TWAIN: DOŽIVLJAJI H U C K L E B E R R Y J A F I N N A

» D O B R A K N J I G A « — L E K T I R A Z A V I R A Z R E D O S N O V N E Š K O L E

UREDNIKBRANKO PERICA

IZDAVAČKO PODUZEĆE »ŠKOLSKA KNJIGA«, ZAGREB

MARK TWAIN

DOŽIVLJAJIHUCKLEBERRYJA FINNA

( IZBOR)

PREVEO I PRIREDIOIVO ZALAR

x neizmijenjeno Izdanje

ZAGREB 1978

Stručni recenzenti Neda Bendelja i Vojislav Tomić

Ilustrirao Bruno Bulić

Nacrt za naslovnu stranu Boris Dogan

Odobrio Savjet za prosvjetu NBH rješenjem br. 07-3894/1 od 30. X 1961.

Tisak: NIŠRO -VJESNIK« - OOUR TMG - pogon VŽ, Zagreb - 1978.

T W A I N 1835—1910

Bujne mašte, duhovit, s priro­đenim smislom za šalu i neobično razvijenim osjećajem za sve one suprotnosti što ih stvarnost nužno sa sobom donosi, Twain [Tvein] je izrastao u velikog i obljublje­nog pisca, čija djela ne samo kri­tičari cijene već i publika — čita. U njih je unio sav svoj nemir i neprestano traganje za novim, ne­poznatim i neotkrivenim pojavama, slikama i ljepotama svijeta kao i

stremljenje prema trajnim ljudskim idealima istine, slobode, pravde, čovječnosti i društvene jednakosti.

Život mu je isto toliko bogat, raznolik i pun suprotnosti koliko i književno djelo. U djetinjstvu nestašan, osjetljiv i obijestan gradski deran, koji je u dvanaestoj godini prekinuo redovito školovanje, zamijenivši ga školom života, postao je u zreloj dobi »nekrunjeni kralj američke književnosti«, kako su ga njegovi suvremenici nazivali, pozivan na najviša primanja, slavljen u cijelom svijetu, a pred kraj života odlikovan i počasnim doktoratom oksfordskog sveučilišta

Pravo mu je ime Samuel Clemens Langhome [Semjuel Klemenz Lenghorn], no mnogo je poznatiji pod književnim pseudonimom Mark Twain. Rodio se 1835, u mjestu Floridi, u državi Missouri [Misuri], na jugu Sjedinjenih Država, ali je najveći dio svoje rane dobi proveo u gradiću Hannibalu, u dolini rijeke Mississippi fMisisipi], kamo su mu se roditelji ubrzo preselili. No dok je još većina njegovih vršnjaka pro­vodila vrijeme u igri i školskom učenju, on odlazi u svijet i — kao u kakvu filmu — počnu se rađati njegove službe i zanimanja: naučnik u štampariji, tipograf, pilot na rječnom brodu, kopač zlata na pacifičkoj obali, novinski izvjestitelj, izdavački poduzetnik, javni predavač, a iznad svega plodan književni stvaralac. Neprestano se kreće i mijenja boravište. Išarao je putovanjima velik dio svoje zemlje i inozemstva. Ako se negdje zadržao samo četiri mjeseca, desilo bi mu se

M A R K

5

da i pet puta promijeni stan. Morao je barem nešto mije­njati. »Sve što znam i osjećam«, pisao je jednom prilikom svojoj majci, »jest da gorim od nestrpljenja za kretanjem, kretanjem, kretanjem...« Tek je smrt prekinula njegova lutanja. Zadesila ga je godine 1910, tjedan dana nakon što se vratio sa svog posljednjeg putovanja, s otočja Bermuda.

Jedino ga je intenzivno književno stvaranje moglo dulje prikovati uz neko mjesto. Crpeći materijal na raznim i bo­gatim životnim izvorima, pisao je mnogo. Samouk, bez lite­rarne naobrazbe i utjecaja, čitao je iz početka gotovo isklju­čivo novinske članke pa ih je i sam počeo pisati. Punio je stupce raznih novina, časopisa i revija, te već u tim žurna- lističkim radovima izbija ona originalna humoristička i sa­tirička nota, tako značajna za njegovo cjelokupno stvarala­štvo. Zapažen i sa simpatijama primljen od čitalaca i poje­dinih vodećih književnika, upušta se i u vrednije pot­hvate. Prvo priznanje donijela mu je satirična priča Skoči- žaba, a zbirka putopisa Nedužni u inozemstvu (nakon puta u Evropu i Palestinu), objavljena ubrzo zatim, pribavila mu je osim slave i basnoslovan honorar. Novinar je prerastao u pisca.

Slijede djela (da spomenem samo najvažnija): Pozlaćeni vijek, Kraljević i prosjak, Ivana Arška, Yankee [Jenki] iz Connecticuta [Konektikat] na dvoru kralja Artura, a posebno se ističu ostvarenja s motivima i sjećanjem na prvu mladost: Stara vremena na Mississippiju, Doživljaji Toma Sawyera fSojer], Život na Mississippiju i Doživljaji Huckleberryja Finna [Haklberij.

Prodro je u srž ncionalnog života Amerike ocrtavši je šire i dublje nego itko prije njega. Kao što je — ne­mirno i nasmijano prolazeći svijetom — pomamno i stra­stveno upijao dojmove u sebe, tako je upravo vulkanskom snagom sipao vizije i zapažanja, dosjetke i sudove. Nikoga nije imitirao, bio je pod neprestanim utjecajem samog života i toka društvenog zbivanja. Znao je odabrati one prave detalje koji mu svaku sliku čine živom i plastičnom. Humor, mu nije samo začin u tekstovima nego je toliko prirodno i nedjeljivo srastao s njegovim načinom pisanja te možemo mirno reći da je postao autorovom pripovjedačkom tehni­kom, neposrednim izrazom njegova gledanja na svijet.

O čemu bi god pisao, uvijek bi progovorio osebujnim stilom, ali je ipak nenadmašiv u onim stranicama svoje proze, gdje se vratio danima djetinjstva, voljenom gradu

i dolini veličanstvene rijeke. Opet jedna potvrda kako to doba života ostavlja najdublje i najjače brazde u duši gotovo svakog čovjeka. Objavio je ta djela već u poodmakloj dobi. no bogata i šarolika panorama susreta, doživljaja, lica, prizora i krajolika neprestano je lebdjela pred njegovim očima. »Twainov se genij«, spominje vrlo lijepo jedan ame­rički kritičar, »uvijek poput igle na kompasu okretao prema godinama djetinjstva i mladosti provedenim u Hannibalu«. Zar je mogao zaboraviti časove prvih životnih spoznaja, divljih dječačkih igara i neostvarenih pustolovnih planova, reljefne i specifične likove rodbine i malograđanske sredine, a posebno tajanstvenu i čarobnu rijeku što ga je poput magneta privlačila u svoje carstvo? Ne, trebalo je samo da naiđe trenutak da se njegova mašta raspali, uspomene zatrepere, sjećanje oživi i erupcija provali. Milju široka rijeka sa žutom vodom, okružena divnim šumskim pejzažima i načičkana čamcima, splavima i brodovima, koja neprestano na svoju scenu dovodi nove ljude usmjerujući im kretanje i krojeći sudbinu, dobila je svoju epopeju u djelu Život na Mississippiju; a junake svojih dječjih snova stvorio je i pri­kazao u romanu Doživljaji Toma Sawyera. Ipak oba ova djela — značajna i popularna — kao da su samo preteče i priprema na najveće životno ostvarenje Mark Twaina: Doživljaji Huckleberryja Finna.

Prvo mu je pružilo pozornicu glavnog toka radnje, a drugo likove, no ni jedno mu nije ravno. Oba nadvisuje životnim bogatstvom, obiljem boja, kompozicijskim jedin­stvom i dubokim poniranjem u dušu glavnih lica. Premda vanjskim obilježjem roman, nosi u sebi mnogo elemenata drame i poezije. Pričanje teče skladno, lagano i neusiljeno, poput dostojanstvenog tijeka Mississippija, po kojem plovi pustoloy Huck [Hak], mladić plemenit i zloban, vragoljast i dobar, spretan i dovitljiv, po potrebi nekad i mali lažac, ali u biti uvijek čovječan i uvijek simpatičan. Na uzbudlji­vom putovanju s njime se nalazi i vjerni mu prijatelj Crnac Jim [Džimj, bjegunac iz ropstva, pošten, druželjubiv, prazno­vjeran i naivan, s neugasivom žeđi za slobodom. Njihove zgode čine okosnicu romana, a uz njih se obavezno javlja i Tom Sawyer, koji nosi najviše autobiografskih crta samog autora, zatim pobožna gospođica Watson fVatsonj, nepoprav­ljivi Huckov otac i cijela galerija drugih karaktera. I dok se čitav roman u svojoj velikoj razgranatosti ne može uvijek pamtiti, baš ti likovi i pojedine epizode duboko se urezuju u sjećanje, ostavljaju neizbrisiv trag.

7

Najbolje je vrijednost djela ocijenio preminuli američki pisac Ernest Hemingway [Hemingvej] riječima: »Sva moderna američka literatura proizlazi iz jedne Tvvaino- ve knjige: »Doživljaji Huckleberryja Finna.«

Twain voli autobiografsko pisanje i najradije piše u prvom licu. Kao da ima stalno pred sobom fizičku prisutnost publike i promatra skup zainteresiranih pogleda. Ne naliče li prve rečenice Doživljaja Huckleberryja Finna na početak nekog predavanja, a ne romana: »Ne poznate me ako niste čitali knjigu koja se zove Doživljaji Toma Sawyera; no ništa ne smeta.«

Kao što je poznato, Mark Tvvain je bio odličan predavač; znao bi držati u napregnutoj pažnji i najizbirljivije slušače. Pokazivao je sposobnost uživljavanja jednog glumca, pa su neki čak žalili što se nije posvetio tom pozivu. Dovoljno je bilo da se pojavi u dvorani i prozbori nekoliko riječi svojom otegnutom intonacijom i sve bi triještalo od pljeska. Odatle ta predavačko-glumačka nota i u književnim djelima, pa mu i romani ponekad podsjećaju na autobiografsku ispovijest. Smatrajući da je Twain zapravo na pozornici bio u svom pravom elementu, nedavno je američki glumac Halbrook [Holbruk] načinio seriju uspjelih nastupa u vlastitoj zemlji i inozemstvu reproducirajući odlomke iz Tvvainovih djela i zapisa, u vjerodostojnoj maski i kostimu. Takvo veče s oži­vljavanjem autora kao besmrtnog predavača priredio je godine 1960. i u Zagrebu.

Potkraj života, razočaran odnosima u američkom dru­štvu, doživjevši uz to još nekoliko ličnih udaraca (umrla mu žena i dvije kćerke), Tvvain je u svom izrazu postajao sve oštriji i jetkiji, sve više je humor prelazio u ogorčenu satiru. U smijeh, kao moćno sredstvo obračuna sa svim ljudskim lažima, obmanama i ludostima, vjerovao je do kraja života. U jednom od svojih posljednjih djela, Zagonetni stra­nac, objavljenom tek poslije smrti, ;zmeđu ostalog piše: ».. .Ljudski rod ima u svojoj mizeriji samo jedno pravo oružje: smijeh. Moć, novac, nagovaranje, zaklinjanje, go­njenje — sve to ne može naškoditi velikim prevarama. Sve ih to može stoljećima samo malko oslabiti, ali samo smijeh može sve te prevare uništiti i raznijeti.«

Taj Tvvainov smijeh, ponekad neprimjetan i fin, sakri­ven pod očnim kapkom, a drugi put sirov i snažan, šireći usta u veliku grimasu, javljajući se u svim nijansama boje i jakosti, od podsmijeha do grohota, i danas živi i odjekuje iz njegovih djela. Vrši svoju ulogu u očovječivanju čovjeka.

8

DOŽIVLJAJIHUCKLEBERRYJAFINNA

Ne poznate me ako niste čitali knjigu koja se zove Doživljaji Toma Sawyera: no ništa ne smeta. Tu je knji­gu napisao g. Mark Twain, i govorio je istinu, uglavnom. Ima stvari u kojima je pretjerao, ali je uglavnom rekao istinu. Ništa zato. Još nisam vidio osobu koja ne bi lagala jednom ili drugom prilikom, osim tetke Polly [Poli], udo­vice ili možda Mary [Meri]. O tetki Polly (to je Tomova tetka Polly), o Mary i udovici Douglas [Daglas] rečeno je sve u toj knjizi, koja je, kako rekoh, najvećim dijelom istinita knjiga, s ponešto pretjerivanja.

A knjiga se svršava ovako: Tom i ja našli smo novac koji su razbojnici sakrili u spilji, i to nas je obogatilo. Svaki je dobio šest tisuća dolara — sve u zlatu. Bila je to grdna hrpa para, kad su bile na kupu. Dakle, sta- rateljski sudac Thatcher [Tečer] ga je uzeo i uložio na kamate, a to nam je nosilo po dolar dnevno svakome, u toku čitave godine — dakle više nego što bi itko mogao potrošiti. Udovica Douglas me je posinila želeći da me civilizira; ali je bilo teško živjeti neprestano u toj kući, kad se uzme u obzir da je udovica bila u svemu strašno uredna i pristojna; i kada to više nisam mogao izdržati, kidnuo sam. Vratio sam se u svoje stare prnje i bačvu od šećera te bio slobodan i zadovoljan. Ali me

I

10

je uhvatio Tom Sawyer i rekao mi da osniva razboj­ničku družinu, te da joj se mogu i ja pridružiti ako se vratim udovici i ako se budem dolično ponašao. I tako se vratih.

Udovica je plakala nada mnom, nazvala me jad­nom izgubljenom ovčicom, podijelila mi nadalje još niz drugih imena, ali nije time mislila ništa zlo. Obukla me opet u ono novo odijelo, a meni nije preostalo drugo nego da se znojim, znojim i osjećam izmrcvarenim. Za­tim se opet ponavljala stara priča: udovica bi zazvonila za večeru, i moralo se doći na vrijeme. Kad se sjelo k stolu, nije se smjelo odmah jesti, nego se moralo čekati dok ona prigne glavu i promrmlja nešto malo nad je­lima, premda im stvarno nije ništa nedostajalo — jedino to što se svako zasebno kuhalo. Kad se kuha u kotlu, onda je drugačije: sve se izmiješa, pliva u soku te se lakše guta.

Poslije večere ona bi izvukla nekakvu knjigu i čitala mi o Mojsiju i trskama, a ja sam se sve znojio od ne­strpljivosti da saznam što je sve bilo s njim; ali nekako usput dočuh od nje da je Mojsije već davno, davno, mrtav. Tada nisam više mario za njega, jer se ne zani­mam za mrtve ljude.

Ubrzo zatim prohtjelo mi se pušiti te sam zamolio udovicu za dopuštenje. No nije mi dozvolila. Reče da je to niska i prljava navika i da to nikada i ne po­kušam. Eto kakvi su neki ljudi! Napadaju ono o čemu ništa ne znaju. Ona mi dosađuje s Mojšijem, koji joj nije nikakav rod, niti je, budući da je mrtav, ikome od koristi, a prekorava me što činim stvari u kojima ipak ima i ponešto dobro. A sama poslije toga Smrkne

Mojsije i trske — prema biblijskoj legendi, veliki izrael­ski prorok Mojsije nađen je kao malo dijete u košari Sto je plovila močvarom među trskama.

11

burmuta; naravno: tada je sve u redu, jer je to ona učinila.

Njena sestra gospođica Watson [Votson], prilično mršava stara djevica, s naočalima, koja se upravo do­selila k njoj, počela me gnjaviti početnicom. Mrcva­rila bi me po čitav sat, a tada bi joj udovica dopustila da se odmori. Nisam ni ja mogao duže izdržati. Slije­dio je sat »mrtvačke« dosade, i ja se uzvrpoljih. Go­spođica Watson bi obično rekla: »Ne stavljaj noge gore, Huckleberry«; i »Što si se tako zgurio, Huckleberry? Sjedi ravno!« — a uskoro bi zatim kazala: »Ne zijevaj i ne proteži se, Huckleberry! Zašto se ne nastojiš pri­stojno vladati?« Tada mi je pričala sve o paklu, a ja sam joj rekao — da bih želio tamo otići. Ona je gotovo pobješnjela, a nisam ništa zlo mislio. Sve što sam želio bilo je da nekamo odem; naprosto sam želio promjenu; ništa osobito. Reče mi da je grehota to što sam kazao; ona to ne bi fekla ni za cijeli svijet, ona želi tako ži­vjeti da dođe u raj. Što se mene tiče, ja nisam vidio nikakve koristi ako bih otišao tamo kamo ona ide, i odlučio sam da se i ne trudim u tom smislu. No nisam to rekao, jer bi samo prouzročio gužvu, i ne bi bilo dobro.

Kada je već započela, ona je nastavila da mi i dalje priča sve pojedinosti o raju. Govorila mi je kako u raju svi samo cijeli dan hodaju naokolo s harfama u ruci i pjevaju, uvijek i zauvijek. Nisam se oduševio. Ali nisam ništa ni rekao. Pitao sam je što misli, da li će Tom Sawyer doći tamo, a ona mi odvrati kako se po svemu čini da neće. To me je razveselilo jer sam želio biti s njime zajedno.

Gospođica Watson me je i dalje kljuckala, a ja se osjećah umornim i usamljenim. Usput su uvele svoje

burmut — prah od duhanskog lišća, aromatičnog mirisa; uživa se uvlačenjem kroz nosnice (šmrkanjem)

12

Crnce i održale molitvu, a zatim smo svi pošli na spa­vanje. Popeo sam se u svoju sobu s komadićem svije­će, koji sam stavio na stol. Spustih se na stolac kraj prozora i pokušah misliti o nečemu veselom, ali bez uspjeha. Osjetih se tako usamljenim da sam poželio umrijeti. Zvijezde su sjale, a lišće je šuštalo tužnije nego ikad prije; i čuo sam sovu, iz daljine, kako huče nad mrtvacem, a ćuk i pas zavijali su nad nekim tko se spremao na smrt; i vjetar mi je pokušao nešto šap- nuti, ali ga nisam mogao pravo razumjeti. Prođoše me hladni trnci. Tada sam iz šumske daljine čuo onaj glas kojim se duh javlja kada želi reći što ga tišti, a ne može se izraziti, niti može mirno počivati u grobu, već mora svake noći ovako bolno jecati i lutati na­okolo. Snuždio sam se i tako prestrašio te sam poželio da se netko nađe uz mene. Uskoro mi je pauk počeo puzati po ramenu. Odbacih ga prstom i on pade na svijeću. Prije nego sam se pokrenuo, sav se skvrčio i izgorio. Nitko mi nije trebao reći da je to vrlo loš znak i da će me zadesiti nesreća. Uplaših se i stresoh odijelo na sebi. Ustadoh, triput se okrenuh oko sebe i svaki sam se put prekrižio; onda zavezah koncem čupe­rak svoje kose da otjeram vještice. No nisam se puno ohrabrio. To se radi kad se izgubi nađena konjska pot­kova koju treba pribiti iznad vrata, ali nisam ni od kog čuo da bi time što ubiješ pauka mogao otkloniti nesreću.

Opet sjedoh, sav dršćući, izvukoh svoju lulu da zapušim; jer u kući je vladala mrtvačka tišina i udo­vica neće ništa saznati. Dakle, nakon duljeg vremena začuh kako sat u gradu odbija bam — bam bam — bam, dvanaest puta; a onda opet postade tiho, tiše nego prije. Naskoro čuh kako je dolje u tami među

ćuk — noćna ptica iz porodice sova: vezana su uz nju razna narodna vjerovanja

14

drvećem pukla grančica — nešto se giba. Nepomično sam sjedio i slušao. »Mijau, mijau«, jedva se čulo odo­zdo. Dobro je! Odvratih: »mijau, mijau«, što sam tiše mogao, a zatim ugasih svjetlo i spustih se kroz prozor na krov od šupe. Onda skliznuh na zemlju i otpuzah među drveće, i — sasvim prirodno — tu me već čekao Tom Sawyer.

II

Šuljali smo se stazom između drveća prema kraju udovičina vrta, prigibajući se da nam grane ne ogrebu glave. Kad smo prolazili pokraj kuhinje, pao sam preko nekog korijena i načinio štropot. Priljubismo se uz zemlju i ležasmo nepomično. Visoki Crnac gospođice Watson, po imenu Jim [Džim], sjedio je na kuhinjskim vratima; mogli smo ga lijepo vidjeti jer je iza njega bilo svjetlo. Digao se i protezao jednu minutu oslu­škujući. Zatim poviče:

— Tko je tu?Osluhnuo je još malo; zatim na prstima siđe i stade

upravo između nas; mogli smo ga gotovo dodirnuti. Prolazila je minuta za minutom bez ikakva šuma, a svi smo bili jedan drugome posve blizu. Onda me je za- svrbjelo nešto na gležnju, no nisam se počešao; zatim me poče svrbjeti uho, pa leđa, upravo između ramena. Činilo mi se da ću umrijeti ako se ne počešem. Dakle, to sam već mnogo puta zapazio: ako si s otmjenim ljudima ili na sprovodu, ili kad nastojiš zaspati a nisi pospan, ako si na bilo kojem mjestu gdje se nije zgodno češati, navali na tebe svrbež na tisuću mjesta. Uskoro se Jim ponovo javi:

— Reci, tko si? Gdje si? Ugrizao me pas ako nisam čuo nešto! Hm, znam što mi je činiti. Sjest ću ovdje i prisluškivati dok to opet ne čujem.

15

I sjede na tlo između mene i Toma. Nasloni se le­đima na drvo, a noge tako ispruži da je njima gotovo dodirnuo moje. Zasvrbio me nos. Toliko me svrbio da su mi sve suze išle na oči. No nisam se češao. Tada me počne svrbjeti iznutra. Pa ispod nosa. Nisam znao kako da ostanem miran. Nesreća je potrajala šest-sedam minuta, ali se meni učinilo mnogo duže. Sada me je svrbjelo na jedanaest različitih mjesta. Mislio sam da više neću izdržati ni minute, no čvrsto sam stisnuo zube i pokušao. Upravo je tada Jim počeo teško disati, pa hrkati — i meni je odlanulo.

Tom mi dade znak — tiho mi zapucnu ustima — i mi smo dalje otpuzali. Kad smo prevalili deset stopa, Tom mi prišapnu da bi, onako od šale, htio svezati Jima za drvo. Ali ja sam to odbio. Mogao bi se on pro­buditi, diči urnebes, a onda bi se saznalo da nisam u kući. Zatim mi je Tom rekao da nema dovoljno svi­jeća te će kliznuti u kuhinju i nabaviti ih. Nisam se složio s njegovom namjerom. Rekoh da bi se Jim mo­gao probuditi i naići. No Tom je želio riskirati; i tako se mi uvukosmo u kuhinju i uzesmo tri svijeće, a Tom je stavio na stol pet centi, kao odštetu. Onda smo izašli, i ja sam grčevito nastojao da se što prije uda­ljimo, no ništa nije pomoglo. Tom se morao na rukama i koljenima prišuljati k Jimu i našaliti se na njegov račun. I čekao sam, čini mi se, prilično dugo, a oko mene je sve bilo mirno i pusto.

Čim se Tom vratio, pođosmo stazom oko vrtne ograde i uskoro smo stigli navrh strmog brežuljka, s druge strane kuće. Tom mi saopći da je Jimu skinuo šešir s glave i objesio ga na granu iznad njega; Jim

stopa — engleska mjera za dužinu = 30.48 cm, dakle nešto manje od trećine metra

centa ili cent — sitan novac u Sjedinjenim Državama; jedan dolar ima sto centi

16

se malo uzvrpoljio, ali se nije probudio. Kasnije je pri­čao kako su ga vještice začarale i u nesvjesnom stanju jahale preko cijele države, a poslije mu objesile šešir na granu, da pokažu tko je to učinio. Kad je slijedeći put Jim o tome raspredao, tvrdio je da su ga jahale do New Orleansa [Nju Orlinza]; poslije bi svaki put, pri­čajući o tome, sve više uveličavao, dok nije napokon govorio da su ga jahale preko cijelog svijeta, smrtno ga izmučile, a leđa da su mu sva krvava od sedla. Jim je bio silno ponosan na to i jedva bi pogledao druge Crnce. Crnci bi milje prevaljivali da čuju Jimovu priču, a on je postao ugledniji od bilo kojeg Crnca u ovoj zemlji. Strani bi Crnci stajali otvorenih usta i buljili u njega, kao da je nekakvo čudovište. Crnci uvijek u mraku, kraj ognji­šta u kuhinji, pričaju o vješticama; no kad god bi se tko raspričao i razmetao svojim znanjem o tome, Jim bi mu uletio u riječ: »Hm, što ti znaš o vješticama?«, a taj bi Crnac zatvorio usta i povukao se. Jim je uvijek nosio na uzici oko vrata onaj komad od pet centi, govoreći da je to čarolija koju mu je dao đavao svojim vlastitim rukama i saopćio mu da može njime svakoga izliječiti i dozvati vještice kad god zaželi, samo da mora nešto reći. Ali nikada nije ispričao što treba kazati. Dolazili bi Crnci iz cijele okolice i davali Jimu sve što su imali samo da vide taj komad od pet centi; no ne bi ga nikada dodirnuli, jer je đavao imao svoje prste na njemu. Jim se pokvario kao sluga, jer se uzoholio zbog toga što je vidio đavla i što su ga jahale vještice.

Dakle, kad smo Tom i ja stigli na sam vrh brežuljka, pogledasmo na selo i vidjesmo kako trepere tri-četiri svjetla u kućama gdje su možda bolesnici; zvijezde su svjetlucale tako divno kao nikad; a dolje kraj sela tekla

milja — mjera za dužinu = 1609 mđavao — prema kršćanskom učenju zao duh koji zavodi

ljude na grijeh

2 Doživljaji Huckleberryja FJnna 17

je rijeka, široka čitavu milju, mirna i veličanstvena. Spustili smo se niz obronak i našli Joea Harpera [Džou Harper], Bena Rogersa [Ben Rodžers] i još dva-tri dje­čaka, sakrivena u staroj kožarnici. Pa odvezasmo čamac i odveslasmo niz rijeku sve do usjeka u brijegu, gdje se iskrcasmo.

Ušli smo u gusto šipražje, a Tom je tražio da se svaki zakune da će čuvati tajnu. Tada nam je pokazao rupu u brijegu, baš u najgušćem žbunju. Zapalili smo svijeće i dopuzali četveronoške. Išli smo tako otprilike dvjesta jarda, a onda se pred nama raširi spilja. Tom se vrzao između prolaza i uskoro se uvukao pod stijenu, gdje se nije mogao ni primijetiti otvor. Provukosmo se kroz uski prolaz i prispjesmo u neke vrste prostoriju, svu zagušljivu, vlažnu i hladnu, i tu stadosmo. Tom reče:

— Sad ćemo osnovati razbojničku bandu, a zvat će se Družina Toma Sawyera. Svaki koji joj želi pristupiti mora se zakleti i potpisati krvlju!

Svi smo pristali. Onda Tom izvuče komad papira na kojem je napisao zakletvu, i pročita je. Ona je oba­vezivala svakog da bude vjeran družini i da nikom ne oda tajnu; ako netko učini zlo jednom pripadniku dru­žine, onaj dječak kome se zapovjedi mora ubiti dotičnu osobu i njezinu porodicu. Ne smije jesti ni piti dok ih ne poubija i ne ureže im na grudima križ, koji će biti znak družine. I nitko tko ne pripada družini ne smije upo­trebljavati taj znak, a ako to ipak učini, mora biti pozvan pred sud. Ponovi li to, bit će ubijen. Ako jedan pripad­nik družine izda tajnu, mora mu se prerezati vrat, truplo spaliti i pepeo rasuti na sve strane, a njegovo će ime biti krvlju izbrisano s popisa i nikad se neće spominjati u družini, već će biti prokleto i zauvijek zaboravljeno.

jard — engleska mjera za dužinu: 0,914 m; dakle nešto manje od metra

18

Svi su zaključili da je zakletva stvarno lijepa te su upitali Toma da li ju je sam izmislio. On odgovori da je nešto sam sastavio, a ostalo je uzeo iz knjiga o gusarima i razbojnicima, i da zakletvu ima svaka zna­čajnija banda.

Neki su mislili da bi bilo dobro ubiti i porodice dječaka koji izdaju tajnu. Tom je dodao da je to dobra ideja te je zapiše: Tada reče Ben Rogers:

— Ovdje je Huck Finn, a on nema porodice; što ćemo s njim učiniti?

— Dobro, zar on nema oca? — upita Tom Sawyer.— Da, ima oca, ali ga ovih dana ne možete nigdje

pronaći. Obično je pijan ležao sa svinjama u kožar- nici, no već više od godinu dana ne viđa se u ovom kraju.

Raspravljali su o tome i gotovo me izbacili, govoreći da svaki dječak mora imati porodicu ili nekoga za ubi­janje, jer inače to ne bi bilo pravo ni pošteno prema drugima. I kako nisu znali što da načine, sjedili su mimo i ukočeno. Bilo mi je da zaplačem: odjednom se nečeg dosjetih i ponudih im gospođicu Watson — nju bi mogli ubiti. Svi povikaše:

— Vrijedi i ona. Sasvim dobro. Huck može pristupiti družini.

Onda se svi ubodosmo pribadačom u prst da se krv­lju potpišemo. Stavio sam svoj znak na papir:

— A sada — upita Ben Rogers — čime će se baviti ova banda?

— Samo pljačkom i ubijanjem — odvrati Tom.— A što ćemo pljačkati? Kuće ili stoku ili...?— Koješta! Krasti stoku i slično nije razbojnički

posao; to je lopovluk. Mi nismo lopovi — rekao je Tom Sawyer — u tome nema čara. Mi smo razbojnici: za­

19

ustavljamo poštu i kola na cesti, s maskama na licu; ubijamo ljude i uzimamo njihove satove i novac.

— Moramo li uvijek ubijati ljude?— Oh, naravno! To je najbolje. Neki stručnjaci misle

drugačije, ali većina smatra da ih je najbolje sve ubijati. Osim onih koje ćemo dovesti ovamo i držati ih dok ne budu otkupljeni.

— Otkupljeni? Što je to?— Ne znam. Ali tako se radi. Čitao sam o tome u

knjigama; onda, naravno, i mi moramo tako raditi.— Ali kako ćemo to učiniti kad ne znamo što je to?— Što se uzrujavate, mi to moramo učiniti. Nisam

li vam rekao da tako piše u knjigama? Želite li raditi drugačije nego što piše u knjigama i praviti zbrku?

