UNIVERZITET DONJA GORICA HUMANISTIKE STUDIJE ISTORIJA DIPLOMATIJE

TIM BLANNING

U pohodu na slavu: Evropa od 1648-1815. Odabrana poglavlja iz IV dijela preveo Vuk Uskokovi. Prijevod je namijenjen iskljuivo internoj upotrebi na predmetu Istorija diplomatije na Humanistikim studijama. Naslov izvornika: Tim Blanning, The Pursuit of Glory: Europe 1648-1815, Penguin Books, London, 2008, pp. 531-610. Reference i fusnote autor nije ukljuio u izvornik; sve fusnote u prijevodu prevodioeve su. Sva vladarska imena poslovenjena su; strana lina imena i neodomaeni toponimi davani su prema originalnim grafijama sa prilagoenim izgovorom u uglastoj zagradi pri prvom pomenu.

POGLAVLJE 11: OD WESTFALSKOG DO NYSTADSKOG MIRA, 16481721. ......................... 1

FEHRBELLIN .............................................................................................................................................. 1

FRANCUSKA HEGEMONIJA ................................................................................................................ 3

PROPAST I PAD FRANCUSKE HEGEMONIJE ............................................................................. 10

SJEVERNI RATOVI ................................................................................................................................. 19

POGLAVLJE 12: OD NYSTATDSKOG MIRA DO FRANCUSKIH REVOLUCIONARNIH

RATOVA 1711-87. ......................................................................................................................................... 23

DINASTIKI PROBLEMI I RAZVITAK PENTARHIJE ............................................................... 23

PROPAST I PAD FRANCUSKE: SEDMOGODINJI RAT ........................................................... 32

PRVA PODJELA POLJSKE I ISTONO PITANJE......................................................................... 41

IVCI SU RATA NEISCRPNI NOVCIRAT I JAVNE FINANSIJE ..................................... 46

KAKO SE POBJEIVALO NA SUHU ZA STAROG REIMA ................................................... 52

1

DIO ETVRTI: RAT I MIR

POGLAVLJE 11: OD WESTFALSKOG DO NYSTADSKOG MIRA, 16481721.

FEHRBELLIN

Dvadesetdrugog juna 1675. elektor brandenburki Frederik Vilim stigao je u Magdeburg sa vojskom

od otrpilike dvadeset hiljada vojnika. Od Frankonije, gdje su bili stacionirani od prole jeseni, prijeli

su vie od 300 kilometara za manje od tri nedjelje. Po prispijeu, Frederik Vilim zadrao se tek toliko

da stavi grad u zatvor i zaustavi svaki protok informacija. Nastavljajui pravo preko Elbe poveo je

svoju cijelu konjicu od sedam hiljada ljudi, te hiljadu musketara u kolima, na sjever prema rijeci

Havel. Tamo je vedski neprijatelj bio rasprostrt du istone obale, blaeno ne znajui da nije sam.

Stigav u Rathenow na vee 24. juna, Frederik Vilim posla pijuna u grad da uspostavi kontakt sa

mjesnim zvaninikom von Briestom. Po kazivanju Frederika Velikog u Memoarima za posluiti

povjesnici brandenburke kue, preduzmljivi vijenik odmah je upriliio banket za vedske oficire. Dok su

ovi banili, Frederik Vilim otposla odrede preko Havela da opkole grad sa sviju strana. to se potom

zbilo ivopisno je prikazao zemaljski grof1 Frederik Hessen-Homburki u pismu svojoj eni od tog

dana:

Draga Buco,

Rano jutros uzeli smo na juri tvravu Rathenow, mada se jesu junaki opirali; no upravo pri najeem otporu, autant Canolski uunjao se neopazice sa tristo ljudi; Wangelin i njegova ljubeznica bjehu zarobljeni, a isto i njihov

pukovnik i jedan major, dva kapetana i nekoliko porunika, te oko stotinu vojnika; bijae ih sveukupno oko 600, a

ostali bjehu pobijeni. Mi izgubismo asnoga potpukovnika ckermannna, jednog zastavnika i izmeu etrdeset i pedeset vojnika; bijae to najljepi boj na svijetu, tako zauzeti jedno vano mjestu nasuprot cijele neprijateljske vojske; akoBogda, uskoro emo dobiti jo jedan boj, kad i pjeadija bude uz nas, udariemo na neprijatelja opet, uz Boiju pomo.

Zbogom, ne mogu dalje pisati

Dok nas smrt ne rastavi, tvoj vjerni suprug i sluga

Frederik, zemaljski grof hessenski

U logoru pred Rathenowom

Ne moemo se nadati da emo ikad znati da li je Buca svoga supruga, za intimnijih momenata,

oslovljavala sa Hessen, kao to se gospoa Pompadour obraala Ljudevitu XV sa Francuska.

1Zemaljski grof, njem. landgraf, jeste svetorimskonjemaki plemi koji sa svog sizerena ima izravno samoga Cara, a ne pak nekog drugog plemia vieg ranga izmeu sebe i Cara, sa ega je imao suverenska prava nad svojom grofovijom.

2

Stratagema Canolskoga bila je da, pretvarajui se da vodi vedske trupe u pomo opsaenima,

obmane rathenowske strae da otvore jednu od kapija.

Budui tako vedska vojska razdvojena, zapovjednik june polovine, Waldemar, grof od

Wrangela, pokuao je da odmarira istono okolo Brandenburana i sastavi se sa svojim bratom u

Havelbergu na sjeveru. U uzavreloj potjeri za njima, Frederik Vilim doznao je u Nauenu od ratnih

zarobljenika da su mu veani umakli samo za jedan as, te da im namjera bijae da prijeu rijeku

Rhin kod Fehrbellina [Ferbelin]. Na kraju je sustigao svoju lovinu kraj seoceta Hakenberga, na

nekoliko milja udaljenosti od znatno vee naseobine po kojoj e bitka dobiti ime. U pozadini bijae

barutina a most u Fehrbellinu ve uniten prethodnicom brandenburke konjice: veani nisu imali

izbora nego da se okrenu i bore. Kako su uivali dvostruku brojanu prednost, mogli su makar

organizovati defanzivnu akciju radi popravljanja fehrbellinskog mosta. Ovako, toga je dana

trijumfovala odlunost Frederika Vilima. General Derfflinger htio je da saeka pjeadiju i glavninu

artiljerije, ali je njegov nadreeni insistirao2. Bitku je zapoela strmoglava akcija zemaljskog grofa

Frederika, koji je izaslat naprijed sa 1,600 konjanika radi izvianja ali sa zabranom napadanja.

Njegova bi ga neposlunost stajala ivota da je predstojea bitka pola po zlu. Na kraju, zauzee

jedinog uzvienog poloaja na bojitu od brandenburkih draguna omoguilo je da se artiljerija

upotrijebi sa maksimalnim uinkom. Nakon odbijanja niza neuspjeni protivnapada, na veane je

putena konjica i nagnala ih u rastrojeno povlaenje. Sljedeeg dana, poraz se pretvorio u rasulo, jer

je dolazak brandenburke pjeadije omoguio Frederiku Vilimu da pokrene konani napad na

Fehrbellin. Za dva dana ljutog boja, veani su izgubili oko 3,600 ljudi, od kojih su mnoge u bijegu

preko movara pokasapili seljaci; Branderburgeri su izgubli oko pet stotina.

U poreenju sa bitkama inae, Fehrbellin bijae neznatni okraj u brojanom smislu, no joj

posljedice bijahu dugorone. Nisu samo potonja pokoljenja, sa preimustvom naknadne pameti

(hindsight), ovu bitku smatrala poetkom Brandenburgovog napredovanja ka hegemoniji u

Njemakoj, no su Frederika Vilima sami njegovi suvremenici stali naslovljavati Frederik Vilim

Veliki elektor. Njegov praunuk, Frederik Veliki, zapisao je: bijae hvaljen od svojih neprijatelja i

blagosiljan od svojih podanika, a njegova slava poe sa ovim danom. Na krai rok, Fehrbellinom je

otpoeo niz uzastopnih vojnih trijumfa. to bjee ostalo od vedske vojske napustilo je Brandenburg

i povuklo se u Mecklenburg; a glas o njenoj nepobjedivosti bio je doveden u pitanje. Meu

leinarima koji se sad okomie na veane bjehu Danci, koji su provalili u vedsku teritoriju,

braunschweiki vojvoda, koji je zauzeo Bremen, i Holandezi3, koji su poslali flotu u Baltik. Bavarski

se elektor odmah okanuo planova o ulasku u rat na stranu vedskih saveznika Francuza. Tokom

sljedeih triju ratnih sezona, od 1676. do 1678, Frederik Vilim nastavio je da pritiska. Iako su se

2 U produetku reenice nalazi se sljedei isjeak koji ovaj prevodilac nije umije adekvatno prevesti: we are so close to the enemy that he must lose his hair or feathers. 3 U naoj jezikoj praksi vlada znatna zbrka oko termina Nizozemska i Holandija, koji zapravo nisu istoznani, iako se esto tako upotrebljavaju. Nizozemska oznaava geografsku i istorijsku regiju koja se manjevie poklapa sa onim to mi

danas zovemo zemljama Beneluxa, dok je grofovija Holandija samo jedna od njenih pokrajin koje e stvoriti dravu

Republiku Sedam Ujedinjenih Provincija na protestantskom sjeveroistoku Nizozemske, iako se vremenom ime te provincije rairilo na itavu dravu. Otud sam se odluio za ime Holandezi prije nego Holanani, jer se ovo potonje moe odnositi samo na stanovnike provincije Holandije.

3

veani pokazali izdrljivima, postepeno su bili istisnuti iz svojih opsenih njemakih posjeda,

izgubiv ein [njem. Stettin] krajem 1677. i Stralsund i ostatak Pomeranije naredne godine.

Posljednja, napregnuta invazija Istone Pruske potkraj 1678. samo je potvrdila vedski kolaps, jer je

smo primicanje Frederika Velikog i njegove vojske nagnalo vedsku vojsku u bijeg i potom u

raspad, dok su ih Brandenburgeri nesmiljeno gonili i satirali. Samo su se tri od dvanaest hiljada

poslatih u osvajanje na koncu probile do Rige u februaru 1679.

No punota vojne pobjede nije mogla sprijeiti grdan diplomatski poraz. Sudbina Pomeranije nije

rijeena na istonim ratitima no oko pregovarakih stolova u Nijmegenu [Nejmegen], gdje se veliki

evropski rat zapoet 1672. francuskom invazijom Holandske republike primicao svom zakljuenju.

A ovdje Ljudevit XIV bijae glavni. Ako i nije postigao potpunu vojnu pobjedu, Ljudevit je osvojio

vie teritorije, stekao vie prestia i jo uvijek imao vie ljudi pod orujem no ikoji od njegovih

brojnih neprijatelja. Tako ih se mogao jednog po jednog rijeiti, neutralisav Engleze u maju 1678, a

potom sklopiv mir sa Holandezima 10. avgusta, sa panjolcima 17. septembra i sa carem Leopoldom

I sljedeeg februara. Te kad se Frederik Vilim vratio pobjedodobitno iz svojih kampanja, zatekao se

jedino podran od Danaca protiv neobuzdanog Ljudevita rijeenog da njegovi saveznici veani

povrate sve to su izgubili. Isprva je izgledao kao da je nezaustavljiva sila udarila na nepomian

predmet, jer je Frederik Vilim odbijao da se odrekne svojih teko steenih osvojenja. Tek poto je

francuska vojska pod komandom marala de Crquija [Kreki] opustoila njegove teritorije na zapadu

pristao je Frederik Vilim, nevoljno, na mir, potpisan u Saint-Germainu [Sen ermen] 29. juna 1679.

Sve to mu je ostalo za pet godina blistavo uspjenog ratovanja bijae skromna prepravka granice i

vedsko odricanje od prava na dio carina u brandenburkom dijelu Pomeranije. Sve ostalo moralo je

biti vraeno.

