Skripta.doc

Tehnologija materijala

6

SVEUILITE U ZAGREBU

FAKULTET PROMETNIH ZNANOSTI

ZAGREB, Vukelieva 4Tehnologija materijala

I

1. VODA

ista voda je bezbojna prozrana tekuina bez boje i mirisa, a po kemijskom sastavu je prirodni spoj od dvaju atoma vodika i jednog atoma kisika.

Vode u prirodi moemo podijeliti:

1 prema namjeni - vode za pie, industrijske i tehnike vode, mineralne vode

2 prema porijeklu - atmosferska ili meteorna (kinica) voda - mekana voda jer ne sadri otopljene minerale, neukusna je za pie, na svom putu kroz atmosferu moe se oneistiti esticama praine i otapanjem plinova...

povrinska voda - stajaa ili tekua tj. u obliku snijega ili leda na polovima, ta je voda najvie izloena zagaenju uslijed ljudskih djelatnosti u industriji i agrikulturi, pa sa rijetko moe koristiti za pie bez proiavanja.

podzemne vode - ovisno o trajanju njihova boravka u tlu i o sastavu tla mogu imati vie ili manje otopljenih mineralnih soli ili plinova, pa se tako njihova kvaliteta razlikuje. U tu vrstu voda ubrajaju se i mineralne vode te termalne vode.

Ispitivanje vode

Ispitivanjem vode za pie utvruje se njena fizika, kemijska ili bakterioloka znaajka. Fizike znaajke su: gustoa vode, boja vode, temperatura vode, specifina i latentna toplina i dr.

a) Gustoa vode: kao mjera uzima se destilirana voda pri +4C normalnog atmosferskog tlaka i iznosi 100 N/dm3 (1000 kg/m3), pa se ta vrijednost upotrebljava i kao usporedna veliina gustoe za druge tvari.

b) Boja vode: uzrokovana je najee raspadanjem organskih tvari

c) Temperatura vode: je pokazatelj njezina porijekla. Za pie je najbolja voda ija je temperatura 7 i 12C. Voda kljua pri temperaturi od 100C pri emu prelazi u plinovito stanje, dok se na temperaturi od 0C smrzava prelazei u kruto stanje. Tako se vode bez promjene svojih kemijskih svojstava moe pojaviti u sva 3 agregatna stanja pri emu se mijenja jedino gustoa.

d) Specifina toplina: je ona koliina topline koja je potrebna da se jedininoj masi tvari povea temperatura za 1C. Voda je tvar koja ima najveu specifinu toplinu i iznosi 4180 J/kgC.

e) Latentna toplina: je koliina topline potrebna da se odreenoj masi (1kg) tvari promijeni agregatno stanje, a da se pri tom ne povea njezina temperatura.

U kemijska ispitivanja ubraja se ispitivanje tvrdoa voda, a u bakterioloka ispitivanja ubrajaju se razna odreivanja ivih mikroorganizama u 1 ml vode.

Tvrdoa vode

Voda koja u sebi sadri ione kalija, magnezija i eljeza naziva se tvrda voda. Tvrdou mjerimo u stupnjevima tvrdoe a moe biti:

a) stalna postojana ili nekarbonatna tvrdoa - nju ine soli kalija i magnezija u obliku sulfata, nitrata i silikata.

b) privremena, prolazna ili karbonatna tvrdoa - nju ine bikarbonati kalcija i magnezija koje moemo ukloniti kuhanjem, jer to su nestalni spojevi. Razlikujemo njemake, engleske i francuske stupnjeve tvrdoe.

c) ukupna (zbroj prvih dviju) tvrdoaOmekavanje vode

Voda se moe omekati uklanjanjem kalijeva iona iz otopine. To se postie dodavanjem sode. Za kemijsko omekavanje vode dolaze u obzir dva osnovna postupka:

omekavanje taloenjem

omekavanje izmjenom iona

Omekavanje vode metodom taloenja odvija se:

termiki - koristi se za smanjenje tvrdoe pomou vrue pare ili goriva koje se grije na oko 100 C pa dolazi do disocijacije bikarbonata.

termokemijski - slui za smanjenje tvrdoe i to uz dodavanje raznih regenata.

kemijski - najstariji nain omekavanja. Kao sredstvo za taloenje koristi se gaeno vapno ili kalcinirana soda, kaustina soda, natrij fosfat, a po potrebi druge supstancije.

Omekavanje izmjenom iona

Obavlja se ionskim izmjenjivaima u kojima se nalazi izmjenjiva. To su najee kationski ili anionski izmjenjivai koji se mogu regenerirati.

Upotreba vodePrvenstveno se koristi kao voda za pie svih ivih bia, kao tehnoloka, tvrda ili mekana voda, prema potrebi, postoje i otpadne vode.

Voda za pie more ispunjavati sljedee uvjete:

a) da je bistra i bez mirisa

b) da ne sadri mnogo otopljenih mineralnih tvari

c) da nema razliitih patogenih mikroorganizama

d) da je pitka

Takve uvjete ispunjavaju planinske vode i to na samom izvoru. Zato se more obavezno proiivati voda za pie a proiivanje moe biti:

fiziko - filtracijom

kemijsko - kloriranjem, ozonizacijom, pod utjecajem ultraljubiastih zraka

Otpadne vodeOtpadnim nazivamo one vode koje su sudjelovale u ljudskim potrebama i koje treba uinit neopasnima za ljude, ivotinje ili vegetaciju. S obzirom na njihovo porijeklo otpadne vode moemo podijeliti na:

gradske vode - odvode se sustavom kanala u rijeke jezera ili mora, koji u sebi sadre kisik to razara organske neistoe. Takvo proiavanje naziva se AUTOPURIFIKACIJOM. Osim te metode postoje jo tri naina proiavanja vode: mehaniki, kemijski i bioloki.

mehaniki: taloenje vode

kemijski: uporaba kemikalija

bioloki: irigacijski postupak i umjetni bioloki postupak

2. TEHNIKI PLINOVI

U tehnike plinove ubrajaju se zrak, duik, inertni ili plemeniti plinovi, ugljen dioksid, acetilen, sumpor dioksid i jo neki. Tehniki plinovi se razlikuju od prirodnih po nainu nastanka.

ZrakZrak je smjesa plinova: kisik, duik i plemeniti plinovi nepromjenjive su komponente u zraku, a promjenjive su ugljik dioksid, vodena para, vee ili manje suspendirane estice praine, a moe sadravati i sluajna neoienja i razne mikroorganizme. Primjena zraka najee je pri povienom tlaku, pa komprimirani zrak u tehnici ima vanu ulogu kao energetski fluid. Zrak slui i kao prenosioc topline, pri suenju, ako zrak ohladimo ispod njegove kritine temperature moemo ga prevesti u tekue stanje. Prelaenje plinova u tekue stanje naziva se LIKVEFRAKCIJOM. Za zrak se najee primjenjuje Lindeov postupak koji se temelji na tome da se plin rastezanjem, ekspanzijom ohladi. Taj efekt se naziva Thomason-Jouleov efekt. Tekui zrak je azurnoplave boje a pri obinom tlaku i temperaturi energino vrije na -192,2C. Za transport zraka kao i drugih plinova koriste se kompresori, a najee se primjenjuju: klipni, rotacijski, zavojni i turbokompresori. Mjerilo za odreivanje kapaciteta kompresora jest potronja zraka na pojedinim mjestima ili mjestima oduzimanja.

KisikKisik je plin koji ini 1/5 atmosfere, a otkrio ga je Lavoisier. To je plin bez boje, mirisa i okusa, nezapaljiv ali potpomae gorenje, a primjenjuje se u raznim podrujima tehnike, u medicini i kemijskoj industriji. Dobiva se frakcijskom destilacijom tekueg zraka ili pri elektrolizi vode. Zajedno s gorivim plinom acetilenom stvara plamen visoke temperature pogodan za rezanje i zavarivanje metala. U raketnoj tehnici zajedno s vodikom i kerozinom sluzi kao gorivo za pogon raketa. Upotrebljava se u kemijskoj industriji za dobivanje kiselina i luina te umjetnih gnojiva. Punjenje i uvanje kao i transport kisika obavlja se u plinovitom stanju u elinim bocama od 40 l - 8,5 kg kisika pod tlakom od 150 bara. Boce se skladite izvan prostorija za boravak ljudi. Stanica za kisik-centrala za kisik sastoji se od dviju baterija boca. Veliina centrale za kisik ovisi o broju boca u bateriji.

DuikDuik je kemijski element koji ulazi u sastav svih ivih organizama i najrasprostranjeniji je plin na zemlji. Bez boje je, mirisa i okusa, ne gori i ne potpomae gorenje. Otkrio ga je 1772 g Rederford. Najvei dio nalazi se u atmosferi u slobodnom obliku i to 78,09 % Dobiva se frakcijskom destilacijom iz zraka, a osnovna oblast primjene mu je u sintezi amonijaka. Osim toga primjenjuje se kao inertan plin za neke kemijske reakcije, za pretakanje zapaljivih tekuina, u prehrambenoj industriji za pakiranje te u industriji plastinih masa. Duik u tekuem stanju koristi se za brzo smrzavanje hrane te hlaenje u toku transporta. Plinoviti duik uva se u elinim bocama pod tlakom od 150-200 bara. uvaju se u skladitima koja su namijenjena za jo neki tehniki plin.

* Plemeniti plinoviU njih se ubrajaju helij, neon, argon, kripton, ksenon i radon. Nalaze se u atmosferi, gdje ima najvie argona, pa helija i neona. Kripton, ksenon i radon nisu inertni ali su rijetki jer stvaraju niz kemijskih reakcija. Helij i argon nisu rijetki, a slue za stvaranje zatitne atmosfere. Najee se upotrebljavaju helij i argon, i to kao zatitna atmosfera, za rezanje nerajueg elika, u detektorima za otkrivanje pukotina, kao svjetlosni izvori. Neon i helij se koriste za flouresecentne cijevi a argon, kripton i ksenon u laserskoj tehnologiji. Plemeniti plinovi proizvode se u plinovitom stanju i nalaze se u elinim bocama pod tlakom od 15 MPa.

Ugljen dioksid

Ugljen dioksid je anhidrid ugljine kiseline, koji se primjenjuje u svakodnevnom ivotu u sva 3 agregatna stanja. U normalnim uvjetima to je bezbojan plin, bez mirisa, blagog kiselog okusa, nije zapaljiv inertan je i nije toksian. Ugljen dioksid je normalan proizvod izgaranja organskih tvari, nalazi se i u prirodnim vodama, tei je od zraka oko 1,5 puta. Tekuu ugljen dioksid je bezbojna lakopokretljiva tekuina laka od vode. Primjenjuje se u prehrambenoj industriji, kao sredstvo za gaenje poara lakozapaljivih tekuina, za kemijske instalacije i za elektroinstalacije. vrst ugljini dioksid upotrebljava se za hlaenje ivotnih namirnica u transportu. Ugljini dioksid dobiva se industrijski kao proizvod izgaranja pri proizvodnji vapna. Puni se u eline boce pod tlakom od 70-100 bara i u izolirane spremnike za transport pod tlakom od 20 bara.

* Acetilen C2H2To je plin bez boje, mirisa i lako je zapaljiv. Tehniki acetilen ima karakteristian miris koji potjee od fosfora, a sa zrakom ini eksplozivnu smjesu. Burno se spaja s klorom i drugim halogenim elementima, ve uz utjecaj svjetlosti. Zbog visoke temperature koju ima plamen acetilena, ovaj plin je praktiki nezamjenjiv pri rezanju metala i pri plinskom zavarivanju metala. Osnovni je nain dobivanja acetilena djelovanjem vode na kajive karbid, pri emu se od 1kg kalcijeva karbida dobiva 370 l acetilena (nove metode-krekiranje ugljikovodika, piroliza metana u smjesi s kisikom) Acetilen se upotrebljava u kemijskoj industriji kao sirovina za dobivanje vinilklorida, vinilacetata, vinilacetilena-koji slui za proizvodnju plastinih masa i umjetnog kauuka. Acetilen je plin bez boje a pri temperaturi od 0C i tlaku od 21,5 bara prelazi u tekue stanje, otapa se u tekuinama.

* Sumpor dioksidTo je bezbojan plin, nadraujueg i prodornog mirisa, rastvara se u vodi, etanolu i eteru. On je anhidrid sumporne kiseline. Na temperaturi od -10C prelazi u tekue stanje, 2,2 puta je tei od zraka, tetan je za organizam. Nalazi se u vulkanskim plinovima i proizvodima izgaranja. Industrijski se dobiva prenjem sulfidnih ruda, nije zapaljiv. Upotrebljava se za dobivanje drugih spojeva sumpora, kao sredstvo za bijeljenje ulja, u industriji celuloze.

