1

Milan Moguš FONOLOŠKI RAZVOJ HRVATSKOGA JEZIKA Matica hrvatska biblioteka ˝Znanje˝ PREDGOVOR Posljednjih je godina objavljeno podosta rasprava iz dijakronijske fonologije hrvatskoga odnosno srpskog jezika. Unatoč tomu, u svom sam nastavničkom i znanstvenom radu neprestano osjećao potrebu za jednim suvremeno koncipiranim cjelovitijim prikazom te problematike. Ova je knjiga pokušaj da se toj potrebi udovolji. Zahvaljujem svim kolegama, osobito članovima »Zagrebačkog lingvističkog kruga«, koji su mi svojim primjedbama i sugestijama pomogli u radu, U Zagrebu, 1. srpnja 1970. KRATlCE I ZNAKOVI A - akuzativ, alpska grupa zapadnog južnoslavenskog prajezika biz. - bizantski bug. - bugarski čak. - čakavski češ. - češki D - dativ Dr - dinarsko-raška grupa zapadnog južnoslavenskog prajezika du. - dual, dvojina f. - femininum, ženski rod G - genitiv got. - gotski grč. - grčki hrv. - hrvatski hs. - hrvatskosrpski I - instrumental IJP - istočni južnoslavenski prajezik IP - istočnoslavenski prajezik JP - južnoslavenski prajezik kajk. - kajkavski lat. - latinski lit. - litavski luž. - lužičkosrpski m. - masculinum, muški rod mak. - makedonski mj. - (u)mjesto n. - neutrum, srednji rod Pa - panonska grupa zapadnog južnoslavenskog prajezika pas. - pasiv pie. - praindoevropski

2

perf. - perfekt; perfektivan PJ - praslavenski jezik pl. - plural, množina polj. - poljski Pr - primorska grupa zapadnog južnoslavenskog prajezika prasl. - praslavenski prez. - prezent ptc. - particip rus. - ruski sg. - singular, jednina slov. - slovenski slovač. - slovački sti. - staroindijski stsl. - staroslavenski stvnj. - starovisokonjemački štok. - štokavski ukr. - ukrajinski uspor. - usporedi v. - vidi ZJP - zapadni južnoslavenski prajezik ZP - zapadnoslavenski prajezik * - pretpostavka ~ - opreka : - prema UVOD Sve što ima oblik podložno je promjeni. Zato je potpuno razumljivo da se i jezik mijenja. Jezične promjene određene društvene zajednice možemo npr. pratiti u jezičnim spomenicima. Ako uzmemo tekst prvih starohrvatskih pjesama, zapisanih u drugoj polovini 14. stoljeća, i usporedimo ga s njegovim »prijevodom« na današnji hrvatski jezik, moći ćemo zapaziti podosta jezičnih promjena. Ilustracije radi navest ćemo u suvremenoj transkripciji (predložak je pisan glagoljicom) odlomak iz starohrvatske duhovne pjesme Poj željno i taj odlomak u suvremenom jeziku: Moja jedina ljubvo i dragosti ki isplnjuješi vse želje tvojih čistih radosti, željno te, dobro, molju: ne othodi me bes tebe u sem žalosnom dolu [31, 57]1. Moja jedina Ijubavi i dragosti koji ispunjuješ sve želje tvojih čistih radosti željno te, dobro, molim: ne odlazi od mene bez tebe u ovom žalosnom dolu.

1 Što znače brojevi u uglatoj zagradi, vidi u popisu literature.

3

Uspoređujući ova dva teksta, može se utvrditi da je u toku šest stoljeća došlo do znatnih promjena na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini. Od fonoloških bi se promjena mogao istaknuti prijelaz fonema l > u u izrazu isplnjuješi, tj. zamjenu jednih distinktivnih obilježja drugima. S druge | strane, različitu distribuciju konsonanata potvrđuje stari primjer vse prema novom sve. Na morfološkoj razini vidimo da se kod isplnjuješi umjesto nastavačnog morfema -ješi sada upotrebljava -ješ, odnosno u 1. licu sg. prezenta molju stari je morfem -ju zamijenjen morfemom -im. Za sintaksu je interesantna glagolska rekcija u izrazu ne othodi me, tj. upotreba Asg. umjesto današnjeg prijedložnog izraza s od (ne odlazi od mene). Na leksičkom planu primjećujemo da jedni leksemi zamjenjuju druge (u sem = u ovom). Ovakve se fonoioške, morfološke, sintaktičke i leksičke promjene povećavaju u toku stoljeća, one, preoblikuju jezik do toga stupnja da strukturalno postaje drugačiji u većoj ili manjoj mjeri. Zato se često događa da u pojedinim riječima teško prepoznajemo prvotno značenje. Malo je npr. onih koji u današnjem pridjevu pitom preprepoznaju ptc. prez. pas. od glagola pitati (= hraniti) ili u riječi ožujak naziru značenje korijenskoga morfema lьž- (= laž). Tek historijski studij omogućava da utvrdimo do kojih je promjena dolazilo u sustavu hrvatskoga jezika i da, prema tome, shvatimo preoblikovanja u pojedinim izrazima. Hrvatski je jezik izraz svekolikoga hrvatskog života, cijele hrvatske kulture. Na njemu su sastavljene bilješke, zapisi, književna djela, isprave, pisma i drugi tekstovi u kojima su se taj život i ta kultura izrazili od prvih davnih početaka do danas. Zato se hrvatski jezik u svojoj cjelini ne može promatrati ni upoznati ako se ne uzmu u obzir i promjene koje su u njemu nastajale u tijeku stoljeća. Svrha je ovoj knjizi da razloži kako su se u hrvatskom jeziku odvijale glasovne promjene — da time "pomogne objasniti stanje u današnjem standardnom jeziku i da uvede u čitanje i razumijevanje starijih spomenika. Ona će čitaocu olakšati da ispod pojavne raznolikosti hrvatskoga književnog jezika u njegovu povijesnu protegu razabere dublje jedinstvo postupnoga razvoja. Zamišljena je dakle kao svojevrstan vodič u jeziku hrvatskih tekstova svih stoljeća. Glavna je pažnja, ipak, usredotočena na fonološki razvoj koji je doveo do stanja kakvo je u današnjem književnom jeziku. Današnji je književni jezik, kako znamo, zasnovan na štokavskom narječju. Njegova se osnovica u prilično jedinstvenu obliku i s razmjerno malim razlikama susreće u govoru najvećeg dijela hrvatskoga naroda. S dijalektološkoga gledišta štokavski dijalekti pripadaju skupini koja se u slavistici zvala raškom, a ispravnije ju je nazvati dinarsko-raškom. Ona zajedno s primorskom i panonskom skupinom tvori — u lingvističkostrukturnom smislu — jedan slavenski jezik za koji se u iiteraturi upotrebljava naziv hrvatskosrpski (srpskohrvatski). Budući pak da se riječi i oblici dinarsko-raške dijalekatske skupine promatraju kao izraz hrvatske kulture i kao dio jezika hrvatskih tekstova — a s tog je gledišta pisana ova knjiga — označivat ću ih hrvatskima. Hrvatskima će se dakako nazivati i ona nariječja kojima govore samo Hrvati, naime čakavsko i kajkavsko, a torlačko se narječje prirodno naziva srpskim jer samo Srbi njime govore. O EVOLUCIJI SLAVENSKIH JEZIKA Preobrazba je pojedinih jezičnih dijelova, u stvari, jezična evolucija. Ona je veoma polagana i stupnjevita. Jer, promjeni ne podliježu istodobno svi jezični elementi (fonemi, morfemi, sintaktemi, leksemi), nego jedni od njih gotovo neprimjetno zamjenjuju druge, mlađi starije, ali tako da ni u čemu ne ometaju komunikaciju među Ijudima, tj. uzajamno prenošenje obavijesti. To i jest bit evolucije: kvalitetnte se promjene u malim količinama gotovo ne primjećuju, pa ljudi zapravo žive u

4

uvjerenju da se jezik ne mijenja. Zamjena jednog jezičnog elementa drugim — koliko god sama po sebi predstavljala promjenu kvalitete i skokovitost — i mora biti bezbolna jer bi, u protivnom, otežavala ili onemogućivala prijenos obavijesti. Postepenost promjena jezičnih elemenata ukazuje na evolutivnost samoga sustava. Evoluciju sustava vidimo dakle kao različite stadije istoga jezika. Zato su starohrvatski sustav iz razdobl]a prvih duhovnih pjesama i današnji samo stadiji hrvatskog književnog jezika. U okviru tako definiranog jezika koji pokazuje povijesno jedinstvo vrši se polagana evolucija. Činjenica da se jezici neprestano mijenjaju može izazvati pitanje: da li evolucija, preoblikujući jezike, ne mijenja u isti mah i odnose među njima. Budući da npr. Hrvati, i bez posebnog učenja, mogu bolje razumjeti slovenski nego češki ili poljski, moglo bi se zaključiti da su jedni jezici međusobno bliži, drugi dalji. Makedonskih će riječi razumjeti Hrvati više negon litavskih, a litavskih više nego grčkih ili rumunjskih jer su makedonski i litavski jezik po svojoj strukturi ipak bliži hrvatskosrpskom nego grčki i rumunjski. Ako je tako danas, je li tako bilo i prije? Drugim riječima: jesu li današnji bliži ili dalji odnosi među jezicima postojali uvijek ili su s obzirom na jezičnu evoluciju — bili u prošlosti drugačiji nego danas. Dijakronijska istraživanja potvrđuju da su npr. jezične razlike u prvim hrvatskim i slovenskim pisanim spomenicima znatno manje od današnjih. Što dublje u prošlost, sličnost se između hrvatskog i slovenskog jezika povećava. To znači da evolutivni pravci tih dvaju jezika ne teku paralelno nego koso, a iz toga opet slijedi zaključak da u još ranijem razdoblju moramo dopustiti mogućnost njihova sjedinjavanja u jednoj točki. I zaista: danas smo u mogućnosti da na slovensko-hrvatsko-srpskom jezičnom području utvrdimo u prošlosti četiri dijalekatske skupine (alpsku, panonsku, primorsku i dinarsko-rašku) koje su se razvile iz jednog sustava — iz zapadnog južnoslavenskog prajezika (ZJP). Slično je s dijakronijom makedonskog i bugarskog jezika koji se — uz staroslavenski — mogu svesti na istočni južnoslavenski prajezik (IJP). ZJP i IJP razviše se iz južnoslavenskog prajezika (JP). Spomenuti bi se razvoj mogao shematski prikazati ovako: slov. hs. mak. bug. ZJP IJP JP Proučavanje ostalih slavenskih jezika pokazuje — grubo uzevši — podudarnost s ovakvom shemom.Tako se npr. poljski zajedno s kašupskim, nekadašnji slovinski i polapski, pa češki, slovački i lužičkosrpski (koji se dijeli na donjolužički i gornjolužički) sastaju u zapadnoslavenskom-prajeziku (ZP), a ruski, bjeloruski i ukrajinski u istočnoslavenskom prajeziku (IP). Idemo li, na osnovi poredbenog proučavanja, još dalje u prošlost, dolazimo do spoznaje da su JP, ZP i IP bili u početku samo dijalekatske varijante jednog sustava zajedničkog svim slavenskim jezicima, sustava koji se u znanosti zove praslavenski jezik (PJ). Ovakvo grupiranje slavenskih jezika pokazuje stupnjevitost u njihovu razvoju, odnosno odvojenost evolucije na pojedinim područjima. Zajedničko ishodište (PJ) govori o njihovoj genetskoj srodnosti, a pripadnost jednom od međustupnjeva (JP, ZP, IP) o količini te srodnosti. Što je period međustupnja bio duži, to je veća srodnost među jezicima koji su se iz njega razvili jer je kasnije nastupilo njihovo, odvajanje i njihova samostalna evolucija. Samostalna evolucija hrvatskog jezika ne može se u potpunosti razumjeti ako se ne prikaže podloga na kojoj je on nikao. Jasno je da nas sve to, prema onome što je do sada rečeno, vuče dobrim dijelom u praslavenske vode, bar u posljednje razdoblje PJ kad dolazi do sve veće

5

diferencijacije, preoblikovanja i potpunog osamostaljivanja praslavenskih dijalekata1. Unatoč tome ne smijemo zaboraviti da kod nekih jezičnih crta možemo govoriti o praslavenskoj eposi i onda kad PJ kao potpune jezične zajednice više nije bilo. Drugim riječima: u svim su se slavenskim jezicima "još dosta vremena posle razvijanja nesumnjivih, crta njihova zasebnog života produživali procesi ili identični ili vrlo slični onima koji su se vršili u praslovenskom jeziku" [2, 8]. RASPAD PRASLAVENSKE JEZIČNE ZAJEDNICE Praslavenskim jezikom nisu pisani nikakvi spomenici2. Međutim, na osnovi poredbenog proučavanja zakonitostī u slavenskim jezicima može se rekonstruirati sustav koji smatramo praslavenskim. Zato je PJ uvijek pretpostavka, veoma vjerojatna znanstvena hipoteza. Iz toga se ne bi smio izvesti zaključak da poredbenu metodu upotrebljavamo samo onda kad proučavamo pretpovijesni jezični razvoj, tj. tijek jezlčnih promjena u razdoblju prije prvih pisanih spomenika. Naprotiv. U dijakronijskom se proučavanju služimo uvijek poredbenom metodom, samo što u pretpovijesnom razdoblju ne možemo svoje zaključke i dokumentirati tekstovima, a u povijesnom možemo. Kako se PJ ostvarivao u govoru, ne znamo. Prema tome, simboli što ćemo ih upotrebljavati odnose se uvijek na foneme, na razlikovne jedinice u jezičnoj organizaciji, a ne u govornoj reaIizaciji. Započeti dijalekatski procesi, kako tvrdi poredbena slavenska gramatika, račvaju se u posljednjoj fazi PJ uglavnom u dva smjera formirajući dvije grupe: (ZP) ~ (IP + JP). Tako npr. proces palatalizacije konsonanata k, g, h u č, ž, š ili c, z, s, proces poznat svim praslavenskim dijalektima, počinje se u svom daljnjem razvoju diferencirati. Istočna plemena — u koja tada još ulaze i plemena koja će kasnije poći na jug i osnovati južnu grupu slavenskih jezika protežu tu crtu i na one slučajeve kada jeizmeđu, velara k, g, h i ě ili i stajao konsonant v, a zapadna plemena ne provode takvu promjenu. Zato se u prvih grupe *kvě i *gvě palataliziraju (uspor. stsl. cvětь — zvězda, hrv. cvijet — zvijezda, rus. cvet — zvezda), a u drugih ostaju bez promjene (uspor. polj. kwiat — gwiazda, češ. květ — hvězda). Do jednake se podvojenosti dolazi uzmu li se u obzir i kriteriji na drugim razinama. Određena podudarnost u strukturi južnoslavenskih jezika navodi na misao o postojanju južnoslavenske zajednice ne samo u geografskom smislu nego i u jezičnom. Medutim, svi slavisti ne misle tako. Rasprava o postojanju ili nepostojanju JP traje već; duže vrijeme. Neki misle da postoje takve inovacije koje vezuju medusobno sve južnoslavenske jezike, odvajajući ih istodobno od istočne i zapadne skupine. Po mišljenju A. Meilleta južnoslavenski jezici imaju malo istovjetnih inovacija, ali bi se oni ipak mogli i "bez nasilja grupirati u jedno" [32]. Mnogo je određeniji A. Belić jer tvrdi da se s pouzdanošću može govoriti o jezičnoj zajednici svih južnih Slavena prije njihova dolaska na Balkanski poluotok gdje su se onda, po njegovu mišljenju, oblikovale dvije grupe: istočna »koja se kasnije razvila u bugarski i nekadašnji staroslovenski« i zapadna »koja se razvila u srpskohrvatski i slovenački« [3, 215]. Nasuprot tomu F. Ramovš misli da se sličnost južnoslavenskih jezika svodi jednostavno na njihov konzervativizam koji se ogleda u podjednakom čuvanju praslavenskoga nasljeđa [45]. Rješavanju toga pitanja mnogo je pridonio R. Bošković [8]. Rezultati njegova istraživanja pokazuju da je proces tvorbe riječi u čitavoj južnoslavenskoj zajednice isti po svom duhu i po svojim poticajima, što se osobito dobro vidi u tvorbi deminutiva i mocionih imenica.

1 To znači da nas jezik Slavena prije toga razdoblja jezik u tzv. balto-slavenskoj "zajednici neće interesirati jer u dobroj mjeri prelazi okvir naših razmatranja. 2 Najstariji slavenski pisani spomenici djela su Ćirila i Metodija oko g. 863. Iako je jezik tih djela blizak praslavenskom, u njemu se nalazi već izrazito dijalekatska bugarsko-makedonska obojenost.

6

Tim je dokazima pribrojio I. Popović neke leksičke južnoslavenizme (npr. jug ima leksem desni, a sjever — bilo zapadni bilo istočni — upotrebljava pravi), zatim promjenu art-, alt- > ra-, la, prijelaz nazala ę u e, instrumentalni završetak -om, upotreba veznika da nasuprot čto, aby, že, zaključivši da »die südsl. Spracheinheit ist also eine Tatsache« [41, 20]. Iz svega bi toga izlazilo da su južnoslavenski jezici predstavljali relativno jedinstvenu jezičnu zajednicu. Neslaganja se u tom pogledu odnose na određivanje karaktera i kompaktnosti te zajednice i, kao što ćemo vidjeti, na doba njezina formiranja. Međutim, spomenute stare jezične izoglose koje se nalaze u južnoj slavenskoj grupi, a ne postoje u zapadnoj i istočnoj, odnosno postojanje zajedničkih izoglosa na zapadu i istoku a ne na jugu pokazuje da osnovnu tradicionalnu podjelu (ZP) ~ (IP + JP) ili, kasnije, (ZP) ~ (IP) ~ (JP) možemo lako svesti na opoziciju sjever ~ jug, uključujući u sjever i sjeverni zapad i sjeverni istok. Mogućnosti dodira između pojedinih grupa ne treba, dakako, isključiti, ali će i one biti uglavnom na liniji jugozapad-jug ili jugoistok-jug. Sve to ne bi bilo dovoljno kad južnoslavensku jezičnu zajednicu ne bismo mogli vremenski i prostorno odrediti. Koliko je do sada poznato, Slaveni su se kretali prema jugu u nekoliko valova, i to uglavnom u tri pravca: jedni prema teritoriju današnje Austrije, drugi prema Mađarskoj, a treći prema Rumunjskoj. To znači da su zauzeli dobar dio srednje Europe. Je li u to doba, tj. u srednjoeuropskom periodu, postojala južnoslavenska jezična zajednica? V. Jagić misli da jest s obzirom na jedinstvo procesā [24], A. Belić drži da je "teško sa apsolutnom pouzdanošću odrediti« mjesto južnoslavenske jezične zajednice [6,7], a T. Lehr-Spławiński odbacuje tezu po kojoj bi se postojanje JP moglo dopustiti u srednjoeuropskom periodu [30]. Sa Spławińskim se slaže I. Popović [40] i navodi vrlo interesantne podatke. Slavenske posudbenice u mađarskom i rumunjskom jeziku imaju makedonske ili bugarske specifične elemente. To se dobro vidi u skupovima št i žd koji predstavljaju posebnost staroslavenskog, makedonskog i bugarskog jezika. "Kad, dakle, — kaže Popović — U slovenskim elementima madžarskog jezika nalazimo st, szd (= št, žd) za *t', *d', to onda znači da su Makedonci i Bugari već tada, još daleko od današnje Makedonije odn. Bugarske, bili razvili t', d' u št, žd, a iz toga, opet, izlazi zaključak da su se već uveliko bili odvo]ili od Srba, Hrvata i Slovenaca i dr. i da su na teritoriji Panonije živeli zasebnim životom" [40, 41]. Prema tome, južnoslavenske jezične zajednice nije moglo biti u srednjoeuropskom razdoblju nego ranije, zacijelo u posljednjim godinama života u staroj postojbini. To znači da se neposredno pred odlazak na jug južnoslavenska jezična zajednica već bila raspala. Budući da seoba Slavena nije izvršena odjednom, nego je trajala nekoliko stoljeća, moramo dopustiti, čak pretpostaviti mpgućnost uzajamnih dodira pojedinih slavenskih plemena i u toku seobe. Teren današnje Panonske nizine bio je u 3. i 4. stoljeću relativno nenaseljen. Čini se da je u Dakiji, današnjoj Rumunjskoj, romansko stanovništvo bilo tada rijetko naseljeno, a Mađari su naselili Panoniju tek u 9. stoljeću. To znači da je sve do 9. stoljeća postojala mogućnost nesmetanog kretanja slavenskih plemena i mogućnost njihova neposrednog dodira. Gledajući tako, postaje razumljivo zašto se kod nekih ogranaka južnih Slavena vide iste promjene koje su karakteristične za sjeverne Slavene, kao npr.: a) upotreba prefiksa vi- < vy- u Slovenaca i sjevernih čakavaca nasuprot štokavskom iz-; b) kontrakcija -e- < -aie- u pridjeva (-dobr-e-ga, dobr-e-mu) prema štok. -o- (dobr-o-ga, dobr-o-mu), c) tvorba futura s bǫdǫ + particip (slov. bom delal, kajk. bum prišel) za razliku od štokavske konstrukcije infinitiv + prez. glagola htjeti (doći ću, radit ću). Iz istih razloga -nailazimo na neke južnoslavenizme u sjevernih Slavena, kao npr.:

