TONČI KUZMANIĆ: Raspad Jugoslavije i nasljeđe: narodnjaštvo,

a ne nacionalizam

UVOD: Moram priznati da sam bio prilično iznenađen kad sam dobio poziv za

sudjelovanje na ovoj znanstvenoj konferenciji. Zadnji put sam bio blizu Beograda prije

petnaestak godina, a i onda tek u prolazu. Bilo je to na preletu iz Skopja u Ljubljanu,

kada sam na beogradskom aerodromu proputovao sa koferom punim istraživačkih

rezultata koje sam sakupljao terenski radeći na Kosovu1. iz tih, te iz još nekih radova, je

kasnije nastala prva (prije rata) empirijska studija Kosovo-Srbija-Jugoslavija2. Doživjela

je karakterističnu sudbinu: maestralno je bila prešućena3. A bilo je to jedno od rijetkih,

ako ne i jedino empirijsko istraživanje (javno mnijenje, dubinski intervjui, tematizacije

naučnika iz cijele bivše države…) koje se je bavilo problemom Kosova, Srbije i tadašnje

Jugoslavije u kontekstu tzv. Kosovske krize4. Sadržavalo je zadnje, nažalost uzaludne,

pokušaje znanstvenog i istraživačkog rada na zaustavljanju ratova koji su nadolazili.

Poslije toga pala je noć, a ono čime sam se bavio za ove krajeve je postalo

nezanimljivim.

1 Dva puta sam terenski istraživao na Kosovu. Rezultat prvog boravka je bila analiza “mitinga istine” ili

“mitinga solidarnosti” - upor. Kuzmanić (1988). U vezi sa “istinom” je u predgovoru Gaber & Kuzmanić

(1989) bilo zapisano i ovo: “Razmišljanje i rasprava doduše ne donose istinu, ali donose mogućnost za

podnošljiv život. Kod izbora između istine i mogućnosti odlučujemo se za mogućnost. Mogućnost i za

Albance i posebno za Srbe i Crnogorce. istina će svima, a posebno Srbima i Crnogorcima doneti katastrofu.

istina je Milošević” (str. 12).2 Prim. Gaber S. & Kuzmanić T. (ur.): Kosovo, Srbija, Jugoslavija, KRT, Ljubljana, 1989. Knjiga je bila

objavljena u miješanici jezika, na slovenskom i ondašnjem srpsko-hrvatskom. integralno je bila i prevedena

na albanski jezik. 3 Razloge za to vidim, prije svega, u tome što interpretima nisu bili potrebni podaci, empirijska istraživanja,

“stvar” se je činila "jasnom", bila je po sebi razumljiva. Potrebne su bile instantne tvrdnje-istine, dovoljne

su bile konstrukcije apriori. Oznaka "nacionalizam", koja se je ponudila kao samorazumljivo riješenje, je

zapravo konačno zatvorila prostor mišljenja. Tamu događanja je pratila, ili joj je čak predhodila, tama

mišljenja. Bojim se da se niti danas u tom smislu nije mnogo promijenilo. 4 To, osim simptomatike, nije bila "kosovska kriza" nego je to bila kriza jugoslovanstva i Jugoslavije Upor.

Kuzmanić (1991, 1992, 1993, 1994).

1

Moram priznati da sam duže razmišljao bih li se uopće odazvao vašem cijenjenom

pozivu. Činilo mi se je, a i čini mi se još uvijek, da bi poslije svega što se je dogodilo na

ovim "našim prostorima" najviše što mogu napraviti bilo da odšutim (u toku prošlog

desetljeća sam čak previše pisao i govorio o svim tim događanjima5). Jer po svemu

onome što se dogodilo, zapravo više nema nekog posebnog smisla govoriti. Stvar sama

govori više nego dovoljno teško, a i elementarni pijetet spram beskonačnog broja

nedužnih žrtava zahtijeva, ponajprije, pognutu glavu. Teško mi je bilo "pronaći smisao",

razlog za govorenje, a nisam raspoložen za bilo kakvo ubrizgavanje smisla u nešto što je

(p)ostalo besmisleno. Previše mrtvih i dotučenih je, a ta stvar se i dalje množi da bih se

mogao tek tako, na poziv, uhvatiti u koštac sa raskrivanjem vidnog nesmisla. A onda sam

se ipak ulovio, i to za neku slamčicu u kojoj sam ipak našao trunku mogućnosti da

izrečem ono što mi se čini bitno. Odlučio sam, apstraktno govoreći, doći i "tematizirati

govor o ratu", pokušati nešto reći o uobičajenim načinima nemišljenja u vezi sa ovim

“ratovima”. Pritom prije svega mislim na ono što kolokvijalno nazivamo

"interpretacijama". Baš taj pokušaj interpretacije interpretacija je razlog zbog kojeg sam

se ipak odazvao vašem cijenjenom pozivu, na kojem se ovom prilikom posebno

zahvaljujem.

I. Stvaranje pitanja

U osnovi vidim dvije mogućnosti u vezi pitanja s čim imamo posla kada pokušavamo

misliti "nasilno rasturanje" SFR Jugoslavije. Ako odgovorimo, pa i samo prešutno, da

znamo o čemu se tu zapravo radi, onda to više (ili, bolje, još) nije problem, još nije

pitanje. A ako nasilno rasturanje više-nije ili pak još-nije problem, onda to što nije

problem ne samo da nije problem, nego nije niti vrijedno mišljenja. Jer mišljenje nije

ništa bitno drugačije do pokušavanje promišljanja i traženje načina razrješavanja nekog

problema. Dakle, u slučaju da na pitanje "sa čime mi to imao posla…" odgovorimo da

znamo, predstoji nam, više ili manje, nekakvo nabrajanje, zbrajanje, čeka nas statistika,

nekakva inventura dogođenog, koja temelji i rezultira u kalkulaciji. Bilo da je to

5 Pored pomenutog u predhodnoj napomeni uporedi još i Kuzmanić (1988, 1989, 1992a, 1994a,

2

kalkulacija u smislu računovodstvene bilance ili nekakve statistike koja govori o broju

mrtvih, prognanih, silovanih, ranjenih… statista, o tonama upotrijebljenog eksploziva, ili

pak da je riječ o evidentiranju broja novonastalih "država", kvadratnih kilometara

"oslobođenih" ili "okupiranih" teritorija… imamo posla sa kalkulacijom. U tom slučaju

imamo posla s nečim već unaprijed poznatim, jasnim, s nečim već raskrivenim,

statističkim i statičnim, u krajnoj liniji s nečim čemu je živo mišljenje sasvim vanjsko ili

čak suvišno. U tom slučaju se u odnosu na sve dogođeno (na njegovu "sumu") mišljenje

može pojaviti ponajprije u funkciji smetnje, kao ono što može samo nepotrebno

zakomplicirati već postojeće jasne, više ili manje, točne izračune. Ukratko, ako tako

odgovoimo, onda zapravo nemamo što raditi. To barem vrijedi za mene, koji statistiku i

kalkulacije nikada nisam smogao razumjeti kao odgovor i rješenje. Za mene su to uvijek

bili problemi ili barem dijelovi nekih širih problema.

Postoji i druga mogućost, a to je ona da na gornje pitanje odgovorimo negativno: dakle,

da priznamo da - osim u nekim približnim procjenama te u nekim statističkim

pokazateljima, kad pokušavamo tematizirati nasilno raspadanje SFRJ – ne znamo s čime

zapravo imamo posla. U tom se slučaju otvara posao i za mišljenje. Nažalost preveliki

posao, sa kojim će se ozbiljnije morati (nadam se, uspješnije od nas) pozabaviti

generacije koje dolaze, posao koji je drugačije prirode i, možda, zahtjevniji od onog

kalkulacijskog dijela. Zahtjevniji zato jer mora imati posla sa živim, silovanim,

ubijenim… ljudima i njihovim neponovljivim sudbinama koje se ne može obuhvatiti

nikakvom statistikom. Ja ću ovom prilikom pokušati poći tim drugim putem, na kojem ću

se suočiti samo sa nekim od onih teškoća razumijevanja koje se mi čine polaznim. Posao

kojeg bi se trebalo prihvatiti među prvima, jest onaj vezan uz, vojnički rečeno,

"raščišćavanje terena" za mišljenje ili prepotrebni rad na krčenju visoke koncentracije

samorazumljivosti, predrasuda, stereotipa u vezi s onim što se nagomilalo (uglavnom

polazeći od pretpostavke da se već unaprijed "zna" što se zapravo dogodilo na ovim

"našim" prostorima). Tri važnije točke vidim u tom kontekstu: to su rat, uloga

intelektualaca i njihovih, više ili manje na znanosti utemeljenih interpretacija, te

nacionalizam. U ovom tekstu ću, dakle, pokušati - više polemički no sistematski - ukazati

na tri aspekta našeg problema:

3

da je ono što se događalo bilo povezano s Ratom i ratovima, ali da to ipak nije sve

što bi o tome trebalo kazati;

da je uloga intelektualaca i njihovih, manje ili više, znanstvenih interpretacija bila

i ostala sastavnim dijelom ratnih događanja;

da je nacionalizam samo djelomični, a narodnjaštvo važniji "uzrok" za ono što je

ovdje nazvano "nasilno rasturanje" SFRJ.

U tom smislu ovaj je tekst zapravo pokušaj s jednim ciljem: omogućiti drugačije

promišljanje onoga što se dogodilo, što se događa i što bi još moglo uslijediti na

prostorima bivše Jugoslavije. A to je, barem se meni tako čini, sve prije nego priprost

zadatak. Jer da je kojim slučajem to bio problem neke jednostavnije vrste, ne vidim

razloga da ga već odavno i drugi na odgovarajući način ne postave. U dio svog iskustva i

u samo polazište, dakle, uzimam činjenicu da je riječ o bitno težoj, ozbiljnijoj stvari, o

nečem vrlo neuobičajenom i zahtjevnijem. U skladu s tim, odlučio sam pokušati propitati

neke najelementarnije stvari, najosnovnije "elemente", oruđa i zahvate, uz čiju pomoć mi

u našim mislima meljemo, pokušavajući djelomično odgovoriti na svoje dnevne i noćne

more u vezi s "izgubljenim godinama". Prije svega, to se odnosi aspekte koji do sada -

barem koliko je meni znano - još nisu bili propitani. Sve za što mi ovom prilikom

dozvoljava prostor i mogućnosti kojima raspolažem jest da pokušam otvoriti vrata jednoj

vrsti drugačijeg promišljanja i to na, nadam se, ne baš previše neprihvatljiv način.

Moja polazna postavka je slijedeća: za to da bi se uopće probili do mogućnosti ozbiljnog

promišljanja "naše stvari" - koja nam, na žalost, niti približno nije dana već unaprijed -

treba ponajprije pobjeći od zaglušujuće i zaglupljujuće samorazumljivosti, od ogromne

količine izrečenih, a više-manja ispraznih riječi. To znači i od onoga što nam

svakodnevno dolazi preko medija masovnog izluđivanja. Tu samozaglupljujuću

razumljivost u vezi sa onim što se "nam je dogodilo" moglo dosta bi se jednostavno

odrediti na sljedeći način: ono što se dogodilo na područjima bivše države su ratovi (ili

Rat) koji su (bili) prouzrokovani nacionalizmima (ili Nacionalizmom). Svoj zadatak

vidim, dakle, kao pokušaj sukoba sa ovim načinom "razumijevanja" ne samo "naše

4

stvari", nego i, nažalost, stvari koja se još više tiče onih koji s time zapravo nemaju ništa:

onih koji su u ovaj neprijazni svijet došli tek nedavno, i onih koji će tek doći.

II. Više od Rata - radikalno zlo

Problem s kojim imamo posla sve prije no površinski. Pošto je dubok, treba - barem

pokušati - duboko zagrabiti.

Dakle Rat ili ratovi. “Naša” stvar - i tu, zapravo, nema većih dilema - unaprijed

funkcionira kao samorazumljiva. Posljedično, upravo to je, usudio bih se reći, jedan od

većih problema. Djeluje, naime, na način da nam se sam problem pokazuje kao nešto

sasvim čisto i neupitno, te lako dostupno, dakle, kao ne-problem. Otprilike ovako zvuči

to samorazumljivo pojavljivanje "naše stvari": ono što se (bilo) dogodilo (a što se još

uvijek može ponoviti) prilikom nasilnog raspadanja SFR Jugoslavije, moguće je

imenovati uz pomoć oznake Rat (ili ratovi). Nisam još sreo osobu s kojom bih mogao

nekonfliktno razmijeniti jedno kritično mišljenje o tome da "to što se je dogodilo" ipak

nije moguće tek tako odrediti kao Rat (ili kao ratove). Tu, u vezi sa Ratom, sa začuđujuće

olakotnim označavanjem odigranog, za mene je situirana prva samorazumljivost s kojom

ću pokušati uhvatiti se u koštac.

U ovom tekstu, istina, govorim o Ratu i ratovima, ali, kao što sam pokazao, s vrlo

velikom zadrškom ili, ako vam je draže, s jednom bitnom dopunom. Nisam, naime,

sasvim siguran da je ono što se događalo na područjima bivše države moguće tek tako

odrediti kao Rat, odnosno da je to što je naš problem moguće tek-tako i sa sigurnošću

imenovati Rat. Stvar je, usudio bih se reći, mnogo kompliciranija i gora, opasnija nego

što izgleda. Nisam, naime, baš previše siguran da je to bio samo

Rat, odnosno da su to bili samo ratovi. Sve više sam mišljenja da je

ono s čime imamo ili, bolje, sa čime bismo trebali imati posla, zapravo bilo nešto

barem malo drugačije, a još vjerojatnije, čak i nešto više

nego što to najčešće razumijemo pod oznakom Rat, odnosno ratovi. Pozitivnije rečeno,

5

bojim se da bi nekritička upotreba oznake Rat/ratovi - s kojom je prostor našeg "sve-

manje-mišljenja" u potpunosti zasićen - za označavanje svega onoga što se dogodilo na

"ovim prostorima", više skrivala, ili čak brisala, nego što bi raskrivala i omogućavala

ozbiljniju tematizaciju. S lakoćom mogu razumjeti da ljudi svakodnevno, dakle u jednoj

uobičajenoj komunikaciji, govore o Ratu i ratovima. Isto tako mogu shvatiti - barem u

ograničenom opsegu - da mediji svoj kruh peku na žeravici rata. Ali ne vidim valjanih

razloga za to da prilikom pokušaja promišljanja tako problematičnih događaja, kao što su

oni koji su se dogodili zadnjih petnaestak godina, i sam moram misliti na isti način kao

što se to kolokvijalno radi na ulici, u medijima, uz piće ili pak poslije ručka.

Evo, ukratko, zbog čega. Reći da je rat oduvijek bio, da je to nešto

"neophodno" ili pak "prirodno" za ljudsku vrstu, za mene

predstavlja tipičan znak nedopustivo neodgovornog

(ne)mišljenja, koji skoro graniči sa tvrdnjom da ratova

nikada nije bilo ili čak da su nemogući. Jer govoriti na isti način

(dakle u okviru oznake Rat) o Peloponeskim ratovima, Tridesetogotišnjim ratovima,

Napoleonovim ratovima, ratovima tipa Prvog i Drugog svjetskog rata, Ratu ili ratovima

na području bivše Jugoslavije ili ratovima protiv droge i alkohola…, je za mene izrazita

produkcija misaone tame u kojoj su sve krave crne, tama u kojoj više ne ratova i ne onoga

što je u vezi sa njima uopće nije moguće misliti6. Za mene je to osnovna karakteristika

toga što bi trebalo nazvati ne-mišljenja.

Da ne bude nesporazuma: ne govorim o tome da na "našim" prostorima uopće nije bilo

Rata ili ratova. Bilo ih je, o tome ne može biti nikakve dvojbe. Ali ratovi su - ako se tome

uopće tako može reći - bili u nekakvoj "manjini", nisu bili ono što je, po mom sudu,

odlučujuće za razumijevanje naših brojnih problema. Ukoliko pokušavamo dati jednu

6 U vezi sa ratovima postoji jedna izreka koji govori da je prva žrtva rata kompleksnost, što bi se moglo

razumjeti i na taj na način da je isključenje svih kompleksnosti, odnosno njihova redukcija na pro &

contra odnos, na crno i bijelo, na "naše" i "njihove", zapravo jedan od osnovih preduslova rata. Ako

je tome zaista tako i ako je produkcija rata (a rat jeste ljudski proizvod) utemeljena na brisanju

kompleksnosti, zar onda nije upravo vračanje kompleksnosti jedna od predpostavki mira? Zar nije

onda i zadatak mišljenja upravo rad na vračanju te i takvih kompleksnosti?

6

integralniju analitiku i procjenu cjeline događanja, morali bismo uzeti u obzir, da je

"sve to skupa" ipak samo u jednom manjem svojem dijelu bilo

Rat, a da je u jednom većem dijelu bilo nešto što je više

(ili manje) od ratova. Glavna stvar koju želim podcrtati je, dakle, da imamo

posla sa kompleksnošću koju je moguće vrlo lako promašiti, ako se unaprijed

zadovoljimo samo sa oznakom Rat ili ratovi (reductio ad absurdum). Time bismo mogli

napraviti još veću štetu no što je ona - sama po sebi neizmjerljiva - koja je bila već do

sada napravljena.

Najmanje što bismo u vezi sa gornjim trebali reći jest da, kada danas govorimo o ratu,

imamo u mislima tzv. moderni pojam rata (a ne one antičke, one

srednjevjekovne…), koji je udomaćen, približno, od

Napoleonovih vremena pa nadalje. Za tu vrstu (a ne rod!)

"nasilnih događanja" karakteristično je, prije svega, to da

za odgovarajuću definiciju i upotrebu oznake rat moramo

nužno imati barem jedan odlučujući sastojak, a to je država.

Drugačije rečeno, moderna pod oznakom "ratovi" pretpostavlja

postojanje najmanje jednog subjekta međunarodnog prava, a to

je država7. Ali čak i u tom slučaju, da "imamo državu", najviše što bi se moglo - u

slučaju rata - izreći na nivou definicije bilo bi ono što obično zovemo građanskim

ratom. Jer u slučaju rata-u-jednoj-državi imamo posla zapravo

sa "raspadanjem" države te, možda, sa nastajanjem dviju ili

više država na tom i takvom (st)ratištu. Posljedično, ne

7 U jednom dijelu je razlog za to sadržan u tome što prije tzv. moderne, države uopće nemamo. Sam

pojam države je izraziti moderni proizvod, a njegove najranije tvorce bi trebalo tražiti tek u

generaciji Hobbesa i Machiavellija (commonweal/th; lo stato), a ne kod Akvinskoga, Augustina, Cicera

ili čak Platona, kao što nam to najčešće sugeriraju najrazličitiji, a u pravilu ahistorični, tipovi nemišljenja.

Govoriti, primjerice, o polis kao o državi slično bi bilo kao kada bi govorili o atenskoj demokraciji kao o

nečemu što je isto kao i moderna demokracija ili kao kada bi o Empedoklu, Pitagori ili Demokritu govorili

kao o prirodoslovcima-znanstvenicima baconovskog ili newtonovskog tipa. Drugačije rečeno, moderna

država i država u nekom najstrožem smislu jedno je i isto. Države, osim u teleološkim znanstvenim

snovima, koji vlastite proizvode implantiraju na "početak povijesti", prije moderne nema.