3. GORIVA

* Goriva su one tvari koje pri oksidaciji (sagorijevanju) oslobaaju odreenu koliinu topline to se moe praktino koristiti u razne svrhe. Da bi se neka tvar mogla koristiti kao gorivo, mora ispunjavati odreene uvjete: da se u prirodi nalazi u dovoljnim koliinama, da je eksploatacija relativno laka i ekonomina, da u sebi ne sadri nesagorive tvari, da se moe lako transportirati i skladititi, da nije skupa, pri oksidaciji ne razvija tetne plinove za ivot.

Vrste gorivaPrema agregatnom stanju: KRUTA

TEKUA

PLINOVITA

Prema nastanku: FOSILNA (biljna ili ivotinjska)

MINERALNA

UMJETNA

Prema vrsti izvora energije: HEMIJSKA

NUKLEARNA

Prema svojstvima goriva: SAMOZAPALJIVA

NESAMOZAPALJIVA

TERMOSTABLINA

TERMONESTABILNA

Prema primjeni: za PEI I LOISTA

BRODSKE MOTORE I LOKOMOTIVE

KLIPNE MOTORE

REAKTIVNE MOTORE

RAKETNE MOTORE

NUKLEARNE REAKTORE

Goriva namijenjena za letjelice u atmosferi i izvan nje dijele se na:

1. Goriva koja koriste zrak za sagorijevanje

ZA ZRANO RAKETNE MOTORE

ZA KLIPNE MOTORE

2. Goriva koja ne koriste zrak za sagorijevanje

a) TEKUA RAKETNA GORIVA

jednokomponentna i dvokomponentna goriva

b) KRUTA RAKETNA GORIVA

jednokomponentna (monogoriva)

dvokomponentna (gorivo oksidator)

c) ELEKTRORAKETNA I NUKLEARNA GORIVA

izvori elektrine energije

nuklearna goriva

termonuklearna goriva

* Svojstva goriva

U gorivima se nalaze gorive i negorive komponente. U gorive sastoje ubrajaju se ugljik, vodik i sumpor, a u negorive kisik, duik, vlaga i mineralne tvari (pepeo).

TOPLINSKA VRIJEDNOST goriva je ona koliina topline koje se moe dobiti ori potpunom sagorijevanju jedinice koliine tog goriva. Razlikujemo:

a) gornju toplinsku vrijednost goriva - koliina topline koja se oslobodi pri potpunom sagorijevanju 1 kg krutog ili tekueg goriva odnosno 1 Nm3 plinovitog goriva, pri emu se voda u proizvodima izgaranja, zajedno s njima ohladi na poetnu temperaturu (Oznaka: Hg)

b) donju toplinsku vrijednost goriva - koliina topline koja se oslobodi pri emu voda ostaje u parnom stanju i zajedno s drugim proizvodima sagorijevanja odlazi u atmosferu (Oznaka Hd)

Donja toplinska vrijednost goriva manja je od gornje za koliinu topline koja je potrebna da se vlaga iz goriva i voda nastala pri procesu sagorijevanja vodika pretvore u parno stanje. Toplinsku vrijednost velikog goriva moemo odrediti na vie naina a najee se primjenjuju:

1. eksperimentalno odreivanje topl. vrij. - izgaranjem uzorka goriva u posebnim ureajima.

2. izraunavanje topl. vrij. goriva iz podataka elementarne analize.

* Kruta gorivaDijelimo na :

prirodna (tvari koje nalazimo u prirodi)

vegetabilna goriva u koja se ubraja drvo

fosilna goriva koja su nastala od vegetabilnih goriva procesom mineralizacije

umjetna (dobivena preradom od prirodnih)

1. Prirodna kruta goriva

a) drvo

tvrdo drvo: hrast, bukva, jasen, cer

mekano drvo: bor, jela, topola, vrba

b) ugljen - nalazi se u zemljinoj kori u slojevima i u razliitim dubinama. Prema dubini u kojoj se nalazi razlikujemo dnevni ili povrinski kop ili jamski ili dubinski kop (dnevni manje ugroeni od unitavanja). Da bi se ugljeni uinili prikladnim za izgaranje moraju se podvgnuti procesima pripreme i to:

odvajanje od grubih neistoa

svrstavanje ugljena prema veliini

suenje

briketiranje

Treset - najmlae fosilno gorivo, proizvod procesa potresivanja razliitog movarnog

bilja.

Lignit - najmlaa vrsta ugljena drvenaste strukture. Upotrebljava se za loenje velikih kotlova

Smei ili mrki ugljen - nastao u neozojskom razdoblju tercijarne formacije iz nieg movarnog bilja uz sudjelovanje etinara i palmi. Glavne vrste su: obini, zemljasti i smolasti ugljen.

Kameni ugljen - najstarije fosilno gorivo nastalo u paleozojskom razdoblju. Sadri u sebi plin (metan). 3 skupine:

masni: za proizvodnju koksa i za kovake radove

polumasni: za proiivanje vode i plinova

mravi ili suhi: antracit dobiva se vrlo kvalitetan koks

Skladitenje ugljena obavlja se u hrpama prema vrstama i porijeklu.

2. Umjetna kruta goriva

Mogu se dobiti iz prirodnih krutih goriva mehanikom preradom (briketi) i kemijskom preradom (koks i drveni ugljen)

Briketi se dobiju iz sitnog ugljena koji nastaje provoenju i separaciji prirodnih krutih goriva. Koks se proizvodi suhom destilacijom ugljena. To je zagrijavanje ugljena bez pristupa zraka, pri emu dolazi do termike razgradnje. Pritom se stvaraju i plinoviti sastojci od kojih se hlaenjem izdvaja tekui dio - kondenzat, dok drugi dio ostaje u plinovitom stanju. Tekui kondenzat rastavlja se na uljni dio - katran i vodeni dio - otopina razliitih spojeva, kruti ostatak je koks, Suha destilacija primjenjuje se prvenstveno za kameni ugljen, a i za smei ugljen. Dobiveni koks sadri 90-95% ugljika, 1% vodika, 1,5-2% kisika i duika, 2-4% vlage i do 11% mineralnih primjesa. Razlikujemo metalurki i plinski koks. Metalurki koks ne smije imati vie od 1% sumpora, postoje 2 vrste:

koks za visoke pei

metalurki ili ljevaoniki koks

Plinski koks proizvodi se u plinarama, u peima i komorama, iz ugljena bogatog isparljivim sastojcima. Polukoks je kruti ostatak koji se dobije pri suhoj destilaciji ugljena pri niskim temperaturama. Drveni ugljen dobiva se suhom destilacijom pri niskim temperaturama iz drveta. Suha destilacija drveta je kemijski proces u kojem se drvo bez pristupa zraka podvrgava pirogenoj reakciji razgradnje na visokoj temperaturi.

* Tekua gorivaPrednosti tekuih goriva nad vrstim gorivima:

velika toplinska vrijednost

mali sadraj tetnih tvari

dobro se mijeaju sa zrakom, potpuno sagorijevaju

sadre vrlo malo vode

lake se skladite

mogunost transporta cjevovodima na vee udaljenosti

Nedostaci:

laka zapaljivost i eksplozivnost

sposobnost stvaranja elektrostatikog napona

otrovnost nekih tekuih goriva

teko odstranjivanje emulgirane vode

Prema porijeklu tekua goriva dijelimo na: prirodna i umjetna:

prirodna - sve vrste zemnog ulja: nafta

umjetna - ona dobivena preradom nafte i plinova kao i proizvodi suhe destilacije krutih goriva kao to su katran i katranska ulja.

a) Zemno ulje - nafta

Nafta je fluorescentno zelenkastocrna uljasta tekuina. Anorganska teorija o postanku: nafta je nastala u velikim dubinama djelovanjem pregrijane vodene pare na metalne karbide. Organska teorija: nafta je nastala od masti i bjelanevina biljnih i ivotinjskih organizama to su se zatrpani zemljom raspadali bez prisustva zraka na mjestima gdje su nekada bila mora. Nafta je smjesa ugljikovodika, a u malim koliinama sadri sumpor duik i kisik. Na temelju rasporeda ugljikovih atoma u molekulama nafte, nafte se dijele na nafte parafinske baze, naftenske baze, mijeane baze i asfaltnu naftu

Dobivanje nafte: nafta se stvarala u svim geolokim formacijama, a njena leita mogu se oekivati u sedimentnim slojevima u onim podrujima gdje je nekada bilo more. Leita nafte pronalaze se istranim buotinama, nakon prethodnih geolokih istraivanja. (udarno i rotacijsko buenje naftnih nalazita)

Transport nafte: naftovodi sloene instalacije koje obuhvaaju otpremne stanice, magistralne naftovode, meustanice i privatne stanice za grijanje i za katodnu zatitu, sustave za daljinsko upravljanje, te pogone za odravanje. Na putu kroz naftovod nafta se obino hladi, izmjenom topline s tlom. Ako je temperatura tla nia od struita nafte, nafta moe postupno izgubiti fluidnost (tenost).

Prerada nafte: naini prerade dijele se na primarnu i sekundarnu preradu nafte. U primarnu preradu ubrajaju se frakcijska destilacija nafte, a u sekundarnu:

molekularno cijepanje - Cracking proces

molekularna dogradnja - polimerizacija i alkiliranje

molekularna pregradnja - izomerizacija

hidriranje

Rafinacija nafte i preraevina: provodi se radi uklanjanja oneienja, postoje dvije metode:

konvencionalna: sastoji se od proputanja sumporne kiseline kroz naftu

solventna: sastoji se od uporabe dvaju organskih otapala

Motorni benziniBenzin je smjesa oktana i heptana tj. lakih parafinskih ugljikovodika, kao i aromatskih, olefinskih i nafteinskih. Gustoa benzina kree se od 0,68 do 0,79 g/cm3 pri 15C. Temperatura samozapaljenja u zraku za benzin iznosi 480-550C. Temperatura smrzavanje je -30 do -120C. Najvanije svojstvo motornog benzina je OKTANSKA VRIJEDNOST, a to je otpornost goriva prema detonaciji, prema naglom eksplozivnom izgaranju, pri emu se pojavljuju visoki pritisak i temperatura. Oktanska vrijednost moe se poveati dodavanje izomernih spojeva, benzola i alkohola te dodavanje antidetonatora.

PetrolejPetrolej je drugi derivat nafte. Koristi se za pogon plinskih turbina svih tipova, posebno za turbomlazne zrakoplove. Goriva za mlazne motore dijele se na:

goriva za mlazne motore tipa 1 s oznakom GM-1 (gorivo za pogon turbomlaznih, turboelisnih i raketnih motora, a predstavlja istu frakciju petroleja - kerozin)

goriva za mlazne motore tipa 4 s oznakom GM-4 (mjeavina petroleja i benzina, a koristi se kao mlazno gorivo za turbomlazne motore).

Mlazna goriva moraju posjedovati veliku kemijsku stabilnost, zato se gorivim dodaju tvari koje usporavaju stvaranje taloga. Te tvari se nazivaju INHIBITORI.

Plinsko ulje plinsko ulje vrlo lako D1 - najmanji cetanski broj je 45

plinsko ulje lako D2 - najmanji cetanski broj je 40

plinsko ulje srednje D3 - najmanji cetanski broj je 30

plinsko ulje teko D4 - najmanji cetanski broj je 25

Glavne znaajke plinskog ulja:

gustoa 840-880 kg/m3

temperatura samozapaljenja 330-350C

temperatura smrzavanja oko -30C

cetanski broj

toplinska vrijednost 44000 kJ/kg

** Cetanska vrijednost je sklonost paljenju od trenutka ubrizgavanja do onog trena kad se ubrizgano gorivo upali. Poboljanje cetanskog broja moe se postii dodavanjem etilnog nitrata ili amilnog nitrata.

MazivaPod mazivima podrazumijevamo tvari koje se koriste za podmazivanje tj. za smanjenje trenja i troenja pokretnih povrina za prijenos energije. Meu maziva ubrajamo:

motorna ulja

leina ulja

masti

vrsta maziva

vegetabilna ulja i masti

ivotinjska ulja i masti

sintetika ulja

Osnovne tehnike podmazivanja i vrste podmazivanja:

Mazivo koje se nalazi izmeu kliznih povrina spreava neposredni dodir povrina i ukupno trenje svodi se na relativno mali otpor. Da se osigura efekt podmazivanja stvaranjem sloja maziva izmeu kliznih povrina moraju se ispuniti sljedei uvjeti:

dijelovi mehanizma izmeu kojih dolazi do trenja moraju konstruktivno odgovarati jedan drugome tj. dodirne povrine trebaju biti jednake veliine.

maziva moraju imati takvu mazivost i viskoznost da stvaraju stabilan spoj pod raznim radnim uvjetima.