FRANCUSKA HEGEMONIJA

Saint-Germainski mir predstavlja samo jedan od brojnih primjera onoga to s punim opravdanjem

moemo nazvati francuskom hegemonijom u drugoj polovini sedamnaestog stoljea, hegemonija

budui ovdje upotrijebljena u njenom rjenikom znaenju vostva, prevlasti, prvijenstva; napose

vostva ili preteueg upliva jedne drave u konfederaciji ili savezu nad ostalima. Kao to smo

vidjeli, iz nevolje i nedaa francuske monarhije tokom 40-ih i 50-ih godina XVII vijeka izrodio se

dravni aparat dovoljno djelotvoran da uini francusku golemu demografsku i materijalnu prednost

osjetnom. Nijedna druga zemlja ne bijae blagoslovljena tako raznovrsnim i neiscrpnim ljudskim

materijalnim resursima. Moi proistekloj otud dat je velianstven vizualni izraz u ratnom salonu u

Versaillesu, iji je dekorativni nacrt bio nainjen 1678. Sobom dominira ogroman bareljef Antoinea

Coysevoxa [Antoan Koazevo] koji prikazuje Ljudevita XIV na konju, gazeega svoje neprijatelje i

krunisanog slavom, dok manji bareljef ispod pokazuje muzu Kliju gdje priljeno biljei njegove

podvige za potomstvo. Na plafonu, sredinja freska Charlesa le Bruna [arl le Bren] prikazuje

Francusku pod orujem, gdje sjedi na oblaku okruena pobjedama, i dri tit sa znamenom Kralja

Sunca. Okolo toga stoje etiri freske koje predstavljaju pobijeene neprijatelje: nemono prijeteu

paniju, slomljenu Holandsku republiku, gmiuu Njemaku i potisnuti duh graanskog razdora. A

4

kao da ovo ne bijae dovoljno, u susjednoj Sali ogledal sedamnaest od dvadeset sedam slika na

tavanici posveeno je vojnim i diplomatskim pobjedama Francuske. Imao je razloga Saint-Simon kad

je 1695. tuio nad ovim samozadovoljnim trijumfalizmom kao znatnim uzronikom u okretanju

ostatka Evrope protiv hegemona: zar nisu odigrale makar malu ulogu u razdraivanju itave Evrope

i izazivanju da se jo jednom sva ujedini protiv kraljeve linosti i njegovog kraljevstva?

Mo Ljudevita XIV, koja mu je omoguila da preokrene ishod petogodinjeg ratovanja izmeu

vedske i Brandenburga, poivala je na nekolikim osnovama. Jedna od njih bijae i umir koji je 1648.

okonao Tridesetogodinji rat. Westfalski mir donio je Francuskoj vrlo malo u pogledu teritorija

deset gradova u Alsaceu i utvrdu Breisachali vema mnogo u pogledu bezbjednosti. Zvanino

priznanje holandske nezavisnosti od strane panije najvema je umanjilo, ako nije i posve rasprilo,

staru nonu moru iz XV vijeka da e se Francuska nai okruena habsburkim teritorijama.

Primoravanje Ferdinanda III na dogovor sa njemakim knezovima znaio je da su snovi njegovog

oca [Ferdinanda II] o pretvaranju Svetog Rimskog Carstva u monarhijsku dravu pali gotovo u

potpun zaborav. Meki trbuh Evrope trebalo je da ostane mek, a sad, Francuska i njen satrap vedska

budui garantima Westfalskog mira, otvoren je put za budue intervencije u njemake poslove radi

odravanja postojeeg stanja stvari. Francuski diplomata koji je primijetio da je Westfalski mir jedan

od najkrasnijih dragulja u francuskoj kruni sa zadovoljstvom bi proitao kasniju presudu Geoffreyja

Barraclougha [Dofri Baraklaf]: slomljena, pocijepana, ekonomski slaba, bez ikakvog osjeanja

nacionalnog jedinstva, Njemaka je zapravo postala francuski protektorat: pa i u carskom saboru u

Regensburgu najjai bijae glas francuskog ambasadora.

Kao to emo poslije vidjeti, to prezrivo odbacivanje Svetog Rimskog Carstva u najmanju je ruku

pretjerano. Uz to je, na krae staze, francuski glas svugdje po Evropi utihnuo uslijed graanskih

nemira poznatih kao Frondes, koji su poeli tek par mjeseci nakon zakljuenja Westfalskog mira i

trajali tokom najveeg dijela narednih pet godina. Jedan razlog njihov oduenja bilo je poklapanje sa

produenim ratom izmeu Francuske i panije, jedinim velikim meunarodnim sukobom

nerijeenim 1648. Kao prigodan prikaz proetosti vanjskih i domaih borbi moe posluiti konana

bitka ovog rata, voena pored Dunkirka 14. juna 1658, gdje je francuskom vojskom komandovao

vikont Turenne [Tiren], mlai sin vojvode od Bouillona [Bujon], a panjolskom knez od Conda,

roak Ljudevita XIV. Obojica su sluila na objema stranama u Frondi. K tomu, na francuskoj se

strani bio i znatan kontingent engleskih vojnika poslat od protektora Cromwella, a na panjolskoj,

opet, znatan kontingent engleskih (i irskih) vojnika predvoenih vojvodom od Yorka, bratom

protjeranog engleskog kralja Karla II. Bitka na dinama zavrila se odlunom pobjedom anglo-

francuskih snaga i utrla put Pirinejskom miru, potpisanom u novembru naredne godine. Ovaj je

francusku granicu proirio do istoimenog planinskog lanca sticanjem Roussillona [Rusijon] i

Cerdagnea [Serdanj], dok je sjeverna granica proirena sticanjem pokrajine Artois [Artoa] i nekih

utvrenih gradova u Flandriji. Izgledi jo veih dobitaka otvoreni su udadbom keri Filipa IV, Marije

Terezije, za Ljudevita XIV. Iako se ona formalno odrekla svih prava na panjolsku krunu, njeno je

odricanje bilo uslovljeno isplatom znatnog miraza, na koji se svakako nije mnogo raunalo u svjetlu

panjolske stalne insolvencije. Niti je iko i pomiljao da dozvoli da se jedna takva obaveza isprijei

ostvarenju francuskih interesa. Jo 1646, kad je taj brak bio prvi put raspravljan, kardinal Mazarin

5

[Mazaren] vema je otvoreno rekao da jednom kad se infanta uda za njegovo velianstvo, moemo

se nadati nasljeu panjolskog prijestola, ma ega se god ona odrekla.

Dvije godine poslije enidbe, kad je Mazarin umro, Ljudevit je lino preuzeo kontrolu na svojom

zemljom. Ono to je najudnije u vezi njegove vladavine jeste to to mu je toliko trebalo da pone da

se razbacuje. Veliki penzionar4 Johan de Witt [de Vit] sastavio je dalekovidi memoar u kom je opazio

da, poto Francuska sad ima dvadesetestogodinjeg kralja, krepkog u duhu i tijelu, koji zna to

hoe i djeluje po vlastitom nahoenju, koji posjeduje kraljevstvo naseljeno odve ratobornim

narodom i sa znatnim bogatstvom, rat je bio neizbjean, jer takav kralj morao bi posjedovati

iznimnu i gotovo udesnu uzdrljivost, ako bi se liio ambicije koja je priroena knezovima... [tj.] da

proiruje svoje granice. De Witt jeste bio najvaniji slubenik najdimaninije i najnaprednije

evropske republike, ali njegovo ubjeenje da su monarsi posjedovali uroenu ekspanzionistiku crtu

bilo je dobro utemeljeno. Kao to je John Lynn tvrdio, rat nije bio sredstvo ka kakvom cilju no

sutinski atribut suvereniteta, koji kralj treba da vodi radi njega samog. Jer je samo uspjeh u ratu

mogao donijeti la gloire [slavu] koja je predstavljala samu sr kraljevskog i aristokratskog

vrednosnog sistema. Kao to je rekao kardinal od Retza [Re]: ono to ljude ini uistinu velikima i

uzdie ih iznad ostatka svijeta jeste ljubav za la belle gloire [lijepu slavu].

Kad je Mazarin rekao svom tieniku: na tebi je da postane najslavniji kralj koji ikad bijae, nije

na pameti imao drutveno blagostanje ili ekonomski prosperitet. Ljudevit je prvu priliku da stekne

ratnu slavu dobio sa smru Filipa IV panjolskog. U ime svoje ene, Ljudevit je potraivao djelove

panjolske Nizozemske (Brabant, Antwerpenski markizat, Limburg, Malines, Gornju Geldriju,

Namur) i treinu Franche-Comtje [Fran-Konte], pozivajui se na lokalni zakon o devoluciji, po

kojem keri iz prvog braka imaju prvijenstvo u odnosu na sinove iz drugog braka. U stvari, pravo

devolucije spadalo je u privatna a ne javna prava, to su panjolci lako mogli pokazati. Nepometen,

Ljudevit 1667. goni svoje potraivanje slanjem vojske pod Turenneom u Nizozemsku u maju, i jo

jednu pod Condom (koji se povratio u kraljevsku milost) u Franche-Comptju sljedeeg februara.

Kao da je htio naglasiti kraljevsku muevnost iskazanu ovim potezima, on se sam zaputio na ratite u

koiji u kojoj su, izmeu ostalih, bile njegova ena i dvije ljubavnice. Vojni uspjeh bijae potpun, ali

je izazvao manje prijatan diplomatski odgovor u obliku neprijateljskog trojnog saveza Holandske

republike, vedske i Engleske. Aachenskim mirom, potpisanim 2. maja 1668, Franche-Comt morala

je biti vraena, ali je dobijeno nekoliko gradova na sjeveru: Bergues, Furnes, Armentires,

Oudenaarde, Courtrai, Douai, Tournai, Binche, Ath, Charleroi inajvanijiLille [Lil].

Ovo predstavljae trijumf dovoljan da izazove bujicu oda, medalja, slika i statua, ali je Ljudevitu

oito zasmetalo to to je bio zaustavljen u svom napredovanju. Napose je bio uvrijeen

nezahvalnou, nevjerom i nesnosnom oholou Holandez, francuskih tradicionalnih saveznika

koji su sad shvatali da je slabana panija bolji susjed no raspojasana Francuska: Gallicus amicus sed non

vicinus (Francuza za prijatelja ali ne za susjeda). Kao to je kraljevski povjesniar Racine [Rasin]

kazao, Holandska je republika bila zaslijepljena blagostanjem, [zbog ega] nije prepoznala ruku koja

4 Predsjedavajui staleke skuptine u Holandskoj grofoviji, te de facto politiki voa svih ujedinjenih provincija tokom dobrog dijela njihove istorije; funkcija u mnogo emu uporedljiva sa savremenom funkcijom prvog ministra.

6

ju je toliko puta podrala i pomogla. Zdruena sa neprijateljima Francuske, ona je radije htjela davati

zakon Evropi i hvastala se da je zaustavila Kraljeva osvajanja. Da uvreda bude vea, Holandezi se

nisu ni obrnuli na francuski prijedlog da izmeu sebe podijele panjolsku Nizozemsku. U opticaju su

bili i trgovaki razlozi, jer je Colbert [Kolber] vjerovao da, poto Holandezi imaju petnaest do

esnaest hiljada brodova i Englezi od tri do etiri hiljade, a Francuzi imaju samo est stotina,

holandska prekomorska trgovina godinje isisava etiri miliona livara iz Francuske. Jo jedan uzrok

razmirica bila je holandska odmazda na francuske zatitne tarife nametnute 1667. tako to su

zabranili uvoz francuskih vina i estokih pia.

Poto je kliski Karlo II Engleski odvojen od Trojnog saveza tajnim Doverskim ugovorom iz

1670, istona granica osigurana okupacijom Lorenskog vojvodstva 5 1670, a podrka dvaju

najvanijih eklezijastikih drava Njemake (Kln i Mnster) kupljena, Ljudevit je u aprilu 1672.

objavio rat Nizozemcima. Na poetku, ogromna francuska vojska od oko sto trideset hiljada,

predvoena Turenneom, Condom i vojvodom od Luxembourga, pod vrhovnom komandom kralja

lino, nosila je sve pred sobom, to i ne iznenauje s obzirom da je uivala etvorostruku brojanu

prednost. Za dvadesetdva dana osvojili su etrdeset gradova i doli nadomak samog Amsterdama,

branjenog posadom od samo dvadeset hiljada. A onda je sve polo po zlu. Jer je Ljudevit nainio isti

kardinalni grijeh koji e predodrediti i Napoleonov pad: zaboravio je da rat ne treba da bude ita

drugo do produetak politike drugim sredstvima, i dozvolio vojnim uspjesima da mu diktiraju ratne

ciljeve. Uz naizgled totalnu vojnu pobjedu, izdiktirao je Holandezima uslove mira koji bijahu

okrutni i nepomirljivo osvetniki koliko ikoji koje su evropske sile nametale jedne drugima u toku

svojih istorija kao nacij-drav (Simon Schama). Znaili su teritorijalno, finansijsko, ekonomsko,

vjersko i vojno podjarmljivanje. Kao podsjeanje svog potinjenog statusa, holandska delegacija

trebalo je da svake godine dolazi na podvorenje kralju, nosei medaljon sa slikovnom izrazom svog

kajanja, podreenosti i zahvalnosti to im je dozvoljeno da zadre makar trag svoje nezavisnosti. A

kao dodatno ponienje Holandezima, katedrala u Utrechtu bila je ponovo osveena za katoliko

bogosluenje, i prva se misa, uz odgovarajuu trijumfalistiku popmu, sluila tu poslije itavog

vijeka.