7

a) ra-, la- < ar-, al- '(češ. hrad, vrana., hlava —hrv. grad, vrana, glava nasuprot polj. gród, głowa i rus. gorod, golova); b) skraćivanje prasl. akuta (hrv. blato, vra na — slovač. blăto vrăna prema češ. bláto,vrána) i dr. Sve to govori o dužem ili kraćem zajedničkom životu pojedinih slavenskih plemena i nakon raspada praslavenske jezične zajednice pa sve do početka 6. stoljeća kad su se južni Slaveni definitivno otcijepili krećući i dalje u valovima prema Balkanskom poluotoku. RASPAD JUŽNOSLAVENSKOG PRAJEZIKA Već smo spomenuli da su se ZJP i IJP razvili iz JP. Naime, unutar JP počele su se već prije balkanske faze, a i po dolasku na Balkan, oštrije diferencirati dvije razvojne struje. Kao plod različitog razvitka nalazimo u istočnoj struji: a) št i žd za prasl. *tj i *dj; b) jedan refleks za ъ, a drugi za ь (mak. son, bug. sъn prema stsl. sъnъ; mak. den, bug. den prema stsl. dьnь); c) otvoremji refleks vokala ǫ (mak. -raka, bug. rъka); d) nastavak -go u pronominalnoj deklinaciji (stsl. moego, dobraago, mak. nego, go); e) 1.1. pl. prez. na -mъ, -me (stsl. molimъ, pišemъ, bug.molim pišem, mak. molime, pišuvame); f) 3. 1. pl. prez. na -tъ (stsl. molętъ, idǫtъ, mak. idat, pijat) i dr. Za razliku od toga u zapadnoj je struji: a) ć (č), đ (J) < *tj, *dj; b) isti refleks za ъ i ь (hrv. san, dan; slov. sen, den); c) zatvoreniji refleks vokala ǫ (hrv. ruka, slov. roka); d) nastavak -ga (hrv. dobroga, slov. dobrega); e) 1. 1. pl. prez. na -mo (hrv. molimo, slov. prosimo); f) 3. l. pl. prez. bez završnog –t (hrv. idu, slov. ido). Spomenute jezične diskriminante — pored drugih — dopuštaju, prvo, da pretpostavimo postojanje ZJP i IJP i, drugo, da isključimo mogućnost ponovne resrauracije JP na Balkanu. Slaveni su, očito, u posljednjim naletima nadirali na Balkan u dva smjera, a relativno kompaktna starosjedilačka masa, koja ih je razdvajala, nije dopuštala, bar ne u početku, njihovo ponovno ujedinjenje. BALKANSKI SUPSTRAT Prodor Slavena na Balkan ne znači dolazak jedne etničke grupe u potpuno nenaseljen kraj. Slaveni ne samo što nisu dolazili u pustu zemlju, nego su vrlo često morali borbom potisnuti tadašnje starosjedioce. Upravo zbog toga potrebno je znati koje su jezike Slaveni sreli na Balkanu, jer su ti jezici mogli djelovati i djelovali su na jezik došljaka. Nas će prema tome zanimati lingvistički supstrat hrvatskoga jezika. Nema sumnje da je — zbog jakih međusobnih jezičnih utjecaja — pitanje balkanskoga supstrata vrIo složeno. Potrebno je ipak znati bar osnovne rezultate koje balkanologija u ovom času može dati. Što se tiče istočne jadranske obale, poznato je da se u okolici Trsta, Gorice i Udina prostirao, a i danas se prostire furlanski jezik. U južnoj Istri bio je u uporabi poseban romanski jezik, tzv. istroromanski (istriotski) kojim se i danas govori u nekim istarskim gradićima (Rovinj, Galežana, Vodnjan, Vale, Fažan, Šišan). Drugi jezlk, srodan istroromanskom a poznat pod imenom dalmatski, protezao se duž čitave istočnojadranske obale sve do današnje Albanije. Tim se jezikom govorilo

8

dosta dugo po obalnim naseljima i po otocima. Još u 15. stoljeću mogao se čuti u dubrovačkom senatu, iako je za Dubrovnik poznato da su već u 12. stoljeću pučani govorili hrvatski. U Splitu se dalmatski govorilo do 11. stoljeća, a na otoku Krku jedna ga je skupina rabila sve do početka 20. stoljeća3. Od romanskih balkanskih jezika valja još spomenuti rumunjski koji se razvio iz vulgarnog latinskog jezika na području. rimskih provincija Dakije, Mezije i Trakije odakle se, kao jezik manjih nomadskih grupa, širio po teritoriju današnje Grčke, Albanije, Bugarske i Jugoslavije (jedna rumunjska skupina prodrla je sve do Istre gdje se i danas nalazi). Pored svega toga ne treba zaboraviti da je na tom dijelu Balkana službeni jezik bio latinski, pa bismo čitavo to područje mogli smatrati latinskom utjecajnom sferom. Druga utjecajna sfera na Balkanu bijaše tada grčka. Naime, grčkim se jezikom govorilo kompaktno u užoj Grčkoj, a čini se da je i u Makedoniji jezik Filipova naroda bio jedan poseban grčki dijalekat. Taj bismo jezik mogli nazvati macedonskim (za razliku od kasnijeg slavenskog makedonskog). Grčkih je kolonija bilo u mnogim našim krajevima, a, pored toga, grčki je jezik bio u službenoj uporabi na čitavom južnom i istočnom dijelu Balkana, dakle i tamo gdje je govorni jezik bio drugačiji. Sve to govori u prilog tvrdnji da je grčki utjecaj bio znatan. Ali pored romanskih jezika i grčkoga jezika bili su ranije u uporabi i jezici kojima su govorila ilirska i tračka plemena. Kao neposredan nastavak jednog starobalkanskog domorodačkog jezika razvio se kasnije albanski. Ako svemu tomu dodamo da na Balkanu ima ostataka ilirskog jezika i da su prije Slavena ovim terenom krstarili Kelti, Gali, Germani, Avari i drugi, iako je njihov jezični utjecaj bio neznatan, dobit ćemo osnovnu predodžbu o lingvističkom mozaiku predslavenskog Balkana. Na takvu su podlogu nailazili u 6. i 7. stoljeću južni Slaveni u svom konačnom selidbenom naletu. Takvo šarenilo ostavilo je — negdje više, negdje manje — svoj trag u jezicima južnih Slavena. Takvih tragova ima nesumnjivo i u hrvatskosrpskom jeziku [15 i 41] jer jezici neprestano medusobno interferiraju. Ako se npr. uzme u razmatranje česta upotreba deminutivnih oblika kao vrlo karakteristična slavenska osobina, onda se vidi da je ona doprla na jug do luka što ga; čine sjevernočakavski, kajkavski, slovenski, sjeverni i istočni štokavski govori. Nasuprot tomu centralni i južni govori upotrebljavaju češće augmentative [10]. Simptomatično je da su to, govori na području stare Raške, dakle u nelatinskoj i negrčkoj zoni, a to dopušta mogućnost — kako misli D. Brozović —»da pretpostavimo jedno od dvoga: ili se radi o specifičnom razvoju hrvatskosrpskih dijalekata na tom području, bez veze sa supstratom, ili se radi ipak o supstratu« [10, 137]. Budući da taj eventualni supstrat nije ni trački, ni venetski, ni keltski, mogao bi biti ilirski. Iz ovog kratkog prikaza bivanja i kretanja južnih Slavena od praslavenske jezične zajednice do današnje postojbine može se nazrijeti koje sve komponente valja uzimati u obzir da bi se mogao utvrditi sustav hrvatskoga jezika prije pisanih spomenika. Rekonstrukcija'toga'sustava počiva, kao što se vidi, u prvom redu na poredbenom proučavanju slavenskih jezika, ali i na poznavanju onih s kojima su Hrvati dolazili u dodir. Spoznaje do kojih se do sada došlo takve su da smo u stanju utvrditi one procese koji su bili relevantni u formiranju hrvatskog fonološkog sustava. ODNOSI U ZAPADNOM JUŽNOSLAVENSKOM PRAJEZIKU U ZJP naziru se četiri dijalekatske grupe koje prema njihovu geografskom položaju, što su ga postepeno zauzele pri dolasku na Balkan, možemo nazvati: alpska (A), panonska (Pa), primorska (Pr) i dinarsko-raška (Dr). Iz toga izlazi da ZJP ne možemo smatrati jedinstvenom cjelinom, kao što to uostalom ne smatramo i kad se radi o bilo kojem drugom jeziku jer su jezične inovacije u ovom ili 3 Posljednji predstavnik krčkoga dijalekta dalmatskog jezika, Tone Udina Barbur, umro je 1901. godine.

9

onom dijelu cjeline uvijek moguće. Zato, kad se govori o hrvatskom jeziku, ne treba misliti da se on razvio direktno iz skupnog ZJP, kao što se ni slovenski jezik nije razvio direktno iz ZJP. Istina, i u jednom i u drugom jeziku nalazimo brojne zajedničke izoglose koje pokazuju samosvojnost ZJP (neke smo izoglose već spomenuli), ali ostaje činjenica da je jezična evolucija u pojedinim južnoslavenskim plemenima pošla različitim smjerovima. Iz grupe A razvijaju se slovenski dijalekti, iz Pa kajkavski, iz Pr čakavski, a iz Dr štokavski. To su u stvari, lingvistički gledano, četiri jezična sustava, zasebna iako vrlo bliska. Kakvi odnosi bijahu među njima? S obzirom na činjenicu da danas pripadaju dvjema zasebnim cjelinama, hrvatsko-srpskoj (HS) i slovenskoJ (S), očito je da se razvojni put dijalekatskih grupa u ZJP račvao u dva pravca. Ramovš [45] pretpostavlja ovakvu evoluciju: dinarsko-raška grupa prva se odvojila, a uskoro i primorska, dok alpska i panonska čine zasebnu nekolikostoljetnu zajedničku cjelinu. Područje panonske grupe, tj. kajkavski dijalekat, potpada u 10. stoljeću pod Tomislavovu vlast i ulazi u sastav hrvatskoga kraljevstva. Tek otada Pa počinje primati osobine skupine HS, koju su već bile oformile Dr i Pr. Iz ovakva tumačenja izlazi zaključak da skupinu HS čine u početku Dr i Pr, a skupini S pripadahu A i Pa. Budući da je, po Ramovšu, grupa Pa tek kasnije prešla u skupinu HS, Pa je genetski vezano sa S. Problem geneze grupe Pa (kajkavskoga dijalekta) provlači se u slavistici na ovaj ili onaj način već stoIjeće i po. Nije potrebno iznositi sada kronologiju i ocjenu svih mišljenja ne samo zato što su to u dobroj mjeri učinili drugi [23,50-60J,nego i zato što se većina tih mišljenja temeIji –na nedovoljnom poznavanju materijala, pa ima samo kulturnopovijesno značenje. S lingvističkoga su gledišta vrijedna pažnje mišljenja četvorice učenjaka: F. Ramovša, A. Belića, S. lvšića i Z. Junkovića. Iznijet ću njihove osnovne teze. F. Ramovš iznosi u članku »Slovenački jezik« [43] prvi put svoju tezu o porijeklu kajkavskoga dijalekta i doslovno kaže da je »srpskohrvatski jezik oteo kajkavski i sjevernočakavski govor« slovenskom jeziku [43, 192] te nastavIja: »Kajkavski govor, koji danas, s punim pravom, brojimo među srpskohrvatske dijalekte pa, bar dijelom i čakavština, nalazili su se od početka u oblasti sjevernozapadnog (kasnije slovenačkog) jezičnog razvitka, pa su se tek kasnije odmakli od svog središta njihovog prvotnog razvitka, pošto je njihova zemlja došla pod novu političku vlast, hrvatsko kraljevstvo. Time su promijenjene tadašnje socijalne, pa zbog toga i jezične komunikacije, te je počelo uže naslanjanje, u južnoistočnom pravcu, na štokavsku jezgru. Kajkavština je, po svojoj osnovi, slovenački dijalekat, koji je pod utjecajem političkih i kulturnih prilika preuzeo i još preuzima štokavske crte« [43, 194]. Zajedničlai slovensko-kajkavsku osnovicu porvrđuju, po Ramovšu, ove opće izoglose: — prijelaz Ǫ u o, — prijelaz prasl. konsonantskih grupa *zdji *zgj u ždž što se kadšto pojednostavnjuje u ž, — čuvanje palatalnog r' kao rj pred vokalom, — uporaba morfema -ov u Gpl., imenica muškoga roda, — tvorba futura sa bǫdǫ + ptc. perf., — velik dio zajedničkog leksika. Tomu valja dodati još posebne štajersko kajkavske crte (prijelaz ъ i ь u e, kajkavski refleks ě > e što »predstavlja produženje slovenačkog dijalekatskog pojasa sa ei < ě«, prijelaz krajnjega -m u -n) i prekomursko-kajkavske (morfem -ov u Isg. imenica ženskoga roda »koji je postao iz -om kakav je još, u kajkavskom dijalektu«, isti nastavci u složenoj pridjevskoj deklinaciji) [43, 195]. Dvije godine zatim, u djelu "Dialektološka karta slovenskega jezika« Ramovš konstatira: »... shrv. kajkavščine seveda ne upoštevamo več, čeprav je po svoji osnovi in svojem začetnem razvoju bila član alpske slovenščine"

10

I, konačno, treći je put Ramovš najtemeljitiji jer u svojoj knjizi »Kratka zgodovina slovenskega jezika« razrađuje mnoge karakteristike koje bi trebale potkrijepiti ono što je u prethodna dva puta već uglavnom iznio. Svemu što je već rečeno autor dodaje još: — razvoj prasl. *tj — *dj u sadašnje reflekse kroz četiri faze (1. faza: tj – dj, 2. faza: tj — j, 3. faza: ć – j, 4. faza: č – j) —Isg. imenica ženskoga roda –ojǫ > -ǫ > o (s mogućom alternacijom morfema -o sa -u u kajkavaca), — utjecaj kvantitete na kvaliteu vokala, — gubitak vokativa, — tvorba komparativa na -ši -eši, — čuvanje skupina, — gubitak imperfekta i aorista, — gubitak participa na -šii [45, 76—78]. Druga je teza Belićeva. Iznio ju je prvi put članku "Kajkavski dijalekat" ovim riječima: »Nema nikakve sumnje, da se kajkavski dijalekat, u izvjesnom svom diJelu, nahodi srodničkim vezama sa slovenačkim jezikom, ali to još ne znači da se kajkavski dijalekat u današnjem svom sastavu može smatrati slovenačkim dijalektom. Naprotiv.(...) Ovaj govor predstavlja jedan naročiti dijalekat, za koji je nesumnjivo da se nalazi u vrlo tijesnim vezama sa srpsko-hrvatskim jezikom, iako je njegova geografska bliskost prema slovenačkom jeziku, naročito od vremena turskih prodiranja u zemlje kajkavskog dijalekta učinila da se u njemu razviju i u novije vrijeme osobine pod neposrednim utjecajem slovenačkog jezika. Na taj način hrvatski kajkavski dijalekat, iako ulazi u jezično područje srpskohrvatskog jezika, predstavlja u isto vrijeme i vrlo dragocjenu vezu našega jezika sa aIovenačkim« [4, 222. Svemu tomu Belić još dodaje činjenicu da kajkavci sami sebe nazivaju Hrvatima »tako da bi se već i po tome ovaj govor morao nazvati hrvatskim kajkavskim dijalektom« [4, 222. Kao što se vidi Belic – nasupot Ramovšu – smatra da je kajkavski dijalekat svojom glavninom genetski vezan za hrvatski jezik, ali je kasnije, potiskivan »prema zapadu najjače za vrijme turskih ratova i turskog prodiranja u ove krajeve«, primio mnoge osobine slovenskog jezika. Zato on »predstavlja jedan naročiti dijalekat« [4, 222. Naročitost kajkavskoga dijalekta vidi Belić u njegovoj trojakoj osnovi, pa u spomenutom članku dijeli kajkavski dijalekat na tri područja: na istočno, sjeverozapadno i jugozapadno. U istočnoj grupi — koja se nalazi na istoku od Iinije Varaždm—Zagreb i dalje preko, Save i Kupe — glavno jeobilježje refleks prasl. skupova *tj i *dj u č i dž, u sjeverozapadnoj grupi — koja se nalazi na zapadu od spomenute linije do Save — ti su se skupovi reflektirali u č i j, a u jugozapadnoj grupi — na jugu od sjeverozapadne — refleksi su ć i j. Na temelju takve podjele Belić zaključuje da nije teško urvrditi da je osnovica istočnog dijela kajkavskoga dijalekta »štokavska«, jugozapadnog »čakavska«, a samo sjeverozapadnog »sIovenačko-kajkavska«. Prema tome kajkavski je dijalekat nastao simbiozom triju sustava. Mogućnost za takvu simbiozu vidi Belić u migracijama, miješanju stanovništva. Belić se još jednom vratio problemu geneze kajkavskoga dijalekta, ali je ostao pri istom tumačenju jer doslovno kaže: »Po mome mišljenju, u njegovim (tj. kajkavskim, M. M.) glavnim govorima (zagorskom, prigorskom i istočnokajkavskom) ogledaju se još uvek ostaci od govora koji su ušli u sastav njegov« [5, 242] Za razliku od Ramovša i Belića, koji su gradili svoje teze na temelju fonetsko-fonoloških i morfoloških karakteristika, S. Ivšić posvetio je svoju studiju proučavanju kajkavske akcentuacije [23]. On je nakon dugogodišnjeg terenskog istraživanja uočio dvije akcenatske crte, metatoniju i metataksu, koje su u kajkavskom dijalektu vrlo izrazite, kudikamo izrazitije i običnije nego u štokavskom i čakavskom dijalektu. Prema zastupljenosti tih dviju crta Ivšić je podijelio kajkavski

11

dijalekat na četiri glavne akcenatske grupe, i to: 1. na sjeverozapadnu s metatonijskim akcentom — tip: pose kel — posekli; 2. na jugozapadnu bez metatonijskog akcenta — tip: posi kal — posi kli; 3. na jugoistočnu s metataksom akcenta — tip: po sekel < posêkel — pose kli; 4. sjeveroistočnu s metatonijskim akcentom i metataksom akcenta tip: pose kel — posekli [23, 80—82]. Imajući u vidu prasl. tip posěkъlъ — posěkъli (s prasl. akutom na ě), kajkavski je dijalekat — zahvaljujući spomenutim dvjema akcenatskim tendencijama — razvio svoje posebne akcenatske odnose koji su jedini mogli dovesti do ovakva stanja. Zato lvšić i zaključuje »da je kajkavska akcentuacija na cijelom području izašla iz jedne osnovne« [23, 85]. Ova je Ivšićeva teza o posebnosti i jedinstvenosti hrvatske kajkavske akcentuacije opovrgavala na indirektan način Ramovševu i Belićevu tvrdnju: niti se kajkavska akcentuacija razvila iz slovenske, niti je nastala štokavsko-čakavsko-slovenskom simbiozom. Četvrta je teza Z. Junkovića [26]; ona ujedno predstavlja kritiku dosadašnjih. Srodnost je između slovenskoga jezika i kajkavskog dijalekta evidentna, kao što je, dakako, vidljiva i u svih grupa koje su se razvile iz ZJP. To uostalom nitko i ne poriče. Međutim, problem je u tome da se odredi o kakvoj se srodnosti radi: prostornoj, tipološkoj ili genetskoj. Prostorna bliskost ili udaljenost, odnosno tipološka podudarnost ili nepodudarnost irelevantne su kad se određuje genetska srodnost, tj. zajednička matica. Budući da se, po Ramovšu, iz ZJP najprije odvaja dinarsko-raška grupa, a zatim i primorska, tj. ZJP (A = Pa = Pr = Dr) > (A = Pa = Pr) ~ Dr > (A = Pa) ~ Pr ~ Dr, za dokazivanje genetske srodnosti grupe (A = Pa) dolaze u obzir samo one jezične crte koje pripadaju tom periodu. Ali njih je malo: refleksi prasl. grupa *tj, *dj, *zdj, *zgj, prijelazi Ǫ > o, -ojǫ > -ǫ > o, r' > rj. Druge su osobine (utjecaj kvantitete i intonacije na kvalitetu vokala, vokalna redukcija, tvorba futura sa bǫdǫ + ptc. perf., nastavak -ši u komparativu, gubitak imperfekta, aorista i part. prez. i dr.), kako je Junković pokazao analizirajući Vramčev jezik, mlađe pojave u kajkavskom dijalektu. Prema tome, izoglose što ih je iznio Ramovš ne pripadaju istom razdoblju, a to je za određivanje genetske srodtnosti bitno. Ali ako se uzmu one koje bi mogle biti relevantne kao dokaz zajedničkog porijekla, koje bi dakle mogle pokazati pripadnost kajkavskoga dijalekta slovenskoj matici, stvar ne stoji najbolje. Stare kontrakcije ojǫ > OǪ > Ǫ u Isg. koliko god bile značajne, dobivaju svoju pravu vrijednost tek onda kad prouzroče promjenu u odnosima unutar date kategorije. U navedenom bi se slučaju to dogodilo kad bi se nastavci za Isg. i Asg. u ženskom rodu izjednačili, kao što se naoko čini (Isg. -ojǫ > -oǫ > -ǫ > o, Asg. -ǫ >o), za razliku od neizjednačenog stanja u ZJP (Asg. -ǫ ~ Isg. -ojǫ), u čakavskom dijalektu (Asg. -u ~ Isg. -on ili -un) i u štokavskom dijalektu (Asg. -u ~ Isg. -om). »Ali i slov., i kajk,. i čak., i štok. sustavi nastavljaju prvobitne odnose, iako su različita sredstva kojima je opreka acc. ≠ instr. izražena u svakom od njih; slov. krávo, žéno, nogô ≠ krâvo, ženõ, nogõ, kajk. kravo, zeno, nogo ≠ krâvo, ženõ, nogõ; čak. kra vu, ženu, nogu ≠ kra vū (kra vun), ženũ(n), nogũ(n); štok. kra vu, žènu, nogu ≠ kra vōm, žènōm, nògōm« [26, 307]. Ovom Junkovićevu dokazu moglo bi se, kad smo već kod refleksa ǫ > o, dodati podatak da za Pa, Pr i Dr možemo već od 15. stoljeća uspostaviti jednadžbu ǫ = l = x (= u ili o ili fonem između o i u, odnosno o i a), a za A ne možemo jer je u toj grupi ǫ =o, ali l = ol. Navedeni primjeri pokazuju dva razvojna pravca i u akcentuaciji. Ako za osnovu akcenatskoga razmatranja uzmemo prasl. tipove nèbo, mêso, lípa, māltíti, zvězdà, ženà, onda vidimo da je grupa. A pošla u akcenmaciji jednim putem, a Pa, Pr i Dr drugim. Naime za A je karakteristično troje: 1) kod prvotno silaznih akcenata došlo je do progresivne metatakse,

