira Anića, Zagreb, 2003. (u tekstu: Enciklopedijski).

32


menih rječnika rječnici Novog Libera (Anićev i Hrvatski enciklopedijski rječnik koji je načinjen prema Anićevu izvoru) mnogo sustavniji u bilježenju takvih leksema (leksema sa stilskom odrednicom), odnosno češće ih donose nego Šonjin Rječnik: takvo motrište naravno jasno odražava i leksikografsku politiku izdavača odnosno urednika (to jest uređivačke redakcije). Evo primjera dijelova tradicijske odjeće i narodnih nošnja iz promatranoga korpusa, a koje ima i rječnik dviju Matica: dolama u Enciklopedijskome rječniku navodi odrednice reg(ionalno) i zast(arjelo), a Šonjin rječnik folk(lorno); gajtan (porub, paspul) bilježe i Šonjin rječnik i Enciklopedijski s odrednicom reg(ionalno) ‒ ‘višestruko usukana nit koja služi za porubljivanje ili kao ukras; vrpca, uzica’; suvremeni rječnici primjerice nemaju leksem dušanka ‒ ‘gornji dio narodnog odijela ukrašen širitima’; gunj ‒ ‘ogrtač domaće izrade tričetvrt dužine’ i Enciklopedijski određuje kao rij(etko), reg(ionalno), a Šonjin Rječnik gunj upućuje na biljac (‘pokrivač od vunenog sukna’), a gunjac uopće nema (prema Enciklopedijskom rječniku: gunjac ‒ ‘kratki, seljački kaput’); grotulja – Enciklopedijski rječnik: ‘vijenac oraha nanizan i spreman za prodaju’ (u korpusu se upotrebljava u značenju ‘niza nabora’); kaica (kaičica) – i u rječniku dviju Ma-tica dolazi s odrednicama pokr(ajinsko) i zast(arjelo) ‒ ‘ženski nakit na glavi od kovana novca’; Šonjin rječnik leksem kolčak, u značenju mufa, uopće ne donosi, a Enciklopedijski ga ima s odrednicom reg(ionalno) i vrlo dobro definirana (‘ženski, obično krzneni odjevni predmet u obliku tuljca otvorenog s obje strane kako bi se u njega uvukle ruke radi zaštite od hladnoće’ u usporedbi s definicijom rječnika dviju Maticu koji kolčak definira kao „napravu“); leksem kita u značenju ‘ukras od niti ili resa’ Šonjin rječnik donosi s odrednicom folk(lorno), a ima i kićanku (koja se danas ponovno koristi u značenju galicizma pompon), dok su u Enciklopedijskome kita i kićanka sinonimi. Iz toga se dade zaključiti kako smo u razdoblju stvaranja hrvatskoga nazivlja, kada ne bismo imali riječ umjesto njemačke ili francuske, po-sezali za onima iz domaćih, slavenskih tradicija koje su nam dakako bližima nego njemačka i/ili francuska tradicija. Nadalje, zanimljivo je kako promatrani Rječnik navodi čitave porodice riječi za one lekseme što ih suvremeni rječnici ili nemaju ili ih pak donose kao regionalizme, odnosno s uputnicom. Takav je primjer turcizam kaiš (pojas, remen) koji u Rječniku ima prilično preciznu definiciju (‘duga traka od kože, rjeđe od čvrste taknine, koja služi kao pojas ili za vezivanje’), višeznačna je riječ, uglavnom s potvrdama iz srpskih pisaca te ima vrlo razvedenu porodicu: kaišac, kaišanje, kaišar, kaišarenje, kaišarev, kaišariti, kaišarluk, kaišarov, kaišar-ski, kaišarstvo, kaišati, kaišić, kaišlija, kaišni. Danas se u suvremenim rječnicima takve riječi mogu obilježiti kao zastarjele ili regionalne, ako uredništvo donese odluku da su potrebne.

Mnoge nazive nastale hrvatskom tvorbom rječnik nema jer se ekscerptiraju iz korpusa koji tomu rječniku nije mjerodavan (devinjak, dovratak u značenju kragne; dosponka ‒ ‘polupojas na stražnjem dijelu kaputa, dragoner’; ima boran za naboran, ali nema primjerice borast jer sufiks -ast možemo nazvati tipičnijim za hrvatsku

33


tvorbu). Nema ni mnogih naziva posuđenih iz engleskoga jezika (premda ih je bilo i u doba postanka toga nazivlja): kardigan, alster, biver (njem. biber ‒ dabrovina), blejzer, kord, ali ima primjerice kep (‘kratak ogrtač bez rukava za zaštitu od kiše i vjetra’) i bričes (‘hlače za jahanje’) pa ne možemo tvrditi kako je Rječnik restriktivan prema engleskim posuđenicama, a naklonjeniji francuskima. Za to bismo trebali detaljniju, možda i statističku analizu te, kao i za mnoge primjere hrvatski tvorenih naziva – ponajprije dovršen rječnik.

