1

U IME ALLAHA MILOSNOG, SAMILOSNOG

Ovaj dnevnik sam počeo pisati u noći između 26 i 27.10.2010. dok smo se vozili kroz

Makedoniju. Nastavio sam sa pisanjem i tokom daljeg putovanja i boravka u Medini i Mekki

kada sam god za to imao vremena. Kada nisam stizao da pišem onda sam pravio audio zapise

u svoj diktafon i to pretvorih u tekst i dodah fotografije kao ilustraciju po dolasku u Sarajevo.

Đevad Koldžo

Sarajevo, 05.01.2011. (01.Safer 1432. HG)

STRANICE IZ HADŽIJSKOG DNEVNIKA

„I molit ću Allaha dž.š da me opet pozove u svoju kuću u Mekku.“

Ovim riječima završih putopis sa svog prvog hadža 2008. godine. Već tada sam imao u glavi ideju za osnivanje „Zul Hulejfe“, tačnije ta ideja mi se rodila za vrijeme hadža 2008. kada sam vidio sa kakvim se problemima u komunikaciji sa domovinom i uopće suočavaju naše hadžije, i kada sam shvatio da im to stvara nepotrebnu nervozu i ometa ih u ibadetu,

26. Oktobar 2010. 02:00 sata

Čini mi se da vrijeme sporo prolazi. Osjećam nervozu i razumljivo ne mogu da spavam. Mislim o ajetima iz sure El Asr koja poziva na strpljenje. I zaista tonem u san, Opet mi je u snovima Mekka i Tawaf.

04:00 sata

Budim se i ustajem. Novo Sarajevo spava. Svijetli tek po neki usamljeni prozor. Uvijek sam se pitao da li je iza tog prozora netko tužan ili bolestan. Da li je možda neki student koji pokušava za jednu noć nadoknaditi sve ono sto je propustio u prethodnih nekoliko mjeseci. Uvijek sam se pitao i uvijek sam se nadao da je iza tog prozora netko sretan, netko sretan kao što sam sretan ja ovoga jutra.

05:00 sati

Pijem kahvu sa suprugom i klanjam dva reketa nafile. Selamim se sa majkom za koju ču ako Bog da ove godine obaviti ovaj hadž. Od šeste godine života nije propustila niti jedan namaz, niti jedan dan Ramazana a da ga nije ispostila. Evo Allah dž.š je odredio da sada ja obavim za nju i posljednju islamsku dužnost. Selamim se sa kćerkama i suprugom i polazim na najdraži put.

06:00 sati

Baza Centrotransa na Stupu. Autobus broj 1 čeka mene i još par putnika iz Sarajeva koji će putovati sa konvojem koji polazi iz Tuzle. Tu su Vozači Centrotransa Mirza i Senad, stari drumski vukovi, kojima je ovo već tko zna koji hadž i iza kojih su milioni kilometara. Posmatram ih i ne vidim na njima ni trunku nervoze. Profesionalci su uvijek profesionalci bez obzira na vrijeme i situaciju. Profesionalac je i njihov tehnički direktor Ibrahim Kerla koji polazi sa nama iz Sarajeva i koji nam je u autobusu obezbjedio napajanje strujom za našu opremu baš onako kako smo se dogovorili. Peti putnik u autobusu je hadžija Seid Čengić. On

2

i ja smo se upoznali na hadžu 2008 godine, a danas mi pomaže da pokušam ostvariti svoju viziju i implementirati projekat „Tehnička podrška za hadž 2010“. onako kako sam nanijetio.

10:00 sati - Tuzla

Mnoštvo ljudi je ispred Džamije princ Abdulah. U džamiji se uči Ikrar dova za nas hadžije i obraća nam se Muderris ef. prigodnim vazom. Muderris ef. je jako zaslužan što započinjemo ovaj projekat. On nam je u pravome momentu dao tako potrebnu moralnu potporu. Ja tu njegovu ulogu često opisujem u sportskom žargonu: „Možeš biti najbolji fudbaler na svijetu, ali ako te trener ne uvede u igru na pravoj utakmici, onda nikakve koristi od toga“. E on je taj trener koji je nama dao šansu, a naše je sada da to povjerenje opravdamo.

Koristim priliku da snimim njegovu izjavu i odmah je postavljam na našu web stranicu. Ovim je i zvaničino počeo naš projekat.

3

Razgovaram sa Tarikom Omerhodžićem šefom centra „Zul Hulejfe“ u BiH na ovom projektu. Tarik je čovjek na kojeg se uvijek mogu osloniti, i kada bih morao ovo raditi bez njega bilo bi kao da radim bez desne ruke. Tarika sam također upoznao na hadžu. U stvari sa njegovim babom Rasimom sam bio u istoj sobi u Medini. Tarik je boravio službeno u Rijadu i poslovni partner kod kojeg su boravili im je omogućio da obave hadž. Allahu Ekber!!! Kada smo osnovali Zul Hulejfu falio nam je netko vješt sa dizajniranjem web stranica. Tog dana sam pokušao animirati nekoliko poznanika da mi pomognu u tome, ali su svi bili jako zauzeti i neodređeni tako da ništa konkretno nisam riješio. Uvečer sam bio pozvan na mevlud kod hadžije Sedika Derviševića u Ilijaš i tamo sjedoh baš do Tarika. Allahu Ekber!!!

11:00 sati

Konvoj kreče prema granici sa Srbijom. Prolazimo kroz Ugljevik pa pored Bijeljine i već smo na granici sa Srbijom. GPS šalje koordinate svakih 30 minuta koje se odmah objavljuju na našoj web stranici. Za sada sve funkcioniše kako treba i nadam se da će tako ako Bog da i ostati. Za nešto više od sahat vremena stižemo na granični prijelaz „Rača“. Napuštamo našu Bosnu i ulazimo bez većih problema u Srbiju. Naš autobus prolazi prvi i sada čekamo ostala četiri da nam se pridruže. Sa nestrpljenjem provjeravam konekciju na internet u Srbiji i vidim da je sve uredu i da nema nikakvih problema. Nastavljamo put kroz Srbiju i brzo izlazimo na auto put. Preko ekrana u svakom od autobusa puštamo film o Srbiji koji smo snimili. Za potrebe ovog projekta snimili smo filmove o svakoj državi kroz koju prolazimo. U tim filmovima smo osim opštih i kulturno historijskih podataka svake zemlje naveli i informacije koju GSM mrežu odabrati i koja je cijena razgovora i slanja SMS poruka.

4

Prolazimo pored Sremske Mitrovice i vozimo se prema Beogradu. Ispred nas je patrola Srbijanske policije kao mjera sigurnosti. Prvi odmor pravimo na benzinskoj pumpi prije Beograda. Koristim priliku da uđem u svaki autobus i da fotografišem hadžije. Iznenađen sam kada shvaćam da oni već svi znaju za naš projekat i da se fotografije koje smo poslali iz Tuzle već uveliko gledaju na internetu. Dok stojim i pripremam fotografije za slanje na server, jedan hadžija mi prilazi i zbunjeno mi priča kako ga je nazvala kćerka i pitala: „babo to se odmarate? “Kada joj je on odgovorio potvrdno ona mu je rekla i naziv benzinske pumpe na kojoj se odmaramo. Kaže hadžija „ja pomislio da me ona gleda od nekud kad' kaže mi da prati na internetu i da sve može vidjeti gdje smo mi“.

Nastavljamo put kroz Srbiju i prolazimo Beograd, Veliku Planu i ponovo se zaustavljamo oko 21 sat, pored Niša. Tarik mi javlja da je danas naša stranica do tog momenta imala više 2600 posjeta. Prosto ne mogu da vjerujem. Krenulo je tek 250 hadžija, što znači da na svakog hadžiju otpada više od 10 posjeta. Budi mi se ona dobro poznata mješavina zadovoljstva ali i straha od povećane odgovornosti. Uzimam izjavu od Safet ef. Karahmetovića, glavnog vodiča kopnenih konvoja.

5

Kada smo počeli sa pripremama za ovaj projekat bilo je planirano da ja budem pratilac konvoja koji polazi iz Sarajeva, a da moj prijatelj Samih Selimbegović bude pratilac ovog Tuzlanskog. Tek negdje poslije Ramazana Ured za hadž odredi da prvo krene konvoj iz Tuzle, a sa njim naravno i glavni vodič. Želja mi je bila da na web stranicu redovno postavljam video i audio izvještaje, a te informacije se mogu dobiti samo od glavnog vodiča i zato se Samih i ja zamijenismo. Ja krenuh sa konvojem iz Tuzle a on će ako Bog da sutra da krene sa konvojem iz Sarajeva. Na Srbijansko – Makedonsku granicu stižemo u 23:00. Carinske formalnosti brzo završavamo i već u 23:55 nastavljamo put kroz Makedoniju.

27. Oktobar 2010.

Nešto manje od 200 km kroz Makedoniju do Grčke granice prelazimo za oko 3 sata uz jedno zaustavljanje. Zadovoljan sam jer i u Makedoniji internet radi bez problema. Provjeravam vremensku prognozu za Istanbul. Nije nimalo ohrabrujuća. Meteorolozi predviđaju kišu za svo vrijeme našeg boravka. Sada već na svakom zaustavljanju hadžije me pozivaju da ih fotografišem što rado činim. Ulazimo uz Grčku taman na sabah. Pomjeramo satove za jedan sahat unaprijed jer napuštamo Centralno Evropsku i ulazimo u Istočno Evropsku zonu. Sada je 5:33 sati. Na izlazu iz Makedonije i ulazu u Grčku zadržali smo se 65 minuta. Grčka je do granice sa Turskom posljednjih godina napravila auto put. Ono što su zaboravili napraviti su stajališta i benzinske pumpe. Više od 450 km auto puta a nema niti jedne benzinske pumpe??? Tek na jednom mjestu nađosmo proširenje na kojem su se nalazila svega dva WC-a.