U ovoj se krizi holandsko vostvo nije naroito odlikovalo, iako je pobjeda na moru nad

zdruenim francuskim i engleskim mornaricama 6. juna pokazala da neprijatelji nisu nepobjedivi. Na

suvom, probijene su brane da se stvori odbrambena vodena linija sve od Muidena nadomak

Amsterdama pa do Gorcuma na rijeci Waal. Ali je raspoloenje u vijeima ostalo defetistiko, te bi

Ljudevit XIV lako mogao obezbijediti predaju da se puk holandskih gradova nije digao da trai

otpor i imenovanje Vilima Oranskog da ga predvodi. Vilim je proglaen statholderom Zelandije i

Holandije 2. odnosno 3. jula. Iako je rat tekao nepovoljno za nerednih par mjeseci, prekretnica je

ipak uinjena. I ne samo za Holandsku republiku: prvi je put jedna znaajna evropska drava dola u

posjed vladaru sa potrebnom inteligencijom, odlunou i resursima da zadri francuskog dina.

Ovo je jedna od velikih ta-bi-bilo-da-je-bilo u istoriji. Ako je Jonathan Israel u pravu u svom sudu

5 Lotharingia je latinsko i njemako ime za region danas poznatiji pod francuskim imenom Lorena, Lorraine. Ovdje e pridjev lotarinki biti upotrebljavan za prezime vladajue porodice Lorene, dok je, radi jasnoe, dananji francuski naziv pretpostavljen obliku Lotaringija koji bi zahtijevalo doslovno poslovenjivanje imen vladar i zemalja.

7

da se vodena linija mogla lako prijei dvije nedjelje poto je poplavila jer je suvo ljeto snizilo

vodostaje, konano napredovanje Francuza moglo je dovesti do trajnog podjarmljivanja Holandske

republike, njene mornarice, trgovine i prekomorskog carstva.

Ovako, Vilim III sada je mogao da se okoristi sve povoljnijom diplomatskom situacijom, dok su

neumjereni francuski zahtjevi navodili paniju i njemake knezove da se pitaju da nee oni sami biti

na Ljudevitovoj meti kad jednom potpuno pobijedi Holandeze. Potkraj 1672, Frederik Vilim

Brandenburki (ujak Vilima III) i car Leopold poslae trupe na Rajnu da podstaknu obuzdavanje. A

30. avgusta 1673. panija i Habsburka monarhija pridruili su se Holandezima i izgnanom

lorenskom vojvodi u novoj koaliciji. Ljudevit je sada morao raspriti svoj ratni napor na zapadu i

jugu. Do kraja godine, napustio je najvei dio Holandske republike i ratovao uglavom u panjolskoj

Nizozemskoj, Porajnju i Franche-Comtji, da ne pominjemo Mediteran. Na svim pozornicama

Francuzi su nadgornjali, to se oitovalo u trima posebnim mirovnim ugovorima od avgusta 1678 do

februara 1679: Nijmegenskom miru (po kom se obino skupno i naziva ovaj umir), Saint-

Germainski mir od juna 1679. i Mir iz Fontainebleaua [Fonteneblo] od novembra 1679. Holandezi

su najbolje proli; povraaj na predratni status quo, pride uz uklanjanje kaznenih francuskih tarifa,

predstavljao je relativan trijumf. Kao to smo vidjeli, najvie su sree imali veani, zadravi najvei

dio svojih njemakih posjeda uprkos grdnom porazu koji im je Brandenburg nanio. Otud su

Brandenburgeri bili najnezadovoljnija strana. Status quo ante bellum u osnovi je bio obnovljen u

Njemakoj, poto su Francuzi vratili Philippsburg ali dobili Freiburg u Breisgauu. Najgore su proli

panjolci, izgubivi Franche-Comtju (a tako i kontrolu nad panjolskim putem koji je vodio iz

Italije u Nizozemsku), Artois i esnaest utvrenih gradova u Flandriji.

Ako Ljudevitu XIV i nije polo za rukom da ponizi i podijeli Holandsku republiku, nesumnjivo je

uspio u jaanju francuske bezbjednosti na sjeveru i istoku, na tetu panjolaca. To nije bilo neznatno.

Treba imati na umu da je Pariz bio na samo 90 milja (150 kilometara) od panjolskog Cambraia

[Kambre] kad je Ljudevit poeo pomijerati granicu. No predstaviti na ovaj nain Ljudevitov

ogranieni uspjeh iz Nijmegena znai implicirati da je Ljudevit rat otpoeo i sa kakvim ratnim ciljem.

No se i njegovi najskloniji biografi (Franois Bluche, na primjer) slau da je najsnaniji motiv za rat

protiv Holandeza bila prosta e za slavom (gloire). Ljudevit je sam bio prilino iskren kad je govorio

o svojoj odluci da krene u rat 1672:

Neu pokuavati da se opravdam. Ambicija i tjeranje slave uvijek su oprostivi jednom knezu, a

napose mladom knezu tako milovanom od Fortune kakav ja bijah... Kralj se nikada ne smije sramiti

to ite ugled i ast, jer je to dobro koje se mora neprestano i strasno udjeti, i koje samo moe bolje

obezbijediti uspjeh naih nakana no ikoja druga stvar. Glas je esto uinkovitiji no najsilnije vojske.

Svi su osvajai vie dobili po svom glasu no po svom mau.

Ovaj potonji epigram nagovjetava da je Ljudevit shvatao da je nain na koji su njegove pobjede

predstavljene vaniji no same pobjede. Zacijelo je zato toliko vremena i novca prosuto na

predstavljanje Kralja Sunca kao nepobjedivog ratnika. Ljudevitov zvanini slikar za bitke, Adam

Frans van der Meulen, pratio ga je po kampanja da bi nainio potrebne skice koje e se poslije

8

razraditi u slike ili crtee za gobelinske tapiserije6. Kao naroito dobar primjer ovomu moe posluiti

predstava Ljudevita i njegove vojske tokom prelaska Rajne kod Tolhuysa 12. juna 1672, to je u

stvarnosti bila vjeba u premoavanju bez ikakvog neprijateljskog otpora, ali hiperbolino slavljena

od Bossueta [Bosije] kao udo ovoga vijeka i ivota Ljudevita Velikog. Ve smo pomenuli

uvredljivo trijumfalistiku ikonografiju u Versaillesu, dobar dio koje potie upravo iz epizoda

Holandskog rata. Nije bilo neophodno posjetiti samu palatu, jer su se Ljudevitovi propagandisti

postarali da se gravure fresaka, slika i svih drugih vojnih prizorenja rasture nadaleko i nairoko. Kao

dobar primjer moe posluiti zauzee Maastrichta [Mastriht] 1673. koje je dalo povod za jednu od

najnezaboravnijih predsava kralja: sliku Pierrea Mignarda [Pjer Minjar] poznatu jednostavno kao

Ljudevit XIV kod Maastrichta, mada slika izaziva da joj se priije podnaslov Hibris. Na svim ovim

predstavama, Ljudevit je prikazan kao mlad, snaan, bodar, zgodan, dominantan i obino na

propinjuem ratnom konju kojim lako upravlja. Meu ostalim medijima upotrijebljenim u svrhu

objave svijetu o najveem trijumfu najveeg kralja najvee nacije bijahu medalje, baleti, slavoluci,

stihovi i pozorine predstave. Sa lagodnim bezobzirom spram kompromisne prirode nijmegenskog

umira koji je rat priveo kraju, Corneille pie: Tek to si ti prozborio i uslijedio je mir, koji je cijeli

svijet ubijedio u tvoju svemo.

Ne iznenauje to su ovi trijumfalistiki izlivi izazvali prigodno ogorenu reakciju kod onih na

poraenoj starni. U Holandskoj republici, propagandisti su se vratili rairenim slikama i metaforama

iz svog osamdesetgodinjeg rata protiv panaca da bi napali ovog novog i jo opasnijeg neprijatelja.

Ljudevit XIV prikazivan je u pamfletima kao kakav starozavjetni tirjanin poput Navuhodonosora,

idolopokloniki car Vavilona koji vriti Ubijaj, ubijaj, jer je lov dobar dok nebo gori a zemlja bljuje

dim. Prie o panjolskim zvjerstvimapljaki, paleu, ikonoklazmu, svetogru, muenju, sakaenju,

silovanju (napose sasvim mladih i sasvih starih), ubijanjuprepriane su sa Francuzima kao

zlikovcima i stvorile novu crnu legendu 7 . Ma kako pretjerane bile ovakve pisane i slikovne

predstave, stvarnost je bila dovoljno stravina da im obezbijedi vjerodostojnost i trajanje. Kako je

demonizovanje panjolaca pothranjivalo generacije Holandeza da istraju u dugom ratu za

nezavisnost, tako su sjeanja na invaziju i okupaciju 1672-3. podgrijevala frankofobiju u narednih

generacija.

Isto se moe rei o suvremenim dogaajima u Svetom Rimskom Carstvu. I ovdje je predstava o

Ljudevitu XIV kao biu gnjevnoga Boga revnosno irena, pogotovo poto je Turenne namjerno

opustoio Palatinat pri povlaenju 1674. kao upozorenje ostalim njemakim knezovima. Na ovo se

gledalo kao na posebno odvratan dodatak ratovanju s obzirom da nije predstavljalo samoinicijativno

djelovanje pojedinanih vojnika nego je injeno sistematski po nareenjima komandujueg generala.

6 Od prezimena francuske bojadijske porodice Gobelin [Goblen] koja se specijalizirala u proizvodnji tapiserija potie i naa istozvuna rije. Jean-Baptiste Colbert otkupio je njihovu porodinu radionicu i pretvorio je u kraljevsku tvornicu tapiserija, koja predstavlja jedan od prvih primjera dravne industrijske proizvodnje. 7 Crna legenda naziva se diskurs stvoren za panjolske hegemonije Evropom u XV i XVI vijeku napose u protestantskim zemljama, koji naglaava mranjatvo, okrutnost i vjerski fanatizam panjolske vlasti u Evropi i njenim

prekomorskim posjedima. Ta antikatolika predrasuda, iako istorijski jednostrana, nalazi izraz i u popularnoj kulturi naeg vremena u filmovima poput Elizabeth: The Golden Age.

9

Uvrijeeni elektor Karlo Ljudevit 8 obznanio je da smatra Ljudevita XIV lino odgovornim za

objesno ponitenje tolikih godina mune obnove nakon uasa Tridesetogodinjeg rata. Kao i u

Holandskoj republici, Francuska je sada zamijenila paniju kao njemaki neprijatelj broj jedan,

predstavljena kao otjelovljenje tiranije, koja cvjeta samo zato to nesmiljeno izrabljuje sopstveni

narod. Ljudevit XIV predstavljan je kao Veliki Turin 9 u savezu sa nevjernicima radi

podjarmljivanja bogobojaznih Hriana u svom demonskom pregnuu ka univerzalnoj monarhiji.

Sve nizozemske prie o zvjerstvima prenoene su i po Njemakoj, vjerovatno iz istih dobrih razloga.

Sljedei ivopisni izvod daje uvjerljiv utisak o retorici kojom su se pamfletisti sluili:

avolski francuski krvnici kao krvoedne turske ubojice muili su, klali, stratili, zlostavljali, razvlaili,

rastezali, povreivali, davili, izvrtali paleve, cijepali, guili, egli, prili, palili, smicali, nabijali na kolac,

mlatili, tukli, rasparali, otvarali utrobice, lomili na toku, etvorili, trgali na dvoje, sakatili, sjekli, komatili,

rezali, vjeali, utapali, udarali, muketali, ubadali, vadili oi sirotom, zlosretnom i nedunom narodu

Gornje i Donje Njemake bez razlike.