Zaključak

Društveno-političko ozračje šezdesetih godina 20. st., započeto još Novosadskim dogovorom 1954., iznjedrilo je Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967., najvažniji dokument u novijoj povijesti hrvatskoga standardnog jezika. Potkraj te godine objavljen je i Rječnik hrvatskosrpskoga jezika Matice hrvatske te Rečnik srpskohrvatskoga jezika Matice srpske, poznat i kao Rječnik dviju Matica, na kojemu je, slomom Hrvatskoga proljeća i svojevrsnim neuspjehom Deklaracije, hrvatska strana obustavila rad (izašla su samo dva sveska, do natuknice kvržnjaci, pa se taj Rječnik popularno zove i ADOK). I dva sveska međutim bila su dovoljna da izazovu mnoge i burne rasprave između hrvatskih i srpskih lingvista. Ovaj je članak potvrdio da je korpus za Rječnik nereprezentativan i nedostatan, osobito za obradbu naziva. Na primjerima iz modno-odjevnoga nazivlja (za nazivlje, ali i na svim drugim primjerima) pokazalo se, osim što su definicije kratke i neprecizne jer ne bilježe semantičke promjene, da Rječnik prednost daje srpskim riječima i ekav-skim oblicima, a zanemaruje rječničko blago hrvatskoga jezika, ono književno, ali i ono iz bogate hrvatske leksikografske tradicije. Time potvrđuje ideju radi koje je i nastao, a protiv koje su se hrvatski jezikoslovci borili: da je rječnik s tezom, a ne suvremeno leksikografsko djelo.

Sažetak

Vlatka Štimac, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“UDK 81’373’374, izvorni znanstveni rad

primljen 8. siječnja 2018., prihvaćen za tisak 26. siječnja 2018.

Reflection of the Declaration in the Dictionary of Two Cultural and Publishing Societies (Rječnik dviju Matica) – a New Perspective

In the spring of 1967, the language politics of the 1960’s and 1970’s resulted in the Declaration on the Status and Name of the Croatian Literary Language (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika) – the most important document about the language of the time and one of the most important documents in the history of the standard Croatian language. Its publication is formally considered as the introduction into the Croatian Spring (Hrvatsko proljeće). Dictionary of the Croatian and Serbian Literary

34

Jezik, 65., Pitanja i odgovori

PITANJA I ODGOVORI

ALOJZIJEVO ILI STEPINČEVO?

itateljica N. N. iz Zadra pita: Za-što Stepinčevo? Zar krsno ime nije važnije od prezimena? Ni drugi se

blaženici, svetci ne zovu po prezimenu nego po imenu.

Pitanje je vrlo zanimljivo, a čitateljica je izvrsno odabrala kada će ga postaviti jer se upravo nalazimo u najkraćem od svih mjese-ci, u veljači, jedinom mjesecu ženskoga roda u hrvatskom jeziku. U tom mjesecu katolici u Hrvatskoj slave čak tri blagdana vezana uz velike svetce ili blaženike. To su Sv. Blaž (3. veljače), Sv. Valentin (14. veljače) te Blaženi Alojzije Stepinac (10. veljače), spomendan hrvatskoga blaženika čiju kanonizaciju još čekamo. U katoličkome kalendaru postoje i brojna druga imena svetaca, ali se ova tri svojom zastupljenošću u raznim župama i popularnošću u svakodnevnome životu iz-dvajaju.

Sveti Valentin zaštitnik je zaljubljenih, a njegov je dan, Valentinovo, osobito popula-ran, možda čak i pretjerano komercijaliziran. Sveti Blaž, zaštitnik od bolesti grla, naizgled nije toliko poznat, ali kada znamo da je ina-čica njegova imena Vlaho, onda shvaćamo da je itekako važan. On je, između ostaloga,

svetac zaštitnik, parac dubrovački. Njego-vo ime dolazi od latinskoga Blasius (‘tepav, mucav’) ili grčkoga Blasios (‘onaj koji ima krive noge’), odnosno grčke inačice Vlasios.