Da i to je Europska Unija. Grčka je u velikim finansijskim problemima. U martu ove godine boravio sam na jednom seminaru u Atini. Domaćini Grci su mi rekli da se početak njihovih problema veže za organizaciju olimpijskih Igara u Atini 2004. godine. Nisam siguran od kada im problemi počinju ali sam se uvjerio da oni i danas žive neracionalno. Taj dan kada sam došao na seminar u istom avionu sa mnom su bili i predstavnici Srbije, Crne Gore i Turske a oni su za svakoga od nas poslali posebno vozilo i to ni manje ni više nego luksuzni Mercedes??? Razmišljam o tome dok prolazimo Kavalu. Napolju puše jak vjetar i konvoj se zaustavlja jer je udar vjetra na jednome autobusu polomio neke stabilizatore. Za manje od 5 minuta Centrotrans-ov mehaničar to popravlja i nastavljamo dalje. Prilazimo Turskoj, vjetar se

6

smiruje ali počinje kiša. Pada sve jače i jače, očito se ostvaruje prognoza koju sam vidio na internetu. Tarik mi javlja da je konvoj iz Sarajeva krenuo i da koordinate stižu redovno. U konvoju je naš hadžija Samih Selimbegović. Kada mi se rodila ideja za osnivanje „Zul Hulejfe“ odmah sam znao da će on biti prvi sa kojim ću to pokrenuti. Samih je već dva puta bio na hadžu i oba puta je išao autobusom. Prije nego što sam ja prvi put krenuo na hadž običavali smo petkom poslije džume svratiti negdje na kahvu i onda bi mi on pričao svoje doživljaje sa hadža. U tim pričama nikada nije spomenuo niti jedan ružan ili neugodan doživljaj. Sve što je ispričao bili su „lijepi haberi o hadžu“ i zato sam se prvom njemu obratio, a on to prihvatio srčano baš onako kako sam od njega i očekivao. Tako nas dvojica zajedno sa hadžijom Nurkom Čauševićem osnovasmo Asocijaciju. Eto sada ovog momenta hadžija Samih ide ispred naše Asocijacije kao pratilac konvoja iz Sarajeva. Pomalo sam zabrinut jer se njegov netbook, na kojem smo instalirali sve potrebne programe samo dva dana pred polazak pokvario. Firma Comtrade od koje smo ga kupili nam je velikodušno izašla u susret i pokvareni uređaj zamijenila za potpuno novi ali nešto drugačiji model jer na stanju nisu imali isti. Srećom u „Zul Hulejfi“ imamo i Emira Imamovića, jedinog člana Asocijacije koji nije hadžija, ali će ako Bog da to postati. Emir nam se pridružio ljetos a inače je vrsni elektroničar i programer. Kada smo odlučili da umjesto samo Sarajevskog konvoja (kako je prvo bilo planirano) pratimo i Tuzlanski konvoj pojavio se problem da dva GPS modula ne mogu istovremeno objavljivati koordinate na jednoj web stranici, a što je nama bilo neophodno ako hoćemo sve da pratimo. Emir je reprogramirao module i sada u Bosni i u cijelome svijetu, svi mogu da vide i Tuzlanski i Sarajevski konvoj. Emir je na novi Samihov netbook instalirao sve programe ali nije bilo više vremena da ih valjano testiramo. Ostaje da se nadamo da će sve biti kako treba. Izlazimo iz Grčke i ulazimo u Tursku. Napolju pada jaka kiša. Prvi put od polaska iz Tuzle klanjamo u mesdžidu.

Posljednjih godina kako je premijer Turske postao Taip Erduan izgrađeno je puno mesdžida. Sada svaki aerodrom, cestovni granični prijelaz ili benzinska pumpa ima manji ili veći mesdžid. Na prijelazu se nalazi i izvrstan restoran i hadžija Seid i ja poslije duže vremena „jedemo kašikom“ i to ukusnu Ekme čorbu.

7

Raspoloženje mi kvari Samihov poziv u kojem mi saopštava da ne uspijeva uspostaviti konekciju na internet u Srbiji, ali da mu GPS redovno šalje koordinate. Kažem mu da provjeri može li koristiti MMS i da pošalje bar nekoliko fotografija što on i čini. Do Istanbula se zaustavljamo samo jednom i u poslije podnevnim satima ulazimo u saobraćajnu vrevu Istanbula. Odavno nisam vidio ovakvu gužvu. Studenti koji su nam se pridružili kao vodiči kroz Tursku mi kažu da je veliki broj gostiju trenutno u Istanbulu zbog raznih manifestacija koje se održavaju. Kažu i da su jedva pronašli hotelski smještaj za nas a da će Sarajevski konvoj biti smješten 30 km od Istanbula. Vozimo se gotovo 3 sata kroz gužvu i napokon stižemo pred hotel „Kaya“.

Hotel se nalazi u naselju Haseki u starom dijelu Istanbula. Dok ulazim u sobu razgovaram preko mobitela sa suprugom. Ona me pita zašto nam web stranica ne radi već 5 minuta??? Odmah pozivam Tarika. On kaže da je već alarmirao našeg provajdera i da provjeravaju o čemu se radi. Tarik me zove nakon par minuta i saopštava da je sada sve u redu. Razlog prestanka rada je bio u tome što smo potrošili sav mjesečni rezervirani promet za stranicu. Za manje od dva dana potrošili smo promet koji nikada nismo uspjeli potrošiti za mjesec dana!!! Allahu Ekber!!!

8

Tarik kaže da je naš provajder zbunjen jer nije očekivao toliku posjetu, mada smo ga mi u više navrata na to upozorili prije početka projekta, ali da će od sada voditi računa da se to više ne dogodi. Ukupni zastoj na stranici je trajao 9 minuta. Palim i ja netbook i vidim da je danas do ovog momenta zabilježeno 4012 posjeta. Potom provjeravam e-mail i ostajem šokiran kada vidim da sam primio 1472 maila!? Sve su to mailovi porodica hadžija koji šalju selame ili postavljaju pitanja o zdravlju svojih hadžija. Više puta smo objavili da selame ne možemo prenositi dok smo u putu, ali očito da to mnogi ili nisu pročitali ili ne žele da poštuju. Ponovo razgovaram sa Tarikom i razgovaramo o problemu sa mailovima. On predlaže da otvori knjigu gostiju na web stranici za upisivanje selama, a da ih mi po dolasku u Medinu odštampamo i okačimo na oglasnu ploču. Spasonosna ideja i odmah je prihvaćam.

28. i 29. Oktobar 2010.

Ova dva dana provodimo u „Prijestolnici svih gradova“ Istanbulu. Nažalost ona vremenska prognoza sa interneta se u potpunosti obistinila. Kiša lije i ne prestaje. Ujutro na recepciji hotela koristim prisustvo velikog broja hadžija i preko interneta puštam program radija BIR koji upravo emituje „Hadž bilten“. Tek iza podne krećemo u zijaret Bayazit džamiji koja se nalazi samo nekih 300 m udaljenosti od našeg hotela. U džamiji nam se obraća glavni imam džamije Suat Gozbok. U dirljivom vazu napominje da je posjetio i mezar našeg prvog predsjednika rahm. Alije Izetbegovića.

Nakon njega o džamiji i o Istanbulu govori naš glavni vodič Safet efendija Karahmetović. Zbog kiše morali su biti otkazani neki zijareti i u Plavu Sultan Ahmetovu džamiju ćemo ići tek na akšam. Vidim da jako puno vremena gubim na obradu video klipova koje objavljujemo na stranici i tražim od Tarika da obradu od sada preuzme Sabahudin Čehajić. Sabahudin je još jedan aktivni član „Zul Hulejfe“. Priključio nam se ove godine i na projektu je zadužen za administraciju naše Facebook stranice. Od kada je projekat počeo, za ovih nekoliko dana uspio je utrostručiti broj ljubitelja stranice i veliki broj njih animirati da aktivno učestvuju u projektu. Slijedeći dan kiša kao da je malo utišala. Odlazimo na džumu u džamiju Sultana Fatiha i tamo se susrećemo sa Sarajevskim konvojem. Ovo je prvi susret dva konvoja. Seid i ja se sastajemo sa Samihom i ručamo skupa u jednome malom restoranu u blizini. Probleme sa internetom je imao samo u Srbiji i sada je sve u redu.

9

Selamimo se i on odlazi sa svojim konvojem u zijaret Plavoj džamiji, a mi odlazimo na ikindiju u džamiju Ejupa Ensarije poslije čega počinjemo drugu etapu našeg puta od Istanbula do Mersina našeg slijedećeg konačišta. Ovo je jedina etapa puta na našem putovanju u kojoj nećemo preći ni jednu granicu. Osim toga prilikom svakog zaustavljanja imamo mogućnost da jedemo ukusnu kuhanu hranu a da pri tome i klanjamo u mesdžidu. Zbog svega toga ja ovu etapu prozvah „rahat etapa“. Na mjestu do mene sjedi dr. Abdulah Fazlić. On je glavni doktor kopnenih konvoja. Obavljao je funkciju šefa plastične hirurgije kliničkog centra u Sarajevu. Ovo mu je valjda već deveti hadž a kaže da nikada nije imao manje posla. Mašallah i neka tako i ostane. Svaki put kada se konvoj zaustavi ja žurim da pronađem bežični internet i da pošaljem što više materijala na server, a onda me dr. Fazlić tjera da malo prohodamo kako nam ne bi otekle noge. Tek kada sam vidio kako su nekim hadžijama stvarno otekle noge shvatih koliko mu trebam biti zahvalan za to.

30.Oktobar 2010

Nakon noćne vožnje oko 7 sati ujutro približavamo se gradu Pozantiju a u daljini vidimo snijegom pokrivene vrhove planine Ararat za koju se po nekim predajama smatra da je brdo Džudijj, odnosno mjesto gdje je nakon potopa pristala barka Nuha as.

10

Nepun sahat poslije dolazimo u grad Tarsus pored kojeg se nalazi pećina Ashabu-l-Kehf, koja se spominje u Časnom Kur'anu. U ovoj je pećini utočište od bezbožničkog vladara Dekanusa potražila grupa mladića sa kojima je bio i njihov pas. U njoj su u dubokom, samo Allahu dž.š. poznatom, snu ostali 309 godina.

Nakon par sati koje smo proveli u obilasku pećine nastavljamo vožnju od još nekih 30-ak kilometara do Mersina. Mersin se nalazi na obali Sredozemnog mora. Vodiči nas obavještavaju da u blizini hotela nema prodavnica niti restorana te da ćemo se zato zaustaviti pored jednog velikog nabavljačkog centra kako bi se opskrbili hranom. Hotel u koji se smještamo se zove Merada i to je ustvari resort hotel namijenjen za porodični odmor. Smještamo se u apartmane a svaki apartman posjeduje dnevnu sobu sa trpezarijom i spavaću sobu. Mjesto idealno da se dobro odmorimo pred slijedeću etapu u kojoj moramo proći kroz Siriju i uči u Jordan te stići do Ammana našeg slijedećeg konačišta. Ako sam ovu prethodnu etapu nazvao „Rahat etapa“ ovoj slijedećoj priliči jedino ime „Sabur etapa“, jer za nju je osim viziranog pasoša neophodno da se svaki hadžija naoruža ogromnom količinom sabura i da sve kako treba istrpi.