7

govorimo u tom slučaju o ratu uopće, nego o posebnom, u ovom

primjeru, građanskom ratu. Moderni pojam rata na nivou

definicije u pravilu pretpostavlja postojanje najmanje dviju

država, koje se međusobno sukobe i to uz upotrebu ovakvih

ili onakvih, a u pravilu nasilnih, masovnih sredstava

"međusobnog obrađivanja". Ali to još nije sve: treba dodati i - što

bi moglo biti razumljeno kao "pravna idealizacija" ili čak

nepotrebno cjepidlačenje - "najavu rata", te na kraju, također,

potpisivanje sporazuma o "prekidu rata". To je, po mojem mišljenju,

sve prije no "cjepidlačenje", o čemu više nego dobro govore i naša iskustva, koja kao da

ne uzimamo dovoljno u obzir. Ne znam točno zbog čega se - ali to bismo morali shvatiti

krajnje ozbiljno - te moderne "sastojke" rata (pa i njegove definicije, te mogućnosti

izlaska iz njega) pokušava odbaciti kao nešto suvišno ili bezvezno. Nisam baš siguran da

je najelementarnijem uvjetu definicije rata u "jugoslavenskim uvjetima" uvijek bilo

ugođeno, a još manje sam uvjeren da previsoke cijene koje plaćamo8 nemaju veze, pored

8 Cijena onoga što pogrešno (preusko!) zovemo ratovi nije i još dugo neće biti plaćena, jer je uopće

ne možemo platiti: nema, naime, ako nastavim tu metaforu, eksplicitno napisanoga računa, kojeg bi

mogli i trebali formalno platiti. Drugačije rečeno, ovdje se je pilo, bančilo, žderalo, ubijalo, silovalo,

klalo, rušilo…, a ne samo da računi za te orgije nisu bili plaćeni, nego nemamo niti elementarnih

"mirovnih sporazuma" koji bi bili potpisani. Naravno, sve to zato, jer računi niti nisu mogli biti

plaćani, jer nismo imali "najave rata", posljedično, "nismo niti vodili ratove"…. A ako ih "nismo

vodili" - tako ide taj naš zatvoren krug - kako ih možemo "prestati voditi", odnosno kako (i kome)

"možemo uopće platiti cijenu za njih"? Ulovljenost u tu zamku, gdje se neprestalno pravimo - i, što je

još gore, moramo praviti - ludima & glupima, bi nas znala zaista izludjeti & poglupiti, ako se to, dakako,

već nije dogodilo. Problem je slijedeći: ovi "ratovi" još dugo neće biti prošlost jer prošlošću niti ne

mogu postati: zato jer ih nismo, a i ne možemo ih, "zakopati", pustiti za sobom . Oni - slično je i sa

pobijenima - još uvijek, na neki paradoksalan način, žive zajedno sa nama i to kao ne-ratovi, kao nekakvi

vampiri, koji svakog trenutka mogu ponovno preskočiti u život. Posljedično, sve dok ne zakopamo

"svoje" mrtve, dok ih ne pustimo u miru, dok ne zakopamo (formalno to treba napraviti!) ratne

sjekire, dok ne "zaključimo ratove", dotle smo osuđeni živjeti među ratovima i mrtvacima, dakle

živjeti na način živih mrtvaca, biti zombiji. Simbolna dimenzija potpisa sporazuma o kraju

rata/ratova bi zato bila od izuzetne važnosti za sve nas sadašnje i buduće (a ne samo za pobijene i

prošle) kao dokument sa kojim bi možda bilo moguće "završiti ratove kojih nije bilo". Sa takvim

simbolnim i pravnim aktima kod nas (osim u slučaju Bosne, pa i tamo djelomično) nitko ne

8

ostaloga, i s time. Primjerice, nisam baš siguran da smo na području

bivše Jugoslavije imali najavu rata ili vođenje rata, nije

bilo mirovnih sporazuma koje bi istovremeno potpisivale

dvije države. U pravilu je bilo tako da se prilikom

beskonačnog broja potpisanih "mirovnih sporazuma" (toga je

bilo zaista na desetine, možda čak na stotine) u najboljem

slučaju pojavljivala samo jedna država ili država-u-

nastajanju, dok je na drugoj strani bilo nešto kao

"kompanija", "društvo", nekakvi "ustanici" ili

"oslobodioci"… ili pak ponovno država-u-nastajanju, odnosno,

ne-više-država. U svakom slučaju imali smo "odnos" (zapravo

ne-odnos) jedne od potencijalnih ili stvarnih država na

jednoj strani te jedne još-ne-države, ne više država ili

sličnih kvazidržavnih struktura na drugoj strani. Jedini

sporazum, onaj Daytonski (a to je bilo na "kraju"), koji je

donio kakav-takav mir (zar je to bilo slučajno?), bio je

onaj kojeg ne samo da su potpisale "države", "još-ne-države"

ili "ne-više-države" sudionice, nego je svoj doprinos tom

sporazumu dodala i super-država, SAD. Što želim reći: mislim da bi

najodlučnije trebalo odbaciti priručna, a opasna pojednostavljivanja u vezi s apriornom

oznakom Rata ili ratova. Odbaciti? Da, i to u tom smislu da bi trebalo prestati

"ponašati" se kao da je za odgovarajuću "oznaku rata"

dovoljno imati dobro aranžirane masakre, da je dovoljno

imati vojske i paravojske, da je ukratko, za određenje rata

dovoljno imati nekakva masovna ubijanja i njihove učesnike

raspolaže. A mir bez pravnog, dakle formalnog, "dogovora" (sporazum!) na izlazku iz rata/ratova

nije moguć. Problem je u tome što će ta permanentna prijetnja novih ratova postati (već je postala)

strašno breme sa kojim će se - ponajprije zbog nas, u smislu naše generacije - morati baviti i sve

nadolazeće generacije na ovim prostorima. Nažalost, ponajprije u tom smislu da će stalno morati, već

unaprijed, računati sa mogučnošću nastavljanja neprekinutih (!!!) ratova. Naše pitanje bi se u tom

smislu moglo glasiti: imamo li mi "pravo" da im tek tako prepustimo sva ta bremena u nasljedstvo ili je pak

to nešto sa čime se moramo ponajprije suočiti mi, ako to već nisu smogle generacije prije nas?

9

("strane u sukobima", "sukobljene strane", kao što su to

brujali mediji). Tome, na žalost (ili na sreću) nije tako.

Nije tako niti na nivou prava, a bogami niti na nivou

ozbiljnog mišljenja. Tako može biti na nivou kavanske

rasprave ili na ribarnici, u ovim ili onim medijima, u

suvremenoj ispraznosti društvenih nauka ili pak pri

inkarnaciji ovih ili onih "državnih", a zapravo Narodnih

interesa. Kada bi bilo tako, današnji sud u Haagu ne bi ni

približno imao takvih problema s kakvima se već više godina

susreće9. Velika količina mrtvih, ranjenih i izbjeglica, trpljenja… više je, dakako,

nego strašna stvar. O tome nikakve dvojbe nema, o tome i ne govorim: ali govorim o

tome da masakri i slična ručna ili pak industrijalizirana radinost ubijanja, silovanja,

proganjanja… još nisu dovoljna da bi to (dakle, velika količina mrtvih, ranjenih,

izbjeglica, trpljenja…) tek tako nazvali Ratom ili ratovima. Isto tako, još ne odlučujem o

tome je li ta velika količina mrtvih, ranjenih, izbjeglica, trpljenja… nešto više ili manje

od rata (bliže mi je prva mogućnost). Sve što želim reći jest da to nije dovoljno za

"definiciju rata" te da se, posljedično, ne bi smjelo tek tako, kolokvijalno, neobavezno i

olako govoriti o ratu bez dodatnih opredjeljenja. Rat ni slučajno nije isto

što i "mesarsko klanje", a ono što smo gledali po našim

televizijama, pa i ono što se događalo baš je ponajprije

bilo mesarsko klanje.

Uzet ću jedan drugi primjer u nadi da bi se tako moglo lakše shvatiti i uvidjeti taj

problem u situaciji koja se nas neposredno ne tiče: 11. rujna u New Yorku bio

9 Mislim da bi trebalo kao simptom nečeg vrlo ozbiljnog razumjeti činjenicu da "mi" obično mislimo, kako

oni tamo "na zapadu" stvari, koje su čine kao da su tako jako jednostavne, bez ikakve potrebe samo

"previše kompliciraju". Kao da bi pravo (i međunarodno) bila samo neka "bezvezna, nepotrebna

komplikacija", neka "glupa formalnost" tamo nekih probi-svijetova! Bojim se da se tu radi o krajnje

opasnom simptomu koji se nalazi na "našoj", a ne na "njihovoj" strani i to u smislu da i nakon svih

beskonačnih tragedija, koje su se dogodile na ovim protorima, još uvijek nismo spremni krajnje ozbiljno

shvatiti elementarne činjenice i potrebu po onom što se zove pravo, bojim da uopće ne razumijemo

moć forme i formalnog od koje u velikoj mjeri zavisi i ono što su stari nazivali "dobro življenje".

10

je strašan dan. Ali to nije bio ni rat ni najava rata, bez

obzira na to što je napad na WTC bio shvaćen kao "Rat", da ga se tako još uvijek

razumije, i da su iz tog istog kvazirazumijevanja - barem do sada - proistekla dva nova

rata (Afganistan, Irak)! Poznati su i primjeri kad neke države (točnije

njihove vlade, a vlade nisu isto što i države!) "vode

ratove" protiv mafije, alkohola, droga… Poznate su nam isto tako i države (zapravo

njihove vlade) koje vode ratove protiv pojedinaca, porodica, pokreta ili grupa. Primjerice,

protiv terorističkih grupa… Ali, dozvoliti će te mi, to nisu ratovi!

Zbog čega španjolska država (ili ova, odnosno ona njena vlada) ne vode rat protiv ETA-

e? Zašto Italija ne vodi rat protiv "svoje" mafije ili nije vodila rat protiv Crvenih brigada?

Zbog čega Velika Britanija nije vodila i ne vodi rat protiv IRA-e? Znači li to da

španjolska, talijanska, britanska… država prilikom tih operacija ne upotrebljava policiju,

oružje, pa po potrebi i vojsku? Da prilikom tih sukoba (koji nisu ratovi!) nema

"mesarskog klanja"? S druge strane, poznati su i primjeri kad recimo SAD, kao država i

vlada, "vodi ratove" protiv alkohola, narko-kartela ili terorizma i Al Quaede. Ako

dozvolimo da riječ, oznaku, pojam Rat upotrebljavamo krajno neselektivno, onako kako

kome padne na pamet, time nimalo ne pomažemo prilikom odgovarajućeg označavanja

pojave, a time i njenog odgovarajućeg promišljanja, te možda nekakvog mogućeg

saniranja. Upravo suprotno, padamo u tamu nemišljenja, u kojoj su uvijek u prednosti i

na potezu oni koji su silniji, snažniji i koji djeluju po principima svog buzdovana.

Bezakonje - ne samo u pravnom smislu, nego i u smislu

neodgovornog mišljenja - u pravilu odgovara silnima. A

upravo to, pad u tamu nemišljenja, koji nam se događa,

između ostaloga i na točki nekakve "samorazumljivosti rata",

zapravo je jedna idealna prilika ne samo za nerazumijevanje

onoga što se je dogodilo (reducirano na rat), nego i odlično

služi bilo za njegovo moguće produžavanje u slabu

permanenciju beskonačnog, ili pak za njegovo

podruštvljavanje, udomaćenje, apriorno prihvaćanje. A upravo

ovo posljednje ono je što mi se čini najvećom opasnošću. Što želim reći pod oznakom

"udomaćenje", "podruštvljenje", "socijalizacija rata"?

11

Ponajprije to da Rat i ratove na jedan krajnje opasan način

time "naturaliziramo", iz nečeg teško razumljivog pravimo

nešto što se prikazuje kao nešto "zapravo" vrlo lako ili čak

jednostavno razumljivo, uobičajeno, čak normalno.

Posljedično, rat pravimo nečim "našim", nečim što nam je u

tolikoj mjeri domaće da se o njemu - kao upitnosti i

problematičnosti - više uopće ne usuđujemo, pa i ne možemo

ozbiljno zapitati - jer to postaje nepotrebno. Nekritičkom i

neselektivnom upotrebom oznake Rat/ratovi zapravo zatvaramo svaku ozbiljnu

mogućnost za razumijevanje strahote koja se dogodila na ovim prostorima posljednjih

petnaestak godina, u svoj svojoj širini i dubini. A ono što nam se dogodilo -

to je moja slijedeća hipoteza - bilo je više od rata, bilo

je puno gore od Rata! "Ono" što je bilo, nije bilo, dakle,

"samo" Rat ili ratovi. U trenutku, naime, kada izreknemo

riječ Rat, čini nam se da sebi i drugima pravimo nekakvu

uslugu, jer time postižemo da već unaprijed svi zajedno

"znamo što to zapravo znači". A stvar je, na žalost,

obrnuta. Time ponajprije pravimo veliku uslugu svima koji su

u tom "ratu" prakticirali mesarsko klanje za koje bi morali,

po definiciji, individualno (!) odgovarati. Reći i

implicitno ili eksplicitno (jer o tome se ovdje radi)

razumjeti rat kao ono u čemu je "sve dozvoljeno", znači

ignorirati elementarne stvari kao što su brojne međunarodne

konvencije ("ženevska", primjerice), kao što su prava

zarobljenika, izbjeglica… radikalno anulirati svaku pa i

najmanju zaštitu ljudskog i ljudskosti. To znači radikalno

pomiješati barem dvije različite "stvari". U ratu, naime,

nije sve dozvoljeno: za rat se može reći, da je pojava koja

ide "preko" prava (čak i preko razumijevanja). Ali u vezi sa

ratom istovremeno imamo posla sa pojavom koja je u svojoj

osnovi ipak "ulovljena" u neka pravila i zakone u pravni red

12

(spomenute konvencije), u ratno pravo. Posljedično,

ulovljena je i u "kategorijalno mišljenje", ili čak u samu mogućnost

mišljenja, ako hoćete, na koje smo, barem na neki ograničeni način, ipak vezani, ako ne

obavezani. Izgubiti tu razliku značilo bi istovremeno izgubiti

i razliku između "prirodnog" i nekog

"ljudskog/civilnog/pogodbenog stanja", a time i brojna druga

konkretna razlikovanja koja omogućavaju podnošljivo

življenje i koja upravo odatle proizlaze. Među njima bismo

u slučaju gubljenja razlikovanja izgubili i mogućnost da se

sudi zločincima i, što je još važnije, mogućnost da ne

padnemo sasvim izvan moderne u jedno "razumijevanje" rata

koje je doslovce "palo" ispod nivoa međunarodnog prava

utemeljenog na iskustvima Drugog svjetskog rata. Ta negacija

iskustava Drugog svjetskog rata, međunarodnog prava, ratnog prava… po mojem je

mišljenju rezultat do kojeg možemo doći, ako ono što se dogodilo u ovom "našem

primjeru" nekritički i tek tako nazovemo (samo) Rat ili ratovi. Jedan od načina da

nasuprot toj opasnoj poplavi i tami (medijski tako blještavo instaliranoj) postavimo

barem malu misaonu branu mogao bi biti da u samom ishodištu odbacimo

neizdiferenciranu i apriornu upotrebu oznake Rat i ratovi. Pa neka to izgleda još tako

"nelogično" i teško razumljivo onima koji, ovako ili onako, već unaprijed sve znaju.

Rat nije ono najviše/najgore što nas može zadesiti, kao što

to obično govori "narodni glas" koji je, raširen preko

medija masovnog zaglupljivanja, postao nepodnošljiv i doslovno

ubijajući. Postoji i nešto još gore, a upravo to je ono što se

je dogodilo na ovim područjima. Ako se čini da zapravo nemamo

odgovarajuće oznake za opredjeljenje toga što se dogodilo, a što je još gore od Rata,

možemo se poslužiti nekom drugačijom, manje korištenom, starijom oznakom. Mislioci

prijašnjih generacija, kada je mišljenje još bilo neka sa strogošću povezana djelatnost,

znali su u takvim položajima i događanjima upotrebljavati oznaku "radikalno zlo".

To ću ovom prilikom napraviti i sam. Kad upotrijebimo oznaku Radikalno zlo nismo

13

toliko udaljeni od rata i Ratova, kao što bi se to moglo učiniti. Ali zato istovremeno

postižemo položaj, otvaramo prostor za jednu drugačiju tematizaciju, u kojoj možda

možemo točnije progovoriti o "ovim našim događajima" za koje tvrdim da su bili nešto

"više od Rata". Slični postupak je prilikom određivanja holokausta, poslije Drugog

svjetskog rata, upotrijebila Hannah Arendt10, kada je - u vezi sa Eichmannom - govorila o

radikalnom kao o "banalnom zlu". Moja hipoteza jest da je to, što "nam se

dogodilo", a što je više od Rata, moguće opredijeliti upravo

kao radikalno zlo. To radikalno zlo u svojoj je osnovi

banalno i na sebi ne sadrži ničeg mističnog, ničeg

neizrecivog, nerazumljivog, a još manje - na osnovi

nerazumljivosti, dakako - uzvišenog11. Zbog čega je bitna ta razlika

između Rata i Radikalnog zla? Prije svega zbog jedne vrlo važne točke: zbog

toga što je uz njenu pomoć moguće mnogo točnije pogoditi (ili je tek iz nje moguće

pogoditi) događanje mesarskog klanja (npr. Sarajevo, Srebrenica, ubojstva

Srba, Bošnjaka i Hrvata u Hrvatskoj…). U kom smislu je to moguće? U tom da radikalno

zlo omogućava postojanje nečega što je doslovce izvan, preko, iznad (ili ispod), što je

"više od rata" i što otvara mogućnost drugačijeg promišljanja onoga što se događalo na

ovim prostorima zadnjih godina. U tim "našim događanjima" Srebrenica

nije bila nikakav "eksces", nikakav "slučaj"! Bila je i

ostat će sama suština, čak istina, ako hoćete, svega onoga što moramo pokušati

misliti. A srebrenice - tu je problem do kojeg sam se htio probiti - ne možemo ni misliti

uz pomoć upotrebe koncepta Rat! Riječ rat je odlučno premalo, previše isprazna je za

razumijevanje onoga što su bili Srebrenica, Sarajevo, Gospić…, što jesu i što će ostati.

10 Arendt (1992). 11 Upravo rat je ona oznaka koja svim banalnim ubijanjima prilijepi nekakav dodatak

"nerazumljivosti", "neshvatljivosti", a time, dakako i "uzvišenosti", "moraličnosti", u krajnjoj liniji

čak "heroičnosti" i "iznimnosti", da ne rečem "svetosti" i "nedotakljivosti". Oznaka rat na nivou

mišljenja ima tu moć da banalnost zla više implicitno nego eksplicitno pretvara u nešto sublimno (u

Burkeovom značenju), uzvišeno, čak estetsko. Deestetizacija, desakralizacija, desublimacija,

profanizacija rata je ono sa čime bi se najodlučnije trebalo suočiti. Živeći pod težinom "palanke"

(Konstantinović) trebalo bi uvažiti da nam ona najbolje radi o glavi baš onda kada o njoj ne mislimo, kada

o tom vlastitom položaju ne možemo misliti dovoljno jasno, oštro i nepopustljivo.