Čitateljica je u pravu kada kaže da je ime važnije od prezimena te da se blaženici i svetci zovu po imenu, a ne prezimenu. Uo-bičajeno je u hrvatskome jeziku da se nazi-vi blagdana tvore od osobnoga imena, a ne prezimena svetaca (npr. Antunovo, Petrovo). Tako blagdan kada slavimo sv. Blaža naziva-mo Blaževo, a sv. Valentina, kako je poznato u cijelome svijetu, Valentinovo. Međutim, u narodu se ustalio poseban oblik za blagdan Blaženoga Alojzija Stepinca – Stepinčevo. Taj se naziv, dobiven od prezimena, rabi u mnogim katoličkim kalendarima i u katolič-kome tisku općenito. Kada bi se naziv dana kada slavimo bl. Alojzija Stepinca tvorio od osobnoga imena, bilo bi to Alojzijevo, ali bi se to onda moglo odnositi na bilo kojega Alojzija jer ima i drugih svetaca koji nose to ime (npr. sv. Alojzije Gonzaga).

Prema tim imenima javljaju se i kraća imena ili njihove izvedenice. Tako uz Blaža vezujemo i imena Vlaho, Blaško, Blažen, Blažina, Blažov, Blažoka, Balaž. Od imena Valentin imamo žensko ime Valentina, ili skraćeno Tina, te muška imena Valentino,

Č

Language (Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika) and Dictionary of the Serbo-Croatian Literary Language (Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika), published by the Croatian Cultural and Publishing Society (Matica hrvatska) and the Serbian Cultural and Publishing Society (Matica srpska), provoked numerous conflicts and polemics about the language and lexicographic issues. This article uses concrete examples to study and analyze how exactly the language issue of that period affected the choice of entries in the Croatian part of Rječnik dviju Matica and how it influenced their lexicographic processing with special regard to lexicographic levels. The research is being conducted on individual examples of fashion and clothing terminology.

35

Jezik, 65., Pitanja i odgovori

Valent, Tino, Tin. U vezi s imenom Valentin je i narodno ime Zdravko, Zdravka (lat. va-lentis – zdrav), koji istoga dana slave imen-dan. Prema Alojzije pojavljuju se i kraća, regionalno obojena imena: Lojz, Lojzek, Lujo te žensko ime Alojzija. S njim u vezi su, pučkom etimologijom dobivena, narodna imena Vjekoslav, Vjeko, Vjekoslava, Slavko, Slavek, Slavka, Slavica, Slava. Naime, aloja (lat. aloe), biljka iz porodice ljiljana, cvjeta samo jednom u vijeku ili u stoljeću, dakle svakih sto godina. Drugi pak to ime vezuju uz staronjemačko Alwisi, što znači ‘onaj koji je veoma pametan’.

Treba naglasiti da su službeni nazivi blagdana po svetcima opširniji, nose njiho-vo puno ime (prezime, dodatak) jer je važno da se zna o kojem je svetcu riječ. Ne nosi samo bl. Alojzije Stepinac uz osobno ime i prezime. Dok još nije bilo pravih prezimena, mnogi su poznati ljudi imenu dodavali riječi koje su nam otkrivale otkud potječu, gdje žive, čiji su ili kakvi su. Zbog toga se naziv njihovih spomendana ne može izraziti samo jednom riječi. Takvi su npr. Franjo Asiški, Ante Padovanski, Jakov Zadranin, Marija Kleofina, Beda Časni. Iako je u nazivima blagdana važna jednoznačnost i razumlji-vost, ponekad se, zbog jezične ekonomič-nosti, skraćuju. Kod nas se osobito slavi dvojicu hrvatskih svetaca, Nikolu Tavelića i Leopolda Bogdana Mandića, a zabilježena je i upotreba naziva Tavelićevo ili Mandićevo za njihove blagdane, tako da Stepinčevo nije usamljeni slučaj. Župa sv. Nikole Tavelića u zagrebačkoj Kustošiji tako slavi Taveliće-vo, kao i istoimena župa u nizozemskome Rotterdamu. Mandićevo svečano obilježa-va Župa Mursko Središće, a Stepinčevo se osobito slavi u zagrebačkoj katedrali, gdje se nalazi njegov grob, te u Krašiću, mjestu u kojemu je blaženik živio te kasnije u kuć-nom pritvoru i umro. Za Hrvate je važan i treći svetac, Marko Križevčanin, čiji dodatak

imenu svjedoči o njegovu podrijetlu, ali nije zabilježeno da se prema njemu naziv njegova spomendana skraćuje.

