67
RAZLOZI ZA RASPAD SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE: KRITIČKA ANALIZA POSTOJEĆIH INTERPRETACIJA DEJAN JOVIĆ S totine članaka u akademskim i poluakademskim časopisima i desetine knjiga do sada su objavljeni o ras- padu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Jugoslavije). 1 Ovaj tekst analizira glavne grupe odgovora na pitanje – zašto se raspala Jugoslavija, kako su oni dati u nekim od tih tekstova. Ponuđeni od- govori na to pitanje bit će predstavljeni i kritički razmo- treni, a potom će biti sugeriran i metodološki okvir koji uspješna analiza mora prihvatiti, ne bi li izbjegla pogre- ške prethodnih odgovora. Također, dat će se prelimi- narni odgovor na samo pitanje zašto se raspala socijali- 1 U ovom se tekstu pod pojmom Jugoslavija podrazumijeva Socija- listička Federativna Republika Jugoslavija (1963-1992), odnosno Federativna Narodna Republika Jugoslavija (1945-1963), a ne sa- dašnja Savezna Republika Jugoslavija (1992-). Kad se misli na međuratnu (ili predratnu, u značenju II svjetskog rata) Jugoslavi- ju, to se eksplicitno kaže. Autor vjeruje da je povijest jugoslaven- ske države, s obzirom na konstitucijsku ideju na kojoj se država temeljila, moguće podijeliti na četiri razdoblja. Prvi podrazumi- jeva ideju narodnog jedinstva i obuhvaća Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te Kraljevinu Jugoslaviju od 1918. do 1939. Drugi je koncept sporazumskog jugoslavenstva, koji je formulirao (iako ne sa- svim detaljno) Sporazum između Krune i hrvatskih predstavnika u augustu 1939. Taj se koncept razlikovao od prvog po tome što je priznao posebnost hrvatskog političkog identiteta, i najavio pri- znanje posebnosti slovenskog i srpskog identiteta unutar Jugosla- vije. Time se odustalo od ideje da Jugoslavija stvara jugoslavensku naciju. Treći i četvrti konstitucijski koncept pripadaju razdoblju socijalističke Jugoslavije, kojim se ovdje bavimo. Treći koncept (1945-1966) ima u svom središtu ideju bratstva i jedinstva, a jugosla- venstvo temelji na dvije ideje – socijalizmu i etničkoj srodnosti južnoslavenskih naroda. U četvrtom konceptu, koji je formulirao Edvard Kardelj a prihvatile su ga elite u republikama, te (iako ne- voljko) i sam Josip Broz Tito (u ustavnoj debati 1967-1974), Ju- goslavija se ne formulira više na etničkim temeljima nego isklju- čivo na ideološkim. U ovom tekstu se uglavnom bavimo četvrtom Jugoslavijom.

RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Embed Size (px)

DESCRIPTION

RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Citation preview

Page 1: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

RAZLOZI ZA RASPADSOCIJALISTIČKEJUGOSLAVIJE:KRITIČKA ANALIZAPOSTOJEĆIH INTERPRETACIJADEJAN JOVIĆ

Stotine članaka u akademskim i poluakademskimčasopisima i desetine knjiga do sada su objavljeni o ras-padu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (udaljnjem tekstu: Jugoslavije).1 Ovaj tekst analizira glavnegrupe odgovora na pitanje – zašto se raspala Jugoslavija,kako su oni dati u nekim od tih tekstova. Ponuđeni od-govori na to pitanje bit će predstavljeni i kritički razmo-treni, a potom će biti sugeriran i metodološki okvir kojiuspješna analiza mora prihvatiti, ne bi li izbjegla pogre-ške prethodnih odgovora. Također, dat će se prelimi-narni odgovor na samo pitanje zašto se raspala socijali-

1 U ovom se tekstu pod pojmom Jugoslavija podrazumijeva Socija-listička Federativna Republika Jugoslavija (1963-1992), odnosnoFederativna Narodna Republika Jugoslavija (1945-1963), a ne sa-dašnja Savezna Republika Jugoslavija (1992-). Kad se misli nameđuratnu (ili predratnu, u značenju II svjetskog rata) Jugoslavi-ju, to se eksplicitno kaže. Autor vjeruje da je povijest jugoslaven-ske države, s obzirom na konstitucijsku ideju na kojoj se državatemeljila, moguće podijeliti na četiri razdoblja. Prvi podrazumi-jeva ideju narodnog jedinstva i obuhvaća Kraljevinu Srba, Hrvata iSlovenaca te Kraljevinu Jugoslaviju od 1918. do 1939. Drugi jekoncept sporazumskog jugoslavenstva, koji je formulirao (iako ne sa-svim detaljno) Sporazum između Krune i hrvatskih predstavnikau augustu 1939. Taj se koncept razlikovao od prvog po tome što jepriznao posebnost hrvatskog političkog identiteta, i najavio pri-znanje posebnosti slovenskog i srpskog identiteta unutar Jugosla-vije. Time se odustalo od ideje da Jugoslavija stvara jugoslavenskunaciju. Treći i četvrti konstitucijski koncept pripadaju razdobljusocijalističke Jugoslavije, kojim se ovdje bavimo. Treći koncept(1945-1966) ima u svom središtu ideju bratstva i jedinstva, a jugosla-venstvo temelji na dvije ideje – socijalizmu i etničkoj srodnostijužnoslavenskih naroda. U četvrtom konceptu, koji je formuliraoEdvard Kardelj a prihvatile su ga elite u republikama, te (iako ne-voljko) i sam Josip Broz Tito (u ustavnoj debati 1967-1974), Ju-goslavija se ne formulira više na etničkim temeljima nego isklju-čivo na ideološkim. U ovom tekstu se uglavnom bavimo četvrtomJugoslavijom.

Page 2: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

stička Jugoslavija – iako je za cjelovit odgovorpotrebno više prostora nego ga može biti u jed-nom (čak i ovako opširnom) tekstu.

Osam je faktora dosad navedeno uraspravi o razlozima kolapsa Jugoslavije. To su:

1. Ekonomska kriza;2. Tzv. “drevna mržnja" (ancient ethnic ha-

tred) među jugoslavenskim narodima;3. Nacionalizam;4. Kulturalne razlike među jugoslavenskim na-

rodima;5. Promjene u međunarodnoj politici;6. Uloga raznih ličnosti u stvaranju i razaranju

jugoslavenske države;7. Predmoderni karakter jugoslavenske države,

koji se često uspoređuje s carstvima, nasuprotnacionalnoj državi, te

8. Strukturalno-institucionalni razlozi.

S iznimkom drevne mržnje (pod 2), svi su drugipristupi pomogli da se raspad Jugoslavije sa-gleda detaljnije i s više strana. Osim argu-menta o “drevnoj etničkoj mržnji", svi suostali korisni i svaki od njih daje svoj (manjeili više značajan) doprinos razumijevanju sa-mog događaja. Međutim, dva su problema nakoja će ukazati ovaj tekst: prvo, dosadašnjaobjašnjenja često su se fokusirala na samo je-dan od mogućih razloga raspada Jugoslavije,zaboravljajući da se radi o složenom fenome-nu, koji je imao više od jednog uzroka. I dru-go – dosadašnja su objašnjenja prečesto zane-marivala subjektivno, tj. percepcije relevant-nih političkih sudionika, a u prvom redu –važnost ideologije. Ovaj tekst ima dva cilja: on

najprije predstavlja pojedine grupe argume-nata, vrednujući njihove doprinose i kritizi-rajući one aspekte koji ih čine manjkavima ili(u nekim slučajevima) neadekvatnima. Usvom drugom dijelu, on nudi metodološkiokvir za novu interpretaciju raspada Jugosla-vije. Raspad Jugoslavije je rezultat više razlo-ga, pa ga je nemoguće reducirati na bilo kojiod prethodno navedenih, ili na neki deveti.Svaka analiza tih razloga, želi li biti uspješna,međutim, mora percepcijama političkih akte-ra (prije svega onih koji su bili relevantni udatom razdoblju), njihovim vjerovanjima iinterpretacijama realnosti, prošlosti i buduć-nosti, dati centralno, a ne periferno mjesto.Tek analizom tih percepcija može se objasni-ti zašto su donošene odluke koje iz današnjeperspektive (dakle, post-factum) izgledajupogrešne, iracionalne ili besmislene, ali sutada, u postojećem kontekstu relevantnim ak-terima izgledale ne samo smislene i opravda-ne nego i jedine moguće. Analiza percepcijapotom mora biti dopunjena detaljnom anali-zom interakcije među raznim percepcijama(odnosno relevantnim političkim akterima)te konteksta u kome se zbila politička akcija.Politički analitičari griješe kad zanemarujukontekst u kome su se donosile odluke kojeanaliziraju. Još više griješe kad pokušavajuobjasniti događaje iz vlastitog konteksta, a neiz onog u kome su politički akteri sami dono-sili odluke. Zanemarivanje percepcija rele-vantnih političkih aktera glavni je razlog nesamo nedovoljno dobrih nego i potpuno po-grešnih zaključaka o tome zašto se raspala ju-goslavenska federacija 1992.

Reč no. 62/8, jun 2001.

92

Page 3: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

KRITIČKA ANALIZA POSTOJEĆIHPRISTUPA

1. Ekonomski argumentAutori koji slijede liberalno-demokratsku tra-diciju2 često naglašavaju važnost ekonomije zastabilnost i razvoj političkih sistema i država.Stabilnost država i njihov opstanak dovode se udirektnu vezu s ekonomskim blagostanjem.Ako su ljudi (i narodi) bogatiji, manje je vjero-jatno da će tražiti alternative postojećoj vlasti,ili državi u kojoj žive. Ako su nezadovoljni eko-nomskom situacijom, na drugoj strani, učinitće nešto da izmijene stanje u kome se nalaze.Iskazano u sloganu, često korištenom u ame-ričkim predizbornim kampanjama, politika jesamo (ili barem pretežno) izraz ekonomije,ona je all about economics, stupid!3 Ekonomska jeteorija demokracije naglašeno prisutna u okvi-ru američke političke znanosti, ali se takođerproširila u drugim liberalnim demokracijama.Nakon pada socijalističke ideologije, koja je ta-kođer dobrim dijelom i sama bila ekonomskateorija demokracije, ekonomski se argumentproširio u pokušaju da se objasne događaji upostsocijalističkim zemljama. Ideja tranzicije,

koja je danas dominantna paradigma za obja-šnjenje postsocijalističkih društava, povezujeekonomske i političke aspekte tzv. demokrati-zacije.4 Njena je glavna pretpostavka da će eko-nomski razvoj nekad polusiromašnih socijali-stičkih zemalja nužno voditi njihovoj političkojdemokratizaciji. To je glavni razlog zbog kojegsu međunarodne ekonomske institucije, kaošto su Međunarodni monetarni fond (MMF) iSvjetska banka (SB) toliko važni u cijeloj Istoč-noj Evropi da gotovo bez izuzetka diktirajuekonomske i političke odluke tih zemalja, po-nekad i bez obzira na volju lokalnih vlada.

Ekonomski argument kojim senastoji objasniti raspad Jugoslavije ima dvaaspekta; prvi je fokusiran na problem razvoja, adrugi na problem pravednosti, odnosno jedna-kosti. Prvi od ta dva pristupa objašnjava raspadJugoslavije kao krajnju posljedicu ekonomskekrize, koja je već u drugoj polovici sedamdesetihzahvatila jugoslavensko društvo, a Jugoslavijuučinila jednom od najzaduženijih evropskih ze-malja.5 Drugi pristup ne negira važnost eko-nomskog zaduživanja i krize razvoja, ali nagla-šava da je važniji problem nejednakost između

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

93

2 Pod liberalno-demokratskom tradicijom u ovom tekstu podrazumijevamo sve pristupe kojizagovaraju liberalno-demokratske poretke, kakvi su se do danas razvili u tzv. zapadnom di-jelu svijeta, u okvirima razvijenog kapitalizma. Liberalno-demokratski, dakle, ne znači stranač-ku sklonost liberalno-demokratskim strankama. Nasuprot liberalno-demokratskoj tradici-ji postoji marksistička tradicija, koja u svojoj biti negira vrijednost liberalno-demokratskihporedaka. I neke druge tradicije su suprotstavljene liberalnoj demokraciji, ali nisu rele-vantne za ovaj tekst, pa ih stoga ne navodimo.

3 Ta je pretpostavka, međutim, pogrešna čak i kao objašnjenje izbornog ponašanja u samimzapadno-evropskim zemljama. Primjerice, konzervativci su u Velikoj Britaniji izgubili iz-bore 1997, unatoč iznimno dobrom stanju ekonomije.

4 Za kritiku teorija tranzicije (tzv. tranzitologije), vidi moj tekst objavljen u Hrvatskoj ljevi-ci, 11/1999.

5 Za odličnu analizu ekonomskog aspekta raspada Jugoslavije vidi Korošić (1988).

Page 4: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

najbogatijih i najsiromašnijih članova jugosla-venske federacije, prije svega Slovenije i Koso-va. Iako je danas teško klasificirati autore premaideološkim odrednicma, ipak se, uopćeno, mo-že reći da je prvi pristup češći kod autora kojizagovaraju liberalne i neoliberalne pozicije,dok je drugi popularniji kod neomarksista i so-cijaldemokrata.

Razmotrimo najprije problem raz-vojne krize jugoslavenskog društva. Sve do počet-ka sedamdesetih činilo se da je kapitalizam u kri-zi, podjednako u smislu sporijeg razvoja od soci-jalističkih zemalja i veće nejednakosti unutar ka-pitalističkih društava. No, u Brežnjevljevoj epohii tzv. državni socijalizam ušao je u krizu razvoja, urazdoblje stagnacije. Za razliku od toga, Jugoslavijaje ostala primjer poluliberaliziranog i ekonomskiuspješnog modela socijalizma, otvorenijeg i stogasposobnijeg da se snađe u tržišnim okolnostimaod bilo kojeg drugog u Istočnoj Evropi. Nijeneobično, stoga, da je jugoslavenski model samo-upravnog socijalizma bio tako popularan u dru-

goj polovici 60-ih i prvoj polovici 70-ih godina.Protesti na Zapadu i na Istoku6 (posebno oni iz1968) istakli su jugoslavensko samoupravljanjekao “treći put", kao poželjan model koji umanju-je nedostatke zapadnog kapitalizma i istočnog so-cijalizma.7 Ekonomska je kriza u Jugoslaviji zna-čajnim dijelom bila proizvod političkih i ideolo-ških prilika (podjednako domaćih kao i međuna-rodnih), a njeno je razbuktavanje svakako sma-njilo privlačnost jugoslavenskog modela. Kriza jerazvoja, izazvana (i) megalomanskim ambicijamapolitičke elite8 u Jugoslaviji postavila Jugoslavijuu dužnički odnos prema (uglavnom zapadnim)posuđivačima, a time je ugrozila i unutrašnju sta-bilnost i nezavisnost zemlje u međunarodnoj po-litici. Među njima je najznačajnije mjesto imaoMMF, simbol zapadne ideologije i sredstvo po-tencijalne ekspanzije liberalno-demokratskihideja u dotad ne-kapitalistički prostor. Autorikao što je Susan Woodward (1996) drže da je pri-tisak MMF-a znatno destabilizirao političku situ-aciju u Jugoslaviji u prvim godinama posttitov-

Reč no. 62/8, jun 2001.

94

6 Pisani velikim početnim slovom, Zapad i Istok označavaju političke, ne geografske pojmo-ve. Neki autori (zapravo, mnogo njih) ubrajaju Jugoslaviju u zemlje Istočne Evrope, što jesamo djelomično točno. Jugoslavija nije bila članica vojno-političke strukture Istoka, ali jeipak bila socijalistička zemlja, čija je konstitutivna ideologija bila marksistička, a ne liberal-no-demokratska. U tom smislu se povremeno uvrštavanje Jugoslavije u zemlje Istoka (posebnoprilikom usporedbe s ostalim zemljama Istoka) u ovom tekstu mora shvatiti kao nužno pojedno-stavljivanje. U istom smislu mora se uzeti i naše korištenje pojma Zapad. Nakon kraja Hlad-nog rata, ni Istok ni Zapad više ne postoje u onom smislu u kome su postojali prije 1989.

7 Pojam treći put danas se koristi kao sinonim za postsocijalističku i postkapitalističku poziciju no-vih Laburista, koju je u Britaniji u ideološkom smislu promovirao Anthony Giddens, a u poli-tičkom Tony Blair. Za Giddensove glavne ideje, vidi moj intervju s njim, objavljen u Acque eTerre (te u Hrvatskoj ljevici, januar 2000). Ideja samoupravljanja kao trećeg puta ima stanovi-tih sličnosti sa sadašnjim Giddens-Blairovim projektom; pojam globalizacije bio je, primjerice,spomenut već kod Kardelja. No, u ovom tekstu nema prostora da se to detaljnije pojasni.

8 Pod elitom ovdje razumijemo one koji su bili na vlasti u Jugoslaviji. To je vrijednosno ne-utralan i labavo definiran pojam koji uključuje one koji su u pojedinim trenucima imalimoć da odlučuju o političkim, ekonomskim, vojnim, kulturalnim i drugim pitanjima.

Page 5: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

skog razdoblja. On je također utjecao da se posta-vi pitanje o tome je li Jugoslavija doista nezavisnazemlja i je li moguće da održi svoju politiku ekvi-distance prema Istoku i Zapadu. MMF, ističeWoodward, ili nije razumio ili je namjerno igno-rirao delikatnost jugoslavenske unutrašnjepoli-tičke situacije. Neomarksistički autori9 idu i ko-rak dalje, objašnjavajući raspad Jugoslavije goto-vo isključivo kao namjernu akciju liberalnih in-stitucija Zapada, ponajprije MMF-a.

Nisu rijetki autori i unutar bivšeJugoslavije (poput posljednjeg jugoslavenskogministra obrane Veljka Kadijevića) koji vjerujuda je Jugoslavija razbijena izvana, sa Zapada, po-sredstvom MMF-a. Manje radikalni zagovorniciekonomskog argumenta tvrde da iako niti MMFni ekonomska kriza nisu po sebi razbili Jugosla-viju oni su ipak omogućili ekonomsku nestabil-nost koja je – kako ekonomske teorije uvijek vje-ruju – nužno vodila političkoj krizi. Ekonomskakriza je onemogućila posttitoističkim vlastima dapodmire sve nezadovoljnike onako kako je to zasvog života radio Josip Broz Tito.10 Nedostataknovih međunarodnih kredita, uvođenje kakvog-takvog reda, te promoviranje osnovnih tržišnihprincipa, učinilo je mnoge nezadovoljnima.Najnezadovoljniji su bili oni najnerazvijeniji, alisu i oni najrazvijeniji sada počeli osjećati poslje-dice ekonomske krize. Tito je često kupovao so-

cijalnu stabilnost stranim kreditima, od kojihnije profitirala samo politička elita nego – naovaj ili onaj način – i širi slojevi stanovništva.11

Koliko god bio koristan za obja-šnjenje nastanka političke krize u Jugoslaviji ovajargument ima nekoliko ozbiljnih nedostataka.Prvo, kriza razvoja sama po sebi nije uzrokovalanestabilnost (političkog) poretka. Zapravo, ko-rektnije bi bilo zaključiti da je bilo upravoobratno: da je politička nestabilnost dovela dokrize razvoja. Oni koji su krajem 70-ih i počet-kom 80-ih živjeli u Jugoslaviji prisjetit će se danije bilo nikakvih socijalnih protesta zbog re-dukcija struje, uvođenja par-nepar sistemavožnje, obaveznih depozita u bankama prilikomodlaska u inozemstvo ili visoke inflacije. Pojavi-li su se doduše štrajkovi, ali oni nisu bili ni izda-leka tako masivni kao, recimo, oni u Poljskoj iliu Velikoj Britaniji. Da je politička akcija Jugo-slavena bila u prvom redu motivirana ekonom-skim razlozima, ljudi bi izašli na ulice i protesti-rali. No oni to nisu učinili. Zapravo, razdobljeizmeđu 1972. i 1985. u političkom smislu (akose izuzme Kosovo 198112) bilo je među mirniji-ma i stabilnijima u jugoslavenskoj povijesti.

Drugo, Jugoslavija se suočavala svećim političkim problemima i nestabilnošćuonda kad je bila ekonomski najuspješnija. Nje-no ekonomski najuspješnije razdoblje, šezdese-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

95

9 Vidi Chossudovsky (1999). 10 O kupovanju socijalnog mira prešutnim sporazumima između vrha (Tita) i dna jugosla-

venske piramide (radništva) vidi tekstove Josipa Županova (naročito, 1983). 11 Za važnost međunarodne ekonomske pomoći Jugoslaviji vidi Lees (1997) i Warner Neal

(1962). 12 Kosovo je poseban problem, koji je samo dijelom uvjetovan ekonomskim razlozima. Cje-

lovita je analiza kosovskog problema moguća samo na nekom drugom mjestu. Pa ipak, ne-ki od glavnih razloga tog problema (kao što je osjećaj nejednakosti) bit će analizirani ka-snije u nastavku ovog teksta.

Page 6: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

te, bilo je njeno politički najburnije razdoblje:pad Rankovića (1966) protesti u Beogradu i naKosovu (1968), a potom i u Hrvatskoj (1971).Ako su ekonomski razlozi imali neku važnost zanastanak političke krize u tom razdoblju onda semože tvrditi da je upravo uspješnost jugoslaven-ske privrede mnoge motivirala da postave pita-nje pravednosti i nepravednosti raspodjele pro-fita. Glavna politička rasprava u Jugoslaviji se uto doba nije vodila oko toga zašto jugoslavenskaprivreda ne proizvodi (ili ne prodaje) dovoljno,nego oko toga kako se raspodjeljuje dobit. Pro-testi u Beogradu, Prištini, Zagrebu i Ljubljanisu svi odreda bili motivirani pitanjem praved-nosti i jednakosti. Njihov temeljni zahtjev nijebio da se poveća efikasnost, nego da se postignejednakost i pravednost. Isti su zahtjevi bili u sr-cu kasnijih protesta u Jugoslaviji, kao što su an-tibirokratska revolucija ili protesti kosovskihstudenata i rudara u kasnim osamdesetim.

Zato je druga podgrupa ekonom-skog argumenta, ona koja u svom središtu imapitanje pravednosti i jednakosti mnogo korisni-ja od prve. Argument se temelji na ideji distri-butivne pravednosti (distributive justice; kako jeupravo početkom sedamdesetih, u drugom kon-tekstu svoju teoriju nazvao američki politički fi-lozof John Rawls).13 Socijalizam je obećao jed-nakost, a ne samo ekonomski napredak. Idejajednakosti je temeljna ideja socijalizma i demo-

kracije. Posebno se to odnosi na ekonomsku jed-nakost, koja – prema riječima samih komunista– predstavlja condition sine qua non istinske političkejednakosti, pa time i istinske, tj. socijalističkedemokracije. Bez ekonomske jednakosti, socija-lizam je prazan slogan bez mnogo značenja.14

Socijalizam je obećao da će biti pravedniji, a nesamo ekonomski uspješniji od kapitalizma.

Dok se ekonomski progres mogaojasno vidjeti u svim dijelovima Jugoslavije stvarje stajala drukčije s jednakošću i pravednošću.To se posebno odnosilo na ekonomsku sferu.Dok su političke razlike između (konstitutiv-nih) naroda i narodnosti, te između velikih imalih republika smanjene, ekonomske su serazlike između razvijenih i nerazvijenih poveća-vale. Osjećaj nejednakosti u političkoj, a poseb-no ekonomskoj sferi bio je glavni motiv nezado-voljstva gotovo svih sastavnih dijelova Jugoslavi-je od sredine 80-ih nadalje. Pravednost uvijekuključuje usporedbu s drugim, a usporedbe uekonomskoj razvijenosti, a dijelom i političkomstatusu pojedinih grupa u Jugoslaviji bile su po-ražavajuće. Upravo zato što ideje pravednosti ijednakosti uvijek uključuju usporedbu s drugi-ma, nije bilo toliko važno jesu li ili ne u apso-lutnom smislu grupe popravljale svoj status.Važno je bilo jesu li sada, u ovom trenutku, tegrupe (bile) jednake. Kosovo je dobar primjer:ono je u apsolutnom smislu napredovalo više od

Reč no. 62/8, jun 2001.

96

13 Rawls se, naravno, nije bavio Jugoslavijom, ali je njegova teorija o distributivnoj praved-nosti nastala također kao rezultat krize kapitalizma i državnog socijalizma i kao izraz željeda se nađe neki pravedniji treći put. Vidi: Rawls (1971).

14 Za jugoslavensku interpretaciju teze da je prava demokracija samo ona koja uključuje eko-nomsku jednakost i pravednost, vidi Titov govor u Smederevskoj Palanci, 16. decembra1952 (1977:59) i njegov tekst objavljen u januaru 1954 (1977:76). I u drugim je prilika-ma Tito inzistirao na jednakosti – npr. u govoru u Splitu 1962.

Page 7: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

drugih i u političkoj i u ekonomskoj sferi. Paipak ni u političkoj ni u ekonomskoj Kosovo ni-je bilo jednako drugima. U političkom smislubilo je skoro jednako, ali to skoro nije bilo do-voljno. Sve dok su i fizički manje nacije imalerepubliku, a Albanci samo pokrajinu, malo jeznačilo to što se apsolutna razlika između poli-tičkog statusa republika i pokrajina svela na jed-nu ili dvije – uglavnom deklarativne – formula-cije. Jednakost, tj. status kakav imaju drugi, sta-tus republike, bio je glavni motiv kosovskog ne-zadovoljstva. Isti razlog, jednakost s drugima, srepublikama koje nemaju pokrajine u svom sas-tavu, motivirao je Srbe sredinom 80-ih.15

Istina je, nigdje se ta nejednakostnije vidjela bolje nego u ekonomskoj sferi. Razli-ke između najrazvijenijeg i najnerazvijenijeg di-jela Jugoslavije, Slovenije i Kosova, povećavale suse a ne smanjivale. Kosovo je 1953. bilo 3, 5 putaslabije razvijeno od Slovenije. Nakon 35 godinasocijalizma, 1989, razlika je bila 1:8. Budući da jesocijalizam društvo u kome su se razlike moralesmanjivati, pitanje koje se postavilo bilo je logič-no: kako je moguće postići političku jednakostako se ekonomska nejednakost povećava? Je limoguće da socijalizam opstane ako je propao usvom glavnom obećanju – da će smanjiti nejed-

nakost među ljudima, narodima i državama. Čakni liberalna demokracija ne bi dopustila da razli-ke postanu tako drastične u tako kratkom razdo-blju. A socijalizam se, ne zaboravimo, temeljio namarksističkoj ideji da politička jednakost nije ni-šta (i da, štoviše, nije ni poželjna) sve dok se nepostigne puna ekonomska i socijalna jednakost.

Pitanje nejednakosti i nepraved-nosti potkopalo je socijalizam u Jugoslaviji a to jeznačilo – iz razloga koji će biti objašnjeni kasnijeu ovom tekstu – i Jugoslaviju samu. Kosovo jedoista bilo najslabija točka jugoslavenskog soci-jalizma. Ne samo zato što je bilo i ostalo najnera-zvijeniji dio Jugoslavije nego prije svega zato štoJugoslavija, unatoč svemu što je poduzela, nijeučinila dovoljno da razbije osjećaj rastuće nejed-nakosti kod kosovskih Albanaca. Albanci su ima-li razloga da se osjećaju nejednaki drugima, nesamo u ekonomskom nego i u političkom, kul-turnom i nacionalnom smislu. Isto tako, i Srbi,Hrvati, Bošnjaci (bosanski Muslimani), Make-donci i Slovenci, svi su našli nekog razloga da seosjećaju nejednaki u odnosu s drugima, susjed-nima, većima, razvijenijima, brojnijima. Taj jeosjećaj nejednakosti bio opravdavan pozicijomkoju su imali mali narodi i njihovi jezici u odno-su na veće; prisustvom u državnim strukturama

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

97

15 Srbija ne traži ništa više od drugih republika, ali ne pristaje da ima (bude) manje od njih,govorio je Slobodan Milošević. Zahtjev da Srbija bude jednaka s drugima, međutim, pod-razumijevao je (i) da ona praktički nema pokrajine – budući da nijedna druga republikanije imala pokrajine. Sve dok je Milošević govorio o jednakosti Srbije i drugih, ostali gapolitički lideri nisu kritizirali otvoreno. Kritika zahtjeva za jednakost svih republika bila biprotivna ideji socijalizma, kao i temeljnom obećanju o uređenju međunacionalnih odno-sa u Jugoslaviji. Problem koji su ostali imali s Miloševićem nije bio zbog njegovih akcijaprotiv Kosova, ili bilo čega što je radio unutar Srbije, nego u njegovu jugoslavenskom na-cionalizmu. Slovenski su pisci, sredinom 80-ih, otvoreno govorili da nemaju problem sasrpskim nacionalizmom, nego jugoslavenskim (vidi priloge za slovenski nacionalni pro-gram u Novoj reviji 57/1987).

Page 8: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

(vojsci) i političkom vrhu (partiji); položaju prizapošljavanju, itd. Budući da je malo učinjenoda bi neke od tih razlika bile smanjene, narativ onejednakosti doista je mogao izgledati uvjerljivo.No, čak i tamo gdje nije bilo nikakva razloga da segovori o nejednakosti, stvarne su činjenice maloznačile. Politička akcija se temelji na percepcijama,a percepcije su subjektivni doživljaji stvarnosti,koji ponekad ne moraju biti utemeljeni ni na ka-kavim čvrstim činjenicama. Percepcija da posto-ji nejednakost i nepravda bila je dovoljna da se nanjoj grade radikalne ideološke opcije – separati-zam i egalitarni revolucionarni komunizam.16

Te su se dvije opcije, stoga, pojavile prije drugih,i to prije svega na Kosovu.

Osjećaj nejednakosti u odnosu nadruge u Jugoslaviji vodio je kosovske Albanceprema ideologiji radikalnog egalitarizma, kakavje propagirao Enver Hoxha u susjednoj Albani-ji. Kosovski protesti iz 1981. nisu bili ni proza-padni ni antisocijalistički. Oni su bili, prije sve-ga, protesti protiv nejednakosti u Jugoslaviji.Povezujući socijalističke i nacionalističke ele-mente u jedan narativ, oni su bili prohodžistič-ki i zbog toga što je Hoxha bio Albanac i zato štoje Albanija – bar je tako mnogima na Kosovu iz-gledalo – bila zemlja jednakosti i pravednosti.

Iz više je razloga stoga paradoksal-no da je jugoslavensko vođstvo proglasilo kosov-ske demonstracije kontrarevolucionarnim i an-tisocijalističkim. Demonstracije su bile revolu-cionarne i fundamentalističko-socijalističke jersu se temeljile na zahtjevima za povratak revolu-cionarnim idealima marksizma-lenjinizma,koje su mnogi vidjeli izdanima. Glavne su pod-zemne organizacije albanske pobune na Kosovubile i ostale inspirirane ekstremno lijevim imarksističkim idejama.17 Liberalne su vrijed-nosti na Kosovu tada, kao i sada, bile beznačaj-ne. Slično se može reći i za antibirokratsku re-voluciju u Srbiji. I ona je bila inspirirana soci-jalističkim idejama među kojima je jednakostbila najvažnija. Njen se fundamentalističko-revolucionarni karakter ogleda u stvaranju mitao Aleksandru Rankoviću, srpskoj verziji mita oEnveru Hoxhi, koji je bio utemeljen na mitu orevolucionarnom egalitarizmu i nacionalizmu,bez obzira na stvarne činjenice o samoj osobi okojoj se mit gradio. Povratak izvornom socijalizmu,onaj bez nejednakosti i nepravde, bio je glavnizahtjev i albanskog i srpskog pokreta na Kosovui oko Kosova.18 Srpski je zahtjev za jednakošću ipravednošću kasnije eksploatirao Slobodan Mi-lošević, dok su na albanskoj strani njega preuze-

Reč no. 62/8, jun 2001.

