Impresum originala:

© Universitetsforlaget, 2014. Drugo izdanje, 2016.

ISBN 978-82-15-02338-0

Materijal u ovoj publikaciji zaštićen je shodno odredbama Zakona o autorskim pravima. Svako kopiranje ili bilo koji drugi oblik korištenja publikacije moguć je samo uz dozvo-lu nosioca autorskih prava. Svaka upotreba ove publikacije koja je u suprotnosti sa odrebama Zakona o autorskim pravi-ma može imati svoj epilog na Sudu uz finansijsku nadoknadu ili kaznu zatvora onoga ko je zloupotrijebio odrebe Zakona o autorskim pravima.

U vezi s ovim može se ostvariti kontakt.

Universitetsforlaget AS

Poštanski pretinac 508 Sentrum

0105 OSLO

www.universitetsforlaget.no

Izdavanje ove knjige pomogli su Fritt Ord i Institut za filo-zofiju, historiju umjetnosti i klasične jezike Univerziteta u Oslu.

Omot knjige: Universitetsforlaget/Sissel Tjernstad

Štamparski slog: Rusaanes Bokproduksjon AS

Štampa i povez: 07 Media AS – 07.no

Knjiga je štampana: ITC NEW Baskerville Std 10,5/13,5

Papir: 90 g. Munken Print White, 1,5

This translation has been published with the financial support of NORLA

Impresum prijevoda:

IZDAVAČUniverzitet u Sarajevu

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava

ZA IZDAVAČA

Dr. Rasim Muratović, naučni savjetnik

NASLOV ORIGINALA

Studier i ondskap / Studije o zlu

LEKTURA I KOREKTURA

Mr. sc. Sadžida Džuvić

www.institut-genocid.unsa.ba

Arne Johan Vetlesen

Studije o zlu

S norveškog preveo Rasim Muratović

Sarajevo, 2017.

Sadržaj

Uvod ................................................................... 9

Objašnjenja o opravdanosti. Analiza Andersa Behringa Breivika i terorističkog čina od 22. jula .......................... 25

Kako živjeti sa psihičkim bolom? .................... 87

Zločini – rezultat ugnjetavanja ili slobodnog izražavanja osjećanja? .....................................111

Zločinci, samorazumijevanje i zlo ................. 159

Je li ispravno pamtiti zlo? ............................... 203

Je li oprost moralno pogrešan? ..................... 247

Uputa na ranija izdanja ................................... 297

Registar imena ................................................ 299

UVOD

Kada je eksplodirala bomba u kvartu Vlade u Oslu u poslijepodnevnim satima 22. jula 2011. godine, nakon čega su uslijedila masovna ubistva na ostr-vu Utøya, Norveška je bila mjesto zločina. Do tada je to bilo nezamislivo, posebno zbog činjenice što je izvršilac bio jedan od nas, Norvežanin.

Bez obzira što sam kao filozof cijeli radni vijek radio na fenomenu zla, ne mogu tvrditi da sam bio bolje od drugih pripremljen na to da se tako nešto moglo dogoditi ovdje u Norveškoj. Zanimljivo je da su prvi eksperti, koji su se oglasili odmah na-kon nemilih događaja kod zgrade Vlade, ukazali na islamske teroriste kao moguće zločince. Kada se nešto kasnije pokazalo da je zločinac norveški čovjek, odrastao u zapadnom dijelu Osla, bila je to ista vrsta šoka za istraživače terorizma kao što je bila i za vlast.

10

Za mene nije bilo neke posebne političko-ideološ-ke specifičnosti u činjenici da je terorista bio kon-tradžihadist, a ne džihadista koji se u ovom slučaju najviše očekivao. Ono što me je posebno iznena-dilo jeste to što je Anders Behring Breivik sam djelovao. Moj dotadašnji rad vezan za zlo bio je skoro isključivo koncentrisan na slučajeve grupe zločinaca, a ne pojedinaca koji su nastupali na svo-ju ruku. Od kada imamo pojavu da najčešće jedna grupa sprovodi masovna ubistva i od kada je sis-tematski planirano nasilje nad određenom katego-rijom žrtve, a što se najčešće događa pod plaštom ideološkog obrazloženja, imamo sveobuhvatno znanje o karakteristikama jedne ovakve ideologije i o onim grupnim psihološkim mehanizmima koji doprinose tome da osobe nanose odabranim žrtva-ma enormne patnje. Kratko rečeno, bilo da smo politolozi bilo filozofi, znamo dosta o onome što nazivam kolektivno zlo.

Breivikove terorističke akcije upućuju nas na in-dividualno zlo. Upravo činjenica da je bio sam, da je sam odlučio šta želi uraditi, kako i nad kim, znači da je okvir objašnjenja koji sam praktikovao koristiti bio nedovoljan. Ovdje psihološka posma-tranja i psihijatrijske procjene postaju znatno bit-nije nego u slučajevima gdje se analizira grupno ponašanje. Konkretno: pokazuje li ta činjenica da je zločinac bio sam u zlodjelu, da je živio sam u svom svijetu i da nije shvatio opseg onoga šta je

11

uradio? U ovom kontekstu logično je zapitati se: Odaje li spektakularnost ovog djelovanja to da zločinci izlaze iz okvira normalnosti i padaju pod utjecaj visokopozicioniranog autoriteta postav-ljajući pojedinačna izvršenja pod (veći ili manji) pritisak, tako da se tu radi o jednom odstupanju, u psihijatrijskom smislu riječi, jednom primjeru patologije, duševne bolesti? Ili, možemo li zami-sliti, bez obzira voljeli mi to ili ne, koliko je, u svjetlu dobro etabliranog teorijskog modela objaš-njenja, neprikladno da se jedna razumna osoba s razvijenim instinktom za posljedice može odlučiti na takav čin? Ako je odgovor da, onda se pitamo kakvu svjetlost ta spoznaja baca na društvo koje je proizvelo jednog takvog masovnog ubicu, jednu takvu desperaciju, neprijateljsku sliku na kojoj je zločinac radio. Ono što je najporaznije je da, u ide-ološkom smislu, on nije sam u svemu tome.

Prvi tekst u ovoj knjizi koji nosi naslov “Objaš-njenja o opravdanosti” pokušaj je da predstavim vlastitu analizu o Breiviku i njegovim teroristič-kim postupcima. Tekst – i to čitaoci trebaju znati – prerađena je i proširena verzija mojih predavanja koje sam održao u Akademiji nauka u Oslu i na Univerzitetu u Oxfordu u januaru 2012. godine. Spomenuta predavanja pripremao sam u novem-bru/decembru 2011. godine, upravo kada je pod-nesen prvi izvještaj iz psihijatrijskog prava koji su napisali Torgeir Husby i Synne Sørheim. Bilo je to

12

otprilike četiri mjeseca nakon izvršenog teroristič-kog čina i jedva četiri mjeseca prije početka suđe-nja na Sudu u Oslu nakon čega je objavljen drugi stručni izvještaj.

Kada je ovaj dio teksta bio završen, insistirao sam da se podvuče da 22. juli još uvijek ima nešto ne-shvatljivo i neprerađeno u sebi – nešto neobjašnji-vo, ako hoćete. Tome nije razlog samo vremenska blizina događaja. Razlog tome je, između ostalog, to da je javnost bila opterećena šokom, da je struč-na analiza mnogih disciplina tražila odgovore u vidu dokaza ili je bilo brzo izrečeno nešto druga-čije od onoga što je neko imao reći. Istina, bilo je nekoliko knjiga za podsjećanje – šlagvort: pohvala i govori – i prvi izvještaji preživjelih su došli. Ali knjige koje mi danas povezujemo sa široko naučno baziranih analiza pitanja “kako?” i “zašto?” jesu knjige Age Storm Borchgrevin En norsk tragedie/Norveška tragedija (2012) ili Åsne Seirstad En av oss/Jedan od nas (2013), da spomenem dvije najčitanije. U velikoj mjeri morao sam se bazirati na Breivikov takozvani Manifest, na novinarske izvore i pojedinačne doprinose iz različitih aka-demskih krugova.

Sada, tri godine poslije, ja sam, praktično govo-reći, upoznat sa svim knjigama koje govore o 22. julu u Norveškoj, što u brojkama iznosi preko če-trdeset naslova, različitih žanrova i različitog kva-liteta. Sve me to vezalo za pitanje koje sam po-stavio u tekstu iz kasne jeseni 2011. godine, a što

13

se moralo revidirati kako bi se ugradilo u ono što sam bio prinuđen pronaći, a tiče se novih bitnih informacija, približavanja i tumačenja u opsežnoj literaturi. Odlučio sam se, s nekoliko malih izuze-taka (bilješki), da tekst ide onako kako ovdje stoji. Bila bi neistina reći da, nakon što sam završio svo-ju analizu, nisam naučio nešto novo čitajući sve ono što je objavljeno. Moram reći da nisam našao razlog da promijenim svoje nadređeno tumačenje ili da ga upotpunim nečim drugim. Moje su teze i zaključci čvrsti.

Bez obzira na činjenicu da je ono što se dogodilo kod kvarta Vlade i na Utøya 22. jula nešto što se može smatrati individualnim zlom, u eseju o Brei-viku dokazujem da je on imao motivaciju i oprav-danje od onog “objašnjenja o opravdanju” koje po-znajemo iz historijskih slučajeva kolektivnog zla, slučajeva zla gdje jedna grupa pokazuje namjeru da uništi drugu grupu. Bez obzira što je Breivik sam djelovao, on te postupke smatra opravdanim – politički obaveznim i moralno ispravnim – na isti način kao što to čine oni koji učestvuju u grupi koja izvršava masovna ubistva ili genocid. U oba slučaja ubistva se tumače u svjetlu velikog objaš-njenja o antagonističkom odnosu koji se historij-ski razvio između dviju grupa. Zločinac smatra da je moralan jer nastoji odbraniti svoju grupu (rasu, naciju, etnicitet, religiju – ispunjenu onim što od-govara u pojedinačnim slučajevima) od opasnosti

14

od totalnog uništenja koje, prateći ovu vrstu objaš-njenja, prijeti od naznačene neprijateljske grupe. To se odnosi na ono šta se mora raditi – i na onoga šta neko mora preuzeti na sebe – u ime onoga od koga dolazi prijetnja kako bi spriječio nestajanje. To se veže za preživljavanje u situaciji u kojoj se kompromis isključuje - i gdje se politička – de-mokratska i normalna pravila igre moraju staviti na stranu. U ovom objašnjenju nema vremena za gubljenje i zbog toga sva sredstva moraju biti do-zvoljena. Ovdje pokazujem zajedničke osobine ideologije kojoj se Breivik priklanja i koja je ko-lektivna veličina koju nije on izmislio (Manifest je, kao što je poznato, u velikoj mjeri jedan kolaž citata iz više izvora) i strukture u drugim historij-skim primjerima zasnovanim na legitimnim objaš-njenjima nasilja. Dok identitet grupe/a varira od slučaja do slučaja, strukturalni elementi uglavnom su isti: prijetnja od “onog nečistog drugog”, impe-rativ o ličnoj odbrani svoje grupe.

Uprkos sličnosti u obrazloženju upotrebe nasilja koje se nalazi u Breivikovom Manifestu i genocid-noj ideologiji tipa njemačkog nacizma ili srpskog etnonacionalizma, osobina Breivikove ličnosti i njegovog načina ponašanja ukazuje na to da se ne bi moglo reći da se radi o nečem odstupajućem ili patološkom. Ovdje se nameću mnoga pitanja: Kako će se odnos biografije, u značenju Breiviko-vog ličnog iskustva, i ideologije, u značenju nadre-đenog makrohistorijskog objašnjenja o relacijama

15

grupe kojoj se pripada u odnosu prema drugima, razumjeti u specifičnom slučaju kao što je Brei-vikov? Može li biti riječi o odnosu koji se može doživjeti kao ruka u rukavici, kao dopunski zajed-nički stav?

