625

• ALOJZIJE STEPINAC

N adbiskup je u istrazi i ovdje javno izjavio, da priznaje narodnesudove, da l1;e prisvaja seb! nikakvu :kstra~er!torijalnost, da priznajeusta;, u koliko se ne .kOSl! ';lotalmm načelima Crkve , da pr iznajeuop~e narodnu vl~t I da želi .~porazum C:~k~e.s Dr~avom. I Sve jeovo Jedan doka z Vise, da on mje kad ar pocmjan zlo čine prot i naro _du i državi.

Uvaživši objektivno sve to, a napose dok azni materij al, od ko­jega sam ovdje naveo samo jedan dio, a ostali je dio sudu i onakopoznat, savjest mi ne dopušta, da se složim s konačnim pr ijedlogomjavnog tužioea. Novine su zadnjih dana priopćile i brojn e brzoja_ve, kojima se traži osuda nadbiskupa Step inca. Javni tužilac pozvaose ovdje na te brzojave. A ja njima supro tstavljam ne možda samosudu predanu izjavu 150 zagrebačkih svećenika, koji osporavajuoptuž be protiv N adbi skupa, nego i molitve hiljade i hiljade vjernikahrvatskog naroda, koji u crkvama i u svoj im dom ovima već nekoli­ko dana neprekidno, pa i u ovom času, a u uvjerenju nevinosti svogaN adbi sku]>a, mole od .Bo~a njegovo oslobođenje kao najpravednijupresudu. I Ja kao branitelj predlažem da Vrhovni narodni sud izvoliop tuženog nadbiskp a dr. Alojzija Stepinca oslobodi ti od optužbe.

Obrambeni govor dr. Natka Katičićau raspraviprotiv nadbi-skupa Stepinca, 8. listopada 1946.

IZVOR: CP, sv. LXVI., str. 991a.-997.; usp. Sudski stup N RH ­6/ 46., str. 991a.-997.

Obrambeni govor u raspravi protiv nadbiskupa dra Stepinc a, 8.X. 1946. .

N akon govora branitelja dr a I. Politea, koji se osvrnuo na poli­tički dio optužbe i ujedno stav io konačni predlog obrane na izdanjeodrješujuće osude, govo rio je drugi bra nitelj Dr. N . Katičić kakoslijedi (skraćeno, glavne misli prema bilješkama).

Ja govo rim kao branitelj postavljen po služ benoj du žnosti op­tu žen ome dru Alojziju Stepincu, nadbi skupu zagrebačkom. Ja ću

govo riti o toč. 2. i 3. optužnice i na tu ću se temu ograničiti .

Imam dakle da se bavim nasiljima vršenim u vezi s t.ZV.•prekr­štavanjern- pravoslavaca.

Mi svi pamtimo strašne dogadjaje, koji su se dogodil i, i potresnaslika, koja se sada pred nama odvijala, obnovila je tc uspomene. Tisu događaji najveća nesreća i za mrtve, koji su u njima izginul i, iza žive, medju ko jima je ostala mr žnja i zatrova nos t, Ta su nasilja

440

Dokum~nti i rojedoćanst't!fl t946. •

19čin, koji je proširio razdo r izmedju hrvatskog i srpskog naroda,;služ io je u korist trećih, okup atorskih sila, koje su ga zdušno poti­.~Ie razjarivale bez ikakove sent imenta lnos ti i za naše narode.

Kao branitelj ureda radi, i pošto moj branjenik nije iz nacionalnih:;zloga prihvatio obranu, pa nisam stoga mogao od njega ni primit i.C?moći ni saradnje, dužan sam naročito ukazivati na one činjenice

''iznositi one poglede i razloge, koji podupiru obranu, tim više, tim'i~~ što je već optuž ba nastojala iznijeti sve, što je to me protivno.