— Oh, to je lako reći, Tom Sawyer, ali kako ćemo, zaboga, te ljude otkupiti, kad ne znamo kako se to radi? To bih želio znati. Kako ti to shvaćaš?

— Pa, ne znam! Možda otkupiti znači držati ih tako dugo dok ne umru.

— Sada to već sliči na nešto. To je pravi odgovor. Zašto nisi tako prije rekao? Držat ćemo ih dok ih smrt ne otkupi; no to će biti mučno; sve će pojesti i uvijek će nastojati da pobjegnu.

— Kako to govoriš, Ben Rogers? Kako mogu po­bjeći kad je tu stražar, spreman da opali čim se koji makne.

— Stražar! Dobro, dakle, ali netko mora prosjediti cijelu noć ne stisnuvši oka, samo da na njih pazi. Ja mislim da je to budalaština. Zašto ne bismo uzeli toljagu i otkupili ih čim dođu ovamo?

— Jer tako ne piše u knjigama, eto, zašto. A sada mi, Ben Rogers, reci, hoćeš li raditi pravo ili nećeš?

20

U tome je stvar! Zar ti misliš da ljudi koji pišu knjige ne znaju kako se pravilno radi? Misliš li da ih možeš učiti? Zaista ne! Ne, gospodine moj, mi ćemo ih otkupljivati pravilnim postupkom.

— U redu. Briga mene. Samo mi se ipak čini glupo. Reci, hoćemo li ubijati i žene?

— čuješ, Ben Rogers, kad bih ja bio takva neznalica, radije bih šutio. Ubijati žene? — tako nešto nitko nije našao u knjigama. Žene se odvode u spilju i prema njima treba biti vrlo učtiv. Ubrzo se one zaljube u tebe, i više uopće ne žele da se vrate kući.

— Dobro, slažem se ako je tako, ali ne želim uzeti udjela u tome. Uskoro bismo mogli spilju toliko zatr­pati ženama i ljudima za otkup da ne bi bilo mjesta za razbojnike. No, nastavi, ne želim ništa reći.

Mali Tomica Barness [Barnes] je zaspao, a kad su ga probudili, preplašio se, zaplakao i rekao da hoće ići kući k svojoj mamici i da više ne želi biti razbojnik.

Svi su mu se smijali i nazivali ga plačljivcem, a on se razljuti i reče da će otići i odati sve tajne. No Tom mu je, da ga umiri, dao pet centi i kazao da idemo svi kući, a sastat ćemo se slijedeći tjedan da opljačkamo i ubijemo nekoliko ljudi.

Ben Rogers je izjavio da ne može često izlaziti iz kuće već samo nedjeljom, pa je želio da počnemo s ra­dom slijedeću nedjelju; no svi dječaci povikaše da je grehota raditi u nedjelju, i tako se stvar uredila. Svi su se složili da se ponovo sastanemo i odredimo jedan dan što prije. Zatim smo izabrali Toma Sawyera prvim kapetanom družine a Joea Harpera drugim, i krenu­smo kući.

Popeo sam se na šupu i uvukao kroz prozor nepo­sredno prije svitanja. Moje novo odijelo bilo je prljavo i blatno, a ja umoran kao pas.

21

III

Naravno, ujutro me gospođica Watson dobro izgrdila zbog odijela, no udovica me nije psovala, već je samo očistila mrlje i ilovaču; bila je tako žalosna te sam odlučio da se vladam neko vrijeme pristojno, ako budem mogao. Zatim me je gospođica Watson odvela u zasebnu komoricu i sa mnom se molila Bogu, ali ništa nije po­moglo. Rekla mi je neka se molim svaki dan, pa ću dobiti sve što budem tražio. Ali nije bilo tako. Ja sam poku­šavao. Jednom sam dobio štap za pecanje, ali bez udice. A bez nje nije mi ništa vrijedio. Za udicu sam molio tri ili četiri puta, ali nikako nije koristilo. Napokon se obra- tih gospođici Watson da se pomoli umjesto mene, no ona mi reče da sam prava budala. Nije mi nikada rekla zašto sam budala, a sam to nisam mogao dokučiti.

Sjedio sam jednom duboko u šumi i dugo razmišljao o tome. Ako čovjek može dobiti sve za što se moli Bogu, rekoh sam sebi, zašto kapetan Winn [Vin] ne može dobiti natrag novac koji je izgubio na svinjama? Zašto udovica ne može doći do ukradene burmutice? Zašto gospođica Watson ne može malo odebljati? Ne, zaključih u sebi, nema tu ništa. Otišao sam k udovici i sve joj to rekao, a ona mi reče da se molitvom mogu zadobiti »duhovni darovi«.

To mi je bilo nerazumljivo, pa mi je ona objasnila što je htjela reći: moramo pomagati druge ljude i sve učiniti za drugoga, i brinuti se neprekidno za druge, i nikada ne smijemo misliti na sebe. U »druge ljude« ubrajala se i gospođica Watson, kako sam ja shvatio. Otišao sam u šumu i dugo razbijao glavu, ali nisam mogao vidjeti u tome nikakve koristi za sebe, već jedino za one druge ljude. Napokon odlučih da se time više ne gnjavim; neka sve ide svojim tokom.

22

Oca nije nitko vidio više od godinu dana, i to mi je bilo drago. Nisam ga želio više vidjeti. Obično me tukao kad je bio trijezan i kad me mogao uhvatiti. Zato sam se najčešće držao šume kad je on bio u oko­lici. Pričali su da su ga ovih dana našli utopljena u rijeci, dvanaest milja daleko od grada. Barem su mi­slili da je to bio on, jer je nađeni utopljenik bio upravo njegova rasta, sav u krpama, neobično duge kose; upravo sve kao u mog oca. No nisu mogli raspoznati lice, jer je bilo tako dugo u vodi te više nije ni bilo slično licu. Rekli su da je plovio vodom na leđima. Izvukli su ga i pokopali na obali. No ja se dugo nisam smirio jer sam se sjetio nečega. Znao sam dobro da utopljeni muškarac ne plovi nauznak, već potrbuške. Tako sam postao siguran da to nije bio moj otac, već žena obučena u muško odijelo. I ponovo sam se uzne­mirio. Računao sam da će stari opet uskoro doći, premda sam želio da se ne vrati.

Razbojnika smo se igrali otprilike mjesec dana, a tada sam ja odustao. A i drugi dječaci. Nikoga nismo opljačkali, nikoga ubili, već smo to samo zamišljali. Obično smo iskakali iz šume i napadali svinjare i žene što su kolicima vozile povrće na prodaju, ali nikoga od njih nismo zarobili. Tom Sawyer je nazivao svinje »zlatnim šipkama«, repu i povrće nazivao je »dragu­ljima«, a mi smo se vraćali u spilju, slaveći što smo sve učinili, koliko smo ljudi ubili i koliko žigosali. No ja u tome nisam vidio nikakva smisla. Jednog dana Tom pošalje nekog dječaka da trči po gradu s upalje­nom bakljom, što je on nazivao ratnim znakom (bio je to znak da se družina sakupi), a zatim nam je saopćio kako je pomoću svojih tajnih uhoda saznao da će slije­deći dan logorovati kod Šuplje spilje cijela karavana španjolskih trgovaca i bogatih Arapa, s dvjesta slonova, šest stotina deva, preko tisuću teglećih mazgi, sve nato­vareno dragim kamenjem; a budući da imaju pratnju

23

od samo četiri stotine vojnika, mi ćemo postaviti za­sjedu, kako je on to nazvao, i ljude poubijati, a robu zaplijeniti. Zapovjedio nam je da očistimo sablje i puške i da budemo spremni. On ne bi napao ni kolica s repom ako puške i mačevi nisu očišćeni, iako su to bile samo letve i metle, koje ste mogli čistiti do besvijesti, a one ne bi ni za lulu duhana postale vrednije i bolje. Nisam vjerovao da možemo svladati toliko mnoštvo Španjolaca i Arapa, ali sam želio vidjeti deve i slonove te sam se sutradan, u nedjelju, i ja našao u zasjedi. Na dani znak jurnuli smo iz šume niz obronak. Ali nigdje nije bilo nikakvih Španjolaca ni Arapa, nikakvih deva ni slonova. Nije to bilo ništa drugo nego izlet nedjeljne škole, i još k tome samo prvi razred. Nasrnuli smo na djecu i stjerali ih u spilju. Zaplijenili smo samo nešto uštipaka i pek­meza, tek je Ben Rogers uhvatio jednu lutku od krpe, a Joe Harper molitvenik i knjižicu. A tada se upleo i učitelj, a mi sve pobacasmo i pobjegosmo. Nisam vidio nikakvih dragulja i to sam rekao Tomu Sawyeru. On reče da ih je svakako bilo čitav tovar; i da su bili također i Arapi i slonovi i sve drugo. Upitao sam zašto ih onda nismo mogli vidjeti. On mi odvrati da bih to znao i bez ispitivanja, da nisam takva neznalica i da sam čitao knjigu koja se zove Don Quijote. Reče da je sve to uči­njeno čarolijom; da je bilo stotinu vojnika, slonova, bla­ga itd., ali da mi imamo neprijatelje, koje on zove ča-

nedjeljna škola — škola za vjersku poduku; održavala se nedjeljom

uštipci — vrsta kolača prženih na mastiDon Quijote — glavni junak istoimenog romana M. Cer-

vantesa. Quijote je srednjovjekovni vitez sanjalica, koji se — poput Toma Sawyera — toliko zanio čitanjem pustolovnih romana te se i sam dao na pustolovine: izlazi na dvoboj s vetrenjačama vjerujući da su to zapravo golemi divovi koje je neki učenjak Freston svojim ča­rolijama pretvorio u vjetrenjače, samo da mu ugrabi slavu pobjede.

24

robnjacima, i da su oni sve to, iz čistog prkosa, pretvorili u nedjeljnu školu. Rekoh, u redu: onda smo trebali na­valiti na čarobnjake. Tom Sawyer na to ustvrdi da sam prazna tikva!

— Čarobnjak — reče on — može dozvati mnoštvo duhova, i oni te mogu kao ništa sasjeći na komadiće prije nego dospiješ reći: jedan. Duhovi su visoki kao drvo, a široki kao crkva.

— Dobro — rekoh ja — a ne bismo li i mi mogli imati duhove na pomoć te tako pobijediti neprijateljsku vojsku?

— Kako ćeš ih dozvati?— Ne znam. Kako ih oni dozivaju?— Pa oni trljaju neku staru limenu svjetiljku ili

željezni prsten, pa se onda duhovi sjate s grmljavinom, sijevanjem munja, u obliku dima, i sve rade što im se zapovjedi. Njima nije ništa iščupati iz temelja neki toranj i spustiti ga na glavu nadzorniku nedjeljne škole — ili bilo kome drugome.

— Tko im zapovijeda da se tako sjate?— Ma onaj koji trlja svjetiljku ili prsten. Duhovi

pripadaju onome koji trlja svjetljiku ili prsten, te mo­raju sve raditi što im on kaže. Ako im on zapovjedi da sagrade dvorac, dug četrdeset milja, sav od dragulja, ispunjen gumom za žvakanje ili čime god želiš, i da ti dopreme carsku kćer iz Kine za ženu, sve to oni mo­raju učiniti — i još k tome moraju to učiniti prije nego slijedeće jutro svane sunce. $toviše: moraju taj dvorac vozikati po cijeloj zemlji, kamo god ti hoćeš, razumiješ li?

— Dakle — rekoh ja — mislim da su oni skup glu­pana; što taj dvorac ne zadrže za sebe, umjesto da okolo iz sebe prave budale. I još — kad bih ja bio na nji­hovu mjestu, prije bih se ubio nego što bih napu­stio svoj posao i služio nekome zato što trlja limenu svjetiljku.

25

— Kako to govoriš, Huck Finn? Pa ti bi morao doći kad je onaj protrlja, hoćeš ili nećeš.

— Sto? A visok sam kao drvo i širok kao crkva? Dobro, recimo, došao bih. Ali kažem ti da bih natjerao tog čovjeka da se popne na najviše drvo u zemlji.

— Glupost, nema smisla s tobom razgovarati, Huck Finn. Čini se da ništa ne znaš, baš si nenadmašiv zvekan.

Razmišljao sam o svemu dva-tri dana, a zatim sam odlučio da pogledam ima li u tome nešto istine. Uzeo sam staru limenu svjetiljku, otišao u šumu i trljao, trljao, dok me nije kao Indijanca oblio znoj; računao sam kako bih izgradio dvorac i prodao ga. No sve je bilo uzalud; nitko od duhova nije došao. Prema tome sam zaključio da je sve to bila laž Toma Sawyera. Dakle, on je vjerovao u Arape i slonove, dok je sa mnom drugačije: ja sam vidio samo učenike nedjeljne škole.

IV

Dakle, prošla su tri ili četiri mjeseca, i nastala je prava zima. Gotovo sve svoje vrijeme provodio sam u školi i naučio sam slova, pa pomalo i čitati i pisati, a tablicu množenja znao sam do pet puta sedam tri­deset i pet, i ne vjerujem da bih od toga mogao otići dalje, da živim vječno. Očito nemam dara za mate­matiku.

Školu sam iz početka mrzio, ali sam se malo-pomalo toliko na nju priučio da sam je mogao podnijeti. Kad mi je postalo previše dosadno, pobjegao sam iz škole, a batine što sam ih drugi dan dobio činile su mi dobro i veselile me. Što sam duže išao u školu, bilo mi je sve lakše. Priučio sam se također na udovičine navike te me one nisu više toliko smetale. Živjeti u kući i spavati u krevetu bilo mi je prilično teško, ali sam ponekad

26

običavao, prije nego što se zazimilo, pobjeći van i spa­vati u šumi; to mi je bio pravi odmor. Više sam volio stare običaje, ali su mi se pomalo počeli sviđati i novi. Udovica je govorila da se popravljam polako ali sigurno i da se pristojno vladam. Rekla je da me se više ne stidi.

Jedno jutro pri doručku slučajno sam prevrnuo soljenku. Pružim se da što brže dohvatim nešto soli i da je prebacim preko lijevog ramena te tako otklonim nesreću, ali je gospođica Watson bila brža od mene i zadržala me rekavši: »K sebi ruke, Huckleberry, uvijek praviš nered.« Udovica nađe nekoliko dobrih riječi za mene, ali to nije moglo otkloniti nesreću, dobro sam znao. Poslije doručka sam ustao od stola uznemiren i uzdrhtao, pitajući se gdje će me zlo snaći i što će se desiti. Ima više načina da se nesreća otkloni, ali oni nisu odgovarali za ovaj slučaj. Stoga nisam ništa ni po­kušavao, već sam se samo skitao naokolo, potišten i ne­prestano na oprezu.

Odem kroz prednji vrt, popnem se preko ograde i uputim se kroz gustu živicu. Na tlu je bilo pedalj novog snijega i ja opazih nečije stope. Dolazile su od kameno­loma, zadržavale se neko vrijeme kraj ograde, a zatim se udaljile uz vrtnu živicu. Bilo je čudno što nisu ušle unutra, nakon što su se plele unaokolo. Nisam to mogao shvatiti. Svakako, bilo je vrlo zanimljivo. Htio sam poći za stopama, ali sam se najprije sagnuo da ih dobro pro­motrim. Iz početka nisam ništa primijetio, nego tek ka­snije. Trag na lijevoj peti čizme nosio je križ, načinjen od velikih čavala, da se otjera đavao.

U hipu se dignem i pojurim na brežuljak. Okretao sam se od vremena do vremena, ali nisam nikoga opazio. Stvorio sam se što sam brže mogao kod suca Tl atchera. On me upita:

— Oh, moj sinko, što si se tako zadihao? Jesi li došao po svoje kamate?

27

— Ne, gospodine — rekoh — a ima li nešto za mene?

— Pa da, sinoć su stigli polugodišnji kamati: preko sto i pedeset dolara. Za tebe čitav imetak! No, bilo bi bolje da ih uložiš s ostalih šest tisuća dolara, jer ako ih uzmeš, potrošit ćeš ih.

— Ne, gospodine, rekoh, — ne želim ih trošiti. Ne želim ih uopće — čak ni onih šest tisuća. Hoću da ih vi uzmete, dajem vam ih — šest tisuća i sve ostalo.

Činilo se da je iznenađen. Nije mogao shvatiti i reče:

— što, kako ti to misliš, sinko?— Ništa me nemojte pitati o tome, molim vas. Uzet

ćete ih, zar ne? — odvatrih.On reče:— Ne razumijem. Što to znači?— Uzmite ih, molim vas — nastavih ja — i ništa me

ne pitajte da ne moram lagati, a to ne želim.On se za trenutak zamisli i reče:— Aha! Sad mije jasno. Ti mi želiš prodati sav svoj

imutak — a ne dati. Tako je, dakle.— Zatim je nešto napisao na papir, pročitao to i

kazao:— Eto, vidiš, piše »potvrda«. To znači da sam ja

kupio od tebe i platio ti. Evo ti dolar. A sada potpiši.Ja potpišem i odem.Crnac gospođice Watson, Jim, imao je klupko dlake,

veliko kao šaka, koje je bilo izvađeno iz četvrtog dijela želuca nekog vola; on je pomoću njega vračao. Rekao je da je unutra duh koji zna sve. Zato odem tu noć k njemu i kažem mu da je otac opet bio ovdje, jer sam našao njegove tragove u snijegu. Želio sam saznati što on namjerava i da li će ostati ovdje. Jim izvadi svoje klupko, nešto mu prozbori, a zatim ga podigne i baci na pod. Palo je prilično muklo i otkotrljalo se samo za jedan pedalj. Jim pokuša još jednom, pa opet ponovi,

28

no uvijek se dogodilo isto. Zatim se spusti na koljena, stavi uho na klupko i osluhnu. Ali uzalud; reče da klupko neće govoriti. On je ponekad kazivao da klupko neće pro­govoriti bez novca. Stoga mu rekoh da imam stari, izli­zani i lažni komad od četvrt dolara, koji ne vrijedi, jer je mjed provirila kroz srebro; a nitko ga ne bi primio da mjed i ne viri, zato što je izlizan i prljav (odlučio sam da ništa ne govorim o dolaru što mi ga je dao sudac). Rekao sam da je to vrlo loš novac, ali da će ga možda ipak ovo klupko dlake uzeti, jer ono ne zna pravu raz­liku. Jim ga pomiriši, zagrize i protrlja, pa reče da će ga tako udesiti, te će klupko dlake misliti da je ispravan. Dodao je da će on rasjeći krumpir, staviti taj komad u njega i držati ga tako cijelu noć, a slijedeće se jutro neće vidjeti ni trunka mjedi ni masnoće, te bi ga svatko u gradu htio primiti, a kako ne bi jedno klupko. Jest, ja sam još prije znao da to krumpir može učiniti, ali sam zaboravio.

Jim stavi novac pod klupko dlake, sagne se i ponovo osluhne. Reče da je ovaj put klupko u redu i da će mi reći cijelu budućnost, ako želim. — Samo naprijed — rekoh. Onda je klupko dlake govorilo Jimu, a on je ponavljao meni:

— Tvoj stari otac još ne zna što da uradi. Čas misli otići, čas opet ostati. Najbolje je da budeš miran i pustiš staroga da ide svojim putem. Dva su anđela koji lete oko njega. Jedan je od njih bijel, a drugi crn. Bijeli ga neko vrijeme vodi dobru, ali tada doleti crni i sve po­kvari. Nitko ne može reći koji će ga konačno privući k sebi. Ali tebi će biti dobro. U životu ćeš imati puno muke i puno radosti. Ponekad će doći ozljeda, a ponekad bolest; ali će ti svaki put opet biti dobro. Dvije djevojke lete oko tebe u životu. Jedna je od njih svijetla, a druga tamna. Jedna bogata, a.druga siromašna. Najprije ćeš se oženiti siromašnom, a onda bogatom. Drži se po moguć­

29

nosti što dalje od vode i ništa ne reskiraj, jer stoji u zapisima da ćeš biti obješen.

Kad sam te noći ušao u svoju sobu i upalio svijeću, u sobi je sjedio moj otac — glavom.

V

Zatvorih vrata. Zatim se okrenuh i ugledah ga. Uvijek sam ga se bojao jer me mnogo tukao. Činilo mi se da sam se i sada uplašio, ali sam odmah osjetio da sam u zabludi — to jest, poslije prvog potresa, kako bismo rekli, kad mi je ponestao dah jer se stvorio tako iznenada, ubrzo sam uvidio da ga se gotovo ništa ne bojim.

Imao je otprilike pedeset godina, a tako je i izgle­dao. Kosa mu je bila duga, zamršena i masna, a pa­dala mu je preko lica te su se kroz nju mogle vidjeti njegove sjajne oči, kao da proviruju kroz vriježe. Bila je potpuno crna, nimalo sijeda; takva mu je bila i duga, raščupana brada. Ono malo lica, što se moglo vidjeti, bilo je bezbojno; bilo je bijelo; ali ne bijelo kao u drugih ljudi, već tako bijelo da ti se smuči, da ti se koža naježi — bijelo kao u žabe krastače, bijelo kao trbuh u ribe. A odijelo — same prnje. Prebacio je jednu nogu preko druge; čizma na toj nozi bila je poderana i kroz otvor su mu virila dva prsta, kojima je pomalo micao. Šešir mu je ležao na podu: star, crn, sa širokim rubom, s uleknutim tjemenom, nalik na po­klopac.

Stajao sam gledajući u njega; on je sjedio, zabacivši stolicu malo nazad, i gledao u mene. Spustih svijeću na stol. Opazih da je prozor otvoren. Popeo se, dakle, preko šupe. Promatrao me od glave do pete. Najzad reče:

— Uštirkano odijelo — naravno. I sada misliš da si velika zvjerka, je li?

30

— Možda i jesam, a možda i nisam — odvratih ja.— Da nisi više tako odgovarao — poviče. — Počeo

si se vrlo nađuveno držati otkako me nije bilo. Ali obračunat ću ja s tobom. I obrazovan si, kažu — znaš čitati i pisati. I sad misliš da si bolji od svog oca, zar ne, jer on ne zna. Izbit ću ti ja to iz glave. Tko ti je rekao da se upustiš u te visokoumne budalaštine, je li? Tko ti je dopustio?

— Udovica; ona mi je rekla.— Udovica, je li? A tko je udovici rekao da može

turati svoj nos u stvari koje se nje ništa ne tiču.— Nitko joj nije rekao.— Naučit ću ja nju kako se miješa u tuđe poslove.

I pazi — moraš napustiti tu školu, jesi li čuo? Pokazat ću ja ljudima kako se odgaja dijete da prezire svog oca i da bude bolje od njega. Nemoj da te opet uhvatim gdje se vrzmaš oko škole, jesi' li čuo? Tvoja majka nije znala čitati ni pisati sve do smrti. Nitko u porodici nije znao. Ja ne znam, a ti se sada tako napuhavaš. Ja nisam čovjek koji bi to podnosio, čuješ li? Deder, pročitaj mi nešto.

Uzmem knjigu i počnem čitati nešto o generalu Washingtonu i ratovima. Nakon što sam čitao otpri­like pola minute, zgrabi mi on knjigu, tresnu rukom po njoj i baci je o zid. Zatim reče:

— Tako dakle, zaista znaš čitati. Sumnjao sam kad si mi to rekao. Sada pazi, moraš prestati s tim kinđu- renjem. Ja to neću. Vodit ću računa o tebi, moj gospo- dičiću; i ako te uhvatim da pohađaš školu, dobro ću te izlupati. Učit ćeš još i vjeronauk. Nikada nisam vidio takva sina.

Dohvati neku plavu i žutu sličicu, na kojoj su bili naslikani dječak i krave, te me upita:

Washington [Vošington] — vojskovođa u ratu za oslobođenje sjevemoameričkih kolonija od engleskog gospodstva prvi predsjednik SAD

31

— Što je to?— To su mi dali za dobro učenje.Podera je i reče:— Dat ću ti ja nešto bolje — dat ću ti bič od gove­

đe kože!Sjedio je mrmljajući i gunđajući časkom nešto, a

zatim reče:— Pravi si namirisani gizdelin, zar ne? Krevet, po­

steljina i ogledalo; sag na podu — a tvoj otac spava sa svinjama u kožarnici. Nikada ne vidjeh takva sina. Ne bio ja tvoj otac ako ti ne skinem te ukrase prije nego obračunam s tobom. Ali to još nije sve — kažu da si bogat. No, kako je s tim.

— Lažu, tako je s tim.— Pazi kako govoriš sa mnom. Došao sam do gra­

nice svoje strpljivosti — stoga se nemoj šaliti. Bio sam dva dana u gradu i slušao samo o tvom bogatstvu. Čuo sam o tome dolje na rijeci. Zato sam i došao. Sutra ćeš mi dati novac — treba mi.

— Nemam nikakva novca.— To je laž. Sudac Thatcher ga ima. Tvoj je.

Treba mi.— Nemam nikakva novca, kažem ti. Pitaj suca That-

chera. On će ti isto reći.— U redu. Pitat ću ga. I njega ću udesi ti, ako mi

ne kaže što je s novcem. Reci koliko imaš u džepu? Treba mi.

— Imam samo dolar, koji trebam za ...— Svejedno mi je zašto ga trebaš, daj ga ovamo.Uzeo ga je, zagrizao da vidi je li pravi, a zatim

rekao da ide u grad kupiti malo rakije; dodao je da cijeli dan nije ništa pio. Kad je već bio na šupi, pro­virio je opet glavom u sobu i opsovao me što se kin- đurim i nastojim biti bolji od njega; i kad sam već mi­slio da je otišao, ponovno proviri glavu i reče da pazim

32

3 Doživljaji Huckleberryja Finna

što je rekao za školu, i da će on voditi računa o meni i istući me ako je ne napustim.

Slijedeći se dan napio, otišao k sucu Thatcheru, iza­zivao ga i napadao, nastojeći izvući novac. Ali nije mo­gao, pa se kleo da će suca na to zakonom prisiliti.

Sudac i udovica obratili su se sudu moleći da me oduzme od oca i preda pod skrbništvo jednome od njih. No upravo je tada došao novi sudac, koji nije poznavao mog staroga. Zato je rekao da se sud ne smije miješati i razdvajati porodicu. Izjavio je da neće uzimati dijete od njegova oca. Tako su sudac Thatcher i udovica morali odustati od svojih traženja.

Staroga je to razveselilo te nije mogao mirovati. Govorio je kako će me izbičevati dok ne pocrnim i ne poplavim od batina ako mu ne nabavim nešto novaca. Posudio sam tri dolara od suca Thatchera, a otac ih je uzeo, napio se, pa išao okolo psujući, hvaleći se, urlajući i tjerajući svoje. Tako je hodao po cijelom gradu, s nekom limenom tepsijom, sve do ponoći. Onda su ga uhapsili, slijedeći dan izveli pred sud i osudili ga na sedam dana zatvora. Tvrdio je da je zadovoljan, jer da je gospodar svoga sina i da će mu on već za­papriti.

Kada je otac izišao iz zatvora, novi sudac odluči da iz njega načini čovjeka. Odveo ga je svojoj kući, obukao ga u čisto i lijepo odijelo te ga zadržao da doručkuje, ruča i večera s njegovom porodicom i postao mu, tako reći, stari prijatelj. Poslije večere govorio mu je o umje­renosti i sličnim stvarima, dok se stari nije rasplakao i rekao da je bio lud i da je proigrao svoj život; ali da će sada okrenuti novu stranicu i biti čovjek kojeg se neće nitko stidjeti, i da se nada da će mu sudac u tome pomoći i da ga neće prezreti. Sudac je rekao da bi ga zbog tih riječi mogao zagrliti; onda se i on rasplakao, pa mu se i žena rasplakala; otac je govorio kako ga nitko prije nije razumio, a sudac je rekao da mu vjeruje.

34

Stari je tvrdio da propalu čovjeku treba saučešće, a su­dac reče da je baš tako; onda su se opet obojica raspla­kali. Kada je došlo vrijeme spavanju, stari se digne, ispruži ruku i reče:

— Pogledajte je svi, gospodo i gospođe; primite je; stisnite je. Ta je ruka bila ruka jedne svinje; ali ona to više nije; to je ruka čovjeka koji počinje nov život i koji će prije umrijeti nego se vratiti na stari put. Za­pamtite ove riječi — ne zaboravite da sam ih rekao. Ovo je sada čista ruka; stisnite je — ne bojte se.

Svi su se njim rukovali, jedan za drugim, i pla­kali. Sučeva mu je žena i poljubila ruku. Zatim je stari potpisao obećanje — stavio je svoj znak. Sudac je iz­javio da mu je to najljepši dan u životu ili nešto slično tome. Onda su staroga uveli u jednu lijepu sobu, sprem­ljenu za goste, a on je u neko doba noći stražno ožednio, popeo se na krov od trijema, spustio se po stupu dolje, prodao svoj novi kaput za veliki vrč rakije, a onda se opet popeo gore i dobro se »nakitio«. Pred zoru se opet išuljao, pijan kao zemlja, i skotrljao se s krova te slomio lijevu ruku na dva mjesta. Ujutro su ga našli napola smrznutog. A kada su došli u njegovu sobu, morali su je dobro oprati prije nego su se mogli po njoj kretati.

Suca je to jako zaboljelo. Rekao je kako uviđa da bi starog mogao popraviti samo nečiji metak, a on da ne zna za drugi način.

VI

Stari se ubrzo pridigao i nastavio lunjati unaokolo, i onda je tužio suca Thatchera sudu što mu ne daje novac, a mene — što ne napuštam školu. Uhvatio me nekoliko puta i izmlatio, no ja sam svejedno nastavio polaziti školu varajući ga i bježeći od njega cijelo vri­jeme. Prije baš nisam volio ići u školu, ali sam sada

35

odlučio ići iz čistog prkosa prema ocu. Sudski proces tako je sporo tekao da se nije ni makao s mjesta; ja bih povremeno pozajmljivao po dva-tri dolara od suca i davao ih ocu da me ne tuče. Svaki put kad je primio novac otac se napio; i svaki put bi pijan podizao buku u gradu; ali bi također svaki put poslije takvog nereda dospio u zatvor. Njemu je to odgovaralo — bilo je pot­puno u skladu s njegovom ćudi.

