Glas Koncila broj 311. kolovoza 2010. 21

TRAGOM PISMA O NJEMAČKO-ČETNIČKOME ZLOČINU U SELU RUDA (1) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Tomislav Vuković

Nekoliko prošlih nastavaka povi- —jesnog feljtona pokazalo je kako su pojedini hrvatski rodoljubi, zbog potpune medijske blokade i cenzure, na sve načine nastojali informirati i alarmirati sunarodnjake po svijetu i cjelokupnu svjetsku javnost o rat-nim i poratnim zločinima počinje-nim nad hrvatskim narodom te o teškoj situaciji u kojoj se on našao u novostvorenoj komunističkoj Jugo-slaviji. Takva su nastojanja u izrazito represivnom režimu bila strogo kaž-njavana, no to nije pokolebalo broj-ne, ne samo ugledne i znane, nego i široj javnosti potpuno nepoznate Hrvate da šalju obavijesti i svjedo-čanstva diljem svijeta.

Povijesni podaci »iz prve ruke«Jedan je od njih bio i Silvestar

Kamber, iz sela Ruda, kod Sinja, koji je 11. travnja 1951. poslao dopis rođaku dr. Dragutinu Kamberu, svećeniku u Americi, u kojemu je opisao pokolj njemačkih i četničkih postrojbi nad mještanima sela i okolice 28. ožuj-ka 1944. Dopis je pronašao Andrija Lukinović, dugogodišnji arhivar Za-grebačke nadbiskupije, u pismenoj ostavštini dr. Kambera (oznaka na omotnici zrakoplovne pošiljke je: »R Split 1 No. 5468«, adresa: »Mr. George Kamber H. 1521 East 43 Str. Cleveland - Ohio U. S. A.« i pošiljatelj: »Silve-star Kamber, Selo Ruda zp An (Han) Dalmacija, R. Jugoslavija, Europa«).

Dr. Dragutin Kamber rođen je 9. prosinca 1901. u Rudi, maturirao je u Travniku, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupi-je zaređen je 1925. godine. Bio je urednik »Katoličkog tjednika« od 1926. do 1928., da bi potom studirao u Rimu na Ori-jentalnom institutu, gdje je i dok-torirao 1931. godine. Po povratku u domovinu bio je urednik katolič-kog dnevnika »Nedjelja« te župnik u Doboju od 1933. do 1941. Godine 1944. imenovan je zamjenikom voj-nog vikara oružanih snaga NDH, na mjesto preminulog Stipe pl. Vučeti-ća. S hrvatskom vojskom se u svibnju 1945. povukao u Austriju te prešao u Rim, odakle je otišao u Španjolsku, pa 1947. u Argentinu. Ondje je bio kapelan u gradskoj bolnici Pironio u Buenos Airesu. Godine 1951. odlazi u SAD, gdje je najprije bio urednik tjednika »Križ«, koji su izdavali hr-vatski konventualci u Garyju. Potom je preuzeo nekoliko župa u SAD-u,

Dr. sc. Vladimir Lončarević

Jedan od najdosljednijih i naj-upornijih revnitelja tradicij-ske prosvjetno-odgojne uloge književnosti na kršćanskim

načelima bijaše grkokatolički sve-ćenik Jovan Hranilović.

Rođen je Kričkama, kod Drniša, 18. prosinca 1855., gdje mu je otac Nikola, Žumberčanin, službovao kao grkokatolički svećenik. Nakon očeve smrti vratio se s majkom Si-donijom u njezine rodne Križevce i tamo završio pučku školu. Gi-mnaziju je polazio u Grkokatolič-kom sjemeništu u Zagrebu, a teo-logiju i filozofiju u Zagrebu i Beču. Nakon što je zaređen, 1878., vraća se u Križevce. Tu je kratko bisku-pov tajnik, a zatim je župnik u više župa, uz ostalo u Kaštu, Sošicama i Radatovićima, gdje je nadahnuto ispjevao svoje glasovite »Žumbe-račke elegije«, na čijem će odje-ku Kranjčević napisati »Uskočke elegije«. Javno djelovanje započi-nje kao pravaš, postaje zagovor-nik federalizma i posebnog polo-žaja Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji, da bi se potkraj života približio jugoslavenstvu. Godi-ne 1887. premješten je u Bačku, a 1889. za župnika u Novi Sad, gdje, uz ostalo, god. 1918./19. predsje-dava vojvođanskom skupštinom i vladom u vrijeme raskida odnosa s Ugarskom.