Skraćeni nazivi blagdana zapravo su poimeničeni pridjevi – nastali su preobra-zbom ili konverzijom. Blaževo, Valentinovo, Antunovo, Petrovo, Stepinčevo i sl. odnosni su pridjevi koji izvorno stoje uz imenicu srednjega roda slavlje, proštenje. U Labinu i u naselju Stolac kod Senja te u mnogim drugim čakavskim mjestima, može se čuti naziv Petrova umjesto Petrovo, kao i Marti-nja, Jurjeva, Rokova... Taj se pridjev nalazi u ženskome rodu jer uz njega stoji, zbog ekono-mičnosti s vremenom izostavljena, imenica svečanost, svetkovina, fešta. Nazivi blagda-na u ženskome rodu uglavnom su vezani uz čakavsko narječje. U nas je popularan i Sveti Martin (11. studenoga), koji uza se vezuje obred krštenja mošta. Naziv Martinje rabi se u Hrvatskome zagorju, ali i u štokavkom narječju, dok se oblik u ženskome rodu, Mar-tinja, rabi u Istri i Hrvatskome primorju. Ne-kadašnji odnosni pridjevi Martinje/Martinja zapravo su isto što i Martinovo/Martinova.

Dakle, pokušajmo sada odgovoriti čita-teljici Jezika: Zašto Stepinčevo? Iako jest neobično da se blagdan zove po prezimenu svetca ili blaženika, Blaženi Alojzije Ste-pinac može bez ikakva problema nositi i naziv Stepinčevo. Stepinčevo, Tavelićevo i Mandićevo međusobno se podupiru i potvr-đuju. Naziv se već učvrstio i u pismenome i u usmenome obliku, što svjedoči i o njegovoj popularnosti, ali i o jezičnoj ekonomičnosti i težnji da se duži nazivi skraćuju. Narod ga je prihvatio te učinio prepoznatljivim i posebnim među brojnijim osobnim imenima. Također, naziv Stepinčevo ima još jednu vrlo praktičnu stranu – ništa se u nazivu blagdana ne će promijeniti kad blaženi Alojzije Stepi-nac bude proglašen svetim.

Edita Medić

36

JEZIK KAO SIGURNOSNI ČINITELJ I HRVATSKI STANDARDNI JEZIK

rojekt „Jezici i nacionalizmi“, koji je dosegnuo vrhunac „Sarajevskom deklaracijom o jeziku“, ugrožava-

nje je sigurnosti novonastalih država na koje se odnosi jer oduzimanjem prava tim država-ma na izgradnju vlastitih standardnih jezika, a time i vlastitih kultura, oduzima im se i dio nacionalne sigurnosti koju standardni jezik sa sobom nosi.

U Hrvatskoj su se tome projektu – ugro-žavanju hrvatske nacionalne sigurnosti – pri-ključili mnogi intelektualci: pisci, glumci, ali i profesori, jezikoslovci, doktori znanosti, svojim javnim istupima, formalnim i nefor-malnim skupovima pokazavši tako nedosta-tak sigurnosne kulture, ali i nepoznavanje svih obilježja jezika, što je sve u Hrvatskoj ostalo bez pravog odgovora.

Sam projekt pak podsjeća na, ne tako davna, vremena kada hrvatski antifašisti nisu dopustili milijunima ljudi u Hrvatskoj, cijelom narodu, ni nazivati vlastiti jezik svojim imenom, a kamoli razvijati vlastitu jezičnu normu, a time i vlastitu kulturu, iako su tada svi drugi u zajedničkoj državi, sve do i najsitnijih manjina, to pravo imali i služili se njime.

No, krenimo redom.Definicije

Kako bismo znali o čemu govorimo, definirat ćemo ključne pojmove odmah na početku, onako kako će se rabiti u ovom članku. Dakle, nacija, sigurnost, nacional-na sigurnost.

Nacija je sigurnosna zajednica koja ima međunarodno priznatu državu. Sigurnosne su zajednice zajednice ljudi udruženih radi ostvarivanja zajedničke sigurnosti. Sigurnost

Jezik, 65., Osvrti

OSVRTI

je vjerojatnost povoljne budućnosti; mjerimo ju racionalnim brojem u otvorenom intervalu (0,1) ili postotcima (0 %, 100 %).1 Nacio-nalna je sigurnost sigurnost nacije, odnosno nacionalna sigurnost je vjerojatnost povoljne budućnosti nacije.

Međutim, sve to se, kada je promatrani problem u pitanju, svodi na nekoliko jedno-stavnih pitanja. Kakva će nam budućnost biti ako ne nastavimo izgrađivati vlastiti stan-dardni jezik različit od drugih standardnih jezika? Može li se bez vlastitoga standar-dnog jezika izgrađivati vlastita kultura? Ako ne nastavimo izgrađivati vlastitu kulturu, oko čega ćemo se onda okupiti i kako ćemo onda razvijati vlastite sposobnosti za život u okružju kakvo ono jest? I napokon, trebamo se upitati kolika je uopće vjerojatnost op-stanka naše zajednice ukoliko ne nastavimo izgrađivati vlastiti standardni jezik?