Toliko se vrtio oko udovičine kuće te mu ona najzad reče da će se loše provesti ako bude i dalje dolazio. Ta zar je lud? Na to je on rekao da će pokazati tko je gospodar Hucka Finna. Vrebajući na mene jednog pro­ljetnog dana, uhvati me i od veze čamcem oko tri milje uz vodu i prebaci me prijeko na illinoisku obalu, gdje je sve bilo šumovito, bez ijedne kuće. U gustoj šumi nala­zila se samo neka stara koliba, koju nitko ne bi mogao pronaći ako nije otprije znao za nju.

Cijelo me vrijeme držao uza se, i ja nikako nisam mogao uhvatiti priliku da pobjegnem. Živjeli smo u toj staroj kolibi, a on bi uvijek zaključavao vrata i ključ noću stavljao pod glavu. Imao je pušku, koju je, mislim, ukrao; ribarili smo i išli u lov te od toga živjeli. Često bi me zatvorio, otišao do skladišta kraj skele, udaljenog tri milje, prodavao tamo ribu i divljač za rakiju, koju bi donosio kući, zatim pio i uživao, a mene tukao. Udovica je nekako saznala gdje sam, pa je poslala jednog čovje­ka da me dovede; no otac ga je puškom otjerao, a ja sam se uskoro privikao tom životu, zavolio sve to — osim goveđeg biča!

Bilo je prijatno ljenčariti, po cijele dane ležati, pušiti i ribariti, daleko od knjiga i učenja. Tako je prošlo više od dva mjeseca, a moje se odijelo pretvorilo u prnje

Illinois fllinoij — ime države (prema istoimenoj rijeci koja kroz nju protječe) u SAD. Država Illinois leži s lijeve strane Mississippija, u njenom srednjem toku; autor tu stranu, odnosno obalu naziva illinoiskom.

36

i prljavštinu; čudio sam se kako sam se mogao osjećati dobro kod udovice, gdje sam se morao redovito prati, jesti iz tanjura, češljati se, redovito lijegati u krevet i ustajati, uvijek se mučiti s knjigama i neprestano slu­šati peckanja gospođice Watson. Nisam više želio da se vratim. Bio sam prestao psovati, jer to udovica nije vo­ljela; a sada sam opet počeo jer oca to nije smetalo. Sve u svemu, bilo je divnih trenutaka tamo u šumi.

Malo-pomalo otac se previše izvježbao u mlaćenju, i ja to više nisam mogao podnijeti. Bio sam pun modrica. Također je sve češće odlazio, a mene zaključavao. Jed­nom me zaključa i nije ga bilo tri dana. Bilo mi je strašno samome. Pomislio sam da se utopio i da nikad neću izići van. Prepao sam se. Odlučio sam da se sva­kako izvučem. Pokušao sam više puta izići iz kolibe, ali nisam mogao naći nikakav prolaz. Nije bilo ni tako velikog prozora da se pas provuče. Kroz dimnjak nisam mogao proći; bio je preuzak. Vrata su bila debela, od čvrstih hrastovih dasaka. Otac je pazio da ne ostavi, kad bi odlazio, ni nož ni bilo što drugo. Mislim da sam stotinu puta pretražio kolibu; na tom sam poslu proveo najveći dio vremena jer je to bio jedini način da utučem vrijeme. Ovaj sam put, napokon, nešto pronašao; našao sam neku staru zarđalu pilu, bez držaka; ležala je iz­među grede i krova. Namazah je i dadoh se na posao. U dnu kolibe, iza stola, nalazio se konjski pokrivač, pribi­jen o grede, da vjetar ne puše kroz pukotine i ne gasi svijeću. Zavučem se pod stol, podignem pokrivač i poč­nem piliti dio donje velike grede, dovoljno velik da se provučem. Bio je to dugotrajan posao, i baš kad sam ga svršavao, začujem u šumi očevu pušku. Uklonim tragove svog rada, spustim pokrivač i sakrijem pilu, a ubrzo zatim pojavi se otac.

Nije bio dobre volje ■— očito: bio je trijezan. Re­kao je da je bio u gradu i da sve ide loše. Njegov mu je pravnik saopćio kako vjeruje da će dobiti parnicu

37

i novac, čim započne proces; no postoje razni načini da se to odugovlači, a sudac Thatcher zna kako se to radi. I da ljudi pričaju da će opet biti rasprava, da bi me oduzeli od njega i predali udovici na čuvanje; na­klapali su da će ovaj put to uspjeti. To me je prilično potreslo jer se više nisam želio vratiti k udovici, da budem sputan i civiliziran, kako to oni kažu. Zatim se stari dao na psovanje i psovao je sve i svakoga, koga se samo mogao sjetiti, a onda ih je opet ponovo sve psovao, da bude siguran da nije koga izostavio, a zatim je to sve okrunio jednom općom psovkom na sve unaokolo. U nju je uključio povorku ljudi kojima nije znao imena i koje je nazivao »kako-se-ono-zove«, kad bi do njih došao. Zatim je nastavljao dalje psovati.

Htio bi on vidjeti, reče, kako će udovica do mene doći. On će stražariti, a ako mu pokušaju doskočiti, on zna jedno mjesto, udaljeno šest ili sedam milja, gdje će me sakriti i gdje me oni mogu tražiti do iznemo­glosti, pa me ipak neće naći. To me opet uznemirilo, ali samo za trenutak. Pomislih, neću ja čekati dok on uhvati takvu zgodu.

Stari me pošalje k čamcu da donesem stvari koje je nabavio. Bila je tu vreća od pedeset funti brašna, komad slanine, municija, vrč od četiri galona rakije, jedna stara knjiga, dvoje novine za punjenje puške i nešto kudelje. Prenio sam tovar, ponovo se vratio i sjeo na provu čamca da se odmorim. Razmišljajući o svemu, odlučio sam uteći s puškom i s velikim udi­com te se na bijegu držati više šume. Mislio sam da ne ostajem na jednom mjestu, već da krstarim zem­ljom, ponajviše noću, da se prehranjujem lovom i ribarenjem; pa da odem tako daleko te me više nikad

funta — mjera za težinu = 453,59 grama; dakle nešto manje od pola kilograma

municija — ratni materijal, naboji za razna oružja galon — mjera za tekućinu = 4,54 1

38

ne može naći ni stari ni udovica. Namjeravao sam još iste noći svršiti s piljenjem ako se otac dosta napije, a očekivao sam da hoće. Tako sam se zanio u mislima da nisam ni zamjećivao koliko sam dugo ostao, dok me stari nije pozvao i upitao me nisam li zaspao ili se utopio.

Kad sam donio stvari u kolibu, pao je i mrak. Dok sam kuhao večeru, stari povuče jedan ili dva gutljaja i zagrije se, a onda nastavi koješta pričati. On je i u gradu pio, te je ostao cijelu noć ležati u kanalu. Bilo ga je strašno pogledati. Mogao bi tko pomisliti da je Adam — naime, sav je bio sazdan od blata. Kad god je alkohol počeo u njemu djelovati, on je napadao vlast. Tako i ovaj put:

— Zar je to vlast! Čim je pogledaš, vidiš kakva je. Zakon je zato da oduzme čovjeku sina — njegova rođenog sina, koga je podigao na noge s toliko muke, brige i troškova. Jest, i upravo kad mu taj sin odraste da može raditi, služiti za njega i pomoći mu da malo odahne, dolazi zakon i otimlje mu ga. I to se zove vlast! Pa ni to nije sve. Zakon podupire suca Thatchera i pomaže mu da me liši mojeg vlasništva. Evo što za­kon radi; uzima čovjeku imovinu od šest tisuća do­lara i više i tjera ga u ovakvu kolibetinu; pušta ga da hoda u odijelu koje nije prikladno ni za svinju! I to se zove vlast! Uz ovakvu vlast čovjek ne može doći do svog prava. Nekad sam pomišljao da odem iz ove zemlje zauvijek. Jest, i rekao sam im to: rekao sam to starom Thatcheru u lice. Svi su me čuli i mogu po­svjedočiti što sam rekao. Za dva centa, rekoh, napu­stio bih ovu prokletu zemlju i nikad se više ne bih vratio. Tako im treba reći. Rekao sam, pogledajte moj šešir, ako se to može nazvati šeširom — tjeme mu zjapi, a sve ostalo pada do ispod brade; i to je onda šešir? — Tiše je to moja glava, koja viri kao kroz cijev od peći. Pogledajte ga, rekoh, takav šešir nosim

39

ja, jedan od najbogatijih ljudi u gradu kad bih došao do svojih para.

Poslije večere otac uze vrč i reče da ima još za dva gutljaja i jedan delirium tremens. Uvijek je tako govorio. Računao sam da će za jedan sat biti mrtvo pijan, pa ću onda ukrasti ključ ili do kraja ispiliti otvor, jedno ili drugo. A on je pio i pio, dok se nije napokon svalio na svoj pokrivač: no nisam imao sreće. Nije mogao čvrsto zaspati, već se nemirno vrtio. Ste­njao je, jecao i bacakao se po sobi. Napokon sam po­stao tako pospan da više nisam mogao oči držati otvo­rene, te sam čvrsto zaspao prije nego sam saznao što će se sa mnom dogoditi, a svijeća je i dalje gorjela.

Ne znam kako sam dugo spavao, kadli iznenada za­čujem strašan krik i skočim na noge. Opazim oca kako divljački gleda, skače okolo i viče nešto o zmijama. Reče da mu gmižu po nogama; zatim je skočio i viknuo da ga je jedna ugrizla za obraz — no ja nisam vidio nika­kvih zmija. Počeo je trčati okolo po kolibi vičući: »Skini je, skini je; grize me za vrat!« Nikada još nisam vidio čovjeka s tako divljim očima. Uskoro se toliko izmorio te je dašćući pao na tlo; onda se pak silnom brzinom valjao po kolibi, udarao po predmetima do kojih bi stigao, mlatarao rukama po zraku, jaukao i vikao da ga drže đavli. Pomalo se sasvim iscrpao, pa je jecajući mirno ležao. Zatim se sasvim smiri i utihnu. Mogao sam čuti samo sove i vukove iz šumske daljine, dok je unutra bila strašna tišina. On je ležao u kutu. Najednom se napola pridigne i počne osluškivati, nagnuvši glavu na jednu stranu. Govorio je sasvim tiho:

— Tram — tram — tram; to je smrt! tram — tram — tram, dolazi po mene, ali ja se ne dam. Oh evo je!

delirium tremens — latinski naziv za ludilo što nastaje od prekomjerna pijančevanja; bolesniku se javljaju razne prikaze i utvare

40

Nemoj me dirati — nemoj! Makni ruke, hladne su; odla­zi. Pusti me, jadnika, na miru.

Zatim se počeo vući četveronoške po sobi, moleći smrt da ga ostavi na miru. Zavije se u svoj pokrivač i otko­trlja se pod stari jelov stol, još uvijek moleći za milost. Onda počne plakati. Mogao sam ga dobro čuti kroz po­krivač. Najzad se izvuče van, skoči na noge divljeg pogleda, opazi me i krene k meni. Počne me natjeravati po sobi s nožem u ruci, nazivajući me anđelom smrti i vičući da će me ubiti, kako više ne bih mogao doći po njega. Zaklinjao sam ga i rekao da sam ja samo Huck, no on se na to grohotom nasmije, zaurla i opsuje, te na­stavi dalje juriti za mnom. Kad sam se jednom naglo okrenuo da mu izmaknem ispod ruke, on me zgrabi za kaput između ramena, te pomislih da sam gotov; ali ja sam se kao munja izvukao iz kaputa i spasio se. Usko­ro se toliko izmučio da je pao na tlo, naslonivši se leđima o vrata, i rekao da će se malo odmoriti, a zatim me ubiti. Stavio je nož pod glavu i kazao da će zaspati i skupiti snagu, a onda ću ja vidjeti tko je on.

Ubrzo ga je svladao san. Polako se dovučem do stare potrgane stolice, popnem se na nju što sam tiše mogao, bez ikakva šuma, i skinem pušku. Uvučem šipku u cijev, da vidim da li je nabijena, zatim je položim preko bačve, napunjene repom, uperim prema ocu i sjednem iza nje očekujući da se otac pomakne. Oh, kako se vrijeme polako vuklo u toj tišini.

VII

— Ustani! Što radiš?Otvorih oči i pogledah unaokolo nastojeći shvatiti

gdje sam. Sunce je izašlo, a ja sam bio čvrsto zaspao. Otac je stajao nada mnom — mrk i bolestan. Upita me:

— Što ćeš s tom puškom?

41

Računao sam da ne zna što je noćas radio i rekoh:— Netko je pokušao ući, pa sam uperio pušku u

njega.— Zašto me nisi probudio?— Pokušao sam, ali te nisam mogao ni pomaknuti.— No, dobro. Nemoj sada cijeli dan brbljati, već

iziđi i pogledaj, ima li na udicama koja riba za doručak. Začas ću i ja doći.

Otključao je vrata i ja se pokupih na obalu. Pri­mijetio sam kako po vodi plove komadi granja, kore od drveća i slično; po tome sam znao da je rijeka po­čela rasti. Pomislih kako bih uživao da sam sada u gradu. Lipanjske bujice bile su uvijek sretne za mene; jer čim se rijeka počela dizati, donosila bi ogrevno drvo i čitave dijelove splavi, ponekad i tuce greda za­jedno; tako da ih je trebalo samo pohvatati i prodavati drvarama i pilanama.

Išao sam uz obalu pazeći jednim okom na oca, a drugim na rijeku da vidim što bi bujica mogla donijeti. I gle, odjednom dolazi čamac; vrlo lijep, dug trinaest ili četrnaest stopa, ploveći ponosito kao patka. Smjesta se bacim naglavce s obale kao žaba, onako u odijelu, i krenem prema čamcu. Očekivao sam da možda netko leži u njemu, jer nekada ljudi to rade da bi zavarali druge, i kad čovjek već gotovo izvuče čamac, oni ustanu i nasmiju mu se u brk. No ovaj put nije bilo tako. Struja je donijela taj čamac, još sasvim dobar, te se popnem u njega i do vučem ga k obali. Stari će biti sretan, po­mislih, kad ga vidi — ta vrijedi deset dolara. Izašao sam na obalu, a oca nije bilo na vidiku. Dok sam odvodio čamac u mali zaljev, sličan mrtvom rukavu, sav obrastao divljom lozom i vrbama, pade mi na um druga misao: odlučim sakriti čamac, i zatim, umjesto da se držim šume kad pobjegnem, spustit ću se niz rijeku jedno pedeset milja i ulogoriti na nekom dobrom mjestu. Čemu da se mučim pješačenjem!

42

To je mjesto bilo sasvim blizu kolibe, pa mi se ne­prestano činilo da stari dolazi; ipak sam uspio sakriti čamac; onda sam izašao i provirio kroz vrbino granje: na puteljku opazim oca kako nišani puškom na neku pticu. Dakle, nije ništa vidio.

Kad se približio, sav se dam na posao oko udica. On me ukori što sam tako spor, a ja mu rekoh da sam pao u rijeku i da me je to zadržalo. Znao sam da će vidjeti moje mokro odijelo i da će me ispitivati. Skinem s udice pet riba i krenemo kući.

Kad smo poslije doručka, obojica iscrpljeni, legli spavati, počeo sam razmišljati, kako bi bilo mnogo sigurnije da nekako zadržim oca i udovicu od potjere za mnom, nego da se pouzdam u sreću i očekujem da ću daleko odmaknuti prije nego oni primijete moj ne­stanak. Znate, svašta se može desiti. Dakle, trenutno još nisam našao rješenje, a otac se digne da popije već drugo bure vode, i reče:

— Ako se još koji put netko bude šuljao oko kolibe, da si me smjesta probudio, čuješ li? Taj čovjek nije došao ovamo s dobrom namjerom. Ubit ću ga. Slijedeći put samo me probudi, čuješ li?

Tada je opet legao i zaspao; njegove su mi riječi pokazale što moram raditi. Rekoh u sebi: načinit ću tako te neće nitko ni pomisliti da me slijedi.

Oko dvanaest sati izađemo i uputimo se k obali. Rijeka je brzo rasla, a struja bujice donosila je silna drva. Uskoro naiđe dio splavi — devet trupaca pove­zanih zajedno. Odemo čamcem po njim i izvučemo ih na obalu. Zatim smo ručali. Svatko bi drugi, osim mog oca, čekao cijeli dan da izvuče što više građe, ali to nije bio očev običaj. Devet trupaca bilo mu je dosta za neko vrijeme; morao ih je odmah odvući u grad i prodati. Onda je mene zaključao, uzeo čamac i od­vukao splav; bilo je otprilike tri i po sata popodne. Bio sam siguran da se slijedeću noć neće vratiti. Pri­

43

čekam dok ne odmakne; onda izvučem pilu i počnem piliti onu gredu. Prije nego je otac stigao na drugu stranu rijeke, ja sam se već provukao kroz rupu; on i njegova splav izgledali su kao sitne mrlje tamo da­leko na vodi.

Uzmem vreću brašna i odnesem je do mjesta gdje je bio sakriven čamac, razgrnem divlje loze i granje te je stavim unutra. To isto učinim s komadom sla­nine i s vrčem za rakiju; pokupio sam svu kavu i šećer, svu municiju i kudjelju za nabijanje puške. Uzmem vedro i vrč za vodu, kutljaču i limenu šalicu, svoju staru pilu, dva pokrivača, tavu i lonac za kavu. Po­nesem udice, šibice i sve ono što je bar nešto vrijedilo. Dobro sam očistio kolibu. Trebala mi je i sjekira, ali nije bilo druge osim one na drvima, koju sam ostavio s posebnom namjerom. Dohvatih pušku i sad sam bio gotov.

Dosta sam izgazio zemlju provlačeći se kroz rupu i vukući tolike stvari. To sam popravio koliko sam mo­gao: posipao sam sve okolo prašinom koja je prekrila izgažena mjesta i pilovinu. Onda sam onaj komad otpi- ljene grede ponovo stavio na staro mjesto te metnuo dva kamena ispod nje i jedan sa strane, da je pridrže, jer se na tom mjestu iskrivila te nije sasvim dodirivala zemlju. Iz udaljenosti od četiri ili pet stopa ne biste znali niti primijetili da je prepiljena. Osim toga, to je bio stražnji dio kolibe; vjerojatno je nitko neće obilaziti s te Strane.

Do čamca je bila sve sama trava, pa nisam ostavljao nikakva traga. Pogledam oko sebe. Stanem na obalu i zagledam se preko rijeke. Sve mirno. Zatim uzmem pu­šku, uputim se malo u šumu da uhvatim koju pticu, kadli opazim divlju svinju; svinje brzo podivljaju u ovim krajevima kad pobjegnu s prerijskih farmi. Ubio sam tog prijana i odvukao ga u logor.

44

Uzmem sjekiru i razbijem vrata. Lupao sam po njima i prilično ih uništio. Unesem svinju unutra, dovučem je blizu stola i rasiječem joj grkljan sjekirom, pa je položim na zemlju da krvari. Rekoh zemlju, jer je stvar­no i bila zemlja — tvrdo nabijena, bez dasaka. Dakle, onda uzmem neku staru vreću i napunim je s toliko kamenja koliko sam mogao nositi -— zatim je spustim pokraj svinje i odatle počnem vući do vrata, pa kroz šumu sve do rijeke, i tu je bacim u vodu, a ona nestane bez traga. Lijepo se moglo vidjeti da se nešto vuklo po zemlji. Poželio sam da se Tom Sawyer nađe ovdje. Znao sam da bi ga ovakav posao zainteresirao, a mašta bi mu proradila. Nitko u takvim stvarima nije bio dosjet- ljiviji od Toma Savcvera.

Onda sam napokon iščupao nekoliko vlasi, dobro okrvavio sjekiru, prilijepio vlasi na njezinu tupu stranu i bacio je u kut. Zatim sam uzeo svinju, čvrsto je pri­tisnuo kaputom na svoje grudi (da ne bi krv kapala), odnio je dosta daleko od kuće i bacio u rijeku. Sada sam se još nečega sjetio. Uzeo sam iz čamca vreću s brašnom i svoju staru pilu te ih odnio u kuću. Stavim vreću tamo gdje je obično stajala, i probušim je na dnu pilom, jer u kući nije bilo nikakvih noževa niti viljušaka — otac je sve poslove oko kuhanja obavljao svojim džepnim nožićem. Onda sam vreću nosio stotinjak jarda preko trave i kroz vrbik, istočno od kuće, sve do plitkog jezera širokog pet milja i punog trstike, a ponekad i divljih pataka. S druge je strane jezera vodio nekakav rukav, koji se pružao daleko, ne znam kamo, ali nije vodio k rijeci. Brašno je sipilo iz vreće i ostavljalo sitan trag sve do jezera. Bacim ovdje i očev brus, tako da izgleda da se to slučajno dogodilo. Zatim zavežem vrp­com rupu na vreći da više ne propušta, i odnesem je opet, zajedno s pilom, u čamac.

Počeo se spuštati mrak. Odvedem čamac niz rijeku pod neke vrbe, koje su visile iznad obale, i stanem

45

čekati mjesečinu. Privežem ga za vrbu, nešto pojedem, pa legnem u čamac da popušim lulu te izradim plan. Rekoh u sebi: oni će slijediti trag kamenja do obale i tražiti me u rijeci. Zatim će poći tragom brašna do jezera i lutati oko potoka koji vodi iz njega, da nađu razbojnike koji su me ubili i uzeli stvari. U rijeci neće ništa drugo tražiti nego moje mrtvo truplo. To će ih brzo izmoriti te se i neće više brinuti za mene. Vrlo dobro, mogu se zaustaviti gdje god zaželim. Jackso- nov [Džekson] je otok najprikladniji; poznam ga dobro, a nitko na njega ne dolazi. Osim toga, mogu odveslati noću prema gradu, prišuljati se i uzeti stvari koje budem želio. Jacksonov otok je odlično mjesto.

Bio sam prilično umoran, i prvo što sam učinio bilo je da zaspim. Kad sam se probudio, u prvi mah nisam znao gdje sam. Sjeo sam i preplašeno gledao unaokolo. Tada sam se svega sjetio. Rijeka je izgledala široka ne­koliko milja. Mjesec je tako sjao da sam na stotinu jarda od obale mogao brojiti trupce, koji su prolazili, crni i tihi. Kao da je sve obamrlo. I činilo se kasno i mirisalo je na kasno. Znate što želim reći — premda ne mogu naći prave riječi.

Čestito sam zijevnuo, protegao se, i kad sam baš pošao da odvežem čamac, začujem nekakav šum nad vodom. Osluhnem. Ubrzo sam saznao što je. Bio je to mukli zvuk što ga u tihoj noći, u pravilnim razma­cima, daju od sebe vesla. Provirim kroz vrbovo granje i ugledam čamac koji je sjekao vodu. Ne bih mogao reći koliko je ljudi bilo u njemu. Približavao mi se, a kad je bio nasuprot meni, primijetih da je u njemu samo jedan čovjek. Pomislim, možda je otac, premda ga nisam očekivao. Struja ga odnese nešto niže, i on, njišući se prema obali, uplovi u mirnu vodu te prođe tako blizu mene da sam mogao ispružiti pušku i taknuti ga. Zaista, bio je to otac, bez svake sumnje — osim toga trijezan, sudeći po tome kako je veslao.

46

Nisam gubio vrijeme. Za tren oka se spustim niz struju, tiho ali brzo, u sjeni obale. Odveslam dvije i pol milje, a tada skrenem četvrt milje — ili nešto više — prema sredini rijeke, jer sam uskoro trebao proći kraj pristaništa za splavi, i ljudi bi me mogli opaziti i zvati k sebi. Prođem između trupaca što ih je voda nosila, a zatim legnem na dno čamca i pustim ga da sam plovi. Ležao sam tako, odmarao se, pušio lulu i gledao u nebo; nigdje oblačka. Nebo izgleda uvijek tako duboko kada ležite nauznak na mjesečini; nisam to prije znao. I kako se daleko čuje glas na vodi u takvoj noći! Čuo sam ljude kako razgovaraju na pri­staništu. I razabrao sam sve što su govorili — svaku njihovu riječ. Jedan je čovjek rekao da dani postaju duži, a noći kraće. Drugi je govorio kako ova noć nije baš jedna od kratkih, kako se njemu čini — i svi se tada nasmijaše, a on je to ponovio, i opet su se svi smijali; zatim su probudili jednog svog druga i to mu ispričali, ali se on nije smijao, odsjekao im nešto oštro i zatražio da ga ostave na miru. Prvi čovjek reče da će to ispričati svojoj staroj i da će joj se to svidjeti. Ali je nadodao da to nije ništa prema onome što je on znao izvaliti u svoje vrijeme. Čuo sam kako jedan govori da su već blizu tri sata, te neće valjda morati čekati više od tjedan dana dok svane jutro. Nakon toga razgovor se sve više gubio u daljini, pa više nisam mogao razabrati riječi; čuo sam samo žamor, a ponekad i smijeh, ali se činilo da dolazi iz velike daljine.

Bio sam prošao pristanište. Ustanem, a preda mnom je ležao Jacksonov otok, otprilike dvije i po milje niže niz struju, obrastao gustom šumom, izdizao se iz sredine rijeke velik, taman i čvrst, nalik na parobrod bez svjetla. Prednjem pješčanom žalu nije bilo traga, sav je bio pod vodom.

Brzo sam stigao do njega. Projurio sam pokraj rta kao strijela, jer je struja bila neobično brza, a zatim

47

uđem u mrtvu vodu i pristanem sa strane prema ilinoi- skoj obali. Uvedem čamac u jedan duboki obalni usjek, za koji sam ranije znao; morao sam razmaknuti vrbino granje da mogu ući; i kad sam čamac privezao, nitko ga izvana nije mogao vidjeti.

Izidoh na obalu i sjedoh, na panj na rtu otoka, pa stadoh promatrati veliku rijeku, crne trupce i tamo dalje grad, udaljen tri milje, gdje su treperila tri ili četiri svjetla. Na otprilike milju uz vodu približavala se čudesna golema splav, natovarena drvenom građom, sa svjetiljkom u sredini.

Promatrao sam je kako klizi naniže, i kada je bila gotovo usporedo s mjestom gdje sam stajao, začujem ne­kog čovjeka kako viče: »Veslaj na krmi! Ćelo splavi naprijed!« Cuo sam to tako razgovijetno kao da se čovjek nalazi pored mene.

Na nebu se pojavi sivi oblačić; uputim se u šumu da legnem i malo prodrijemam prije doručka.

VIII

Sunce je bilo vrlo visoko kad sam se probudio, pa sam zaključio da je već prošlo osam sati. Ležao sam na travi u hladovini i razmišljao o svemu i svačemu, osjećajući se odmoren i prilično sretan i zadovoljan. Mogao sam vidjeti sunce kroz jednu ili dvije pukotine granja, ali se ponajviše unaokolo steralo veliko drveće te je ispod njega bilo mračno. Gdje god je svjetlo prosi­javalo kroz lišće, stvarale su se na tlu blistave pjege, koje su pomalo podrhtavale, pokazujući da gore po­igrava povjetarac.

Jedan par vjeverica sjedio je na grani i brbljuckao mi je nešto vrlo prijateljski.

Bio sam silno lijen i bilo mi je tako ugodno da nisam želio ustati, čak ni da skuham doručak. Ponovo sam bio zadrijemao, kadli mi se pričini da gore uz rijeku čujem

48

duboki zvuk »bum«. Podignem se, oslonim na laktove i osluhnem; uskoro začujem opet isti zvuk. Skočih na noge i pogledah kroz otvor u lišću; opazih nad vodom kolutove dima, daleko ondje u visini pristaništa. Bila je to splav, puna ljudi, koja je plivala niz vodu. Sada sam znao što je to. »Bum« — zasuklja bijeli dim s boka spla­vi. To su nad vodom ispaljivali top, očekujući da će tako moj leš doći na površinu.

Bio sam dosta gladan, ali nisam smio naložiti vatru jer bi se mogao vidjeti dim. Sjedio sam, dakle, proma­trao topovski dim i slušao pucnjavu. Rijeka je na tom mjestu široka jednu milju i uvijek u ljetno jutro izgleda vrlo lijepo — i ja bih uživao gledajući kako traže moje posmrtne ostatke, samo da sam imao što jesti. No, tada sam se sjetio da ljudi uvijek stavljaju živu u komade kruha, koj e onda puste u vodu, a oni idu pravo k utop- ljenikovu lešu i tamo se zaustave. Zato, rekoh u sebi, pripazit ću, i ako koji bude plovio za mnom u potjeru, pružit ću mu priliku. Prijeđoh na drugu stranu otoka, prema illinoiskoj obali, da okušam sreću, i nisam se razočarao. Nailazio je velik komad kruha, i zamalo ga nisam dohvatio štapom, ali mi se noga oklizne, a on otplovi dalje. Naravno, stajao sam tamo gdje je struja najbliža obali — znao sam gdje treba. Malo poslije naiđe drugi komad i ja ga dohvatim. Izvukao sam iz njega čep, istresao ono malo žive i zagrizao. Bio je »pekarski kruh« — što ga jedu bogataši, a ne kakav jadni kuku- ružnjak.

Izabrao sam dobro mjesto, i sjeo na panj, zado­voljno žvačući kruh i promatrajući splav. A tada me nešto trgnu. Rekoh u sebi, bit će da se udovica ili žup­nik ili netko drugi molio Bogu da me taj kruh nađe, i on je došao ovamo i našao me. Bez sumnje, ovo mora da nešto znači — to jest, znači nešto, kada se netko kao župnik ili udovica moli, ali mislim da ništa

kukuružnjak — kruh načinjen od kukuruznog brašna

4 Doživljaji Huckleberryja Finna 49

ne bi vrijedilo kad bih ja to učinio, a i pravo je da je tako.

Zapalim lulu, dobro povučem i nastavim gledati. Splav je plovila strujom, te pomislim, kako ću imati pri­like da vidim tko je sve na njoj, kada nadođe, jer se mo­ra približiti obali, kao što se i kruh bio približio. Kad se splav već dobrano približila, ugasio sam lulu i pošao do mjesta gdje sam lovio kruh, te legnem iza jednog panja na čistinu na obali. Provirivao sam kroz šupljinu gdje se panj račvao.

Splav je nailazila i uskoro se toliko približila da bi ljudi mogli prebaciti dasku i izaći na obalu. Svi su bili na njoj. Otac, sudac Thatcher, Bessie Thatcher, Joe Har- per, Tom Sawyer, njegova stara tetka Polly, Sid, Mary i mnogi drugi. Svi su razgovarali o umorstvu, dok ih kapetan ne prekine i reče:

— Pogledajte sada, dobro; struja je ovdje najbliža obali, i on je možda bačen na obalu i zapleten u žbunje kraj vode. Barem se tako nadam.

