SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

FILIP KARDUM

SVJETSKA GOSPODARSKA KRIZA IZ 2007. GODINE I

ALTERNATIVE MAINSTREAM PRISTUPU ANTIKRIZNE

BORBE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, srpanj 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

SVJETSKA GOSPODARSKA KRIZA IZ 2007. GODINE I

ALTERNATIVE MAINSTREAM PRISTUPU ANTIKRIZNE

BORBE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodne financije Mentor: prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov Student: Filip Kardum

Međunarodno poslovanje 0081111802

Rijeka, srpanj 2013.

SADRŽAJ

1. UVOD.........................................................................................................................1

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA...................................1

1.2. RADNA HIPOTEZA........................................................................................... 1

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA............................................................... 2

1.4. ZNANSTVENE METODE................................................................................. 2

1.5. STRUKTURA RADA.......................................................................................... 2

2. TEMELJNE ODREDNICE SVJETSKE GOSPODARSKE KRIZE. 4

2.1. POJMOVNO ODREĐENJE I OSNOVNA OBILJEŽJA GOSPODARSKE

KRIZE.......................................................................................................................... 4

2.2. GLAVNE EKONOMSKE STRUJE I NJIHOVO OBJAŠNJENJE

KRIZA.........................................................................................................................5

2.2.1. Neoklasicizam (neoliberalizam)..................................................................6

2.2.2. Kejnesijanizam............................................................................................8

2.2.3. Monetarizam..............................................................................................10

2.2.4. Škola racionalnih očekivanja (neo-neoklasičari, RATEX škola)...............13

2.2.5. Ekonomija ponude.....................................................................................13

2.2.6. Marksizam................................................................................................ 14

2.3. EKONOMSKA POLITIKA MEĐUNARODNOG MONETARNOG

FONDA......................................................................................................................16

3. GOSPODARSKA KRIZA U ZEMLJAMA KOJE PODRŽAVAJU

NEOLIBERALNU EKONOMSKU DOKTRINU.................................25

3.1. NASTANAK KRIZE U SAD-U 2007. GODINE I NJEZINE IZRAVNE

POSLJEDICE NA AMERIČKO GOSPODARSTVO..........................................25

3.2. GOSPODARSKA KRIZA U VODEĆIM ZEMLJAMA EUROPSKE

UNIJE I NJENIM ČLANICAMA KOJE SU PRIHVATILE

NEOLIBERALIZAM...............................................................................................32

3.2.1. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Grčkoj.....................................37

3.2.2. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Španjolskoj..............................45

3.3. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U REPUBLICI

HRVATSKOJ............................................................................................................50

3.3.1. Makroekonomska obilježja Republike Hrvatske prije svjetske krize.........51

3.3.2. Kretanja makroekonomskih pokazatelja u Republici Hrvatskoj nakon

nastanka svjetske krize.........................................................................................54

4. ALTERNATIVNI NAČINI ANTIKRIZNE BORBE NA PRIMJERU

ZEMALJA KOJE NISU PRIHVATILE NEOLIBERALIZAM............ 63

4.1. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U ISLANDU.......63

4.1.1. Island prije nastanka krize 2008. godine...................................................63

4.1.2. Makroekonomski pokazatelji u Islandu za vrijeme krize i ocjena poduzetih

antikriznih mjera..................................................................................................67

4.2. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U POLJSKOJ....73

4.3. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U ZEMLJAMA

LATINSKE AMERIKE..........................................................................................78

4.3.1. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Argentini.................................80

4.3.2. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Boliviji.....................................86

5. ZAKLJUĈAK....................................................................................................... 91

POPIS LITERATURE........................................................................................... 94

POPIS TABLICA....................................................................................................102

POPIS GRAFIKONA............................................................................................103

1

1. UVOD

Uvod ima pet meĊusobno povezanih dijelova: 1) problem, predmet i objekti

istraživanja, 2) radna hipoteza, 3) svrha i ciljevi istraživanja, 4) znanstvene metode

i 5) struktura rada. U nastavku se obrazlaţu navedeni dijelovi Uvoda.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKTI ISTRAŽIVANJA

U ovom diplomskom radu analizirat će se pojam i osnovna obiljeţja gospodarske krize,

uzroci njena nastanka i posljedice koje ima na globalno gospodarstvo te razliĉiti pristupi

borbi protiv iste u odreĊenim zemljama svijeta, ukljuĉujući i Republiku Hrvatsku. Ovim

istraţivanjem ţeli se odgovoriti na pitanja kako je do globalne gospodarske krize uopće

došlo, kakav je njen utjecaj na gospodarska kretanja, kakve su antikrizne mjere i s

kakvim rezultatima poduzele najrazvijenije zemlje svijeta (SAD i Europska unija), koje

mjere predlaţu velike meĊunarodne ekonomske organizacije na ĉelu s MeĊunarodnim

monetarnim fondom i kakav je bio ishod poduzetih mjera u zemljama koje su slijedile

MMF-ove upute u duhu neoliberalizma i monetarizma. S druge strane, kao protuteţa su

opisana gospodarska zbivanja u vrijeme svjetske gospodarske krize u zemljama koje su

izabrale alternativni put, na tragu kejnezijanskog i marksistiĉkog ekonomskog uĉenja, te

rezultati takvog pristupa.

U skladu s problemom istraţivanja odreĊen je i predmet istraţivanja: istraţiti, utvrditi i

analizirati uĉinke svjetske gospodarske krize u zemljama koje su prihvatile

neoliberalizam kao jedinu ispravnu ekonomsku struju te ih usporediti s uĉincima i

poduzetim mjerama u zemljama koje su izabrale alternativni pristup.

Objekti ovoga istraţivanja su svjetska gospodarska kriza i odabrane zemlje svijeta te

njihove ekonomske politike i rezultati u vrijeme krize.

1.2. RADNA HIPOTEZA

Hipoteza ovog rada je da je neoliberalni, mainstream pristup rješavanju krize manje

uĉinkovit u razdobljima negativnih ekonomskih kretanja, recesije i krize od

2

kejnezijanskog i marksistiĉkog pristupa, tj. da su samoregulirajući trţišni mehanizmi

nedovoljno efikasni te da je uloga drţave u kriznim vremenima veoma bitna.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Svrha i ciljevi ovoga istraţivanja su istraţiti sve vaţnije znakovitosti gospodarske krize,

istraţiti mjere koje su poduzete s ciljem njenog ublaţavanja te primjereno predoĉiti i

formulirati rezultate istraţivanja. Pitanja koja se postavljaju su:

1.) Što je gospodarska kriza?

2.) Koji su uzroci nastanka gospodarske krize i koje su njene posljedice?

3.) Kakav je utjecaj globalne gospodarske krize na gospodarstva zemalja diljem svijeta?

4.) Kojim kriznim i antirecesijskim mjerama se najefikasnije mogu ublaţiti posljedice

krize?

5.) Kakvi su rezultati poduzetih mjera u neoliberalnim zemljama, a kakvi u zemljama

koje su odbacile neoliberalizam?

1.4. ZNANSTVENE METODE

U pisanju završnog rada korištene su sljedeće znanstvene metode: induktivna i

deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, komparativna i deskriptivna metoda,

metoda generalizacije i specijalizacije, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda

klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, metoda komparacije, povijesna

metoda i aksiomatska metoda te statistiĉka metoda.

1.5. STRUKTURA RADA

Rezultati istraţivanja predoĉeni su u pet meĊusobno povezanih dijelova.

U UVODU su navedeni problem, predmet i objekt istraţivanja, radna hipoteza, svrha i

ciljevi istraţivanja, znanstvene metode i obrazloţena je struktura rada.

Naslov drugog dijela rada je TEMELJNE ODREDNICE SVJETSKE

GOSPODARSKE KRIZE i u tom dijelu analizirana su osnovna obiljeţja gospodarske

krize i njezine znaĉajke, naĉini na koje glavne ekonomske struje objašnjavaju krizu te

3

djelovanje MMF-a u uvjetima krize, kao i njegov doprinos u suzbijanju, ali i stvaranju

krize.

Treći dio nosi naslov GOSPODARSKA KRIZA U ZEMLJAMA KOJE

PODRŽAVAJU NEOLIBERALNU EKONOMSKU DOKTRINU, a

analizira tijek razvoja krize u dva najsnaţnija svjetska gospodarstva (gospodarstvo

SAD-a i Europske unije) koja su istovremeno i najgorljiviji zagovornici neoliberalizma

te opisuje i objašnjava rezultate neoliberalnih antikriznih mjera u tri odabrane zemlje

koje su prihvatile takvu ekonomsku politiku, a to su Grĉka, Španjolska i Republika

Hrvatska.

U ĉetvrtom dijelu koji ima naslov ALTERNATIVNI NAČINI ANTIKRIZNE

BORBE NA PRIMJERU ZEMALJA KOJE NISU PRIHVATILE

NEOLIBERALIZAM dana je protuteţa ekonomskoj politici neoliberalizma i

zemljama ĉiji su antikrizni napori opisani u prethodnom poglavlju, a naglasak je

stavljen na antikrizne politike Islanda, Poljske i latinoameriĉkih zemalja, prvenstveno

Argentine i Bolivije.

U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, dana je sinteza rezultata istraţivanja kojima je

dokazivana postavljena radna hipoteza.

4

2. TEMELJNE ODREDNICE SVJETSKE GOSPODARSKE KRIZE

Ljudi su kroz povijest uvijek prolazili kroz posebno teška razdoblja kao što su razne

krize, pošasti i ratovi. Vrlo je zanimljiv naĉin na koji su krize nastajale, a još je

zanimljivije kako su ljudi rješavali naizgled nerješive situacije. Pojam krize prisutan je u

svim kulturama, a gospodarske krize dogaĊale su se kroz povijest u svim svjetskim

gospodarstvima. U uţem smislu kriza u analizi gospodarske dinamike oznaĉava samo

fazu gospodarskog ciklusa (najĉešće desetogodišnjeg) u kojoj prestaje trend uspona i

dolazi do nagloga stezanja i smanjenja aktivnosti. Boljim poznavanjem pojma

gospodarske krize i s njome povezanih pojmova, dobiva se spoznaja o njenim uzrocima

i obiljeţjima.

2.1. POJMOVNO ODREĐENJE I OSNOVNA OBILJEŽJA GOSPODARSKE

KRIZE

Kriza se naziva gospodarskom ili ekonomskom kada je rijeĉ o padu opće gospodarske

aktivnosti, tj. to je pojam koji oznaĉava razdoblje znaĉajnog negativnog razvoja u

gospodarstvu. Negativni makroekonomski pokazatelji kao što su nezaposlenost, razina

cijena i tokovi kapitala takoĊer mogu oznaĉavati gospodarsku krizu. Gospodarska kriza

moţe zahvatiti privredu jedne ili više drţava, tj. jednu gospodarsku granu širom svijeta,

gospodarstvo više drţava ili cjelokupno svjetsko gospodarstvo, što je uvelike sluĉaj i s

posljednjom gospodarskom krizom. Najnegativniji uĉinci krize na pogoĊeno

gospodarstvo odnose se na nezaposlenost i opći pad ţivotnog standarda stanovništva što

u konaĉnici moţe dovesti do siromaštva i socijalnih nereda.

Gospodarska kriza nije opća propast i kaos. Ona uvijek ima upadljiv monetarni i

financijski vanjski izraz, jer se trţišne transakcije uvijek obavljaju i iskazuju u

monetarnim terminima, ali njezin sadrţaj i dinamiku odreĊuju realni gospodarski i

socijalni procesi. Ona je zapravo prisilno, više ili manje stihijsko, prestrukturiranje

ekonomskih i socijalnih odnosa, kada se kapitalistiĉka dinamika gospodarske ekspanzije

pribliţi granicama iscrpljivanja postojećih ekonomskih resursa na osnovi dominantne

tehnologije, a to u sebi sadrţi nuţnost pogoršanja odnosa meĊu socijalnim akterima na

štetu poduzetnika i vlasnika kapitala, i to smanjenjem poslovnih profita. (Baletić, 2009.)

5

Tri su osnovna nepoţeljna oblika gospodarske krize obzirom na gospodarsku

konjunkturu: stagnacija, recesija i depresija. Kratkoroĉne oscilacije ekonomske

aktivnosti, kad gospodarstvo biljeţi pozitivne stopa rasta koje su ipak niţe nego u

prijašnjem razdoblju, opisuje se terminom usporavanje ili stagnacija rasta. Drugim

rijeĉima, to je razdoblje u kojem gospodarstvo ne raste, što znaĉi da izlazne vrijednosti

(output) gospodarstva unutar nekog razdoblja ostaju nepromjenjene. Kako recesija

općenito oznaĉava pad outputa, nema jedinstvenog stava o pitanju moţe li se razdoblje

stagnacije već smatrati gospodarskom krizom ili ne. (Dalić, 2008.)

Recesija, dakle, oznaĉava znatan pad ekonomske aktivnosti, vidljiv u razliĉitim

dijelovima gospodarstva, koji traje više mjeseci. Recesija stoga ukljuĉuje pad

industrijske proizvodnje, zaposlenosti, realnih dohodaka i trgovine, tj. ukupno donosi

odreĊeni pad outputa i zaposlenosti. Popularno se recesija još definira i kao pad bruto

domaćeg proizvoda u najmanje dva uzastopna tromjeseĉja, ali smatra se da je ta

definicija preuska jer je usmjerena samo na kretanje bruto domaćeg proizvoda i ne

omogućava precizno odreĊenje poĉetka i kraja recesije. (Dalić, 2008.)

Globalna recesija prema ekonomistima MMF-a ukljuĉuje usporavanje stope rasta

svjetskoga gospodarstva na manje od tri posto. Nasuprot tomu, teška recesija, koja traje

dugo i ukljuĉuje pad bruto domaćeg proizvoda veći od 10 posto, naziva se

gospodarskom depresijom. (Dalić, 2008.)

Prema drugoj teoriji, depresija je odreĊena konstantnim padom outputa u razdoblju

duţem od dva uzastopna kvartala. (Gospodarska kriza, 2013.)

2.2. GLAVNE EKONOMSKE STRUJE I NJIHOVO OBJAŠNJENJE KRIZA

Unatoĉ svemu dosad navedenom, treba napomenuti da je pitanje ekonomskih kriza

jedna od tema u ekonomskoj teoriji koja je najmanje definirana, odnosno oko koje

postoji najmanji stupanj suglasnosti. (Stojanov, 2012, p. 95.) Kako bi aktualna

ekonomska kriza bila što bolje shvaćena, prije svega njeni uzroci, tijek i mogućnosti

njenoga rješavanja, u nastavku ove cjeline biti će iznesen pregled glavnih ekonomskih

misli, tj. ekonomskih teorija i škola, njihov povijesni kontekst i pogledi na krizu.

6

Glavne tokove ekonomske misli od 16. stoljeća na ovamo moguće je podijeliti u deset

razliĉitih, ali ujedno i meĊusobno povezanih ekonomskih doktrina i to: (Medić,

Radošević, 2010, p. 18.)

1. merkantilizam;

2. fiziokratizam;

3. klasiĉna liberalna škola;

4. utopijski socijalizam;

5. marksistiĉka ekonomska škola;

6. neoklasiĉna (neoliberalna) škola;

7. njemaĉka historijska škola;

8. keynesijanska škola;

9. sraffijanska (neoricardijanska) ekonomija;

10.institucionalizam

Veoma je vaţno naglasiti i postojanje ekonomskih doktrina monetarizma, ekonomike

ponude, ekonomike racionalnih oĉekivanja (nova klasiĉna ekonomika, neo-neoklasiĉari

ili RATEX škola), neoklasiĉne sinteze i konstitucionalne politiĉke ekonomije, koje se

ponekad takoĊer svrstavaju u zasebna ekonomska uĉenja, ali su ovdje navedena kao

dijelovi, tj. grane obnove i razvoja najšireg i trenutno dominantnog tijeka teorijske

ekonomije, tj. neoliberalizma. (Medić, Radošević, 2010, p. 18.)

U ovome radu posebna paţnja biti će usmjerena ka neoliberalizmu (neoklasicizmu) kao

danas dominantnoj ekonomskoj politici mnogih razvijenih gospodarstava i njegovim

granama (monetarizmu, RATEX školi i ekonomiji ponude), te marksistiĉkoj doktrini i

kejnesijanizmu kao njihovoj protuteţi, odnosno mogućoj alternativi.

2.2.1. Neoklasicizam (neoliberalizam)

Od svoje pojave 1870-ih godina do poĉetka Velike ekonomske krize 1929. godine, ali i

od polovice 60-ih godina dvadesetog stoljeća do danas, neoklasiĉna misao predstavlja

mainstream struju globalne ekonomije. Ona predstavlja afirmativnu reakciju na klasiĉnu

liberalnu doktrinu Adama Smitha i Davida Ricarda i kritiĉku reakciju na Marxa i

njemaĉku historijsku školu. (Medić, Radošević, 2010, p. 30.)

7

Sama bit neoklasicizma poĉiva na spoznajama o odreĊenim naĉelima djelovanja

ekonomije, trţištu i ekonomskim zakonitostima, koji opet poĉivaju na jednoj od

osnovnih pretpostavki njihove analize – savršenoj konkurenciji. Savršena konkurencija

pak podrazumijeva velik broj neutjecajnih proizvoĊaĉa i ponuĊaĉa na trţištu koji nude

homogene proizvode pri ĉijem je izboru kupac indiferentan. TakoĊer, podrazumijeva se

sloboda ulaska i izlaska na trţište i savršena informiranost. U takvim uvjetima djeluje

„nevidljiva ruka“, tj. samoregulirajuća priroda trţišta, pa i privrede u cjelini koja

automatski uspostavlja uvjete ravnoteţe. Polazeći od naĉela opadajućih prinosa i

rastućih troškova, osnovni cilj firme na trţištu savršene konkurencije je maksimizacija

profita. U takvim uvjetima firma, prema neoklasiĉarima, teţi pronalaţenju optimuma

svojeg poslovanja, tj. kratkoroĉnoj ravnoteţi, polazeći od analize prosjeĉnih i

marginalnih troškova i marginalnih prihoda1. Firma maksimizira profit kada je

marginalni prihod jednak marginalnom trošku. Sukladno tome, ponuda, potraţnja,

cijene i teţnja za maksimizacijom profita u uvjetima savršene konkurencije dovode

industriju u stanje ravnoteţe na dugi rok. (Stojanov, 2012, p. 22.-26.)

No dok se neoklasiĉna teorija bavila pitanjima opće razine cijena i ekonomskim

fluktuacijama, pitanju zaposlenosti nije pridavala posebno znaĉenje. Štoviše, prema

neoklasiĉnoj teoriji nezaposlenost uopće nije ni moguća. Razlog tome je što, prema

neoklasiĉarima, nadnice, koje su fleksibilne i naviše i naniţe, a koje predstavljaju cijenu

radne snage, usklaĊuju ponudu i potraţnju i na taj naĉin „ĉiste“ trţište radne snage.

Visina nadnica vrlo brzo reagira na promjene ponude i potraţnje radne snage (vrijedi i

obratno). Zahvaljujući tome, uz datu razinu nadnica, trţište je uvijek u ravnoteţi,

odnosno svatko tko u takvim uvjetima ţeli raditi, moţe naći posao. To je u skladu i sa

Sayovim zakonom trţišta koji kaţe da je proizvodnja uvijek jednaka potrošnji (kao i

štednja investicijama), dakle ne moţe doći do nezaposlenosti niti prekomjerne

zaposlenosti. (Stojanov, 2012, p. 35.-37.) Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju iz

2004. godine E. Prescott 1980-ih godina tako je pisao da je nezaposlenost pitanje voljne

odluke radnika da ne rade, odnosno prema njemu bi se Velika kriza iz 1929. godine

mogla objasniti izborom radnika da se odmaraju. (Stojanov, 2012, p. 16.).