98

16 Više o važnosti percepcija o nejednakosti i nepravednosti kod Albanaca i Srba, ali kasnije ikod Hrvata i Slovenaca, u mom tekstu objavljenom u Acque e Terre 1/1999. O važnostipercepcije straha od nestajanja i/ili gubitka etničkog statusa, vidi moj tekst u predstojećembroju francuskog časopisa Balkanologie, vjerojatno u julu 2001.

17 Vidi Judah (2000), i Maliqi (1998).18 To, naravno, ne znači da mnogi sudionici tih protesta, u oba slučaja, nisu bili motivirani

demokratskim i liberalnim vrijednostima. Jednakost i pravednost nisu ekskluzivno komu-nističke ideje, nego su također i sastavni dio liberalno-demokratskog programa. No, u obasu slučaja egalitaristički i socijalistički elementi prevagnuli nad liberalnim. Čak je i u Slo-veniji, primjerice, socijalistički element ostao snažan, rezultirajući pobjedom Milana Ku-čana na izborima za predsjednika Slovenije 1990. i kasnije. Razloge za to treba tražiti udrugim tekstovima, ne u ovom.

Page 9: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

li albanski ekstremisti u svojim paramilitarnimorganizacijama (UČK/OVK), čiji su političkisavjetnici bili nekadašnji istaknuti marksisti-le-njinisti. Sukob između dviju opcija, stoga, nijebio u prvom redu ni sukob dviju ekstremnihnacionalizama, ni sukob između komunizma i de-mokracije, kako mnogi analitičari objašnjavaju.On je u svojoj osnovi imao (i) element sukobaizmeđu dviju ideoloških opcija nastalih u okvi-ru anti-liberalno-demokratskog (marksistič-kog) koncepta, te je stoga bio neka vrsta “sukobana ljevici". Kao i drugi “sukobi na ljevici", i ovajje bio iznimno žestok.19

Teorije razvoja i ekonomističkideterminizam ne mogu objasniti zašto su Al-banci s daleko razvijenijeg Kosova iskazali tolikosimpatija za zemlju sa samog dna ekonomskeljestvice u Evropi. To jednostavno nema eko-nomskog smisla. Nasuprot tome, argument ko-ji se temelji na isticanju nejednakosti i nepra-vednosti nudi nam odgovor na taj paradoks. Nesamo Albancima nego i drugima u Jugoslavijiideja jednakosti i pravednosti značila je mnogoviše od ekonomskog razvoja i blagostanja.

Ekonomska teorija dezintegracijetakodjer ne može objasniti činjenicu da su nakraju 80-ih najrazvijenija Slovenija i najnera-zvijenije Kosovo imali ako ne istu a onda vrlosličnu političku poziciju u odnosu na opstanak

Jugoslavije. Ekonomska bi logika, naime nala-gala da oni koji u nekoj zemlji najviše profitira-ju, čiji je ekonomski status najbolji, budu naj-manje zainteresirani za nestabilnost i raspadpolitičkog i ekonomskog sistema. Slovenija je uJugoslaviji poboljšala ne samo svoju ekonomskupoziciju (jer je njen stupanj razvijenosti sa153% u odnosu na jugoslavenski prosjek 1953.povećan na 210% 1989) nego i politički status.Nikad ranije Slovenija nije imala takav stupanjsamouprave i zaštite, ekonomskog razvoja i oču-vanja kulturnog i nacionalnog identiteta kao uposljednjih 15 godina prije raspada Jugoslavije.Ustav iz 1974, čiji je glavni tvorac bio SlovenacEdvard Kardelj, a jedan od glavnih provoditeljadrugi Slovenac Stane Dolanc, u tolikoj su mjeribili u skladu sa slovenskim nacionalnim intere-sima (kako ih je ne samo definirala političkaelita u tom trenutku, nego i populacija) da jeSlovenija bila potpuno nezainteresirana za bilokakvu promjenu tog Ustava, čak i pod cijenuprodužetka ekonomske krize koju je decentrali-zacija potakla i štitila, i političke nestabilnostikoja je ugrožavala nezavisnost zemlje. Pa ipak,javno je mnjenje u Sloveniji 1987. prvi puta is-kazalo nadu da bi slovenski interesi mogli bitibolje zaštićeni izvan Jugoslavije nego što su bilizaštićeni u Jugoslaviji.20 U godinama koje suslijedile, Slovenci su rado prihvatili golemi rizik

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

99

19 Da se poslužimo ovdje rečenicom iz Kusturičinog filma Underground (1995): “Nema ra-ta, dok ne udre brat na brata!" Iako Srbi i Albanci nisu bili braća (čak ni u okviru formu-le o bratstvu i jedinstvu), srpski i albanski socijalistički fundamentalizam bili su politički i ide-ološki blizanci. Možda čak i sijamski, da upotrijebimo metaforu koju je koristio WarrenZimmermann da bi objasnio kako su demokracija i opstanak Jugoslavije “sijamski blizanci". Na-ravno, pogrešno. Više o tome u nastavku teksta.

20 Ovdje treba ponovno istaći važnost usporedbi: Slovenija se sve više uspoređivala s Austri-jom i Italijom, a sve manje sa Srbijom i Makedonijom.

Page 10: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

koji je zaoštravanje odnosa sa drugima u Jugo-slaviji (a ponajprije sa saveznim institucijama) ineizvjestan put separatizma nosio sa sobom. Ubiti je svake ekonomske logike da se smanje rizi-ci i minimizira neizvjesnost. Ekonomska teori-ja demokracije definira izborni postupak kaoiskazivanje preferenci, koje ovise prije svega opercepciji interesa. Osoba je racionalno biće,pa će prema tome njen izbor biti racionalan:21 onće smanjiti rizike a povećati šanse za dobitak. Paipak, uzme li se ta definicija racionalnog izboraozbiljno, slovensko je političko ponašanje (kojesu kasnije slijedili svi ostali, uključujući Srbiju)bilo potpuno iracionalno: ona je bila voljna pri-hvatiti gotovo bilo kakav rizik i ući u bilo kakvuneizvjesnost ne bi li se odvojila od Jugoslavije, ukojoj je ekonomski, politički i kulturalno pro-sperirala.

U trenutku kad je donijela odlukuo odvajanju, Slovenija je mogla pretpostaviti daće cijena te odluke biti daleko veća nego što se nakraju doista dogodilo. Nitko nije mogao proci-jeniti hoće li rat s federalnim institucijama do-vesti do potpunog uništenja slovenske privrede i– u krajnjem slučaju – slovenske autonomije uokviru Jugoslavije. Pa ipak, unatoč svemu tome,odluka je donijeta bez mnogo kolebanja. Slove-nija je također, baš kao i Hrvatska kasnije, i kaoKosovo, Srbija pod Miloševićem i Crna Gorapod Đukanovićem bila (i ostala) spremna jestikorijenje, samo da se ispravi ono što je viđeno kaopolitička nepravda i egzistencijska ugroženost.

Odličan primjer za relativno maluvrijednost ekonomskog argumenta, nudi namjedan od svjedoka političkih događaja s početka90-ih, tadašnji makedonski predsjednik KiroGligorov. Neposredno pred početak rata u Ju-goslaviji, zapadnoevropski i američki političariponudili su vođama jugoslavenskih republikagolemu financijsku pomoć, ukoliko postignusporazum koji bi spriječio rat. Kiro Gligorov,jedan od sudionika tih razgovora, sjeća se da seradilo o 5,5 milijardi dolara, a također i obeća-nju da bi Jugoslavija mogla postati prva zemljanova članica Europske unije.22 Nijedan od tro-jice glavnih lidera jugoslavenskih republika –Milošević, Tuđman i Kučan – nisu pristali naponudu. “Milošević i Tuđman su se razbjesnili.Ne možete nas kupiti obećanjima. Ne trebamo vaš novac!,rekli su", navodi Gligorov. Nikakva količinanovca nije mogla odgovoriti ne samo tu trojicu,nego i one koji su za njih glasali i koji su se do-brovoljno izložili najvećem poznatom riziku (daizgube vlastiti život) ne bi li ostvarili slobodu ipravdu, kako su je vidjeli. Ekonomski nas argu-ment ostavlja bez objašnjenja ovog paradoksa.

Da ekonomski argument možeobjasniti tek vrlo malo, pokazuje se i na primje-ru zapanjenosti Zapada nad rezultatima izborau svim postjugoslavenskim zemljama u devede-setim. Unatoč ekonomskoj katastrofi u koje suuveli svoje zemlje, ni Tuđman, ni Kučan, niMilošević nisu imali većih problema sa svojimizbornim tijelom. Milošević je dobio izbore za

Reč no. 62/8, jun 2001.

100

21 O konceptu racionalnosti kao univerzalističkom konceptu, više će biti rečeno pri kraju ovogteksta. Za sada ne ulazimo u raspravu o tome postoji li ili ne univerzalna racionalnost, da nebismo opteretili ovaj dio teksta nečim što će biti raspravljeno kasnije.

22 U intervjuu koji sam s njim imao u junu 1996, te također u intervjuu koji je dao talijan-skim novinama Corriere della Sera, vidi Vjesnik, 20. januar 1997.

Page 11: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

predsjednika Srbije 1993, kad se inflacija pri-bližavala svjetskom rekordu, i to pobijedivši Mi-lana Panića, bogatog biznismena, koji je biopersonifikacija američkog sna u njegovoj srpskojvarijanti. Panić je nudio ekonomski utemeljenupolitiku, argumentirajući da je ekonomski raz-voj lijek za sve balkanske probleme. Ali, malo jekoga bilo briga za ekonomiju, kad su drugi ci-ljevi bili važniji. Panićev poraz (kao ranije i po-raz Ante Markovića) tipičan su primjer da jemožda doista u Americi all about economy, stupid, alida je u postjugoslavenskim prilikama all too stupidmisliti da je isto tako.

Posljedice oslanjanja na ekonom-ski determinizam i nerazumijevanje konteksta ipercepcija koje su se razvile u jugoslavenskomprostoru stajali su Zapad mnogo. Zato što nijevidio da je u tom geografskom i vremenskomkontekstu vrijednost novca bila relativno mala uodnosu na druge vrijednosti, Zapad se predugozanosio iluzijom da će ekonomske sankcije sjedne strane (u formi prijetnje) i ekonomskapomoć s druge (u formi nagrade) pobijediti

nad silama zla i mraka. Niti su ekonomske sankcijeporazile Miloševića (kao što nisu porazile ni Fi-dela Castra, ni Sadama Huseina), niti je eko-nomska pomoć učinila Đukanovića manjim se-paratistom. Nikakva obećanja o ekonomskomrazvoju Kosova neće odvratiti Albance da pre-stanu misliti o nezavisnosti. Problem je jedno-stavno u tome što u liberalnoj demokraciji no-vac ima daleko veću vrijednost nego u (post)-socijalističkim društvima.23 Socijalizam je – štozbog ideoloških, što zbog praktičnih razloga –razvio nemonetarnu razmjenu dobara, a soli-darnost je među ljudima često bila tolerirana(ako je bila protuzakonita) ili poticana (ako jebila u skladu sa zakonima) kao zamjena za nov-čanu razmjenu. Kao što pokazuju studije JosipaŽupanova, raširena je mreža tolerirane korup-cije na svim razinama (a prije svega u puku) bi-la često jedini način da se preživi nedostataknovca, a za politički je vrh bila i odličan način dase izbjegnu i spriječe nemiri uzrokovani osjeća-jem nejednakosti i nepravde. Ljudi su navikliživjeti bez novca, i u načelu znaju da mogu ima-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

101

23 Temeljna pogreška teorija ekonomskog determinizma jest u onome što Quentin Skinnernaziva mitom parohijalizma, i o čemu će biti više riječi u završnim sekcijama ovog teksta. Pro-blem je u tome što se hijerarhija vrijednosti koja važi u jednom kontekstu (na Zapadu) po-kušava tretirati kao univerzalna, pa se događaji iz drugog konteksta pokušavaju razumijetikao da su se dogodili u istom kontekstu. Naravno da su potom analitičari zbunjeni, jer vri-jednost novca nije ista na Zapadu i na (bivšem) Istoku. U socijalizmu se nedostatak novcakompenzirao nenovčanom razmjenom dobara i usluga, često pod formalno ilegalnim ilinelegalnim okolnostima koje su međutim bile tolerirane od vlasti, kako bi se spriječila so-cijalna pobuna. U socijalizmu se moglo dobiti više bez novca nego što se u kapitalizmu če-sto moglo kupiti novcem (primjerice, upis na fakultete, povlašteni status u bolnicama,itd.). Ni danas stranci koji dolaze sa Zapada ne razumiju kako to da Jugoslaveni troše mje-sečno 300 maraka, ako zarađuju 200, ili da uživaju dobra koja su skuplja od njihovih pri-manja. To je zato što je ideja o razmjeni dobara i usluga bez plaćanja novcem potpuno ne-poznata zapadnom načinu djelovanja/mišljenja. Jednako je tako Jugoslavenima nepojmlji-vo da se za svaku sitnicu mora platiti novcem.

Page 12: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

ti daleko više nego što im formalni prihodi do-puštaju. Kad se to poveže s mitovima i romanti-čarskim nacionalizmom, koji je tako snažnopromoviran u osamdesetim, onda samo oni ko-ji ignoriraju stvarno stanje (ili ga ne razumiju)mogu vjerovati u čudotvornu moć novca da zau-stavi nasilje, ako ga netko želi ili da promjenivjerovanja ljudi ako oni to ne žele.

Stvari se, u tom smislu, nisu mno-go izmijenile u postsocijalističkom razdoblju.Iako su ekonomski rezultati rata i raspada pot-puno poražavajući sa bilo kojeg ekonomskogaspekta, golema većina stanovništva u svim kra-jevima bivše Jugoslavije i dalje opravdava ne sa-mo raspad nego i ono što je slijedilo. Mnogi(posebno oni pod utjecajem raznih determini-stičkih teorija) vjeruju da se sve to moralo do-goditi, da je bilo opravdano, i da se njihovastrana/nacija/republika samo branila predagresijom, ili mogućnošću da bude uništenapotencijalnom agresijom (tzv. genocidnošću dru-gih, brojnijih, nadmoćnijih i u demografskomsmislu prosperitetnijih nacija). I ne samo to –mnogi bi to isto učinili ponovno: od početka dokraja, ovog puta samo možda još uspješnije. Bezobzira na cijenu, rizik i gubitak.24 Mnogi bi i

danas bili u stanju radije jesti korijenje, nego seponovno ujediniti, čak i kad bi im se pokazalobrojkama i slovima da bi to ujedinjenje biloekonomski opravdano, moralno nužno i kul-turno-politički logično.

Raspad Jugoslavije, da zaključimoovaj dio teksta, nije bio nužna posljedica eko-nomske krize, niti je bio logičan događaj sa sta-novišta ekonomskog (ili bilo kojeg drugog) inte-resa bilo kojeg od njenih sastavnih dijelova, akopod logikom razumijemo jednostavnu ideju dasu (političke) odluke smislene ako smanje rizikod gubitka i povećaju potencijalni profit. Povrhtoga, kada se Jugoslavija raspadala, ona je zapra-vo bila na izlasku iz ekonomske krize. Vlada An-te Markovića uspjela je uništiti inflaciju i pove-ćati zarade. Kao što naglašava Pleština (1992:166), Markovićeva je vlada smanjila inflaciju sa56% mjesečno u decembru 1989. na 17,3% u ja-nuaru 1990, 8,4% u februaru i 2,4% u martu tegodine. Devizne su rezerve povećane sa 5,4 mi-lijardi dolara u decembru 1989, na 8,5 milijar-di u martu 1990. Zarade su bile tako visoke da nido danas nisu dostignute u bilo kojoj od postju-goslavenskih zemalja, osim u Sloveniji. Vlada jeuspjela približiti Jugoslaviju Evropi i svijetu, bez

Reč no. 62/8, jun 2001.

102

24 Hrvatska je dobar primjer. I nakon smrti Franje Tuđmana, u njoj se nastavlja mit tzv. do-movinskog rata, koji se vidi isključivo kao obrambeni rat. Istina je, danas se priznaju neke nepra-vilnosti i incidenti, ali vladajući diskurs (koji kreiraju mediji pod utjecajem novih vlasti, tj. so-cijaldemokrata i liberala) ne dopušta ispitivanje opravdanosti odvajanja Hrvatske od Jugo-slavije, pa ni etničkog sukoba između Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj. Štoviše, u trenut-ku kad nastaje ovaj tekst, vlada Ivice Račana najavila je da će podići novi spomenik Domo-vinskom ratu, upravo kako je to učinila i Tuđmanova vlast sa spomenikom Domovinske za-hvalnosti na Medvedgradu pored Zagreba. Slično je i u Srbiji, gdje ispitivanja javnogmnjenja pokazuju da se krivcima za rat koji je potresao jugoslavenske zemlje u 90-im sma-traju drugi, a ne sami Srbi. O ispitivanjima javnog mnjenja u Srbiji, koja to potvrđuju,vidi tekst Petra Lukovića u IWPR br. 254, 8. jun 2001. O Sloveniji u tom kontekstu netreba trošiti riječi.

Page 13: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

prevelikih ustupaka. Pa ipak, nisu se samo poli-tičke vođe nego su se i građani odlučili za rat, ra-zaranje, ekonomski kolaps. Ekonomska krizajest pomogla padu socijalizma, prije svega zatošto je otežala da se smanji osjećaj nejednakosti inepravednosti. Te su dvije ključne (a iznevje-rene) ideje socijalizma postale sad glavni zahtje-vi novih protesta protiv onog tipa socijalizmakoji se razvio u Jugoslaviji. Budući da alternativ-ni tip socijalizma nije više bio privlačan (a, posvemu sudeći, ni moguć), ideja egalitarizma,pravednosti i jednakosti udomila se u nacionali-zmu – sveobuhvatnoj, pretpolitičkoj i ujedinju-jućoj doktrini, koja je potpuno dominirala an-tisocijalističkim podzemljem. Ekonomski nam ar-gument, istina je, pomaže da objasnimo kon-tekst u kome se Jugoslavija raspala, ali u mnogimsvojim aspektima i interpretacijama on ostajekontraproduktivan i navodi nas na krivi trag.

2. Argument o drevnoj etničkoj mržnjiTri slijedeća argumenta, koja predstavljamo uovom tekstu, imaju veze s nacionalizmom i nje-govom važnošću za proces razbijanja Jugoslavi-je. Prvi od njih je najradikalniji, ali zato i go-tovo najrasprostranjeniji, posebno u novin-skim analizama i u javnom mnjenju na Zapa-du. On je, međutim, najviše pogrešan i jedini

koji ovaj tekst u potpunosti odbacuje. To je ar-gument da se Jugoslavija raspala zbog drevne et-ničke mržnje među njenim narodima. Popular-nost i proširenost tog argumenta, koji držimopotpuno pogrešnim i neutemeljenim, u velikojje mjeri zaslužna za potpuno krivo razumijeva-nje razloga za raspad Jugoslavije.

Teza o drevnoj etničkoj mržnji vrlo jepopularna u novinskim interpretacijama doga-đaja u Jugoslaviji, kod političara i vojnih pred-stavnika Zapada, koji su se na ovaj ili onaj načinnašli u poziciji da utječu na događaje u Jugosla-viji.25 U nedostatku boljeg, najjednostavnijiodgovor na pitanje zašto se Jugoslavija raspalabio je – zato što su se njeni narodi oduvijek mr-zili. Jugoslavija je, prema toj interpretaciji, bilaumjetna tvorevina, proizvod Versailleskog poret-ka,26 a ne izraz želje njenih kulturnih i politič-kih elita, a posebno ne njenog naroda (ili njenihnaroda, ovisno o političkoj poziciji govorni-ka/pisca). Čim su dobili prvu priliku, narodi suiskazali tu – oduvijek postojeću – mržnju jednihprema drugima, i – zaratili. Ako već ne rat, aonda raspad Jugoslavije, dakle, bio je gotovoneizbježan ishod demokratizacije. Demokrati-zacija, naime, uvijek stvara mogućnost da narodiskaže svoju volju, a kako je volja naroda uvijekbila protivna bilo kakvom životu s drugima

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

103

25 Uzelo bi previše prostora da se navedu svi članci i knjige, novinski tekstovi i izjave u koji-ma se govori o etničkoj mržnji kao glavnom razlogu raspada Jugoslavije. Stoga samo dva naslo-va: Rose (1998) i Kaplan (1994).

26 Pritom se, naravno, ne vodi računa ni o najjednostavnijoj kronologiji, koja govori, reci-mo, da je Jugoslavija formirana 1918, dok je mirovna konferencija (koja je formulirala tzv.versajski poredak) započela 1919. Na tu nelogičnost upozorava Aleksa Đilas (1993). Jugo-slavenska je ideja proizvod 19. stoljeća, a dogovori o njenoj realizaciji započeli su s poče-kom Prvog svjetskog rata. Kako je, dakle, moguće da se Jugoslavija smatra tvorevinom ne-čeg što se dogodilo nakon njenog stvaranja?

Page 14: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

unutar iste zemlje, demokratizacija je vodila nesamo u raspad nego i u rat. Gotovo se ništa nijedalo učiniti, jer je ta mržnja bila drevna, ona jeoduvijek postojala i – vrlo vjerojatno – postojatće i dalje. Argument koji se oslanja na drevnu et-ničku mržnju direktno je suprotstavljen nekimdrugim argumentima koje ćemo analizirati unastavku ovog teksta; primjerice kulturalnom,onom koji se temelji na ulozi političkih elita iosoba i dr. On tretira elitu kao gotovo nevažnielement. Ono što se dogodilo bilo je izraz tzv.objektivnih proturječja među jugoslavenskimnarodima i duboke mržnje (dakle, subjektiv-nog) koja se razvila među njima. Odgovornostpolitičke elite je, prema tome, minimalna.27

Jest, elita je pomogla da se Jugoslavija raspadne,ali bili ovi ili oni političari na vlasti, mržnja bipostojala, a Jugoslavija bi bila u svojoj biti ne-moguća zemlja.

Taj je argument veoma popularani u samoj bivšoj Jugoslavije, posebno u Hrvat-skoj, gdje ga je promovirao ultrakonzervativnipovjesničar Franjo Tuđman, prvi predsjedniksamostalne Republike Hrvatske. Danas je goto-vo cijela hrvatska historiografija pod utjecajemTuđmanove interpretacije raspada Jugoslavije:kao gotovo neizbježnog ishoda etničke mržnje i ne-pomirljivosti Srba i Hrvata. Na drugoj strani, tezeo genocidnosti hrvatskog naroda procvjetale su u srp-skoj historiografiji u osamdesetim i devedestimgodinama prošlog (XX) stoljeća. Poruka je bila

ista: ne može se živjeti, a posebno ne živjeti umiru, s narodom koji nas mrzi.

No, niti je Tuđman bio ozbiljanpovjesničar, niti bi ozbiljan povjesničar mogaonaći dovoljno dokaza za tezu o drevnoj etničkoj mr-žnji, čak i kad se radi o Srbima i Hrvatima, a ka-moli ostalim parovima jugoslavenskih naroda,recimo Slovencima i Srbima, Slovencima i Ma-kedoncima, Crnogorcima i Hrvatima, itd. Is-traživanje o socijalnoj distanci između pripad-nika jugoslavenskih naroda, koje je proveo Dra-gomir Pantić među radničkom populacijom uJugoslaviji (1987) pokazuje, recimo, da je jedi-no u odnosu prema Albancima ta distanca bilaznačajna. Od južnoslavenskih naroda, Slovencisu pokazivali najveću distancu prema drugima,posebno prema Muslimanima. U svim ostalimslučajevima (čak i kod Slovenaca u odnosu nadruge narode), više od 50% ispitanika je izjavi-lo da ne bi bio nikakav problem da se vjenčaju sosobom druge nacionalnosti. Najznačajnije je,pritom, da je postotak onih koji su izražavali ta-kav stav kod Hrvata i Srba u odnosu jednih pre-ma drugima bio iznimno visok. 72% Hrva-ta/Hrvatica je tada (samo tri godine prije izboraFranje Tuđmana) izjavilo da ne bi bio problemvjenčati se sa Srpkinjom/Srbinom, a 74% Sr-ba/Srpkinja ne bi imalo problem vjenčati se sHrvaticom/Hrvatom. Također, 76% Srba je iz-javilo isto za Slovence/Slovenke, dok je kod Slo-venaca postotak bio niži (ali ipak visok, posebno

Reč no. 62/8, jun 2001.

104

27 Riječ odgovornost se u ovom tekstu koristi vrijednosno-neutralno, a ne u značenju rečikrivica. Kao što će biti objašnjeno u kasnijim odeljcima teksta, autor drži da politički ana-litičari nemaju monopol na presuđivanje o tome je li neka akcija bila dobra ili loša nego tomoraju ostaviti samim građanima. Oni moraju objasniti što se i zašto se nešto dogodilo ilinije dogodilo. U tom smislu, pod odgovornošću elite ovdje se misli samo na činjenicu dasu one bile odgovorne za odluke koje su donosile.

Page 15: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

kad se uzme u obzir da se anketa provodila samogodinu i pol prije prekida ekonomskih odnosaizmeđu dviju republika) – 59%. Slovenci nisurazlikovali u tom smislu Srbe i Hrvate, s kojimabi se moglo vjenčati 60% Slovenaca/Slovenki.Pantićevo je istraživanje samo jedno od mnogihprovedenih u tom razdoblju, sa sličnim ili isto-vetnim nalazima.

Istraživanje pokazuje (a to se po-klapa sa sjećanjima svakoga tko je tada pratio po-litiku, i tko nije – namjerno ili slučajno – zabo-ravio što se stvarno događalo) da su od svih mo-gućih kombinacija međunacionalnih odnosa,jedine iznimke bile one između Slovenaca i Mu-slimana (i to samo u tom smjeru, ne i obratno),te u odnosu svih prema Albancima. Međutim,bosanski Muslimani, a posebno Albanci, nisunikad bili ključni faktor u Jugoslaviji, pa se Jugo-slavija ne bi mogla ni sastaviti ni rastaviti premanjihovim željama. Odnosi Srba i Hrvata, da sezaustavimo na najosjetljivijem i najvažnijem pri-mjeru, nisu ni izdaleka bili odnosi mržnje, svedok ta mržnja nije stvorena početkom devedese-tih godina. Srbi i Hrvati su na mnogim mjestimau Jugoslaviji živjeli kao susjedi, a stupanj akcijakoje su poduzimali jedni protiv drugih nije sebitno razlikovao u odnosu na akcije poduzimaneizmeđu pripadnika istog naroda. Osim u okviruglobalnih okolnosti u svjetskim ratovima, Srbi iHrvati nisu ratovali jedni protiv drugih. A i u tadva slučaja, mnogi su Srbi i mnogi Hrvati ratova-li na istoj strani, protiv drugih pripadnika svogvlastitog naroda, koji su bili na drugoj strani.Kao i u politici, i u ratovanju su najžešći obraču-ni bili unutar iste nacionalne grupe (primjerice,između srpskih partizana i četnika; ili hrvatskihpartizana i ustaša) a ne između pripadnika razli-

čitih etničkih grupa. U političkoj sferi, koalicijeu predratnoj Jugoslaviji i savezništva unutar po-litičke elite u socijalističkoj Jugoslaviji prelazilesu preko granica nacija. Srpske političke partiječesto su sjedile u vladama sa Slovencima i Bo-šnjacima, dok su druge srpske partije bile u opo-ziciji, sa Hrvatima. U poslijeratnoj Jugoslaviji,politički obračuni su također bili najčešće unu-tar iste nacije, ne između njih. Obračun sa Ran-kovićem, s hrvatskim nacionalizmom, srpskimliberalizmom, kosovskom kontrarevolucijom, sve su tobili politički obračuni u kojima su se nacionalnepolitičke elite podijelile i međusobno sukobile.Nijedan od tih sukoba nije bio u prvom redu et-nički ili između dviju nacionalnih grupa. Hrvat-sko je proljeće (maspok, ovisno o političkoj po-ziciji govornika/pisca), recimo, u prvom redubio unutar-hrvatski sukob između dviju frakcijau SKH, motiviran različitim pogledima na po-luopoziciju socijalizmu, koja se tada otvorenomanifestirala u Hrvatskoj. Njegovi su glavni ak-teri – Tito, Savka Dabčević-Kučar, Vladimir Ba-karić, Miko Tripalo i Josip Vrhovec – svi bili Hr-vati. Obračun s Rankovićem, Ćosićem, srpskimliberalima, baš kao i obračun Miloševića saStambolićem, bio je prije svega sukob unutarsrpskih političkih elita, s (eksteritorijalnim)Titom kao gotovo jedinim sudionikom izvan sa-me Srbije (osim, naravno u posljednjem sluča-ju). Interpretirati političke sukobe u Jugoslaviji,bilo predratnoj ili poslijeratnoj, samo (ili čakprimarno) kao međunacionalne sukobe, ili jošviše – kao izraz i produkt etničke mržnje – to po-kazuje totalno nerazumijevanje prilika ili običnonepoštivanje činjenica.

Istina je da su pripadnici raznihjugoslavenskih naroda u pojedinim situacijama

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

105

Page 16: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

iskazivali rezerviranost, a ponekad i nerazumije-vanje za druge jugoslavenske narode. Odnosprema Muslimanima koji su se naselili u Slove-niji, ili Albancima koji bi započeli obrt u bilokojem dijelu Jugoslavije (ne samo u Srbiji!), ni-je uvijek bio prijateljski, a ponekad je (ovisno opolitičkim prilikama na tzv. mega-razini) bilo iincidenata, uvreda i napada. Pa ipak, Jugoslavijanije poznavala ništa slično otvorenim sukobimaizmeđu Palestinaca i Židova u Izraelu, ili katoli-ka i protestanata u Sjevernoj Irskoj, ili izmeđucrnog i bijelog stanovništva u pojedinim save-znim državama u SAD. Etničke su tenzije bile navrijeme sprečavane, a elita je bila (pre)osjetljiva(ako se može biti preosjetljiv) na svaki rasizam inacionalizam koji bi mogao prerasti u otvorenikonflikt među građanima. To, naravno, ne zna-či da na dugi rok elita sama nije poticala nacio-nalizam sastavnih dijelova, svojom politikombeskrajne decentralizacije i parcijalizacije poli-tičkog, kulturalnog i ekonomskog prostora. Me-đutim, tu je parcijalizaciju kontrolirala elita, amasama nije bilo dopušteno da vode svoju poli-tiku niti da se sukobljavaju. Uloga elite i u stvara-nju uvjeta za rast nacionalizma i u sprečavanjunjegove otvorene manifestacije jest centralna.Stoga svaka analiza prilika u Jugoslaviji u tomrazdoblju mora poći od analize vjerovanja i po-našanja samih elita. Ideja o drevnoj etničkoj mržnji,međutim, čini upravo obratno: ona zanemarujeelite, smatrajući ih gotovo nevažnima, dok odgo-vornost prebacuje na narode, koji su se – kao –uvijek i nepopravljivo mrzili. Ta je pogreška usamoj biti nesporazuma u brojnim interpretaci-jama raspada Jugoslavije.

Jugoslavija, doista, nije bila de-mokracija (u liberalno-demokratskom smi-

slu), te se sada teško može reći koliko je ljudiizražavalo odanost jugoslavenskoj ideji zbogstraha od posljedica, koliko zbog inercije, akoliko je bilo iskrenih i odanih Jugoslavena.Ispitivanja javnog mnjenja bila su rijetka i pro-turječna i, osim u Sloveniji (Toš, SJM, 1987),rijetko potpuno oslobođena političke pristra-nosti. Neki postojeći indikatori, kao što su po-daci o broju međunacionalnih vjenčanja, soci-jalnoj mobilnosti, poznavanju drugih jugosla-venskih jezika, iskazivanju jugoslavenske naci-onalne pripadnosti itd., doista pokazuju da senije mnogo učinilo na stvaranju osjećaja jugo-slavenske pripadnosti kod populacije. Kao štoće biti objašnjeno kasnije u ovom tekstu,jugoslavenski komunisti nisu imali nikakvunamjeru stvoriti jugoslavensku naciju, i to je –sigurno – bio jedan od glavnih razloga zbogkojih se Jugoslavija na kraju i raspala. Pa ipak,kad je komunistička ideja došla u krizu, počet-kom osamdesetih, počeli su se pojavljivati in-dikatori jugoslavenske opredijeljenosti stanov-ništva, posebno mlađeg i obrazovanijeg. Napopisu stanovništva 1981, 5,6 posto ljudi se iz-jasnilo Jugoslavenima, pet puta više nego 1971.Stvorila se generacija Jugoslavena u kulturi,predvođena ljudima kao što su Goran Brego-vić, Vlatko Stefanovski, Emir Kusturica, imnogi drugi – čije je miješanje elemenata raz-ličitih kultura u jedan zajednički, jugoslaven-ski miks, izazivalo oduševljenje mnogih, i osu-de gotovo svih političara u zemlji. Iskazi jugo-slavenstva nakon Titove smrti, i to gotovo šestili sedam godina nakon nje, bili su izraženijinego ikad ranije. Je li to sve bila gluma, neisti-na, privid? Je li bilo iz straha od novih vladara?Ili je bilo upravo obrnuto – protest protiv no-

Reč no. 62/8, jun 2001.