Pisao je i prevodio pjesme, pri-povijetke, političke i književne rasprave, polemike i studije te ih objavljivao u periodici od 1873. do smrti 5. kolovoza 1924. - u svemu oko pet tisuća radova. Većina je njegovih stihova sročena »u stilu šenoinske versifikacije s naglaše-nom etičkom i rodoljubnom mo-tivikom« (M. Šicel). Hranilović je u njima očitovao svoju iskrenu ljubav za domovinu, s izraženom socijalnom notom, potičući sve-ćenstvo na vjerski, kulturni i po-litički rad za narod. Još dublji trag ostavio je kao kritičar, zauzevši se za »idealistički realizam«. Godine 1898. postaje urednikom »Obzo-ra«, a 1899. i »Vienca«. Surađuje u časopisima »Prosvjeta«, »Hrvat-ska vila«, »Glas Matice hrvatske«, »Kolo«, »Hrvatska prosvjeta«...

Njegova književna filozofija sažimala je načela tadašnjih »sta-rih« o jedinstvu istine, dobrote i ljepote, što je lapidarno formu-lirao tvrdnjom: »Baš zato jer su pojmovi: ljepote, istine i dobrote u metafizičkom smislu identični, ne može se smatrati lijepim, što u sebi nije istinito i dobro, ne može se smatrati lijepim ono što je ne-moralno, što je u etičnom smislu

osude vrijedno.« Briljantan pole-mičar, ustrajno se parbio s moder-nistima, pa tako i s Matošem, koji je, nasuprot Hraniloviću, smatrao »da umjetničko djelo može biti liepo i u sasvim nekršćanskom duhu«. U žaru polemike Matoš mu je čak osporio pravo da bude kritičar jer je svećenik (/!?/ iako je tada djelovalo još nekoliko svećenika istaknutih kritičara: J. Čedomil, A. Petravić, K. Šegvić). Sav u poimanju književnosti kao područja borbe za savjesti i duše, najveću opasnost u književnosti »mladih« nalazi u nedostatku vje-re i rodoljublja: »Prekidati sa knji-ževnim tradicijama, zabacivati pa-triotski momenat, iduć jedino za individualističkim usavršenjem i izrazom, zabacujuć teoriju knji-ževničkih škola, a unašajuć u knji-ževnost i umjetnost elemente što su ih naši rodoljubni književnici smatrali kao pogibeljne za naš na-rodni i prosvjetni napredak, znači po našem mišljenju mjesto poma-gati, odnemagati rodoljubnom na-rodnom prosvjetnom nastojanju.« Svoju zabrinutost pred buduć-nošću izrazio je i u pjesmi »Novo sunce«: »Novo vrijeme, novi ljudi, / Ja ih ne poznajem, / I to sunce nekud svietli / Drugačijim sjajem. / Da l’ budućnost bolja nam se / Pod tim suncem sprema… / Sve se bojim, u tom suncu / Ni topline nema. //... Čudno neko pokolje-nje, / Bez cilja i puta, / Po bespuću, u bescilje / Posrće i luta«. Bilancu svojih analiza sažima u upozore-nje »na kobne posljedice zastra-njivanja pripovjedačke, dramske i lirske produkcije sa puteva istine i morala na općenito ustanovljene kobne posljedice opscene, porno-grafske, ciničke raspojasanosti u savremenoj književničkoj proi-zvodnji, gdje se god pod geslom l’art pour l’art ulijeva u cvijeću za-vodne frazeologije otrov u dušu omladine«.