Umjesto da istražujem slučaj Breivik u smjeru utabanih pravnopsihijatrijskih tragova, ja okrećem pravac interesovanja prema Hegelovoj filozofiji prava kako bih osvijetlio koliko smo tog 22. jula imali posla s jednim razumnim ili ludim zločin-cem. Bez uljepšavanja, zaključak ide u pravcu da se tu radi o kombinaciji alternativa koje se obično vide kao međusobno isključene, kao ili/ili moguć-nosti. Pitanje u smislu: koje posljedice imamo, na-kon svake vrste Breivikovog samorazumijevanja za njegove relacije prema drugima i prema podi-jeljenoj socijalnoj i moralnoj stvarnosti, postavlja se uz pomoć Hegelovog razmišljanja o tačkama spajanja između zla i ludosti.

Drugi tekst, “Kako živjeti sa psihičkim bolom”, vezan je, također, za slučaj Breivik. Moje pribli-žavanje temi ovdje je psihoanalitički orijentisano i povezano je s instinktima koje imamo kod Sveina Haugsgjerda i Melanie Klein. Pitanje je kako se mi nosimo s teškim i negativnim životnim isku-stvom, kako gledamo na naše ljudsko odlaganje bolova u mnogim formama: to da kroz život ide-mo ne samo bolesni ili povrijeđeni nego i ranjeni,

16

u smislu slamanja i poniženja u vlastitim očima. Pokazujem kako je ono što pripada individualno centriranoj stvari – šta ja radim s mojim bolom, mojim porazom i mojim gubitkom? – uokvireno kulturnim i historijskim promjenjivim faktorima: kulturi kojoj pripadamo i društvu u kojem se so-cijalizujemo i koje nam daje naše instrumente ra-zličite vrste kako bismo se mogli nositi s bolom u tišini. Kultura o mojoj sadašnjosti prenosi direktno i indirektno određeni pogled na ljudske osnovne uslove kao zavisnost, ranjivost i smrtnost u smislu kako će se sve to prihvatiti, procjenjivati, saopćiti ili – suprotno – poricati i boriti se s tim. Pogotovo ako se ono doživljeno predstavlja kao negativno i neželjeno i zbog toga povezuje sa stidom, kako tvrdim da je slučaj u današnjem društvu. Razlika između simboličke apstrakcije i fizički konkretnog načina prerađivanja onoga što je najteže u životu je centralna. Nedostatak kulturološke pripremne situacije za simboličku preradu može voditi tome da jedini način za preradu teških doživljaja i osje-ćanja bude to da se pokušamo osloboditi bola tako što će isto to usmjeravati prema drugom: Prebaciti moje bolove na druge tako da to budu njihovi bo-lovi znači osloboditi sebe, a dovesti druge u po-ziciju da se osjećaju loše ili podređeno. Tako se okrećem prema onome što je slobodno i nad čime imam kontrolu - prema osobini koju autonomni ideal našeg vremena zna cijeniti, ali što ima viso-ku cijenu. Zaključno, ja koristim ovu perspektivu

17

da bih shvatio Breivikovo korištenje nasilnih kom-pjuterskih igrica koje su prethodile teroru koji je izvršio.

Treći tekst, “Zločini – rezultat ugnjetavanja ili slobodnog izražavanja osjećanja?”, tema je uloge osjećanja u izvršavanju nasilja. S tim u vezi struč-na literatura dijeli se na dvije nespojive strane. Pi-tanje formalno glasi: Je li tačno da zločinci – ako generalizujemo – daju slobodu izražavanja svojoj zarobljenoj agresiji – ispoljavajući to u mržnji i ljutnji kada siluju, sakate i ubijaju, čime se na-silni napad približava negativnim osjećajima? Ili se mora razumjeti drugačije tako da je divljačko nanošenje bola drugim ljudima, ako se bol vidi i čuje, moguće samo kada napadači suzdržavaju svoje osjećaje i paraliziraju ih? Ko je najopasniji? Onaj zločinac koji ne kontroliše svoje emocije ili onaj zločinac koji ih kontroliše? Na osnovu znanja i iskustva koje imamo iz historijski dokumentova-nih zločina kao što su “silovanje” Nanjing 1937, masakr u My Lai 1968. i različiti genocidi iz našeg vremena, ove dvije alternative međusobno se raz-matraju. U ovoj analizi veliku pažnju polažem na činjenicu da su zločinci u ovim događajima uglav-nom muškarci. U drugom dijelu teksta raspravljam o različitim odgovorima koje daju filozofi poput Thomasa Hobbesa i Emmanuela Levinasa. Na-ročito s obzirom na značenje činjenice je li žrtva slaba bez mogućnosti za odbranu ili je jaka, je li bespomoćna ili ulijeva strahopoštovanje.

18

Četvrti tekst, “Zločinci, samorazumijevanje i zlo” kritička je studija doprinosa njemačkog socijalnog psihologa Haralda Welzera novijem istraživanju o analizi ličnosti zločinaca koji su učestvovali u masovnim ubistvima. Welzer ima nekoliko objav-ljenih knjiga priznatih u cijelom svijetu i prevede-nih na nekoliko jezika, među kojima i norveški, u kojima je glavna tema ponašanje njemačkih vojni-ka prije, tokom i poslije sveobuhvatnih napada na civile (pogotovo Jevreje). Sa sigurnošću možemo reći da smo se kod Welzera vratili na kolektivno od grupe izvršeno zlo, od čega Breivik napadno odstupa. Welzer uzima model objašnjenja koji je poznat kroz eksperiment koji je izveo Stenley Mi-lgram (Yale eksperiment sa početka 1960-ih), a kasnije ide jedan korak dalje od Philipa Zimbarda (“The Stanford Prison Experiment”, 1971). Čine-ći pojedinačne zločinačke procese preokupacijom pripadnosti određenoj grupi da bi objasnio (kako se to zove u ovoj literaturi) “kako obični ljudi mogu učiniti tako užasne stvari”, Welzer to čini produ-bljujući moju ranije samonagoviještenu kritiku “totalitizirane” grupne perspektive. Ključne riječi za moju specifičnu kritiku su faktori ideologije, autonomija i sadizam, pri čemu argumentujem da je Welzer, djelomično, krivo razumio i djelomično poricao njihovo značenje. Smatram da je Welzer u opasnosti da dâ objašnjenje o tome kako su zlo-činci mogli uraditi to što su uradili, a što se mani-festuje kao preuzimanje njihove perspektive napa-dača i od njihovog samorazumijevanja. Opasnost

19

da se bavi preuzimanjem jedne takve perspektive u akademskom zadatku prisutna je ne samo kod Welzera nego i u mnogim društvenim istraživanji-ma zla. Tu se postavlja zahtjevno pitanje o ulozi istraživača u širokom moralnom poimanju, što se veže sa puno većom fascinacijom za doživljajima i tumačenjem doživljaja napadača nego žrtve.

Peti tekst, “Je li ispravno pamtiti zlo?”, okreće perspektivu dalje od analize procesa zločina i nje-govog mjesta izvršenja, prema pitanju kako će se oni koji su direktne žrtve napada – torture – od-nositi prema želji da učestvuju u pomirenju, da društvo ide dalje i da žrtve ostave bol iza sebe. Jedan od najpoznatijih – mada ih nema mnogo – koji brane tezu da je ispravno pamtiti zlo koje su nanijeli napadači, čime negira mogućnost u uče-šću žrtve u procesu pomirenja, jeste Jean Amery. Amery je austrijski Jevrej koji je bio izložen torturi u nacističkom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Napisao je knjigu u kojoj insistira na svom pravu – pravu žrtve – da pamti zlo i osjeća ljutnju prema napadaču, bez obzira što su se zločini davno dogodili, što blijede u kolektivnom pamćenju i što šira zajednica radi na pomirenju, gdje se očekuje da svi partneri učestvuju i doprinesu da budućnost bude važnija od prošlosti, da je harmonija važnija od konfrontacije. Ja govorim o Ameryovom be-skompromisnom zahtjevu na pravo žrtve na srdž-bu i pamćenje zla u odnosu na stavove italijanskog

20

Jevreja Prima Levija koji je preživio holokaust. Svoju pristrasnost u sporu između njih dvojice da-jem Ameryju.

Šesti i posljednji tekst, “Je li oprost moralno po-grešan?”, nastavak je prethodnog. Ovdje se ne radi primarno o tome kako zločinac gleda na sebe onda kada nanosi bol drugome, nego kako se žrtve, a u nekim slučajevima i njihovi nasljednici članovi uže porodice, odnose prema želji zločinca da mu se oprosti. Postojanje znakova krivnje i kajanja prema drugome u odnosu na pravo koje ima ve-ćina zločinaca kada izvrši zločin od velike je važ-nosti. U raspravi spominjem stvarne osobe kao što je Traudl Junge, jedna od Hitlerovih sekretarica za vrijeme rata, djelomično fiktivne, kao što je nje-mački vojnik Carl koji u poznatoj knjizi Simona Wiesenthala Solsikken/Sunčeva svjetlost preklinje jednog preživjelog Jevreja, predstavnika žrtava, da mu oprosti za njegove zločine iako za to još nije vrijeme. Diskusija o oprostu daje priliku da se pro-širi perspektiva ranijih tekstova, u formi razmjene između stajne tačke prema zločincu, žrtvi i trećem učesniku. Moje polazište – s kojim se mnogi ne slažu – jeste da društveni entuzijazam nakon po-mirenja između zločinca i žrtve (ili ožalošćenih, nasljednika, potomaka), kako bi se nastavilo dalje nakon preživljenog bola, često stvara pritisak da se oprosti, što je moralno gledano vrlo problematič-no. Moj odgovor – istina uslovan – na pitanje da li je oprost moralno pogrešan glasi da.

21

Čitaoci će sigurno primijetiti da se smjenjuju tek-stovi koji su ovdje skupljeni između ostalog da se istraži fenomen zla koji se doživljava iz perspekti-ve zločinca i iz perspektive žrtve. Ja to vidim kao mijenjanje partnera i njihovih – često nespojivih – tumačenja o tome šta se dogodilo, suštinsko u filo-zofskoj analizi zla. Ako damo analitičku prednost jednom polazištu, rizikujemo da izgubimo cjelinu i kompleksnost o tome šta je zlo – shvaćeno kao konkretna radnja!

Međutim, to ometa mogućnosti između polazišta onih koji su nanijeli bol i onih koji su bili izlože-ni bolu. Mi idemo prema onima koji su direktno involvirani u ulogu zločinca i žrtve da bi uhvatili zlo – ili more to the point, da bi se mogao postići taj i taj cilj, odnosno da se to zaustavi. Formulacija filozofa Edmunda Burkea nije izgubila svoju aktu-elnost: “Sve što treba da bi zlo trijumfiralo jeste da dobri ljudi ne urade ništa da spriječe zlo.”

Drugim riječima, nedodirljivost i ravnodušnost ta-kozvane treće strane ili “prolaznika/posmatrača” može biti gotovo odlučujuća da zli postupci nađu mjesto i to kao opravdanje zločinca da izvrši zlo, a zavisno od niza faktora kao što su moć, resur-si, znanje i volja. Politička i moralna odgovornost treće strane/trećeg partnera velika je tema sama po sebi, a opširno sam je obrađivao na drugim mjesti-ma. (Vetlesen 2003, 2005) Ta odgovornost postav-lja zapaljiva pitanja o neutralnosti i intervenciji, o

22

opasnosti relativizacije i moralne “ravnopravnos-ti” partnera koji se nalaze izvan. O tome govorim u ovoj knjizi, posebno u posljednja dva teksta, gdje pamćenje zla može biti opravdanje i pitanje koje žrtva može očekivati, neko će reći zahtijevati, od šire društvene zajednice. Aktuelizuje se pitanje kako ćemo se “mi” koji nismo ni zločinci ni žrtve prilagoditi i kakav je naš odnos prema zlu koje se čini. Zlo nije fenomen koji je “vlasništvo” dvaju direktno involvirana partnera. Bol koja se dogo-dila shvaćena je kao bol koja se nije spriječila ili koju društvo nije predvidjelo; društvo će također morati nositi sa sobom dugoročne posljedice ono-ga što se dogodilo. Iako se s ovim tvrdnjama može poentirati kada su u pitanju slučajevi kolektivnog zla, kao što su holokaust, Bosna, Rwanda - tri slu-čaja na kojima sam radio, mada je lista puno duža i ni na koji način nije konačna – nisu samo ovi slučajevi gdje su zločinci brojni i gdje se pitanje kolektivne odgovornosti aktuelizuje: odgovornost da se stavi znak da je nešto pogrešno i da su oni ili onaj na koga se to odnosi – bilo da je to usamljeni vuk ili gusta supkultura – na putu da se okrene pro-tiv zajednice (ili odabrane grupe) na nasilan način.

