Tugujuće dijete i dijete u procesu rastave braka

Irena Srdanović- psiholog, prof.

SLON U SOBI Postoji slon u našoj sobi.

Ogroman je i ne miče se pa ga je teško zaobići.Ipak, provlačimo se pored njega, pitamo jedni druge: "Kako si?" - "Dobro sam!" i još takvih besmislenih pitanja.Razgovaramo o vremenu. Razgovaramo o poslu.Razgovaramo o svemu osim o slonu koji leži usred sobe.

Postoji slon u našoj sobi.Svi znamo da je tamo. Dok razgovaramo mislimo o njemu.Stalno nam je u mislima. Jer znaš, to je stvarno veliki slon.Sve nas je prestrašio.

Ali mi ne razgovaramo o slonu u našoj sobi. Molim te, reci njegovo ime!Molim te, ponovi njegovo ime!Molim te, 'ajmo razgovarati o slonu u našoj sobi!

Jer, ako razgovaramo o njegovoj smrti možda možemo govoriti i o njegovom životu.Smijem li ti reći njegovo ime, a da ne okreneš glavu?Jer ako ne smijem, onda me ostavljašsamog?sa slonom..u sobi.

GUBITAK

Gubitaka ima različitih- smrt, preseljenje, gubitak prijateljstva, braka, bolest…

- Gubitci su teški i svakoj osobi treba vremena da preboli gubitak

- Kada se govori o gubicima i procesu tugovanja najčešće je fokus stavljen na gubitke izazvane smrću, kao jedinom u potpunosti nenadoknadivom gubitku.

Različiti ljudi mogu na gubitke različito reagirati, ovisno o dobi, spolu, individualnim osobinama, uvjetima u kojima žive, podršci koju imaju ili nemaju. Zbog toga kažemo da u razdoblju u neposredno poslije gubitka nijedna reakcija nije "nenormalna". Međutim, istraživanja ipak pokazuju da postoje i neke reakcije na gubitak koje su svima nama zajedničke.

REAKCIJE NA GUBITAK:

Emocionalne - tuga- ljutnja- osjećaj krivnje i samooptuživanje- tjeskoba i strah- osjećaj usamljenosti- osjećaj praznine- bespomoćnost- čežnja za umrlim- osjećaj "slobode"- olakšanje

Misaone:- šok i nevjerica- zbunjenost- gubitak kontrole- razmišljanje o umrlome- doživljaj da je umrli pokraj nas- teškoće sa pamćenjem, koncentracijom i prisjećanjem- slike i misli o umrlome- zabrinutost- priviđanje umrloga- traženje smisla

Tjelesne:- "praznina u želucu"- "stezanje" u prsima, grlu- bol, pritisak u grudima- osjetljivost na zvukove- teškoće s disanjem (plitko, ubrzano, nedostatak zraka)- mišićna slabost- suha usta- glavobolja- vrtoglavica- pospanost- umor

Ponašanje:- Teškoće sa spavanjem- Promjene u apetitu- Povlačenje od ljudi- Snovi o umrloj osobi- "Pretjerana" aktivnost- Plakanje- Odlazak na mjesta koja podsjećaju na umrlog- Izrazita briga o stvarima koje su pripadale umrlome- Traženje pravde, krivca

DJECA I GUBITAK

Danas se zna da djeca doživljavaju gubitak na način različit od onog na koji to doživljavaju odrasli.

Najčešće predrasude koje odrasli imaju vezano uz gubitak u dječjoj dobi:

-dijete nije svjesno gubitka/onoga što se događa

- bolje ne pričati o tome, samo će se rastužiti

- ako ne govori o tome ili ne plače, mora da ne osjeća gubitak

- najbolje je da zaboravi (treba ga zaokupiti drugim stvarima)

- ne smijem plakati pred djetetom da ga ne podsjetim

Ukoliko dijete doživi gubitak najčešće su to slijedeći gubici:

- Smrt bake/djeda- Smrt roditelja- Rastava roditelja- Selidba (promjena škole)- Smrt kućnog ljubimca- Smrt brata ili sestre- Gubitak zbog bolesti ili ozljede- Gubitak najboljeg prijatelja

Način reagiranja na gubitak kod djece različite dobi:

Djeca od 1 - 3 godine- nemaju pojam vremena, pa tako ni budućnosti- nemaju jezik i rječnik za imenovanje osjećaja- nemaju emocionalne i kognitivne sposobnosti da shvate gubitak- smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak

Djeca od 3 - 7 godina- ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno svjesna- postavljaju pitanja (npr. tko je kriv)- personificiraju i mistificiraju smrt- nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što misle i osjećaju- izražavaju emocije- mogu imati teškoća u koncentraciji i dosjećanju- doživljavaju smrt kao kaznu- mogu imati poteškoće sa spavanjem- često reagiraju tjelesnim simptomima- pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu

Djeca od 7. god. do adolescencije- razumiju neizbježnost, konačnost i nepovratnost smrti- pokazuju emocije- povlače se od ostalih- imaju jaku potrebu da zadrže kontakt sa umrlim- mogu imati poteškoće u koncentraciji i dosjećanju- javlja se osjećaj gubitka kontrole u životu- javlja se gubitak samopoštovanja- pokazuju jaku vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu- pokazuju jaku zabrinutost za sigurnost svojih bližnjih-separacijska tjeskoba- mogu biti zaokupljeni ispravnošću vlastitih postupaka- mogu se javiti poremećaji spavanja- imaju tjelesne simptome

Adolescenti- potpuno razumiju konačnost i prirodu smrti- izražavaju emocije ali često usamljeno- zadržavaju kontakt s umrlim- mogu imati poteškoća u koncentraciji i dosjećanju- osjećaju gubitak kontrole u životu- gube samopoštovanje- osjećaju besmisao i potrebu za osvetom- teško se odlučuju između pripadanja obitelji i odlaska od nje- često preuzimaju ulogu odrasle osobe- imaju osjećaj krivnje - pogotovo ako su postojali sukobi sa umrlom osobom

Postoje neke dječje reakcije na gubitak koje su sasvim uobičajene, a odraslima su često teške ili nerazumljive:

- Ponašanje "kao da se ništa nije dogodilo" - Separacijske poteškoće - Izrazito jak osjećaj krivnje, samooptuživanje - Okrivljavanje odrasle osobe (često preostalog

roditelja)

- Ljutnja na umrlu osobu - Osjećaj da je umrla osoba još uvijek ovdje - Stalno postavljanje pitanja koja se tiču smrti i

umrle osobe

TUGOVANJE

Tugovanje je normalna reakcija na gubitak nekoga (ili nečega) tko nam je bio blizak, važan, koga smo voljeli. Ujedno to je i proces koji ima različite, uglavnom univerzalne faze.

Glavni cilj tog procesa-da osoba koja tuguje ostane u kontaktu sa sjećanjem i uspomenama na umrlu osobu (zbog toga se ljudi koji tuguju često povlače) sve dok joj je to potrebno te da se postepeno privikava na život bez umrle osobe i na činjenicu da život nikada više neće biti isti.

FAZE TUGOVANJA I KARAKTERISTIČNE REAKCIJE 1. Šok o Nevjerica

o Zbunjenosto Nemiro Osjećaj nestvarnostio Regresija i bespomoćnosto Stanje tjelesne uznemirenosti

2. Osvještavanje gubitka o pretjerana osjetljivost

o traženje umrlogo nijekanje - potiskivanjeo osjećaj prisutnosti umrlogao sanjanje umrlogo očekivanje da će se umrli pojavitio sukobi

3. Povlačenje o povlačenje

o očajo bespomoćnosto manje socijalne podrškeo umoro tjelesna slabosto jaka potreba za spavanjem

4. Zacjeljivanje o preuzimanje kontrole

o odustajanje od prijašnjih ulogao tjelesno ozdravljavanjeo veća količina energije

o opraštanjeo "otpuštanje" umrlogo traženje smisla zatvaranje krugao nada

5. Obnavljanje o nova svijest o sebi

o prihvaćanje novih odgovornostio učenje življenja bez umrle osobeo zadovoljavanje tjelesnih potrebao življenje "za sebe"o reakcije na godišnjice smrtio osamljenosto traženje drugih ljudio završavanje procesa tugovanja

PODRŠKA DJETETU U TUGOVANJU Dijete treba: - sigurnost/zbrinutost nakon gubitka bliske osobe