Načitan, dobar poznavatelj svjetske literature, bio je Hrani-lović ne samo »najizrazitiji, naj-plodniji i najžilaviji kritik i idejni reprezentant ‘Starih’«, nego pri-je svega, kako je zapisao Barac, »u cjelokupnome svome javnom radu... vrijedan i pošten čovjek, spreman da se za svoju misao do kraja žrtvuje... I u svome kritičar-skom djelovanju bio je on prvo-me redu pošten čovjek i patriot, zabrinut neće li neke književne pojave njegovu narodu nanijeti zlo.« Nažalost, njegove brige nisu bile bez osnove.

Iako nije aktivno prihvatio Mahnićev katolički pokret, bio je ustrajni branitelj vjerskih načela u društvenom životu. Nedvojbeno, kao političar bijaše »idealističan tumač hrvatskih težnja« (M. Šre-pel), a kao književnik »idealista i čisto kršćanski pjesnik« (A. Pe-travić), »pravi uvjereni kršćanski pisac, koji tvrdo vjeruje u Boga i njegovu pravdu. Pa zašto onda da zamjeramo pjesniku, što uvijek pripjeva bolju budućnost svojoj domovini? Pjesnik koji nema žive vjere u božju pravdu, očajava nad udesom domovine… Ali pjesnik koji vjeruje u Boga, kad nema nade u ljude, postavlja je u božju prav-du, koja nagragjuje bijednike i kat-kad čini kraj njihovim patnjama i bolima.« (J. Čedomil)

Živeći skromno, umro je kao siromah, ostavši u srcima mnogih primjerom svećeničke požrtvov-nosti za narod.

gdje je izgradio tri crkve. Hrvatsku župu u Torontu preuzeo je od don Jure Vrdoljaka 1961.

Dopis koji je dr. Kamber dobio od svog rođaka Silvestra iz rodnoga sela, koji bez obzira što, očito, nje-gova pismenost nije bila na zavidnoj razini, piše iznenađujuće zanimljivo i dojmljivo te posebno nastojeći biti precizan, iznimno je vrijedno po-vijesno vrelo jer je pisano »iz prve ruke« i može pomoći povjesničarima u osvjetljavanju zločina nad hrvat-skim narodom u Cetinskoj krajini u Drugome svjetskom ratu. Stoga ga donosimo u cijelosti, onako kako je izvorno napisan:

»Bilo je zlo i naopako«»Drag rodijače,Ja sam vala Bogu zdravo što želim

i tebi od Boga i srca svoga. Primijo sam tvoje pismo i sve sam razumio što mi pišeš od naši koji su poginili u pokolju 44. god. i doli su prineše-ni u šematorje i ko ji je pobio i sve kako je to bilo. Bilo je zlo i naopako. Bilo je to na 28. ožujka, baš onoga dana žalosnoga koji je osvanuo za nas kambere i za cilu rudu i neće se nigda zaboraviti dokle bude rude i rudanja. Baš je toga dana puvala bura i bio je veliki led da se nije mo-

glo izaći vanka iz kuće pa nas je sve zateklo u kući kao zeca na logi i po-klalo i pobilo muško i žensko staro i nejako. Oko podne naišla akcija nimaca i četnika u nimačkoj robi pa zašli redom od litvine kuće gornjim otokom na litunjske kuće pa brdom do crljenski selina sve pobili i zacr-nili. U Bitonjskom su selu sve bili poklali i popalili a mi Kamberi nismo znali ništa dokle god nisu došli bli-zu sela pa je nikoličak muški uteklo i sakrilo se u škrapu više kuća a ostali narod stao u svojoj kući i nije se boja ni kriv ni dužan a najskoli ženskadija starčad i drčajina sidili i grijali se kod vatre. Kad su niki opazili da je vojska blizu sela i kad su vidili da su nimci još su se manje bojali kad je naši ljudi