Svako pitanje opstanka sigurnosno je pitanje, a pitanje opstanka nacije pitanje je nacionalne sigurnosti. Prije nego što nasta-vimo, dobro je odmah reći kako ni jednu na-ciju, pa tako niti hrvatsku, ne čine oni koji su iste krvi, već oni koji podupiru zajedničku sigurnost pa su se radi te zajedničke sigurno-sti i okupili, odrekli i dijela vlastite slobode2 i kada bi se u bilo kojoj naciji, pa tako i u hrvatskoj, isključili oni koji ne odgovaraju po krvi a doprinijeli su njenoj kulturi, znanosti, prosvjeti itd., drugim riječima doprinijeli su nacionalnoj sigurnosti, onda bi malo od te sigurnosti ostalo. U Hrvatskoj bismo tada isključili Ljudevita Gaja, Lisinskog, Vraza, Papandopula, Kabilja… ali i onu Talijanku, sestru Benediktinku koja je spasila Papino

PP

1 Slijedili bi matematički modeli temeljeni na teoriji vjerojatnosti koji nam ovdje ne će trebati.

2 John Locke: „Dvije rasprave o vladi“

37

Jezik, 65., Osvrti

pismo od talijanskih fašista i time sačuvala trag o hrvatskom Zadru.

Kriterij je pripadnosti sigurnosnoj zajed-nici dakle doprinos zajedničkoj sigurnosti. One koji pozitivno doprinose zajedničkoj sigurnosti svaka zajednica prihvaća i nagra-đuje, dok će one koji čine štetu, a osobito štetu zajedničkoj sigurnosti, svaka zajednica kazniti i odbaciti.

Jezik nije samo sredstvo komunikacijeIako jezik služi komuniciranju,3 ne može-

mo ga definirati samo kao sredstvo komuni-kacije jer kada bi to bilo tako i komunikacija bila „ono bitno“, onda ne bismo imali toliko različitih jezika u svijetu i svi bismo govorili istim jezikom, primjerice esperantom. Espe-ranto, međutim, nije osiguravao sigurnost ni jednoj zajednici pa je tako i sama zamisao pomalo zamrla.

Važna je sigurnosna osobina svakog je-zika nerazumijevanje – drugi, oni koji ne pripadaju našoj zajednici, ne bi nas trebali ra-zumjeti ili barem ne bi trebali našim jezikom služiti se tako dobro a da ne bi bili prepoznati kao stranci. Na taj je način svakom članu za-jednice omogućeno smjesta prepoznati ono-ga tko ne pripada zajednici. Tako je vlastiti jezik vrlo jednostavan i djelotvoran način osiguranja sigurnosti zajednice kao cjeline, ali i njezinih pojedinih članova.

Jezik je sastavnica sigurnosti, oko njega se zajednica okuplja i on omogućuje prepo-znavanje svih drugih koji ne pripadaju zajed-nici. Jezikom se daje do znanja drugima da je ovdje riječ o zajednici koja ima vlastiti sigur-nosni sustav (zakone, običaje, mentalitet…).

Nailazeći na drugi jezik, odmah smo svjesni da se nalazimo u nekoj drugoj sredini koja od nas očekuje i ponašanje sukladno tome.

Sve to vrlo je lako vidjeti i u malim pa i u najmanjim sredinama gdje ćemo, pojavimo li se, odmah biti upitani „Odakle smo?“, što nije obilježje samo malih izdvojenih sredina već i gradova pa i pojedinih četvrti, poje-dinih slojeva društva.4 Karakteristika je to i znanstvenih sredina u kojima bismo vrlo brzo, čim bismo progovorili, bili prepoznati, recimo na nekom simpoziju liječnika, kao netko tko tu ne pripada. Jezik, sada znan-stveni jezik, i ovdje ima sigurnosnu ulogu, ulogu opreza i prepoznavanja onih koji tu ne pripadaju. Uloga jezika, očito, niti ovdje nije samo dobro razumijevanje već upravo obrnuto: nerazumijevanje i stvaranje brane ulasku nepozvanima.

Zbog svega toga, zbog toga što jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i sredstvo osiguranja sigurnosti, za izgradnju hrvat-skoga standardnog jezika, kao uostalom i za izgradnju bilo kojeg drugog jezika, nije bitno kako se u kojem kraju trenutačno govori, pa tako i kako se govori u pojedinim novona-stalim državama u okružju i jesu li razlike u jezicima pojedinih sredina velike ili male.