Mazivost maziva je sposobnost dobrog prianjanja na metalnu ili drugu povrinu tako da se s njom kemijski ne spaja. Najbolje je ono podmazivanje kojim se postie tekue trenje tj. stvara kontinuirani film maziva prisilnim dovoenjem maziva meu tarne povrine (HIDRODINAMIKO PODMAZIVANJE). Postoji i GRANINO PODMAZIVANJE koje ovisi o mazivosti maziva, PODMAZIVANJE POD NAJVEIM TLAKOM - potrebna su posebna ulja i maziva koja podnose visoke temperature i tlakove. Trenje - sila to se opire gibanju optereenih povrina koje su u meusobnom dodiru. Razlikujemo trenje:

klizanja

kotrljanja

unutarnje trenje fluida

Vrste materijala za podmazivanjePrema agregatnom stanju maziva se dijele na: tekua, konzistentna (poluvrsta) i vrsta. Prema porijeklu sirovina: biljna, ivotinjska, mineralna, kompaundirana i sintetika.

Biljna i ivotinjska maziva: su glicerini masnih kiselina, uz djelovanje kisika i topline polimeriziraju i stvaraju smolaste tvari.

Mineralna maziva: dobivaju se preradom nafte i to vakuum destilacijom ostataka nakon frakcijske destilacije nafte. Prema stupnju obrade mineralna maziva mogu biti:

destilati - mineralna ulja - ne proiavaju se nakon destilacije

rafinati - mineralna ulja - proiavaju se nakon destilacije

specijalna ulja - proiena mineralna ulja s dodatkom aditiva, to su motorna, turbinska, hidraulina i hipoidna ulja.

Kompaudna ulja: mineralna ulja koja sadre 10% biljnih ili ivotinjskih ulja ili masti. Dodaju se radi boljeg podmazivanja leajeva koji dolaze u dodir s vodom.

Sintetika maziva: koriste se u zrakoplovnoj tehnici te u raketnoj i nuklearnoj.

Primjena ulja za podmazivanje:

motorna ulja: za podmazivanje motora s unutarnjim sagorijevanjem

cilindarska ulja: za podmazivanje cilindara

vretenska ulja: za podmazivanje lakooptereenih leajeva ije osovine imaju velik broj okretaja.

avionska ulja: za podmazivanje zrakoplovnih motora.

ulja za diferencijale: za podmazivanje diferencijala i prijenosnika

transformatorska ulja: za punjenje elektrinih transformatora.

Primjena masti za podmazivanje: Za podmazivanje tarnih povrina na kojima se ne zadrava tekue mazivo, koriste se masti. Masti su poluvrste ili vrste smjese metalnih sapuna i mineralnih ulja.

kalijeve masti - za podmazivanje povrina radne temperature od -15 do 80C

natrijeve masti - koriste se za povrine s povienom radnom temperaturom do 120C

litijeve masti - primjena u svim podrujima tehnike. Radna temperatura od -50 do 150C

aluminijske masti

barijeve masti

sintetike masti - radna temperatura od -55 do 300C

vrsta maziva - slue za podmazivanje ureaja i dijelova izloenih visokom tlaku i povienim temperaturama. Nanose se u obliku paste, praha ili briketa.

grafit - upotrebljava se u koloidnom obliku. Stabilan je do 400C

molibden - disulfat - slian je grafitu, ali je meki i ima manji koeificjent trenja. Koristi se fino samljeven i pomijean s mineralnim ili sintetikim uljem ili mastima.

Fizikalno kemijske znaajke ulja i maziva

Gustoa ulja i maziva - ispituje se na temperaturi od 20C i kree se izmeu 0,86 i 0,95 g/cm3.

Plamtite i gorite ulja - plamtite je temperatura pri kojoj se pare ispitivanog ulja pri zagrijavanju zapale kad dou u dodir s iskrom ili plamenom. Gorite je ona temperatura pri kojoj se razvije toliko para ulja da u dodiru s iskrom ulje nastavi gorjeti. Gorite je za 10 do 20C vie od plamita.

Talite, struite i toka zamuivanja - temperatura pri kojoj kruta tvar prelazi u tekuu fazu naziva se talite. Kod mazivih ulja talite je identino struitu. Toka zamuivanja je ona temperatura pri kojoj se hlaenjem ulja pokae prvo zamuivanje.

Boja mazivih ulja - sirova nafta je tamne boje koja se od nalazita do nalazita razlikuje. Isto tako razlikuju se po boji i ulja dobivena iz nafte. Destilirana ulja su bezbojna, uta, do tamnocrvene boje. Eksploatacijom ulja mijenjaju boju napredovanjem procesa oksidacije.

Viskozitet mazivih ulja i indeks viskoziteta - za rad motora ulje mora imati konstantnu gustou kako ne bi dolo do suhog trenja. Viskozitet ulja ovisi o njegovoj temperaturi pa se zbog eksploatacijskih uvjeta viskozitet izraava pri 20, 50 ili 100C.

Broj emulgacije ulja - njime je definirana brzina izdvajanja ulja iz vodene emulzije

Broj taloenja ulja - je mjera za koliinu mehanikih oneienja u ulju.

Aditivi maziva i uljaAditivi se dodaju uljima i mastima radi poboljanja jedne od fiziko-kemijskih znaajki ulja. Takva ulja tada se nazivaju LEGIRANA ULJA. Sadraj aditiva u uljima kree se do 3%. Prema nainu djelovanja aditivi se dijele na:

one koju poboljavaju fiziko-kemijska svojstva ulja

one koji poveavaju stabilnost ulja

Aditivi koji poboljavaju fiziko-kemijska svojstva ulja:Aditivi za visoke tlakove - (EP aditivi) koriste se za hipoidne zupanike koji rade pod vrlo visokim tlakovima. Po kemijskom sastavu to su spojevi klora, sumpora i fosfora.

Aditivi za povienje indeksa viskoznosti - (impruveri) po kemijskom sastavu su viskozne polimerne supstancije koje su ovisno o temperaturi koloidno ili molekularno rastvorene u ulju.

Aditivi koji snizuju toku struita - (depresori) poboljavaju svojstva ulja na niskim temperaturama. Takvi aditivi dodaju se samo parafinskim uljima.

Aditivi protiv pjenjenja

Aditivi za poboljanje mazivosti

Aditivi koji poveavaju stabilnost uljaDetergentni aditivi - dodaju se uljima radi smanjenja ai i taloga na dijelovima motora. Kao detergentni aditivi koriste se aluminijev naftenat, kalcijev __________ , natrijev sulfat. Dodaju se samo baznim uljima.

Aditivi za poboljanje oksidacijske sposobnosti - (inhibitori) dodaju se radi spreavanja proces oksidacije. Dodavanjem inhibitora usporava se proces oksidacije, pa se vijek trajanja ulja produljuje. Po kemijskom sastavu to su metaloorganski spojevi, amini, fenoli ili olefini.

Antikorozijski aditivi - dodaju se uljima za leajeve radi zatite metalnih dijelova od kiselih sastojaka u uljima.

Skladitenje tekuih goriva i mazivaTekua goriva uvaju metalnim buradima ili spremnicima raznih veliina na otvorenom prostoru ili pod zemljom, daleko od naseljenih mjesta. Rukovanje s njima mora biti paljivo i savjesno. Skladita moraju imati ispravne elektrine instalacije te dovoljno aparata za gaenje poara.

Plinovita goriva

Plinovita goriva upotrebljavaju se u industrijskoj proizvodnji, za loenje u industrijskim peima i kotlovskim postrojenjima, te kao pogonsko gorivo za plinske motore. Prednosti plinovitih goriva u odnosu na kruta i tekua su:

pri izgaranju nema pepela

dobro se mijeaju sa zrakom

postie se bolje iskoritenje topline

duljina plinskog plamena moe se regulirati

plinska loita su ista

rukovanje plinovitim gorivima je lako

Prema porijeklu moemo ih podijeliti na umjetna i prirodna plinovita goriva. Prirodna su nastala od raznih organskih tvari, i nalaze se u prirodi na mjestima gdje ima nafte a to je najee zemni plin. U umjetna ubrajamo: pogonski plin, gradski ili rasvjetni plin, generatorski plin, vodeni plin...

a) Prirodna plinovita goriva i zemni plin - nalaze se na mjestima gdje ima nafte na dubini od 3000 - 5000 m i veim. Osnovni sastojci su im: metan, etan, propan, butan i neto tekuih ugljikovodika uz nepoeljne sastojke vode, sumporvodik, duik i ugljini dioksid. Zemni plin s vie od 60 g/m3 tekuih ugljikovodika naziva se vlanim a onaj s manjim sadrajem suhi. Prije dostavljanja zemnog plina potroaima on se mora proistiti od neeljenih sastojaka. Za dehidraciju zemnog plina koriste se 4 metode: kompresija, tretiranje supstancijama koje sue, apsorpcija i smrzavanje. Vlani zemni plin rastavlja se na suhi plin (metan-etan), ukapljeni plin (propan-butan) i laki benzin. Gustoa zemnog plina kree se od 0,55 - 1,20 g/cm3, a toplinska mo od 34 MJ/Nm3 - 38 MJ/Nm3.

b) Umjetna plinovita goriva

1. Pogonski plin

Pogonski plin ili tekui plin je onaj koji pod relativno niskim tlakovima od 0,8 - 8 bara i pri temperaturi okolia prelazi u tekue stanje. Koristi se kao pogonsko gorivo za SUS motore. Tekui plinovi dobivaju se obino kao sporedni produkti i to:

pri procesu destilacije i krekiranja sirove nafte

u proizvodnji tekuih goriva iz ugljena

pri suhoj destilaciji mrkog i kamenog ugljena

u proizvodnji koksa

Transportiraju se u elinim bocama pod tlakom u tekuem stanju u cisternama.

2. Gradski ili rasvjetni plin

Proizvodi se u plinarama i ugljena suhom destilacijom. To otrovan plin zbog sadraja ugljinog monoksida i neugodno mirii. Ima sljedei sastav: vodik (oko 50%), metan (do 34%), ugljik monoksid (oko 8%), teki ugljikovodici (do 4%), ugljik dioksid (oko 2%), duik (oko 2%).Gradski plin se proizvodi i u tekuih goriva i to na 2 naina:

rasplinjavanjem tekuih goriva na normalnim tlakovima i niskim temp.

procesom krekiranja

3. Generatorski plin

Generatorski plin dobiva se nepotpunim sagorijevanjem krutih goriva i redukcijom produkata izgaranja u posebnim peima tzv. generatorima. S obzirom na kemijski sastav i nain dobivanja generatorske plinove dijelimo u 3 vrste:

obini - dobiva se pri izgaranju krutih goriva s nedovoljnom koliinom zraka, nepotpunim izgaranjem

mijeani plin - dobiva se ako se pri izgaranju u generator uvodi vodena para

vodeni plin - dobiva se ako se preko uarenog koksa puta vrua vodena para

Generatorski plin je zapaljiv, zaguljiv i otrovan, a koristi se kao pogonsko gorivo za motore s unutranjim sagorijevanjem na raznim vozilima (kamioni), te za stacionarne motore na rijenim brodovima.

Skladitenje i transport plinovitih goriva

Skladitenje se obavlja u tri vrste spremnika:

a) vodene plinospreme - koristi se uglavnom za skladitenje gradskog plina

b) suhe plinospremec) visokotlane plinospremeZa skladitenje tekuih naftnih plinova upotrebljavaju se spremnici koji mogu biti leei ili stojei, cilindrini ili okrugli. Tekui plinovi transportiraju se u cisternama cilindrinog oblika koje su privrene za pokretna postolja.

Nuklearno gorivoNuklearna energija, nazvana i atomska energija je energija koja se oslobaa pri procesima transmutacije atomskih jezgara. Premda se nuklearna energija nalazi pohranjena u jezgrama svakog elementa, ona se moe praktiki iskoritavati samo iz malog broja elemenata. Pojam primjene nuklearne energije obuhvaa svako iskoritavanje energije koja potjee iz jezgre atoma. Nuklearna energija se oslobaa pri cijepanju jezgre (FISIJA), spajanju jezgara (FUZIJA) i pri spontanom radioaktivnom raspadu nestabilnih atomskih jezgara (ZRAENJE). Nuklearno gorivo je tvar koja podlijee fisijskoj ili fuzijskoj lananoj reakciji i pritom oslobaa energiju atomske jezgre. Za sada se u tehnike svrhe koristi samo energija fisije. U prirodi postoji samo jedan element - uran koji spontano podlijee fisijskoj lananoj reakciji. Nuklearno gorivo blae se zatitnom kouljicom da bi se sprijeilo izbivanje fisijskih produkata korozija i rasipanje goriva. U tu svrhu upotrebljavaju se legure aluminija, nerajui elik, grafit...