bilo dosta u nimačkoj na radu kao što sam bio i ja pa je raja doista mislila da jim nimci neće ništa zla učiniti. Tako je bila kapuša bućelina žena a staroga Šimuna nevista izvadila iz skrinje papire i pisma što je Petar pisa iz nimačke pa iznila jednom starešini među ogradam pa kad mu je to pokazala a on latija liver pa taf u glavu a srićom njezinom bola jon prošla okraj uva i nije ju pogodila a ona od stra priko glave a on je mislio da je mrtva i otišao je ća. Ona se malo posli digla i danas živi. kad je to raja vidila počela bižat. Ali kud će kad je sve naokolo vojska. A drugi zašli po kućam pa kupe čeljad i vode sve na guvno da će ji slikat. Skupili ji kao ovce priko pedeset pa otvorili vatru iz gevermašina i pušaka te udri jadnu raju koja se zgurila što od leda a još više od stra dok nisu sve pobili. Ko se je još migoljio zašli oviciri liverima u ruci pa taf taf u glavu. Jedni tukli raju a drugi pljačkali po kućama ono što je bilo za nje pa kad su opljačkali, drugo sve zapalili redom.

Zaplakalo bi i srce od kamenaTakoga jada ne može čovjek ni za-

misliti a kamoli ko je to doživio. Jad-na raja plače i jauče, stoji rika goveda za jaslam svezanim i bleka ovaca u

toru. Sve to živo izgara u va-tri. Puca cigla na krovovim a pasi zavijaju ko bisni. Nika se goveda otrgla od jasala pa leti na po izgorena ne-zna kud leti. Da je srdce od kamena plakalo bi kad bi to vidilo. Ležu mrtve majke sa nejakim ditetom, ležu star-ci i starice mrtvi jedno priko

drugoga kao snopi u deveticam, a krv teče kao potok. Za poljima kuće gore a vjetar baca vatru na mrtve te ji zapa-ljuje robu i perčin na glavi. Oni koji su ranjeni potajili se i nemiču se ne bi li se oteli smrti ali je mali broj tizi.

Poginilo je tada iz našeg kamber-skog sela iz 11 vamilija 53 duše a 9 ra-njeno, od ranjeni poslim umrlo tro-je. Po vamilijan je poginilo. Iz naše vamilije poginila je nevista Anđa ž. Matina od 42 g. Iva ćer Matina sa 17 g. i Andrija sin Matin 30 mjeseci. Vamilija Jakića poginila Pera udo-vica p. Joze od 76 g. i antica njezina ćer od 45 g. i Ana njezina nevjesta a žena Jakova 29 g. nikola sin Jakova od 3 g. Iva žena Dujina od 20 g.«

nastavlja se

Jovan Hranilović - revnitelj književne tradicije

Dan koji se »nigda zaboraviti neće«Objavljujemo pismo

koje je Silvestar Kam-ber 11. travnja 1951. poslao iz rodnoga sela

Ruda, kod Sinja svome rođaku u Ameriku, svećeniku dr. Dragu-tinu Kamberu, o zločinačkome pohodu njemačkih i četničkih postrojbi 28. ožujka 1944. kroz sela Cetinske krajine

»Otvorili vatru iz gevermašina i pušaka te udri jadnu raju koja se zgurila što od leda a još više od stra dok nisu sve pobili. Ko se je još migoljio zašli oviciri liverima u ruci pa taf taf u glavu. Jedni tukli raju a drugi pljačkali po kućama ono što je bilo za nje pa kad su opljačkali, drugo sve zapalili redom.«

»Ležu mrtve majke sa nejakim ditetom, ležu starci i starice mrtvi jedno priko drugoga kao

snopi u deveticam, a krv teče kao potok. Za poljima kuće gore a vjetar baca vatru na mrtve te ji zapaljuje robu i perčin na glavi. Oni koji su

ranjeni potajili se i nemiču se ne bi li se oteli smrti ali je mali broj tizi.«

Grobnica ¦u koju su pokopani ubijeni hrvatski mještani Ruda u pokolju 28. i 29. III. 1944.