1Upravo pojavom marginalizma i teorije marginalne korisnosti 1871.-1873. godine zapoĉinje uspon

neoklasicizma. Marginalizam predstavlja metodološki postupak koji istraţuje graniĉne pojave i varijable

u ekonomiji (posebno u uvjetima rijetkosti resursa i oskudnosti dobara) te njegov utjecaj na formiranje

vrijednosti, cijena, ponašanje potrošaĉa itd. (Medić, Radošević, 2010, p. 30.)

8

Sliĉno viĊenje neoklasiĉari imaju i u pogledu kamate, tj. kamatnih stopa. Prema njima,

kamata nije monetarna kategorija, već je povezana s realnim sektorom privrede, tj. ovisi

o ponudi i potraţnji kapitala. TakoĊer, oni smatraju da je kamata fleksibilna i da kao

takva uvijek izjednaĉava ravnoteţu na trţištu kapitala, ali i trţištu roba, osiguravajući

ravnoteţu štednje i investicija. Upravo iz ovoga proizlazi i dobro poznati stav

neoklasiĉara da je drţavna intervencija bezuspješna i nepotrebna. Budući da se kamatna

stopa formira na trţištu kapitala i ne ovisi o ponudi i potraţnji novca, monetarne vlasti

(središnja banka) ne mogu manipulirati monetarnom ponudom i djelovati na kamatnu

stopu. Prema njima, porast drţavnih investicija povećao bi kamatnu stopu, što bi dovelo

do opadanja privatnih investicija. Pad privatne potraţnje tada bi bio jednak porastu

drţavnih ulaganja, pa bi ukupna potrošnja ostala ista i ne bi imala utjecaja na trţište

roba. (Stojanov, 2012, p. 41.-42.)

Dakle, prema neoklasiĉarima sklonost privrede k punoj zaposlenosti te automatizam

uspostavljanja unutrašnje i vanjske ravnoteţe eliminiraju ulogu drţave iz privrednog

ţivota. Ipak, iako su se teorijski principi neoklasiĉara u odreĊenoj mjeri potvrdili u

praksi, to je vrijedilo iskljuĉivo u stabilnim gospodarskim uvjetima. U vrijeme kriza

ponuda, potraţnja i cijene ne djeluju onako kako bi se od njih moglo oĉekivati

primjenjujući dosljedno neoklasiĉnu doktrinu. Manjkavosti ili pogreške neoklasiĉne

škole pokušao je dvadesetih godina XX. stoljeća ispraviti John Maynard Keynes.

2.2.2. Kejnesijanizam

Kako neoklasiĉna škola nije imala odgovor na Veliku ekonomsku krizu 1929. godine, s

pojavom iste primat glavne ekonomske struje preuzima kejnesijanizam. Osnivaĉima

keynesijanske škole smatraju se engleski ekonomist J. M. Keynes i poljski ekonomist

Michael Kalecki. Ukazujući na nedostatke trţišne regulacije, Keynes je ponudio jednu

vrstu drţavne regulacije i izlaz iz krizno-depresivnog stanja privrede pomoću mjera

ekonomske politike (Medić, Radošević, 2010, p. 33.)

Kako je kriza 1929. godine sa sobom donijela i velik pad zaposlenosti, u godinama koje

su uslijedile fokus ekonomske teorije premjestio se s teorije cijena na pitanja

zaposlenosti i kamatne stope koju Keynes više ne smatra dijelom realnog već

monetarnog sektora koji se formira i ovisi o ponudi i potraţnji novca. Keynes smatra da

9

je stanje pune zaposlenosti, kako su to vidjeli neoklasiĉari, teoretska konstrukcija, tj.

poseban sluĉaj, dok je realno stanje nepuna zaposlenost. U uvjetima nepune

zaposlenosti više ne vrijedi ni Sayov zakon trţišta. Zato si je Keynes postavio za cilj

pronaći one parametre sustava kojima se moţe upravljati kako bi se privreda vodila

prema punoj zaposlenosti, odnosno ekonomskom stanju koje je daleko od kriza,

slomova i socijalne revolucije. (Stojanov, 2012, p. 48.-53.)

Prema Keynesu, uzroĉnik krize je nedovoljna potrošnja. Sama potrošnja raste s

porastom dohotka, ali sporije, dok istovremeno raste i štednja, koja je destimulator

investicija. Zbog toga Keynes smatra da nedovoljnu osobnu potrošnju mora

kompenzirati investicijska potrošnja koja se mora stimulirati mjerama monetarne

politike i politikom kamatnih stopa. No ĉak i tada, marginalna efikasnost kapitala2

opada zbog obilne ponude roba, porasta cijena koji destimulativno djeluje na potraţnju i

zbog porasta troškova proizvodnje. Upravo opadanje marginalne efikasnosti kapitala, a

time i investicija, Keynes oznaĉava osnovnim problemom koji dovodi do kriza. Kada je

marginalna efikasnost kapitala, odnosno profit, jednak nuli privreda se moţe kretati

samo u pravcu deflacije ili stagflacije3. (Stojanov, 2012, p. 64.)

Zbog optimistiĉnih oĉekivanja o budućim prihodima na kapitalna dobra u kasnim

fazama privrednog buma, trţište kapitala suoĉeno s ĉinjenicom pada prihoda naglo

reagira. Raste preferencija k likvidnosti, kao i kamatna stopa, a to destimulira nove

investicije. Na poĉetku sloma postoji obilje suvišnog kapitala ĉija je marginalna

vrijednost ĉak negativna, tj. dolazi do obezvrjeĊivanja kapitala. Pad marginalne

efikasnosti ugroţava sklonost potrošnji, a briga o investicijama se zbog toga više ne

moţe ostaviti u privatnim rukama. Prema Keynesu, kriza se teško moţe korigirati

automatski, posebno ne samoinicijativom privatnog sektora. (Stojanov, 2012, p. 64.)

Vaţnu ulogu u razmatranju ima i visina kamatne stope. Kako tijekom privrednog

procesa marginalna efikasnost kapitala opada zbog već navedenih razloga, a investicije

su isplative samo dok je marginalna efikasnost kapitala veća od kamatne stope, prostor

za nove investicije moţe se stvoriti samo sniţavanjem kamatne stope. Kako je za

2 Marginalna efikasnost kapitala je stopa diskonta koja izjednaĉava sadašnju vrijednost budućih prihoda

projekta s troškovima projekta. Što je marginalna efikasnost kapitala veća, investicija je profitabilnija. 3Stagflacija predstavlja porast cijena uz istovremeni pad proizvodnje

10

Keynesa kamatna stopa monetarni fenomen, uloga drţave koja povećanjem monetarne

ponude smanjiva kamatnu stopu opet postaje kljuĉna. (Stojanov, 2012, p. 57.) Upravo

zato Keynes povećanje kamatnih stopa u fazi buma smatra veoma opasnim. Takva

politika kamatnih stopa onemogućila bi daljnje trajanje buma, a prema Keynesu pravi

lijek za trgovinski ciklus nije drţanje privrede u polukrizi, nego izbjegavanje sloma i

drţanje privrede permanentno u fazi kvazibuma. (Stojanov, 2012, p. 63.)

Dakle, Keynesova ekonomska politika usmjerena je na sniţavanje kamatnih stopa, zbog

ĉega padaju i diskontne stope pa veći broj investicijskih projekata postaje rentabilan.

Povećava se proizvodnja, a time i zaposlenost. Kako sklonost pojedinca potrošnji

relativno opada s porastom dohotka, investicije postaju kljuĉne za porast zaposlenosti.

MeĊutim, stimulacija investicija porastom monetarne ponude moţe voditi u stagflaciju,

tj. trajnu inflaciju. (Stojanov, 2012, p. 62.)

Upravo pojava inflacije i stagflacije u meĊunarodnoj privredi u drugoj polovici

šezdesetih godina XX. stoljeća predstavlja razlog ponovnog okretanja neoliberalizmu i

njegovim granama i napuštanju kejnesijanizma kao glavne ekonomske struje.

Nacionalne ekonomije suoĉile su se tada s problemima koje prema Keynesovoj doktrini

nisu bili mogući. Osim stagflacije, dolazi do sve većeg znaĉenja monetarnih faktora kao

izvora inflacije, sve veće negativne uloge drţavne mašinerije i sliĉno, a to su problemi

koje kejnezijanska doktrina nije mogla objasniti. Keynes ekspanzivnom monetarnom i

fiskalnom politikom fazu buma ţeli pretvoriti u trajni bum, tj. trajnu stagflaciju, ali nije

dao odgovor na pitanje što uĉiniti nakon toga. On, paradoksalno, ţeli zadrţati

kapitalistiĉki sustav, ali takav kapitalistiĉki sustav u ĉijoj osnovi više nije profiterska

ekonomija. (Stojanov, 2012, p. 49., 63, 65.)

2.2.3. Monetarizam

Keynesova ekonomija potraţnje antideflatorna je, antikrizna politika. On zagrijava

privredu i vodi je k stanju pune zaposlenosti i inflacije. No kada je jednom dosegnuto

takvo stanje, anticikliĉka Keynesova politika postaje kontraproduktivna. Upravo zato, u

drugoj polovici šezdesetih godina XX. stoljeća monetarizam dobiva prevagu u odnosu

na kejnesijanizam. (Stojanov, 2012, p. 108.)

11

Monetarizam posebno dobiva na znaĉenju osamdesetih godina XX. stoljeća u kojima se

ustalio kao polazna osnova prihvaćenih ekonomskih politika u razvijenim zapadnim

zemljama poput SAD-a i Velike Britanije. On takoĊer dominira i antiinflacijskom,

stabilizacijskom politikom MeĊunarodnog monetarnog fonda, te zbog utjecaja te

institucije i nezahvalnog poloţaja zaduţenih zemalja u razvoju proţima i ekonomske

politike velikog dijela tih zemalja. (Stojanov, 2012, p. 71.)

Sam monetarizam u svojoj se rudimentarnoj formi predstavlja kvantitativnom teorijom

novca koju on tumaĉi drugaĉije nego kejnesijanci. Naime, kejnesijanci smatraju da se

porastom monetarne ponude smanjuje brzina optjecaja novca zbog ĉega lijeva strana

jednadţbe MsV=pY (Fisherova jednadţba kvantitativne teorije novca) ostaje

nepromijenjena, a time i desna, tj. cijene i dohodak. Zbog toga su kejnesijanci zakljuĉili

da monetarna politika ne predstavlja znaĉajan faktor te da se stabilizacijska politika

puno uspješnije moţe voditi fiskalnom politikom. TakoĊer su, u skladu s vlastitom

interpretacijom jednadţbe, smatrali da inflacija nije monetarni fenomen, već rezultat

prekomjerne potraţnje. Milton Friedman, najznaĉajniji predstavnik monetarizma,

empirijskim je putem dokazao da se razina novĉane ponude i brzina optjecaja novca ne

kreću obrnuto proporcionalno već upravo proporcionalno (kad raste ponuda, raste i

brzina optjecaja) i na taj naĉin osporio kejnesijansku interpretaciju. (Stojanov, 2012, p.

74.)

Friedman, redefinirajući kvantitativnu teoriju novca 1956. godine, istu definira kao

funkciju monetarne potraţnje koja igra presudnu ulogu u determiniranju varijabli koje

su od velike vaţnosti za analizu privrede u cjelini, npr. za analizu razine novĉanog

dohotka i razine cijena. Posebno je vaţno istaknuti i stav monetarista o novcu i realnim

varijablama na kratak rok po kojemu promjene monetarne ponude ne utjeĉu samo na

razinu cijena nego i na ukupnu ekonomsku aktivnost. (Stojanov, 2012, p. 76.-79.)

Iako su i kejnesijanci smatrali da monetarna vlast, ţeli li odrţati investicijsku i ukupnu

privrednu aktivnost, mora kontinuirano opskrbljivati privredu dopunskom koliĉinom

novca, problem nastaje kada ekonomski subjekti poĉnu anticipirati takvo ponašanje

monetarnih vlasti, tj. kada poĉnu formirati inflatorna oĉekivanja. Uz anticipiranu

inflaciju i sve izraţeniju svijest radnika o zabludi novĉane iluzije radnici sve više

zahtjevaju porast svojih nadnica. “Kupovanje“ niţe stope nezaposlenosti višom stopom

12

inflacije time za drţavu postaje sve skuplje, tj. potrebna je sve viša i viša stopa inflacije

kako bi se dobila sve niţa stopa sniţavanja nezaposlenosti. Na taj naĉin ekonomija se

sve više pribliţava prirodnoj stopi nezaposlenosti4, koja je tada konzistentna s

inflacijom od 10, 20 ili više posto, pa ĉak i s deflacijom. (Stojanov, 2012, p. 80.-82.)

Prema Friedmanu, sve veća inflacija kao metoda sniţavanja nezaposlenosti na niz

kratkih rokova dovodi do takve akceleracije inflacije koja postaje kontraproduktivna, tj.

do hiperinflacije koja je evidentno štetna na dugi rok. Da bi zaustavila hiperinflaciju,

drţava mora posegnuti za takvim oštrim restriktivnim mjerama ekonomske politike koje

vode do još veće nezaposlenosti. Dakle, svako daljnje nastojanje da se aktualna stopa

nezaposlenosti snizi ispod prirodne stope izazvat će hiperinflaciju. (Stojanov, 2012, p.

83.)

Prihvaćanje hipoteze o prirodnoj stopi nezaposlenosti u velikoj mjeri odbacuje drţavnu

intervenciju i mogućnost svjesnog reguliranja privrednih zbivanja instrumentarijem

ekonomske politike na dugi rok. Razlog tome je i „time lag“, jedan od fundamentalnih

problema stabilizacijske politike. Pojednostavljeno, „time lag“ predstavlja problem u

kojem se recesija prekasno uoĉava kao problem, zbog ĉega zakašnjele antirecesijske

mjere izazivaju kontraefekt i dodatno potiĉu inflatorna kretanja. (Stojanov, 2012, p. 83.-

84.)

U prilog automatskim stabilizatorima trţišta i ugraĊenim prirodnim samoregulirajućim

mehanizmima ide i teza o „crowding out“ efektu prema kojem drţava

kontraproduktivno djeluje na privatne investicije. Drţava povećavajući svoju potrošnju

kreira dopunsku potraţnju na trţištu te na taj naĉin povećava kamatne stope koje

destimulativno djeluju na privatne investicije. Kako povećanje drţavne potrošnje

istovremeno dovodi do smanjenja potrošnje u privatnom sektoru, tj. investicijama,

fiskalna politika nema nikakav utjecaj na porast potraţnje. (Stojanov, 2012, p. 84.) Još

radikalnije stavove u pogledu drţavne (ne)intervencije imaju pripadnici škole

racionalnih oĉekivanaja predvoĊeni Robertom Lucasom Juniorom.

4Prirodna stope nezaposlenosti je optimalna stopa nezaposlenosti koja iznosi od 3% do 5%, a veţe se za

situaciju pune zaposlenosti koju mogu ostvariti visokorazvijena nacionalna gospodarstva (Prirodna stopa

nezaposlenosti, 2013.)

13

2.2.4. Škola racionalnih očekivanja (neo-neoklasičari, RATEX škola)

I dok su monetaristi ipak dopuštali mogućnost da diskrecijska ekspanzivna politika

kratkoroĉno moţe poluĉiti odreĊene rezultate glede povećanja zaposlenosti i realnog

agregatnog outputa, uĉenje RATEX škole znatno je radikalnije tj. kritiĉnije glede

kejnesijanskog uĉenja. Glavni predstavnik RATEX škole, R. Lucas, tako smatra da je

pogrešno oĉekivati da će ponašanje ekonomskih agenata ostati nepromijenjeno ukoliko

se promijeni ekonomska politika. PrilagoĊavajući se promjenama diskrecijske

monetarne i fiskalne politike, brzo uĉeći potrošaĉi i proizvoĊaĉi djelomiĉno ili u

potpunosti amortiziraju uĉinke takve politike. Sukladno tome, drţava (vlada) moţe

utjecati na dogaĊanja u ekonomiji tek kada je njezina ekonomska politika sasvim

neoĉekivana, tj. kada uspije iznenaditi ekonomske agente. Drţava, dakako, to ne moţe

ĉiniti stalno jer ljudi ubrzo otkrivaju što ekonomska politika smjera. Racionalna

ekonomska politika stoga zakljuĉuje da kejnesijanska politika nije neuĉinkovita samo

na dugi, već i na kratki rok. (Ferenĉak, 2011.)

MeĊutim, neo-neoklasiĉari poput monetarista zaboravljaju ĉinjenicu da je privreda

dinamiĉna. Oni svoja ekonomska uĉenja temelje na savršenoj konkurenciji, savršenoj

informiranosti ekonomskih subjekata, savršenim prognozama i ponašanju privrednog

subjekta, te punoj zaposlenosti. U takvim uvjetima drţavna intervencija bila bi

nepotrebna budući da se sve akcije drţave mogu precizno predvidjeti i da im se

privredni subjekti odmah prilagoĊavaju. Dakako, uvjeti na kojima se baziraju

pretpostavke RATEX škole, pa i monetarista, u stvarnosti danas nisu mogući. (Stojanov,

2012., p. 91.)

2.2.5. Ekonomija ponude

Krajem 70-tih godina XX. stoljeća na ekonomsko-teorijskoj sceni pojavila se nova

grana neoliberalizma – ekonomija ponude. Za razliku od monetarizma i kejnesijanizma

koji svoje ishodište imaju u potraţnji, ekonomija ponude polazi od proizvodnje. U

središtu njene pozornosti nalazi se porezna politika. Pretpostavka ove ekonomske struje

je da smanjivanje poreznih davanja potiĉe privatnu incijativu koja je pokretaĉ

investicija, proizvodnje i zaposlenosti. Simultanim poticanjem privrednog rasta i

suzbijanjem inflacije, što je na prvi pogled suprotnost sama po sebi, ekonomija ponude

14

nastoji ostvariti svoj glavni cilj – suzbijanje stagflacije i „drţavne galaksije“. Pri tom

ekonomija ponude nastoji pronaći rješenje za sve veću proizvodnju, tj. nastoji stvarati

potraţnju uz smanjenu asistenciju drţave. (Stojanov, 2012, p. 92.)

Za razliku od monetarizma i kejnesijanizma, ekonomija ponude inzistira na lijeĉenju

kako inflacije, tako i stagflacije. Poput monetarista, ona pristupa borbi protiv inflacije

reguliranjem monetrane ponude, ali za razliku od monetarista i kejnesijanaca

istovremeno ţeli djelovati i na monetarnu potraţnju utjecajem na produktivnost i

proizvodnju, koje monetaristi i kejnesijanci smatraju datom veliĉinom na koju se ne

moţe utjecati ekonomskom politikom. TakoĊer, za razliku od Keynesa koji kreće od

drţave kao osnovne snage koja u vrijeme depresije mora probuditi privredu, ekonomija

ponude polazi od motivacije i privatne inicijative poduzetnika. U Keynesovom

konceptu poreznom politikom potiĉe se potraţnja i potrošnja, dok se u ekonomiji

ponude njome potiĉe proizvodnja. TakoĊer, za razliku od ekonomije potraţnje gdje se

novac smatra pasivnim, u ekonomiji ponude njegova uloga je veoma znaĉajna, a

restriktivna monetarna politika predstavlja sredstvo borbe protiv inflacije. Recesijske

posljedice takve politike ekonomija ponude potom nastoji riješiti manjim poreznim

opterećenjima privatnog sektora. (Stojanov, 2012, p. 94.)