Nuklearni reaktoriNuklearni reaktor je ureaj u kojem se obavlja kontrolirana lanana reakcija fisije radi dobivanja energije i neutronskog fluksa potrebnog za proizvodnju umjetnih radioaktivnih izotopa i za ispitivanje materijala. Nuklearni reaktor sastavljen je od:

a) jezgre reaktora, koja se sastoji od nuklearnog goriva

b) moderatora (obine ili teke vode, grafita ili kakvog lakog materijala)c) reflektora koji opkoljuje jezgrud) rashladnog ureajae) kontrolnih ipkiPrema brzini odvijanja lanane reakcije (energija/brzina neutrona) dijelimo ih na:

termalne

intermedijarne brze Prema primjeni moderatora, rashladnom sredstvu i namjeni:

heterogeni

homogeni4. PROIZVODI BAZNE KEMIJSKE INDUSTRIJE

Kemijska industrija obuhvaa dio proizvodnog proces, kemijske promjene na robi, kojima se stvara nova upotrebna vrijednost. Vei dio proizvoda ubraja se u bazne proizvode kemije koji slue kao reprodukcijski materijal za kemijsku i druge industrije.

Kuhinjska sol - natrijev klorid

Kuhinjska sol rairena je sol u prirodi, a nalazi se u morskoj vodi (2-4%), u nekim slanim izvorima ili kao kamena sol u podzemnim naslagama. neophodna je za ivot organizama. Iz prirodnih nalazita dobiva se na 3 naina:

a) rudarskim kopanje dobivaju se blokovi soli

b) naslage kamene soli otapaju se do zasienja i isparavanjem se sol kristalizira

c) isparavanjem morske vode u solanama

Troi se za konzerviranje mesa i ribe, za proizvodnju sode, natrijeve luine, natrijeva sulfata, klora, solne kiseline i drugih kemikalija, te u proizvodnji stakla, keramici, metalurgiji...

Pojavljuju se i specijalne vrste soli: jodirana sol i denaturirana sol

Soda

Soda ili natrij karbonat, uz natrije klorid najvanija je natrijeva sol. Danas se dobiva industrijski na dva naina: Leblancovim i Solvayjevim postupkom. Sirovine za Leblancov postupak: kuhinjska sol, sulfatna kiselina, ugljen i vapnenac. Sirovine za Solvayjev postupak: kuhinjska sol, amonijak, voda i ugljik dioksid. Soda se upotrebljava za pranje u domainstvu. Na tritu se razlikuju dvije vrste sode:

kalcinirana soda

kristalna soda

Klorovodina ili kloridna kiselinaKlorovodik je bezbojan plin otra mirisa koji se jako dimi u dodiru s vlanim zrakom. Vodena otopina klorovodika naziva se klorovodinom ili kloridnom kiselinom, a ubraja se u jake kiseline, gustoe 1,19 g/cm3. Dobiva se djelovanjem sulfatne kiseline na natrij klorid tako da se prvo dobiva plin koji se uvodi u vodu. Velike koliine kloridne kiseline upotrebljavaju se u industriji organskih i anorganskih kemikalija, za uklanjanje metalnih oksida s povrine metala, kao sredstvo za neutralizaciju...

Natrij hidroksidNatrij hidroksid je kristalna bijela krutina koja u prisutnosti vrlo malih koliina primjesa poprima sivu boju. Trgovako ime joj je kaustina soda. Natrij hidroksid pojavljuje se u industriji u oblici vodene otopine tj. natrijeva luina. Dobiva se elektrolizom vodene otopine kuhinjske soli. Glavni potroa natrij hidroksida je kemijska industrija u kojoj NaOH slui kao najvaniji i najjeftiniji kemijski reagens za postizanje eljene bazinosti u reakcijskim smjesama.

SumporU zemljinoj kori ga ima 0.05% i moe se lako dobiti. U prirodi se pojavljuje u dva tipa slobodnog sumpora:

sedimentni tip ili gipsani

vulkanski tip

Sumpor se takoer pojavljuje u mnogim sulfidnim i sulfatnim rudama. Sumpor se pojavljuje u vie alotropskih modifikacija od kojih je najvaniji ranski i monoklinski sumpor. Sumpor se upotrebljava u poljoprivredi kao sredstvo protiv biljnih tetoina, za proizvodnju sumporne kiseline, crnog baruta, u medicini za lijeenje nekih konih bolesti, za vulkanizaciju guma te za dobivanje drugih sumpornih spojeva.

Sulfatna kiselinaSulfatna kiselina je jaka dvobazina kiselina, bezbojna uljasta tekuina, gustoe 1,84 g/cm3 pri 15C. Vrlo je hidroskopna i brzo uvlai vlagu iz zraka. U dodiru s organskim tvarima djeluje istodobno oksidirajue i dehidrirajue, pa ih razara i pougljenjuje. Industrijski ona se proizvodi na 2 osnovna naina:

postupkom olovnih komora

kontaktnim postupkom

Postupak olovnih komora zahtijeva:

pe za prenje pirita

glowerov toranj

olovne komore

gay-lussacov toranj

pomone ureaje

(Sulfatna kiselina dobivena postupkom olovnih komora je vie ili manje oneiena. Tim postupkom dobiju se 2 kiseline: slabija-komorna i jaa-komorna)

Kontaktni postupka dobivanja sulfatne kiseline obuhvaa 2 faze rada:

katalitiku oksidaciju sumpornog dioksida u sumporni trioksid

apsorpciju sumpornog trioksida

Soli sulfatne kiseline nazivaju se SULFATIMA, a najpoznatiji su: modra galica (plavi kamen, bakreni sulfat), zelena galica, glanberova sol, amonijev i aluminijev sulfat i stipse (alauni).

Umjetna gnojiva proizvodi koji sadre sastojke neophodne za razvoj biljaka. a u tlu su deficitarni. Upotrebljavaju se radi poveanja prinosa i poboljanja kvalitete biljnih proizvoda

jednostavna umjetna gnojiva:

duina (urea, amonij nitrat, amonij sulfat i amonijak)

fosforna (superfosfat)

kalijeva (kalij klorid, kalij sulfat, kompleksna gnojiva)

Mineralna veziva

Pod vezivima u graevinarstvu podrazumijevamo materijale koji izmijeani s vodom daju kaastu ili plastinu masu, sposobni da na zraku ili pod vodom otvrdnu. Vezivni graevinski materijal dijelimo na:

a) Zrana veziva koja otvrdnjena nisu otporna prema djelovanju vode. Tu se ubrajaju vapno, gips i ilovaa (vrlo se rijetko upotrebljava)

b) Hidraulina veziva nakon otvrdnjavanja otporna su na vodu i tu ubrajamo sve vrste cementa.

Zrana veziva: kao sirovina za dobivanje vapna koristi se vapnenac, to je kalij karbonat s veim ili manjim koliinama raznih primjesa. Gips - sadrava - 3 vrste: graevinski, estrih i modelarski alabaster gips.

Hidraulina veziva: Najvaniji graevinski materijal je cement, a postao je i sirovina za izradu betona. Da bi se postigla bolja svojstva cementa, dodaju se i dodaci: hidraulini dodaci, regulatori vezanja, plastifikatori, zaptivai, aeranti, sredstva protiv smrzavanja.

Keramika robaPod keramikom podrazumijeva se glineni proizvodi koji se dobiju modeliranjem, suenjem i peenjem plastinog tijesta gline, runim ili industrijskim nainom. Sirovine za izradu keramike robe dijelimo na:

plastine sirovine (glina)

neplastine sirovine (kremeni pijesak, feldspat, vapnenac)

Glina je nastala raspadanjem stijena to sadre alumosilikat. Prema postanku dijeli se na primarnu i sekundarnu. Primarna glina je npr. kaolin (porculanska zemlja), a sekundarna ilovaa. Sekundarna glina svrstava se u 4 skupine:

a) grnarska (lonarska) glina - vrlo je plastina i vatrostalna

b) ilovaa - upotrebljava se za proizvodnju opeke i crijepa

c) uma - vrsta gline koja nije plastina, pa se ne koristi u industriji keramike

d) laporac (laporovita glina) - koristi se u industriji portlnad-cementa

Najvanije svojstvo gline je njezina plastinost: to je svojstvo gline da se s vodom stvara tjestasta masa koja se moe oblikovati, a oblik zadrava i nakon suenja i peenja. 5 faza tehnolokog procesa izrade keramike robe:

priprema sirovina

oblikovanje predmeta

suenje (120C)

peenje

ocakljivanje

Keramika roba moe se podijeliti prema nekim znaajkama u dvije skupine: poroznu i neporoznu.

a) porozna keramika roba - na prijelomu je zemljasta, proputa plinove i tekuine i upija ih. Obuhvaa sljedee predmete: kamenina, fajans i majolika, terakota i lonarska roba

b) neporozna keramika roba - na prijelomu je sjajna, nepropustljiva za plinove i tekuine. Najpoznatiji proizvodi su: kamentina (bijela i obina) i porculan (sirovina porculana je fina vrst bijele gline koja se naziva kaolin) - postoji tvrdi i mekani porculan

Vatrostalni materijalVatrostalnost znai osobinu nekog materijala da se na visokim temperaturama ne istopi i ne omeka. Za izradu vatrostalnog materijala koriste se uglavnom: vatrostalne gline i kaolin, boksit i kvarit, ojear, magnezit, dolomit, azbest... U prometu se pojavljuju sljedei vatrostlani materijali:

a) amot - najpoznatiji vatrostalni materijal

b) boksitni vatrostalni materijal

c) silika ili dinas - opeke

d) magnezitni i dolomitni vatrostalni materijali

e) isti grafit

f) opeke od koksa

g) simensit

Staklo i roba od staklaStaklo je vrsta, amorfna, prozirna tvrda mineralna talina. Staklo se moe podijeliti prema:

1. Kemijskom sastavu:

natrijevo-kalcijevo staklo (stakla za prozore, boce, uplje i optiko staklo)

olovna stakla (optika i kristalna stakla)

aluminijborsilikatna stakla (kemijska i vatrostalna stakla)

specijalna stakla

2. Nainu izrade i namjeni:

razna stakla (za prozore, zrcala i ornamentska)

staklo za boce

uplje staklo

staklo za izradu cijevi

preano staklo

optika i specijalna stakla

Sirovine za izradu stakla dijele se na glavne i pomone.

Glavne ili osnovne sirovine su: kremeni pijesak, soda ili sulfat, vapnenac, alumnij oksid, stakleni kr i specijalni dodaci.

Pomone sirovine: sredstva za obezbojivanje, bistrenje, bojenje i matiranje.

Tehnoloki proces u proizvodnji stakla:

priprema sirovina

mljevenje i mijeanje

topljenje (u pei s loncima ili kadne pei)

obrada (obavlja se puhanjem, valjanjem, izvlaenjem i preanjem)

Staklenu robu dijelimo na nekoliko skupina:

1. Ravno staklo (obuhvaa tanko staklo, prozorsko staklo i debelo staklo)

prozorsko staklo

stakla za zrcala i izloge

ornamentsko ili katedralno staklo

mutno staklo

armirana stakla

sigurnosna stakla

vieslojna ili laminirana stakla

Pancolor

Colorplex

2. uplje staklo:

trgovako staklo (ae, boce, vrevi...)

ambalano staklo (boce za alkoholna i bezalkoholna pia)

rasvjetno staklo

tehniko staklo (stakla za mikroskope)

3. Specijalne staklene izraevine:

laboratorijska stakla

vatrostalna stakla

optika stakla

olovna ili kristalna stakla

Sredstva za bruenjeOd takvog materijala trai se odreena tvrdoa i ilavost da bi alati od tog materijala bili otporni na lom. Sredstva za bruenje dijele se na: prirodna i umjetna.

Prirodna: mirak, korund, kremen, granit, pjeenjak, plovnac, dijamant.

Umjetna: silicijev karbid, elektrokorund, borni karbid.

U brusne alate ubrajaju se brusne ploe, brusno kamenje, brusni prah i pasta, brusni papir.

5. METALURGIJA I NJEZINI PROIZVODI

Metalurgija je grana tehnologije koja se bavi prouavanjem postojeih i razvojem novih postupaka i metoda ekonominog dobivanja metala i legura, daljnjom preradom u odgovarajue poluproizvode i gotove metale predmete te prouavanjem svojstava i primjena metala. Metal su kristalne supstancije koje se odlikuju nekim zajednikim svojstvima: srebrnaste su boje (osim zlata i bakra), imaju specifian metalni sjaj, dobri su vodii topline i elektrine energije, u vrstom su stanju na sobnoj temperaturi (osim ive), imaju kristalnu strukturu, zagrijavanjem prelaze iz vrstog u tekue stanje, oblikovanje se obavlja lijevanjem, kovanjem, preanjem, valjanjem, savijanjem i istezanjem. Legure nastaju mijeanjem 2 ili vie metala u rastaljenom stanju, tako da dobiju neka druga svojstva.