Postavlja se dakle pitanje: kako su se gornj i dogadjaji reflektirali~ ,adu nadbiskup~ dra Stepinca, kakav je on stav zauzeo prema nji­. ~ ? Jer kada se diže optuž ba zbog kažnjivog djela , treba u prvomAu pitati, što je zapravo učinio onaj, kome se to djelo stavlja na~et, i što je bilo u njegovoj svijesti, što je obuhvaćala njegova na­wta,- Da se na ovo odgovori, potrebn o je promotriti ukratko historijat<Inosnih dogadjaja u svezi s tzv. •prekrštavanjern«, a koji ću u turhu razdijeliti u 4 period e./ 1/ Kada je osnovana NDH, nastao je odmah žestok teror. Iz­

šena su razna djela nasilja. Tome su se negdje pr iklonili i neki~ćenic i , koji su se medjutim samim time potpuno izdvojili iz cr­

[<ve i prekinul i s njom duhovnu, disciplinsku , pa često i faktičnu

ezu, Nastao je onakav rascjep kao u svim redovima našega dru štva~,znalo se, tko je na strani nasilja, a tko na pr ot ivno] strani,

' Strana nasilja iznijela je odmah pitanje t. zvo »prekrštavanja«, i od)~zine je strane započet pritisak nad pravoslavcima u svrhu da bite lazili na katoličku vjeru .o' lO va akcija nije bila vjerska. Nikakovi vjerski razlozi nisu pokre­uli ta nasilja. To je nesporno, a vidi se najb olje po tome, što su isti

!ludi , koji su najprije vršili nasilja u svrhu prevođenja pravoslavacaakato ličku vjeru, poslije toga mnoge prelaznike i dalje proganjali i

sto su zatim osnovali hrvatsku pravoslavnu crkvu . Dakle motivi zav,e ovo bili su drugi a nikako ne vjerski.

I2/ Kako je crkva reagirala na tu situaciju? Njoj svojstvenim sred­'tvima, prokušanom metodom osnovanom na prastarom iskustvu:t~e, da se po vukla u kanonske propise i time stva ri oteza la, zavla­ila, nastojala dobiti vremena. O d svibnja 1941. do 1942. zaredao je

veliki broj okru žnica, u kojima su razrađeni prop isi o pri manju pre­~znika na katol ičku vjeru . Tu su se morale predavati molbe, tražiti~dobrenja viših duhovnih vlasti, bila je propisana obuka o vjerskimačelima, pa zatim bi tek dolazio čin prelaza. O d početka do kraja

441

• ALOJZIJESTEPINAC

ove procedure imalo je proteći što više vremena. Išlo se za tim, dase na takav način stvori mirnije stanje, da se nasilja, koja su vršenas druge strane otupe, Ja ću vam navesti nekoliko primjera iz doka_znog materijala, koji pokazuje, da se baš tako postupalo.

Tu je izvještaj kratkog predstojnika u Požegi Velikoj župi Livac- Zapolje, u kome se oštro napada svećenstvo, da ne vrši svoje duž­nosti, da pokazuje kažnjivu nemarnost, da ne obilazi pravoslavcekoji žele prelaziti, već naprotiv čeka »dok se Srbi ne slože i ne po­šalju kola «, da se izgovara zauzetošću poslom, a što je najljep še, dapovratnicima govori, da se crkva nimalo ne veseli njiho vom pristu­panju. Povodom te pritužbe nadbiskupski duhovni sto l u Zagrebuodgovara Velikoj župi i kaže, da je svećenstvo sigurno ispra vno, davaljda u konkretnim slučajevimanije moglo uredovati, da nisu jošpostojale formalne pretpostavke, da će se uostalom stvari ispitati,pa ako bi se pokazalo da je svećenstvo krivo, da će biti pozvano nared. Ovo je tipičan i svim nama veoma dobro poznat način, kako supojedinci i oblasti u ono vrijeme otezale rješavanje stvari i odupiralese pritisku, koji je na njih vršeno

Ima dalje veoma interesantan dokument, koji je doprinijela javnaoptužba. To je pismo ustaškog svećenikaKambera, pisano Paveliću

god. 1941., u kome stižu, da je postupak prelaženja »zapetljan«, datraje predugo, da molbe leže po tri mjeseca u biskupskim uredima islično, pa traži da se sve to izmijeni i ubrza.

Ista je stvar s pitanjem preuzimanja pravoslavnih crkava i njiho veimovine. Tu se šalje up it na Vatikan, od kojega dolazi iza duljeg vre­mena odgovor s tumačenjem kanonskih propisa. Iza toga se upuću­

ju župni uredi, da se pravoslavne crkve ne smiju preuzimati, osimako je ukupnost ili velika većina vjernika prešla na katoličanstvo, au gruntovnici da se uobće ne smiju vršiti nikakavi prenosi.

