thomas bernhard > brisanje. raspad

roman

djela thomasa bernharda

knjiga 8 Zagreb Nova ves 5naslov izvornika Thomas Bernhard: Auslöschung. Ein Zerfall.za nakladnika Branko Čegecglavni urednik Branko Čegecurednik Zvonko Makovićlektura/korektura Jasmina Handesign/koncept Designsystemdesign/izvedba Meandarmedialayout Meandarmedia/Tomica Zobectisak Kikagraf Zagreb

copyright © Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1986copyright © za hrvatski prijevod MEANDARMEDIA 2011ISBN 978-953-7355-81-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 766469

Tiskano u Hrvatskoj 4/2011

thomas bernhard > brisanje. raspad

s njemačkoga preveo Sead Muhamedagić

5th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

padBrzojav

Nakon dogovora sa svojim učenikom Gambettijem s kojim sam se, kako bismo uglavili svibanjske termine za nastavu, dvadeset devetoga sastao na Pinciu, piše Murau, Franz-Josef, čijom sam golemom inteligencijom i sada, nakon povratka iz Wolfsegga bio iznenađen, čak na neki osvježujući način oduševljen do te mjere da sam, po-svema protiv navike da odmah po Via Condotti odem na Piazzu Minervu i s mišlju kako sam zbilja već dugo kod kuće u Rimu, a ne više u Austriji, prenesen u sve vedrije raspoloženje, preko Flaminije i Piazze del Popolo, duž cijeloga Corsa došao u svoj stan i oko dva sata popodne primio brzojav u kojemu mi je bila priopćena smrt mojih roditelja i moga brata Johannesa. Roditelji i Johannes smrtno stradali. Caecilia, Amalia. S brzojavom u rukama mirno sam i bistre glave prišao prozoru svoje radne sobe i pogledao dolje na savršeno pustu Piazzu Minervu. Dao sam Gambettiju pet knjiga za koje sam bio uvjeren da će mu sljedećih tjedana biti korisne i nužne, naloživši mu da tih pet knjiga prouči najpozornije i s onom u njegovu slučaju zapovjeđenom polaganošću: Siebenkäs Jeana Paula, Proces Franza Kafke, Amras Thomasa Bernharda, Musilova Portugalka, Bro-chov Esch ili anarhija i mislio sam sada, otvorivši prozor da mogu bolje disati, kako je ispravna bila moja odluka da Gambettiju dam baš tih pet knjiga i nijednu drugu, jer će mu one tijekom naše nastave biti sve važnije, pa

6th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

pad sam posve neupadljivo naznačio da ću s njime sljedeći

put razgovarati o Srodnim dušama, a ne o Svijetu kao volji i predodžbi. Govoriti s Gambettijem i toga mi je dana opet bilo veliko zadovoljstvo nakon mučnih, otužnih razgovora s obitelji u Wolfseggu, ograničenih samo na svakodnevne, mahom privatne i primitivne potrebe. Njemačke riječi poput olovnih utega vise o njemačkom jeziku, rekoh Gambettiju, i u svakom slučaju guraju duh na razinu štetnu tome duhu. Njemačko mišljenje kao i njemačko govorenje vrlo brzo malakšu pod čovjeka nedostojnim teretom njegova jezika koji sve mišljeno tlači još prije nego što se uopće izgovori; pod njemačkim se jezikom njemačko mišljenje tek teško moglo razvijati, nikad se u suprotnosti s romanskim mišljenjem pod romanskim jezicima ne razvivši u pot-punosti, kako to dokazuje povijest višestoljetnih nasto-janja u Nijemaca. Iako više cijenim španjolski, vjerojatno jer mi je poznatiji, Gambetti mi je ipak toga prije-podneva ponovno dao lekciju ležernosti, lakoće i beskonačnosti talijanskog jezika koji se spram njemač-koga nalazi u istom odnosu kao potpuno slobodno odraslo dijete iz imućne i sretne kuće spram potlačenoga, bijenoga i time razbijenoga djeteta iz siromašne i najsiromašnije kuće. Za koliko većima, rekoh Gambetti-ju, valja ocijeniti dostignuća naših filozofa i pisaca. Svaka riječ, rekoh, neminovno vuče njihovo mišljenje dolje, svaka rečenica, što god se oni usudili pomisliti, gura na dno, sve time uvijek gurajući na dno. Stoga je i

7th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

padnjihova filozofija i sve što pjesnički sroče kao od olova.