No ja se nisam tako nadao. Svi su se skupili i nagnuli preko ograde, meni gotovo u lice, i u tišini zurili s najvećom napetošću. Izvrsno sam ih. mogao vidjeti, ali oni mene nisu mogli zamijetiti. Tada kapetan poviče: »Odmakni!« i top ponovo opali ispred mene, tako da sam gotovo oglušio od buke i oslijepio od dima. Mislio sam da sam gotov. Da su imali još nekoliko metaka, vjerujem da bi našli leš koji su tražili. No vidjeh da nisam ranjen, hvala Bogu. Lađa je otplovila i nestala s vidika iza izbočine otoka. Mogao sam čuti povremenu pucnjavu, sve dalje i dalje, dok ih napokon, nakon jed­nog sata, više uopće nisam čuo. Otok je dug tri milje. Mislio sam da su došli do drugog kraja i napustili traga­nje. Ali još nisu. Zaokrenuli su iza stražnje strane otoka i krenuli kanalom, s missourijske strane, još uvijek pu­cajući od vremena do vremena. Prešao sam na drugu stranu otoka i gledao ih. Kad su došli do rta, prestaše

50

pucati te, iskrcavši se na missourijskoj obali, odoše kući u grad.

Znao sam da sam sada siguran. Nitko me više neće tražiti. Izvadim stvari iz čamca i načinim lijep logor u gustoj šumi. Od pokrivača podignem neke vrste šator te stavim ispod njega sve što sam imao, da mi kiša ne dohvati. Uhvatio sarn jednu lampredu i rasporio je pi­lom, pa kad je sunce zapadalo, zapalim svoju logorsku vatru da večeram. Zatim bacim udicu da ulovim koju ribu za doručak.

Kad se smračilo, sjedio sam uz svoju logorsku vatru, pušio i osjećao se vrlo dobro; no malo-pomalo postade mi nekako pusto, pa sam otišao i sjeo na obalu da slu­šam romon vode i brojim zvijezde, trupce i splavi što su dolazile, a zatim odem spavati. Nema boljeg načina da skratiš vrijeme kad si osamljen; ne možeš dugo izdržati, brzo ti se spava.

Tako je bilo tri dana i tri noći. Nikakve promjene — uvijek isto. No slijedeći dan pođem na istraživanje otoka. Ta bio sam njegov gospodar; sav je pripadao meni, da tako kažem, i ja sam ga želio temeljito upo­znati, a u prvom sam redu htio utući vrijeme. Našao sam obilje jagoda, zrelih i zelenih; i zelenog ljetnog grožđa i zelenih malina; upravo su se počele javljati i zelene kupine. Sve će mi to doskora dobro doći, po­mislih.

Lutao sam, dakle, duboko po šumi te mi se sve činilo da nisam daleko od stražnjeg kraja otoka. Nosio sam pušku uza se, ali nisam ništa ubio; služila mi je samo za zaštitu; namjeravao sam da tek blizu logora ubijem nešto divljači. Uto zamalo ne stadoh na veliku

missourijska [Misuri] strana — s desne strane rijeke Mis- sissippija, u njenom srednjem toku, leži država Missouri (prema istoimenoj rijeci koja kroz nju protječe), pa zato autor tu stranu rijeke naziva missourijskom.

lampreda — vrst ribe

51

zmiju. Otišla je gmižući kroz travu i cvijeće, a ja za njom, nastojeći da je ubijem. Jurio sam za njom i na­jednom se nađem pravo pred pepelom logorske vatre, koji se još dimio.

Srce mi je htjelo skočiti iz grudi. Nisam dalje ništa razgledavao, već otkočih pušku i na prstima se odšuljah natrag što sam brže mogao. Svakog sam časa zastajkivao među gustim lišćem i osluškivao, ali sam tako teško disao da osim svog daha ništa nisam mogao čuti. Odšu­ljam se malo naprijed i opet osluhnem, i tako dalje; kad bih ugledao panj, držao bih ga za čovjeka; ako bih stao na šibu i prelomio je, pričinilo bi mi se da mi je netko dah presjekao na dvoje i ostavio meni samo polovicu, i to onu kraću.

Kad sam se vratio u logor, nisam se osjećao baš hrabrim i nisam znao što da uradim. Ali, rekoh u sebi, nije vrijeme da lutam naokolo. Stoga sve svoje stvari unesem ponovo u čamac, tako da ih nitko ne vidi; uga­sim vatru i raspem pepeo naokolo, da izgleda kao trag nekog prošlogodišnjeg logora, a zatim se popnem na drvo.

Računam da sam gore bio oko dva sata, no ništa nisam vidio i ništa nisam čuo — samo sam mislio da vidim i čujem tisuću stvari. Naravno nisam mogao vječno ostati gore; sišao sam napokon, ali sam se ne­prestano držao guštika i bio na oprezu. Jedina hrana bile su mi nekakve bobice i ono što je ostalo od doručka.

Uskoro se stala spuštati noć i ja sam prilično ogladnio. Kad se posve smrklo, došuljao sam se na rijeku prije mjesečine i odveslao prijeko na illinoisku obalu — otprilike četvrt milje daleko. Zavukao sam se u šumu pa skuhao večeru, i upravo sam odlučio da tu provedenm cijelu noć, kadli začujem klap-klap, klapa-klap; rekoh u sebi: dolaze konji; za trenutak za­čujem i ljudske glasove. Potrpam sve u čamac što sam

52

brže mogao, a zatim se provučem kroz šumu da vidim što se dešava. Nisam dugo išao, kad začujem nekog čovjeka kako govori.

— Bolje da ovdje logorujemo, ako nađemo zgodno mjesto; konji su izmoreni. Pogledajmo naokolo!

Nisam ništa čekao, već izvučem čamac i potiho od- veslam. Privučem ga na staro mjesto i odlučim u njemu prespavati.

Ali nisam dugo spavao. Nekako nisam mogao, jer mi misli nisu dale mira. Kad god bih se probudio, činilo mi se da me netko drži za vrat. Takav mi san nije godio. Ne može se ovako živjeti, ubrzo rekoh sam sebi: moram pronaći tko je ovdje sa mnom na otoku; ili ću to pronaći ili ću poginuti. Nakon takve odluke odmah sam se bolje osjećao.

Uzmem, dakle, veslo i otisnem se korak ili dva od obale, a zatim pustim čamac da u sjeni plovi niz rijeku. Mjesec je sjao, pa je izvan sjene bilo svijetlo kao po danu. Plovio sam tako gotovo jedan sat, a sve je bilo u čvrstom snu, nepomično kao stijenje. Napo­kon sam stigao blizu stražnje strane otoka. Počeo je puhati lak hladan povjetarac, a to je u stvari značilo da se noć približava kraju. Okrenuo sam čamac ve­slom i zabio mu kljun u obalu; zatim sam uzeo pušku i odšuljao se do ruba šume. Sjeo sam na panj i virio kroz lišće. Gledao sam kako mjesec napušta stražu, a tamni se pokrivač počeo navlačiti na rijeku. Uskoro opazim blijedu traku na vršcima drveća i po tome sam znao da sviće. Uzmem pušku i odšuljam se prema mjestu gdje sam bio naišao na onu logorsku vatru. Zastajkivao sam i osluškivao svaki čas. No nikako ni­sam imao sreće! Nisam mogao pronaći ono mjesto. Na­pokon ipak ugledam kroz drveće blijesak vatre. Pođoh prema njoj, polako i oprezno. Ubrzo sam se toliko pri­bližio da sam mogao vidjeti čovjeka gdje leži na zemlji. Prođu me trnci. Glava mu je bila pod pokri­

53

vačem, sasvim blizu vatre. Sjeo sam iza žbunja, oko šest stopa daleko od njega i pozorno ga promatrao. Počela je izbijati siva svjetlost dana. Uskoro on zijevne, protegne se i odbaci pokrivač — bio je to Jim gospo­đice Watson. O, kako sam se obradovao što ga vidjeh! Povičem:

— Zdravo, Jim! — i skočim pred njega.Odskočio je i divlje me gledao. Onda se spusti na

koljena, sklopi ruke i reče:— Nemoj mi ništa učiniti. Nikad nisam vrijeđao

duhove. Uvijek sam volio pokojnike, i činio za njih sve što sam mogao. Idi natrag u rijeku, kamo i spadaš, i nemoj ništa učiniti starom Jimu, uvijek je on bio tvoj prijatelj.

Nisam ga trebao dugo uvjeravati da nisam mrtav. Silno sam se radovao što vidim Jima. Sada više nisam bio sam. Rekoh mu kako se ne bojim da će on reći nekome gdje sam. Dugo sam pričao, a on je samo sjedio i gledao me; ništa nije govorio. Tada rekoh:

— Prilično se razdanilo. Hajdemo doručkovati. Po- takni dobro svoju logorsku vatru.

— Što će nam vatra; da kuhamo jagode i slično voće? Ali ti imaš pušku, zar ne? Onda možemo imati i nešto bolje od jagoda.

— Jagode i slično voće — rekoh. — Zar od toga živiš?

— Nisam mogao ništa drugo naći.— A kako si dugo na otoku, Jim?— Došao sam one noći nakon što si ti ubijen.— Što, još onda?— Da, zaista.— I nisi imao drugog jela osim tih trica?— Ne, ništa.— Sigurno si užasno gladan, je li?— Čini mi se da bih mogao pojesti cijelog konja.

Vjerujem da bih. Kako si ti dugo na otoku?

54

— Od one noći kad sam poginuo.— Što kažeš? A od čega si živio? No ti imaš pušku.

Oh, da, da imaš pušku. Sad ćeš ti nešto uloviti, a ja ću naložiti vatru.

Otišli smo do čamca, i dok je on palio vatru na travnatoj čistini među drvećem, ja samo donio brašno, slaninu i kave, pa lonac za kavu, tavu, šećer, limenu šalicu, a Crnac je bio vrlo iznenađen, jer je mislio da je to stvoreno nekom čarolijom. Ulovio sam i veliku lampredu, a Jim ju je očistio svojim nožem i ispržio.

Kad je doručak bio gotov, spustismo se na travu i pojedosmo ga još vrućeg. Jim je lakomo gutao, ta bio je strašno gladan. Kad smo se dobro nasitili, legli smo i ljenčarili.

Najzad se javi Jim:— Čuj, Huck, tko je poginuo u kolibi, kad nisi ti?Onda sam mu sve ispričao kako je bilo, i on reče

da je to majstorski smišljeno; čak da ni Tom Sawyer ne bi mogao stvoriti bolji plan od toga.

— A zašto si ti došao ovamo, Jim, i kako? — zapi­tam ga.

Izgledao je malo zbunjen i u prvi mah nije odgovorio. Tada reče:

— Možda bolje da ne govorim.— Zašto, Jim?— Imam razlog. No ti me nećeš odati, ako ti kažem,

zar ne, Huck?— Proklet bio ako to učinim, Jim!— Dobro, vjerujem ti, Huck. J a . . . ja sam pobjegao.— Jim!— No pazi, rekao si da me nećeš odati — ti znaš da

si rekao da me nećeš odati, Huck.— Naravno da jesam. Rekao sam da neću, pa ću

se toga i držati. Dajem ti časnu riječ. Ljudi će me na-

55

zivati podlim abolicionistom i prezreti me jer sam šutio — no ništa zato. Ništa neću reći, a neću se, osim toga, tamo ni vratiti. Dakle, sad mi ispričaj sve.

— Eto, vidiš, ovako je bilo. Stara gospodarica — to jest gospođica Watson — stalno me grdila i zlo po­stupala sa mnom, ali je uvijek govorila da me neće prodati u Orleans. No, onda sam primijetio kraj kuće trgovca crnačkim robljem i postao sam nespokojan. Jednom kasno u noć prišuljam se do vrata, koja nisu bila sasvim zatvorena, i čujem staru gospođicu kako govori udovici da će me prodati u Orleans. Istina, ona to ne želi, ali za mene može dobiti osam stotina do­lara, a to je toliko velik novac, kakvog se ona ne može odreći. Udovica ju je nagovarala da to ne učini, no ja nisam čekao da čujem razgovor do kraja. Kažem ti: ute­kao sam što sam brže mogao.

Trčao sam niz brdo s namjerom da ukradem čamac na obali iznad grada, ali je svuda bilo mnogo ljudi, pa se stoga sakrijem u neku staru porušenu bačvarsku radnju na obali, da pričekam dok se svi ne raziđu. Tu sam proveo cijelu noć. Uvijek se netko našao u bli­zini. Oko šest sati ujutro počeli su prolaziti čamci, a oko osam ili deset sati svaki čamac koji je prošao govorio je o tome kako je tvoj otac došao u grad i rekao da si ubijen. Ti zadnji čamci bili su puni go­spođa i gospode, koji su išli vidjeti mjesto umorstva. Ponekad su izašli na obalu i odmarali se prije nego što prijeđu preko rijeke. Iz njihova sam razgovora sa­znao sve potankosti o tvom umorstvu. Bio sam silno žalostan, Huck, što su te ubili, ali sada više nisam. Ležao sam među iverjem cijeli dan. Bio sam gladan, ali se nisam plašio; znao sam da će stara gospođica i udovica ići na proštenje odmah poslije doručka i daabolicionist — pripadnik borbenog pokreta za ukinuće rop­

stva u SADproštenje — proslava mjesnog crkvenog praznika

56

ih čitav dan neće biti; a one su pak znale da ja odlazim sa stokom već rano u zoru, te me neće ni zvati ni primi­jetiti moj nestanak prije večernjeg mraka. Drugi sluge također neće ništa zapaziti, jer oni odu svetkovati čim se stare maknu od kuće.

Dakle, kad se smračilo, izvukao sam se na cestu uz rijeku te išao najmanje dvije milje, sve do mjesta gdje više nije bilo kuća. Razmišljao sam što da učinim. Ako se pokušam udaljiti pješke, psi će mi slijediti trag, a ako ukradem čamac i prijeđem na drugu obalu, opazit će da im je nestao čamac i znat će da sam na suprotnoj obali, te će me tamo progoniti. Tada rekoh: trebam splav, ona ne ostavlja nikakva traga. Uskoro opazim kako rijekom dolazi svjetlo, pa se spustim u vodu i otplivam, gurajući kladu pred sobom, do preko polovine rijeke. Zašao sam među naplavljena drva i, sagnuvši nisko glavu, plivao sam tako protiv struje, sve dok nije naišla splav. Onda se otisnem do krme i uhvatim za nju. Naoblačilo se, te je časkom bilo prilično tamno. Uspnem se gore i legnem na klade. Ljudi su bili svi u sredini gdje je bila svjetilj­ka. Rijeka je rasla a struja bila jaka. Računao sam da ću oko četiri sata ujutro biti već dvadeset i pet milja niz rijeku, a onda ću se pred samu zoru spustiti u vodu, otplivati na obalu i zaci u šumu na illinoiskoj strani. No nisam imao sreće. Kad smo došli do početka otoka, krene prema meni jedan čovjek sa svjetiljkom. Vidjeh da nema smisla čekati te se bacim u vodu i uputim prema otoku. Naime, smatrao sam da ću moći svugdje pristati, ali nije bilo tako: obala je bila prestrma. Došao sam gotovo do kraja otoka prije nego što sam otkrio pogodno mjesto. Zađem u šumu, zaključivši da se više neću glupo poigravati sa splavima dok se one tako kreću okolo sa svjetiljkama. Imao sam svoju lulu, smotak duhana te nekoliko šibica u kapi, i kako nisu bile mokre, sve je bilo u redu.

57

— I sve ovo vrijeme nisi jeo ni mesa ni kruha? Zašto nisi hvatao kornjače?

— Kako bih ih uhvatio? Ne možeš se šuljati za njima i loviti ih; i kako ćeš ih pogoditi kamenom? Ne možeš to učiniti noću! A danju se nisam pokazivao na obali.

— Jest, tako je. Morao si se, naravno, cijelo vrijeme držati šume. Jesi li ih čuo kako pucaju iz topa?

— Oh, da. Znao sam da tebe traže. Vidio sam ih kako su prolazili ovuda — promatrao sam ih iz grmlja.

Naišlo je nekoliko mladih ptica; letjele su jedan ili dva jarda i onda se spuštale na tlo. Jim je rekao da je to znak za kišu. Kada ovako lete mladi pilići, dodao je on, to nagoviješta kišu, a po njegovu mišljenju, to isto vri­jedi i za mlade ptice. Htio sam da koju uhvatim, ali mi Jim nije dao. Reče da bi mi to donijelo smrt. Jednom prilikom mu je otac ležao teško bolestan, a neko je od njegovih uhvatio pticu; na to je njegova stara baka prorekla da će otac umrijeti — i zaista je umro.

Jim je dalje tvrdio da se ne smiju brojiti svari što se kuhaju za ručak, jer to donosi nesreću. Ista je stvar ako se stolnjak istrese poslije zalaza sunca. Ako pak umre čovjek koji posjeduje košnice, mora se to pčelama saopćiti slijedeći dan još prije zore, jer će inače one oslabiti, prestati raditi i uginuti. Nadovezao je da pčele ne bodu jedino budalaste osobe; no ja u to ne vjerujem jer sam ih i sam često izazivao, pa nisu ni mene ubole.

Nešto sam od toga već prije čuo, ali ne sve. Jim je znao sve vrste znakova. Govorio je da zna gotovo sve. Čini mi se, rekoh mu, da su to sve znaci samo za nesreću, i upitah ga, ima li koji za sreću. On odvrati:

— Vrlo malo. I oni nikome ne koriste. Zašto bi ti trebao znati kada dolazi sreća? Da je izbjegneš? Ako imaš dlakave ruke i dlakava prsa — nastavi on — znači da ćeš biti bogat. Dakle, taj znak ima svoj smisao jer nešto proriče. Znaš, možeš biti dugo vremena siromašan

58

i zbog toga ojađen, možeš počiniti samoubojstvo, ako ne znaš — po tom znaku, — da ćeš jednom biti bogat.

— Imaš li ti dlakave ruke i prsa, Jim?— Kakva smisla ima ovo pitanje? Ne vidiš li da

imam?— Dobro, a jesi li bogat?— Ne, ali sam već jednom bio bogat i opet ću biti.

Jednom sam imao četrnaest dolara, ali sam se dao na spekuliranje i propao sam.

— Čime si spekulirao, Jim?— Prvo sam se latio stoke.— Koje vrste stoke?— Pa žive stoke — goveda, znaš. Dao sam deset

dolara za kravu. No više neću stavljati na kocku novac ulaganjem u stoku. Krava je uginula na mojim rukama.

— Tako si izgubio deset dolara?— Ne, nisam sve izgubio. Izgubio sam samo otprilike

devet dolara. Prodao sam kožu i loj za dolar i deset centi.— Ostalo ti je pet dolara i deset centi. Jesi li i dalje

spekulirao?— Da. Poznaješ li onog jednonogog Crnca što pripa­

da staroj gospođi Bradish [Bredišl? Dakle on je osnovao banku i rekao da će svaki koji uloži dolar dobiti potkraj godine četiri dolara. Svi su Crnci došli, ali nisu imali mnogo novaca. Ja sam jedini imao puno. Stoga sam pla­nirao zaradu veću od četiri dolara i rekao, ako to ne mogu ostvariti, da ću sam osnovati banku. Naravno onaj Crnac nije želio da i ja otvorim radnju, jer da, na­vodno, nema posla za dvije banke, te mi savjetovao da uložim kod njega svojih pet dolara, a on će mi na koncu godine isplatiti trideset i pet.

Tako sam i učinio. Onda sam računao kako ću ponovo uložiti i lijepo ih držati u prometu. Tu se desio i Crnac

spekuliranje — mudrovanje (obično u svrhu stjecanja nekog imutka)

59

imenom Bob, koji je skupljao drvenu građu, a da njegov gospodar nije ni znao za to; ja sam je kupio od njega i rekao mu da uzme onih trideset i pet dolara potkraj godine. No netko je te noći ukrao sve drvo, a slijedeći je dan jednonogi Crnac objavio da je banka propala. Tako nitko od nas nije dobio novac.

— Što si učinio s deset centi, Jim?— Pa, namjeravao sam ih potrošiti, ali sam sanjao

i u snu mi je rečeno da ih dam Crncu, zvanom Balum, koga su inače zvali Balumov magarac; znaš on je od onih luckastih. No, vele da je sretan, a ja to nisam bio. San mi je objavio da kod Baluma uložim deset centi, i on će ih za mene povećati. Dakle, Balum je uzeo novac, i kad je bio u crkvi, čuo je kako svećenik govori da tko god daje siromahu, daje Gospodu, te će mu se sigurno taj novac stostruko vratiti. I tako je Balum uzeo deset centi i dao siromahu, a onda je sjeo i čekao da vidi što će biti s tim.

— No, pa što je bilo, Jim?— Nikad ništa nije bilo. Nikako nisam mogao izvući

taj novac, a isto tako ni Balum. Nikada više neću posu­đivati novac ako ne vidim da je sigurno. »Sigurno ćeš dobiti svoj novac natrag«, govorio je svećenik. Kad bih dobio natrag i samo deset centi nazvao bih to srećom i radosnom zgodom.

— Sve je u redu, Jim, jer ćeš ti opet, prije ili kas­nije, postati bogat.

— Jest, pa i sada sam bogat. Pogledaj ovo: imam sebe, a vrijedim osam stotina dolara. Želio bih imati taj no­vac, i ništa mi više ne bi trebalo.

Balumov magarac — izraelski prorok Balaam spominje se i u Bibliji zajedno sa svojim magarcem, koji je znao čak i prekoriti svoga gospodara

60

IX

Želio sam pogledati neko mjesto u sredini otoka, koje sam pronašao kad sam ranije istraživao okolinu. Pošli smo i ubrzo stigli onamo, jer je otok bio dug svega tri milje a širok četvrt milje.

To je bio prilično dugi strmi brežuljak ili greben, visok oko četrdeset stopa. Imali smo dosta muke dok smo se uspeli na vrh, jer su prilazi bili strmi a grmlje vrlo gusto. Pješačili smo i verali se cijelo vrijeme, dok nismo napokon već pri samom vrhu, s illinoiske strane, naišli na vrlo veliku spilju u pećini. Bila je velika kao dvije ili tri sobe zajedno, a Jim je mogao u njoj uspravno stajati. Unutra je bilo vrlo hladno. Jim je htio da u nju smjestimo svoje stvari, ali ja sam rekao da nam ne bi bilo zgodno ići neprestano gore-dolje.

Jim je mislio, ako budemo imali čamac sakriven na dobru mjestu i stvari pohranjene u spilji, da bismo se mogli brzo unutra skloniti, bude li netko došao na otok; nikada nam ne bi bez pasa ušli u trag. A uz to, reče on, male su nam ptice nagovijestile kišu, pa zar ja želim da nam stvari pokisnu?

Tako smo se vratili, uzeli čamac i odveslali do ispod spilje, u koju smo smjestili svu opremu. Zatim smo u blizini, u gustu vrbiku, našli prikladno mjesto gdje smo sakrili čamac. Skinuli smo nekoliko riba s udica, ponovo postavili udice i počeli se spremati za ručak.

Otvor je bio toliko velik da bi se kroz njega mogla prokotrljati velika bačva. Na jednoj strani ulaza tlo je bilo malo uzdignuto i ravno, baš prikladno za vatru. Tu smo je, dakle, naložili i skuhali ručak. Unutra smo pro- strli pokrivače kao sag i na njima ručali. Sve smo druge stvari smjestili u stražnji dio spilje kako bi nam bile pri ruci. Ubrzo se smrklo, i počelo grmjeti i sijevati; ptice su stvarno imale pravo. Odmah zatim počela je lijevati kiša kao iz kabla, i nikada nisam vidio da puše takav vjetar.

61

Bila je to prava ljetna oluja. Tako se smračilo da se sve vani činilo tamnoplavo i upravo ljupko. Kiša je plju- štala u tako gustim mlazovima da se drveće iz male uda­ljenosti pričinjalo kao obavijeno maglom i paučinom; onda bi opet nadošao zamah vjetra koji bi savijao drveće i okretao uvis donju, blijedu stranu lišća. Poslije toga bi slijedio strašan vihor, divlje bacajući i kršeći granje; a onda, kad je sve postalo još tamnije i crnje — pssss! Za­sja nešto poput nebeskog veličanstva i mogli su se vidjeti vršci drveća, utonuli u oluju, stotinu jarda dalje nego prije. Za tren oka opet se sve smračilo kao u rogu, začula se grmljavina s užasnim praskom, koji se uda­ljavao uz tutnjavu, mrmorenje i kotrljanje niz obzorje, prema drugoj strani svijeta, kao da se prazne bačve va­ljaju niz stepenice — i to niz one visoke, na kojima, kako vam je poznato, jako poskakuju.

— Lijepo je to, Jim — rekoh — ne bih želio biti ni­gdje drugdje nego baš ovdje. Dodaj mi još komad ribe i malo toplog kukuružnjaka.

— Da, ali ti ne bi bio ovdje da nije bilo Jima. Ti bi bio dolje u šumi bez ručka i gotovo bi se utopio. Tako je, milo moje. Pilići znaju kad će padati kiša, a isto tako i ptice.

Rijeka je bujala i rasla deset do dvanaest dana, dok nije napokon preplavila obale. Voda je na niskim mje­stima otoka bila duboka tri-četiri stope, a isto toliko i na illinoiskoj strani. Tamo je bila široka nekoliko milja, dok je na missourijskoj ostala ista — široka pola milje — jer je obala na missourijskoj strani pravi zid od viso­kih litica.

Danju smo plovili čamcem oko otoka. U dubokim šumama bilo je sjenovito i hladno, čak ako je vani i sunce sjalo. Vijugali smo između drveća, a vriježe su ponegdje visile u tako gustim snopovima da smo se morali vraćati i ići drugim putem. Na svakom starom srušenom stablu mogli su se vidjeti kunići, zmije i druge

62

životinje; nakon što je otok bio dan-dva preplavljen vodom, postale su tako pitome, jer su bile gladne, te smo mogli doveslati pravo do njih i pomilovati ih, ako smo htjeli, rukom. Izuzetak su bile samo zmije i kor­njače: one su odmah kliznule u vodu. Greben u kojem je bila naša spilja bio ih je pun. Da smo htjeli, mogli smo imati puno kućnih miljenika.

Jedne smo noći uhvatili manji komad splavi, od lije­pih borovih dasaka. Bio je dvanaest stopa širok i petnaest ili šesnaest dug; iz vode mu je virio šest ili sedam inča debeo, čvrst i ravan pod. Danju smo ponekad mogli vidjeti kako rijekom prolaze piljeni trupci, ali smo ih pustili; nismo se htjeli pokazivati po danu.

Druge pak noći, kad smo bili na gornjoj strani otoka, baš pred zoru, doplovila nam je sa zapadne strane splav s drvenom kućom. Bila je na dva kata i prilično nagnuta.

Doveslali smo do nj e, popeli se gore i ušli kroz prozor unutra. No bilo je još pretamno da se što vidi, pa smo privezali čamac i sjeli u nj da počekamo osvit dana. Počelo je svitati prije nego što smo došli do donje strane otoka. Tada pogledamo kroz prozor: mogli smo razabrati krevet, stol, dvije stare stolice i mnoštvo stvari razba­canih po podu, a na zidu je visila neka odjeća. Podalje u kutu ležalo je na podu nešto nalik na čovjeka. Jim poviče:

— Hej, ti!No ništa se nije pomaklo. Onda i ja poviknem, a Jim

reče:— Čovjek ne spava — mrtav je, budi miran, a ja ću

otići da pogledam.Otišao je, sagnuo se i pogledao, te mi rekao:— Mrtvac je to. Jest, zaista; i gol je. Ubijen s leđa!

Mislim da je mrtav već dva ili tri dana. Uđi, Huck, ali mu nemoj pogledati lice — odviše je užasno.

inča — engleska mjera za dužinu = 2,53 cm

63

Nisam ga uopće gledao. Jim je bacio na njega neke stare krpe, no to nije bilo ni potrebno: nisam ni želio da ga vidim. Okolo po podu bila je rasuta gomila starih masnih karata, boca od rakije i nekoliko maski, načinje­nih od crnog platna: po zidovima su vrlo nezgrapno bile ispisane neke riječi i nacrtane slike. Našle su se tu i dvije stare, prljave pamučne haljine, šešir za sunce, nešto ženskog rublja i muške odjeće. Stavili smo sve u čamac — moglo bi nam dobro doći. Na podu je bio i stari, uprljani dječački slamnati šešir; uzeo sam i njega. Le­žala je dolje i boca s mlijekom, začepijena krpom da može dijete sisati. Uzeli bismo bocu, ali je bila napukla. Našla se tu i otrcana stara škrinja i stari dlakavi kovčeg sa slomljenim šarkama. Stajali su otvoreni, no u njima nije bilo ničeg vrijednog. Po načinu kako su stvari bile razbacane, zaključili smo da su ih ljudi ostavili u brzini, očito nemajući vremena da ih ponesu sa sobom.

Uzeli smo staru limenu svjetiljku, mesarski nož bez drška, sasvim novi nož za sklapanje, vrijedan u svakoj trgovini dva srebrnjaka, mnogo svijeća, jedan limeni svijećnjak, čuturu od tikve, limeni lončić, s kreveta stari poderani pokrivač, torbicu za pletivo s iglama, priba- dačama, komadićem voska, koncem i ostalim sličnim sit­nicama, sjekiricu i nekoliko čavala, udicu, debelu kao moj mali prst, na kojoj je bilo nekoliko čudnih kukica, smotak jelenje kože, kožnatu pseću ogrlicu, konjsku pot­kovu, nekoliko bočica s lijekovima, bez ikakva natpisa. Kad smo već bili na odlasku, našao sam prilično dobru češagiju, a Jim je našao staro gudalo i drvenu nogu. Remenje na njoj bilo je pokidano, ali je to inače bila sasvim dobra noga, premda za mene predugačka, a za Jima prekratka; drugu nismo mogli naći iako smo sve okolo pretražili.

I tako smo, uopće uzevši, imali dobar lov. Kad smo se spremili za polazak, bili smo četvrt milje udaljeni od stražnjeg dijela otoka; bio je već potpun dan. Stoga

64

sam Jima položio u čamac i pokrio ga pokrivačem, jer da je sjedio, mogli bi ljudi izdaleka vidjeti da je Crnac. Veslao sam prema illinoiskoj obali, ali me je struja za­nijela gotovo za pola milje. Dovukao sam se po mrtvoj vodi do obale, a da mi se nije ništa dogodilo i da nikoga nisam vidio. Sretno smo stigli kući.