O vakova taktika zavlačenja bila bi sigurno veoma dobra za nor­malnije prilike. Pretpostavljalo se, da će se ustaše zadovoljiti s time,da je postupak prelaženja makar samo i zametnut i pustiti narod umiru. Pri tome treba stvari gledati iz tadašnje perspektive. Već su sebila dogodila tu i tamo pojedima pa i strašna nasilja, ali se vjerovalo,da se to ne će ponavljati. Pa kad se negdje i ponovilo, nije se upra voni moglo vjerovati, da bi se takovi dogadjaji produljivali, mislilose ipak da se duhovi moraju smirivati i da će se utjecajem vremenauvesti kakav takav red, zbog čega se upravo otezalo s postupcimaoko prelaženja. Bilo je tu i drugih razloga. Tako su na pr. u počet-

442

Dokume nti i svjedočanstva 1946.•

' u bile osnovne neke ustaške oblasti, kao na pr. Ponoua, koja je:reuzela poslove oko t. zvo »prekrštavanja- i sasvim samovoljno,-izikakvog crkvenog ovlaštenja jurisdikcije na svoju ruku izašiljale" ke svećenike i misionare. Insistiranjem na uredjenju postupka pottogim kanonskim propisima moglo se uspjeti ukloniti ovakoveInovoljne postupke i po crkvi nezvane svećenike . Pa dok bi se sve

," svršilo, mogao se očekivati i kakav preokret, mogle su nastupiti!lf'Uge bolje prilike, a ako bi ipak došlo do prelaza, bili bi ti izvršeni~,mirnij i , ljudski način, koji bi ostavio što manje gorčine za onaj~s; »u kojemu (prema riječima svj. kanonika dra Lončara) će se i

, ~ako svi ti pravoslavci vratiti u svoju pravoslavnu crkvu- .E sad javna optužba tvrdi, da se ovo, što sam opisao, nije značilo

.' ", već da je to čin, kojim je crkva -prihvatila« silu vršenu nad Sr­

. itna. Tvrditi se mo že i ono što kaže optužba, kao i ono što kažem' ,ali prihvatiti kao istinu mo že se od ovih tvrdnja samo ona, kojad osniva na dokazima i činjenicama. A to je moja tvrdnja, kojubdupire slijedeće :

"' ,prvo je podupire sve što je gore iznešeno o dilatornom radu cr­se, a što dokazuje bjelodano, da crkva nije postupala u svrhu isko­,iltavanjaS rba, već da je ona zavlačila i zatezala, kako bi se stvorila. irnija situacija.

Drugo, to potvrđuje sam zdrav razum.Jer zašto bi se uopće pret­,0stavilo, da netko nekim činomhoće postićinešto neispravno, kada''Y;isti čin upućuje na to, da se hoće nešto ispravno. Uz ono nešto~silnika, koji su se odvojili od crkve, ima sva sila valjanih čestitih,

~'umnih svećenika, koji su cijelo vrijeme bili na svojim položajima"Časno ih vršili , koji se i danas tamo nalaze i narod ih voli i ne diraulrijih, što je najbolji dokaz da su ispravni. Tu treba uzeti u obzir,~itje od cjelokupnoga klera zagrebačke nadbiskupije tek sasvim ne­natan broj bio u ustaškim redovima, ili s njima simpatizirao. Trebakazati na činjenicu, da je od preko 50 svjedoka ovdje preslušanih' asiljima pri prekrštavanju, tek neznatan broj slučaj eva otpao na'bdručj e zagrebačke nadbiskupije, a još manje na njoj podredjene~ečenike. Pa zar se može pomisliti, da bi ti ljudi od jednom poludili

'olakomili se za hiljadama konvertita, za koje su i onako znali, daiihovo prelaženje nema vjerske osnove i da će se povratiti u svoju

~:'~ru, čim to bude moguće?O vo bi bilo protivno zdravom razumu,,l ise upravo zato mora uzeti i sasvim je naravno, da je ovaj postu­\lk. crkve išao za zavlačenj em prela ženja, a ne za iskorištavanjem~\

443

• ALOJZIJESTEPINAC

nasilja u svrhu što brž eg prevedenja pravoslavaca. Treće dokazujemoju tvrdnju stvar samoga nadbiskupa, koji se bunio protiv nasilja,suz državao i miri o svoje svećenstvo, slao kanoni ka dra Lončara daprotestira, i, kako smo čuli, pon ovljeno izjavljivao da mu nije doprelaznika, osim ako prelaze po slobodno j odluci.