12

2) prvotni se akuti čuvaju u svim položajima osim pred završnim -ъ, -ь i 3) izgubljena je opozicija po kvantiteti u nenaglašenim slogovima. Zato u toj grupi imamo: nebô, mesô, lípa4, mlatíti, zvézda, žéna. Neke su se od tih pojava, kako tvrdi Ramovš,razvile u A već u 10. stoljeću. Za ostale je tri grupe, značajan upravo suprotan razvoj, tj. l) čuvanje prvotnog akcenatskog mjesta, 2) beziznimno gubljenje prasl. akuta u svim položajima i 3) čuvanje kvantitativnih opozicija u nenaglašenom slogu. Zato u njima imamo: nebo, mêso, li pa, mlātiti, zvēzda, žena . Iz tipova A-grupe dadu se izvesti gotovo svi kasniji slovenski akcenti, a iz zajedničkih tipova ostalih triju grupa svi kajkavski, čakavski i štokavski. Do istog je rezultata došao Junković kad je podrobnije razmotrio i druge jezične crte: npr. u skupini S vokalni je sustav pod dominacijom suprasegmetnog, a u skupini HS vokalizam se razvija nezavisno od suprasegmetnog [26, 365]. Zato Junković, »ostajući na razini izraza, razlikovnih jedinica suprasegmentalnih elemenata«, zaključuje »da se zapadna južnoslavenska zajednica raspala najprije na dvije glavne skupine: alpsku i panonsko-primorsko-rašku« [26, 364]. Osnovna je dakle podjela ZJP (A = Pa = Pr = Dr) > A ~ (Pa = Pr = Dr), a ne ona na temelju koje je Ramovš izgradio svoju tezu. Junković odbacuje i Belićevu tezu. »U prvom redu stoga što se dž i j javljaju uporedo gotovo na čitavom kajk. području.« Štoviše, j je »mnogo češće i običnije nego dž u čitavom pojasu kajk. govora istočno od crte Zagreb—Varaždin, gdje bi, po Beliću, moralo biti isključivo dž« [26, 280]. Osim toga Belićev kriterij za određivanje porijekla kajkavskoga dijalekta loše je odabran. »Refieksi sa t', d' vrlo su nepouzdani. Jer ć i č nisu drugo do dvije faze istoga razvitka: postoje štok. govori koji imaju č za t' i slovenski koji imaju ć« [26,282]. Belićev zaključak o razvitku kajkavske akcentuacije, izrečen u kritici Ivšićeve teze, također se ne može prihvatiti. Belić je naime i dalje ostao pri tvrdnji da zajedničke kajkavske akcentuacije nije bilo, nego je ona stvorena križanjem štokavske, čakavske i slovenske. Postavši tako cjelinom, kajkavski je dijalekat razvio kasnije i neke svoje specifične osobine: metatoniju tipa sũša > sûša koja se širila »sa istoka na zapad« i metataksu tipa posêkel > posekel koja je išla »sa severozapada prema južnoj i istočnoj granici ovoga dijaiekta« [5, 245]. To znači, po Beliću, da je metatonija postojala najprije u istočnom dijelu (štokavska osnovica) jer se širila »sa istoka na zapad«, a metataksi je izvor u sjeverozapadnom dijelu (slovenska osnovica) jer je odatle išla »prema južnoj i istočnoj granici«. Prema Junkovićevu istraživanju stanje na terenu i opet ne potvrđuje Belićeve navode, i to iz ovih razloga: a) metatonija tipa sũša > sûša (štokavska osobina) najdosIjednije je sprovedena u najzapadnijim dijelovima k. d. (slovenskim po podrijetlu, po mišIjenju samoga Belića), uz Sutlu, granicu prema SIoveniji« [26, 286]; b) između tog najzapadnijeg dijeIa k. d. i istočnog dijela (štokavskog, po Beliću) postoji pojas kajk. govora kojima je metatonija sũša > sûša potpuno nepoznata: to su zagorski govori . . . Ako se, dakle, metatonija širila s istoka na zapad i uspjela prodrijeti čak i u najzapadnije dijelove k. d., nije jasno kako je preskočila spomenute zagorske govore« [26, 286— c) prema BelićevoJ teoriji metataksa tipa posêkel > posekel širila se sa sjeverozapada prema južnoj i istočnoj granici, a »u sjeverozap. kajk. govorima takve metatakse uopće nema; u tim govorima metatakse posêkel > posekel nikada nije bilo« [26, 287]. Na temelju svega što je izneseno i s obzirom na reflekse prasl. skupova *tj, *dj i s obzirom na akcentuaciju Junković je — s pravom — odbacio Belićevu tezu.

4 Uspor. slovenski Gsg. bráta, ali Nsg. bràt.

13

Konačno, Junković je proanalizirao i Ivšićevu studiju o kajkavskoj akcentuaciji te je došao do zaključka da se može prihvatiti Ivšićeva teza koja "ukazuje na jedinsrvo k. d. i njegovu posebnost u odnosu na druge dijalekatske skupine . . . Analiza je pokazala da k. d. potječe iz matice iz koje su se razvili i štok. i čak.govori« [26,387]. Štoviše, iz Pa su se razvili, pored kajkavskog dijaIekta, još i »prleški, goričanski, prekomurski a vjerojatno i neki štajerski i štokavski govori« [26, 365J. Prema tome, iz iste matice potječe i dio sadašnjih slovenskih i dio sadašnjih hrvatskih govora. »Na taj način — smatra ispravno Junković — rasprava o slovenskom ili hrvatskosrpskom podrijetIu k. d. postaje bespredmetna. Međutim, ako u nju pod svaku cijenu želimo uvesti današnje nacionalne nazive, onda ih je najispravnije vezati uz one dijalekatske skupine koje su osnovica književnih jezika. U tom ćemo slučaju 'slovenski' poistovetiti sa 'središnjim alpskim' prvenstveno s gorenjskim, a 'hrvatskosrpski' sa štokavskim« [26, 366]. Kajkavski diJaIekat potječe iz panonske skupine, a ona je — vidjeli smo — po podrijetlu bliža dinarsko-raškoJ nego alpskoj. »U tom smislu — zaključuje Junković — kajkavski dijalekat genetički pripada hrvatskosrpskoJ jezičnoj grani« [26, 366J. Primjer kajkavskoga dijalekta dobro ilustrira kako lingvistički pojam dijalekta ne mora biti istovjetan s političko-teritorijalnim pojmom. S lingvističkoga gledišta hrvatski jezik ima u svojoj osnovi tri dijalekatske grupe. Dakako, struktura se svake dijalekatske grupe može zasebno prikazati. Međutim, s obzirom na zajedničku maticu plod će daljnjih razmatranja biti prikaz onog zajedničkog apstraktnog sustava koji se u pojedinim dijalekatskim strukturama | ostvarivao na ovaj ili onaj način. Budući da je štokavski dijalekat osnovica suvremenom standardnom jeziku, razumljivo je što će osobine jezičnog sustava biti najčešće potkrijepljene primjerima čija je realizacija karakteristična za taj dijalekat. VOKALIZAM Proučavajući evoluciju praslavenskog vokalizma na osnovi djelovanja fonetskih i fonoloških tendencija u jeziku, tendencija inače suprotnih, utvrdio je T. MiIevski [33] da je praslavenski jezik imao ovakvu vokalnu strukturu: kratki vokali i e a u

dugi vokali i e a u

Diftonzi ei, eu; en, em ai, au; an, am

Ako se taj sustav usporedi s pie. vokalnim sustavom, sustavom koji je imao kratke vokale: i, e, a, o, u, duge: i, e, a, o, u, diftonge: ei, ai, oi, eu, au, ou, en, em, an, am, on, om (ostavljajući po strani reducirane vokale ǝ1, ǝ2 i diftonge in, im, or, ar, er, ol, al, el, koji predstavljaju zasebne probleme), vidi se da je — pored rasterećenosti i pojednostavnjivanja — osnovna razlika između njih bila prijelaz ŏ > ă > i ō > ā. Prema onome što je do sada iz literature poznato, najprije je došlo do prijelaza ŏ > ă što je, dakako, izazvalo disproporciju izmedu grupa kratkih i dugih vokala. Naime, ako se sustav kratkih vokala

i u e o a

14

nakon prijelaza ŏ > ă izmijeni u, i u e a onda je on disproporcionalan sa sustavom grupe dugih vokala jer dobivamo: ǐ ŭ ī ū ĕ ă : ē ō ā Ta je disproporcija izazvala prijelaz ō > ā, pa su tako nastale dvije paralelne vokalne grupe koje su i karakteristične za praslavenski sustav, kao što se iz prve tabele moglo vidjeti.5

Taj praslavenski vokalizam — još uvijek vrlo složen — zahvatio je proces monoftongizacije, pa su grupe fonema ei, eu, ai, au postepeno prelazile u foneme. Tako se diftong ei monofrongizirao u ī (uspor. grč. είσι, lit. eiti : stsl. iti; grč. χειμα: stsl. zima), a ai u ē (grč. λαιός, lat. laevus : stsl. lěvъ gdje je ě < ē). Diftonzi au i eu dali su isti rezultat - ū (lat. auris : stsl. uho; grč. πεύθομαι, stsl. bljudǫ), ali Milewski misli da je razvoj tekao ovako: au > ou > ū, odnosno eu > au > ou > ū, tj. da je postepeno dolazilo do asimilacije. Proces monoftongizacije ei > ī i (au >) ou > ū odnosno (eu > au >) ou > ū bazira se, kao što se vidi, na regresivnoj asimilaciji prvog diftonškog člana (e, o) prema drugom (i, u) koji ostavlja snažniji utisak jer se nalazi na kraju diftonga i zato skreće na sebe veću pažnju6. Za razliku od toga monoftongizacija ai vodila je u težnji za otvorenošću artikulacije preko progresivne asimilacije najprije do ae (uspor. i grč. λαιός: lat. laevus), a tek onda do ē. Ta je monoftongizacija morala nastupiti nakon prve palatalizacije, drugim riječima za vrijeme prve palatalizacije djelovao je još vokalni sustav s diftonzima. Novi fonem ē, dobiven upravo spomenutom monoftongizacijom od ai, izazvao je već drugu palatalizaciju (uspor. npr. lit. kaina : stsl. cěna; Dsg. lat. ranae : stsl. rǫcě). Na taj način možemo točno odrediti čak i relativnu kronologiju procesa praslavenske monoftongizacije. Usporedo s tim išao je i proces promjene an, am u ą i, zatim, u ǫ (lit. ranka : stsl. rǫka, lat. angustus : stsl. ǫzъkъ; lat. Asg. ranam : prasl. ženam > stsl. ženǫ, odnosno en i em u ę (grč. πεντε : stsl. pętь, lit. szventas : stsl. svętь). Taj je proces bio najprije rezultat fonetskog djelovanja u pravcu regresivne asimilacije koja je — u istom slogu — dovela do prenošenja nazaliteta na prethodni vokal. Kako je tada, s druge strane, postojala sve jača tendencija za otvorenim slogovima, sasvim je prirodno što su se u tim uvjetima konsonanti n i m, koji su inače zatvarali slog, slili u nove foneme ą i ę. Držim da je samo po sebi jasno — ali ipak treba spomenuti — da su novi fonemi, upravo zato što su dobiveni od dva elementa, postali dugi: i, e, u, ę, ą. Prema tome proces monoftongizacije i sustav otvorenih slogova doveli su do ovakve vokalne strukture: kratki vokali i e a u

stari i e a u dugi vokali novi i (< ei) e (< ai) u (au, eu)

nosni vokali ę (en, em) ą (an, am)

5 Vokal je o zadržan u prasl. jedino u diftongu oi. 6 Regresivna je asimilacija inače dominantna u slavenskim jezicima, pa i gornji primjeri idu u taj opći tok.

15

U toj novoj strukturi našli su se novi dugi vokali ī, ē, ū pored starih dugih vokala ī, ē, ū nastao je, sasvim prirodno, problem njihova odnosa. Taj je problem, koliko je poznato, razriješen dvojako. U jednom su se slučaju poistovjetili novi vokali ī, ē sa starim ī, ē, a to znači da su dvoglasi ei i ai prestali biti zasebni elementi fonološkog sustava. S druge strane, diftong au koji je prešao u ou i zatim u ū nije se identificirao sa starim fonemom ū. On je još u toku procesa počeo djelovati na izmjenu artikulacije staroga ū. U kom pravcu? Pravac je bio u neku ruku već određen: on je mogao ići samo prema naprijed. Naime, budući da se vokal u artikulira na kraju usne šupljine, prirodno je što je nova artikulacija išla prema i. Ali, da je došla do i, vokalni bi sustav bio još više osiromašio jer se već novo ī (diftonškoga porijekla) stopilo sa starim ī. Da se to ne dogodi, djeIovala je, može se reći sustavska disimilacija, čiji je plod bio pomicanje artikulacije s kraja usne šupljine prema sredini, a kako je to mjesto bilo artikulacijski prazno, pomak se tu zaustavio i ustalio stvorivši : nov fonem y7 (lat. tū : stsl. ty; sti. dhūmas, lat. fūmus : stsl. dymъ; sti. sūnus, got. sunos : stsl. synъ; stvnj. thūsund : stsl. tysǫšta). S obzirom na postanak novoga ū (od diftonga) fonološka se zasebnost staroga ū mogla dakle održati samo pomicanjem završne faze njegove artikulacije prema naprijed. Tu je došlo vrlo vjerojatno do fonološke intervencije koja nije dopustila da se smanji funkcionalna vrijednost sustava jer bi to značilo smanjenje broja fonema i povećanje njihovih homonima. Procesi au > ou > ū i ū > y završeni su istovremeno, samo što je drugi bio rezultat prvoga.8 Ove dohistorijske tendencije morale su u hrvatskom jeziku biti vrlo žive upravo u prvim godinama balkanskoga života. Ako se naime zna da je i latinski jezik zahvatila sustavska disimilacija koja je, između ostalog, opoziciju ŏ ~ ō preokrenula u o ~ o, tj. dugo je o prešlo u zatvoreno o, onda nije čudo što se takvo zarvoreno o u hrv. jeziku — koji tada u sustavu nije imao fonema o9 — realiziralo fonetski kao u. To je u doživljavalo, dakako, istu sudbinu kao i domaće u, tj. mijenjalo se u y. Valja naime znati da posudbenice, kad jednom uđu u jezik, podliježu glasovnim promjenama kao i naslijeđene riječi. Na taj nam način postaju razumljivi toponimi tipa Nona > *Nynъ (> kasnije Nin), Salona > *Solyn (> Solin), Albona > Labynъ (> Labin), Roma > *Rymъ (> Rim) i dr. pa iz toga slijedi da su posudbenice kao Antonius > Antun primljene kasnije. Prema tome, novi je sustav nakon završene monoftongizacije, nakon prijelaza ū > y i nakon dobivanja nosnih samoglasnika izgledao ovako: kratki vokali i e a u

dugi vokali i e a u y

nosni vokali ę ą

7 A. Vaillant [50, 117] smatra, kao uostalom i mnogi drugi slavisti, da je prasl. y bio još dugo diftong, tipa ui koji je predstavljao prijelaznu etapu u evoluciji od pie. u do y u današnjim slavenskim jezicima. Diels [11] drži da je i u staroslavenskoj fazi imao diftonški karakter. 8 Za međustupnjeve prijelaza ū > y vidi podrobnije: Schwarz [47]. 9 Kao dokaz da slavenski jezici u svojim prvim razdobljima nisu imali kratkog vokala o, nego samo korelaciju ā ~ ă, navodi V. Georgiev [13, 5—6] između ostalog ovo: a) U stranim posudbenicama otvoreno o javlja se kod Slavena kao ъ (Scorda > stsl.-hrv. Skъdr- > hrv. Skadar: o > ъ > a), a zatvoreno o kao y (Cormones > stsl.-slov. Kъrmynъ > slov. Krmin). b) Praslavenska imena što ih nalazimo u neslavenskim jezicima imaju uvijek a, a ne o (biz. Δαργαμηρος = Dargaměrъ, a ne Dorgoměrъ). c) Strano kratko a mijenja se u o: lat. păgánus > prasl. păgānъ > stsl. poganъ.

16

U tom sustavu, bijahu anulirane, doduše, neke opreke koje su opterećivale vokalizam (nestalo je ranije opreke monoftong ~ diftong), ali su se — pored opreka što su ostale (npr. vokali prednjeg niza ~ vokali stražnjeg niza) — pojavile i nove (npr. nazalnost ~ nenazalnost). Ipak, osnovna se korelacija toga sustava temeljila u najvećoj mjeri na kvantitativnim opozicijama:

ĭ ~ ī ĕ ~ ē

ă ~ ā ŭ ~ ū

To znači da su se osnovni fonemi razlikovali samo kvantitetom: duljinom i kračinom. Nema sumnje da je ta razlika, i kad se idealno ostvarivala, bila minimalna. A da bude još gore, razvoj u slavenskim jezicima nije pošao tendencijom učvršćivanja postojećih kvantitativnih opreka, nego upravo obrnuto: njihovim djelomičnim ili potpunim ukidanjem. Sve je to moglo vrlo lako dovesti do nove homonimije, do slabljenja izrazitosti kvantitativnih opreka i do njihova postupnog gubljenja. Kad bi kvantitativne opreke potpuno nestale, došlo bi do poistovjećivanja dugih i kratkih vokala, a to znači do naglog smanjivanja broja fonema i fonoloških opozicija i, prema tome, do ozbiljnog slabljenja funkcionalne vrijednosti sustava. Da se to ne dogodi, djelovala je tzv. preventivna disimilacija.10 Ali kako? Kvantitanvne su mogućnosti bile totalno iskorištene. Nije preostalo ništa drugo nego da se razlika poveća novom dimenzijom — kvalitetom. Već smo imali prilike vidjeti da je disimilatorska snaga bila toliko jaka da iskonsko ū pomakne s njegove artikulacijske baze i stvori novi fonem koji se razlikuje i od u i od i, a to je y. Nije dakle nikakvo čudo što je i u ovom slučaju došlo do toga da su se opreke počele razlikovati ne samo kvantitetom nego i mjestom artikulacije (kvalitetom). Jedino se tako može razumjeti zašto su se dotadanje opozicije promijenile, i to: ĭ ~ ī > ь i (lat. pix, pīcis : stsl. pъklъ 'paklina') ĕ ~ ē > e ~ ě (lat. sēmen : stsl. sěmę) ă ~ ā > o ~ a11 (lat. axis : stsl. osъ ŭ ~ ū > ъ ~ u (sti. duva, lat. duo : stsl. dъva). Upravo takav kvalitetan skok karakterističan je za staroslavenski vokalni sustav, a — sva je prilika — i za starohrvatski. On bi se tabelarno mogao predočiti ovako: kratki vokali ь e o ъ

dugi vokali i ě a u y

nosni vokali ę ǫ

Dakako, nakon prijelaza ū > y odnos se izmijenio u ъ ~ y. U novom sustavu, kao što se vidi, nisu izbrisane kvantitativne opreke (jer su još uvijek jedni vokali bili dugi, a drugi kratki), ali su se pored njih razvile i nove kvalitativne, pa bismo mogli reći da se ovaj sustav temelji na kvantitativno-kvalitativnim opozicijama. Ipak, nove su kvalitativne opozicije postale nosioci opreka među fonemima, a kvantitativne su opozicije dobile pomoćnu ulogu i otada samo pojačavaju tu opreku i osiguravaju njezino uočavanje. Zato je razumljivo što su samo one

10 Pojam preventivne disimilacije uveo je M. Grammont u studiji ,,Traité de phonétique" (1933), ali ga je primjenjivao u proučavanju baltoslavenskog jezika. 11 Za mišlienje da je najprije akcentirano a prešlo u o, a zatim i neakcentirano uspor. Georgiev [12].