11

31. Oktobar 2010.

Ujutro vraćam sat za jedan sahat unazad jer je započelo zimsko računanje vremena. Doručkujemo na terasi hotela koja je izgrađena uz otvorene bazene i nastavljamo put prema Tursko – Sirijskoj granici. Prije polaska pravim što više fotografija jer znam da se ni kod jednog sirijskog telekom operatera ne može vršiti prijenos podataka čak ni preko GPRS a kamoli UTMS tehnologije. Autobusi su spremni za nastavak putovanja. Hadžijama je jako stalo da se njihove fotografije što prije objave kako bi ih njihove porodice mogle vidjeti i Safet ef. mi predlaže da ih odmah pošaljem sa recepcije hotela, a da će on odložiti polazak konvoja dok ja to ne završim. Vraćam se na recepciju i za 10 minuta novih 120 fotografija je na net-u. Mersin je od Tursko – Sirijske granice udaljen oko 200 km. Prolazimo kroz Adanu i kroz živopisne predjelu uz Sredozemno more. Na dosta mjesta se vide vjetro elektrane. Turska je zaista u velikoj ekonomskoj ekspanziji. Svaki put kada je posjetim (u ovoj godini 4 puta) iznenadim se kako je taj napredak vidljiv. Gledam na lap-topu fotografije iz januara 2005. koje sam napravio u Turskoj i vidim da su na cestama Lade i stare Fiate zamijenili novi BMW-i i Mercedesi. Zaustavljamo se na jednoj modernoj benzinskoj pumpi. To je naše posljednje zaustavljanje prije granice. Klanjamo spojeno podne i ikindiju u džematu na otvorenome i nakon 45 minuta nastavljamo put prema granici.

12

Na granicu stižemo prije akšama i na Turskoj strani sve formalnost obavljamo brzo i upućujemo se ka Sirijskoj strani. Do same granice nailazimo na dvije rampe. Na svakoj „revnosni“ Sirijski službenik zaustavlja autobus i pregleda pasoše, a u stvari pokušava da dobije mito. Sefet ef. očito ima iskustva i zna tko je tko u njihovoj hijerarhiji pa to vrlo brzo i efektno rješava. Jedan od službenika traži novac a on mu odgovara da nema problema samo ako će mu za to izdati pismeni račun i službenik se posramljeno udaljava mrmljajući nešto sebi u bradu. Napokon prilazimo objektu graničnog prijelaza. Na njemu stoji visoko izdignuta fotografija predsjednika Sirije Bashara El Asada. Dok čekamo u autobusu carinski pregled vidim kako jedno putničko vozilo na zadnjem staklu ima zasljepljenu naljepnicu preko cijelog stakla na kojoj se nalazi Bashar sa svojom suprugom i sinom. Prvi puta dolazim u Siriju i dok sam poslovno boravio u Jordanu čuo sam svakakve priče o njenom političkom uređenju ali je ovo još gore nego što sam mogao zamisliti.

13

Nakon 4 sata čekanja ulazimo u carinsku zgradu gdje će nam svakome lično pečatiti pasoše. Od polaska iz Tuzle ovo je prvi puta da je netko zahtijevao da svako od nas lično prođe sa svojim pasošem. Na zidu vidim natpis o količini goriva koju smije imati određena vrsta vozila prilikom napuštanja Sirije. Za putnička vozila taj limit iznosi 20 litara. Prolazimo kontrolu i napokon krećemo. Vozači kažu da smo prošli u rekordnom vremenu. Pri napuštanju granice ponovo prolazimo nekoliko rampi napravljenih valjda u svrhu uzimanja mita. Provjeravam GPS i vidim da radi ispravno. Srećom on koristi SMS za slanje koordinate i taj servis u Siriji radi bez problema. I kroz Siriju se vozimo auto putem. Kažu da je tek izgrađen ali je asfalt prilično nekvalitetan i osjete se brojne neravnine na njemu, ali primjećujem da je jako dobro opremljen vertikalnom signalizacijom i putokazi su veoma brojni. Naravno fotografije „omiljenog“ im predsjednika su još brojnije, i praktično ne postoji mjesto odakle se on ili njegov babo Hafiz kojeg je on naslijedio poslije njegove smrti ne osmjehuju ili nam makar mašu. Sirija je jedina Arapska zemlja u kojoj Islam nije državna religija mada u njoj živi 99% muslimana. Također Sirija je i jedina arapska zemlja koja nije priznala Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu.

01. Novembar 2010.

U 2:30 se zaustavljamo u okolini Damaska da bi se odmorili. Tu se nalazi i prodavnica, restoran i mesdžid. Vidim jako puno izloženih vrsta peciva. Jedan hadžija nas poziva na kolače što ja i Seid ne odbijamo. Hadžiju Kelalić Ibrahima iz Jajca ovdje je dočekala njegova kćerka koja je udata za Sirijca i živi u Damasku. Hadžija Ibrahim ima 84 godine i najstariji je hadžija koji je ove godine na hadž krenuo autobusom.

Nastavljamo put i tačno u 5:05 sati stižemo na Sirijsko Jordansku granicu. Ponovo ista procedura. Samo zahvaljujući Safetovoj sposobnosti komunikacije sa njima, na njemu svojstven način, prolazimo za 3 sata što je još jedan rekord. Na Jordanskoj strani granici nas dočekuje ambasador BiH u Jordanu gosp. Zlatko Dizdarević sa svojim suradnicima i kratko nam se obraća. Komentarišemo kako je to lijepa gesta i mada i na Jordanskoj granici procedure traju satima, osjećamo da prisutnost našeg ambasadora utiče na Jordanske službenike da rade brže.

14

Seid, dr. Fazlić i ja vrijeme provodimo u džamiji koja se nalazi u blizini. Koristim priliku da proučim nekoliko stranica iz sure Bakara prije nego klanjamo podne.

Amman je od granice udaljen oko 90 km. Glavni grad Jordana je posljednjih godina doživio procvat. Već sam boravio u Ammanu i sve mi je poznato. Polazimo pored gradskog stadiona i univerziteta, pored bolnice koju su izgradili Ujedinjeni Arapski Emirati i stižemo u sjevero – zapadni dio grada. Hadžije iz našeg i autobusa broj 5 su smještene u hotelu Palmyra. Ostale su smještene u drugim hotelima u blizini.

15

Odmah na recepciji provjeravam kvalitet konekcije na internet i vidi da je prilično spora. Hadžija Seid nam iznosi stvari do sobe a ja odmah koristim priliku da objavim izvještaj i postavim fotografije koje sam napravio u Siriji i sada u Jordanu. Razgovaram sa Samihom i kaže mi da nema nikakvih problema te da je Sarajevski konvoj na putu prema Tursko Sirijskoj granici. Stari dio Ammana takozvani „Donji Grad“ od našeg hotela je udaljen 18 km. Suviše smo umorni da bi smo se poslije ove „sabur etape“ uputili tamo i ostajemo u hotelu da se odmorimo za još jednu tešku etapu koja je pred nama od Ammana do Medine.

02. Novembar 2010.

Napuštamo hotel u 10:00 sati i nastavljamo put prema Jordansko Saudijskoj granici. Pred nama je vožnja od 300 km kroz Jordan i oko 800 km kroz Saudijsku Arabiju do grada Posljednjeg Božjeg poslanika Medine. Auto put nas vodi kroz pustinju i Safet ef. mi predlaže da ako želim zaustavi konvoj kako bi ja prešao u vozilo hitne pomoči koje je sastavni dio našeg konvoja i iz njega napravio snimke cjelokupnog konvoja. Ta mi se ideja svidjela i slijedećih sat vremena sam proveo u vozilu hitne pomoči sa kojom smo u više navrata prestizali konvoj ili ga puštali da on nas prestigne a sve to smo zabilježili video kamerom i foto aparatom.

16

Zaustavljamo se u mjestu M'an. Ovdje se zaustavljaju sve hadžije koje prolaze kroz Jordan jer se tu plaćaju neke takse, ali čujem da smo mi oslobođeni od plaćanja. Svuda okolo se nalaze punktovi na kojima se besplatno dijeli čaj i čorba.

Danas sa Sarajevskog aerodroma polijeću dva aviona sa hadžijama. Tarik je na aerodromu i javlja mi da su oba aviona poletjela na vrijeme ali da nepredviđeno slijeću na aerodrom u Kritu kako bi uzeli gorivo, što produžuje njihov let do Džide za oko 90 minuta. Aerodrom u Medini se renovira i radi sa 30 % kapaciteta pa će ove godine avioni sletjeti na aerodrom u Džidi. To je dodatni zahmet za hadžije jer osim što je Džida od Medine udaljena oko 500 km koje će hadžije preći sa autobusima, aerodrom Džida također ima i rigorozniju carinsku kontrolu nego Medinski aerodrom. Na granicu stižemo u večernjim satima. Procedura na Jordanskoj strani je puno brža nego prilikom ulaska u zemlju, ali na Saudijskoj strani svi izlazimo iz autobusa i iznosimo svoje stvari. Naše torbe prolaze kroz rendgen. Sa sobom nosim kofer pun opreme. U njemu se nalaze razni kablovi, akumulatori, rezervni lap-top i slično. Očekujem da će taj kofer biti zanimljiv službeniku koji radi na kontroli i naravno odmah zaustavlja traku i traži da otvorim kofer. Pita me na Engleskom jeziku šta nosim unutra i ja mu odgovaram. Traži da lap-top koji

17

je zbog zaštite umotan u kartonsku ambalažu odpakujem ali čim sam ja to krenuo da učinim on mi kaže da nije potrebno i pušta me da prođem. Sada moramo čekati da se izvrši rendgenski pregled autobusa zbog čega smo iz njega morali iznijeti apsolutno sve stvari. Naš vozač Senad odvozi autobus ali se odmah vraća nazad. Vratili su ga jer je na jednom sjedištu ostala zakačena kesa sa otpacima. Uvijek se pitam dali su ovakve ili slične rendgenske kontrole ikada otkrile i jednog teroristu ili su namijenjene da zagorčavaju život običnim ljudima. U Saudijskoj Arabiji ponovo pomjeramo naše satove za jedan sahat unaprijed jer smo uši u takozvano „Moskovsko vrijeme“ koje je 3 sata ispred Griničkog vremena. Nakon što je završena kontrola autobusa ostaje da Safet obavi sve ostale formalnost i naravno plati taksu za svakog hadžiju. Za to vrijeme mi večeramo. Aktiviram Saudijsku GSM karticu i konektujem se na internet. Radi bez problema i šaljem prvi izvještaj i fotografije iz Saudijske Arabije. Malo prije ponoći napuštamo granicu i vozimo se prema Tabuku.