Iz svih ovih razloga mora se smatrati, da je crkva tako reagirala iu takovu svrhu, kako sam to ja tvrdio i opisao.

l3/Medjuti m se teror pojačava. Pok azuj e se, da metode zavlače_

nja i formalizma ne dost aju. Gl ave padaju. Ljudi navaljuju na crkvu,plaču i zaklinju: otvarajte nam vrata! Stvarno je u zemlji zavladaokaos. Zagreb je izoliran, nad provincijom se razlilo mo re nereda,saobraćaj je s mnogim župama prekinut. Met ode, kojima se crkvasluž ila, sve manje odgovaraju. Krštenje se vrši i mora se vršiti II svevećim razmjerima, samo još to poma že, vrata se moraju otvoriti. Dase crkva i formalno prilagod jivala i morala prilagoditi to me razvit­ku, pokazuje se lijepo u okružnici od 2. III. 1942. o postupku kodprelaza, u kojoj s kaže, da glavni moti v prel aznika mora biti čisto

uvjerenje o ispravnosti katoličke vjere, ali ako ima spo rednih moti­va, ukoliko nisu nečasni, da oni nisu smetnja pr elazu, To znači onootvaranje vrata, da se nevolj nici mogu sklo niti.

I4/Cjelokupni pokret - prekrš tavanja« ubrzo i prestaje. Već II

godini 1942. Razlog je tome u političkom i moralnom neuspjehuonih, koji su vršili nasilja, kao i u većem zamahu narodno-oslob odi­lačke borbe. Doskora je sve to još samo epizod a, o kojoj ima suditihistorija.

Kakav je dakle stav zau zeo nadbiskup dr. Stepinac prema doga­djajima, koje smo sad govorili?

l ad !IKao i cijela crkva, on je stavljen pred gotov čin. Dogadjaji,nasilja, pokret za -prekrštavanje- sručuju se kao lavina. Ljudi stal­no navaljuju, da ih se primi u katoličku crkvu.

Nije u izgledu temeljna promjena u dogledn o vrijeme, a on kao idrugi vjeruje i mora vjerovati, da se užasni prizori ne će ponavljati,da će se moći efektivno smirivati i pomoći.

l ad 2 i 3/Kada i ne bismo poznavali izr avno mišljenje nadbisku­pa, morali bismo iz svih dogadjaja zaključiti, da su njegove namjereiste kao i one prije izložene crkve uopće: pomoći, zavlačiti, a nikakone iskoristiti . N igdje nikakovu silu nije vršio ni on ni itko s njeg~'

vom privolom. Uredjivanjem, organiziranjem, postupka prelažen,.ima se naći neko mirno rješen je. U ovo vrijeme pada i biskupska

444

Doltumm ti i svj~dolanstf.la 1946. •

onferencija, u jesen 1941., i osnivanje odbo ra tro jice u stvarima, relaza, kojega je predsjedništvo preuzeo nadbiskup.~a sam se vrlo tru dio i proučio cijeli dokazni materijal , al nisamogao pronaći nikakovog traga dokaza, da je ovaj odbor išta radio.aj odbor nije uopće radio. vi čete, naro dni suci, morati posvetitid iku pozornost toj činjenici, jer ako onaj odbor nije ništa radio,.!lda se ne može tvrditi, kako to čini optužba, da je nadbiskup s"l'dsjedništvom u tom odbo ru postao osnovni kr ivac za sva djelaa~i1nog pr ekrštavanja, Nadbiskup je svakako s ulaskom u taj od ­l preuzeo izvjesnu odgovornos t, ali s obzirom na nerad, ta stvar­: ';nije ni u čemu ve ća nego što ju je imao već prij e: jer uvijek je uz, govornost, koju snos i pojedini svećenik za svoja djela postojalao~govornost nadzora nadležnog biskupa. Za to tr eba ovu stvarapose'dubok o ispitati - Vaša je ocjena, Vi prosudite, a ja sam uvje­en, da ne ćete kao ni ja pronaći da bi odbor trojice bio išta relativnoaio.'!Ali ako taj odbor nije radio i ako se ne mo že tvrditi s optužbom,

a e on osnov rada na -prekrštavanju Srba . - onda se mora napro­,' zaključit i , da je sav postu pak nadbiskupa u vezi osnivanja tog

dbora i uopće sav njegov rad imao isti značaj , kao prije opisanip~i postupak crkve: dilatornost, zavlačenje, pom aganje, a nikakvo

, k'orištavanje nasilja, koja su vršena nad Srb ima.{ad 3 i 4/Uporedo sa sve većim teretom i progonima radja se sve