Ipak, ekonomija ponude neće u poĉetku otvoriti nova radna mjesta i smanjiti

nezaposlenost. Uvećana akumulacija kapitala uĉinit će radna mjesta produktivnijima, ali

stopa nezaposlenosti moţe se dosljednije smanjiti samo promjenom ponašanja i

motivacija. Isto tako, viša stopa investicija neće znatnije smanjiti ili eliminirati inflaciju.

Više kapitala povećat će produktivnost i u jednoj mjeri smanjiti inflaciju, ali stopa

inflacije moţe biti uistinu reducirana iskljuĉivo promjenama u monetarnoj i fiskalnoj

politici, koja je i dovela do promijena u potraţnji i inflatornih oĉekivanja. Ekonomiji

ponude takoĊer se zamjera i implicitno priznanje favoriziranja socijalnih razlika i

njihova produbljenja. (Stojanov, 2012, p. 93., 95.)

2.2.6. Marksizam

Najširu, tj. najobuhvatniju kritiĉku reakciju na klasiĉnu liberalnu školu zapoĉeo je

sredinom XIX. stoljeća njemaĉki filozof, pravnik, ekonomist i sociolog Karl Marx.

Kapitalistiĉki liberalni sustav kakav su zagovarali predstavnici klasiĉne škole Marx nije

smatrao prirodnim poretkom, već povijesno uvjetovanim naĉinom proizvodnje. Prema

15

Marxu, kapitalizam je napredniji od feudalizma, ali će zbog unutarnjih proturjeĉnosti

biti, revolucionarnim ili evolutivnim metodama, zamijenjen novim naĉinom

proizvodnje i komunistiĉkim društvom. Za razliku od Smitha, Ricarda i drugih klasiĉnih

ekonomista koji su u ekonomsko-politiĉkim sukobima branili interese kapitalistiĉke

klase, Marx je u politiĉkim i klasnim sukobima branio interese radniĉke klase, koju je

smatrao glavnim nositeljem transformacije kapitalistiĉkog u novi društveni sustav. Iako

je od Smitha i Ricarda preuzeo pojmove iz teorije radne vrijednosti i na osnovu njih

razvio vlastitu verziju te teorije te teoriju viška vrijednosti, za razliku od njih Marx je

smatrao da novo društvo moţe i treba biti utemeljeno na društvenom vlasništvu,

nerobnoj proizvodnji, planiranju, jednakosti, raspodjeli prema radu, a ne prema

vlasništvu, kooperaciji i bez klasnih sukoba. (Medić, Radošević, 2010, p. 31.)

Jedna od osnovnih poruka Marxova ekonomskog opusa je da su cikliĉke krize

hiperprodukcije neizbjeţne, kao i definitivni slom kapitalizma i njegova zamjena

novom, naprednijom društveno-ekonomskom formacijom. Kapitalistiĉkom naĉinu

proizvodnje imanentne su krize hiperprodukcije izazvane nedovoljnom potrošnjom, tj.

eksploatacijom radne klase od strane kapitala. Prema Marxu, bijeda radniĉke klase je

posljedica, a ne uzrok svih kriza. U fazi prosperiteta potrošnja radniĉka klase apsolutno

raste, a ne opada, a pred fazu sloma ekonomija funkcionira na nivou pune zaposlenosti.

No Marx nadalje smatra da ekspanzivna monetarna politika ne bi mogla osigurati

bezbolan prijelaz iz faze pretjerane proizvodnje u fazu prosperiteta. Prema njemu,

povećanjem novĉane ponude samo bi se napuhale robne cijene, ali bi odnosi meĊu

njihovim vrijednostima ostali isti. (Stojanov, 2012, p. 98.-99.)

Neizbjeţnost kriza u kapitalistiĉkom naĉinu proizvodnje Marx objašnjava teorijom

viška vrijednosti. Višak vrijednosti stvara se u proizvodnji, a realizira u prometu, što

znaĉi da su proizvodnja i investicijska aktivnost pokretaĉi ukupne ekonomske

aktivnosti. Investicijska i osobna potrošnja pratioci su neophodne pretpostavke

realizacije profita i oploĊivanja kapitala. Pad profita, koji je motorna snaga investicijske

aktivnosti, tj. pad profitne stope raĊa unutrašnje proturjeĉnosti mehanizma kapitalistiĉke

proizvodnje i akumulacije koje se pokazuju u obliku hiperprodukcije kojoj prethodi

prekomjerna potrošnja, prije svega investicijska, ali i osobna. Proizvodnja i investicijska

aktivnost odvijaju se glatko sve dok se marginalni prinos ne izjednaĉi s marginalnim

troškovima, tj. kada je marginalni profit jednak nuli. U tom trenutku formirane su sve

16

pretpostavke za prestanak investicijskih ulaganja, porast neproizvodne potrošnje i

neproizvodnih ulaganja, otpuštanje radnika i formiranje jaza potrošnje, tj. nedovoljne

potrošnje. (Stojanov, 2012, p. 99.-100.)

Dakle, Marx smatra da je svaki slom ustvari proces obezvrjeĊenja kapitala, proces

eksproprijacije malog kapitala od strane većega i proces centralizacije kapitala ĉime on

postaje i osnovica za novi tehniĉki progres i novi uspon proizvodnje na kapitalistiĉkim

osnovama. Pri tom se postavlja pitanje koliko dugo će kapitalizam kao sustav moći

prevladavati krize i društvene promjene koje ih prate, a da i dalje ostane kapitalizam.

Marx je smatrao da kapitalistiĉki sustav nije odrţiv, a Engels, najbliţi Marxov suradnik,

prije više od 100 godina vidio je depresiju kao kraj kapitalistiĉkog naĉina proizvodnje.

No nisu samo markisti imali takva stajališta o slomu kapitalizma. Ĉak je i Keynes

predvidio kraj trţišne ekonomije oko 2030. godine. (Stojanov, 2012, p. 104., 119.)

U nastavku ovoga rada biti će prikazana ekonomska politika, predlagane antikrizne

mjere i smjer djelovanja MeĊunarodnog monetarnog fonda kao najveće i najutjecajnije

svjetske ekonomske organizacije ĉiji se utjecaj posebno osjeća u mnogim razvijenim

zemljama i zemljama u razvoju, pa tako i u Republici Hrvatskoj.

2.3. EKONOMSKA POLITIKA MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA

Još od razdoblja završetka Drugog svjetskog rata, toĉnije od meĊunarodne konferencije

u Bretton Woodsu 1944. godine, postoje na globalnom ekonomskom planu odreĊene, u

svjetskim razmjerima financijski vrlo moćne meĊunarodne institucije. Te su globalne

institucije, globalne po dosegu svojih mjera i upravljaĉkoj strukturi, izmeĊu niza ostalih

posebno Svjetska banka (World Bank/International Bank for Reconstruction and

Development), Svjetska trgovinska organizacija (World Trade Organization) i konaĉno

MeĊunarodni monetarni fond (International Monetary Fund). (Jovanović, Eškinja,

2008.)

MeĊunarodni monetarni fond (u daljnjem tekstu MMF) osnovan je dakle Sporazumom

iz Bretton Woodsa 1944. godine (s radom je zapoĉeo tri godine kasnije) kao

meĊunarodna monetarna institucija, odnosno specijalizirana ustanova Organizacije

Ujedinjenih Naroda, sa zadatkom svojevrsnog globalnog ĉuvara stabilnosti svjetskog

monetarnog sustava, a s ciljem prevencije novih velikih ekonomskih i financijskih kriza

17

ili ublaţavanja njihovih posljedica. Instrumenti i naĉin za postizanje navedenog cilja

jesu unaprjeĊenje meĊunarodne trgovine, financijska pomoć u oĉuvanju stabilnosti

nacionalnih valuta i kreditna pomoć za uravnoteţenje platnih bilanci drţava ĉlanica. No

nadasve u kontekstu vremena, pod neprijepornim utjecajem djela Johna Maynarda

Keynesa i njegove intervencionistiĉke doktrine kao zadatak Fonda je postavljen i

makroekonomski cilj poticanja ekonomskog rasta i povećanja zaposlenosti u drţavama

ĉlanicama, dakle u svijetu. Taj zadatak i cilj MMF i danas sluţbeno istiĉe. (Jovanović,

Eškinja, 2008.)

Izvorna zamisao koja je stajala iza MMF-a bilo je Keynesovo viĊenje zatajenja trţišta

kao fenomena kojem se najbolje pristupa kolektivnom akcijom drţava. Zatajenju trţišta

mora se pristupiti globalno jer zbivanja u jednoj drţavi nuţno utjeĉu na ostale drţave.

Usto, u kriznim trenucima neće sve zemlje moći priskrbiti sredstva potrebna za

financiranje stimulacije ekonomije poput poreznih olakšica i povećanih troškova, pa će

im u tome pomoći institucija poput MMF-a. Izvorna je funkcija MMF-a dakle

financiranje ekspanzije vladinih troškova radi odrţavanja globalne agregatne potraţnje.

(Luĉev, 2010.)

No današnja politika MMF-a potpuno je suprotna kejnesijanskim naĉelima na kojima je

nastala. Prekretnica u politici MMF-a, ali i WTO-a (Svjetske trgovinske organizacije),

Svjetske banke, a time i SAD-a kao najutjecajnije zemlje u navedenim organizacijama u

odnosu na zemlje u razvoju dogodila se poĉetkom osamdesetih godina XX. stoljeća tzv.

“Washingtonskim konsenzusom”, tj. sporazumom koji su dogovorili Sekretarijat za

financije SAD-a, MMF i Svjetska banka. Glavni elementi toga sporazuma, striktno

provoĊenog osamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća, bili su rigorozna fiskalna

politika, deregulacija, privatizacija i liberalizacija u skladu s neoliberalnim,

Friedmanovim uĉenjima. Sam sporazum bio je potaknut financijskom i ekonomskom

krizom u Latinskoj Americi 1970-ih, gdje je ekonomska situacija u to vrijeme bila

obiljeţena golemim budţetskim deficitima, velikim gubicima drţavnih poduzeća,

labavom monetarnom politikom i hiperinflacijom. Stoga su radikalne promjene u

ekonomskoj politici latinskoameriĉkih zemalja koje je zahtijevao Washingtonski

sporazum bile u to vrijeme i u takvim okolnostima logiĉne i opravdane. To je takoĊer

bilo vrijeme kad su se Ronald Reagan u SAD-u i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji

opredijelili za radikalnu trţišnu ideologiju, koju su energiĉno provodili u svojim

18

zemljama i zdušno preporuĉivali drugima. Politika zasnovana Washingtonskim

sporazumom dobila je vjetar u leĊa i padom socijalistiĉko-planskog modela u SSSR-u i

u drugim istoĉnoeuropskim zemljama poĉetkom 1990-ih. MMF je tu situaciju iskoristio

kako bi ubijedio zemlje u tranziciji da moraju usvojiti politiku Washingtonskog

sporazuma, tj. ubrzanu privatizaciju i liberalizaciju, što će omogućiti brzi gospodarski

oporavak i rast. A kada je takva politika u većini zemalja dovela do pada proizvodnje,

zaposlenosti i ţivotnog standarda, MMF je tvrdio da razlog neuspjeha nije

nepripremljena i prebrza privatizacija i liberalizacija, nego upravo suprotno, da

preporuĉene reforme nisu provedene dovoljno brzo i dosljedno. (Mesarić, 2002.)

Glavni nedostatak washingtonske ekonomske doktrine bio je u tome što je ona bila

zasnovana na simplicistiĉkom modelu trţišne ekonomije, tj. na modelu savršene

konkurencije (neoliberalni model, trţišni fundamentalizam), prema kojem „nevidljiva

ruka“ Adama Smitha djeluje bez zastoja i greške. Kako je već ranije navedeno, prema

tom modelu slobodno i nesputano trţište funkcionira savršeno u reguliranju i

optimiziranju ekonomskih procesa pa stoga nema nikakve potrebe za bilo kakvom

drţavnom intervencijom. Nadalje, prema navedenom modelu, jedini razlog

nezaposlenosti su previsoke nadnice iz ĉega slijedi zakljuĉak da su jedini lijek za

smanjenje nezaposlenosti niţe plaće. Niţe će plaće zatim automatski povećati potraţnju

za radnom snagom smanjujući tako stopu nezaposlenosti. Problem nezaposlenosti dakle

nije uzrokovan nesavršenim djelovanjem trţišta, nego drţavnim intervencijama koje

ograniĉuju i remete njegovo djelovanje, jednako kao i pritiscima sindikata na

odrţavanje trţišno neopravdanih, previsokih plaća. Te su se pretpostavke pokazale

netoĉnima, a time i uĉenje nastalo na njima neuĉinkovitim, nastupanjem Velike

ekonomske krize 1929. godine. (Mesarić, 2002.)

Razlog da danas MMF ĉini pritisak na zemlje u razvoju i zemlje s ekonomskim

poteškoćama da umjesto ekspanzivne provode restriktivnu monetarnu i opću

ekonomsku politiku, smanje budţetski deficit te povećaju poreze i kamatne stope

nobelovac i veliki kritiĉar mainstream ekonomije koju provodi MMF i druge velike

ekonomske organizacije Joseph Stiglitz vidi u tome što su odluke u vodećim svjetskim

ekonomskim institucijama ĉesto motivirane politiĉkim i ideološkim razlozima te uskim

interesima vladajućih politiĉkih i financijskih krugova, a znanstvenici ukljuĉeni u

pripremanje tih odluka ĉesto prilagoĊuju svoje analize i prijedloge idejama svojih

19

nalogodavaca.5 Prema Stiglitzu, MMF se povodi idejom da što financijski kapital

smatra da je dobro za svjetsko gospodarstvo, to je zaista dobro i mora se provesti.

TakoĊer, mnogi vodeći ljudi iz MMF-a došli su iz velikih banaka ili privatnih

financijskih institucija u koje se s vremenom i vraćaju pa je i logiĉno da je veći interes

MMF-a osigurati povrat dugova stranim zajmodavcima, nego gospodarski rast i

napredak slabije razvijenih zemalja. Milijarde dolara kojima je MMF kreditirao zemlje

u ekonomskim poteškoćama bile su u mnogo sluĉajeva upotrebljene prije svega za

odrţavanje precijenjenog teĉaja domaćih valuta, da bi vlasnici stranog kapitala i

zajmodavci, jednako kao i novostvoreni sloj domaćih milijunaša (npr. oligarsi u Rusiji),

mogli iznijeti novac iz zemlje uz što povoljnije uvjete. (Mesarić, 2002.)

Ta politika postaje još razumljivija kada se promotri unutrašnje ustrojstvo te

organizacije i naĉin izbora njenog odbora izvršnih direktora, koji odobravaju ili

odbacuju sve zajmove. Nacionalne drţave prema ustrojstvu MMF-a imaju utjecaj

razmjeran veliĉini kvote u njemu, tj. financijskoj kontribuciji, a kako je za donošenje

vaţnijih odluka potrebno 85% glasova, jedino Sjedinjene Drţave mogu sprijeĉiti

njihovo donošenje budući da su jedina zemlja kojoj glasaĉka prava prelaze 15%6. Uz to,

izvršne direktore Fonda imenuju ministri financija razvijenih industrijskih zemalja pa je

stoga razumljivo da MMF daje prednost interesima tih zemalja pred interesima

nerazvijenih i tranzicijskih zemalja. (Luĉev, 2010.)

Sukladno navedenom, ne ĉudi ni izuzetno licemjerje i dvostruki kriteriji zapadnih

zemalja koje su preko MMF-a i WTO-a forsirale ubrzanu trgovinsku liberalizaciju u

tranzicijskim i industrijski slabije razvijenim zemljama, dok su same ograniĉivale uvoz

iz tih zemalja. Tako MMF pruţanje ekonomske, odnosno financijske pomoći uvjetuje

prethodnim prihvaćanjem odreĊenih naputaka. Krediti koje pozajmljuje zemljama u

krizi u sebi redovito nose ĉvrsto ugraĊen postulat uspostave trţišne ekonomije bez

vladinih intervencija, zahtjevanje potpune liberalizacije trgovine i otvaranje nacionalnih

gospodarstava dokidanjem administrativnih i ekonomskih protekcionistiĉkih prepreka

uvozu i izvozu dobara. (Jovanović, Eškinja, 2008.) Istovremeno, zapadne zemlje svoja

5Osnovanost ovih Stiglitzovih teza daje i ĉinjenica da je on sam obnašao vrlo visoke duţnosti u

ekonomskim organizacijama. Od 1993. do 1997. bio je predsjednik Council of Economic Advisers

predsjednika SAD-a Billa Clintona, a zatim je tri godine bio na duţnosti glavnog ekonomista i

potpredsjednika Svjetske banke. 6U 2013. godini glasaĉka prava SAD-a u okviru MMF-a iznosila su 16,75% (International Monetary

Fund, 2013.)

20

trţišta zatvaraju za uvoz iz nerazvijenih zemalja, osobito u sluĉaju poljoprivrednih i

tekstilnih proizvoda, dakle onih proizvoda koji bi mogli konkurirati njihovim robama.

Dok zahtijevaju da ekonomski nerazvijene zemlje ukinu subvencije svojoj industrijskoj

proizvodnji, one same troše milijarde dolara na subvencioniranje svojih

poljoprivrednika, ĉime poljoprivredne proizvode nerazvijenih zemalja ĉine izvozno

nekonkurentnima. Objašnjavajući prednosti slobodnog i konkurentskog trţišta razvijene

zemlje, kada je potrebno zaštititi vlastite proizvoĊaĉe od konkurencije, istovremeno bez

kolebanja stvaraju meĊunarodne kartele (npr. u industriji ĉelika i aluminija). TakoĊer, i

promatraĉu laiku je jasno da se planovi za vladin bailout korporacija nikako ne mogu

smatrati sukladnima naĉelima laissez-faire uĉenja. (Luĉev, 2010.)

Drugi problem u funkcioniranju MMF-a predstavlja ĉinjenica da prilikom intervencija u

razliĉitim drţavama MMF ne uvaţava specifiĉne prilike svake pojedine zemje, a

njegove preporuke postaju cilj same sebi, umjesto da su shvaćene kao sredstvo za

postizanje brţeg, odrţivog i socijalno pravednog ekonomskog rasta. Uvijek se, naime,

koriste isti ili sliĉni modeli i identiĉni zahtjevi trţišno-fundamentalistiĉke ideologije,

dok se stvarna iskustva, uvjeti, tekući problemi i okolina ignoriraju. Ti zahtjevi gotovo

uvijek ukljuĉuju smanjenje carina na uvoz (što smanjuje zaposlenost u zemlji), dizanje

kamatnih stopa zbog smanjenja inflacije (što takoĊer smanjuje zaposlenost), smanjenje

djelokruga drţavnog aparata i uklanjanje drţavnih subvencija (koje ograniĉavaju cijene

hrane na dostupnim razinama). (Luĉev, 2010.) Te zahtjeve lako je razumjeti s gledišta

industrijski najrazvijenijih zemalja kojima neprekidno treba novo i sve veće trţište na

kojem će realizirati vlastite proizvode, no za zemlje u razvoju s tehnološki zastarjelom

industrijom to znaĉi otvoreno trţišno nadmetanje s neusporedivo konkurentnijim

inozemnim proizvodima najbogatijih. (Jovanović, Eškinja, 2008.) Na taj naĉin policy-

zahtjevi MMF-a stvaraju nezaposlenost i siromaštvo te istovremeno smanjuju

mogućnosti drţave da se nosi s posljediĉnim socijalnim poteškoćama.