03. Novembar 2010.

Danas mi je dvadeseta godišnjica braka. Odmah iza ponoći šaljem mojoj supruzi Maidi SMS čestitku. Prije dvije godine hadž smo obavili skupa i išli smo avionom. Ovaj put idem sam i jako mi nedostaje. U Tabuk stižemo pred sabah i tu pravimo prvi odmor. Pijemo čaj u tradicionalnoj arapskoj čajdžinici.

Auto put nas vodi kroz arapsku pustinju. Oko nas je samo kamen i pijesak i tek po neka usamljena oaza. Oko podne već se približavamo Medini. Putokazi su sve češći i među hadžijama se osjeća nestrpljenje. U svim autobusima puštamo kasidu Eldina Huseinbegovića „Ej Medino“ kao i njegovu kratku čestitku hadžijama, Ovu pjesmu je snimio specijalno za naš projekat samo dva dana uoči našeg polaska. Bila je to Samihova ideja koju je na Tarikovu zamolbu Eldin od srca prihvatio. Stižemo na kontrolni punkt odakle nas policija predvodi do Medinetul hudžadž-a. To je mjesto gdje sve hadžije moraju deponovati svoje pasoše. Na GPS-u vidim da se nalazimo samo 7 km od našeg hotela „Jawharetul Rasheed“, ali zbog velike gužve ovdje ostajemo duže od 6 sati. Napokon pred jacijsko vrijeme krećemo prema hotelu. U neposrednoj blizini hotela dočekuje nas Muhamed Halilović koji je tu stigao kao prethodnica, a inače je uposlenik radija BIR.

18

Pokazuje nam prilaz do hotela a na licu mu se vidi da je jako iscrpljen. On i njih nekolicina su morali sve pripremiti od rasporeda soba do organizacije ishrane i mase drugih stvari, i uopće nije čudo što izgleda tako umoran. Pošto je moj GPS ispred hotela poslao posljednju koordinatu gasim ga i pakujem u torbu zajedno sa svom ostalom opremom jer će naši autobusi biti parkirani na parkingu izvan Medine i nećemo ih vidjeti do polaska u Mekku.

Čim smo se smjestili u sobu i osvježili hadžija Seid i ja se zaputismo u Poslanikovu džamiju. Hotel je od nje udaljen samo 150 m i to sa zapadne strane. Odmah pri ulasku u harem vidimo Babus Selam - ulaz u Revdu. Vidjesmo i da nije velika gužva i odmah se zaputismo tamo. Uđosmo u Revdu i brzo nađosmo mjesto gdje smo klanjali dva rekata nafile. Potom se uputismo do mezara Poslanika Muhammeda a.s., poselami smo ga i izađosmo na izlaz Bekiu. Allahu Ekber!!! Za manje od sahat našeg boravka u Medini već smo stajali pred poslanikom i klanjali dva rekata u Revdi. Po povratku u hotel, šaljem izvještaj i fotografije iz Poslanikove džamije. Na web stranici www.zulhulejfa.ba danas je zabilježeno 5970 posjeta.

04.11.2010. – Medina

Hotel Jawharat Al Rashed je moderno zdanje. Vjerojatno bi po europskoj kategorizaciji bio kategoriziran sa 4*. Na ulazu u hotel se nalazi prostrani lobby iz čije sredine se uz stepenice dolazi do restorana. Hotel ima ulaze i izlaze sa dvije strane i veliki broj brzih liftova tako da nema posebne gužve.

19

Ured za hadž se pobrinuo ove godine da obezbjedi za hadžije hotelski smještaj na bazi punog pansiona, što znači da imamo tri obroka dnevno. O odabiru jelovnika je očito vođena posebna briga jer vidim da hrana odgovara našem ukusu. Sve u svemu odmah vidim da je uvođenje ishrane u organizaciju hadža pun pogodak i sjećam se kako smo 2008. godine stajali u redu ispred turskog restorana i čekali da uđemo u njega. Uzimali smo tacne i sa njima se zaklanjali od sunca koje je nemilosrdno pržilo. Jedini problem se javlja u tome što gotovo sve naše hadžije žele da objeduju odmah na početku termina određenog za taj obrok zbog čega se stvaraju nepotrebne gužve. Ured za hadž je obezbjedio posebnu prostoriju u hotelu gdje ćemo mi uspostaviti mobilni centar „Zul Hulejfe“. Kancelarija se nalazi u lobby-ju hotela odmah pored ambulante. Prvih dana ovo je dovodilo do pomalo smiješnih scena kada bi neki od hadžija ušao u našu kancelariju i odmah sa vrata nam se počeo žaliti kako ga bole noge ili nešto drugo, ili da bi mu trebali izmjeriti pritisak. Isto se dešavalo i u ambulanti gdje su neke hadžije od ljekara tražili da im osposobe mobitel ili da ih povežu preko Skype-a sa porodicom. Ambulanta je poslije samo par dana preseljena u za njih uslovniji prostor na desetom spratu hotela i sa tim su prestale ove smiješne scene. Mobilni centar „Zul Hulejfe“ je počeo sa radom 04.11.2010. sa radnim vremenom u dva termina od 9:30 do 11:00 i od 22:00 do 24:00 po Saudijskom vremenu (dva sata ispred Bosanskog vremena). U prvom terminu smo se bavili pomaganjem hadžijama kada su u pitanju problemi sa mobitelima, fotoaparatima, kamerama i sl, dok je večernji termin bio rezerviran isključivo za Skype komunikaciju hadžija sa njihovim porodicama. Prvi dan smo u centru radili samo hadžija Seid i ja do dolaska Sarajevskog konvoja kada nam se pridružio i hadžija Samih. Hadžija Samih je preuzeo spajanje preko Skype-a „autobuskih“ a ja „avionskih“ hadžija. Hadžija Seid je bio zadužen za obavještavanje i zakazivanje termina za Skype komunikaciju za sve hadžije.

20

Danas smo na krovu poslanikove džamije klanjali i džumu namaz.

05.11.2010. – Medina

Posljednji, peti avion sa ovogodišnjim bosanskom hadžijama koji je poletio iz Sarajeva sa 105 minuta zakašnjenja sletio je sinoć oko 19:00 sati na aerodrom u Džidi i evo jutros nakon obavezne i komplicirane pasoške kontrole jutros su stigli u Medinu. To su posljednje ovogodišnje Bosanske hadžije . U Medini hadžije ne propuštaju priliku da obavljaju namaze u Poslanikovoj džamiji. Sinoć smo shvatili smo nam večernji termin nije praktičan jer su hadžije u to vrijeme već odlazile na spavanje pa smo ga promijenili i od danas radimo od 21:00 do 23:00. Hadžije su vrlo brzo počele da se koriste uslugama našeg centra i svaki put kada bi neko od nas u bilo koje vrijeme ušao u našu kancelariju odmah bi se pojavio i netko kome je bilo potrebno aktivirati SIM karticu, podesiti mobitel ili nešto slično. Sreća koja se osjeti kod njih kada im riješite za nas taj tako jednostavan, a za njih naizgled nerješiv problem je najbolja nagrada za ovo što radimo i molim Allaha da nam je upiše u dobra djela. Amin.

06.11.2010. – Medina

Uz dopuštenje Ureda za hadž IZ BiH i uprave hotela "Jawharat El Rasheed" u Medini od danas smo počeli sa čitanjem selama iz knjige gostiju preko hotelskog razglasa. Ovo je izazvalo veliki interes i veliko uzbuđenje među hadžijama. Selame ćemo čitati od sada svaki dan u 12 sati. Večeras sam doživio jedan uzbudljiv susret. Čekajući jacijski ezan u Poslanikovoj džamiji, jedan hadžija pročitavši na mome prsluku natpis Bosna, obrati mi se sa "esselamu alejkum zemljače ". Ništa čudno jer vrlo često u džamiji susrećem bosanske hadžije, ali kada se okrenuh vidjeh čovjeka odjevenog u svijetlo plavo odijelo koje nose hadžije iz Turske. Odgovorih mu na selam i sjedoh do njega. Kaže zove se Ekrem Grenajdin, rođen u Turskoj prije više od 60 godina. Upitah ga kako je naučio naš jezik, a on mi odgovori da je njegov djed 1924. godine napustio Bosnu i da je tada njegov otac imao samo jednu godinu. Ovo me tek zbuni, pomislih u sebi da je on to, mada zvuči da savršeno govori bosanski, možda u nedostatku "prave" riječi napravi pogrešku. Ipak u nastavku on mi objasni da je njegov djed zaista davne 1924. godine emigrirao u Tursku sa kompletnom porodicom bježeći od terora kraljevine Jugoslavije. Sve ove godine sa koljena na koljeno, cijela njegova porodica koja je

21

danas rasuta širom Turske ući svoju djecu da govore bosanski jezik. Ekremova supruga je Turkinja, ali je i ona također naučila naš jezik, kao i njegova dva sina. Ekrem je na hadžu prvi put i kaže mi da je u Turskoj teško doći na red da bi se ponovo posjetila Mekka i Medina u vrijeme hadža. Poslije jacije se poselamismo, razmijenismo adrese i rastasmo, ali teško da ću moči ikada zaboraviti suzne oči ovog mumina u momentu na spomen bosanskih šehida i Srebrenice. Aferim i neka ti je Mebrur hadž Ekreme

Ovaj doživljaj sam morao odmah podijeliti sa posjetiocima naše web stranice.