' fa potreba pomoći. N e radi se više o primjeni kanonskih propi sa,;rrebno je spašavati glave, pomo ć postaje du žnost. Tu pomo ć vrši

ai/biskup, kolikogod mu je mogu će, jednako pr ema prelaznicim a' l!eprelaznicima.:,'1 ja tvrdim, da akcija za nasilno -prekrštavanje« Srb a nije nika-al- čin spašavanja Srba, već upravljen protiv njih, njima nepri jatelj­

, kako slijedi iz uvodno rečenoga. Ali reakcija nadb iskupa na ovonači pom aganje, spašavanje, pa makar se spašenik tek tol iko du go

o Aržao na životu i slobodi, ko liko mu je tr ebalo da pr ikupi svojetVari i da se priključi nar. oslobodilačkoj vojsci . A ud io, koji je uom spašavanju imao bilo koji katolički svećenik ili sam nadbiskupr Stepinac, ili uopće organizac ija crkve pod njegovim vodstvom,~ se njemu priznati i u dob ro staviti, jer je tako pravo.

) a sam se u toku rasprave veoma zanimao i tru dio da doznam.jbližno bro j tih Srba, koji su prijelazom na katoličku vjeru sa ču­

illi svoje živote i egzistencij e, barem privremeno, a mnogi i sasvim.

445

• ALOJZIJESTEPINAC

Nisam mogao toga broja saznati. A htio bih ga znati, jer bih kaoH rvat - kada se već moram stidjeti zbog djela, koja su počinili nekimoji sunarodnjaci - htio bih se ponost iti s djelom pomoći, koje jejedan sin mojega narod a u najtežim časovima obilno ukazivao pro­ganjanima i postradalima.

Pri tome moram nap ose upozoriti na jedno. U strašnim vrems,nima nastupaju strašni sukobi vrijednosti, gotovo nerješivi. Moždanije na meni, da ja ovdje uopće o tome govorim, što se sukob ljavau jednom službeniku crkve. Pa ipak se i ti sukobi moraju rješavatimora se stvoriti odluka, što je vrijedn ije, da li kanonski propisi iliživot ljudi. I najmanji čovjek dolazi u priliku, da takove sukoberješava. j a sam poznavao nekog franjevca u Bosni, koji je u najstraš­nijim prilikama, kada je trebao da prima prel aznike, ovako izvršiotaj čin. O n bi govorio: . j a te krstim, a ti ćeš dalje vjerovati, kao ido sada. A kada dodje vrijeme, ti ćeš slobodno odluč iti « , Mislim daje ovaj frarar dobro riješio sukob u svojoj savjesti i da si nema štopredbacivati.

Kada dakle nakon toga promotrimo, što je bilo u svijesti i namje­ri nadbiskupa dr a Stepinca, u stvari »prekrštavanja«, moramo reći :

O n je bio svjestan, ako se vrši na prelaznike sila, da ona nije odcrkve, od njega bilo kako podupi rana ili odobrana.

O n je bio svjestan, da prima pravoslavce u katoličku vjeru, u svr­hu da im pomogne, da im često spasi egzistenciju, pa i goli život.

O n je imao namjeru, da takav rezultat proizvede, i pun razloga,da očekuje takav rezultat, pa ako je više puta nastupilo nešto drugouslijed terorističkih nedjela, ipak je to bilo u njegovoj intenciji, bilaje to svrha njegovog djelovanja.

Evo ovo je bilo u toj svijesti, pa kad je budete ocjenjivali, bitće Vam jasan konflikt vrijednosti, koji je on imao rješavati. U vre­menima, koja smo pro živjeli, bilo je često nemoguće ne odabiratimanje zlo, da bi se pos tiglo veće dobro . Treba ovo vagnuti, pa će sepokazati, da je nadb iskup odabrao pu t, koji je po ljudskom prosu­djivanju morao biti i bio najbolji.