106

Page 17: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

vih vladara, njihovih beskrajnih parcijalizacijai zatvaranja jednih od drugih, protiv volje veći-ne i protiv bilo kakve političke, ekonomske ikulturalne logike?

Jugoslavenska je ideja možda doi-sta nastala kao projekt intelektualne i političkeelite, ali se vremenom proširila na populaciju,koja je na kraju bila daleko više projugoslaven-ske od same političke elite. Izrazi jugoslavenstvabili su protest protiv sistema koji je – kako sumnogi s pravom osjećali – zemlju doveo do iviceraspada. Ako je doista jugoslavenska ideja bilanametana silom s vrha u prvim godinama zajed-ničke države, pri njenom je kraju bilo obratno– ljudi su htjeli više Jugoslavije nego što su jepolitički lideri bili spremni prihvatiti. Stoga jedaleko od istine tvrdnja da je Jugoslavija održa-vana unatoč volji naroda, samo diktaturom iprisilom. Nakon raspada Jugoslavije, pak, sila iprisila korištene su ne bi li se taj osjećaj jugosla-venstva, solidarnosti i zajedništva bliskih naro-da oslabio i na kraju potpuno uništio. Najvećaje sila pritom korištena upravo tamo gdje je ide-ja jugoslavenstva bila najsnažnija, gdje su etnič-ki nacionalisti morali učiniti normalan životsusjeda različitih nacija nemogućim. Sjetimo seVukovara, Mostara, Karlovca, i Bosne; gradovai područja gdje su ljudi živjeli zajedno i u miru.Najveći su zločini u ratu koji je slijedio počinje-ni upravo u krajevima gdje je bilo najviše Jugo-slavena (kao etničke kategorije), i gdje su živjeliSrbi, Hrvati i Muslimani (sada Bošnjaci), za-

jedno. Mržnja je tamo morala biti stvorena –ona nije bila rezultat iskustava lokalnog stanov-ništva. Kao što pokazuje knjiga Tone Bringa(1996), u najvećem broju slučajeva, ona je uve-zena, nametnuta i silom raspirivana.28 Velika jesila upotrebljena ne bi li se ljude uvjerilo da seviše ne može živjeti s drugima. Ta je sila bilausmjerena protiv jugoslavenstva i Jugoslavena,koji su bili najveće žrtve rata koji su pokrenulinasilni separatistički nacionalizmi. Taj je ratbio u najvećoj mjeri rat srpskih i hrvatskih eks-panzionističkih nacionalista protiv jugoslaven-stva, čak i više nego što je bio rat između ta dvatipa nacionalizma, ili između svakog od njih inaroda koji se našao nasuprot. Mržnja je, kad sedogodila, bila rezultat njihovih akcija, iako jeoni danas prikazuju (da bi sebe oslobodili od-govornosti) kao oduvijek prisutnu, prirodnu ineizbježnu. Oni analitičari (i još više praktiča-ri) koji prihvaćaju njihove interpretacije povi-jesti stoga ne samo da pokazuju iznimno nezna-nje nego se dovode u situaciju da šire propa-gandu onih koji su započeli rat. Ideja o drevnoj et-ničkoj mržnji jeste ne samo pogrešna sa stanovištahladne političke analize povijesnih činjenicanego je moralno nedopustiva jer amnestirastvarne krivce za rat i nasilje, a krivi njihove žr-tve.

3. NacionalizamNeki autori, doista, priznaju da se jugoslavenskinarodi možda i nisu mrzili, ali pritom ističu da je

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

107

28 Odličan primjer kako se osjećaj zajedništva razbijao silom koja je dolazila izvan zajednice,može se naći u dokumentarnom filmu We are all neighbours (1994). U knjizi WarrenaZimermanna navodi se također primjer Danijele Hajnal koji ilustrira zaključak koji ovdjeiznosimo (1995/9:157).

Page 18: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

nacionalizam uvijek bio jak u svim jugoslaven-skim narodima, i da je taj nacionalizam na krajurazbio Jugoslaviju. Nacionalizam ne mora znači-ti mržnju, iako je jugoslavenski socijalistički rječ-nik često pod nacionalizmom podrazumijevaone samo mržnju nego i agresivnost prema drugi-ma. Nacionalizam je pretpolitička i/ili natpoli-tička (državotvorna) doktrina kojoj je glavni ciljstvaranje i/ili očuvanje nacionalne države. Da bise nacionalna država stvorila i/ili očuvala, morapostojati osjećaj pripadnosti naciji-(i)državi.Stvaranje, jačanje i očuvanje nacionalnog identi-teta jest prioritet nacionalističkih politika. Dokpolitičke stranke (u zemljama liberalne demo-kracije) mogu definirati identitet različito, naci-onalističke snage (pokreti, organizacije, zajedni-ce) ne vide sebe kao partiju (dakle, kao dio cjeli-ne, kao pars) nego kao cjelinu samu. Njihov zada-tak nije boriti se s ostalim političkim orijentaci-jama za sam sadržaj identiteta. Sadržaj nacional-ne države, njena orijentacija u političkom smi-slu, nacionalistima gotovo da nije relevantna.Relevantno je jedino da se očuva ili stvori nacio-nalna država, pa makar njen sadržaj bio i nede-mokratski, čak i zločinački sa stanovišta konven-cija prihvaćenih u međunarodnoj zajednici.

Pa ipak, pogrešno bi bilo zaključi-ti da je nacionalizam (uvijek, ili čak pretežito)nasilna doktrina. Iako on jest doktrina homoge-

nizacije i isticanja nacionalnog (državnog) iznadsvakog drugog političkog interesa, on ne morapodrazumijevati nasilnu akciju protiv drugihnacija. Štoviše, nacionalizam može biti izolacio-nistički, odnosno separatistički u odnosu nadruge nacije. Iako je gotovo nemoguće generali-zirati, nacionalizam manjih nacija je češće izo-lacionistički nego ekspanzionistički. Izolacioni-stički tip nacionalizma je također ponekad nasi-lan, prije svega prema manjinama na svom tlu, apotom i prema institucijama prethodne države.

Iako nikad ne može postati u pu-nom smislu političan nego ostaje na državo-tvornoj razini, nacionalizam je u demokratskimporecima legitimna doktrina, pod uvjetom danije nasilan. U otvorenim je društvima dopu-šteno promovirati separatizam, kao što je do-pušteno zagovarati unitarizam. U trenucimakrize, nacionalističke se doktrine često poja-vljuju kao alternative političkim doktrinama(liberalizam, socijalizam, konzervativizam, idr.), jer inzistiraju na jedinstvu, i u sebe uklju-čuju mnoge elemente redovnih političkih dok-trina. Snaga je nacionalizma u njegovoj unu-trašnjoj pluralnosti, u njegovoj sposobnosti dauključi liberalne, socijalističke, konzervativne idruge vrijednosti, te da ih poveže i usmjeri ujednom cilju – stvaranju i/ili očuvanju nacio-nalne države.29 Nacionalizam je doktrina iz-

Reč no. 62/8, jun 2001.

108

29 Doktrina nacionalnog pomirenja, koju je promovirao nacionalistički pokret Franje Tuđmana uHrvatskoj, tipičan je primjer povezivanja liberalnih, konzervativnih i socijalističkih vrijed-nosti, uz snažno prisustvo radikalnih doktrina, poput komunizma i fašizma. Nacionali-stički pokreti, kao što je bio Tuđmanov, izbjegavaju riječ stranka ili partija u svom nazivui preferiraju riječ zajednica ili unija. To nije slučajno: riječ partija ima izvor u pars (dio),a stranka u strana (također dio cjeline). Nacionalistički pokreti ne žele zastupati dio ili stra-nu nego cjelinu. Tu cjelinu onda usmjeravaju k jednom – formirajući i predstavljajući za-jednicu. Za ideju nacionalnog pomirenja vidi Pavković (1999) i Đokić (2000).

Page 19: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

vanrednog stanja, kad je politički prostor ogra-ničen ili suspendiran. On se pojavljuje umjestoredovne politike, kao alternativa uobičajenoj po-djeli političkog spektra.

Zagovornici su argumenta koji ov-dje analiziramo spremni prihvatiti da možda uJugoslaviji doista i nije bilo nacionalne mržnje,ali ističu da je nacionalizam bio snažan. Taj na-cionalizam imao je dva oblika: separatistički iunitaristički. Dok je prvi oblik nacionalizmainzistirao na stvaranju novih država (ili obnovistarih) na tlu Jugoslavije, drugi se zalagao zastvaranje i jačanje jugoslavenske nacije i Jugo-slavije kao nacionalne države. Povijest Jugosla-vije, tvrde ti autori, jeste povijest sukoba izmeđuseparatističkog i unitarističkog nacionalizma. To jebio sukob oko toga kako definirati naciju i državu,a posebno – kako definirati odnos postojeće dr-žave (Jugoslavije) i njene nacije (nacija) u tran-sformaciji. Taj je sukob na kraju razbio Jugo-slaviju. Je li na jugoslavenskom prostoru posto-jao jedan narod ili više naroda? To je bila osno-va tzv. nacionalnog pitanja, koje je potresalo Jugo-slaviju od njenog osnivanja. Oni koji su vjero-vali da je u Jugoslaviji bilo više naroda, te da seod više naroda nije mogao (nije trebao) stvoritijedan, bili su na korak od zaključka da upravostoga opstanak Jugoslavije kao države ostajeotvoreno pitanje. Kad je povezana s idejom sa-mo-opredjeljenja,30 kao što je bio slučaj u soci-jalizmu, ideja narodne države je gotovo nespo-jiva s postojanjem multinacionalne države. Akonarodi doista imaju pravo na samoopredjelje-

nje, i ako je to pravo iznad svakog drugog (poli-tičkog) prava (kako tvrde nacionalisti), ondaopstanak višenacionalnih država nije moguć. Iztoga, također, slijedi da je raspad Jugoslavije bioneizbježan: iako se narodi doista nisu mrzili,sama ideja da im nije bilo dopušteno da formi-raju svoje samostalne države, tvrde nacionalisti,bila je neprirodna i nedemokratska. Na drugojstrani, jugoslavenski su nacionalisti vjerojavalida u Jugoslaviji živi jedan narod, ili barem da birazne postojeće nacije jednog dana mogle (tre-bale) stvoriti jedan zajednički, jugoslavenskinarod.

Međutim, jesu li nacionalizmi,ovako definirani, doista bili snažni u Jugoslavi-ji? Ili su, nasuprot, bili slabi, nedovoljno sna-žni da se izbore za svoje ciljeve sve dok Jugosla-vija nije odumrla autohtonom akcijom unutra-šnjeg slabljenja, za koje nacionalisti nisu imalivelike zasluge? Nije nimalo jednostavno odgo-voriti na ova pitanja. Najbliže istini bi, među-tim, bilo reći da je nacionalizam (prije svegaunitaristički) bio potiskivan i obeshrabrivan ak-cijom političke elite. Nasuprot tome, među pu-kom (na donjim razinama socijalne piramide)postojao je snažniji osjećaj i jugoslavenskog iposebnog (separatnog) identiteta pojedinihnacija. Nacionalizam oba tipa (i kao unitaristič-ki i kao separatistički) bio je tretiran kao antiso-cijalistička doktrina, te je stoga potiskivan iz jav-ne sfere u podzemlje. Ali upravo stoga što jesmatran jednom od glavnih opasnosti za socija-lizam, nacionalizam je (u svoje obje varijante)

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

109

30 Ideja samoopredjeljenja bila je konstitutivna ideja socijalizma, nakon što ju je Lenjin pro-movirao u svojim tekstovima. Više o samoj ideji i njenom odnosu prema otcjepljenju uMoore (1998).

Page 20: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

jačao kao jedina ozbiljna i najsnažnija alternati-va socijalizmu. Paradoksalno je da je elita svojimpotiskivanjem nacionalizma iz javne sfere za-pravo promovirala nacionalizam kao glavnu al-ternativu sebi samoj.31

Nacionalizam nije potkopao soci-jalizam, ali se pojavio kao glavna alternativa so-cijalizmu u trenutku kad se vlast valjala po ulici, paju je samo trebalo prigrabiti. Bitka se potomvodila između dva tipa nacionalizma (unitari-stičkog i separatističkog) oko definicije nacije idržave. Ali, to se dogodilo nakon pada socijali-zma, a u nekim slučajevima i nakon raspada Ju-goslavije. Danas će se gotovo bez izuzetka tvrditida je nacionalizam u svim krajevima Jugoslavijebio iznimno snažan. No, ovaj autor nije siguranu to. Ako je doista glavni cilj nacionalizma da sestvori nacionalna država, onda ni jugoslavenski(unitaristički) ni separatistički nacionalizminisu uspjeli u tome, sve dok se zemlja nije ras-tvorila iznutra, padom socijalizma. Socijalizamje bio protivnik nacionalizma, prije svega jer jebio protivnik nacionalne države. Kad se tomedodaju razlozi političkih tradicija (prije svega uonim krajevima koji su bili u Otomanskom car-stvu), onda ne iznenađuje da su srpski, make-donski, bosanski, crnogorski i albanski zahtjeviza svojom vlastitom državom bili nedovoljno ja-

ki da bi postigli cilj. Unatoč tome što će rijetkotko danas tvrditi da je srpski nacionalizam za-pravo slab, Srbi ipak ni danas nisu sigurni žele liili ne imati svoju (srpsku) nacionalnu državu,ili preferiraju ostati u višenacionalnoj jugosla-venskoj zajednici s drugima (Crnogorcima i Al-bancima). Drugi je primjer makedonski nacio-nalizam, koji je bio tako slab da je Makedonijapostala država ponajmanje zahvaljujući njemu,a daleko više zahvaljujući slabljenju jugoslaven-skog nacionalizma u vrhovima JNA. Treći pri-mjer je albanski nacionalizam, koji se takođerpokazuje nedovoljno jakim da definira svojunacionalnu teritoriju. Albanci, doduše, znaju skim ne žele živjeti u istoj državi ali su dalekomanje sigurni žele li da se Kosovo ujedini s Al-banijom ili ne. Napokon, crnogorski naciona-lizam pokazuje se i danas preslabim da ostvaricrnogorsku državu. Nacionalizam je bio neštosnažniji u zapadnim krajevima Jugoslavije, uSloveniji i Hrvatskoj, gdje je i ideja države (u li-beralno-demokratskom smislu) bila jača. Sve jeto gotovo potpuno izostavljeno iz brojnih inter-pretacija raspada Jugoslavije koje se fokusirajuna problem nacionalizma.

Drugo, u socijalističkoj je Jugosla-viji unitaristički nacionalizam bio oslabljen izbog ideološkog narativa, prema kome je on bio

Reč no. 62/8, jun 2001.

110

31 Još je paradoksalnije da se upravo to isto dogodilo s komunističkom elitom, odnosno dok-trinom komunizma u predratnom razdoblju. Kao jedina stranka gurnuta u ilegalu već1921, Komunistička je partija Jugoslavije postupno jačala kao glavna alternativa postojećemporetku. Njeno djelovanje u podzemlju pomoglo joj je u kasnijoj gerilskoj borbi protiv siste-ma, baš kao što je i podzemni status nacionalizma kasnije pomogao nacionalistima da buduuspješniji u vojno-političkim akcijama protiv predstavnika poretka. Sličnost metoda koji-ma su komunisti iskoristili kraj monarhijskog poretka, i onih kojima su nacionalistispremno dočekali kraj socijalističkog nije slučajna. Također: niti su komunisti potkopalimeđuratnu Jugoslaviju, niti su nacionalisti srušili socijalističku Jugoslaviju. Oni su samobili tu kad se vlast kotrljala ulicama, najspremniji da je prihvate.

Page 21: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

glavna opasnost, i u praktičkom i u ideološkomsmislu veća od separatističkog nacionalizma.Takvu je poziciju eksplicitno formulirao Vladi-mir Bakarić, u svom govoru na Desetoj sjedniciCK SK Hrvatske (1970), kad je rekao da nacio-nalisti (tj. separatisti) ne mogu formirati vladu(u Hrvatskoj), a unitaristi mogu:

Govorio bih o unitarizmu ili, da budemprecizniji, o unitarizmu kod Hrvata. Dali on kao konkretna, veoma jaka tenden-cija u našem društvu sada postoji? Mi-slim da treba sasvim čvrsto odgovoriti:da, postoji... Može li se ona pretvoriti ujednu vladu ili bar u ozbiljniji političkipokret? Odgovaram: da! Dalje, da li bi setakva tendencija mogla ostvariti? Našli bioni jedan program, našli bi saveznike uJugoslaviji, našli bi izvan Jugoslavije...Naravno, glavni oslonac bi bio birokrat-ski centralizam i kominformizam (Baka-rić, citiran u: Tripalo, 1990:7).

Osim što ovom izjavom Bakarić potvrđuje da jeosjećaj jugoslavenstva bio snažniji u populacijinego što je elita željela, on tvrdi i da separati-zam ne bi bio niti podržan u narodu, niti do-pušten izvan zemlje. Jugoslavija se ne može ras-pasti, vjerovanje je ne samo Bakarića nego idrugih jugoslavenskih komunista. Njeni su te-melji dovoljno solidni, a raspad bi bio protivanmodernom trendu globalizacije i integracije.Stoga pravo pitanje nije hoće li Jugoslavija op-stati, nego hoće li opstati kao socijalistička i sa-moupravna zemlja, ili centralizirana državapoput Sovjetskog Saveza i/ili bivše KraljevineJugoslavije. Kako se cijeli jugoslavenski identi-

tet, nakon sukoba sa SSSR-om (1948) razvijaona ideji različitosti u odnosu na predratnu Jugo-slaviju i sovjetski socijalizam, sam bi identitetzemlje bio ugrožen daljnjom centralizacijom.Pravi je sukob bio – koji tip socijalizma i Jugo-slavije će se razvijati, a ne hoće li ili ne Jugosla-vija opstati, vjerovao je Bakarić. Ako je on tvr-dio da unitarizam može pobijediti separatizami samoupravni socijalizam u Hrvatskoj, može sesamo zamisliti koliko je bio siguran da se tomože dogoditi u drugim republikama, posebnou Srbiji.

Retrospektivno gledano, izgledakao da je Bakarić promašio u svojoj ocjeni daunitarizam predstavlja veću opasnost za Jugo-slaviju od separatizma, ali je vjerojatno bio upravu kad se radilo o opasnostima koje separati-zam i unitarizam predstavljaju za jugoslavenskimodel socijalizma. Može se zamisliti da bi i ne-zavisna Hrvatska, Slovenija ili Bosna mogleostati socijalističke zemlje (ideja sovjetske Hrvatskebila je prilično popularna među hrvatskim ko-munistima, i nije nestala s Andrijom Hebran-gom), ali je teško zamisliti da bi unitaristička Jugo-slavija mogla ostati nezavisna od SSSR-a ili do-voljno različita od Kraljevine, da bi opravdalasvoj identitet, a time i opstanak. Demokratiza-cija Jugoslavije sasvim je sigurno vodila u raspadsamoupravne ideologije, jer je (bi) značila pro-mociju ideje o jugoslavenskom političkom na-rodu (naciji). Zato su se komunisti, a posebno uHrvatskoj i Sloveniji, tako žestoko odupirali de-mokratizaciji Jugoslavije. Glavni je sukob u Ju-goslaviji krajem osamdesetih, stoga, bio izmeđubakarićevaca (ustavobranitelja, kako su se nazivalihrvatski i slovenski komunisti), koji nisu htjelinikakve promjene Ustava iz 1974, i anti-bakariće-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

111

Page 22: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

vaca (ustavoreformatora), koji su htjeli promjenekoje bi dovele do stvaranja jugoslavenske nacije.Za bakarićevce, pritom, nije bilo nikakve razlikeizmeđu ustavoreformatora i nacionalista. Kako suveć ranije proglasili unitarističke nacionalisteglavnom opasnošću za socijalizam, neki od njihsu potom odlučili ući u savez sa separatističkimnacionalistima, koji su viđeni kao manje zlo.Državotvorni (tj. nacionalistički) savez izmeđuMilana Kučana i slovenskih separatističkih na-cionalista, te između Franje Tuđmana i IviceRačana, izraz je Kučanove i Račanove odanostiKardeljevim i Bakarićevim upozorenjima da jeglavna opasnost za socijalizam unitaristički naciona-lizam.

Teško je, stoga, naći kratku i jed-nostavnu formulaciju kojom bi se objasnili od-nosi između nacionalizma i kraja Jugoslavije.Te razlike i ti konflikti ne mogu se jednostavnosvesti na sukob između socijalizma i nacionalizma,ili (još manje) između demokracije i socijalizma,kako to pokušavaju mnogi zapadni analitičari.Radilo se o višeslojnom sukobu s više dimenzi-ja, od kojih su najznačajnije: a) sukob izmeđuraznih tipova socijalizma (državnog vs. anti-državnog – Milošević vs. Kučan); b) sukob iz-među raznih tipova nacionalizama (unitari-stičkog vs. separatističkog – srpski vs. slovenskipisci); c) sukob između državnog socijalizma iseparatističkog nacionalizma (Milošević vs.slovenski/albanski/hrvatski nacionalisti); itd.Uz sve to, sukob je imao i dimenziju protivlje-nja demokratskim promjenama na jugoslaven-skoj razini (ne samo kod Slovenaca i drugihmalih jugoslavenskih naroda nego i kod Srba)iz straha od stvaranja jugoslavenskog naroda.Suprotno mnogim popularnim interpretaci-

jama, mali narodi u Jugoslaviji nisu htjeli pri-hvatiti demokratizaciju Jugoslavije, nego suoptirali za limitiranu demokraciju, tj. demo-kraciju svojih vlastitih nacionalnih država.Njihovi su pokreti bili kontroverzni, baš kaošto je to bio i pokret za jugoslavenski naciona-lizam. Slovenska je pozicija, primjerice, inzi-stirala na demokratizaciji samo u okviru Slove-nije, ali ne na jugoslavenskoj razini. Ona jehtjela više države, ali samo u Sloveniji, ne u Ju-goslaviji. Također, surađivala je sa separatistič-kim nacionalizmom, ali ne s unitarističkim.Srpska je opcija, također bila složena: htjela jedemokratizaciju u Srbiji, a u Jugoslaviji samopod uvjetom da je kontrolira (što nije mogla);htjela je očuvanje socijalizma ali i jačanje drža-ve; napokon, surađivala je s unitarističkim na-cionalizmom, ali je također poticala i nastanakseparatističkog (srpskog) nacionalizma. Pa-dom Jugoslavije, mali su se jugoslavenski naro-di uplašili (ili bolje rečeno – bili su zaplašeni,podjednako od svojih kao i elita u drugim re-publikama) da će se stvoriti jugoslavenska naci-ja, koja će ih progutati. Srbi su također, gdje subili manjina, odbacivali ideju o hrvatskoj i bo-sanskoj naciji (koja bi uključivala i njih, svode-ći dakle Srbe u Hrvatskoj ili Bosni sa razinekonstitutivnog naroda na kulturalni narod koji jedio hrvatskog odnosno bosanskog političkognaroda) tamo gdje su bili u manjini. Kako uJugoslaviji nitko nije bio većina, logika stvara-nja novih političkih naroda (kao temeljna lo-gika demokratizacije) svakoga je činila upla-šenim za vlastitu budućnost. Taj strah od ne-stanka bio je glavni razlog za odbacivanje de-mokratizacije, odnosno stvaranja novih poli-tičkih nacija.

Reč no. 62/8, jun 2001.

112

Page 23: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Ovu smo složenu skicu ovdjepredstavili samo zato da bi zaključak mogao bitijasniji: prejednostavno je (a u kronološkomsmislu i pogrešno) smatrati da je nacionalizamrazbio Jugoslaviju. Nacionalizam jest bio važanfaktor, prije svega kao glavna alternativa socija-lizmu, a potom i kao sastavni dio nove retorike,koja je stvorila postjugoslavenske države. Nje-govo je pojavljivanje kao glavne alternative, ta-kođer, bilo izraz izvanrednog stanja u kome su senalazili svi segmenti Jugoslavije – a u izvanred-nom stanju (kako smo ranije objasnili) normal-ne političke doktrine ustupaju pred pretpoli-tičkom doktrinom koja ih je u stanju ujediniti iusmjeriti. Stoga su, naravno, griješili oni kojisu vjerovali da će padom komunizma nastupitinormalno stanje, odnosno da će ga zamijeniti libe-ralizam, glavni takmac socijalizmu u globalnimokvirima. Mnogi su u to vjerovali iz dobre na-mjere, misleći da su se stvari izmijenile i da jeJugoslavija dovoljno promijenjena da se zlo na-silja (kako su oni, preusko, definirali naciona-lizam) ne može ponoviti.32 No, koliko god semože simpatizirati s takvim idealizmom, teškoje negirati da je takva naivna i idealizirana slikastvarnosti stvorila iluzije u puku, koji je potom

bio potpuno iznenađen ishodom svoje akcije inespreman da se suoči s njenim posljedicama.

Problem je ovog pristupa, tako-đer, da on često zvuči gotovo fatalistički, kao dase nacionalizam morao pojaviti, i kao da nije bi-lo mogućnosti da ga se zaustavi. Kao da je naci-onalizam gotovo prirodno stanje, neka neizbje-žna stihija, kojoj se ne može oduprijeti. Istina jeda u izvanrednim situacijama nacionalizam,zbog razloga koji su već objašnjeni u ovoj sekci-ji, ima dobre izglede da prevagne nad politič-kim doktrinama. Međutim, pogrešno bi bilotvrditi da je itko drugi, osim političke elite, bioodgovoran za stanje u Jugoslaviji sve do samogtrenutka njenog raspada. Tvrditi da su ljudi po-put Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, kojisu došli na vlast tek 1990, najodgovorniji za ras-pad Jugoslavije, znači zanemariti okolnosti kojesu omogućile njihovu pobjedu na izborima. Zadolazak Tuđmana (prvog iskrenog nacionalistekoji je uspio doći na vlast u nekoj od jugoslaven-skih republika) odgovorno je vodstvo SK Hrvat-ske,33 koje nije bilo u stanju ni na koji načinodgovoriti na nacionalistički izazov. Pristup ko-ji naglašava nacionalizam često zanemaruje da jenasilni nacionalizam mogao uspjeti samo zato

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

113

32 Kao primjer takve naivnosti, Stipe Šuvar je u intervjuu koji je dao autoru naveo reakcijuAnte Markovića na spominjanje mogućnosti pobjede Hrvatske demokratske zajednice naprvim hrvatskim izborima. Marković je, navodi Šuvar, 31. decembra 1989. rekao da jestrah od Tuđmana potpuno neopravdan jer je on “p***** dim", tj. potpuno nebitan po svo-joj snazi. Prava opasnost, rekao je Marković, dolazi od “dogmatskih snaga unutar SKH".Šuvar dalje kaže da je Marković (a i mnogi drugi okupljeni na neformalnom ručku u sje-dištu hrvatske vlade) pritom pogledao u njega, tj. Šuvara.

33 Vođstvo SK Hrvatske posebno je odgovorno za rast nacionalizma u Hrvatskoj jer je u po-sljednjim godinama osamdesetih bilo potpuno neartikulirano, tj. okovano tzv. hrvatskomšutnjom. Hrvatska je šutnja jedan od glavnih razloga dolaska Tuđmana na vlast. Taj problemzaslužuje poseban tekst.

Page 24: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

što su komunističke elite, polazeći od ideologijeo odumiranju države, oslabile državu do stupnja ukojoj je ona postala nesposobna da reagira i nanajmanje podražaje. U tom slabljenju državetreba tražiti glavne razloge njenog raspada. Ni-je se radilo ni o etničkoj mržnji ni o nacionali-zmu kao takvom. Nacionalizam postoji u svimdržavama, pa ipak ga normalne države uspjeva-ju zadržati na političkoj razini, sprečavajući nasvaki način da se on pretvori u nasilnu političkuakciju. Nije problem demokratskih država po-stojanje nacionalizma, nego njegovo izmicanjeiz političke sfere u sferu nasilja, odnosno nepo-litike. Svaka liberalno-demokratska država, ko-liko god bila minimalna, uspjeva zaštititi sebe isvoje državljane od nasilnog nacionalizma, aposebno od građanskog rata. Smisao je državeda štiti državljane od nasilja, dolazilo ono izvanzemlje ili unutar nje. Čak će i najminimalnijaliberalna država ipak ostati dovoljno snažna daispuni tu temeljnu funkciju države. Za razlikuod liberalne države, država utemeljena namarksističkoj doktrini ima za cilj da samu sebeukine u procesu odumiranja. Problem jugosla-venske države jest bio u tome što su jugoslaven-ski komunisti marksističku doktrinu uzeli veo-ma ozbiljno, te su doista vjerovali da državu tre-ba ukinuti. S te pozicije su sprečavali nastanakbilo kakvog jugoslavenskog nacionalizma, vje-rujući da bi i uspostava jugoslavenske države ijugoslavenske nacije bila protivna glavnom ciljusocijalizma. U rječniku jugoslavenskog socijali-zma, napad na etatizam bio je zapravo napad nadržavu kao takvu. Napad na velikodržavne tendencijenije u prvom redu bio napad na ideju o srpskojdominaciji državom, nego često na samu drža-vu, i na svaku ideju o stvaranju i očuvanju jugo-

slavenske države. Jugoslavenski je nacionalizambio mnogo jači unutar populacije nego u poli-tičkoj eliti, koja je smatrala da svaka država, pa ijugoslavenska, mora odumrijeti. Antidržavnaretorika imala je ozbiljne posljedice po jedin-stvo Jugoslavije, toliko ozbiljne da je na krajubila možda presudan faktor koji je dugoročnoutjecao na taj raspad. Odgovornost za to pripa-da političkoj eliti, čije su se namjere da očuvaJugoslaviju sukobljavale s ideologijom antidrža-vlja.

Posebno se to odnosi na razdobljenakon 1974, kad je Jugoslavija prestala biti (ba-rem ideološki gledano) zajednica Južnih Slave-na, i postala samo ideologijski projekt, bez ika-kve etničke osnove svog jedinstva. Jugoslavija je,naime, potpuno izmijenila osnovu svog identi-teta u 70-ak godina svog postojanja: dok je for-mirana kao zajednica Južnih Slavena, koji sustvarali jednu, jugoslavensku naciju, u posljed-njoj je svojoj fazi pred raspad (1974. pa nadalje)bila ideološki projekt, u kome etnička srodnostnije imala važnu ulogu – štoviše, trebala je bitipotisnuta kao drugorazredna i dakle nevažnakarakteristika. Kriza jedinstva unutar Jugosla-vije imala je svoj izvor u tom pomaku – umjestoda ovisi o manje-više stabilnom etničkom ele-mentu, ono je sad ovisilo sve više o jednom jedi-nom elementu: antidržavnoj (samoupravnoj)ideologiji, koja se i sama nalazila u krizi. Da ni-je bilo tako, raspad Jugoslavije ne bi nužno sli-jedio pad ideologije. Možda bi se doista i dogo-dilo, kao što se optimistički nadao Ante Marko-vić, da kraj SKJ ne bi istodobno značio i kraj Ju-goslavije. Raspad ideologije je baš zbog toga po-godio Jugoslaviju više nego druge socijalističkezemlje. Ono što je dugo smatrano glavnom

Reč no. 62/8, jun 2001.