To nas vraća na početak, do 22. jula i konstataciju da je društvo, u kojem je odrastao Anders Behring Breivik, društvo iz kojeg se on nakon izvjesnog vremena ispisao, moglo uraditi neke stvari druga-čije kako bi spriječilo ovog mladog norveškog čo-vjeka iz zapadnog bogatijeg dijela Osla da od sebe

23

napravi političkog teroristu sa željom da pogodi svoje, socijaldemokratsko, bogato, neoliberalno, multietničko društvo – Norvešku.

To je pitanje o odgovornosti prema znakovima opasnosti u vremenu kako bi se na adekvatan način ostvario kontakt s onim što je na putu da isklizne iz zajednice, da se “drži” pod kontrolom (kako to kažu psihoanalitičari) ono što sam nazvao psihič-kim bolovima povezanim s porazom i gubitkom, s osjećajem neuspješnosti i s pojačanim kretanjem prema agresiji. Ovo društvo u formi ukazanih predstavnika za to može djelovati akademski, jer “društvo” i “zajednica” izgledaju kao apstraktne veličine, jedan pojam unutar jedne teorije prije nego konkretna stvarnost za konkretne osobe. Ali, korak od teorije do prakse nije veliki. Društvo o kojem govorim sastoji se od nas: nas koji smo u porodici, nas koji idemo u istu školu ili imamo djecu, nas koji dijelimo radna mjesta s drugima ili smo komšije. Ove uloge i relacije u kojima smo – i koje mogu biti dobre ili loše, snošljive ili isključi-ve – nisu apstraktne, nego krajnje konkretne: one čine naše živote.

Pitanje u smislu jesmo li konkretizovani u uloga-ma koje sam naveo, gubi svoju akademsku crtu i dobija svoju kvaku za hodanje po ledu, svoju ne-prijatnost, o tome da Anders Behring Breivik, kao osoba koja ima mjesto u zajednici o kojoj je riječ,

24

nije bezimeni silovatelj u Bosni, ubica s mačetom u ruci u Rwandi ili stražar logoraš u Auschwitzu. Kvaka je, a što Åsne Seierstad markira u naslovu svoje knjige, u tome da je Breivik bio jedan od nas.

Mi koji smo bili oko Breivika nismo ga privukli. Neki su pokušali, jednom, pa još jednom, ali su bili odbijeni. Ne kažem da je to bilo jednostavno. U svom eseju ne kažem da drugi umjesto njega trebaju snositi glavnu odgovornost za ono što je on učinio. Međutim, mnogi su doprinijeli da on bude ono što jeste i da dobije one ideje koje je dobio; da on bude osoba koja bi mogla uraditi to što je uradila. Da ima želju to uraditi. Bez obzira na sve, kada se dogodilo to što se dogodilo, sa svim bolom i zlom koje je ostalo iza toga, Breivikovim savre-menicama nižu se pitanja: Treba li se i može li se Breiviku oprostiti? Može li on priznati da se kaje? Može li se on izviniti? Može li on sve to? Ima li neko pravo pričati o obavezi da se uradi to i to i ko je taj? Hoće li se Breivik intervjuisati? Hoće li pisati hronike? Napisati i objaviti knjigu? Hoće li on jednog dana biti oslobođen i biti jedan od onih koje ćemo sretati na ulici kao onog koji je odslužio kaznu? Može li se on osloboditi onoga što je uči-nio? Možemo li? Hoćemo li?

Objašnjenja o opravdanosti. Analiza Andersa Behringa Breivika i terorističkog čina od 22. jula

Uvod

Jedna od glavnih osobina kolektivnog zla kroz historiju je ona kojom se objašnjava da zločinci imaju pravo povrijediti svoje žrtve: zločinci se kao bore za dobro i protiv zla u svijetu, oni kao ima-ju moral na svojoj strani i oni se prema žrtvama samo odnose onako kako to žrtve zaslužuju. Re-zultat toga su zločinci koji učestvuju u izvršavanju masovnih zločina, koji osjećaju ponos umjesto da se kaju i imaju osjećaj pravde umjesto krivnje i žaljenja.

Je li ovo sasvim obično podsjećanje na moć ideo-logije nad zločincima – dobro poznato i po tome što su zločinci lično učestvovali u stvaranju ideo-logije o kojoj je riječ? Ili moramo ići nazad i tražiti snagu utjecaja ideologije da bismo razumjeli šta

26

se to mora dogoditi da bi jedni mogli ubiti druge – mnoge druge – bez istinske predstave o tome i bez ikakvog opravdanja za to?

Na ova pitanja nećemo odgovarati na apstraktan i generalan način, nego ću u ovom eseju analizira-ti slučaj Andersa Behringa Breivika, čovjeka koji stoji iza terorističkog napada u Norveškoj, od 22. jula 2011. godine, kada je ubijeno 77 osoba. Bez obzira što je Breivik očigledno bio inspirisan onim što nazivam objašnjenje o opravdanosti, izazovna je činjenica da je on planirao, organizovao i izvr-šio ubistva osoba koje su pripadale grupi čija je orijentacija ukazivala da se radi o ideološki moti-visanom masovnim ubistvom.

Moja glavna teza je da Breivika ne smatram ni ludim osobenjakom ni klasičnim masovnim ubi-com kome je određena ideologija poslužila kao pogonsko gorivo za izvršavanje zločina. Ono što naročito karakteriše njegov slučaj i što ga čini ana-litički izazovnim je kako se biografsko iskustvo i ideološki izvori utjecaja susreću na pola puta i čine eksplozivnu kombinaciju. Tip zla iza kojeg stoje Breivikovi postupci izvršen je iz pozicije slabosti, a ne snage i premoći – uprkos Breivikovom insi-stiranju na onom suprotnom. U skladu s mojom analizom ranjeni narcizam i lična zavidnost tako-đer su važni faktori za obrazloženje Breivikovih

27

zločina koji su na internetu bazirani kroz predsta-vu o “Eurabiji”, čemu je on pao u zagrljaj u stanju samoizabrane “splendid isolation” od uobičajenih društvenih odnosa.

U nastavku se dotičem mnogih pitanja vezanih za Breivika, a koja su se pojavila u javnoj i stručnoj kritici nakon 22. jula, kao što su njegovo samo-razumijevanje i motivacija, njegovo korištenje in-terneta i videoigara, njegove ideološke predstave i njihov utjecaj na oblikovanje 1518 stranica Ma-nifesta te utjecaj različitih faktora na sve to. Od-nos između zla, ludosti i duševnog zdravlja čini srž mog istraživanja. Za razliku od drugih koji su se bavili ovom problematikom, ja to pokušavam osvijetliti pomoću polazne tačke koju pronalazim kod filozofa Hegela. Po mom mišljenju, kod He-gela je odnos između ludosti i uračunljivosti uzaja-mno isključiv: u slučaju Breivik nema analitičkog pritiska da se izabere između ideje o tome da se zlo o kojem mi govorimo izvršava i da polaznu tačku ima u subjektu koji je podivljao i ideje o tome da je zlo ideološki motivisano i time moralno opravda-no. Kada se traži odgovor na pitanje o tome kako je Breivik mogao učiniti to što je učinio, onda su obje perspektive važeće.

28

I

Kada se okrenemo slučaju Breivik i onome što je on uradio na ostrvu Utøya 22. jula, primjećujemo da on nije osoba koja je učinila to što je učinila izvršavajući naredbu ili druge forme pritiska od druge osobe, čitaj autoriteta. Ne, on je postupao tako bez ičijeg utjecaja i naredbe. Dalje, primjeću-jemo da on odstupa od sociopsihološkog modela koji su razvili Stenley Milgram i Philip Zimbard. Po tom modelu Breivik je trebao pripadati odre-đenoj grupi i kao takav biti jedan od onih koji iz-vršavaju zločin. Čovjek može reći da su rezultati Milgramove i Zimbardove teorije vezani za dina-miku grupe, inicijativu i pokornost autoritetu, pod-sticanje i nagrađivanje te prenošenje odgovornosti pojedinca za vlastita djelovanja nadređenom. Ili kako to Milgram zove “the agentic state”, gdje se moralna instanca i super ego deponuju kod dru-gog (autoriteta). Sve ovo ne važi kada analizira-mo Breivikovo djelovanje. Činjenica da je on, kao “solo terorist”, bio sam u zločinu i u njegovom planiranju, organizovanju i izvršavanju, najmanje pet godina, doprinosi tome da Breivik dolazi na čelo kao potpuno novi case, u odnosu na ono čime su spomenute paradigme bile opterećene.

Prije nego što razvijem svoju analizu o Breiviku i njegovim zločinima, prvo želim kratko proko-mentarisati izvještaj od 243 stranice koji su Tor-geir Husby i Synne Sørheim, stručnjaci iz oblasti

29

pravne psihijatrije, podnijeli 29. novembra 2011. godine. Njihov zaključak je, kao što je poznato, da oni Breivika smatraju paranoidnošizofrenom i psihotičkom ličnošću i na osnovu izvršenih djela i na osnovu razgovora sa psihijatrima, te da se on, na osnovu toga, mora smatrati krivično neodgo-vornim i u skladu s tim osuditi na prisilno psihičko liječenje umjesto zatvorske kazne.

Husby i Sørheim stoje na stanovištu da oni u svom izvještaju ne razmatraju Breivikovu političku po-ruku ili političko polazište kada obrađuju ovaj predmet što se “naravno nalazi izvan mandata stručnjaka”. Oni nisu imali niti su pronašli bilo kakav razlog da analiziraju njegove aktivnosti na internetu, uključujući i njegove igrice, godinama prije izvršenja terorističkog čina. (Vidjeti: Østerud 2013: 99f.)

Neću se zadržavati na spomenutom izvještaju, nego ću samo navesti da su nalazi koji slijede, pri-je svega, dodatak na vagi onoga što su psihijatri zaključili, a to su: Breivik

- ne pokazuje nikakve znake empatije sa svojim žrtvama i govori samo o sebi kada ga pitaju o izvršenom zločinu;

- djeluje bez mogućnosti da razumije perspekti-vu drugih i da vidi stvarnost izvan ovoga (men-talizing);

30

- ne pokazuje nikakve znake kajanja (“osjećaj krivnje”);

- svoje djelovanje opisuje distanciranim, deper-sonalizovanim i neemocionalnim jezikom;

- zbunjuje psihijatre s neologizmima, pojmovi-ma građenim u njegovoj izvedbi i čudnom ter-minologijom;

- koristi riječi kao “cilj, modus borbe, izvršenje smrtne kazne, ostvariti, infiltrirati, konspirativ-no”;

- tvrdi da se on nalazi na jednoj strani (kao patri-ota) u građanskom ratu koji je na sceni;

- osjeća se proganjanim pošto prijeti velika opa-snost (preuzimanje vlasti od islama, uvođenje šerijata u Norveškoj);

- smatra se mučenikom koji se žrtvovao za svoj narod;

- masovne osude onoga što je on učinio podnosi s duševnim mirom;

- istupa i predstavlja se kao egocentrik bez sna-ge za samoposmatranje.

Moj komentar je da se navedene osobine i kojima Husby i Sørheim karakterišu Breivika kao para-noidnog, šizofrenog i psihotičkog, tačku po tačku,

31

osobinu po osobinu, poklapaju s onim što karakte-riše razumijevanje učesnika u ideološki inspirisa-nom masovnom ubistvu, u slučajevima genocida: kako ovakvi zločinci gledaju na sebe i na svoje žrtve i kako oni opisuju i procjenjuju ono što su učinili. Odsustvo empatije i osjećaja krivnje i ka-janja izlazi u prvi plan kod ovakvih zločinaca, od onoga što znamo o tome šta su oni mislili i osjećali i prije i poslije potpunog izvršenja masovnog zlo-čina. (Vidjeti: Browning 1992; Stiglmayer 1992; Gourevitch 1999; Drakulić 2004; Welzer 2007) Implikacije su očigledne. Naime, zaključak psihi-jatara o neuračunljivosti obuhvatit će hiljade ma-sovnih ubica čiji zločini u osnovi imaju ideološku motivaciju i lični osjećaj za pravdu.