Iznenada sam Gambettiju jednu Schopenhauerovu rečenicu iz Svijeta kao volje i predodžbe izgovorio na-jprije na njemačkom, a onda na talijanskom jeziku, pokušavši njemu, Gambettiju, dokazati kako se teško spuštala vaga s njemačkim utegom simuliranim na mo-joj lijevoj ruci, dok je takoreći s mojom desnom rukom na talijanskoj brzala u visinu. Na svoje i na Gambetti-jevo zadovoljstvo više sam Schopenhauerovih rečenica izrekao najprije na njemačkom, a onda u svome vla-stitom talijanskom prijevodu i položio ih u neku ruku za sav svijet, ali prije svega za Gambettija, jasno vidljivo na tezulju mojih ruku, s vremenom iz toga razvivši s moje strane do vrhunca dovedenu igru koja je najzad završila Hegelovim rečenicama i jednim Kantovim aforizmom. Nisu, nažalost, rekoh Gambettiju, teške riječi uvijek najbremenitije, kao što ni teške rečenice nisu uvijek najbremenitije. Moja me je igra uskoro iscrpila. Ostavši stajati pred hotelom Hassler, o svome sam putu u Wolf-segg dao Gambettiju kratak izvještaj koji mi je na koncu bio preopširan i zbilja odveć glagoljiv. Pokušao sam pred njim izvesti usporedbu naših dviju obitelji, suprotsta-viti njemački element moje talijanskom elementu njegove obitelji, ali sam na koncu ipak samo izigrao svoju spram njegove, što je moj izvještaj moralo izobličiti i Gambet-tiju, umjesto da ga razjašnjujuće pouči, na neugodan način zasmetati. Gambetti je dobar slušatelj i ima vrlo fino, mojom zaslugom školovano uho za sadržinu istine

8th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

pad i za dosljednost izlaganja. Gambetti je moj učenik;

obrnuto sam i ja Gambettijev učenik. Od Gambettija u najmanju ruku naučim isto toliko koliko Gambetti od mene. Naš je odnos idealan, jer sam jedanput ja Gambet-tijev učitelj, a on moj učenik, pa je onda opet Gam-betti moj učitelj, a ja njegov učenik, a vrlo je često slučaj da obojica ne znamo je li sada Gambetti učenik i jesam li ja učitelj ili obrnuto. Zatim je nastupilo naše idealno stanje. Službeno sam, međutim, uvijek ja Gambettijev učitelj, a za moju učiteljsku djelatnost plaća me Gam-betti, točnije rečeno, Gambettijev imućni otac. Dva dana nakon povratka s vjenčanja moje sestre Caecilije s fa-brikantom vinskih čepova iz Freiburga, njezinim mužem, mojim sadašnjim šogorom, moram samo dan ranije raspakiranu putnu torbu koju još nisam ni pospremio, ostavivši je na stolcu kraj svoga pisaćeg stola, ponovno spakirati i poći natrag u taj zadnjih mi godina, sve u svemu, više-manje odvratni Wolfsegg, razmišljao sam gledajući još uvijek s otvorenog prozora dolje na pustu Piazzu Minervu, a povod sada nije ni smiješan ni grotes-kan, nego strašan. Umjesto da s Gambettijem raspredam o Siebenkäsu i Portugalki, morat ću se izručiti svojim sestrama koje me čekaju u Wolfseggu, rekoh sebi, umjesto s Gambettijem o Srodnim dušama, sa svojim ću sestrama morati govoriti o pogrebu roditelja i brata te o njihovoj ostavini. Umjesto da s Gambettijem hodam tamo-amo po Pinciu, valjat će mi ići u gradonačelnikov ured i na groblje i u župni dvor i svađati se sa svojim