114

Page 25: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

prednošću Jugoslavije nad zemljama državnog so-cijalizma, pokazalo se na kraju kao nedostatak, jerje državni socijalizam ipak osigurao da država funk-cionira, čak i kad se ispraznila od ideologije.Partija je posvuda, u svim socijalističkim ze-mljama, bila najvažniji faktor, pa je stoga onamorala ostati centralizirana i ujedinjena, dok jedržava mogla biti federalizirana. Međutim, sa-mo je u Jugoslaviji država doista izgubila mnogeključne funkcije u procesu podruštvljavanja. Svu-gdje drugdje je država, iako oslabljena, ipakuspjela biti nekom back-up (rezervnom) insti-tucijom, koja je spriječila nasilje jednom kad seglavna institucija (partija) raspadala. Jugosla-venska je politička elita, iako vjerojatno dobro-namjerna u svojoj ambiciji da smanji ulogu dr-žave i poveća elemente neposredne demokraci-je, ipak najodgovornija zbog toga što je državaparalizirana, narod onemogućen da se konsti-tuira, a identitet sveden na ideologiju. Stogatreba prihvatiti zaključak Latinke Perović, da jeJugoslavija razbijena iznutra, i Vladimira Goatija,da ako netko želi tražiti prave razloge raspadaJugoslavije, treba gledati na ulogu političke eli-te u toj zemlji.

Naravno, političke elite same ćereći da one nisu imale mnogo izbora, jer je ras-položenje javnosti u njihovim republikama ipokrajinama bilo takvo da se već krajem šezde-setih postavljalo pitanje je li Jugoslavija uopćemoguća ili ne. Pa ipak, gotovo je nemoguće po-vjerovati da moćna jugoslavenska elita nije mo-gla ništa učiniti protiv javnog mnjenja, za kojeje također gotovo nemoguće povjerovati da jebilo toliko separatističko da ga se nije moglokontrolirati. Kao što se već ranije tvrdilo uovom tekstu, jugoslavenski narodi se nisu mrzi-

li međusobno, niti je jugoslavenska ideja bilabaš tako slaba u narodu da bi se Jugoslavija mo-rala raspasti. Glavne političke odluke doista supripadale uskom krugu članova političkog vođ-stva, i stoga se oni ne mogu osloboditi odgovor-nosti za te odluke. Kao što su u Čehoslovačkojelite bile odgovorne za miran raspad te zemlje,tako su u Jugoslaviji pojedini politički vrhovibili odgovorni za nasilje. Odgovornost elite zajačanje separatističkih nacionalizama uz isto-dobno potiranje jugoslavenskog nacionalizmajest i u krivom definiranju nacionalizma i nje-govu verbalnom i krivičnom demoniziranju, uzistodobno političko i institucionalno promovi-ranje.

S jedne strane, naime, posebnonakon 1974, sve je učinjeno da se jugoslavenskisistemi decentraliziraju i rastvore na posebnenacionalne sisteme – od školstva i kulture, dopolicije i čak oružanih snaga. Istodobno je, me-đutim, poredak verbalno osuđivao nacionali-zam, smatrajući čak i benigne izraze nacionalnesvijesti (posebno kod Hrvata i Srba, a potom –od 1981 – i kod Albanaca) za nacionalizam. De-finirajući nacionalizam tako široko, vlast je zapra-vo pomogla da se ideja o dopustivom i nedopu-stivom tipu nacionalizma (dakle, političkom inasilnom) pomiješa, a također je promoviralanacionalizam (i to u jednom i drugom obliku)za glavnu alternativu sebi samoj. Isključujući le-gitimni nacionalizam iz javne sfere, vlast je jed-nostavno gurnula taj tip nacionalizma premanasilnom nacionalizmu, a oboje je smjestila upoluilegalu, gdje su se događaji vrlo teško kon-trolirali. Vlast se prema nacionalizmu ponašalana sličan način kako se predratna jugoslavenskavlast ponašala prema komunizmu. Reakcija i

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

115

Page 26: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

rezultat bili su slični – u podzemlju su naciona-lističke tendencije snažile, privikavajući se napolulegalno i ponekad poluterorističko djelo-vanje.

U javnoj je, pak, sferi, nacionali-zam bio pomognut promoviranjem antidržav-nog koncepta. Ne samo da su stvorene institu-cije koje su kasnije mogle biti (pa su i bile) ko-rištene za rastvaranje jugoslavenske zajednicenego se ideja jake države pojavila kao logičanantipod socijalističkoj ideji o odumiranju dr-žave. Danas će mnogi autori objašnjavati poja-vu nacionalizma nakon socijalizma kao rezultatkolektivističkog trenda, koji se razvio zbog sla-bosti civilnog društva i jakosti države. Istina je da sukolektivističke ideje bile snažne posvuda u so-cijalističkim zemljama, iako je i anarhizam,kako objašnjava Tikholaz (1996) ostavio traga.Pa ipak, suprotno tim raširenim interpretaci-jama, ovdje zagovaramo zaključak da je snažnadržava (kao recimo Tuđmanova Hrvatska) na-stala kao antipod socijalizmu, ne njegov nastavakdrugim sredstvima. Slabost samoupravne državepromovirala je potrebu za potpunom alterna-tivom: jakom, autoritarnom, i potpuno nesa-moupravnom državom nakon pada samoupra-vljanja. Postkomunizam je u jugoslavenskimprilikama (kao antikomunizam, odnosno an-tisamoupravljanje) obilježen idejom stvaranjadržave tamo gdje ona nije postojala ili je bilapreslaba, a ne očuvanjem države koja je bila ja-ka. U stanovitom smislu, iako ne s jednakim

intenzitetom, to se može reći i za druge socija-lističke države bivše Istočne Evrope – one su svestvarale sebe same kao (snažne) države, nakonšto su se oslobodile poludržavnog i polukolo-nijalnog statusa (u odnosu na SSSR). Nacio-nalizam kao tendencija stvaranja nacionalnedržave, prema tome, nije samo posljednja fazasocijalizma, da parafraziramo Lenjina, niti jenastavak socijalizma drugim sredstvima, da tokažemo na Clausewitzev način. Nacionalizamje, paradoksalno, i proizvod i negacija socijali-zma. Dok je cilj socijalizma rastvaranje državekao instrumenta klasne vladavine, cilj nacio-nalizma je stvaranje i/ili jačanje nacionalnedržave. Pad socijalizma pomaknuo je klatno sjedne ekstremne točke na drugu; ne sasvimprecizno rečeno – s lijeve na desnu. Postsocija-lizam je, također, u mnogo čemu uništio dru-štvo, ne bi li ojačao državu. Uobičajeno je, alipogrešno, naime, tvrditi da je u socijalizmutzv. civilno društvo bilo slabo, a država jaka.34

Možda je tako bilo u državama tzv. državnog soci-jalizma (iako je i tamo država odumirala, prematome ni tamo nije uspjela biti efikasna u ispu-njavanju osnovnih funkcija države, kako ih de-finira liberalna demokracija), ali je u samou-pravnom (jugoslavenskom) socijalizmu dru-štvo bilo sigurno snažnije od države u odumi-ranju. Postojanje radničkih savjeta, tzv. dru-štvenih organizacija, raznih građanskih dru-štava i saveza bio je ipak (koliko god ograničen)iskaz postojanja prilično značajne mreže ko-

Reč no. 62/8, jun 2001.

116

34 Civilno društvo je koncept iz poljske društvene kritike stigao u naše krajeve preko Slovenije.Temeljio se na Hegelovim tekstovima, te na Toennisovoj razlici između Gemeinschaft iGesselschaft. Pukim prenošenjem kritike istočno-evropskog socijalizma u jugoslavenskeprilike, međutim, počinjena je greška koju Skinner (1988) naziva myth of parochialism. Za te-orije o civilnom društvu, vidi Križan (1989).

Page 27: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

jom je bilo isprepleteno društvo u Jugoslaviji.Ali u Jugoslaviji je već sredinom osamdesetihne samo većina novina nego i većina kulturnihinstitucija, medija i izdavača, a posebno akade-mije znanosti, društva književnika i sličnih in-stitucija, bila osvojena, u rukama nekomunistič-kih ili antikomunističkih grupa i pojedinaca.35

Crkve, kao najsnažnije institucije civilnogdruštva, bile su prilično slobodne i samostal-ne. Nogometni klubovi i klubovi navijača, kojipo utjecaju u alternativnoj političkoj sferi do-laze odmah iza crkava, bili su također poluslo-bodni. Čak i ona područja koja u liberalnojdemokraciji pripadaju isključivo, ili barempretežno državi (kao što su obrana, obrazova-nje, porezi, financijske transakcije) bila su uJugoslaviji organizirana na poluuređen način,često neformalan, bez prisustva države. Idejaporeza, temeljna za postojanje liberalno-de-mokratske države, jedva da je postojala. Obra-na je bila u rukama raznih komiteta za općena-rodnu obranu i društvenu samozaštitu, čestoizuzeta iz sfere profesionalne administracije ivojnog aparata. Partijski funkcioneri, a ne dr-žava, imali su (institucionalno i stvarno) glav-nu riječ u tim komitetima, koji bi u slučaju iz-vanrednih okolnosti preuzeli sve operativnefunkcije vlasti. Partija je bila stvarno središtepolitičke moći, a ona sama je postajala debatniklub, ne država u bilo kojem liberalno-demo-kratskom značenju koncepta. Za razliku od to-ga, država je sve više slabila. Sve je to dovelo dosituacije u kojoj su građanski protesti (kad su se

pojavili) bili vođeni zahtjevom za više reda,manje anarhije, više jednakosti i više države. Tiprotesti nisu bili za smanjivanje nego za pove-ćavanje prisutnosti države – za limitiranjeonoga što su mnogi vidjeli kao anarhiju. To subili zahtjevi za uspostavom države, nasuprotdruštvu.

Ništa takvo nije se dogodilo u ze-mljama državnog socijalizma, niti ranije niti1989. Protesti su u tim zemljama bili kombi-nacija zahtjeva za više vlastite države (tj. manjeutjecaja strane države, i antidržavne ideologi-je), i više društva (tj. za legalizaciju sindikata kaošto je bila poljska Solidarnost, ili novina i časo-pisa opozicije). Ali zahtjev za manje strane drža-ve bio bi – da se pojavio – također bespredme-tan i paradoksalan: Jugoslavija nije bila podkontrolom nijedne strane zemlje, a posebnone SSSR-a, nasuprot kome je gradila svoj pro-jekt alternativnog socijalizma. Istodobno, zarazliku od Čehoslovačke ili Poljske, gdje sumnogi vlast identificirali sa čvrstom rukom istranim utjecajem, u Jugoslaviji je većina gra-đana držala da se zemlja nalazi pred raspadom,u opasnosti od anarhije. Smjer protesta protivrežima u npr. Čehoslovačkoj i Srbiji, bio jepotpuno drukčiji, pa su Havel i Milošević po-stali antipodi u svemu. Dok je jedan vodio li-beralno-demokratsku revoluciju protiv države,drugi je vodio antibirokratsku revoluciju pro-tiv antidržavne ideologije i anarhije, za uspo-stavu države. Dok je jedan bio fasciniran Zapa-dom kao antipodom Istoka, drugi je nastojao

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

117

35 Ivan Stambolić navodi naslove kazališnih predstava u Beogradu u trenutku kad je Slobo-dan Milošević došao na vlast, 1987, da bi ilustrirao kako su gotovo stajale u opozici-ji tadašnjoj vlasti, promovirajući teme koje ona nije htjela i pristupe koje nije podržavala.Vidi Stambolić (1995).

Page 28: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

održati ekvidistancu prema jednima i drugi-ma, čak i onda kad je postalo očigledno da iz-bora više nema i da se ne može očuvati ekvidi-stanca između nečega čega ima i nečega čeganema.

U još jednom su se, ključnom,smislu događaji u Jugoslaviji razlikovali od onihu drugim istočno-evropskim zemljama. Budu-ći da su druge zemlje bile pod utjecajem SSSR-a, zahtjev za uspostavom države je bio zahtjev zauspostavom domaće države, tj. oslobođenjem odstrane vlasti. Sovjetski je Savez bio idealan krivacza sve. Pad komunizma mogao se stoga vezati zajačanje nacionalizma u domaćoj naciji, i prematome nije morao dovesti do raspada te nacije injene države. Antisocijalistička retorika, kao iantisovjetski stav, stvorili su odličan kontekst zaobranu suvereniteta domaće države i jačanjepoljskog, čehoslovačkog, bugarskog (...) iden-titeta. Na antisovjetskoj i antisocijalističkojplatformi mogla se utemeljiti demokratska Bu-garska, i obnoviti demokratska Poljska. Situa-cija je u Jugoslaviji bila drukčija po oba bitnakriterija. Kako su sami gospodarili svojom ze-mljom, Jugoslaveni nisu mogli kriviti nikogdrugog ni za socijalizam ni za antidržavlje, ne-go sebe same. Nije se moglo kriviti SSSR, pauspostaviti jugoslavenski nacionalizam na anti-sovjetizmu; jer je antisovjetizam već bio sastav-ni dio samoupravnog socijalizma. U nedostat-ku neprijatelja (ili barem prijetnje) sa strane

(funkciju kojeg je SSSR odigrao u slučaju osta-lih država Istoka), Jugoslavija je morala – ako ježeljela – naći unutrašnje izvore svojeg jedin-stva. A to je bilo mnogo teže, gotovo nemoguće;posebno u okolnostima u kojima su i krivci mo-rali biti pronađeni unutar zemlje, a ne izvannje. Ljubljana, Zagreb, i Priština, a u manjojmjeri i Skoplje i Sarajevo, našli su tog krivca uBeogradu, ili kao glavnom gradu i simbolu Sr-bije ili Jugoslavije. Beograd, međutim, nijeimao koga kriviti (osim “Kardeljevu" Ljublja-nu), a nije mogao (i nije htio) prihvatiti krivi-cu koju su mu nametali drugi. Nedostatakvanjskog neprijatelja i patrona u novim okol-nostima, bila je, dakle, nepovoljna okolnost zadaljnji opstanak Jugoslavije.36 Budući da je ci-jeli identitet Jugoslavije (nakon 1974) defini-ran oko centralne ideje, a ne etničke srodnosti,odbacivanje socijalizma je ispraznilo ideju Ju-goslavije od bilo kakvog sadržaja. Tako je od-jednom postalo nemoguće očuvati Jugoslaviju(antidržavnu, antisovjetsku) a istodobno odba-citi ideološki narativ na kome se ona temeljila.Ako se željelo uspostaviti novo jedinstvo, treba-lo je ponuditi novi narativ, novi raison d'etre kojibi objasnio opstanak Jugoslavije. Da bi se to,pak, učinilo, trebalo je najprije definiratiključne pojmove: Jugoslavija, narod i država.Učiniti to, međutim, značilo je ponovno po-staviti nacionalno pitanje kao centralno pita-nje. No, postavljanje nacionalnog pitanja bilo

Reč no. 62/8, jun 2001.

118

36 O tome kako je nedostatak neprijatelja na granicama nepovoljno utjecao na prilike u Ma-kedoniji u 2001, vidi moj tekst u Transitions Online, 14. april 2001. Stabilnost Make-donije, baš kao i nekadašnje Jugoslavije, bila je mnogo veća u doba dok su postojali nepri-jatelji na granicama. Pad Miloševića i promjene u Albaniji, Grčkoj i Bugarskoj značile sukraj hladnog rata na makedonskim granicama. To je potom destabiliziralo unutrašnje prili-ke u zemlji.

Page 29: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

je posljedica raspada ideološkog konsenzusa nakome se temeljilo jugoslavensko jedinstvo, a neuzrok.

Da zaključimo ovaj dug i složenosvrt na argument koji vidi nacionalizam kaoglavni uzrok raspada Jugoslavije: nacionalizamnije razbio ni socijalizam ni Jugoslaviju, nego sepojavio kao alternativa socijalizmu u trenutkukad se on rastvorio iznutra. Jednom kad se na-cionalno pitanje pojavilo, ono je spriječilo nor-malnu politiku, postavljajući pretpolitičko, tj.državno pitanje ispred svega. Ali da je naciona-lizam dobio šansu, za to nije zaslužna snaga sa-mog nacionalizma, nego prije svega slabost so-cijalizma. Socijalizam je rastvoren iznutra, svo-jom vlastitom samorazarajućom ideologijom,koja je slijedila ideale o odumiranju države. Onje počinio samoubojstvo, povlačeći za sobom iJugoslaviju, koju je prethodno sveo na ideološkiprojekt. Jugoslavija je bila (anti-)država, koja jeodumrla.

4. Kulturalni argumentKulturalne i intelektualne elite imale su ako nenajznačajniju onda svakako vrlo značajnu ulo-gu i u stvaranju i u rastvaranju jugoslavenskedržave. Kulturalni argument tvrdi da je nea-traktivnost jugoslavenske ideje (kako su je u 19.stoljeću formulirale kulturalne elite) bio glavnirazlog raspada Jugoslavije. Jugoslavenska jeideja, tvrde zagovornici tog koncepta, bila usvom temelju nacionalistički projekt, koji jepolazio od pretpostavke da su Južni Slaveni

(Jugoslaveni) isti narod, te bi stoga bilo poželj-no i logično da žive u jednoj državi. Ta se ide-ja oslanjala na panslavističke i druge rasne teo-rije, ističući važnost zajedničkog porijekla zastvaranje političkih jedinica kao što su države.Jugoslavenstvo, koje je započelo kao nacionali-stička ideja o stvaranju nacionalne države,37

pretvorilo se kasnije u ideju multi-kulturali-zma, tj. antinacionalističku ideju suradnje slič-nih (ali ipak odvojenih) naroda – najprije Sr-ba, Hrvata i Slovenaca, a potom (nakon 1945)i Crnogoraca, Makedonaca (te od 60-ih) Mu-slimana (tj. Bošnjaka). Jednom kad je napušte-na ideja o stvaranju jedne, jugoslavenske naci-je, tvrde zagovornici ovog pristupa, zajedničkaje država postala trajno upitna. Kulturalne iintelektualne elite, koje su stvorile i promovi-rale jugoslavensku ideju, i iste te elite koje sukasnije razvijale druge ideje i negirale postoja-nje kulturalne srodnosti, najvažniji su faktortog procesa.

U mnogočemu, kulturalni se ar-gument poklapa s nacionalističkim argumen-tom. Nacija nije samo politička, nego je (po-sebno na način na koji je bila definirana u so-cijalizmu) i kulturalna zajednica, stvorena naj-češće na temeljima zajedničkog jezika i/ilireligije. Međutim, zagovornici kulturalnog ar-gumenta vežu nastanak i nestanak nacije gotovopotpuno za kulturalnu sferu, za ideje i njihovurealizaciju. Nacija će tako biti prije svega njenidentitet, ono po čemu ona postoji kao unutar-nje jedinstvo među svojim članovima i po čemu

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

119

37 Danas mnogi zaboravljaju da je jugoslavenska ideja bila u svojoj biti nacionalistička. Onaje svoju atraktivnost dugovala (i) svom nacionalizmu, a popularnost joj je padala kad jeprestala biti nacionalistički projekt.

Page 30: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

se razlikuje od drugih, prije svega susjednih isličnih nacija. Nacija je interpretacija, ona jenarativ kojeg dijele članovi zajednice. Zajedni-ca (community) je prije svega komunikativnojedinstvo unutar sebe same (communicativeunity). Ona je potpuno fleksibilna i u velikojmjeri proizvedena u procesu koji započinjeidejom (zamišljanjem),38 koja se kasnije pre-tvara u nacrt, pa i u konkretan institucijski, po-litički, i kulturalni oblik (ustav). Kulturalniargument, prilično raširen u postmodernistič-kim interpretacijama političkih događaja, na-glašava važnost intelektualne elite (veoma laba-vo definirane) za opstanak ili nestanak nacije.Jugoslaveni su bili Jugoslaveni samo onda i doksu dijelili narativ o jugoslavenstvu, jugoslaven-sku ideju. Onda kad su prestali sebe vidjeti kaodio tog narativa, kad su prestali u njega vjerova-ti, kad im je on prestao biti uvjerljiv, ju-goslavenska je nacija nestala. Nacije nastaju inestaju – one nisu jednom zauvijek fiksiranegrupe, određene nekim čvrstim kriterijima,poput genetske strukture svojih članova (krv-nog srodstva), teritorije koju zaposjedaju, ka-rakternim osobinama koje su određene prijesvega klimatskim razlozima ili nečim petim.Kulturalne definicije nacije, razumljivo, opo-niraju većini glavnih socioloških teorija, kojepokušavaju pronaći sveobuhvatnu kombinacijufaktora kojima bi se mogle objasniti, klasifici-

rati i definirati nacije. Nacije nisu tu oduvijek,niti ima ikakva jamstva da će opstati zauvijek.One su stvar srca i uma, ne biologije, geografi-je i meteorologije. One su subjektivna, neobjektivna, pojava. U okolnostima slobode,svatko od nas može odabrati kojoj će naciji pri-padati, kao što može odabrati da ne pripada nijednoj. Jugoslavenska je nacija, kao i primjeri-ce istočno-njemačka, sovjetska ili čehoslovačka,nestala jer ideja jugoslavenstva više nije grijalasrca ljudi koji su bili Jugoslaveni.39

Kulturalni argument nudi iznim-no mnogo korisnih ideja. Ovaj autor se takođerslaže da je nacija prije svega ideja, narativ, in-terpretacija. Ako je ijedna evropska zemlja čestoi radikalno mijenjala ideju koja joj je bila u te-melju, onda je to bila Jugoslavija. Ona je nasta-la na ideji etničke istosti (ili vrlo bliske slično-sti) između raznih komponenata koje su se uje-dinjavale u novu, jugoslavensku naciju, da bipotom potpuno odbacila koncept narodnog jedin-stva i utemeljila se na ideologiji socijalističkogsamoupravljanja. No, i ta je ideologija (iakopotpuno antidržavna, i stoga paradoksalna kaotemeljna ideologija države) bila dovoljna daujedini sastavne dijelove – sve dok je bila uvjer-ljiva. Jednom kad se u nju prestalo vjerovati(prije svega u okviru elite, a potom i šire od to-ga – među populacijom koja je postajala rele-vantan akter, u procesu tzv. demokratizacije)

Reč no. 62/8, jun 2001.

120

38 Za ideju o naciji kao zamišljenoj zajednici, vidi Andreson (1983), a za njenu primjenu nabalkanskim slučajevima, Todorova (1997).

39 Mnoge se nacije danas nalaze pred izazovom separatizma. Ozbiljne se promjene, primje-rice, mogu uočiti u razumijevanju pojma britanska nacija, i u njenom odnosu prema engleskoj(dominantnoj) i prema škotskoj naciji. Za te promjene, vidi Langlands (1999). U jugosla-venskom slučaju, vidi odličan tekst Aleksandra Pavkovića o srpskom identitetu između srp-stva i jugoslavenstva (Pavković, 1998).

Page 31: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

nestalo je jugoslavenske države i s njom jugosla-venske nacije.40

Dobar je primjer primjene kultu-ralnih teorija na jugoslavenski slučaj knjigaAndrewa Wachtela: Making and Breaking a Nation(1998). Wachtelova analiza vrlo dobro pokazujeznačaj intelektualnih krugova za stvaranje Jugo-slavije. On detaljno analizira pokušaje jugosla-venskih nacionalista, kao što su Ivan Meštrović,Ivo Andrić i drugi, da promoviraju jugoslaven-sko jedinstvo, spajajući elemente različitih kul-tura i tradicija u jedno. Wachtel zaključuje da seJugoslavija nije raspala ni zbog ekonomskih nizbog institucionalnih razloga, nego zato što jeuništen koncept jugoslavenstva, tj. jugoslaven-skog naroda. Da je taj koncept očuvan, Jugosla-vija bi se obnovila na nekim drugim temeljima,onako kako se uspjela obnoviti nakon drugogsvjetskog rata. Wachtelova analiza se fokusira naintelektualne elite i njihov udio i u stvaranju i urastvaranju Jugoslavije.41

Međutim, ipak ostaje pitanje: jesuli doista kulturalne elite stvorile i jesu li rastvo-rile Jugoslaviju? Jesu li one u bilo kojem od tadva procesa imale najznačajniju ulogu? Ili suipak političke elite bile značajnije? Ovaj se tekstzalaže za balansiran odgovor na to pitanje. Isti-na je da je i jugoslavenska ideja i ideja separat-nih nacionalizama nastala najprije u okviru in-telektualnih elita, da bi potom bila preuzeta upolitički diskurs. Pa ipak, kulturalne su elite ujugoslavenskim zemljama često samo izražavaleono što su političke elite mislile, ali se nisu usu-dile javno izreći. One su samo djelomično bileopozicija režimu, kao što su bile i djelomičnoslobodne. Istina je, bile su često opozicija poli-tičkoj eliti u drugoj republici ili na federativnojrazini – ali su se rijetko kada usuđivale sukobitise direktno s elitom unutar vlastite republi-ke/nacije. Njihova se relativna sloboda izražava-nja mogla zahvaliti polupodršci koju su imale zatakvu ulogu kod svojih političkih elita. Disiden-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

121

40 Nedostatak jedinstvenog narativa, ideje koja bi bila prihvaćena od strane relevantnih aktera,danas predstavlja opasnost za opstanak SR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.Problem opstanka sadašnje Jugoslavije je, prije svega, u nevoljnosti njene političke i intelek-tualne elite da promovira ideju o jugoslavenskom narodu. Sadašnja Jugoslavija i dalje inzi-stira na socijalističkom narativu o štetnosti unitarizma, te i dalje sumnjičavo gleda na isticanjejugoslavenstva. (To se samo povećalo nakon pada Miloševića, koga su porazile snage koje sumnogo više zainteresirane za srpsku državu od njega. Ilustracija te promjene može se naći uprvom govoru Vojislava Koštunice nakon pada Miloševića – taj je govor započeo rečenicom:“Dobro veče, Srbijo!" Jugoslavija nije ni spomenuta.) Isto se to odnosi i na bosanski i make-donski narod u njihovim državama. To više ne predstavlja problem za Sloveniju, i – po svojprilici – za Hrvatsku, koje su na pragu stabilnog razdoblja u kojem će se formirati slovenskii hrvatski narod, ne samo (ni primarno) kao kulturalna nego (i) kao politička kategorija.

41 Kulturalnim elitama bavi se i doktorska dizertacija Jasne Dragović Soso (uskoro u tisku uLondonu), knjiga Vesne Goldsworthy Inventing Ruritania, te (iako na drugi način) knjiga Eri-ca Gordya The Culture of Power in Serbia. Gordyeva knjiga naglašava vezu između političke i kul-turalne elite, te na neki način kontrira Wachtelovom pristupu, koji tretira kulturalnu eli-tu gotovo kao samostalni i centralni faktor.

Page 32: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

ti su bili tolerirani, a ponekad i zaštićeni zbogosobnih poznanstava s političkim liderima, ge-neracijske pripadnosti, ili svog statusa nekada-šnjih članova političke elite. U tom se smislu,kao što tvrdi Mihajlov (1998), samo uvjetnomože govoriti o disidentstvu u Jugoslaviji.

Drugi je problem kojeg se možepostaviti pred kulturalne teorije u njihovoj is-ključivosti kad se radi o definiranju nacije. Isti-na je da su nacije prije svega grupe koje dijelerazumijevanje i prihvaćaju (sada stvorene ili na-sljeđene) iste narative. No, je li to dovoljno dagrupa postane nacija? Je li nacija doista ne-poli-tički pojam? Može li se ona stvoriti ab ovo, iz ide-je koju dijeli pet-šest, pa i pedeset-šezdeset sa-njara i istomišljenika? Je li jugoslavenska idejadoista proizvod polutrijeznih rasprava u pra-škim pivnicama, nekoliko pjesama o južnosla-venstvu i tuceta skulptura, pa makar one bile iMeštrovićeve? Na drugoj strani – također – je ligrupa književnika okupljenih u Francuskoj 7,ili onih na Trgu Republike (danas Bana Jelači-ća) u Zagrebu mogla poništiti postojanje jugo-slavenske nacije, čak i da su imale (i kad bi ima-le) takvu namjeru? Jesu li akademici SrpskeAkademije Nauka i Umetnosti (SANU) doistaimali takvu moć nad srcima i umovima (mno-gih) Srba (i ponekih drugih) da su ih preusmje-rili od jugoslavenstva prema srpstvu, i to polu-dovršenim dokumentom (tzv. Memorandu-mom) koji je bio objavljen tek kad se Jugoslavijaformalno raspala? Ili prave uzroke neatraktiv-nosti jugoslavenske ideje treba ipak tražiti ne-gdje drugdje?

Ne negirajući, dakle, iznimnuvažnost ideja i njihovih tvoraca u procesu for-muliranja nacionalnog identiteta, ovaj autor

ipak drži da se puni odgovor na pitanje o ras-padu država ne može tražiti samo među ideja-ma, niti samo kod njihovih tvoraca. Ideje suproizvod konteksta u kome nastaju. One kore-spondiraju sa situacijom koju su njihovi tvorcizatekli. Ta situacija ne mora biti stvorena ne-kom namjerom. Ljudi često ne znaju zašto či-ne to što čine, i u velikom broju slučajeva nemogu definirati svoju namjeru. Ako i mogu,namjere su rijetko istovetne s ishodom akcija,jer rijetko kad akter ima punu kontrolu nadakcijom i okolnostima u kojima se namjeraprovodi. Suvremeni je svijet suviše složen da binjime vladali diktatori. Ni najmoćniji međunjima ne mogu uvijek kontrolirati ishod svojihakcija, posebno ne u politici, koja je sama posebi interakcija subjektivnih djelovanja. Dikta-tori su stoga često potpuno zapanjeni ishodomakcija, jer ne mogu razumjeti da njihove na-mjere nisu dovoljne da bi stvorile željeniishod. Razočarani ishodom, oni ili tvrde danemaju apsolutno ništa s njim (jer ga nisuhtjeli, oni su htjeli nešto drugo) ili krive drugeza uništenje svojih dobrih namjera. Kolikosmo puta čuli da je ideja dobra, ali realizacija ne valja,da je zakon dobar, ali se ne provodi? Ili: da je narodnezahvalan jer ne razumije namjere koje su oniimali; ili da oni nemaju ništa s ratom, jer suhtjeli nešto drugo. Oni u to iskreno vjeruju, iiz tog vjerovanja proizlazi njihovo djelova-nje/nedjelovanje/čuđenje. Kao što mnogi vje-ruju da je raspad Jugoslavije doista rezultat is-hoda neke mračne zavjere, zamišljene ukuhinjama ovog ili onog političkog restorana.Da je bilo dovoljno da osoba X (poput nekogsvemoćnog svjetskog diktatora) poželi da nekazemlja nestane, pa da se to odmah i dogodi.

Reč no. 62/8, jun 2001.

122

Page 33: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Ideje su moćne, ali u suvremenomje svijetu njihova moć ograničena. One su samodio priče, ne cijela priča: važan i nužan dio, alinedovoljan. Da bi se objasnila cijela priča, po-trebno je biti daleko suptilniji – poći od subjek-tivnog, od ideja, ali nikada ne zanemariti kon-tekst u kome nastaju, niti interakciju s drugimidejama i njihovim akterima. Samo će tako bitimoguće pribiližiti se relevantnom odgovoru napitanje kojim se ovdje bavimo. Više će o tomebiti rečeno pri kraju ovog teksta.