Zbog toga su i sva jezikoslovna istraži-vanja i temeljem toga izvedeni zaključci o smjeru izgradnje novih standardnih jezika kao i zaključci o uvođenju jedinstvenog po-licentričnog jezika, onako kako to vidi Sa-rajevska deklaracija iz 2017., u potpunosti bez smisla.

Na oblikovanje jezika svake države mno-go više utječe njezin geostrategijski položaj, politička slika okoliša i njezina geopolitička uloga, jednom riječju sigurnost, nego to kako se trenutačno govori. Kako su pak pitanja sigurnosti odgovornost politike i političara, 3 Nazivi kao što su „narječje“, „dijalekt“, lokalni

govor, istočna ili zapadna varijanta itd. ovdje nisu porabljeni budući nisu jasno definirani. Jezikom se zbog toga, u ovom članku, naziva svaki oblik govora. 4 George Bernard Shaw: „Pygmalion“

38

Jezik, 65., Osvrti

legalno izabranih predstavnika nacije, time su pozvani odlučivati o smjeru izgradnje nacionalnoga standardnog jezika i hrvatski političari ne bi trebali iz tog odlučivanja biti isključeni. Dakle, odgovor na pitanje kojim standardnim jezikom koja nacija treba govo-riti ne ovisi o tome koji jezik svi razumiju i je li jezik, koji se predlaže za standardni, svima razumljiv, nego ovisi o tome kakvu nacionalnu budućnost nosi odabir ovog ili onog jezika sa sobom.

Kada tomu ne bi bilo tako, Židovi bi za standardni jezik u Izraelu bili odabrali ruski, jezik kojim govori većina Izraelaca, ili neki drugi, jidiš primjerice, a moguće je bilo napraviti i koine jezika koji se u Izraelu govore, što bi bilo najdemokratičnije ako se demokracija uzme kao kriterij. No Izraelci nisu postupili tako; izabrali su hebrejski jezik i hebrejsko pismo i na starim temeljima iz-gradili novohebrejski i novohebrejsko pismo. Dakle, izabrali su jezik kojim do tada nitko nije govorio i pismo kojim do tada nitko nije pisao i koje su onda svi morali učiti.5 Izrael-ski su političari izvrsno procijenili i političko okružje i geostrategijski položaj Izraela, a isto tako i geopolitičku ulogu Izraela u svo-jem okružju. Pored toga dobro su procijenili i težnju svoga naroda prema jeziku koji će biti prihvaćen. Hebrejski jezik bio je jedino rješenje za mladu državu6 jer je to jezik oko

kojega će se svi Židovi okupiti, što je osnovni uvjet sigurnosti – okupiti se. Ruski tu moć okupljanja nije imao kao ni drugi jezici koji-ma se i dalje slobodno govori u Izraelu.

Jezik je, dakle, suprotno tvrdnjama, upravo pitanje identiteta, a ne samo slobode, morala itd. jer je identitet minimalni uvjet sigurnosti. Međutim, uloga jezika u izgradnji nacionalne sigurnosti, prema Humboldtu,7 mnogo je veća od pukog stvaranja identitet-skih razlika

U interesu vlastite sigurnosti svaka za-jednica razvija vlastitu kulturu, a uloga je vlastitog jezika u izgradnji vlastite kulture nezamjenjiva. Ipak, tek onda kad jezične ra-zlike u odnosu na druge jezike postanu tolike da samo etimolozi uspijevaju prepoznati slič-nosti sa srodnim jezicima, tek onda je zaista moguće razvijati vlastitu kulturu. Tek tada nikakvi vanjski pritisci nisu više mogući i tek tada jedna kultura ima istinsku slobodu razvijati se samostalno.

Kultura nije samo književnost, kazali-šte, film ili galerija likovnih umjetnosti

Dakle, postojanje kulture izravno je svezano s jezikom i bez jezika kultura nije moguća. Jezik je temelj svake kulture, a što ne treba posebno dokazivati.

Razvoj nacionalne kulture nije moguć bez nacionalnoga standardnog jezika jer ako takav ne postoji, onda je uvijek moguće po-staviti pitanje kome pripada ta kultura; tada je moguće da neprekidno drugi svojataju tuđu kulturnu baštinu, a onda su moguće i beskonačne prepirke oko toga čije je što i

7 Wilhelm Freiherr von Humboldt: „Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache. Sie bestimmt die Sehnsucht danach, und die Entfernung vom Heimischen geht immer durch die Sprache am schnellsten und leichtesten, wennauch am lei-sesten vor sich.“ Briefe. An eine Freundin, 21. August 1827.