9th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

padsestrama oko pogrebnih formalnosti. Dok sam ponov-

no pakirao komade rublja što sam ih sinoć bio raspa-kirao, pokušao sam si razjasniti posljedice što će ih za sobom povući smrt roditelja i bratova smrt, ne došavši do nekakva rezultata. No ipak sam prirodno bio svjestan činjenice što je sada od mene iziskivala smrt to troje barem na papiru najbližih mi ljudi: svu moju snagu, svu jakost moje volje. Mir s kojim sam malo-pomalo do vrha nakrcao torbu svojim putnim potrepštinama, istodobno već ukalkuliravši svoju neposrednu budućnost uz-drmanu ovom nedvojbeno stravičnom nesrećom, bio mi je nelagodan još dugo nakon što sam opet zatvorio torbu. Pitanje jesam li volio svoje roditelje i svoga brata, smjesta odagnano riječju naravno, ostalo je neodgovo-reno ne samo u osnovi nego i stvarno. Već dugo nisam ni s roditeljima ni s bratom bio u takozvanom dobrom, nego još samo u napetom, zadnjih godina još samo u ravnodušnom odnosu. O Wolfseggu, pa onda ni o njima već dugo nisam htio ništa znati, kao ni oni o meni, to je istina. S tom je sviješću naš međusobni odnos bio postav-ljen na još samo jednu više-manje egzistencijski nužnu osnovu. Roditelji su te, pomislih, pred dvadeset godina otpustili ne samo iz Wolfsegga za koji su te htjeli doživotno vezati nego odmah i iz svojih osjećaja. Brat mi je tijekom tih dvadeset godina neprestano zavidio na mome odlasku, na mojoj megalomanskoj samostalnosti, kako se jednom spram mene izrazio, na bezobzirnoj slobodi, i mrzio me je. Sestre su u svojoj sumnjičavosti

10th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

pad prema meni išle mnogo dalje nego što je to među braćom

i sestrama dopušteno, također su me s mržnjom pratile počam od onog dana kad sam napustio Wolfsegg te time i njima okrenuo leđa. To je istina. Podigao sam torbu, ona je kao i uvijek bila preteška, pomislio sam da je u osnovi potpuno suvišna jer imam sve u Wolfseggu. Čemu sa sobom vučem tu torbu? Odlučio sam bez torbe putovati u Wolfsegg te sam spakirano ponovno raspa-kirao i jedno za drugim složio u ormar. Prirodno volimo svoje roditelje i baš tako po prirodi svoju braću i sestre, razmišljao sam opet stojeći uz prozor i gledajući dolje na Piazzu Minervu na kojoj još uvijek nije bilo ljudi; i ne primjećujemo da ih od određenog trenutka mrzimo, protiv svoje volje, ali na isti prirodni način na koji smo ih prije toga voljeli iz svih razloga kojih smo postali svjesni tek godinama, često i desetljećima kasnije. Točan trenutak od kojega roditelje te braću i sestre ne volimo, već mrzimo više i ne umijemo označiti, pa se tako i ne trudimo iznaći taj točni trenutak jer nas je toga u osno-vi strah. Tko napusti svoje protiv njihove volje i k tome na najneumoljiviji način, kako sam to ja učinio, mora računati s njihovom mržnjom; i što je veća isprva bila njihova ljubav prema nama, tim je veća njihova mržnja, nakon što smo ostvarili ono na što smo se zakleli. Desetljećima sam patio zbog njihove mržnje, rekoh sada sebi, ali već godinama ne patim zbog toga, priviknuo sam se na njihovu mržnju i ona me više ne vrijeđa. I neminovno je njihova mržnja spram mene izazivala

11th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

padmoju mržnju spram njih. Ni oni također nisu posljed-

njih godina patili zbog moje mržnje. Prezirali su svoga Rimljanina, kao što sam i ja prezirao Wolfsežane, i u osnovi nisu više uopće pomišljali na mene, kao što većinom ni ja uopće više nisam pomišljao na njih. Oni su me uvijek nazivali samo šarlatanom i brbljivcem, parazitom koji iskorištava njih i cio svijet. Ja sam za njih na raspolaganju imao samo riječ glupani. Njihova smrt, to može biti samo automobilska nesreća, rekoh sebi, ne mijenja ništa u toj činjenici. Nisam se morao bojati ni-kakve sentimentalnosti. Ruke mi čak nisu ni zadrhtale pri čitanju brzojava, a ni tijelo mi se nije zatreslo ni na trenutak. Priopćit ću Gambettiju da su moji roditelji i brat mrtvi i da na nekoliko dana moram prekinuti na-stavu, mislio sam, samo na nekoliko dana, jer se dulje od samo nekoliko dana neću zadržati u Wolfseggu; jedan će tjedan biti dovoljan čak i uz formalnosti koje bi se nepredviđeno zakomplicirale. U jednom sam trenutku pomislio na to da Gambettija povedem sa sobom, jer me je bilo strah nadmoći Wolfsežana, pa sam na svojoj strani htio imati barem jednog čovjeka s kojim sam se kadar braniti od wolfseškog nasrtaja, jednoga sebi prikladnog čovjeka i partnera u očajnom, može biti i bezizlaznom položaju, ali sam tu misao odmah napustio jer sam Gambettija htio poštedjeti suočavanja s Wolfseg-gom. On bi tada vidio da je sve ono što sam mu zadnjih godina rekao o Wolfseggu bezazleno spram istine i zbilje koju može vidjeti, pomislih. Jedanput sam mislio da

12th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

pad povedem Gambettija, jedanput pak da ga ne povedem.