14

Uz pomoć radikalnog zla, koje je banalno, moguće je barem naznačiti

da ono u odnosu na Rat - koji zahvaljujući svojoj "državnoj

pozadini" već unaprijed dobija neki "uzvišeni" smisao - u

sebi sadrži neki radikalni nesmisao: točnije, Zlo i, istovremeno, njegovu

banalnost, koja je samo srce onoga što Zlo jest. Upravo to ubijanje bez-

smisla i, štoviše, bez ikakvog razloga koji bi ta ne-djela

mogao eventualno opravdati, upravo jest ono "nešto više",

ono banalno, što bi trebalo pokušati misliti u nadi da ćemo možda omogućiti

"zatvaranje" tog opasnog ponora12. A upravo o tom se, o radikalnom zlu, a ne o Ratu, u

ovom našem slučaju, prije svega, radilo. Da ne bude nesporazuma: ne govorim o tome da

je ubijanje moguće i potrebno opravdati uz pomoć bilo kakvog "smisla". Govorim o tome

kako bi se možda dalo pokušati misliti ubijanje i trpljenje u oba

slučaja: bez ili sa smislom.

Pokušat ću to reći i na jedan drugi, možda jednostavniji način, u nekom drugom žargonu,

telegrafski i ekspresno. Rat je u polazištu moguće razumjeti kao

instrumentalnu aktivnost, koja se vodi u ime nekog Subjekta

za koji se uvijek unaprijed pretpostavlja da stoji iza te

aktivnosti. Rat se u modernim okolnostima vodi u ime države,

u ime Subjekta (taj subjekt načelno upravlja ratom, zato se

govori o "vođenju rata), za koji se pretpostavlja da ima

neke ciljeve (strateške, teritorijalne, osvajačke,

gospodarske…). Te ciljeve država postiže uz pomoć sredstva,

uz pomoć vođenja rata. Sva ubijanja, sva mesarska klanja,

sve "operacije" i sve žrtve u tom su kontekstu vezane na

12 Neke u međuvremenu izrečene isprike u vezi sa događajima na području bivše SFRJ, koje su oblikovali

vladna i državna vodstva (Srbije, Hrvatske…) dobar su znak. Ali nedovoljan. Možda bi se izlaz iz prije

nakazanog problema "mi-nismo-ratovali" mogao potražiti u jednoj zajedničkoj formalno-pravno

obavezujućoj izjavi koju bi oblikovali i potpisali predstavnici svih država nastalih na području bivše

Jugoslavije i to kao nekakav nadomjestak za (nemoguće) mirovne sporazume, a koji bi se odnosio na

događaje iz devedesetih. Dakako, sa ciljem upućenim u budućnost, u smislu formalno-pravno obavezujuće

izjave o miru, nenapadanju, dobrosusjedskim odnosima…

15

državu kao na razlog (ragion di stato, bi rekli stari još u

vrijeme rinascimenta) i kao na onaj (apsolutni) subjekt-

substancu koja stvar najprije započne, potom vodi i na kraju

zaključi. Taj subjekt-država ima (naknadnu) moć izlaska iz

takvog rata u dva značenja i u dva smjera. Najprije, ima

mogućnost "izlaska u mir" - preko potpisa mirovnog, dakle

pravnog sporazuma (sa drugim državama) - te da, drugo, sve

žrtve prizna i opravda kao žrtve za "pravu" (državnu) stvar

(odnos unutar države, spram svojih državljana). U tom smislu i u

takvom položaju imamo neku prilično "udobnu" situaciju - kako za razumijevanje tako i

za post festum opravdanja - koja omogućava razlikovanje između žrtava (troškova,

investicija… rat kao instrumentum u krajnjoj je liniji shvaćen utilitarno-ekonomski,

kalkulativno i sa stanovišta koristi) i zasluga (profita), čak užitka u vezi sa ratom. Užitak,

uživanje rata u tom je položaju na strani mira i države, a po definiciji se nalazi s onu

stranu rata, kojeg se razumije kao privremeno trpljenje (slično kao rad u smislu "rabota",

"nigger work").

U našim analizama moramo pritom uvažiti činjenicu da na područjima bivše države

samo djelomično imamo jasno izvedenu "podjelu rada" između

ratovanja kao žrtvovanja, na jednoj strani, i mira, koje će

doći i u kojem ćemo uživati "plodove krvave rabote", na

drugoj strani. Najpotpunije je to, možda, moguće naći u Sloveniji, bitno manje u

Hrvatskoj i Bosni, Makedoniji, da o Srbiji, Crnoj Gori i JNA (jer i nju - barem kao

"vojsku bez države" - tu treba uračunati kao stranu u sukobima,

što se često zaboravlja!) i ne govorim. Ono što se dogodilo, i što nije baš

jednostavno misliti, jest da smo se, u odsutnosti države (to znači

i u odsutnosti od ideje države) kao Subjekta, koji po

definiciji "stoji iza rata", došli u položaj u kojem je

samo "mesarsko klanje" (dakle hipotetično "sredstvo")

postalo i bilo ciljem samome sebi! S obzirom da nema rata bez

države, dobili smo situaciju u kojoj je samo klanje (nasilje

16

uopće) postalo svoj vlastiti cilj i neposredni užitak,

odnosno ono "više od rata" - Radikalno zlo koje je, per

definitionem, banalno. Pošto nije bilo nikakvog "višeg"

(državnog) cilja (ili je taj uporno i uspješno bježao),

koji bi se javljao kao ono "preko" tog mesarskog klanja, i u

čijoj funkciji bi sve to bilo (uz obećanje da će poslije rata doći "nagrada za napravljeno")

izvršeno, samo je izvršavanje ubijanja, krvoproliće kao takvo i po sebi, postalo onaj

"surogatni Subjekt" koji je vodio i gonio cijelu stvar u skladu sa motorikom čistog

ubijanja kao čistog uživanja (biti Gospodar života i smrti je samo srce uživanja!). Sva

ta krvava događanja, sve one "neobjašnjive" i "neizrecive iracionalnosti", koje

"nismo mogli" i još uvijek "ne možemo shvatiti", dolaze

upravo odatle što su bile same sebi cilj, što nisu imale

nikakvog drugog cilja izvan i iznad sebe. Nisu imale onoga

što bi ih kasnije, post festum "opravdalo", opralo i učinilo

uzvišenim, svetim. Time su svi ti lanci klanja,

masakriranja, silovanja, sve te nepregledne kolone

izbjeglica bile i ostale "bez smisla". Bile su, jesu i ostat

će proizvodi banalnosti, u povijesti će ostati zapisane kao

rezultati Radikalnog zla koje je po svojoj suštini banalno i

koje nam se odupire da bi ga na koliko-toliko odgovarajući način tematizirali kao Rat.

Načelno rečeno - što vrijedi za modernu, a nadam se da će barem djelići toga ostati i u

postmodernoj koja nam se prijeteći otvara upravo na toj točki "ne-više-rata" - to bi

radikalno zlo moglo biti "transcendirano" da je tu bila

država, ili barem neka "ideja države". Jednostavno rečeno, tako da

bi - i u tome je barem veliki dio suštine "našeg" problema - država preuzela

dogovornost za ono što je bilo napravljeno, da bi, na kraju,

potpisala mirovni sporazum, da bi krvnicima bilo suđeno. A upravo to je ono

čega u "našem slučaju" nije bilo13. Taj manjkajući "element" države

13 Ako je moguće prevesti ideju pakla u smjeru njenog sekularnog pandana, onda je to upravo naš položaj.

To je "položaj pakla" zbog toga što se, pored beskonačne količine smrti i trpljenja, nalazimo po definiciji u

17

istovremeno nam onemogućava da adekvatno upotrebljavamo oznaku Rat. Posljedično,

to što se dogodilo na područjima bivše SFR Jugoslavije nije

bilo počinjeno ne u ime "cilja", ne u "perspektivi mira" i

ne za to da bi bio "postignut mir" (pa da bi se u njemu

poslije "uživalo"), a bogami ne niti u perspektivi države,

kao što se to obično pogrešno pretpostavlja. Radikalno zlo bilo je

počinjeno unutar nekog drugog horizonta razumijevanja i djelovanje, u nekoj drugoj i

drugačijoj perspektivi, u perspektivi nekog drugog i suštinski

drugačijeg "Subjekta", no što je to država. Sve to je bilo,

više ili manje, napravljeno u perspektivi Naroda, a Narod

nije isto što i država! Upravo "perspektiva Naroda", "Naroda kao

(samo)cilja" i "regulativne ideje" bilo je ono što je omogućilo i što je čak zahtijevalo

uživanje u samom-klanju, ili čistom klanju, i što, posljedično, najčešće nije ni moglo

"uroditi državom". Dapače, urodilo je Narodom, što je vrlo često

značilo i ne-državom, još-ne-državom, nacijom-državom ili

čak raspadnutom, ne-više-državom. Ukratko, preko tog klanja i

izvan njega nije bilo (nije moglo biti) nikakve koncepcije

"mira", nikakve, koliko toliko realne koncepcije "države".

Čak i kvazi-ciljevi bili su oblikovani "u hodu", ako ih je

uopće i bilo. Ali - i spram toga bismo trebali biti krajnje pažljivi - bila je ideja, bila

je i te kako prisutna "koncepcija" Naroda, nešto što se radikalno razlikuje od koncepcije

države, nešto što za svoje ozbiljenje zahtijeva sasvim druge pristupe i orijentacije, bitno

drugačije zahvate i korake14. Tome primjereno slijedili su i drugačiji rezultati. Ukratko,

situaciji u kojoj niti o tragediji ne možemo govoriti u pravom smislu riječi. Jer kada bi mogli, onda bi

bila moguća i katarza, a u ovom našem položaju Aristotelova katharsis nije moguća. Dobra strana toga

je, možda, što niti heroji nisu mogući. 14 Rečeno u jeziku idealizma XViii i XiX. st.: "ideja države" je ideja iz ovog, ljudskog, zaključenog svijeta:

kvalitativna je pa čak i konačna, u sebi je zaključena, svršena i savršena te na neki način umirena i/ili čak, u

krajnoj instanci, mrtva. Država je ono ne-mjesto potpunosti na kojem Narod i individua "nađu svoj mir" -

simbolički ili doslovno - uključujući, dakako, i "vječni mir". S druge strane je "ideja Naroda" iz onog

drugog, "transcendentalnog" svijeta, a u odnosu na ideju države je napravljena iz bitno drugačijeg tijesta.

To je ideja iz kvantitativnog, matematičkog, štoviše iz božjeg područja istovremeno, koja se po definiciji

18

jer ću o tome detaljnije govoriti u zadnjem dijelu ovog teksta, trebalo bi se sjetiti da je

"definicija", recimo, dobrog/pravog Hrvata ili Srina,

Slovenca ili Makedonca bila (i ostala) ona koja je

egzistencijalno (u schmittovskom značenju) bila utemeljena

na Drugom. Posljedično, koliko više (kvantitativno!) mrziš i ubiješ, zakolješ… onih

drugih, toliko bolji (kvantitativno) si Hrvat, Srb, Slovenac, Makedonac... Biti Hrvat,

Srbin, Slovenac, Makedonac… u smislu "biti-pripadnik-Naroda" nije

kvalitativna, zatvorena (u državu ili pravo na primjer),

nego je kvantitativna, otvorena "oznaka", zapravo predodžba.

Nije to nešto što je dovoljno samom sebi. Suprotno vrijedi: to je nešto

radikalno ovisno od Drugoga, čak od mržnje i nasilnog uništavanja tog

Drugog: tek preko neprestanog uništavanja tog Drugog, bolje, preko apriorne i

permanentne negacije svih drugih, predodžba Naroda može tek doći u život, zaživjeti.

Biti pripadnik "svog Naroda" nije isto što i biti

državljanin. Ako drugo pretpostavlja državu i zakone u

smislu prava i jednakosti svih državljana, prvo

pretpostavlja "zakone" u smislu "našeg", "nacionalnog",

"domaćeg", "prirodnog" (krvnog!) kvazi-prava, koje se

uspostavlja isključivo preko permanentne negacije svih

drugih i drugačijih. Uključujući i onu egzistencijalnu negaciju drugog na

nivou tijela i/ili istrebljenja.

III. Intelektualci naši svakidašnji

otvara u beskonačnost, koja je živa i otvorena. Retorički ću se u vezi sa time priupitati: kako je moguće da

smo već danas, dakle poslije petnajestak godina, svi skupa spremni zaboraviti beskonačne priče o "svetom"

i "izabranom Narodu" kojih je na području bivše Jugoslavije bilo toliko, koliko "ideja Naroda" je bilo na

tim prostorima oblikovanih?! Da li je to bilo slučajno? Zar to nema nikakve veze sa onim što "se je

dogodilo"? A što ako se je dogodilo upravo to da su se "izabrani narodi" ozbiljili, ostvarili, da su postali

naša realnost, svakodnevnica sa kojom danas nismo baš najzadovoljniji?

19

Sada, kada je jasno što mislim o upotrebi oznake rat prilikom analiziranja događaja

zadnjih godina, mogu nastaviti sa drugim i trećim dijelom, gdje ću najprije otvoriti

pitanje "nacionalizma" (vezat ću ga za znanstveno nemišljenje), a potom ću u

zadnjem dijelu pokazati da, slično kao s ratom, nismo imali i nemamo toliko

problema niti s "nacionalizmima", koliko sa "narodnjaštvom",

s nečim što je drugačije i mnogo gore od nacionalizma.

Gledano iz današnje perspektive, dakle skoro deset godina nakon "kraja" rata, mi sve se

više čini da ratovi (u značenju radikalnog zla) na području bivše SFR Jugoslavije imaju,

pored već rečenog, i još neku dodatnu, a prešućenu, dvojnu strukturu, dvojno dno, koje

se, u pravilu, ne vidi. Ti "ratovi" imaju barem dvije važne "strane", koje se često

međusobno u pravilu ne povezuju i, štoviše, kao da i ne postoje. Najčešće zato, jer je

"stvar rata" viđena preusko: ili kao jedna ("Rat") ili je

pak viđena kao neka pluralnost ("ratovi"), a ne kao

radikalno zlo.

Ali najprije nešto "o nama", o samoj logici znanstvenog diskursa (govora,

tematizacije…) u vezi sa našim predmetom, o "ratovima", a potom još nešto i "o njima".

O "njima samima", "o ratovima", i svemu onome što je bilo i ostalo vezano uz njih. Sve

to u jednoj više ili manje suženoj, uskoj perspektivi i u apstrakciji od nepreglednog mora

napisanoga sa čime se, najčešće, vrlo rijetko slažem.15

Jedan od većih problema u vezi sa našom temom je, kao što sam već upozorio, opasnost

da pri tematizaciji nasilnog raspada države ne reduciramo sve na ratove, što je opća

praksa akademskog i novinarskog žanra koji je cvjetao i cvijeta na Zapadu i kod nas, pod

nazivom "nacionalističko raspadanje Jugoslavije". Ako ostanemo kod preuske oznake

15 Na kraju bibliografije posredujem jedan uži, rezprezentativni izbor "klasičnih radova" na temu

nacionalizma & Jugoslavije (objavljeno u inostranstvu 90tih godina) sa namjerom da, barem približno,

posredujem osjećaj o kakvoj vrsti stereotipiziranih radova se radi, a koji su tako - vjerovatno sve prije do

namjerno - naivno nasjeli, po mom sudu, sirenama sve-objašnjavajućeg, zavodničkog ne-koncepta

nacionalizma.

20

rat, po mojem sudu, bitno ostajemo misaono ulovljeni u samim tim ratovima, premda

bismo željeli da tako ne bude, ili pak mislimo da tako nije. To (ne)misaono "ostajanje u

ratovima" je ono pred čime se ovdje pokušam obraniti: želio bih, ako je to ikako moguće,

izaći iz tih ratnih gudura, od kojih se najčešće ne da ni dobro spavati, a ni disati. U tu ću

svrhu u nastavku otvoriti jedan dodatni aspekt: pokušat ću pokazati da sam Rat ili ratovi

uopće nisu bili i nisu samo i prije svega neposredno vojevanje, ratne operacije,

industrijska ili ručna radinost ubijanja - sukobi ovih ili onih strana. Problem koji me u

tom smislu muči jest da je rat uvijek nešto što ima posla sa

mišlju, govorenjem, pisanjem… Posljedično, dakle, fenomen

je, koji po definiciji, ima i te kako veze i sa onom

izdvojenom, često privilegiranom te neopravdano izuzetom

grupacijom ljudi, koje se naziva intelektualcima. Pored

znanstvenika tu uključujem i brojne umjetnike, novinare, sve

one obrtnike riječi među koje bi trebalo pozvati pred haški

sud.

Drugačije rečeno, sastavnim dijelom ratova smatram i

interpretaciju rata, ono što se, kao tobožnje "razumijevanje

ratova" pojavljuje u javnosti: ne samo u našim revolveraškim

časopisima, radijima, televizijama... Štoviše, tu

interpretaciju ili interpretacije razumijem kao sastavni dio

rata ili ratova, u tom smislu što: prethodi ratu,

neprestano je (bilo) prisutno u toku rata, u njegovoj

funkciji, a ratu isto tako i slijedi. Posljedično, sve to

interpretacijsko je prisutno još uvijek, pa i ovdje. Za "rat" u

tom smislu vrijedi da je nekako unaprijed "opkoljen", "zarobljen" u ovakvoj ili onakvoj

interpretaciji. Interpretacije su prethodile ratovima na području bivše SFR Jugoslavije,

bile su prisutne (u njihovu toku), a i slijede im. Možda malo preoštro rečeno, ali čini mi

se da treba zapisati, da su ratovi na neki bitno unutrašnji način

vezani sa interpretacijama, da bi se možda moglo čak reći da

su nekakvi nastavci interpretacija "drugim sredstvima".

21

IV. Intelektualci kao sveznajući liječnici

Interpretaciju ću za ovu priliku opredijeliti kao pokušaj ovakvog ili onakvog

razumijevanja, objašnjenja nekog pojava ili grupe pojava, nekih bitnih stvari na više-

manje cjelovit način. Interpretacija se može odnositi na bilo koju stvar ili pojavu, pa i na

Rat. Kao karakteristična procedura cjelovitog mišljenja, interpretacija dakako uključuje i

razmatranje o uzrocima, kontekstima, načinima, kronologijama događanja,

posljedicama… Kao sastavni dio toga što mi u našim naučenim procedurama imenujemo

interpretacijama, slijedi još jedno karakteristično, famozno pitanje, a to je pitanje

istine, koja je zapravo centralni dio interpretacije, a ostaje

prilično tajnovito prikrivena, negdje izvan same interpretacijske procedure. Ne treba

posebno ni spominjati da tom "pitanju istine" slijedi (zapravo prethodi, ali pustimo to) i

još nešto više, pitanje koje glasi - »što napraviti?«. Dalje, interpretiranje kao

naučena procedura, o kojoj više uglavnom ne razmišljamo (najmanje kao o nečemu što bi

možda moglo biti problematično), pretpostavlja i položaj u kojem načelno postoji

pluralnost interpretacija i mogućnosti različitih interpretiranja... Jedni misle

jedno, vide jedno, shvaćaju ovako, drugi drugo, vide onako… Ukratko, interpretacija je

zahvat koji želi biti sveobuhvatan, cjelovit, utvrđena je procedura koja hoće biti totalna.