Osnovna svojstva metalaMetali se razlikuju od ostalih elemenata po svojim tzv. metalnim svojstvima. Prema boji metali se dijele u 2 glavne skupine:

crni metali - eljezo s legurama, krom, mangan

obojeni metali:

laki metali, gustoe ispod 3500 kg/m3 (aluminij, magnezij, titan)

teki metali, gustoe iznad 3500 kg/m3 (bakar, nikal, cink, olovo)

plemeniti metali (srebro, zlato, platina, iridij, paladij)

rijetki metali (volfram, vanadij, molibden)

rjei metali (kobalt, antimon, bizmut, iva)

radioaktivni (uran, torij, radij)

Gustoa materijala kree se od 0.54 (litij) do 22,5 g/cm3 (osmij). Podjela na lake i teke

Temperatura taljenja karakteristina za svaki metal. Lakotopvi metali - tope se na 950C, tekotopivi na 2000C.

Elektrina vodljivost ostvaruje se kretanje valentnih elektrona kroz metal. Najbolji vodi je srebro, a zatim slijede bakar, aluminij, magnezij.

Magnetska svojstva dolaze od elektrona koji svojim kretanjem stvaraju magnetsko polje. Prema magnetskom polju dijelimo ih:

dijamagnetne (bakar, cink, bizmut, olovo, srebro, zlato, iva)

paramagnetne (aluminij, platina, kositar, natrij)

feromagnetne (eljezo, kobalt, nikal)

Optika svojstva metala oituju se u pojavi da zagrijani materijali zrae

Kristalni sustavi materijala veina metala kristalizira u 3 kristalografska sustava: kubinom, hegsagonskom i tetragonskom. Pojedine metale karakterizira vie tipova kristalnih reetaka, u ovisnosti o temperaturi. Ta pojava naziva se ALTROPIJA.

Korozija metala i zatita od korozije Korozija metala je postupno troenje konstrukcijski metala pod utjecajem okoline. Dva su osnovna procesa korozije: kemijska korozija i elektrokemijska korozija. Zatita od korozije:

metalna - provodi se radi dobivanja trajnih premaza metalima - metaliziranjem cinkom, olovom

nemetalna - sredstva pomou kojih se stvara antikorzivna atmosfera (inertni plinovi, kemikalije) te sredstva koja stvaraju nepropusne prevlake (zatitna ulja, masti i tekuine)

kombinirana

Rude metala u prirodi i njihovo znaenje

Razni kemijski spojevi koji se nalaze u Zemljinoj kori, a iz njih se na ekonomian nain dobivaju metali, nazivaju se rude. Prema kemijskom sastavu rude mogu biti:

oksidne (veza s kisikom)

sulfidne (veza sa sumporom)

silikatne (spojevi s silicijem)

sulfatne (metal vezan na anhidrid sumporne kiseline)

samorodne (elementaran metal)

Priprema rude obuhvaa nekoliko faza

a) Obogaivanje i priprema rude

obogaivanje se obavlja radi uklanjanja neistoa tj. jalovine iz rude. Izvaenu rudu prvo treba usitniti. Nakon toga se obavlja svrstavanje prema odreenoj veliini zrna i to sijanjem a tek se onda obogauje. Osnovne metode koncentracije su masena i magnetska separacija, te metoda flotacije. Masena separacija sastoji se u odvajanju jalovine od rude na temelju razliite brzine taloenja u struji vode ili zraka. Magnetska separacija primjenjuje se samo u eljeznih ruda koje imaju magnetina svojstva. Metoda flotacije je najvaniji postupak oplemenjivanja metalnih ruda. Temelji se na razlikama kvaljivosti rude metala i jalovine.

b) Prerada ruda:

obavlja se radi dobivanja metala na vie naina. Rude sadre i razne primjese pa se dodaju i topitelji. Topitelji su tvari odreenog kemijskog sastava koje s primjesama iz rude stvaraju trosku (ljaku ili zguru). Topitelji mogu biti kiselog (kvarc, silikati) i baznog (vapnenac i dolomit) karaktera.

c) Rafinacija sirovog metala

termiki i elektrolitiki postupak

eljezo

Proizvodnja eljeza temelji se na preradi eljeznih ruda. eljezo se pojavljuje u oksidnim, sulfidnim, karbonatnim i silikatnim rudama. Danas se najvie upotrebljavaju oksidne i karbonatne rude. Oksidne rude su: magnetit, hematit, limonit. Karbonatna je siderit.

Magnetit - najkvalitetnija eljezna ruda, sadri do 75% eljeza

Hematit - sadri do 65% eljeza

Limonit - sadri oko 35% eljeza

Siderit - sadri oko 40% eljeza

Bogate rude - vie od 45% eljeza

Srednje rude - 30-40% eljeza

Siromane rude - manje od 30% eljeza

a) Rad visoke pei

Izvaena ruda mora se pripremiti za preradu, usitnjuje se i obogauje metodom flotacije. Pripremljena ruda ubacuje se u visoku pe zajedno s pomonim materijalima (koks, topitelji i zrak). Visoka pe je jamasta ili grotlena pe, visoka 25-70m, promjera 6-10m, zapremine 400-1000m3. Izraena je od elinog lima, iznutra obloena vatrostalnom opekom, a izvana se hladi vodom dok se jama hladi zrakom. Najdonji glavni dio pei je PEICA u kojoj se skuplja rastaljen eljezo i troska. Iznad peice formiran je LIJEVAK pei u obliku stoca koji se u najirem dijelu naziva TRBUH. Na lijevak se nastavlja JAMA koja se suuje prema vrhu. Najnia temperatura je u donjem dijelu pei (zona suenja ili predgrijavanja 400-660C) U srednjem dijelu pei temperatura iznosi 660-1200C (zona redukcije) i pri dnu je 1800C (zona taljenja). Glavni proizvodi visoke pei su sirovo eljezo (sivo i bijelo), troska i grotleni plinovi.

b) elik

elik je tehniko eljezo koje sadri od 0.05-1,7% ugljika. Moe se kovati valjati i zavarivati. Osim ugljika sadri i odreenu koliinu silicija, mangana, sumpora i fosfora.

Dobivanje i vrste elika:

Bessemerov postupak - sastoji se u preraivanju bijelog sirovog eljeza bogatog silicijem i s do 0,1% fosfora. Odvija se u konverteru krukastog oblika, izraenom od elika a iznutra obloenom silikatnom amotnom opekom. Bijelo sirovo eljezo koje u sebi sadri dosta fosfora prerauje se Thomasovom konverteru (koristi se eljezo bogato fosforom i bazina obloga). Siemens-Martenov postupak osim sirovog moe se koristiti i staro eljezo. Prednost mu je u tome to se proces odvija lagano, dobivaju se finiji elici i odjednom se mogu preraditi velike koliine sirovina. Elektropostupak se odvija u elektrinim peima, kao sirovina se koristi stari elini materijal i sirovo eljezo. Prema kemijskom sastavu elici se dijele na: ugljine i legirane. Prema namjeni i upotrebi: konstrukcijski, alatni i specijalni elici. Prema strukturi: feritni, perlitni, austenitni, ledeburitni i martenzitni. Prema nainu prerade: lijevanjem, valjanjem, kovanjem, vuenjem, preanjem. Legirani elici: oni koji osim ugljika sadre jo i dodatne elemente kao to su: krom, nikal, molibden, volfram, mangan, silicij... Najee se koristi krom jer poveava tvrdou i vrstou.

BakarBakar je ukastocrvene boje, vlaknasta presjeka, tali se na 1084C, vrelite je na 2310C, gustoa mu je 8,94 kg/dm3. Dobro se valja, kuje i izvlai, teko se lijeva, dobar je vodi elektrine struje i toplinske energije. Upotrebljava se u elektroindustriji za izradu legura, u kemijskoj industriji za proizvodnju modre galice. Koliina bakra u prirodi iznosi 0,003%.

Najvanije rude bakra su:

halkopirit (34,5% bakra), halkozin (79,8% bakra), kupirit, malahit (57,3% bakra), kovelin (66,44% bakra).

Legure bakra vani su tehniki materijali odlinih mehanikih svojstava, a odlikuju se visokom provodljivou elektriciteta i dobroj otpornosti prema koroziji i habanju. Bakrena legura s cinkom naziva se mjed ili mesing. Bronce - legura bakra - kositrene i specijalne.

CinkCink se Upotrebljava u velikoj mjeri u graevinarstvu, za kune sprave i ureaje, u elektrotehnici, tiskarstvu, metalurgiji, u kemijskoj industriji, za proizvodnju razliitih cinkovih soli i preparata, protiv korozije... Cink je metal modrikastosvijetlosive boje koja potjee od finog povrinskog sloja baznog karbonata. U temperaturnom podruju od 100-150C postaje plastian i moe se kovati. Cink se nalazi u sulfidnim rudama SFALERIT i karbonatnoj rudi SMITSONIT. Danas se cink dobiva na 2 naina: termiki i elektrolitiki. Prvo se ruda nakon vaenja mora koncentrirati i to metodom flotacije da se dobije koncentrat. Po termikoj metodi prenje se provodi u oksid, zatim se reducira s koksom u metal. Elektrolitikom metodom dobiva se cink visoke istoe 99,99%. Postupak se sastoji u prevoenju sulfidne vode u oksid cinka koji se zatim rastvara u sulfatnoj kiselini stvarajui cinkov sulfat, topljiv u vodi. Obavlja se elektroliza pri emu se cink izdvaja na katodi od aluminija. Nakon toga obavlja se rafinacija sirovog cinka pretapanjem.

OlovoOlovo je metal sive boje, najmeki meu metalima, lako se savija i valja, ima veliku gustou i nisko talite. Najvanija ruda olova je GALENIT, sulfidna ruda, koja se isti metodom flotacije tako da se dobije koncentrat rude s oko 80% olova. Olovo se danas dobiva iskljuivo oksidacijskim redukcijskim postupkom koji se sastoji u prenju tako da se olovo prevede u oksid, a naknadno se obavlja redukcija s koksom. Olovo se upotrebljava u industriji boja i stakla, u keramikoj industriji za izradu vodovodnih cijevi, akumulatora. Olovo se najee legira s antimonom i kositrom.

AluminijAluminij ima malu gustou, dobru provodljivost elektrine struje i topline, visoku refleksivnost na svijetlo i zraenje, visoka vrstoa njegovih legura i dobra otpornost prema atmosferi. Dobivanje aluminija odvija se u dvije faze:

a) odvajanje dovoljno istog alumnij oksida (GLINICE) iz prirodnih sirovina - BAYEROV POSTUPAK

b) elektroliza tako dobivenog aluminij oksida postupkom Heroneta i Halla

Za proizvodnju aluminija tim postupcima potrebne su sirovine (boksit), pomoni materijal (kaustina soda i flourni spojevi) i energija. Aluminijev oksid u boksitu pojavljuje se u 3 oblika:

hidragilit, bemit i dijaspor.

Bayerov postupak: aluminij koji je preao u topljivi aluminat, odvaja se od taloga u dekantatorima i filterskim preama. Aluminat se pere s toplom vodom u kojoj se rastvara natrijev aluminat, a primjese padaju na dno i odvajaju se cijeenjem. Dobiveni bistri natrijev aluminat odvodi se u spremnike gdje se hladi i pritom se izdvaja aluminij hidroksid i natrij hidroksid, alumnij hidroksid odvaja se filtriranjem, dobro se ispere, i podvrgne se arenju na 1200C ime se dobiva GLINICA. Druga faza prerade sastoji se u dobivanju aluminija iz glinice i to elektrolizom glinice. Aluminij se dobiva elektrolizom glinice u elektrolitikim peima koje se sastoje od ugljenih elektroda. Al dobiven elektrolizom naziva se tehnikim ili trgovakim, potom se rafinira. Aluminij se koristi u industriji transportnih sredstava, u brodogradnji, prehrambenoj industriji, metalurgiji, elektrotehnici...

Magnezij

Magnezij je vezan u spojevima. Vani spojevi za dobivanje magnezija su magnezit, dolomit, talk i azbest. Znaajne koliine magnezija nalaze se otopljen u morskoj vodi. Dobiva se elektrolizom taline bezvodnog magnezijeva klorida, koji se dobiva tako da se magnezij oksid reducira s koksom u struji klora. Proces se obavlja u elektrinim peima tako da se magnezij kloridu kao topitelj dodaje magnezij fluorid. Dobiveni sirovi magnezij sadri primjese, a da bi se dobio isti magnezij primjenjuje se destilacija. Upotrebljava se u metalurgiji, pirotehnici, fotografiji. Legure magnezija su: elektron, magnevin, dvometal.