07.11.2010. – Medina

U okviru organizacije hadža predviđeni su i zijareti Uhudu – mjestu gdje je održana poznata bitka u kojoj je život izgubilo 70 šehida i hzr. Hamza, amidža Muhammeda as te džamijama Kibletejn i Kuba. Džamija Kibletejn je poznata po tome što je u njoj kompletan džemat klanjao prva dva rekata okrenut u pravcu Kudsa, da bi po dobivanju informacije da je stigla objava da je Kibla okrenuta u pravcu Mekke druga dva rekeata ne prekidajući namaza, se kompletan džemat okrenuo za 180 stepeni i klanjao ih u pravcu Bejtulaha u Mekki. Džamija Kuba je prva džamija koju su Poslanik as i ashabi izgradili u Medini nakon Hidžre. Kako će se ovi zijareti obaviti u tri odvojene grupe u tri dana pravimo plan kako ćemo ih pratiti. Prvu grupu koju čine hadžije koje su stigle kopnom danas prati hadžija Samih

08.11.2010. – Medina

Uhud, Kibletejn i Kubu danas zijareti druga grupa koju čine hadžije iz prvog, drugog i pola trećeg aviona a pratio sam ih ja. Napravio sam više od 150 fotografija i oko 60 minuta video zapisa.

22

Danas je u Poslanikovoj džamiji u Medini klanjana dženaza u odsutnosti za majku Sulejman ef. Kurtanovića koji je ovogodišnji vodič na hadžu u autobusu broj 10. Majka ef. Kurtanovića je preselila u Bosni a ovo je bila prilika obzirom da ne može stići u domovinu, da sin isprati majku zajedno sa ostalim kolegama i našim hadžijama iz Poslanikove a.s. džamije dženazom. Neka joj Allah bude milostiv i podari lijepi džennet. Amin.

Pred Akšam zajedno sa Muderis ef., Rasim ef. Brkovićem i Halil ef. Mehanovićem odlazim na ručak u hotel gdje su smještene hadžije koje su stigle u organizaciji Biss Tours-a. Hotel je udaljen svega stotinjak metara od našeg hotela ali je nešto niže kategorije nego hotel Jawharat el Rasheed. Od kako je počeo projekat, stalno dobijamo upite zašto na fotografijama nema hadžija koji su došli u njihovoj organizaciji, a veoma često za Skype komunikaciju dobijemo najavu za nekog hadžiju kojeg nama u našoj bazi podataka i onda se ispostavi da je to hadžija iz ove grupe. Tehnička podrška za hadža je projekat koji se ove godine izvodi isključivo za Ured za hadž Rijaseta Islamske zajednice i to je odgovor koji stalno ponavljamo.

23

09.11.2010. – Medina

Jutros je upriličeno prigodno predavanje na temu "Hadž i Umra" a koje je održao Ibrahim ef. Hadžić. U toku predavanja posebno je skrenuta pažnja na ponašanja hadžija u ihramima i na opšte dužnosti koje se tiču obavljanja hadža i umre. Hadžija Seid je jutros otišao u pratnji treće (posljednje) grupe hadžija koje zijarete znamenita mjesta Medine. Kao i svako jutro i jutros sam snimio izjavu glavnog rukovodioca ureda za hadž i postavio je na server. Dan po dan polahko se privodi kraju naš boravak u Medini. Naš Tuzlanski konvoj polazi ka Mekki sutra odmah iza sabah namaza. Drugi konvoj koji je krenuo iz Sarajeva će krenuti dan kasnije. Avionske hadžije iz prvog i drugog aviona polaze također ka Mekki sutra u poslije podnevnim satima, a hadžije iz ostala 3 aviona u slijedeća dva dana.

10.11.2010. – Put za Mekku

Odmah polije sabaha smo u hotelu obukli Ihrame a nijet za Umru smo donijeli na Mikatu "Zul Hulejfa" po kojem je i naša asocijacija dobila ime. Prije toga ponovo smo morali svratiti u Medinetul hudžadž gdje su vodiči preuzeli naše pasoše. Ovaj put smo se zadržali svega pola sata i nastavili prema Mikatu udaljenome 5 km od ove tačke. U Mikat Zul Hulejfa stižemo za nekih petnaestak minuta.

Moja supruga Maida je prije nego je obavila hadž često sanjala san kako hoda po nekoj njoj tada nepoznatoj džamiji. Kada smo 2008. stigli ovdje na Mikat Zul Hulejfa upozoreni smo da vodimo računa da se ne izgubimo. Ta napomena nije upućena bez razloga jer Mikat se sastoji od nekoliko potpuno jednakih džamija te je vrlo vjerojatno da se možete dezorijentisati. Po ulasku u Mikat vidim da Maida nema nikakvih problema sa orijentacijom i da se ponaša kao da je ovo naš džemat a ne mjesto gdje dolazimo prvi put. Pošto je odvela neke hadžinice do abdestana i pokazala nam kuda se ulazi u koju od džamija upitah kako se tako dobro snalazi, na što mi reče da je to ona džamija koju je stalno sanjala. Ovaj događaj je prvi razlog što asocijacija nosi ovo ime, drugi je što poslije mikata hadžije postaju Muhrimi i za njih počinju da važe ihramske pravila, a što znači da više nema „prazne priče“. Također bitno je i to da kada na nekom internet pretraživaču upišete Zul Hulejfa nećete pronaći preveliki broj stranica, i puno čete lakše pronaći našu web stranicu nego kada bi se na primjer zvali Zemzem, gdje bi vam se otvorili milioni stranica. Zanijetili smo Umru jer postupamo po Temmetu načinu, što znači da ćemo po dolasku u Mekku prvo obaviti Umru, poslije čega skidamo ihrame. Sada uočavam jednu od prednosti putovanja na hadž autobusom u odnosu na putovanje avionom. Od Medine do Mekke

24

prelazimo 480 km u udobnim Centrotransovim autobusima za razliku od „krntija“ koje voze „avionske“ hadžije. Put je protekao zaista lahko i bez ikakvih problema, a svo vrijeme putovanja moj GPS je bio uključen i naš položaj se mogao pratiti na internetu. U hotel „Concord“ u Mekku stižemo oko 21 sat. Nakon kratkog odmora i osvježenja sa kombi vozilima koja je ove godine obezbjedio ured za hadž odlazimo u Harem da obavimo Umru. Gotovo iz svake tačke u Mekki se uočava veliki sat koji je izgrađen prije par mjeseci i stavljen u funkciju. Sat se nalazi na visini višoj od 800 m i sada je to najviši sat na svijetu. Po dolasku pred harem klanjamo jaciju.

Vraća mi se sjećanje na moj prvi susret sa Kjabom. Sjećam se ushićenja i moje zbunjenosti kada sam je prvi put ugledao. Ovaj put nisam zbunjen ali nisam ni malo ravnodušan. Saznanje da tek svaki 700-ti musliman u svijetu ima priliku da jednom u životu dođe ovdje, a da se meni to dešava već drugi put stvara u meni nevjericu. Nakon prva dva kruga tavafa dr. Fazlić nam govori da jednu hadžinicu moramo izvesti van jer je bolesna. Zaista kada smo joj prišli izgledala je kao netko ko bi se svakog trena mogao srušiti i izvodimo je na vanjsku stranu tavafa. Na neki čudesan valjda samo Allahu dž. š. poznat način ona se oporavlja i obavlja tavaf a potom i Sajj bez ikakvih problema. Allahu Ekber!!!

25

Pošto smo obavili Umru odlazimo na mjesto gdje su trebali da dođu naši kombiji, ali pošto se oni ni poslije sat čekanja nisu pojavili, hadžija Seid, ja i još par hadžija sjedamo u taksi i odlazimo u hotel. Ispred hotela vidim kombije uredno parkirane kao da su završili svoj posao za danas. Na recepciji od recepcionara hotela tražim da odmah zove vozače i da ih uputi pred Haremu što on i čini.

11.11.2010. – Mekka

Nakon što smo obavili Umru u hotel smo se vratili prije sabaha. Ošišali smo se i skinuli ihrame koje ćemo ponovo obuči 8. zul hidže uoči izlaska na Arefat. Nakon sabaha legli smo da spavamo i probudi smo se tek oko 11 sati. Hotel Concord je moderan hotel. Sastoji se iz dvije kule između kojih je smješten restoran. U hotelu nemamo kancelariju kao što je to bio slučaj u Medini već imamo obezbjeđen stol na recepciji hotela. Internet veza je dobra i bez problema ćemo ostvarivati Skype komunikaciju. Jedina mana ovog hotela je to što je od harema udaljen 4,5 km i što će to sve nas spriječiti da većinu namaza obavljamo u Haremu.

Oko 23 sata hadžija Seid i ja se kombijem prebacismo se do harema. Dok ulazim u Harem razgovaram sa svojom majkom. Ona mi kaže da je moj brat Nedžad također stigao u Mekku i

26

poručuje mi da ga nađem. Ovaj njen zahtjev me nasmijao i objasnih joj da je među par miliona ljudi nemoguće pronaći nekoga i baš dok sam to prepričavao hadžiji Seidu ispred mene, malo sa desne strane ugledah brata i snahu. Pokušavam da ih dozovem ali me oni ne čuju. Uspio sam nekako da se proguram do njih i tek kada stadoh direktno ispred oni me ugledaše. Stvarno je majčina dova najjača. Allahu Ekber!!!

Brat je stigao kao gost kralja i upravo su obavili Umranski tawaf. Prođosmo sa njima do Sajj- a gdje stadosmo uz jednu česmu sa Zemzem vodom i malo se ispričasmo a onda on krenu da obavi Sajj sa svojom grupom, a hadžija Seid i ja uđosmo da obavimo Tawaf nafilu. U večernjim satima stigao je i Sarajevski konvoj te nam se pridružio i hadžija Samih.

12.11.2010. – Mekka

Danas je petak. Oko 11 sati odlazimo na džumu u harem. Taksista nas zbog velike gužve vozi dužim putem i dolazimo sa istočne strane Harema. Već je ogromna gužva i na nekih 100 m od harema prostiremo serdžade u već gotovo ispunjenom saff-u.

27

Nakon džume hadžija Samih odlazi u Harem a hadžija Seid i ja odlučismo da idemo pješke do hotela. Nećemo ići kroz tunel kraćim putem već prolazimo sa istočne na zapadnu stranu harema i obilazimo brdo u kojem su izgrađeni tuneli. Dvadeset minuta prije ikindije dolazimo do velikog tržnog centra „Bin Dawood“ koji se nalazi na oko 300 m udaljenosti od poznate džamije Bin Baz. Ulazimo u centar i taman kada smo imali namjeru da ga napustimo kako bi smo stigli na ikindiju u džamiju ugledasmo kako uposlenici u marketu užurbano šire tepihe kako bi posjetioci klanjali namaz. Prvi put u životu sam klanjao jedan namaz u samoposluzi između gondola sa raznom robom. Allahu Ekber!!! Na putu do hotela srećemo trojicu hadžija sa Kosova koji su se izgubili. Na žalost nismo im mogli mnogo pomoći jer oni nisu imali niti jedan podatak koji bi bio dovoljan da pronađemo njihov hotel. Pokazali smo im pravac harema i preporučili da je najbolje da uzmu taksi i da se upute nazad u Harem i da tamo možda pronađu nekoga od hadžija sa Kosova.