Zato jer je, da upotrijebim jednu misao iz 19. stoljeća, "istina" zapravo "cjelina". Das

Ware ist das Ganze", bi rekao Hegel. Interpretacija, dakle hoće

obuhvatiti sve, doći istini do kraja i dati odgovarajuće

prijedloge ili ono što se zove rješenja. Ako pogledamo malo

točnije s kakvim vrstama interpretacija imamo posla u našem slučaju, u slučaju Rata ili

ratova na području bivše SFRJ, možemo doći do, više ili manje, iznenađujućih

zaključaka.

Postoje načelno moguće i očekivane pluralnosti interpretacija. Ali te pluralnosti postoje

na neki začuđujući način, koji karakterizira uniformiranost. Sve su one nekako

površinske ili se pak događaju na perifernim točkama. Ispod površine "velikih razlika"

22

među beskonačnim interpretacijama dolazimo do iznenađujuće zajedničke točke,

zajedničke svim različitim interpretacijama (čak i "zaraćenim stranama") koju bi se

moglo nazvati interpretacijom interpretacije, a koja je u pravilu Jedna jedina. Pošto je

jedna, ona zapravo prethodi svima drugima, te je posljedično nekakva ne-interpretacija ili

negacija interpretacije... Tu točku «istine interpretacije», tu ne-

interpretaciju koju nalazim u srcu nepreglednog broja

različitih i načelno pluralnih interpretacija, iz koje bi trebalo

proizaći prilikom razmišljanja o "ratu" na području bivše Jugoslavije, imenovat ću

"točkom nacionalizma". Nacionalizam je, po mojem sudu, jedan od ključnih

problema s kojim se u tom smislu treba suočiti. Ali da ne bude nesporazuma: kad kažem

da je "nacionalizam naš ključni problem" ne mislim da to već jest naš odgovor (da imamo

dijagnozu-rješenje), u smislu da je to problem kojeg moramo riješiti tamo negdje među

"nacionalistima" (jer nacionalizam treba imati svoje nosioce, "nacionaliste", zar ne?).

Nešto sasvim drugačije imam u mislima, čak nešto suprotno. Ako je istina, a mislim da

na osnovi ogromne količine literature o našem problemu možemo o tome govoriti kao o

činjenici, da je nacionalizam u osnovi više ili manje svih tih

interpretacija ili Jedne-interpretacije16, onda se nužno moramo

zapitati: kakvu to ulogu, kakvu funkciju u toj interpretaciji zapravo igra oznaka

"nacionalizam"?

Čini mi se da je moguće tvrditi da je odgovor na to pitanje prilično jednostavan:

"nacionalizam" u tim interpretacijama funkcionira ponajprije

kao onaj pred-uzrok, koji tek omogućava motoriku

16 Nacionalizam i slične oznake prije govore o ispražnjenim akademskim (nekada neposredno

ideološkim) zahvatima, mišljenjskim školama i njihovim neoskolastičkim predrasudama - dodatno

preinačenih u hladnoratovskim obračunavanjima - no što mogu objasniti ono što se je događalo i

događa na našim prostorima. Pretpostavka mišljenja onoga sa čime mi imamo posla je kritičko

preispitivanje upravo tih uobičajenih "mišljenjskih oruđa", koja su sve prije no "objektivna". izaći iz

robovanja tom "pogledu Drugog", koji nam se nameće kao jedino moguć, je ono što nas, kao zadatak, tek

čeka. Tu se radi o pokušaja izlaska iz tradicije u kojoj pojma države i politike nema i gdje jedan od glavnih

teoretičara u vezi sa državom kaže, primjerice, ovo: "The moment we utter the words 'the state' a score of

intellectual ghosts rise to obscure our vision" (John Dewey, 1927).

23

interpretacije. Nacionalizam je "Ono" što se udobno

smjestilo na privilegirano, ishodišno mjesto i igra ulogu

nekakvog "prvog pokretača", čak horizonta, na osnovi kojeg

je moguća svaka druga interpretacija. To što taj "nacionalizam", koji

pokreće logiku interpretacije može biti ili jest "glavni", "jedini", "prvi", "jedan od"

pokretača itd. ni nije toliko velik problem. Veći (ili možda najveći) problem je što unutar

takve strukture (ne)mišljenja imamo posla s nečim što nam se uopće ne pokazuje i ne

može pokazati kao nešto problematično. A krajnje je upitan upravo pokušaj jednog tako

izrazito apriorističkog razumijevanja koji se izgovara, ne samo iz pozicije znanosti, nego,

a to je sastavni dio problema, i iz uzvišene pozicije Jedne, dakle konačne istine koja bi

trebala biti nacionalizam. Dalje, tu ne govorim o bilo kakvoj znanosti, nego o nekoj

sasvim određenoj znanosti koja svoju metodologiju gradi na eksperimentu, na hipotezi, a

u krajnjoj liniji - i tu je ono što bih htio posebno podcrtati - na apriornoj logici uzrok-

posljedica, koja se izriče striktno u apodiktičnim rečenicama. Ako bismo prihvatili takvo

polazište - ja mislim da je to baš "Ono" što moramo odbaciti -, nužno bi bilo da se bilo

koja i bilo kakva kvazi-interpretacija bavi dokazivanjem toga već unaprijed ukazanog -

"nacionalizma" samog. Drugačije rečeno, radi se - govoreći o "interpretacijama" - o

nekakvom liječničkom, medicinskom zahvatu i položaju Subjekta znanosti, onoga koji

interpretira. Takav pristup problemu unaprijed traži (istovremeno i proizvodi) ovakve ili

onakve "uzroke" bolesti, koja je "eksplodirala" u "ratu" i za koju bi - nolens volens -

trebalo naći lijeka. Logika "traženja bolesti" - koja se izgovara iz pozicije istine i

zdravlja - i njezinog uzroka, po mojem je razumijevanju mjesto na kojem se nalazi

problematični diskurs s kojim ću se pokušati suočiti - "diskurs nacionalizma".

Nisam baš siguran, da u slučaju "ratova" imamo posla s bolešću koju treba liječiti, ne

mislim da smo (ili neki drugi, više ili manje, uzvišeni znanstvenici) nekakvi "liječnici", te

da imamo pravo (ili obavezu), ili da uopće postoje liječnici koji bi se toga trebali uhvatiti

kao problema zdravlja i liječenja. Čini mi se da je problem sa kojim imamo posla upravo

suprotan: što ako je "izvor bolesti" upravo postojanje jednog ili više takvih liječnika, a

sam proces njihovog liječenja ako je proces proizvodnje bolesti? Zar nismo i prije rata,

čak desetljećima, imali liječnike koji su govorili o bolesti koja se - isto tako, to nikako i

24

nikada ne bismo smjeli zaboraviti - zvala "nacionalizam"?17 Štoviše, zar i u toku "ratova"

i poslije njih ne čujemo još uvijek jednu te istu dijagnozu - i to sa svih strana? Što ako

je dijagnoza nacionalizma pogrešna? Što ako su prepisana

kura i recepti s lijekovima promašili "bolest"? Osobno, blizu

sam ocjene da bi baš taj "medicinski diskurs" ili, bolje interpretacijska matrica diskursa

koji se uspostavlja na modelu "liječenja bolesti" i "traženja zdravlja" trebalo razumjeti

kao sastavni dio rata, a i same «bolesti», i to kako prije početka ratova, i u toku ratova,

tako i danas.

Zar, naime, nije možda sama logika dijagnoze, dakle medicinska logika jednog

sveznajućeg Subjekta-liječnika (dakle nekakvog ovozemaljskog Boga) kojeg treba samo

slušati? Zar nije logika uzrok-posljedica ona koja apriori onemogućava bilo kakvu

ozbiljnu tematizaciju našeg problema? A što ako je "diskurs istine", koja je po definiciji

Jedna i koja pluralnosti kao takve, pa i one interpretativne, po definiciji ne omogućava,

sastavni dio problema, a ne njegovo rješenje? Štoviše, kada se jednom ulovimo u tom i

takvom liječničkom (analitičkom) položaju, zapravo se već unaprijed svi slažemo da se

radi o jednom te istom problemu bolesti, o nacionalizmu. Ali – i upravo tu je problem -

unatoč dijagnozi ne samo da se ništa nije izmijenilo, nego

se čini i da se ništa uopće i ne može promijeniti. Dapače, sve

može biti samo još gore. Zašto? Razlog je, po mojem razumijevanju ovaj: svi se

slažu, da se u cijeloj toj "balkanskoj", "jugoslavenskoj"

ili kako su je sve već zvali, krčmi, zapravo radi o

nacionalizmu. A zašto se svi slažu? Kako je to moguće, da se

svi slažu u tome, kada se o ničem drugom ne mogu ne samo

složiti, nego se čak i ubijaju od neslaganja? Ponajprije stoga što

upravo taj tip interpretacije, shvaćene kao liječničko

dijagnosticiranje, ta logika objašnjenja uzrok

(nacionalizam) - posljedica (rat), ta medicinska poza

17 Već izuzetno teško izmjerljiv broj traktata na temu "dijalektike klasnog i nacionalnog" iz perioda

življenja bivše države je tako ubjedljiv empirijski dokaz za to da posebnih postupaka dodatnog dokazivanja

zapravo i ne zahtijeva.

25

liječenja po svojoj znanstvenoj apriornoj strukturi

omogućava nešto izuzetno udobno. Naime to, da baš oni - to

znači svi oni koji govore "o nacionalizmu" - nisu

nacionalisti. Nisu nacionalisti u smislu da, ako su već

liječnici koji traže i nalaze lijek za neku bolest, ne mogu

istovremeno biti bolesni/bolesnici!

Ukratko, govor o nacionalizmu, po mom je sudu simptom znanstvenog-liječničkog

diskursa koji je utemeljen na strukturi koja ne samo da omogućava nego čak i unaprijed

zahtijeva da govorimo o "nacionalizmu" (doslovce ga proizvodi). Pri tome to teče

prilično jednostavno i spontano, čak prirodno i nužno: govoreći o nacionalizmu

uvijek i isključivo imamo u mislima "nacionalizam drugih".

Pretpostavka za to, da bismo u tom liječničkom smislu bili znanstveni je da unaprijed

moramo apriori stajati na (hipotetičkoj) poziciji na kojoj onaj koji govori (ili misli na

takav način) već unaprijed nije i ne može biti nacionalist (bolestan). Zato svi govore i

mogu udobno govoriti o nacionalizmu, zato se svi slažu i, štoviše, moraju se slagati, jer

se tako najlakše dostigne apsolutna točka voluntarizma na kojoj nema ni krivih ni dužnih.

Kako shvatiti taj položaj, u kojem je zlo samo smješteno već

u samu perspektivu "liječničkog pogleda", položaj u kojem je

zlo već unaprijed i po definiciji tamo daleko, negdje među

drugima ili čak u njima samima? Mislim da je tu riječ o

jednoj prastaroj vještini, koja se je nekada nazivala

demonizacijom i koja svoje duboke korijene ima u drevnim

magijama i monoteističkim religijama. Ali - i tu je naš

problem - ostatke (dobro prikrivene u Subjektu-liječniku za

kojeg se unaprijed vjeruje-pretpostavlja za zna istinu) te

magičnosti prilično jednostavno možemo naći i u modernoj

znanosti (uključujući i društvene nauke). Posebice ako je to

znanost koja se ponaša na gore opisane načine, a takva je u

velikoj mjeri najprisutnija upravo u našem slučaju “o ratu”.

26

Sastavni dio matrice tih magija, okultizama, a nažalost i

znanosti je nekakva apriorna ideja istine te - bez toga ne

ide - Subjekta, za kojeg moramo uvijek unaprijed

pretpostavljati (i vjerovati), da poznaje isto tako istinu

kao i lijek te barem još putove po kojima se može doći do te

istine, a u krajnjoj liniji do razrješenja problema. O Zlu

("nacionalizmu") se unutar te znanstveno-liječničke

perspektive nužno govori iz pozicije istine apriori, kao što

se o bolesti govori iz pozicije liječničkog poznavanja

uzroka bolesti i zdravlja. Nažalost, u takvoj optici je

uvijek problem u onom Drugom, a to može biti tako Bolest kao

što to može biti neki drugi Narod, neki pojedinac ili njegov

način mišljenja, ponašanja... ili čak sama njegova tjelesna

egzistencija.

Problem sa kojim bi se tu trebalo suočiti jest da je "suma" svih tih

izgovorenih pozicija (jer svaki Narod ima svoje liječnike)

zapravo "nacionalistička", odnosno da je to ono što samu

stvar (kroz "dijagnozu", dakako) proizvodi. Nije dakle taj

liječnički položaj analitičara, dijagnostičara neutralan,

ne nalazi se izvan samog događanja, a nažalost nije ni takav

da gasi vatru. Štoviše, on najčešće prilaže dodatno ulje na

već postojeće krjesove. Jer se politička i društvena pitanja, koja poslije ovih

ratova imamo na dnevnom redu, ni slučajno ne može rješavati onako kako to rade

liječnici u medicini. "Bolesti" sa kojima mi imamo posla istovremeno

su i bolesti liječnika (ili čak prije svega njih), jeftine

analogije tu znaju biti smrtno opasne.

V. Narodnjaštvo, a ne nacionalizam!

27

Zato ću u nastavku izvesti nešto što bi se moglo nazvati

pokušajem "destrukcije” tog liječničkog “uzroka". Poći ću

jednim neobičnim putem, a vi presudite da li je to put koji

otvara nove mogućnosti tematizacije, ili je pak samo još

jedna slijepa ulica u nizu mnogih iz našeg labirinta.

Pokušat ću pokazati da to što se najčešće naziva

"nacionalizam", dijagnoza do koje dolazimo na gore opisane

znanstveno-liječničke načine autoriteta koji "liječe"

društva i države, nije ona «prava stvar», da nije ono što je

"uzrokovalo ratove". i drugo, da bi, barem jedan važni dio

uzroka za to što se je dogodilo, trebalo tražiti u "našim"

podređenostima gornjim tipovima i načinima liječničkog

(ne)mišljenja, koje u pravilu rezultiraju dijagnozom

nacionalizma.

U slučaju ratova na području bivše Jugoslavije, prije svega,

nije se radilo ni o nacionalizmima ni o Nacionalizmu. Ali

radilo se - i još uvijek se radi (premda je u nekim

sredinama to zaista u međuvremenu evoluiralo u smjeru

nacionalizma) - o nečem što je, istina, slično nacionalizmu,

ali što je istovremeno drugačije (i opasnije), što je

istovremeno i više i manje od nacionalizma. To i takvo

hipotetično postavljenje zovem hipoteza o narodnjaštvu18. Ne

želim reći da tu nije bilo i nacionalizma, nikakvog

“nagnuća” prema državi, nego prije svega upozoriti na to da

je nacionalizam bio u većoj ili manjoj mjeri (od slučaja do

slučaja) u sjeni narodnjaštva, koje je bilo (i ostalo)

18 Namjerno ostajem unutar logike "traženja uzroka", jer se nadam da će sama njegova destrukcija

omogućiti i kritičnu distancu do metodskog postupka samog. U suprotnom bi mi za dosljedno izvođenje

samog tog aspekta problema bilo potrebno barem još ovoliko prostora koliko sam ga potrošio za tekst u

cijelini

28

dominantni “proces” koji je diktirao tempo i ciljeve

događanja.

Posljednjih petnaestak godina vrlo se agresivno nametnula krajno

pojednostavljena masmedijska stereotipizacija u vezi sa

"događanjima na Balkanu",19 koja sugerira od prilike ovo: najprije smo imali

pola stoljeća socijalizama, a onda, kada se je taj raspao,

na njegovo je mjesto došao nacionalizam, ili, nacionalizam

je "razbio" socijalizam. Forma tog izrazitog nemišljenja

podsjeća na ono što Aristotel (u Fizici) odbacuje kao

razmišljanje o već unaprijed danim "posudama" koje na osnovi

nekakvih vanjskih "uzroka" mijenjaju svoje sadržaje, pri

čemu posude same ostaju onakve kakve su oduvijek (apriori)

bile. Na osnovi takvog kuhinjskog (a ne misaonog) refleksa

bi trebali miloševićizam, tuđmanizam, janšizam20 i slične

narodnjačke pojave biti nešto što je "u suštini

nacionalizam", odnosno nešto što bez većih problema, kao

nekakvu "vrstu" i to bez ikakvih ostataka, možemo podrediti

pod jedan opći »rod«, staviti u jednu ili drugu "posudu"21.

19 Sastavni dio toga je i izraz "balkanski ratovi" koji ima izrazito kultur-rasističke (Malik: 1996)

konotacije koje je razvojno moguće pratiti duboko u prošla stoljeća. Samo za orijentaciju bih upozorio na

Schevill (1991) te na jezikovnu zloupotrebu glagola "to balkanize" koji je postao ne samo sastavnim

dijelom anglosaksonskog govornog područja, nego i bitna "analitička" kategorija. Što se tiče naslova

članaka i knjiga u vezi sa ratovima na podrućju bivše SFR Jugoslavije devedesete su godine XX. stoljeća

bile godine ponovnog rođenja starih diskurza o Balkanu, Balkancima, balkanizaciji… Konzultirajući

tu literaturu za ovaj tekst našao sam više od 120 jedinica (samo znanstveni članci i knjige) koji već u svom

naslovu sadrže izraz Balkan ili neku od mogućih izvedenica. Literaturu o Balkanu bi trebalo - pri nekom

poželjnom istraživanju u budućnosti - pridodati onima koji govore o "etničkim" i "nacionalističkim"

oznakama. U vezi sa Balkanom u tom smislu treba nužno uvažiti barem odličnu studiju Todorove (1997). 20 Uporedi Kuzmanić (2003).21 Odjeke slično shematskog nerazumijevanja se može nači i pokazati unutar linije razlikovanja koja postoji

u običajenom stereotipu naslijeđenom još barem iz prijašnjeg sistema, a to je ona između "nacionalista" i

"šovinista". Suština tog "razlikovanja" je u tome da se ga shvaća kao kvantitativno, a ne kao kvalitativno.