Sto se pak tič e vojnog vikarijata (točka 3 optužnice), skrećemVašu pažnju na to i molim da konstatirate, da je nadbiskup primioimenovanje za vojnog vikara tek mjesec dan a nako n toga, što jeveć ustaška vlada bila postavila vikarima Vučetića i Cecelju- Biloje posve iskl j učeno, da bi ih on mogao ukloni ti. Kako sam mogaoustanoviti iz dokaznog materijala, on kao vojni vikar nije . imao

446

Doleumrnti i rojedoč4:mt'IJ4 1946. •

ak~ve. stvarne i'.'eg~rencije, osim što je predavao na suspenzi­vecemke, za koje bion doznao, da su se nedolično vladali. Sav

~.~tivn! ~pliv imalo j~ ministarstvo i drugi krugovi. Kaos, koji sam.IJe opisivao, vladao Je prvenstveno baš u tom ministarstvu tako. ~ . '

" ~,a uop~: m,sam mogao ustanoviti, i na to skrećem Vašu pozor-o~t~ da ~IJ e.n~kako utvrđen? koje su osobe bile valjano imenovani~111 sve~emcI, a napo~e da h s~ tu uopće bili oni koji se navode podom tocko,:, optuz mce: - Ah svakako, ne zaboravite to, on je bio:rava m smislu dobar VIkar, dobar pastir, koji se zauz imao za bez-ojne v~jnike i oficire, ~rogonjene i zatvorene, i spašavao ih čak i

.mrtmh osuda, pa Je sigurno tu svoju dužnos t potpuno izvršio.. .fa u?p~e ovdje.nerado govor!m i ne ću govoriti, koliko je dobrih!,l~ uciruo nadbiskup dr. Stepinac i kolikima je bez brojni m ljudi ­

pomoga?, p.oduplrao ih i pru žio im spašenje, uvjeren, sam daT.~am ne bl htio o tome govoriti, jer je to činio radi tih ljudi i po

j~ćaju dužnosti, a ne da se time hvalio i da to on sam sebi u koristipisuje.• a Vas moli~, ~a im.ate u vidu sve ove č i njenice i zaključke, kada

u,CIete stvarah ocjenu I na temelju svega iznesenog materijala done­~:rravednu osudu.

{!j~.va vlč. Iv~na Kokota o dje~~anju nadbiskupa Stepincaa.ivnJeme 2. SVjetskog rata, proslijedena Nadbiskupovu brani­elju na sudu, 1946.

~!ZVOR: CP, sv. CX., str. 3723.<s. IZJAVA'~većenika Ivana Kokota dostavljena dru Ivi Polit eu prigodom

uuenja ~rv. metrop oliti preuzv. g. dru A. Stepincu.U vezi S ?n?m točkom op tuž nice, koja okrivljuje preuzv. g. nad­s~upa za mtimnu surad nju s ustaškim vlastima, izjavljujem slije­

ece:" .~~je duboko osvjedočenje da preuzv. g. metropoli ta, ne samoJe bIO suradnik, kamoli intimni, nego je bio otvoreni p rotivnik iu~ac ustaškog režima. O n je po mojem mišljenju savršeno realizi­t ,_ ~eško i komp licirano evanđeosko načelo »caru carevo - BoguoZJe« .ba je on prema ustaškom režimu zauzeo pravi stav jednoga nad­

~k~pa, a ne kolaborato ra, a ako kolaboratora onda ustaških pro­mka, mogu među ostalim potvrditi s l ij edeće činjenice:

447

626

Juraj BATE LJA~LAŽENI ALOJZIJE STEPINAC - Svjedok Evanđelja ljubaviZivotopis, dokumenti i svjedočanstva - prije, za vrijeme i nakonDrugoga svjetskoga rata

ISBN 978-953-7441-11-1

Knjiga 3, Do kument i II, br. 400.-691. (1944.-1998.); dalje: BAS. Knj. 3

Pozdravno slovo:Josip kard. BOZANIĆ, nadbiskup zagrebački

Recenzenti:Dr. sc. Josip ČORIĆDr. sc. Josip JURČEVIĆ

Izdavač:

Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb

Za izdavača:

dr. sc. Juraj BATELJA

© 2009. Posrulatura blaženoga AlojzijaStepincaKapto l 18, 10000 Zagreb

Fotografije:Arhiv Postulature za proglašenje svetim bl. AlojzijaStepinca

Lektura:Marina ČUBRIĆ, pro f.akademik Ante STAMAĆ

Tisak i uvez:Denona, Zagreb

Juraj BATELJA

BLA2ENIALOJZIJE STEPINAC

- svjedok Evanđelja ljubaviŽivotopis, dokumenti i svjedočanstva

- prije, za vrijeme i nakonDrugoga svjetskoga rata

Knjiga 3Dokumenti II, br. 400.-691.

(1944.-1998.)

ISBN 978-953-7441-14-2 /

C IP zapisan dostupan II računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižniceu Zagrebu pod brojem 725673. Zagreb,2010.