17

našle svoj izraz u prvim slavenskim pismima, u glagoljici i u ćirilici, gdje nema nikakvih kvantitativnih oznaka12. Kad se rezultati spomenute preventivne disimilacije gledaju ovako tabelarno, može se steći dojam određene asimetričnosti, nesustavnosti promjena. Naime, u oprekama

ĭ ~ ī ă ~ ā ŭ ~ ū

kvantitativna je promjena zahvatila kratke članove, što se vidi po rezultatu ь ~ i o ~ a ъ ~ u

dok je kod opozicije ĕ ~ ē obrnuto, tj.

e ~ ě. Ovakva je asimetrija samo prividna. Disimilacijski je proces u slavenskim jezicima — kako tvrdri MiIewski [33, 15-16] – počeo promjenom opreke ĕ ~ ē u e ~ ě, dakle promjenom u kojoj je kratki član (e) bio izgovorom zatvoreniji (viši), a dugi (ě) otvoreniji (niži), tj. e se realizirao kao 'ä13. Na taj je način došlo u stvari do nove vokalne opreke: otvorenost ~ zatvorenost. Prema shemi opozicije e ~ ě ('ä), koja se može prikazati kao e ě preoblikovana je i nova opozicija o ~ a da bi u proporciji

e o ě a

kratki vokali bili visoki (zatvoreniji), a dugi niski (otvorenij i). U opoziciji ь ~ i, ъ ~ u obrnuta je proporcija:

i u ь ъ

tj. dugi su vokali viši, a kratki niži. Postavlja se, naravno, pitanje: Kako je do toga došlo? Artikulatorna fonetika poučava da su vokali i, u (kratki i dugi) toliko visoki da ih kao vokale nije moguće izgovoriti još vlše, zatvorenije14. Da bi se, prema tome, ostvarila kvalitativna opreka između ĭ ~ ī odnosno ŭ ~ ū, artikulacija je morala biti niža (otvorenija). Zato su od kratkih i visokih glasova i, u dobiveni sniženi, centrirani i vrlo kratki vokali ь i ъ. Njihov veoma kratak izgovor (redukcija u kvantitativnom smislu) bijaše u stvari kompenzacija za otvoreniju artikulaciju. Poznato je naime da se širenjem artikulacijskog otvora povećava izdisajna energija. Ako se dakle artikulacija vokala širi

12 Uspor. Hamm [14, 72] gdje se kaže da »staroslavenski spomenici uprkos različnim nadslovnim znacima kojima su iskićeni osobito ćirilski tekstovi ... ne sadrže nikakvih podataka na osnovi kojih bi se moglo zaključivati kakav je bio akcenat staroslavenskih riječi i izraza«. 13 Otvoreniji izgovor fonema ě sačuvao se npr. u staroslavenskom što je našlo svoj odraz u glagoljici i, pod određenim uvjetima, u ćirilici gdje su se grafemi ѧ i ѣ upotrebljavali i za ě i za ja [14, 79]. 14 Ako se zatvori artikulacijski otvor preko vokalnog praga, onda od i i u nastaju i i u, dakle poluvokali u fonetskom smislu.

18

(otvara), a količina izdisajne energije ostaje ista, vokal se reducira. Drugim riječima: redukcija kompenzira otvaranje artikulacije »jer reduciran, vrlo kratak središnji vokal s obzirom na količinu upotrijebljene izdisajne energije jednak je kratkom visokom vokalu« [33, 17]. To i jest razlog zašto smatramo da su vokali ь i ъ bili vrlo kratki, svakako kraći od ostalih kratkih vokala. Novi sustav — koji više nije praslavenski nego pripada razdoblju raspada PJ, odnosno početku samostalnih evolucija praslavenskih dijalekata — nije imao fonema ĭ i ŭ; na njihovim su se mjestima pojavili ь i ъ15 (uspor. stsl. prizьvati: prizyvati, sъbьrati: sъbirati gdje ь alternirasa i, a ъ sa y). Osim toga iskonsko je ū prešlo u y. Koliko god ove promjene bile važne, one su ipak fonetske prirode i nisu se bitno odrazile na fonološkom planu. Raniji fonološki odnosi ostali su isti: povezanost fonemā ĭ ~ ī i ŭ ~ ū produžen je korelacijom ь ~ i odnosno ъ ~ u (> y). Prema tome, vokalni se sustav temeljio na oprekama: kratki vokali ь e o ъ — — —

dugi vokali i ě a u y ę ǫ

U tom su sustavu, kao što je već rečeno, kratki vokali ь i ъ bili kraći od e i o, ali ta njihova kvantitativna razlika nije bila relevantna za ostvarivanje nekih posebnih opreka [7, 178]. Gornja tabela pokazuje da su kratki fonemi ь, e, o, ъ imali svoje duge parnjake u fonemima i, e, a, u, a iz toga iziazi da dugi fonemi y, ę, ǫ nisu imali svoJih kratkih parnjaka. Ovako rekonstruiran vokalizam nije potpuno integriran jer pojedine fonološke crte nisu potpuno iskorištene. To je doduše moglo izazvati nejasnoće u rekonstrukciji16, ali unatoč tomu ostaje činjenica da poredbeni materijal pruža osnove za upravo takav sustav. Prema tome, za taj bismo sustav mogli reći da u najvećem stupnju vjerojarnoće odgovara srvarnom vokalnom sustavu kakav je bio u počecima hrvatskoga jezika. Za takav je sustav, još u njegovoj prethistorijskoj fazi (tj. prije prvih pisanih spomenika), vezano nekoliko promjena, ali bi se ovdje mogle izdvojiti dvije najvažnije: 1) pokraćivanje ikonski dugih vokala i duljenje kratkih, 2) promjene fonema y u i, ę u e, ǫ u u. U prvom se slučaju radi naime o tome da su se dugi vokali a, ě, i, u, y, ę, ǫ u jednim pozicijama kratili, a kratki e i o duljili, razlikujući se tako samo kvantitetom (ā ~ ă, ī ~ ĭ, ū ~ ŭ itd.)17. Što se druge promjene tiče, obično se drži da su se fonemi i i y — i pored svojih artikulacijskih razlika — slili u jedan fonem s dvjema glavnim varijantama od kojih se jedna (i) nalazila iza mekih konsonanata, a druga (y) iza tvrdih. Budući da je u hrvatskom jeziku relativno rano nestalo razlike po palatalnosti, mogla su ta alofonska obilježja i i y potpuno utrnuti. To je izazvalo artikulacijski pomak kod y još više prema naprijed identificirajući ga tako potpuno sa i: npr. synъ > sin, dymъ > dim, myšъ > miš, byti > biti, Nynъ > Nin, Rymъ > Rim itd. Za ę i ǫ karakterističan je ponajprije gubitak nazaliteta i u tom smislu njihovo poistovjećivanje s ostalim vokalima koji nisu imali elementa nazalnosti. Izgubivši tu svoju karakteristiku, ę se je — jer je ionako imalo široku (otvorenu) artikulaciju — moglo izjednačiti sa e, dok je ǫ zbog svoje uske 15 Od toga odstupaju grupe jĭ-, jŭ- koje su u hrv. jeziku (i u još nekim slavenskim jezicima) prešle u i-, a grupe ĭj, ŭj u ij, yj. 16 Neki su vidjeli nejasnoću u tome što su npr. držali da fonem možemo smatrati dugim tek onda kad ima svoj kratki parnjak [48, 11J. 17 Dakako, ta promjena nije zahvatila sve slavenske jezike u jednakoj mjeri. U različitim su jezicima bili različiti uvjeti kad su se dugi vokali pokraćivali i kratki duljili. Zajednički je svim slavenskim iezicima bio prijelaz dugih a, ě, i, u, y, ę, ǫ na kraju riječi u kratke vokale iste boJe. U kojim su se uvjetima hrv. dugi vokali kratili kad nisu bili na kraju riječi, odnosno kratki duljili, prikazano je u poglavlju o akcentuaciji.

19

(zatvorene) artikulacije prešlo u u: pamętь > pamet, čęstъ > čest, desętь > deset, žęti > žeti — zǫbъ > zub, rǫka > ruka, Asg. ženǫ > ženu. Kad je već riječ o ę i ǫ, treba — kompletnosti radi — upozoriti na poznatu činjenicu da npr. jadranska toponomastička građa pruža čvrste dokaze o postojanju nosnih vokala u dohistorijsko doba hrvatskoga jezika. Primjeri kao Parentium > Poręčь > Poreč, Laurentius > Lovręčь > Lovreč, odnosno dalmatsko santu > starohrv. sǫt > sut: Sutivan, Sućuraj < Sutjuraj, Sudujam < Sutdujam i dr.[42] dovoljno govore sami za sebe18. Nakon ovog izlaganja valja reći i to da su vokali y, ę, ǫ — unatoč činjenici što su u kasnijoj fazi mogli imati svoje kratke parnjake - bili bar neko vrijeme bez njih, što je predstavljalo svojevrsnu anomaliju praslavenskog vokalnog sustava. Zato je izgradnja nove čvrste kvantitativne korelacije vodila, via facti, odstranjenju te anomalije, pa je i to pomoglo slijevanju fonema y, ę, ǫ u one koji su bili stupovi korelacije. Ovakav je razvoj u isto vrijeme znatno rasteretio dotadanji vokalni sustav. U njemu je ne samo nestalo opreke nazalnost ~ nenazalnost, nego je smanjen broj nekih distribucijskih pravila. Ako se naime zna da na početku riječi nisu mogli stajati — između ostalih — vokali y i ę, onda je prijelazom y > i i ę > e distribucijska zabrana za ta dva vokala izgubila svoju praktičnu vrijednost već u dohistorijsko doba hrvatskog jezika. Taj će se trend rasterećivanja i eliminacije naslijeđenih ograničenja postupno nastaviti [21]. Nema sumnje da su ovako važne činjenice uvelike izmijenile ranije odnose u vokalizmu. Novi bi se sustav, nakon ovih izmjena, mogao predočiti ovako: kratki vokali i e ě a o u ь ъ dugi vokali i e ě a o u - - Iz ove se tabele vidi da su fonemi ь i ъ — kao nekadanji parnjaci dugim i i u — u novom sustavu, koji se temelji na korelaciji dugih i kratkih vokala (čak 6 parova!), predstavljali novu anomaliju, pa stoga i nije čudo što su ubrzo nestali iz sustava. Budući da se zbog specifične prirode svoje artikulacije nisu ni mogli duljiti19, prelazili su u neki od postojećih fonema (u Dr i Pr obično u a, u Pa u e) ili su se reducirali. Prije nego što je do toga došlo, stvoreni su, još pod konac praslavenske epohe, u granicama svakog od tih fonema po dvije glavne varijante koje obično zovemo slabom i jakom. Jaka se varijanta svakog ь i ъ razlikovala od slabe nesumnjivo većom energijom daha i artikulacije. To i jest razlog zašto u jakim pozicijama nije dolazilo do redukcije ь i ъ, nego do njihova prijelaza u drugi vokal. Valja još na kraju reći i to da su se slabe varijante nalazile: a) na kraju riječi i b) u slogu koji je bio ispred jake varijante ili bilo kojeg drugog vokala. Jake su varijante bile u ostalim pozicijama, tj. u slogu ispred slabih varijanata. Prijelazi ь i ъ u drugi vokal pomažu da se odgoneta i razvoj njihovih artikulacijskih mjesta u sustavu. U hrvatskom jeziku, na primjer, rezultati variraju od a do e, tj. na mjestu je ь i ъ dobiven vokal prednjeg niza. Ta činjenica upućuje na zaključak da je najprije stražnjojezično ъ prešlo u prednjojezično ь, a tek je zatim nastupila ili redukcija ili prijelaz. U isto vrijeme raspon prijelaza

18 Ovakav razvoj nosnih vokala ę i ǫ u hrv. jeziku, tj. reflektiranje u jedinstvene vokale (kao i njihov razvoj u drugim slavenskim jezicima) ne bi išao u prilog tvrdnji A. Vaillanta [50] da su ę i ǫ imali u praslavenskom nejedinstven izgovor tipa ęn i ǫn. Da su naime nosni vokali u praslavenskom imali diftonški karakter tipa ęn i ǫn, denazalizacija bi mogla dati samo grupe fonema en i un, a ne vokale e i u. Zato se može, nasuprot Vaillantu, prihvatiti tvrdnja onih slavista koji drže i da su prasl. ę i ǫ bili jedinstveni nosni vokali sa stegnutom istovremenom artikulacijom i usnom i nosnom. 19 Vidi raniji odlomak o nastanku ъ i ь.

20

»jakog« ь od vokala a do e govori u prilog prerpostavci da se ь nalazilo između ta dva fonema, dakle u nizu e—ь—a. Može se odmah reći da su posljedice drugačije realizacije vokala ь i ъ (kao a ili kao e), odnosno njihove redukcije, vrlo velike, svakako veće nego što se u prvi mah možda i čini. Novija istraživanja revidiraju u tom pogledu mnoge dosadanje tvrdnje. To se u prvom redu odnosi na tezu o generalnoj redukciji ь ili ъ u slabom položaju. Primjeri kao žanjem, magla (< mьgla), daska (< dьska), maša/meša (< mьša < lat. missa) i dr. svjedoče da se u hrvatskom jeziku slabi ь nije beziznimno reducirao, kako bismo očekivali po općeslavenskom pravilu, nego se vokalizirao (osobito u dvošložnim riječima). Štoviše, prijeko je potrebno da se temeljito dopuni i konstatacija o jednakoj sudbini ь i ъ u štokavskom i čakavskom dijalektu nasuprot kajkavskom. lako se, naime, u štokavskom i čakavskom govori dan i san, a u kajkavskom den i sen, problem se time nimalo ne iscrpljuje ne samo zato što ima, dakako, i čakavskih govora s promjenom ь, ъ > e (den, sen, dež, kesno npr. na otoku Krku), nego jednostavno zato što se do sada malo tko obazirao na važnu činjenicu da su se ь i ъ realizirali u čakavaca i tamo gdje ih u štokavaca uopće nema — čak. va : štok. u, čak. kade : štok. gdje, čak. malin : štok. mlin, čak. manon (manun) : štok. mnom itd., iz čega se vidi da je vokalizacija »jerova« u slabom položaju (u skladu s upravo spomenutom tezom) najjača u najzapadnijem dijelu hrvatskog jezičnog područja. Prema tome, štokavsko-čakavsku »jednakost« treba — ako se refleksi ь i ъ uzmu kao kriterij — bolje odrediti. S druge pak strane tek su P. Ivić i Z. Junković pokazali bit kajkavske zakonitosti, ali ne samo zamjenom ь, ъ > e, nego kajkavskom jednadžbom ь = ъ = ě koja ne postoji ni kod čakavaca ni kod štokavaca [18 i 26]. Sve to govori u prilog činjenici da sudbina što su je vokali ь i ъ doživjeli na čitavom hrvatsko-srpskom jezičnom području još nije sagledana u svoj svojoj punini. Pa ipak: mnogi rezultati ne podliježu sumnji. Prijelazi ь i ъ u novi vokal nisu izazvali znatnijih poremećaja. Oni su, doduše, dovodili na leksičkom planu do određenih novih homonima, ali su se te pojave — zbog svoje malobrojnosti — relativno lako razrješavale [1]. Pored prijelaza ь i ъ u novi vokal važna je i redukcija. Ona je također ublažila neusklađenost sustava i integrirala ga, jer su svi vokali sada mogli biti i kratki i dugi. Pored toga, broj je naslijeđenih distribucijskih zabrana za inicijalni položaj u riječi postao bespredmetan za još dva vokala. Najvažnija je ipak činjenica što je redukcijom bila potpuno razbijena praslavenska tendencija otvorenoga sloga, a to je imalo dalekosežne posljedice: 1) mijenjala se konfiguracija riječi jer riječ više nije morala svršavati na vokal (čini se da je sporadično bilježenje jera u prvim spomenicima, npr. banь, plod pisarske tradicije); 2) nastupila je mogućnost konsonatskih trvenja i akcenatskih pomicanja. I jedno je i drugo utjecalo na promjenu fonološke strukture. Razdoblju ovih velikih promjena pripadaju i refleksi vokala ě. Njegovo mjesto u nizu između i i e (i—ě— e) dopuštalo Je pravolinijske prijelaze prema otvorenoj ili zatvorenoj fonaciji, ali i mogućnost međustupanjskog ostvaraja ili pak sudjelovanja dviju komponenata [17]. Nestankom ě kao fonema — pored svih prethodnih promjena — sveo se osnovni vokalni sustav na pet jedinica:

i e a o u Sva eventualna proširenja fonemskog inventara, do kojih je u razvoju pojedinih hrvatskih dijalekata dolazilo (o čemu valja posebno raspravljati), samo su kombinacija ovih osnovnih jedinica. Mnoga su ograničenja u tom sustavu nestala: svi su vokali ravnopravni i u kvantitativnom i u distribucijskom smislu. Te su odlike vokala sačuvane u hrvatskom jeziku do danas.

21

Kad se govori o hrvatskoj evoluciJi u vokalizmu, treba spomenuti još dva vokala koja je dosadašnje raspravljanje mimoišlo. Radi se o vokalima r i l. Što se o njima nije do sada govorilo, razlog je u

činjenici što su oni relativno kasno postali vokali, svakako kasnije od ostalih20. Drži se da vokali r i l vuku svoj korijen od pie. grupa * ĭr, * ĭl, * ŭr, * ŭl što je — s obzirom na već

poznatu promjenu ĭ > ь, ŭ > ъ — dovelo do ьr, ьl, ъr, ъl. Na pitanje: jesu li takve konstante imale odmah vokalnu funkciju — je li prema tome ьr, ъr bilo r , a ьl, ъl odgovaralo l, ili su to još uvijek bili

spojevi ь+r r, ъ+r, ь+l, ъ+l u kojima su slogotvorni elementi (ь, ъ) prenijeli tek kasnije svoju slogotvornost na likvide — postoje u slavistici različita mišljenja. U novijoj se literaturi odbacuje interpretacija da su vokali r i l bili sekvence ь i ъ s likvidama [21J. U potkrepu se takve tvrdnje navodi

paralela s vokalima ę i ǫ koJi su također bili jedinstveni, a ne spojevi en, on. Valja reći da razlika između tih dvaju slučajeva ipak postoji. Naime, denazalizacija ę i ǫ vodiIa je jedinstvenom vokalu u svim slavenskim jezicima, dok se za r i l to ne bi moglo reći. Čini se, prema tome, da su r i l bili u

početku ipak bifonemi, a zatim fonemi. Ti su fonemi mogli biti i palatalizirani, pa za praslavenski pretpostavljamo dva para: *r i *l nepalatalizirano i palatalizirano. Oba su para našla svoj ekvivalent u nekim slavenskim jezicima (u poljskom, na primjer, gdje prema prasl. nepalataliziranim *r, *l poljski

jezik ima vokal ispred likvide: twierdzić, twardy, smierć, martwy, czernić, czarny, wilk, milczeć, a prema prasl. palataliziranim *r , *l dolazi u poljskom vokal iza likvide: krew, mrzeć, mleć, pleć21.)

Što se staroslavenskog i hrvatskog jezika tiče, moramo pretpostaviti da su se palatalizirani vokali *r , *l vrlo rano depalataliziraIi i izjednačili s nepalataliziranim *r i *l. Ta je pojava bila završena vrlo vjerojatno prije izjednačivanja ь i ъ jer i palatalizirani i nepalatalizirani *r i *l odgovaraju u staroslavenskom rь, rъ, lь, lъ, odnosno u starohrvatskom r i l. Na taj su se način u stsl. poistovjetili noviji rь, rъ, lь, lъ s iskonskim rь, rъ, lь, lъ 22, a ustarohrv. su obje grupe dale slogotvorne r i l. Oba vokala susrećemo u prvim pisanim spomenicima. Tek se od početka 15. stoljeća gubi trag slogotvornom l; na njegovu se mjestu pojavljuje refleks prema jednadžbi l = ǫ (= najčešće u). Nasuprot tomu vokalno se r sačuvalo do danas.

Put je hrvatske evolucije u vokalizmu očit: sve ono što je opterećivalo naslijeđeni sustav svedeno je na minimum. Kao ilustracija može se — između ostalog — navesti simptomatičan primjer da su u toku fonološkog razvoja ukinute gotovo sve distribucijske zabrane praslavenskog jezika. KONSONANTIZAM U poglavlju se o vokalizmu raspravljalo, bar što se praslavenskog jezika tiče, o monoftongizaciji, a u vezi s redukcijom ь i ъ spomenuta je još jedna poznata praslavenska tendencija, tzv. zakon otvorenih slogova. Za tu tendenciju moglo bi se reći da je bila rezultat fonološkog djelovanja jer ju je izazvao karakter praslavenskoga sloga. Naime, otvoreni su slogovi u praslavenskom jeziku bili češći, pa su se za njima poveli i zatvoreni, inače rjeđi. Tako se ova tendencija pokazuje kao svojevrsna sustavna asimilacija u izgradnji praslavenskoga sloga. Toj se tendenciji isprečavalo dvoje: 1. konsonant na kraju riječi i 2. heterosilabične grupe i geminate.

20 P. Ivić ih također zbog njihovih specifičnih svojstava u kasnijem razvoju odvaja od ostalih vokala [17]. 21 Sličnu pojavu nalazimo i u litavskom jeziku gdje prasl. nepalatalizirani *r , *l odgovaraju ur, ul, a prasl. palatalizirani *r ', *l ' daju ir, il. 22 Tomu je mogla doprinijeti i tendencija otvorenih slogova.