X

Poslije doručka želio sam razgovarati o onom mrtvacu i odgonetnuti kako je došlo do ubojstva, no Jim nije htio. Rekao je da bi to donijelo nesreću; osim toga, doda on, mogao bi nam se javljati i progoniti nas; nepokopan čovjek prije će lutati naokolo nego onaj koji je sahranjen i lijepo udobno leži u zemlji. To je zvučilo prilično razborito, te nisam više ništa rekao. No nisam se mogao otkinuti od razmišljanja o tome i želje da saznam tko je ubio onoga čovjeka i zašto je to učinio.

Pretražili smo nađeno odijelo i našli osam dolara u srebru, ušivenih u podstavu starog vunenog ogrtača. Jim je smatrao da su ljudi iz te kuće ukrali kaput, jer da su znali za novac u njemu, ne bi ga ostavili. Rekoh da mi­slim da su to oni ubili onog čovjeka, no Jim nije htio o tome raspravljati. Dobacio sam mu:

— Misliš li da će to izazvati nesreću? Što si govorio kad sam donio onu zmijsku kožu, koju sam prekjučer našao na vrhu grebena? Rekao si da je najveća nesreća na svijetu što sam svojim rukama dodirnuo zmijsku kožu. Dakle, evo ti nesreće! Zgrnuli smo sve ove stvari i još osam dolara. Poželio bih takvu nesreću svaki dan, Jim!

— Ništa zato, mileni moj, ništa zato. Nemoj biti previše obijestan. Doći će ona. Pazi što ti kažem, doći će ona.

I zaista je došla. Bio je utorak kad smo vodili ovaj razgovor. U petak smo poslije ručka ležali na travi na gornjoj strani grebena. Ponestalo nam je duhana. Otišao

5 Doživljaji Huckleberryja Firma 65

sam po njega u spilju i našao tamo zmiju čegrtušu. Ubio sam je i savijenu stavio podno Jimova pokrivača, te se sve činilo potpuno prirodno. Mislio sam, što će biti smi­jeha kad je Jim nađe. No, uvečer sam i zaboravio na zmiju i baš dok sam palio svijetlo a Jim- se spuštao na pokrivač, našao se tu zmijin parnjak i ujeo ga. On skoči i krikne, a prvo što smo pri svjetlu vidjeli bila je otrov­nica, savijena i spremna za drugi skok. U hipu sam je zatukao štapom, a Jim je pograbio očev vrč s rakijom i počeo se zalijevati. Bio je bos i zmija ga je ugrizla pravu u petu. Sve se to dogodilo zato što sam bio takva budala te se nisam sjetio da, gdje god se ostavi mrtva zmija, nađe je njen parnjak i savije se oko nje. Jim mi je rekao da zmiji odsječem glavu i bacim je, a zatim da joj skinem kožu i ispečem komad njezina mesa. Na­kon što sam to učinio, on ga je pojeo i tvrdio da će ga to izliječiti. Morao sam također skinuti njezine čegr- taljke i svezati mu ih oko zgloba. Rekao je da će i to pomoći. Onda sam se tiho odšuljao van i bacio zmiju u grmlje. Nisam želio da Jim sazna kako je sve to bila mo­ja krivnja, morao sam to spriječiti. Jim je guckao iz vrča, povremeno buncao, bacao se okolo i jaukao; no svaki put kad bi došao k sebi ponovo bi guckao iz vrča. Sto­palo mu je prilično nabreklo a isto tako i čitava noga. Uskoro je piće počelo djelovati te sam zaključio da je s njim sve u redu. No ja bih više volio da me ujede zmija nego očeva rakija.

Jim se ležao četiri dana i četiri noći. Onda mu je sva oteklina prošla i počeo se kretati. Odlučio sam, da neću više dohvatiti svojim rukama zmijsku kožu, jer sam sada vidio što je iz toga izašlo. Jim je rekao da ću mu slijedeći put sigurno vjerovati. I još je dodao da diranje zmijske kože prouzrokuje tako strašnu nesreću te možda s ovim nije sve ni gotovo. On bi tisuću puta radije gledao preko lijevog ramena u mladi mjesec nego uzeo zmijsku kožu u svoje ruke. Međutim, i sam sam

66

sada počeo tako misliti, premda sam uvijek smatrao da je gledanje u mladi mjesec preko lijevog ramena jedna od najvećih lakoumnosti i ludosti što je čovjek može počiniti. Stari Hank Bunker [Henk Bankerl je to jednom učinio i time se hvalio; no nisu prošle ni dvije godine a on se opio, pao s tornja i raspljosnuo se, moglo bi se reći, kao neka palačinka, te su ga mjesto u lijes stavili među dvoja stajska vrata, i tako, vele, pokopali, premda ja to nisam vidio. Otac mi je pričao o tome. Na svaki način to mu se dogodilo zato što je onako kao budala gledao na mjesec.

Dani su prolazili a rijeka se ponovo vratila u svoje korito. Prvo što smo učinili bilo je da smo na jednu udicu kao mamac stavili oguljena zeca i uhvatili lam- predu, veliku kao čovjek, šest stopa i dvije inče dugu i tešku više od dvjesta funti. Naravno, nismo je mogli izvući; ona bi nas bacila u Illinois. Sjedili smo i proma­trali kako se kida i koprca, dok nije napokon uginula. U njezinu želucu našli smo mjedeno dugme, kuglu i mnoštvo otpadaka. Kuglu smo rasjekli sjekiricom i u njoj našli klupko. Jim je tvrdio da je moralo biti dugo unutra čim se toliko toga nakupilo oko njega te nastala čitava kugla. Bila je to najveći riba što je, valjda, uhva­ćena u Mississippiju. Jim je kazao da nije vidio veće. Mnogo bi vrijedila prijeko u selu. Oni tamo prodaju ta­kvu ribu na funte u tržnici; svatko je kupuje; njezino je meso bijelo kao snijeg i dobro se prži.

Slijedeće jutro rekoh da mi postaje dosadno i jedno­liko te da bih želio doživjeti nešto uzbudljivo. Spomenuo sam kako bih mogao skoknuti preko rijeke da saznam što se tamo događa. Jimu se svidjela ova ideja, ali mi reče da moram dobro paziti i ići po mraku. Zatim je razmišljao o tome i upitao me ne bih li mogao obući neke od onih stvari i preodjenuti se u djevojčicu. Bila je to izvrsna zamisao. Tada smo skratili jednu od šarenih pamučnih haljina, a ja sam zasukao hlače do koljena

67

i obukao je. Jim ju je straga zakopčao i dobro mi je pristajala. Na glavu sam stavio šešir za sunce i svezao ga pod bradom. Da mi je sad netko htio zaviriti u lice, morao bi pogledati odozdo kao u cijev od peći. Jim je mislio da me nitko ne bi prepoznao čak ni po danu. Cijeli sam dan vježbao držanje u toj odjeći i uskoro sam se u njoj lijepo kretao, samo je Jim mislio da ne hodam kao djevojčica. Rekao mi je da ne bih smio podizati suknju da dođem do džepova od hlača. Prihvatio sam savjet i bilo je bolje.

Čim je pao mrak, krenuo sam čamcem prema illi- noiskoj obali.

Otisnuo sam se prema gradu od mjesta što leži nešto niže od pristaništa, a struja me je odnijela na kraj grada. Svezao sam čamac i izišao na obalu. Svjetlo je gorjelo u maloj kolibi, u kojoj već dugo vremena nije nitko živio, te sam se u čudu pitao tko se u njoj nastanio. Prišuljao sam se i pogledao kroz prozor. Unutra je bila žena od četrdesetak godina. Plela je nešto uz svijeću što je sta­jala na jelovu stolu. Nisam je poznavao. Bila je stran- kinja; u tom gradu nije bilo osobe koju ne bih poznavao. Bila je to sreća jer sam bio već pri kraju snaga. Počeo sam se plašiti što sam došao ovamo. Mogli bi ljudi pre­poznati moj glas i otkriti me. Ali ako je ova žena bora­vila u tako malom gradu Samo dva dana, mogla bi mi reći sve što sam želio znati. Pokucao sam, dakle na vrata i odlučio ne zaboraviti da sam djevojčica.

XI

— Naprijed — reče žena, i ja uđem. — Sjedi — ka­zala mi je.

Sjeo sam. Gledala me dobro svojim malim sjajnim očima i upitala me:

— Kako ti je ime?— Šarah Williams [Sara Viljems].

68

— Gdje živiš? Ovdje u susjedstvu?— Ne, gospođo. U Hookervilleu [Hukervilu], sedam

milja odavde. Pješačila sam cijelim putem i potpuno sam iscrpena.

— I gladna, sigurno. Naći ću ti nešto.— Ne, gospođo, nisam gladna. Bila sam tako gladna

da sam se morala zaustaviti dolje kod farme, dvije milje odavde, te sada više nisam gladna. Zato sam i zakasnila. Majka mi je bolesna, bez novca i bez svega, pa sam to došla reći svom ujaku Abneru Mooreu [Ebneru Muru]. Rekla mi je da on živi u gornjem dijelu grada. Nisam još nikada bila ovdje. Poznajete li ga vi možda?

— Ne, još ne poznam svaku osobu. Nisam ovdje još ni puna dva tjedna. Prilično je daleko do gornjeg dijela grada. Bilo bi najbolje da ovdje prenoćiš. Skini šešir.

— Ne, — rekoh, — malo ću se odmoriti a zatim poći dalje. Ne bojim se mraka.

Ona je kazala da me neće pustiti samu, ali da će se uskoro vratiti njezin muž, možda već za sat i pol, pa će me s njim poslati. Onda je nastavila pričati o svom mužu, o svojim rođacima kraj gornjeg toka rijeke, i kako bi bilo bolje da su ostali gdje su bili, i kako to oni nisu znali pa su pogriješili i došli ovamo u grad umjesto da su lijepo tamo ostali, i tako dalje, i tako dalje — sve dok nisam zaključio da sam pogriješio što sam došao k njoj da saznam što se zbiva u gradu. No napokon je skrenula razgovor na oca i ubojstvo, te sam počeo s velikom vo­ljom slušati njezino čavrljanje. Ispričala je kako smo Tom Sawyer i ja našli dvanaest hiljada dolara (samo ih je ona povećala na dvadeset), zatim sve o ocu, kakav je lopov, pa kakav sam ja lopov, dok nije na kraju došla do toga kako sam ubijen. Upitah je:

jarma — engleski naziv za oveće poljoprivredno dobro

69

— Tko je to učinio? Mi smo o tome dosta čuli u Hookervilleu, ali ne znamo tko je ubio Hucka Finna.

— Dakle, mislim da bi vrlo mnogo ljudi ovdje že­ljelo znati tko ga je ubio. Neki misle da je to učinio sam stari Finn.

— Ma ne — zar bi to bilo moguće?— Gotovo su svi u početku tako mislili. On nikada

neće saznati kako je bio blizu linčovanja. Ali još prije noći promijenili su mišljenje i zaključili da je to učinio odbjegli Crnac, po imenu Jim.

— Zašto on...Zastao sam. Sjetio sam se da je bolje šutjeti. Ona

je brzo pričala te nije ni opazila da sam uopće što pri­mijetio.

— Crnac je pobjegao iste noći kad je ubijen Huck Finn. Tada je raspisana nagrada za onoga tko ga uhvati — tri stotine dolara. Raspisana je također i za starog Finna — dvije stotine dolara. Znaš, on je prvog jutra poslije umorstva došao u grad i sve o tome pri­čao, išao s ljudima na splavi u potjeru i ubrzo zatim nestao. Prije noći su ga htjeli linčovati, ali ga, znaš, više nije bilo. No, slijedeći su dan otkrili da je i Crnac nestao. Saznali su da ga nitko nije vidio poslije deset sati one noći kad je izvršeno umorstvo. Prema tome su njega, znaš, okrivili. I dok su još svi bili puni priča o tome, vratio se slijedeći dan stari Finn i s velikom bukom otišao k sucu Thatcheru, tražeći od njega novac, da može progoniti Crnca po cijelom Illinoisu. Sudac mu je nešto dao, a on se iste noći opio i do poslije ponoći skitao s nekim čudnim strancima, a zatim je otišao s njima. Odonda se više nije vraćao. Ljudi i ne očekuju njegov povratak dok se to malo ne zatihne, jer vjeruju da je on ubio sina i sve uredio kako bi narod pomislio: razbojnici su to učinili! Tako će on izvući Huckov novac bez mnogo gnjavaže sa sudom. Nije baš »predobar«, go­vorka se u narodu, te ne bi mogao to učiniti. Oh, podlac

70

je on, znam ga ja. Ako se ne vrati još godinu dana, sve će s njim biti u redu. Znaš, ništa mu se neće moći doka­zati. Sve će se smiriti, a on će se vrlo lako domoći Huc- kova novca.

— Da, i meni se tako čini, gospođo. Ništa se tu ne može pomoći. Jesu li svi prestali misliti da je to Crnac učinio?'

— O ne, ne svi. Mnogi još drže da je on to učinio. No sada će uskoro uhvatiti Crnca pa će možda što iz njega izvući.

— Sto, zar ga još traže?— Hm, što si ti naivna? Zar trista dolara leži na

cesti da ih svatko može podići? Neki misle da Crnac nije daleko odavde. I ja sam u to uvjerena — no ne pričam o tome naokolo. Prije nekoliko dana razgovarala sam sa starim bračnim parom što živi u susjednoj drve­noj kolibi. Oni slučajno primijetiše da gotovo nitko ne ide prijeko, na takozvani Jacksonov otok. »Zar nitko ne živi tamo?« upitah. »Ne, nitko«, rekoše, oni. Nisam ništa kazala, ali sam svoje mislila. Bila sam gotovo sigurna da sam dan-dva prije vidjela dim na početku otoka, te rekoh u sebi, ne skriva li se možda Crnac tamo prijeko. Bilo kako bilo, vrijedilo bi, mislim, istražiti to mjesto. Odonda nisam više vidjela nikakva dima te zaključujem da je vjerojatno otišao, ako je on to bio. Moj će muž — i još jedan čovjek — otići pogledati prijeko. Muž mi je bio otišao uz rijeku, ali se danas vratio, pa sam mu odmah, čim je pred dva sata došao kući, sve ispričala.

Tako sam se uzvrpoljio te nisam mogao više na miru sjediti. Morao sam nešto učiniti s rukama; uzeo sam stoga iglu sa stola i počeo u nju uvlačiti konac. Ruke su mi se tresle te mi nikako nije išlo. Kad je žena zastala u pričanju, pogledao sam je, a ona me nekako ispitivački promatrala i pomalo se smješkala. Pustio sam iglu i konac nastojeći da budem što zainteresiraniji — a i bio sam — te rekoh:

71

— Trista dolara je gomila novca. Voljela bih da ga dobije moja majka. Ide li vaš muž prijeko još noćas?

— O, da. Otišao je gore u grad s čovjekom, o ko­jemu sam ti govorila, da nabave čamac i po moguć­nosti posude još jednu pušku. Prijeko će ići poslije ponoći.

— Neće li moći bolje vidjeti ako sačekaju jutro?— Da, a neće li i Crnac onda bolje vidjeti? A poslije

ponoći sigurno će spavati, te mu se mogu prišuljati kroz šumu i po mraku lakše naći njegovu logorsku va­tru, ako je ima.

— Na to nisam mislila.Žena me i dalje znatiželjno promatrala, pa se nisam

osjećao ugodno. Ubrzo me zapita:— Što si ono rekla, srce, kako ti je ime?— M ... Mary Williams.Nekako mi se pričinilo da nisam prije rekao Mary,

te sam oborio pogled — činilo mi se da sam rekao Šarah. Našao sam se u neprilici i strahu da će ona to primijetiti. Želio sam da nešto kaže; što je dulje mirno sjedila, to mi je bilo nelagodnije. Napokon reče:

— Srce, mislim da si rekla Šarah, kad si došla.— O da, gospođo, jesam. Šarah Mary Williams. Ša­

rah je moje prvo ime. Neki me zovu Šarah, a neki Mary.— A, tako je to?— Jest, gospođo.Sad sam se osjećao ugodnije, ali sam ipak želio da

se nađem negdje vani. Još nisam mogao podići oči.No, žena je počela pričati o teškim prilikama, i kako

jadno žive, i kako se štakori slobodno kreću okolo kao da je to njihova kuća, i tako dalje, i tako dalje, a meni je onda odlanulo. Bilo je istina to o štakorima. U kutu bi svakog trena poneki provirio svojom njuškicom iz rupe. Pričala je kako uvijek mora imati nešto pri ruci

72

da baci na njih, kad je sama, jer joj inače ne bi dali mira. Pokazala mi je olovnu šipku, savijenu u kolut, kojom ih obično dobro gađa, ali je prije dan-dva iščašila ruku, pa ne zna hoće li moći sada baciti. Vrebala je priliku i odmah se nabacila na štakora, no dobrano je promašila i zaviknula: »Uuuh«; tako ju je zaboljela ruka. Zatim je mene ponukala da i ja pokušam. Želio sam otići prije nego se njezin stari vrati, ali, naravno, nisam joj to kazao. Zgrabih kolut i zamahnuh njime čim je prvi štakor pokazao svoju njušku; i da je ostao na svom mje­stu, učinio bih ga teškim invalidom. Ona je ustvrdila da je udarac bio prvorazredan i da ću slijedećeg sigurno pogoditi. Digla se, pošla po olovo i vratila ga natrag, a donijela je i predence vune želeći da joj pomognem na­matati. Podigao sam svoje dvije ruke, a ona je na njih stavila predence. Onda je nastavila pričati o svojoj ruci i svome mužu. No najednom prekine pričanje:

— Pazi na štakore! Bolje je da držiš olovo na krilu da ti bude pri ruci.

Istog mi trena dobaci olovni komad u krilo i ja na to skupim noge. Ona nastavi dalje pričati. Ali samo jedan čas. Tada mi skine predence s ruku, pogleda me ravno u lice i vrlo prijazno reče:

— Hajde, reci sada, koje ti je pravo ime?— Ššš.. .to, gospođo?— Koje ti je pravo ime? Bili ili Tom ili Bob... ili

koje drugo?Mislim da sam drhtao kao list na grani i nisam znao

što da radim. Ipak izustih:— Molim vas, gospođo, nemojte zbijati šalu s jednom

djevojčicom. Ako vam smetam, ja ću...— Ne, nećeš. Sjedi i ostani gdje jesi. Ništa ti neću

učiniti niti ću te odati. Samo mi reci svoju tajnu i po­uzdaj se u me. Ja ću je čuvati; štoviše, ja ću ti pomoći. A isto tako i moj stari, ako budeš htjela. Ti si odbjegli

73

šegrt, je li, i to je sve. Ništa zato. Nije to nikakvo zlo. Loše su s tobom postupali te si odlučio da to prekineš. Bilo ti sretno, dijete, ja te neću izdati. Ispričaj mi sada sve kao pravi valjani dječak!

Uvidjevši da bi bilo besmisleno dalje se pretvarati, rekoh da ću otvoriti svoje srce i sve joj ispričati, samo mora održati svoje obećanje. Onda sam pripovijedao kako su mi otac i majka umrli, a sud me dao pod skrb­ništvo nekom starom podlom farmeru, koji živi trideset milja od rijeke. On je sa mnom postupao vrlo loše, pa više nisam mogao izdržati. Kad je otputovao na neko­liko dana, uhvatio sam zgodu, ukrao neku staru odjeću njegove kćerke i nestao. Trebale su mi tri noći da pro­đem trideset milja. Noću sam putovao, danju se krio i spavao, a torba kruha i mesa, što sam je ponio od kuće pružala mi cijelo vrijeme izobilje. Vjerujem, rekoh, da će se moj ujak Abner Moore pobrinuti za me i zato sam došao ovamo u Goshen [Gošn].

— Goshen, Goshen, dijete? To nije Goshen. To je St. Petersburg [Sen Pitezberg]; Goshen je deset milja dalje uz rijeku. Tko ti je rekao da je to Goshen?

— Pa neki čovjek kojeg sam susreo jutros u zoru, baš kada sam skretao u šumu na svoj redovni počinak. Rekao mi je da pođem desno kad stignem do raskršća, i da onda ima još pet milja do Goshena.

— Bio je zacijelo pijan. Uputio te sasvim krivo.— Da, vladao se kao da je pijan, no ništa zato. Sada

moram ići. Stići ću u Goshen prije zore.— Pričekaj još časak. Spremit ću ti jedan zalogaj.

Dobro će ti doći.Spremila je nešto hrane i rekla:

šegrt — naziv za učenike u privredi u doba kad su bili zlostavljani od svojih gospodara obrtnika

farmer — vlasnik farme (poljoprivrednog dobra)

74

— Reci mi ako krava leži, kojim se dijelom najprije ustaje? Odgovori brzo — bez razmišljanja! Kojim dije­lom ustaje najprije?

— Stražnjim, gospođo.— Dobro, a konj?— Prednjim, gospođo.— Na kojoj strani raste mahovina?— Na sjevernoj.— Ako petnaest krava pase na obronku brijega, ko­

liko ih pase glavom okrenutom u istom smjeru?— Svih petnaest, gospođo.— Dakle, očito si živio na selu. Mislila sam da me

možda hoćeš ponovo prevariti. Koje ti je pravo ime?— George Peters [Džordž Piters].— Dobro, samo ga nastoj zapamtiti, George. Nemoj

ga zaboraviti i nemoj reći da si Alexanđer [Eligzander] prije nego odeš, a zatim da se izvlačiš kako si zapravo George-Alexander, kad te uhvatim u pogreški. I ne pri­lazi k ženama u toj staroj šarenoj haljini. Kao djevojka izgledaš dosta jadno, ali ćeš možda moči prevariti mu­škarce. I kada počneš uvlačiti konac u iglu, zaboga, dijete, nemoj držati konac nepomično, a iglu gurati; po­stojano drži igru i uvlači u nju konac; tako žene gotovo uvijek rade, a muškarci pak na drugi način. Kad se na­bacuješ na štakora ili što drugo, podigni se na vrške prstiju i postavi ruku što nespretnije iznad glave te promaši štakora bar za šest ili sedam koračaj a. Držimku ukočeno i okreći je samo u zglobu ramena kao djevojke; ne u laktu ili ručnom zglobu kao dječaci. I zapamti kad djevojka hoće nešto uhvatiti u svoje krilo, ona raširi koljena; ne skupi ih kao što si ti učinio dok si hvatao komad olova. Evo, primijetila sam da si dječak čim si konac stavljao u iglu. Drugo sam sve podesila samo tome da se potpuno osvjedočim. Sada putuj k svome ujaku, Šarah Mary Williams George Alexanđer Peters, pa dođeš li u kakvu nepriliku, pošalji poruku gospođi Judith

75

Loftus [Džudit Loftus], to jest meni, i ja ću ti pomoći koliko budem mogla. Drži se ceste uz rijeku, a kada sli­jedeći put kreneš na put, ponesi sa sobom cipele i čarape. Cesta je uz rijeku kamenita, te će ti noge, vjeujem, biti sve izranjene kad stigneš u Goshen.

Išao sam obalom otprilike pedeset jarda, a onda sam se istim tragovima brzo vratio i kliznuo prema čamcu, dobar komad puta niže od kuće. Skočio sam u njega i žurno krenuo. Išao sam uz vodu prilično daleko, tako da bih mogao doseći prednji dio otoka, a zatim odveslati prijeko. Skinuo sam šešir za sunce, jer mi više nisu trebali naočnjaci. Kad sam bio na pola puta, čuo sam otkucavanje sata te sam stao i slušao: dolazio je slaba­šan ali jasan zvuk — jedanaest sati. Došavši do rta, nisam čekao da se odmorim, premda sam se bio zapuhao, već sam se probio u žbunje, gdje je bilo moje staro logorište, pa sam tu na visoku i suhu mjestu naložio jaku vatru.

Zatim sam skočio u čamac i odjurio što sam brže mogao do našeg boravišta, udaljenog oko milju i po. Iskrcao sam se, protrčao između drveća na greben i ušao u spilju. Na zemlji je ležao Jim i čvrsto spavao. Probudio sam ga:

— Ustani i spremi se Jim. Ne smijemo izgubiti ni časaka vremena. Za leđima su nam!

Jim nije ništa pitao niti je prozborio ma i jednu riječ. No po načinu kako je radio slijedećih pola sata vidjelo se koliko je u strahu. Za to vrijeme sve što smo imali na tom svijetu našlo se na splavi, koja je bila spremna da isplovi iz vrbikova zaklona, gdje smo je sakrili. Prije toga smo ugasili u spilji logorsku vatru, i poslije više nismo vani palili ni svijeću.

Otisnuo sam malo čamac od obale i pogledao okolo. No da je i bio kakav čamac u blizini, ne bih ga mogao vidjeti, jer se kraj zvijezda i sjena drveća ne vidi dobro. Onda smo izvukli splav i pojurili niz vodu, držeći se

76

sjene, te smo u mrtvoj tišini prošli stražnji dio otoka ne izustivši ni riječi.

XIIBilo je, valjda, blizu jedan sat kad smo se napokon

udaljili od otoka. Činilo se da se splav miče vrlo pola­gano. Da je naišla kakva lađa, skočili bismo u čamac i pobjegli prema illinoiskoj obali. Lađa nije bilo — svakako na našu sreću — jer se nismo sjetili da u čamac metnemo pušku, udicu ili što za hranu. Bili smo u pre­velikoj žurbi da na sve mislimo. Nije nam bilo pametno spremiti sve na splav.

Ako su oni ljudi došli na otok, nadam se da su našli logorsku vatru koju sam naložio te su vjerojatno cijelu noć čekali da dođe Jim. Bez obzira kako bilo, nisu nas slijedili, a ako ih moje loženje vatre nije uspjelo zava­rati, nije moja krivnja. Nastojao sam ih izigrati što sam lukavije mogao.

Kad je zora zarudila, pristali smo na jednom velikom zavoju uz prud s illinoiske strane, sjekirom nasjekli grana s pamukovih stabala i tako njima pokrili splav te je izgledalo kao nekakva udubina na obali. Na tom je pjeskovitom prudu pamukovo drvo bilo gusto kao zubi na drljači.

Na missourijskoj obali pružali su se bregovi, a na illinoiskoj se prostiralo gusto drveće, dok je brodski put vodio, na tom mjestu, uz missourijsku obalu te se, prema tome, nismo bojali da će netko naići na nas. Cijeli smo dan ležali i promatrali splavi i parobrode kako se valjaju uz missourijsku obalu i kako se opet drugi parobrodi, Što plove uz vodu, bore sa strujom u sredini velike ri­jeke. Ispričao sam Jimu sve što sam brbljao s onom ženom. Jim je ustanovio da je vrlo prepredena, i kad bi ona pošla u potjeru za nama, reče, ta ne bi sjela i

prud — plitka uzvisina tla, obično pjeskovita sastava, umoru, rijekama i jezerima

77

čekala kraj logorske vatre — o ne, gospodine moj, ta bi povela psa! — Dobro, zašto onda — rekoh ja — nije rekla svom mužu da uzme psa? Jim je tvrdio da bi se kladio na to da se ona sjetila toga kad su se potjernici spremili za odlazak, i oni su, vjerojatno, morali otići u grad da nabave psa te su zato izgubili sve ovo vrijeme. Drugačije mi ne bismo bili ovdje na prudu, šesnaest ili sedamnaest milja od sela, zaista ne; bili bismo opet u onom istom starom gradu. Rekao sam da me nije briga zbog čega nas nisu tako dugo stigli u potjeri.

Kad se počelo smrkavati, pomolili smo glave iz gu- štare pamukovca i zirkali gore-dolje i poprijeko; ništa se nije vidjelo. Onda Jim uzme nekoliko gornjih dasaka sa splavi i načini krasan vigvam, da se u nj sklonimo za olujna i kišovita vremena i da držimo stvari na suhom. Jim je u vigvamu napravio i pod, podigavši ga stopu ili nešto više iznad površine splavi, tako da su nam sada pokrivači i ostala prtljaga bili izvan dohvata brodskih valova. Točno u sredinu vigvama stavili smo sloj zemlje, debeo pet ili šest inča, i ogradili ga da se drži na mjestu. Na njemu ćemo po hladnu i vlažnu vre­menu ložiti vatru. Iz vigvama se neće ništa vidjeti. Izra­dili smo i posebno veslo za kormilarenje, jer bi se moglo koje slomiti, zapevši o panj ili što drugo. Postavili smo i kratki šiljasti štap da na njemu visi stara svjetiljka, jer kad opazimo parobrod koji dolazi niz vodu, moramo uvijek upaliti svjetiljku da ne naleti na nas. No ne bismo je trebali paliti za lađe što idu uz vodu, osim ako se ne nađemo na takozvanoj »raskrsnici«. Naime, voda je bila još dosta visoka, najniže su obale bile još uvijek pod njom, pa uzvodne lađe nisu uvijek išle sredinom rijeke, već su tražile mirniju vodu.

Te druge noći plovili smo sedam do osam sati stru­jom koja se kretala brzinom od četiri milje na sat. Lovili

vigvam — indijanska koliba

78

smo ribe, razgovarali i povremeno se kupali da otjeramo san. Bilo je nekako svečano ploviti niz veliku, tihu rijeku ležeći nauznak i promatrajući zvijezde. Nismo željeli glasno govoriti, a nismo se često ni smijali — samo se potiho i prigušeno u sebi smijuljili. Općenito uzevši, imali smo vrlo lijepo vrijeme i ništa nam se nije desilo ni ovu noć, ni slijedeću, ni slijedeću...

Svaku noć smo prolazili pokraj gradova; neki su se od njih pružali na tamnim obroncima brežuljaka. A vidjelo se samo mnoštvo čarobnih svjetiljaka. Nijednu kuću nismo mogli vidjeti. Petu smo noć prošli St. Louis [Sent Luis], a činilo se kao da je sav u plamenu. U St. Petersburgu su govorili da u St. Louisu živi dvadeset do trideset tisuća ljudi, no ja u to nisam vjerovao sve dok ne ugledah u dva sata ove tihe noći divno mnoštvo svjetiljaka. Nigdje nije bilo čuti ni glasa; sve je spavalo.