5 Uostalom, nema standardnog jezika koji je ne-čiji materinski jezik i svaki je standardni jezik jezik koji svi tek trebaju učiti i uče ga, uče ga i prije svog prvog dana u školi i uče ga cijeli život.

6 Židovski su jezikoslovci vrsno izgradili novi jezik na temeljima starog, a veličinu toga djela, jer monumentalno je to djelo kojem svakako treba izraziti svoje divljenje, ilustrirat ćemo malom strojnicom Uzi koja ima stotinjak dije-lova, a svakom tom dijelu u popratnoj knjižici uputa dano je hebrejsko ime, iako starohebrej-ski nije imao ni naziv za vatreno oružje.

39

Jezik, 65., Osvrti

tko treba biti ponosan na to što je imao već u davna vremena. Osim toga, bez nacional-noga standardnog jezika, nacionalni korpus nužno se razbija na više jezika, a time i na više kultura, što je izravno ugrožavanje na-cionalne sigurnosti. U Hrvatskoj je to mo-guće promatrati na razlikama Dalmacije i Slavonije. To tek za primjer jer su i drugi krajevi Hrvatske znatno kulturno različiti i time je potreba za zajedničkim standardnim jezikom to veća jer je standardni jezik temelj zajedništva svih tih različitosti i pretpostav-ka zajedničkoj kulturi.

Međutim, kako se često kulturno blago (imovina) poistovjećuje sa samom kulturom, čime se gubi svijest o bitnoj ulozi kulture – onoj sigurnosnoj – a kako se kulturu još smatra i etičkom kategorijom, što ona sama po sebi nije, onda si, temeljem toga, poje-dinci, čak i ako nisu za to stručni, uzimaju za pravo smatrati se pozvanima odlučivati o pitanjima nacionalne kulture pa tako i naci-onalnog jezika.

Često se to pak događa i u ime umjetni-čke ili neke druge slobode. No, umjetnička sloboda, kao i svaka druga sloboda, nije ne-ograničena. Granice nečije slobode tamo su gdje ta sloboda počinje ugrožavati istu takvu slobodu drugih, ali i tamo gdje ta sloboda počinje ugrožavati i neke druge vrijedno-sti; sigurnost zajednice u ovom slučaju. Sve vrijednosti, osim toga, nisu iste važnosti. Nikada se ne smije zaboraviti važnost si-gurnosti. Uvijek je potrebno prvo osigurati sigurnost pa se tek onda može krenuti na izgradnju svega ostalog. Uostalom, nitko nije spreman odreći se sigurnosti za račun slobode, a kamo li za račun tuđe slobode. Umjetnost (književnost, film, kazalište...), umijeće (poljoprivreda, brodogradnja ...), religija itd. nisu kultura sami po sebi, oni su tek proizvodi jedne kulture, a ne kultura sama pa su tako i djelatnici koji se time bave tek majstori svojih zanata i nisu stručnjaci za

vođenje politike razvoja nacionalne kulture pa tako ni jezika, a upravo su se takvi okupili oko „Sarajevske deklaracije o jeziku“, što je svojevrsna zamjena kompetencija.

Kultura (od lat. colo, colere; uzgajati) je uzgoj, uzgoj u smislu uzgajanja i uzgoj u smislu onoga što jest uzgojeno, a uzgajaju se sposobnosti, a ne proizvodi tih sposobno-sti. Visoke kulture one su koje su u vlastitoj zajednici uzgojile sposobnosti za izgradnju blagostanja i sigurnosti, što je osnova za iz-gradnju svega ostalog: umjetnosti, znanosti, filozofije itd. Međutim, to „sve ostalo“ mora biti u potpori onoga što je prvo; u potpori blagostanja i sigurnosti. Zato, ako se u tom „svemu ostalom“, što se obično smatra kul-turom u užem smislu, razvijaju sposobnosti koje nisu potpora nacionalnom blagostanju i nacionalnoj sigurnosti ili im čak štete i ra-zaraju ih, onda se moramo upitati čime se to bave neki naši kulturnjaci.

Dakle, kultura je uzgoj sposobnosti. Ra-zličite kulture različite su upravo po svojim sposobnostima, a osobito po sposobnosti osiguranja sigurnosti i zbog toga što su im sposobnosti za osiguranje sigurnosti različi-te, jedne kulture propadaju a druge ne, jedne padaju pod prevlast drugih, a druge ulaze u suradničke odnose, neke nestaju, a druge opet napreduju i razvijaju se dalje. Kulturno blago, kulturno nasljeđe te rad kulturnih dje-latnika nezamjenjivi su u uzgoju nacije, uz-goju nacionalnog ponosa, nacionalnog duha, morala, otpornosti, izdržljivosti itd. a sve su to temelji u uzgoju nacionalnih sposobnosti osiguranja vlastitih interesa.