Neću se zadržavati na problemu koji stvara ova situacija. Jedva je jedan od hiljade zločinaca o ko-jima govorimo u slučajevima kao što su holokaust, Rwanda i Bosna nakon saslušanja i sudskih pro-cesa dobio samorazumijevanje (nedostatak empa-tije itd.) i za njega rečeno da ima znak psihoze i psihičke bolesti i da je zbog toga promatran kao neuračunljiv, te da kao takav ne podliježe krivičnoj odgovornosti. (Vidjeti: Mason 2010) Kontrast koji vidimo izuzetno je uočljiv i norveškom stručnom psihijatrijskom pravu daje izuzetno veliko doka-zno breme.

32

Specifične su i upadljive izjave psihijatara da ne istražuju ono što ima veze s faktorom ideologije, dok je poznato da je Breivik koristio pojmove iz izvora za koje je pokazivao ideološko oduševlje-nje na društvenim mrežama. Također Breiviko-va ponavljana tvrdnja o članstvu u organizaciji Knights Templar – za koju policija nije mogla sa sigurnošću tvrditi da postoji, ne treba se tumačiti kao znak psihoze s realnom napuklinom. Napro-tiv, tvrdnja je potpuno spojiva s onim što znamo o dobro obrazloženoj želji teroriste da stvori strah i nesigurnost o tome koliko su oni sami ili članovi grupe gdje postoje ćelije koje mogu izvršiti novu procjenu itd. Prije nego što je to izraz tvrdogla-ve predstave kod Breivika, tvrdnje o povezano-sti istomišljenika mogu se promatrati kao dobro ukalkulisana Breivikova komunikacija za publiku koja odgovara upravo onim strahom i zbunjeno-šću, na što je on i računao nakon terorističkog čina. Konačno, je li, na šta su mnogi ukazivali, teško ujediniti tvrdnju psihijatara o “totalnom gubitku funkcije” kod Breivika iz 2006. godine, s onim što znamo o njegovoj sposobnosti da planira, sprovodi i izvodi veoma kompleksne i sveobuhvatne terori-stičke akcije o kojima je ovdje riječ, a bez pomoći nekog drugog.

33

II

Nabrajanje Breivikovih karakteristika samorazu-mijevanja dalo nam je prvu indikaciju o tome koju ulogu je imala ideologija u poimanju zločina kao ispravnih i obaveznih. Ubistva socijaldemokratske mladeži na Utøýi Breivik opravdava svojom anali-zom opasnih situacija kojima je izloženo norveško društvo, a posebno njegove kršćanske konzerva-tivne vrijednosti u vremenu gdje “kulturmarksisti” uživaju ideološku hegemoniju i gdje socijaldemo-kratska vladajuća elita ima naročitu odgovornost, a multikulturne vrijednosti postaju adut.

Dopustite da navedem primjer objavljene ideo-loške predstave o Breiviku koju je dala Bet Ye’or (rođena kao Gisele Littman), Jevrejka, rođena u Egiptu, koja je dugo živjela u Engleskoj. Ona je to opisala u svojoj knjizi Europe, Globalization, and the Coming Universal Caliphate.

When I examined the past I saw it repeated in the present under my very eyes. Indeed, the present situation is reminiscent of the one that followed the Muslim conquest. Keeping Christian official in their positions maintained a semblance of continu-ity. Behind their foggy screen, Islamization could penetrate within every stratum of the vanquished societies. However, with time, the collapse of this edifice reveald the true role of these ministers,

34

whose job was to enforce upon their people the caliphate’s orders, under pain of death. (…)The caliphate is already alive and growing within Eu-rope, in the extinction of its basic freedoms. The universal caliphate, for which Europe provided a stepping-stone sat at the UN, stands before us, bringing together political and religios power. (…) Today, muffled rumblings are arising from the peo-ples of Europe, announcing to those who created this situation that they will not escape the judg-ment of history. (Ye’or 2011:183,185)

Breivikov Manifest s naslovom “2083 – A Europe-an Declaration of Independence” vrvi od citata i dijelova s odgovarajućim značenjem. Neposredna opasnost je da se Evropa, uključujući i Norvešku, preinači u “Eurabiju”, gdje će muslimanske nor-me i tradicija na kraju zbrisati kršćansko kultur-no naslijeđe i kršćanske životne forme. To je, po Breiviku, “grand narrative” pripreman stotinama godina. Breivik koristi puno prostora da ukaže na štetno djelovanje frankfurtske škole, prije svih filo-zofa Horkheimera, Adorna i Marcusea, na kršćan-sko kulturno naslijeđe. Počevši od 1960-ih godina pa naovamo njihova beskompromisna kulturološ-ka samokritika doprinijela je studentskim i mla-dalačkim pobunama koje su odlučujuće djelovale na slabljenje zapadnokršćankog društva iznutra, a posebno za njegovu samoodbranu od spomenute opasnosti islamizacije. Parole o ravnopravnosti i

35

seksualnim slobodama, o toleranciji svake vrste kao formi različitosti, koja se raširila 1968. godine pod parolom “neka cvjeta hiljadu cvjetova”, otu-pjele su etnički i religiozno homogene sposobnosti “domorodačkog stanovništva” koje kao takvo nije bilo u stanju prozreti da liberalna izbjeglička i azi-lantska politika nose sa sobom velike demografske promjene na evropskom kontinentu. To za rezul-tat ima činjenicu da muslimani u jednoj po jednoj zemlji postižu svoje baze moći i mostobrane, dok većinsko domicilno stanovništvo i ne sluti kakvom su napadu izloženi. Zbog toga što socijaldemokrati imaju naročito veliku odgovornost za uljuljkiva-nje vlastitog stanovništva u tzv. Tornerosovu peć, a što u realnosti odgovara odlučujućim trenucima razvoja naše civilizacije, Breivik na one koji pri-padaju vođstvu Radničke partije ukazuje kao na “izdajnike”. Oni izdaju svoj narod, njegov interes, osobenost i vrijednost, kao i budućnost naroda. Kada se da takva dijagnoza sadašnjosti, onda nije ni čudo da se Breivik u Manifestu ne zadovoljava oznakom samo jednog neprijatelja, nego operira sa mnogima:

The name of the devil: cultural Marxism, multi-culturalism, globalism, feminism, emotionalism, suicidal humanism, egalitarianism, brzo se stavl-jaju na pozicije da oni zajedno čine “a recipe for disaster” (str. 342). Breivik do u detalje opisu-je kako on zamišlja da se obračuna s tom kultur-ološkom izdajom: If we had executed, let’s say,

36

100.000 Marxist intellectuals in Western Europa after WW2and banned all form of Marxist doctrine we could have prevented the creation of the anti European hate ideology know as multiculturalism. It’s absolutely essential that we, the cultural con-servative patriots of Europe do not repeat this mis-take again. (…) Patriotic militias must create and update execution lists containing the names of ev-ery single parliamentarian, journalist, NGO lead-er/board member and university lecturer/professor etc. who has supported and propagated multicul-turalist doctrines. (Breivik 2011:1276)

Obratite pažnju na centralne komponente Breivi-kove političke analize: neke od osnovnih važnosti i vrijednosti su u opasnosti; prijetnja dolazi izvana u formi protivničkog “drugi” (definisan religio-znim, etničkim, nacionalnim, rasističkim itd. kri-terijima) i iznutra u formi grupe (vođstva) koja se smatra izdajnicima. Ono što je u opasnosti izuzet-no je važno i zbog toga se trebaju izuzetne metode i mjere kako bi se opasnost preduprijedila.

Da bi se razumjele implikacije ovog načina razu-mijevanja političke situacije, može biti korisno primijeniti pojam o “sigurnosti” kopenhaške škole.

Tvrdnja o tome da se naročito vrijedan objekt na-lazi u velikoj opasnosti može se prenijeti na razli-čite načine zavisno od toga koji kriteriji razdva-jaju “nas” i “njih” od ideologije o kojoj je riječ.

37

Predstaviti objekt kojem se prijeti uglavnom ide putem apela; apel je okidač za različite dinamike i suprotnosti djelovanja zavisno od specifičnosti osobina objekta – naprimjer esencija “kršćanski” ili “evropski”. Poenta je da se pitanje o sudbi-ni u takvom izboru i naročito simbolički teškom objektu čini egzistencijalnom stvari ako se rje-šenje smatra odlučujućim za sudbinu grupe koja asocira na objekt kao takav – “evropski kršćani” u Breivikovoj, “arijevski” u nacističkoj, “srpski” u velikosrpskoj ideologiji – definiše identitet, odno-sno postojanje za one koji čine grupu. S obzirom na to da se prijetnja doživljava kao egzistencijal-nom, kao prijetnja unutarnjem biću grupe, onda se traže izvanredna sredstva da bi se zaštitili oni kojima se prijeti. Proglasiti nekoga “sigurnosnom prijetnjom” (“security issue”) u ovom kontekstu podrazumijeva da se određena stvar, u najmanju ruku egzistencija određene grupe, kao i zadržava-nje njene besprijekorne, nezagađene i neoslabljene suštine, podiže iznad uobičajene politike i uobiča-jenih procedura; to se podiže vanrednim planom, planom koji odražava važnost i hitnost tih plano-va, u saglasnosti s važećom logikom “mi nemamo šta izgubiti; ako budemo oklijevali, bit će kasno i svaka nada za nas bit će izgubljena”. U skladu s ovim, svi drugi se moraju postaviti ustranu. Oni-ma koji su označeni da upravljaju procesima mora se dati neograničena moć i neograničena sredstva;

38

mjere koje se sprovode za grupu kao cjelinu bit će kao opravdanje od ozbiljnosti situacije. “Securi-ty” u tom dvostrukom značenju, odbrana i zaštita, dugo su na putu ličnoreferirajuća praksa: to je kod proglašavanja nekoga “security issue” da bude je-dan takav. Sljedeće radnje se uzdižu na osnovnu tvrdnji o nadolazećoj opasnosti; ići u akciju pro-tiv protivnika na kojeg se ukazuje kao na prijetnju čini ispravnim tvrdnju da je rat između involvi-ranih grupa već činjenica. (Vidjeti: Laustesen & Wæver 2000:708; Vetlesen 2005:167f.)

Bitna osobina ideologija u očekivanom značenju je da se one pokreću fantazijama o “punim” ili sa-vršenim bićima, suprotno religiji, čime naglašava da je neko ili nešto veći (transcendentalan, ono-strani) što osoba u ovostranom ne može biti. Ideo-logije, međutim, daju obećanje da je potpuno biće dostižno unutar onostrane egzistencije. Dok se re-ligiozni (“sacred”) objekti posmatraju kao medi-jatori, ideološki objekti se predstavljaju kao stvari za sebe. U ideologiji nema nepremostive distance; distanca je kontingent, ne metafizika. Posvećenost i zaštita uzvišenog objekta označenog kao takvog od ideologije je lični put za sigurnu egzistenciju i nevino biće.

Moja tvrdnja je da su ideologije onog tipa koje Breivik poznaje u Manifestu djelatne kroz ovdje definisanu sigurnost. One snage okolo koriste

39

distinkciju “security/insecurity”; one primjenjuju distinkciju kao potentni izvor za političku mobi-lizaciju, mobilizaciju s paralelnim i nerazdvoj-nim ciljevima kako bi se zaštitili objekti kojima se prijeti – njihovu čistoću – i suzbijanje onih za koje se sumnja da predstavljaju prijetnju. Na taj način razmatra se svaka agresija usmjerena pro-tiv zadnjespomenutog kao legitimnog, diktiranog, zbog obaveznosti samozaštite. Obratite pažnju na dramu: da su dva cilja nerazdvojna, napad na pro-glašenu prijetnju smatra se jedinim djelotvornim načinom za postizanje zaštite objekta: napasti je zaštititi, “preemptively if need be”. Vidimo kako ova logika može lahko funkcionisati kao recept za eskalaciju: što je više onoga što stoji u igri to je dragocjeniji objekt u opasnosti; što su moćniji i lukaviji oni koji su na putu da to unište to će biti ekstremnije kontramjere.