Glas Koncila broj 328. kolovoza 2010. 21

TRAGOM PISMA O NJEMAČKO-ČETNIČKOME ZLOČINU U SELU RUDA (2) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Tomislav Vuković

U nastavku dopisa poimence se, —od obitelji do obitelji, nabrajaju hr-vatske žrtve, kao i kronološki opis zločinačkog pohoda od mjesta do mjesta, što tekstu daje posebnu vrijednost:

Ugasilo se ognjište udovice Mande»Sada vamilija staroga Šimu-

na poginila mu je žena Kata 54 g. i nevista Verka udov. p. Vrane od 65 g. i nevista Pera udov. p. Jakova od 49 g. i Perin sin Mirko od 8 g. i sin Marko 6 g. i ćer Anđa 4 g. i dice Ši-munova sinovca Petra najprije ćer Pera od 11 g. pa sin Ante od 8 g. i sin Dušan od 5 g. i sin Tadija od 30 mj. ćer sinovca Ivana Verka od 3 g.

Sada od vamilije p. Silvestra po-ginula mu je žena Luca od 66 g. i nevista Ana a žena Jozina od 35 g. i Jozina ćer Pera od 10 mj. i nevista Anđa a žena Ivana od 20 g. i ćer Ivanova Ana od 5 g. i ćer Iva od 30 miseci i sin Silvestar od 5 g. ranjen ozdravio i sada živi, i nevista a žena Stipanova Šima od 24 g. i njezin sin Ante od 2 g.

Sada od vamilije Ivana Grgina poginula mu je žena Antica od 47 g. i ćer Iva od 14 g.

Sada od vamilije pok. Martina poginila mu je udovica Šima od 71 g. i sin Jozo od 45 g. odveden doli u pojate i ubiven na Kamenskom, Jozina žena Ana od 33 g. i Jozina ćer Anđa od 9 g. i ćer mu Iva od 6 g. i sin mu Ivan od 30 miseci i ne-vista Mara ž. Andrije od 44 g. i sin njegov Petar od 8 g. i sin Tadija od 3 g. i Anđa ćer Joze od 9 g. ranjena i Božidar sin Jozin od 4 g. ranjen, sada su živi.

Sada vamilije Blažićevi pogi-nila je jozina žena Manda od 62 g. i sin mu Mirko od 24 g. odveden i ubiven na Kamenskom i sin Antin Jozo od 4 g. i ćer Antina Anđa od 6 g. (precrtano: i Iva Bitunjac ž. Anti-na ranjena i sada živi, op. T.V.) i ćer Antina Ana od 13 g. i ćer Petrova Luca od 12 g. i Iva Bitunjača ž. An-tina ranjena i sada živa.

Sada od vamilije Šimuna p. Mar-ka poginila mu je mater udovica Pera od 62 g. i ćer Pera od 7 miseci i žena Šima od 32 g. teško ranjena pa umrla nakon misec dana i ćer Iva od 3 g. ranjena umrla poslin 4 miseca

Sada vamilija Lovre Belova po-ginila mu je žena Iva od 53 g. i sin Nikola od 11 g. teško ranjen umro u Splitu poslin 8 dana.

Sada od vamilije p. Ante pogi-nila mu je udovica Manda od 63 g. i njezino se ognjište ugasilo.

»Sve uništili da nije ni pile ostalo«Sada od vamilije Vrane Šundi-

na poginila mu je žena Pera od 66 g. i nevista Šima udovica p. Ante od 45 g. i njezina ćer Ana od 19 g. i ćer Luca od 9 g. i ćer Iva 5 g. i mala Šima ćer Ivana od 14 miseci i nevi-

Dr. Vladimir Lončarević

Životopis Velimira De že-lića starijeg ili oca, kako ga se naziva, toliko je bo-gat da ni samo nabrajanje

onoga što je za života učinio ne bi stalo i na mnogo veći prostor od ovoga.