Neprestano i pojaano slavljenje Ljudevita XIV kao ekia Njemaca tokom 70-ih godina XVII vijeka

samo je osnailo ovaj stereotip. Primjerice, poslije Turenneove pobjede kod Trkheima [Tirkhajm] u

Alsaceu u januaru 1675. koja je primorala poveu carsku vojsku na povlaenje na desnu obalu Rajne,

Ljudevit XIV izdao je medalju sa natpisom Sexaginta milia Germanorum ultra Rhenum pulsa

(ezdeset hiljada Njemaca potisnuto preko Rajne). Reprezentaciona kultura stvorena u ovom

periodu, koja je svoj vrhunac doivjela u Versaillesu, zasigurno je postigla svoj cilj uveanja

Ljudevitove slave (gloire), ali po cijenu ne samo podsticanja njemakog nacionalizma nego i njegovog

frankofobnog usmjeravanja. ak je i Habsburg Leopold I, njemaki car, vidio u njemu sredstvo

kojim se mogao okoristiti. Tako je 1673. pozvao njemake knezove da se skupe kao lojalne

patriote u odbranu Carstva i slobode njemake nacije.

Mir postignut 1678-9. predstavljao je umnogom samo primirje; uistinu, da prilagodimo

Clausewitza, moglo bi se rei da je za Ljudevita mir predstavljao nastavak rata drugim sredstvima. Ta

su sredstva sad bila ujedinjenja (runions). To bijae izrazito sloen proces koji ne treba da nas

mnogo zadrava. U osnovi, Ljudevit je traio da, ukoliko bi se ustanovilo da bilo koji od njegovih

novih posjeda nosi sobom feude, vladari ovih potonjih budu sazvani na podvorenje svom novom

suverenu. Izostanak je bio kanjavan ujedinjenjem sa Francuskom. Ovako je izmeu 1680. i 1684.

anektirna znatna teritorija na sjevernim i istonim granicama, ukljuujui najvei dio Luksemburga,

Alsacea, Monbliarda i vojvodine Zweibrcken [Cvajbriken]. Najsenzacionalnija meu ovim

zaplijenama bijae okupacija Strassburga 1681, gdje je velika katedrala vraena Katolikoj crkvi.

Suvino je rei da je Ljudevitov trijumfalni ulazak u svoj novi posjed bio dobro razglaen putem

8 Karlo I Ljudevit Wittelsbach (1617-18), elektor palatinski i sestri engleskog kralja Karla I. Po pobjedi parlamentaraca protiv kralja u engleskom graanskom ratu, stao na njihovu stranu (vjerovatno se nadajui engleskoj kruni), iako mu je

brat Rupert bio jedan od voa kraljevskih snaga (sa kojim je kao mladi pozirao za prelijep van Dyckov portret), to ga je

doivotno posvadilo sa ujakom. Kao palatinski elektor, sve do 1673. vodio profrancusku spoljnu politiku, i udao svoju ki Jelisavetu Karlotu za Ljudevitovog brata Filipa 1671. Njegov ivotopis moe posluiti kao ilustracija prepletenosti

politikog i dinastikog u smutnom XVII stoljeu. 9 Velikim Turinom nazivan je jo Mehmed II Osvaja da bi se razlikovao od seldukog sultana u Ikoniju (danas Konya), zvanog Mali Turin; nadimak se vremenom poeo upotrebljavati ne samo na Mehmedove nasljednike nego i da da oznai cijelu osmansku imperiju.

10

raznih medija. Najsloenija gravura ovog dogaaja nosila je naptis Kralj u zboru arbitar mira i rata.

Uistinu, bijae to pokazatelj dominantne pozicije Francuske iza mirovnih ugovora iz 1678-9. to je

Ljudevit mogao uiniti sve ovo bez izazivanja velikog rata. Bilo je sukoba sa pancima u

Luksemburgu 1681-2, ali su Austrijanci bili prezauzeti turskom invazijom koja e dovesti do opsade

Bea 1683. Avgusta 1684. Leopold I prihvatio je u Regensburgu primirje na trideset godina, po

kojem je Ljudevit zadrao Strassburg i sve teritorije ujedinjene sve do i ukljuujui 1681.

PROPAST I PAD FRANCUSKE HEGEMONIJE

Godina 1683. predstavlja najviu taku francuske hegemonije u Evropi. Ni pae ne zalaje u Evropi

bez dopusta naeg kralja, hibristiki se hvalisao jedan francuski diplomata. Ima dobrihako ne i

nepobitnihdokaza da se Ljudevit nadao (i oekivao) da e Turci poraziti Austrijance, uzeti Be i

anektirati Habsburku monarhiju. Ovo bi mu omoguilo da istupi kao zatonik Hrianstva i, jo

odreenije, jedini mogui branitelj Svetog Rimskog Carstva. Ohrabrivao je Turke da otponu

invaziju, odvraao Poljake od intervencije i odbio papin poziv na ujedinjenje oko Hrianske stvari,

pozivajui se na to da krstaki pohodi vie nisu u modi i da ne eli da rizikuje francuske trgovake

interese na Levantu. Kroz dogovore sa elektorima Saksonije, Bavarske, Brandenburga i Klna ve je

bio utro put svom izboru, ili lana svoje kue, za sljedeeg Svetog Rimskog Carstva.

No mu nee biti. Jovan Sobieski jeste poveo vojsku na jug, Turci bjehu poraeni, Leopold I

izaao je kao zatonik Hrianstva i Svetog Rimskog Carstva, a Leopoldov sin Josif bio je izabran za

kralja Rimljana, ime mu je garantovano nasljee carske krune. Dio Ljudevitovog odgovora bilo je

da zlostavlja hugenote ne li ih povratio pravoj vjeri, te zatim, 1685, da opozove Nanteski edikt, koji

je protestantima bio dozvolio slobodu vjeroispovijesti. Uprkos zabrani iseljavanja, oko dvjesta

pedeset hiljada izbjeglica pobijala je Ljudevitovu tvrdnju o uspjehu nasilnog preobraenja.

Protestantska Evropa bila je zgroena. Izgledalo je da Ljudevit ne juri samo univerzalnu monarhiju

nego i vjersku diktaturu. Ono to je uradio protestantima u svojoj zemlji, lako bi mogao uraditi

njihovim suvjernicima izvan nje. U najmanju ruku, moe se rei da je olakao posao ratohukaima u

sklapanju antifrancuske koalicije. U Brandenburgu, Frederik Vilim zvani Veliki elektor napustio je

svoj dugotrajni savez sa Ljudevitom. Jo znaajnije, u Holandskoj republici, Vilimu III bilo je mnogo

lake da privoli holandske gradove na odluniju politiku. Engleski poslanik zabiljeio je u oktobru

1685. da poinju sve glasnije vikati protiv postupanja prema protestantima u Francuskoj, te e se

dan pokore i posta narediti po svim provincijama povodom tih progona. Povici gnuanja i osude

samo su pojaani prilivom ezdeset hiljada francuskih izbjeglica u Republiku. U avgustu 1687.

Holandezi su faktiki derogirali komercijalne odredbe Nijmegenskog mira i nastavili trgovaki rat sa

Francuskom. U ljeto 1688, francuski poslanik izvjetavao je da su Holandezi ubijeeni da Ljudevit

nastoji da uniti njihovu religiju i posebno njihovu trgovinu. A roenje zdravog mukog djeteta

Jakovu II Engleskom 10. juna 1688. ne samo da je slomilo nade da e ga naslijediti ki Marija i njen

11

suprug Vilim III 10 , nego i oivjelo sablast trajno katolike Engleske ujedinjene sa agresivno

katolikom Francuskom. Te kad su nedugo zatim sedmorica besmrtnih engleskih velmoa pozvala

Vilima da ih oslobodi od jakobitskog jarma, ovaj je mogao dobiti podrku holandskih Stalea, bez

koje ne bi mogao nita. Francusko upozorenje da bi holandsko iskrcavanje u Englesku bilo smatrano

objavom rata ignorisano je.

Ovo je oznailo poetak Drugog stogodinjeg rata, koji e se okonati na ratitu Waterlooa sto

dvadeset jednu godinu potom. Prvom fazom rata dominirali su Jakovljevi pokuaji da povrati

prijesto koji je tako naglo izgubio u novembru 1688. Odluujua bitna voena je u Irskoj na rijeci

Boyni sjeverno od Dublina 12. jula 1690, gdje su Vilimove multinacionalne snage porazile Jakovljeve

francuske i irske trupe. Meu rtvama bio je i Frederick Schomberg, nekad maral u vojsci Ljudevita

XIV, koga je odbijanje da se odrekne svoje protestantske vjere potjeralo u izgnanstvo i slubu Vilima

III, koji ga je uinio vojvodom u plemstvu Engleske. U meuvremenu, Ljudevit XIV upustio se u

to je on vjerovao da e biti kratak rat na Rajni no to e prerasti u svjetski rat od devet godina,

poznat pod raznim imenima: Devetogodinji rat, Desetogodinji rat, Rat Lige augsburke i Rat

Velike alijanse.

Krajem 80-ih godina XVII vijeka, Ljudevita su sve vie uznemiravali neprekidni uspjesi

habsburkog cara Leopolda I na istoku. Budim je 2. septembra 1686. pao pred austrijskim naletom,

poslije sto etrdeset pet godina turske vlasti; 12. avgusta sljedee godine, turski protivnapad slomila

je austrijska vojska pod zapovjednitvom kneza Karla Lotarinkog na Mohcsu [Moha] na

Dunavuuz trideset hiljada poginulih Turakapobjeda utom slaa to se na tom istom mjestu

1526. odvila bitka kojom je poelo tursko gospodstvo nad Ugarskom; k tomu, Transilvanija je 1687.

priznala austrijski suverenitet; 1688. maarski sabor priznao je Leopoldovog sina Josifa kao

nasljednika maarskog prijestola; a 6. septembra Beograd je pao pred carskom vojskom pod

zapovjednitvom bavarskog elektora. Sad kad je austrijski uticaj bio rairen do duboko u Balkan, a

Turci poraeni za doglednu budunost, Ljudevit je mogao razlono oekivati da e se Leopold

okrenuti na zapad i traiti odmazdu za ujedinjenja. Takav korak pripremljen je diplomatski 1686.

kroz ligu koju su u Augsburgu formirale Austrija, panija, vedska i nekoliko njemakih knezova.

Ljudevit je sada poinio ono to e John Lynn nazvati velikom grekom u raunici. Vjerovao

je da e, Vilim III budui zauzet dogaajima u Engleskoj, a gotovo siguran da e ovaj tamo stradati,

kratka odsjena kampanja zastraivanja na Rajni biti dovoljna da privoli cara i njemake knezove da

primirje dogovoreno u Regensburgu 1684. pretvore u trajno rjeenje. Na kraju, zadesilo ga je najgore

u oba scenarija. Njegov potez na istoku dao je Vilimu III prostora na zapadu, gdje ne samo da nije

stradao nego je do kraja godine uspio da zbaci Jakova II, dok se njegov planirani blitzkrieg pretvorio

u dugotrajni rat iznurivanja. Ispratiti sve njegove zaplete i preokrete uzelo bi nam cijelo ovo

poglavlje. No je, meutim, potrebno izdvojiti jednu njegovu naopaku stranu. Manifestom of 24.

septembra 1688. u kom su oglaeni francuski ratni ciljevi istaknuta je njihova umjerenost. Sve to je

Ljudevit traio, tvrdilo se u manifestu, bilo je formalno priznanje ujedinjenj, kompenzacija za

10 Holandski statholder Vilim III bio je protestantski sestri engleskih kraljeva Karla II i Jakova II (od kojih se prvi se na samrti a drugi za ivota preobratio na katolianstvo), oenjen kerju ovog potonjeg Marijom, svojom sestrom od tetke.

12

odricanje od francuskih potraivanja na Palatinat (koji je upravo naslijedila bona grana

Wittelsbach11), te da uini protest protiv izbora Josifa Klementa Bavarskog za klnskog elektora.