Psihoanalitičarka Melanie Klein pravi razliku iz-među dviju različitih osnovnih pozicija: one pa-ranoidno-šizoidne i one depresivne. (Vidjeti: Klein 1988; Vetlesen &Stænke 1999) U parano-idno-šizoidnoj poziciji, tako sam je ja doživio, sve je dobro i zbog toga je to dobro pod prijetnjom neprijateljskih snaga vanjskog svijeta. Ovo stvara stanje straha praćenog osjećajem progona: osje-ćam da me progone zle snage koje žele uništiti sve što je dobro i ono od čega zavisim. U ovom stanju

40

postavlja se oštra linija između onoga što je dobro i onoga što je zlo; sve što je dobro potječe od mene i mojih, sve zlo dolazi od onih izvana. Ovo podra-zumijeva rigidnu rascjepkanost, gdje je neko is-ključivo dobar ili isključivo zao. Sve što ima veze s agresijom dolazi izvana; to da i ja mogu imati negativne osjećaje, kao što su ljutnja, mržnja i za-vidnost, negira se; sve ovo projektuje se na druge.

Suprotno od toga, depresivna pozicija je mjesto gdje se negira i/ili shvata kao netrpljivo u paro-noidno-šizoidnoj poziciji: da neko/nešto može biti dvosmislen i može biti dobar i zao; da neko/nešto može biti ambivalentan i da je takva ambivalen-cija ono sa čime se živi; da sam ja izvor zlim im-pulsima, mišljenjima i (nekada) postupcima, a ne samo drugi; da ja nisam sebi dovoljan u svijetu, ali stojim u relaciji zavisnosti prema drugima, oni do-bri drugi biraju da meni daju formu brige i zaštite, kratko rečeno ljubav; i da ja na osnovu toga imam osnovu da se osjećam zahvalnim prema njima, u jednom priznanju moje zavisnosti koju oni ne žele iskoristiti i okrenuti protiv mene, ali što će suprot-no tome ojačati naše relacije.

Kakve veze ove pozicije i kontrasti imaju s Breivi-kom? Izuzetno puno! Uz opasnost od pojednostav-ljenja tvrdim da puno toga pokazuje da Breivik, naročito u odraslom dobu, nije mogao napraviti onaj veliki korak u emocionalnom sazrijevanju kao korak od paranoidno-šizoidne do depresivne

41

pozicije. Tako to vidi Klein. Nijedna osoba nika-da potpuno i u svim situacijama neće napraviti paranoidno-šizofrenu poziciju, s primitivnom ne-slogom i rigidnošću iza sebe. Ali, s “dobrom maj-kom” (Winnicott), dovoljno dobrim djetinjstvom i sredinom odrastanja uz njegu, razumijevanje i povjerenje moguće je priznati, u velikom stepenu, kompleksnost kod ovih drugih (dobre i loše oso-bine), trpjeti vlastitu ličnost kao ambivalentnost kod drugih, tolerisati dvosmislenost i priznati sebi svoju ranjivost, nedostatnost i zavisnost od drugih i dobra drugih. To se nastavlja kao karakteristika depresivne pozicije.

Tvrdnja koju ovdje prilično grubo predstavljam je da je Breivik bio u pretežno paranoidno-šizofre-noj poziciji. To nas povezuje s onim što znamo o njegovim bliskim relacijama u djetinjstvu i mla-dosti, gdje naročito promjene između simbioze i istrgnuća, između ljubavi i agresije u odnosu pre-ma majci nastavlja kao nešto što je majka činila prema Andersu. Ovdje imamo dva puta i uzaja-mnu/obostranu konsolidaciju – što je centralno, i nastavlja to biti sve do terorističkih akata koje je izvršio kao 32-godišnjak. Da bi se shvatilo za-što je on to učinio onima koje je izabrao za žrtve, obavezno je dopuniti psihološke relacije s onim ideološkim. Moja tvrdnja ovdje je da ono što se naziva “genocidale” ideologija njeguje, da njeguje paranoidno-šizoidnu poziciju, kao način na koji se

42

razumije svijet, pogotovo razliku između “dobra” i “zla”, što se upravo postulira kao apsolutno od-vajanje, podudarno s razdvajanjem nas i njih, moje grupe naspram strane grupe. Razdvojenost i per-sekutorski strah – ja/mi smo proganjani, prijećeno nam je, “oni” žele da nas unište – Klein na klasičan način tematizuje kao osobinu jedne pozicije ili sta-nja pojedinca (unutrapsihičko), te se uz ideološ-ku pomoć daje intersubjektivna forma. Radi se na podjeli na našu situaciju, ne samo moju. Podjela/razdvajanje na dobro/zlo koja se projicira i čini važećom egzistira u velikom svijetu kao podjela/razdvajanje između cijelih grupa; strah od progona i praćenja postaje zbog toga podijeljen strah, naš strah. Definišući se članovima unutarnje grupe, nalazimo se u istoj situaciji prema drugoj izvanj-skoj grupi, koja sa svojim zlim namjerama prijeti svemu dobrom što nas obilježava. Egzistencijalno to može biti porijeklo, intelektualne potvrde, neko se može uvjeriti da i drugi dijele isti strah, dijele doživljaje od određenih “nepoznatih” kao prijet-nje, dijele vjeru u to da će napasti ove prije nego što oni napadnu mene/nas. I zbog toga se susreću, kako ja slutim, sigurnosni i kolektivni zadatak pa-ranoidno-šizoidne pozicije.

43

III

Pitanje koje je po mom mišljenju prirodno posta-viti kada čovjek čita opis današnje političke situ-acije koju Breivik u Manifestu djelomično citira, bez reference od koga preuzima, kao što Bat Ye’or, jeste zašto samoproglašeni antidžihad ratnik kao što je Breivik bira etničke Norvežane kao svoj te-roristički cilj. Dakle, članove grupe koju je upravo njegova ideologija proglasila da je pod prijetnjom i koja ima potrebu da se zaštiti. Zašto on to čini? Zašto on svoj cilj za ubijanje nije odabrao, napri-mjer, među muslimanima?

Ovo pitanje je u poplavi akademskih analiza do-bilo neočekivano malo pažnje neposredno nakon terorističkog čina 22. jula, a i kasnije. Ili se mož-da mislilo da postoji jedan odgovor koji je dat i koji ne traži pobliže diskusije. Naime, ideološko razumijevanje prijeteće slike je da Breivik ima centralnu premisu po kojoj neko od najopasnijih i najlukavijih prijeti “našim” i onom “čistom” – predstavnicima unutarnje grupe – etničkim Norve-žanima, te zbog toga prividno nosioci kršćanskog kulturnog naslijeđa, koje Breivik postavlja visoko, učestvuju u prijetnji, odnosno imaju ulogu izdajni-ka. Kratko rečeno, ovdje se radi o teoriji konspi-racije koja tvrdi da postoji tajna i dobro sakrivena alijansa između muslimana i evropskih (uključuju-ći i norveške socijaldemokrate) političkih elita. Po

44

ovoj teoriji biti izdajica svoje grupe gore je nego biti dio eksternog neprijatelja. Zbog toga su nor-veški državljani prioritetan cilj terorističkih akcija.

Tako daleko ide ovo tumačenje. Međutim, ja idem dalje u pronalaženju odgovora na pitanje šta je to navelo Breivika da se koncentriše ekskluzivno na Norvežane – osobe rođene i odrasle u Norveš-koj – kao cilj svojih terorističkih akcija (ovdje su oni ubijeni u kvartu Vlade isto važni kao i oni po Utøyi, gdje je većina njih, kao što je poznato, ima-la drugačije porijeklo i nisu bili u potpunosti či-stokrvni Norvežani. Breivikovi razlozi – koji nisu obavezno identitetske naravi – da izabere žrtve, ne leže na nečijem naređenju da to uradi niti ga je neko prisilio na to. Tu postoje dvije dimenzije koje se moraju zajedno navesti: jedna obrađuje njegovu ideologiju, a druga je njegova partikularna biogra-fija i personalnost, njegovo životno iskustvo i šta je ono značilo za njega. U izboru žrtava – možda prije nekih drugih elemenata ovog terorističkog čina – susrećemo ove dvije dimenzije: one dolaze zajedno na jedan način koji će se, doslovno shva-ćeno, pokazati eksplozivnim.

Na osnovu ovoga želim istražiti hipotezu da se Bre-ivik odlučio ubiti veliki broj “fellow Norwegians” zbog ranjene narcisoidnosti, odnosno slomljenog ponosa zbog poraza, razočarenja i ponižavanja. Drugi smatraju da sve to nije imalo nikakvog utje-caja na Breivika.

45

Dopustite da u govoru o ideologiji počnem s kraja. Zemlja njegovih predaka i sve njene vrijednosti u opasnosti su od uništenja tako da prijetnja o kojoj je riječ nije usmjerena na nekoga ko nema veze s Breivikom. Naprotiv, on smatra da je prijetnja usmjerena na njegov norveški, kršćanski i muški identitet. U direktnoj opasnosti je njegovo postoja-nje, sve što on drži dragim, te kao takvo mora biti nedodirljivo, nepovrijeđeno, nezaraženo od dru-gog i drugačijeg, nečega ili nekoga nepoznatog. Više od ovoga ne može biti u igri. Zbog toga se u prvi plan stavlja nešto što se ne može otrpjeti, a to je da su među onima koji čine ovu prijetnju osobe iz norveške političke i intelektualne elite; oni koji imaju najviše utjecaja i najviše povjerenja u naro-du. Kratko rečeno, ono što je trebalo biti “dobro” posvećeno njemu i da zaštiti njega i njemu slične od neprijatelja sa strane, pokazuje se “lošim” koji na lukav način koristi povjerenje i potrebu za za-štitom kod Norvežana vjernika. Izdaja svojih nije mogla biti veća.

Kao što znamo, Breivik je mislio da je on uspio razotkriti ovu lažnu igru. Ali za to je trebao mno-go godina i to ga je koštalo mnogo snage, mnogih izgubljenih projekata i izgubljenih prijatelja. Rodi-telji i cijela njegova okolina učili su ga da vjeruje državnim liderima socijaldemokratije, a oni su se pokazali kao najopasnija vrsta. Izdaja povjerenja sadrži enorman udarac narcisoidnosti – udarac

46

koji je teško otrpjeti i zbog toga što je samo neko-liko onih koji dijele poglede i razumiju o čemu se zapravo radi. Što je manje takvih to se oni osjećaju ranjivijim kao pojedinci. Može zvučati paradok-salno, ali ova se slabost jednog dana može pre-tvoriti u jakost – jakost koja pojedinca doživljava kao pojedinca koji na sebe preuzima zadatak da spriječi prijetnju, u ime svog naroda koji ne zna i ne razumije; jakost za onoga koji se smatra spasi-ocem, kao mučenika zajednice kojoj se prijeti da će nestati.

Kada napravimo korak od ideološke analize, ko-jom Breivik obrazlaže svoje postupke, do biograf-ske dimenzije, u pokušaju da razumijemo zašto je upravo on izvršio teroristički čin pozivajući se na racionalnost, onda je prirodno vidjeti pobliže značenje koje je određeno iskustvo moglo imati u njegovom slučaju. Nastojimo vidjeti kako se ne-što generalno i kako se nešto partikularno susreće, kako određena ideologija s dosta apstraktnim pred-stavama i pojmovima može odgovarati kao ruka u rukavici s nečim partikularnim u životu određene osobe. Često je to tako kada čovjek gleda pobliže u pojedinačne biografije, pojavljuje se određeno iskustvo ili epizoda koji su očigledno imali egzi-stencijalno značenje sloma narcisoidnosti. Poka-zuje se da postoji bliska povezanost između vrste osoba, eventualne grupa, koje se smatraju krivim u ovim uvredama (razočarenjima, porazima, izdaja-ma) i koje se često u kasnijem vremenu pokazuju

47

kao cilj kada osobe izvršavaju svoje nasilne napa-de u ime određene ideologije.