Šovinizam je tu razumljen kao nešto što je "po kvantiteti", po "intenzivnosti" i nekakvoj "ekstremnosti"

29

Za mene je baš ta i takva matrica upitna, jer onemogućava točnije razumijevanje pojava

sa kojima se tek treba suočiti. Da bih raščistio »radni prostor« potrebno je najprije

odbaciti tu kvazinacionalističku konstrukciju apriori. Ako zaista govorimo o janšizmu,

tuđmanizmu, o miloševićizmu… o takvim pojavama kao što su Jelinčič u Sloveniji,

Đapić u Hrvatskoj, Šešelj u Srbiji, te o vrlo velikom broju sličnih kreatura i pojava, koje

su svojim nedjelima naširoko poznati u svim postsocijalizmima, a ne samo na području

nekadašnje Jugoslavije, onda ih nikako ne bismo smjeli brkati, a kamoli izjednačavati sa

nacionalizmom tek tako i podvoditi ih pod nacionalizam. To su specifične pojave koje,

osim u nekritičkoj opservaciji, nije bez ostataka moguće svesti na nacionalizam. Najprije

bi, dakle, trebalo otvoriti začepljene kanale mišljenja te barem u načelu

dozvoliti mogućnost da je na "našim" postsocijalističkim

scenama – pored nacionalizma, uz nacionalizam, ispod ili

preko nacionalizma – bilo i ostalo prisutno možda još i

nešto drugo, dodatno, drugačije, kompleksnije za

razumijevanje od tog do zla boga dosadnog, već uvijek

unaprijed poznatog te samorazumljivog "nacionalizma". Što je to

što bi trebalo zagrabiti na takvim pojavama kao što su janšizam, tuđmanizam,

miloševićizam kao njihovu differentia specifica u odnosu, u razlici

spram nacionalizma? Za njih je bitno to da se radi o narodnjačkim

pokretima, koji su narodnjački strukturirani, sa svojim

specifičnim ciljevima i načinima djelovanja koji se nikako

ne pokrivaju sa nacionalizmom koji se, štoviše, kvalitativno

razlikuju od nacionalizma.

Narodnjaštvo nije nešto novo što bi se pojavilo tek krajem

dvadesetog stoljeća u našim krajevima, a još manje je nešto

što je nekada u prošlosti postojalo pa je sada tek mrtvo

nešto više, a inače je "iste" vrste i istog roda kao i nacionalizam. Najmanje što bi u vezi sa time trebalo

danas reči je da bi trebalo uvažiti samo mjesto izjavljanja, dakle ono odakle je to i takvo razlikovanje bilo

viđeno isključivo kao kvantitativno.

30

slovo na papiru. Štoviše, moglo bi se reći, da je narodnjaštvo čak svojevrsni

prethodnik »nacionalizma«, a možda čak i nešto što bi moglo tek doći za

nacionalizmima22. Poznajemo ga u prilično razvijenijem obliku - ako pogledamo na

Balkanu neka bližnja i srodna područja - kao, uvjetno rečeno,

prednacionalistički sindrom i to u formi prilično silovitog ponašanja

kolektivnih revolucionarnih subjekata primjerice u Rusiji (djelomično i šire) od sredine

devetnaestog stoljeća nadalje. Radi se o pokretima koja za ključni

cilj svog djelovanja postavljaju uspostavljanje, oblikovanje

Naroda. i to iz razloga koji su zapravo jednostavni, premda se nama danas čine

nerazumljivi. Narodnjački pokreti, pokreti narodnih revolucionara, djeluju u

okolnostima u kojima Narod - rečeno u konzervativnom žargonu devetnaestog

stoljeća koji je ponovno oživljen u našem vremenu - kao "Subjekt povijesti"

još nije bio oblikovan, odnosno kada se je nalazio u fazi

"nastajanja". Trebalo ga je dakle (pre)oblikovati - naravno

po odgovarajućim narodnjačkim receptima i principima u nešto

što bi se potom moglo nazvati die volks Gemeinschaft23. Ne

22 Ozbiljnije analize postmodernih situacija u tom smislu se neće moći zaustaviti na razumijevanju

kompleksnih pokreta kao što su baskovski, škotski, korzikanski… isključivo na kombinaciji

"nacionalizma" te "terorizma". Biti će potrebno razumijeti i ono što ovdje zovem narodnjaštvo. Ovdje

silom prilika govorim samo u kontekstu "vremenskog kontinuiteta", inače se radi o tipičnoj pojavi koja je

"povijesno nelogična", o nečem što je prastaro, a istovremeno sadašnje i čak buduće. Jednu takvu pojavu bi

Bloch, vjerovatno, opredijelio uz pomoć oznake Ungleichzeitgkeit, jer je riječ o onome što se,

foucaultovski rečeno, nikako ne da zatvoriti/uloviti u unaprijed dane "vremenske serije" (Foucault: 1989).

Zato jer imamo posla sa "nelinearnim", neistovremenim vremenostima, sa "komadima" nekog "drugog

vremena", sa nekakvom "neistovremenošću" koja persistira, postoji u danoj, ovdašnjoj-sadašnjoj

"vremenosti" i koja će, najvjerovatnije, ustrajati i u buduće. 23 Nekritično i uobičajeno izjednačavanje fašizma i nacionalsocializma ("nacifašizam"), koje je postalo

tako popularno među liberalima i socijalistima poslije drugog svjetskog rata nam spriječava razumjeti

analitički upotrebljivu razliku između fašističkog ustrajanja na "etičkoj ideji" (Gentile,

radikalizirajući Heglovu ideju) države, s jedne, i nacionalsocijalističkog koncepta utemeljenom na

Narodu-državi, odnosno Narodu, kojeg ondašnji teoretičari povezuju uz oznaku "Volkish".

Najekspicitniji i najbrutalniji izraz opredijeljenja onog volkish se može još uvijek naći u prvom dijelu

Hitlerove Mein Kampf (Uporedi Hitler 1999).

31

radi se, dakle, toliko o tome, da narodnjaci pokušavaju

uspostaviti Naciju (te u vezi sa njom ili preko nje, kao

posrednikom, modernu državu) koliko upravo Narod kao nekakav

"osnovni", čak "prirodni princip" života u nekom prostoru i

vremenu koji ne samo da je "nezadovoljan" sa državom, nego

je eksplicitno smatra smetnjom te čak svojim najvećim

neprijateljem24. A to je odlučujući detalj: nacija je, naime, koncept (i

subjekt) iz i preko kojeg "kreće" nacionalizam, a pokret

koji za svoj cilj ima Narod i u horizontu kojeg se gibaju

narodnjaci, kvalitativno je drugačije prirode. Razliku je moguće

pokazati na prilično jednostavan način: narodnjaci ne žele uspostaviti

niti Naciju niti državu25, oni žele Narod i narodnu

24 To je vrlo razumljivo baš za uslove absolutne monarhije, carstva ili koje druge predmoderne

(preddržavne) strukturacije koja je više ili manje nasilno i (ne)uspješno pokušavala odigrati ulogu moderne

države. Slično je bilo i u “našim” okolnostima, kada je glavna meta bila “rušenje države”, a ne toliko

– kao što se to najčešće čini - komunizma. Upravo odatle je proizašla krajnje paradoksalna situacija na

kojoj se je “stvar” porušila. Paradoksalno za “našu” situaciju je barem dvoje. Prvo, SFRJ nije bila – osim

u pogledu na vanjsku suverenost – država državljana. Prema unutra je bila prije nekakav zbir

“Radnog Naroda” te quasi-narodnih društava (“naroda i narodnosti”), čija državnost (republičkost

i/ili pokrajinskost) je bila apriori onemogućavana. S druge strane ona “zajednička” (federativnost)

država je bila u neprekidnim procesima apriornog odumiranja ili ukidanja. (Samo samoupravljanje

je bilo razumljeno kao “odumiranje” / “ukidanje”) države. Jedini “neposredni” element državnosti

je bio suveren (Tito), koji je bio suveren na način “monarha” (“zadnji habzburgovac”, A. J.P. Taylor).

Po biološkom odumiranju te instance suverenosti stvar je pala u paradoks, a i iz njega u crnu rupu. Taj

paradoks je bio još najbolje “inkarniran” u JNA, koja je bila instanca vojne sile nečega što – po smrti

suverena – više niti prema vani nije moglo biti država. Bila je vojska bez države, koja niti ustavno

nije bila zadužena na “odbranu države”, jer je država u konceptu samoupravljanja bila nešto strano,

suvišno i opasno (“otuđeno”). JNA je bila instalirana kao braniteljica integriteta (samo teritorija, a

ne toliko države kao forme političkog življenja) i uređenja (samoupravljanja). Ukratko, državu kao

apstraktnu, opću pretpostavku političke jednakosti nitko nije mogao, nije niti smio, a niti htio

braniti. Svima je bila suvišna, ovako ili onako im je smetala.

25 Možda nije suvišno upozoriti da sva narodnjačka gibanja na području bivše Jugoslavije u tragičnu

priču ne polaze iz pozicije ideje “vlastite države” (dakle iz jednog ofanzivnog koncepta s obzirom na

postojeću državu), nego iz izrazito defenzivnog koncepta “zaštite ugroženosti vlastitog naroda (ma

gdje on bio)”. Ideja "države" (više o tome kasnije) kod svih tih narodnjačkih grupacija i gibanja se

32

zajednicu (najdalje idu do “društva”). U usporedbi s

nacionalizmom, narodnjaštvo je, dakle, u nekom smislu

istovremeno »jedan korak unazad«, događa se u nekakvom

kašnjenju, a istovremeno je - ako pogledamo brojna današnja

događanja - nešto što bi možda moglo uslijediti za

nacionalizmom i što se tako lijepo veže na "globalizacijske"

anti-državne težnje postmodernih vremena.26

Narodnjaci nemaju posla sa Narodom kao već postojećom i

raspoloživom materijom i materijalom kojeg obrađuju, sa

Narodom kojeg "već imaju". Oni proizlaze iz postavke i

okolnosti u kojima Naroda još nema ili pak odatle da narodne

skupnosti još nema (ili barem još ne kao Jednog/jedinstvenog

Naroda). Narodnjaci su u odnosu na nacionaliste

temeljitiji, bave se nekim "fundamentalnijim smislom", prave

korak "u dubinu", "korak natrag" i kopaju po nečim "što

Narodu predhodi"27, što se zapravo tiče njegovih preduvjeta i

pretpostavki i što ga, kao Narod, tek uspostavlja u njegovoj

suverenosti, vrhovnosti28. Opipljivije rečeno, oni imaju posla tek sa

pojavi u devetdesetim i to usred ishitrenih, čak usiljenih ratnih događanja, a ne u osamdesetim,

kada je još bilo dovoljno vremena za staloženo mišljenje i planiranje. Tačnija analiza npr.

odgovarajuće slovenske, hrvatske i druge literature na področju bivše države bi to sa lakoćom empirijski

potvrdila. Štoviše, pokazalo bi se da su narodnjačko usmjerena gibanja bila vrlo ograničena u smislu

nemogućnosti bilo kakvog ozbiljnijeg apstraktnog mišljenja koje je elementarna predpostavka

mogućnosti "mišljenja države«. Država nije komad betona ili pečenog mesa koji ti je dostupan tek

onako na dohvatu ruke, da ga treba samo silom osvojiti ili izgraditi kao kuću. 26 Više u Kuzmanić (2002).27 Razumjeti ontološku & ontičku strukturaciju narodnjačkog se može još najlakše putem studija dvije vrste

tekstova. Ranijih radova Carla Schmitta i Martina Heideggera (nekako u periodu od 1925/1927 - 1945) ili

pak poznijih umotvorina alla Huntington (Clash of Civilisation). Nije slučajno da su intelektualci, koji su

vodili narodnjačka gibanja ili - što je bilo češće - bili njihovi šaptači, da su ovako ili onako bili obrazovani

uz pomoću upravo tih i srodnih autora i njihovih karakterističnih tekstova. 28 Za narodnjake suverena ne može biti država, a kamoli Ustav-Zakon. Suveren, vrhovan može biti

samo i isključivo živi puk u svom nastojanju da postane Narod. U međuvremenu dok Narod ne

33

nečim što bi se moglo nazvati "raja", nekakva zbrda-zdola

gomila (sakupljenja), nediferencirana masa potencijalno

(jezik, povijest, krv, kultura, tradicija, mitologija…)

naših, koja još nije postala Jedinstvena, Ujedinjena, koja

još nije Jedno. Narodnjaci imaju posla sa onim što je u

Hrvata Tuđman nazvao »puk« (»pučanstvo«)… iz te još ne

strukturirane materije - u narodnjačkoj perspektivi - tek

treba napraviti (u značenju izraditi/proizvesti, dakle

poiesis) nešto što će se možda u budućnosti moći nazvati

"samosvjesni Narod«, nešto što će postati "Jedno tijelo", pa

time i "Jedinstveno". Tek taj i takav proizvod, taj

"(samo)svjesni", sebe-svjesni, (samo)strukturirani,

jedinstveni uradak ili proizvod, Narod, može poslužiti kao

prva i centralna "lego kocka" za izgradnju (to je tek

dugoročniji cilj) Nacije-države i svega onoga što, kao dodatak, spada u tu

građevinsku granu narodnjačkog poiesisa.

Za razliku od drugačije konstituiranog i "razvijenog" Zapada, gdje su procesi narodne

tvorbe i odgoja te odgovarajućeg uzgoja raje već bili dobrano uznapredovali, imaju

narodnjaci devetnaestog stoljeća u manje razvijenim dijelovima Evrope već u polazištu

druge i drugačije korijene od onoga što najčešće nazivamo nacionalizam i što se u pravilu

usredotočuje oko pitanja (moderne) države. Na površini gledano, najprije se čini da

narodnjaštvo nema nikakve veze s West Side Story, da je izrazito istočnjačka

(često krvava) priča. Ali veze između Zapada i istoka i te kako postoje, jer narodnjaštvo

je pod snažnim uplivom upravo Zapadnog pogleda (oblikovanog oko događaja u vezi sa

Francuskom revolucijom). Narodnjaštvo je uradak evropskog istoka (ne samo Rusije)29, a

nastao je kao kompleksniji pokret i pojava u sredinama koje su bile bitno drugačije

postane suveren, funkciju suverenosti u njegovo ime vrši njegov surogat Vrhovnik ili Vožd. Elemente

za prvu ozbiljniju analizu na tu temu je na primjeru Rousseaua i Francuske revolucije postavio Talmon u

svojoj "Totalitarnoj demokraciji" (Talmon, 1986).29 Jedan istaknutijih narodnjaka je bio u dijelu svog života i, recimo, F. M. Dostojevski, tu je bio i Lenjinov

brat te mnoge druge poznate ličnosti.

34

strukturirane u odnosu na one u zapadnim sredinama. Narodnjaštvo je zapravo nastalo u

drugačijem, u nekom širem (ekonomskom, socijalnom…) i užem (državno,

političkom…) smislu bitno manjkavom te daleko zahtjevnijem i brutalnijem kontekstu.

Samo pod uvjetom da za trenutak priuštimo sebi da se ulovimo u paradigmu zapadnog

»razvojnog mišljenja" mogli bismo reći, pa i to krajnje pojednostavljeno, da je

narodnjaštvo proizvod »nerazvijene« istočnjačke ili čak

"ruske sredine"30. Za rusku i slične sredine u devetnaestom su stoljeću bila

karakteristična u pravilu revolucionarni, pa čak i nasilno orijentirani narodnjački

pokreti31.

Na pitanje što je karakteristično za narodnjačko držanje, za njihovu “pozu”, uopće nije

moguće odgovoriti izvan općeg konteksta, a to je da ta “poza” ne nastaje u neposrednoj

vezi sa "pitanjem države" nego sa "pitanjem Naroda"32. Kada bi bilo drugačije onda

bismo mogli i morali govoriti, odnosno rezultat takvog držanja i djelovanja, bio bi

ovakav ili onakav »nacionalistički« ili »državni program«, ili pak država sama. Pošto se

kod narodnjaka ne radi i ne može (još) raditi o državi33, nego "tek o Narodu", posljedično

30 Narodnjaštvo poznaju sve zapadne demokracije, samo što u nekima od njih nije bio pobjednička,

nego više ili manje potlačena, ograničena, marginalizirana pojava koju je “ukrotila”

država/državnost. 31 Kao vremensku paralelu narodnjačkim (narodno-revolucionarnim) gibanjima na istoku

poznajemo na Zapadu pojavu koja je danas manje-više izblijedjela, a nekada se je zvala »radikalna

stranka« (u Srbiji je to nekakva stalnica političkog života sa izuzetkom perioda socijalizma). Kao što sama

riječ kaže, radilo se je o korijenitim (fr. radical iz lat. radix = korijen, pojam koji je u politici postao poznat

ponajprije zbog stranke francuskih radikala), k onom fundamentalnom okrenutim strankama i gibanjima,

koje se pri svojem djelovanju (često izvan parlamenta) nisu previše dvoumila kada je za postizanje njihovih

ciljeva trebalo upotrijebiti i nasilna sredstva (atentati, diverzije…). 32 Jedan tekst sa upravo takvim karakterističnim naslovom koji ima snažne narodnjačke podtone, a kojeg bi

trebalo ponovno pročitati u svjetlu raspada SFRJ, je napisao pred drugim svjetskim ratom Edvard Kardelj

(Kardelj, 1957). Vrsta literature sa tematikom "narodno-pitanje", "pitanje-naroda" vrlo je česta pojava

približno posljednjih 150 godina i to u ovom "našem", ali i širem dijelu evropskog svijeta.33 Narodnjaci mogu o državi govoriti samo posredno, u općim naznakama i u daljnjoj vremenskoj

perspektivi. Narodnjačka pozicija dijeli teoriju o "dvije revolucije" ili o "dvije faze" revolucije sa

socijalnim revolucionarima, samo što je kot njih prva (najvažnija) revolucija ona koja "pravi

Narod".

35

imamo posla sa držanjima i gibanjima koja imaju narodnjački, Narodni program (Narod,

narodna skupnost kao cilj)34. Narodnjaci djeluju, dakle, u okolnostima

u kojima je država ono što treba "ostaviti za kasnije": dva su

moguća razloga koja se vrlo često međusobno prepliću: ili je država kao

"realna mogućnost"35 bila predaleko ili je pak već postojalo

nešto u smislu ovakve ili onakve predmoderne strukture

(carstvo, imperij…) što je "okupiralo" mogući prostor

oblikovanja moderne države.

Kod narodnjaka se, dakle, radi o pojavi koja se isključivo vrti oko »pitanja Naroda«.

Njihove karakteristične knjige, govori i članci, sva njihova diskurzivna aparatura – čak na

nivou naslova – isključivo se odnosi na Narod. Dakako, na sasvim karakterističan i

nepogrešiv način: na način pokušaja - to je drugi ključni element - revolucionarnog

ukidanja razlike između (jadne) raje, puka te time uspostavljanje Naroda kao ideala/cilja

"prve faze" revolucije36. Ono što u konkretnim okolnostima, u kojima Naroda još nema,

igra ulogu nadomjestka tog ideala/cilja, je »narodna elita« - narodnjaci sami (sa svojim

Voždom)37. Narodnjaci se ne bave i ne mogu se baviti vanjskim

problemima Naroda (recimo odnosa svog naroda sa drugim

narodima u smislu kvazi-“međudržavnih” odnosa). Ako i kada to ipak naprave, onda

državu vide isključivo kao »sredstvo« u funkciji Naroda, u smislu "uspostavljanja i

izgradnje Naroda (građevinske metafore su najpodesnije za razumijevanje tog

položaja)38. Ako i kada već progovore o među-državnim odnosima, 34 Za slovenski primjer vidi Prunk (1986).35 Narodnjaci se unatoč tome (ili baš upravo zbog toga?!) što funkcioniraju na radikalno utopijskom gorivu

stvaranja novoga Više o tome u Kuzmanić (2003).36 Najekspicitnije govorenje o "nedovršenoj revoluciji" i najavu "druge faze" promjena na području bivše

SFRJ danas zagovara Janez Janša u Sloveniji. 37 Narodnjačko pokret je toliko izrazitije i više fundamentalističko, koliko snažnija i veća je uloga njihovog

vođe. Narodnkaštvo bez funkcije Fuehrera ne može biti učinkovito. Uporedi Schmitt (1994).