Ovo samo po sebi nije predstavljao neiskren saetak francuskih ambicija. Francuska politika i

strategija mogu se zaista opisati kao defanzivne od ove take. Ali sredstva kojima ih je trebalo slijediti

bila su sasvim druga stvar. Ista zvjerska taktika sprene zemlje usvojena tokom Holandskog rata

upotrijebljena je opet, ali pojaana desetostruko. Dvojica ljudi odgovorna za savjetovanje Ljudevita o

vojnim politikamamarkiz od Chamlaya [amle] i markiz od Louvoisa [Luvoa]nagovorili su ga da

odobri fiziko unitenje zapadne Njemake na takvoj razini da e iza njega ostati tampon-zona

pustoi. K tomu, vjerovali su, ostali knezovi bie toliko ustravljeni da nee pruiti nikakav otpor

francuskim zahtjevima. Na samom poetku kampanje, Louvois je naloio generalu Montclairu da

sistematski hara Wrttemberg [Virtemberg], dok je Chamlay predlagao da se ide i dalje. Tako svom

kolegi u pismu od 27. oktobra 1688. veli: Usuujem se da Vam predloim neto to moda nee

biti po Vaem ukusu: ja bih, dan poto uzmemo Mannheim [u Palatinatu], grad predao mau i

preorao. Mannheim je uistinu sravnjen sa zemljom poput polja (Chamlay) sljedeeg marta. Kad

su stanovnici odbili da sudjeluju u unitavanju sopstvenih domova, seljaci su konskribovani da

umjesto njih obave posao. Ova je politika nareena sa samog vrha, kao to Louvois otkriva u pismu

Montclairu od 18. decembra 1688: Njegovo velianstvo preporuuje da u potpunosti unitite mjesta

kroz koja proete gornjim i donjim tokom Neckara tako da neprijatelj, ne nalazei tu hrane i

namirnica, nee pokuati da nam se priblii. Kralj je dao svoje izriito odobrenje Louvoisovom

spisku zajednica oznaenih za unitenje, izuzimajui samo neka vjerska zdanja.

O ovom se grozobnom procesu obino govori kao o pohari Palatinata, mada je on obuhvatio

mnogo iri pojas njemake teritorije na objema obalama Rajne. Dvadesetak znatnih gradova bilo je

uniteno, ukljuujui Bingen, Oppenheim, Worms i Speyer [pajer], i nebrojena sela. Oekivano,

otpor i odmazda nesretnih mjetana izazvala je drugi, slabije organizovan ali jo straniji talas

zvjerstava. Heidelberg je odreen za unitenje u martu 1689, ali su se preduzimljivi stanovnici

pripremili za gaenje poara, tako da je samo oko deseti dio grada izgorio. Ali zalud; jer su se

Francuzi vratili 1693. i ovaj put zavrili posao. A onda su oglasili svoj podvig izdajui medalju sa

motom Heidelberga deleta (Zbrisani Heidelberg), parafrazirajui tako zahtjev kojim je Katon

zavravao svaki svoj govor u rimskom senatu: Ceterum censeo Carthaginem esse delendam

(Uostalom mislim da Kartaginu treba zbrisati). Suvino je rei da su oni na poraenoj strani

uzvratili bujicom pamfleta i slikovnih predstava u kojima su biljeili francuska varvarstva i pozivali

na osvetu. Upravo iz ove epizode datira njemaka demonizacija Francuske kao svog nasljednog

neprijatelja (Erbfeind), i rabljena je, na primjer, od Leoploda I u njegovom podnesku Reichstagu 1689.

kojim je Sveto Rimsko Carstvo objavilo rat: Njemci, oruajte se protiv Francuske... svi Njemci,

katolici i nekatolici jednako, zdruenih srdaca, imua i oruja. Ovo nije vie bio rat protiv Ljudevita

XIV i njegovih vojski, nego rat Njemaca protiv Francuza. avolska slika Francuz imala je sigurnu

budunost. Da su dogaaji iz 1689. ostali snano u njemakom kolektivnom sjeanju pokazuje

njihova stogodinjica, upriliena neposredno pred pad Bastille, koja je propraena bujicom pamfleta.

11 Francuska potraivanja u odnosu na Palatinat bila su zasnovana na ve pominjani brak Ljudevitovog brata Filipa i Jelisavete Karlote, keri palatinskog elektora Karla I Ljudevita.

13

Putujui Porajnjem sredinom 1770-ih, John Moore zapisao je o pohari Palatinata: pojedinosti tog

alosnog pozorja prenoeni su s oca na sina, i seljatvo ove zemlje jo uvijek o njima govori sa

uasom, i do dananjeg dana prezire francusku naciju.

U ratu protiv vojnik Francuzi su postigli isti uspjeh koji su uivali protiv civila, makar na suhu, i

etirima glavnim pozornicama rata u panskoj Nizozemskoj, Porajnju, sjevernoj Italiji i Kataloniji.

Rat se pretvorio u sumorno ponavljanje neodsudnih bitaka, opsada, manevara i protivmanevara, u

prepriavanju koji samo najposveeniji vojni istoriar moe nai zadovoljstvo. U tom se trenutku

dvostruka niska utvrenja oko sjeverne i istone granice Francuske, sagraena od Vaubana, pokazala

svoju kov. Dovoljno je rei da je do 1693. postalo jasno da nijedna strana nee moi zadati zavrni

udarac drugoj, te da e do neke vrste kompromisa morati doi diplomatskim putem. Rat je samo u

jednom bio odluuju, ali je to bilo od velikog znaaja. Bitka na Boyni zaista jeste oznaila kraj

pokuaju Jakova II da nametne katoliki i apsolutistiki reim Engleskoj, i zaista jeste vodila

nametanju protestantske prevlasti Irskoj te eksproprijaciji njenih katolikih zemljoposjednika. Preko

mora u Londonu, Englezi su razvijali politike, administrativne i, iznad svega, finansijske ustanove

koje e im omoguiti da nadoknade svoju demografsku slabost u razraunavanju sa francuskom

prijetnjom, osnivajui Nacionalni dug 1693. i Englesku banku 1694. Upravo su ovih godina udareni

temelji engleske vojno-fiskalne drave. Zbog Ljudevitove opredijeljenosti za jakobitsku

restauraciju, anglo-francusko neprijateljstvo postalo je aksiom evropskog sistema drava koliko i

franko-holandsko i franko-habsburko.

U mirovnim pregovarima, Ljudevitu su vema valjale meusobne zavisti i ogorenosti koje su

prirodno cvjetale meu neprijateljskom velikom koalicijom poslije toliko godina neodluujueg

ratovanja. Prvi koji je pukao bio je savojski vojvoda, izvuen iz rata velikodunim mirovnim

uslovima separatnog Torinskog mira od 28. avgusta 1696. To je nagnalo Austrijance i pance da

zakljue primirje u Italiji radi zatite svojih opasno izloenih tamonjih pozicija, to je Francuzima

omoguilo da premjeste trideset hiljada vojnika u ono to e postati glavno ratie u Nizozemskoj.

Ovaj dodatni pritisak pojaao je rijeenost Vilima III da zakljui rat. Nije se mnogo razmiljao da

napusti svoje austrijske saveznike, jer je Leopold svoju panju i resurse najvema posvetio ratu sa

Turcima n istoku. Sve ratne strane, suvino je dodati u ovoj fazi rata, do sada su bile tako iscrpljene

finansijski i ekonomski da su bile pod pritiskom svojih dugotrpeljivih podanika da se umire. Kad je

Ljudevit XIV pristao da proguta gorku pilulu priznavanja Vilima III za engleskog kralja, neophodni

ugovori potpisani su u Rijswijku [Rejsvejk] u septembru i oktobru 1697. Francuska je zadrala Alsace

i Strassburg, ali je bila primorana da se odrekne ostalih ujedinjenih teritorija i rajnskih utvrda, da

povrati Lorenu njenom vojvodi i da evakuie teritoriju osvojenu u paniji. Iako nije bilo oigledno u

to vrijeme, priznanje francuskog suvereniteta nad ostrvom Svetog Dominika [Saint Domingue] u

Karibima otvorilo je put razvoju najunosnijeg eernog ostrva u regionu.

Je li sve ovo predstavljalo francusku pobjedu? Markiz od Dangeaua [Dano] nije imamo nikakvih

sumnji u tom pogledu: Kralj je dao mir Evropi pod uslovima koje je sam htio da nametne. On je

bio gospodar, i svi njegovi neprijatelji priznali su to i nisu se mogli suzdrati da se ne dive i da ga ne

hvale sa njegove umjerenosti. Alsace su i Strassburg jo vre pridrueni Francuskoj, ali da li je to

14

dovoljno da opravda devet godina uasno skupog ratovanja bila je druga stvar. Derek McKay dao je

saetak doivljaja rata u Francuskoj koji sugerie da je Dangeau priao u prazno: Mir je bio vema

nepopularan u Francuskoj, gdje su ljudi teko shvatali zato je Francuska morala vratiti teritorije ako

nije bila vojno poraena. I Leopold I bio je nezadovoljan, jer nije uspio da Francusku vrati u

granice iz 1648, ali se makar mogao utjeiti svojim neprekinutim uspjesima na istoku. Jedanaestog

septembra 1697. tj. devet dana prije prvog Rijswijkog ugovora, austrijska armija od oko pedeset

hiljada ljudi, pod zapovjednitvom kneza Eugena Savojskog, porazila je dvostruko brojniju tursku

vojsku predvoenu samim sultanom Mustafom III, kod Zente u sredinjoj Ugarskoj. Tako potpuna

bijae ta pobjedanajpotpunija moda u istoriji evropskog ratovanjada je faktiki okonala

vjekovnu borbu Habsburga i Turaka za prevlast nad Ugarskom. Karlovakim mirom od januara

1699, Turci su prepustili Transilvaniju i svu Ugarsku osim Temivarskog banata. Kao pokazatelj

njene odsudne prirode jeste i injenica da je ovo bio prvi put da su Turci pristali na sklapanje mira, a

ne tek primirja, sa nemuslimanskom silom. U naredna dva vijeka, Maarska e se pokazati trnom u

austrijskom mesu, ali njena gola veliinajer ona bijae mnogo prostranija no istoimena dananja

dravaznaila je da su austrijski Habsburzi konano izali iz sijenke starije panske grane porodice,

i postali istinska velika evropska sila sami za sebe.

Devetogodinji rat nesumnjivo jeste znaio okretanje Ljudevita XIV k defanzivnijoj strategiji.

Iznenadna smrt glavnog ratohukaa Louvoisa 1691. moda je doprinijela ovomu, kao i Ljudevitova

poodmakla dobsad je bio u svojim pedesetim i zalazio u starost po mjerilima onog vremena.

Tokom ranijih faza rata jo uvijek je lino vodio vojsku, kao to su njegovi ratni umjetnici priljeno

biljeili, a najraskonije Jean-Baptiste Martin [an-Batist Marten] u svojoj slici Ljudevita gdje upravlja

opsadom Namura 1692. No ovo bijae Ljudevitova labudova pjesma, jer je ve sljedee godine

formalno obznanio da vie nee lino zapovijedati vojskama. Ako je njegova mladalaka udnja za

gloire sada bila zadovoljena, njegova briga o tjeranju interesa bourbonske kue gorjela je nesmanjeno.

Ovo pokazuju njegovi postupci povodom odavno gnjijue no sada kritino pitanje panskog

nasljea. Iako je Karlo II iznenadio svakog poivjev toliko dugo, krajem 1690-ih postajalo je jasno da

nee jo dugo trajati. Ovo odve pojednostavljeno porodino stablo otkriva suprotstavljene interese

francuskih Bourbona i austrijskih Habsburga. 12 Kako nijedna strana nije mogla trpjeti da cijelo

pansko nasljee poe ovoj drugoj, a obje budui udne da izbjegnu jo jedan veliki rat poslije

napor Devetogodinjeg, oigledno rjeenje bilo je da se dogovore o podjeli. Prvi takav ugovor,

potpisan 1698, naizgled je iznaao ostvarljivi kompromis dodjeljujui lavovski diosamu paniju,

panjolsku Nizozemsku i kolonijalno carstvojednom od brojnih prapraunuka Filipa III

panjolskog, Josifu Ferdinandu Bavarskom. Francuska bi dobila Napulj, Siciliju i neke utvrde u

Toskani, dok bi austrijski Habsburzi dobili Milansku vojvodinu. Na nesreu, bavarski princ umro je

sljedee godine. Pokuaji da se postigne novi kompromis propali su kako su se dvojica glavnih

trailaca sve tvrdoglavije drali svojih zahtjeva. Prvo su Austrijanci odbili da razmotre dogovor

postignut izmeu Francuske i pomorskih sila koji bi Leopoldovom mlaem sinu, nadvojvodi Karlu,

dao cijelo pansko nasljee izuzev italijanske posjede, smatrajui da treba da im pripadne sve. Po

12 Prva meu trima slikama na sljedeoj stranici preuzeta je iz Blanningove knjige. Na drugoj je prikazano isto porodino stablo, a trea prikazuje porodino stablo Karla II.