- jasne informacije o smrti- doživljaj da je gubitak stvaran- stvoriti unutrašnju prilagodbu na činjenicu "neće ga više biti"- strpljenje odraslih za izražavanje osjećaja- osjećati se uključenim i sjećati se umrle osobe- nastavak uobičajenih aktivnosti primjerenim njegovoj dobi- ljude - bliske osobe - koji će odgovarati na pitanja- saznanje da nije krivo za nečiju smrt, da je nije uzrokovalo- saznanje da su odrasli sve učinili te da ni oni ni umrli nisu mogli spriječiti smrt- vremena da prihvati da je život sada drukčiji

PODRŠKA DJETETU U ŠKOLI

Da bi odgajatelj, nastavnik ili učitelj mogli biti podrškom tugujućem djetetu, važno je znati:- kakve su uobičajene reakcije na gubitak kod djece određene dobi

- kakve su uobičajene reakcije na gubitak kod djece određene dobi

- tko je podrška tugujućem djetetu u obitelji, a tko iz razreda/grupe

- kakva su djetetova ranija iskustva, osobito s gubitkom

Pomaže, pokušajte u razredu/grupi:

Razgovarajte o gubicima, smrti, ritualima, iskustvima Potaknite zajedništvo u želji da se pomogne tugujućem prijatelju Dogovorite odlazak na sprovod djece iz razreda u suradnji s

njihovim roditeljima; unaprijed im recite što će se tamo događati. Vodite računa da neka djeca nikad nisu bila na sprovodu, ali i o tome da su neka djeca već imala takva iskustva

Opišite roditeljima uobičajene reakcije djece u ovakvim situacijama

Dozvolite različite načine reagiranja, ali koji ne pogađaju tugujuće dijete

Organizirajte s djecom pružanje podrške i pomaganje tugujućem djetetu, osobito u vrijeme dok ne dolazi na nastavu

 

Učitelj ili razrednik je najčešće osoba koja povezuje školu (djecu i druge nastavnike) i djetetovu obitelj, tj. dijete. Kako bi pomogli djetetu, budite pažljivi u svom postupanju:- Posjetite dijete i njegovu obitelj i izrazite sućut.- Prenesite mu poruke prijatelja, pitajte ga što želi i prihvatite njegov odgovor. Neka djeca bi htjela da im se napiše pismo, neki bi voljeli da ih prijatelji posjete, a neki ne bi ništa - žele mir. Cijenite djetetov odgovor.- Recite djetetu da će mu prijatelji pomoći kad se vrati na nastavu, pitajte ga što bi mu pomoglo prvi dan. I poštujte dogovor!

Osobni kontakt je jako važan, jer pomaže djeci i mladima da razumiju kako postoje drugi oko njega i koliko podrška pomaže u teškim vremenima. Osobni kontakt je ujedno i najvažniji i PRVI i tek nakon toga se može dodatno komunicirati na načine koji su prikladni djeci i mladima - pismima, elektronskom poštom, telefonom, porukama.

Prije povratka djeteta u razred, recite djeci što njihov tugujući prijatelj želi i dogovorite se kako ćete mu pomoći prvi dan. Pokrenite suosjećanje, jer je prvi dan osobito težak za tugujuće dijete, boji ga se. Potaknite djecu na izražavanje podrške.

Razvod i dijete

Razvod je neugodna situacija za cijelu obitelj, posebno za djecu jer:

-su u potpunosti ovisna o svojim roditeljima- razvod roditelja je van njihove kontrole - nepredvidivog je trajanja i ishoda - često im nedostaju informacije i vještine za

prevladavanje ove teške situacije

Iako je razdvajanje vrlo stresno za djecu, te iako djeca i roditelji smatraju rastajanje glavnim gubitkom, važno je znati da se razvod obično događa nakon kronično nesretnog braka. Može se dogoditi da su upravo kronični sukobi u obitelji doveli do emocionalnih problema djeteta, prije nego razvod sam po sebi. Istraživanja su pokazala da nesretne cjelovite obitelji proizvode više poteškoća kod djece (tj. lošiju sliku o sebi) nego razvedene obitelji .