Običavao sam svake noći oko deset sati kliznuti na obalu, do nekog seoceta, gdje bih kupio za deset ili petnaest centi brašna ili slanine ili kakve druge hrane; povremeno sam »digao« i poneko pile, koje još nije otišlo na počinak, i ponio ga sa sobom. Otac je uvijek govorio: »Uzmi pile kad ti se desi prilika, jer ako ga ti ne trebaš, lako će se naći netko kome će trebati, a dobro se djelo nikada ne zaboravlja«. Doduše, nisam primijetio da ocu koji put pile ne bi bilo potrebno, ali eto, tako bi on običavao govoriti.

Jutrom prije zore, odlazio sam u polje i »posuđivao« lubenice, dinje, bundeve, mladi kukuruz ili nešto slično.. Otac je uvijek tvrdio da nije nikakvo zlo posuđivati stvari ako ih kaniš jednog dana vratiti; no udovica je smatrala da to nije ništa drugo nego ljepši naziv za krađu, i da to nijedan pošten čovjek ne radi. Jim je mislio da jednim dijelom ima pravo udovica, a drugim otac. Bit će stoga najbolje da odaberemo s popisa dvije ili tri stvari i da ih više ne posuđujemo — pa onda,

79

mislio je on, neće biti nikakvo zlo što ćemo posuđivati one druge. Ploveći niz rijeku, raspravljali smo o tome čitavu noć, ne mogavši donijeti odluku da li ćemo odba­citi lubenice ili dinje ili što drugo. No prije zore uspjeli smo sve sretno riješiti, zaključivši da odbacimo divlje jabuke i divlje šljive. Do tog se časa nismo dobro osje­ćali, ali sada je bilo sve u redu. Bio sam sretan što je tako ispalo, jer divlje jabuke i nisu tečne, a divlje će šljive biti zrele tek za dva ili tri mjeseca.

Od vremena do vremena ubili smo poneku vodenu pticu, koja se ujutro prerano digla ili uveče nije brzo otišla spavati. Sve u svemu živjeli smo vrlo lijepo.

Petu noć, nakon St. Louisa, zatekla nas je poslije ponoći velika oluja sa silnom grmljavinom i sijevanjem; kiša je lijevala kao iz kabla. Ostali smo u vigvamu i prepustili splavi da ide kako joj je drago. Kad je munja bljesnula, mogli smo vidjeti pred sobom veliku široku rijeku i s obje strane visoke kamenite obale. »Hej, Jim«, povikah uskoro, »pogledaj tamo!« Bio je to parobrod nasukan na stijenu. Išli smo pravo prema njemu. Munja ga je dosta izrazito osvjetljavala. Nagnuo se gornjim dijelom palube nad vodu, i kad je sijevnulo mogli smo jasno i potpuno dobro vidjeti svako užence na jarbolima, i kraj velikog zvona neki stolac, na čijoj je stražnjoj strani visio stari pusteni šešir.

Dakle, vani u noći i oluji, kad se sve činilo tako tajanstveno, osjećao sam se upravo onako kako bi se osjećao svaki drugi dječak gledajući pred sobom, usred rijeke, jadne i osamljene ostatke parobroda. Želio sam se popeti na njegovu palubu, prokrstariti malo po nje­mu i vidjeti što se tamo nalazi. Stoga rekoh:

— Popnimo se na nj, Jim!No Jim je bio užasno protiv toga, rekavši:— Ne želim beskorisno lunjati po razbijenom brodu.

80

— Tko se vatrom igra, opržit će se — kaže Biblija. Nije li možda neki čuvar na brodu?

— Tvoja baka je čuvar — odvratih ja — što tu treba čuvati osim oficirskih nastambi i pilotske kućice? A misliš li da će netko za te nastambe i pilotsku kućicu staviti na kocku svoj život u ovakvoj noći, kad se svaki čas može sve slomiti i otploviti rijekom.

Jim nije mogao na to ništa odvratiti te nije ni poku­šao protusloviti. — Osim toga — rekoh — mogli bismo iz kapetanove sobe posuditi koju vrijednu stvar. Za ci­gare bih se kladio da su po pet centi komad, a to je priličan novac. Brodski su kapetani uvijek bogati: dobi­vaju po šezdeset dolara mjesečno, te kad jednu stvar trebaju, znaš, ne pitaju koliko stoji. Stavi svijeću u džep. Ne mogu mirovati, Jim, dok sve ne prekopamo. Misliš li da bi Tom Sawyer samo tako prošao kraj nečeg takvog. Ne bi ni za živu glavu. On bi to nazvao pusto­lovinom, jest, tako bi to nazvao. Uspeo bi se on na taj brod, makar mu to bio posljednji čin u životu i zar ne bi to izveo stilski? Iskazao bi se on, makar propao! Svi bi se čudili kao da Kristof Kolumbo otkriva Novi svijet. Sto bih želio da je ovdje Tom Sawyer!

Jim je malo mrmljao, ali je popustio. Rekao je, da ne smijemo govoriti nego samo koliko je neophodno, a i to vrlo tiho. Munja nam je opet pokazala brod baš u pravi čas. Uhvatismo se za brodsko vitlo i za nj se pri­čvrstimo. Paluba se dizala visoko gore. Spustili smo se s jedne strane broda na drugu, prema kapetanovoj ku­ćici, polagano nogama tražeći put i šireći ruke da uklo­nimo užeta, jer je bilo tako tamno da ih uopće nismo mogli vidjeti. Ubrzo smo došli do prvih staklenih otvo­ra te se popnemo gore; a već slijedeći korak doveo nas je pred vrata kapetanove sobe, koja su bila otvorena, i začudo, odozdo se kroz oficirsku dvoranu, vidjelo svje-

Biblija — osnovna knjiga kršćanske nauke

g Doživljaji Huckleberryja Kinna 81

tlo. U isti čas nam se pričini da čujemo odande prigu­šene glasove.

Jim mi je šaputao da se osjeća strašno loše i nago­varao me je da se brže vratimo. Dobro, rekoh i htjedoh poći prema splavi, kadli iznenada začujem jauk:

— Molim vas, nemojte me, ljudi; kunem vam se da neću nikada ništa odati.

A drugi je prilično snažni glas govorio:— Lažeš, Jim Tumer [Džim Temer], To je otprije

tvoj stari običaj. Uvijek želiš veći dio plijena i uvijek ga dobivaš, jer se prijetiš da ćeš nas izdati ako ga ne dobiješ. Ali ovaj si put takvom ucjenom prevršio svaku mjeru. Ti si najpodlije i najodvratnije izdajničko pseto u ovoj zemlji!

Jim je u taj čas otišao na splav, a ja sam gorio od znatiželje. I rekoh u sebi; Tom Sawyer se ne bi sada povukao, pa neću ni ja; idem pogledati što se to zbiva. Spustio sam se na koljena i otpuzao četveronoške nekim tamnim prolazom prema krmi broda, dok nisam došao do kabine, koja je bila tik kraj oficirske dvorane. Tada opazim u njoj muškarca kako svezanih ruku i nogu leži na podu, a nad njim stoje dva čovjeka; jedan je držao u ruci nekakvu slabašnu svetiljku, a drugi je imao re­volver; uperio ga je ravno u glavu čovjeka na podu govoreći:

— Ubio bih te! A to ću i učiniti — smrdljivi tvore!Čovjek na podu se grčio i molio za milost: »O, molim

te, nemoj me, Bili! Neću ništa izdati!«Kad god bi to izustio, čovjek sa svjetiljkom bi se

nasmijao i rekao:— Zaista nećeš! Tako ti vjere, nikad nisi izustio

veću istinu. — A zatim nastavi: — Čuješ li ga kako moli! A da ga nismo nadvladali i svezali, ubio bi nas obojicu. A zašto? Baš ni za što. Samo zato što smo branili svoja prava — eto zašto! Ali kunem ti se, Jim

82

Turner, da više nikome nećeš prijetiti. Odloži revolver, Bili...

A Bili odvrati:— Neću odložiti, Jake Packard [Džeik Pekard], jer

sam za to da ga ubijemo. Nije li zaslužio? Zar nije pot­puno na isti način ubio starog Hatfielda [Hetfilda]?

— Ali ja ga ne želim ubiti; imam za to svoje razloge.— Blagoslovljeno tvoje srce za te riječi, Jake Pac­

kard. Neću ti to zaboraviti dok živim! — govorio je jecavim glasom čovjek s poda.

Packard se nije na to obazirao, već je objesio svjetiljku o klin i krenuo, onako u tami, prema meni pozvavši Billa da ga slijedi. Povukao sam se što sam brže mogao za otprilike dva jarda, no brod se toliko nagnuo te se nisam nimalo ugodno kretao. Stoga, da me ne nagaze i uhvate, odgmizao sam u jednu kabinu na izdignutoj strani. Packard se probijao naprijed pipajući u tami, a kad je došao do moje kabine, reče:

— Ovdje, uđi ovamo!Ušao je unutra a Bili za njim. No prije nego su ušli,

ja sam se već popeo na gornji ležaj i prikliješten žalio što sam uopće došao ovamo. Stajali su tu, rukama oslo­njeni o rub kreveta, i razgovarali. Nisam ih mogao vi­djeti, ali sam po mirisu rakije zaključio gdje se nalaze. Bila je sreća što ja nisam pio rakiju; no da i jesam, ništa to ne bi mijenjalo na stvari. Teško bi oni što osje­tili jer najveći dio vremena nisam uopće disao. Tako sam se užasno bojao. Osim toga, tko bi i mogao disati slušajući takav razgovor. Govorili su tiho i ozbiljno. Bili je želio ubiti Turnera. Saputao je:

— Rekao je da će nas odati, i on će to učiniti. Da mu sada svaki od nas i pokloni svoj dio, to neće ništa izmijeniti njegov odnos poslije ove svađe i načina na koji smo s njim postupali. Tako ti svega na svijetu, on će nas sigurno izdati; čuj me sada. Ja sam za to da mu skratimo muke.

83

— I ja sam za to — reče Packard vrlo tiho.— Prokletstvo, a ja već pomislih da nisi. Dakle, onda

je sve u redu. Hajdemo i načinimo tako.— Pričekaj malo, još nisam svoje rekao. Poslušaj me.

Strijeljanje je dobra stvar, ali postoje i tiša sredstva da se postigne isti cilj. Evo što ja mislim: nije pametno izlagati se vješalima, ako ono što želiš možeš postići na isto tako dobar način, a da se istovremeno ne izvrgavaš nikakvim pogibeljima. Nije li tako?

— Svakako jest. Ali kako ti to misliš učiniti u ovom slučaju?

— Pazi, ovo je moja zamisao: mi ćemo pretražiti sve okolo i sakupiti sve one stvari što smo ih previdjeli po kabinama, otisnuti se na obalu i sakupiti plijen. Onda ćemo čekati. Kažem ti da neće proći više od dva sata, a ova će se krhotina broda raspasti i otići rijekom. Razu­miješ li? On će se utopiti, i neće moći za to nikog kriviti, već samo sebe. Mislim da je to mnogo bolje nego da ga ubijemo. Ne volim ubojstvo čovjeka, dokle god se ono može izbjeći. Ubijati nije pametno, a ni pošteno. Nisam li u pravu?

— Da, mislim da jesi. Ali zamisli da se brod ne raz­bije i ne rasprši rijekom.

— Dobro, pa možemo pričekati dva sata i vidjeti, zar ne?

Oni odoše, a ja sav u hladnom znoju, poletim van i počnem se probijati naprijed. Bilo je tamno kao u rogu; izustim promuklim šaptom — Jim — a on mi se sasvim izbliza odazove jecavim glasom. Rekoh mu:

— Brzo, Jim, nemamo vremena da sada dangubimo i plačemo. Ovdje je banda razbojnika, i ako se ne doče­pamo njihova čamca i ne pustimo ga niz rijeku, tako da ne mogu pobjeći s broda, jedan će se od njih naći u vrlo lošem položaju. No ako pronađemo čamac, mo­žemo ih sve staviti u škripac — jer će ih šerif uhvatiti.

84

Brzo, požuri! Ja ću pretražiti jednu stranu, a ti drugu. Onda ćeš poći na splav i...

— Oh, Bože moj, Bože! Splav! Nema više splavi; otkinula se i otplovila — a mi ovdje!

XIII

Izgubio sam dah i gotovo sam se onesvijestio. Od­sječen od svijeta na razbijenom brodu i još s takvom bandom! No nije bilo vremena za sentimentalnost. Mo­rali smo sada svakako pronaći taj čamac — trebali smo ga za sebe. Dršćući i tresući se, išli smo tako jednom stranom palube. Sporo je to sve teklo: činilo nam se da nam treba tjedan dana da stignemo do krme. Čamcu ni traga. Jim se tužio kako ne može više ići nikamo dalje, jer ga je od straha sasvim ostavila snaga. No ja sam ga bodrio da nastavimo dalje, jer ako ostanemo na ovoj brodskoj olupini, naći ćemo se sigurno u gadnom škripcu. I tako smo opet nastavili izviđanje. Udarili smo prema kormilu, pronašli ga, a zatim smo se odšuljali do brodskih prozora, hvatajući se za njihove kapke, jer su im donji rubovi bili u vodi. Kad smo došli blizu glavnih vrata, pred nama se ukaza čamac. Jedva sam ga mogao pravo vidjeti. Bio sam vrlo sretan. Za čas bih se našao u njemu da se nisu baš tada otvorila vrata. Jedan je od razbojnika provirio glavu, te pomislih da sam gotov. No on se trgne natrag i reče:

— Makni tu prokletu svjetiljku, Bili!Bacio je zatim punu vreću nečega u čamac, pa onda

sam uđe u njega i sjedne. Bio je to Packard. Za njim se pojavi Bili i također se spusti unutra. Packard pro­zbori tihim glasom:

šerif — okružni ili mjesni policijski i upravni starješina u SAD

sentimentalnost — prevelika osjećajnost

85

— Sve u redu — tjeraj!Gotovo više nisam mogao izdržati viseći na prozor­

skim kapcima kako sam bio slab. Na to će Bili:— Stani malo! Jesi li ga pretražio?— Ne. A ti?— Ni ja. Dakle on ima još svoj dio novca.— Onda hajdemo k njemu. Besmisleno je uzimati

robu, a ostavljati novac.— No, neće li posumnjati zašto smo došli?— Možda neće. Moramo ga se nekako domoći.

Hajdemo.Izišli su i vratili se natrag na brod.Vrata zalupiše jer su bila na nagnutoj strani. Za

pola sekunde bio sam u čamcu, a Jim je doteturao iza mene. Uzeh nož, prergzah uže i mi — odosmo!

Nismo ni dirnuli veslo, niti progovorili ili pro- šaptali koju riječ, nismo čak ni disali. Klizili smo na­prijed brzo i tiho pokraj brodskih točkova i pokraj kr­me. Za jednu ili dvije sekunde bili smo stotinu jarda od brodske olupine, koju je mrak progutao čitavu, čak i posljednji njezin obris, a mi smo postali svjesni da smo na sigurnom.

Kad smo odmakli tri ili četiri stotine jarda niz vodu, opazismo za trenutak na glavnim vratima upaljenu svje­tiljku, malenu kao iskra, pa smo po tome zaključili da su lopovi primijetili nestanak svoga čamca te su vjero­jatno počeli shvaćati da se sada nalaze u jednakoj nepri­lici kao i Jim Tumer. -.

Jim se latio vesala i mi pojurismo za našom splavi. Prvi put me sada počela mučiti misao na one ljude — držim da prije nisam'imao vremena. Počeo sam raz­mišljati kako je negdje stfašno, čak i ubojicama, biti u ovakvu položaju. Pomislih u sebi: moglo bi se i meni jednom dogoditi, makar sada nema ni govora o tome, da postanem ubojica, pa kako bih se sada osjećao? Stoga rekoh Jimu:

86

— Čim opazimo prvo svjetlo, iskrcat ćemo se stotinu jarda više ili niže od njega, već prema tome gdje nam se pruži dobro skrovište za tebe i za čamac; a ja ću otići među svijet, izmislit ću neku posebnu priču i naći čo­vjeka koji će otići po te razbojnike i izbaviti ih iz škrip­ca, tako da mogu kasnije, kad im dođe vrijeme, biti obješeni.

No ta je namjera propala. Naime, uskoro je opet počela bura, ovaj put još gora nego prije. Kiša je lije­vala, a svjetla nigdje; vjerojatno je sve bilo u krevetu. Jurili smo rijekom tražeći pogledom svjetlo i našu splav. Nakon dužeg vremena kiša je prestala, ali su oblaci ostali i munje su nastavile parati nebo. Njihov blijesak osvi­jetlio nam je neki tamni predmet što je plovio prema nama. Krenusmo za njim.

Bila je to naša splav. Silno smo se veselili što smo se opet našli na njoj. Sada smo ugledali jedno svjetlo dolje, na desnoj obali. Odmah sam rekao da idem prema njemu. Čamac je bio napola krcat plijenom, što ga je banda pobrala s broda. Prebacili smo sve to žurno na splav, a Jimu sam kazao da otplovi dalje i da mi svjetiljkom dade znak kad se bude udaljio otprilike dvije milje, a zatim neka drži svjetiljku dok se ne vratim. Onda sam se prihvatio vesala i otisnuo se prema svjetlu. Pošto sam došao blizu, pojavila su se gore na brežuljku još tri-četiri svjetla. Očito je to bilo selo. Došao sam do obale, nešto iznad svjetla, pa sam tada odložio vesla i pustio se niz vodu. Prolazeći tik uz kopno, vidio sam da je svjetiljka obješena na jarbol velike skele. Pogledam okolo da nađem čuvara čudeći se gdje on to spava. Na­pokon sam ga našao kako počiva na niskom stupu, gla­vom među koljenima. Prodrmao sam ga dva-tri puta za rame i počeo sam plakati.

Trgnuo se malo uznemiren; ali kad je vidio da sam to samo ja, pošteno je zijevnuo i protegnuo se, a zatim rekao:

87

— Hej, što je? Ne plači, mali. Sto ti se desilo?Odvratim:— Otac i mama i sestra ... i...Onda klonem. A on reče:— Oh, do bijesa, nemoj odmah tako; svi mi imamo

svojih nevolja, a sve će to dobro svršiti. Sto je, dakle, s njima?

— Oni su... oni su... jeste li vi čuvar skele?— Jesam — reče on, na prilično samosvjestan način.

— Ja sam kapetan, vlasnik, mornar, pilot, čuvar i ko­mandant palube; a ponekad sam i tovar i putnici. Nisam tako bogat kao stari Jim Homback [Hornbek], pa ne mogu biti ni tako silno plemenit ni dobar prema Tomu Dicku [Diku] i Harryju [Hariju] kao što je on, niti mogu rasipati novac kao što on može. No ipak se, kao što sam mu mnogo puta rekao, ne bih mijenjao s njim; za mene je samo mornarski život pravi život, pa ni za živu glavu ne bih htio živjeti ni dvije milje izvan grada, tamo negdje gdje se ništa novo ne događa. Ne bih ni za sve njegovo blago, i da ga ima još dvaput toliko. Rekoh...

Prekinem ga riječima:— U strašnoj sam nevolji i...— Tko?— Pa otac, mama, setra i gospođica Hooker [Huker];

kad biste vi vašom skelom pošli onamo ...— Kamo? Gdje su oni?— Na slomljenom brodu.— Kojem slomljenom brodu?— Pa samo je jedan.— Ne misliš valjda Waltera Scotta?— Da.— Zaboga! Što rade tamo, za milost božju!— Nisu tamo otišli namjerno.

Walter Scott fVolter Skot] — naziv broda prema imenu engleskog pisca historijskih romana Waltera Scotta

88

— Vjerujem da nisu. Bože moj, njima nema spasa ako se brzo ne maknu odande. Kako su se samo mogli naći tamo?

— Dosta lako. Gospođica Hooker išla je u posjete u grad...

— Da, Booth’s Landing [Buts Lending] — nastavi dalje.

— Išla je u posjete u Booth’s Landing, i upravo je pred noć sa svojom sluškinjom Crnkinjom krenula preko rijeke konjskom skelom, da prenoći u kući svoje prija­teljice, gospođice »zovite-je-kako-znate« — ne sjećam se njezina imena. Putem su izgubili kormilo te su se počeli najprije okretati, a onda su, krmom prema naprijed, pojurili niz struju, i nakon dvije milje sukobili se s nasukanim brodom. Splavar, Crnkinja i konji propadoše, a gospođica se Hooker zgrabila za brod i uspela se gore. Jedan sat nakon što se spustio mrak, krenuli smo i mi našim trgovačkim čamcem. Kako je bio mrak, nismo primijetili brod dok nismo došli sasvim do njega. Tako smo se i mi sudarili. No svi smo se spasili osim Billa Whipplea [Vipla]—oh, kako je to bio divan stvor! Zaista mi je žao što nisam poginuo umjesto njega.

— Sveti Bože! To je najporaznija vijest koju sam ikada čuo. I što ste onda učinili?

— Pa vikali smo i zvali, ali je ovdje rijeka toliko široka te nas nitko nije mogao čuti. Tada je otac kazao da netko mora poći na obalu i naći pomoć. Ja sam jedini od njih znao plivati te sam se bacio u vodu, a gospođica Hooker mi je još napomenula, ako odmah ne nađem pomoć, neka odem ovamo i potražim njezina ujaka, pa će on već nešto uraditi. Isplivao sam na obalu, otprilike jednu milju niže, i odonda lutam moleći ljude da nešto poduzmu, ali mi svi odgovaraju: — Što? U takvoj noći i po takvoj bujici? Nema to smisla! Idi po skelu! — Sada ako biste htjeli ići...

89

— Za ime božje, išao bih, kako ne bih — vraga — išao, ali tko će to platiti? Misliš tvoj otac?

— O, lako za to. Gspođica Hooker mi je posebno naglasila da će njezin ujak Hornback...

— Grom i pakao! Zar je on njezin ujak? Pogledaj ovamo. Idi ravno prema svjetlu, i kad dođeš tamo, za- okreni prema zapadu, pa ćeš nakon otprilike četvrt milje doći do gostionice; onima unutra reci da te odmah pred- vedu Jimu Hornbacku, a on će potpisati račun. Nemoj tratiti vrijeme okolo jer on želi što prije čuti vijesti. Reci mu da ću njegovu nećakinju dovesti na sigurno mjesto prije nego on stigne u grad. Kupi se sada! Ja idem ovamo gore iza ugla da probudim svojeg strojara.

Udario sam prema svjetlu, no čim je on zakrenuo iza ugla, vratio sam se natrag, ušao u čamac, izbacio vodu iz njega zatim ga odveo po mirnoj vodi uz obalu otpri­like šest stotina jarda. Tu sam se sakrio među neke druge drvene čamce, jer ne bih bio mogao mirovati dok ne bih vidio da je skela krenula. Uzevši sve u cjelini, osje­ćao sam se vrlo ugodno što sam poduzeo taj napor za razbojničku bandu; naime, mnogi to ne bi učinili. Želio sam da to udovica sazna. Siguran sam da bi se ponosila sa mnom što sam pomogao ovim lopovima jer su baš lopovi i nemoćnici ona vrsta ljudi, za koje se udovica i ostali dobri svijet najviše brinu.

Ne prođe mnogo vremena kadli se pojavi razbijen brod, mutan i mračan, klizeći polako niz vodu. Hladni mi trnci prođoše tijelom i pođem prema njemu. Bio je duboko u vodi, pa sam odmah shvatio da vjerojatno na njemu nije više nitko živ. Provezao sam se oko njega, dozivao malo, ali nije bilo nikakva odgovora. Sve je bilo mrtvački nijemo. Ražalio sam se malo u srcu zbog raz­bojnika, ali sam zaključio: kad su oni već mogli sve to u stvarnosti podnijeti, mogu i ja u mislima.

Tada se pojavi i skela; stoga se otisnuh na sredinu rijeke, na jedan drugi nizvodni nagib. Kad sam zaključio

90

1

da sam izvan vidika, okrenuo sam se i ugledao skelu kako njuška oko broda za ostacima gospođice Hooker, jer je kapetan znao da ih njezin ujak želi. Uskoro je i skela napustila traganje i otišla k obali, a ja se prihvatih veslanja i odjurih niz rijeku.

činilo mi se neobično dugo prije nego se pokazalo Jimovo svjetlo; a kad se pojavio, učini mi se da je hiljadu milja daleko. Kad sam ga dostigao, nebo je na istoku počelo pomalo sivjeti. Pošli smo na neki otok, sakrili splav, potopili čamac, legli i zaspali kao mrtvi.

Čim smo ustali, odmah smo počeli premetati robu što ju je banda pokrala s broda, i našli smo čizama, pokrivača, odijela i raznih drugih stvari, mnoštvo knjiga, dalekozor i tri kutije cigareta. Nikada prije u životu nismo bili tako bogati. Cigarete su bile prvorazredne. Ležali smo čitavo popodne u šumi i čavrljali; ja sam čitao knjigu, općenito: bilo nam je divno. Ispričao sam Jimu što mi se sve dogodilo na razbijenom brodu i pri skeli te mu rekoh da se takvi doživljaji zovu pustolovi­nama. Odvratio mi je da on ne bi želio nikakvih pustolovina. Spomenuo je kako je nakon mog odlaska u oficirsku dvoranu, otpuzao natrag k splavi, i kad je primijetio da je više nema, gotovo je umro od straha, zaključivši da je s njim sve svršeno, bez obzira na to kako se stvari dalje razvijale. Naime, ako se ne bi uspio spasiti, utopio bi se; ako bi se pak spasio, onaj koji bi ga izbavio poslao bi ga natrag kući, da dobije nagradu, a onda bi ga gospođica Watson sigurno prodala na Jug. Pa, imao je pravo; on je gotovo uvijek imao pravo; bio je neobično bistra crnačka glava.

Mnogo sam čitao Jimu o kraljevima, vojvodama, gro­fovima i sličnim dostojanstvenicima: kako su blistavo obučeni, kako se otmjeno vladaju i zovu jedan drugoga

92

»Vaše Veličanstvo«, »Vaša milosti«, »Vaše gospodstvo« i tako dalje umjesto »gospodine«. Jim je od silnog zani­manja izbuljio oči. Reče:

— Nisam znao da ih ima tako mnogo. Nikada nisam čuo ni za jednog osim za starog kralja Šalamuna, ako ne računam one kraljeve u igraćim kartama. Koliko kralj dobiva plaće?

— Dobiva? — rekoh — pa dobiva tisuću dolara mjesečno ako želi; može imati onoliko koliko hoće; sve pripada njemu.

— Pa to je veselo?! A što kraljevi rade, Huck?— Ne rade ništa. Kako to uopće govoriš? Oni samo

sjede.— Ma ne, zar je to moguće?— Naravno da jest. Oni samo sjede — osim možda

kada je rat, onda idu u rat. Ali inače samo ljenčare ili odlaze u lov sa sokolima, da, sa sokolima... pssst... čuješ li šum?

Skočismo van i pogledasmo; no nigdje nije bilo ni­čega, čuo se samo šum parobroda koji je skretao iza rta, pa smo se vratili natrag.

— Da — rekoh — inače, kad im postane dosadno, oni se svađaju s parlamentom; onima koji se protive kralj rubi glave. No, najviše se zadržava oko harema.

— Oko čega?— Oko harema.— Što je to harem?— Mjesto gdje on drži svoje žene. Nisi čuo za ha­

rem? I Salamon ga je imao; i u njemu milijun žena.— Da, tako je to. J a . . . ja sam to zaboravio. Harem

je, valjda, neko prenoćište. Najvjerojatnije je velika buka u njemu. Žene se sigurno i mnogo svađaju. A ipak

- kažu da je Šalamun bio najmudriji čovjek na svijetu.

Salamun — iskvareno ime za izraelskog kralja iz Biblije Solomona ili Salamona, poznatog po velikoj mudrosti i pravednosti

93

No ja u to ne vjerujem. Ta zašto bi mudar čovjek želio vječno živjeti usred tolike graje? Ne — zaista ne bi. Pametan bi čovjek radije otvorio dućan; onda bi ga lijepo mogao zatvoriti kad bi se zaželio počinka.

— Ipak je on bio najmudriji čovjek, jer to kaže i udovica, baš ona mi je rekla.

— Baš me briga što je udovica rekla; ali on ipak nije bio mudar čovjek. Ponašao se nekad kao prava bu­dala. Znaš kako je htio rasjeći ono dijete na dvoje.

— Da, udovica mi je o tome pričala.— Dobro, dakle. Zar nije to bilo nešto najstrašnije

na svijetu? Pazi jedan trenutak. Ovaj panj ovdje — to je jedna žena; ti si tu druga, a ja sam Šalamun; ova tvoja dolarska novčanica je dijete. Vi ga obadvije hoćete. I što ću ja učiniti? Hoću li otići među susjede i ispitati kome od vas novčanica pripada, te je lijepo izručiti pra­vom vlasniku zdravu i čitavu, kao što bi učinio svaki pametan čovjek? Ne, ja ću novčanicu poderati na dvoje i dati polovicu tebi, a polovicu onoj drugoj ženi. Tako je Šalamun htio učiniti s djetetom. Sad te ja pitam: kakva je korist od polovice novčanice? Ništa ne možeš njome kupiti. A kakva je korist od polovice djeteta? Ne bih dao ni paru za milijun takve djece.

— Do bijesa, Jim, ti jednostavno nisi uhvatio smisao. Prokletstvo, baš si sasvim otišao u šaš!

rasjeći ono dijete... — Jim misli na legendu o Salamonovu sudu koja glasi otprilike ovako: Za jedno dijete oštro su se prepirale i svađale dvije žene; svaka je tvrdila da je njezino. Ne mogavši se složiti, pošle su na sud kralju Salamonu da on donese rješenje. Kako nije mogao ni po čemu zaključiti kojoj pripada dijete, a želeći da ispita materinsko osjećanje, zatraži od dvorjanina mač i reče da će njime raspoloviti dijete i svakoj ženi dati polovicu, premda mu to nije bilo ni na kraj pameti. Jedna ga od njih plačući zamoli neka to nikako ne učini; radije neka ga prepusti onoj drugoj. Kralj upravo njoj dodijeli dije­te, jer je po držanju i suzama zaključio da je njezino. I danas se još neko rješenje ili sud naziva salamonskim.

94

— Tko? Ja? Hajde zbogom! Nemoj ti meni govoriti o smislu. Ja priznajem smisao kad ga vidim; a u takvu postupku nema smisla. Nije bila rasprava o polovici dje­teta, već o cijelom; a čovjek koji misli da može riješiti raspravu o cijelom djetetu samo s polovicom djeteta ne zna najosnovnije stvari. Nemoj mi govoriti o Šalamunu, Huck, poznam ga ja dobro.