BerilijBerilij je tvrd, male atomske teine, lako proputa rendgenske zrake, gustoe 1,86 kg/dm3, u prirodi se nalazi u obliku mnogih minerala, alumosilikata, tehniki je vaan onaj pod imenom BERIL. Tehnologija proizvodnje: obavlja se elektroliza rastaljenog bezvodnog klorida. Metalni berilij ima tehniku vanost u nuklearnoj tehnici za oklope elemenata nuklearnog goriva, u aeronautici... Berilij se najvie koristi u obliku legura, a najee se legira s bakrom, niklom, eljezom i aluminijem.

Titan

U metalnom stanju je u obliku crnog ili sivog praha ili u obliku sjajnih komada, tvrd i lak. Gustoa mu je 4,5 kg/dm3, a toka topljenja 1730C. Znaajan je u proizvodnji nekih tehniki vanih legura, potrebnih naroito u zrakoplovnoj industriji. Glavne titanove rude: ilmenit, rutil. Dobiva se redukcijom titanova tetraklorida. Kao polazna sirovina koristi se oieni rutil koji se zagrijava s koksom do 900C u struji klora.

Ispitivanje metala i legura

a) Mehanika ispitivanja

obuhvaaju vrstou, elastinost, rastezanje, tvrdou, ilavost...

najee se za metale ispituje vlana vrstoa

b) Kemijska ispitivanja:

odreivanje kemijskog sastava (spektrografska tehnika)

c) Tehnoloka ispitivanja:

naini obrade i oblikovanja pod raznim temperaturama

d) Fizikalna ispitivanja:

ispitivanje boje, gustoe, talita, specifine topline, vrelita, toplinske vodljivosti, nasipne teine

6. POLIMERNI MATERIJALI

Makromolekularni spojevi koji ine velike molekule nastale iz visokomolekularnih spojeva.

Prema namjeni dijelimo ih na:

1. Plastine mase

2. Kauuk - elastomere

3. Pomone polimerne materijale

Plastine maseTo su umjetne tvari koje su plastine tijekom prerade ali kasnije otvrdnu i zadravaju taj oblik. Slue za izradu posua, cijevi, dijelova raznih aparata, zupanika, brtvila i ventila. Prema sirovini i nainu izrade dijele se na:

plastine mase na bazi celuloze

plastine mase na bazi bjelanevina

plastine mase na bazi polimerizacije

plastine mase na bazi polikondenzacije

Prema fizikalnim svojstvima plastine mase dijele se na:

1. Termoplastine - zagrijavanjem se uvijek mogu vratiti u plastino stanje (plastine mase na bazi celuloze i bjelanevina, polimerizati, neki polikondenzati)

2. Termostabilne - stabilne su na temperaturi (polikondenzacijske plastine mase)

Osim osnovnih materijala za izradu plastinih masa koriste se i pomoni materijali: punila, omekivai. katalizatori, boje, stabilizatori.

Plastine mase na bazi celuloze - celuloza obraena s kiselinom upotrebljava se kao osnovna sirovina za plastine mase. Upotrebljava se za izradu predmeta iroke potronje. Obradom celuloze dobiva se celon, vulkanfiber, celofan.

Plastine mase na bazi bjelanevine - za njihovu izradu koriste se ivotinjske i biljne bjelanevine. Od te mase izrauje se sitna galanterija.

Plastine mase na bazi polimerizacije - polimerizati, polietileni. polipropileni, polistirol. polivinilklorid (termoplast) - dobiva se polimerzacijom vinilklorida na 2 naina: kloriranjem etilena, iz acetilena i klorovodika, poliakrilati (pleksiglas).

Plastine mase na bazi polikondenzacije - fenoplasti, aminoplasti, poliesteri i poliamidi

Kauuk i glina

Kauuk se nalazi u biljkama koje posjeduju mlijeni sok, a najpoznatiji je kauukovac. Kauuk se nalazi u mikroskopskim cjevicama koje su rasporeene po cijeloj stabljici, u obliku koloidne vodene otopine. (zvane lateks, sadri 30-40% sirovog kauuka). Skupljeni lateks se procijedi, doda mu se mravlja i octena kiselina, ostavi se da se zgrua. Zgruani kauuk ree se na komade, tijeti rukama, pomou valjka prea u listove sirovog kauuka, koji se svrstava po vrst, ree se u odreene oblike i pakira.

Svojstva sirovog kauuka: svijetloute boje, na zraku potamni, pri temperaturi od 60C postaje plastian, pri 100C ljepljiv, ima gustou 900kg/m3. Vulkanizirani kauuk je guma.

Vulkanizacija: proputanjem kauuka kroz valjke dolazi do velikog trenja, molekule kauuka se kidaju u manje molekule to uzrokuje mehanike promjene. Taj postupak se zove mastificiranje, a dobiveni kauuk mastificiranim. Vulkanizacija je proces kojim se polimer prevodi iz plastinog u elastino stanje. Za proizvodnju gume vana je smjesa stalnog karaktera to se provjerava u laboratorijima. Masticiranom kauuku u mijealicama se dodaju sve kemikalije potrebne za dobivanje gume osim sumpora. Kao dodaci se mogu koristiti: punila, omekivai, ubrzivai, sredstva protiv starenja ili antioksidanti, boje, specijalni dodaci. Prema temperaturi pri kojoj se odvija vulkanizacija ona moe biti topla ili hladna. Topla se odvija na temperaturi od 100-170C. Prema temperaturi i postotku sumpora postoji meka guma (2,5-3% sumpora) i tvrda guma (do 32% sumpora).

Sintetiki kauuk - s obzirom na kemijske znaajke razlikujemo:

polimeri i kopolimeri butadiena (izrada automobilskih guma)

polimeri kloroprena (izrada ica, kabela...)

polimeri izobutilena (specijalne namjene)

polisulfidni kauuk (fleksibilne cijevi za benzin)

silikonski kauuk (elektrine izolacije i brtve)

Izrada gumenih proizvoda: Vanjske gume za motorna vozila izrauju se od gumenih ploa, armiranih tekstilom i pojaanih metalnom icom. Svaka autoguma sastoji se iz: kostura i vanjskog gumenog protektivnog sloja. Postoje 2 vrste guma: dijagonalne i radijalne. Glavni postupci za izradu poluproizvoda prije vulkanizacije: ekstrudiranje, kalandriranje, oblikovanje u kalupima.

Asortiman gumenih robe: pneumatika, tehnika gumena roba, gumena galanterija.

Skladitenje gumene robe: temperatura ne smije biti iznad +20C niti ispod -10C. Relativna vlaga oko 65%. Uzroci starenja u vanjskim uvjetima su suneva svjetlost, vlaga, kisik, temperatura, ozon...

7. DRVO I PROIZVODI OD DRVETA

Podjela drveta se moe obaviti:

a) prema nainu upotrebe

drvo za tehniku, kemijsku upotrebu, drvo za gorivo (listopadno, etinarsko, egzotino)

prema mehanikim svojstvima moe biti tvrdo (hrastovo, jelovo), meko (vrbovina, lipovina), fino (jabukovina), etinari (jelovina, smrekovina), egzotino drvo (ebanovina)

b) prema debljini: drva se dijele na razrede i podrazrede, razreda je 6 ovisno o promjeru drva.

c) prema dobu sjee: drvo zimske i drvo ljetne sjee.

Osnovna svojstva i sastav drveta

Estetska svojstva - tekstura, boja, sjaj, miris, finoa

Osnovna fizika svojstva - gustoa, vodljivost zvuka, topline, elektriciteta, propustljivost svjetlosti i poroznost.

Mehanika svojstva - tvrdoa, vrstoa, elastinost i ilavost

Glavni sastav drveta - celuloza, hemiceluloza, lignit, ekstraktne tvari.

Kemijska prerada drveta

Sastoji se u otapanju lignita i drugih sastojaka do odreene granice. Priprema se sastoji u ienju drveta, izradi sjeke, skladitenju sjeke, potom prerada, kuhanje u kotlovima.

a) Natronski postupak - za proizvodnju celuloze upotrebljava se otopina natrij hidroksida u koncentraciji od 10-40%. Temperatura je od 160-190C pod tlakom od 6-12 bara.

b) Sulfitni postupak - priprema sirovina, dodavanje bisulfitnog luga, kuhanje drveta, preiavanje i bijeljenje celuloze i iskoritavanje otpadnog luga.

Papir

Papir je tanki ploni proizvod dobiven meusobnim prepletanjem vlakana uvrenih ljepilom, a sadri takoer punila i prema potrebi boje. Osnovna sirovina za papir je celuloza i dodaci. Dobivanje papira se sastoji iz: pripreme papirtine, prerade papirtine u papir. Dobiveni papir se organoleptiki, mehaniki, kemijski... ispituje. Papir se koristi za izradu ambalae.

8. EKSPLOZIVI I BARUTI

Eksplozivi su tehniki proizvodi sastavljeni preteno od eksplozivnih tvari. To su spojevi koji kemijskom reakcijom razvijaju energiju u obliku topline i mehanikog rada. U eksplozivu razlikujemo:

progresivni eksplozivi - sporija reakcija

brizantni eksplozivi - reagiraju odmah

Deflagracija - ubrzano gorenje plamenom

Detonacija - s mjesta inicijacije polazi i kroz masu eksplozivne tvari prolazi udarni val pritiska

Deflagrantni eksplozivi (baruti)

Crni barut - tamnosive do sivocrne boje, s jaim ili slabijim metalnim sjajem, lako se zapali iskrom, plamenom, udarcem ili trenjem, sastoji se od salitre, drvenog ugljena i sumpora. Pravi se tako da se salitra te drveni ugljen sa sumporom odvojeno samelju i onda kotrljanjem mijeaju, rastrljavaju uz malo vode, zatim se zgrunjava, razmrvi, prosije i polira pa se nakon toga vraa u presu.

Malodimni barut - osnovni mu je sastav nitroceluloza. Proizvodnja se obavlja dvjema tehnikama: rad u vodenoj i rad u bezvodnoj fazi.

Jednokomponentni detonantni eksplozivi

Najvie se upotrebljavaju: trinitrotoluen, trinitrofenol, tetril, celulozni nitrat, praskavi pamuk, glicerinitrat (nitroglicerin).

Inicijalni eksplozivi

Inicijalni eksplozivi preteno slue za punjenje upalnih sredstava, uglavnom kapisle namijenjene paljenju. Za iniciranje eksplozivnog procesa upotrebljavaju se najvie azid i fulminati tekih metala, te soli nekih organskih kiselina.

Skladitenje eksploziva

Ambalaa eksploziva mora biti zatvorena i nepropusna za vlagu u normalnim uvjetima, vrsta i da ne nagriza materijale. Skladita za eksplozivnu robu dijelimo na:

prema mjestu izgradnje: povrinska, ukopna, podzemna, jamska

prema namjeni: stalna, pomona, priruna, pokretna, tranzitna

9. TEKSTIL KAO ROBA

Tekstilne sirovine

Tu spadaju prirodna i umjetna vlakna pogodna za izradu raznih tekstilnih proizvoda

a) Prirodna vlakna

Biljna vlakna: glavni sastojak je celuloza koju prate, ovisno o vrsti vlakna lignin, pektin...

sjemenska vlakna: pamuk, kapok, biljne svile. Pamuk se dobije iz raznih pamunih biljaka, sa sjemena koje raste u pamunoj ahuri, pamuk se bere runo, odvaja od sjemenja, pakira se jakim presama u bale, koje se umotavaju u jutu i reu trakama. Srednja kvaliteta je MIDLING, od pamuka se izrauje prea, razne vrste tkanina i pletiva, konac i vata.

stabljina vlakna: lan, konoplja, jute, ramija. Stabljika lana se upa ili kosi i razvrstava, razaranje biljnog tkiva odvija se bioloki, kemijski i mehaniki. U promet dolazi kao eljani lan u balama od 100 kg.

lisnata vlakna: manila, agava, rafija i ananas

vlakna iz plodova: kokosovo vlakno iz ploda kokosa

ivotinjska vlakna: vuna, dobiva se strienjem i naziva strienom ili runskom vunom. Vuna se pakira u bale po 150 kg, mogu se pakirati u tekstilnu ambalau od jute ili bez ambalae.

Mineralna vlakna: azbest, dolazi u promet u obliku praha, ploa i konopaca, a slui za izradu termikih i elektroizolacijskih brtvila.

b) Umjetna vlakna

To su vlakna dobivena umjetnim putem iz celuloze, ivotinjskih i biljnih bjelanevina. Izrauju se u obliku beskonanih niti - filamentna vlakna, dijelimo ih na:

Kemijska vlakna: viskozna svila, acetatna svila, bakrena svila i kazeinska vuna.