Neefikasnost i kontraefekti provoĊenja politike MMF-a najbolje se oslikavaju na

primjeru zemalja istoĉne Azije. Te su zemlje 70-ih, 80-ih i 90-ih godina XX. stoljeća

bile ekonomski toliko uspješne da su postale poznate kao „istoĉnoazijsko ĉudo“, a ĉak

je i Svjetska banka u svojim studijama priznala da razlog tome leţi u ĉinjenici da su te

zemlje odbacile strategiju Washingtonskog sporazuma. Veoma vaţnu ulogu u uspjehu

istoĉnoazijskih zemalja imala je drţavna ekonomska i razvojna politika koja je

21

stimulirala graĊane i poduzeća da povećaju štednju i investiraju u razvojne projekte što

je, pored ostalih mjera, rezultiralo takvim porastom proizvodnje i dohotka i smanjenjem

siromaštva u tri desetljeća kakav nije zabiljeţen u svjetskoj ekonomskoj povijesti.

Kombinacija visokih stopa štednje, izdašnih drţavnih investicija u obrazovanje i aktivna

drţavna industrijska politika proizvela je gospodarsku dinamiku bez presedana. Drţavna

razvojna strategija stavila je teţište na ekspanziju izvoza, tako da su se najbrţe razvijale

izvozne industrijske grane, stvarajući milijune novih radnih mjesta. Drţava je na

razliĉite naĉine aktivno poticala i pomagala stvaranje novih uspješnih poduzeća na

nacionalnoj i lokalnoj razini, što je odigralo kljuĉnu ulogu u ubrzanju ekonomskog

rasta. Dakako, prema Washingtonskoj strategiji svaka industrijska politika kojom bi

drţava pokušala oblikovati smjerove industrijskog razvitka je nepoţeljna i pogrešna.

(Mesarić, 2002.)

Do preokreta je došlo sredinom devedesetih godina XX. stoljeća, miješanjem MMF-a i

SAD-a u cijelu priĉu. Tada su, naime, istoĉnoazijske zemlje, poglavito Tajland i Juţna

Koreja, pod njihovim pritiskom liberalizirali svoja trţišta kapitala koja su do tada bila

strogo kontrolirana. Zaduţujući se obilno i preteţno na kratak rok kod stranih banaka,

korejske i tajlandske tvrtke izloţile su se nepredvidivim hirovima meĊunarodnog

financijskog trţišta. No kada su se potrkraj 1997. Wall Streetom proširile glasine da J.

Koreja više nije u mogućnosti plaćati dospjele rate svojih inozemnih kredita te da će

doći do devalvacije tajlandske valute bahta, strane banke koje su se prije kratkog

vremena natjecale u kreditiranju juţnokorejskih firmi, odjednom su odluĉile povući

svoje kredite, a vrijednost bahta u Tajlandu naglo je pala zahvaljujući masovnom

kupovanju dolara od strane financijskih špekulanata, izazvavši zatvaranje banaka,

smanjenje proizvodnje i pad zaposlenosti. Na kraju 1997. godine nezaposlenost u

Tajlandu se utrostruĉila, a u J. Koreji uĉetverostruĉila. (Mesarić, 2002.)

Ubrzo se kriza proširila i na ostale azijske zemlje, izmeĊu ostalih Indoneziju. Preporuke

MMF-a bile su standardne: smanjenje budţetskih rashoda, povećanje poreza i podizanje

kamatnih stopa, kao i ukidanje subvencija za hranu i petrolej. Posljedice predloţenih

mjera bile su veliki socijalni nemiri, odlazak u steĉaj polovice poduzeća i

udesetorostruĉena nezaposlenost. Istovremeno, Kina i Indija uspješno su izbjegle krizu

koristeći se ekspanzivnim ekonomskim mjerama. (Mesarić, 2002.)

22

Negativan utjecaj MMF je imao i u zemljama Latinske Amerike. Tako je tijekom 2001.

i 2002. godine krajnje razorna kriza pogodila Argentinu, zemlju koja je niz godina

uţivala u povlaštenom poloţaju i ĉestim pohvalama MMF-a zbog praćenja njegovih

preporuka. No servisiranje javnog i javno zajamĉenog duga trebalo je prema MMF-

ovim preporukama u vrijeme najdublje krize iznositi 10% BDP-a, zbog ĉega je

Argentina, shvativši da će novac od bilo kakvog reprogramiranja duga ostati u rukama

MMF-a zbog otplate nagomilanog duga, unilateralno odluĉila prestati otplaćivati

navedeni dug. Tek se ignoriranjem MMF-ovih ekonomskih preporuka drţava uspješno

oporavila. (Luĉev, 2010.)

Niti afriĉki kontinent nije bio pošteĊen MMF-ove politike. U Nigeru, drugoj

najsiromašnijoj zemlji svijeta, MMF je tako svojevremeno naloţio privatizaciju

Nacionalne veterinarske sluţbe, javnih veterinarskih ljekarni te Nacionalnog ureda

ţiveţnih proizvoda, što je stotine tisuća obitelji uzgajivaĉa stoke dovelo na rub

siromaštva zbog nemogućnosti da plate cijene veterinarskih ljekarniĉkih proizvoda te

onemogućilo opskrbu tisućama obitelji koje ţive u divljini i pustinjskim naseljima.

1986. MMF je nametnuo privatizaciju stoĉarskog sektora i u Gvineji. Kako više nije

bilo javnih ustanova koje bi nadzirale lijekove i instrumente koje su privatne osobe

prodavale stoĉarima, dogaĊalo se da su na trţište dolazili zastarjeli lijekovi koje su

privatni uvoznici kupovali za niţe cijene u Europi i prodavali ih kao nove na lokalnom

trţištu. Stoĉari koji su kupovali lijekove svjedoĉili su bolesti i smrti stoke, dok si drugi

kupovinu uopće nisu mogli priuštiti. Ukidanjem drţavnog nadzora nad veterinarskim

ljekarniĉkim cijenama i privatizacijom veterinarskih sluţbi MMF je uništio stoĉarstvo i

pridonio ozbiljnom jaĉanju gladi i neishranjenosti u zemlji. Sliĉan scenarij odigrao se i

u Zambiji koja je imala gospodarstvo snaţnog javnog sektora koje se bitno oslanjalo na

zadovoljenje primarnih potreba puĉanstva. 1991. godine MMF je potpuno srušio

zambijski javni sektor, privatizirao velik broj bolnica i otvorio zemlju transnacionalnim

kapitalistiĉkim kompanijama. BDP nakon 1991. nije bitno porastao, a više od 70%

stanovništva ţivjelo je u krajnjem siromaštvu. (MeĊunarodni monetarni fond – ubojica

briţljivog lica, 2011.)

Ipak, moţda i najradikalniji primjer kontraproduktivnog djelovanja MMF-a, štoviše,

primjer aktivnog stvaranja krize, predstavlja sluĉaj Trinidada i Tobaga iz sredine

osamdesetih. Njega je otkrio MMF-ov tehnokrat Davison Budhoo koji je 1988. nakon

23

12 godina rada u MMF-u dao otkaz i napisao otvoreno pismo u kojem opisuje

malverzacije statistikom u kojima je sudjelovao tijekom rada u Fondu. U tom pismu on

navodi kako je MMF sredinom 1980-ih stvorio pseudokrizu na Trinidadu i Tobagu kako

bi tu drţavu prikazao daleko nestabilnijom i neproduktivnijom nego što je zaista bila, na

taj naĉin namjerno pogoršavajući ozbiljnu ekonomsku situaciju u kojoj se našla zbog

pada cijene nafte, njihova glavnog izvoznog proizvoda. MMF ju je zatim prisilio na

smanjenje plaća i otkaze kao preduvjet zajma, iskorištavajući situaciju za nametanje

svoje politike. Nakon objave otvorenog pisma, vlada Trinidada i Tobaga dala je izraditi

dvije nezavisne studije koje su potvrdile Budhooove navode. (Luĉev, 2010.)

Ipak, tijekom 2000-ih uvjetovanje koje zahtijeva Fond postupno se ublaţava te se 2003.

dešava dotad nemoguće: u redovnom izvješću MMF-a izlazi ĉlanak u kojem se na

temelju empirijskih dokaza priznaje da je rasprostranjenost kriza u zemljama u razvoju

prirodna posljedica liberalizacije financijskih trţišta, ĉime je zapravo utvrĊena

manjkavost vlastitog recepta. Sliĉno priznanje moţe se naći i u MMF-ovu dokumentu

Capital Inflows: The Role of Controls, objavljenom 19. veljaĉe 2010., u kojem autori

zakljuĉuju kako su drţave koje su kontrolirale tok kapitala bile slabije zahvaćene

detrimentalnim posljedicama financijske krize. Taj dokument preporuĉuje drţavama

koje su zabrinute zbog inflacije da razmotre regulaciju ulaska kapitala, kao i selekciju

kapitala, razlikujući riskantne kratkoroĉne zajmove u stranoj valuti i izravna vanjska

ulaganja. (Luĉev, 2010.)

Unatoĉ navedenom ublaţavanju stavova, zbog nedosljednosti i afera, ali prije svega

zbog pozitivnih primjera zemalja koje su u vremenima krize koristile politike suprotne

MMF-u, sve je manje zemalja do poĉetka krize 2007./2008. posezalo za MMF-ovim

uslugama, što je tu organizaciju dovelo pred rub promicanja u beznaĉajnu instituciju, pa

i rub zatvaranja. Moţe se stoga reći da svoj oporavak MMF moţe zahvaliti iskljuĉivo

globalnoj ekonomskoj krizi. To vjerno predoĉava i podatak da je netom prije krize,

krajem 2007. godine, cjelokupni MMF-ov portfolio kredita iznosio tek 9,8 milijardi

SDR7, u usporedbi s 34,7 milijardi 2005. te 71 milijardom 2003 godine. Pod kriznim

okolnostima, 30. studenoga 2010. MMF-ov portfolio kredita ipak se ponovno naglo diţe

na posve respektabilnih 57 milijardi SDR, što je skok od 47 milijardi u tri godine.

7Special Drawing Rights je interna valuta MMF-a koju definira kombinacija valuta (za period 2005-2010.

omjeri su utvrĊeni kao 44% USD, 34% EUR, 11% GBP i 11% JPY, a od 1. 1. 2011. vrijede 41,9% USD,

37,4% EUR, 11,3% GBP i 9,4% JPY).

24

Razlog tako velikom skoku u suradnji s MMF-om svakako leţi u apsolutnoj potrebi

zemalja pogoĊenih krizom, a ne privlaĉnosti Fonda, dok je pad suradnje izmeĊu 2003. i

2007. za ĉak 62 milijarde SDR-a iskaz globalne atmosfere koja je sve neprijateljskija

prema MMF-u. (Luĉev, 2010.)

Nakon iznesenih praktiĉnih primjera rezultata primjene MMF-ove politike valja

zakljuĉiti da je u zemljama koje su tu politiku prihvatile ekonomski rast bio sporiji i da

koristi tog rasta nisu bile ravnomjerno raspodijeljene meĊu svim slojevima stanovništva.

Znakovito je da su gospodarski veoma uspješne zemlje Istoĉne Azije ukljuĉujući i Kinu,

ali i Argentina i druge uspješne latinskoameriĉke zemlje nakon 2002. godine, provodile

razvojnu strategiju koja se osjetno razlikovala od preporuka Washingtonskog dogovora

i MMF-a. U tim je zemljama rezultat provoĊenih politika bio porast bruto domaćeg

proizvoda i dohodka po stanovniku te ţivotnog standarda. Uz navedeno, kao i

opravdane sumnje o stvarnom interesu MMF-a i ostalih svjetskih ekonomskih

organizacija koji je ĉesto opreĉan interesu zemalja kojima navodno pruţa pomoć,

postavlja se pitanje je li MMF u ovakvom obliku uopće pravedan i potreban. Sigurno je

da bi ukidanje dominacije SAD-a i drugih razvijenih zapadnih zemalja u upravljanju

MMF-om, Svjetskom bankom i WTO-om i veća participacija manje razvijenih zemalja

Afrike, Azije i Latinske Amerike znaĉilo i drugaĉije, vjerojatno pravednije utvrĊivanje

politike i donošenje odluka tih institucija, no to dakako nije moguće jer SAD i druge

razvijene zemlje inzistiraju na tome da glasaĉka i upravljaĉka prava ostanu razmjerna

financijskoj kontribuciji pojedinih drţava tim meĊunarodnim organizacijama.

U sljedećem poglavlju biti će analiziran utjecaj gospodarske krize u zemljama

nositeljicama mainstream neoliberalne ekonomske doktrine koja, kako smo vidjeli,

dominira i globalnim ekonomskim organizacijama, ali i utjecaj i posljedice krize u

zemljama kojima je ta ekonomska politika nametnuta.

25

3. GOSPODARSKA KRIZA U ZEMLJAMA KOJE PODRŽAVAJU

NEOLIBERALNU EKONOMSKU DOKTRINU

Kao što je već nekoliko puta u ovome radu naglašeno, neoliberalistiĉka i Friedmanova

monetaristiĉka ekonomska doktrina predstavlja glavnu struju ekonomske misli u

današnjem globalnom ekonomskom sustavu. Najrazvijenije i ekonomski najutjecajnije

zemlje svijeta poput Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava i vodećih zemalja Europske Unije

prihvatile su neoliberalistiĉka uĉenja kao jedina ispravna, a putem globalnih

ekonomskih organizacija poput MMF-a, Svjetske banke i WTO-a nameću ih i slabije

razvijenima i zemljama u razvoju. No, kako će u nastavku ovoga rada biti prikazano,

upravo su SAD i Europska unija s nastupanjem krize 2007. godine u praksi znatno

promijenile svoje ekonomske politike, dok su u teoriji i dalje zdušno podrţavale i

nametale neoliberalistiĉku ekonomiju. U nastavku će biti opisan tijek krize u SAD-u,

zemljama EU-a, ali i Hrvatskoj, kao i antikrizne mjere koje su u tim zemljama donesene

sa zakljuĉnom ocjenom uspješnost istih.

3.1. NASTANAK KRIZE U SAD-U 2007. GODINE I NJEZINE IZRAVNE

POSLJEDICE NA AMERIČKO GOSPODARSTVO

Jedan od kriznih modela koji priliĉno vjerno oslikava uzroke nastanka aktualne krize

postavio je postkejnesijanac Hyman Minsky. On je smatrao da je glavni uzrok nastanka

financijskih, a time i gospodarskih kriza procikliĉko povećanje ponude kredita u dobrim

vremenima i smanjenje ponude kredita u ekonomski manje poletnim vremenima. Prema

njemu, tijekom faze ekspanzije investitorima raste optimizam glede budućnosti te oni

procjenjuju veću profitabilnost širokog niza investicija i stoga postaju ţeljniji uzimati

zajmove. U isto vrijeme, zajmodavatelji ublaţavaju svoje procjene rizika pojedinih

investicija i njihova nesklonost rizku se smanjuje zbog ĉega su voljniji davati zajmove

ĉak i za one investicije koje su ranije smatrali previše riziĉnima. Kad se ekonomski

uvjeti pogoršaju, investitori postaju oprezniji i manje optimistiĉni, a zajmodavatelji

postaju mnogo oprezniji budući da se njihovi zajmovni gubici povećavaju, što vodi

krhkosti financijskih aranţmana i povećava vjerojatnost nastanka krize. (Kindleberg,

Aliber, 2005., p.31)

26

Da ni današnja financijska i gospodarska kriza nije ništa novo u ekonomskoj povijesti

najbolje nam oslikavaju naslovi „Wall Street Journala“ s poĉetka nastanka krize danas i

daleke 1792. godine koji otprilike pišu isto: „Cijene nekretnina su krahirale, kreditiranje

je stalo, kuće se više ne grade...“ Pa iako se današnja kriza mogla predvidjeti, do nje je

ipak došlo iz nekoliko razloga. Glavni uzroci su tzv. NINJA krediti (No Income, No Job

and no Assets), tj. financiranje kupnje nekretnine 100% na kredit i 0% na vlastiti polog

te Adjustable-rate mortgage (ARM krediti) - krediti sa varijabilnom kamatnom stopom i

anuitetom kod kojih duţnik u poĉetnom razdoblju ne plaća glavnicu već samo kamate.

1/3 svih ARM kredita imala je „mamce“ – kamate ispod 4% u poĉetnom razdoblju

nakon ĉega bi se stope udvostruĉile. Jedan od uzroka je i sekuritizacija – proces

strukturiranih financija u kojem se imovina, potraţivanja ili financijski instrumenti

kupuju i grupiraju te sluţe kao kolateral za izdavanje novih vrijednosnih papira, tj.

daljnje zaduţivanje. Zbog sekuritizacije, pohlepe za ARM-ima i korumpiranosti rejting

agencija, subprime (junk) krediti pretvarani su u „sigurne“ AAA-vrijednosne papire i

distribuirani dalje. Rast kamata doveo je do rasta neplateţi. Do prijevare je došlo od

strane duţnika, brokera, procjenitelja, kreditora... Pucanja balona na najskupljim

trţištima (Los Angeles, Las Vegas, Miami) brzo su se prelijevala, a prve su bankrotirale

institucije s najvećom polugom. Razlika u odnosu na povijest je jedino u tome što su

ovaj put prvenstveni gubitnici bili vlasnici AAA duga. (Ţiković, 2011.)

Razloge nastanka krize u SAD-u najlakše ćemo razumijeti objasnimo li prije toga

zbivanja koja su prethodila krizi. Uoĉi krize, kao i danas, dominantan novĉani medij za

razvoj financijskog sektora bio je ameriĉki dolar ĉijom su se dominantnom pozicijom

koristile Sjedinjene Ameriĉke Drţave kako bi financirale svoju ekspanziju, ukljuĉujući i

ratove. Takva drţavna politika dovela je do visokog deficita, a svemu je pridonijela i

FED-ova politika niske kamatne stope. Manipuliranjem primarnom kamatom odrţavala

se prividna ravnoteţa i izbjegavale su su krize, koje su se razvijale devedesetih godina.

Ameriĉka „prime rate“ sniţena je sa 6,5% na 3,5% u roku od svega nekoliko mjeseci

nakon 2000. godine, a poslije napada na Tornjeve u New Yorku na samo 1% godišnje.