— Kažem ti da ne shvaćaš smisao.— Kakav vražji smisao? Valjda znam što znam. Mi­

sliš li ti da je stvarni smisao negdje drugdje? Leži du­boko ovdje. Leži u načinu na koji se Šalamun odnosi. Uzmi na primjer čovjeka koji ima jedno ili dvoje djece. Hoće li on rasipati djecu? O, ne, on to sebi ne može pri­uštiti. On ih zna cijeniti. Ali ako neki čovjek ima pet milijuna djece što mu trče oko kuće, s njime je drugačije. On brzo raspolovi dijete kao mačku. Ima ih još mnogo. Jedno dijete više ili manje nije značilo ništa za Šala- muna, eto to je.

Nisam nikada vidio takva Crnca. Ako sebi jednom nešto zabije u glavu, ne možeš mu to više izbiti. Od svih Crnaca što sam ih vidio on je najviše mrzio Sa- lamona. Onda sam mu počeo govoriti o drugim kra­ljevima i pustio Salamona na miru. Pripovijedao sam mu o Luju XVI, kojem su prije mnogo vremena u Fran­cuskoj odsjekli glavu; zatim o njegovu malom sinu, princu koji je trebao postati kralj, ali su ga uhvatili i zatvorili u tamnicu, te neki kažu, da je tamo i umro.

— Jadan mali.— No drugi vele da je pobjegao iz tamnice i došao

u Ameriku.— To je dobro. Ali će mu biti prilično pusto jer

ovdje nema nikakvih kraljeva, Huck.— Ne.— Onda neće moći dobiti nikakva položaja. Što će

raditi?

95

— Pa, ne znam. Neki od njih odu na policiju, a neki uče ljude govoriti francuski.

— Što, Huck, zar Francuzi ne govore isto kao i mi.— Ne, Jim. Ti ne bi razumio ni jedne njihove riječi

— ni jedne jedincate riječi.— Strašno. Kako je došlo do toga?— Ne znam, ali je tako. Našao sam neke njihove

brbljarije u knjizi. Zamisli da ti dođe neki čovjek i kaže »puli — vu — vranzej« — što bi ti mislio?

— Ništa ne bih mislio. Odalamio bih ga po glavi — eto to bih mu učinio, ako on ne bi bio bijelac. Ne bih dopustio nijednom Crncu da me tako zove.

— Ma uopće te ne zove. Samo te pita da li znaš govo­riti francuski.

— Dobro, pa zašto onda to ne kaže?— Pa on to kaže. Samo to je francuski način govora.— Dakle, to je strašno smiješan način i ne želim više

o tome slušati. To nema nikakva smisla.— Slušaj, Jim, da li mačka govori kao mi?— Ne, mačka ne govori.— Dobro, a krava?— Ne, ni krava.— Da li mačka govori kao krava, ili krava govori

kao mačka? '— Ne, ne govore.— Prirodno je i normalno za njih da govore različito

jedna od druge, zar ne?— Naravno.— A nije li prirodno i normalno za mačku i kravu

da govore drugačije od nas? To mi odgovori.— Je li mačka čovjek, Huck?— Nije.— Dobro, onda nema ni smisla da mačka govori kao

čovjek. Je li krava čovjek? — Je li krava mačka?

96

— Ne, nije ni jedno ni drugo.— Dobro, zašto bi onda trebala govoriti kao čo­

vjek ili kao mačka. Je li Francuz čovjek?— Da.— Dobro, Bog ga ubio, zašto onda ne govori kao

čovjek? To ti meni odgovori.Vidio sam da nema smisla trošiti riječi — ne možeš

Crnca naučiti logički zaključivati. Stoga nisam više ni nastojao.

XV

Računali smo da ćemo za tri noći stići u Cairo [Kai­ro] koji se nalazi na kraju Illinoisa, gdje utječe rijeka Ohio [Ohajo], Tako smo barem planirali. Tamo bismo prodali splav, ukrcali se na parobrod i pošli uz Ohio u Slobodne države. Onda ćemo biti izvan opasnosti. No slijedeću noć počela se navlačiti magla, pa smo tražili neki prud da se za nj privežemo, jer nije zgodno ploviti po magli. Veslao sam u čamcu ispred splavi, tražeći mje­sto gdje bih je privezao, no svuda je bilo samo tanko mlado stablje. Bacio sam uže oko jednoga od njih na samom rubu strme obale, ali kako je struja bila jaka, splav je naletjela tako snažno da je iščupala drvo s korijenjem i odvukla sobom. Vidio sam kako se za njom zatvara magla, i tako sam se užasno prestrašio da se pola minute, čini mi se, nisam mogao ni maknuti; a tada već splavi nije bilo na vidiku. Već na udaljenosti od samo dvadeset jarđa nije se moglo ništa vidjeti. Skočio sam u čamac, bacio se prema krmi, zgrabio vesla i snažno se odgurnuo, no čamac se nije pomakao. Kako sam bio u velikoj žurbi, zaboravio sam ga odvezati. Ustao sam i

logički — razložno, razumnoSlobodne države — slobodnima su se nazivale države u

sjevernom dijelu SAD u kojima Crnci nisu bili podvrg­nuti ropstvu

7 Doživljaji Huckleberryja Finna 97

pokušao ga odriješiti, ali sam bio vrlo uzbuđen i ruke su mi tako drhtale te sam jedva mogao što s njima učiniti.

Cim sam se otisnuo, razjareno sam pojurio za splavi pravo niz prud. Bilo je dobro dok sam plovio pokraj pruda, ali on nije bio dug ni šezdeset jarda. Čim sam prošao kraj njegova podnožja, našao sam se u gustoj bijeloj magli, pa sam plovio kao mrtvac ne znajući kamo idem.

Pomislih da je pametnije ne veslati, jer bih se mogao zaletjeti u obalu, u prud ili što drugo. Moram mirno sjediti i ploviti, ali čovjeka uhvati vraška nervoza kad mora u ovakvoj prilici samo prekrstiti ruke. Dozivao sam i osluškivao. Negdje izdaleka začujem slab odziv te se poveselim. Srnem za njim kao strijela i oštro oslušku­jem ponovno javljanje. Kad sam ga slijedeći put začuo, vidio sam da nisam išao pravo za njim, već nešto udesno. Drugi put sam ga slijedio suviše ulijevo, a nikako da mu se približim jer sam se vrtio okolo, čas ovamo čas ona­mo, a on se neprestano javljao pravo ispred mene.

Želio sam da se ona budala sjeti i počne lupati u limenu tavu i da cijelo vrijeme lupa, no on to nije učinio, a mene su najviše mučile one stanke tišine što su nastu­pale između trenutka dozivanja. I dalje sam se borio, kadli najednom začujem zov iza sebe. Sada sam se pot­puno smeo. Ili to netko drugi doziva, ili sam se okrenuo te plovim u protivnom smjeru.

Odbacih veslo. Ponovo začujem zov. Opet je dolazio iza mene, ali s drugog mjesta. Stalno se javljao i stalno mijenjao svoje mjesto. Ja sam i dalje odgovarao, dok se bpet nije pojavio ispred mene. Sada sam bio siguran da mi je struja okrenula čamac niz vodu, i sve je u redu ako je ovo stvarno zvao Jim, a ne neki drugi splavar. Ne možeš se nikada pouzdati u glasove u magli, jer se u njoj ništa ne čini prirodno niti zvuči normalno.

Dozivanje se nastavljalo, a otprilike za minutu na- letim na strmu obalu s velikim drvećem što se dizalo

98

poput sivih aveti. Struja me odbaci ulijevo, a sama od- srlja dalje lomeći se i pjeneći između mnoštva panjeva kraj kojih je silno bučila.

Za časak-dva sve se opet zavilo u gustu bjelinu i tišinu. Sjedio sam sada savršeno miran, osluškujući lu­panje svoga srca: mislim da je otkucalo sto puta dok ni­sam ponovo udahnuo zrak. Onda sam sve pustio. Znao sam što je na stvari. Ta strma obala je otok, a Jim je otišao njegovom drugom stranom. Nije to nikakav prud koji možeš proći za šest minuta. To je pravi otok s vi­sokim drvećem; može biti pet ili šest milja dug i više od pola milje širok.

U potpunoj tišini napeto sam osluškivao svojih pet­naestak minuta. Plovio sam, naravno, dalje četiri-pet milja na sat, samo to nisam ni primjećivao. Ne, osjećao sam da potpuno nepomično stojim na vodi, a ako bih bacio pogled na panj koji bi proletio kraj mene, uopće mi ne bi pala misao da ja to brzo plovim, već bih uzdah­nuo i pomislih: oh, kako taj panj juri.

Ako mislite da nije žalosno i pusto putovati ovako sam u noći i magli, pokušajte jednom, pa ćete vidjeti.

Zatim sam otprilike pola sata samo povremeno do­zivao. Napokon sam čuo odziv iz velike daljine i po­kušao ga slijediti, ali bez uspjeha. Odmah sam zaključio da sam upao u gnijezdo prudova, jer sam ih nejasno razabirao sa svake strane. Ponegdje je između njih bio samo uski kanal, a neke nisam mogao ni vidjeti, već sam ih samo naslućivao, jer sam čuo oplakivanje vode o staro suho grmlje i granje što je visilo na njihovim obalama. I ovdje, među prudovima čuo sam dozive: ali sam ih rijetko pokušao slijediti, jer bi to bilo kao neko traganje za začaranom svjetiljkom. Ne biste vjerovali koliko zvuk zna zavarati i kako brzo i često mijenja svoje mjesto.

Morao sam se četiri ili pet puta odgurnuti od obale da ne bih lupio o koji otok na rijeci. Zaključio sam

99

da se i splav vjerojatno povremeno sudarala s obalom: inače bi odmakla dalje, izvan dosega dozivanja. Očito je plovila samo nešto brže od mene.

Uskoro mi se pričini da sam opet prispio na otvorenu rijeku, ali više nisam mogao čuti nikakav zov. Pomislih da je možda Jim udario u neku kladu i da je s njim sve svršeno. Bio sam umoran i iscrpljen te sam legao u čamac i odlučio da se neću više ni za što brinuti. Narav­no, nisam namjeravao zaspati, ali sam bio toliko pospan da više nisam mogao izdržati. Odlučio sam samo malo prodrijemati.

No, mislim da je to drijemanje trajalo prilično dugo, jer kad sam se probudio, zvijezde su bistro sjale, magla se sva razišla, a ja sam, krmom prema naprijed, prolazio niz veliku riječnu okuku. Iz početka nisam znao gdje sam. Mislio sam da sanjam. A kad su mi događaji počeli ponovo navirati u sjećanje, činilo mi se da dolaze, kao u nekoj magli, iz prošlog tjedna.

Rijeka je ovdje bila čudesno široka, s obje strane okružena visokim i gustim đrvećem; pričinjalo se kao neki zid, koliko sam mogao vidjeti pri zvjezdanom svjet­lu. Pogledavši niz struju, opazim na vodi crnu mrlju. Pođem za njom. Kad sam je stigao, nije to bilo ništa drugo nego dva ispiljena trupca, povezana zajedno. Onda ugledam drugu mrlju i počnem je slijediti; zatim još jednu, no ovaj put sam imao pravo; bila je to splav.

Kad sam došao do nje, Jim je sjedio i spavao gla­vom među koljenima, prebacivši desnu ruku preko kor­mila. Drugo je veslo bilo pokidano, a cijela splav zasuta lišćem, granjem i blatom. Očito je i ona doživjela te­ške trenutke.

Privezao sam čamac i legao na splav, Jimu pravo pod nos. Počnem zijevati, protegneu ruke prema Jimu i upitam ga:

— Hej, Jim, jesam li spavao? Zašto me nisi pro­budio?

100

— Za milost božju, jesi li to ti, Huck? I nisi mrtav — nisi se utopio — eto te opet natrag? O, to je previše lijepo da bi moglo biti istinito, dragi moj. Previše lijepo da bi bilo istinito. Daj da te pogledam, dijete, da te opi­pam. Ne, zaista nisi mrtav. Opet si se vratio, 'živ i zdrav, upravo isti onaj stari Huck — isti onaj stari Huck, hvala dragom Bogu.

— Što je s tobom, Jim? Jesi li pijan?— Pijan, jesam li pijan? Gdje bih samo imao priliku

napiti se?— Dobro, zašto onda pričaš ludosti?— Kakve ludosti pričam?— Kakve? Eto, zar nisi govorio o mom povratku

i o svemu ostalom kao da sam ja bio nekamo otišao.— Huck, Huck Finn, pogledaj mi u oči, pogledaj mi

u oči! Zar nisi bio otišao?— Otišao? Što ti pada na pamet. Nikamo nisam išao.

Kamo bih išao?— Dobro, slušaj, gospodaru moj, tu nešto nije u re­

du, zaista, zaista. Jesam li ovo ja ili tko sam? Jesam li ja ovdje ili gdje sam? Evo, to bih želio znati.

— Dakle, da si ovdje, mislim, to je sasvim jasno, ali također držim da si stara smušena budala, Jim.

— Ja, zar ja? Dobro, onda mi ovo odgovori: nisi li ti izvadio uže iz čamca da ga pričvrstiš za prud?

— Ne, nisam. Kakav prud? Ja nisam vidio nikakva pruda!

— Ti nisi vidio nikakva pruda? Pogledaj, zar se nije uže oslobodilo i splav otplovila niz rijeku, a tebe i čamac ostavila u magli?

— Kakvoj magli?— Pa magli. U magli koja je bila čitavu noć. Zar

nisi ti dozivao, i nisam li ja dozivao, dok se nismo smi­ješali među otocima i izgubili jedan drugoga, ne znajući

101

gdje se nalazimo? Nisam li se sudario s mnogim otocima, doživio strašne neprilike i gotovo se utopio? Nije li tako, gospodaru, nije li tako, to mi odgovori!

— Dakle, to je već ipak previše, Jim. Ja nisam vidio nikakve magle, nikakvih otoka, nikakavih neprilika, ništa. Sjedio sam ovdje razgovarajući s tobom cijelu noć, sve dok nisi prije deset minuta otišao spavati, a ja onda vjerojatno učinio to isto. Za to se vrijeme nisi mogao napiti, prema tome si sve sanjao.

— Đavo ga dao, kako sam mogao sve to sanjati u roku od deset minuta?

— Ma prokleto bilo, ipak si sve sanjao, kad se ništa od toga nije dogodilo.

— Ali Huck, meni je sve to tako jasno kao da. . .— Ništa ne mijenja na stvari koliko je to tebi jasno.

Ništa nije bilo od svega toga. Pouzdano znam jer sam cijelo vrijeme bio ovdje.

Jim je pet minuta samo šutio, ali je o svemu duboko razmišljao. Napokon reče:

— Bit će, valjda, da sam sve sanjao, Huck. No kre­pala mi mačka ako to nije bio najjači san koji sam ikada vidio. Nisam nikada imao sna koji bi me toliko izmučio kao ovaj.

— O da, to je točno. San može katkad više izmoriti tijelo nego bilo što drugo. A ovo je bio svakako težak san. Ispričaj mi sve o njemu, Jim.

Jim se prihvatio posla i sve mi u cijelosti ispričao, baš kako se dogodilo, samo je sve još prilično iskitio. Onda je rekao da mora i protumačiti san, jer je sigurno poslan kao opomena. Objasnio je da je prvi prud ozna­čavao čovjeka koji nam želi učiniti neko dobro, a struja označava drugoga koji će nas nastojati otkinuti od nje­ga. Dozivi su bili upozorenja koja će nam povremno dolaziti, ali ako se ne budemo svim srcem trudili da ih razumijemo, ona nas mogu ovdući u nesreću, umjesto da

102

nas od nje sačuvaju. Mnoštvo prudova označava nepri­like koje ćemo imati sa svadljivim ljudima i drugim podlim svijetom. No ako se budemo držali svog posla i ne budemo im drsko odgovarali i ozlojeđivali ih, sret­no ćemo se izvući i izaći iz magle na široku bistru rijeku koja označava Slobodne države, gdje više nećemo imati neprilika.

Kad sam došao na splav, bilo se prilično naoblačilo, no sada se opet razvedravalo.

— Dakle, do sada si sve dobro protumačio, Jim — rekoh — ali što ovo znači?

Pokazao sam na lišće, razne otpatke na splavi i slom­ljeno veslo. Sve se moglo vrlo jasno vidjeti.

Jim je gledao u smeće, zatim u mene, a onda opet u smeće. Toliko je učvrstio u svojoj glavi misao kako je to bio san, da se toga više nije mogao osloboditi i postaviti činjenice na pravo mjesto. Ali kada je opet sve vidio u istinskom svjetlu, postojano je, bez smijeha, zurio u mene rekavši:

— Što to znači. Reći ću ti. Kad sam se potpuno izmorio od napora i dozivanja te pošao spavati, srce mi je bilo slomljeno zbog toga što si ti bio izgubljen, pa se nisam više brinuo što će biti sa mnom i sa splavi. A kad sam se probudio i opet te našao, suze su mi na­vrle na oči, pa bih mogao kleknuti i poljubiti ti nogu koliko sam bio sretan. Ti si pak mislio samo o tome kako ćeš pomoću laži učiniti budalu od starog Jima. Ovaj ovdje nanos na splavi je smeće. Ali smeće su i ljudi koji stavljaju prljavštinu na glavu svog prijatelja da ga postide.

Tada je polagano ustao i otišao do vigvama te ušao unutra, a da nije progovorio više ni jedne riječi. No to mi je bilo dosta. Osjetio sam da sam učinio takvu pod­lost te bih mu mogao gotovo poljubiti noge, samo da povuče svoje riječi i oprosti mi.

103

Trebalo je petnaestak minuta da se svladam i po­nizno odem k Crncu. Ipak sam to učinio i nikad mi zbog toga nije bilo žao. Nikada ga nisam više podlo­stima varao, a ne bih ni ovaj put da sam znao da će se ovako osjećati.

XV

Spavali smo gotovo cijeli dan, a noću smo krenuli na put, i to odmah iza jedne čudesne duge splavi koja je kraj nas prolazila tako dugo kao neka procesija. Na svakoj je strani imala četiri teška vesla, a nosila je, po našoj ocjeni, otprilike trideset ljudi. Imala je pet ve­likih vigvama, potpuno odvojenih jedan od drugoga, a u sredini otvorenu logorsku vatru i na svakom kraju po jedan jarbol. Bila je prekrasno građena. Velik je užitak biti splavar na takvu brodu.

Ušli smo u velik rječni zavoj, a noć je postala oblačna i sparna. Rijeka je ovdje bila vrlo široka i upra­vo ozidana gustim drvećem s obje strane. U toj ogradi ne biste našli ni pukotina ni tračka svjetlosti. Razgovorali smo o Cairu i pitali se, hoćemo li ga prepoznati kad mu se približimo. Ja sam tvrdio da vjerojatno nećemo, jer sam čuo da tamo ima svega dvanaestak kuća, pa ako one slučajno ne budu osvijetljene, kako ćemo znati da pro­lazimo kraj grada? Jim je pak mislio da će nam to pokazati dvije velike rijeke koje se tamo spajaju. Ali ja mu odvratih da bismo isto tako mogli pomisliti da se nalazimo pred početkom nekog otoka i da ćemo opet doći u istu rijeku. To je uznemirilo Jima, a također i mene. Postavilo se pitanje što da radimo. — Čim se pokaže prvo svjetlo — rekoh — odveslat ću na obalu i reći tamo ljudima da iza mene dolazi u trgovačkom čamcu moj otac, još neiskusan u poslu, pa bi htio znati kako je daleko odavle do Caira. Jim je to smatrao do­brom idejom, pa smo onda zapušili i dalje čekali.

104

Nije nam preostalo drugo već da oštro pazimo na grad i da ga nikako ne mimoiđemo. Jim je bio siguran da će ga primijetiti jer mu je on značio slobodu. Ako mu promakne, opet će se naći u ropskoj zemlji, bez ika­kve nade na oslobođenje. Svakog bi časa skočio na roge i uzviknuo:

— Eno ga!No opet ga nije bilo. Bila su samo svjetlucanja

močvarnog plina ili možda krijesnica. Onda bi on po­novo sjeo i nastavio promatrati kao prije. Saopćio mi je kako ga sve groznica trese od uzbuđenja što je tako blizu slobodi. Mogu reći da sam i ja grozničavo drhtao kad sam to začuo, jer sam postajao svjestan da je on već gotovo slobodan. A tko je kriv za to? Eto, ja. Ni­kako i ni po koju cijenu nisam tu misao mogao izagnati iz svoje savjesti. Toliko me mučila te nisam mogao po­čivati; nisam mogao mirno stajati na jednom mjestu. Nikada mi prije nije padalo na um što zapravo radim. Ali sada me to počelo progoniti i peći sve više i više. Nastojao sam se uvjeriti da nisam kriv, jer nisam ja pustio Crnca da pobjegne od svog vlasnika. No svejedno bi se savjest bunila i svaki put mi govorila: — Ali ti si znao da on bježi u slobodu, pa si ga morao čamcem odvesti na obalu i nekome prijaviti. To sam doista mogao učiniti — ne može se poreći. Zato me je to najviše i gri­zlo. Savjest bi me prekoravala: — Sto ti je učinila siro­mašna gospođica Watson da možeš mirno gledati kako joj Crnac pred tvojim očima bježi, a ti ne kažeš ni jedne jedincate riječi. Što ti je ta jadna starica učinila da se možeš tako podlo odnositi prema njoj? Pokušavala te je naučiti čitati, podučavala te u lijepom vladanju, nasto­jala ti je biti dobra što je najviše znala i mogla. Eto, to je učinila.

Osjećao sam se takvim podlacem da bih najradije umro. Nervozno sam se kretao po splavi koreći sam sebe, a i Jim je uzvrpoljen šetao pored mene. Obojica nismo

105

mogli mirovati. Svaki put, kad bi on zaplesao i uzvik­nuo »Eno Caira«, kao da mi je tane prošlo kroz grudi. Činilo mi se da bih pao mrtav od jada kad bi uistinu bio Cairo.

Jim je cijelo vrijeme govorio glasno, dok sam ja vo­dio razgovor u sebi. Pričao je kako će najprije, nakon što dođe u Slobodne države, štedjeti novac ne trošeći beskorisno ni centa, pa kad dovoljno sakupi, otkupit će svoju ženu, koja je pripadala nekoj farmi blizu kuće gospođice Watson. Onda će obadvoje raditi da otkupe svoje dvoje djece; a ako ih njihov gospodar ne bude htio prodati, naći će nekog protivnika ropstva koji će ih ukrasti.

Sledio sam se na te njegove riječi. Nikada se prije u svom životu ne bi usudio ovako govoriti. Eto kakvu je promjenu izvršio na njega trenutak kad je mislio po­stati slobodan. Prema staroj poslovici: Pruži Crncu mali prst pa će zgrabiti cijelu ruku. A sve se to događa jer ja nisam ništa mislio. Ovdje je taj Crnac kojem sam pomogao pobjeći; on se sada beskompromisno izjašnjava i govori kako će ukrasti svoju djecu — djecu što pri­padaju nekom čovjeku kojeg uopće ne poznam; čovjeku koji mi nije ništa zlo učinio.

Žao mi je bilo da se Jim ovako izražava; bilo je to nisko od njega. Savjest mi se sve više raspaljivala, dok joj napokon nisam uzviknuo: — Pusti me, još nije prekasno. Odveslat ću do prvog svjetla na obali i sve odati. — Odmah sam se osjetio smirenim, sretnim i la­ganim kao pero. Sve su mi se brige raspršile. Počeo sam napeto tražiti svjetlo pjevušeći nešto u sebi. Uskoro se jedno pojavilo. Jim je uskliknuo:

— Spašeni smo, Huck, spašeni smo! Skoči i lupi pe­tama da se sve potrese! To je napokon dobri stari Cairo, poznam ga ja.

— Uzet ću čamac — rekoh i — pogledat ću, Jim! Znaš, možda ipak i nije.

106

Skočio je, priredio čamac, stavio u njega svoj stari kaput da na njemu sjedim i dodao mi veslo. Kad sam se otisnuo, povikao je:

— Uskoro ću klicati od veselja i svakome ću reći da je to sve Huckova zasluga. Slobodan sam čovjek, a nikada se ne bih oslobodio da nije bilo Hucka; on me je izbavio. Jim ti to nikad neće zaboraviti, Huck. Ti si najbolji prijatelj što ga je Jim ikada imao; jedini si prijatelj što ga sada ima stari Jim.

Veslao sam da ga što prije prijavim; ali nakon što mi je to rekao, kao da mi je ponestala svaka snaga. Plovio sam sporo i nisam više bio siguran da li sam sretan ili nesretan što sam krenuo na ovaj put. Kad sam se udaljio otprilike pedeset jarda, Jim mi je do­viknuo:

— Idi samo stari, vjerni Huck; jedini bijeli gospodin koji je uvijek održao obećanja starom Jimu.

Bilo mi je teško. Ali rekoh u sebi: moram to učiniti. Ne mogu to izbjeći. Upravo tada naiđe čamac s dva čovjeka, oboružana puškama. Zaustaviše se i oni i ja. Jedan me od njih upita:

— Što je ono tamo?— Komad splavi?— Je li tvoja?— Jest, gospodine.— Ima li na njoj ljudi?— Samo jedan čovjek, gospodine.— Noćas je pet Crnaca pobjeglo odande, od okuke

rijeke. Je li ta osoba bijelac ili Crnac?Nisam odmah odgovorio. Pokušavao sam, ali mi ri­

ječi nisu dolazile. Pokušao sam dva-tri puta udahnuti zrak i sve otkriti, ali nisam bio dosta muževan — bijah bez hrabrosti kao zec. Postao sam sve slabiji: onda odu­stanem od namjere i kažem.

— Bijelac je.— Sami ćemo pogledati.

108

— Želio bih da to učinite — rekoh — jer ono je moj otac, a vi ćete nam možda htjeti pomoći da izvu­čemo splav na obalu, na ono mjesto gdje je svjetlo. On je bolestan, kao i mama i Mary Ann [Meri En].

— Oh, do đavola, mali, nama se žuri. Ali ipak mo­ramo pogledati. Hajde, prihvati veslo, pa pođimo.

Prionuh uz vesla, a i oni krenuše ... Kad smo načinili nekoliko zaveslaja, dobacih:

— Da vam pravo kažem, otac će vam biti jako za­hvalan. Svi su pobjegli koje sam god molio da mi po­mognu izvući splav na obalu, a sam ne mogu.

— O, pa to je paklenski podlo od njih. I čudno. A reci nam, mali, što je tvojem ocu?

— Pa ... tako, ništa naročito.Zaustaviše se. Bili su sasvim na domaku splavi. Je­

dan se od njih izdere:— Lažeš, mali! Što je tvom ocu? Bit će bolje za tebe

da nam kažeš iskreno.— Hoću, gospodine hoću, časne mi riječi, samo me

nemojte ostaviti, molim vas ... To su ... gospodo... ja bih vam dobacio uže, i vi biste samo povukli naprijed, ne biste trebali dolaziti blizu splavi . . . molim vas.

— Okreći, John, okreći čamac! —poviče jedan. Po­češe mijenjati smjer. — Makni se, mali, makni se s puta. Prokletstvo, čini mi se da baš odande puše vjetar. Tvoj otac ima boginje, i ti to dobro znaš. Zašto nam nisi odmah otvoreno rekao? Želiš li sve okolo zaraziti?

— Da — rekoh plačući — prije sam svima govorio, a oni su onda lijepo pobjegli i ostavili nas.

— Do đavola, tako je to. Mi te žalimo, ali znaš kako je, ne želimo dobiti boginje. Slušaj što ću ti reći. Nemoj se nikako sam iskrcati na obalu, jer ti se sve može razbiti u komadiće. Otplovi dalje, otprilike dvadeset milja, pa ćeš doći do jednog grada na lijevoj strani ri­jeke. Tada će se već potpuno razdaniti, pa kad budeš tražio pomoć, reci ljudima da tvoji leže od prehlade i

109

groznice. Nemoj biti lud pa pustiti ljude da nagađaju što je zapravo na stvari. Želimo ti učiniti uslugu. Ot­plovi, dakle, odavde dvadeset milja, dobri dječače! Nema smisla da se ovdje kod svjetla iskrcavaš, jer je to samo skladište drva. Otac je sigurno siromah i vjerojatno se nalazi u teškim prilikama. Stoga, evo, stavit ću zlatnik od dvadeset dolara ovdje na dasku, pa ga ti dohvati kad ti doplovi. Nisko je od mene što te ostavljam, ali za ime božje, ne možemo se igrati s boginjama, zar ne?

— Drži, Parker — dobaci drugi — evo stavi još dva­deset dolara od mene. Zbogom, mali! Učini kako ti je rekao gospodin Parker, pa će sve biti dobro.

— Tako je, moj mladiću, zbogom, zbogom. Ako vidiš kojeg odbjeglog Crnca, uhvati ga i drži, možeš zaraditi nešto novaca.

— Zbogom, gospodine — rekoh — neće mi pobjeći ni jedan Crnac kojeg susretnem.

Oni odoše, a ja se vratih na splav, osjećajući se nesretnim i malodušnim jer sam znao da sam krivo učinio. Uvidio sam da je za mene besmisleno učiti kako da radim pravo. Čovjek koji nije odmalena počeo dobro ne može se ni kasnije promijeniti, jer kad dođe isku­šenje, nema u sebi oslonca ni potpore da ustraje u svojoj namjeri, pa mora biti poražen. Onda sam trenutak raz­mišljao i rekao sebi: pretpostavi da si učinio dobro i Jima odao, da li bi se osjećao ugodnije nego sada? Ne, rekoh, osjećao bih se nesretnim, baš kao što se osjećam i sada. Dobro, upitah se, što onda koristi da se trudiš činiti dobro, kad ti je to teško, a bez ikakva napora možeš raditi zlo, dok je plaća jednaka. To me zaboljelo. Nisam znao odgovoriti. Napokon sam odlučio da se više neću uznemiravati zbog toga, pa zato uvijek radim ono što mi se u određenoj prilici čini najzgodnije.

Ušao sam u vigvam. Jima nije bilo unutra. Pogledao sam svuda okolo. Nigdje ga nije bilo.

— Jim — zovnuh ga.

110

— Ovdje sam, Huck. Jesu li već otišli? Ne govori glasno!

Nalazio se u vodi ispod krme, samu mu je nos virio van. Rekao sam mu da su otišli, pa je izišao.