Sintetika vlakna: poliesterska, poliamidna i poliakrilnitrilna vlakna.

Predivo

Predenjem nastaju pree ili niti, a razlikujemo 2 naina predenja:

a) predenje niti iz prirodnih ili umjetnih vlakana - upredanje moe biti u obliku slova S i Z. Kvaliteta prediva odreuje se na temelju svojstava: finoa, vlaga, jaina na kidanje i stupanj upredenosti. Razlikujemo predivo prema vrsti sirovine: pamuna, vunena, lanena, konopljina i svilena prea.

b) predenje niti iz tekue predive mase proizvedene na industrijski nain

Tkanine i odjevni predmetiTkanine su tekstilni proizvodi koji se dobiju unakrsnim preplitanjem najmanje dviju ili vie skupina niti pree. Skup niti koje se proteu uzdu tkanine nazivamo osnovnom, a skup niti okomit na osnovu naziva se potkam. Proces izrade tkanina odvija se u nekoliko faza: priprema osnovne i potke te tkanje i dorada sirovih tkanina.

Skladitenje tekstilne robeTekstilna roba se po vrstama, porijeklu sirovine. Skladita moraju biti suha i zrana, relativna vlaga od 60-70%, temperatura oko 18C.

10. KOA

Vrsta koe i svojstva

Koa se moe podijeliti na nekoliko naina:

a) prema porijeklu - govea, svinjska, ovja, kozja, egzotine koe...

b) prema namjeni - koa za obuu, tehnike i galanterijske koe

c) prema tavi o doradi - boks koa, lak koa...

Koa se sastoji od 3 (dijela) sloja: pousmine, usmine, podusmine. Pousmina je vanjski sloj koe, usmina - sastavljena uglavnom od kolagenih vlakana, podusmina predstavlja prijelaz od konog sloja prema tkivu miia. Podusmina i pousmina se u koarstvu odstranjuju. Sirova koa sadri 20-30% bjelanevina, 70-78% vode i neto masti i mineralnih tvari. Mora se konzervirati. Konzervira se polaganim suenjem i soljenjem s oko 30-40% teine soli spram teine koe.

tavljenje koe

tavila daju sirovoj koi nova svojstva: trajnost, teko bubrenje, elastinost, nepropusnost za vodu i propusnost za plinove. tavila se dijele na:

Biljna - u biljna tavila spadaju tanini koji se nalaze u biljkama, u kori, liu, plodovima

Mineralna - natrij i kalij-dikarbonat, aluminij sulfat, stipsa, kromova stipsa

Masna - govei loj, svinjska mast, riblje ulje

Umjetna - dodaju se kondenzacijom fenola i njegovih preraevina...

Pomona sredstva: boje, sredstva za maenje i apretiranje

Dorada tavljene koe: ispiranje, suenje, struganje i bruenje koe

Donja koa: pravi se od volovskih, bikovskih koa (za teke cipele)

Gornja koa: izrauje se od lakih sirovina (za npr. rukavice, kona galanterija, uvez knjiga...)

Skladitenje

Temperatura ne smije biti manja od 7C niti vea od 20C. Relativna vlaga iznosi izmeu 50 i 70%.

11. PREHRAMBENI PROIZVODI

U prehrambene proizvode spada sve ono to se upotrebljava za ljudsku ishranu i pie

Sastav hrane i podjelaSvi sastojci hrane dijele se u 3 skupine:

a) hranjivi sastojci

b) metaboliti

c) dodaci

a) hranjivi sastojci: su oni koje ovjeji organizam koristi kao hranu. Najvaniji sastojci su:

bjelanevine: tvari koje su osnovni inilac za ivotne funkcije (25% u organizmu, a voda 65%)

mogu biti biljnog i ivotinjskog porijekla

2 skupine: proteini i proteidi

ugljikohidrati: sloeni organski spojevi koji ine glavnu masu nae hrane, biljnog su porijekla

masti

biljnog i ivotinjskog porijekla

biljne masti: razna ulja, kokosova mast

ivotinjske masti: maslac, svinjska mast

b) metaboliti: voda, mineralne tvari, vitamini i organske kiseline. Voda je potrebna pri izgradnji probavnih i drugih tjelesnih sokova, za prijenos otopljenih hranjivih tvari... Mineralne soli su neophodne za pravilan rad i rast organizma, vitamini su zatitne tvari, sadrane u hrani u malim koliinama, nalaze se u povru, vou, namirnicama ivotinjskog porijekla (A, B, C ,D, E vitamin).

c) dodaci: su stimulansi, zaini i alkoholna pia, a dodaju se prema potrebi i elji.

Bioloka znanost o hrani sintetizira hranjive sastojke prema zadacima koje te tvari moraju ispunjavati u prirodi.

Konzerviranje prehrambenih proizvodaKonzerviranjem se usporavaju ili totalno zaustavljaju procesi degradacije hrane, a to se postie: toplinom, hladnoom, dehidriranjem, dodavanjem kemijskih konzervansa.

Toplina:

unitava mikroorganizme i enzime koje uzrokuju kvarenje.

pasterizacija - inaktiviranje mikroorganizama na temperaturi manjoj od 100C

sterilizacija - inaktiviranje mikroorganizama na temperaturi veoj od 100C

Hladnoa:

zaustavljaju se aktivnosti mikroorganizama, izolira se voda kao agens u procesu kvarenja pri temperaturi nioj od 0C (hlaenje i smrzavanje)

Dehidriranje:

pulverizacija: suenje kojim se tekui proizvod prevodi u prah (uklanjanje vode)

Fizikalno kemijsko konzerviranje hrane:

obavlja se upotrebom eera i soli, octene kiseline (kiseljenje)

Prehrambeni proizvodi ivotinjskog porijeklaa) meso i proizvodi od mesa: meso je najbogatiji izvor bjelanevina u ishrani, koje slui za izgradnju novih stanica bjelanevina u organizmu. Svjee meso se mora drati u skladitima u kojima je temperatura od 0C do 1C. Meso se u promet isporuuje u svjeem, smrznutom stanju i u obliku preraevina

b) ribe i proizvodi od ribe: riba je izvor proteina i vitamina, postoji slatkovodna i morska riba. Svjea riba dolazi u promet iva (slatkovodna), ohlaena (morska) i smrznuta (-8C). Preraevine ribe: konzerve, polukonzerve, soljena i suena riba.

c) mlijeko i mlijeni proizvodi: u mlijeku ima 3,5% masti i to rasprene u obliku vrlo sitnih kuglica pa je zato mlijeko bijele boje. Takvu razmuenu mast u vodi zovemo EMULZIJOM, pa se kae da je mlijeko prirodna emulzija. Prema nainu i stupnju obrade nainjena je osnovna podjela mlijeka na:

pasterizirano:

trajna ili niska pasterizacija: zagrijavanje mlijeka na temperaturi 63-65C u vremenu od 30 minuta.

kratkotrajna pasterizacija: zagrijavanje mlijeka na temperaturi 71-76C u vremenu od 15 sekundi.

visoka pasterizacija: zagrijavanje mlijeka na temperaturi od 85C u vremenu od 1 minute.

sterilizirano: dobiveno najkasnije 24 h nakon mue, zagrijano na temperaturi vioj od 100C

kuhano: ono koje je kljualo najmanje 5 minuta i u tom vremenu neprekidno mijeano.

Mlijeni proizvodi obuhvaaju mlijeko u prahu, zgusnuto mlijeko, kiselo mlijeko, jogurt, kefir, maslac, vrhnje, razne sireve.

d) jaja i preraevine od jaja: osim bjelanevina i masti sadre fosforne spojeve i vitamine. Najbolje se uvaju na temperaturi 0-5C.

e) masti i ulja: razlikujemo ivotinjske i biljne masti: ivotinjske masti dobivaju se od masnog tkiva ivotinja a biljna ulja i masti dobivaju se iz plodova maslina, sjemenaka soje, suncokreta, tikve, repe...

Prehrambeni proizvodi biljnog porijeklaa) itarice i njihove preraevine

itarice su biljke iz porodice trava: penica, ria, kukuruz, ra, jeam, zob, proso, sirak i neljda. Glavni unutarnji dio zrna je jezgra ili braneni dio, najveim dijelom ispunjen zrncima kroba. Za skladitenje itarica u rasutom stanju koriste se privremena, stalna, podna skladita i silosi. Preraevine od itarica ini brano koje moe biti poluproizvod i dalje kao sirovina za proizvodnju kruha i tjestenine. Tehnoloki postupak dobivanja brana: ienje i priprema itarica, mljevenje, prosijavanje i mijeanje, pakiranje i odleavanje.

b) Povre voe i njihove preraevine

Prema dijeli koji se koristi za ljudsku ishranu povre se dijeli u nekoliko skupina: lie, plodovi, lukovice, korijen i stablo, cvijet (karfiol i artioka), gomolj. Povre se konzervira suenjem i smrzavanjem. U konzerviranje u irem smislu pripada i izrada preraevina. U preraevine od povra ubrajaju se: zatvorene sterilizirane ili pasterizirane konzerve, koncentrati, sokovi od povra, marinirano povre. Voe se prema sadraju glavnih sastojaka dijeli na: sirovo voe bogato vodom i sirovo voe bogato mastima (orasi, bademi...) Razlikujemo i kontinentalno i juno voe. Voe ekstrakvalitete, I I II kvalitete. Svjee voe se ne skladiti, skladite se naprimjer agrumi i jabuke. Osim kontinentalnog i junog imamo i sueno i smrznuto voe. U vone preraevine ubrajaju se pekmez, marmelada, dem, slatko, voni kompoti, voni sokovi, voni ele...

c) Zaini

Tvari koje se dodaju hrani radi poboljanja okusa. To su dijelovi nekih biljaka, uglavnom tropskih, to mogu biti plodovi, lie, stablo, cvijet i sjeme. U na se najvie upotrebljavaju paprika, papir ili biber (biljka biberovac), vanilija, cimet, lovor, rumarin, kim, goruica, klinii. Najbolja temperatura skladitenja je ispod 15C i relativna vlaga zraka 50-60%.

d) Stimulansi

Kava: ubrani plodovi prerauju se mokrim i suhim postupkom, dobiva se sirova kava koja se mora priti. Prena kava sadri 1-2,5% kofeina. Temperatura skladitenja je 10-20C, relativna vlaga 50-60% (sirova kava). Prena kava nije za skladitenje.

aj: posebno pripremljeno i osueno lie grmolike biljke ajevca (crni i zeleni aj).

Alkoholna roba: proizvod koji sadri odreeni postotak etilnog alkohola. U alkoholna pia ubrajamo vino, pivo, rakije, vinjak, likere... Jaka alkoholna pia (18% alkohola ili vie) dobivaju se destilacijom: rakija, vinjak, viski, votka, rum.

12. OPI DIO

Pojam robe i podjelaRoba je proizvod ljudskog rada koji se masovno reproducira, ali ne za vlastite potrebe nego za trite, gdje ide u drutvenu upotrebu razmjenom.

Prema trgovinskim strukama: prehrambena, tekstilna, metalna, tehnika...

Prema ekonomskoj razmjeni: proizvodi za reprodukciju, investiciju i iroku potronju

Prema agregatnom stanju: vrsta, tekua, plinovita

Prema nainu pakiranja i transporta: komadna i rinfuzna roba.

Prema porijeklu: domaa i uvozna

Prema stupnju obrade: sirovina, poluproizvod i proizvod.

Kvaliteta norma robePod kvalitetom robe podrazumijeva se skup svih svojstava koja bitno utjeu na upotrebnu vrijednost robe. Propisani su stupnjevi kvalitete robe koji se oznaavaju brojano ili rijeima.

AmbalaaSvrha ambalae je da titi robu od rasipanja, oteenja, vanjskih utjecaja.

a) Funkcija i podjela ambalae:

prema funkciji ambalaa se dijeli:

upotrebna funkcija: da se nekoj robi omoguuje da se moe upotrijebiti

trna funkcija: posebnim izgledom propagira robu

zatitna funkcija

funkcija pri skladitenju i transportu

klasifikacija ambalae:

prema osnovnim funkcijama - velika i maloprodajna ambalaa

prema osnovnim materijalima - metalna, staklena, papirna, plastina

prema namjeni - za prehrambene, kemijske, tekstilne proizvode...

b) Vrste ambalanog materijala:

papir

metal

staklo

plastine mase

drvo

tekstil

c) Oblici ambalae:

prizmatinog oblika (sanduci, kutije, vree, bale)

cilindrinog oblika (bave, cilindri, koturi, kalemi)

kontejneri

palete

SkladitenjeProstor namijenjen smjetanju i uvanju robe u radnim organizacijama.