Međutim, kulturno nasljeđe rezultat je povijesti, a povijest je bila onakva kakva je bila i nitko se ne može odreći vlastite povije-sti. Svi narodi svijeta doživjeli su kulture porobljavanja, kulture brutalnosti ili su sami bili agensi toga ili su ih pak povijesne okol-nosti tjerale u sveze s drugima pa su prema tome prilagođavali svoje kulture i trpjeli

40

Jezik, 65., Osvrti

zahvate u vlastite jezike; preživljavali kao supkulture pa se opet uzdizali i sve to danas pripada kulturnom naslijeđu nekog naroda. Zbog toga svako nekritičko oslanjanje na kulturno nasljeđe nije dobar put u budućnost. Jedan od takvih loših puteva u budućnost i prijedlozi su potpisnika Sarajevske dekla-racije iz 2017. jer se nekritički oslanjaju na postojeće kulturno i jezično naslijeđe koje je rezultat nimalo sretnih povijesnih okolnosti.

Hrvatsku nacionalnu koheziju i nacio-nalni ponos sasvim sigurno ne može osigu-rati srpsko-crnogorsko-bosanski jezik jer se Hrvatska oko takvog jezika, što ne treba posebno dokazivati, ne će nikada okupiti. Zbog toga takav jezik nema nikakvog smisla osim ukoliko smisao nije upravo taj – da se Hrvatska nikada ne okupi.

Kako je u potpori tvrdnji o potrebi na-stavka izgradnje hrvatskoga standardnog jezika u smjeru autonomnosti i znatne razli-čitosti u odnosu na sve slične jezike naveden izraelski primjer, potrebno je reći i nekoliko riječi o primjerima koji su naoko potpuno suprotni rečenom i gdje se više država služi istim jezikom upravo onako kako bi to pot-pisnici „Deklaracije“ htjeli.Si duo faciunt idem, non est idem.

Jednu skupinu takvih država čine države koje su iz geostrategijskih razloga podijelje-ne i pripadaju različitim globalnim sigurno-snim sustavima (primjerice, Sjeverna i Južna Koreja ili Kina i Tajvan). Takve države teže ponovnom ujedinjenju i zadržale su jezike koje su imale prije podjele kako bi ostvarile pretpostavke za buduće ujedinjenje i ponov-no oblikovanje jedinstvene države.

Države nastale raspadom Jugoslavije ne teže ponovnom ujedinjenju niti bi ga prihva-tile jer su jedva dočekale svoju samostalnost.

Drugu skupinu država čine države koje su izgradile zajednički sigurnosni sustav i na taj način osigurale vlastitu sigurnost (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija) pa se onda, naravno, koriste i zajedničkim jezikom. Kako je ovdje riječ o zemljama „slobode“, one nemaju potrebe propisivati kojim će se standardnim jezikom govoriti ni taj jezik zakonom štititi. U njima prosvjetu, kulturu i znanost financiraju bogati i naj-bogatiji i kako njihovi bogati i najbogatiji itekako dobro znaju nacionalni sigurnosni interes, svako odstupanje koje bi taj interes ugrozilo, jednostavno bi prestali financirati i ono bi samo od sebe nestalo.

Države nastale raspadom Jugoslavije ne-maju zajednički sigurnosni sustav niti mu teže, a sigurnosni problemi međusobno su potpuno različiti, tako da tu nema mjesta potrebi za stvaranjem zajedničkog jezika.

Promatranjem svih ostalih slučajeva (Au-strija i Njemačka, primjerice) u kojima dvije ili više država imaju jedan jezik došli bismo do istih ili sličnih zaključaka – nacionalni standardni jezik rezultat je sigurnosnog in-teresa.

Hrvatski bi standardni jezik trebao nasta-viti smjerom uočavanja i poštivanja znatnih razlika u odnosu na slične mu jezike, kako je to već ovdje rečeno: hrvatski je standardni jezik potrebno i zakonom zaštititi.

Berislav Štajdohar, brg. is.

Documents

U SPOMEN Profesoru Milanu Mogušu u spomen (25. travnja ... · knjige Čakavsko narječje nalazi se karta koju je Milan Moguš sastavio s Božidarom Finkom. Na toj su karti ucrtani