22

U svladavanju prve prepreke nije bilo osobitih teškoća — konsonant se na kraju riječi gubio23, a vokali (ili diftonzi), što su se nalazili pred završnim konsonantom, bili su obično zahvaćeni onim promjenama koje su se tada događale u vokalizmu (npr. prasl. *ul'kuos > stsl. vlъkь). Da bi se svladala druga prepreka, morala je prvobitna granica sloga, koja se nalazila između dva konsonanta, biti pomaknuta ispred njih. Upravo bi tu moglo započeti raspravljanje o konsonantizmu jer tu, čini se, počinju promjene relevantne za formiranje hrvatskoga konsonantizma24. Počinjemo dakle od pojave kad stara slogovna granica između dva konsonanta — da bi slogovi postali otvoreni — prelazi ispred konsonanata, tj. kad

VK/KV > V/KKV.25 Treba odmah spomenuti da se između konsonanata u položaju VK/KV i V/KKV pravi terminološka razlika, pa se za prve kaže da se nalaze u heterosilabičnom položaju, a za druge u tautosilabičnom. U prvom se slučaju radi zapravo o jednostavnom susjedstvu konsonanata, a u drugom o njihovu spoju. Upravo zbog te kvalitetne razlike možemo reći da su konsonanti pripadali dvama različitim tipovima konsonantskih skupova, od kojih bismo KK mogli nazvati pravim konsonantskim skupom, a K/K nepravim26. Ta konstatacija izaziva dakako pitanje koji su konsonantski skupovi bili pravi, a koji nepravi. U prve ubrajamo sve početne skupove (jer oni i nisu -mogli biti nego Ø/KKV), a to su27: br: brū, bratr- bl: blasn-, bloisk-, blusa dr: drobītēi;, drozd- gl: glad-, gloum- gr: grīva, grebsom, grois- kl: klīk-, klīn- kr: krū, kreidlo, krīk- pl: plakatēi plou-, plet- pr: pro-, pravo- sl: sleiź-, slab-, slīw- tr: trī, trava śl: ślovos, ślava sm: smois- gn: gnet- źm: źmija sn: snoig- dv: dvor-, dvīgatēi sk: skora, sken-, ēiskatēi gv: gvozdītēi, gvoizda skr: skrīp-, skrebtēi kv: kvas, kvoit- sp: spētēi , spēs-, spois- sv: svoji, svekrū, svara st: statēi, stūd- śv: śvoit, śvītatēi str: strouja tv: tvoji, tvorītēi zdr: nozdri źv: źvēr, źvon- Izložena građa dopušta da za prave konsonantske skupine utvrdimo:

a) da su mogle biti samo inicijalne28 (zato i primjere kao no/zdri možemo ubrojiti ovamo jer je zdr bilo napočetku sloga);

b) da u osnovi predstavljaju srast konsonanta i sonanta29. 23 Pretpostavlja se da su na kraju riječi otpadali najprije d i t, a zatim - - [14,92]. 24 Stanje prije toga, tj. porijeklo najstarijih praslavenskih konsonanata (npr. prijelaz pie. k, g, gh u slavenske s, z ili postanak konsonanta h) prelazi okvir ovog razmatranja. O tomu podrobnije piše A. Vaillant [50, 23—44]. 25 V = vokal, K = konsonant 26 Bernštejn [7, 138] smatra čak da npr. kod pt uopće ne možemo govoriti o konsonantskom skupu jer je ta dva konsonanta dijelila slogovna granica: tep/tēi. 27 Primjeri su uzeti iz Bernštejnove knJige [7, 139—140]. 28 Kod *sve/krū, na primjer, možemo reći da su oba konsonanrska skupa prava jer su slogovno inicijalna. 29 lako su na ovu pojavu upozorili A. Meillet [32], A. Vaillant [50] i N. Trubetzkoy [49], najbolje ju je razradio S. B.

23

S obzirom na točku b) možemo utvrditi i to da su ispred r mogli stajati samo eksplozivi, ispred l eksplozivi i frikativi, ispred m i n samo frikativi i, rjeđe, eksplozivi, a ispred v eksplozivi i frikativi. Početne konsonantske grupe bez sonanta (sk, sp, st) bijahu prava rijetkost, ali su se i one znale javljati ispred r. Ostali su konsonantski skupovi (npr. bn, dl, dm, pn, ps, pt, pl) pripadali dakle nepravom skupu i samo je kod njih dolazilo do pomicanja slogovne granice: dъb/no > dъ/bno, rad/lo > ra/dlo, dad/mь > da/dmь, sъp/nos, sъ/pnos, op/sa > o/psa, tep/tēi > te/ptēi, plet/la > ple/tla. Ali, ovakva su pomicanja dovela u jeziku plemena iz kojeg će se razviti hrvatskosrpski do raznovrsnih rezultata, zaviseći u velikoj mjeri od toga koji je konsonant u novom, tautosilabičnom položaju bio — drugi. Zato bismo ovu materiju mogli podijeliti u dvije grupe: 1. na onu u kojoj nije bilo, konsonanta j i 2. na onu u kojoj je on bio. U prvoj grupi prema tomu imamo posla s konsonantskim grupama i geminatama, a u drugoj s jotovanjem. O formiranju praslavenskoga konsonantizma postoji u slavistici već bogata literatura, ali je problem evolucije praslavenskih konsonantskih skupova najpodrobnije obradio A.Vaillant [50, 73—103]. Ono što je ovdje za hrvatski jezik najznačajnije sastoji se u činjenici da su nepravi konsonantski skupovi ili prešli u prave (npr. *pt > *st: *ptrujo- > stryjь 'stric') ili su izgubili svoj prvi član30, tj. skup fonema prešao je u fonem: npr. dъ/bno > dъno > dno, ra/dlo > ralo, da/dmь > damь > dam, sъ/pnos > sъ/pnъ > sъnъ > san, o/psa > osa, ple/tla > plela. Na ovaj ili onaj način dolazi tako do konsekventnog otvaranja zatvorenih slogova, a to je u krajnjoj Iiniji vodilo pojednostavnjivanju konsonantskog sustava. Zbog toga je u mnogim slučajevima dolazilo i do fonološkog slabljenja, kao npr. u stsl. jeziku gdje imamo greti < *grepti: prez. grebǫ ili teti < *tepti: prez. tepǫ. Što se to nije dogodilo u hrvatskosrpskom jeziku, plod je disimilacije u širem smislu riječi jer je u takvim primjerima naknadno umetnuto s (grepsti, tepsti) analogijom prema glagolima nesti i gristi u želji da se sačuva osnovni konsonant i u infinitivu (i tu je dakle prvotno dolazilo do gubljenja prvog člana konsonantskog skupa). Do realizacije zakona otvoremh slogova nije dolazilo samo ovakvim pojednostavnjivanjima. Početne grupe art, alt kao i središnje tart, talt, tert, telt31 također su zatvarale slog: ar/t, al/t, tar/t, tal/t, ter/t, tel/t. Bijaše to u suprotnosti s promijenjenom strukturom praslavenskoga sloga jer u novom sustavu nije mogao neslogotvorni elemenat biti na kraju sloga. Da bi se slog otvorio, da bi dakle slogotvomi elemenat bio na kraju, moglo se dogoditi dvoje: ili je došlo do promjene redoslijeda, do metateze vokala i likvide sa čuvanjem stare slogovne granice (ar/t > ra/t) tar/t > tra/t), ili se pomakla granica sloga ispred likvide (tar/t > ta/rt), kao što je bio slučaj u primjerima tipa VK/KV > V/KKV. Prva je tendencija (metateza,likvida) zahvatila, najprije početne grupe art, alt u svim slavenskim jezicima32, a u mnogim se zatim proširila i na središnje grupe tart, talt, tert, telt s različitim rezultatima (uspor. npr. prasl. *gar/dъ, *bal/to, *der/vo, *pel/va : starohrv. gra/dъ, bla/to, drě/vo, plě/va, polj. gród, błoto, drzewo, plewa). Druga tendencija, vezana osobito za središnje grupe, zahvatila je u prvom redu istočnoslavenske jezike i ostale periferijske dijalekte praslavenskog jezika33. Na jedan ili drugi način (tar/t > tra/t ili tar/t > ta/rt > to/rt > to/rət > to/rot) spomenute

Bernštejn [7]. 30 Van Wijk [51] smatra da se prvi član konsonantske grupe izgubio jer je u slivenoj artikulaciji nadjačala težnja za sonornošću sloga. 31 Ove grupe nisu zabilježene, kao što se obično čini, sa o (ort, tort) nego sa a jer je do prijelaza opozicije ă ~ ā = o ~ a došlo kasnije (v. poglavlje o vokalizmu). 32 Izuzetak su izolirani primjeri u stsl. alъkati, alъnii (pored rjeđeg lani), bug. alńe, mak. altica. 33 Podrobnije o tome vidi kod Milewskog [34].

24

su grupe dobile vokal na kraju sloga i tako se prilagodile sustavu. Ipak je važno istaći da se ni ovim promjenama (metatezom likvida), kao ni prethodnim (gubljenjem prvog člana konsonantskog skupa), nije promifemb konsonantski inventar u kojem su se tada nalazili fonemi: b, d, g, h, j, k, l, m, n, p, r, s, t, v, z. To i jest zajednička karakteristika promjena prve kategorije, kategorije u kojoj nije bilo konsonanta j. Kao što je pomicanje slogovne granice od VK/KV u V/KKV izazvalo promjene u konsonantskim skupovima, isto je tako i prijelaz VK/JV u V/KJV značio pravi spoj konsonanta i j. U takvoj novonastaloj situaciji dolazi do umekšanja konsonanta pod utjecajem j, što obično nazivamo jotovanjem. Rezultati bi se jotovanja mogli shematski prikazati ovako: k – jot. → č g – jot. → ž ← jot. – z h – jot. → š ← jot. – s

r' ← jot. – r ń ← jot. – n ļ ← jot. – l

b – jot. → bļ m – jot. → mļ p – jot. → pļ v – jot. → vļ t – jot. → ć d – jot. → đ Ova shema dopušta da konstatiramo dvoje: 1. da su svi konsonanti potpali pod udar jotovanja i 2. da su se nakon jotovanja pojavili u hrvatskom jeziku novi konsonanti č, ž, š, r', ń, ļ, ć, đ34). Na taj su način dobivene dvije osnovne konsonantske grupe od kojih je jedna palatalna (č, ž, š, r', ń, ļ , ć, đ), a druga nepalatalna (k, g, h, b, m, p, v, t, d, z, s, r, n, l). Osim spomenutog, ovakav inventar pokazuje i to da za neke konsonante možemo utvrditi paralelnost: r – r', n — ń, l — ļ. Ako tome dodamo da su u nepalatalnoj grupi konsonanata postojale dvije pod grupe, tvrda i meka, činilo bi se u isti mah da su postojale tri konsonantske skupine. Upravo takvo mišljenje zastupa A. Vaillant [50], ali na žalost ne objašnjava čime se meka grupa razlikovala od palatalne. Mogli bismo se domišljati da se, recimo, palatalna grupa razlikovala od meke većim stupnjem mekoće, ali kad bi sve to i bila istina, još uvijek bi bilo bolje podijeliti konsonante u dvije grupe: na palatalnu, tj. onu u kojoj je mekoća fonološka odlika, dakle nezavisna od okoline, i na nepalatalnu, tj. onu koja nije imala fonološke mekoće. U nepalatalnoj bi grupi mogle biti dvije podgrupe, tvrda i meka, zavisno od vokala koji je slijedio iza konsonanta, a to znači da bi podjela unutar te grupe imala fonetski karakter35. Drži se da su konsonanti k, g, h — spojeni sa j — prvi promijenili artikulaciju i stvorlli nove foneme, afrikate č, ǯ (koje je kasnije prešlo u ž) i š (prasl.*loukja > stsl. luča, prasl. *lugja > stsL lъža, prasl.*souhja > stsl. suša). Ovome bismo mogli dodati i ona jotovanja što ih je izazvao ě (< ē) koji je

34 Odrazi takva stanja vide se i danas u najvećem dijelu štokavskih govora. Samo u nekim perifernim govorima nalazimo t' ili d' ili neku sličnu glasovnu vrijednost, ali je to - osim u govoru Krašovana i Mrkovića — najčešće sekundarnog porijekla. Značajno je ipak spomenuti da između t', d' i ć, đ postoji strog alternativan odnos jer se u svim hrvatskosrpskim govorima upotrebljava ili t' ili ć, odnosno ili d' ili đ (v.: Ivić [16, 21]. O kajkavskim i čakavskim refleksima prasl. skupova *tj, *dj. 35 Trogrupnu konsonantsku podjelu daje i P. Ivić [19, 6-107J, i to: 1) nepalatalna grupa, 2) "meka" koja se nalazila ispred vokala prednjeg niza, 3) palatalna koju čine »die intensiv palatalisierten Reflexe der ursl. Jotation«.

25

zacijelo imao vrlo široku, otvorenu artikulaciju ('ä), pa je i doveo do toga da se krikěti preko krik'äti jotira u kričati, odnosno legěti > leg'äti > ležati i *slyhěti > slyh'äti > slyšati. Kod usnenih konsonanata b, m, p, v — koji su bili spojeni sa j — dolazi do palatalne artikulacije, a to je preko epentetskoga l vodilo izgovoru bļ, mļ, pļ, vļ. Prema tome, kao rezultat jotovanja usnenih konsonanata dobiven je fonem ļ. Osim toga, fonem ļ se javlja u procesu palatalizacije labijala ispred i i 'u < *eu u inicijalnim slogovima (pļu-, bļud-) i čuva se u hrvatskom jeziku sve do danas. Čak i u onim slavenskim jezicima koje karakterizira gubljenje sufiksalne epenteze, taj se fonem čuva u primarnim inicijalmm slogovima36. Tu pojavu valja, očito, objasniti kao rezultat težnje da se očuva leksičko-semantička cjelovitost i funkcija morfematskog kompleksa. Relativno malu promjenu doživjeli su zubni konsonanti i sonanti. Izgovor grupa *sj i *zj — kod kojih su južnoslavenski s i z sjedinjavali već s – ś (*svekrū > svekry, *ślovos > slovo) i z - ž (zvězda, źverь > zverь) i novih š, ž sa jedinstvenom artikulacijom nije tako velik kao u prvim dvjema grupama. Isto je rako mala razlika u izgovoru sonantnih grupa *rj, *nj, *lj i novih fonema r', ń, ļ. Najkasnije je došlo do slivene artikulacije grupa*tj i *dj. Drži se da se to zbilo u vrijeme raspada praslavenskog jezika. Može biti da je promjena grupa *tj i *dj počela zajedno s ostalim jotovanjima, ali se vjerojatno nije odmah proširila na čitavo područje, pa zato i jest različita. Tako — kao što je poznato — u istočnoj slavenskoj grupi jezika imamo promjene*tj > č, *dj > ž (*svetja > rus. sveča, *medja > rus. meža), u zapadnoj tj > c, dj > z (ʒ) (češ. svíce, meze, polj. świeca, miedza), a u južnoj grupi u kojoj je najkasnije došlo do promjene, imamo nejednake reflekse: *tj > stsl. št37 (noštь) bug. št (nošt) mak. št (nošt) slov. č (noč) kajk. č (noč)

štok.-čak. ć (noć) *dj > stsl. žd (mežda) bug. žd (mežda) mak. žd (mežda) slov. j (meja) štok. đ (međa) čak.-kajk. j (meja) Najzapadniji govori južnoslavenske grupe pokazuju svoju sustavnu specifičnost: u njima se nisu razvile zvučne afrikate, pa nasuprot štokavskom đ imaju j. Što se tiče slovensko-kajkavskog č, ono je, drži se, sekundarno. Jotovanju su po rezultatima jednake ili slične palatalizacije, pa ćemo ovdje o njima govoriti ne samo zbog spomenutih rezultata, nego još više zbog njihova fonološkog prožimanja s jotovanjem, kao što će se vidjeti. A to znači da su palatalizacije imale znatnog udjela u prvoj fazi formiranja hrvatskoga konsonantizma. O slavenskim se palatalizacijama raspravljalo i raspravlja mnogo: i s obzirom na njihove uzroke i posljedice i s obzirom na njihovu kronologiju. Jedan je momenat ipak neosporan — dvije su od njih regresivne, a jedna je progresivna. U slavističkoj je literaturi uobičajeno da se govori o tri palatalizacije, i to:

36 Uspor. npr. staročeš. pl'uti, polj. pl'uć, bl'uda, luž. pl'eć. 37 Po Bernštejnovu mišljenju [7, 130] št i žd ne bi trebalo smatrati spojem dvaju fonema nego jednom nerazdjeljivom jedinicom što je uostalom našlo svoj grafijski izraz i u stsl. spomenicima.

26

Prva se svodi na promjenu konsonanata k, g, h ispred i, e, ę, ě, ь u palatalizirane č', ž', š', a zatim u č, ž, š (uspor. prasl. *oko : oči, stsl. vlъkъ : Vsg. vlъče, Nsg. bogъ : Vsg. bože, Nsg. duhъ : Vsg. duše, prasl. *žęti, *mečь). Prema ovako formuliranom pravilu i prema na-; vedenmi primjerima može se lako razabrati daseradi 1 o rezultatima koji su bili poziciono uvjetovani, tj. ' do nJihove je realizacije dolazilo samo u zavisnim položajima (ispred vokala prednjeg niza). Po tome dakle konsonanti c, z, š ne bi bili pravi fonemi jer o samostalnom fonemu u nekom jeziku možemo govoriti tek onda kad se on nalazi i u nezavisnim --pozicijama38.—Medutim, - s -rezultatima -prve palatali-zacije poklopili su se rezultau )'otovanja

k – jot. → č g – jot. → ž ← jot. - z h – jot. → š ← jot. – s

a oni su, što je vrlo važno, nakon nestanka konsonanta j bili poziciono neuvjetovani, tj. mogli su se naći; ispred svih vokala. Dakle, nezavisan je položaj »jotovanih« č, ž, š omogućio da i »palatalizacijski« dobiju status fonema. Druga se palatalizacija sastoji u promjeni konsonanata k, g, h ispred i i ě (od diftongā) u c', ʒ', s', a zatim u c, ʒ, s (uspor. stsl. Nsg. rǫka : Lsg. rǫcě, Nsg. bogъ : Lsg. boʒě, Nsg. duhъ : Lsg. dusě, Nsg. vlъkъ : Npl. vlъci, prez. rekǫ : imperat. rьci). Do ove je promjene moglo doći tek onda kad su stvoreni uvjeti, a to znači nakon monoftongizacije diftonških grupa. Upravo zbog toga ova je pojava kronološki kasnija, pa se obično zove druga palatalizaciJa. A zbog toga opet što je njen rezultat stvaranje sibilanata, mnogi je zovu sibilarizacijom. S druge pak strane relativna kasnost ove promjene vidi se i po nejednakim rezultatima u slavenskim jezicima. Tako npr. u istočnoj i južnoj grupi dolazi do promjene h > s,39 a u zapadnoj h > š40. lli: u zapadnoj je grupi *kvě, *gvě ostalo nepromijenJeno,41 a u istočnoj i južnoj sibilarizirano42. Početni odnos izmedu k, g, h i palataliziranih c', ʒ', s' bijaše, kao i kod prve palatalizacije, poziciono uvjetovan (uspor. rǫka : rǫcě). lako se u oba slučaja radilo primarno o fonetskim promjenama, razlika je između njih bila u tome što kod druge palaralizacije više nije bilo one potpore koju je prva palatalizacija našla u jotovanju. Zbog toga konsonanti c', ʒ', s' nisu u početku bili zasebni fonemi. To su postali posredno, tek pošto se dovršila treća palatalizacija. Treća se palatalizacija razlikuJe od prve dvije time što je po smjeru progresivna i time što nije tako dosljedno provedena. Po toj su se palatalizaciji konsonanti k, g, h promijenili u c, ʒ, s kad su se i, ę, ь -našli ispred spomenutih velara ukoliko iza njih nije bilo vokalā ъ i y (uspor. stsl. prorokъ : proricati, stsl. dvignǫti : dviʒati, stsl. vьsь < prasl. *vьh-, završeci -ьca, -ьce, -ęcь, -ęʒь). Upravo ovako formulirano pravilo dopušta da na zadovoIJavajući način objasnimo fiziološku stranu pojave. Lako je naime razumjeti da progresivna palatalizacija može nastupiti nakon pojedinih visokih vokala koji najjače palataliziraju, kao i to da je faktor što koči umekšavanje bila labijalna artikulacija stražnjojezičnih konsonanata u poziciji ispred glasova koji zahtijevaju snažno —zaobljivanje usana. Iz ovoga što je rečeno vidi se da su rezultati druge i treće palatalizacije isti iako su dobiveai različitim putovima. Ali okolnost da su se konsonanti c', ʒ', s' nakon ovih dviju palatalizacija mogli naći ispred vokala prednjega i stražnjega niza (uspor. boʒě : dviʒati) bila je odlučujući faktor da c', ʒ', s' izgube palatalnost i prijeđu u c, ʒ, s. Dok je novo »palatalizacijsko« s — identificirajući se sa već

38 Za osnovno teoretsko poimanje fonema v. — između ostalog — R. Katičić [28] i M. Moguš [36]. 39 Uspor. prasl. *hoidu > stsl. sědь, ukr. sidýj hrv. sg. Čeh prema pl. Česi. 40 Uspor. polj. szady, češ. šedivý; češ. pl. Češi. 41 Uspor. polj. kwiat, češ. květ; polj. gwiazda, češ. hvězda. 42 Uspor. rus. cvet, hrv. cvijet, rus. zvezda, hrv. zvijezda.