Rođen je 21. veljače 1864. u Za-grebu, gdje i umro 7. veljače 1941. Klasičnu gimnaziju u Zagrebu za-vršio je 1882., a studij medicine započeo u Beču, usporedo poha-đajući predavanja iz književnosti i povijesti. Tada je i predsjednik Hrvatskoga akademskog društva »Zvonimir« u Beču. Ondje se 1887. vjenčao s Antonijom rođ. Kontak, s kojom je imao devetero djece. Napustivši studij, bavi se publi-cističkim radom. God. 1893. vraća se u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu upisuje biologiju i 1896. stječe doktorat. God. 1894. zapo-slio se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a od 1911. do 1919. nje-zin je ravnatelj. Za njegove upra-ve izgrađena je prva zgrada Na-cionalne i sveučilišne knjižnice. Nakon uspostave Kraljevine SHS premješten je u Zemaljski arhiv, gdje službuje do umirovljenja.

»Čovjek vrlo ljubezan i koncili-jantan i požrtvovan« (Lj. Marako-vić), bio je aktivan na širokom polju društvenoga rada. Član je Društva hrvatskih književnika od osnutka 1900., ali je iz njega istupio i sa sku-pinom književnika osnovao 1913. Kolo hrvatskih književnika, čiji je predsjednik do 1933., koje će pro-micati književnost i umjetnost u hrvatskom i kršćanskom duhu. Su-djeluje na Prvome hrvatskom ka-toličkom sastanku 1900. u Zagrebu te 1913. na Hrvatsko-slovenskom katoličkom sastanku u Ljubljani. Osnivač je Marijine kongregacije »Maior« 1906. i član katoličkog klu-ba »Immaculata«. Dvaput je, 1913. i 1919., predsjednik »Pijeva društva« za promicanje katoličkog tiska, te predsjednik I. euharistijskog kon-gresa u Zagrebu 1923. Prije toga, 1922., odlikovao ga je papa Pio XI. Redom sv. Grgura Velikoga. Od 1921. do smrti bio je potpredsjednik HKD-a sv. Jeronima. Istaknuo se i u humanitarnom radu, postavši 1898. prvim tajnikom društva za pomoć studentima »Hrvatska mensa aca-demica«, a nakon smrti svoga oca Gjure 1907. doživotni je predsjed-nik društva »Dobrotvor«.

S Emilijem Laszowskim osno-vao je 1905. Družbu »Braća hrvat-skoga zmaja«, koja je poduzela brojne kulturne pothvate: osni-vanje Gradske knjižnice, Muze-ja i Arhiva, Družbe za spasavanje (današnja hitna pomoć) i dr.; od nje potječe inicijativa za »Pučko sveučilište«, Etnografski muzej, obilježavanje tisućgodišnjice Hr-vatskoga Kraljevstva 1925. te niz drugih akcija, primjerice ekshu-macija i prijenos u Zagreb tijela Zrinskog i Frankopana 1919.

Među nemjerljivim zaslugama toga velikog čovjeka za hrvatsku kulturu od osobite je važnosti nje-gov književni rad. Uz više stručnih rasprava i popularnih članaka iz znanosti i kulture, objavio je broj-ne životopise znamenitih ljudi, uz ostalo o biskupu Vrhovcu, Gaju, Harambašiću i kardinalu Hauliku, a u leksikonu »Znameniti i zasluž-ni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925«

napisao je 1.114 natuknica! Objav-ljivao je pjesme (autor je poznatih pjesama »Ljiljane bijeli« i »Kraljice krunice«), novele, crtice, feljtone, kritike. Pjesnička zbirka »Zvuci iz katakomba« (1902.) s pravom je ocijenjena kao »dokument jednog intenzivnog velikog ličnog religio-znog doživljaja kod nas« (Lj. Mara-ković). Sva je hrvatska marijanska svetišta opjevao u zbirci »Kraljica Hrvata«. Veliku popularnost ste-klo je njegovih devet povijesnih romana, kojima su glavni motivi ljubav prema vjeri i domovini, koji ostadoše »trajan faktor našeg na-rodnog odgoja« (P. Grgec).