38 Stvar se može razumjeti i na način izrazitog kontrapunkta poznatog »zapadnjačkog« položaja.

Primjerice, za italijansku situaciju je, u XiX. st. vrijedilo da je 1861 prilikom "udruženja teritorija"

te uspostave državnosti njen prvi minister vanjskih poslova izrekao čuvene riječi: evo je, imamo

italiju, sada moramo još stvoriti italijane! Svaka slučajnost sa izrekom, recimo, generala Tuđmana,

36

onda zapravo govore o "među-narodnim" odnosima ili odnosima

među narodima39, a ne o odnosima među državama. "Jedinica"

njihovog mišljenja nije država, to je Narod.

»Narodna elita«, dakle narodnjaci, u danom položaju moraju

sebe vidjeti kao "sjeme" (uzrok, prvi pokretač…) Naroda, kao

one koji znaju što treba i kako napraviti (oni su babice,

liječnici i čuvari/pastiri naroda istovremeno40). U ruskom i

brojnim drugim slučajevima iz sredine i kraja devetnaestog stoljeća radilo se o eliti koja

je, kao što sam već spomenuo, bila u vrlo bliskoj vezi sa Zapadom41. Veza je, grubo

rečeno ova: elita narodnjaka bila je školovana na Zapadu42. U

"imamo Hrvatsku" i prešućenim nastavkom je, dakako, samo slučajna. 39 Na toj točki se vidi da je u velikoj mjeri i "zapadnjački" koncept (zapravo se tu radi o anglosaksonskoj

tradiciji) države zapravo narodnjačkog porijekla, samo što se je to kroz zadnja dva stoljeća nekako izgubilo.

Govorenje o organizaciji Ujedinjenih Naroda je očigledni dokaz da je i u anglo-američkoj tradiciji

vrlo prisutno nerazlikovanje, odnosno izjednačavanje Naroda i države ili čak – što je po mom

mišljenju točnije – odsustvo koncepta države i politike. 40 Riskirati ću jednu analogiju, a još više i brojne zamjerke: razumjeti taj položaj narodnjaka do Naroda bi

još najlakše množda bilo uz pomoć Heideggerove fundamentalne konstrukcije "Der Mensch ist der Hirt des

Seins" (Heidegger, 1976). 41 Moglo bi se reći da je narodnjački pogled zapravo svojevrstni pogled zapada na one koji još-nisu-zapad,

da je internalizirana želja po modernizaciji, koja se širi intelektualnim putem i završava u Narodu kao svom

vrhovnom cilju. Slično se događa i u našim vremenima samo što sada dolazi do nove podjele: unutar

današnjih narodnjaških diskurza više ne nalazimo samo modernizacijske i "pro-zapadne" naboje progresa i

razvoja, nego istovremeno i one koji se tome radikalno suprotstavljaju. Tako unutar istog, narodnjačkog

korpusa možete, često čak i u istoj osobi (Milošević je najljepši primjer), naći istovremeno oboje (nekakva

narodnjačka “šizofrenija”): radikalnu pro-modernizacijskost koja graniči na fundamentalni liberalizam

(npr. na području ekonomije) te fundamentalni konzervativizam koji brine za "Narodovu dušu" ili

"sudbinu" koju ugrožava taj isti "razvoj".

42 Ozbiljno shvatiti 80 in 90 na področju bivše SFR Jugoslavije, znači istovremeno ozbiljno shvatiti ulogu,

ponekad odlučujuću (najizrazititje u Hrvatskoj potom u Sloveniji i manje u drugim sredinama) ulogu

upravi tih u inostranstvu živečih povratnika (dijaspora) koji se – za razliku od situacije, koju ovdje

pokušavam shematski nakazati – nisu školovani na elitnim univerzitetima, odnosno se najčešće uopće

nisu školovali Bili su priučeni, dobri učenici "praktičnih univerziteta" kao što su vođenje pizzerija,

“konobarčenje”, prevozništvo… Tu i tamo možete naletjeti na nekog diplomanta sa područja

37

vrijeme svojih studija na Zapadu pripadnici te elite

upoznali su ono što se zvalo i što su sami imenovali

"Narod". Upoznali su njemački, francuski… Narod, upoznali

su, dakle nešto, čega u samoj Rusiji i drugdje po

nerazvijenoj (ne samo slavenskoj) Evropi, dakle "doma", u

svom domu, još nije bilo. Uspoređujući dvije različite

situacije htjeli su i za svoje domove postići nešto što su

drugi već imali, a to su zvali Narod. Ali ono što su za

svoje revolucionarne procese imali na raspolaganju bilo je

premalo: imali su uglavnom samo svoje znanje ("narodnu

samosvijest" u formi želje43) u smislu poznavanja Zapada

(Naroda na zapadu), a trebalo im je nešto više. Za izgradnju

"svoga Naroda" trebao im je još i materijal. Ideji/želji

bila je potrebna materija. A to je ono što će u burnim procesima

"narodnjačkog buđenja Naroda" (Narod je u njihovim tekstovima često

mistično, štoviše na način bajke shvaćen kao "usnula

ljepotica") dodati već postojeća raja, spomenuti tuđmanovski

puk ili kako se to već imenuje u kojem od jezika. Narodnjačka elita je, dakle bila

školovana u inozemstvu - u Parizu, Oxfordu, Berlinu, Beču, u Pragu… Kasnije se, sa

diplomom ili češće bez nje, vraćala kući, u svoj dom. Narodnjaštvo je - gledano u

tom kontekstu - ponajprije revolucionarno politikantski oblikovana želja

upravo tog elitnog, na zapadu školovanog pogleda nekadašnjih

domaćina, a sada više ili manje školovanih povratnika i

budućih narodnih revolucionara. Ta povratnička i

prirodnih nauka ili ekonomista i možda još ponekog pravnika. Ali vrlo rijetko ćete nači među njima

ljude koji su diplomirali filozofiju, društvene nauke, neki od brojnih humanstičkih studija. Činjenicu

da koliko manje znaju o politici i državi da su toliko bili uspješniji u izgradnji svog Naroda, možemo

objasniti sa time da oni nisu "gradili" niti politiku niti državu, neko nešto drugo i drugačije za što su

bili "specializirani". Ako su nekadašnji komunisti bili na svojim univerzitetima u zatvorima, onda za

današnje narodnjaške revolucionare vrijedi da su njihovi univerziteti najčešće bili šankovi. 43 Odatle utisak i realnost radikalnog subjektivizma i voluntarizma kod narodnjaka, vrste njihovog

govorenja i djelovanja.

38

revolucionarna narodnjačka elita po povratku kući vidi

najprije sasvim jasno jedno: svoje vlastito »otuđenje«44,

otuđenje, dakako, u odnosu na »jadnu i siromašnu raju, puk«.

U svete visine Naroda usmjerena "jadna raja i puk" (to je ono što je

"na dnu", što je Ništa i što upravo zato želi postati Sve) je

kod narodnjaka shvaćeno (slično kao kod marksista) generalno, uopćeno i to, ponajprije,

uz pomoć jednostavne formule razlikovanja: imati/ne-imati, dakle uz pomoć oznake

siromaštva. Ali ta raja, taj puk, ta sirotinja-sirovina, to

tijesto iz kojeg će narodnjaci u svojoj revolucionarnoj

retorti ispeći Narod (to je njihova misija!) je u očima

samih narodnjaka istovremeno shvaćeno kao nešto što je in

nuce vrlo zdravo, zapravo izuzetno potentno.45 Raja, puk je

zapravo ona supstancija koja je istovremeno potencija, to je

ono što »leži ispod« (sub-stanca), što »nosi tradiciju«, a

time istovremeno i samu budućnost. U odnosu do Naroda kao

mogućeg proizvoda-djeteta, na čijem pravljenju-rođenju treba

poraditi, narodnjaci se odnose kao "očevi" i istovremeno kao

babice-pastiri46. Za eksploatatorske elite (klase su pojam 44 Tu kategoriju su, slično kao i njihovi savremenici socialni revolucionari, vrlo često upotrebljaviali i

narodni revolucionari. i inače vrijedi da kada govorimo o socijalnim i narodnim revolucionarima da je riječ

o užoj vezi nego što se to obično misi. Često se je, barem na istoku, radilo o dvije strane jednog istog

fenomena: kod jednih je centralna figura bila radnička klasa (radnik), kod drugih Narod (seljak). Ono

zajedničko je sadržano u nasilnoj revolucionarnosti, u metodama i pristupima "gradnje" te u izrazitoj

antipolitčnosti te antidržavnosti (više o tome na kraju). 45 Potentnog v više značenja (ukjučujući i onog u značenju natelitete), o kojima je zadnjih godina bilo toliko

govora na svim područjima koje su svojim ideologemima kolonizirale narodnjačke revolucije i kojima

izuzetno učinkovito sekundiraju različite crkve - bez obzira da li je to katolička, pravoslavna, da li se radi

o islamskim ili nekim četvrtim vjerskim krugovima i institucijama. Svima njima je ono što ih druži u

velikoj mjeri ne samo "antikomunizam", kao što se to obično pogrešno misli, njihova zajednička

točka je antidržavnost u smislu borbe protiv sekularne, sekularizirane države te - u vezi sa time -

borba za sasvim određeni tip Ne-države koja mora biti identična sa Narodom (Volksgemeinschaft). 46 Nikako ne bi smjeli kao puku slučajnost shvatiti činjenicu da u slučaju narodnjaških revolucionara

osnovu diskurzivne matrice čine metafore iz područja oikosa, doma, porodice (figura Oca Naroda…),

na jednoj, te iz/gradnje, pravljenja… (poiezis), na drugoj strani.

39

koji upotrebljavaju socijalni revolucionari) u toj optici,

dakle za one koji drže tu "našu raju", taj "naš puk" u

siromaštvu, bolesti i neznanju... neće biti milosti. Zadatak

narodnjaka je dakako taj da Narod (u nastajanju) oslobode

svega toga (zbog toga tako snažan patos »emancipacije«,

koji podsjeća na socijalizam, koji je isto tako društveno

revolucionaran), svih tih krvopija. Sve to za je narodnjake moguće

samo pod uvjetom da "idu među narod", da doslovce krenu "u narod". Ali pravi,

dugoročni zadatak narodnjaka je da ukinu razliku između

raje, puka s jedne i sebe, narodnjačke elite s druge strane,

te u bitno manjoj mjeri da odbace sve eksploatatore.47 To

ukidanje razlike između raje, puka i narodnjačke elite

zapravo je slivanje narodnjaka sa "vlastitom rajom", sa

"vlastitim pukom". Vulgarnije rečeno: Narod, kao cilj, - gledano

iz pozicije narodnjaka kao njegovih

inicijatora/osjemenjivača - dostižan je samo u slučaju

doslovne, a ne samo simboličke, kopulacije s rajom i pukom.

To je točka na kojoj će narodnjaci postići svoj cilj, a to je – rečeno jezikom

psihoanalitičkog patosa - da će oni sa svojim »produhovljenim

razumom« (oni su ono "aktivno") oploditi raju, puk (dakle,

sirovinu, materiju, pasivnu ženu…) te u tom nadahnutom i

izvornom, štoviše, božjem aktu kreacije napraviti/stvoriti

Narod. Taj Događaj događaja (“događanje naroda”!), koji se

narodnjacima prikazuje kao akt uzvišene kreacije (to je ono

uzvišeno zbog čega narodnjaci, kada nastupaju u ime Naroda ne prežu ni pred čime) -

rečeno izvan ideološkog nivoa narodnjačkog samorazumijevanja te vrlo neposredno - nije

47 To je onaj dio posla za kojeg brinu socialni revolucionarji i što će veliki dio "narodnih masa" u

nekom trenutku distancirati od narodnjaka koji će se - u našim okolnostima još uvijek prilično

osjetljivim na antiegalitaristične poteze - vrlo brzo pokazati kao novi bogataši i proizvođači siromaštva,

a ne kao oni koji, tobože smanjuju ili čak ukidanju, siromaštvo.

40

ništa drugo do li, više ili manje, brutalno silovanje pučanstva, raje.

Posljedično, to je točka nastanka božanstvenoga i božjeg,

nedodirljivoga sina božjeg, njegovog visočanstva

(vrhovnost48) Naroda samog.

Skoro na isti način može se prikazati i narodnjačko funkcioniranje na području bivše

Jugoslavije krajem osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Nakon što na

shematsko nakazani način nastane Narod, nakon što počne "funkcionirati" (a to je ono što

se dogodilo) i kada s današnje distanace pogledamo na ono što se dogodilo, možemo bez

veće mogućnosti greške reći da rođenje Naroda zapravo nije bilo

nikakva postsocijalistička slučajnost, nikakav usputni

proizvod. Bio je to visoko poželjan cilj, planirani i vrlo

učinkovito ostvareni proizvod. Uz to bi trebalo reći barem još i sljedeće:

rođenje Naroda je, o tome danas ne može biti velike dvojbe, bilo zapravo jedno

rođenje iz tijesta-materije tragedije, do kojeg je došlo na izuzetno

brutalan način.49

48 Upravo odatle bi trebalo shvatiti vrlo česte konflikte između narodnjačkih, novokomponiranih

“država” - čiji smo više ili manje taoci svi - i između kojih se sve češće čini da smo upravo na rubu

nekog od apriorno mogućih, novih međusobnih ratova, pa neka to bude između Slovenije i Hrvatske,

Hrvatske i Bosne, Srbije i Bosne, Makedonije i Srbije, Bosne i Srbije…. Problem je u tome da u takvim

odnošenjima zapravo nemamo posla sa nikakvim dvostranim »odnosima između država«, o čemu

blebeću radija i TV na sve strane. Nažalost situacija je takva da uglavnom nemamo niti država niti

''odnosa", što bi onda u rezultatu moglo dati nekakve »odnose između država«. istina je da imamo

posla sa državnom prazninom do vrha napunjenom onim narodnim, sa odsutnošću odnosa i države,

posljedično uglavnom sa »nemogoćim odnosima« ili međusobnim ne-odnosima narodnjaka koji

glume države.49 Možda je baš "primjer" Srbije najpodesniji i najočigledniji za to da se - brutalno i bukvalno - jasno

potegne razlika između nacionalista i narodnjaka. Pokojni Zoran Đinđić je bio tipični nacionalist

devetdesetih, možda manje ili više liberalan od drugih, čiji je osnovni koncpet-ideja, možda i opsesija,

djelovanja bila usredsređena oko države i državljanstva. Jedan je od rijetkih koji je na odgovarajući

način razumio već samoupravnu "državu" (državu u samo/ukidanju) kao "nedovršenu". Njegova želja (i

politika koju je vodio) bila je "dovršenje", u smislu uspostavljanje države, državnosti u smislu nekakve

normalizacije i bježanja od permanentne izvanrednosti. Ubijen je. Na pitanje zašto je bio ubijen je

odgovor jednostavan, iako nekome paradoksalan: zato jer je bio nacionalist, a ne narodnjak. Zato što

41

Što sam htio pokazati? Moja hipoteza je da na prijelazu iz osamdesetih u devedesete, kao

i u devedesetima, imamo prije svega situaciju u kojoj su narodnjaci (ne nacionalisti) na

području bivše SFR Jugoslavije50 izveli narodnjačke revolucije koje su, više

ili manje, uspješno uspostavile "svoje Narode", a koji su

istovremeno vrlo uspješno svoje narodnjačke programe prodali

pod firmom nacionalističkih. Nažalost, taj karnevalski zahvat im je izuzetno

dobro pošao za rukom. Široki krugovi ovdašnjih populacija kupili

su taj proizvod misleći da kupuju nacionalizam, te

posljedično, "svoju državu" te tome primjereno bili su

iznenađeni kad su shvatili da je ono što su kupili zapravo

Narod, koji je u većem ili manjem sukobu ne samo sa svim

drugim narodima i državama nego i sa svojom vlastitom

državom ili čak idejom državnosti samom.

U nacionaliste zamaskirani narodnjaci su "svojim ljudima"

(kroz te procese "ljudi" postaju doslovce "narodni", što

je pokušao "transcendirati" (umiriti, normirati i normalizirati) Narod i uspostaviti državu, zato što

je premalo bio "naš", narodnjački, a previše vezan na neku čudnu, stranu, "zapadnjačku"… ideju,

ideju pravne države i Ustava, zato što je previše isticao značenje onoga Verfassungspatriotismus

umjesto “Narod-patriotismus”. Nažalost je to nešto što još najteže od svih razumiju ljevičari ili

nekadašnji ljevičari, koji se nikako ne mogu pomiriti sa time da država nije ono što je "prirodno" i

unaprijed dano, nego nešto za što se i te kako treba izboriti. Posebno u okolnostima vladavine Palanke.

Tu dakako nije riječ samo i prije svega o državi "prema vani" (u smislu vanjske suverenosti - do

toga se istina može doči silom i nasiljem), koliko o državi "prema unutra", u smislu vladavine prava i

suverenosti državljanke i državljanina te vladavine ljudskih prava svih stanovnika, a ne samo

"naših". Od "politike" Šešeljevih radikala do janšističke politike izbrisanih je jasno da ta "unutrašnja

država" u "našim" uslovima doslovce nije moguća bez sukoba i sa "vlastitim narodom", što dakako treba

ponajprije razumjeti bez sukoba sa narodnjacima. 50 To vrijedi i za druge post socijalističke sredine u kojima nisu postojale jedno-narodne socijalističke

skupnosti. Uz put rečeno, nekadašnje "narodne demokracije" istočnog bloka su već na nivou svog

poimenovanja imale očuvanu tradiciju narodnjaštva iz XiX. stoljeća, što je u okolnostima jugoslovanstva

bilo per definitionem onemogućeno.

42

znači "narodnjački" i "Njihovi" 51 ) prodali rog za svijeću.

Prodavali su im i još uvijek im prilično uspješno prodaju

novo-društveno, narodnjačko die volks Gemeinschaft, a ljudi

(sve manje) misle da kupuju i da su kupili političke

proizvode: demokraciju, državu... Umjesto političke

strukture, koje moderno nazivamo državom, skoro svi na

području bivše države, dobili su suverene proizvode

društvenog porijekla, imenovane Narodom. Taj Narod se, last

but not least , uz pomoć ratničke maškarade prerušio u

nekakvu, više ili manje, nezavisnu državu, koja sa državom i

državnošću ima vrlo malo (strahovlada: monopol sile i

prakticiranje nasilja 52 ) ili ništa zajedničkog. Umjesto,

pravne, socijalne… države, ljudi na ovim područjima dobili

su radikalne narodnjačke strukture ne-države, ili bolje,

Narode-države, koje najradije od svega prakticiraju

karakteristične postmoderne kulturrasističke seanse 53 . Ako

je ikako moguće, razlikuju između "naših" i "njihovih",

između "domaćih" i "stranih", između "krvno prihvatljivih" i

onih "pogrešnih", između "plavookih" i "smeđookih", onih sa

51 “Denacionalizacija” (zapravo ponarodnjenje) koja je zadesila milijunske mase vezanih na društvenu

svojinu je nešto što ima barem dvojno dno: najprije su ljudi bili raz-državljeni/denacionalizirani, a tek

potom se to dogodilo sa stvarima, zemljištima, zgradama… U slućaju stvari imamo, ponovno, posla

sa dvostrukim procesom: privatizacijom (osoba postaje vlasnik nekadašnje "društvene", a zapravo

"svojine države u odumiranju") i sa nacionalizacijom (osobe postaju dio Naroda, a ne države).