27

postojećim fonenom s — moglo prerasti u fonem, dotle za c i ʒ nije bilo takve podloge, iako je prožimanje druge i treće palatalizacije proširilo njihovu pozicionu uvjetovanost. Ipak, mogućnost njihova ostvaraja, makar i uvjetovanog, otvorilo je put posudbenicama tipa cesar ili car, a time i upotrebi tih dvaju konsonanata u nezavisnim, fonemskim pozicijama, odnosno njihovu prerastanju u foneme. Na taj je način konsonantski sustav dobio dva potpuno nova fonema: c i ʒ. Rezultati jotovanja i palatalizacija djeluju veoma impresivno jer pokazuju velik stupanj promjena koje su u znatnoj mjeri preobličile konsonantski inventar u času raspada praslavenske jezične zajednice. U tom inventaru ne nalazimo više konsonanta j. Tu činjenicu valja apostrofirati zato da bi se moglo konstatirati dvoje: 1) da je konsonant j ugradio, tako rekavši, sebe u jotovanje i tako iza konsonanata potpuno nestao43, a iz toga i onoga što je rečeno o konsonantskim skupovima slijedi 2) da je j tada mogao egzistirati samo na početku riječi i u intervokalnom položaju. Intervokalno će se j najprije vokalizirati u i, a onda i potpuno izgubiti (uspor. npr. dobraja > dobraia > dobraa > dobrā). Nema sumnje da su se nakon ovako značajnih promjena počeli i opet stvarati novi odnosi medu fonemima. Vidjeli smo da su konsonantske promjene, osobito palatalizacije, bile izazvane vokalizmom, ali novi konsonantizam nije ostao indiferentan prema vokalizmu — njihova se uzajamnost prožimala. Naime, tek naslućena vezivanja određenih konsonanata s određenim vokalima dovela su u novom fonološkom sustavu do, čvrstih veza fonemskih parova. Palatalni konsonanti, koji su i nastali djelovanjem vokala prednjega niza, utječu sada sve više na razliku između prednjih i stražnjih vokala da bi, u krajnjoj liniji, doveli do njihove potpune zavisnosti od palatala. Stražnji vokali ъ, o, y mijenjaju se iza palatala u ь, e, i. Zato je i razumljivo što pored bobъ nalazimo nožь, što se pored Vsg. ženo upotrebijava i palatalni Vsg. duše itd. Sve je to samo produžena tendencija za glasovnom harmonizacijom sloga koja je, s druge strane, dovela do razbijanja jedinstvene praslavenske deklinacije na dvije varijante: na palatalnu i nepalatalnu. Na temelju iznesenog može se jasno razabrati da je za zasebno formiranje hrvatskoga konsonantizma u njegovu dohistorijskom razdoblju bila odlučujuća prasl. tendencija otvorenih slogova. Posljedice se te tendencije vide u promijenjenom odnosno povećanom konsonanrskom inventaru koji se u prvoj fazi hrvatskoga jezika sastojao od fonema: b, c, č, ć, d, đ, g, h, k, l, ļ, m, n, ń, p, r, r', s, š, t, v, z, ʒ, ž. U tom inventaru, kao što se vidi, postoje neki fonemi kojih današnji hrvatski sustav nema (r', ʒ), a s druge strane ne nalazimo neke koje današnji sustav pozna. Zato ćemo tim problemima posvetiti daljnja razmatranja. Postanak ili nestanak fonema u uskoj je vezi s određenim sustavnim tendencijama u jeziku. Kao što je tendencija otvorenog sloga bila uzrokom spomenutim konsonantskim promjenama, tako je i promjena u inventaru uzrok, opet, novim procesima. Jedan od najznačajnijih procesa koji je utjecao na daljnje formiranje hrvatskoga konsonantizma — a koji je karakterističan za noviju, balkansku fazu hrv. jezika — jest gubljenje vokala ь i ъ. U poglavlju je o vokalizmu već obrazloženo zašto je došlo do gubljenja tih dvaju fonema. Sada je potrebno razmotriti i posljedice toga gubitka. Osnovni problem posljedica u hrvatskom konsonantizmu što ih je izazvalo gubljenje vokala ь i ъ jest u tome što su se mogli naći ili su se našli u neposrednom susjedstvu konsonanti najraznovrsniji po fakturi (distinktivnim obilježjima), pa su — kad je nestalo brane koja ih je razdvajala — počele djelovati asimilacijske sile u svim pravcima44. Samo, kad se govori o asimilacijama, trebalo bi — bar za period neposredno nakon gubitka ь i ъ — lučiti asimilacije na one kojih je rezultat uporaba nekog

43 Konsonant će se j pojaviti iza konsonanata kasnije kao refleks kratkog jata (mjesec, pjesma, djevojka, tjerati) ili u složenicama (nadjačati, podjarmiti). 44 Pojam "asmilacijski" treba shvatiti u najširem smislu riječi.

28

konsonama iz već postojećeg sustava (inventara) od onih koje su inaugurirale do tada nepostojeći konsonant. Naime, čini se da je za početak bespoluglasne faze hrvatskog jezika važno utvrditi postojanje asimilacija tipa sladъka > slatka (gdje se umjesto zvučnoga d nakon gubitka ъ — zbog novonastalog neposrednog dodira sa bezvučnim k — počeo ostvarivati bezvučni t jer je plod takve asimilacije bio realizacija konsonanta koji je kao fonem već postojao u sustavu45. Iako je realizacija konsonanta t u ovakvim slučajevima alofonska, moglo bi se ipak ovakvo jednačenje nazvati fonemskom asimilacijom. Za razliku od toga u drugih je asimilacija realiziran alofon, koji inače kao samostalan fonem nije bio poznat dotadašnjem sustavu, pa bi se takve pojave mogle nazvati (pravim) alofonskim asimilacijama. Takve su dvije alofonske asimilacije omogućile da se pojave dva nova fonema u hrvatskom jeziku. Radi se o fonemima dž i f kojih dotadašnji sustav nije imao. Gramatičari se slažu u tome da su fonemi dž i f stranog, neslavenskog podrijetla. Navodi se, uz to, obično podatak da se oba fonema ne nalaze samo u posudbenicama, nego da se u odredenim slučajevima javljaju (ili su se javljali) i u domaćim riječima. Međutim, u takvim je konstatacijama teško naći bilo kakvu uzročnu vezu između upotrebe dž i f u domaćim i stranim riječima; svi se slučajevi stavljaju u isti red, pa ne znamo što je čemu prethodilo. A to je bit problema jer stojimo u nedoumici kad se priupitamo: kako su dž i f mogli postati punopravni fonemi ako ih u ranijem konsonantskom sustavu nije bilo. A da ih nije bilo, navodi se obično dokaz o njihovu nepostojanju u staroslavenskom jeziku46, pa se na temelju toga zaključuje da ih vjerojatno nije bilo ni u drugim slavenskim jezicima toga doba. Kao dokaz tvrdnji da ih u prethistorijskoj fazi hrvarskosrpskog jezika nije bilo mogu poslužiti posudbenice balkanskog lingvističkog –supstrata. Iako je za dž teško naći potvrde jer u jezicima balkanskog supstrata, osobito primorskim romanskim, ostalo je staro g + e ili i upravo na ovom području nepromijenjeno, ipak nam — barem posredno — može pomoći kopneni romanski jezik, tj. rumunjski. Naime, rumunjski je imao dž, ali je vrlo karakteristično da su današnji Istrorumunji na svom putu do Istre — prošavši kroz slavenski filtar — izgubili taj fonem odnosno zamijenili ga sa ž. Bolja je situacija sa stranim posudbenicama koje su imale f: grč. Στέϕανος → hrvatskosrpski → Stěpanъ (Stevan)

'Ιωσήϕ → konsonantizam → Josipъ (Josip) Strani se fonem f realizira dakle u prvim stoljećima balkanskog života kao p ili v jer ga u sustavu nije bilo. Takvo će stanje zamjenjivanja potrajati još dugo. Hrvarski glagoljski misali, ako već ne prevode stranu riječ (kao npr. tulъ za phareta ili hranilište za philacterium) imaju najčešće pervarь za februarius, paraonъ za pharao, parisěi za pharisaeus itd. Zaključak je iz toga jasan: određen fonematski sustav zatvorena je jedinica, otporna prema probojima izvansustavnih znakova. Strani se fonem nužno zamjenjuje onim domaćim koji mu je fonetski najbliži.47 Pa ipak — već u hrvatskim tekstovima 14. stoIjeća nalazimo potvrde za f i, kad nisu čakavski, za dž. Kao direktan strani utjecaj, vidjeli smo, nisu mogli ući u sustav. To znači da se unutar sustava moralo promijeniti nešto što je onda poslužilo kao podloga formiranju novih fonema. A to se dogodilo, i to upravo u vezi s gubitkom ъ i ь. 45 Ovoj je pojavi sličan prijelaz grupe fonema dl u fonem l u istočnim i južnim slavenskim jezicima, dakle u fonem koJi je već postojao u jezičnom sustavu. 46 Staroslavenske gramatike navode da se u nekoliko grčkih riječi pisalo f, ali odmah postavljaju pitanje da li se to f i izgovaralo kao f ili p. N. Trubetzkoy npr. doslovno kaže: »Ob ϕ als f oder p (mit Aspiration?) gesprochen wurde, läßt sich nich ermitteln. Die bulgarisch-aksl. Denkmäler setzen eine Aussprache von ϕ, χ als f, χ voraus. Ob dasselbe aber auch für das Urksl. galt, ist fragisch« [49, 82]. 47 Uspor. isto tako u makedonskom ime sela Ničpur (prema grč. Νιϰιϕορος), u staroruskom Stepanъ i Osipъ, u staropoljskom Pabijan (= Fabijan), Ožep.

29

Rečeno je već da je gubitak ь i ъ značio pravu revoluciju u sustavu hrvatskoga jezika jer je potpuno razbio dotadanju harmoniju orvorenih slogova. Time je bio orvoren put konsonantskim asimilacijama: sudar zvučnosti i bezvučnosti izbio je u prvi plan. Korelacija po zvučnosti postaje dakle osnovna spona novoga sustava. Ona je počela sve više kočiti razvoj druge korelacije, korelacije po palatalnosti, što se vidi u postepenom otvrđivanju nepčanih suglasnika. To se u prvom redu odnosi na vrlo staru pojavu eliminacije palatalnog r' koje se — artikulacijski minimalno različito od svog nepalatalnog para — identificiralo sa r (osim u kajkavskom dijalektu gdje je r' samo ispred vokala dalo rj, inače r) i tako praktički nestalo iz sustava. U korelaciji po zvučnosti raspored snaga bio je u početku ovakav: zvučni b d g đ ž z ʒ - - v bezvučni p t k ć š s c h č - Iz ove se sheme vidi da sustav nije bio potpuno integriran, pa je prirodno što je jezični razvoj išao putem usavršavanja među odnosa. Fonemi h, č, i v nisu imali svojih parnjaka i time su odudarali od općeg konsonantskog sklopa, pa je sasvim razumljivo što je došlo do razrješavanja. Kod fonema h sve se više počela javljati tendencija da se on iz sustava izgubi. To se u mnogim hrvatskim i srpskim govorima, osobito štokavskim, i ostvarilo48. U njima je došlo i do simetričnosti u podgrupi frikativnih konsonanata. Na taj je način i gubljenje konsonanta postalo fenomen u izgradnji korelacijepo zvučnosti. Fonemi č i v doživjeli su drugu sudbinu. Oni su — našavši se nakon gubitka poluglasova pred konsonantima suprotnim po zvučnosti — razvili glasove nepoznate dotadanjem sustavu: na mjestu bezvučnog fonema č počeo se javljati zvučni alofon dž, a na mjestu zvučnoga v bezvučni alofon f. Tako su se kao plod tih dviju alofonskih asimilacija počeli razvijati glasovi čije su pozicije bile doduše uvjetovane, ali su se oni — via facti — spleli u konsonantski sustav, makar i kao popratna pojava. To im, dakako, samo po isebi nije moralo dati status pravog fonema. Potrebno je naime znati da o samostalnom fonemu u nekom jeziku možemo govoriti tek onda kad se on nalazi u nezavisnim pozicijama. Ako — s pravom — pretpostavimo da su se u hrv. jeziku vokali ь i ъ počeli gubiti najprije na kraju riječi, onda je sasvim prirodno što je najprije kod završnog -v mogao nastati proces obezvučenja; ako i ne u svim slučajevima, a ono bar u vezama gdje je pedna :riječ svršavala na -v, a druga počinjala bezvučnim konsonantom. Taj se proces proširivao — nestajanjem ъ i ь u slabim položajima — i u sredini riječi u kojima se v našao ispred bezvučnih konsonanata te se, zbog alofonske asimilacije, realizirao fonetski kao f. To se, na primjer, događalo u pridjevima na –ovъskъjъ > -ovski > -ofski ili u pozicijama kao ovьca > ovca > ofca i sl.49. Ali pored toga gubitak je ь i ъ omogućio da se pojave konsonantske grupe u kojima je jedan od članova bio v. Neke je od tih grupa, npr. pv i hv, zahvatila progresivna asimilacija, pa je od upvati (< upъvati) i hvala (< hъvala) postalo upfati i hfala, a zatim, pojednostavnjivanjem ufati i fala50. U tom času, kad se dakle kao rezultat spomenutih procesa pojavilo f ne samo kao alofon na kraju riječi ili u skupovima, nego kad je pojednostavnjivanjem izgovora konsonantskih grupa nastalo samostalno f, ono je postalo tada

48 GublJenje glasa h poznato je nekim makedonskim i bugarskim govorima i ruskom jeziku, a karakteristično je i za romanske jezike uopće. 49 Što se danas na određenom štokavskom području govori njegov tast mj. njegof tast, -ovski mj. –ofski i ovca mj. ofca utjecaj je analogije i književnog jezika. 50 Ako se v našao kao drugi član u grupi sa zvučnim konsonantom, gubio se: uspor. npr. oblak (< ob-vlak), običaj (< obъvyk-, v. navika) i sl.

30

punopravnim fonemom. Taj je novi fonem našao svoje prazno mjesto i u izgradnji korelacije po zvučnosti kao bezvučni parnjak zvučnom v51. Slično je i s fonemom č. On se u novom dodiru sa zvučnim konsonantima asimilirao u tvorbi u alofon dž (npr. ličьba > ličba > lidžba). Ali je isto tako i u novoj samostalnoj grupi čb, kao npr. čьbun > čbun > džbun, gdje je do dž došlo doduše alofonskom asimilacijom, ali je taj novi glas mogao dobiti status punopravnog fonema jer je nastao i u netvorbenoj, nezavisnoj poziciji. I taj se fonem, slično kao i f, uklopio u osnovnu korelaciju konsonantskog sustava kao zvučni parnjak bezvučnom č.52 Na taj je način, tj. gubitkom fonema i pojavom novih fonema f i dž osnovna konsonantska korelacija dosegla u tipičnim štokavskim govorima kuImina cijsku točku. Štoviše: ovakva je korelacija postala specifikum -štokavskoga dijalekta jer je ne nalazimo ne samo u drugim hrvatskim i srpskim dijalektima, nego ni u slavenskim konsonantskim sustavtma uopće. Iz toga dakako odmah slijedi zaključak da razvoj hrvatskosrpskog konsonantizma nije išao jednom stazom. Evolutivni se put račva — zapostavljajući neke sasvim lokalne ili periferijske karakteristike — upravo uvezi s fonemima h, f i dž na dvoje: u jednu grupu ide većina štokavskih govora (ne književni jezik!) koji imaju fonem dž, a nemaju h i f (jer se h i f ili gube ili supstituiraju s nekim drugim konsonantima, obično sa j ili v)53; u drugoj se grupi nalaze čakavski i kajkavski govori koji imaju h i f, a nemaju dž. (Naime, većina čakavskih i južnokajkavskih govora ne pozna uopće zvučne afrikate. Kao što se u njima nalazi j umjesto đ < dj, tako se nije razvilo ni dž, nego se umjesto njega govori ž.) »Ova nejednakost — po mišljenju P. Ivića [16, 182] — predstavlja jedan od glavnih momenata diferencijacije među našim osnovnim narječjima.« S teoretskog je gledišta vrijedno zapaziti ovo: tek je postanak novih punopravnih fonema dž i f omogućio da prihvatimo u neizmijenjenoj fonološkoj postavi one posudbenice koje su imale ta dva fonema54. Sve je to dokaz tvrdnji da fonem postaje sastavni dio nekog fonološkog sustava onda kad nastane u granicama samoga sustava. Posudbenice mogu samo pospješiti njegovo učvršćivanje, ali jamačno nisu odlučujući faktor da se fonem primi u sustav. Uklapanjem fonema dž i f u osnovnu konsonantsku korelaciju, identifikacijom već ranije spomenutog r' sa r, prijelazom ʒ u z te restauracijom konsonanta j ( < i, ě) postepeno je izgrađivan i izgrađen konsonantski sustav koji je postao podlogom hrvatskom književnom jeziku. AKCENTUACIJA Na početku razmatranja akcenatskoga razvoja valjalo bi postaviti pitanje: što je akcenat? Tradicionalna gramatika ima, dakako, svoju definiciju da je akcenat »isticanje kojega samoglasnika jačom snagom od ostalih samoglasnika u riječi« [9, 16J. U toj su definiciji nejasne dvije stvari: 1) dvosmislen je pojam »riječ«, jer ima u hrvatskom jeziku riječi s više naglašenih samoglasnika (nâjpostojànijī) ili više riječi s jednim naglašenim samoglasnikom (u mēso); ne kaže se čemu služi isticanje samoglasnika, a to je bitno [27].

51 Budući da svi hrvatsko-srpski govori nisu krenuli istim evolutivnim putom, jasno je da ovakav razvoj ne može vrijediti za čitavo hrvatsko-srpsko jezično područje, pogotovu ne za one govore koji ni danas nemaju fonema f. 52 P. Ivić [16, 162] smatra da se dž javio »pre svega kao rezultat jednačenja po zvučnosti« i da je to »tipičan primer« popunjavanja tzv. rupa u sistemu«, ali odmah dodaje da je dž »kao fonema afirmirana pozajmljivanjem stranih reči sa dž«. 53 Supstituciju fonema f i h drugim fonemima prikazao je P. Ivić [16], pa se detaljni podaci o tim izoglosama mogu tamo naći. 54 Posudbenice sa dž i, osobito, sa f različite su provenijencije. Vidi o tome podrobnije u Ivićevoj radnji [16].

31

Akcenat je lingvistička kategorija; to znači da mora imati svoju fiunkciju u vezi sa značenjem. On je samo jedno od zvukovnih obilježja izraza koja pokazuju sadržaj. Akcenat je dakle razlikovna jedinica. Kao što je fonem sjecište distinktivnih obilježja (npr. otvorenost ~ ztvorenost, palatalnost ~ nepalatalnost, zvučnost ~ bezvučnost), tako je i akcenat sjecište prozodijskih osobina. On je spoj siline (naglašenost ~ nenaglašenost), intonacije (silaznost ~ uzlaznost) i duljine (duljina ~ kračina)55. Tako bismo npr. književni dugosilazni akcenat ( ) mogli smatrati sjecištem naglašenosti (za razliku od nenaglašene duljine), silaznosti (za razliku od uzlaznosti koja je značajna za akcenat) i naglašene duljine (za razliku od akcenta gdje je naglašena kračina). Prema tome, dugosilazni je akcenat u riječi mêso samo onda funkcionalan kad svojim mjestom – u odnosu prema drugim mjestima u izrazu – i svojim zbirom spomenutih prozodijskih obilježja – u odnosu prema svim drugim koja bi mogla biti a nisu – predstavlja vanjski oblik značenja. lako je spoj siline, intonacije i duljine vezan uz vokale, to nipošto ne znači da se funkcija akcenta svodi jedino na naglašeni vokal odnosno naglašen slog. Drugim riječima: funkcija se akcenta vidi u akcenatskoj cjelini, bez obzira obuhvaća li ta cjelina jednu riječ ili više. Povezanost dakle vokala s akcentom znači u stvari markirati sjecište segmentnih i supersegmentnih distinkdvnih obilježja. U tom se smislu formiranje hrvatske akcentuacije može povezati s formiranjem hrvatskoga vokalizma. Prema onome što je rečeno u poglavlju o vokalizmu, jasno je zašto za starohrvatski jezik možemo prerposraviti sustav u kojem su a, ě, i, u, y, ę, ǫ bili dugi vokali, a o, e, ь, ъ kratki. Ali u hrvatskom jeziku, kao što je poznato, niti su stari dugi vokali ostali dugima, niti kratki kratkima, pa je potrebno razmotriti osnovne razvojne linije56. Poznato je da dugi vokali sadrže dvije more po principu da su dva kratka vokala jednaka jednom dugom, tj. da je ăă = ā. Međutim, u prozodijska svojstva vokala ne spada samo kvantitet (duljina i kračina), nego i intonacija. Ona je silazna ili uzlazna. Duge vokale silazne intonacije zovemo obično cirkumfleksima, a uzlazne akutima. Sasvim je prirodno što je kod silazne intonacije silina (intenzitet) na prvom dijelu, tj. tonski je vrh na prvoj mori, dakle áa (jer s početnog se tonskog vrha može samo silaziti na drugu moru), a kod akuta obrnuto, dakle aá (jer se ton može samo dizati da bi na drugoj mori dosegao svoj vrh). Da je tako bilo i u praslavenskom jeziku, zaključujemo po ruskim primjerima sa óro ili ólo (kao npr. górod, dórogo, zóloto) prema kojima se vidi da je silina i visina bila na prvom dijelu nekadanjega sloga. Za razliku od toga primjeri sa oró ili oló (koróva, voróna, kolóda, bolóto) pokazuju silinu i i visinu na drugom dijelu. Na tom su dakle stupnju razvoja dugi naglašeni slogovi mogli biti dvojaki, što se grafički obično označava ovako: ˆ (cirkumfleks): *gârdъ, *zâlto57 (akut) *kárvā, *káldā. Nasuprot tim dvojako intoniranim dugim vokalima stajali su kratki akcentirani vokali: (kratki):*nèbo *òko, *plòtъ. Opći razvoj u slavenskim jezicima nije pošao tendencijom učvršćivanja tih postojećih kvantitativnih i intonacijskih opreka, nego upravo obrnuto: njihovim djelomičnim ili potpunim ukidanjem. Već su u praslavenskom pokraćeni iskonski dugi vokali u posljednjem slogu58. Taj proces pokrate dugih 55 U fonologiji se spoj spomenutih prozodijskih elemenata zove prozodem. 56 Iz te je problematike P. Ivić napisao raspravu [20]. lako je Ivićev rad, prema vlastitim riječima, samo »izvod iz skice«, u njemu je izložen sustav stare hrvatskosrpske akcentuacije. U rekonstrukciji toga sustava Ivić nije pošao od praslavenskog jezika, nego od »poređenja stanja u srpskohrvatskim dijalektima« [20, 129]. Čini mi se da se formiranje stare akcentuacije može bolje shvatiti ako pođemo od praslavenskog sustava. Zato sam tako i postupio. 57 Znakom bilježim prasl. cirkumfleks, a znakom hrv. dugosilazni akcenat. 58 Čini se da je krajnji slog s uzlaznom akutskom intonacijom bio kraći od cirkumfleksnih slogova, pa se najprije on pokratio.