Od 1898. do 1911. uređivao je književni časopis »Prosvjeta«, pre-teču »Hrvatske prosvjete« (osno-vane 1914.), s nakanom da se »pro-ti zarazi naših protukršćanskih struja stvori pozitivno-kršćanska struja u knjizi«. No okupljao je hr-vatske pisce bez obzira na njiho-vo političko i svjetovno naziranje. »Bitno je da svojim prilozima ne vrijeđaju vjerske osjećaje, i to ne samo katolika nego ni pravoslav-nih, muslimana i Židova, i da im je suradnja etična uz estetiku.«

Iako je stilom i temama bio sljedbenik šenoinskog romantiz-ma, vrlo dobro je osjetio težnje mladog naraštaja katoličkih pisa-ca. Referat »Katolička beletristika i hrvatske literarne organizacije«, koji je podnio na spomenutom sa-stanku u Ljubljani, u tome je smi-slu bio od programatske važnosti. »Mislio sam da je nužno«, zapisao je u svojim rukopisnim sjećanjima, »da se protiv sve više agresivne ateističke i materijalističke struje mora uzdignuti idealistička, bazi-rajući na pozitivnom kršćanstvu, ne da napada ili da se brani, nego da već samim svojim postojanjem dokaže da je u nizu moderne evo-lucije književnosti snažna struja i da je jednako, ako ne više, vrijedna kao druge literarne struje«.

»Leksikon hrvatskih pisaca« za-ključuje o njemu da je svojim du-bokim kršćanskim uvjerenjem, domoljubljem, moralnošću, hu-manizmom i idealizmom Deželić bio više čovjek 19. nego 20. st. (!? - str. 171). Deželića međutim upravo te osobine čine trajno modernim. »Sva pitanja, sve probleme rješa-va kršćanstvo«, rekao je 22. trav-nja 1922. na svečanoj proslavi 700. obljetnice franjevaca trećoredaca u govoru znakovita naslova »U sun-čanom sjaju vječnosti«. »Tko iskre-no i odano, uvjereno i živo radi i živi u duhu Kristovu, taj ima raj već na ovom svijetu, a s veseljem gleda u onaj bolji, koji ga čeka.«

U to je vjerovao, tako je živio.

Velimir Deželić stariji - vitez vjere i domoljublja

»Misnik svake godine drži službu za poginule«Objavljujemo pismo

koje je Silvestar Kam-ber 11. travnja 1951. poslao iz rodnoga sela

Ruda, kod Sinja svome rođaku u Ameriku, svećeniku dr. Dragu-tinu Kamberu o zločinačkome pohodu njemačkih i četničkih postrojbi 28. ožujka 1944. kroz sela Cetinske krajine.

»Tako je ta vojska četnika i nimaca što pobila što ranila preko 1500 duša, a najviše ženskadije i starčadi i dice. Usto ubivanje i palež, bilo je pljačke svakojake. Svaki je vojnik nosio brime robe niki makinju reloja i sve što jim se svidilo.«

»Sada od vamilije pok. Martina, poginila mu je udovica Šima od 71 g. i sin Jozo od 45 g. odveden

doli u pojate i ubiven na Kamenskom, Jozina žena Ana od 33 g. i Jozina ćer Anđa od 9 g. i ćer

mu Iva od 6 g. i sin mu Ivan od 30 miseci...«

sta Mara ž. Ivanova od 22 g. teško ranjena ozdravila i ostala sakata i nesposobna za rađu.

Tako su krvnici poništili naše kambersko selo pa si doli put cr-ljenski selina te i gori sve pobili i popalili i tute su teško ranili onog Crljenskog lazara Martina od 62 g. što je oda na rukam i nogam u ko-šuljici pa je umro nakon 10 dana.