Prije nego što pređemo na slijede-ću grupu argumenata, moramo se zadržati nadvije specifične podgrupe kulturalnog argu-menta, koje su stekle priličnu popularnost iunutar bivše Jugoslavije i izvan nje. Prva se od-nosi na tezu o sukobu civilizacija, koju je promovi-rao Samuel Huntington, a u jugoslavenskimprilikama joj je glavni zagovornik bio FranjoTuđman. Druga se oslanja na zaključak JohnaStuarta Milla iz njegovih Razmatranja o predstavnič-koj vladavini (Considerations on RepresentativeGovernment, 1865). Mill tvrdi, naime, da jepredstavnička vladavina moguća samo onda kadpostoji osjećaj narodnosti, koji je prima facie razlog dase članovi iste narodnosti ujedine u okviru istevladavine, i da se razlikuju od onih koji su izvannjihove države. Kulturalne razlike (u prvom re-du religijske i lingvističke) predstavljaju ozbi-ljan problem za stvaranje tog zajedničkog osjeća-ja. Ako su one tako značajne kao što je bio slučaju Jugoslaviji, i tako višeslojne da uključuju nesamo lingvističke i religijske, nego i ekonomske,kulturalne i historijske razlike, onda se osjećajpripadnosti istom narodu ne može uspostaviti.Kao posljedica, ne može se stvoriti jugoslaven-ski narod, nego se održavaju posebni narodi ko-

ji se potom bore ne samo za svoj opstanak (predjugoslavenstvom) nego i međusobno – za terito-rije i utjecaj. U jugoslavenskom slučaju, onda,slijedi da je fragmentacija bila izraz njene mul-tikulturalnosti i multinacionalnosti. Ona je naneki način bila neizbježna i prirodna, kao što jegotovo neizbježno da sve višenacionalne zemljemanje-više slijede sudbinu Jugoslavije. Iako senjihovi narodi ne moraju mrziti, pa čak i ako jenacionalizam među njima slab i potpuno nena-silan, dakle, višenacionalne su države po definici-ji nestabilne i – u krajnjoj liniji – nemoguće.

Nema u ovom tekstu prostora da sebavimo kritikom takvog interpretiranja Milla,koji je imao nešto drukčije razumijevanje poj-mova kao što su nacija, kultura, patriotizam, predstav-nička vladavina od njegovih današnjih tumača.Ostaje, međutim, činjenica da se ideja o tomeda su višenacionalne države u principu nemo-guće, danas proširila, dijelom i kao posljedicatragičnog rata koji je slijedio raspad Jugoslavije.Državne su ideologije, naravno, imale mnogorazumijevanja za takav narativ, budući da su su-vremene države i dalje u prvom redu nacionalnedržave, što Jugoslavija nije bila. Multikultural-nost je, istina je, dopuštena i poticana, ali naprivatnoj, nepolitičkoj, razini. Na političkojrazini, suvremene nacionalne države dopuštajudaleko manje multikulturalnosti i razlika negošto ih je dopuštala socijalistička Jugoslavija. Ne-ma boljeg primjera za to, nego kad se uspoređu-je status manjina (odnosno – da budemo preci-zniji – etničkih grupa, jer u socijalističkoj Jugo-slaviji nitko nije bio manjina, kao što nitko nijebio većina) u bivšoj Jugoslaviji i zemljama razvi-jene liberalne demokracije. Po kojim god sekriterijima prava manjina uspoređivala, socija-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

123

Page 34: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

listička bi Jugoslavija bila iznad, ne ispod, ono-ga što su manjinama (kao takvim, dakle ne čla-novima manjinskih grupa kao građanima!) po-nudile zapadno-evropske zemlje i SjedinjeneAmeričke Države. Uvođenje zapadnih standardatretiranja manjina, prema tome, znači oduzi-manje nekih prava i statusa koji su bili jamčeniza vrijeme socijalizma, a ne proširenje tih pra-va. Nije čudno, stoga, da Albanci na Kosovu,baš kao ranije i Srbi u Bosni i Hrvatskoj odba-cuju razne zapadnoevropske prijedloge, sma-trajući da time gube mnogo, a ne dobivaju ni-šta; ništa osim liberalne demokracije, za koju –kao što je već objašnjeno ranije u ovom tekstu –nikad nisu mnogo marili.

U svojoj se najnovijoj verziji argu-ment o teškoćama opstanka višenacionalnih za-jednica pojavio u Huntingtonovoj knjizi Sukobicivilizacija (Clashes of Civilisations, 1996), a jošviše kod onih tumača njegove knjige koji su sna-žno utjecali na političke prilike u Jugoslaviji(poput Franje Tuđmana).42 Iako se Hunting-tonova knjiga fokusira na prilike u međunarod-noj politici nakon kraja Hladnog rata, ona je, uTuđmanovoj interpretaciji, postala gotovoopravdanjem teze o nemogućnosti opstanka nesamo Jugoslavije, nego i Bosne i Hercegovinekao podjednako složene multietničke zemlje.Tuđman je koristio Huntingtonov argument(posebno dio o sukobu kršćanstva i islama) nesamo da legitimira svoj separatizam, nego i daopravda konflikte između Hrvata (katolika) iBošnjaka (muslimana) u Bosni i Hercegovini.

Pritom je potpuno ignorirao Huntingtonovuzabrinutost zbog mogućnosti da posthladnora-tovski svjetski poredak bude obilježen povrat-kom na polureligijske ratove, u kojima će fana-tizam ponovno imati važno mjesto.

Huntingtonov argument, a još vi-še njegovo korištenje u domaćoj debati, među-tim, imaju ozbiljne nedostatke. Prije svega,upravo se na primjeru Jugoslavije pokazalo dasavez između kršćanskog Zapada i islama nijenemoguć. Podrška Zapada Bošnjacima i Al-bancima (dakle, muslimanima) ne uklapa se ushemu o religijski-kulturalno determiniranojpolitici. Nedostatak podrške Srbiji ne samo odGrčke (članice NATO saveza, dakle, zemlje na-padača na Jugoslaviju u bombardiranju 1999)nego i Rusije, Rumunjske, pa čak i Bugarske(ne samo pravoslavne, nego i južnoslavenskezemlje) ilustriraju isti zaključak. Suviše čvrstovjerovanje u tradicionalna, religijsko-kultu-ralna savezništva između Rusije (čak i Grčke) iSrbije stajala su Miloševićevu Srbiju veomamnogo. Isto je i s Tuđmanovom Hrvatskom,koja nije dočekala da svijet prihvati argument onjenoj civilizacijskoj ulozi predziđa kršćanstva, kojiEvropu i sada, kao i uvijek ranije, brani od isla-ma.

No, čak i ako prihvatimo da suvre-meni svijet doista nije podijeljen tradicional-nim religijsko-kulturalnim linijama, ostaje pi-tanje – mogu li višenacionalne države opstati iline. To nas pitanje ponovno vodi k ideologiji injenoj golemoj važnosti u procesu raspada Ju-

Reč no. 62/8, jun 2001.

124

42 Tuđman je o Huntingtonu govorio na nekoliko svojih novinskih konferencija, te u inter-vjuu Vjesniku 13. septembra 1997. Njegove je poglede potom u Feralu (10. novembar 1997)komentirao Muhamed Filipović, tadašnji bosansko-hercegovački ambasador u UK.

Page 35: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

goslavije. Istina je, naime, da su se sve tri socija-lističke federacije na istoku Evrope rastvorilepadom komunističke ideologije: Jugoslavija,Sovjetski Savez i Čehoslovačka. Međutim, drugevišenacionalne (više-jezične i više-religijske)zemlje nisu slijedile taj model. Kanada i Belgi-ja su, primjerice, ostale ujedinjene, iako su raz-like u identitetu između frankofona i anglofonau Kanadi veće nego one između Čeha i Slovakau bivšoj Čehoslovačkoj. Švicarska je takođerostala ujedinjena. Uostalom, i Velika je Brita-nija, u kojoj razlike između Engleza i Škota (dane govorimo o onima između katolika i prote-stanata u Sjevernoj Irskoj) nisu zanemarive, ta-kođer opstala, iako je njena budućnost postalaneizvjesna nakon što je najprije izgubila impe-riju, a nakon kraja Hladnog rata i značajan dionekadašnje vojno-političke važnosti. Zašto su sesamo socijalističke federacije raspale, dok suone utemeljene na idejama liberalne demokra-cije opstale?

Naravno da je ideologija odumiranjadržave, tako centralna za marksističko razumije-vanje države, iznimno relevantna kad se raspra-vlja o ovom pitanju. Liberalno-demokratskedržave nisu nikad dopuštale da se nekažnjenodignu pobune protiv njih, niti da se organiziragrađanski rat unutar njih. Britanska je reakcijana separatizam u Sjevernoj Irskoj tipičan pri-mjer liberalne (minimalne) države, koja se nijesuzdržavala da zavede ratno stanje i upotrijebitenkove ne bi li građanski rat zaustavila prijenego što je počeo. Nasuprot tome, u državi uodumiranju, socijalističkoj Jugoslaviji, Jugosla-venska se Narodna Armija pretvorila u filmskog

snimatelja ilegalnog uvoza oružja na granici (sMađarskom) koju je bila dužna štititi upravo odtakve vrste ilegalne aktivnosti. Samoupravni jekoncept, kome je u središtu bila ideja decentra-lizacije i podruštvljavanja (i) obrane, glavni raz-log neefikasnosti jugoslavenske armije i policijeu sprečavanju građanskog rata. Kao što s pra-vom ističe Veljko Kadijević (1993), JNA je osta-la vojska bez države, ali je isto tako i sama bilanesposobna riješiti se ideologije koja ju je uči-nila svojim zarobljenikom.

Naravno, nije samo nedostatakefikasne vojske i policije razlog za to što su istoč-no-evropske višenacionalne federacije nestale,a liberalno-demokratske opstale. Vojska i poli-cija su propustile zaustaviti raspad i građanskirat kad se on pojavio kao realna opasnost, alirazlozi zbog kojih se takva opasnost uopće poja-vila su dublji. Država u odumiranju je propu-stila uspostaviti jedinstveni obrazovni sistem,osnovati jugoslavensku televiziju (sjetimo se sa-mo problema koje je imao JUTEL kad je počeoemitirati – prekasno), potaći studente da studi-raju u drugim republikama Jugoslavije,43 po-moći ljudima da se zaposle tamo gdje ima poslaumjesto da primaju socijalnu pomoć tamo gdjega nema; ponuditi stipendije onima koji bihtjeli učiti slovenski, makedonski i albanski je-zik; narediti oficirima da moraju tečno govori-ti bar tri osnovna jezika jugoslavenskih naroda,ako ne već i albanski; itd. Sve se to radi(lo) uBelgiji, Kanadi i Švicarskoj, zemljama koje senisu bojale jedinstva, niti su ga proglašavale uni-tarizmom. Razlog zbog kojeg su te države opstale,a Jugoslavija nije, dakle, nije bio u tome što je u

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

125

43 Više o tome u Katunarić (1988) i Pantić (1987).

Page 36: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

principu nemoguće da višenacionalne državeopstanu, nego u tome što je socijalistički kon-cept bio antidržavni, i što je proglasio unitarizamglavnom opasnošću.

Separatistički nacionalisti, poputTuđmana,44 osjećali su da je demokratska Ju-goslavija smrtna opasnost za hrvatski nacionali-zam. Demokratska bi Jugoslavija stvorila jugo-slavensku političku naciju i ne bi dopustila po-stojanje više političkih nacija na istom prostorugdje ona postoji. Hrvatska nacija bila bi kultu-ralna kategorija, koja bi opstala kao lingvistička,religijska, možda i ekonomska zajednica, ali biizgubila status koji je imala u socijalističkoj Ju-goslaviji. Ne samo hrvatska nego sve jugoslaven-ske nacije (uključujući srpsku) postale bi u de-mokratskoj Jugoslaviji ono što jesu – manjinastanovništva. Nacionalizam bi bio dopušten, alibi nasilje bilo zaustavljeno. Nacionalistima bibilo ponuđeno da se demokratskim sredstvimabore za otcjepljenje (kao što to mogu separati-stičke partije u liberalnim demokracijama), alibi svaki pokušaj organiziranja građanskog rata

bio spriječen efikasnom akcijom policije i voj-ske. Zašto bi, međutim, ijedna jugoslavenskanacija (uključujući i Srbe) pristala na to da odkonstitutivnog naroda postane manjina? Zašto bi pri-stale na redukciju svog statusa, ako su osjetile damogu iskoristiti zadnje dane anarhije i postati ve-ćina u svojim novim nacionalnim državama.Njihovo je pitanje bilo logično i glasilo je, daparafraziramo Vladimira Gligorova, zašto bismobili manjina u velikoj državi, kad možemo biti većina u ma-loj? To je pitanje razbilo Jugoslaviju, a potom bi– da nije bilo međunarodne intervencije – raz-bilo i Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedo-niju, te SR Jugoslaviju (posebno Srbiju).

Tuđmanov strah od nastanka ju-goslavenskog naroda rasplamsao se pred mo-gućnošću da Jugoslavija postane članica Evrop-ske zajednice (sada: Evropska unija). Po svojojsloženoj strukturi, Evropska je unija (bila) Jugo-slavija u velikom, multietnička konfederacija drža-va, ali je u ideološkom smislu bila drukčija – li-beralna demokracija. Ta je kombinacija značilada je po obje osnove – i kao nadnacionalna za-

Reč no. 62/8, jun 2001.

126

44 Razlog zbog kojeg u ovoj sekciji teksta spominjemo najčešće Franju Tuđmana nije samo utome što je on najčešće govorio o sukobu civilizacija. Tuđman je bio prvi iskreni separatistič-ki nacionalist koji je došao na vlast u Jugoslaviji. Ni Milošević ni Kučan to nisu bili. Onisu, da se poslužimo slikovitom usporedbom koju je dao David (Lord) Owen o Miloševiću(ali se odnosi i na Kučana) – jahali na tigru nacionalizma u nadi da će ga uspjeti kontro-lirati, jer su se bojali da ih taj tigar inače ne proguta (1995: 128-9). U Miloševićevu je slu-čaju posebno dvojbeno je li on bio ili ne nacionalist. U svojoj je prvoj fazi, Milošević vje-rojatno bio jugoslavenski nacionalist, ali on nikada nije postao srpski nacionalist, kako ga da-nas mnogi nazivaju. Nikada, naime, nije htio da se formira srpska nacionalna država. Nje-gova je vezanost za Jugoslaviju, pa makar i do trenutka kad je Jugoslavija postala samo imei ništa više, bila glavni razlog zbog kojeg je na kraju izgubio popularnost i izbore (2000).Više o tome u mom tekstu u Liberal Debatt (2000). Nasuprot tome, Tuđman je biouvjereni separatistički nacionalist. Iako je glavni sukob u posljednjim godinama Jugosla-vije bio između Slovenije i Srbije, tek s dolaskom Tuđmana na vlast Jugoslavija je postalanemoguća.

Page 37: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

jednica koja sve više poprima osobine države, ikao konsolidirana liberalna demokracija kojaštiti državljane od nasilja, EU bila neprihvatlji-va nasilnom nacionalizmu. Da je Jugoslavijaušla u Evropsku uniju, kakve bi šanse bile Hr-vatskoj i Sloveniji da ikad postanu nezavisne dr-žave? Štoviše, one bi dobile drugi poklopac navlastiti separatistički nacionalizam – ne samo ju-goslavenski (koji su separatistički nacionalistiveć po sebi teško podnosili) nego i evropski. Stom razlikom što bi njihov pokušaj nasilja naddrugima bio spriječen prije nego što bi se poja-vio. Hrvatski i slovenski separatizam bili su reak-cija u posljednji tren, u pet prije ponoći, naproces globalizacije i evropeizacije. Ni hrvatskini slovenski nacionalizam, baš kao ni albanski isrpski, nisu bili proevropski ni u jednom ra-zumnom smislu u kome se taj pojam može kori-stiti. Nepomirljivo je tvrditi da šest priličnosličnih naroda ne može živjeti u Jugoslaviji, ze-mlji potpuno konfederaliziranoj i s 80-godi-šnjim iskustvom zajedničkog života, a istodobnonavodno zagovarati članstvo u Evropskoj uniji, ukojoj 12 (danas 15) potpuno različitih zemaljaformira tijela koja su više obavezujuća za zemlječlanice nego što su bile odluke jugoslavenskogpolitičkog vrha u zadnjim godinama Jugoslavije.

Separatizam nije nužna ni neiz-bježna opcija ostavljena narodima koji žive u vi-šenacionalnim državama, iako ga je lakše pro-movirati u takvim, nego u državama sa značaj-nom homogenošću populacije. Iako se predsta-

vljao kao proeuropski i prodemokratski, sepa-ratizam je malih jugoslavenskih naroda krajem80-ih, kaže Anthony Giddens, bio izraz an-tiglobalizacijskih trendova, protivan suvreme-nim tendencijama u Evropi i modernoj liberal-noj demokraciji.45 One su uspjele samo zatošto je nasuprot njima stajala oslabljena država uodumiranju, kompromitirana kao komunistič-ka i stoga bez izgleda da bude podržana na Zapa-du u bilo kakvoj akciji da ih spriječi. No, da suse sa svojim akcijama tvrdoglavog odbijanja bilokakvog kompromisa, preuzimanja graničnihprijelaza i okruživanja vojnika u kasarnama,uvoženja oružja po mrklom mraku s namjeromda započnu građanski rat, pojavili na Zapadu –ne samo da ne bi uspjeli, nego bi njihovi tvorcidanas bili tek na početku dugotrajnih zatvorskihkazni. Raspad Jugoslavije stoga nije bio izraznužne nemogućnosti postojanja višenacional-nih država, niti sukoba civilizacija unutar jedne ze-mlje: on je bio rezultat uspjeha ideologije an-tidržavlja, te okolnosti u kojima je separatističkinacionalizam iskoristio šansu da se predstavikao ono što nije i da u ključnom trenutku sakri-je svoju antievropsku, antiglobalizacijsku i na-silnu prirodu.

5. Argument međunarodne politikeArgument koji inzistira na važnosti jednog iliviše faktora iz međunarodne politike za stvara-nje i rastvaranje Jugoslavije, u ovom tekstu na-zivamo argumentom međunarodne politike. Znača-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

127

45 “Raspad Jugoslavije je rezultat pobjede antikozmopolitanskih snaga, i prema tome jestpotpuno protivan duhu vremena", rekao je Giddens u intervjuu koji je autor imao s njim.Za Giddensovo razumijevanje odnosa između globalizacije i fundamentalističkog naciona-lizma vidi njegova predavanja na London School of Economics 1999/2000, na web-stra-nici LSE: www.lse.ac.uk.

Page 38: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

jan broj autora tvrdi da je Jugoslavija stvorena(1918) i obnovljena (1945) zahvaljujući prijesvega jednoj ili nekoliko svjetskih sila, te da jeza cijelo vrijeme njena postojanja međunarod-ni faktor imao presudnu ulogu. Jugoslavija seodržavala zahvaljujući ravnoteži postignutoj iz-među dva vojno-politička bloka. Njena (nesvr-stana) politika ekvidistance prema tim blokovi-ma, te geografska pozicija između njih, bila jeako ne glavni a onda sigurno vrlo značajan raz-log za opstanak Jugoslavije kao ujedinjene ze-mlje. Hladni rat, a posebno helsinški dogovoro zamrzavanju granica i garantiranju teritori-jalne cjelovitosti postojećih zemalja (1975) uči-nio je praktički nemogućim i radikalne ideolo-ške promjene (koje bi, recimo, rezultirale pri-bližavanjem Jugoslavije jednom ili drugom sa-vezu) i bilo kakav separatizam (odnosno stvara-nje novih država u Evropi). S obzirom na va-žnost tog trećeg puta za novi jugoslavenski identi-tet, postojanje dva ideološko-vojna bloka nagranicama bio je glavni razlog stabilnosti i op-stanka te zemlje.

Već je iz toga jasno da je krajHladnog rata destabilizirao Jugoslaviju. Prijesvega, zemlja više nije imala vanjske neprijatelje(ideološke, ako ne i vojno-političke) koji bi po-mogli da se unutrašnje razlike marginaliziraju iučine drugorazrednima. Trebalo je, dakle,pronaći unutrašnje izvore stabilnosti i jedin-stva, a to je (bilo) daleko teže. Drugo, Jugoslavi-ja je izgubila važnost koju je imala za vrijemeHladnog rata. To se marginaliziranje Jugoslavi-je događalo postupno (najprije zbog ekonomskevezanosti za Zapad, potom zbog Titove smrti, aonda također zbog razvoja nuklearnog i daleko-metnog naoružanja, posebno otkako je Ronald

Reagan postao američki predsjednik, 1982), alije kulminiralo padom socijalizma u (nekada-šnjoj) Istočnoj Evropi. Dok je ranije Jugoslavijabila idealan partner Zapada u pokušaju razbija-nja monolitnosti socijalističkog bloka, sad je ci-jela Istočna Evropa postala liberalno-demo-kratska. Promjene su se u Istočnoj Evropi, tako-đer, dogodile iznenada i bile su radikalnije odonih koje su se događale u Jugoslaviji. Zašto biZapad preferirao zemlju koja je zagovarala spo-ru i postupnu transformaciju, uz zadržavanjemnogih elemenata socijalizma, kad su Poljska,Češka ili Baltičke zemlje zagovarale radikalnutransformaciju u puni, liberalni kapitalizam?Također, geografska je važnost Jugoslavije sma-njena s globalne na regionalnu (evropsku). Po-zornost Zapada selila se na tek liberalizirane ze-mlje nekadašnje Istočne Evrope, i na izvane-vropska područja (posebno u doba rata s Ira-kom). Nova je Rusija imala sve manje interesa isnage za ekspanziju na Jadran, a niti je moglaniti željela inspirirati revolucije u zemljama kaošto su, recimo, Italija i Francuska. Jugoslavijaje, stoga, izgledala kao najmanji problem i naj-manje značajan problem. Ignoriranje jugosla-venskog problema se kasnije, doista, vratilo po-put bumeranga Zapadu. Autori koji zagovarajuovaj pristup, kritiziraju Zapad radi goleme greškeu procjeni, ignoriranja i – kao posljedice – ne-razumijevanja važnosti i uzroka jugoslavenskogproblema. Jugoslavija je, kažu oni, bila žrtvapada Berlinskog zida, i zapadnog nerazumijeva-nja problema. Ta se neadekvatnost vidi, navodeWoodward (1995) i Zimmermann (1996/9), unevoljkosti Zapada da podrže ekonomske refor-me Ante Markovića (1988-1991) bilo čime, os-im beskrajnim verbalnim notama i praznim ge-

Reč no. 62/8, jun 2001.

128

Page 39: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

stama. Još i gore, ekonomski pritisak na Jugo-slaviju već od prve polovice osamdesetih učinioje jugoslavensku elitu (ponajprije jugoslavenskevlade, uvijek pragmatičnije od partijskog vrha)neefikasnim u svojim osnovnim funkcijama,prije svega u suprotstavljanju neredima u poje-dinim dijelovima zemlje. Ujedinjen s ekonom-skim pristupom (o kome smo više rekli u prvojsekciji ovog teksta), pristup koji inzistira na me-đunarodnim faktorima tvrdi da je taj vanjskipritisak (od strane MMF-a) samo povećao eko-nomsku krizu, koja je potom proizvela ustavnukrizu, što je na kraju pomoglo separatističkimnacionalistima da potkopaju ono što je – i pozapadnim standardima – mogao biti uspješanprimjer reformi. Kao što tvrdi SusanWoodward, Jugoslavija se nije raspala ni zbogmržnje među njenim narodima, ni zbog slomaneke političke diktature, nego zato što je došlodo raspada međunarodnog poretka koji je sna-žno utjecao na jedinstvo te zemlje.

Ključno za taj raspad bila je promjena iz-vana, u stranom ekonomskom i strategij-skom okruženju o kome je ovisila stabil-nost te zemlje. Suprotno mitu koji seformirao nakon pada Jugoslavije, puko-tine u sistemu nisu bile granice među ci-vilizacijama koje su se zajednički nastani-le na Balkanu, nego one koje su definira-le unutrašnji poredak te zemlje i njenupolitiku za vrijeme socijalističkog razdo-blja. (Woodward, 1995:22)

Sa sasvim druge strane, ali ipak sličan argu-ment o važnosti međunarodnih faktora, ponu-dili su i neki sudionici političkih događaja u

Jugoslaviji. Primjerice, posljednji jugoslaven-ski ministar obrane, general Kadijević, u svojojanalizi razloga raspada Jugoslavije (1993) tvrdida je kolaps Sovjetskog Saveza učinio Jugoslavi-ju osjetljivom na pritisak sa Zapada, te da je ta-kođer ohrabrio antikomunističke i separati-stičke snage unutar zemlje (posebno u tradici-onalno prozapadnim krajevima) da povećajusvoje zahtjeve. U toj sprezi anti-ocijalističkihsnaga unutar zemlje i Zapada, general Kadije-vić (ali ne samo on) vidi glavni razlog raspada irata koji mu je slijedio. Kadijević vjeruje da jetzv. novi svjetski poredak bio iznimna opasnost zanezavisnost i opstanak Jugoslavije, koja je bilarazbijena, a nije se raspala sama od sebe. Tko ječitao iznimno važne zapise Borisava Jovića(1995) mogao je naći mnogo izvora o tome ka-ko je Kadijevićeva strateška procjena pretvarana upolitički pritisak na (prije svega srpski) politič-ki vrh da poduzme akcije u skladu s njom. Po-tom se, naravno, može razumijeti i zbog čega jevojska s takvim razočaranjem dočekala propastpokušaja vojnog udara u SSSR u augustu 1991.Faktor Gorbačov je upropastio ne samo SSSR, ne-go i cijeli projekt socijalizma, a na kraju i Jugo-slaviju. Ili – barem – Gorbačov i MMF su (za-jednički?) upropastili Jugoslaviju. Također,može se razumijeti i zašto i danas neki očekujuda se stvari izmijene u Rusiji, ili generalno uIstočnoj Evropi. Komunističke snage u dana-šnjoj postsocijalističkoj Evropi, naime, još uvi-jek vjeruju da je 1989. bila godina kontrarevo-lucije. No, kontrarevolucija ne može dugoroč-no uspjeti zato što je povijest u biti linearanproces, u kome nakon kapitalizma uvijek dola-zi socijalizam kao prijelazna faza prema komu-nizmu. Mi ćemo se vratiti, to nije samo parola

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

129

Page 40: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

neokomunista nego i iskreno vjerovanje da jesve ovo što se događa nakon 1989. samo privre-mena i (historijski gledano) kratka faza izmeđusocijalizma i (novog) socijalizma.46 Uvjerenostda će uskoro doći do povratka socijalizma uRusiji, da će se narodi u zemljama koje su seodvojile od Jugoslavije, osvjestiti (jer će prevag-nuti klasno nad nacionalnim), da će se pokaza-ti da su komunisti bili u pravu kad su upozora-vali na opasnosti nacionalizma, bila je i ostalasnažna kod onih koji su vjerovali u ideologijusocijalizma. Povratak socijalizma, rast antiza-padnog raspoloženja u nekadašnjoj IstočnojEvropi, i rast popularnosti jugoslavenskih i so-cijalističkih tendencija, značili bi istodobno ipovećane šanse obnove Jugoslavije. Kao što ne-ki od sudionika u političkim zbivanjima koja suvodila u raspad Jugoslavije okrivljuju stranefaktore (i strane plaćenike, suradnike tih stranihfaktora) za razbijanje federacije, tako i od even-tualnih promjena međunarodnih okolnostiočekuju obnovu Jugoslavije i socijalizma u njoj.

Iako su međunarodni faktori uvi-jek imali značajnu ulogu u jugoslavenskoj poli-tici, ipak se ne smije pretjerivati u naglašavanjunjihove važnosti u posljednjem razdoblju predrastvaranje Jugoslavije. Ni MMF niti faktor Gorba-čov nisu bili od odlučujućeg utjecaja na događa-je u Jugoslaviji. Jugoslavija nije bila članica ni-jednog od dva vojno-politička saveza. Ona je vi-djela perestrojku i glasnost kao neku vrstu pobjedesvog modela samoupravljanja nad državnim so-

cijalizmom, kojemu se suprotstavila 40 godinaranije.47 Jugoslavenski političari nisu bili ninajmanje zabrinuti zbog dolaska Gorbačova navlast u Sovjetskom Savezu, a podržali su detant ikraj otvorenog neprijateljstva u Hladnom ratu,koje su vidjeli kao pobjedu svoje nesvrstane po-litike. Promjene u Istočnoj Evropi, također,nisu viđene kao prijetnja, nego prije svega kaojoš jedno (i definitivno) sovjetsko priznanje dasu Jugoslaveni (tj. Tito) bili u pravu kad su od-lučili krenuti drugim putem. Pad Brežnjevljevedoktrine bio je pozdravljen kao važan preduvjetdodatne sigurnosti Jugoslavije. Posljedica je bi-la – brzo i znatno smanjenje vojnog budžeta, tepočetak kritike JNA u najotvorenijim dijelovi-ma zemlje, prije svega u Sloveniji. Uostalom, netreba zaboraviti da mnogi inspiratori promjenana Istoku (poput onih koji su imali važno mje-sto u poljskoj Solidarnosti) nisu – barem isprva –zagovarali prijelaz na otvoreni kapitalizam, ne-go su još uvijek vidjeli neku mogućnost trećeg pu-ta, kompromisa između dviju mogućnosti.48

Kako Jugoslavija nije pripadala Varšavskompaktu, situacija u Sovjetskom Savezu nije, dakle,direktno utjecala na prilike u njoj na način nakoji je utjecala na zemlje članice. Njen je utjecajbio posredan, i ponajprije se osjetio na krizi ju-goslavenske ideologije – koja nakon prestankablokovske podjele svijeta više nije mogla ostatisamo samoupravna (tj. antisovjetska), niti je uvanjskoj politici bilo dovoljno da ostane nesvr-stana. Nesvrstanost i samoupravljanje, naime,

Reč no. 62/8, jun 2001.

130

46 Za ovakav zaključak treba vidjeti knjigu Mirjane Marković (1996).47 Takav je stav gotovo eksplicitno izrečen u zdravici Slobodana Miloševića Mihailu Gorbačo-

vu, prilikom njegove posjete Beogradu 1988. Vidi, Milošević (1989). 48 O tome je govorio Adam Michnik u svom predavanju na London School of Economics, 1.

decembra 1999.

Page 41: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

imali su smisla samo u svijetu koji je bio blokov-ski podijeljen.

Još je manje uvjerljiva interpreta-cija jugoslavenskog raspada kao posljedice dik-tata MMF-a u prvoj polovici osamdesetih. Ju-goslavenska je politička elita (prije svega njenpartijski dio) uporno odbijao slijediti uputeMMF-a. Partijski je vrh uspješno blokirao četi-ri posljednje vlade (s premijerima Đuranovi-ćem, Planinc, Mikulićem i Markovićem) upra-vo kad su pokušali provesti ozbiljnije ekonom-ske reforme, odnosno zaustaviti decentralizaci-ju ekonomskog sistema, jer je smatrao da vladapreviše slijedi MMF i njegove instrukcije. Pre-mijeri, a ne partijski lideri, bili su primoranipovući se – dvoje je bilo potpuno marginalizi-rano na kraju mandata (Đuranović49 i Pla-ninc), a dvoje prisiljeno na ostavku (Mikulić iMarković). Svi su jugoslavenski premijeri vidje-li MMF kao neku vrstu dobrodošlog saveznika unjihovoj političkoj borbi s partijskim vrhom(odnosno: s ideologijom i dogmatskim proti-

vljenjem promjenama političkog sistema, kakavje bio određen Ustavom iz 1974), a ne kao dik-tatora izvana.50 Prema tome, ni uloga MMF-anije bila presudna u procesu raspada.

Iako svi dokumenti o tome još ni-su dostupni, s prilično se sigurnosti može rećida ni Zapad ni Istok nisu željeli da se Jugoslavi-ja raspadne, a još su manje radili na tome da jerazbiju. Nikome izvana nije odgovarala nesta-bilnost u regiji, niti je itko imao pripremljenscenario za slučaj da se to dogodi.51 Jugoslavijagotovo da nije imala neprijatelja izvan svojihgranica – njeni neprijatelji bili su unutar gra-nica. Nedostatak je vanjskih neprijatelja, me-đutim, bila iznimno nepovoljna okolnost u tre-nutku u kome se morao oblikovati novi jugosla-venski identitet. Stvorena kao obrambeni savezmalih naroda pred svojim velikim susjedima,Jugoslavija je od samog početka bila ovisna o po-stojanju vanjskog neprijatelja. Unutrašnje su se raz-like potiskivale upravo zato što je zemlja bilaokružena BRIGAMA, kako je anegdota sugeri-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

131

49 O pritiscima na svoju vladu i razlozima njena relativnog neuspjeha, Veselin Đuranović jenapisao tekst, objavljen u časopisu Socijalizam, 1985.