13.11.2010. – Mekka

Projekat „Tehnička podrška za hadž“ teče u najboljem redu. Danas pripremamo opremu za izlazak na Arefat. Provjeravamo akumulatore, kablove, modeme i solarne panele. Svjestan sam da sve ovo što smo do sada uradili nije toliko bitno koliko je bitno da na Arefatu sve teče po planu. Ja i hadžija Seid ćemo na Arefatu boraviti sa avionskim hadžijama, dok će hadžija Samih boraviti u logoru gdje su smještene autobusne hadžije. Ova dva logora su međusobno udaljena 3 km. Za svaki slučaj odlučujemo da nabavimo Data kartice još jednog Saudijskog telekom operatera, kako bi smo bili što sigurniji da ćemo imati dobru internet konekciju. Poslije podne odlazimo u jedan veliki tržni centar gdje kupujemo sjedaljke i male stoliće na koje ćemo postaviti netbook-e kako bi ih zaštitili od prašine. Poslije radnog vremena malo prije ponoći odlazimo u Harem. Idemo pješice i u Harem stižemo za sat i dvadeset minuta. Ovu relaciju smo ranije prelazili mnogo brže ali Mekka je sada puna hodočasnika a automobili su parkirani na svim mogućim i nemogućim mjestima pa ih stalno moramo zaobilaziti. Pošto smo obavili nafilu Tawaf izlazimo na krov Harema. Do sabaha je ostalo gotovo 4 sata. Uzimam Kur'an i učim suru Jasin a nakon toga namještamo serdžade uz jedan zid i uspijevamo odspavati duže od jednog sata. Pošto smo se probudili odlazimo do česme sa zemzemom i uzimamo abdest te prilazimo do same ograde odakle gledamo na Kjabu. Pošto smo klanjali sabah pješke se vraćamo u hotel.

14.11.2010. – Mekka

Jutro u Mekki protječe u pripremama naših hadžija za predstojeće dane. U večernjim satima hadžije ponovo oblače ihrame, nijete hadž i odlaze na Arefat. Atrefat je od našeg hotela udaljen 12,8 km za hadžije koje su stigli avionom odnosno 14,3 km za hadžije koje su stigli autobusom. Danas naš mobilni centar neće raditi jer je sve podređeno pripremama za izlazak na Arefat, ali poslije ikindije puštamo preko projektora naš film „Temettu' hadž u 17 koraka“. Kako se naš punkt nalazi na recepciji u blizini prolaza kojim se ide do restorana stvara se velika gužva od hadžija koji gledaju film i zbog toga nas obezbjeđenje hotela moli da se premjestimo u hotelski restoran i da tamo vršimo projekciju. Naravno to i činimo i puštamo ga za vrijeme večere.

15.11.2010. – Arefat

Na Arefat sam krenulo sa prvim autobusom odmah poslije ponoći i na cilj smo stigli za 42-a minuta. Smještam se u šator zajedno sa ljekarskom ekipom odmah pored centralnog šatora gdje će biti smješten Naibu Reis Ismet ef. Spahić.

28

Dr. Mehmed Kulić me poziva da pogledamo kakav je kvalitet vode u buradima koja se nalaze u svakom šatoru. Uvijek se raspravlja oko toga da li je voda kojom su napunjeni Zemzem ili je to neka druga voda. Definicija pitke vode kaže da mora biti bez boje, mirisa i okusa, ali Zemzem voda nije obična voda. Smatram da je ne mogu zamijeniti niti sa jednom drugom vodom i tvrdim da u buradima (barem onim iz kojih sam ja pio) voda nije Zemzem. Doktor Kulić i ja otvaramo jedno bure i vidimo u njemu talog, nakon čega doktor upozorava hadžije da ovu vodu piju samo u iznimnim slučajevima. Nakon sabaha postavljam iza šatora solarni panel. I hadžija Samih u logoru sa „autobusnim hadžijama“ i ja ovdje u logoru sa „avionskim“ hadžijama imamo po jedan električni agregat na solarni pogon. Potrebno je samo rastvoriti ga i razvući kablove, a naravno ne treba zaboraviti ni postaviti upozorenje da je panel jako vruć i da dodir može izazvati ozbiljne opekotine“. Ovo upozorenje smo napisali na našem i na engleskom jeziku kako bi upozorili hadžije koje prolaze pored njega. Konekcija na internet radi savršeno. Najprije se hadžijama obraća Muderris ef. i u dogovoru sa Tarikom probam da ostvarim direktan prijenos i njegovog vaza i to mi odmah uspijeva. Allahu Ekber!!! Hadžijama se obratio ambasador BiH u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić, a potom je hutbu održao Naibu Reis Ismet Ef. Spahić. Direktan prijenos njegove hutbe je pretilo 122 posjetioca web stranice zulhulejfa.ba iz Bosne, Kanade, Njemačke, Danske i Velike Britanije.

29

Na Arefatu smo klanjali spojeno podne i ikindiju u podnevsko vrijeme. Malo iza podneva prilazi mi jedan hadžija. Zove se Izet Kastrat i osnivač je udruženja Al Kiram iz Austrije preko kojeg naši dijasporci iz ove zemlje dolaze na hadž. Poziva me da posjetim njihov logor. Napuštam zaštitu od sunca koje mi pruža šator i krećem sa njim. U njihovom logoru nailazim na hafiza Aziza Alija koji je im je jedan od vodiča i snimam njegovu izjavu koju ču postaviti na našu web stranicu. Po povratku do našeg logora palim GPS i vidim da moram preći 980 m kako bih stigao u svoj šator. Pred Akšam svi smo ustali i okrenuli se prema Kibli učeći Arefatsku dovu za hafizom Ismet ef. Spahićem.

Imao sam nijet da odem i na Brdo Milosti te da tamo predam Hatmu koju sam proučio za mog rahmetli oca Sulejmana, ali udaljenost do njega je 2,8 km i Resul ef. Alić mi predlaže da je predamo ovdje na što odmah pristajem. On poziva hafiza Hikmeta Džonku i Muri sef. Lopo da nam se pridruže te sjedosmo u šator i proučismo kratke sure nakon čega Resul ef. prouči dovu. Neka ih Allah dž.š. nagradi za ovo i na ovom i na onom svijetu.

30

Sa Arefata prema Muzdelifi udaljenoj nešto manje od 6 km hadžija Seid i ja smo krenuli posljednjim autobusom. Solarni panel i dva akumulatora, koja nam više neće biti potrebni, smo zahvaljujući Uredu za hadž vozilom poslali u naš hotel. Dok putujemo prema Muzdelifi vidim da je broj autobusa osjetno manji nego kada sam bio tu prije dvije godine. Očito je da je izgradnja monorail željeznice, ili kako je zovu „Voz za sveta mjesta“ u mnogome uticao na to. Ove godine u funkciji je bilo samo 30 % kapaciteta ove željeznice od Arefata do Mine i mogli su ga koristiti samo hodočasnici iz zemalja zaliva. Kada bude u potpunosti završen povezivat će Mekku i Arefat. Dok prilazimo Muzdelifi javlja mi se brat Nedžad. On je već na Muzdelifi i pokušava mi objasniti gdje se nalazi. Tražim da mi pošalje koordinatu i ja je unosim u svoj GPS. Vidim da smo udaljeni 840 m. Kako se autobus kreće ta se razdaljina smanjuje do 350 m nakon čega mi pokazuje da se on nalazi južno u odnosu na pravac kojim se mi krećemo. Na Muzdelifi je izgrađeno nekoliko paralelnih cesta i očito je da se ne nalazimo na istoj, pa se dogovaramo da se nađemo u toku dana u Mekki. Na Muzdelifi klanjamo spojeno Akšam i Jaciju u jacijskome vremenu poslije čega nalazimo prostor gdje ćemo se odmoriti i sačekati vrijeme za polazak prema Mini. Koristim priliku da se konektujem na Internet i pošaljem fotografije koje sam upravo napravio.

16.11.2010. – Put ka Mini i Mekka

Prema Mini polazimo u 0:30 sati. Milioni hodočasnika u kolonama idu prema Džemretima gdje će obaviti obred kamenovanja velikog džemreta. Udaljenost od mjesta gdje smo odmarali do Džemreta je 3,8 km i ovu dionicu prelazimo pješke. Usput se odmaramo samo jednom i oko 3 sata ujutro u daljini se nazire osvijetljeni i zadivljujući betonski objekat Džemreta na Mini.

31

Već od ranije znamo da prilikom kamenovanja džemreta treba preći na udaljeniju stranu jer je tu gužva neusporedivo manja. Nakon što smo obavili ovaj obred ostaje nam još da pređemo pješke relaciju od 800 m do našeg hotela. Po dolasku u hotel se šišamo i skidamo ihrame. Šaljem posljednje fotografije koje sam snimio i objavljujem izvještaj, klanjam sabah i onda tonem u san. Budim se oko 10:00 sati. U hotelskom restoranu vlasnik hotela je pripremio iznenađenje za hadžije. Obilna trpeza gdje se između ostalog nalaze i dvije pečene deve. Tu je i mnoštvo slastica od kojih su neke ukrašene sa Bosanskim zastavama.

Posebnu pažnju među hadžijama izazivaju bajramske čestitke ispisane po zidovima a posebno jedna na kojoj piše „Bajram Bajrić“?!

32

Poslije ručka odlazimo u Harem da obavimo hadžski Tavaf i Sajj i ostajemo u Haremu do iza jacije. Naš mobilni centar ponovo radi u istom radnom vremenu. Dobijamo veliki broj Skype poziva i pokušavamo da što više hadžija spojimo sa njihovim porodicama. Sada već same hadžije dolaze i čekaju jer znaju da će ih netko pozvati. Zbog velikog interesa radimo do iza ponoći sve dok je i posljednji hadžija koji je očekivao poziv bio pored našeg stola.