15

16

ovom planu, Francuska se nadala da e dobiti Lorenu i Savoju u zamjenu za Milano i Napulj. Kad je

Karlo II umro 1. novembra 1700, bio je Ljudevitov red da odbije kompormis. Pokojni Karlo II,

hotei prije svega da obezbijedi teritorijalnu cjelovitost svog carstva, ostavio je testament u kom sve

zavjetava Philippeu, vojvodi od Anjoua [Anu], praunuku Filipa IV i mlaem od dvojice unuka

Ljudevita XIV. Ljudevitu nije trebalo dugo da razmisli da li da se dri diobnog dogovora ve

postignutog sa Vilimom III iliva banque13. Bio je ohrabren za ovo potonje saznanjem da panjolski

poslanik koji je nosio ponudu, ako ga odbiju u Parizu, treba da produi pravo za Be i ponudi je

austrijskom kandidatu nadvojvodi Karlu. Novosti o smrti panskog kralja stigle su na francuski dvor

9. novembra; nedjelju kasnije, Ljudevit je anjoujskog vojvodu predstavio svom dvoru sa rijeima:

Gospodo, pred vama stoji kralj panije. Njegovo ga je roenje pozvalo njegovoj kruni; cijela ga je

nacija udjela i iskala mi ga bez odlaganja, a ja sam im sa zadovoljstvom uinio. To je volja neba.

Rat jo uvijek nije bio neizbjean. Iza Devetogodinjeg rata, nijedna od iznurenih ratnih strana

nije eljela da se zaleti u novi rat. I u Engleskoj i Holandskoj republici, Vilima III ograniavali su

ustavi koji su prepostavljali mir ratu. Austrijanci su imali dovoljno posla na istoku, ovladavajui

odgromne dobitke steene Karlovakim mirom i ivano iekujui predvidljivu reakciju Maar. Da

li se Ljudevitove slijdee akcije mogu smatrati nizom promaaja zavisi od toga kako ocjenjujemo

njegov ukupni cilj. Ako je njegova elja bila jednostavno da vidi svog unuka mirno namjetenog na

panskom prijestolu, onda je teko mogao nezgrapnije postupiti. Objavio je da, u naelu, novi kralj

panije moe postati i kralj Francuske ako starija bourbonska linija izumre; panija nije dobila samo

novog kralja nego i cijelu druinu francuskih strunjaka, ime je oglaen njen satelitski status;

francuske trupe poslate su da zauzmu panjolsku Nizozemsku i da istjeraju holandske garnizone iz

deset krajinih utvrda ustanovljenih dogovorom sa pancima 1692; novi kralj panije dao je

basnoslovno unosno pravo da snabdijeva panjolske kolonije robljemtzv. asientofrancuskim

trgovcima; a po smrti biveg kralja Jakova II u septembru 1701, Ljudevit je priznao njegovog sina

kao legitimnog kralja Engleske, kotske i Irske pod imenom Jakov III.

Sad je rat ve bio neizbjean. Uslijedio je za engleskom, holandskom i habsburkom objavom rata

Francuskoj 15. maja 1702. Poeo je Rat za pansko nasljee. Kampanje iz 1660-ih i 1670-godina

pokazale su, u vojnom smislu, Francuzi predominanti; kampanje iz 80-ih i 90-ih istog vijeka pokazale

su da su dvije strane postale manje vie ujednaene; kampanje iz 1700-ih pokazale su da su saveznici

postigli odluujuu vojnu prednost. To je dijelom bila posljedica superiornog komandnog kadra

saveznik. Poslije penzionisanja ili smrti trojice francuskih generala priznatih od vojnih istoriara po

njihovoj izvanrednoj sposobnostiCond je otiao 1674, Turenne 1675. i Luxembourg 1695

naredna se generacija pokazala otuno nepreduzimljiva, iako se Villars dokazao sposobnim za

uinkovito upravljanje u toku 1711-13.

Na drugoj strani, knez Eugen kod Austrijanaca i vojvoda od Marlborougha [Molbro] kod Engleza

iznova i iznova pokazivali su razinu bodrosti, preduzimljivosti i nasrtljivosti kakvoj njihovi protivnici

ne bjehu dorasli. Ironija je da je Eugen isprva iskao slubu u Ljudevita XIV. Tek poto je grubo

odbijen 1683, otiao je za Be, u najzgodniji as da ugrabi priliku koju je pruila turska opsada da se

13 Kartaki izraz koji znai igru na sve ili nita.

17

istakne u carskim oima. Nagraen za svoju izvanrednu slubu zapovjednitvom nad dragunskim

pukom, postao je feldmaral prije no je napunio tridesetu. Njegova meteorska karijera lijepo ilustruje

kosmopolitsku prirodu habsburke vojske; uistinu je nita ne moe bolje saeti no njegov trojezini

potpis Eugenio von Savoie. Njegova tri velika graditeljska projektazimska palata u starom dijelu Bea,

ljetnja palata Belvedere izvan Bea te njegova lovaka kua Schlosshofpruaju trodimenzionalno

svjedoanstvo o bogatstvima do kojih su mogli doi nadareni i sreni. Prialo se da je u Be stigao sa

samo dvadeset pet guldena u depu; kad je umro, ostavio je imetak od dvadeset pet miliona.

Ne najmanja meu Eugenovim vrlinama bijae njegova sposobnost da uspostavi dobre odnose sa

saveznikim zapovjednicima, pogotovo vojvodom od Marlborougha, komu pripada isto priznanje

diplomatskih vjetina. Njihov najvaniji zdrueni poduhvat bila je pobjeda kod Blenheima 13.

avgusta 1704, kad su porazili franko-bavarsku vojsku, uzimajui etrnaest hiljada zarobljenika,

ukljuujui i francuskog zapovjednika, grofa od Tallarda, uz dvadeset hiljada poginulih. Budui prva

velika kopnena pobjeda koju su Englezi (makar dijelom) dobili jo od Agincourta [Aenkur] prije tri

vijeka, njen su znaaj engleski istoriari konzistentno preuveliavali. No ipak, ako i nije Engleskoj

otvorila prolaz u moderni svijet, kako je tvrdio Marlboroughov potomak Winston Churchill, imala

je ogroman uticaj na tok Rata za pansko nasljee. Maarska i Transilvanija budui dignute na bunu,

postojala je svaka opasnost da Francuzi, potpomognuti svojim bavarskim saveznicima, prodru do

Bea i izbace Habsburku monarhiju iz rata. Blenheim je onemoguio takav moda odsudan potez,

pretvorio Bavarsku u austrijsku koloniju za trajanja rata i primorao Francuze da zauzmu

odbrambenu strategiju.

Saveznike pobjede uslijedile su jedna za drugom. Marlborough je tako 23. maja 1706. predvodei

ezdeset dvije hiljade saveznikih trupa porazio neznatno manju francusku vojsku pod vojvodom de

Villeroi [Vilroa] kod Ramilliesja [Ramiji], jugoistono od Bruxellesa u panjolskoj Nizozemskoj, te

ostatak ratne sezone proveo uzimajui jedan grad za drugim. Na italijanskom frontu, knez Eugen sa

austro-pijemontekom armijom porazio je 7. septembra vojvodu od Orlansa [Orlean] kod Torina,

iza ega su Francuzi potpisali konvenciju sljedeeg marta po kojoj su sasvim napustili Italiju. Nakon

neodluujueg ratovanja tokom 1707, Marlborough i Eugen zajedno su nanijeli teak poraz

Francuzima kod Oudenaardea 11. jula 1708, to je dovelo do osvajanja najveeg dijela panjolske

Nizozemske. Posljednja velika majstorska pobjeba bijae kod Malplaqueta pored Monsa 11.

septembra 1709, ali je dobijena po tako visokoj cijeni da se teko moe nazvati pobjedom. Kao to je

francuski zapovjednik, vojvoda de Villars, izvijestio svog kralja: ako nam Bog da milost da

izgubimo jo jednu slinu bitku, Vae velianstvo moe da rauna na unitenje svojih neprijatelja.

Poslije ove Pirove pobjede, rat je doao do svoje mrtve take. Francuske snage bjehu istjerane iz

sjeverne Italije i iz panjolske Nizozemske, ali saveznici nisu imali niti vojnog naina niti politike

volje da zadaju konani udarac francuskoj metropoli. U paniji, rat se pretvorio u prljavi graanski

sukob izmeu Kastilje, koja je podravala Filipa V, i Katalonije, Aragona i Valencije koje su

podravale nadvojvodu Karla, ni jedna ni druga strana ne budui sposobna da stekne odluujui

prednost. Sve strane u ratu nalazile su se na samom kraju svojih finansijskih i ljudskih resursa,

dobrim dijelom i zbog slabih etava te zbog jedne od najhladnijih zima u zabiljeenoj povijesti, 1708-

18

9. Mirovni pregovori ve bjehu prijeko potrebni, ali je toliko bilo u ulogu za toliko mnogo ljudi da je

trebalo mnogo vremena da zaponu a jo vie da se postigne dogovor. Vaan korak u pravom

smjeru nainjen je u Engleskoj tokom 1710, kada se kraljica Ana oslobodila svojih duumvira, grofa

od Godolphina i vojvode od Marlborougha (i njegove ene Sare), i raspisala izbore na kojima su

ubjedljivo pobijedili toryjevci. Obojica vodeih linosti u novoj administraciji, Robert Harley [Harli],

grof od Oxforda od 1711, i Henry St John [Sendon], vikont od Bolingbrokea [Bolingbruk] od 1712,

bjehu vema sklonjeni zavretku rata. Ovaj entuzijazam osnaen je iznenadnom smru cara Josifa I u

aprilu 1711, iza koga je ostao brat mu nadvojvoda Karlo kao jedini nasljednik. Ovo je stvorilo

izglede za habsburku dominaciju Evropom koja Engleskoj nije bila nita milija od one bourbonske

kojoj se tako dugo opirala.

Jednom kad su se engleski blagajnici rijeili za umir, njihovi saveznici nisu imali izbora no da ih

slijede, iako su napose Austrijanci to uinili vema sporo i nevoljno. Uistinu, oni su odbili da potpiu

Utrechtski mir koji su 11-12. aprila 1713. potpisale Engleska, Francuska, Holandska republika,

Savoja, Filip V panjolski, Portugalija i Prusija. Tek poto je Villars zauzeo Landau i Freiburg u

Breisgauu kasnije te godine, Austrijanci bjehu konano shvatili da ne mogu nita da dobiju i mnogo

da izgube ako nastave sami da ratuju. Te je zakljuen mir izmeu Francuske i Habsburke monarhije

7. marta 1714. u Rastattu. U osnovi, utrechtsko-rastattski umir predstavljao je novi dogovor o

podjeli. Ljudevit XIV obezbijedio je svoj primarni ratni cilj stekav meunarodno priznanje svog

unuka Filipa V za panjolskog kralja. Ali nije dolazilo u obzir da Filip ili iko od njegovih potomaka

naslijedi i francuski prijesto. Ovo nije bilo tek puko teoretsko pitanje, jer je izmeu aprila 1711. i

marta naredne godine niz nesrea u bourbonskoj kui odnio Ljudevitovog sina, unuka i najstarijeg

praunuka, ostavljajui samo jednog legitimnog nasljednika, roenog 1710. Utrechtski mir izriito je

naznaio da e u sluaju izumiranja starije grane francuski prijesto naslijediti potomci Ljudevitovog

brata vojvode od Orlansa. K tomu, Filip V nije naslijedio itavo pansko nasljee, no samo smu

paniju u njene prekomorske posjede, i bio je primoran da prizna englesko osvojenje Gibraltara i

Minorke. No se Ljudevit mogao utjeiti milju da je zadrao Alsace i Strassburg i da se morao odrei

samo nekolikih gradova u Flandriji, ishod koji se inio vema povoljnim u poreenju sa katastrofom

koja je prijetila 1709.

Uprkos njihovim gunanjima o engleskoj bezvjeri, Habsburzi su dosta dobro proli, postavi

velika sila na zapadu Evrope sticanjem panjolske Nizozemske, i dominantna sila u sjevernoj Italiji

sticanjem Milanske vojvodine, enklav u Toskani poznatih pod imenom Stato dei Presidii, te

Napuljske kraljevine. Sicilija i kraljevski naslov poli su savojskom vojvodi. Od dviju pomorskih sila,

Holandezi jesu stekli mnogo u pogledu bezbjednosti povraajem krajikih utvrda u onom to bi

sad trebalo da se zove Austrijska Nizozemska. Austrijanci su morali potvrditi svoje pristajanje uz

odredbe Westfalskog mira koje su se ticale njihovih novih posjeda, ukljuujui i produetak

zatvorenog reima na rijeci Scheldti. Ovaj skroman povraaj za deceniju naprezanja bijae utom tee

svarljiv to su ga Britanci (kako bi trebalo zvati Engleze od Ugovora o uniji sa kotskom iz 1707)

ispregovarali sa Francuzima bez pomena svojih holandskih saveznika. Jo jedan izvor trvenja bijae

to to Holandezi nisu uspjeli pridobiti Engleze za svoje potraivanje Gelderlanda, koji je najveim

dijelom poao Pruskoj. A da je ova potonja sada vrsto usjela u sto evropskih sila potvreno je i

19

francuskim priznanjem njenog kraljevskog statusa i njenim nasljeem kneevine Neuchtel

[Nojatel] u vajcarskoj.