U Breivikovom slučaju poznato je da je on kao trinaestogodišnjak imao najboljeg prijatelja musli-mana, inače Norvežanina u drugoj generaciji paki-stankog porijekla. Njih dvojica imali su dobar od-nos, a između ostalog djelovali su i u sklopu jedne grupe koja je živjela na ivici zakona u zapadnom dijelu Osla. Ako je vjerovati Breivikovom objaš-njenju, iznenada je došlo do definitivnog prekida njihovog prijateljstva što je društveno nesigurni i na mnogo načina usamljeni Breivik doživio kao negativnost, bez obzira što je on učinio sve što je mogao da to sakrije.11 U knjizi En norsk tragedie /Norveška tragedija Aage Storm Borchrevink piše o Breivikovom pakistanskom prijatelju iz djetinjstva i relacijama između njih: „Rafik je bio Breiviko-va ‘sigurnosna alijansa’, njegov kontakt s uličnim grupama. (...) Anders je kasnije mislio da je njega Rafik izdao i da su ga Rafikovi prijatelji premlatili. Rafik je mislio da je sve to išlo međusobno, kako se to inače događa u mladosti. Nakon toga Anders je mislio da je Rafik aktivista u džihadu. Da je kriminalitet mladih devedesetih bio muslimanski sveti rat protiv nevjernika. Rafik je u policijskom saslušanju rekao da je Anders konstruisao svoju prošlost. Anders nije samo fabrikovao priče koje se nisu dogodile i prepričavao događa-je skitnice koje nisu bile spojive sa stvarnošću (naprimjer o silovanju jedne Norvežanke od strane grupe Pakistanaca), a koje je on tumačio i stavljao u vjerski kontekst. To što se dogodilo devedesetih bilo je pitanje kriminaliteta mladih a ne pitanje džihada. (...) Rafik je objašnjavao poznanicima da on nema pojma ni o kakvom silovanju niti njegov pre-kid prijateljstva s Andersom ima neke dramatične prizvuke. Kada su se sretali kasnije, bilo je to u dobrom raspoloženju.“ (Borchgrevink 2013:101, 113) Vidjeti također str. 1393-1395 Manifesta gdje Breivik piše o „osam ničim izazvanih napa-da“ koje je on doživio i da mu je „deset puta prijećeno da

48

Znamo da Breivik nije završio srednju školu niti je diplomirao, te da je više puta pokušavao s nekom svojom firmom kako bi realizovao lične “pamet-ne” preduzetničke ideje, neke od njih na granici zakona. Bili su to bezuspješni pokušaji koji su jedan za drugim propadali. Kratko rečeno, u dje-tinjstvu i mladosti Breivik je nizao poraze: nikad završen studij i neuspješna karijera. Sve se to do-gađalo na periferiji grada, gdje je bio okružen vrš-njacima koji su izuzetno voljeli to što je Breivik neuspješan. Tome se dodaju i Breivikovi napori da postigne priznanje kod svog oca, s kojim jedva da je imao kontakt nakon što su mu se roditelji ra-zveli. Njegov otac inače je bio socijaldemokrata profesionalno formiran na valu šezdesetosmaškog pokreta. Imao je uspješnu karijeru diplomate sa službom u inostranstvu. Sin Anders preko telefo-na bezuspješno ga je molio za razumijevanje, pre-uveličavajući pri tome i čiste pljačkaške historije i lične uspjehe kako bi ostavio utisak i ostvario kon-takt. Sve je to završavalo bez uspjeha.

Jedinu blisku relaciju i u djetinjstvu i mladalač-kom dobu i kao odrasla osoba Breivik je imao s majkom s kojom je živio nakon njenog razvoda s Andersovim ocem i nakon što je Andersova starija sestra otišla od kuće. Relacija je bila komplikova-na i opterećena nejasnoćom i nekonzistentnošću, će biti premlaćen“ od muslimana u Oslu, zbog spominjanja grupnog silovanja.

49

prelaskom preko dozvoljenih granica i ambiva-lentnošću, te vječitom vozarenju između blizine i distance, između osjećaja željenosti i neželjenosti, između njege i odbacivanja, osjećaja prihvaćenosti i napuštenosti. Ambivalencija i sva lutanja bila su uzajamna; to je moglo početi s majkom. Kada je Breivik, u ljeto 2006. godine, kao 27-ogodišnjak doselio u majčin stan i momačku sobu, zadrža-vajući se poslije toga u samoizolaciji daleko od prijatelja, poznanika i ukupnog socijalnog života izvan stana, nakon svega i od majke, s izuzetkom vremena za ručak, ovo se sve ne može gledati dru-gačije nego kao poraz, kao propratna pojava svega onoga što se odigravalo niz godina. Mnogi od pri-jatelja koji su u toj fazi uzaludno pokušavali ostva-riti kontakt s njim opisivali su ga kao očigledno deprimiranog. Pokušaji da on progovori o tome kako je i šta se to dogodilo s njim dočekivani su s potpunim odbijanjem i prekidom svakog kontakta s njegove strane. Kao što je kasnije jedan od nje-govih prijatelja rekao: “Možda smo bili odbijeni zbog toga što on nije volio ono čemu se nadao. On se možda osjećao totalno neuspješnim.” (Citirano po Østerud 2013:131)

Šta se događa kada se susretnu ideološka i biograf-ska dimenzija, kada one počnu činiti jednu cjelinu?

U Breivikovom slučaju mišljenja smo da se radi o izabranom afinitetu, dakle uzajmnoj privlačnoj

50

snazi između lične životne historije i nadređenim objašnjenjem o razvoju društva i njegovim “stvar-nim” pravcima. Breivik svoju pažnju usmjerava na teorije o Eurabiji. Na internetu ih nalazi formuli-sane kao Gates of Vienna i kod autora kao što su Fjordman i Bat Ye’or. Breivik je imao različita loša iskustva: prekid s pakistanskim prijateljem nanio mu je gubitak statusa među prijateljima; s majkom od koje se i kao potpuno odrasla osoba nije mogao odvojiti; s očevom političkom korektnošću i golim okom vidljivom karakteristikom puta u karijeri; s njegovim uspjehom na areni gdje je Anders, sin, doživio poraz za porazom; s nesigurnošću poveza-nom za ličnu seksualnost i nedostatak stabilnih lju-bavnih relacija koje su mu nanijele sve poraze koje su na kraju utjecali da se on, kao tridesetgodišnjak, nađe na nuli, sam u momačkoj sobi u majčinom stanu, bez diplome, bez završenog obrazovanja, bez posla i bez stalnih primanja, bez djevojke. Ova iskustva i osjećaj poraza dobili su, u susretu s teo-rijom o Eurabiji, formu koja je nedostajala. Dobi-jen je jedan tip mišljenja svjetskohistorijske naravi i personalne vrste, tako da se ove dvije dimenzije nisu razdvojile nego su umjesto toga postale dvije strane iste stvari.

Trebamo razumjeti enormnu potenciju koja se može osloboditi u ovakvom susretu. Povezuje se ono što se smatra da će se dogoditi na svjetskom planu - shvaća se kao naročito oštrouman instinkt

51

o onome šta se stvarno događa, a što nemaju svi - i ono što jedinka nosi kroz vlastiti život. Potentno djelovanje susreta o kojem je riječ nalazi se u svim partnerima – majci, ocu, prijateljima – koji su de facto bili uključeni u najviše vrste iskustva - naro-čito onog povezanog s konfliktima i prekidom od-nosa. Sada, zahvaljujući ideološkom oštrom svje-tlu i snazi objašnjenja, čine predstavnicima svojih respektivnih kolektiva (etniciteta, rasa, klasa, na-cionalnosti, spolova, ideologije, religija). Time oni dobijaju na kvalitetu. Mikroiskustvo i pojedinačne relacije postaju “writ large” i zbog toga dobijaju simboličko značenje za one involvirane kolektivne veličine (grupe) tako što ih plasiraju – i sve indi-vidue koje pripadaju njima. Kratko rečeno, sve što je jednom bilo beznačajno dobija veće značenje nego što su to osobe na koje se to odnosi; nadređe-ni, antagonistički nivo grupe ima ne samo norveš-ki nego međunarodni karakter. Kratko rečeno, sve što je funkcionisalo slučajno, nevažno ili neobjaš-njivo zauzima mjesto u velikoj mustri ideološkog univerzuma gdje ništa nije slučajno.

Ovo je uputa običnim osobama i običnim događa-jima kao što je Breivik ili drugi pripadnici ovog tipa ideologije. Ovdje je poenta šta individua – Breivikov norveško-pakistanski prijatelj, Bre-ivikov otac, Gro Harlem Brundtlad, Eskil Peder-sen – predstavljaju. Ono što je suštinsko kod njih (odnosno islam, karijerni socijaldemokrat, državni

52

feminizam, homoseksualnost) nije nešto partiku-larno i vezano posebno za svakoga od njih. To je ono što je iznad ili antiindividualno, odnosno ono kolektivno u formi važećeg identiteta grupe i vri-jednosti, historije i pogleda u budućnost, što dolazi na to. Ovdje govorimo o logici zajedničkoj za sva historijski poznata izdanja genocidnih ideologija i svjetskih shvaćanja, a to je da je tvoja grupa tvo-ja sudbina. Ti ne možeš “varati” ono sudbinsko, ono esencijalno, ono što mi ne biramo, ono što je teret koji nosimo rođenjem. Zbog toga su tvrdnje o tajnoj alijansi norveških socijaldemokrata s mu-slimanima, ne samo u Norveškoj nego na među-narodnom planu (Teorija o Euroarabiji ukazuje na EU kao centralnu u toj alijansi) tako ozbiljne, jer ukazuju na moralnu izdaju par excellence, izdaju vlastite grupe. Praksa ovih ideoloških teorija je da je individua – bez obzira što je “čista” (arijevska, srpska, norveška) kao takva – potpuno zamjenjiva i da je samo sredstvo da se osigura preživljavanje grupe u borbi protiv grupe koja prijeti.

Bez obzira što logika ideologije odbacuje ne samo ličnu vrijednost nego i samostalno značenje za obične individue (s izuzetkom vođe i drugog tipa lidera), činjenica je da su najopasniji među člano-vima u datoj grupi koja dobrovoljno uzimaju na sebe ulogu spasioca i mučenika, kako je to Breivik uradio. Oni koji se na vlastitu inicijativu žrtvuju za

53

grupu kako bi osigurali njeno preživljavanje i čisto-ću, u pravilu doživljavaju nešto što im omogućava da uzmu ulogu o kojoj je riječ – nešto što svi ostali iz grupe nisu doživjeli. Tu se radi o izolovanom afinitetu između biografije individua, s težištem na naročito okvirne aktivnosti (najčešće negativnog i više ili manje traumatiziranog porijekla) i ideolo-gije, s naročitom težinom na njen doprinos da se ovim iskustvima da koherentno mišljenje koje pre-koračuje partikularni kontingent. U slučaju Brei-vik, koji u ovom pogledu nije unikatan, konstela-cija biografije/ideologije (ideologija shvaćena kao svjetska pozornica s pripadajućom dijagnozom da-našnjice) doima se kao perfektan match. Da bi in-dividue prigrlile ideologiju i pronašle svoje mjesto u slici svijeta koja se slika, mora se dogoditi nešto duboko egzistencijalno: nemoć se nadoknađuje s moći, nemanje mišljenja s mišljenjem, samoća s pripadnošću grupi, zbunjenost s jasnim pogledom, podsjećanja o porazima u prošlosti s obećanjima o sjajnoj budućnosti…

Kada ovo prezentiram, onda se preko mjere bavim teorijskom analizom. To što kažem o ulozi bio-grafije i ideologije, mislim generalno. To je jedno historijsko iskustvo o tome šta i kako takva kon-stelacija čini s individuama. Zbog toga to ne igra nikakvu ulogu u ideologiji ili historijskoj epohi. To što je Breivik doživio da prihvati ideologiju Eu-rabije i antidžihad pokreta u današnjoj Evropi u

54

suštini je isto kao kad se mladi Nijemac prijavi u SS. Sve promjene o kojima ovdje govorimo važe u oba slučaja.