Naredna 33 mjeseca FED je odrţavao negativnu realnu kamatnu stopu. Na tim

temeljima ekspandiralo je kreditiranje. Novac je bio jeftin i dostupan. Posljedice

ekspanzije kumulirale su se na trţištu nekretnina. Na tom segmentu balon se najbrţe

razvijao, ali poĉeo je i pucati. Mehanizam nastanka financijskog balona bio je vrlo

jednostavan: banke su masovno odobravale kredite bez solidne procjene rizika i bez

27

odgovarajućih kolaterala. Najĉešće je bila dovoljna procjena da će cijene nekretnina

dalje rasti. Kredite za kuće dobivale su i osobe bez zaposlenja, kao i one koje stvarno

nisu bile u mogućnosti otplaćivati rate. U ekspanziji kreditiranja i ljudska pohlepa i

korumpiranost igrali su veliku ulogu. Banke su zaraĊivale goleme profite, a njihove

uprave visoke bonuse. Stanovništvo je jednostavno dolazilo do kredita, a poslovna

javnost bila je zadovoljna rastom cijena bankarskih dionica i uloga u fondove.

(Primorac, 2011.)

Rezultat navedenih dogaĊanja bio je propadanje mnogih simbola ameriĉkog

gospodarstva kao što su Fannie Mae (Federal National Mortgage Association) i

Freddie Mac (Federal Home Loan Mortgage Corporation) – ameriĉkih organizacija

koje povećavaju kredite na hipotekarnom trţištu, tj. otkupljuju hipoteke od banaka i

štedionica te ih zadrţavaju ili prodaju na sekundarnom trţištu. (Felton i Reinhart,

2008.). Zbog financijske krize pod svoju ih je zaštitu uzela FHFA (Federal Housing

Finance Agency), a nešto kasnije, u rujnu 2007. najavljeno je da će Lehman Brothers,

jedna od najvećih svjetskih financijskih tvrtki, prijaviti bankrot nakon što im je Federal

Reserve Bank odbila pruţiti financijsku pomoć. Većina tvrdi da je koliĉina loše imovine

(engl. toxic assets) koju je posjedovala banka jednostavno bila prevelika da bi

intervencija bila moguća. Nakon bankrota Lehmana, J. P. Morgan je s osiguravanjem

138 milijardi dolara brokerskom odjelu Lehman Brothersa zatvorio preostale poslove i

Lehman Brothers od toga dana ne postoji niti u jednom obliku. Konaĉan kraj Lehman

Brothersa uslijedio je nakon trodnevnih pregovora kojima su predsjedavali ĉelni ljudi

ameriĉkog ministarstva financija i Središnje banke, a istoga dana objavljena je i prodaja

najveće svjetske brokerske agencije Merrill Lyncha banki spasiteljici Bank of America.

(Svjetska financijska kriza - najveći izazov našega vremena, 2011.)

Samo tjedan dana nakon Lehman Brothersa, veliki pad likvidnosti doţivjela je i velika

osiguravajuca kuća AIG (American International Group) zbog svoje povezanosti s

kreditnim trţištem, što je dovelo do smanjenja kreditnog rejtinga. Nakon bezuspješne

potrage za kreditorima koji bi ih spasili od insolventnosti, okrenuli su se centralnoj

banci koja im je ponudila kredit u visini 85 milijardi dolara u zamjenu za 79,9% udjela

u kapitalu. Kriza se tim više produbila jer ameriĉka vlada više nije bila spremna jamĉiti

za imovinu loše kvalitete. Sva ova propadanja, preuzimanja ispod cijene, problemi s

likvidnošću, upitna kvaliteta vrijednosnih papira kao i nepoznat stupanj izloţenosti

28

financijskih institucija lošim kreditima, u smislu da ih osiguravaju, doveli su do naglog

pada burzovnih indekasa u Americi i ostatku svijeta. U takvom konfuznom okruţenju

sasvim sigurno su najbolje, a moţda i jedini zaraĊivali „short selleri“8, no ubrzo je

privremeno zabranjeno trgovati „short sellingom“. Krajem rujna dvije su preostale

investicijske banke Goldman Sachs i Morgan Stanley promjenile ustroj i postale „bank

holding companies9“, što ih je uĉinilo više podloţnim regulativi, ali im je olakšalo

pristup svjeţem kapitalu. Istovremeno, ĉetvrtu najveću banku u Sjedinjenim Drţavama,

Wachovia banku, najavila je preuzeti Citigroup i na taj naĉin ju izbaviti iz bezizlazne

situacije. Kao ţrtva krize pala je i najveća ameriĉka štedionica Washington Mutual.

(Svjetska financijska kriza - najveći izazov našega vremena, 2011.)

Kriza se brzo iz financijskog prebacila i u realni sektor, što se posebno oĉitovalo u

smanjenju BDP-a i povećanju broja nezaposlenih. Tako je Ured za ekonomske analize

Sjedinjenih Drţava (U.S. Bureau of Economic Analysis) objavio analizu kretanja

realnog bruto društvenog proizvoda po kvartalima u SAD-u u razdoblju od 2003. do

prvog kvartala 2013. godine, što je prikazano na grafikonu 1.

Grafikon 1.: Kretanje realnog BDP-a po kvartalima u SAD-u od 2003. do 2013. u

%

Izvor: Izradio student prema podacima Trading Economics-a, web:

http://www.tradingeconomics.com/united-states/gdp-growth, 17.05.2013.

8Prodaja vrijednosnih papira koje prodavatelj ne posjeduje ili bilo koja prodaja izvršena isporukom

vrijednosnih papira posuĊenih od strane prodavatelja. „Short selleri“ pretpostavljaju da će moći kupiti

dionice po niţoj cijeni od one po kojoj su ih prodali „short sellingom“. 9Tvrtka koja kontrolira jednu ili više banaka, ali sama ne sudjeluje nuţno u bankarskim poslovima

29

Iz podataka koje je Ured iznio, a koje prenosi web stranica Trading Economics, vidljivo

je da se u prvom tromjeseĉju 2008. godine realni BDP smanjio za 1,8%, što je prvi put

nakon 2001. godine da je zabiljeţen pad BDP-a u SAD-u. (United States GDP Growth

Rate, 2013.) Negativni trend nastavio se i u trećem kvartalu 2008. godine te trajao sve

do trećeg kvartala 2009. godine, dosegnuvši najveći pad od 8,9% u ĉetvrtom kvartalu

2008. godine.

Nakon ĉetiri uzastopna pada kvartala, u trećem tromjeseĉju 2009. godine realni BDP

Sjedinjenih Drţava konaĉno biljeţi porast, što oznaĉuje i kraj recesije u SAD-u.

Pozitivni trendovi koji su nastupili nakon trećeg tromjeseĉja 2009. odmah su se odrazili

i na vrijednost dionica koja je nakon toga porasla za 2%. Od trećeg tromjeseĉja 2009.

godine do danas (1. tromjeseĉje 2013.) BDP SAD-a je u svim tromjeseĉjima bio

pozitivan, ali je rast bio priliĉno spor krećući se od svega 0,1% u prvom tromjeseĉju

2011. do 4,1% u 4. tromjeseĉju iste godine. U prvom tromjeseĉju 2013. godine rast

BDP-a u SAD-u iznosio je 2,5% najviše zahvaljujući povećanju privatnih investicija,

povećanom izvozu i potrošnji graĊana, te smanjenoj potrošnji drţave. Unatoĉ

pozitivnim pokazateljima, procjene govore da će s obzirom na ozbiljnost i dubinu

recesije biti potrebno duţe razdoblje rasta BDP-a kako bi se gospodarstvo vratilo u

ravnoteţu. (United States GDP Growth Rate, 2013.)

U prilog toj tezi ide i kretanje stope nezaposlenosti promatrano u predkriznom, kriznom

i postkriznom razdoblju. Iz grafikona 2. vidljivo je da se stopa nezaposlenosti u SAD-u

u pretkriznoj 2006. i 2007. godini kretala oko 4,5%, dok s nastupanjem krize krajem

2007. poĉinje osjetan porast. U promatranom razdoblju stopa nezaposlenosti dosegnula

je vrhunac u listopadu 2009. godine kada je iznosila 10%, što je najviša stopa

nezaposlenosti u SAD-u u zadnjih tridesetak godina.10

Od listopada 2009. ipak se biljeţi

pad stope nezaposlenosti koja je u travnju 2013. iznosila 7,5% što je osjetan pad u

odnosu na vrhunac krize, ali i dalje znatno više nego u pretkriznim godinama. U svibnju

2013. 11,7 milijuna Amerikanaca bilo je bez posla, što je ipak znaĉajan pad u odnosu na

listopad 2009. kada je više od 15,7 milijuna Amerikanaca bilo nezaposleno i traţilo

posao, a još 6 milijuna graĊana je bilo nezaposleno, ali nije traţilo posao. Ako se njima

10

Najviša stopa nezaposlenosti u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata zabiljeţena je u studenom 1982.

godine, a iznosila je 10,8%, samo 0,8 postotnih poena više nego u listopadu 2009. Prosjeĉna

nezaposlenost u SAD-u od 1948. do 2013. godine izosila je 5,81%. (United States Unemployment Rate,

2013.)

30

doda još 9,2 milijuna Amerikanaca koji imaju povremeni posao ili rade skraćeno radno

vrijeme, dolazi se do 30,6 milijuna Amerikanaca koji u listopadu 2009. nisu mogli naći

stalni posao s punim radnim vremenom. (U.S. Department of Commerce, 2013.)

Na grafikonu 2. prikazano je kretanje stope nezaposlenosti u SAD-u od 1.1.2003. do 4.

mjeseca 2013 godine.

Grafikon 2.: Kretanje stope nezaposlenosti u SAD-u od 2003. do 2013. u %

Izvor: Izradio student prema podacima U.S. Department of Commerce-a, web:

http://data.bls.gov/, 17.05.2013.

No relativno uspješan izlazak iz krize SAD moţe zahvaliti intervencionistiĉkoj

ekonomskoj politici koju je provodio, iako se to u potpunosti kosi s ekonomskom

politikom koju zagovara na svjetskoj razini i koju, izravno ili preko ekonomskih

organizacija, uvjetuje drugim zemljama. Kako bi izbjegla deflatornu spiralu, Vlada

SAD-a odobrila je pakete stimulansa posuĊujući i trošeći velike koliĉine novca s ciljem

da pokrene gospodarstvo. Dva najveća paketa pomoći gospodarstvu koje je SAD donio

tijekom 2008. i 2009. godine iznosila su gotovo bilijun dolara. U zadnjem kvartalu

2008. godine Federalne rezerve SAD-a i Europska centralna banka otkupili su 2,5

bilijuna dolara drţavnog duga i nesigurnih bankovnih papira iz privatnih banaka, što je

najveća injekcija novca za likvidnost kreditnog trţišta i najveća monetarno-politiĉka

akcija u svjetskoj povijesti. Uz to, Federalne rezerve SAD-a primjenile su i politiku

tiskanja novca kreiravši novih 600 milijardi $ ubrizgavši ih izravno u bankarski sektor s

ciljem poticanja banaka da kreditiraju domaćinstva. Unatoĉ namjeri FED-a, banke su

dobivena sredstva redovito ulagala u profitabilnija podruĉja ulaţući u nova

31

meĊunarodna trţišta u nastajanju kao i u strane valute, što po mnogim ekonomistima

(ukljuĉujući J. Stiglitza) moţe dovesti do tzv. valutnih ratova. (Financial crisis of 2007–

08, 2013.)

Vlada SAD-a takoĊer je, suprotno ekonomskoj doktrini koju podupire, uplatila goleme

novĉane iznose raznim privatnim tvrtkama ne bi li ih izbavila iz poteškoća. Prema

analizi CNN-a, razliĉite ameriĉke vladine agencije za vrijeme krize izdale su ili

potrošile ĉak 11 bilijuna $ na zajmove, kupovinu loše imovine, garancije ili izravnu

potrošnju, što je dovoljno da se otplate svi hipotekarni krediti u toj zmlji ili da se

svakom ĉovjeku na planeti pokloni više od 1600$. U tablici 1. prikazani su novĉani

izdaci vladinih agencija SAD-a za pomoć gospodarstvu i financijskom sektoru tijekom

krize. (Financial crisis of 2007–08, 2013.)

Tablica 1.:Novčani izdaci američkih vladinih agencija za zajmove, kupovinu loše

imovine, garancije ili izravnu potrošnju između 2007. i 2010. godine.

Izvor: Izradio student prema podacima CNNMoney.com's bailout tracker-a, web:

http://money.cnn.com/news/storysupplement/economy/bailouttracker/index.html,

18.5.2013.

Iz tablice je vidljivo da je najviše novca potrošeno za kredite za likvidnost financijskog

trţišta, bailoute razliĉitih banaka, financijskih i drugih tvrtki, ali i za programe

zapošljavanje i pomoći nezaposlenima. Tako je npr. u veljaĉi 2009. godine u SAD-u

32

usvojen Zakon o ameriĉkoj obnovi i reinvestiranju (dio Federal stimulans programa).

Njime je predviĊen paket stimulansa od 787 milijardi ameriĉkih dolara namijenjen

oporavku posrnulog gospodarstva s ciljem investiranja u privatni sektor kako bi se

otvorilo 3,6 milijuna novih radnih mjesta i potakle investicija u obnovljivu energiju.

Plan je takoĊer predvidio reformu zdravstvenog sustava, razvoj digitalnih tehnologija,

socijalnu pomoć i pomoć nezaposlenima, a dodatno je iz Federalnih rezervi izvuĉeno

1,2 milijarde dolara za izvanrednu pomoć kreditnim bankama, kreditnim tvrtkama,

tvrtkama kartiĉnog poslovanja i nacionalnoj automobilskoj industriji. GM i Ford su kao

najveći predstavnici ameriĉke autoindustrije za svoje preţivljavanje traţili od drţave 50

milijardi dolara, povrh 25 milijardi koje su im ranije odobrene, dok je Chrysler završio

u steĉaju. Odobren je i paket od dodatnih 700 milijardi dolara za kupnju vrijednosnih

papira baziranih na hipotekarnim kreditima. (Ţiković, 2011.) S druge strane, prema

neoliberalnoj doktrini koju SAD podupire u meĊunarodnim odnosima, svako uplitanje

drţave u funkcioniranje trţišta je krajnje nepoţeljno.

3.2. GOSPODARSKA KRIZA U VODEĆIM ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE I

NJENIM ČLANICAMA KOJE SU PRIHVATILE NEOLIBERALIZAM

Iako je kriza nastala u SAD-u, njezini uĉinci prelijeli su se na ostala svjetska

gospodarstva, a teško je pogoĊena i Europska unija, tj. Europska monetarna unija. Dok

pad realnog BDP-a u Europskoj uniji nije bio toliko velik kao u SAD-u (u 2009. godini

iznosio je maksimalnih -4,3% prema podacima Eurostata naprema -8,9% u ĉetvrtom

kvartalu 2008. u SAD-u), kriza u EU posebno je došla do izraţaja porastom stope

nezaposlenosti. (European Comission, 2013.)

Ipak, valja istaknuti kako je nešto veći pad BDP-a zabiljeţen u 17 zemalja ĉlanica

eurozone nego na razini cijele Unije, izmeĊu ostalog i nesumnjivo zbog nemogućnosti

pojedinih zemalja unutar monetarne unije da vode samostalnu monetarnu politiku koja

bi se, zbog specifiĉnosti svake drţave i njezina gospodarstva, sasvim sigurno

razlikovala od zemlje do zemlje kada bi to bilo moguće (više o tome na primjeru

Poljske u 4. poglavlju). Kretanje BDP-a u svih 27 zemalja ĉlanica EU-a i u 17 ĉlanica

eurozone prikazano je na grafikonu 3.

33

Grafikon 3.: Usporedba kretanja realnog BDP-a po kvartalima u 27 zemalja EU-a i u

17 zemalja eurozone od 2003. do 2013. u %

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&plugin=1&language

=en&pcode=tec00115, 21.05.2013.

Iz grafikona je vidljivo da je najveći pad realnog BDP-a u Europskoj uniji zabiljeţen

2009. godine kada je iznosio -4,3% gledano s aspekta svih 27 zemalja ĉlanica, odnosno

-4,4% promatrano s aspekta ĉlanica eurozone. Te su godine sve ĉlanice EU-a osim

Poljske biljeţile pad realnog BDP-a. Najveći pad BDP-a 2009. godine zabiljeţile su tri

baltiĉke zemlje Estonija, Litva i Latvija gdje je realni BDP pao za 13,9%, 14,7%

(Estonija i Litva) i 18% u Latviji u odnosu na prethodnu godinu. No podatak koji je za

Uniju posebno zabrinjavajuć, a vidljiv je iz grafikona, je taj da, iako je u najvećem jeku

krize 2009. godine pad BDP-a bio više nego dvostruko manji u odnosu na SAD, SAD

od 2009. godine biljeţi, istina malen, ali ipak konstantan rast realnog BDP-a, dok je

vidljivo da je u Europskoj Uniji vrijednost BDP-a, nakon blagog oporavka 2010. i 2011.

godine, 2012. i 2013. opet negativna (-0,3% i -0,1% na razini EU-27 i -0,6% i -0,4% na

razini eurozone).

Uĉinci krize ipak su se najviše osjetili na trţištu rada. Tako je od oţujka 2008. godine u

svim zemljama ĉlanicama zabiljeţen nagli rast nezaposlenosti, premda je stopa

nezaposlenosti uvelike varirala ovisno o zemlji ĉlanici. Sliĉno kao i kod realnog BDP-a,

za razliku od SAD-a gdje nezaposlenost ipak iz mjeseca u mjesec pomalo opada, u

34

Europskoj uniji je trend još uvijek rastući. Štoviše, zadnji dostupni podaci iz mjeseca

oţujka 2013. godine pokazuju da je stopa nezaposlenosti u EU-u (kao i eurozoni)

najviša od poĉetka krize 2008. godine, a vjerojatno će rasti i dalje. Kretanje stope

nezaposlenosti u 27 zemalja ĉlanica Europske unije i 17 zemalja eurozone prikazano je

na grafikonu 4.

Grafikon 4.: Usporedba kretanja stope nezaposlenosti u 27 zemalja EU-a i u 17 zemalja

eurozone od siječnja 2005. do ožujka 2013. u %

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 23.05.2013.

Iz grafikona je vidljivo da je stopa nezaposlenosti u Europskoj uniji i eurozoni u oţujku

2013. godine bila na najvišoj razini u promatranom razdoblju (od 1995. do 2013.

godine). Štoviše, već tri mjeseca za redom (od sijeĉnja do oţujka 2013.) stopa

nezaposlenosti u EU iznosi veoma visokih 10,9%, dok je u eurozoni stanje još i gore te

je u oţujku 2013. nezaposlenost iznosila rekordnih 12,1%, što je najveća stopa

nezaposlenosti u povijesti eurozone. U oţujku 2013. godine ĉak 26,52 milijuna

Europljana bilo je bez posla (19,21 milijun u eurozoni), dok je samo u Španjolskoj broj

nezaposlenih iznosio 5.035.243. Stvari za Uniju postaju još više poraţavajuće promatra

li se nezaposlenost mladih (mlaĊih od 25 godina). Tako je u veljaĉi 2013. u Grĉkoj ĉak

58,4% mladih bilo bez posla, u Španjolskoj 55,7%, Portugalu 38,2%, Italiji 37,8%... (26

milijuna i 338 tisuća nezaposlenih u EU, 2013.) TakoĊer, promatrajući Europsku uniju,

a naroĉito eurozonu, do izraţaja dolaze izuzetno velike razlike izmeĊu pojedinih

35

zemalja ĉlanica u rastu BDP-a, ali posebno u razini nezaposlenosti. Stope

nezaposlenosti u pojedinim zemljama EU prikazane su na grafikonu 5.