50 Milka Planinc je to izravno potvrdila u razgovoru koji sam imao s njom 19. aprila 1998.Ona je tada rekla da je glavni problem bio dogmatizam u SKJ, a da je ona koristila priti-sak MMF-a da razbije otpore ekonomskim reformama. No, na kraju je poražena, baš kaošto je prije nje bio poražen Đuranović, a nakon nje Mikulić i Marković. Milka Planinc dr-ži da je MMF bio dobrodošao saveznik reformskih pokušaja vlade, ali da je problem bio unerealnim rokovima koje je postavljao pred vladu.

51 Više na razini anegdote, ali ipak ilustrativan, jest podatak koji u svojoj knjizi navodi Ri-chard Tomlinson, obavještajac britanskog MI6, koji je 1992. počeo raditi na jugoslaven-skim poslovima. Tomlinson navodi da je u cijelom MI6 bilo zaposleno samo troje ljudi ko-ji su govorili srpsko-hrvatski, od kojih su dvojica radili u Beogradu, dok je treći bio raspo-ređen na poslove vezane za Finsku. (Tomlinson, 2001:131). Slična je bila zbunjenost i ne-adekvatna pripremljenost i ostalih koji su bili involvirani u jugoslavensku krizu, kao štosvjedoče memoari vojnika koji su bili poslani u postjugoslavenske zemlje. U svom predava-nju na Sveučilištu u Stirlingu (21 februara 2001) to je potvrdio i britanski brigadir Jonat-han Bailey.

Page 42: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

rala. Bez briga na granicama, Jugoslavija se mo-rala okrenuti svojim domaćim brigama – kojesu se sad povećavale u nedostatku onih vanjskih.

Iako su promjene u okruženju i uglobalnim političkim odnosima utjecale na zbi-vanja u Jugoslaviji, taj je utjecaj bio indirektan iiskazao se ponajprije kao pritisak na ideološkinarativ koji je ujedinjavao zemlju. Neodgovara-juće je stoga tvrditi da je raspad Jugoslavije re-zultat akcija poduzetih protiv njenog jedinstvaizvan njenih granica. Istina je da su, kad su seuključile u jugoslavensku krizu, strane sile po-kazale golemu neinformiranost i neznanje, paje njihova akcija često dolijevala ulje na vatru,umjesto da je gasi.52 Pa ipak, međunarodna jezajednica intervenirala tek kad je Jugoslavijaušla u završnu fazu svog raspada: ne prije pro-glašenja deklaracija o nezavisnosti u Sloveniji iHrvatskoj. A i tada je ta intervencija bila mini-malna, ad hoc i – uglavnom uspješna. Paradoks jeda se međunarodna zajednica pokazala uspje-šnijom u prvoj fazi ratovanja među postjugosla-venskim državama (u Sloveniji i Hrvatskoj) ne-

go u kasnijim (u Bosni i Hercegovini, na pri-mjeru Kosova i sada Makedonije). Njena je in-tervencija tada (u ljeto 1991) pokazala, kako jerekao James Gow (1997) nedostatak volje, nikakoneki unaprijed stvoreni plan koji je samo treba-lo izvesti. Kao što tvrde Perović (1993), Lukic iLynch (1996:113), te Đilas (1993:109), Jugo-slavija je poražena iznutra, a ne izvana.

6. Argument o ulozi ličnostiMnogi autori, podjednako unutar akademskezajednice kao i izvan nje, naglašavaju ulogu po-jedinih ličnosti u procesu raspada Jugoslavije.Dvije su osobe često spominjane u tom kontek-stu: Josip Broz Tito i Slobodan Milošević. Po-vremeno – iako rijeđe – takav se argument ču-je i u vezi s Franjom Tuđmanom i Alijom Izet-begovićem.53

Autori koji naglašavaju važnostTitove ličnosti tvrde da je njegova moć bilaogromna, i da je on bio jedini stvarni tvorac od-luka (decision-maker) i stvarni suveren Jugo-slavije. Suverenitet je bio vezan za osobu, a dr-

Reč no. 62/8, jun 2001.

132

52 Danas je uobičajeno kritizirati međunarodnu zajednicu za njenu politiku prema Jugosla-viji. Iako ovaj autor vjeruje da ima dovoljno dokaza da su one ignorirale važne činjenice ipokazale zavidno neznanje, ipak se mora biti fer prema međunarodnim snagama uključe-nim u jugoslavenski problem. One su ipak uspjele u mnogočemu. Primjerice, njihovo jeposredovanje doista pomoglo zaustavljanju rata u Sloveniji (august 1991), a također i u Hr-vatskoj (Vanceov plan i priznanje Hrvatske u januaru 1992). Paradoksalno, međunarodnaje zajednica bila uspješnija u prvoj fazi rata nego kasnije.

53 Ta trojica se lidera, primjerice, smatraju glavnim sudionicima jugoslavenske krize u knji-zi Gospodari rata i mira (Matvejević i dr, 1999). Uloga drugih aktera, koji su bili važni-ji od Izetbegovića – kao što su Milan Kučan, Ante Marković i dr. ponekad neopravdano iz-miče pažnji analitičara. S pozicije koju zastupa autor ovog teksta – da je ideologija bila iz-nimno važna – paradoksalno je i neopravdano da nema ozbiljne studije o ulozi ljudi po-put Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića, ili Stipe Šuvara, u samom procesu raspada Ju-goslavije. Na drugom će mjestu (ne u ovom tekstu) biti popunjena ta praznina u suvreme-noj literaturi o ovoj temi.

Page 43: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

žava je tretirana gotovo kao njegovo osobno vla-sništvo. Simbolički, ali i u stvarnom političkomsmislu, gotovo da nije bilo razlike između Tita iJugoslavije. Jugoslavija je bila Titova Jugoslavija, ili– da upotrijebimo jednu od glorificirajućihpjesama iz njegova razdoblja – ona se cijela savilaoko druga našega, Tita maršala. Bez obzira na njenuformalnu i ustavnu decentralizaciju, Jugoslavi-ja je ostala centralizirana i ujedinjena pod Ti-tom. On je bio izvan i iznad zakona, predsjed-nik s mogućnošću reizbora bez ograničenja trajanjamandata, kako je zapisano u Ustava SFRJ iz 1974.On stoga nije više bio političar, podložan poli-tičkoj interakciji, nego, kako kaže Mirko Tepa-vac (1997) – država sama. Što je onda prirodni-je nego da njegovom smrću nestane i država ko-joj je on bio suveren? Posebno stoga što je Ustavspriječio da se pojavi novi Tito, ukidajući funkci-ju predsjednika Republike, te uvodeći institu-cionalne pretpostavke da se nikad više ne pojavisličan izuzetak. Detitoizacija Jugoslavije počela jeUstavom iz 1974, dok je Tito još bio živ, da bi senastavila punom snagom nakon njegove smrti.Dok je na simboličkoj razini vlast mijenjala ni-šta ili vrlo malo (Štafeta mladosti se održala do1988, JNA je i dalje govorila o Titu kao svomVrhovnom komandantu, itd.) – na ustavnoj se i

institucijskoj razini sve izmijenilo. I ta posljed-nja institucija savezne države, simbol jugosla-venskog jedinstva i vrhovni arbitar u političkimsukobima, nestao je 1980, godinu dana nakonsmrti Edvarda Kardelja, vrhovnog arbitra uideološkim sukobima. Ništa više nije ostalo dapoveže pokidane veze među republikama i po-krajinama. Jugoslavija nakon Tita samo je govo-rila da slijedi Titov put – u stvarnosti je glavnabriga jugoslavenskih političara bila da spriječepojavljivanje novog Tita. Nakon Tita, ukratko,nije bio Tito, nego je Jugoslavija sve više ličilana Titanik, čiji su kormilari (da se prisjetimozaboravljene metafore Gorana Babića) mislilida su sante leda koje su pred njima – pingvini.

U tom kontekstu treba razumjetipojavljivanje Slobodana Miloševića (1984-1987) i reakciju odanih titoista i odanih karde-ljista na njegovu retoriku. Milošević je mnogi-ma izgledao kako novi Tito – ne samo svojoj su-pruzi (Đukić, 1992) i suradnicima nego i po-pulaciji koja ga je podržavala.54 I odani karde-ljisti, ustavobranitelji, zagovornici Ustava iz 1974,također su ga vidjeli kao novog Tita, dakle – kaoopasnost za sam poredak. Milošević je stoga po-dijelio socijalističke snage na titoiste (ustavore-formatore) i kardeljiste (ustavobranitelje), posta-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

133

54 Kao ilustraciju ovog zaključka, dovoljno bi bilo pogledati samo parole koje su nošene namitinzima istine i u antibirokratskoj revoluciji. Pjesme su pjevane o Slobi koji će “da zameni Tita"(Kerčov, 1989). U tom smislu, pogriješili su oni komentatori koji su u pojavi Miloševićavidjeli “drugu smrt Josipa Broza". Miloševićevim podržavateljima i protivnicima, on je li-čio više na “drugo pojavljivanje Josipa Broza" među Jugoslavenima. Miloševićeva podrškau unutarpartijskom sukobu sa Ivanom Stambolićem (1987) bila je osigurana njegovomobranom titoizma (npr. u slučaju Student). Protitoistička retorika (uz istodobno ignoriranjeKardelja, i prešutnu rehabilitaciju Rankovića) osigurala mu je podršku i u JNA, te kodstarije generacije partizanskih boraca (primjerice, kod Svetozara Vukmanovića Tempa iJakova Blaževića).

Page 44: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

jući centralna referentna točka prema kojoj suse oblikovali njihovi narativi. Ono što je zapo-čelo kako ideološki konflikt oko interpretacijeUstava, nastavljeno je kao zahtjev za njegovompromjenom, da bi završilo kao polarizacija Ju-goslavije na tzv. srpsku i tzv. slovensku opciju.Milošević je u tom sukobu, koji je na kraju i raz-bio Jugoslaviju, imao centralnu ulogu.

Autori poput Ivana Vejvode(1993) s pravom vide Miloševića kao osobu kojaje htjela zamijeniti Tita, osvajajući vlast/moć(power) koju je on ostavio praznom nakon svo-je smrti. Čineći to, Milošević se razlikovao oddrugih posttitoističkih vođa, koji nisu imali ni-kakva interesa da se ponovno pojavi netko tko biih mogao postaviti u sendvič između svoje volje ivolje puka, i stalno pritiskati opasnošću od nekeantibirokratske revolucije. Njihovo je razmišljanjebilo pragmatično, iako je i nacionalni elementimao ulogu u tome. Tito je bio nadnacionalna inatpolitička figura, koja nije bila identificiranani s jednom jugoslavenskom etničkom zajedni-com.55 Bio je Hrvat/Slovenac, ali nikada nijebio identificiran s hrvatskom/slovenskom poli-tikom, niti je na vrh Jugoslavije došao kao pred-stavnik Slovenije/Hrvatske. Za razliku od njega,Milošević je bio identificiran kao srpski politi-čar, i prema tome – percipiran kao potencijal-no pristrasan kad se radilo o glavnim političkimi ideološkim sukobima. Autori koji naglašavajunjegovu važnost, ističu da je Milošević uznemi-rio, ako ne i uništio, krhku ravnotežu koju je

uspostavio Ustav iz 1974, svojim kompleksnimsistemom međusobnih kontrolnih mehaniza-ma. Također, on je prekršio osnovno pravilosocijalizma – da mase ne trebaju (ne smiju) bitiuključene u politiku, sve dok nisu svjesne povije-snih ciljeva radničke klase. Socijalizam, kako jerekao Edvard Kardelj (1967) nije društvo u ko-me vlada impulsivni instinkt većine. Partija ni-je organizacija koja nužno predstavlja većinu –ona predstavlja viziju budućnosti u kojoj će ne-stati i većina i manjina, i koja će se temeljiti nahistorijskim interesima (bivše) većine. Samo jeTitu bilo dopušteno da koristi mase u obraču-nima s drugim članovima elite. I zbog svog pro-grama recentralizacije Jugoslavije, i zbog otvo-renosti kojom je kritizirao postojeće ustavnostanje, i zbog tehnike vladanja koju je promovi-rao uvođenjem puka kao saveznika u obračuni-ma unutar elite, Milošević je predstavljao vrloozbiljnu prijetnju generaciji posttitoističkihvođa. Njegova priroda, koju je karakteriziralaistodobno iznimna nefleksibilnost i neočekiva-na totalna fleksibilnost, glavni je razlog raspadaJugoslavije, tvrde mnogi, a nitko direktnije odLukica i Lyncha koji kažu: “Da se Slobodan Mi-lošević nije pojavio kao Duce u Srbiji, Jugoslavijabi možda nakon kraja geopolitičke podjeleEvrope na Istok i Zapad evoluirala u asimetrič-nu federaciju ili konfederaciju" (1996:14).

I Josip Broz i Slobodan Miloševićsigurno su imali središnje značenje u raznimfazama jugoslavenske povijesti. Temeljna je po-

Reč no. 62/8, jun 2001.

134

55 Po tome se on razlikovao od svog prethodnika Aleksandra Karađorđevića i svog potencijal-nog nasljednika Slobodana Miloševića. Nepripadnost ijednoj etničkoj grupi (u smislu nje-na predstavljanja u Jugoslaviji) razlikovala je Tita i od drugih u političkom vođstvu Jugo-slavije. Ustavom iz 1974.praktički je onemogućeno da se pojavi ijedna druga osoba koja nebi bila predstavnik neke republike/etničke grupe.

Page 45: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

zicija ovog teksta da svaka analiza razloga za ras-pad socijalističke Jugoslavije mora poći od ulo-ge elita, a u raznim razdobljima su Broz i Milo-šević bili najistaknitiji pripadnici političke eli-te. Način na koji su oni razumjeli političke pri-like u Jugoslaviji, i – još više – vizije koje su sli-jedili – moraju biti središte naše analize, želimoli razumjeti njihove akcije. No, i uz sve to, mo-ra se biti oprezan ne bi li se završilo u drugomekstremu, onom koji bi zanemarivao kontekst ukome su te (i druge) osobe djelovale, uključuju-ći i interakciju (odnosno otpor) s kojim su bilesuočene, i zbog kojih njihove namjere vrlo čestonisu mogle biti realizirane ili su rezultiraledrukčijim ishodom od željenog. Jugoslavija ni-je stvorena, niti se raspala zbog jedne osobe. NiBroz ni Milošević nisu bili puki diktatori, kojisu vladali bez ikakve prilagodbe s drugim člano-vima elite, ili bez ikakvog razumijevanja za voljuznačajnog segmenta (ako ne i većine) populaci-je. Oni nisu došli na vlast niotkuda; nego kaorezultat trendova u jugoslavenskom (srpskom)društvu. Njihovi uspjesi i neuspjesi nisu samorezultat njihovih sposobnosti i nesposobnosti,nego dobrim dijelom i okolnosti u kojima sudjelovali. I Tito i Milošević bili su (i) proizvod,a ne samo stvaratelji političkih trendova. Koli-ko god danas i jednog i drugog mnogi smatralidiktatorima ili barem autokratama, već je dosad do-

voljno izvora koji ukazuju da su i Tito i Miloše-vić morali uzimati u obzir značajne otpore nji-hovim vlastitim gledanjima, i da su konačne od-luke ponekad (posebno u Titovom slučaju, urazdoblju tzv. Četvrte Jugoslaviije) bile protivnenjihovim željama.56

Usporedbe između Miloševića iHitlera (ili Sadama Huseina), također, propu-štaju uzeti ozbiljno vrlo važan element: da jeMilošević bio izabrani lider, koji se redovitopodvrgavao izborima, te ih je redovito dobivaou cijelom desetljeću između 1990. i 2000. Tiizbori (posebno u posljednjim godinama nje-gove vlasti) nisu uvijek bili fer. Pa ipak, kritikaje vlasti (i sa strane opozicijskih političkih stra-naka i u medijima) bila dovoljno snažna da semogla vidjeti i čuti i druga strana. U tom smislu,on se nikako ne može tretirati kao diktator. Dik-tatura je poredak u kome politički vođa ili nikadne izađe na izbore, ili izađe samo jednom i ni-kad više. Povrh toga, u diktaturi se svaki otporlomi brutalnom akcijom, iako je jasno da u su-vremenom svijetu nikakva brutalna akcija nemože zaustaviti otpor, ako je on dovoljno sna-žan. Nikakvog snažnijeg otpora Titovoj vladavi-ni nije bilo za svih njenih 35 godina. Najsna-žniji i najozbiljniji protesti dogodili su se1968,57 ali su oni završili podrškom Titu, a nezahtjevom da ga se smijeni. U trenutku Titove

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

135

56 O otporima Titu govore sami sudionici političkih zbivanja: Tripalo (1991), Marković(1987/1988), Perović (1991). Kao što oni svjedoče, Titova je odluka da se ukloni hrvatskorukovodstvo 1971. bila – ako ne potpuno iznuđena – a onda sigurno značajno potaknutajasnim stavom neimenovanih članova vojnog i političkog vođstva: ili ti ili oni. O sukobima iz-među Tita i srpskog vođstva, više u mom tekstu o razlozima zbog kojih je Srbija prihvatilaUstav iz 1974 (Jović, 1998).

57 U intervjuu koji sam imao s njom 1986, Pepca Kardelj je identificirala studentske prote-ste iz 1968. kako najveću opasnost za režim u svih 35 godina Titova vladanja. Glas omla-dine, 16. i 23. april 1986.

Page 46: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

smrti, 1980, nezadovoljstvo njegovom vladavi-nom bilo je tako marginalno (čak i u Srbiji, imožda čak prije svega u Srbiji), da je DobricaĆosić u svoj dnevnik zapisao da je sa svojim an-tititoističkim osjećajima u Beogradu ostao pot-puno sam. Evo što Ćosić piše tri dana poslijesmrti toga – kako ga on kasnije naziva – 'najve-ćeg neprijatelja mog naroda u poslednjem sto-leću' (1992:19):

Ja sam sa svojim antititovskim osećanjimaovde sam... Osetio sam jezu idući su-protnom stranom od naroda; osetio samse sam, sasvim odvojen, prvi put sam ose-tio tu samoću, tu odvojenost od naroda,od ljudi moje zemlje. (1992:22-3)

Ili, 13 maja 1980:

Svi su antititovci zbunjeni odnosom na-roda prema mrtvom Titu. Toliko žalje-nje, naročito mladog sveta, zbunjuje.(1992:39)

I ne samo to – Jugoslaveni (a posebno Srbi)počeli su odmah tražiti novog Tita. Je li, prematome, Titova vladavina doista bila diktatura, anjegova uloga tako beskrajno značajna daopravdava gotovo bezrezervno fokusiranje ana-lize raspada Jugoslavije na njegovu ličnost?

Isto se odnosi na Miloševića. Da-nas je politički korektno i prema tome popularnopripisati krivicu za sve što se dogodilo Jugoslavi-ji i (naročito) Srbiji Miloševiću, ili (u najbo-ljem slučaju) grupi njegovih najbližih suradni-ka. Za taj se pristup odlučila i tzv. međunarod-na zajednica, koja je najprije uvela tzv. perso-

nalne sankcije, a sada drži da je suđenje Miloše-viću, i petorici – šestorici drugih u Haagu apso-lutni sine qua non demiloševićizacije Srbije i Jugo-slavije. Pa ipak, koliko god politički korektno (imožda, sa stanovišta osobne odgovornosti,opravdano), takav bi finale jugoslavenske dramemogao stvoriti lažnu sliku stvarnog stanja u Ju-goslaviji pred njen raspad. Elite su doista bilenajvažniji faktor i presudno su utjecale na prili-ke u Jugoslaviji (posebno prije 1990, u razdo-blju kojim se ovaj tekst bavi) – ali njihove akcijesu bile rezultat interakcije između ideološkognarativa koji su slijedile i povijesnog konteksta ukome su se našle. I Tito i Milošević su bili izrazvolje ako ne (uvijek) većine, a onda sigurno vrloznačajnog dijela populacije kojom su vladali.Reći da su ih ljudi podržavali zato što nisu znalikakva je bila njihova vladavina, ili zato što su tomorali (posebno u Miloševićevu slučaju) nijeopravdano. Potcjenjivanje bilo ideološkog na-rativa (uvjerenja), bilo konteksta u kome se tapodrška održavala jeste ključna greška. Kasnijeu ovom tekstu (i u nekim drugim tekstovima)vratićemo se ne bismo li ponudili metodološkeinstrumente koje predlažemo za analiziranjepolitičke akcije uzimajući u obzir ideološki i hi-storijski kontekst u kome ona nastaje.

7. Argument o padu carstavaPad Sovjetskog Saveza i (donekle) Jugoslavije,neki autori uspoređuju s propasti velikih car-stava, koja su dominirala svijetom prije nego suformirane nacionalne države. Takva se inter-pretacija posebno odnosi na Sovjetski Savez,čija se pozicija u Istočnoj Evropi i u odnosu nadruge socijalističke zemlje, mogla usporediti spozicijom kolonijalnih sila (metropola) u od-

Reč no. 62/8, jun 2001.

136

Page 47: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

nosu na njihove kolonije.58 Sovjetski je Savezbio ideološka imperija,59 za Zapad (kako ju jenazvao Ronald Reagan) – Carstvo Zla. Kao i uslučajevima drugih kolonijalnih sistema (po-sebno u nepomorskim kolonijama, kao što subile Austro-Ugarska i Otomanska), nezado-voljstvo u kolonijama je utjecalo na metropolu, kaošto je i promjena ideološkog narativa u metropoli(dolaskom Gorbačova) imala značajne poslje-dice za stabilnost carstva. Oslobađanje od sovjet-skog utjecaja za Poljsku, Čehoslovačku, Ru-munjsku, Mađarsku i ostale, bio je zapravoproces pretvaranja tih država iz kolonija u na-cionalne države. Promjena ideologije (demo-kratizacija, tranzicija) značila je istodobno iuspostavu države i to nacionalne države.

U jugoslavenskom se slučaju, me-đutim, nije moglo govoriti o kolonijalnom sta-tusu u odnosu na Sovjetski Savez. No, kako na-vodi Eric Hobsbawm,60 ovaj se argument mo-že primijeniti na Jugoslaviju iz dva razloga. Pr-vo, Jugoslavija jest bila neka vrsta paralelne so-cijalističke ideološke imperije. Ona je – prijesvega posredstvom pokreta nesvrstanih – ipak

imala ambiciju zavladati socijalističkim svije-tom, ako ne na način na koji je to učinio So-vjetski Savez, onda sigurno u području ideja. Usocijalističkim zemljama ideje nisu nevažanelement. Bitka za prevlast unutar takvih zema-lja, ali i u međunarodnom socijalističkom po-kretu jest u prvom redu bila bitka za status vr-hovnog arbitra u ideološkim sporovima. Titovo odbaci-vanje Staljinova autoriteta i promoviranje sebesamoga kao vrhovnog arbitra u ideološkoj sferiu Jugoslaviji jest trenutak kad je Jugoslavijaprestala biti sovjetska kolonija.61 Drugi važanrazlog zbog kojeg se argument o padu carstvamože primijeniti na Jugoslaviju jest u struktu-ri te nedržave. Za razliku od nacionalnih drža-va, carstva nisu etnički homogena i nemaju na-mjeru postati etnički (ni politički) homogena.Carstvo se ne temelji na ideji etniciteta negorasne, ekonomske, civilizacijske, ili ideološkesuperiornosti metropole u odnosu na koloni-je. Carstva ne mogu (i ne žele) izbjeći etničkupluralnost. Etničke se razlike ne samo dopu-štaju nego često i razvijaju, pod uvjetom da svegrupe priznaju metropolu (odnosno Cara,

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

137

58 Već i kratko istraživanje naslova u većim evropskim bibliotekama ukazuje na popularnostusporedbe Sovjetskog Saveza s carstvima. Pedesetak knjiga ima u svom naslovu riječi So-vjetsko carstvo.

59 Ideja o svjetskoj revoluciji, kojoj je centar u Moskvi, odgovarala je ideji o širenju carstavau daleke krajeve. Struktura političkog vrha SSSR-a je također podsjećala na imperijalnustrukturu.

60 Za Hobsbawmovu poziciju vidi intervju koji sam s njim imao 1996, i koji je objavljen uArkzinu 1996.

61 Dobra ilustracija veze između novog ideološkog narativa i sukoba sa Staljinom, odnosnoSSSR-om može se naći u Titovom govoru u Skupštini FNRJ prilikom donošenja Osnov-nog zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruže-njima od strane radnih kolektiva, 26. jula 1950. Tito u tom govoru interpretira Lenjina iMarxa. Sukob sa Staljinom je bio sukob oko interpretacije marksizma, u kome su obje stra-ne proglasile drugu revizionističkom. Vidi: Tito (1950/1977:39).

Page 48: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Kralja, Vrhovnog Vođu) kao vrhovnog arbitrau sukobima. Otomansko carstvo i Austro-Ugarska imperija, čije su ostavštine imale gole-mog utjecaja ne samo na političke prilike u Ju-goslaviji, nego i na lidere komunističke revo-lucije (primjerice Tita, koji je bio i vojnik uAustro-Ugarskoj vojsci), bile su dobar primjerkako se potencijalni etnički konflikti mogu re-gulirati arbitražom (koja uključuje i prisilu akoje nužno) s vrha, iz metropole. AJP Taylor ćestoga proglasiti Josipa Broza Tita posljednjimHabsburgom (1948/1990: 281) ne samo po car-skom stilu življenja koji je preferirao, nego i poideji o tome kako urediti Jugoslaviju. MoždaTito sebe nije vidio kao cara niti svoju vlast kaoideološku imperiju, ali on je doista bio VrhovniArbitar u Jugoslaviji. I izvore nekih Kardelje-vih ideja također treba tražiti u Austro-Ugar-skoj. Kardeljevo vjerovanje da država ne možestvoriti naciju – kao što je on sam priznavao –rezultat je njegove interpretacije iskustava Au-stro-Ugarske i međuratne Jugoslavije. No,Kardelj je pritom pogrešno razumio namjereAustro-Ugarske: ona – za razliku od predratneJugoslavije – nije bila nacionalna država i nijeni imala namjeru stvoriti jednu, austro-ugar-sku naciju. Zaključak koji je Kardelj na krajuizveo, prema tome, nije bio protivan ideji nakojoj je funkcionirala i Austro-Ugarska: da susložene države krhke i da stvaranje nacije iz ta-kvih različitosti nije moguće.

U svijetu nacionalnih država, me-đutim, carstva su postala nemoderna i nemogu-ća. Trend demokratizacije, koji je u modernomsmislu započeo (barem za kontinentalnu Evro-pu, bez Britanije) francuskom revolucijom, ru-šio je carstva i uspostavljao nacionalne države.Ideje jednakosti, slobode i bratstva bile su pro-tivne nejednakosti i odnosu superiornosti-in-feriornosti na kome su se temeljila carstva.62

Taj isti trend – stvaranja nacionalnih država de-mokratizacijom – razbio je također i Jugoslavi-ju. Kao što se događalo u novim nacionalnimdržavama koje su stekle samostalnost u odnosuna ranije metropole, tako se i u Jugoslaviji od-mah postavilo pitanje etničke homogenosti,jednakosti/nejednakosti i novog odnosa snagaizmeđu temeljnog naroda i manjina. Problemi u me-đu-nacionalnim odnosima logična su posljedi-ca raspada carstva i stvaranja nacionalnih drža-va.63 U Jugoslaviji je stvar bila dodatno kompli-cirana jer je ona bila jedina socijalistička fede-racija u kojoj nijedan narod nije imao većinu,nego je i najveći narod – Srbi – činio samo36,9% stanovništva. Za razliku od SovjetskogSaveza i Čehoslovačke, Srbi nisu mogli usposta-viti hegemoniju glede uvjeta raspada. U okol-nostima već uznapredovale poluanarhije (uvje-tovane samoupravnom tradicijom i njenim br-zim raspadom), stvorene su sve okolnosti za ka-otičan i nekontroliran proces raspada. Za razli-ku od raspada Austro-Ugarske ili Otomanskog

Reč no. 62/8, jun 2001.

138

62 U slučaju socijalističke imperije, ta se superiornost iskazivala u pojmovima kao što su avan-garda, predvodnik socijalističkog pokreta, a isticala se i razlika između Sovjetskog Saveza koji je biosocijalistička zemlja i drugih koji su bili narodne demokracije. Također, pravila se razlika izmeđuviše i niže faze socijalizma. U svim je varijantama Sovjetski Savez sebe predstavljao kao vode-ću, tj. najnapredniju, zemlju socijalizma, pa prema tome i kao prirodnog predvodnika.

63 Više o tome u mom predstojećem tekstu u Balkanologie u julu 2001.

Page 49: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Carstva, nije bilo volje međunarodnih faktorada popune prazan prostor Vrhovnog Arbitra, anijedna od domaćih sudionica nije to moglaučiniti sama. (I) zato je raspad Jugoslavije biotako krvav i kaotičan, dok je raspad SovjetskogSaveza, Čehoslovačke i nestanak Istočne Nje-mačke bio kontroliran.

Hobsbawmov argument o raspaducarstva pomaže da se bolje razumije raspad Ju-goslavije. No, problem s tim argumentom jeda se Jugoslavija, doista, i uz najfleksibilnijuinterpretaciju pojma carstvo vrlo teško možeuspoređivati sa Austro-Ugarskom i Otoman-skom imperijom, te sa Sovjetskim Savezom, dane govorimo o pomorskim carstvima (britan-skim, španjolskim, portugalskim, belgijskim idr.). Ta su carstva održavala svoju stabilnostčesto i na račun kolonija. Jedinstvo Britanije,primjerice, ali isto tako i SSSR-a, održavalo sedobrim dijelom zahvaljujući mogućnosti da semanjim grupama u tim zemljama ponudeprednosti koje su te dvije kolonijalne sile imale u

odnosu na druge, susjedne, male i nezavisnedržave: sigurnost i/ili ekonomski prosperitet.Jednom kad je kolonijalni sistem nestao, i me-tropole su osjetile krizu identiteta. Jugosla-venski je nacionalizam bio više izolacionističkinego ekspanzionistički – upravo kakvi su i na-cionalizmi tzv. malih nacija.64 Istina je da jeTito doista imao goleme ambicije i da je sebevidio kao predvodnika malih naroda koji se –baš kao i Jugoslavija – bore protiv velikih sila.Vidio je Jugoslaviju (i sebe) kao savjest čovječan-stva. Nastojao je svoju ideologiju samoupravljanjaproširiti na druge male socijalističke zemlje,posebno one koje su se oslobodile kolonijali-zma. No, bit je te ideologije bila ideja autohto-nog modela socijalizma, što je već samo po sebi zna-čilo nenametanje nekog posebnog modela.Uostalom, Jugoslavija nije ni bila u poziciji danametne bilo što bilo kome. Stoga je uspored-ba s carstvima, koliko god originalna i u mno-gočemu zanimljiva, ipak nepotpuna i ne sa-svim precizna.

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

139

64 Pod malim narodima ovdje podrazumijevamo narode koji permanentno dvoje jesu li dovolj-no veliki da mogu opstati kao samostalni narodi (nacionalne države) u svom međunarod-nom okruženju. Takvu je definiciju, koja se ne temelji na tzv. objektivnim kriterijima(brojnost i veličina teritorija) nego na subjektivnim (osjećaj nesigurnosti/sigurnosti), pr-vi dao Milan Kundera. Kad je Jugoslavija nastajala, smatralo se da su i Srbi mali narod,koji ne može opstati u Evropi u kojoj su gotovo sve nacije bile daleko veće (osim belgijske,koja je – kao i srpska – stradala u prvom svjetskom ratu, dijelom i zato što je bila mala).Hrvati i Slovenci su još manje vjerovali da mogu opstati u takvom svijetu, tražeći zaštitu uvećoj državi. Austrijanci su imali sličnu dilemu – iako su uspješno kontrolirali snažno car-stvo prije prvog svjetskog rata, u tridesetim je godinama XX stoljeća pola njih vjerovalo dasu premali, te se moraju ujediniti s Nijemcima, a druga polovica je smatrala da su dovolj-no veliki da ostanu samostalni. U današnjem se svijetu, sa stvaranjem malih država, pro-mijenilo razumijevanje pojma mali narod. Paradoksalno, mnogi Srbi i danas, međutim, mi-sle da ne mogu samostalno opstati kao država, nego da je Jugoslavija (makar i samo sa Cr-nom Gorom) zemlja koja im pruža veću sigurnost nego njihova vlastita nacionalna drža-va. Dileme Crne Gore tipične su dileme male nacije.