Čovjek se sve više približava nakon što pucaju ša-vovi slike o nepreispitivanoj vezi između biogra-fije individua na jednoj strani i adaptirane ideolo-gije na drugoj strani. Dok ono ideološko govori o izjašnjavanju za jednu formu esencijalizma – izraz u logici da je grupa sudbina, da si bez grupe niko i ništa, da grupa determiniše vrijednost ili nedosta-tak vrijednosti – gdje individualnost, sloboda i iz-bor nemaju mjesta, analitička perspektiva ukazuje da konstelacija individua/ideologija, kako je to ov-dje predstavljeno, ima ideološki karakter, karakter konstrukcije.

Utvrđuje se objektivnost i istina, faktički opis stvari bez obzira da li to pojedinac razumijevao ili ne. Bez obzira na “esencijalni” izdatak o stvar-nosti, relacije između različitih grupa i onoga ka-kve “moraju” biti, bliži pregled daje artikulisano objašnjenje i tumačenje po linijama i u takmiče-nju sa svim drugim bilo da oni razumiju sebe kao konstruktivističke ili esencijalističke. To se razvija u ideološku samoprevaru u smislu da oni negiraju svoju subjektivnost i aktivnost u tumačenju svega toga, igraju ulogu u razvoju svjetskog razumijeva-nja u kojem su oni priznati – kao nešto što je prije dato nego napravljeno, s imunitetom nad korekci-jama, iznad mogućnosti da se napravi greška, što se podrazumijeva.

55

Jedan manje apstraktan a specifičniji izazov na-lazimo kada postavimo Breivika kao teroristu ideologije kojoj se priklonio. Kao što je rečeno, ideologija postulira kolektivističku logiku gdje su individue bez lične vrijednosti; njihovo značenje u potpunosti je podređeno preživljavanju čistoće grupe. Breivik se opisuje kao predstavnik grupe koja je tobože u velikoj opasnosti: on čini to što čini u ime grupe koja definira njegov identitet, nje-gov zadatak u životu, njegovu esenciju (Evroplja-nin, kršćanin, muškarac). On smatra da ne radi kao pojedinac, nego kao član avangarde, samoprogla-šene elite i da se rukovodi političkom dijagnozom današnje Evrope i Norveške u čijem zaključku sto-ji da se nešto drastično mora uraditi i to odmah i da to nešto neko mora uraditi. Taj neko ne može biti bilo ko; posebnost zadataka zahtijeva posebnost aktera, gdje je na kraju samo on taj koji ispunjava ono naručeno.

Obratite pažnju na to da Breivik nije osoba koja se uvlači u masovni pokret niti on oportunistički ide s većinom, niti se gubi u masi. Uprkos svemu tome tvrdim da je njegov život dobio očigledan pravac djelovanja, jedno značenje od historijskog značaja onog trenutka kada on postaje pristalica Eurabija ideologije. On se rado predstavlja kao osoba koja se okreće harizmatskom lideru i čini se spremnim da sluša njegove instrukcije i naređenja. Istini za volju navodi se Fjordman, norveški bloger Peder

56

Nøstdal Jensen, koji je centralni saradnik na sajtu Gates of Vienna kao neka vrsta uzora. Ne samo zbog toga što se njih dvojica nikada nisu srela u životu niti su imala bilo kakve odnose, ne može se simpatija prema Fjordmanu uspoređivati tako što će se biti uvučeno u onaj odnos snaga koji važi kod ideoloških pogleda lidera kao što su Hitler, Pol Pot i Karadžić. Također, u ovom kontekstu otpa-da relevantnost studija o kolektivnom zlu, in casu genocid, uključujući uske grupne psihološke pro-cese koje u svojim studijama zastupaju Zimbardo i Welzer. Za razliku od ideološki motiviranih ma-sovnih ubica koji tipično za njih ubistva izvršavaju jednim potezom i formiraju svoj moralni univer-zum i koji sebe smatraju grupom, Breivik ostaje usamljenik koji je sebe vidio kao ideološkog rat-nika prije nego što je i učinio to što je učinio. Nje-gova usamljenost i izolacija, doživljavanje društva u kojem živi stranim ne prestaje ni s njegovom adaptacijom ideologije o kojoj je riječ (i što ima mnoge pristalice na društvenim mrežama koje je posjećivao), a nastavalja se i dalje. I kada on ide u duge i opsežne faze planiranja prije terorističkog čina od 22. jula, u potpunosti se izoluje od svega i od svakoga. Da, možemo reći da je za njega u ovoj fazi usamljenost i izolacija vrlina, vrlina kao obaveznost. Sarađivati s drugima u terorističkim aktivnostima, u planiranju i izvršavanju, za njega nikada nije bila opcija, nego naprotiv, takvu vrstu saradnje isključuje sve vrijeme.

57

Ali, šta s Breivikovim razumijevanjem norveškog kršćanskog stanovništva u čije ime on djeluje i smatra se njegovim spasiteljem? U koju se vrstu odnosa on postavlja prema članovima grupe za koje on, po njegovom iskazu, želi žrtvovati i svoj život da ih zaštiti?

Čovjek je, uprkos svemu, možda očekivao neki znak dobrote i veće promišljenosti, poneki pro-plamsaj ljubavi i očinskih osjećanja nakon čitanja onog dijela Manifesta koji se odnosi na stanje nor-veškog kršćanskog identiteta u kojeg ga je dovela hegemonija multikulturalizma i prijetnja o Eurabi-ji koja se prikrada iza ćoška. Ali umjesto nježnosti prema širokim narodnim masama vlastitog naroda susrećemo loše skriveni prezir. Breivikovo shva-tanje sebe kao političkog teroriste nerješivo je i povezano s tim da on smatra potpuno promašenim način na koji njegov narod razumijeva društvo i lične interese. On je taj koji ima ispravne analize, ispravnu dijagnozu i pravi lijek, što je u velikom kontrastu prema većini pripadnika naroda. Dakle, jedino ono što on kaže i što on radi spasit će njegov narod od propasti. Ovo je upravo ono šta njegova ideologija nudi: samopravičnost mučenika koji, i pored opasnosti za svoj život, čini ono što mora činiti prateći narrative of entitlement, koji postav-lja njegovu ulogu i misiju u velike historijsko-po-litičke povezanosti. Tu se radi o sudbinskoj drami

58

dviju međusobno suprotstavljenih grupa od kojih će, na kraju, jedna pobijediti, a druga nestati. Ili, kako se to kaže u Manifestu: “There is no greater glory than dying selflessly while pro-actively pro-tectingyour people from persecution and gradual demographical annihilation.” (str. 940)

U svjetlu ideološki obojenog shvatanja da se bude podoban agresor, izvinjavam se - ”branitelj”, gru-pe kojoj se prijeti, Breivik je potpuno čist u odnosu na sve one koje je sreo na svom putu od hapšenja nakon zločina na ostrvu Utøya do obrada različitih vrsta. On i njegovi postupci proći će kroz osude, sa stigmatizacijom i ekskomunikacijom iz dobrog društva: “On nije jedan od nas, bez obzira na to šta kaže”; “Mi nikada nismo željeli to što on kaže da je uradio u naše ime”, “Zatvorite ga i ne puštajte ga” ili: “On je lud.” Ovakve reakcije neće ga na-tjerati da razmišlja o tome šta je uradio. Umjesto toga sve to funkcioniše samo kao potvrda da je on imao pravo. Dakle, većina je ispranog mozga i du-goročnije ideološki izgubljena, što je sve posljedi-ca hegemonije političkih snaga – “kulturmarxista – u našim redovima, kojih su pune škole, fakulte-ti i mediji – on je reagovao prije nego što je bilo kasno. Što je više osuda i stigmatizacija s kojima se on susreće to se više konsoliduje njegovo za-dovoljstvo zbog izvršene akcije, praćeno njegovim ponosom, a ne kajanjem.

59

Istovremeno, znamo da je Breiviku bilo važno da se utvrdi njegova normalnost u toku sudskog po-stupka. Ako Sud i društvo zauzmu stav da je tero-ristički čin bio proizvod ludog čovjeka, onda će ideološko-politički cilj akcije i odašiljanje poruka Manifesta u kojem se teror obrazložio biti potpuno podriven. Psihijatrijska obrada u formi patologi-zacije Breivikove ličnosti i njegovih motiva i dje-lovanja sadržavat će depolitizaciju projekta koji je za njega bio politički u najvišem stepenu. Di-jagnoza s pratećom presudom o neuračunljivosti bila bi lukavstvo i kao takva predskazujući način za društvo da ga razoruža kao ideološkog neprija-telja i mučenika. Bio bi to “wakeup-call” ne samo za norveško društvo nego za cijelo čovječanstvo.

IV

Postoje li za formiranje ovakvog uvjerenja i pri-padnosti pravednosti filozofski modeli kako je Breivik rezonovao?

Predlažem da odgovor bude da, a da se instruktiv-ni primjeri i analize mogu pronaći kod Hegela.

U djelu Fenomenologija duha (1807) Hegel razvi-ja portret od onoga što on naziva “lijepa duša”, što se shvata kao “plemenita forma za subjektivi-tet koji opada kao da je prazan za svaku objektiv-nost i nema neku ličnu aktualnost”. Jedan takav

60

subjektivitet, primjećuje Hegel u svom kasnijem djelu Filozofija prava (1821), prazan je za svaki etički sadržaj prava, obaveza i zakona, i to je, da-kle, zlo” (paragraf, 140). Ovdje Hegel nastavlja: “Nije to autoritet ili neko drugo polazište, nego su-bjekt i njegovo uvjerenje o onome dobrom što on sam može uraditi. Nedostatak ovog mišljenja je da će se sve odnositi prema jednom uvjerenju i da ne postoji pravo za koje je ovo uvjerenje samo jedna forma. Naravno da nije isto kada ja uradim nešto iz navike ili običaja ili je u temelju te radnje moje uvjerenje o istini. Ali objektivna istina, bez obzira na neke razlike u mom uvjerenju, ne pravi razliku između dobra i zla. Svako uvjerenje je uvijek samo uvjerenje, i ono loše može biti samo ono u što ja nisam uvjeren.” (paragraf 140, dodatak)

U jednom pasusu ovog djela, koji obrađuje pogled na slobodno formiranje javnog mišljenja, Hegel ukazuje da “oni elementi gdje pogledi i izjave kao takvi postaju izvršene radnje i postaju, kao što je to prije primijećeno, stvarna egzistencija, oni su, kao takvi, inteligencija, principi i mišljenja onih drugih. Zbog toga ova strana zavisi od postupaka – njihovog djelovanja i koliko su oni opasni za in-dividue, društvo i državu, te također za stanje ovog područja, na isti način kao što je varnica koja se baci u bure baruta puno opasnija nego kada ta ista varnica padne direktno na zemlju, gdje se ugasi a da ne ostavi neki trag.” (paragraf 319)

61

Hegelova kritika “apstraktnog morala” i njegov portret individue koja za sebe smatra da stoji iznad zakona i običaja u vlastitom društvu, tako da sa-vjest individue čini samovoljni napor da bi razli-kovala ispravno od pogrešnog, ide nazad do nje-gove prvog poznatog rada. Hegel se obračunava s predstavama prisutnim u zapadnoj filozofiji i koje idu nazad do Sokrata, gdje najobičnije povlačenje prema mirnoj konteplaciji, u unutarnji dijalog sa samim sobom, daje neprocjenjiv značaj za razvoj moralne autonomije. Naročito su poznate optužbe protiv Kanta, i u određenom stepenu Fichtea, o tome da oni zastupaju pogled na moralno polazište koji je individualistički, apstraktni i formalistički, u odnosu na onaj standardni koji kod većine ak-tera apelira na specifičnom sadržaju s izuzetkom čisto logičke zabrane protiv kontradiktornosti. He-gel za sebe stavlja na dnevni red situiranje etičkih aktera u njegovom aktuelnom društvenom svijetu, gdje se institucijama i državama daje privilegova-na uloga kako bi se balansiralo svako individuino specifično pravo i obaveza, posmatrani komple-mentarno. Hegelov praktični um u njegovoj kon-cepciji je historijski razvijen, udružen i kolektivno izazovan proces koji kontestualizira i daje speci-fične instrukcije u naporima individue da pronađe šta će se raditi u situacijama gdje se nalaze. (Vi-djeti Hardimon 1994:144ff.; Pippin 2008:147ff.) Moralna percepcija, moć rasuđivanja i djelovanje