Grafikon 5.: Stopa nezaposlenosti po zemljama članicama EU (+Hrvatska kao buduća

članica, Turska i Island kao zemlje kandidatkinje, Norveška, te SAD i Japan kao

svjetske gospodarske sile) u ožujku 2013. godine

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 23.05.2013.

Iz grafikona je vidljivo da najniţe stope nezaposlenosti meĊu EU ĉlanicama imaju

Austrija i Njemaĉka, svega 4,7, odnosno 5,4%. Te zemlje takoĊer imaju i najniţe stope

nezaposlenosti mladih (ispod 4%) zahvaljujući iznimno bliskom odnosu izmeĊu sustava

obrazovanja i trţišta rada, odnosno gospodarstva. Njemaĉka i Austrija imaju dugu

tradiciju visoke kvalitete strukovnog obrazovanja, što je u posljednjih nekoliko godina

pomoglo smanjiti nezaposlenost mladih unatoĉ tek skromnom ekonomskom rastu nakon

izlaska iz recesije. (Zašto u Njemaĉkoj i Austriji ne radi..., 2013.) Iako su stope od 4,7 i

5,4% nezaposlenosti na zadovoljavajuće niskoj razini, to je, kako je vidljivo iz

grafikona, i dalje više od Norveških 3,6% i Japanskih 4,3%. Situacija je radikalno

drukĉija u Grĉkoj i Španjolskoj gdje su stope nezaposlenosti iznosile izuzetno visokih

27% (u veljaĉi 2013.), odnosno 26,7%. Veoma visoke stope nezaposlenosti imaju i

Portugal (17,5%), Slovaĉka (14,5%), Latvija (14,3%), Cipar (14,2%), Irska (14,1%),

36

Litva (13,1%), Bugarska (12,6%), te Italija (11,5%) u kojoj je u sijeĉnju 2013. godine

zabiljeţen najveći broj nezaposlenih u posljednje 21 godine, uz procjenu da će taj broj

još rasti zbog politiĉke neizvjesnosti u zemlji zbog izbora i najduţe krize u posljednja

dva desetljeća. (26 milijuna i 338 tisuća nezaposlenih u EU, 2013.)

I opet, kao i u sluĉaju SAD-a, i u sluĉaju Europske unije prisutna su znatna kršenja

pravila koja je sama donijela i koja gospodarski snaţnije zemlje nameću slabijima, kao i

dvostruka mjerila izmeĊu gospodarski snaţnih i manje snaţnih ĉlanica. Tako ja na

razini Europske unije u studenom 2008. predloţen „Europski plan stimulansa“, paket

mjera koji ukljuĉuje fiskalne poticaje u visini od 200 milijardi eura, odnosno 1,5%

BDP-a Europske unije. Pored toga, dogovorene su i mjere konkretne pomoći

graĊevinskoj i automobilskoj industriji, investiranje u energetski uĉinkovite tehnologije,

niţe kamatne stope, povratak poreza za uporabu zelenih tehnologija i socijalne mjere

kao što su naknada za nezaposlenost, pomoć kućanstvima i smanjenje poreza.

Dopuštanje nacionalizacije privatnih kompanija te dotacije bankama i autoindustriji

izazvali su i brojne negativne reakcije neutralnih zemalja budući da navedene mjere

predstavljaju zanemarivanje pravila trţišnog natjecanja za koja se, paradoksalno, upravo

Europska unija najviše zalaţe. TakoĊer je došlo do suspenzije Pakta o stabilnosti

(deficit drţave nije limitiran na 3% BDP-a) i zanemarivanja Lisabonske strategije.

(Ţiković, 2011.)

Europski plan stimulansa proveden je preko nacionalnih planova zemalja ĉlanica koji su

prikazani u tablici 2. Prema preporuci Europske komisije, izdaci drţava trebali su

iznositi oko 1,2% BDP-a, što je znatno premašeno u sluĉaju Njemaĉke (3,3%),

Španjolske (3,7%) i Ujedinjenog Kraljevstva (2,2%).

37

Tablica 2.: Antikrizne mjere i novčani izdaci odabranih EU članica u okviru njihovih

nacionalnih planova

Izvor: Izradio student prema 2008 European Union stimulus plan, web:

http://en.wikipedia.org/wiki/2008_European_Union_stimulus_plan, 22.05.2013.

Iz tablice je vidljivo da je najveći iznos za smanjenje ekonomskog pada izdvojila

Njemaĉka (ukupno 82 milijarde eura), zatim Španjolska (40 milijardi), Ujedinjeno

Kraljevstvo (31 milijardu), te Francuska (26 milijardi).

Osim navedenog, u Velikoj Britaniji odobren je i paket od 50 milijardi funti za kupnju

redovnih i povlaštenih dionica banaka te 200 milijardi funti za kredite za likvidnost

bankama. Došlo je do nacionalizacije privatnih banaka, što je bio sluĉaj i u Njemaĉkoj u

kojoj je paket mjera iznosio 500 milijardi dolara (garancije za meĊubankovne kredite,

krediti za likvidnost, kupnja redovnih i povlaštenih dionica...). (Ţiković, 2011.)

Za razliku od najjaĉih europskih (i svjetskih) gospodarstava poput Njemaĉke koja imaju

znatno više raspoloţivih mehanizama i instrumenata za suzbijanje silaznog trenda

konjunkturnog ciklusa ili su monetarno neovisni poput Ujedinjenog Kraljevstva, iz

38

dosad predoĉenih grafikona i podataka jasno je vidljivo da su najteţe pogoĊene krizom

Grĉka i Španjolska, obje ĉlanice monetarne unije (nedostatak nacionalne monetarne

politike) i zanimljivo, obje znaĉajne sljedbenice, svojevoljno ili ne, politike

MeĊunarodnog monetarnog fonda. U sljedećim podpoglavljima biti će pobliţe opisana

njihova situacija.

3.2.1. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Grčkoj

Grĉka je ĉlanica Europske unije od 1981. godine i ĉlanica eurozone od 2001. (European

Union – Greece, 2013.) Zbog rasta globalnog trţišta i dostupnosti meĊunarodnih izvora

financiranja Grĉka je do poĉetka krize biljeţila pozitivne gospodarske pokazatelje, što je

jasno vidljivo i iz sljedećih grafikona.

Grafikon 6. Kretanje realnog BDP-a u Grčkoj uoči i u vrijeme krize (od 2003. do 2013.,

uključujući i procjenu za 2014. godinu.)

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 29.05.2013.

Iz grafikona je vidljivo da je pri ulasku u eurozonu 2001. godine Grĉka biljeţila rast

realnog BDP-a od 4,2%, da bi on u 2003. i 2005. godini iznosio respektabilnih 5,9,

odnosno 5,5%. 2008. godine, s poĉetkom globalne gospodarske krize, i Grĉka prvi put

od kada Eurostat objavljuje podatke o kretanju realnog BDP-a u toj zemlji, tj. od 1996.

godine, biljeţi pad, koji svoj maksimum doţivljava u 2011. godini kada iznosi velikih -

7,1%. I u tekućoj 2013. godini, dok većina zemalja ipak biljeţi lagani rast BDP-a, Grĉka

39

i dalje biljeţi pad od -4,2%, a procjene govore da bi tek iduće, 2014. godine, nakon 6

godina pada BDP-a, Grĉka konaĉno trebala doţivjeti lagani rast.

Još je znatno lošije stanje sa stopom nezaposlenosti koja i 6. godinu od poĉetka krize

neumoljivo raste, a što se moţe išĉitati iz grafikona 7.

Grafikon 7.: Kretanje stope nezaposlenosti u Grčkoj od 2003. do 2013. godine

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 29.05.2013.

Kao i u sluĉaju kretanja realnog BDP-a, i ovdje je vidljiv radikalan preokret u kretanju

stope nezaposlenosti s nastupanjem krize. Vidljivo je da je u promatranom

desetogodišnjem razdoblju najniţa stopa nezaposlenosti u Grĉkoj zabiljeţena upravo

pred sam poĉetak krize, toĉnije u svibnju i lipnju 2008. kada je nezaposlenost iznosila

7,3%. No upravo lipanj 2008. oznaĉava i prekretnicu jer od tad do danas stopa

nezaposlenosti u Grĉkoj nezaustavljivo raste, te u oţujku 2013. biljeţi rekordno visoku

vrijednost od ĉak 27%, gotovo ĉetverostruko više nego na poĉetku krize.

Današnja veoma teška ekonomska pozicija Grĉke prije svega je rezultat njenog

nekontroliranog trošenja i zaduţivanja na svjetskom financijskom trţištu u vrijeme

obilja i pogoršanja uvijeta zaduţivanja u vrijeme krize. Zbog niske produktivnosti i

previsokih nadnica, naroĉito u javnom sektoru, Grĉka je od pristupanja eurozoni 2001.

imala konstantno nisku konkurentnost ekonomije u odnosu na trgovinske partnere, što

je dovelo do proraĉunskog i deficita platne bilance i u konaĉnici rasta vanjskoga duga.

40

Općenito, moţe se reći da je kriza u Grĉkoj rezultat otvaranja trţišta i deregulacije koja

je uslijedila nakon njezina ulaska u EU, što je, izmeĊu ostalog, povećalo jaz izmeĊu

privilegiranih elita koje su profitirale od neoliberalne globalizacije i ostatka populacije

koja trpi uslijed nezaposlenosti, nesigurnosti radnog mjesta i siromaštva. (Grgić,

Kordić, 2011.)

Prije svega zbog ĉinjenice što je kao ĉlanica eurozone uţivala povlašteni kreditni rejting

meĊu investitorima na razini AAA, Grĉka je godinama imala neometan pristup

meĊunarodnim financijskim sredstvima što joj je omogućilo relativno jeftino

zaduţivanje. MeĊutim, nakon sloma financijskog trţišta 2008. godine, koji se prenio i

na realni sektor, pogoršali su se i uvjeti za odvijanje ekonomskih aktivnosti u Grĉkoj.

Došlo je do pada poreznih prihoda i porasta porezne evazije i korupcije, uz kontinuirano

visoku razinu potrošnje proraĉunskih sredstava na skupu i glomaznu administraciju i

javni sektor te mirovinski i zdravstveni sustav. Ovisnost o financijskim sredstvima s

meĊunarodnog trţišta kapitala uĉinila je Grĉku osjetljivom na promjene u povjerenju

investitora. Upravo je to povjerenje znaĉajno uzdrmano u listopadu 2009. godine kada

je novoizabrana grĉka vlada revidirala procijenjeni deficit proraĉuna sa 6,7% BDP-a na

12,7%. Osim toga, Grĉka je u proteklom desetljeću poduzela niz kapitalnih projekata u

infrastrukturi, obrazovanju i drugim sektorima koji su dodatno povećali javnu potrošnju,

ukljuĉujući i veoma skupe infrastrukturne projekte za Olimpijske igre 2004. koji su se

pokazali potpuno neisplativima, što je u konaĉnici rezultiralo vanjskim dugom od ĉak

72 milijarde $ u 2009. godini. (Grgić, Kordić, 2011.)

Zbog svega navedenog unutar Europske unije sve su glasniji i prijedlozi da Grĉka, uz

financijsku pomoć ostalih ĉlanica eurozone i restriktivnu fiskalnu politiku po naputcima

MMF-a i Europske središnje banke, napusti eurozonu kako bi mogla financirati

proraĉunski deficit i povećati svoju izvoznu konkurentnost kroz povratak vlastitoj valuti

te njezinu eventualnu devalvaciju radi uravnoteţenja gospodarstva mjerama monetarne

politike. U takvim stavovima najviše prednjaĉe post-kejnesijanci i pristaše moderne

monetarne teorije koji od poĉetka ţestoko osuĊuju ideju jedinstvene europske valute.

(Grgić, Kordić, 2011.) Ipak, prema ocjeni profesora s Fakulteta prometnih znanosti

Luke Brkića, EU će uĉiniti sve da sprijeĉi bankrot Grĉke i prelijevanje duţniĉke krize

na ostale ĉlanice jer bi propast eura vjerojatno znaĉila i propast Europske unije. (EU se

spašava u Grĉkoj, 2010.) Tome u prilog govore i izjave njemaĉke kancelarke Angele

41

Merkel i bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja koji su u više navrata

istaknuli da neće dozvoliti dezintegraciju eurozone povezujući opstanak eura s

opstankom cijele Europske unije, kao i povjerenika EU-a Joaquína Almunie koji je u

studenom 2011. izjavio da oni koji misle da je izbacivanje slabijih ĉlanica iz eurozone

moguće jednostavno ne razumiju europski proces integracije. (Greek government-debt

crisis, 2013.)

Kako zbog navedenih razloga grĉka vlada nije mogla sama prebroditi krizu ona je

potkraj travnja 2010. sluţbeno zatraţila financijsku pomoć koja joj je poĉetkom svibnja

iste godine i odobrena od strane Europske komisije, Europske centralne banke (ECB) i

MeĊunarodnog monetarnog fonda u visini od 110 milijardi eura11

. Taj zajam bio je

predviĊen za trogodišnje razdoblje uz relativno visoke kamatne stope od 5,5%, a bio je

uvjetovan zahtjevom MMF-a, EU-a i ECB-a za uvoĊenjem strogih mjera štednje. No

kada poduzete mjere nisu urodile plodom u predviĊenom vremenu, EU i MMF

revidirale su poĉetne uvijete kreditiranja zahtjevajući još stroţe mjere štednje što je

rezultiralo smanjenjem kreditnog rejtinga Grĉke od strane Standard & Poor's-a na

razinu CCC, najniţu na svijetu. Najava mjera štednje dovela je do velikih prosvijeda i

graĊanskih nemira koji su rezultirali smrću trojice ljudi poĉetkom svibnja 2010., kao i

dvodnevnim štrajkom radnika s namjerom poruke vladi da glasa protiv mjera štednje,

prvim takvim u Grĉkoj od 1974. godine. (Greek government-debt crisis, 2013.)

Cephas Lumina, struĉnjak Ujedinjenih naroda za javni dug i ljudska prava tom je

prilikom izjavio da bi nove mjere štednje u Grĉkoj mogle znaĉiti i kršenje osnovnih

ljudskih prava, ukoliko se uvedu bez obraćanja paţnje na ljudske potrebe za hranom,

vodom i stanovanjem uz poštene i pravedne uvjete. (Greek austerity measures could

violate human rights, 2011.)

Ipak, ĉlanice eurozone i MMF su u srpnju 2011. odluĉile odobriti novi kredit Grĉkoj

pod uvjetom još stroţe štednje i snaţnih privatizacijskih radnji. Novi paket pomoći

prvotno je trebao iznositi 109 milijardi eura, kamatne stope su smanjene na 3,5%, a

produţeno je i vrijeme otplate sa 7 na 15 godina, te je dogovoreno da će banke pristati

na otpis 50% grĉkoga duga (oko 100 milijardi eura), kako bi se dug zemlje smanjio s

340 na 240 milijardi eura ili 120% BDP-a do 2020. godine. Stroge mjere štednje

11

Od ukupno odobrenih 110 milijardi eura, 30 milijardi dao je MMF, a 80 milijardi ĉlanice eurozone od

kojih najviše Njemaĉka – 22,4 milijarde i Francuska 16,8 milijardi.

42

pomogle su Grĉkoj da smanji svoj primarni deficit prije isplate kamata s 25 na 5

milijardi eura, ali su uzrokovale i snaţno produbljenje grĉke recesije. U 2011. zabiljeţen

je najveći pad BDP-a, nezaposlenost je nastavila nezaustavljivo rasti, a u 7. mjesecu

2012. nezaposlenost mladih je iznosila rekordnih 55%. Udio stanovnika koji ţivi na

rubu siromaštva povećao se s 27,6% 2009. godine na znatno iznad 33% 2011. (Greek

government-debt crisis, 2013.) Ĉak je i šef MMF-ove misije u Grĉkoj, Poul Thomsen u

veljaĉi 2012. priznao da su poduzete mjere naštetile Grĉkoj, iako uz dodatak da su

fiskalni rezovi i dalje potrebni, ali uz nešto sporiju dinamiku kako bi poduzete reforme

poĉele djelovati. (IMF official admits austerity is harming Greece, 2012.)

No u veljaĉi 2012. postignut je dogovor prema kojem EU, ECB i MMF pristaju dati

Grĉkoj novih 130 milijardi eura zajma (u odnosu na prvotno planiranih 109 milijardi), a

uz već navedene uvjete jedan od uvijeta je bio i da većina grĉkih politiĉara potpiše

ugovor prema kojem će, bez obzira koja politiĉka opcija na budućim izborima osvoji

vlast, svi podrţavati i dosljedno provoditi mjere štednje. Uz to, 95,7% grĉkih drţavnih

obveznica vrijednosti 197 milijardi eura ukljuĉeno je u razmjenu duga koje su zatim

zamijenjene novim grĉkim obveznicama u vrijednosti 53,5% originalnih, predstavljajući

najveću vladinu restrukturaciju duga u povijesti. Još uvijek nije iskljuĉeno da će Grĉkoj

trebati i treći zajam MMF-a, ECB-a i EU-a za razdoblje od 2015. do 2020., a

procjenjuje se da bi taj kredit iznosio novih 50 milijardi eura. (Greek government-debt

crisis, 2013.)

Zbog izuzetno teškog stanja u kojemu se zemlja i danas nalazi unatoĉ svim poduzetim

mjerama i dosljednom izvršavanju antikriznih radnji nametnutih od strane MMF-a,

Europske komisije i ECB-a, upravo su te tri organizacije suoĉene i s mnogim kritikama,

a najviše kritika ide na raĉun Njemaĉke kao najvećeg grĉkog kreditora i zemlje koja

vodi glavnu rijeĉ u antikriznoj politici Grĉke. Tako ameriĉki ekonomist Mark Weisbrot

upućuje na ĉinjenicu da unatoĉ tome što se Njemaĉka redovito istiĉe kao primjer zemlje

koja je poduzela kratkotrajne ţrtve kako bi dugoroĉno uspjela, ona ustvari uopće nije

poduzimala procikliĉne stroge mjere štednje koje nameće Grĉkoj i drugim zemljama.

On takoĊer navodi kako su zemlje poput Grĉke bile tjerane da usvoje mjere za lakše

otpuštanje radnika, dok Njemaĉka sama unatoĉ padu outputa nije pribjegla otpuštanju

radnika već je smanjila broj radnih sati kako bi što veći broj ljudi ostao zaposlen. Isto

tako licemjernim bivaju općeprihvaćene tvrdnje da je jedan od razloga teškoga stanja u

43

Grĉkoj lijenost grĉkih radnika kada istraţivanje OECD-a pokazuje da prosjeĉan grĉki

radnik godišnje odradi 50% više radanih sati od prosjeĉnog Nijemca, a ide u mirovinu s

prosjeĉno 61,7 godina, što je opet više od prosjeĉnog Nijemca. (Greek government-debt

crisis, 2013.)