Osobe u tim narodnjačkim procesima fundamentalizacije ne postaju nužno državljani, ali zato nužno

- silom, ako treba - postaju Hrvati, Srbi, Slovenci… Uporedi primjer Slovenije u vezi sa “izbrisanima” u

Dedić, Jalušič, Zorn (2003).52 "Narodnjačka država" je reducirana na aparat sile i nasilja. Česte izjave Miloševića još krajem

osamdesetih u vezi sa Kosovom su se u pravilu pozivale na "pravnu državu" pri čemu smo svi predobro

znali da to znači pozivanje na - ako bude potrebno - upotrebu sile. Njegov čuveni "ne čujem vas dobro"

je točno to: narodnjačke mase su zahtijevale upotrebu sile, a on ju je upotrijebio ne zato, jer ih "nije

dobro čuo", nego zato jer su one govorile točno ono što je on htio, a on je radio točno ono što su one

zahtijevale. Bili su nerazdvojivo, čak ljubavno - Jedno.53 Više u Kuzmanić (1999).

43

"tvrdim" i onih sa "mekim ć"… Ukratko, ta nova narodnjačka

struktura, koja bi trebala biti država, ne funkcionira po

principima državljanstva, pravne jednakosti i slobode te

ljudskih prava. Suprotno: ona dosljedno diskriminira,

šikanira, segregira, isključuje, onemogućava, briše, mrzi te

po potrebi ubija. Ne tako rijetko, ubijanja vrši na

industrijski, masovni, sistematski način. Umjesto ovakve ili

onakve "industrijske proizvodnje stvari", oko kojih je

moderna država u pravilu organizirana i kojima služi, ovdje

imamo najčešće posla sa nikakvom proizvodnjom stvari (te se

uglavnom uvoze) te sa hiperprodukcijom neprijateljstava i

mržnje, a po potrebi i "ratova" (barem onih potencijalnih).

Kad smo se, više ili manje, kao "cjelina", ipak počeli

trijezniti od narodnjačkog mamurluka na ovim prostorima bilo

je već prekasno. Vlakovi i preprodavači narodnjačkih

"jeftinih slatkiša" (Buldožer) već su bili poodmakli.

Prodavač šunda, koji nam je još do jučer s televizije držao

prodike, slao kičaste pošiljke srceparajućih narodnjačkih

jeftinoća, je danas nam - kao ratni profiter ili kao

tranzicijski tajkun - postao kreatura, koja nam je po

kapitalu, et(n)ično i na sve druge načine nadređena, koja

nam je - i o tome se ovdje radi - postala novi gospodar.

Nakon petnaestak godina narodnjačkih orgija, tisuća tona

pečenih prasaca i volova, rijeka rakije i piva ispijenih na

račun raje, ratova, masovnih ubijanja, krađa, silovanja,

privatizacija i svega onoga što je to epohalno narodnjačko

natezanje pratilo, milijuni ipak polako dolaze k sebi. Više

ili manje postaje jasno da je ono što smo zadnjih godina

prevrata dobili nisu bile ni nacionalne stranke, ni

nacionalne države, nego nekakve narodnjačke zajednice

44

organizirane u najboljem slučaju kao Narodi-države, a

najčešće kao Narodi, koji sasvim neuspješno glume države54. Na

zgarištima nekadašnje »nedovršene države« (Đinđić) nastale

su još nedovršenije narodnjačke zajednice (ne-još-države) u

kojima umjesto apriornog političkog razlikovanja (lijevo-

desno, liberalno, socijalističko, konzervativno…), koje je

karakteristično za svaku modernu državu, defiliraju

narodnjačke (kulturnjačke i čak rasističke55) podjele

utemeljene ne samo na krvi i zemlji, nego i na "kostima

poginulih" narodnjaka.56 U svim tim kvazidržavama smo dobili

i nekakve kvaziparlamentarne demokracije, čija suština je -

tako nas uvjeravaju - MOGUĆNOST »ZAMJENE ELITA«. A baš takav

(paretovski) reduktivni način govorenja o demokraciji, kao o

mehanizmu zamjene elita, upravo je ono što je pisano na koži narodnjacima:

cijela stvar, naime, i jest postavljena na (narodnjačkoj)

eliti, to je upravo ono što su instalirali narodnjaci - po

vlastitom liku i na osnovi sebe kao elite. U tom smislu

imamo "društva", narodne zajednice, Volksgemeinschaft koje

funkcioniraju po slijedećoj motorici: na jednoj strani je -

dakako, još uvijek postojeći, a zapravo tek sada zaista

uspostavljeni - puk, raja, nekakva zajednica malih, običnih

ljudi (pučanstvo…), a na drugoj su elite (narodnjaci sami,

54 To da glume državu je najasnije moguće vidjeti na točki gdje ne razlikuju između "interesa

Naroda", "nacionalnog interesa" i "državnog interesa", odnosno "interesa države i državljana". Za

njih je to vse zapravo "jedno i isto", sve je to za njih zapravo špansko selo. Upravo u tami španskog

sela, u kojoj su sve krave crne, u kojoj je Narod isto što i država i gdje državljanstva i državljanina

nema, da o ljudskim pravima i ne govorim, bi trebalo potražiti i uzroke za sve opasniji lov u

mutnome, koji je postao daleko najuspješnija i najdonosnija "sportska" disciplina u kojoj prednjače

baš narodnjaci.55 Uporedi analizu kulturnog rasizma na primjeru narodnjaštva u Sloveniji u Kuzmanić (1999).56 instruktivno bi moglo biti u tom pogledu poređenje pisanja Vuka Draškovića, npr. u romanu Nož sa

njegovim političkim djelovanjem u 80tim i 90tim.

45

kojima se polako pridružuju i novonastajuće elite). Te nove

elite sada tobože »prosvjetljuju« raju, "izvlače" je iz

siromaštva i eksploatacije, ponajprije iz "komunističkog

mraka" te uspostavljaju nekakvu sretnu sadašnjost, koja se,

naravno, zove Narod. Narod u tom smislu nije ništa drugo do

jedinstvo te nanovo uspostavljene, eksproprirane raje

(koliko više je pauperizirana, toliko otvorenija je za

narodnjaštvo) i "prosvijetljene" (zapravo zatamnjene) elite,

koja je vodi u Nebo. Štoviše, trebalo bi posebno podcrtati da

je upravo ta obespravljena, razvlaštena i ponižena raja na

jednoj, te tanka elita osiljenih tajkuna i dojučerašnjih

probisvjeta koji su postali elita, na drugoj strani, zapravo

glavni proizvod narodnjačkih revolucija i ratova na "našim"

prostorima. Ono što pokreće ta novonastala društva sve dubljeg rascijepa između

jednih i drugih može biti samo ovakvo ili onakvo ljepilo, cement koji

je utemeljen na sili i kojeg bi već sada trebalo misliti u

kategorijama nadolazećih konflikata.

VI. Narodnjačka "država" i timokracija

Za kraj još nešto o problemu države u vezi sa narodnjačkim revolucijama na "našim"

prostorima, jer lažno se čini da su narodnjaci upravo oni koji

najviše drže do "svoje države". Način funkcioniranja

narodnjačke elite, kada se jednom domogne vlasti, ljubavne

je prirode57, a sastoji se iz dva komplementarna dijela, na

57 Radikalno naivno i opasno bi bilo misliti da je narodnjačka glazba, da je turbo folk, da su

tamburice, harmonike i slična guslarska pomagala sa kojima smo bombardirani iz pravca radija i

televizije samo nekakva usputna, slučajna pojava zadnjih četvrt stoljeća. Vrlo neodgovorno bi bilo

"mišljenje" koje u poplavi zagljupljućih tekstova i estradne narodnjačke cupa-cupa plaže vidi samo

posao i zaradu pojedinaca te "slobodu umjetničkog stvaranja". Trebalo bi zapravo u svemu tome

vidjeti jednu cijelu industriju sa izuzetno velikim investicijskim ulaganjima koja se nije pojavila i

ekspandirala tek tako. Štoviše, riječ je o industrijskim postrojenjima koja su imala i imaju

46

koja sam već implicitno upozorio. S jedne strane to je vladanje na

način načelno beskonačno velike ljubavi, koju elita osjeća

spram "svog naroda" ili u narod postupno se mijenjajućeg puka, raje. Veličina

te ljubavi – ta formula je bitna - razmjerna je s mržnjom,

koju ta ista elita (a preko nje i uz njenu svesrdnu pomoć

"njen narod") osjeća i prakticira u odnosu spram svih drugih

»ne-narodnih elemenata« te posebice do drugih, tuđina i

»tuđih naroda«. Ta narodnjačka ljubav je toliko veća, koliko veća je mržnja do

svih drugih, koji ne "pripadaju" našem" narodu. Ljubav do "našega naroda"

narodnjaci (to je ono što imaju zajedničko sa nacionalistima

i zbog čega često zamjenjujemo jedne i druge) dokazuju najčešće

tako da, što je moguće intenzivnije, prakticiraju u odnosu do drugih i drugačijih58.

Upravo to koliko više mrze, toliko više vole, je zapravo osnovna legitimacija

narodnjačkog korpusa u cjelini. Pravoga narodnjaka ne možete drugačije definirati nego

upravo preko tog kvantiteta, kvantuma mržnje. Primjerice "pravi Hrvat" ili

"pravi Srbin" je uvijek neki stupanj vjernika, ili stupanj vjere u Narod. Što znači biti

Veliki Hrvat ili Pravi Srbin, Pravi Slovenac, Makedonac…?. Biti Veliki i biti

odlučujuću simbolnu, kroz masovne medije posredovanu ulogu i što vrlo uspješno ispunjava svoj

"zadatak": infantilizacija i subjektivacija (u značenju pod-ređivanja) pojedinca pod veliki "zaštitni"

krov Naroda, pod narodnjačku vladavinu krajnje uprošćenih gluposti te radikalnog neukusa.

Kantovski i arendtovski rečeno (Arendt, 1985): ukus nije privatna, kao što se to čini, nego javna

stvar, ono je bitno res publicae. Množično zaglupljivanje i televizirani brain washing ne mogu biti

pitanje privatnog izbora, a ponajmanje kada se događa na par excellence nivou javnosti i ima

izrazito javne učinke. "Intimizacija" javnosti kroz srceparajuću "ljubav" znak je ukidanja javnosti,

pokazatelj njenog nestajanja ili čak možda nestanka. 58 Mete na koje pucaju, pa i doslovce, narodnjaci - dakle grupacije koje narodnjački main-stream

izključuje iz uspostavljene Volksgemeinschaft - nisu drugi samo u značenju narode pripadnosti. To

su i svi oni koji su drugačiji: po stilu oblačenja, vrsti glazbe koju slušaju, ponašanju uopće, spolnim

praksama, hrani koju uživaju, načinima mišljenja koje obznanjuju, sistemima vrijednosti koje

prakticiraju… Pobjeda narodnjaka u tom smislu znači uspostavljanje vrste društvene zajednice koja

je izrazito netolerantna do svega drugoga i drugačijeg, a koja je ponajprije utemeljena na sili, na

machismu, seksizmu te na nekakvoj vjeri u jednog Boga, što znači, više ili manje, u boga Novca-sile

koji je pokorio i ovdašnje Crkve.

47

Pravi tu je uvijek u odnosu na Oca. Otac Hrvata (Tuđman),

Otac Srba (Milošević)… uvijek su ono najviše u odnosu do

čega se sve ostalo tek mjeri i to po principu kvantitativnog

(asimptotskog) približavanja idealu (idolu). Kako ga

definirati? Tako da na djelu izmjerite koliko netko

intenzivno mrzi Srbe, Muslimane, Slovence, Mađare,

Amerikance, Kineze, Dalmatince… te koliko je spreman braniti

svoj jadni Narod pred iskušenjima tuđina i tuđinstva. Dakle,

djelatno.

Kako narodnjaci shvaćaju "državu" u značenju, dakako,

"Narod-država"? Shvaćena je najprije kao njihovo dijete, a

to znači kao dijete rata/revolucije, kao dijete prethodno

investiranog nasilja. Bez nasilja nema države, to je

narodnjačka formula koju možete čuti ili ste je već čuli iz

usta Janše, Tuđmana, Miloševića, Đapića, Šešelja,

Jelinčiča…. To što je još važnije u tom kontekstu, je da u

toj kvazidržavi, koja je kroz rat i nasilje stvorena, pravo

do kvazipolitičke (narodnjačke) participacije imaju prije

svega ili čak isključivo oni koji su u nasilju/ratu aktivno

sudjelovali. To je nešto što je razmjerno jednostavno shvatiti ako taj položaj,

barem površinski, usporedimo sa partizanskim/komunističkim vremenima. Biti komunist-

partizan poslije drugog svjetskog rata značilo je da si - za razliku od svih drugih - imao

ne samo privilegije, nego i mogućnost participacije u "političkom" (onom što od politike

preostane), ekonomskom, socijalnom… životu. Slično je i u narodnjačkom okruženju: ta

»prava« (zapravo privilegije, jer nisu jednaka za sve)

imaju, prije svega, oni koju su, ovako ili onako, pucali,

bili organizirani u ratu, nosili uniforme, oni koji su

prošli kroz "vatreno krštenje"59 i koji su se, ubijanjem ili

59 Le Goff vatreno krštenje upoređuje sa kršćanskim purgatorijumom, čistilištem, dakle konstruktom iz 12

stoljeća sa kojim bi se i mi morali bolje pozabaviti prilikom pokušaja točnijeg razumijevanja dubina onoga

što se je dogodilo i u što smo pali. (Uporedi Le Goff: )

48

podrškom ubijanju, kvalificirali za poslijeratno društveno

»takmičenje« (recimo za poslovnost). Vatreni krst nije samo

dokaz za nekoga da je "naš" - jer u to ime su bili ubijani

svi neprijatelji, u to ime su se branile "naše ženske",

"naša ognjišta i domovi"…60 - nego je to i ono što

omogućava da se "domaća krv" na odgovarajući način

oplemenjuje. Tek iz tijesta domaće krvi, koja je prošla kroz

vatreno krštenje rata, moguće je dobiti "pravog muža", muža

iz "pravog tijesta", dakle narodnjaka koji tek onda kada se

oženi sa pravom krvlju može postati osnovna ćelija Naroda,

njegov osnovi građevinski kamen. Jedna od osnovnih

kategorija kroz koju bi trebalo razumjeti narodnjake krv.

Shematsko nakazni položaj odnosa narodnjaka spram države nikako ne možemo

imenovati uz pomoć riječi demokracija; označit bi ga trebalo pojmom timokracija!

Timokracija je izraz kojeg poznaju još stari, a dobro je obrađen u Platonovoj "Politeiai".

Timokracija nije država, a kamoli da bi bila država

državljana povezana demokracijom. Timokracija nije ni

nacionalna država61. Kod timokracije se radi o tipu i načinu

vladavine u kojoj su pri odlučivanju, vladanju i uopće

življenju u prvom planu zasluge. U timokraciji vladaju oni

koji su sudjelovali u ratu, odnosno oni koji imaju, barem

posredne, zasluge za pobjedu u nekom ne previše vremenski

60 Narodnjaci u svojim ratovima nisu branili apstraktnu državu državljana, njeno unutrašnje

uređenje (pravni i drugi oblici jednakosti), nego su branili ono Naše i Našost (što je, naravno, Narod

sam). Prostorski rečeno, nisu se narodnjaci gubili v apstraktnim prostranstvima, zadržavali su se

oko onoga do čega doseže vatra vlastitog doma i domaćeg ognjišta. Rečeno iz poratne perspektive: na

koga su ljutiti današnji i bivši narodnjački bojovnici, vitezovi ?! Na Narod, na ognjišta, na puk…?!

Niti slučajno! Ono na što se oni ljute, na što su bjesni, je prije svega Država. Država će u

narodnjačkom načinu mišljenja uvijek biti i ostati (uz mogući dodatak politike) ono što je (kao i u

komunizmu) razumljeno kao kurba koju treba "ukinuti".61 Narodi i nacije – unatoč “vječnosti”, o kojoj vrlo rado lamentiraju narodnjaci – su moderni

proizvodi koji nisu bitno stariji od Francuske revolucije.

49

udaljenom ratu ili pak na odgovarajuće načine mitski

blagoslovljenom mesarskom klanju62. Legitimacijski temelj tog oblika

vladanja su zasluge. Motorika oko koje teče »javni život« vrti se oko kupim-prodam

logike, i to u značenju kupim-prodam zasluge iz prošlosti (prošlog rata ili nečega

vezanoga uz taj rat). Oni koji u takvom obliku vladavine nemaju

zasluga, zapravo se nemaju na što (kao na legitimacijsku

osnovu) pozivati, te su posljedično isključeni. Danas, kad

ljudi više ne čitaju antičke autore im se često dogodi da

više ne mogu razlikovati između demokracije i timokracije.

Šteta, jer to često zna biti i razlika između života i

smrti.

Nadalje, država kod narodnjaka najčešće funkcionira i kao

nekakav krov ili pokrov, kao kontejner i zaštita za njihov

proizvod, za osjetljivi i »krhki Narod«63. Razumljena je

dakle, kao nekakva kuća "naših", domaćih, kao rašireno

domaćinstvo ili čak kao gospodarstvo. U razlici do urbanog

industrijskog radnika socijalizma, ideologija narodnjaštva u

osnovi je postavljena na zemlji, na krvi, na kostima te,

personalno, na seljaku. Drugačije rečeno, u slučaju

narodnjačke ne-države dobijemo ideološku strukturu koja

svoje odlučujuće sadržaje prima iz pravca onoga što su stari

Atenjani imenovali oikos. Narodnjačko shvaćene države u

razlici su, npr. spram Machiavelijeve lo stato (položaj) ili

62 U najnovijoj hrvatskoj mitologiji je to, recimo, Vukovar koji sve više dobija sličnu funkciju onoj

koju u srbskoj mitologiji zauzima Kosovska bitka. Bosna i Slovenija imaju drugačije, bitno manje

neposredno ratničke situacije. Dok je za Bosance karakteristično da su, koliko toliko, uspjeli očuvati svoj

poslovični humor i u najtežim položajima (upravo tu je, vjerovatno, očuvano ono najviše i najbolje sa

područja bivše države), Slovenci su pali u procijep: jedni slave "oslobodilačke praznike" iz desetodnevnog

rata (narodnjaci), drugi ih bojkotiraju…63 Ako je prije, u socijalizmu (a na osnovi "radnog/radničkog naroda") trebalo čuvati bratstvo i jedinstvo

naroda i narodnosti (uvijek u pluralu!) kao "zjenicu oka svoga", onda sada - ponovno - treba čuvati

jedinstvo Našeg (ali Jednog, u singularu!) kao "zjenicu oka svoga".