— Slušao sam cijeli razgovor — reče on — pa sam se spustio u rijeku, a da su došli do splavi, otplivao bih na obalu. Vratio bih se opet na splav kad bi se oni udaljili. Fakinčić jedan, kako si ih samo nasamario, Huck! Bila je to izvrsna varka. Kažem ti da sam se na­dao, dijete, da ćeš spasiti starog Jima. Stari Jim ti to nikad neće zaboraviti, mileni moj.

Zatim smo razgovarali o novcu. Bila je prilično svo­ta — svakome po dvadeset dolara. Jim je kazao da bismo sada mogli putovati parobrodom, jer ćemo imati dosta novaca da dođemo do Slobodnih država. Nemamo do njih više od dvadeset milja na splavi, no on bi želio da smo već tamo.

Pred zoru smo pristali. Jim je vrlo pažljivo sakrivao splav, a onda je cijeli dan povezivao stvari u svežnjeve, tako da sve bude spremno za odlazak sa splavi.

Te noći, oko deset sati, pojaviše se na vidiku na lije­voj okuci rijeke svjetla nekoga grada.

Otputih se čamcem da se raspitam. Uskoro sam na­išao na nekog čovjeka koji je iz svoje lađice postavljao udice na rijeci.

Pristupim mu i kažem:— Gospodine, je li ovo Cairo?— Cairo? Ne. Baš si strašna budala!— A koji je to grad, gospodine?— Ako želiš znati, idi pa pogledaj. Budeš li ovdje

stajao i gnjavio me, još ćeš dobiti ono što ne očekuješ!Odveslao sam k splavi. Jim je bio razočaran, ali sam

mu rekao da ništa ne smeta; vjerojatno će slijedeći grad biti Cairo.

Prije zore prošli smo još kraj jednog grada. Opet sam htio izaći na kopno, ali je bilo tako strmo da nisam

111

mogao. Nema visoke obale kraj Caira, prisjetio se Jim. Bio sam to zaboravio. Sklonili smo se uz prud, sasvim blizu lijeve obale, očekujući dan. Počeo sam nešto sum­njati. A isto tako i Jim.

— Možda smo — rekoh — prošli Cairo one maglo­vite noći.

— Nemojmo govoriti o tome, Huck — odvrati on.— Siromašni Crnci ne mogu imati sreće. Neprestano sam čekao što će još učiniti koža one zmije čegrtuše.

— Volio bih da nisam nikad vidio tu zmijsku kožu, Jim. Kamo sreće da je nisam ni pogledao.

— Nisi ti kriv, Huck; ti nisi ništa znao. Ne moraš se prekoravati.

Kada je svanulo, sasvim se dobro vidjela bistra voda Ohija, okružena obalom, a sve dalje bio je onaj stari pravi Muđdy. Tako je s Cairom bilo sve svršeno.

Raspravljali smo o svemu. Na obalu se nismo mogli iskrcati. Naravno da nismo mogli ni vući splav uz vodu. Nije bilo drugog izlaza, već sačekati mrak pa čamcem krenuti natrag i okušati sreću. Cijeli smo dan spavali u gustom pamukovcu da se osvježimo za nove napore, a kad smo se u sumrak vratili k splavi, čamca više nije bilo.

Dugo vremena nismo progovorili ni riječi. Nismo imali što kazati. Obojica smo dobro znali da je to još jedno djelo zmijske kože; prema tome, što nam koristi o tome govoriti. Moglo bi se samo činiti kao da prigo­varamo, a to bi nam obavezno donijelo nove nesreće— i tako bi se to nastavljalo dok ne bismo uvidjeli da je bolje šutjeti.

Kasnije smo počeli razgovarati o tome što bi bilo najbolje učiniti, pa smo zaključili da nema drugog izlaza, već nastaviti put na splavi dok se ne pruži prilika da

Muddy [Madi] — naziv predjela oko rijeke; na našem bi to jeziku značilo: Blatno

112

kupimo čamac i vratimo se natrag. Nismo ga kanili »po­suditi« dok ne bi bilo nikog blizu, kao što je otac obi­čavao, jer bi to moglo izazvati potjeru za nama.

Tako smo se, nakon što se spustio mrak, otisnuli na splavi.

XVI

Prošlo je nekoliko dana i nekoliko noći; mogao bih reći da su ti dani upravo otplivali, jer su protekli tako glatko, mirno i ljupko. Evo kako smo provodili vrijeme. Nalazili smo se na čudesno velikoj rijeci, širokoj pone­gdje i milju i po. Noću smo plovili, a danju se sklanjali i sakrivali. Cim bi se noć bližila kraju, prekidali smo plo­vidbu i pristajali gotovo uvijek u mrtvoj vodi uz neki prud; onda smo nasjekli mladog pamukovca i vrbova granja pa smo njime pokrili splav. Zatim smo postavili udice, skočili u rijeku, okupali se da se osvježimo i ras­hladimo; onda bismo sjeli na pjeskovito dno, gdje je voda bila duboka samo do koljena, i čekali osvit dana. Sve je bilo savršeno mirno, nigdje ni glaska, upravo kao da je cijeli svijet utonuo u san — samo bi možda ponekad žabe zakreketale. Prvo što bismo primijetili, gledajući preko vode, bila je neka tamna crta — u stvari šuma na drugoj strani rijeke; ništa se drugo nije moglo razabrati. Poslije toga bi se na nebu javilo bljedilo koje se sve više širilo unakolo. Rijeka je u daljini dobivala sve bliže obrise; nije više bila crna, već siva. Mogli smo primijetiti kako u daljini po njoj plove sitne mrlje — trgovački i drugi čamci, i duge, tamne — splavi. Po­nekad smo začuli škripu vesala ili neke izmiješane gla­sove. Bila je tišina pa su zvukovi stizali i iz velike uda­ljenosti. Mogli smo napokon vidjeti vodene brazde što

8 Doživljaji Huckleberryja Finna 113

ih je stvarala riječna struja, lomeći se i prelijevajući preko neke klade. Nad vodom bi se pomaljala magla, i istok bi se zajedno s čitavom rijekom počeo rumenjeti. Na drugoj strani mogli smo razabrati obrise drvene ko­libe, vjerojatno neko skladište drva, u kojem su drva bila tako nabacana na gomilu da bi se pas mogao pro­vući kroz pukotine. Pirnuo bi i divni jutarnji povjetarac milujući nas i donoseći nam hladan, svjež i sladak miris šuma i cvijeća. Ponekad je taj miris povjetarca bio i drugačiji, jer su naokolo ležale porazbacane, uginule ribe, jegulje i drugo, pa je to prilično zaudaralo; poslije svega nastupio bi potpuni dan, sve se smiješilo na sun­čevu sjaju, a ptice su započinjale svoj pjev.

Maleni se dim nije mogao zamijetiti pa smo skidali ribe s udica i kuhali topli doručak. Poslije bismo proma­trali tužnu pustoš rijeke i zapadali pomalo, iz dokonosti, u ljenčarenje i drijemež. Onda smo se polako budili gle­dajući što nas je to prenulo iz sna; opazili bismo možda parobrod kako kašljuca uz vodu, tamo negdje daleko na strani da gotovo ništa nismo vidjeli na njemu, jedino da li ima pokretni točak na krmi ili sa strane. Pa opet cijeli sat nismo ništa vidjeli — samo potpunu pustoš. Nakon nekog vremena doklizila bi iz daljine splav, na kojoj bi možda neko momče cijepalo drva, kao što to splavari uvijek rade. Mogli smo vidjeti blijesak sjekire kad bi ona pala, ali nismo ništa čuli; tek kad se sjekira podigla i kad smo je vidjeli iznad čovjekove glave, tada smo tek začuli: klank! Toliko je vremena trebalo da dođe zvuk preko vode. Tako smo eto tratili dane Ijenčareći i oslu­škujući zvukove u tišini. Jednom je magla bila toliko gusta da su splavi i sva ostala prijevozna sredstva morala davati znak lupanjem u limene tave, da ih parobrodi ne bi pregazili. Čamci i splavi prolazili bi sasvim blizu nas te smo mogli čuti, i to sasvim razgovjetno, kako ljudi pričaju, psuju i smiju se, a nikoga nismo mogli

114

vidjeti. Podilazila nas je jeza; činilo se kao da duhovi lete zrakom. Jim je bio uvjeren da su to duhovi, ali ja mu rekoh:

— Ma nisu; duhovi ne bi govorili: »Oh, ta prokleta magla.«

Cim se smrklo, kretali smo dalje. Kad smo doveli splav do sredine rijeke, pustili smo da plovi kuda je struja nosi; a mi smo zapalili lule, objesili noge u vodu i pričali o najrazličitijim stvarima; bili smo stalno goli, danju i noću, kad god su nam to moskiti dopuštali.

Ponekad nam je dulje vrijeme pripadala čitava ri­jeka. Tamo preko vode širili su se prudovi i otoci; zasjala bi poneka iskra — svjetlo na prozoru drvene kolibice; katkada smo druge iskre zamijetili na vodi — na splavi; znate, ili na čamcu. I gusle su se mogle čuti ili bi pjesma doprla s nekog broda. Divno je živjeti na splavi. Nad nama se pružao nebeski svod posut zvijezdama, a mi smo obično ležali nauznak, gledali i raspravljali da li su stvorene ili su naprosto nastale same od sebe. Jim je mislio da su stvorene, a ja da su slučajno nastale. Smatrao sam da bi trebalo odviše mnogo vremena za stvaranje tolikih zvijezda. Jim je rekao da ih je mjesec mogao izleći; činilo mi se to prilično razboritim te nisam ništa protuslovio, jer sam vidio žabu koliko je izlegla jaja, pa naravno da se moglo i tako desiti. Promatrali smo tako­đer zvijezde koje su padale i ostavljale za sobom trag. Jim je mislio da su to mućci koji se bacaju iz gnijezda.

Jedanput ili dvaput noću vidjeli bismo parobrod kako klizi u tami i iz svojih dimnjaka povremeno baca nebrojeno mnoštvo iskara, koje su poput kiše padale u vodu; bile su neobično lijepe. No, kad bi brod zašao za okuku, njegova bi svjetla iščezla, buka bi prestala, a rijeka bi ponovo utihnula: do nas bi doprli valovi, nakon

moskito — vrsta komaraca

115

što bi parobrod davno prošao, te bi nam malo zanjihali splav; a onda, tko zna kako dugo, ne bismo čuli ništa, osim možda kreketanja žaba ili sličnih zvukova...

Huck i Jim su nastavili ploviti rijekom dočekavši još mnogo uzbudljivih doživljaja. Uskoro su im došla na splav dva probisvijeta: jedan je od njih tvrdio da je svrgnuti kralj, a drugi se izdavao za vojvodu. Lažljivi uljezi postali su gospodarima na splavi učinivši Hucka i Jima u stvari svojim zarobljenicima. U naseljima u dolini rijeke održavali su lažne predstave i na razne načine obmanjivali i varali narod izvlačeći od njega novac. Napokon je »kralj« našavši se u novčanoj oskudici, prodao Jima jednoj farmi dok je Huck bio odsutan. Kad je on kasnije saznao što se dogodilo, odmah je pohrlio da pomogne Jimu. Nakon nekoliko dana dolazi tamo i Tom Sawyer, jer mu je Phelps fFelpsj, vlasnik te farme, pravi tetak, Huck i Tom žele najprije saznati u kojem je podrumu ili kojoj prostoriji Jim zatvoren.

XVII

Prestadosmo razgovarati i utonusmo u razmišljanje. Napokon Tom reče:

— Zbilja, Huck, baš smo prave budale što se tome nismo prije dosjetili! Kladio bih se da znam gdje se nalazi Jim.

— Ma nemoj! Gdje?— U onoj drvenjari što je blizu gomile pepela. Evo,

slušaj. Kad smo bili za ručkom, nisi li vidio jednog Crnca kako ulazi tamo s hranom?

— Jesam.— Sto si mislio, za koga je bila ta hrana?— Za psa.— I ja sam tako držao. Ipak nije bila za psa.— Zašto?

116

— Zato jer je s hranom bio i komad lubenice.— Bio je — vidio sam i ja. No nikada nisam ni po­

mislio da psi ne jedu lubenice. To samo pokazuje, kako čovjek može nekad gledati, a ipak ništa ne vidjeti!

— Da, Crnac je otključao katanac kada je ulazio i ponovo ga zaključao nakon što je izašao. Dok smo usta­jali od stola, predao je tetku ključ. Siguran sam da je to baš isti ključ. Lubenica nam otkriva čovjeka, a ka­tanac nam odaje zatvorenika. Teško je vjerovati da bi se na tako malenom imanju gdje su ljudi toliko prijazni i ugodni, nalazila čak dva zatvorenika. Odlično — baš mi je drago što smo to pronašli na pravi detektivski način; za sve druge načine ne bih dao ni pišljiva boba. Sada se udari po čelu i smisli jedan plan kako bismo ukrali Jima, a ja ću pokušati naći drugi; odabrat ćemo onaj koji nam se najviše svidi.

Kakvu je samo glavu imao taj dječak! Da ja imam glavu Toma Sawyera, ne bih je mijenjao ni kad bih mogao postati vojvoda ili kormilar na brodu ili August u cirkusu ili bilo što drugo. Počeo sam stvarati plan, ali samo zato da nešto radim; dobro sam znao odakle će se pojaviti pravi plan. Uskoro se javi Tom:

—■ Gotovo?— Da — rekoh.— U redu, da čujemo.— Evo mog plana — započnem. — Lako možemo

saznati da li je tamo Jim. Ako jest, onda ćemo sutra uveče uzeti čamac i dovesti splav s otoka ovamo. Zatim ćemo, kad naiđe prva tamnija noć a tetak ode spavati, ukrasti ključ iz njegovih hlača. I otisnut ćemo se s Ji- mom na splavi niz rijeku tako da se danju skrivamo a noću putujemo, kao što smo već Jim i ja navikli. Zar se to ne bi moglo izvesti.

— Izvesti? Kako ne! Vrlo lako. Samo je previše jed­nostavno; to nije ništa. Sto će nam plan koji ne krije

117

nikakve veće neprilike? To su trice i kučine. Oh, moj Huck, to ne bi stvorilo veću uzbunu nego provala u neku tvornicu sapuna.

Samo sam šutio jer nisam ništa drugo ni očekivao; dobro sam znao da će njegov plan, kad bude gotov, biti bez prigovora.

I bio je. Iznio mi ga je, a ja odmah vidjeh da je petnaest puta vredniji od mojega: oslobodit ćemo Jima kao i moj, ali nam uz to pruža mogućnost da i mi poginemo. Bio sam, dakle, zadovoljan i rekoh da ćemo njegov plan prihvatiti. Ne moram vam opisivati u čemu se on sasto­jao, jer se odmah vidjelo da neće takav ostati. Znao sam da će ga u toku ostvarivanja mijenjati i da će srljati u nove opasnosti kad god mu se pruži prilika. Tako je i bilo.

No, jedno je bilo sigurno, a evo što: Tom Sawyer ozbiljno i stvarno kani pomoći jednom Crncu da se izbavi ropstva. To je za me bilo previše. On, dječak dostojan poštovanja i dobro odgojen, pa da se tako osramoti; i njegovi su svi pošteni; i bio je bistar, a ne glup; pametan, a ne neznalica, i ne podao, već lju­bazan: a ipak se sprema da bez ikakva ponosa, obzira ili osjećanja započne taj posao i da pred svima osra­moti sebe i svoju porodicu. To nikako nisam mogao razumjeti. Bilo mi je užasno i osjećao sam da mu se moram usprotiviti i sve mu otvoreno reći; da mu poka­žem iskreno prijateljstvo i da ga odvratim od tog djela i spasim. Počeo sam mu govoriti, ali me on prekine:

— Zar ti misliš da ne znam što radim? Zar ja nisam svjestan svoga pothvata?

— Jesi.— Nisam li rekao da ću ti pomoći osloboditi Crnca?— Jesi.

kučine — prosto vlakno konoplje i lana; izrazom »trice i kučine« označavamo, s primjesom prezira, sitnost i neva- žnost nekih stvari

118

— Što onda hoćeš?To bi bilo sve što je on rekao i što sam ja rekao.

Nije imalo smisla dalje govoriti, jer kad god on kaže da će nešto učiniti, on to i učini. Samo ja nisam mogao nikako shvatiti kako se htio upuštati u takve stvari. Poslije sam sve to pustio i nisam se nikad više zbog toga uznemirivao. Kad on tako mora raditi, zar mu mogu ja pomoći?

Kad smo se vratili, sva je kuća bila obavijena tamom i tišinom; pošli smo prema onoj drvenjari, kraj spremišta pepela, da je razgledamo. Prolazili smo preko dvorišta da vidimo kako će se psi držati. Prepoznali su nas i nisu zalajali jače nego što obično laju kad netko prolazi kraj njih. Došavši do kolibe, pogledali smo je s pročelja i sa strane; i na onoj strani koju nisam poznavao — što je okrenuta prema sjeveru — našli smo četverouglast pro­zorski otvor, dosta visok, na kojem je bila pribijena de­bela daska. Rekoh:

— Evo, otvor je dovoljno velik da se Jim kroz njega provuče ako odbijemo dasku.

Tom dobaci:— To je tako jednostavno kao »hopa-cupa-nas-dva

skupa« i lako kao igra lovice. Nadam se, Huck Finn, da bismo mogli pronaći i malo zamršeniji način.

— Dobro onda — rekoh — kako bi bilo da nešto prepilimo, kao što sam ja ono uradio prije nego su me tobože ubili.

— To je već nešto privlačnije; zbilja je tajanstveno, naporno i dobro — reče on — ali sam uvjeren da bismo mogli promaći i drugi način koji bi bio dvaput dulji. Ne žuri nam se; pogledajmo najprije naokolo.

Između drvenjare i živice, na stražnjoj strani, nalazila se šupa koja se svojim krovom spajala s drvenjarom, a bila je načinjena od dasaka. Duga je bila kao i dive- njara, ali uža — imala je svega šest stop širine, vrata su joj gledala prema jugu i bila su zatvorena katancem.

119

Tom ode do kotla za kuhanje sapuna, prošvrlja okolo i donese željeznu šipku kojom se diže poklopac s kotla. Njome oslobodi jednu od dviju alki što su držale katanac. Okov padne, a mi otvorismo vrata i uđosmo unutra, pa ponovo zatvorismo vrata i upalismo šibicu: vidjeli smo da je šupa, istina, sagrađena tik uz drvenjaru, ali da nije s njome prostorno povezana. U šupi nije bilo ni poda ni bilo čega drugog osim nekoliko zarđalih i dotrajalih motika, lopata i budaka te potrgani plug. Šibica se utrnula te mi izidosmo! zatim smo pričvrstili alku, za­ključali vrata, pa je sve izgledalo kao i prije. Tom je uživao. Usklikne:

— Sad smo na konju! Prokopat ćemo podzemni hod­nik do njega i osloboditi ga. Da to obavimo, trebat će nam otprilike tjedan dana.

Onda krenusno kući i ja uđem na stražnja vrata— trebalo je povući samo jedan kožni remen jer vrata nisu zaključavali — no Tomu takav povratak nije bio dovoljno romantičan. Ništa mu drugo nije valjalo, nego se baš morao popeti na gromobransku motku. Nakon što se triput popeo do pola motke i svaki put omaknuo i pao, i nakon što posljednji put umalo nije razbio glavu, za trenutak je pomislio da se okani tog posla; no pošto se odmorio, smatrao je da mora još jednom okušati sreću— i ovaj put je uspio.

Sutradan ustadosmo u cik zore i odosmo do crnačkih služinskih koliba da pomazimo pse i da se sprijateljimo s Crncem koji je hranio Jima — ako je to Jim kome on nosi hranu. Crnci su baš svršavali s doručkom i spre­mali se za rad u polju; Jimov je Crnac uzeo pladanj i napunio ga kruhom, mesom i drugim stvarima; i dok su drugi odlazili, njemu su donijeli ključ iz kuće.

Taj je Crnac imao neko-dobroćudno, nasmijano lice a kovrčava kosa bila mu je sva povezana koncem u male čuperke. To je trebalo da ga čuva od vještica. Tužio nam se kako ga posljednjih noći užasno uznemiruju i tjeraju

120

da gleda najrazličitje i najčudnije stvari i da sluša sve moguće i nemoguće riječi i glasove; ne vjeruje da su ga ikad u životu toliko mučile i napastovale. Tako se uzru­jao i zanio pričanjem o svojim nezgodama da je zaboravio na sve ono što je kanio učiniti. Tada ga Tom zapita:

— Što ćeš s tim jelom? Da nahraniš pse?Jedva primjetan osmijeh, lagan poput sjene, zatreperi

na Crnčevu licu i on prozbori:— Da, gospodine, zaista jednog psa. Hoćete li poći

sa mnom da ga vidite?— Htio bih.— Ja gurnuh Toma i šapnuh mu:— Ideš li baš sada u zoru? Nije bio takav plan.— Nije bio, ali sada jest.Pošli smo, dakle, za Crncem, ali mi se to nije naročito

svidjelo. Kad smo ušli unutra, nismo mogli gotovo ništa vidjeti kako je bilo tamno. Jim je, naravno, bio unutra i on je nas bolje mogao vidjeti; odmah poviče:

— O, Huck! Nebo i zemlja, nije li to gospodin Tom?Znao sam da će tako biti. Upravo sam to i očekivao.

Nisam znao što da uradim; a i da sam znao, ne bih mogao ništa učiniti jer se onaj Crnac iznenadi i reče:

— Za milost božju, zar vas on pozna, gospodo?Sada smo se već i mi privikli na mrak te smo mogli

prilično toga vidjeti u prostoriji. Tom se zagleda u Crnca te mirno i kao u čudu zapita:

— Tko nas poznaje?— Pa ovaj odbjegli Crnac.— Ne vjerujem da nas poznaje. Tko ti je to utuvio

u glavu?— Tko mi je utuvio? Nije li on prije jednog trenutka

povikao kao da vas poznaje?Tom, kao da se tobože čudi, odvrati?— Dakle, to je zaista nevjerojatno! Tko je povikao?

Kad je povikao? Što je povikao?

121

I okrenuvši se — savršeno mimo — prema meni, reče:

— Jesi li ti čuo da je netko zavikao?Naravno da nisam mogao ništa drugo odgovoriti već

samo:— Ne, nikoga nisam čuo da bi išta rekao.Onda se okrene Jimu, odmjeri ga pogledom kao da

ga nikada prije nije vidio te mu reče:— Jesi li što zavikao?— Ne, gospodine — odvrati Jim — ništa nisam pro­

zborio, gospodine.— Ni riječi.— Ni riječi, gospodine!— Jesi li nas ikada prije vidio?— Nisam, gospodine; nikada otkako pamtim.Tada se Tom okrenu Crncu, koji je izgledao zbunjen

i smeten, te mu se obrati strogim glasom:— Što je to s tobom? Zašto si pomislio da je netko

zavikao?— Oh, to su opet te proklete vještice, gospodine, i

kamo sreće da me nema na životu, zaista vam kažem. Uvijek se vrte oko mene te će me valjda i u grob strpati koliko me muče. Molim te, gospodine, nemoj o tome nikome govoriti, jer će me stari gospodar Silas [Sailez] koriti; on tvrdi da nema nikakvih vještica. Šteta da nije sada ovdje; što bi sada rekao! Siguran sam da bi ovaj put morao vjerovati. Ali uvjek je tako; onome koji je glup ne možeš pomoći; on neće ni u što pogledati i osvje­dočiti se, a kad ti nešto vidiš i kažeš što si vidio, on ti ne vjeruje.

Tom mu dade deset centi i obeća mu da neće nikome ništa reći; i preporuči mu da kupi još konca i da njime još bolje poveže svoju kovrčavu kosu; onda pogleda Jima i reče:

— Čudim se što tetak Silas ne objesi tog Crnca. Kad bih ja uhvatio Crnca koji bi bio toliko nezahvalan

122

i pobjegao od svoga gospodara, ne bih ga nikom pre­davao, već bih ga objesio.

A kad je Crnac otišao prema vratima da pogleda no­vac i da ga zagrize kako bi se uvjerio da li je ispravan Tom prošapta Jimu:

— Nikad nemoj pokazati da nas poznaješ. A ako čuješ kakvo kopanje, budi siguran da smo to mi; mi ćemo te osloboditi.

Jim je imao samo toliko vremena da jednom i dru­gom zahvalno zgrabi i stisne ruku; onda se Crnac vratio, a mi mu rekosmo da bismo ponovo došli ovamo ako bi nas poveo; on reče da bi, pogotovu kad se spusti mrak, jer ga vještice najviše noću napadaju, pa će mu biti lijepo da ima nekoga uza se.

Huck i Tom povremeno su se navraćali k Jimu i s njime se dogovarali za bijeg. Tom je nastojao da sve bude što uzbudljivije i opasnije. Njegova mašta, pod utjecajem pustolovnih i fantastičnih romana, kuje da­nju i noću najrazličitije planove da se Jim oslobodi na što neobičniji način. Sve je to nepotrebno i su­višno, jer je gospođica Watson prije svoje smrti oslo­bodila Jima ropstva. Tom je to znao, ali nikome nije o tome govorio. Po svaku je cijenu htio ostvariti veliku pustolovinu. Nakon duge pripreme dječaci jedne noći pokušavaju pobjeći s Jimom, ali bijeg nije uspio: za nji­ma je krenula potjera. Tom je u pucnjavi ranjen u nogu a Jim ponovo uhvaćen. Ipak se sve sretno svr­šava. Ranjenog Toma donose kući i liječe ga, a on tada saopćava da je Jim — slobodan.

Kad sam prvom prilikom zatekao Toma nasamo, pi­tao sam ga kakvom se idejom bavio za vrijeme bijega — što je kanio učiniti da nam je bijeg uspio i da je tako oslobodio Crnca, koji je u stvari već otprije bio slobodan? Ispričao mi je kako je od početka u svojoj glavi planirao,

124

ako bismo Jima sretno izbavili, da krenemo s njim na nove pustolovine na splavi niz rijeku sve do njezina ušća! A onda da mu saopćimo da je slobodan, pa ga sve­čano parobrodom odvedemo kući, naplatimo mu izgu­bljeno vrijeme, onda pošaljemo proglas i sakupimo sve okolne Crnce, da ga uz ples, bakljadu i limenu glazbu doprate u grad; tako bi on postao heroj, a i mi za­jedno s njim. — No ja sam smatrao da je i ovako sve dobro.

Jim je u tren oka riješen okova, a kad su tetka Polly, ujak Silas, tetka Sally [Seli] saznali koliko je on po­mogao liječniku njegovati Toma, upravo su se natjecali tko će mu više ugoditi; lijepo su ga obukli, dali mu jesti što god je želio, priuštili mu druge užitke a ništa nije morao raditi. Odvedosmo ga u bolesnikovu sobu i obilato se napričasmo. Tom je dao Jimu četrdeset dolara što je bio, nama za ljubav, strpljiv zarobljenik i tako se dobro ponio. Jima je gotovo udarila kap od sreće i zadovoljstva. Povikao mi je:

— Eto, došlo je sada ono, Huck, što sam ti govorio! Sjećaš li se što sam ti rekao tamo na Jacksonovu otoku? Nisam li ti pokazao svoja rutava prsa i objasnio ti što to znači. Kazao sam ti da sam već jednom bio bogat i da ću se sigurno opet obogatiti: to se obistinilo. Eto! Nemoj mi ništa više pričati —- znakovi su znakovi, pazi što ti kažem. Ja sam tako sigurno znao da ću opet po­stati bogat, kao što sam siguran da ovog časa ovdje stojim.

A onda je Tom pričao i pričao, nadugo i naširoko o svemu, i predložio nam da jedne noći sva trojica nesta­nemo odavde, nabavimo opremu i krenemo na uzbu­dljive pustolovine među Indijance, na njihov teritorij, udaljen odavde dva ili četiri tjedna hoda. U redu, rekoh, ja sam za to, ali nemam nikakva novca da kupim opremu,

126

a od kuće ga, po svoj prilici, neću moći dobiti, jer se otac vjerojatno, već prije vratio te uzeo sav novac od suca Thatchera i zapio ga.

— Ne, nije — reče Tom — još je sve kod njega; šest hiljada i nešto više dolara; a tvog oca još odonda nije bilo ovdje. Barem ne do onog časa kad sam ja otišao.

Na to Jim prozbori svečanim glasom:— On se više neće vratiti, Huck!— Zašto, Jim? — upitah.— Ne pitaj zašto, Huck — ali se neće više vratiti.No ja sam ustrajno zapitkivao dok mi napokon nije

rekao:— Zar se ne sjećaš one kuće što je plovila rijekom,

a u njoj onog čovjeka prekrivenog preko glave? Ja sam mu prišao i otkrio ga, a tebi nisam dao da se približiš. Dakle, sad možeš kada budeš želio, podići novac, jer je to bio — on!

Tom je sada već gotovo sasvim ozdravio, a svoj metak objesio je na lančić i nosi ga o vratu umjesto sata te neprestano gleda koliko je sati, pa prema tome nemam više o čemu pisati. Zbog toga sam neizmjerno sretan, jer da sam znao koliki je to napor napisati knjigu, ne bih se toga posla nikad latio, niti ću se ikad više. No, mislim da moram prije svih drugih »kliznuti« na indi­janski teritorij, jer me tetka Sally namjerava posvojiti i civilizirati, a ja to ne bih mogao podnijeti. Pokušao sam već jedanput.

127

NAPOMENA

U ovom izboru Doživljaji Huckleberryja Finna odabrao sam odlomke uglavnom iz prvog dijela ro­mana, jer se u njima najviše ogleda i kristalizira lič­nost glavnog junaka, po kojem je i djelo dobilo naziv. Mislim da je i autorova inspiracija baš na tim strani­cama bila na svom vrhuncu. U drugom dijelu, koji se ne nalazi u ovom izdanju, ima također blistavih epi­zoda i sjajnih karakterizacija, ali su one najčešće koncentrirane oko drugih ličnosti.

Želio bih istaći: mada je djelo jedinstveno i za­okruženo, ipak u svojoj kompoziciji nema toliko čvrste kohezije da se ne bi pojedini dijelovi mogli ispustiti bez veće štete za razumijevanje cjeline. Međutim, da ne bi u knjizi bilo neke nedorečenosti, poslužio sam se pred kraj izbora, vlastitim kratkim komentarom ostalog sadržaja.

Izdavačko poduzeće »Školska knjiga« — Zagreb, Masarykova 28 Za Izdavača: Josip Malit — Grafički urednik: Maja Kožit

— Korektor: Mirjana Jozić