Otkriće da će roditelji živjeti razdvojeno, gotovo će uvijek u djeci izazvati osjećaj tuge, osim u slučajevima gdje je jedan od roditelja bio nasilnik. Od trenutka kada postanu svjesni odvojenosti roditelja, djeca bivaju uključena, barem emocionalno u proces razvoda što može biti zbunjujuće i teško iskustvo, posebno ako se djeci ne govori što se događa.

Percepcija razvoda kao gubitka može kod djece potaknuti proces tugovanja koji se manifestira kroz faze tugovanja za koje je moguće da se ne odvijaju pravilnim redosljedom i njihovo trajanje ovisi o djetetu.

- Faza negiranja - Faza ljutnje- Faza depresije- Faza prihvaćanja

Dječaci i djevojčice različito reagiraju na rastavu braka svojih roditelja Dječaci se u skladu sa stereotipima ne potiču

na iskazivanje osjećaja pa su njihove reakcije više agresivne i upadljive.

Istraživanja pokazuju da razvod roditelja izaziva veći stres kod dječaka nego kod djevojčica. Reakcije su negativnije što je manje kontakata s ocem ili drugom muškom osobom iz obitelji.

Uloga oca u životu dječaka ima funkciju uzora, objekta identifikacije, pa ako je otac malo prisutan u životu dječaka i nedostaje mu, postoji mogućnost da nastoji biti čim više različit od majke, što za sobom povlači i konfliktne situacije.

Djevojčice češće reagiraju povlačenjem ili pretjeranom prilagodbom na očekivanja roditelja. Negativne posljedice kod njih se primjećuju kada ulaze u partnerske veze te im nedostaju pravi modeli partnerstva i ponašanja prema suprotnom spolu.

Djeca različite dobi pokazuju različite reakcije na razvod roditelja.

- u dobi do 18 mjeseci- iako ne razumiju razvod osjećaju promjene u ponašanju i osjećajima roditelja. Karakteristične reakcije za ovu dob su: razdražljivost, više plaču, teže se odvajaju od roditelja i pokazuju promjene u svakodnevnim rutinama spavanja i hranjenja.

-od 18 mjeseci do tri godine- razumiju da jedan roditelj ne živi kod kuće, ali ne znaju zašto. S obzirom da ne razumiju pojam vremena često postavljaju ista pitanja o tome kada roditelj dolazi.

Česte reakcije u ovoj dobi su: zabrinutost za zadovoljavanje vlastitih potreba, poteškoće u odvajanju od roditelja, pojačana agresivnost i prema roditelju, česte promjene raspoloženja, izljevi bijesa, gubitak apetita, promjene u navikama spavanja i hranjenja, regresija, noćne more i psihosomatske poteškoće.

- djeca predškolske dobi često ne dobivaju informacije o razvodu roditelja pa su nerijetko zbunjeni i imaju osjećaj napuštenosti.

Karakteristične reakcije za ovu dob su: regresija, strahovi od promjene svakodnevnog života, znakovi tugovanja, agresivnost prema roditelju kojeg okrivljuju za razvod, fantazije o pomirenju roditelja i samookrivljivanje za razvod.

- djeca školske dobi realnije doživljavaju razvod roditelja i mogućnost pomirenja

Tipične reakcije su: konfuzija identiteta, strahovi vezani uz budućnost, osjećaji tuge i ljutnje, sram i skrivanje razvoda roditelja, naglašena potreba za postignućem, konflikt lojalnosti, ljutnja na roditelje i traženje krivca, psihosomatske poteškoće, povlačenje, agresija, briga za roditelja koji je otišao i osjetljivost za raspoloženje roditelja s kojim živi i fantazije o pomirenju roditelja.

Roditelji ponekad vjeruju da su djeca premala i ne shvaćaju što se u obitelji događa. Na taj način, ostavlja se međutim puno više prostora za interpretacije u kojima djeca sebi pripisuju odgovornost za razvod braka roditelja. Kako bi se to spriječilo, važno je da roditelji budu direktni i pruže djetetu objašnjenje onoga što se događa na način primjeren djetetovoj dobi. Najbolje je ukoliko roditelji odluku mogu priopćiti zajedno i pri tome naglase da djeca nisu kriva za razvod, da se roditelji za njih brinu i da ih oboje vole. U prvom razgovoru ne treba dati prevše informacija jer djecu to zbunjuje.

HVALA NA PAŽNJI!