50

spram "napoleonovskih" značenja, koja proizlaze iz

teritorija, te spram slavenske uporabe pojma države koji je

najčešće izveden iz glagola "držati" (u napoleonovskom

smislu kontrolirati, "držati" teritorij), su ovdje oznake

najčešće izvedene iz interijera. Izvedene su, kao što rekoh,

iz oikosa ili čak još uže, iz riječi "dom". Ponekad još

tradicionalnije (narodnjaštvo je u nekoj svojoj dimenziji i "retradicionalizacija") i

kršćanskije, iz "ognjišta". U Hrvatskoj se, primjerice, u najtežim vremenima vladavine

tuđmanističkog narodnjaštva govorilo striktno o "domaćem ognjištu", o "ognjištima"… i

sličnim ljepotama našosti. Odatle, dakako, dolazi onda izvedena i domovina kao

rašireni dom, kao patria koja funkcionira po principima Doma

utemeljena na Pateru familiasu.64 To što je za narodnjake

"država" nije nešto što dolazi iz javnosti, što omogoućava i

što je usmjereno u javnost65, nije nešto što bi, ovako ili

onako, moglo ili trebalo biti vezano na politiku, bilo da je

razumljena na antički ili na moderni način. Ta Narod-država

izrazito je drugačija i prije svega dolazi iz privatnosti

64 Poznati ustaški pozdrav “Za dom spremni” jedna je od fundamentalističkih podvrsta

narodnjačkog diskurza, za koju je pojam države sasvim izvan konceptualnog dosega . Alfa i Omega

tog visoko simptomatičnog rezoniranja je upravo to što kazuje njihov pozdrav – Dom! Točnije razumjeti

hrvatsko narodnjaštvo u tom užem, savremenom segmentu, znači razumjeti i barem još rascijep između

Paragine te Đapićeve linije unutar pravaštva, rascijep koji teče upravo linijom odnosa do države. 65 Uništenje javnosti teče kroz uništenje javnog govora, a ne samo i prije svega kroz vlasništvo

medija. Vrsta govora koji se izriče u javnim medijima nije neposredno vezana na vlasništvo. TV

dnevnici i diskurzi tipa “mir in dobro”, “naši vitezovi” te “ma gdje bili”… su bili tipično ukidanje

javnog govora, posljedično i javnosti, a mogu se dogoditi i u slućaju da bi vlasnici bili drugi i

drugačiji (dio razočaranja s Račanovom vladom u Hrvatskoj u odnosu na Tuđmanovu je povezan upravo

sa time). Ukidanje javnog govora ne teče primarno na nivou vlasništva (upitni “materialistički

redukcionizam” ad infinitum) nego se dogodi prilikom pada u ono što sam zovem narodnjački “Mi-

govor” koji se zatvori u "našost". Drugačije rečeno i bez vlasništva nad medijima je moguće voditi

narodnjačku medijsku strategiju što najbolj pokazuje slovenski primjer. Janša i njegova SDS stranka nisu

niti vlasnici niti su na vlasti (u vladi), a ipak je nacionalna televizija nepogrešljivo janšistička i vodi

narodnjački strategiju ukidanja javnog govora.

51

(doma), s jedne, te iz područja rata, s druge strane66.

Ukratko, narodnjačko razumijevanje države izrazito je

spartansko, a ne atensko, tom "državom" se ne "upravlja"

kroz ili uz pomoć Agore, nego u vojničkim odajama, ne u

parlamentu nego u predsjedničkim dvorima. Dalje, u tom

Narodu-državi kao velikoj porodici-domu stvari funkcioniraju

kao u nekom velikom 'gospodinjstvu'. Svi članovi su članovi

velike famiglie, sve ono za što se brine u tim okolnostima

je već uvijek unaprijed definirano kao cosa nostra67. U toj

velikoj porodici68 (veličina sama se tu pojavljuje kao faktor sigurnosti Narodne

skupnosti) ponajprije se proizvodi ljude, dakle strateške građevinske elemente koji su, u

pravilu, klonovi Velikog Oca. Čovjek koji vodi tu ne-državu, narodnjački je Veliki Vođa,

koji je – svi u Narodu su shvaćeni kao braća po krvi - doživljen kao (njihov) Otac. Taj

otac je otac velike porodice-doma, a u danim, modernim (vanjska prisila!) okolnostima

vođa velikog proizvodnog poduzeća. To poduzeće – najviša točka u razvoju "pojma

države" u okolnostima narodnjaštva, jest "država", shvaćena preko metafore poduzeća;

razumljena je kao veliko porodično poduzeće, čiji je centralni interes - sad dolazi na

površinu ključni simptom - Narodni (a ne državni!) interes, interes članova velike

porodice koja glumi državu.

Ukratko, ondje gdje bi - klasično rečeno - morala biti i "stajati" država - nalazimo, dakle,

njenu narodnjačku negaciju, nekakvu anti-državu, nalazimo nekakvo gospodinjstvo-

gopodarstvo, učinkovito poduzeće, nalazimo trojstvo: Naš Narod, Dom i

66 Rat je zapravo jedina vanjskost, čak nekakva moguća quasi-javnost, koju taj u sebe zatvoreni diskurz

uopće prepoznaje. 67 iako je istina da se u jednom dijelu, narodnjačke sistematike mogu razumjeti i uz pomoć matrice

"mafije", ipak sa time ne bi trebalo pretjerivati. Ne radi se tu o mafiji, koja bi bila dio nekog većeg, npr.

državnog sistema (italija, SAD…), nego najčešće o funkcioniranju ne-države na način mafije,

funkcioniranju po domačim i domačijskim principu "našosti" (uloga korupcije, nepotizma…).68 Klasičnu razliku između matrice funkcioniranja na način (velike) porodice i one utemeljene na matrici

države je - nakon Aristotela - u novom vijeku prvi obradio John Locke u svojoj kritici Filmera (Locke

1965).

52

Oca. Ondje gdje bi morala biti politika (javnost, jednakost,

sloboda…) nalazimo tajne dogovore, neprohodne nacionalne

medije, nejednakost, komandu, Vrhovnika ili Vožda. Vrlo je

rijetko, ako uopće u takvim okolnostima i jest, moguće čuti izraz "državni interes"; no

toliko češće govori se o "narodnom" i - to je za njih jedno te isto - "nacionalnom

interesu".

I za sam zaključak, još jedno kratko upozorenje: na svaki način bi trebalo izbjeći

razumjevanje narodnjaštva isključivo u smislu "zastarjelosti", "nazadnjaštva", "prošlosti",

što je inače vrlo jednostavno prilijepiti tim i sličnim pojavama. Ta opasnost posebice

prijeti, ako gledamo na problem iz tzv. "lijeve perspektive" koja u pravilu zna praviti

prevelika pojednostavljenja u smislu da apriori pozitivno vrednuje sve što je "otvoreno",

"napredno", "revolucionarno". Problem sa narodnjacima je dublji i opasniji. Narodnjaštvo

nije samo reakcionarni ili revolucionarni, nije samo konzervativni ili naprednjački…

fenomen. U našem slučaju imamo posla sa nečim što bi najtočnije bilo opredijeliti kao

neokonzervativna revolucija, sa nečim što je istovremeno jedno i drugo: konzervativno ili

čak neokonzervativno i revolucionarno. Na kraju krajeva, narodnjaštvo kao ideologem

narodnog revolucioniranja je nešto što se izuzetno dobro slaže i sa socijalnim

revolucioniranjem. U tome treba tražiti suštinu našeg problema: jer - pojednostavljeno

rečeno - "podloga", na kojoj se oblikovalo narodnjaštvo na ovim prostorima, dakle

podloga socijalnog revolucioniranja na kojoj se temeljio bivši sistem, bila je (i ostala)

izuzetno gostoprimljiva u odnosu na narodnjake i na ono narodnjačko. Štoviše, najčešće

je u tolikoj mjeri dolazilo do fuzije obaju koncepata i mentaliteta da je vrlo teško

razlikovati tko je zapravo sa kime, a još teže objasniti tko je tu zapravo protiv koga.

Srodnost (ne samo programska) socijalnog i narodnjačkog revolucioniranja, njihova

otvorenost nasilju i fuzija do koje je došlo između njih, samo dodatno prave poteškoće pri

našim pokušajima dešifriranja te ne baš tako česte povijesne simbioze69. Ne nalazimo se

69 Jedna od takvih je bio nacional-socijalizam. Međutim, čini mi se da bilo prelako povući analogiju i reči

da je ono što se je dogodilo na područjim bivše države tek nacional-socializam. Mišljenja sam da je stvar

još zapletenija u smislu "prodora" i miješanja elemenata demokracije u odnosu na ono što se je događalo u

tridesetim godinama i što nam dodatno otežava označavanje. Sam bih pledirao za to da je odgovarajuća

oznaka za ono što se je ovdje dogodilo zapravo post-fašizam. Točnije opredjeljenje koncepta post-fašizma

53

u relativno ugodnom položaju pa da možemo na osnovi postojećih iskustava kod drugih i

analogija u odnosu na njih tek tako razumjeti i razrješavati ovdašnje probleme. Trebalo bi

biti uporniji i dosljedniji u našim analizama.

I još nešto: nismo mi s ovim našim događanjima "pali u ponor prošlosti", kao što se to

često čuje. Još gore je: pali smo u lošu budućnost. Nisu "naši ratovi" bili

"srednjovjekovni", predmoderni, jer to su već bili - i ostat će, ako ih ne onemogućimo

svojim mišljenjem i djelovanjem - postmoderni ratovi, koji su u

mnogočemu anticipirali "ratove" iz dvadeset i prvog

stoljeća. Mi (nažalost?) nismo pali izvan povijesti,

naprotiv, u samoj smo njezinoj žalosnoj špici. Miloševićev

narodnjački duh širi se geometrijskom progresijom, pred kojom ni Bush Jr. nije imun. U

tom smislu "naša iskustva" i "naši problemi" nisu samo naši, univerzalne su prirode.

je moguće nači u Kuzmanić (2003).

54

Bibliografija:

Arendt, H. (1985): Between Past and Future, Penguin Books,

New York, enlarged edition, posebno The Crisis in Culture

Arendt, H. (1992): Eichmann in Jerusalem, A Report on the

Banality of Evil, Penguin, London

Dedić, J., Jalušič, V., Zorn J. (2003): The Erased,

Organized innocence and the Politics of Exclusion, Peace

institute, Ljubljana

Foucault, M. (1989): The Archaeology of Knowledge,

Routledge, London & New York

Gaber S. & Kuzmanić T. (ur. (1989): Kosovo, Srbija,

Jugoslavija, KRT, Ljubljana

Heidegger, M. (1976): Brief ueber den 'Humanismus',

Gesamtausgabe, Band 9, Wegmarken, Vittorio Klostermann,

Frankfurt am Main

Hitler, A. (1999): Mein Kampf, Moja borba, Croatiaprojekt,

Zagreb

Jalušič V. & Kuzmanić T (1989): Posilstvo po albansko, u

Gaber S. & Kuzmanić T. (ur.): Kosovo, Srbija, Jugoslavija,

KRT, Ljubljana, str. 213-225

Kardelj, E. (1957): Razvoj slovenskega narodnega vpršanja”,

ii izdaja, DZS, Ljubljana

Kuzmanić, T. (1988): Elementi mikrofizike mitinkov

solidarnosti, u Problemi, Ljubljana, 14/1988, str. 22-37

Kuzmanić, T. (1991): Yugoslavhood and Subnational Conflicts,

u New Challenges for Europe After 1989, The Consortium for

the Study of European Transition, The Center for European

Studies, Budapest, str. 49-61

Kuzmanić T. (1992): Subnacionalni, nacionalni in konflikti

jugoslovanstva, u Sociologija, Vol. XXXiV, br. 2, Beograd,

april-jun, str. 227-242

55

Kuzmanić, T. (1992a): Jugoslavia: una guerra di religione?,

u Religione e Societa, Anno Vii, luglio-dicembre 1992,

Firenze, str, 107-123

Kuzmanić, T. (1993): Understanding the War in Former

Yugoslavia u Kuzmanić T. & Truger A. (eds.) (1993):

Yugoslavia, War…, Austrian Study Centre for Peace and

Conflict Resolution Schlaining and Peace institute

Ljubljana, str. 183-201

Kuzmanić T. & Truger A. (eds.) (1993): Yugoslavia, War…,

Austrian Study Centre for Peace and Conflict Resolution

Schlaining and Peace institute Ljubljana, second edition

Kuzmanić

Kuzmanić, T. (1994): Grdi, umazani(in) zli ali Jugoslaviji

na rob, Nova Revija, 141/142, Ljubljana, str. 116-142

Kuzmanić, T. (1994a): La disgregazione della Jugoslavia come

disgregazione delo “jugoslavismo”, u Europe, Europe,

Cespeco, Fondazione istituto Gramsci, Roma, No. 4, str. 19-

36

Kuzmanić, T. (1994b): Guerra e religione nella ex

Jugoslavia, u Mare di guerra, mare di religioni, Forum per i

problemi della pace e della guerra, Firenze, Prato, str.

178-189

Kuzmanić, T. (1999): Hate-Speech in Slovenia, Slovenian

Racism, Sexism and Chauvinism, Media Watch, Peace institute,

Ljubljana

Kuzmanić, T. (2002): Policija, mediji, UZi in WTC,

Antiglobalizem in terorizem, zbirka Svete krave, Mirovni

inštitut, Ljubljana

Kuzmanić, T. (2003): Tuđmanizem in janšizem (nacije-države

in postsocializmi), u Nova desnica, DPU iii letnik,

Ljubljana, Mirovni inštitut, str. 91-131

56

Locke, J. (1965): The Second Treatise on Civil Government, u

Locke, J., On Politics, Religion and Education, Collier-

Macmillan, London

Malik, K. (1996): The Meaning of Race, Macmillan, London

Prunk, J. (1986): Slovenski narodni programi, Društvo 2000,

Ljubljana

Schevill, F. (1991): A History of the Balkans, Dorset Press,

New York

Schmtt, C. (1994): Tri razprave, Krt, Ljubljana

Talmon, J.L. (1986): The Origins of Totalitarian Democracy,

Penguin Books, London

Todorova, M. (1997): imagining the Balkan, Oxford UP, New

York

Posebni dio o nacionalizmu & Jugoslaviji

Akbar, A. Ethnic Cleansing: A Metaphor for Our Time, Ethnic

and Racial Studies, v 18-1, 1-1995, pp. 1-25

Bracevell, C. W. Nationalist Histories and National

identities Among Serbs & Croats, in National Histories and

European History, ed. M. Fuelbrook, London, UCL Press, 1993,

pp. 141-61

Brubaker R. National Minorities, Nationalizing State and

External national Homelands in the New Europe in Nationalism

Reformed, nationhood and the Question in the New Europe, New

York, Columbia UP, 1996, pp. 55-76

Burg, S. L. Nationalism and Democratization in Yugoslavia,

The Washington Quarterly 09-1991, pp. 5-19

Caplan, R. & Feffer J. Europe's New Nationalisms: States and

Minorities in conflict, New York, Oxford UP, 1996

57

Cozic, Ch. P. ed. Nationalism and Ethnic Conflict, San Diego

California, Greenhaven, 1994,

Denich B. Tragedy in Former Yugoslavia: Nationalism Berserk,

Dissent v40-42, 12-1993, pp. 26-34

Denich, B. S. Unbury the Victims: Rival Exhumations and

nationalist Revival in Yugoslavia, Chicago iL, AMAA, 1991,

Diamond L & Plather M.F., ed. Nationalism, Ethnic Conflict

and Democracy, Baltimore MD, J. Hopkins, UP 1994

Dragnic, A. N. The Rise and Fall of Yugoslavia: The Omen of

the Upsurge of Serbian Nationalism, East European Quarterly,

v 23, 1982

Griffiths, S. J. Nationalism and Ethnic Conflict Threats to

European Security, Oxford UP, 1993

Hayden, R. H. constitutional Nationalism in the Former

Yugoslav Republics, Slavic Review v 5-4, 12-1992, pp. 654-74

Hayden, R. H. Yugoslavia: From Civil Society to Civil War:

"Constitutional Nationalism in Yugoslavia 1990-1991, Chicago

iL, AAA

Hockenos P, Croats, Serbs Speed up on Nationalist Collision

Course, in These Times, 15.5. 1991, pp. 9-10

iveković, R. La Balkanizatione della regione, il caso

jugoslavo, Roma, Manifesto, 1994

Janigro, N. L'Esplosione delle nazioni: il caso jugoslavo,

Milan, Feltrinelli, 1993

Job, C. Yugoslavia's Ethnic Furies, Foreign Policy, n09, 09-

1993, pp. 25.74

Kupchan, Ch. A. Nationalism and Nationalities in the New

Europe, ithaca, New York, UP 1995

Lampe, J. R. Nationalism in Former Yugoslavia in

Contemporary Nationalism in East Central Europe, ed.

Latawsky P., New York, St. Martin's 1995, pp. 143-64

58

Lane, A. Yugoslavia: The Search for a Nation-State in Europe

and Ethnicity, World War i and Contemporary Ethnic Conflict

ed. Duton, S. & Fraser T.G. London, Routledge, 1996, pp. 30-

46

Meier, V. Yugoslavia: Worsening Economic and nationalist

Crisis, in Central and Eastern Europe: The Opening Curtain,

ed. Griffith, W. E. Boulder CO, Westview, pp. 263-82

Miller, R.F. The Dilemmas of Civil Society in Yugoslavia:

The Burden of Nationalism in the Development of Civil

Society in Communist Systems, London, Allen&Unwin, 1992, pp.

84-109

Mojzes, P. B. Yugoslavian inferno, Ethnoreligious Warfare in

the Balcans, New York Continuum 1994

Pavković, A. The Fragmentation of Yugoslavia, Nationalism in

a Multinational State, New York St. Martin's 1996

Pešić, V. National Conflicts and the Dissolution of

Yugoslavia, national Endowment for democracy, 19. 6. 1992,

p. 5

Ramet, S. P. Nationalism and federalism in Yugoslavia 1962-

1991 (second edition), Bloomington, iN, indiana, UP, 1992

Raufier, X.: Les chaos balkanique, Paris, Le Table Ronde,

1992

Ricciuti E. R. War in Yugoslavia, The Return of Nationalism,

Alexandria, UA Close up publishing 1993

Riva G. & Ventura M, Yugoslavia: il nuovo medioevo, Milan

ita, Mursia, 1992

Sugar, P F. Nationalism and Religion in the Balkans Since

the 19th Century, Seatle, NY, University of Washington, 1996

Ronen, D. The Origins of Ethnic Conflict: Lessons from

Yugoslavia, Canbera, Australia National University, 1994

Schierup, C. U. Post Communist Enigma: Ethnic Mobilization

in Yugoslavia, New Community, v 1-18, 1991, pp. 115-131

59

Sunić, T. Yugoslavia: The End of Communism, the Return of

Nationalism, America v 164, 20-o4, 1991

Udovički, J. & Ridgewa J. eds. Yugoslavs' Ethnic Nightmare:

The inside Story of Europe's Unfolding Ordeal, Chicago iL,

L. Hill 1995

Walker, T. War in Yugoslavia: The Return of Nationalism,

Alexandria, UA, Close up, 1993

60