Takvo bijae partijsko mahnitanje14 u Velikoj Britaniji da je Utrechtski mir neizjbeno izazvao

podjele. Tomu nije pomoglo stupanje na prijesto ora I u avgustu 1714, jer se za njega znalo da na

Utrechtski mir gleda kao na izdaju protestantske stvari; Francuzi su se uistinu i pribojavali da bi ga

on mogao sasvim ponititi. U odgovor na njegov prvi krunski govor, novi parlament u kom su

preovladavali whiggovci tuio je nad sramotom nanijetom naciji nezadovoljavajuim zakljuenjem

rata, koji... bijae praen besprimjernim uspjesima. Oxford bijae poslat u Londonsku kulu (the

Tower), a Bolingbroke u izgon. Ali nije trebalo da proe mnogo vremena da postane jasno da je

Utrecht nainio krupan korak u nastupanju Engleske/Velike Britanije prema statusu svjetske sile.

Ljudevit XIV bio je sada primoran ne samo da prizna protestantsko nasljee nego i da protjera iz

Francuske Starog pretendenta, sina zbaenog kralja Jakova II. Mada je Francuska i dalje bila

dominantna sila u Kanadi, priznanje britanskog zauzimanja Hudson Baya i povraaj Nove kotske i

Newfoundlanda [Njufundland] imalo je oigledne politike posljedice kao i neposredne ekonomske

dobiti. Isto se moe rei za ustupanje Ostrva sv. Kritostofera (St Kitts) u Karibima. Sticanje

Gibraltara i Minorke uinilo je Britaniju dominantnom silom u zapadnom Mediteranu.

Prijenos asienta sa francuskih na britanske trgovce bilo je samo po sebi unosno, ali je istovremeno

predstavljalo i poraz prijetnji da e panija postati francuski satelit. Na evropskom kontinentu,

postignut je najbolji rezultat: pokuaj Ljudevita XIV da ostvari hegemoniju bio je konano poraen;

Nizozemska je postala tampon-zona nasuprot Francuske; i postignuta je ravnotea snaga. U irem

smislu, mirovni ugovori uspostavili su britanski cilje kontinentalne ravnotee snaga kao cilj

evropskog sistema drava.

SJEVERNI RATOVI

Iako se, u trenu smrti Ljudevita XIV 1715, praina slegla na Rat za pansko nasljee, Veliki sjeverni

rat nastavio je da bijesni na istoku. Nazivan je velikim da bi se razlikovao od ranijih sukoba iz 50-

ih i 60-ih godina XVII vijeka izmeu istih protivnika. Ulog u obama ratovima bijae dominacija

Baltikom i dominacija Poljskom. Mirom u Olivi iz 1660-, vedskoj je uvrstila kontrolu nad svojim

baltikim carstvom koje se protezalo sve od Norveke, tada pod danskom vlau, pa oko sveg

Baltikog mora, sve do Rige, da ne pominjemo najvei dio Pomeranije, dobijene 1648. Poljska je

preivjela Potop szwedzki, tj. navalu invazija koje su je plavile tokom 50-ih i 60-ih, mada po cijeni

preputanja 1667. istone Ukrajine i Kijeva Rusiji (tada jo uvijek obino nazivanoj Moskovija). Pet

godina potom, Turci su anektirali Podoliju na zapadu Ukrajine. Pohod kralja Jovana Sobieskog na

Be 1683. da pomogne protjerivanju Turaka predstavljalo je kratak bljesak uspjeha u inae

sumornom periodu graanskih sukoba kod kue i poraz na strani.

14 Eng. the rage of party, period engleske i britanske istorije iza Slavne revolucije iz 1688. obiljeen partijskom ostraenou i nestabilnou vlada; period u kom je engleski parlamentarni sistem stekao svoj dananji oblik.

20

Koristei se o austrijsku pobjedu nad Turcima tokom 1690-ih, koja je izmeu ostalog povratila

Podoliju, Poljaci su se dali u ofanzivu predvoeni svojim novim, ambicioznim vladarom Avgustom

II, saksonskim elektorom, koji je izabran za kralja 1697. Koalicija Poljske, Danske i Rusije udarila je

1700. na vedsku s ciljem da razgrabe njeno baltiko carstvo. Poljski dio trebalo je da bude Livonija i

njena velika luka Riga. Ne prvi ni posljednji put u istoriji, ono to je trebalo da bude kratak i lagan rat

pretvorilo se u dugo i muno vojevanje. Sedamnaestogodinji vedski kralj Karlo XII pokazao se kao

izvanredno bodar i preduzimljiv, iako se dobar dio njegovih uspjeha moe pripisati vojnim i

finansijskim sredstvima nagomilanim za prethodne vladavine [Karlo XI]. Najprije je uz pomo

anglo-holandeke flote, za samo par mjeseci, izbacio Dance iz rata, a onda prevezao vojsku na drugi

kraj Baltika, gdje je ova, brojei samo osam hiljada ljudi, nanijela potpun poraz trostruko brojnijoj

ruskoj vojsci kod Narve 20. novembra. Tako je u igri ostao samo Avgust II, ali se on pokazao tvrim

orahom, dijelom to je imao resurse Saksonije iza sebe, a dijelom zbog notorno razuzdane prirode

poljske politike. Tek je 1704. Avgust svrgnut i zamijenjen poljskim magnatom Stanislavom

Leszczyskim [Leinjski]. Dvije godine potom, Karlo XII prenio je rat u Saksoniju, primoravajui

Avgusta na Mir u Altranstdtu [Altrantet], kojim je Avgust priznao gubitak poljske krune.

Za razliku od ratovanja na zapadu, gdje su vojske iznova i iznova prelazile isto tle u Porajnju i

Flandriji, Veliki se sjeverni rat protezao preko hiljad milja, od Norveke do Ukrajine. Ali je tok

dogaaja bio srazmjerno sporiji. Sljedea faza rata nije poela sve do 1707. Karlovom invazijom

Rusije, koje je neskriveni cilj bio da svrgne cara Petra i izdijeli njegovo carstvo u sitne kneine. Za

narednih osamneast mjeseci, ni manje ni vie, vedska je vojska nastupala polagano preko Litvanije,

dobijajui povremene okraje, ali nalazei nemoguim da svog neuhvatljivog neprijatelja navede na

bitku u prostranim praznim ravnicama, utom praznijim to je Petar na njima sprovodio taktiku

spreene zemlje. U jesen 1708, nainili su okret prema jugu u Ukrajinu, primamljeni obeanjem

podrke od kozakog zapovjednika Ivana Mazepe i nadanjem u obilatije snabdijevanje. Preivjev

uasnu zimu 1708-9, Karlo XII konano je dobio bitku koju je traio, na Poltavi 27. juna 1709. Do

tada se njegova vojska ve smanjila na negdje izmeu dvadeset dvije i dvadeset osam hiljada, a ispred

njega bijae ruska vojska moda dvostruko brojnija. K tomu, bijae to mnogo uvjebanija i

opremljenija vojska no ona iz Narve, ne najmanje u artiljeriji, koja sijecae nae ljude, kao srp

travu, po rijeima jednog vedskog oevica. veani su imali gotovo sedam hiljada mrtvih i

ranjenih, 2760 bjee zarobljeno na bojitu, a ostatak se predao tri dana kasnije. Karlo XII prebjegao

je na tursku teritoriju, gdje je u izgnanstvu proveo sljedeih pet godina.

Poltava je zaista predstavljala prekretnicu u istoriji, mnogo znaajniju, primjerice, od Blenheima.

Petar Veliki (a taj mu je nadimak sad ve pristajae) sam je kazao: Sada je, uz Boju pomo,

postavljen posljednji kamen u temelju Petrograda. Leibniz je saeo odgovor ostatka Evrope kad je

bitku opisao kao veliku revoluciju, dodajui: Veli se da e car biti stravian prema ostatku

Evrope, da e biti kakav Turin Sjevera. Ali Poltava nije donijela mir. Zapravo, sam je Petar 1711.

umalo izbjegao potpuni slom od turske ruke na rijeci Prutu u Moldaviji. Kao to ova lokacije

pokazuje, Veliki sjeverni rat moda mu i nije najbolje ime. Ovo je oduenje rata koji su veani

nepovratno izgubili dijelom bilo posljedica Karlovog odbijanja da se suoi sa posljedicama, to je

dodatni dokaz, ako takvih dokaza treba, o znaaju pojedinca u odreivanju sudbine miliona. Karlo se

21

na sjever vratio 1714, no ni zadivljujui konjiki podvigprejahao je 1500 kilometara za dvije

nedjeljenije mogao zaustaviti suavanje vedskog baltikog carstva. Njegova istrajnost pojaana je

mijeanjem drugih sila po zakljuenju Rata za pansko nasljee. I ore I Engleski, u svojstvu

hannoverskog elektora, i Holandezi dooe da ribare po mutnih voda Baltika.

Mirovni pregovori potpomognuti su Karlovom smru pri opsadi Fredrikshalda u Norvekoj u

jesen 1718pogodio ga je vjerovatno jedan od njegovih vojnikaali ih je ometalo estoko

meusobno rivalstvo vedskih neprijatelja, posebno Hannovera i Rusije. Prvi ugovor u onome to je

zapravo bila podjela vedskog carstva potpisan je 1719. izmeu vedske i Hannovera. Poetkom

sljedee godine, potpisan je mir izmeu vedske i Prusije, koji je ovoj potonjoj dao gotovo cijelu

Pomeraniju, ukljuujui ein i kontrolu Odre. U julu 1720, i Danska je zakljuila mir, stiui pun

suverenitet nad vojvodinom Schleswig [lezvig], koji je prethodno dijelila sa vojvodom Holstein-

Gottorpskim [Holtajn-Gotorp]. Postizanje mira sa Rusijom pokazalo se komplikovanijim, jer su se

veani nadali da e Francuzi i Britanci-Hannoverci primorati Petra Velikog da ublai svoje zahtjeve.

Tek kad su shvatili da su preputeni sami sebi, veani su pristali na pogodbu. Ugovorom iz Nystada

iz avgusta 1721, Rusija je dobila provincije Livoniju, Estoniju, Ingriju i dobar dio Karelije. Ovo nije

bio tek prozor na zapad za kojim je Petar toliko udio, no cijela panorama, to je pokazalo da je

vedsku zamijenila Rusija kao dominantna sila u sjeveroistonoj Evropi.

Poraz vedske i svoenje Poljske na pukog ruskog satelita predstavljalo je ozbiljan problem za

Francusku, koja je dosad oslanjala na strategiju skoka, strategiju ohrabrivanja zemalja na sjeveru i

istoku da naine snaan pritisak na uklijetene Habsburge. Taj se problem dodatno pogorao daljim

porazima Turaka od strane kneza Eugena u ratu 1717-18, koji ih je stajao Temivarskog banata i

Beograda. Sva tri tradicionalna francuska saveznika budui tako u stanju raspadanja, adaptacija je bila

prijeko potrebna. Jedan od moguih pravaca predloio je sam Petar Veliki prilikom posjete Parizu

1717. On je grofu de Tess, vladinom ministru zaduenom da se o njemu stara za posjete:

Francuska je izgubila saveznike u Njemakoj; vedska, gotovo unitena, ne moe valjati nita; a ja,

car, dolazim da se ponudim Francuskoj kao zamjena za vedsku... elim da garantujem vae

ugovore; nudim vam svoje saveznitvo, uz poljsko... Vidim da vas u budunosti mora zastraiti

golema mo Austrije; stavite mene na mjesto vedske. Bez preimustva naknadne pameti, koja bi

im bila omoguila da vide da e ovaj seizmiki pokret u raspodjeli moi u istonoj Evropi biti trajan,

Francuzi nisu odgovorili. Kao to emo vidjeti, ovaj e se neuspjeh u prilagoavanju pokazati vema

tetnim.