62

čine mogućim da se akter precizno plasira u struk-turu važećih obaveza socijalnog okruženja. Indi-viduino traženje odgovora na pitanje: “Šta da se radi?” ima zbog toga vanjsku umjesto unutarnju orijentaciju. Djelovati unutra, kako to važeća nor-mativna praksa i struktura nalažu, znači predložiti svoje djelovanje kao to ili to. Koliko je to što je urađeno bilo jedno ili drugo ne zavisi od odluke običnih aktera nego od referenci prema institucio-nalnim normama i očekivanjima, te su zbog toga, uz konsultaciju s istinskim socijalnim standardi-ma – ne akter lično – izvor za privilegovano razu-mijevanje ili moć nad tim. Razum kao takav nije privilegija ili odlika plemstva (slobodnih, nezavi-snih, autonomnih) individua (Kant), ali umjesto toga treba ga razumjeti kao eminentno historijsko i kolektivno postignuće. Tako shvaćen razum je operativan unutar institucionalne strukture u kojoj individua ima svoje zakonito mjesto. Što su ove institucije više diferencirane (“moderne” u Hege-lovoj terminologiji) to one žele dati veće mjesto razvijanju individualnih i subjektivnih sloboda – “potpis modernosti”, po Hegelu. Resursi individue za moralnu orijentaciju i razmatranje šta da se radi u velikoj su mjeri proizvod kvaliteta struktura koje ukazuju na prostor djelovanja i preciznu ulogu sa pripadajućim pravima i obavezama.

Šta baca svjetlo na Hegelov naučni doprinos u slu-čaju Breivik?

63

Sujeta. Arogancija. Megalomanija. Smatrati se izdignutim iznad zakona i iznad većine. Prezir u susretu s pravnim osudama žrtava i običnih ljudi. Ovo su neki od elemenata Hegelovog razumije-vanju “zla” i oni odgovaraju Breivikovim postup-cima i onome što je poznato o njegovom stavu o onome šta je uradio.

Portreti koje Hegel crta u svojim različitim rado-vima uče nas da postoji zlo koje se izvršava od stajne tačke do subjektiviteta: subjektiviteta koji uzdiže svoju zajedničku, samovoljnu i eksentričku Weltanschauung do najvišeg zakona, do preovla-đujućih kvazimoralnih instanci koje zahtijevaju i priznaju zločine koji se izvršavaju. Čovjek može, također, takav opis nazvati fanatičnim ili ideali-stičkim i njegove uzrujane i samoinspirativne na-čine bitisanja formom ekstremne arogancije i zbog toga narcističke personalnosti. Hegel na više mje-sta ovakve karakteristike uključuje u portrete koje on crta. (Pogledaj Pinkard 1996:213ff, 401f)

Spoznajno promatrano radi se o osobi koja raz-mišlja i djeluje na jedan način koji dopušta da nje-gove radnje budu takve da su potpuno nepoprav-ljive u odnosu na ostatak svijeta. Ne postoji niko ko ga može podstaći da revidira svoje stavove u smislu da razmišlja i o perspektivi drugih, da se stavi u poziciju drugih i da ga to pokrene da promi-jeni pogled na karakter svog razmišljanja i djelo-vanja. Njegova samoproglašena moralna premoć,

64

njegova arogancija nad svima i svemu ima za cije-nu to da se on sve više i više rigidno, dogmatski i grčevito hvata za apsolutnu barijeru između sebe i drugih, između lične polazne tačke i polazne tač-ke drugih. Kratko rečeno, on koristi cijelu svoju energiju i intelektualni kapacitet kako bi odnjego-vao jedan pogled na stvarnost koji ga čini nespo-sobnim da učini iskustvo u svijetu u Adornovom poimanju: Ništa i niko nema tu sposobnost da ga mijenja u smislu da vide sebe i ono što je učinio u novom svjetlu. On se zatvara za dinamiku davanja i uzimanja koja prožima uobičajenu socijalnu, tj. uzajamnu, ravnopravnu komunikaciju i kontakt. Rezultat je izolacija i usamljenost, nastali ličnim izborom. Međutim, on svoju izdvojenost od dru-gih ne smatra kao cijenu koju on mora platiti izra-ženu u gubitku nečega veoma vrijednog, već kao dokaz da je on iznad svih ostalih, da je superiorni-ji, da je on klasa po sebi; osoba koja je prema sebi razvila jedinstvene snage da se može brinuti sama, djelovati sama, preuzeti posljedice sama, čak i u situacijama kada je cijeli svijet jednoglasno protiv njega.

Psihološki posmatrano, nije teško prozrijeti jednu ovakvu samoprezentaciju. Vidimo osobu koja uži-va u samodovoljnosti i iluziji vlastite neranjivosti; vidimo mladog čovjeka koji traži imunitet protiv bolova, razočaranje i odbacivanje od drugih. Ne-svjesni i bezbrojni strah od takvih iskustava, za

65

ove aspekte da se bude čovjek, zahtijeva da se drugi priznaju bez ikakve vrijednosti. U alternativi između da se bude odbačen od drugih ili da se ak-tivno odbace drugi bira se druga tako konsekven-tno da ona prva i ne predstavlja neku alternativu. Andresov pogled na stvari, posebno na ono što je učinio, ostavlja ga ravnodušnim. To se odnosi i na ono što se dogodilo na ostrvu Utøya, što dobija crno-bijelu, sve-ili-ništa, konstelaciju: „Ja sam sve - ti si ništa, ja sam jak - vi ste slabi; ja pobijeđu-jem - vi gubite; ja živim - vi umirete.“ U određe-noj mjeri to je o „sour grapes“ ili drugim riječima zavidnost. Ima razloga da se vjeruje da se, unatoč svemu, Breivik kao gubitnik i njegova samopre-zentacija nikada nisu prestali porediti s drugima iz sredina u kojima je odrastao, pokušao studirati, išao iz stečaja u stečaj. Radikalno rješenje rizika ovakvih loših poređenja je smrt za one s kojima se poredi.

Obratite pažnju na to da ono što Breivik uzima kao kriterij za priznavanje i status izlazi kao potpuno konvencionalno u njegovoj (našoj) sadašnjosti, opterećenom desnim neoliberalizmom od kojeg se sastoji socijaldemokratija. Upravo je socijaldemo-kratijom Breivik povremeno opsjednut da joj dođe glave tako što će odrubiti glavu njenim liderima, kao što je Gro Harlem Brundtland i njen držav-ni feminizam. Punu pažnju istraživači terorizma

66

i ekstremizma posvetili su Breivikovom Manife-stu i njegovom doprinosu u raznim forumima s naglaskom da pokaže koliko daleko se od tačaka većine Breivikove ideološke svjetske slike nalaze - precizno baš kao što i njegova samopercepcija želi – markice za uspješnost i status kojem se Bre-ivik prepoznaje je sve samo ne kritika savremeno-sti i društva. Ono što važi su markice kao što su Lacoste, koja je perfektna vanjština u svemu od odjeće, od glave do pete, preko plastičnih opera-cija koje su potrebne da bi se realizovali ideali, do tijela koje se djelomično kupi, djelomično utrenira u skladu sa zahtjevom vremena o maskulinitetu. To je možda posebno važno za Breivika s obzirom na njegov nesiguran seksualni uspjeh, čak i s ob-zirom na njegovu seksualnu opredijeljenost u smi-slu heteroseksualnosti ili homoseksualnosti? Ov-dje nema nikoga ko se pita da li je neoliberalizam imperativ koji se odnosi na to da svaka individua mora raditi, kontinuirano i neumorno na samom sebi da bi došla do perfekcije tijela kako bi po-stala optimalno aktraktivna na različitim arenama za kupovinu i prodaju, samopredstavljanje i kasni-je trijumf ili fijasko na društvu tržišta na početku XXI stoljeća. (pogledajte Vetlesen 2011) Također, Breivikov cilj u profesionalnom smislu stoji kao suprotnost konvencionalnom i konformističkom vjerovanju, kao suprotnost od subverzivnog do postojećeg društva: socijalni staus povezuje se s

67

upadljivom potrošnjom, s vikendima u luksuznim hotelima evropskih metropola: novac je status, moć, mogućnost za divljenje. Breivik nije uspio ni u jednom pa ni u drugom pokušaju da nađe svoje mjesto u poslovnom svijetu.

Laži i samoobmane u koje se Breivik godinama upliće i zapliće i to u stvarima gdje se pokazuje status, sudi i odlučuje jasan je dokaz koju težinu on – slijepo i nekritički – daje statusnim kriterijima koji su hegemonistički u našem tipu društva danas. Pitamo se da li je značajan dio objašnjenja u Brei-vikovoj izjavi mržnja prema „vlasti“ - ili precizni-je intenzitet ove mržnje, spremnost da se to uzme u dodatnoj formi terorizma i masovnih ubistava - de facto se nalazi u činjenici da on nije imao istinsku alternative, vrednosno gledano, u našem vremenu individualizma, materijalizma i karijerizma.

V

Vratimo se pitanju gdje Breivik govori o sebi, svo-jim motivima i svom stanju da izabere Utøya kao mjesto masovnog zločina.

Mladi ljudi koje je Breivik pogubio (da koristi-mo njegov vokabular) na Utøyi u njegovim oči-ma su ‚nečisti‘. Razlika čist/prljav odlučujuća je u ideologijama kojima se Breivik priklanja i koje

68

ispovijeda. Politički korektni multikulturalizam i tolerancija za one koji su drugačiji, kao Breivik, na pripadnike mladeži Radničke partije gledaju kao na nečiste kolaboracioniste i izdajnike: oni kvare čistoću, jedinstvo i cjelinu iznutra; oni zloupo-trebljavanju i sramote svoju “esenciju” norveških etničkih kršćana kako bi pomogli historijskom i potpuno vanjskom neprijatelju – muslimanima – u njihovoj želji da unište esenciju ovoga o čemu go-vorimo. To znači da zločin protiv pripadnika Rad-ničke partije nije zločin protiv drugih; to je zločin protiv njih lično. S obzirom na to da je suština koja će se uništiti sveta u skladu s Breivikovom ideolo-gijom, samouništenje se kvalifikuje kao radnja par excellence, izdaja svojih, protiv najviše vrijednih i nenadoknadivog kod svojih. Kazna mora odraža-vati ozbiljnost prijetnje; ništa drugo neće biti do-voljno. U ovoj situaciji, prema Breivikovom ideo-loškom obrazloženju, zahtijeva se da osoba unutar grupe uzme sebi u zadatak da spašava esenciju od uništenja kako unutra tako i izvana. To je u skladu s Breivikovim očekivanjima po kojima će nakon nekoliko desetljeća on biti proglašen mučenikom među etničkim Norvežanima. Kao jedan među nji-ma koji je, prije drugih i s ogromnom hrabrosti, žrtvovao svoje lične interese za veće ciljeve: bu-dućnost grupe kao „čiste“ - jednorodne.

Koliko ozbiljno trebamo uzeti ova očekivanja i samorazumijevanje izražavanja? Da li se to može

69

smatrati dokazom da Breivik – na jednoj ili drugoj stajnoj tački - gubi dodir sa stvarnošću?

Po meni se tako pokazuje radikalizacija Breiviko-vog ideološkog poimanja stvarnosti, kombinova-nog s njegovom odlukom o povlačenju iz redov-nog socijalnog okruženja davanja i uzimanja. Ne može se negirati da se njegova odluka o putovanju na Utøyu da bi ubio, na svoju ruku, tako mnogo mladih ljudi prije ne