Iz crljenski se selina spustili u malu rudu u kotlić i tute sve pobili i popalili. Ostalo je svega 20 duša što su se sakrili i oni što su bili ra-njeni. Između pobiveni na medvi-dovu guvnu osta je živ stari Marko Medvid oštar i žena mu Jela pa su poslin umrli naravnom smrti. Iz male Rude otišli su na pode i gori pobili Ratkoviće kundide pa u rože i gore ubili oko 30 duša a onda na voštane koje su sa svim uništili da nije ni pile ostalo. U donjim vošta-

nima osim što je bilo sakriveno po škrapam. Druga je vojska išla po ovrlju i žuljevu stranu, ali ovi nisu toliko ubivali i palili. Zapalili su samo dvi kuće u Božića ali su odve-li sa sobom 22 muškića sve s nogu od 16 do 50 g. pa sve pobili i neke iz otoka i groba tako da je ubiveno svega gori priko 50 ljudi.

U samoj Rudi je tada pobiveno iz 74 vamilije 268 duša muškića 84 a ženski 184, starčadi priko 60 go-dina 42 a djece ispod 16 god. 106 a odvedeno na kamensko 83 muški-ća a ranjeno 30 duša i od toga umr-lo 8 a ostali ćoravi i nemoćni. ovo je samo u Rudi. A di je prije toga dva dana u docu oko 250 čeljadi, u otoku 350 duša, na podima oko 100

duša, u Rožama oko 30 duša, u voštanima oko

40 duša. Tako je ta voj-ska četnika i nimaca

što pobila što ranila preko 1500 duša, a najviše ženskadi-

je i starčadi i dice. Usto ubivanje i palež, bilo je pljačke svakojake. Svaki je vojnik nosio brime robe niki makinju reloja i sve što jim se svidilo.

Banaćanin i njegov drug JovoTako je jedan dojašio na konju

prid kuću ujca Martina pa mu veli dobar dan čiča, što si se pripa si-gurno si kriv. Di su ti sinovi. I stari jadan što će. Kaže da mu je jedan u nimačkoj a drugi kod ovaca. Koja ura čiča. I stari izvadi relo i kaže evo jedna po p. A ovicir njemu daj-der ti meni vamo to da ja vidim ali sve skupa sa lancem. Odapeo stari a on će njemu ka ovo ću ja ponit za uspomenu. Pita njega stari gospo-dine ne budite uvriđeni okle ste. A on njemu ja sam banaćanin. A njemu stari ajde kad mi nosi naš čovik nije mi ni ža. Jedan je u ma-

loj rudi iznija ceradu iz kuće. Muje vraškalje oliti na pismu Miško Botica, pa zove svoga druga Jovo, Jovo gle ja. Alaj ti je lepa ja je još ovake okom svo-jim vidio nisam. Nosili su brate sve što jim se svidilo

a po rudi se još poteralo lipe robe što su ljudi donosili iz galenterije pa su se junački zaodili.

Sada još svi poginuli ležu po brdu pokopani po graba a govorilo se više puta da će se prinit u šema-torje da budu skupa na posveće-nom mistu ali se još nije ništa za to učinilo. Misnik je izlazijo više puta i govorio sprovode i govo-rio da to treba prinit u šemator-je a svake godine na dan pokolja drži i službu za poginule pa naro-da dođe dosta. Ali narod je osiro-tio pa ne može da napravi grebe i prinese svoje mrtve u šematorje nego ležu po ogradam ko živine osim krsta na njima.

Eto dragi moj rode ovo sam ti napisao od pokolja a bilo bi toga i više ali di bi stalo. A jopet slabo tendim pa ne bi ispunta do suda. Napisa sam ti sve što sa imao i znao i umija od pokolja a najskoli od na-šeg Kamberskog sela jer je to naše pleme i rod a o drugizi komšiluka

ti ne pišem jer bo bilo dugo. A ako oćeš da znadeš i od drugizi piši pa ću ti javiti a ti se siti si-rotinje što osta da živa strada i bez puške i bez noža.

Primi dragi rode srdačni pozdrav od rodice Kate i ujca i njegove vamilije i sviju komšija a naj-više od mene tvoga rođaka.

Pozdravi svo-ju obitelj na iljade puta.

( K a d p r o č i -taš nemoj iskidat nego pošalji rodi-jaku Dragi u Mos-frild.)«

završetakŽupna crkva sv. Martina u Rudi ¦