TakoĊer, kako navode talijanski ekonomist Roberto Perotti i Amerikanac Dean Baker sa

Sveuĉilišta u Cambridgeu, ĉak i kad stroge mjere štednje rezultiraju gospodarskom

ekspanzijom, a to se dogaĊa vrlo rijetko, tada je to sluĉaj zbog rasta izvoza i

deprecijacije valute, što Njemaĉka Grĉkoj nametnutom politikom konstantno

onemogućava. Pri tom oni ne misle nuţno na izlazak Grĉke iz eurozone nego navode

primjer SAD-a i Kine gdje je Kina vezala teĉaj yuana za teĉaj dolara postiţući na taj

naĉin efektivnu devalvaciju i u sitacijama gdje ne moţe doći do formalne devalvacije na

naĉin da se inflacije u dvjema zemljama razilaze. Kada bi njemaĉka stopa inflacije rasla

brţe nego Grĉka, tada bi se realni teĉaj promijenio u grĉku korist bez obzira na

zajedniĉku valutu. Tada bi grĉki proizvodi postali jeftiniji, što bi povećalo grĉki izvoz

prema Njemaĉkoj uravnoteţujući njihovu trgovinsku bilancu i dovodeći njeno

gospodarstvo do oporavka. Takav uravnoteţujući mehanizam prema Bakeru nije moguć

jer Njemaĉka i dalje teţi što većem trgovinskom suficitu u razmjeni s Grĉkom i drugim

zemljama s velikim drţavnim dugom, inzistirajući istovremeno da one svoja dobra

proizvode dugom koji imaju prema njoj. (Greek government-debt crisis, 2013.)

Ĉak je i MMF u srpnju 2012. pozvao Njemaĉku da digne nadnice i cijene te da

reformira dijelove svog gospodarstva kako bi povećala potrošnju graĊana stvarajući na

taj naĉin potraţnju koja bi obuhvatila i proizvode iz izvoza, ali je Njemaĉka odbila

svaku pomisao da to napravi. I SAD je više puta na sastancima G7 bezuspješno traţio

od Njemaĉke da omekša fiskalnu politiku, a u svibnju 2012. i Francuska je poĉela

preispitivati ispravnost njemaĉke politike. U travnju 2013. Laszlo Andor, šef EU za

pitanje zaposlenosti, oštro je kritizirao njemaĉku politiku niskih nadnica unutar

eurozone kojom se koristi kako bi maksimalno povećala svoj izvozni suficit pitajući se

kako je moguće da pogoĊene zemlje smanje razinu duga ako su im stope rasta

negativne. (Greek government-debt crisis, 2013.) Michael Hartnett, glavni strateg Bank

of America Merrill Lyncha, u svibnju 2013. godine tako je objavio izvještaj koji sadrţi

nekonvencionalan grafikon koji pokazuje meĊuutjecaj pada zaposlenosti u juţnim

europskim zemljama i rast njemaĉke imovine (grafikon 8.)

44

Grafikon 8. Međuovisnost pada zaposlenosti mladih u južnim članicama EU-a (Grčka,

Španjolska, Portugal, Italija) i rasta vrijednosti njemačke

imovine

Izvor: http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/263051/Pogledajte-kako-se-Njemacka-

obogatila-naustrb-juga-EU-a.html#, 30.5.2013.

Na Hartnettovu grafikonu jasno je vidljivo da su cijene njemaĉkih obveznica i dionica

rasle dok su mladi ljudi u Portugalu, Italiji, Grĉkoj i Španjolskoj ispaštali. U krizi 2008.

oba fenomena biljeţe pad, no od tad pa do 2012. vidljiv je jasan raskorak: njemaĉka

zarada na vrijednosnim papirima raste (uz blage padove) dok zaposlenost mladih u

Portugalu, Španjolskoj, Italiji i Grĉkoj kontinuirano pada.

Vrlo je zanimljiva i analiza kulturno-politiĉkog lista Die gazette koja otkriva da od 130

milijardi eura odobrenih u okviru drugog kredita pomoći Grĉkoj 40% iznosa odlazi

financijskim institucijama izvan Grĉke, 23% grĉkim bankama, a 18% Europskoj

centralnoj banci, dok svega 19% stvarno dobiva Grĉka za svoje financijske potrebe.

Drugim rijeĉima, više od 80% paketa pomoći ide kreditorima, tj. bankama izvan Grĉke i

ECB-u, a milijarde eura poreznih obveznika ne spašavaju Grĉku nego banke. (Greek aid

will go to banks, 2012.)

Na sliĉnom je tragu i bivši grĉki ministar financija Evangelos Venizelos koji je u

travnju 2012. godine izjavio da je Njemaĉka na temelju kredita Grĉkoj samo na

kamatama zaradila 400 milijuna eura što je neizravno u razgovoru za Deutsche Welle

45

potvrdio i njemaĉki ministar financija Wolfgang Schäuble rekavši da je Njemaĉka

dobila "popriliĉan iznos" na temelju kredita koji su ispostavljeni Grĉkoj. (Od kamata na

kredite Grĉkoj, Njemaĉka je u 2 godine zaradila 400 milijuna eura, 2012.)

O promašenosti ekonomskih mjera poduzetih u Grĉkoj moţda i najbolje govori podatak

da je i sam MMF u lipnju 2013. priznao da je napravio velike pogreške prilikom

spašavanja Grĉke u kojem sudjeluje od 2010. godine u sklopu Trojke (MMF, Europska

komisija, Europska središnja banka). U internom izvješću na 51 stranici, MMF je

priznao da je prekršio neka vlastita pravila o davanju financijske pomoći te da je

prilikom spašavanja Grĉke primarni cilj bio sprjeĉavanje prelijevanja grĉke krize na

ostale ĉlanice eurozone, a ne suzbijanje krize u samoj Grĉkoj. TakoĊer, MMF je priznao

da, unatoĉ negovim oĉekivanjima, povjerenje financijskih trţišta nije obnovljeno,

bankarski je sektor izgubio 30% depozita, a ekonomija se suoĉila sa znatno dubljom

recesijom od oĉekivane. MMF je oĉekivao da će mjere štednje u Grĉkoj dovesti do pada

BDP-a od 5% te rasta nezaposlenosti od 15%. Umjesto toga, grĉki je BDP od 2010. pao

za 17%, a nezaposlenost je narasla na ĉak 27%. Veći dio krivnje za neuspjeh u Grĉkoj

MMF je prebacio na Europsku komisiju, upozorivši da ona nije imala iskustva s kriznim

upravljanjem te da je prekasno shvatila da Grĉkoj treba otpisati dio duga, zanimajući se

više za poslušnost grĉkih vlasti, nego za oţivljavanje njezine ekonomije. (Novi list,

7.6.2013.)

3.2.2. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Španjolskoj

Prema mnogim ekonomskim analitiĉarima još veći problem za opstanak eurozone zbog

svoje veliĉine (5. najveće gospodarstvo Europe) predstavlja Španjolska. Grĉka je

potaknula krizu u eurozoni, a Španjolska bi mogla biti sluĉaj koji će donijeti prevagu u

njenom opstanku, mišljenja su mnogi ekonomisti. Kriza je u Španjolskoj imala veoma

sliĉan tijek kao i u Grĉkoj, što je vidljivo i po izgledu krivulja kretanja realnog BDP-a i

stope nezaposlenosti na grafikonima 9. i 10.

46

Grafikon 9. Kretanje realnog BDP-a u Španjolskoj uoči i u vrijeme krize (od 2003. do

2013., uključujući i procjenu za 2014. godinu.)

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 29.05.2013.

S grafikona je vidljivo da, iako je kretanje BDP-a u Španjolskoj imalo sliĉan smjer kao

u Grĉkoj, negativne vrijednosti bile su ipak dosta blaţe s najniţih -3,7% u 2009. godini i

zatim ipak blagim oporavkom u 2010. i 2011., te ponovnim blagim padom u 2012. i

2013. godini. Ipak, negativne vrijednosti kretanja realnog BDP-a u trećem tromjeseĉju

2008. bile su prve negativne vrijednosti BDP-a u toj zemlji u 15 godina. Kao i za Grĉku,

procjena je da bi 2014. godine rast španjolskog BDP-a konaĉno trebao biti pozitivan.

No glavni problem u Španjolskoj, kao i Grĉkoj, je izuzetno velika nezaposlenost

(grafikon 10.)

47

Grafikon 10.: Kretanje stope nezaposlenosti u Španjolskoj od 2003. do 2013. godine

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 30.05.2013.

Opet je vidljivo da je u fazi prosperiteta, pred sam poĉetak krize, stopa nezaposlenosti u

Španjolskoj bila na najniţem nivou u zadnjih 10 godina (7,9% u svinju 2007.), da bi

nakon toga strjelovito porasla do 27,16% u travnju 2013. U oţujku 2009. broj

nezaposlenih u Španjolskoj prvi je put u povijesti probio granicu od 4 milijuna ljudi, a

zadnje procijene govore da se nezaposlenost pribliţila brojci od 6 milijuna ljudi.

Nezaposlenost mladih u vrijeme krize prešla je granicu od 50%.

No poput grĉkih, i španjolski problemi imaju duţu povijest s obzirom da je zemlja,

osobito nakon uvoĊenja eura 1999. godine, imala znatno niţu konkurentnost

gospodarstva u odnosu na zemlje utemeljiteljice Europske unije pa je i deficit tekućeg

raĉuna platne bilance bio stalno prisutan u posljednjih desetak godina. U uvjetima

zajedniĉke valute i odricanja od vlastite monetarne politike, jedna od mogućnosti

povećanja konkurentnosti gospodarstva, (a koju, kako je već u ovome radu prikazano,

zdušno podupiru gospodarski najjaĉe ĉlanice Unije, pa i europske i svjetske ekonomske

organizacije), vidi se u rezanju plaća i troškova kako bi se poboljšala produktivnost, dok

bi to s druge strane uzrokovalo niz drugih negativnih tendencija, ukljuĉujući i

deflacijske. Nadalje, posebno izraţen i za Španjolsku specifiĉan problem je

prevladavajući udio netrgovinskog sektora koji je zaštićen od meĊunarodne

konkurencije, poput stambene izgradnje, usluţnog sektora i sl. Zbog toga je urušavanje

48

graĊevinskog sektora posebno zabrinjavajuće jer je znaĉaj ovog sektora poĉivao na

temeljima domaće potraţnje, koja je takoĊer znaĉajno uzdrmana ekonomskom krizom.

(Grgić, Kordić, 2011.)

GraĊevinski je sektor u Španjolskoj neposredno prije poĉetka krize obuhvaćao 16%

BDP-a, dok je u njemu bilo zaposleno 12% ukupnog broja radnika. (Grgić, Kordić,

2011.) 2004. godine u Španjolskoj je izgraĊeno 509.293 novih nekretnina, a 2005. ĉak

528.754. Potkraj 2008. ne manje od 28% nekretnina izgraĊenih u Španjolskoj u

razdoblju od 2001. do 2007. godine bilo je prazno. No kada je graĊevinski špekulativni

balon konaĉno pukao, Španjolska je postala krizom najpogoĊenija zemlja Unije s

najoštrijim padom ekonomskih pokazatelja. I dok su cijene nekretnina u razdoblju od

1996. do 2007. narasle za ĉak 200%, u 2012. godini zabiljeţen je najbrţi godišnji pad

cijena od 15,2%. Od 2008. do 2011. godine 150.000 obitelji ostalo je bez krova nad

glavom, a procjenjuje se da će se ta brojka do 2015. popeti na 510.000. (Ekonomska

kriza u Španjolskoj, 2013.)

Mnoga gradilišta postala su „gradovi duhova“ kao što je to bio sluĉaj s gradom

Valdeluzom koji je sagraĊen za 30.000 ljudi, ali je u 2011. u njemu ţivjelo samo 700

stanovnika. SagraĊene su i mnoge „zraĉne luke duhova“ poput 1,1 milijardu eura

vrijedne luke Ciudad Real Central Airport, Castellón-Costa Azahar Airport i drugih.

Zbog ovisnosti gospodarstva o graĊevinskom sektoru, a time i stranim investitorima i

bankama, rast ekonomske snage Španjolske znaĉajnim je dijelom u rukama inozemnih

kreditora, ĉije je viĊenje financijskog kredibiliteta ove juţnoeuropske drţave u najmanju

ruku upitno. (2008–13 Spanish financial crisis, 2013.)

S druge strane, ono što se u poĉetku ĉinilo kao faktor koji razlikuje Španjolsku od

drugih drţava pogoĊenih krizom dobra je kapitaliziranost domaćih banaka koja

osigurava stabilnost bankarskog sektora. Razlog tome vrlo su konzervativni zakoni i

propisi, pogotovo u svezi stope obveznog drţanja kapitala. Na taj su naĉin domaće

banke bile u poziciji ne samo uspješno prebroditi krizu, nego i sudjelovati u kupovini

udjela u krizom pogoĊenim bankama drugih zemalja. (Grgić, Kordić, 2011.) Ipak, u

vrijeme nekretninskog balona stroga bankarska praksa bila je znatno olabavljena, a

budući da su banke na veliko posuĊivale i kreditirale velike graĊevinske tvrtke, s

njihovim slomom došlo je i do sloma banaka. Za razliku od drugih krizom teško

pogoĊenih zemalja poput Irske, u Španjolskoj nije došlo do nacionalizacije banaka već

49

do njihova grupiranja i preoblikovanja što je rezultiralo s 40.000 otkaza u tom sektoru.

Istovremeno, nitko od bankarskih šefova i ĉlanova odbora nije otpušten, a neki nagaĊaju

da je razlog toga bojazan da ne otkriju neobuzdane zlouporabe i malverzacije koje su se

u tom sektoru dogaĊale. (2008–13 Spanish financial crisis, 2013.)

Kao u sluĉaju Grĉke, odgovor Španjolske na krizu prema uputama Europske unije i

MMF-a bio je stroga štednja, rezanje drţavne potrošnje i smanjenje plaća, te podizanje

dobi umirovljenja sa 65 na 67 godina, no te su mjere u Španjolskoj, zbog njene veće

pregovaraĉke moći, ipak bile nešto blaţe nego u Grĉkoj, Portugalu i Irskoj. (MMF:

Španjolska gospodarska kriza zahtjeva dalekoseţne reforme, 2010.)

Mjere štednje najviše su pogodile ionako ugroţene socijalne skupine, osobe s

invaliditetom (uštede 1,1 milijardi eura u 2013. u tom podruĉju), imigrante (ukidanje

prava na standardnu zdravstvenu skrb), studente (povećanje školarina i smanjenje

stipendija) i druge, dok je istovremeno španjolsko ministarstvo obrane 2012. isplatilo

530 milijuna eura za nove podmornice koje su na kraju ispale preteške za plovidbu

zahtjevajući nove, nepredviĊene troškove. (Posljedice krize, 2013.) Zbog izuzetno

teškog stanja u drţavi je došlo do velikog „odljeva mozgova“ tj. emigracije, posebno

mladih, a separatistiĉki pokreti za neovisnost španjolskih pokrajina Katalonije i Baskije

dodatno su dobili na snazi.

I dok je na španjolskim ulicama bivalo sve više gladnih, ministri financija ĉlanica

eurozone su u lipnju 2012. godine odluĉili Španjolskoj odobriti kredit od 100 milijuna

eura za pomoć bankama, a MMF je najavio paket od 40 milijuna eura. 21. lipnja 2012.

odluĉeno je da će 62 milijuna eura biti podijeljena problemima pogoĊenim španjolskim

bankama. (2008–13 Spanish financial crisis, 2013.) U svibnju 2013. godine krizi u

Španjolskoj još se ne nazire kraj.

50

3.3. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U REPUBLICI

HRVATSKOJ

Iako će Republika Hrvatska ĉlanicom Europske unije postati 1. srpnja 2013. godine,

njezina je ekonomska politika duţe vrijeme usko povezana s onom EU-a. Kriza u

zemljama Unije odrazila se i na hrvatsko gospodarstvo, a prema njenim preporukama,

kao i smjernicama MMF-a, osmišljena je i antikrizna politika RH. Ipak, treba istaknuti

da gospodarska kriza u Hrvatskoj nije iskljuĉivo odraz krize u najjaĉim svjetskim

gospodarstvima nego su njezini uzroci višestruki.

Sadašnja gospodarska kriza u Republici Hrvatskoj pojavila se nakon 30 godina

gospodarske stagnacije, zbog ĉega je utjecaj krize na njeno gospodarstvo jaĉi i dublji

nego u zemljama koje su u tome razdoblju zabiljeţile znaĉajan ekonomski rast.

Hrvatska od 1979. proţivljava ekonomsku stagnaciju sa stopama rasta oko nule u

osamdesetim godinama, sa strmim padom gospodarske aktivnosti u ratnim devedesetim

godinama i sa sporim oporavkom koji se ni nakon rata nije dovoljno uoĉavao. Predratnu

razinu proizvodnje Hrvatska je dosegla tek 2004., ali sa znatno pogoršanom strukturom.

Industrijska proizvodnja 2007. godine dosegla je samo 90 % predratne proizvodnje, a

udio sektora usluga, koji je veoma osjetljiv na krizne uvjete, je povećan. Posljeratno

razdoblje pokazalo se kao razdoblje dezindustrijalizacije i zapuštanja poljoprivrede, kao

razdoblje tehnološkog zaostajanja, bez novih proizvodnih i tehnološki naprednih sektora

koji bi zamijenili tradicionalnu industriju. (Baletić, 2009., p.13)

Druga je negativna ĉinjenica da je Hrvatska prezaduţena zemlja. Njezin dug u prvom

kvartalu 2013. iznosio je 44,7 milijardi dolara, što je gotovo jednako cijelom

jednogodišnjem domaćem bruto proizvodu zemlje. (Gospodarska kretanja 04/2013)

Sama otplata kamata i dospjelih rata inozemnoga duga uzima najveći dio deviznoga

priljeva od izvoza roba. U vremenima krize i stagnacije potraţnja za novcem raste, kao i

kamatna stopa na zajmove, a uvjeti odgode dospjelih dugova i dobivanja novih kredita

padaju na minimum. Teret duga moţe se smanjiti samo povećanjem izvoza ili prodajom

imovine. Istodobno se potraţnja i cijene roba i imovine smanjuju, a pogoršavaju se

uvjeti konkurencije na svjetskome trţištu. Pritom dug ostaje nominalno isti, pa bi bilo

potrebno izvoziti i sve veći obujam roba i prodavati sve više imovine da se otplati ista

svota duga, ali izvoz zaostaje, a utrţive je imovine sve manje. Servisiranje tako velikoga

51

duga moglo bi se pokazati trajnom preprekom gospodarskome oporavku i produljenjem

stagnacije i u vremenu kada svijet izaĊe iz krize. (Baletić, 2009., p.14)

3.3.1. Makroekonomska obilježja Republike Hrvatske prije svjetske krize

Da bismo bolje razumijeli uĉinke aktualne krize na gospodarstvo Hrvatske, potrebno je

prvo analizirati i makroekonomske pokazatelje prije njenog nastanka. Treba naglasiti da

se hrvatska nacionalna ekonomija nakon proglašenja neovisnosti, tj. od primjene

politike stabilnih cijena i upravljano fluktuirajućeg teĉaja, nije razvijala dovoljno brzim

tempom. Na to upućuje i podatak da prosjeĉna realna stopa rasta BDP-a u razdoblju

1996. – 2002. godine iznosi tek 3,7 % pa bruto domaći proizvod krajem 2002. godine

nije dosegnuo još ni onu razinu koju je imao poĉetkom devedesetih godina. Ipak, treba

naglasiti da su svi bitni makroekonomski pokazatelji u Republici Hrvatskoj nakon ratnih

godina poĉeli biljeţiti pozitivne rezultate do poĉetka krize 2008. godine. To je vidljivo i

iz tablice 1. u kojoj su prikazana kretanja BDP-a u tekućim cijenama u razdoblju od

1999. do 2003. godine.