17.11.2010. – Mekka

Danas mi je u hotel došao brat Nedžad pa smo skupa popili kahvu. Poslije Ikindije hadžije Samih, Seid i ja smo otišli ponovo na džemreta gdje smo obavili obred drugog bacanja kamenčića. Ovaj se obred mora obaviti između podneva i akšama. Za razliku od prvog bacanja kada smo kamenčiće bacali samo na veliko, danas smo kamenovali sva tri džemreta.

33

Poslije radnog vremena, pred samu ponoć sam pješke odlazim u Harem. Obavljam još jedan Tavaf nafile i izlazim na krov harema gdje čekam sabah namaz poslije čega se ponovo pješke vračam u hotel.

18.11.2010. – Mekka

Danas smo obavili i treći obred bacanja kamenčića na Mini na isti način kao i prethodni dan. Ovaj dan na Mini i u Harem je najveća gužva jer većina hadžija boravi na Mini i danas poslije podne namaza polaze da obave obred kamenovanja šejtana nakon čega odlaze u Harem gdje obavljaju hadžski i oprosni tavaf. Na ovaj dan su se ranije najčešće dešavale nesreće, ali danas izgradnjom mostova na džemretima mogućnost da se desi nesreća je svedena na minimum. Što zbog gužve, a što zbog nesnosne vrućine odlučujemo da na Minu krenemo nakon Ikindije. U prilog nam ide i to što se naš hotel Concord nalazi na udaljenosti od svega 800 m od Džemreta. Izlazeći iz džamije Faki, a koja se nalazi odmah uz naš hotel vidim da su se na nebu pojavili oblaci. Za nepunih 10 minuta počela je da pada kiša koja je za pola sata izazvala pravi potop.

34

Izdana je fetva da se zbog ovakvih vremenskih neprilika obred može obaviti i poslije akšama, ali odlučujem da obučem kabanicu i da se uputim prema džemretima. Najveća opasnost u ovom slučaju je da u vodi ugazim na nešto što bi me moglo posjeći.

Dolazim do pokretnih stepenica kojima se penje na više mostove i vidim da ne rade. Razmišljam o tome. Konstruirane su za ovaj dan, dan kada je najveća gužva i svrha im je da ubrzaju kretanje hodočasnika, ali baš danas pada kiša i one ne mogu biti u funkciji. Dok sam išao prema džemretima većinom sam trčao jer nisam želio da uđem u akšamsko vrijeme. Pošto sam obavio obred i stigao na pola puta do hotela začuše se akšamski ezani. Allahu Ekber!!!

19.11.2010. – Mekka

Ovo je posljednja stranica dnevnika koju pišem u Mekki ove godine. Budim se na sabah kao i svako jutro, ali danas nije dan kao i svaki drugi. Danas je petak 13.Zul hidže, ili 19. novembar. Danas je dan kada moram obavit oproštajni Tawaf i ponovo se oprostiti od Kjabe. Hadžije masovno napuštaju Mekku. Znam da će neki reći vidi koliko smeća je ostalo za njih, umjesto da kažu vidi kako brzo su čistaći izašli na ulice i ubrzano ih čiste. Znam već sutra ili možda prekosutra kada mi budemo negdje u Siriji ili Jordanu ove ulice će biti potpuno čiste. Danas je Džuma. Dva sata ranije dolazimo pred Harem. Sa svih strana se slijevaju hodočasnici. Kažu da nas ove godine ima više od 4 miliona. Znam da će opet oni sa negativnom energijom reći „uhh kakva gužva“ umjesto da kažu Mašalah koliko muslimana na jednome mjestu. Koliko muslimana na jednome mjestu a nema ni ružne riječi među njima, a kamoli da se međusobno ubijaju. Allahu Ekber Pronalazimo valjda jedini ulaz u Harem koji nije već zatvoren. Svi bi mi da klanjamo Džumu do Kjabe. Korak po korak i već sam u prostoru tawafa. Skoro je podne, sunce je u zenitu a meni kojem uvijek smeta jako sunce danas ne smeta ništa. Tawafim nafilu za mog prijatelja koji je preselio na ahiret uoči Razmazana. Tawafim sa pogledom u Kjabu. Kakav je to magnet koji nas tako privlači. Do Džume je još pola sata ali se uz samu Kjabu već prave safovi. Zastajem i sjedam u peti saff od Kjabe. Klanjam Džumu na 5 ili 6 metara od Šamskog čošeta. Allahu Ekber

35

Nastavljam Tawaf nafilu i klanjam dva rekeata iza Mekami Ibrahima. Pijem Zemzem, taj mehlem za dušu i tijelo i obavljam oprosni tawaf. Selam Kjabo, ja sada idem kući u Bosnu, ali ako ikada opet dobijem poziv od Allaha dž.š, ja ću se odazvati: Lebbejkellahumme lebbejk. Lebbejke la šerike leke lebbejk. Innel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulk. La šerike lek.” Ovu stranicu dnevnika sam morao odmah podijeliti sa posjetiocima naše web stranice

20.11.2010. – Polazak kući

Oko 5:30 napustili smo hotel i krenuli kući. Stvari smo u autobuse ubacili dan ranije, tako da smo jutros samo klanjali sabah i uzeli lični prtljag koji ćemo nositi sa sobom.

Dok napuštam Mekku i prolazimo pored Mikata Aišine džamije na vrhu jednog brda sa lijeve strane vidimo kraljev dvorac. Podsjeća me na objekte koje sam viđao u Grčkoj i u Egiptu za koje se zna iz kojih su razloga napravljeni. Naše slijedeće konačište je Amman u Jordanu i do njega moramo preči 1300 km.

36

Ponovo prolazimo pored Mikata Zul Hulejfa i Medine i tek povremeno se zaustavljamo kako bi smo obavili namaz. Svaki put kada nastavljamo putovanje vodič u našem autobusu Salih ef. Hrnjić počinje sa zikrom i puni nam dušu da lakše podnosimo putovanje. U noćnim satima stižemo na granicu Saudijske Arabije i Jordana i zadržavamo se mnogo kraće nego u dolasku.

21.11.2010. – Amman

Satove pomjeramo za jedan sahat u nazad jer mijenjamo vremensku zonu i tražimo mjesto gdje bi smo klanjali sabah. Safet ef. traži da provjerim u koje vrijeme na ovome mjestu izlazi sunce. Jedna od korisnih stvari na GPS-u je i to što tačno odredi vrijeme izlaska i zalaska sunca na svakoj lokaciji na svijetu. Nemamo više vremena da tražimo mesdžid i konvoj se zaustavlja u zaustavnoj traci auto puta gdje doživljavamo nešto nezaboravno. Hadžije iznose i prostiru serdžade i deke i klanjamo sabah u pustinji. Allahu Ekber!!!

U Amman smo stigli oko podneva. Smješteni smo u istim hotelima kao i prilikom dolaska. Ovaj put imamo više vremena i hadžija Seid i ja najprije odlazimo taksijem do tržnog centra „Mekka“ udaljenog 8 km zapadno od našeg hotela. Pošto smo se vratili u hotel ponovo uzimamo taksi i odlazimo u stari dio Amanna tako zvani „Donji grad“. Ovdje se nalazi najstarija džamija u Jordanu „Kralj Husen“ izgrađena na mjestu džamije koju je napravio kalifa Omer r.a. U džamiji klanjamo jaciju a onda odlazimo da se počastimo čuvenim Jordanskim slasticama. Jordan je jedna od najpoznatijih zemalja na svijetu po izradi zalivenih slastica. Oni su od toga napravili umjetnost i osim izvrsnog ukusa sve to i jako lijepo izgleda.

37

Vraćamo se u hotel oko ponoći.

22.11.2010. – Kroz Jordan i Siriju do Damaska

Tačno u 7 sati napuštamo hotel Palmyra u Ammanu. Vozimo se bez zaustavljanja do Jordansko – Sirijske granice. Jordanski granicu prolazimo relativno brzo i onda naravno čekamo već poznate procedure na Sirijskoj strani. U blizini se nalazi mesdžid u kojem klanjamo podne. Na granici pronalazimo i FreeShop koji se ni po čemu ne razlikuje od evropskih FreeShop-ova. Danas na Sarajevski aerodrom trebaju sletjeti prva dva aviona sa hadžijama i Tarik mi javlja da prvi avion kasno 4 i po sata. U Damask stižemo pred Akšam namaz i cilj nam je da ga klanjamo u poznatoj Velikoj Emevijskoj džamiji. Od mjesta gdje smo izašli iz autobusa do džamije prolazimo kroz čuveni Šamski Souk. Tu se prodaje sve i svašta i proteže se do ulaza u džamiju. Ova džamija je remek djelo islamske arhitekture i je jedna od najvećih i najstarijih džamija na svijetu. Locirana na najvažnijem dijelu starog dijela grada. Ima veliku arhitektonsku i arheološku vrijednost.

38

Džamija u svojoj unutrašnjosti ima turbe za koju se tvrdi da se u njemu nalazi glava Jahje a.s. koji je poštovan kako od muslimana tako i od kršćana. Glava je pronađena u iskopavanjima prilikom izgradnje džamije. Veliku važnost ovoj džamiji pripisuju i šitski muslimani radi toga što se u njoj nalaze glave Hasana i Husejna, koji su unuci Poslanika Muhammeda as. U Džamiji se nalazi i grob Salahudina Ejubije, slavnog islamskog vojskovođe.

Par minuta pošto smo stigli pred džamiju sa munara se začuo ezan. Ezan se ovdje ući horski i to do sada nisam imao priliku nigdje da čujem. Vrijeme između akšama i jacije hadžija Seid, Doktor Fazlić i ja provodimo u razgledanju prodavnica u Souku. Kupujemo neke suvenire i vračamo se u džamiju gdje klanjamo jaciju nakon čega odlazimo do mjesta gdje će stići naši autobusi. Mnoge hadžije su ovdje kupile mnoštvo robe i zaista ne uspijevam da shvatim kako im je to uspjelo za ovako kratko vrijeme. Poseban problem je što će sve te stvari morati sada unijeti u autobus i držati pored sebe sve do Bosne jer su prtljažnici već odavno puni. Sada je pred nama noćna vožnja kroz Siriju i Tursku sve do Nevšehira gdje imamo slijedeće konačište. Provjeravam GPS i vidim da radi ispravno, što znači da svako može vidjeti gdje se nalazimo.