Tehnologija materijala

II

13. MATERIJALI U PROMETU

Znanost o materijalima prouava materijale koje dobijemo iz prirode i to su primarni materijali te njihove tehnoloke procese, svojstva i primjenu.

Preradom primarnih materijala dobijemo sekundarne materijale.

Poznavanjem porijekla materijala uvjetuje se i prijevoz koji moe biti vanjski ili unutarnji.

U prometu susreemo nekoliko oblika materijala i dijele se na:

1. materijali bez oblika

2. materijali

3. pastozni materijali

4. materijali stabilnog oblika.

Materijali bez oblika

Su oni koji se u prometu javljaju u rasutom stanju ili su nepravilnog oblika. Ti materijali nemaju ambalau.

Sipki materijali

Su razni praci, krupna i sitna zrnata roba gdje se dobiva oblik posude (ambalae) gdje se nalazi. Kod sipkih materijala nam je vaan nasipni kut, a to je kotangens kuta koji zatvaraju horizontala i izvodnica stoca materijala, koji se oblikuje kada se materijal na standardan nain isipa na horizontalnu plou odreene povrine. to je kut vei sipkost je bolja. To je bitno kod skladitenja i transporta.

Pastozni materijali

Su razne paste, masti, kreme, elei i razne pjene. Oni mogu tei pod silom koja je vea od sile tee. Imaju veu postojanost oblika od sipkih i tekuih materijala. Svojstvo ovih materijala je toka kapanja, plastinost i penetracija.

Toka kapanja

je vana kod pastoznih materijala da budu postojani na povienim materijalima..

Plastinost

je karakteristika koja se izraava smicanjem na plastometru i mjerenjem sile smicanja.

Penetracija

je svojstvo pastoznih materijala poja ukazuje na njihovu gustou, to jest vrstou. Mjeri se na standardnom penatrometru na temperaturi od 25C, slobodan pad u vremenu od 5 sekundi i prodiranje konusa oita se na instrumentu.

Materijali sa oblikom

To je roba koja ima ambalau, standardnog je oblika i kaemo da je to komadna roba.

Podjela materijala u prometu

Materijali u prometu dijele se:

1. obzirom na rukovanje

2. obzirom na stupanj dorade

3. obzirom na svojstva materijala

4. obzirom na vrijednost materijala

5. obzirom na kvalitetu materijala

Obzirom na rukovanje s materijalima

Moe se govoriti o dokumentima te vrijednim papirima i novcu gdje se zahtijeva brzina i tonost pa se pri tome koristi posebna tehnika. Rukovanje sipkim materijalima potrebno je voditi rauna o skladitenju i prijevozu. Kod rukovanja je vano pravilno skladitenje kao i pakiranje da bi se mogla ouvati svojstva materijala u prijevozu ili tokom prijevoza.

Obrada materijala obzirom na stupanj dorade

Materijali se dijele na:

sirovine

poluproizvode

gotove proizvode.

Obzirom na svojstva materijala

Obzirom na agregatno stanje materijali se dijele na:

plinove

tekuine

krute tvari

U kojem e agregatnom stanju neki materijal postojati ovisi o njegovim fiziko-kemijskim svojstvima.

Obzirom na osjetljivost materijali mogu biti:

osjetljivi na vlagu, kisik, koroziju i razne mirise

ekoloko tetni (to su opasni materijali)

Obzirom na mehanika svojstva materijali mogu biti:

elastini ili plastini

ilavi

tvrdi

kruti

Obzirom na primjenu materijali mogu biti:

potroni (roba iroke potronje)

investicijski (sredstva rada i potroni materijal)

Obzirom na vrijednost materijala

Dijele se na:

nisko vrijedne materijale

srednje vrijedne materijale

visoko vrijedne materijale.

Nisko vrijedni materijali uglavnom nemanju ambalau, prijevoz im je u rifuzi; prijevoz im je cestovnim i eljeznikim prometom.

Srednje vrijedni materijali imaju ambalau, ali ne skupu, i to su najee proizvodi preraivake industrije.

Visoko vrijedni materijali imaju propisanu ambalau i najskuplji prijevoz ( zrani prijevoz (novac, zlato, dokumenti).

Obzirom na kvalitetu

Materijali se obino oznaavaju u etiri skupine kvalitete i to:

1. izuzetno dobre kvalitete

2. dobre kvalitete

3. srednje kvalitete

4. donje razine kvalitete

Obzirom na komponente kvalitete moemo govoriti o:

1. tehniko-tehnolokoj kvaliteti

2. estetsko-funkcionalnoj kvaliteti

3. ekonomsko-komercijalnoj kvaliteti

Sve te tri kvalitete ine ukupnu kvalitetu proizvoda ili materijala (RAZINU).

Klasifikacija materijala u prometu

Osnovna sistematizacija materijala u prometu svrstava materijale prema industrijskoj grani ili proizvodnom podruju, a to je kolekcija materijala koja je zbirka istovrsnih materijala. Dio kolekcije jedne proizvodne grane u trgovini naziva se sortiment gdje se razlikuju trgovaki i proizvodni sortiment. Materijali koji imaju ista glavna svojstva pripadaju jednoj vrsti. U jednoj odreenoj vrsti mogu se izdvojiti podvrste, a u podvrstama sorte, u sortama redovi, u redovima razredi, u razredima grupe, a grupe idu na klase.

SORTE materijala sadre vie rodova, tj. trgovakih klasa.

ROD obuhvaa vie vrsta materijala koji su meusobno slini.

RED obuhvaa vie vrsta rodova materijala.

RAZRED obuhvaa vie vrsta redova materijala, ali meu njima je odreena meusobna razlika.

GRUPE obuhvaaju vie razreda, obzirom na njihovu primjenu.

Danas u prometu za jedan proizvod ima vie naziva ili vie proizvoda ima jedan naziv.

Za promet je bitna sistematizacija materijala da bi se oni mogli pravilno upotrebljavati. Postoji meunarodna klasifikacija i to moe biti:

1. univerzalna decimalna klasifikacija (UDK)

2. briselska nomenklatura za klasifikaciju tarifa (SMTK)

3. standardna meunarodna trgovinska klasifikacija (CTCI)

4. slubena nomenklatura statistike vanjske trgovine

5. europska nomenklatura artikala (EAN)

Univerzalna decimalna klasifikacija

Klasifikacijski sustavi mogu biti opi i posebni.

Opi

Obuhvaaju sve djelatnosti ljudskog uma i podijeljena je u deset oblasti koje se dalje dijele na grane, taj klasifikacijski sustav prihvatila je meunarodna federacija za dokumentaciju te je tako postao unificirani decimalni sustav. Prvu primjenu proveo je knjiniar u Americi na klasiranju knjiga i asopisa 1873 god.

Posebni

Klasifikacijski sustav namijenjen je samo jednom predmetu ili nekoliko srodnih predmeta. Prema UDK promet je u grani 656.

Briselska nomenklatura za klasifikaciju tarifa

Vana je kod carinskih tarifa i prvi put se spominje 1955 god. i ona olakava primjenu svih carinskih tarifa u procesu carinjenja. Nomenklatura je postavljena tako da u okviru pozicija postoji mogunost dodavanja novih proizvoda tj., moe se proirivati. Briselska nomenklatura ( skraenica je SMTK ( ona je obavezna pri uvozu i izvozu robe i materijala. SMTK vanjske trgovine ima 1312 pozicija.

Standardna meunarodna trgovinska klasifikacija

Drutvo naroda 1938 god. objavilo je listu minimalne statistike vanjske trgovine, a 1950 god. donio je sekretarijat UN standardnu meunarodnu trgovinsku klasifikaciju gdje je konani tekst usvojen 1968 god. i po njemu su svi proizvodi podijeljeni u 10 sektora, a sektori u grane. Ukupno je 56 grana. Grane se dijele u grupe, a one u podgrupe i pozicije. princip pripisivanja brojeva je slijedei: prvi broj je sektor, druga dva su grana, tree mjesto je grupa, etvrto podgrupa i peto pozicija.

Europska nomenklatura artikala

Na zahtjev 12 Europskih zemalja 1974 god. da se uvede jedinstveno oznaavanje artikala, 1977 god. osnovana je EAN sa sjeditem u Briselu. U svibnju 1992 god. Hrvatska ulazi u tu udrugu ( naziv CRO-EAN. U EAN razlikujemo dvije vrste numeracija: EAN 8 i EAN 13 (ovu oznaku nose nai proizvodi), one ovise o veliini pakiranja.

Prve tri crtice oznauju kod zemlje gdje je proizvod proizveden (za Hrvatsku je to

sa pozivnim brojem za Hrvatsku, a to je 385). Prema razliitosti proizvoda ( ako ima od 1-9.999 spada u numeraciju EAN 8, a ako ima od 10.000-100.000 spada u numeraciju EAN 13. Sva ambalaa sa kodovima () moe se reciklirati. Na znak za zatitu okolia je golubica.

Kvaliteta materijala i promet

Kvaliteta nekog materijala predstavlja skup svih svojstava koja utjeu na uporabnu vrijednost. Kvaliteta moe biti vezana samo za jedno svojstvo kao najbitniju karakteristiku. Kvaliteta je mjerilo uporabne vrijednosti materijala. U praksi se moe podijeliti u dvije kategorije:

1. kvaliteta tvornike izrade

2. kvaliteta koncepcije proizvoda

Kvaliteta tvornike izrade

U toku proizvodnje najvanija je kontrola kvalitete ulaznih sirovina, termike izvedbe i kontrola gotovih proizvoda. Kvaliteta tvornike izrade moe se uzeti kao kvaliteta koncepcije proizvoda i kao kvaliteta proizvodnje.

* Kvaliteta koncepcije proizvoda

Ima tri aspekta ili gledita i to:

1. tehniko-tehnoloki

2. funkcionalno-eksploatacijski

3. dizajn

Kvalitetu proizvoda ine razni faktori, a novi proizvodi mogu biti:

1. proizvodi za uporabu koji jo ne postoje

2. proizvodi koji po sastavu, svojstvima ili proizvodnji su novi, a primjena im je pouzdanija.

3. proizvodi kojima se bitno poboljava kvaliteta.

Metode utvrivanja kvalitete materijala

Metode mogu biti subjektivne i objektivne.

Metode ispitivanja:

organoleptika

mehanika

fizika

kemijska

tehnoloka

transportna

Organoleptiko ispitivanje provode degustatori. To je subjektivna metoda pomou ljudskih ula i osjetila, a to su:

okus

miris

izgled

opip

Okus - kod njega se odreuje:

slatkost

slanost

kiselost

ljutost

gorkost

Okus se odreuje prema hedonistikoj skali od 0-9. Ako je neto 6,5 ( to je prihvatljivi proizvod. Okus proizvoda je dobar ako je 6,5, a najbolji je 9.

Aromatinost proizvoda se odreuje brojano od 0-3. Nula je bez arome, a tri je proizvod velike arome. Aromatinost je vezana za vremenski period.

Miris je bitan kod kvarljive robe - meso. U mesu, ribi nalaze se proteini (bjelanevine), koji se pri nepovoljnim uvjetima raspadaju i nastaju aminokiseline ( daju specifian miris kvarljive robe. Pivo se mora pasterizirati, ima rok trajanja.

Izgled ( tu koristimo ulo vida. Kod tkanina se ispituje postojanost boje. Ta postojanost odreuje se prema sivoj skali koja ima est krugova.

Opip ( pomou ruku. Bitan je kod odreivanja starosti mesa, na svjeem mesu se otisak prsta ne primijeti, a na starom mesu ostaje otisak prsta, ali meso se ne smije u principu dirati prstima. Kod soli, eera ovisno o krupnoi.

Skup organoleptikog ispitivanja dan je bodovanjem tj. kvaliteta robe se odreuje bodovanjem. Svaka vrsta robe ima drugi sustav bodovanja. Negativni bodovi ( to je sluaj kod kave jer nju uvozimo, tj. uvozimo sirovu kavu. Na niti jedan proizvod ne smije imati negativne bodove. Za ispitivane se koriste jo i testovi ispitivanja ili usporeivanja, tj. imamo neki standard s kojim usporeujemo ostale predmete iz te skupine. Mehaniko ispitivanje je objektivno.

Tu spadaju:

vrstoa

tvrdoa

ilavost

umor materijala.

vrstoa je otpor to ga materijal prua prema cijepanju. Aparati na kojima se ispituju materijali na vrstou zovu se kidalice ili dinamometri. Prilikom ispitivanja vrstoe moe se ispitivati istezljivost ili izduenje materijala. Ovisno o materijalu moe se nainiti epruveta (ili uzorak za ispitivanje) ije dimenzije su ovisne o vrsti materijala. Epruveta kod lima j