Na koncu sam se odlučio da ga ne povedem. S Gambet-tijem u Wolfseggu također bih pobudio previše pažnje i meni sve u svemu vjerojatno odvratnog senzacionalnog uzbuđenja, razmišljao sam. Čovjeka poput Gambettija oni u Wolfseggu uopće ne razumiju. Već su posvema bezazlene strance u Wolfseggu uvijek sretali samo s prezirom i mržnjom, sve su strano uvijek odbijali, nikad se s nečim stranim ili s nekim strancem nisu upuštali iz trenutka u trenutak, kao što je to moja navika. Povesti Gambettija u Wolfsegg značilo bi Gambettija posve svjesno uvrijediti i u konačnici ga najdublje povrijediti. Ja sâm jedva sam u stanju izići na kraj s Wolfseggom, a kamoli čovjek i karakter poput Gambettija. Gambet-tijevo suočavanje s Wolfseggom zbilja bi moglo odvesti u katastrofu, pomislih, a njena presudna žrtva tada ne bi bio nitko drugi do sâm Gambetti. Pa Gambettija sam već i ranije jedanput mogao povesti u Wolfsegg, mislio sam, ali sam to s dobrim razlogom uvijek propuštao učiniti, iako sam si često govorio da bi otputovati u Wolfsegg s Gambettijem moglo biti korisno ne samo meni nego i samom Gambettiju. Tako bi moji izvještaji o Wolfseggu na temelju Gambettijeva osobnog uvida i spram njega samoga imali ničim drugim nepostignutu autentičnost. Gambettija sada poznajem petnaest go-dina i nijedan ga jedini put nisam pozvao u Wolfsegg, razmišljao sam. Moguće je da Gambetti o toj činjenici misli drukčije od mene, rekoh sada sebi, na temelju

13th

omas

ber

nhar

d >

bris

anje

. ras

padneobičnosti koja to prirodno jest, da čovjeka s kojim

njegujem više-manje povjerljivo ophođenje nijedan je-dini put u ovih petnaest godina ne pozovem i ne pove-dem u ono mjesto koje je mjesto moga iskona. Zašto zbilja u tih dugih petnaest godina nisam dao Gambet-tiju da zaviri u zavičajne karte? – pomislih. Jer me je toga uvijek bilo strah i još se uvijek bojim. Jer se želim zaštititi od njegova znanja o Wolfseggu, dakle od njegova znanja o mome podrijetlu s jedne strane, jer ja sâm hoću njega zaštititi od takvoga znanja koje na njega ipak može imati pogubno djelovanje. Nisam Gambettija u ovih petnaest godina našega odnosa nikada htio izložiti Wolfseggu. Iako bi mi uvijek iznova bilo najugodnije ne sâm, nego u Gambettijevoj pratnji putovati u Wolfsegg i s Gambettijem provesti svoje wolfseške dane, uvijek sam se opirao tome da Gambettija povedem sa sobom. Gambetti bi, naravno, u svako doba pošao sa mnom u Wolfsegg. Pa on je uvijek čekao moj poziv. No nisam ga pozvao. Pogreb je ne samo tužan nego je totalno od-vratan povod, rekoh sada sebi, pa baš tim povodom neću poticati Gambettija da sa mnom pođe u Wolfsegg. Priopćit ću mu da su moji roditelji mrtvi; makar i nemam potvrdu, reći ću da su prilikom prometne nesreće poginuli s mojim bratom, ali nijednom riječju neću reći da on pođe sa mnom. Još prije dva tjedna, prije nego što sam otišao u Wolfsegg na vjenčanje svoje sestre, s najvećom sam sirovošću govorio Gambettiju o svojim roditeljima, a svoga sam brata nazvao nepoučivim

objavljeno u ediciji djela Thomasa bernharda

> Imitator glasova > priče, 2003.> Wittgensteinov nećak > roman, 2003.> Trg heroja > izabrane drame, 2003.> Podrum > roman, 2004.> Gubitnik > roman, 2005.> Midland na Stilfsu > proza, 2005.> Uzrok > proza, 2007.> Brisanje. Raspad > roman, 2011.

KnjIGa je oBjavljena Uz PoTPoRUMInISTaRSTva KUlTURe RePUBlIKe HRvaTSKe

I UReda za oBRazovanje, KUlTURU I šPoRTGRada zaGReBa