Page 50: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

8. Institucionalni argumentPosljednji argument koji ovdje predstavljamojest institucionalni argument. Njegova je glavna ide-ja da se Jugoslavija raspala zbog ovog ili onogseta institucionalnih i konstitucionalnih pravi-la, koja su onemogućavala uspostavu i funkcio-niranje jedinstvene države. Dva su najčešćapristupa u okviru tog argumenta; prvi smatrada je Ustav iz 1974, svojim kompliciranim i sastanovišta liberalno-demokratske analize pot-puno neracionalnim odredbama, glavni razlograspada Jugoslavije.65 Ustav je onemogućiofunkcioniranje saveznih organa i pomogaodezintegracijske trendove. Svojim nejasnim idvosmislenim formulacijama, on je omogućioda se i separatističke snage pozivaju na njegoveodredbe, prije svega one o samoodređenju na-roda, državnosti (suverenosti) republika, i fe-derativnom statusu pokrajina. I drugi pravnipropisi – poput, primjerice, Zakona o udruže-nom radu (1976) – slijedili su ustavnu logiku,te su prema tome doprinijeli dezintegracijskimtendencijama.

Drugi ključni institucionalni fak-tor bili su izbori 1990. Linz i Stepan (1992) in-zistiraju da je jedan od glavnih razloga raspadaJugoslavije bila odluka da se prvo organizirajurepublički izbori, a da se savezni ostave ili za krajili uopće ne dogode. Ante Marković, koji je in-zistirao na obratnom poretku, ostao je ne samou manjini, nego potpuno osamljen. Da su se

prvo organizirali savezni izbori, a tek potom re-publički, savezna bi država dobila demokratskilegitimitet (prije republika i pokrajina), te biseparatističke snage u republikama izgubile svojglavni argument – da se bore protiv komunizma inelegitimne, nedemokratske savezne države. Također,šanse da se pojave općejugoslavenske partije(kao što se činilo da bi moglo biti Udruženje zajugoslavensku demokratsku inicijativu – UJDI,ili Savez reformističkih snaga) bile bi veće. Dokopćejugoslavenske stranke nisu mogle dobitivećinu ni u jednoj republici ili pokrajini, vrlo jevjerojatno (posebno imajući u vidu popular-nost Ante Markovića, ali i nekih lidera opozici-je, na cijelom jugoslavenskom prostoru) da bione prošle bolje na saveznim izborima. Linz iStepan analiziraju razloge zbog kojih se Jugo-slavija raspala na samom početku tzv. tranzicije,dok se Španjolska u sličnoj (tj. postfrankistič-koj) situaciji nije raspala, unatoč snažnom se-paratizmu u Kataloniji i Baskiji. Glavni je raz-log, kažu oni, u organiziranju saveznih izboraprije regionalnih.

Ono što i kritičari Ustava i kritiča-ri redoslijeda izbora (1990) zaboravljaju jest dainstitucionalni i konstitucionalni faktori nisuautohtoni, nego su rezultat političkih prilika,volje i raznih kompromisa koji su bili mogući utrenutku kad su se formulirali. Ustav je bio re-zultat kompromisa između Tita i regionalnihelita, te vjerovanja koje je izrazio prije svega

Reč no. 62/8, jun 2001.

140

65 Taj je argument vrlo raširen u Srbiji, podjednako među bivšim ustavoreformatorima, kao imeđu antisocijalističkim, nacionalističkim i liberalno-demokratskim snagama. Za kritikuUstava s akademskih pozicija, vidi: Koštunica (1987/8), Dimitrijević (1996). Za akadem-sku analizu Ustava i njegove važnosti, nastalu izvan Jugoslavije, vidi Hayden (2000) i Vuč-ković (1997).

Page 51: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Kardelj, ali su ga dijelili i drugi članovi elite. Nadrugom se mjestu66 objašnjava kako je došlo dotoga da Jugoslavija ima baš takav, a ne neki jed-nostavniji, i s liberalno-demokratskog stanovi-šta logičniji Ustav. Također, objašnjava se i za-što su članovi političke elite vjerovali ne samo dataj ustav neće razbiti jedinstvo Jugoslavije, negoi da je on (gotovo jedina) garancija da će ono bi-ti sačuvano. Ustav, stoga, nije faktor sam po se-bi i za sebe, nego je prije svega proizvod politi-ke, koja je interakcija između raznih subjektiv-nih pozicija u kontekstu u kome se događa.Svatko tko ističe Ustav kao faktor raspada Jugo-slavije, mora stoga adresirati svoju kritiku oni-ma koji su pisali Ustav – a to nas vraća na drugeargumente, o kojima je već bilo riječi.

Isto vrijedi i za prigovor o redosli-jedu izbora. Da je postojala politička volja da sesavezni izbori održe prije republičkih, to bi sedoista i dogodilo. Razlog što se to nije dogodilotreba tražiti negdje drugdje – u istoj onoj kom-binaciji subjektivnih i objektivnih faktora kojaje dovela i do Ustava iz 1974. i svih drugih poli-tičkih odluka.

Političko je djelovanje suočavanjesubjektivnog (vjerovanja, ideologija, narativa) skontekstom u kome se djeluje. Taj kontekst pro-izvode druga vjerovanja, ideologije i narativi (su-bjektivnost drugih političkih aktera) i tzv. objektiv-ni faktori (dugotrajne i teško promjenjive okol-nosti, poput ekonomske situacije, kulturalnihrazlika, povijesnog nasljeđa, međunarodne poli-tike, itd). Političke odluke nisu izraz stalnih, fik-snih objektivnih faktora, niti samo rezultat namjera,vjerovanja i akcija onih koji djeluju. One su re-

zultat komunikacije između aktera u kontekstu ukome se ta interakcija događa. Svaka političkaanaliza koja bi zanemarila subjektivitet, pokazalabi se nedovoljnom i pogrešnom. Problem nekihod argumenata koje smo predstavili u ovom tek-stu, jest u tome što zanemaruju subjektivno, adrugih što zanemaruju interakciju između višesubjekata i/ili između subjektivnog i objektivnogfaktora. Ekonomski argument i argument o me-đunarodnim odnosima, o padu carstava i o kul-turnim razlikama veoma često zanemaruju su-bjektivno. Oni ponekad zaboravljaju da ljudi nedjeluju kao puki predstavnici nacije, klase, jezič-ke skupine ili klimatskog područja u kome djelu-ju. Ljudi djeluju kao predstavnici svojih ideja i vje-rovanja. Iza socijalnih grupa i tzv. nacionalnihinteresa oni također ne vide čovjeka s njegovimvjerovanjima i idejama. Jugoslavenski slučaj, me-đutim, pokazuje da nema nikakvih fiksnih i zau-vijek datih socijalnih grupa i nacionalnih interesa, negosu i identiteti socijalnih grupa i definicije nacio-nalnih interesa podložni promjenama u vreme-nu i prostoru, ovisno o vjerovanjima onih koji ihformuliraju i okolnostima u kojima se socijalnegrupe, nacije i države nalaze. Države, nacije,identiteti, kulture, jezici, ekonomske prilike, čaki klimatske prilike, nisu nikakve fiksne i jednomzauvijek date tvorevine. Samo dvije evropske dr-žave u 20. stoljeću nisu iskusile situaciju golemenestabilnosti, ako kao nestabilnost definiramopostojanje barem jedne od slijedeće tri situacije:a) okupaciju (tj. gubitak) ili aneksiju (tj. prošire-nje) teritorija; b) radikalnu promjenu režima(tj. vojne ili civilne državne udare, revolucije,diktature ili neku formu totalitarizma) te c) ras-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

141

66 Vidi moj tekst u Ljetopisu, 1998.

Page 52: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

pad države (u formi secesije, podjele ili potpunedezintegracije). Te dvije države su Švicarska iIsland. Sve su ostale zemlje u 20. stoljeću iskusi-le najmanje jednu od ove tri situacije. Uzmimosamo primjer nekoliko velikih evropskih država,koje danas izgledaju neuništive i iznimno stabil-ne, i čiji državljani često vjeruju da su nacionalniinteresi gotovo fiksne kategorije, nepodložnepromjeni vlasti i stranačkoj politici. Njemačka je,primjerice, u 20. stoljeću iskusila okupaciju ipodjelu, aneksiju drugih država i re-integraciju.Definicija nacije i granice države mijenjale su seviše no jednom. Španjolska je iskusila promjenurežima kroz državni udar (Franco), pa ponovnodefrankizaciju s uspostavom monarhije. Francu-ska je doživjela okupaciju i gubitak kolonija. Bri-tanija, gdje je vjerovanje da su države i nacional-ni interesi gotovo nepromjenjivi vrlo snažno, iz-gubila je ne samo carstvo (s izuzetkom Gibraltarai Falklandskog otočja) nego i vlastiti teritorij (Ir-ska, 20-ih). Italija je imala diktaturu (s Mussoli-nijem) i promjenu režima (monarhističkog u re-publikanski), a u Drugom svjetskom ratu i nakonnjega je iskusila i aneksije i okupaciju i promjenurežima. Mapa Evrope s početka 20 stoljeća ne po-znaje većinu država koje sadrži današnja evropskamapa. A na pitanje koliko će država biti na počet-ku slijedećeg nitko ne može odgovoriti, budućida ne znamo ništa ni o subjektivnom ni o objek-tivnom faktoru koji će do tada i tada biti aktualan.Iluzija je misliti da brojne promjene u svijetu ni-su utjecale niti promijenile vjerovanja ljudi i nji-hove percepcije o svojim osobnim i nacionalnim in-teresima.

Neki od pristupa analiziranih uprvom dijelu teksta (npr. argument o važnostiosoba u politici, a donekle i kulturalni argu-

ment) zanemaruju važnost konteksta i dugotraj-nih (tzv. objektivnih) faktora u politici. To jedruga krajnost koje se treba osloboditi želimo lirazumjeti političke prilike. Iako nijedan pristupkoji ne polazi od subjektivnog ne može biti pot-pun, samo subjektivno (vjerovanja relevantnihfaktora) nije nastalo niotkud, nego je rezultatprethodnih interakcija koje treba uzeti u obzir.

Ovaj je tekst do sada kritički ocije-nio važnost i prihvatljivost postojećih objašnje-nja o razlozima raspada Jugoslavije. Samo jednaod osam grupacija koje smo analizirali (ona oetničkoj mržnji) odbačena je u potpunosti, dok sveostale – iako nepotpune – pomažu da se doga-đaji s kraja 80-ih i početka 90-ih bolje razumi-ju. U nastavku će biti riječi o glavnim metodo-loškim pogreškama koje čine neki od tih pristu-pa. U zaključku ćemo ponuditi vrlo načelan od-govor na pitanje – zašto se Jugoslavija raspala:taj će odgovor kombinirati sve dosad objašnjenekorisne argumente, nastojeći izbjeći metodolo-ške pogreške koje neki od njih čine. Trebat ćečekati na neki drugi tekst (ili knjigu) ne bi li setaj glavni zaključak razvio u punu, detaljnu i – sobzirom na dosadašnje pristupe – alternativnuteoriju o raspadu Jugoslavije.

METODOLOŠKI PROBLEMI ANALIZERASPADA JUGOSLAVIJE

Raspad Jugoslavije poslužio je kao povod ras-pravi o samoj biti društvenih znanosti, njenojmetodologiji, kao i metodologiji povijesnog is-traživanja. On je, također, ubrzo postao jednaod najčešćih tema unutar mnogih drugih aka-demskih disciplina, posebno političke teorije ifilozofije (s obzirom na debatu o pravednosti,te o pravednom i nepravednom ratu). U ovom

Reč no. 62/8, jun 2001.

142

Page 53: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

dijelu teksta predstavit ćemo samo neke odglavnih pitanja/dilema koje su postavljene po-vodom tog događaja, prije svega u raspravi ometodologiji političkog istraživanja. Četiri te-me su posebno važne: 1) rasprava o neizbježnostidogađaja u politici/povijesti; 2) rasprava o od-nosu subjektivnog i objektivnog u politici; 3) raspra-va o odnosu između namjera političkih aktera irezultata njihovih akcija (kao i rasprava o otkri-vanju i opisivanju namjera); te 4) rasprava ocilju povijesne i političke analize, te o tome ko-ja od te dvije discipline ima veće izglede rećinam više o samom događaju. Budući da su ovečetiri teme isprepletene, i da su u mnogim tek-stovima dotaknute gotovo sve (ili svakako višeod jedne), raspravu o njima nećemo razdvojitiu podsekcije. Također, ponudit će se i pozicijakoju ovaj autor zauzima u odnosu na ovdjeotvorena pitanja.

Kao što je već ranije rečeno: iakosvi navedeni argumenti (osim onog o etničkoj mr-žnji) dodaju neke vrlo vrijedne aspekte cjelovi-tom odgovoru o razlozima raspada Jugoslavije,oni ponekad zanemaruju vezu između tzv. objek-tivnih faktora i percepcije tih faktora (tj. ekonom-ske krize, kulturalnih podjela, međunarodnepolitike i dr.) kakvu su imali politički akteri sa-mi. Također, nedovoljno se analizirala veza iz-među namjera članova političke elite i rezultata. Unekim se pristupima smatra kao da je namjera do-voljna da osigura željeni rezultat, i/ili štoviše: da

rezultat uvijek otkriva namjeru. Takvi su pristu-pi deterministički, jer vide čvrstu vezu (uzroč-no-posljedičnu) između namjere i rezultata.Međutim, tko god je razgovarao s – danas umi-rovljenim – članovima političke elite u razdo-blju kad su donijete ključne odluke koje analizi-ramo ovdje, mogao je od njih čuti da su oni željelinešto sasvim drugo od onog što se na kraju do-godilo. Štoviše, oni su bili sigurni da će spasiti Ju-goslaviju, a na kraju je ispalo da su njihove akci-je, bez njihove volje, vodile u sasvim drugomsmjeru.67 Između namjera i rezultata stoga nije bi-lo mnogo kauzalnosti. Zašto je to (bilo) tako?Ne samo zato što se u politici stvari gotovo nikadne daju predvidjeti, jer ovise o subjektivnom (i in-terakciji subjektivnog s drugim subjektivnim),nego (i) zato što je kontekst u kome se ideja mo-rala realizirati zanemarivan. Komunistički supolitičari doista smatrali da su filozofi dosad svi-jet samo interpretirali, ali da je sa socijalistič-kom revolucijom došlo vrijeme da ga se izmije-ni. Oni su mijenjali svijet (realitet) iz svoje vla-stite vizije. I ako se realitet nije slagao s njihovomvizijom – tim gore po realitet. Realitet je imaomalo, premalo važnosti za same aktere. Ali, nji-hove su ideje same po sebi, čak i kad su pomog-nute instrumentima prisile, bile preslabe da bipromjenile realitet ili ga čak ignorirale bez po-sljedica. Politička je akcija često bila ne samoblokirana realitetom nego i poražena konzerva-tivizmom, tj. nastavkom starog. Komunistički

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

143

67 Ovaj se zaključak temelji na seriji intervjua koje je autor teksta imao s nekim ključnim ak-terima u jugoslavenskoj politici analiziranog razdoblja. Među intervjuiranima bili su JureBilić, Milka Planinc, Stipe Šuvar, Kiro Gligorov, Sergej Kraigher, Dušan Dragosavac i Jo-sip Vrhovec. Isti se zaključak može izvesti iz memoara i dnevnika glavnih sudionika, pri-mjerice onih koje su objavili Dragoslav Marković (1987/1988), Borisav Jović (1995), IvanStambolić (1995), Veljko Kadijević (1993) i drugi.

Page 54: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

su političari tada govorili da su zakoni dobri, ali se neprimijenjuju i da je stvar doista samo u osvještavanjumasa, tako da one postanu idejno-politički os-vještene kako bi razumjele viziju.68 Cijela idejakomunističke partije, posebno u Jugoslaviji, po-stala je ideja avangarde koja zna i vidi budućnost.Partija je bila predstavnik te vizije, budućnosti,idealnog svijeta koji tek treba stvoriti u realitetu,i nasuprot realitetu. Jedino je u Partiji postojalaidealna jednakost, bratstvo i sloboda. Jedino suse u Partiji članovi oslovljavali prijateljskim Ti(čak i Tita), jedino su tamo živjeli već u buduć-nosti. Isključivanje iz Partije je, stoga, bilo za-pravo isključivanje iz budućnosti. Kada su biliprisiljeni da se suoče s realitetom, kad ga više ni-su mogli ignorirati, komunisti su (baš kao i dru-gi idealisti) postali smeteni i razočarani, nespo-sobni da shvate kako to da je njihov projekt biotako drastično krivo (ne)razumljen. Kako je bi-lo moguće da su se oni toliko žrtvovali za buduć-nost, a narod je (bio) tako nezahvalan.

Ako su, međutim, politički akterizanemarivali kontekst u kome su djelovali (iliga barem ignorirali), nema nikakva razloga dato čine politički analitičari. Kontekst u komese događala akcija jugoslavenskih komunista,

iako su ga oni zanemarivali, bio je glavni razlogzbog kojeg su se njihove namjere pretvorile uneuspjeh. Bez uzimanja u obzir i namjere (da-kle subjektivnog) i okolnosti u kojima se onanalazila jednom kad je formulirana u politiku(dakle, konteksta) ne može se razumijeti ništaod onog što se zapravo dogodilo. A to je iznim-no često slučaj s analitičarima jugoslavenskogkolapsa. Mnogi od njih su spremni potpunozanemariti same aktere, smatrajući da su onibili gotovo nebitni. Kao da svaki Hrvat na vla-sti mora biti separatist, jer su Srbi i Hrvati fik-sne kategorije, koje su zbog objektivnih razlogatoliko različite da se moraju (dakle, neizbje-žno) mrziti, te prema tome to što pojedini Hr-vati na vlasti misle nije drukčije (i ne može bitidrukčije) od onog što bi bilo koji Hrvat mislioda je u sličnoj poziciji. Ili, kao da nema nikakverazlike između Aleksandra Karađorđevića,Princa Pavla, Draže Mihailovića, Petra Stam-bolića, Ivana Stambolića, Slobodana Miloševi-ća i Vojislava Koštunice – jer, oni su svi Srbi, aSrbi su po definiciji, bez obzira na to kako se zovu,uvijek protiv Albanaca, Hrvata i drugih, i uvi-jek žele dominirati jugoslavenskim prosto-rom.69 To je tako zbog objektivnih razloga, a

Reč no. 62/8, jun 2001.

144

68 SKJ je, kako kaže Stipe Šuvar (u razgovoru sa mnom, 1998) bio zamišljen kao neki velikiideološki institut, koji će uvjeravati ljude da je socijalistički koncept ispravan. VladimirBakarić je razvijao takav koncept SKJ po uzoru na talijanske komuniste.

69 Na takav stav prema srpskim političarima upozorava Petar Stambolić u intervjuu koji je snjim imao Slavoljub Đukić (Đukić, 1992). Stambolić kaže da bi uvijek osjećao da su svigledali u njega kad se počelo govoriti o velikodržavnim i centralističkim tendencijama, jer– velikodržavlje – to su Srbi. Srpski političari osjećali su teško breme takvih percepcija, paje to bio i jedan od glavnih razloga da su pristali na decentralizaciju. Novi primjer takvoggledanja na srpske političare uključuje pisanje nekih hrvatskih medija o novim vlastima uBeogradu, koje – navodno – slijede Miloševićevu politiku, kao što je on slijedio Stambo-lićevu, a ovaj Rankovićevu itd. Primjera za takve percepcije o nacijama i nacionalnim in-teresima kao fiksnim kategorijama, te za slične predrasude, ima na svim stranama.

Page 55: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

političari su tu nebitni, oni samo slijede naci-onalne interese koji se ne mijenjaju. Kolikosmo puta čuli i/ili čitali takve interpretacijeraspada Jugoslavije? One međutim, potpunozanemaruju subjektivno – to da niti političariSrbi (Hrvati) ni interesi (srpski, odnosno hr-vatski itd.) nisu isti a posebno njihove akcijenisu iste u vremenu i prostoru u kome djeluju.Iako politička vjerovanja nikad nisu bez ika-kvog utjecaja povijesnih, ekonomskih, kultu-ralnih i drugih objektivnih faktora, ono što ljuderazlikuje jest percepcija važnosti svakog od tihfaktora i definicija interesa grupe koju zastupaju.Percepcije i definicije, vjerovanja i viđenja su-bjektivne su kategorije, koje su podložne pro-mjenama u vremenu i prostoru. Stoga su i ak-cije različite, nimalo statične i teško predvi-dljive. Pođimo od sebe samih. Pokušajmo sesjetiti jesu li nam u privatnom životu neke stva-ri (neki ljudi) bili(e) jednako važne prije desetgodina kao sada? I pokušajmo onda zamislitihoće li nam za deset godina te iste stvari bitijednako važne? Malo je iskrenih koji bi na ovapitanja odgovorili potvrdno. Isto je i s politič-kim vjerovanjima, posebno na području kaošto je Jugoslavija, gdje se subjektivno suočava sdramatičnim promjenama u okruženju (kon-tekstu) i kod drugog subjektivnog. Koliko seljudi u Jugoslaviji osjećalo komunistima prijedvadeset godina? Koliko ih je bilo iskreno ža-losno kad je umro Tito? Koliko ih je jugosla-venstvo moglo bez problema uskladiti sa srp-stvom, hrvatstvom, slovenstvom? I to unatočtome što će danas mnogi tvrditi da nikad nisubili komunisti, i da su uvijek znali i osjećali daje jugoslavenstvo bilo nametnuto i neprirod-no. Ne radi se tu samo o zaboravu, nego o na-

mjernom neprihvaćanju svoje vlastite prošlo-sti, o nesposobnosti i nevoljkosti da sami sebeprihvatimo kao subjekte, one koji se mijenjajuu vremenu i prostoru i u tome ne vide nikakavposeban problem. Stvari su se izmijenile i ni-tko ne može reći kako će se izmijeniti u buduć-nosti. Problem mnogih od postojećih inter-pretacija događaja u politici jest da zanemaru-ju subjektivnost, a time i dinamičnost.

S tim je povezana i tvrdnja da seJugoslavija jednostavno morala raspasti jer ni-kad nije bila moguća. Danas mnogi uvjerljivotvrde da su faktori a, b, c, d... jednostavno mo-rali dovesti do dezintegracije. Štoviše, oni ge-neraliziraju, pa tvrde da se svaka višenacionalnazajednica mora raspasti, prije ili kasnije. Ali nemogu objasniti zašto se recimo Kanada i Belgijanisu raspale. OK, kažu oni – ali raspast će se si-gurno. Možda doista i hoće, ali ta izvjesnost ne-ma nikakva temelja u bilo kakvoj znanstvenoj anali-zi, kako oni uporno pokušavaju reći. Predviđa-nja su u politici nemoguća, jer je politika prijesvega subjektivna, složena i interaktivna djelat-nost. Onaj tko želi osporiti ovu tvrdnju, nekanam kaže hoće li se Makedonija raspasti ili ne-će? Hoće li se Crnogorci odlučiti za nezavisnostili neće? Hoće li Bosna opstati ili ne? Hoće libiti nuklearnog rata? Hoće li Škotska postatinezavisna? Malo bi se odvažnih danas usudilostaviti svoju cijelu imovinu odgovarajući na bilokoje od ovih pitanja. Pa ipak, možemo biti si-gurni da će jednom, kad se stvari dogode, bitimnogo onih koji će nas uvjeravati da se ono štose dogodilo jednostavno moralo dogoditi. Ta-ko danas mnogi objašnjavaju i pad komunizma iraspad Jugoslavije kao neizbježne događaje, ia-ko su oni potpuno iznenadili i same političke

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

145

Page 56: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

aktere koji su ih priželjkivali i sve političke ana-litičare.70

U povijesti se ništa nije moralodogoditi. Za razliku od (nekih) prirodnih poja-va, društvene akcije nisu neizbježne. Zbog svojeopsjednutosti objektivnim, društveni su seznanstvenici često pokazali manje uspješnim odpovjesničara, novinara i samih svjedoka zbiva-nja koja nastoje objasniti. Njihov pokušaj daopravdaju postojanje društvenih znanosti kaoznanosti, prečesto ih je vodilo u zanemarivanjesubjektivnog i prognoziranje. Još je uvijek slu-čaj da su najbolje tekstove i knjige o raspadu Ju-goslavije i pojedinim njenim aspektima napisa-li povjesničari (Lampe, 2001), politički filozo-fi (Pavković, 1997/2001), antropolozi (Duij-zings, 2000) i novinari (Judah, 1999). Tako-đer, ne može se negirati da su bolje prognoze daliknjiževnici ili drugi neznanstvenici (Goran Ba-bić i Bogdan Bogdanović u svojim knjigama iesejima, kao što su Osjećaj za oluju i Mrtvouzice), odsociologa, politologa i ekonomista. Njihovooslanjanje na instinkt, i poznavanje načina raz-mišljanja političke elite, kao i pozicija insider-

outsidera, pomogla im je daleko više no što je so-ciolozima pomogao instrumentarij društvenihznanosti, razvijen u drugim prilikama i drugimzemljama, koji su nastojali primijeniti na jugo-slavenskom slučaju.

Jugoslavenski je slučaj dao povodaza još jedan krug (sada već gotovo stoljeće duge)debate između povjesničara i društvenih znan-stvenika o vrijednosti metoda i mogućim dose-zima obje te profesije. Ovaj autor, iako po vla-stitom obrazovanju bliži politologiji nego isto-riji, ipak drži da su povjesničari (bili) uspješni-ji, prije svega zato što su njihova istraživanjaoslobođena namjere da prognoziraju ishodebudućih akcija, te su usmjerena na pojedineslučajeve, radije nego na razvijanje mega-teori-ja koje pretendiraju na univerzalnost. Političkise događaji mogu interpretirati samo onda kadsu se dogodili (jer se ne mogu predvidjeti), i utom je smislu politička analiza uvijek analizapovijesti. Čak i kad se radi o bliskoj prošlosti,čak i o onoj koja se dogodila jučer, to je ipakprošlost71 i stoga je prikladno koristiti metodo-logiju razvijenu u povijesnim pristupima.

Reč no. 62/8, jun 2001.

146

70 Za element iznenađenja u događajima s kraja 80-tih, vidi Kuran (1991). Anthony Gid-dens se prisjeća svog razgovora s Ernestom Gellnerom u Pragu, u trenutku rušenja Ber-linskog zida. Obojica su bili potpuno iznenađeni. Od 35 vodećih hrvatskih sociologa,pravnika, politologa i ekonomista, anketiranih u oktobru 1989, samo je jedan rekao da ćese Jugoslavija raspasti (vidi anketu Slavena Letice u Danasu, 17. oktobra 1989). Danas će,naravno, svi tvrditi da su znali da će se to dogoditi, i da se zapravo moralo dogoditi. Toli-ko o mogućnosti da se predvide događaji; ili – barem – o kvalificiranosti društvenih zna-nosti da ih predvide.

71 Iako mi uvijek živimo u sadašnjosti, s analitičkog stanovišta sadašnjost ne postoji. Nešto se ilidogodilo ili će se dogoditi u trenutku kad govorimo/mislimo/pišemo o tome. Povjesničarigriješe kad inzistiraju da događaji koji su se dogodili prije 10 godina nisu predmet njiho-ve analize, jer su se dogodili nedavno. Ne samo da je to nemoderno (jer su metode skuplja-nja građe danas toliko napredovale da su arhivi izgubili mnogo od ranijeg značenja), negoje i protivno razumu.

Page 57: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Iako, dakle, ovaj autor drži da po-litička analiza ima što reći samo o prošlim doga-đajima, ipak je na mjestu upozorenje na opa-snosti koje sobom nosi takav pristup. Povjesni-čari, naime, često griješe kad interpretiraju do-gađaje sa stanovišta njihovog poznatog ishoda.Povijesna distanca je nužna, ali i opasna, ukoliko neuspijemo spustiti veo neznanja (da se poslužimoRawlsovim pojmom, ovdje prenesenom u pot-puno drugi kontekst) nad događajima koji su sedogodili. Povjesničari imaju težak zadatak – dabudu novinari koji na mjesto događaja dolaze s10, 20 ili 30 godina zakašnjenja, potiskujućiikakvo znanje o tome kako je završila akcija čijirationale pokušavaju razumjeti. Ne učine li to,uvijek će biti u opasnosti da ih povijesna distancagurne u pristrasnost, da zbog nje traže kauzalniodnos između namjere onoga kome je konačnirezultat bio najpovoljniji, i samog rezultata.Oni su u opasnosti da zaborave da su se mnogidogađaji u povijesti dogodili, a da ih nitko niježelio ni planirao ni organizirao. Mnogi su sedogodili protivno namjeri najvažnijih aktera.Mnogi su potpuno iznenadili. Mnoge su na-mjere bile iskrivljene djelovanjem drugih akte-ra ili tzv. objektivnih okolnosti. Interpretiratiraspad Jugoslavije, stoga, bilo kao rezultatnamjere glavnih aktera ili kao nešto što se dogo-dilo potpuno neovisno o njima, kao iskazobjektivnih okolnosti bilo bi (i jedno i drugo)potpuno pogrešno.

Na metodološku grešku interpre-tacije događaja s pozicije poznatog ishoda upo-zorava Quentin Skinner, povjesničar ideja čijinam metodološki prijedlozi mogu iznimnomnogo pomoći u analizi razloga raspada Jugo-slavije, upravo zato što je komunistički poredak

bio tako mnogo povezan s idejama i ideologija-ma. Skinner naziva tu grešku – myth of prolepsis.Ta se greška čini uvijek kad se oslanja na traže-nje kauzalnog odnosa između namjere, akcije iposljedica, pa se pretpostavlja da je rezultat bioizraz namjere. Budući da postoji veza izmeđunamjere i rezultata, onda su mnogi skloni po-vjerovati da nam tek kad znamo rezultat, na-mjere mogu postati jasnije. Ali ne samo da mo-gu nego i moraju, jer se svaka namjera može ob-jasniti posredstvom analize rezultata koje je ak-cija proizvela. Ako je raspad Jugoslavije bila po-sljedica, onda je to moralo biti rezultat namjerepolitičkih aktera, odnosno njihovih namjernihakcija. Ili, da se poslužimo primjerom koji na-vodi Skinner, ako totalitarne ideologije dvade-setog stoljeća tvrde da je njihov uzor Rousseau,onda je sigurno da je Rousseau na neki načinodgovoran za totalitarizam. Jer da je njegovanamjera bila drukčija, onda bi ga se i drukčijerazumjelo. Intencionalisti tvrde da se vrlo malodogađaja u povijesti, ako i jedan uopće, događa-ju slučajno, bez nečije jasne namjere. Oni u bi-ti vjeruju u razum i racionalnost kao univerzal-nu kategoriju, koja omogućuje da ono što je re-čeno i učinjeno s jednom namjerom bude pre-poznato kao djelo izvedeno u toj istoj namjeri.Peter Winch (1958) i Erik Voegelin (1952) po-kazuju, međutim, da je takvo oslanjanje na uni-verzalni racionalizam pogrešno i da može vodi-ti ozbiljnom nerazumijevanju.

Tko je god pažljivo čitao govore ipratio akcije jugoslavenskih političara u posljed-njih petnaestak godina prije stvarnog raspada, ipokušao ih razumjeti ne s pozicije poznatog is-hoda (tj. onog što se dogodilo), nego u kontekstuu kome su se oni stvarno dogodili, znat će da ni-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

147

Page 58: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

tko u političkoj eliti nije doista želio da se taj ras-pad dogodi. U stvari, ne samo da nitko nije želioraspad, nego su mnogi bili potpuno iznenađenionim što se dogodilo. Ako bi se, međutim, danaspokušalo uvjeriti intencionaliste da griješe kadintepretiraju prošle akcije s pozicije onih koje suse dogodile kasnije, oni bi rekli da su političkiakteri skrivali svoje namjere, i da su to bili samojavni iskazi, dok su privatno mislili nešto drukči-je. Pa ipak, što političar misli privatno nije ni odkakve relevantnosti, ako se ne iskazuje u njego-vom javnom djelovanju. Naravno da analitičarine drže ključeve ljudskog uma, niti mogu pro-drijeti u mračne (i samim akterima često neja-sne) kutove ljudskog mišljenja. Međutim, onošto Skinner podrazumijeva pod namjerama doi-sta nije ono što oni privatno misle, jer to privat-no – ako nije javno iskazano ili ne utječe na jav-no – jednostavno nije relevantno.