Jedan aspekt ratova okonanih izmeu 1713. i 1721. koji ne privlai uvijek panju koju zasluuje

jeste vanost istovremenih unutranjih sukoba. Moda najoiglenije, Drugi stogodinji rat bio je

takoe, makar u poetnim fazama, graanski rat u Irskoj izmeu katolika i protestanata, a na

glavnom ostrvu tek manje ogorena borba izmeu jakobita i hannoveraca15. Niti je bitka na Boyni

niti poraz Jakobitskog ustanka iz 1715. uklonila ovu dimenziju, jer su Francuzi stalno pokuavali da

upadnu u Englesku kroz keltska zadnja vrata, bilo irska, bilo kotska. Na drugom kraju Evrope, za

najveeg dijela Rata za panskog nasljee, Habsburzi su se istovremeno borili protiv maarskih i

15 Podravalaca zbaene kue Stuarta odnosno novoustoliene kue Hannovera.

22

transilvanskih ustanika u totalnom ratu koji je okonan tek 1711. U Svetom Rimskom Carstvu,

Bavarci bjehu primorani da napuste Tirol nakon prohabsburke pobune, dok su naredne godine

Habsburzi obustavili pokuaj anektiranja Bavarske uslijed narodnog ustanka u korist elektora. Niti je

Francuska bila izuzeta: u martu 1704, Ljudevit se osjeao obaveznim da premjesti svog najboljeg

generala, vojvodu de Villars, sa njemakog ratita u Cvennes da ugui Camisardski rat16 koji su

protestanti vodili od 1702. Moe se nagaati da bi Marlboroughu i knezu Eugenu kampanja koja se

zavrila u Blenheimu bila mnogo zahtjevnija da je Villars upravljao francuskim vojskama. Na sjeveru,

Karlo XII bio je trajno izloen riziku aristokratskog dravnog udara koji je po njegovoj smrti i

okonao apsolutizam i inaugurisao doba slobode. Kampanje Petra Velikog protiv veana bile su

stalno ugroavane kozakim ustancimaprimjerice donskim iz 1707. ili ukrajinskim iz 1708. I tako

dalje. Meuzavisnost spoljne politike i domae stabilnosti moe izgledati kao truizam, ali se esto

previa. Vanost joj nije opala u vijeku koji je slijedio, kao to emo vidjeti u narednim dvama

poglavljima.

16 Kamizari bjehu francuski protestanti dignuti na ustanak protiv monarhije po opozvanju Nanteskog edikta 1685. koji im je davao vjersku slobodu. Nasilna preobraenja, gerilsko ratovanje i krvavi lokalni sukobi izmeu katolika i

protestanata okonani su 1710; protestantska zajednica sauvala se u nepristupanoj regiji Cvennes [Seven] na jugu Francuske.

23

POGLAVLJE 12: OD NYSTATDSKOG MIRA DO FRANCUSKIH REVOLUCIONARNIH RATOVA 1711-87.

DINASTIKI PROBLEMI I RAZVITAK PENTARHIJE

Ugovori iz druge decenije osamnaestog stoljea mogli su oznaiti poetak mira jednako trajnog kao

onaj koji je slijedio za Bekim kongresom 1815. na samom kraju ovog perioda17. Na alost, Utrecht-

Rastatt-Nystad pokazali su se u svojoj krhkosti vie nalik Versailleskom miru iz 1919. Prije no je i

zakljuen Veliki sjeverni rat, zapadne su se sile jo jednom dale u rat. Meutim, ovaj je bio drugaiji

od prethodnog, jer su se ovaj put Velika Britanija i Francuska nale na istoj strani. Nain na koji je

dolo od ovog preokretakoji je u izvjesnom smislu bio jednako radikalan kao diplomatska

revolucija iz 1756govori nam mnogo o neprekinutoj vanosti dinastikih, nasuprot nacionalnih,

razloga u odreivanju spoljne politike. Naravno da se, na primjer, Ljudevit XIV uvijek starao nad

interesima bourbonske kue; ini se da je ovo pravi leitmotiv skoranje istoriografije. Ali mu je isto

tako bilo stalo da poistovijeti porodine i nacionalne interese, na isti nain na koji je poistovjeivao

svoju linost sa dravom. Ma i ako nikad nije rekao Drava, to sam ja, rekao je mnogo ega to je

znailo upravo to. A u O umijeu kraljevanja iu 1679. zapisao je:

Kraljevi su esto primorani da djeluju suprotno od svojih sklonosti na nain koji ozljeuje njihove

line zdrave prirodne instinkte. Oni bi eljeli da ine zadovoljstvo, a esto moraju da kanjavaju i

upropauju ljude kojima su prirodno blagonakloni. Interesi drave moraju doi na prvo mjesto...

Kad neko uzima dravu u obzir, taj radi za sebe. Dobro jednoga ini slavu drugomu. Kad je drava

sretna, ugledna i silna, onaj koji je uzronik tomu prekriven je slavom, i shodno tomu ima pravo da

uiva sve to je najugodnije u ivotu u veem stepenu no njegovi podanici, u skladu sa njihovim i

svojim poloajem.

Ako je i priznao na samrtnoj postelji da je odvie volio rat, i ako ak i njegovi najlaskaviji ivotopisci

prihvataju da su njegovi rani ratovi bili motivisani udnjom sa linom slavom (gloire), njegovo

osnaenje granica zaista jeste koristilo itavoj naciji.

Ali je, na drugoj strani, isto dinastika bila politika koju je usvojila panija, taj, kako e se

pokazati, podivljali slon meunarodne politike. Ili bi radije trebalo rei: politika koju je usvojila

panjolska kraljica, jer joj je pokretaku snagu davala Jelisaveta Farnese Parmanska, kojom se udovac

Filip V oenio 1713. Zagospodarivi svojim muem u stepenu koji je malo koja supruga postigla,

ona je koristila resurse svoje nove zemlje da stekne oevinu dvojici svojih sinova, don Karlu,

roenom 1716, i don Filipu, roenom 1720. Kako je bilo malo vjerovatno da e ijedan od njih

naslijediti panski prijesto, jer je Filip V ve ima dvojicu sinova iz prethodnog braka, Jelisaveta je

17 Knjiga pokriva period od 1648. do 1815, koje autor smatra da su u drutvenom, politikom, meunarodnom, ekonomskom i duhovnom smislu predstavljale tranziciju sa predmodernog u savremeno doba,

24

usmjerila panju na Italiju. U ovome ju je pomagao i podsticao Giulio Alberoni, turbulentni

svetenik porijeklom iz Piacenze [Pjaenca] koji je prvi put doao u paniju kao sekretar vojvode

Vendmeskog, a onda postao poslanik parmanskog vojvode i bio odgovoran za izbor njegove keri

Jelisavete za Filipovu novu enu. Po temperamentu pustolov, ini se da je uz to gajio izraenu

mrzost na Austrijance, nove gospodare italijanskog poluostrva, te je bio rad Jelisavetin sauesnik.

Ambiciozni dvojac izaslao je 1717. silnu armadu (najveu to je panija sakupila jo od Lepanta

1571) sastavljenu od tristo brodova i sa 33.000 vojnika i 100 komada artiljerije da osvoji Sardiniju od

Austrijanaca. Kako su ovi bili zauzeti ratovanjem sa Turcima, Sardinija se pokazala lakom metom,

kao i Sicilija, na koju su pobjedodobitni panjolci prijeli sljedee godine. Ovo silniko prepravljanje

mirovnog ugovora navuklo je neprijateljstvo drugih velikih sila, pogotovo Francuske i Velike

Britanije. Obje su eljele da zadre status quo, uglavnom zbog dinastikih razloga. Regent Francuske,

vojvoda Orlanski, prirodno je i dalje gajio nadu da bi, u sluaju smrti djeteta Ljudevita XV, mogao

postati kralj Francuske, te je, jednako prirodno, bio u otvorenom neprijateljstvu sa Filipom V,

jedinim drugim moguim traiocem krune. Tako je tjerajui mogue nasljee svoje orlanske kue

iskao rapprochement sa Britanijom protiv panije. U blagonaklonog primaoca ovakvih ponuda ora I

pretvorila je misao da bi taj savez istovremeno neutralisao prijetnju od stuartskog pretendenta na

britanski tron i obezbijedio Hannover. Ovaj se potonji 1716. inio posebno izloenim, kad je Petar

Veliki postavio svoj zimski stan svojoj golemoj vojsci u Mecklenburkoj vojvodini, u susjedstvu

Hannovera. Tako su ova dva prirodna i nuna neprijatelja (kako se 1717. izrazio britanski poslanik

na francuskom dvoru grof Stair) ostavili po strani svoje razlike i zdruili se da zaustave mediteranske

avanture Jelisavete Farnese. Britanska flota pod komandom admirala Georga Bynga unitila je 11.

avgusta 1718. panjolsku flotu kod rta Passaro, najjunije take Sicilije, zarobiv sedam ratnih

brodova u otvorenim vodama i onda unitiv sedam preostalih koji su se povlaili prema priobalju.

Za ovim su uslijedile dvije godine uasa, i za nasukanu panjolsku vojsku i za njihovi nerade

domaine, dok nije potpisana neizbjena predaja. U meuvremenu, britanske su se ekspedicione

snage iskrcale u Galiciji, zauzev Vigo i Ponteverdu, a francuska vojska upala je u Baskiju, zauzev San

Sebastian. Alberoni je otputen i protjeran. Kao to je zapisao John Lynch, rijetko je kad neki rat

tako potpuno izgubljen, ili pad od miljenika do rtvenog jagnjeta tako vrtoglav. Francuska i

Britanija nametnule su sad rjeenje koje je proistilo i stabilisalo utrechtsko-rastattske ugovore: Filip

V odrekao se svih pretenzija na Italiju ili na junu Nizozemsku, ali je nasljee vojvodina Parme i

Toskane dodijeljeno don Carlu, njegovom sinu od Jelisavete Farnese; Karlo VI konano se odrekao

svog potraivanja panjolskog prijestola, ali je primio Siciliju; Viktor Amadej II Savojski odrekao se

Sicilije ali je zauzvrat dobio Sardiniju i kraljevski naslov.

Cijelomu je paketu trebalo dugo vremena da bude u potpunosti sproveden. ak i najdarovitiji

pripovjeda naao bi tegobnim da konstruie prikaz 20-ih godina XVIII vijeka koji bi istovremeno

bio dosljedan i zanimljiv, ili, zapravo, makar jedno od tih dvaju. Samo napregnuta usredsreenost i

uzastopno upuivanje na hronologiju mogu otkriti koji se neuspjeli kongres zbio kad, koja je

kratkotrajna liga zbliila koje sile, ko je bio u savezu sa kim, ko je varao koga, ili to ve. Neka bude

dovoljno da kaemo da je ovo bio period u kom je Velika Britanija uivala preteui uticaj na

25

evropski sistem drava, uticaj jednako rijedak koliko i kratak. Izmeu ostalog, Britanci su uspjeli da

primoraju panjolce da im priznaju trgovake ustupke date u Utrechtu i Austrijance da napuste svoj

projekat trgovake imperije sa sjeditem u Ostendu. Jedan sretni dobitnik ovih metea bila je

Jelisaveta Farneka, kojoj se esnaest godina spletkarenja isplatilo kad je don Karlo uao u Parmu u

martu 1732. kao njen novi vojvoda. panjolske trupe poslate da mu pripomogu prevezene su preko

Mediterana u britanskim brodovima, kao i garnizon koji je u Toskanu poslat da titi njegovo

potraivanje dokad ne umre tadanji bezdjetni vojvoda.

Do 1730. Francuzi su se dovoljno oporavili od iznuda Rata za pansko nasljee da bi stali

razmiljati o povraaju onoga to su smatrali da je po pravu njihovo mjesto na vrhu evropskog

sistema drav. Ne samo da je Ljudevit XV preivio svoje djetinjstvo i mladost, no je sad bio zdrav i

io mu, roditelj mukog nasljednika (1729) i po svoj prilici budui roditelj jo mnogo njih. Otpustio

je 1726. nesposobnog vojvodu Bourbonskog i najaviosvjesno oponaajui svog prethodnikada

e odsele sam biti svoj prvi ministar, mada dodav u istom dahu da e kardinal Fleury [Fleri] biti

prisutan svim sastancima sa ministrima. Fleury je zapravo bio novi rukovodilac francuske politike,

unosei u inostrane poslove zadivljuju spoj suptilnosti i odlunosti. Nije mario za nadmeni nain

kojim je ser Robert Walpole [Volpol] nametnuo pacem Britannicam