32

vokala proširio se zatim na sve duge vokale u gotovo svim slavenskim jezicima. U zapadnoj slavenskoj grupi izuzetak je češki jezik, a u južnoj hrvatski i slovenski jer su u njima ipak djelomično sačuvane kvantitanvne opreke. Naime, tendenciji generalnog ukinuća kvantitativnih opreka, tj, ukinuća kvantitativnih opreka i izvan posljednjeg sloga, oduprli su se u češkom i slovenskom jeziku akuti, a u hrvatskom cirkumfleksi, tj. u češkom su se pokratili cirkumfleksi, u hrvatskom akuti, a u slovenskom je došlo do izvjesne modifikacije toga procesa59. Zaro je jasno što prema ruskim primjerima kao górod, dórogo, zóloto, koji upućuju na silaznu intonaciju, imamo u hrvatskom jeziku nepokraćene cirkumflekse — grâd, drâgo zlâto. Obrnuto: prema ruskim primjerima kao koróva, voróna, kolóda, bolóto, koji upućuju na akutsku intonaciju, dolazi u hrvatskom jeziku do pokrate — kra va, vrana, klada, bla to. Spomenute nam činjenice dopuštaju da za starohrvatski jezik registriramo ove promjene: 1) Praslavenski se cirkumfleks realizirao u starohrvatskom jeziku kao akcenat: *gârdъ > starohrv. gradъ, *zâlto > starohrv. zla to. 2) Praslavenski je akut nestao iz sustava i realizirao se kao akcenat: *kárvā > starohrv. kra va60, *káldā > starohrv. kla da, *brátrъ > starohrv. bratъ. 3) Praslavenski se kratkl akcenat realizirao u starohrvatskom jeziku kao akcenat: *nébo > starohrv. nebo, *òko > starohrv. oko, *plòtъ > starohrv. plotъ. Prema navedenim se promjenama vidi da je starohrvatski akcenat dvojakoga porijekla od * i od * . lako je sjedinjavanje praslavenskoga akuta i kratkog akcenta u srarohrv. akcentu dovelo do akcenatske homonimije, opreke koje su do tada postojale na određeni su se način — preoblikovane — održavale i dalje. Naime, razlika se između prasl. i preznakovila sada u kvantitetu vokala jer se pokraćeni akut mogao realizirati samo na iskonski dugim vokalima, a kratki samo na iskonski kratkim : bratъ ~ oko. Ta će se njihova razlika u porijeklu vidjeti i u njihovoj različitoj distribuciji. Spomenuti je akcenatski razvoj uvelike promijenio odnose u starohrvatskom vokalizmu. Nalme, dotadanja stroga praslavenska podjela na točno određene kratke i duge vokale nije više mogla opstati. Opreke dugim vokalima a, ě, i, u nisu u starohrv. morale biti u vokalima o, e, ь, ъ, nego su dugi vokali počeli dobivati svoje istovrsne parnjake: dugo a (gradъ) ~ kratkom a (krava)

dugo ě (sěno) ~ kratkom ě (věra) dugo i (Gsg. vîda) ~ kratkom i (sila) dugo u (brûsъ) ~ kratkom u (čudo) Na isti su način dugi vokali y, ę, ǫ, koji do tada nisu imali svojih kratkih ekvivalenata, dobili kratke parnjake: dugo y (Dsg. synu) ~ kratkom y (ryba) dugo ę (męso) ~ kratkom ę (govędo) dugo ǫ (Asg. rǫkǫ) ~ kratkom ǫ (posǫda) Nasuprot tomu, iskonski kratki vokali (e, o, ь, ъ) tada još nisu imali svojih dugih parnjaka. To znači da za prvi balkanski period hrvatskoga jezika možemo pretpostaviti ovakav sustav: kratki vokali: a ě i u y ę ǫ e o ь ъ dugi vokali: a ě i u y ę ǫ - - - -

59 Da se u češkom i slovenskom jeziku nisu pokratili akuti, a u hrvatskom jesu, potvrđuju primjeri: češ. slov. máti prema hrv. mati, češ. slov. kráva prerna hrv. krava, češ. hríva, slov. griva prema hrv. griva itd. Cirkumfleksi su u češkom pokraćeni (*męso > češ. măso), u hrvatskom nisu (meso), a u slovenskom je došlo do pomaka (meso) jer »pod prvotno padajočo intonacijo se je naglas ... pomaknil za zlog dalje« [39, 21]. 60 Rečeno je već da su iskonske duljine pokraćene u posljednjem slogu.

33

Iako su se praslavenski ˋ i ˊ akcenti sveli u ovom sustavu na jedan, akcenat, njegovo je različito porijeklo (kao primarne kračine u vokala e, o, ь, ъ i sekundarne u a, ě, i, u, y, ę, ǫ) ipak vidljivo. U to nas uvjerava različita distribucija. Na osnovi poredbenog proučavanja moguće je za praslavenski sustav utvrditi ove činjenice:

1) Inicijalni je slog mogao biti naglašen ili nenaglašen, dug ili kratak. Ako je bio dug i naglašen, mogla se na njemu ostvarivati opreka po intonaciji, tj. bili su mogući početni cirkumfleksi i početni akuti.

2) Medijalni je slog mogao biti naglašen ili nenaglašen, dug ili kratak. Samo, u ovom su

položaju postojala ograničenja. Dugi naglašeni vokali bili su obavezno uzlazni. Tu se dakle nije mogla ostvarivati opreka po intonaciji. Kratki su slogovi bili uvijek nenaglašeni.

3) Oksitonalni je slog mogao biti naglašen ili nenaglašen, dug ili krarak, ali ni na njemu nije

moglo biti opreke po intonaciji. Prema onome što je o posljednjem slogu već rečeno, znači: kao naglašen, mogao je biti silazan ili kratak, a kao nenaglašen dug ili kratak.

Tabelarno bi se raspored praslavenskih akcenata mogao predočiti ovako:

inicijalan medijalan

sl o g oksitonalan

Dakle: na početnom su se slogu mogla ostvariti sva tri akcenta (*gârdъ, *kárvā, *òko), na unutarnjem samo uzlazni akcenat govędo), a na posljednjem silazni (*māldî) ili kratki (*bobъ, *kļūč'ь)61. Time dedukcija nije završena. Naime, iz gornje se sheme razabiru još dvije činjenice: 1) da su i bili rubni akcenti (jer su se ostvarivali samo na prvom i posljednjem slogu) i 2) da se akcenat nije mogao ostvariti na posljednjem slogu. Osim toga valja reći da su i akcenat bili pomični akcenti a nepomičan. Zato je akcenat ili osnovnih oblika (tzv. jakih)62 prelazio u drugim oblicima (tzv. slabim) na oksitonezu: Asg. gârdъ, rǫkǫ, nògǫ, bògъ → Nsg. gārdъ, rǫkà, nogà, bogъ; prema 3. l. sg. prez. plètetъ imperativ je pletì, odnosno prez. tręsetъ → imperat. tręsì63. U kombinaciji osnovnog oblika s prijedlogom akcenti i pomicali su se zbog svoje rubnosti na početak akcenatske cjeline: Asg. gârdъ – pòdъ gārdъ, rǫkǫ, pòdъ rǫkǫ, nògǫ — pòdъ nogǫ, bògъ — pòdъ bogъ. Pomak je, prema tomu, akcenta i bio dvosmjeran: u slabim položajima progresivan, a u akcenatskim cjelinama jakih oblika regresivan. Medutim, u oba se slučaja realizirao pri pomaku kratak akcenat. Kod akcenta situacija je bila obrnuta. On se zbog svoje medijalnosti mogao ostvarivati u riječima kao govędo ili u akcenatskim cjelinama kao podъ rýbǫ, ali je zbog svoje nepomičnosti tu i ostao: prema Asg. rýbǫ i brátъ Nsg. je

61 Neće, prema tomu, biti ispravna Belićeva tvrdnja da je akcenat mogao stajati »samo na prvom slogu reči«, a akcenat »u svim položajima« [6, 163]. 62 Osnovni (»jaki«) oblici su: a) u imenica muškog i ženskog roda DAVsg., NAVpl. i du.; b) u imenica srednjeg roda Nsg.; c) u glagola 3. lice sg. prezenta. 63 Na takve je prijelaze upozorio već S. Ivšić [22, 134-135]: »Tako danas možemo reći s velikom pouzdanošću, da je akcenat kao: međa (mèđa) — ak. među, f. nova (nòva): n. novo, f. sūha: (súha) : n. sûho ... nastao u baltičko-slavenskoj zajednici, tj. od praslav. *mediā, *novā, *sûchā i dr. postalo je *mediá, *nová, *sūchá i dr., čemu je refieks naše međa, nova, sūha.«

34

rýba i brátъ. Promjenom u akcenat, odnosno i u shema je u starohrvatskom jeziku nešto pojednostavnjena:

Inicijalan medijalan

sl o g oksitonalan

Medutim, odnosi su u biti ostali isti: prema Asg. rybǫ Nsg. je ryba, prema 3. l. sg. prez. rěžetъ imperativ je rěži. S druge strane: prema Asg. gradъ, rǫkǫ, nogǫ, bogъ Nsg. je grādъ, rǫka , noga, bogъ; prema 3. l. sg. prez. pletetъ imperativ je pleti. Isto je tako u kombinaciji prijedlog + imenica: Asg. gradъ — podъ grādъ, rǫkǫ — po dъ rǫkǫ, nogǫ — podъ nogǫ, bogъ— po dъ bogъ, ali: rybǫ — podъ rybǫ. Istina je da se u novom sustavu starohrv. akcenat mogao naći na svim slogovima u riječi, ali njegova distribucija očito pokazuje da je dvojakoga porijekla. Kao što se vidi, u starohrv. se jeziku samo iskonski akcenat prenosio, i to prenosio neoslabljeno (o ko — podъ oko); sekundarni je akcenat bio tada nepomičan (Asg. rybǫ – podъ rybǫ). S gledišta razlikovnih mogućnosti starohrvatski je sustav ostao dakle ne promijenjen. Prozodijski su odnosi ostali isti i nakon prvog rasterećenja starohtvatskog vokalizma. Radi se naime o prormjenama y > i, ǫ > u i ę > e. Te su promjene kvantitativno pojednostavnile vokalni sustav jer je — fonetski gledano — dotadanjih sedam parova (dugi i kratki a, ě, i, u, y, ę, ǫ) svedeno na četiri (dugi i kratki a, ě, i, u), a kao novi, peti, par pojavila se opreka ē (> ę) ~ ĕ (> ę). Novi su se vokali i (< y) i u (< ǫ) fonetski poistovjetili s ranijim vokalima i i u, a mogli su se poistovjetiti i fonološki jer im je supersegment bio jednak po porijeklu (oba su vokala pripadala ili iskonskim dugim vokalima ili pokraćenim akutima, dakle sekundarno kratkim vokalima)64. U slučaju vokala e nije bilo tako. Novi se vokal e (< ę) poistovjetio fonetski s iskonskim e, ali je supersegmentna razlika ostala. Ranija opreka goevdo *męso promijenila se u opreku govedo ~ meso, a iz toga slijedi da je dobivena nova, do tada nepoznata opreka ĕ ~ ē. Međutim, prozodijska je karakterisrika novih e-vokala ostala i dalje ista, tj. novo se kratko e ponašalo i dalje kao pokraćeni akut (za razliku od iskonskog kratkog e), a dugo e kao cirkumfleks (*govędo → govedo — podъ govedo prema *nèbo → nebo. - podъ nebo, odnosno *męso → meso - u mēso kao *gârdъ → gradъ → u grādъ). Usporedo s tom promjenom dolazi i do pojave dugoga o. Ta je pojava vezana u prvom redu za gubitak intervokalnoga j65 i, pored toga, za tzv. duljenje u zamjenu. Kao što je u primjerima kao dobraja dobiveno dobrā, tako je i od dobroje nakon gubitka intervokalnoga j sažimanjem dobiveno dugo ō: dobrō. S druge strane, gubitak će ь i ъ omogućiti duljenje vokala o u primjerima kao plot < plotъ. Na taj je način vokalni sustav još više integriran: kratki vokali: a ě i u e o ь ъ dugi vokali: a ě i u e o - - U ovakvu sustavu koji se — oslobođen nazalnosti — temelji u prvom redu na korelaciji dugih i kratkih vokala vokali ь i ъ predstavljaju anomaliju. Budući da se — kao što je rečeno — zbog prirode svoje artikulacije nisu mogli duljiti66, nestajali su iz sustava (ь, ъ > hrv. a ili e ili ø), Gubitak je vokala ь i ъ po svojim posljedicama svakako jedna od najdalekosežnijih pojava u starohrvatskom jeziku.

64 O tome govori i P. Ivić [20, 133]: »Prvi dogođaj (tj. ǫ > u) nije uticao na prozodijski sistem jer su oba izjednačena vokala pripadala istoj kategoriji.« 65 O sudbini konsonanta j vidi, između ostalog, i u poglavlju o konsonantizmu. 66 Vidi u poglavlju o vokalizmu.

35

Kao i drugdje (npr. u vokalizmu i konsonantizmu), redukcija je vokala ь i ъ prouzročila znatan poremećaj i u starohrvatskoj akcentuaciji. Vokali se ь i ъ ne reduciraju odjednom. Ako su bili naglašeni, najprije gube silinu, osobito kad su na kraju riječi. Silina se s ultime, prenosila za jednu moru prema početku riječi, tj. na penultimu. Penultima je pak mogla biti kratka ili duga: Nsg. plotъ67 ili kļūčь. Kad je penultima u starohrv. jeziku bila kratka, akcenat se s krajnjih -ь i -ъ jednostavno prenio na nju: Nsg. plotъ > plotъ, bobъ > bobъ >, bogъ > bogъ, potokъ > potokъ; Gpl. nogъ > nogъ, ženъ > ženъ i sl. Pravac je pomaka u ovakvim slučajevima bio određen: on je mogao biti samo regresivan. Spomenuti je pomak imao znatne posljedice u morfologiji. Naime, metataksom Nsg. plotъ > plotъ odnosno Nsg. potokъ > potokъ izjednačio se Nsg. i Asg., a to je izazvaIo pomak i u ostalim padežima: prema novom NAsg. plotъ — potokъ dobiven je Gsg. plota — potoka, Isg. plotomъ — potokomъ itd.68 Međutim, u imenica tipa bobъ, koje su već i prije metatakse imale Nsg. i Asg. jednak, pomak se ograničio na ta dva padeža: NAsg. bobъ, ali Gsg. boba, Isg. bobo mъ. Tako je i kod glagola: »jako« 3. l. sg. prez. beretъ prešlo je u beretъ, ali je »slabi« imperativ ostao beri. Na taj su način stvorena dva osnovna akcenatska tipa: a) nepomičan: plotъ — potokъ

plota - potoka69 b) pomičan: bobъ — konopъ

boba — konopa. Pomičnom tipu pripada i Nsg. noga — žena (gdje nije bilo razloga za pomak) prema Gpl. nogъ — ženъ. I još nešto: zbog nepomične akcentuacije metataktični su primjeri kao potokъ — potoka ostvarili akcenat u medijalnom slogu na iskonski kratkim vokalima, što ranije nije bilo ostvarivo jer su kratki unutarnji slogovi bili uvijek — nenaglašeni. Akcenatski je pomak s krajnjih -ь i -ъ na dugu penultimu u biti isti kao i pomak na kratku, ali je rezultat drugačiji. I tu se, kao i u prethodnom slučaju radi o o metataksi za samo jednu moru, ali su uvjeti u dugih vokala drugačiji nego u kratkih. Dugi je vokal naime dvomoran, pa je prijelaz ovakav: krāļь, kraa ļь = krãļь. Posljedica je ovakve regresivne metatakse vlika: - dobiven je, novi dugi akcenat sa silinom na drugoj mori. Takav se akcenat zove obično novi praslavenski akut i bilježi se znakom 70. Na taj su način razumljivi i ostali primjeri: stari Gpl. trāvъ, vīnъ71 okrenuo se u trãvъ — vĩnъ, 3. l. sg. prez. letītъ prešlo je u letĩtъ itd. Budući da je do metatakse dolazilo zbog prijelaza siline s -ь i -ъ, )asno je zašto takva promjena nije nastupila u oblicima koii su imali neki drugi vokal u nasravku: Nsg. trāva — vīno, odnosno 1. i 2. l. pl. prez. letīmo — letīte ostaje nepromijenjeno. Promjenom krāļь u krãļь dobiven je ponovo akut na iskonski dugim vokalima. Na njima je dakle u toku razvoja bio moguć trostruk ostvaraj: stari cirkumfleks (â), stari akut (á) i novi akut (ã). Novi je akut, kao što se vidi, mogao nastati na penultimi pomakom za jednu moru. Ali, na medijalnim penultimama akcenatskih cjelina nalazio se do tada stari akut koji se u srarohrvatskom pokratio (Nsg. govędo > starohrv. govedo — Gsg. otъ rýby > starohrv. otъ ryby, Gpl. govędъ, otъ rýbъ > starohrv, govedъ, otъ rybъ). Budući da bi novi akut mogao dovesti do homonimi]e, razlika se između staroga i novoga akuta — zbog nepomičnosti staroga — može ostvariti jedino promjenom akcenta 67 Zašto je takav akcenat u »slabom« Nsg., već je objašnjeno. 68 Ovom se pomaku odupro kasnije jedino Lsg., i to pod utjecajem u-osnova. Stapanjem o-osnova i u-osnova prvobitna se opreka Dsg. medovi ~ Lsg. medu svela na opreku Dsg. medu ~ Lsg. medu. Držim da prije prodora u-osnova treba u Lsg. o-osnova pretpostaviti oblik *plo tě. 69 S izuzetkom Lsg. Vidi o tome bilješku 71 70 Magistralan rad o novom praslavenskom akutu napisao je S. Ivšić [22]. On je prvi i upotrijebio znak za taj akcenat. 71 Da je akcenat u Gpl. bio na kraju potvrđuje Asg. trávu < trāvu i Nsg. vino < vīno.

36

na istom slogu, tj. metatonijom. Paralelno s pojavom Gpl. krãļь mijenja se Gpl. govedъ — ry bъ u govedъ — rybъ. Kako je oblik krāļь bio i u "jakom" Asg. razumljivo je što se i on promijenio u krãļь, a izjednačivanjem Asg. – Nsg. dobiven je krãļь i u Nsg. Na taj je način od ranijeg nepomičnog akcenatskog tipa:

NAsg. krāļь Gsg. krāļa Gpl. krāļь

stvoren pomični s dugom penultimom: NAsg. krãļь Gsg. krāļa Gpl. krãļь.

Taj akcenatski tip ima i svoju paralelu u tipu s kratkom penultimom: NAsg. bo bъ Gsg. boba Gpl. bobъ > bobъ72.

Tendencijom izjednačivanja povukao je "jaki" Asg. gra dъ (< gârdъ) za sobom i Nsg., pa je od bivšeg pomičnog akcenatskog tipa:

Nsg. grādъ73

Asg. gradъ Gpl. grādъ dobiven nepomičan:

NAsg. gradъ Gsg. grada Gpl. grãdъ74.

I taj je akcenatski tip imao paralelu u tipu s kratkom penultimom: NAsg. plotъ Gsg. plota Gpl. plotъ < plotъ 75.

Pomak akcenta s oslabljenih –ь i –ъ poremetio je raniji odnos između akcenatski osnovnih i izvedenih oblika. Sada naime i "slabi oblici s akcentima i (kao odrazima praslavenskih i ) mogu imati akcenat "jakih" oblika (plotъ – gradъ = Nsg. i Asg.), a prema novom Gpl. otъ plotъ - potokъ vidi se da ti akcenti ne moraju više biti ni rubni. Takav je razvoj prouzrokovao da oslabi ili da se izgubi veza između osnovnih i izvedenih oblika s iskonskim i akcentom. Izvedeni oblici postaju metatonijska varijanta u nepomičnom tipu (na kratkoj penultimi u odnosu prema : NAsg. plotъ ~ Gpl. plotъ; na dugoj penultimi u odnosu prema : NAsg. gra dъ – Gpl. grãdъ ili metataktična varijanta u pomičnom tipu (na kratkoj penultimi kao : Nsg. noga , žena - Asg. nogǫ, ženǫ ~ Gpl. nogъ, ženъ; na dugoj penultimi kao : Nsg. rǫka , trāva - Asg. rǫkǫ, trāvǫ ~ Gpl. rǫkъ, trãvъ). Budući da akcenatske izvedenice više ne moraju biti oksitonalne i nepomične, gube raniju čvrstu vezu s osnovnim oblicima te — zadržavajući u nepomičnosti svoju karakteristiku — formiraju na

72 Promjena Gpl. bobъ > bobъ ista je promjeni Gpl. rybъ > rybъ. 73 "Slabi" Nsg. mora biti takav prema "jakom" Asg. gradъ. 74 Razlozi kasnijem odstupanju u Lsg. grādu jednaki su kao i kod Lsg plotu. Vidi bilješku 71. 75 Promjena Gpl. plotъ > plotъ jednaka je promjeni Gpl. bo bъ > bobъ. V. bilješku 75

37

predsufiksalnim slogovima novi, nevarijantni tip. Stari se Gpl. voļь - sūšь moraju promijeniti u voļь - sũšь, a prema njima nastaje nepomičan tip s akcenrima i u čitavoj paradigmi:

Gpl. voļь - sũšь → → Asg. voļǫ - sũšǫ → → Nsg. voļa - sũša.

Time su se odnosi iz praslavenske akcentuacije uvelike promijenili. U starohrvatskom jeziku potpuno isčezava srari praslavenski akut ( ) On je uzdrman ponajprije u pozicijama ispred -ь i -ъ budući da se tu ili pokraćuje (Asg. brátъ > bràtъ > bratъ) ili svoju uzlaznu intonaciju zamjenjuje silaznom (Gpl. brátъ > brâtъ > bratъ). Na tim se mjestima javlja novi akut ( ) uvjetovan prozodijskim razlozima: Asg. i Gpl. krāļь > krāļь > :krãļь. Kad je prema Gpl. sũšь (< sūšь) prodro u Asg. (sũšǫ) — a preko tog osnovnog oblika i u čitavu paradigmu — novi akut dobiva u starohrvarskom jeziku morfološko obilježje. Tada više nema potrebe za morfološkim obilježjem sraroga akuta. Zato pokrata Asg. rýbǫ > rybǫ (analogno prema Asg. brátъ > bratъ) otvara put generalnoj pokrati i u ostalim oblicima:

Nsg. ryba — bra tъ → → Gsg. ryby — brata itd.