Kad tvrdimo da smo otkrili namjere is-kazane u nekom tekstu, onda zapravo neradimo ništa misteriozno, ništa drugonego što ih smještamo u kontekstu u ko-me tekst ima smisla. Mi ne pokušavamoprodrijeti u nedostupne mentalne uzro-ke koji su se smjestili u privatnosti uma,nego samo želimo objasniti razloge zbogkojih se netko ponaša i djeluje kako seponaša i djeluje. (Skinner, 1988: 280)

Naravno da neke namjere mogu biti nejasne,ne samo analitičarima, nego i onima koje ana-liziramo. Ljudi često ne znaju zašto su učiniliovo, a nisu nešto drugo. Međutim, ono čime sepovjesničari bave nije ništa drugo nego otkritismisao nekih akcija, s pozicije onih koji su ih

proizveli. Akcije jugoslavenskih političara ne-maju mnogo smisla izvan konteksta u kome suse dogodile, a potpuno su iracionalne, nelogične zaone koji ne znaju narativ iz koga izviru i kon-tekst u kome su se dogodile. Pomiješati sada-šnji i naš s tadašnjim i njihovim kontekstom,znači da je analitičar na dobrom putu da krivorazumije ili uopće ne razumije smisao akcija.

Politolozi, povjesničari i drugianalitičari politike često postavljaju sebe u pozi-ciju (moralnih) sudaca, smatrajući da je njihovzadatak da osude ili pohvale aktere i akcije koje suse dogodile u prošlosti. Argument o ulozi lično-sti, primjerice, ističe se idejom da je sve zlo kojese dogodilo počelo zbog ove ili one osobe; ili –obratno – da je zlo bilo potisnuto dok je ova iliona osoba to sprečavala. Ne samo da je taj argu-ment manjkav jer pridodaje gotovo natprirodnasvojstva osobama u politici, nego je također i ne-akademski. On, naime, ne pokušava objasniti štose i zašto dogodilo, nego sudi i prosuđuje. Pro-sudba i ocjena događaja, međutim, pripada svimgrađanima podjednako, a ne samo povjesničari-ma, politolozima ili sociolozima. U prosudbi jeli Tito bio pozitivna ili negativna ličnost jugosla-venske povijesti, je li Milošević bio više ili manjezaslužan od Tuđmana, svatko ima pravo reći svo-je. Kako se radi o osobnim prosudbama koje ovi-se o vrijednostima koje osobe posjeduju, nemaobjektivnog kriterija po kome bismo mogli do-nijeti neki univerzalni sud. Ono što razlikuje sa-vjesne analitičare od drugih, onih koji ne pozna-ju metodologiju povijesnog istraživanja, među-tim, jest definicija cilja njihove analize: dobra će(i akademski vrijedna) analiza objasniti što se za-pravo dogodilo i zašto. I ništa više! Pritom, na-ravno, nije bitno što povjesničar ili analitičar

Reč no. 62/8, jun 2001.

148

Page 59: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

misli bilo o akterima ili o rezultatima njihovihakcija. Jedino što on/ona želi jest spoznati zaštosu djelovali kako su djelovali. Iako zvuči vrlo jed-nostavno, taj je cilj analize raspada Jugoslavije idalje gotovo potpuno drugorazredan u odnosuna razne prosudbe i vrijednosno-uvjetovana re-tuširanja onoga što se zapravo dogodilo. Neka odtih retuširanja izraz su potpunog nerazumijeva-nja smisla i zadatka analize, a druga su plod poli-tičkog opterećenja autora – posebno političara,novinara, vojnika, sudionika zbivanja ili zago-vornika raznih socioloških i politoloških mega-teorija, koji su se upleli u jugoslavenski slučaj bezikakve namjere da ga razumiju, s jedinom na-mjerom da ga iskoriste za svoje već unaprijedkonstruirane modele.

Jednu od metodoloških grešakakoje mnogi takvi autori čine, Skinner naziva pa-rohijalni mit (myth of parochialism). Parohijalnimit je načinjen kad analitičari pokušaju primi-jeniti kriterije iz vlastite kulture na neku drugukulturu, bez namjere da razumiju tu drugu kul-turu kao ozbiljan kontekst. To je vjerojatno naj-češća, i po političkim posljedicama najgrubljagreška počinjena u analizi raspada Jugoslavije.Prosudbe o tome što će jugoslavenski političariučiniti polazile su prečesto od toga što bi tzv. ra-cionalan čovjek učinio u njihovu slučaju. Racio-nalan čovjek bi, primjerice, uvidio da je u nje-govu interesu da ne bude rata, da tržište budeveće, da zemlja ne bude izolirana, da mu/joj netreba viza za ulazak u Evropsku uniju, da sistempostane efikasan itd. Problem je, međutim, štoracionalnost, unatoč vjerovanju nastalom uprosvjetiteljstvu, nije univerzalan koncept, čak

ni unutar iste lingvističke i nacionalne grupe, ajoš manje globalno. Što je racionalno za Petru, ni-je za Marka. Što je racionalno u jednim okolno-stima, nije racionalno u drugim. Što je Petri bi-lo racionalno prije deset godina, nije joj racio-nalno danas. Pretpostavka da se Jugoslavija nećeraspasti zato što nije racionalno da se raspadne,temeljila se na pukom protezanju našeg razumi-jevanja racionalnosti na druge okolnosti, drugikontekst i druge ljude. Uvijek je pogrešno zane-mariti kontekst u kome se akcije doista događa-ju. Još je veća pogreška pretpostaviti da su kon-teksti isti i da ono što će funkcionirati u jednom,mora također funkcionirati u drugom.

Treća metodološka pogreška nakoju upozorava Skinner jest mit o idealnom tipu.Idealni je tip (pojam koji je u modernu dru-štvenu znanost uveo Max Weber, otac sociologi-je) kategorija koja dopušta generaliziranje, bu-dući da svodi gotovo beskrajnu raznolikost nanekoliko temeljnih kategorija. Kategoriziranjejest glavni sadržaj društvenih znanosti. One do-kazuju svoju znanstvenost sposobnošću da ge-neraliziraju. Generalizacija je potrebna ne bi lise objasnilo što se dogodilo, što se događa i jošviše – što će se dogoditi. Znanost je okrenutaprema budućnosti, ona nastoji poopćiti, da binam rekla s kojim će se stupnjem vjerojatnostinešto dogoditi. Ona se također temelji nauzročno-posljedičnosti: pokušava nas uvjeritida će se dogoditi A ako se ispune kriteriji X i Y.Ako se ne ispune ti kriteriji, šanse da se dogodiA su manje. Predviđanje događaja nigdje nijetoliko izraženo kao u raznim teorijama demokratiza-cije72 i tranzicijskim teorijama. One se temelje na

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

149

72 Kao ilustraciju ovog zaključka, vidi Vanhanen (1997).

Page 60: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

ideji povezivanja akcija i rezultata, odnosno ra-znih faktora demokratizacije s ishodom.

U ovom smo tekstu već odbacilimogućnost predviđanja političkih događaja,budući da su oni prije svega subjektivni, i oviseo kontekstu koji nam je ne-pred-vidljiv. Dru-štvene znanosti su propustile predvidjeti padkomunizma i raspad Jugoslavije, i u tom su sesmislu diskreditirale u odnosu prema zadatkukoji su postavile sebi samima. Međutim, ovdjeidemo i korak dalje – pokazujući da kategorijekoje su smislili sociolozi i politolozi mogu bitibeskorisne ili štetne kad se analiziraju prošlidogađaji. Skinner upozorava na tu štetnost umitu o idealnom tipu, kad kaže da kategorije koje suizmislili društveni znanstvenici često stvarajuočekivanja o značenju onoga što su rekli ili uči-nili sami akteri, a ta očekivanja se ne poklapajusa onim što su ti akteri doista mislili da su rekliili s onim kako su ih drugi akteri razumjeli u da-tom kontekstu. Primjerice, cijeli se vokabulardruštvenih znanosti sastoji od kategorija kao štosu komunisti, nacionalisti, liberali, demokrati itd. Onine samo da nastoje cijeli svijet smjestiti u nekiod tih idealnih tipova, nego nas nastoje uvjeriti i daoni mogu – relativno kratkim rečenicama – de-finirati stvarno značenje (the meaning) svakeod tih kategorija. Naravno, već samim time onizapravo čine antidemokratsku pogrešku – jernemaju nikakvo ekskluzivno pravo da proglaša-vaju svoje razumijevanje tih kategorija za uni-verzalno. Također, kao što je već rečeno, to ka-ko oni definiraju svaki od tih idealnih tipova nijerelevantno kao objašnjenje onog što se dogodi-lo i zašto se dogodilo, jer oni nisu bili akteri sa-mi. Za ono što se dogodilo i zašto se dogodilorelevantno je prije svega kako su sami akteri de-

finirali sebe same i svijet oko sebe. Potom, rele-vantno je kako su i zašto bili razumljeni na na-čin na koji su bili razumljeni, u kontekstu u ko-me su djelovali. Analitičari bi, dakle, trebali bi-ti involvirani u proces dekodiranja intencija i zna-čenja poruka, reducirajući svoju osobnu uloguna minimalnu mjeru. Nasuprot tome, oni suprečesto podrazumijevali da njihove kategorijemogu ne samo objasniti namjere, nego i pro-drijeti iza namjera, u ono što govornik nije re-kao, ali je mislio. Samo po sebi, ta namjera nebi bila problematična, da mnogi analitičari pri-tom nisu potpuno zanemarili aktere same.Prednost društvenih znanosti jest, kako je defi-nirao Durkheim, upravo u tome što se ne osla-njaju na aktere same, nego razvijaju objektivni in-strumentarij kojim mogu prodrijeti dublje ne-go da se oslanjaju na subjektivno. U tome je te-meljna greška mnogih analiza politike. No, te-meljita kritika tih pristupa morat će, također,biti ostavljena za drugu priliku.

Problem na koji želimo ukazatiovdje, međutim, jeste slijedeći: kad društveniznanstvenici jednom smjeste nekog u kategorijuA, a ne B, onda nastoje objasniti značenje ono-ga što je ona/on rekla/rekao ili učinila/učinio spozicije idealnog tipa, tj. onoga kako bi netko ukategoriji A to rekao ili učinio. Primjerice, akoosobu A proglasimo nacionalistom, onda joj od-mah pridajemo misaoni okvir koji imaju onikoji po našoj definiciji jesu nacionalisti. Ako da-kle, osoba A, kaže da nitko ne smije tući narod,onda ćemo mi – znajući da se radi o nacionalisti –razumijeti značenje te rečenice otprilike ovako:“Nitko vas ne smije tući, zato što ste Srbi". Čaki ako stavimo to u kontekst samoupravnog voka-bulara, rečenica će biti pročitana: “Za razliku

Reč no. 62/8, jun 2001.

150

Page 61: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

od naroda, svatko može tući narodnosti." Ako,međutim, smjestimo govornika u grupu demo-krata (u značenju: liberalni demokrata), onda će taista rečenica značiti: “Nitko ne smije tući gra-đane koji se organiziraju u demos, a posebno nenedemokratska policija." Razlika je, naravno,drastična.73 Takva je i mogućnost pogreške.Etiketa i kategorije mogu dati potpuno krivusliku onoga što se dogodilo. Ta kriva slika, ("ne-razumijevanje"), bila je glavni razlog nespora-zuma između Zapada i Srbije (ali i između Za-pada i drugih postjugoslavenskih zemalja) uproteklom desetljeću. Dok su Srbi vjerovali dasu glasali za Miloševića zato što je on bio Jugo-slaven (pa su stoga poražavali Vuka Draškovića,za koga su mislili da je srpski nacionalist) i da suHrvati bili separatisti, svijet je tvrdio da je to za-to što su Srbi, već po definiciji, nacionalisti,koji će uvijek izabrati najradikalniju srpskuopiciju. Dok su Hrvati vjerovali (i vjeruju) da jenjihov rat protiv JNA, Bošnjaka i Srba bio sa-mo-obrambeni rat, Srbi vjeruju da je to bioagresivan i secesionistički rat. Nije uopće važno,pritom, što o tome misle povjesničari ili drugianalitičari. Akcije koje je svijet poduzimao pro-tiv Srbije, i srpsko odbijanje da ih vidi kao

opravdane, kao i one koje su Hrvati, Srbi i dru-gi poduzimali jedni protiv drugih, rezultat suuvjerenja koje imaju sami akteri, ne toga što jeobjektivno istina ili što će sutra o tome misliti ana-litičari. Ako ih želimo razumijeti, moramo teaktere shvatiti ozbiljno, a ne osuđivati i presu-đivati (im). Ako netko želi objasniti akcije jugo-slavenskih komunista, mora ih uzeti ozbiljno, ane tretirati kao iracionalne aktere, vođene ne-kim mračnim scenarijem zavjere, čija je đavolja na-mjera bila da iza sebe ostavi pustoš i ruševine.

Konačno, posljednja među oz-biljnim metodološkim pogreškama na kojuupozorava Skinner jest mit o koherentnosti. On jetakođer povezan s idealnim tipovima i pristupimakoje je razvila sociologija. Kategorije pretposta-vljaju ne samo generalizaciju nego na neki na-čin i koherentnost s obzirom na vrijeme. Dokmit o idealnom tipu gotovo da ne priznaje moguć-nost da je netko zbunjen ili podvojen između na-cionalizma, liberalizma i komunizma, ili dajednostavno nema nikakva koherentna gleda-nja, mit o koherentnosti gotovo da ne dopušta mo-gućnost da se netko promijeni tako da od svojedanašnje podrške nacionalizmu sutra odluči dapodrži komunizam ili obratno. Ako se to i dogodi-

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

151

73 Da budemo “politički korektni", navest ćemo još dva druga primjera. Jedan je – kad oso-ba X kaže da se zalaže za konfederaciju, protiv unitarizma, i da nije za otcjepljenje. Ta po-ruka može biti pročitana vrlo različito, ovisno o tome kako smo unaprijed klasificirali go-vornika, i jesmo li skloni vjerovati da on/ona ima skriveni program iza svojih izjava ili ne.Ili, recimo, kad osoba Y kaže da ne želi da se Kosovo priključi Albaniji, ali želi RepublikuKosovo. Ako vjerujemo unaprijed da je osoba separatistički nacionalist, smatrat ćemo daona ne govori istinu, nego pod republikom zapravo podrazumijeva otcjepljenje. Posljedi-ca toga će biti da će pojmovi dobiti sasvim drugo značenje ovisno o govorniku koji ih izri-če. Jugoslavenski je vokabular znatno promijenio značenje pojmovima, te je stoga sve težekomunicirao s drugima. Klasificiranje osoba u idealne tipove može ozbiljno ugroziti našerazumijevanje poruke.

Page 62: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

lo (a ne samo da se dogodilo, nego je malo tkood Jugoslavena ostao netaknut promjenomkonteksta, a samo tvrdi dogmatici nisu ni za mi-limetar odstupili od svojih nekadašnjih vjerova-nja), onda se uvijek pokušava naći neka koherent-nost u toj promjeni. Primjerice, pokušava se ob-jasniti da su korijeni novih uvjerenja već bili pu-šteni davno, kad je osoba još bila ono prvo.Mnogi analitičari su opsjednuti traganjem zakorijenima koji su doveli da se osoba X iz komuni-ste pretvori u nacionalistu. Je li on već kao ge-neral u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji bioskriveni nacionalist? Je li kasnije, kao predsjednikHrvatske i dalje bio pritajeni komunist? Je li svakikomunist samo rotkvica – izvana crven, a iznutrabijel? Međutim, zašto odgovor ne bi mogao bi-ti jednostavniji: ljudi se mijenjaju. Uvjerenjanisu nešto objektivno, izvana dato, a još su manjenepromjenjiva. Mit o koherentnosti zanema-ruje te promjene, kao što mit o idealnim tipovi-ma potcjenjuje složenost socijalnih grupa. Onitime ozbiljno griješe u interpretaciji događaja.Te greške treba izbjeći u novom pokušaju obja-šnjenja raspada Jugoslavije.

ZAKLJUČAK: PREMA MULTIFAKTORSKOJSUBJEKTIVNOJ ANALIZI

Ovaj je tekst ponudio opširan kritički pregleddosad postojećih objašnjenja razloga za raspadsocijalističke Jugoslavije. Nažalost, dok je izvan

granica nekadašnje Jugoslavije tema raspada tezemlje jedna od najprisutnijih u akademskojdebati (i to ne samo među politolozima i povje-sničarima, nego i filozofima politike, stručnja-cima za medije i ekonomistima), u zemljamanasljednicama gotovo da i nema knjige koja bipokušala dati svoj odgovor na ovo važno pita-nje.74 Kao da se ta tema izbjegava, posebno iz-van Srbije. Slabost i neadekvatnost naših povi-jesnih i društvenih znanosti, politički utjecajina sveučilišta i institute, kao i nevoljnost samihautora da se oslobode pristrasnosti i političkepripadnosti, sve su to razlozi za takvo stanje.

Ovaj tekst (a još više oni koji su upripremi) nastoji doprinijeti promjeni tog sta-nja, i ohrabriti raspravu o uzrocima pada soci-jalističke Jugoslavije u samoj Jugoslaviji. Želi lise približiti odgovoru i uključiti u raspravu kojase vodi izvan granica bivše Jugoslavije, raspravao tom pitanju mora izbjeći metodološke pro-bleme koje smo naveli u ovom tekstu. Također,mora napustiti ideju da postoji jedan, presu-dan, dominantan faktor koji je doveo do tograspada. Rastvaranje Jugoslavije, koliko god bi-lo neočekivano i iznenadno, ima svoju pretpo-vijest, svoj kontekst, koji nije nastao preko noći.Ono nije bilo neizbježno, jer se ništa u politicine može smatrati neizbježnim. Na drugoj stra-ni, nije bilo ni nelogično ni iracionalno, ako sepod logičnošću i racionalnošću razumije ono

Reč no. 62/8, jun 2001.

152

74 Izuzetak je knjiga Lasla Sekelja (1993), kao i – na drugi način – knjige Slavoljuba Đukića(1989, 1992, i dr.). Iako autor dopušta mogućnost da je propustio neke od knjiga nedav-no objavljenih na području nekadašnje Jugoslavije, ostaje ipak zaključak da je produkcijao ovoj temi gotovo zanemariva u samom prostoru bivše Jugoslavije, što je u golemom kon-trastu s morem literature nastale na Zapadu. Od zapadne literature, dvije najbolje studi-je o raspadu su i dalje Lampe (1996 i 2000) i Pavković (1997 i 2000). Knjiga Stevana K.Pavlowitcha Yugoslavia (1971) još uvijek je najbolja analiza povijesti Jugoslavije do 1971.

Page 63: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

što su relevantni akteri smatrali logičnim i racionalnim, a ne ono što mi, u drugom kontekstu i spoznatim ishodom iza nas, mislimo da je bilo logično i racionalno.

U procesu raspada Jugoslavije, političke su elite bile glavni akteri, pa se svaka analizatog procesa mora fokusirati na njih, njihova vjerovanja, njihove akcije i kontekst u kome su djelo-vale. Cilj koji imamo nije da presuđujemo o vrijednosti tih akcija, nego da ih razumijemo i obja-snimo. Politička analiza ne smije monopolizirati građansko pravo, koje pripada svakome građani-nu, da prosuđuje uspješnost i prihvatljivost neke politike. Ona, međutim, mora objasniti što se izašto se nešto dogodilo ili nije dogodilo. Ništa manje, ali i ništa više.

Da bi se to objasnilo, politički se akteri moraju uzeti ozbiljno. Njihova vjerovanja sudirektno utjecala na njihove akcije, i stoga moraju biti u samom središtu našeg interesa. Intervjuis članovima političke elite, kao i poštena analiza dostupne građe, nužan su i prvi korak k tom ci-lju. Ideologija se ne smije zanemariti, jer ona nije bila samo prazna riječ i gesta, nego je određi-vala djelovanje političkih aktera. Međutim, namjere koje su imali relevantni akteri nisu se uvijekostvarile, niti ih je uvijek moguće vidjeti u konačnom rezultatu njihovih akcija. Politika je inter-aktivna subjektivna djelatnost, u kojoj su uspješne diktature gotovo potpuno nemoguće. Izmeđunamjera i rezultata dogodio se proces akcije i interakcije, koji je nužno utjecao na samu namjerui na rezultat. Jedini način, stoga, da razumijemo rezultat (raspad Jugoslavije) jest da analiziramoi namjere (ideologiju, vjerovanja) i akciju (političko djelovanje) u kontekstu u kome su se dogo-dile (međunarodnom, domaćem, i u svim njegovim aspektima – kulturalnom, ekonomskom, voj-nom itd.)

Sada, kad smo identificirali probleme u postojećim pokušajima da se objasne razlo-zi raspada Jugoslavije, i uspostavili metodološke temelje našoj analizi, ostaje da ponudimo i vlasti-tu priču o tome što se dogodilo i zbog čega. To, međutim, ostaje zadaća nekog drugog teksta –članka ili knjige.

IZVORI I LITERATURA:Anderson, Benedict. 1983. Imagined Communities. London: Verso.

Bunce, Valerie. 1999. Subversive Instititutions. Cambridge: CUP.

Ćosić, Dobrica. 1992. Promene. Novi Sad: Dnevnik.

Chossudovsky, Michael. 1999. How did the IMF dismantled Yugoslavia. Internet.

Dimitrijević, Vojin. 1996. Sukobi oko Ustava iz 1974. U: Nebojša Popov (ur): Srpskastrana rata. 447-71. Beograd: Republika

Đilas, Aleksa. 1993. Razgovori za Jugoslaviju. Beograd: Prometej.

Đokić, Dejan. 2000. The Second World War: Reconciliation among Serbs and Cro-ats and Irreconciliation of Yugoslavia. Paper predstavljen na UCL, 18 marta 2000(neobjavljeno).

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

153

Page 64: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Đukić, Slavoljub. 1992. Kako se dogodio vođa. Beograd: Filip Višnjić.

Đuranović, Veselin. 1985. O nekim aspektima politike razvoja koja je prethodila pri-vrednoj krizi. Socijalizam. 28:206-21.

Dyker, David i Ivan Vejvoda (ur). 1996. Yugoslavia and After. London i New York: Long-man.

Gligorov, Vladimir. 1995. What if they will not give up? East European Politics andSociety, Vol. 9, No 3: 499-512.

Goati, Vladimir. 1997. The Disintegration of Yugoslavia: The Role of Political Elites.Nationality Papers 25:455-67.

Goldsworthy, Vesna. 1998. Inventing Ruritania. Yale: YUP.

Gordy, Eric D. 1999. The Culture of Power in Serbia. University Park: PSUP.

Gow, James. 1997. Triumph of the Lack of Will. New York: Columbia University Press.

Hayden, Robert. 1999. Blueprints for a house divided. Ann Arbor: UMP.

Holbrooke, Richard. 1998. To End a War. Washington: Random House.

Horvat, Branko. 1988. Kosovsko pitanje. Zagreb: Globus.

Huntington, Samuel. 1996. The Clashes of Civilisations and the Remaking of the World Order.New York: Simon and Schuster.

Jović, Borisav. 1995. Poslednji dani SFRJ. Beograd: Politika.

Kadijević, Veljko. 1993. Moje viđenje raspada. Beograd: Politika.

Kaplan, Robert. 1994. Balkan Ghosts: a journey through history. London: Papermac.

Kardelj, Edvard. 1967. Thirty years after the founding congress of the CommunistParty of Slovenia. 217-53. In Edvard Kardelj: The Nations and Socialism. 1980: Belgrade.STP.

Kedurie, Elie. 1960/1993. Nationalism. Oxford: Blackwell.

Keeler, John. 1993. Opening the Window for Reform. Comparative Political Studi-es. 25:435-86.

Katunarić, Vjeran. 1988. Inter-ethnical relations in contemporary Yugoslavia. Revi-ja za narodnostna vprašanja, razprave in gradivo. No. 21/1988: 23-40.

Kerčov, Sava i dr. (ur). 1989. Mitinzi u Vojvodini 1988. godine. Novi Sad: Dnevnik.

Korošić, Marijan. 1988. Jugoslavenska kriza. Zagreb: Naprijed.

Koštunica, Vojislav. 1987/8. Transformation of Yugoslav Federalism: from centrali-sed to peripheralised federation. Praxis International, Vol 7: 382-93.

Križan, Mojmir. 1989. Civil Society, a new paradigm in the Yugoslav theoretical di-scussion. Praxis International. Vol 9: 152-63.

Kuran, Timur. 1991. Now Out of Never: the element of surprise in the East EuropeanRevolutions of 1989. World Politics, Vol 44: 7-48.

Lampe, John. 1996 i 2000. Yugoslavia as History. Cambridge: CUP.

Reč no. 62/8, jun 2001.

154

Page 65: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Langlands, Rebecca. 1999. Britishness or Englishness? The historical problem of na-tional identity in Britain. Nations and Nationalism. Vol 5 (1): 53-69.

Lees, Lorraine. 1997. Keeping Tito Afloat: the US, Yugoslavia and the Cold War. University Park:PUP.

Lukic, Reneo i Allen Lynch. 1996. Europe from the Balkans to the Urals. Oxford: OUP.

Maliqi, Shkelzen. 1998. A Demand for a New Status: The Albanian movement in Ko-sova. 207-38. U: Thanos Veremis i Evangelos Kofos (ur): Kosovo: Avoiding Another BalkanWar. Atena: Eliamep.

Marković, Dragoslav. 1987/1988. Život i politika. Vol 1-2. Beograd: Rad.

Marković, Mirjana. 1996. Answer. London: Minerva.

Matvejević, Predrag i dr. 1999. Gospodari rata i mira. Split: Feral Tribune.

Mežnarić, Silva. 1986. Bosanci – a kuda Slovenci idu nedeljom? Beograd: Filip Višnjić.

Mihajlov, Mihajlo. 1998. Disidentstvo – stvarnost i legende. Republika, No. 181: 1-11(internet izdanje).

Mills, John Stuart. 1865. Considerations on Representative Government. London: Longman.

Milošević, Slobodan. 1989. Godine raspleta. Beograd: BIGZ.

Moore, Margaret (ur). 1998. National Self-determination and secession. Oxford: OUP.

Owen, David. 1995. Balkan Odyssey. London: Victor Gollancz.

Pantić, Dragomir. 1987. Karakteristike socijalne distance kod zaposlenih u društve-nom sektoru SFRJ. Socijalizam 29:559-602.

Pavković, Aleksandar. 1998. From Yugoslavism to Serbism: the Serb national idea1986-1996. Nations and Nationalism. Vol 4: 511 -28.

Pavković, Aleksandar. 1997/2000. The Fragmentation of Yugoslavia. Basingstoke: Macmil-lan Press.

Pavlowitch, Stevan K. 1971. Yugoslavia. New York: Praeger Publications.

Perović, Latinka. 1991. Zatvaranje kruga. Sarajevo: Svjetlost.

Perović, Latinka. 1993. Yugoslavia was defeated from inside. Praxis International,Vol. 13: 422-7.

Pleština, Dijana. 1992. From Democratic Centralism to Decentralised Democracy?.U: John Allcock i dr (ur): Yugoslavia in Transition. 125-68. New York and Oxford: Berg.

Rawls, John. 1971. Theories of Justice. Oxford: OUP.

Rose, Michael. 1998. Fighting for peace: Bosnia 1994. London: The Harvill Press.

Samary, Catherine. 1995. Yugoslavia Dismembered. New York: Monthly Review Press.

Sekelj, Laslo. 1993. Yugoslavia: the process of disintegration. Boulder: SSM.

Silber, Laura i Allan Little. 1995. The Death of Yugoslavia. London: Penguin.

Skinner, Quentin. 1988. Meaning and Context (ur. James Tully). Cambridge: Polity.

Stambolić, Ivan. 1995. Put u bespuće. Beograd: B92.

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

155

Page 66: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Taylor, AJP. 1948/1990. The Habsburg Monarchy 1809-1918. London: Penguin.

Tepavac, Mirko. 1997. Tito: 1945-1980. U: Jasminka Udovički i James Ridgeway(ur): Burn this house. 64-79. Durham and London: DUP.

Tepavac, Mirko. 1998. Sećanja i komentari. Beograd: B92.

Tikholaz, Sergey. 1996. Could Russia become a state of law? U: Elzbieta Matynia (ur):Grappling with democracy. 131-8. Prague: Slon.

Tito, Josip Broz. 1977. Samoupravljanje. Sarajevo: udruženi izdavači.

Todorova, Maria. 1997. Imagining the Balkans. Oxford: OUP.

Tomlinson, Richard. 2001. The big breach. Edinburgh: Cutting Edge.

Toš, Niko (ed). 1987. Slovensko javno mnenje 1987: pregled in primerjava rezultatov raziskav SJM69– SJM 87. Ljubljana: Delavska Enotnost.

Tripalo, Miko. 1991. Hrvatsko proljeće. Zagreb: Globus.

Vanhanen, Tutu. 1990. The process of democratization. New York: Crane Russak.

Vejvoda, Ivan. 1993. Yugoslavia and the empty space of power. Praxis International.Vol. 13: 64-79.

Voegelin, Erik. 1952. The New Science of Politics: an Introduction. Chicago: UCP.

Vučković, Gojko. 1997. Ethnic Cleavages and Conflict: the sources of national cohesion and disintegra-tion. Aldershot: Ashgate.

Wachtel, Andrew Baruch. 1998. Making a Nation, Breaking a Nation. Stanford: SUP.

Warner Neal, Fred. 1962. Yugoslavia at the crossroads. Internet, 30. jul 1997.

Winch Peter, 1958/1990. The idea of social science and its relation to philosophy. London: Rou-tledge.

Woodward, Susan L. 1995. Balkan Tragedy. Washington: the Brookings Institution.

Zimmermann, Warren. 1996/9. Origins of a catastrophe. New York: Random House.

Županov, Josip. 1983. Marginalije o društvenoj krizi. Zagreb: Globus.

Autorovi intervjui s političkim akterima, korišteni u ovom tekstu:Carrington, Peter (Lord). 1996. Arkzin, 2. februar 1996.

Giddens, Anthony. 1999. Acque e Terre. Vol 10, No 4-5: 19-24.

Gligorov, Kiro. 1996. Neobjavljeni razgovor, Skopje, jun 1996.

Hobsbawm, Eric. 1996. Arkzin, 21. jun 1996.

Kardelj, Pepca. 1986. Glas omladine, 16. i 23. april 1986, te neformalni razgovori1986-7.

Kraigher, Sergej. 1987. i 1988. Objavljeno u Polet i Mladost (datumi nedostupni).

Planinc, Milka. 1998. Neobjavljeno.

Reč no. 62/8, jun 2001.

156

Page 67: RAZLOZI ZA RASPAD SOC JUGOSLAVIJE

Šuvar, Stipe. 1998. i 1999. Neobjavljeno.

Vrhovec, Josip, 1998. Neobjavljeno.

Autorovi tekstovi na koje se referira u ovom tekstu:1998. Zašto je Srbija prihvatila Ustav iz 1974. Ljetopis (SKD Prosvjeta, Zagreb). Vol3: 63-104.

1999. Tranzitologija kao ideologija. Hrvatska ljevica, novembar 1999 (internet).

1999. Kosovo: il senso di disuguanglianza e ingiustizia. Acque e Terre, Vol 10, No 1:37-41.

2000. Slobodan Milosevic: why did he make sense to so many Serbs?. Liberal Debatt.No 1-2: 20-3.

2000. Srbija, Slobodan, Sloboda. Ljetopis, Vol 5: 381-94.

2001. The hostile other. Transitions Online, internet, 14. jun 2001.

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

157