23.11.2010. – Kroz Siriju i Tursku do Nevšehira

Pred sabah smo stigli na granicu Sirije i Turske. Sabah smo klanjali u mesdžidu na Sirijskoj strani. Nakon par sati izlazimo iz Sirije i bez većeg zadržavanja ulazimo u Tursku. Prijelaz se nalazi na nadmorskoj visini od 1112 m.n.m i veoma je hladno. Kroz Tursku prelazimo još oko 300 km i stižemo u mjesto Urgup 18 km od Nevšehira gdje se smještamo u hotel Surban. Osjeća se nervoza među hadžijama i neki čak pitaju zašto moramo noćiti ovdje i zašto ne idemo pravo za Bosnu??? Nekim drugim opet smeta što u blizini nema radnji ??? Dok smo prilazili Ugrupu u daljini vidim planinu koja jako liči na vulkan i tražim na internetu nešto o tome. Pronalazim da su kompletan pejzaž kroz koji upravo prolazimo formirale snažne eksplozije vulkana Erdžijas. U stijenama specifičnih oblika, uglavnom šiljatih, nekadašnji stanovnici izdubili su stanove, crkve, tj. napravili su cijele gradove. Gradove su također napravili i ispod zemlje. Danas se u ovim stijenama nalaze brojni luksuzni hoteli koji posebno u ljetnim mjesecima privlače veliki broj turista. Hotel Surban je također luksuzno zdanje i idealno mjestu za nama prijeko potrebni odmor nakon prethodne veoma naporne etape.

39

24.11.2010. – Kroz Tursku

Doručak u hotelu Surban u Ugrupu je vjerojatno najbolji koji je poslužen hadžijama od polaska na hadž. Jutros su sve hadžije svježe i zadovoljne. Svi su svjesni da im je odmor i te kako prijao. Napuštamo Ugrup u 11 sati i krećemo prema gradu Dželaludina Rumija Mevlane – Konji. U Konju stižemo 15 minuta pred akšam. Još od one kiše u Istanbulu imam problem sa cipelom koja je pukla. Pokušao sam odmah u Istanbulu da kupim druge. Moj prvi ulaz u jednu Stanbolsku prodavnicu je bio više nego optimističan i počeo sam da razgledam i da biram kakve cipele da kupim. Kada bih zatražio broj 46 trgovac bi se samo snebivao. Na kraju ga upitah ima li on uopće ikakve cipele broj 46 a on naravno odgovori da nema. Dalje traženje cipela se svelo da uđem u radnju i pitam ima te li ikakvu obuću broj 46. Nisam imao sreće. Kažu da je u Konji ponuda puno bolja. Doktor Fazlić me ubjeđuje da ćemo za ovih pola sata do akšama već kupiti nove cipele. I stvarno odmah u prvoj radnji, na kojoj je uzgred bila okačena i Bosanska zastava nađoh ne jedan već dva para cipela. Oba para sam platio ukupno 50 eura. Vratismo se za manje od 15 minuta do Mevlanine džamije. Odmah uz džamiju se nalazi i Mevlanin muzej. Safet ef. uspijeva dogovoriti sa direktorom muzeja da produži radno vrijeme kako bi smo ga posjetili nakon čega se vračamo u džamiju i klanjamo akšam i jaciju. Sjetio sam se da sam prošle godine pronašao „live kameru“ u Konji koju sam povezao na našu web stranicu. Preko nje sam prošle godine vidio dolazak Centrotransovih autobusa pred džamiju. Tražim pogledom kameru i vidim da se nalazi tačno pored našeg autobusa. Odmah pozivam Tarika i objašnjavam mu kako će uključiti ovu kameru. O ovome obavještavam i Sefet ef. koji to saopštava preko razglasa u džamiji. Svako tko je želio tog momenta je mogao posmatrati naše hadžije koje su se okupljale oko autobusa. Prema komentarima koje sam pročitao na našoj Facebook stranici mnogi su uspjeli vidjeti svoje hadžije. Do 22 sata obilazimo Konju. Ovo je zaista prekrasan grad i zaista bi bilo divno kada bi čovjek mogao provesti u njemu bar nekoliko dana.

40

Iz Konje nastavljamo naše putovanje kroz Tursku prema Istanbulu našem posljednjem konačišnu pred povratak u Bosnu.

25.11.2010. – Istanbul

U Istanbul stižemo u jutarnjim satima. Napolju pada kiša. Na internetu vremenska prognoza ponovo predviđa kišu. Ovaj put smo smješteni u hotelu Grand Tahir koji se nalazi na Laleli. Nakon što šaljem fotografije i izvještaj klanjam podne i tonem u san. Pred ikindiju se budim i prema dogovoru sa hadžijom Seidom i doktorom Fazlićem odlazimo tramvajem do Bayazita gdje posjećujemo čuvenu Kapali Čaršiju, nakon čega se spuštamo kroz Misir Čaršiju do zaliva Zlatni Rog.

Vrijeme je vedro i meteorolozi su ovaj put pogriješili. Ovaj dio Istanbula se zove Eminonu i tu u džamiji Jeni klanjamo akšam poslije čega vodim doktora do mjesta u neposrednoj blizini gdje se prodaju najbolji rahat lokumi u Stanbolu (po mom mišljenju). Sjedamo u tramvaj i vozimo se 4 tramvajske stanice do Sultan Ahmeta, gdje u čuvenoj Sultan Ahmetovoj Plavoj džamiji klanjamo jaciju. U hotel smo se vratili pješice.

41

26.11.2010. – Kroz Tursku i Grčku

Istanbul napuštamo u 10 sati. Ovo je peti petak kako smo krenuli iz Bosne. Džumu klanjamo u malome mjestu Silviri na nekih 80 km od granice sa Grčkom. U nastavku puta počinje da pada kiša. U jednom momentu ta se kiša pretvara u pravu bujicu i cesta kojom se vozimo više liči na rijeku nego na auto put.

Srećom prolazimo taj dio i dolazimo na granicu Grčke i Turske. Kao i uvijek do sada na Turskoj granici nemamo nikakvih problema. Nažalost sa Grčkom nismo bili takve sreće. Ispred nas su dva autobusa iz Moldavije. Grčki carinici u njima otkrivaju skrivenu robu (navodno zlato) i onda vrše detaljan pregled tih autobusa koji traje više od 4 sata. Pregled naših autobusa je bio vrlo kratak, najviše zahvaljujući Ibrahimu Kerli iz Centrotransa koji očiti zna kako se dogovara se carinicima u Europskoj Uniji. Carinik koji je ušao u naš autobus je bio vidljivo pod utjecajem alkohola ali nam je nazvao Selam Cijelu noć bez zaustavljanja se vozimo kroz Grčku.

27.11.2010. – Kroz Makedoniju i Srbiju do Tuzle

Grčku i Makedoniju smo prošli bez problema i stižemo na granični prijelaz Preševo između Makedonije i Srbije oko 9 sati. Na izlazu iz Grčke ponovo smo vratili satove za jedan sahat unazad jer smo ušli u srednje-evropsku vremensku zonu. Sada je vrijeme na našim satovima jednako kao u Bosni. Nakon nešto više od dva sata vožnje ulazimo u Srbiju. GPS pokazuje da se do džamije Princ Abdulah u Tuzli moramo voziti još 597 km. Od ovog momenta ću biti stalno On line. Odmah stiže nekoliko poziva preko Skype. Jednog hadžiju koji je u mome autobusu spajam sa njegovim sinom koji me je pozvao preko Skype-a. Puštam u autobusu i direktan prijenos hadž biltena Radija BIR koji čitaju vijesti sa naše strane. Kroz Srbiju nas kao i u odlasku prati policija i prvi odmor od sat vremena pravimo u mjestu Predejane.

42

Nešto poslije 16 sati prolazimo kroz Beograd. Na izlazu iz glavnog grada Srbije pravimo posljednju pauzu i nastavljamo put prema graničnom prijelazu Rača. Hadžije jedva čekaju da vide svoje najmilije. Čitam komentare na našem Chat room-u i na našoj Facebook stranici. Mnogi se već spremaju da krenu pred džamiju i da dočekaju hadžije. Na graničnom prijelazu Rača gotovo bez ikakvog zadržavanja ulazimo u Bosni. Na granici nas dočekuju Muderris ef. Halilović i Rasim ef. Brković iz Ureda za hadž. Od Tuzle nas dijeli još 92 km. Znam da su svi nestrpljivi i od sada objavljujemo koordninate svakih 10 minuta. Prolazimo Bijeljinu. Čitam na našoj Facebook stranici da je to znak za mnoge da krenu pred džamiju Princ Abdulah na doček.

20:30 – Tuzla

Ulazimo u Tuzlu. Salih ef. i mi svi za njim učimo tekbire. Mnoštvo je ljudi pred džamijom. Tekbiri, žamor i sirene autobusa izazivaju u meni rast adrenalina.

Evo nas stigli smo tamo odakle smo pošli prije 32 dana. Hadžije prema utvrđenome protokolu preuzimaju svoje stvari i selamim se sa svima. Mene do moje kuće dijeli još 120 km i u Sarajevo stižem u vozilu sa Muderris ef. i Rasimom malo prije ponoći.

43

I nešto za kraj

Prije nego li zaklopim dnevnik moram još nešto da napišem. Sarajevski konvoj je stigao pred džamiju Kralj Fahd u Sarajevu sutradan 28.11.2010. godine u 19:10 sati. Sa njihovim dolaskom naš projekat je uspješno završen.

Za vrijeme hadža i trajanja našeg projekta „Tehnička podrška za hadž 2010.“ naša web stranica www.zulhulejfa.ba je imala 112683 posjete iz 47 zemalja svijeta.

44

Naša Facebook stranica je dobila 1283 nova člana. Sve ovo ne bi smo ostvarili bez podrške dobrih ljudi i prije svega smo zahvalni Fabrici Duhana Sarajevo i njihovoj direktorici marketinga Džejni Bajramović, koji su nas prvi materijalno pomogli ne uslovljavajući to ni na koji način. Hvala i BH Telekomu i Centrotransu koji su nas također materijalno pomogli, kao i Općini Novo Sarajevo čije smo prostorije koristili za održavanje sastanaka i priprema za projekat mada svi znamo da: SVA HVALA I ZAHVALA PRIPADA ALLAHU DŽ.Š. STVORITELJU SVIH SVJETOVA ČIJOM ODREDBOM SMO OVAJ PROJEKAT ZAPOČELI I ČIJOM VOLJOM SMO GA USPJEŠNO PRIVELI KRAJU.

Posvećeno mome rahmetli ocu Sulejmenu Mehmeda Koldži od kojeg naslijedih ljubav prema

tehnici i novim tehnologijama.

Đevad Koldžo