U vezi s gublJenjem -ь i -ъ treba još razmotriti i rzv. duljenje u zamjenu. To se duljenje prečesto pojednostavnjivalo i izricalo u formuli: zbog gubitka poluglasa dulJi se prethodni vokal.Zato se paradigma NAsg. plotъ — Gsg. plota promijenila u NAsg. plot — Gsg. plota. Kad bi to bila istina, postavlja se pitanJe: zašto se onda i NAsg. bratъ — bo bъ nije promijenilo u brat —bob, odnosno Isg. bratomь -bobomь u bratōm - bobom? Neki su slavisti nastojali odgovoriti na to pitanje. Kuryłowicz [29], na primjer, smatra da su NAsg. plotъ — bobъ prešli najpriJe u plot - bobъ, a kad se praslavenski akut pokratio (brátъ — bráta > brat — bra ta), stvorena je mogućnost za nove odnose: s jedne strane brat — brata ~ plot — plota (odnos i ), a s druge bra t - brata ~ bob — boba (odnos u Gsg. aa — aa ). Međutim, Junković [26] s pravom odbacuje Kuryłowiczevu tvrdnju jer ona pretpostavlja duljenje u zamjenu prije pokraćivanja. Naime, do pokrate praslavenskog akuta dolazi ponajprije zbog novih odnosa izazvanih regresivnim pomakom siline s krajnjih -ь i -ъ, a duljenje u zamjenu javlja se tek nakon potpune redukcije -ь i -ъ. Neprimjenljivost spomenutti formule o generalnom duljenju u zamjenu nakon gubitka -ь i -ъ navodi na zaključak da se ne radi o prozodijskoj uvjetovanosti za duljenje, nego o morfološkoj. Naime, duljenje u zamjenu zahvaća u prvom redu nepomične akcenatske tipove. Zato se NAsg. plotъ — Gsg. plo ta, mijenja u NAsg. plo t — Gsg. plota, ali NAsg. bobъ — Gsg. boba ostaje nepromijenjeno i nakon gubitka -ь i-ъ. Na taj je način razlučen tip NAsg. plot od tipa NAsg. bob. To u stvari nije ništa drugo nego čuvanje ranije opreke (plotъ ~ bobъ) koja zbog gubitka siline na –ь > i -ъ, (prijelazom bobъ u bobъ) više nije mogla opstojati, pa bi moglo doći do neutralizacije između ta dva akcenatska tipa. Na taj je način neutralizacija spriječena. Ovakvo bi se objašnjenje moglo činiti neprikladnim jer je sprečavanJe neutralizacije na jednoj strani moglo dovesti do akcenatske homonimije na drugoj. Naime, u prvi mah izgleda kao da se »novi« tip NAsg. plot slio sa "starim" NAsg. grad. Međutim, takva je akcenatska homonimija samo prividna: razlika između »novog« tipa NAsg. plot i »starog« NAsg. grad zajamčena je ne samo kvalitetom vokala (iskonski kratki vokal u plot prema iskonskom dugom u grad), nego i tzv. paradigmatskom nepostojanošću u »novom« tipu:

NAsg. plot ~ grad → → Gsg. plota ~ grada.

To isto vrijedi i za opreku: NAsg. bob ~ brat → → Gsg. boba ~ brata.

38

Prijelaz siline s krajnjih -ь i -ъ i, zatim, njihov gubitak značajke su starohrvatskog jezika. Posljedice su tog procesa znatne: praslavenska je akcentuacija izmijenjena. Umjesto tri vrste praslavenskog naglašenog sloga ( ) javljaju se u starohrvatskom jeziku tri akcenta ( ). Premda je na tom razvojnom stupnju različit i inventar naglasaka i njihova raspodjela, ipak starohrvatska akcentuacija nastavlja praslavensko stanje jer u velikoj mjeri čuva ranije odnose, iako preznakovljene. Za razliku od toga distribucija više nije praslavenska jer u starohrvatskom svi slogovi mogu biti naglašeni i nenaglašeni, dugi i kratki, na svima se može ostvarivati i opreka po intonaciji i opreka po kvantiteti. Osim toga starohrvatski su akcenti izgubili značajke rubnosti. Njihova nova prijenosna funkcija nije uspostavljena; mogući su ostali samo naslijeđeni prijenosi (o ko → pod oko, grad → pod grād, ali riba → pod ri bu). Starohrvatski će akcenti dobiti prijenosnu funkciju kasnije, tek u novijem i novom akcenatskom sustavu76. Pojava akcenta, nastala. — kao što se vidjelo zbog sasvim određenih prozodijskih razloga, predstavljala je istodobno po svojoj strukturi uzorak po kojem se u hrvatskom jeziku počeo ppjavljivati akcenat i u drugim slučajevima. Prema Ivšićevoj studiji [22] najčešće u ovim kategorijama:

1) Budući da je u stvari spoj dviju mora sa silinom na drugoj (ã = aà), počeo se isti akcenat javljavljati pri sažimanju dvaju vokala od kojih je drugi bio naglašen, kao npr. nećeš — neće < ne(h)oćes — ne(h)o će, dõjde < *doi dē, nema < *neimā, nī < nije, mõga — mõmu < moje ga — moje mu, tvõga — tvõmu < tvojega — tvojemu, svõga — svõmu < svojega, svojemu, gospã < gospo(j)a, brõj — brõjmo — brõjte < broji — broji mo — broji te, nemõj — nemõjmo — nemõjte < *nemozi (uspor. pomozi) — *nemozimo — *nemozite, gre š — gre < *gredeš — *grede, stãt < stoja t, dvãjset < dvā(d)eset i dr.

2) Po istom je principu sažimanja dobiven akcenat u Gsg. nje < njeje, odnosno Gsg. te < *toje. Akcenat ovih zamjenica ženskoga roda prenesen je u Gsg. imenica istoga roda, u prvom redu na one imenice koje su u Gsg. imale naglašeni morfem -ę, tj. na palatalne osnove, npr. Gsg. dūše, zemlje i dr. Budući da je taj morfem prevladao u hrvatskom jeziku, preuzele su ga zatim u Gsg. i nepalatalne osnove, npr. noge, žene sestre, glāve, rūke i druge77.

3) Prijelazom Gpl. trāvь > trãv nastao je ne samo uzorak promjene āa > ã (uspor. rūkъ > rũk, strānъ > strãn, dūšь > dũš), nego se, osobito u GpI. imenica ženskoga roda koje su imale naglašene završne vokale -ъ i -ь, akcenat generalizirao, pa se i Gpl. ženъ (< ženъ) promijenio u žen, Gpl. gorъ (< gorъ) u gõr, Gpl. smo lъ (< smolъ) u smõl unatoč tomu što je ispred oksitonalnog akcenta bio kratak vokal (uspor. Nsg. žĕna, Gpl. žĕnъ).

4) Objašnjeno je već kako je došlo do akcenta u tipu sũša. Međutim, ako se taj novi akcenat usporedi s prijašnjim *sūša , dobivamo model promjene āa > ã. Prema tom se modelu i prez. pītaš — pīta (< pitaješ — pitaje78') počinje mijenjati u pĩtāš — pĩtā Na taj je način novi odnos u ovakvu tipu glagoIa postao dakle:

infinitiv pītati prezent pĩtā.

76 Prema mojoj akcenatskoJ klasifikaciji [35] stara je akcentuacija ona koja se po mjestu, broju i vrsti akcenata slaže sa starohrvatskim akcenatskim sustavom, starija je ona u kojoj je došlo do bilo kojih akcenatskih promjena na istim starim mjestima, novija je ona u kojoj je došlo do bilo kakvog ustavnog pomicanja akcenatskoga mjesta, nova je ona u kojoj je izvršeno potpuno pomicanje akcenatskog mjesta. 77 Na onom području na kojem su prevladali morfemi bivše nepalataIne deklinacije, npr. u sjevermh čakavaca, nema akuta u Gsg.: uspor. vodi (< vody) ženi, dūši. 78 Uspor. staroruske primjere pytáešъ — pytáetъ.

39

Taj se odnos prenio onda i na čitave kategorije glagola koji su u infinitivu imali akcenatsku postavu āa:

mlātiti ~ mlãtī vāgnuti ~ vãgnē vēza ti ~ ve žē vrātiti ~ vrãtī itd.

Prezentski je akcenat protegnut i na ptc. perf. pas. pĩtan (-a,-o), vezan (-a, -o) i sl. jer se i »drugdje udešava ptc. pf. pas. prema prezentu« [22, 165]. Tako je i u brojeva: *pētaja > pēta > petā, a po uzoru na to prodro je i u druge redne brojeve šestā, sedmā, õsmā, devetā, desetā79.

5) Prema krãlj, kljũč, trãv i dr. počeo se akcenat upotrebljavati i po položaju, tj. pred sonantima j, l, Ij, m, n, nj, r, v, npr. krãj : kraja, m. govorĩl : f. govorila, dĩm : dima, gospodĩn : gospodina, kõnj : konja, sĩr : sira, m. gotõv : f. goto va itd. Takvo je položajno duljenje postalo osobito postojano pred sonantima u konsonanrskoj skupini: děvõjka : Gpl. děvojak, Gsg. pãlca : Nsg. palac, Gsg. opãnka : Nsg. opanak, Gsg. stãrca : Nsg. starac, Gsg. čãvla : Nsg. čaval i dr.

Novi se akut ( ) sačuvao — pored spomenutih pet karegorija80 — kao specifikum sve do danas na hrvatskom jezičnom području, iako ne svugdje u jednakoj mjeri. NajboIje u čakavskom i kajkavskom dijalektu.81 U onim govorima štokavskog dijalekta koji su postali osnovica književnog (standardnog) jezika akut je prešao u dugosilazni akcenat, npr. sũša > suša, nećeš > nećeš, nje > nje, pĩtāš > pitāš, krãlj> kra lj itd82. Iz toga ujedno slijedi da je — poput akcenta — i akcenat dvojakoga porijekla: od prasl. cirkumfleksa (gârdъ > grad) i novoga akuta (sũša > suša). Različito će se porijeklo akcenta vidjeti — također poput akcenta — u različitoj distribuciji. Prijelazom u počela je silaznost davati akcentuaciji osnovni intonacijski ton. To znači da je početak naglašenog vokala težio da bude intonacijski visok tako je sIog ispred akcenta postajao samo zalet za tu visinu. Dakako, dug predakcenatski vokal osobito je tomu pogodovao jer se zalet prema vrhu mogao bolje razviti. Prednaglasne duIjine postale su uzlazne. U poziciji āa ili āa dugi vokali ne stoje u horizontalnoj liniji kao ostali vokali u riječi, nego se završerak duljine izgovara povišeno — jednako visoko kao i početak naglašenog vokala koji slijedi: ăă ăă āa = ă odnosno āa = ă ă Iz svega toga nije teško razumjeti da je stvorena sasvim određena akcenatska situacija u kojoj je nastupio momenat akomodacije. U takvoj je situaciji jedan konstantan faktor mogao na se primati ili od sebe davati što drugom, isto tako konstantnom fakroru. Zato se u takvim zaokruženim konstantama mogla duljina — kad joj je već podignut jedan dio s njezine horizontale, i to baš onaj dio koji je bliže akcentu — obogaćivati melodioznošću akcenta da bi konačno preuzela na sebe sav akcentov imutak. Tako je dolazilo do prijelaza akcenta na prethodni vokal, odnosno do novijeg

79 Prema f. pe tā govori se m. pe tī i n. pe tō. 80 Za ostale slučajeve vidi kod Ivšića [22]. 81 Zato mnogi akcenat i zovu čakavski akut. 82 Zbog toga što je akcenatski razvoj u štokavskom dijalektu pošao zasebnim putom, prikaz akcentuacije u ostalim dijalektima zahtijeva posebne rasprave.

40

pomicanja akcenatskoga mjesta83. Novo se pomicanje razlikuje od staroga. Staru su prijenosnu funkciju — kad je do nje dolazilo — imali primarni i akcenat bilo u progresivnom smjeru (Asg. nogu — ruku → Nsg. noga — rūka) bilo u regresivnom (nogu → pod nogu, ru ku → pod rūku). Nasuprot tomu novo je pomicanje — zbog iznijetih prozodijskih razloga bilo uzlazno, a moglo se ostvarivati samo u slučajevima kad je ispred akcenta bilo slobodno mjesto; bijaše dakle po smjeru regresivno. Od kvantitete slobodnog mjesta zavisila je i kvantiteta novog uzlaznog akcenta, tj. na predakcenatskoj se kračini razvio kratkouzlazni akcenat ( ), a na predakcenatskoj duljini dugouzlazni akcenat ( ). Na mjestu pak starog kratkog akcenta ostala je kračina, a na mjestu dugog akcenta pojavila se duljina. Spomenuti se novi prijelazi mogu predočiti ovako: ăa > àă, āa > áă ăa > àā, āa > áā Zbog upravo ovakva razvoja jasno je zašto se u hrvatskom standardnom jeziku govori: nòga ( < noga), rúka (< rūka ), Gsg. nògē (< noge < noge), Gsg. rúkē (< rūke < rūke) odnosno pòd ribu (< pod ri bu), i njē (< i nje < i nje) nasuprot Asg. oko, nogu, grad, ruku odnosno pod oko, pod nogu, pod grād, pod rūku. Naime, u primjerima kao pod oko, pod nogu, pod grād, pōd ruku nije bilo slobodnog mjesta za novi prijelaz jer je hrvatski jezik preuzeo u neizmijenjenu obliku stare regresivne prijenosne funkcije iskonskog i akcenta. Novim su pomicanjem dobivena dva nova akcenta ( ) koja uz dva stara ( ) predstavljaju osnovni akcenatski inventar standardnog jezika.

83 Nakon ovakva pomicanja ne mora biti prekinut momenat akomodacije. Poznato je naime da se pri realizaciJi štokavskog akcenta intenzitet prenosi i na idući slog.

41

LITERATURA U popis literature ušla su samo ona djela koja se neposredno spominju u ovoj knjizi. Poredana su abecednim redom autora. Svako djelo ima svoj broj koji se u knjizi navodi umjesto čitavog naslova u uglatoj zagradi. Drugi broj, odvojen zarezom, odnosi se na stranu u navedenom djelu. 1. Babić, Stjepan: O odnosu samoglasnika u staroslavenskom i hrvatskosrpskom jeziku, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 5, Zagreb, 1963, str. 107-115. 2. Belić, Aleksandar: O praslovenskom jeziku, Slavia, sv. 1, Prag, 1922, str. 8-11. 3. Belić, Aleksandar: Južnoslovenski jezici, Stanojevićeva Narodna enciklopedija, sv. 2, Zagreb, 1929, str. 214—215. 4. Belić, Aleksandar: Kajkavski dijalekat, Stanojevićeva Narodna enciklopedija, sv. 2, Zagreb, 1929, str. 222—228. 5. Belić, Aleksandar: Dr. Stjepan Ivšić, Jezik Hrvata kajkavaca, Južnoslovenski filolog, sv. 14, Beograd, 1935, str. 241-247. 6. Belić, Aleksandar: Fonetika srpskohrvatskog jezika, Beograd, 1960. 7. Bernštejn, B. Samuil: Očerk sravnitel'noi grammatiki slavjanskih jazykov, Moskva, 1961. 8. Bošković, Radomir: Razvitak sufiksa u južnoslovenskoj jezičkoj zajednici, Južnoslovenski filolog, knj. 15, Beograd, 1936. 9. Brabec, Ivan — Hraste, Mate — Živković, Sreten: Gramatika hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb, 1954. 10. Brozović Dalibor: Doseljenje Slavena i njihovi dodiri sa starosjediocima u svjetlu lingvističkih istraživanJa, Centar za balkanološka ispitivanja (posebna izdanja, XII), knj. 4, Sarajevo, 1969, str. 129-140. 12. Georgiev, Vladimir: Russkoe akan'e i ego otnošenie k sisteme fonem praslavjanskogo jazyka, Voprosi Jazykoznania, knj XII, sv. 2, Moskva, 1963, str. 20-29 13. Georgiev Vladimir: Georgiev, Vladimir: Vokalnata sistema v razvoja na slavjanskite ezici, Sofija, 1964. 14. Hamm, Josip. StarosIavenska gramatika, 2. izdanje, Zagreb 1963. 15. Hraste, Mate: Strani elementi u hrvatskom ili srpskom narodnom i književnom jeziku, Radovi Slavenskog instituta, sv. 2, Zagreb, 1958, str.-43-58. 16. Ivić, Pavle: Dva glavna pravca razvoja konsonantizma u srpskohrvatskom jeziku, Godišnjak Filozofskog fakulteta, sv. 2, Novi Sad, 1957, str. 159-184. 17. Ivić, Pavle: Osnovnye puti razvitija serbohorvatskogo vokalizma, Voprosi Jazykoznania, sv. 1, Moskva, 1958, str. 3-20. 18. Ivić, Pavle: O klasifikaciji srpskohrvatskih dijalekata, Književnost i jezik, sv. 1, Beograd, 1963. 19. Ivić, Pavle: Phonologische Bemerkungen zur historischen Sprachgeographie, Wiener slavisches Jahrbuch, sv. 11, Graz-KöIn, 1964, str. 105-113. 20. Ivić, Pavle: Glavne linie razvoja prozodijskog sistema u srpskohrvatskom jeziku, Studia z filologii polskiej i słowiańskiej, sv. 5, Warszawa, 1965, str. 129—144. 21. Ivić Pavle: Razvoj principa distribucije fonema u srpskohrvarskom jeziku, Književnost i jezik, sv. 2, Beograd, 1968, str. 13-32. 22. Ivšić, Stjepan: Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU, knj. 187, Zagreb, 1911. 23. Ivšić, Stjepan: Poredbena gramatika slavenskih jezika 24. Jagić, Vatroslav: Ein Kapitel aus der Geschichte der südslavischen Sprache, Archiv für slavische Philologie, sv. 17, Berlin, 1895, str. 47-87. 25. Junković, Zvonimir: O jeziku Vitezovićeve Kronike, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 2, Zagreb, 1958, str. 93—119.

42

26. Junković, Zvonimir: Jezik Antuna Vramca, doktorska disertacija (u rukopisu) Zagreb, 1967, str. 1—401. 27. Junković, Zvonimir: Napomene o naglasku, Jezik, sv. 1, Zagreb, 1969, str. 1-10. 28. Katičić, Radoslav: Terminologija u suvremenoj lingvistici, Jezik, sv. 5, Zagreb, 1966. 29. Kuryłowicz, Jerzy: L'accentuation des langues indo-euro-péennes, Wrocław-Kraków, 1958. 30. Lehr-Spławiński, Tadeusz: Początki Slowiań, Kraków, 1946. 31. Malić, Dragica: Jezik starohrvatskih duhovnih pjesama iz "Pariškog kodeksa", magistarska radnja (u rukopisu), Zagreb, 1968, str. 1-257. 32. Meillet, Antoine: Le slave commun, 2. izdanje, Paris, 1943. 33. Milewski, Tadeusz: Ewolucja prasłowiańskiego systemu wokalicznego, Rocznik Slawistyczny, sv. 1, Wrocław-Varszawa-Kraków, 1965, str. 5—18. 34. Milewski, Tadeusz: Zasiąg terytorialny słowiańskiej przestawki płynnych, Rocznik Slawistyczny, knj. 26, sv. 1, Wrocław-Warszawa-Kraków, 1966, str. 9—20. 35. Moguš, Milan: Za novu akcenatsku klasifikaciju u dijalektologiji, Zbornik za filologiJu i lingvistiku, sv. 10, Novi Sad, 1967, str. 125 –132. 36. Moguš, Milan: O fonemu, Jezik, sv. 4, Zareb, 1967, str. 107-111. 37. Moguš, Milan: O morfemu, Jezik, sv. 2, Zagreb, 1967/8, str. 33-37. 38. Moguš, Milan — Vončina Josip, Latinica u Hrvata, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, sv. 11, Zagreb, 1969, str. 61-81. 39. Nahtigal, Rajko: Slovanski jeziki, Ljubljana, 1952. 40. Popović, Ivan: Istorija srpskohrvatskog jezika, Novi Sad, 1955. 41. Popović, Ivan: Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden, 1960. 42. Putanec Valentin: Refleksi starodalmatoromanskog pridjeva sanctus u onomastici obalne Hrvatske, Slovo, sv. 13, Zagreb, 1963, str. 137-176. 43. Ramovš, Fran: Slovenački jezik, Stanojevićeva Narodna enciklopedija, sv. 4, Zagreb, 1929, str. 192-208 44. Ramovš, Fran: Dialektološka karta slovenskega jezika, Ljubljana, 1931. 45. Ramovš, Fran: Kratka zgodovina slovenskega jezika, LjubIjana, 1936. 46. Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, izdanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb. 47. Schwarz, Ernst: Zur Chronologie von asl. ū > y, Archiv für slavische Philologie, sv.42, Berlin, 1929, str. 275—285. 48. Stieber, Zdzisław: Rozwój fonologiczny języka polskiego, Warszawa, 1962. 49. Trubetzkoy S. Nikolaus: Altkirchenslavische Grammatik, 2. izdanje, Graz-Wien-Köln,-1968. 50. Vaillant, André: Grammaire compareé des langues slaves, 1, Lyon-Paris, 1950. 51. Wijk van, Nikolaus: Geschichte der altkirchenslavischen Sprache, Berlin, 1931.