Tablica 3.: Kretanje BDP-a u tekućim cijenama, u milijunima kuna

Izvor: Hrvatsko gospodarstvo u razdoblju 1999. do 2003., HGK, Centar za

makroanalize, Zagreb, prosinac 2004., web: http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/4183.pdf,

2.6.2013.

Podaci prikazani u tablici jasno pokazuju porast vrijednosti BDP-a koji je po tekućim

cijenama iznosio 141.579 milijuna kuna u 1999. godini, da bi se taj iznos u 2003.

povećao za više od 50 milijuna kuna. TakoĊer je vidljivo da je stopa nominalnog rasta

BDP-a bila veća u razdoblju od 1995. do 1999. godine nego u razdoblju od 1999. do

52

2003. godine. Pozitivne trendove u pretkriznom razdoblju dobro oslikava i grafikon 4.

koji prikazuje kretanje realnog BDP-a od godine 1990. do 2003.

Grafikon 11.: Kretanje realnog BDP-a po godinama, indeksi, 1990.=100

Izvor: Hrvatsko gospodarstvo u razdoblju 1999. do 2003., HGK, Centar za

makroanalize, Zagreb, prosinac 2004., web: http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/4183.pdf,

28.8.2011.

Grafikon jasno pokazuje pad realnog BDP-a u ratnim godinama te njegov konstantan

rast od 1993. do 2003. godine, s time da je razina BDP-a u 2003. godini dosegnula

pribliţno 98% razine iz 1990. godine. Stoga se moţe zakljuĉiti da se u razdoblju od

1993. do 2003. godine biljeţio relativno dinamiĉan rast BDP-a, ali nedovoljan da bi se

dostigla i nadmašila razina iz prijeratne 1990. godine te uhvatio prikljuĉak s razvijenim

europskim zemljama. 2008. godine, s poĉetkom krize, došlo je i do usporavanja rasta

BDP-a i do njegova pada 2009. godine.

Od 2000. godine do poĉetka krize osnovna znaĉajka makroekonomske politike bila je

niska inflacija i stabilan teĉaj. Mada je razina ekonomskog razvoja bila relativno niska,

a dinamika rasta prespora, ipak se u razdoblju od 2000. godine biljeţi niz pozitivnih

trendova kretanja. Naime, u tom je razdoblju likvidnost financijskog sektora više nego

zadovoljavajuća, a i u gospodarstvu je situacija mnogo bolja nego ranijih godina.

Financijski rezultati poduzetnika biljeţe pozitivne rezultate, a kod mnogih se od 2001.

godine trend potpuno okrenuo i to u pozitivnom smjeru. Rastu i investicije, a

zaustavljena je i podinvestiranost u preraĊivaĉkoj industriji. Investicije u odreĊenoj

mjeri doprinose ukupnoj gospodarskoj aktivnosti, ali je njihova razina ipak još uvijek

53

preniska da bi znaĉajnije utjecale na rješavanje problema kao što je nezaposlenost, a uz

to nisu ni usmjerene u pravce koji bi davali pozitivne efekte u kraćem roku. No u

navedenom razdoblju ipak je zaustavljen znaĉajniji rast nezaposlenosti te se lagano

povećala zaposlenost. Pored toga intenzivirala se i liberalizacija meĊunarodnih tokova

roba s inozemstvom, ali je to prvenstveno rezultiralo enormnim rastom uvoza dok su

izvozni trendovi ostali gotovo nepromijenjeni. (HGK, 2004.)

Pozitivne tendencije kretanja na hrvatskom trţištu nastavljene su sve do 2007. godine,

kada je zabiljeţen snaţan realan rast hrvatskog gospodarstva od 5,6%. Iste godine

zabiljeţena je visoka stabilnost teĉaja, niska prosjeĉna godišnja inflacija, ali i snaţan

rast cijena krajem godine. U realnom sektoru hrvatskoga gospodarstva ostvareni su

uglavnom pozitivni trendovi. PreraĊivaĉka industrija i ukupna industrijska proizvodnja

biljeţe najveće godišnje stope rasta unatrag 10, odnosno 5 godina, kao i sve grupacije

industrijske proizvodnje, a najbrţi prosjeĉan rast u 5 godina biljeţe kapitalni proizvodi.

Trend daljnjeg rasta zabiljeţen je i u trgovini, turizmu, prijevozu te graditeljstvu. Brţi

gospodarski rast rezultirao je povoljnijom situacijom na trţištu rada tako da je

nastavljen trend pada nezaposlenosti i rasta zaposlenosti. Na meĊugodišnjoj razini

zabiljeţeno je rekordno smanjenje broja nezaposlenih te je stopa nezaposlenosti bila

najniţa od 1995. godine. Nastavljen je i brţi trend rasta produktivnosti od plaća što se

pozitivno odrazilo na smanjenje cjenovnih pritisaka kao i na konkurentnost

gospodarstva. 2007. godine nastavljena je i fiskalna konsolidacija pa je deficit

proraĉuna spušten na 2,3 % BDP-a u odnosu na prethodnu 2006. godinu. (HGK, 2008.)

U vanjskotrgovinskoj robnoj razmjeni negativna kretanja nastavljena su i u 2007.

godini. Inozemni dug iste je godine iznosio 33,4 milijarde eura što znaĉi da je njegov

udio u BDP-u bio nešto veći od 89%. No negativni trendovi u vanjskotrgovinskoj

razmjeni, kao i u mnogim makroekonomskim pokazateljima koji su u prethodnim

razdobljima bili pozitivni, u 2008. godina poĉeli su biljeţiti pad ili usporavanje rasta,

što je obiljeţilo poĉetak recesijskih kretanja u hrvatskom gospodarstvu. (HGK, 2004.)

54

3.3.2. Kretanja makroekonomskih pokazatelja u Republici Hrvatskoj nakon nastanka

svjetske krize

Trend kretanja BDP-a Hrvatske od poĉetka krize bio je uglavnom konvergentan

kretanjima u većini zemalja u okruţenju, odnosno u većini ĉlanica EU. Tako je i u 2012.

godini zabiljeţeno znatno usporavanje rasta ili pak pad BDP-a u odnosu na prethodnu

godinu. MeĊutim, ostvareni pad u Hrvatskoj bio je meĊu najizraţenijima i što je

posebno vaţno, to je bila ĉetvrta godina kontinuiranog pada BDP-a. Pored toga, pad

BDP-a za EU-27 iznosio je samo 0,3%, a veći pad od onog u Hrvatskoj zabiljeţen je

samo u Grĉkoj, Portugalu, Italiji, Cipru i Sloveniji. Kretanje realnog BDP-a Hrvatske

usporedno s kretanjem realnog BDP-a u Europskoj uniji i SAD-u prikazano je na

grafikonu 12.

Grafikon 12.: Kretanje realnog BDP-a Hrvatske uspoređeno s kretanjem realnog BDP-

a u EU-u i SAD-u između 1. kvartala 2008. i 4. kvartala 2012.

godine

Izvor: Gospodarska kretanja 04/2013, HGK, 4.6.2013.

Iz grafikona je vidljivo da je kretanje BDP-a Hrvatske konvergentno kretanjima BDP-a

Europske unije i SAD-a, ali s nepovoljnijim, niţim stopama rasta, tj. s izraţenijim

padom. Uzroci negativnog kretanja BDP-a, kao i pada gospodarske aktivnosti u 2012.

godini su prije svega smanjenje raspoloţivog dohotka, ukupno raspoloţivih sredstava i

sklonosti potrošnji, što je dovelo do pada potraţnje, a time i do smanjenja proizvodnje i

zaposlenosti. Tako je u Hrvatskoj tijekom 2012. godine broj zaposlenih dodatno

55

smanjen za 46 tisuća, prosjeĉna neto plaća je realno smanjena za 2,6%, ukinuti su brojni

dodaci na plaće, došlo je do razduţivanja stanovništva kod poslovnih banaka, a i rast

cijena je utjecao na realni pad potrošnje. Produbio se i pad raspoloţivog dohotka kao i

sklonosti investiranju, a zbog visoke razine proraĉunskog deficita i zaduţenosti opće

drţave, ograniĉeni su javni rashodi kao i javne investicije, koje su u pretkriznim

godinama bile znaĉajan faktor gospodarskog rasta. Zbog svega toga ukupna je domaća

potraţnja realno smanjena za 3,1%, znatno više nego u prethodnoj godini (-0,4%).

Pritom je na pad ukupne domaće potraţnje snaţno utjecalo smanjivanje osobne

potrošnje te daljnji pad investicija u fiksni kapital. (Gospodarska kretanja 04/2013)

Inozemna je potraţnja u 2012. godini blago povećana (0,4%), ali je njezin rast bio

znatno manji nego u prethodne dvije godine (4,8% i 2,0%) te nije znatnije nadomjestio

pad domaće potraţnje. U 2012. tako je došlo do pada ukupne potraţnje, što je

posljediĉno utjecalo na smanjivanje proizvodnje, ali i pad vrijednosti uvoza roba i

usluga. Uslijed tog pada, pokrivenost je ukupne potraţnje uvoznim robama i uslugama

ostala gotovo neizmijenjena u odnosu na prethodnu godinu, odnosno iznosila je

pribliţno 30%. Vrijednost proizvodnje roba i usluga, odnosno bruto dodana vrijednost,

smanjena je kod većine djelatnosti osim nekih usluţnih sektora koji obuhvaćaju struĉne,

znanstvene, administrativne, tehniĉke te javne djelatnosti. Pritom je najveći pad

zabiljeţen kod preraĊivaĉke industrije i graĊevinarstva. Osim toga, industrija,

graĊevinarstvo i trgovina ujedno su bile djelatnosti ĉija je bruto dodana vrijednost u

2012. godini znatno smanjena u odnosu na pretkrizno razdoblje. Najveći pad bruto

dodane vrijednosti zabiljeţen je kod trgovine, ali je najveća stopa realnog pada ipak

zabiljeţena kod graĊevinarstva, koje je u 2012. bilo na razini ĉak 40% niţoj nego u

2008. godini. (Gospodarska kretanja 04/2013) Na grafikonu 13. prikazano je kretanje

pojedinih kategorija potraţnje BDP-a u 2012. godini.

56

Grafikon 13.: Kretanje pojedinih kategorija potražnje BDP-a u 2012. godini

Izvor: Gospodarska kretanja 04/2013, HGK, 4.6.2013.

Iz grafikona je vidljivo da je na pad BDP-a u 2012. najviše utjecao pad osobne

potrošnje u odnosu na godinu prije, ali smanjila se i drţavna potrošnja i neto investicije.

Istovremeno, neznatno se povećao izvoz roba i usluga, te je smanjen uvoz, ali ni

pribliţno dovoljno da bi se kompenzirao pad u ostalim kategorijama. Kako je vidljivo

da je upravo pad osobne potrošnje najveći negativni faktor u kretanju BDP-a, postavlja

se pitanje opravdanosti i efikasnosti restriktivne ekonomske politike koju zemlja

provodi, znajući da takva politika upravo i djeluje obeshrabrujuće na osobnu potrošnju.

Kriza se u Hrvatskoj izuzetno nepovoljno odrazila na nezaposlenost, koja je u 2013.

godini bila 3. najveća u Europi, iza Grĉke i Španjolske. Najvišu razinu nezaposlenosti

Hrvatska je iskusila u veljaĉi 2013. kada je ona iznosila 21,9%, što je i najviša stopa

nezaposlenosti u Hrvatskoj od 2002. godine, kada je iznosila 22%. U tom je mjesecu u

Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ) bilo registrirano 375.400 nezaposlenih.

(Jutarnji list, 11.3.2013.) Mjesec dana poslije, u oţujku 2013., ukupna stopa

nezaposlenosti je neznatno smanjena (s 21,9 na 21,6%), ali je u tom mjesecu zabiljeţena

i najviša stopa nezaposlenosti mladih u povijesti Hrvatske. Ona je tad iznosila rekordnih

51,6%, a najveći problem predstavlja ĉinjenica što i nakon takvoga negativnog rekorda

nezaposlenost mladih u Hrvatskoj i dalje ima tendenciju rasta. I opet, samo Grĉka

57

(59,1%) i Španjolska (55,9%) biljeţe negativnije stope od Hrvatske. (Index.hr,

7.5.2013.)

Na grafikonu 14. prikazane su stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u mjesecu oţujku od

2008. do 2013. godine.

Grafikonu 14.: Stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u mjesecu ožujku od 2008. do 2013.

godine

Izvor: Gospodarska kretanja 04/2013, HGK, 4.6.2013.

Kao što se iz grafikona moţe vidjeti, iako je u oţujku 2013. nezaposlenost pala za 0,3%

u odnosu na mjesec prije (s 21,9 na 21,6%), usporeĊuje li se nezaposlenost u istom

mjesecu u posljednjih 6 godina, vidljiv je izraţen negativni trend koji je svoj vrhunac

doţivio upravo u 2013. Lagani pad nezaposlenosti u posljednjih par mjeseci u

Hrvatskoj12

nije rezultat velikih pozitivnih promijena u ekonomiji već samo rasta

sezonske zaposlenosti, budući da je Hrvatska zemlja veoma ovisna o turizmu. Štoviše,

Europska komisija procjenjuje da će se pad nezaposlenosti u Hrvatskoj nastaviti i u

2014. godini. (Slobodna Dalmacija, 3.5.2013.)

Odgovor na krizu u Republici Hrvatskoj bio je sliĉan kao i u prije navedenim zemljama

(Grĉkoj i Španjolskoj). Hrvatska vlada odluĉila se za stroge mjere štednje i restriktivnu

fiskalnu i monetarnu politiku, smanjenje plaća, povećanje poreznih nameta, ukidanje ili

smanjenje mnogih poticaja... Iako takve mjere do danas Hrvatskoj nisu donijele nikakve

pozitivne pomake, štoviše, svi vaţniji ekonomski pokazatelji u zemlji su u konstantnom

12

U travnju je 2013. stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj iznosila je 20,9%. (HZZ, 2013.)

58

padu od poĉetka krize do danas, Vlada ne odustaje od restriktivne politike, a ministar

Zoran Milanović nedavno je s pozitivnim konotacijama za BBC izjavio kako je

Hrvatska, tj. njegova vlada, prva koja je „stegnula remen“. (BBC HARDtalk, 2013.) S

druge strane i vlada Jadranke Kosor i ona Zorana Milanovića je od poĉetka krize

naglašavala da im je borba protiv nezaposlenosti i pokretanje posrnulog gospodarstva

primarni cilj, i iako je od tada donesen niz planova za ostvarenje tih ciljeva, ti su se

planovi u praksi pokazali neuĉinkovitima, bilo jer je njihova provedba bila loše

izvedena, bilo da su uz njih poduzete i druge, kontraproduktivne mjere.

Jedan od tih planova je i paket s 10 antirecesijskih mjera kojeg je usvojila Vlada

Republike Hrvatske u veljaĉi 2009. s ciljem smanjivanja posljedica krize. Taj je paket

obuhvaćao rebalans proraĉuna s ciljem jaĉanja makroekonomske pozicije, rasterećenje

gospodarstva neporeznim davanjima, osiguranje likvidnosti javnih poduzeća,

usklaĊivanje drţavnih potpora sa sustavom potpora EU, jaĉanje pozicije HBOR-a,

jaĉanje turizma, poticanje izravnih ulaganja i prijenosa tehnologije, jaĉanje nadzora nad

uvozom, odrţavanje ţivotnog standarda najugroţenijih skupina društva i podršku trţištu

nekretnina. (Vlada Republike Hrvatske, 2009.) Iako su već ovim planom zacrtani ciljevi

antikrizne ekonomske politike u Republici Hrvatskoj, nije do kraja definirano na koji se

naĉin ti ciljevi planiraju ostvariti.

Godinu dana nakon paketa antirecesijskih mjera predstavljen je i Program gospodarskog

oporavka ĉiji je temeljni cilj gospodarski oporavak te stvaranje konkurentnog

gospodarstva za ostvarenje visokog standarda i kvalitete ţivljenja. Da bi se ti ciljevi

ostvarili propisana su podruĉja nuţnog djelovanja i potrebne aktivnosti. Prva od njih je

promjena uloge drţave što podrazumijeva promjene u fiskalnoj politici (fiskalna

konsolidacija, postupno smanjenje udjela i rashoda i prihoda opće drţave u BDP-u za 3

postotna boda), promijene u javnoj upravi (racionalizacija sustava javne uprave,

povećanje efikasnosti u pruţanju javnih usluga) te racionalno upravljanje drţavnom

imovinom i privatizaciju trgovaĉkih društava u drţavnom vlasništvu. (Program

gospodarskog oporavka, travanj 2010.)

Druga potrebna aktivnost prema Programu gospodarskog oporavka je potpora oporavku

i rastu. Ona podrazumijeva oţivljavanje gospodarstva povećanjem gospodarske

aktivnosti i zaposlenosti, tehnološkom tranzicijom i povećanjem konkurentnosti,

59

promociju hrvatskog gospodarstva, reformu pravosuĊa i dinamiziranje trţišta rada.

Treća potrebna aktivnost odnosi se na odgovornost prema budućim naraštajima. U

njenom okviru vodi se briga o izgradnji sustava obrazovanja i znanosti, jaĉanje svijesti

o vaţnosti okoliša i prostora za gospodarski razvoj i standard graĊana te sustav

socijalnog osiguranja. (Vlada Republike Hrvatske, 2011.)

Smjena vlasti u Hrvatskoj u prosincu 2011. nije donijela znaĉajnije promjene u naĉinu

borbe protiv krize, štoviše, stopa PDV-a je dodatno podignuta na 25%, uveden je novi

porez na nekretnine, oporezivanje dividendi i inozemnih mirovina... Kao predizborno

obećanje, pobjednici izbora 2011, tzv. „Kukuriku koalicija“, najavljivali su

usredotoĉenost na pet glavnih podruĉja za pokretanje gospodarstva, tzv. „5I strategiju“

koja je obuhvaćala investicije, industriju, izvoz, inovacije i integraciju.

Potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova EU Branko Grĉić izjavio

je poĉetkom svibnja 2013. godine da se vladina strategija oporavka temelji na tri stupa:

fiskalnoj konsolidaciji, strukturnim reformama i investicijama. Prema ministrovim

rijeĉima, fiskalna se konsolidacija već provodi, a deficit drţavnog proraĉuna u 2012. je

smanjen za 4 milijarde kuna, dok se 2013. zadrţava na razini 10 milijardi kuna. Uz to,

zapoĉet je proces restrukturiranja gospodarstva provedbom Zakona o financijskom

poslovanju i predsteĉajnoj nagodbi, uvodi se red kroz provedbu Zakona o fiskalizaciji,

jaĉa se i uloga HBOR-a, Hamaga i sliĉnih institucija kao potpora gospodarstvu.

Strukturne reforme provode se jer se, prema Grĉićevom mišljenju, rashodna strana

proraĉuna ne moţe odrţati bez reforme javnog sektora, ali i reforme tj. restrukturiranja

privatnog sektora, posebno industrije. Treći stup vladine strategije su investicije koje su

kljuĉne za gospodarski oporavak i barem oĉuvanje postojećih radnih mjesta, a Vlada

predviĊa rast investicija za 6,5% u 2013. godini, što bi donijelo i rast BDP-a od 0,7%.

(Tri stupa vladine strategije oporavka, 2013.)

Ipak, restriktivna i politika štednje hrvatske vlade nailazi i na mnoge kritike. Tako

mnogi ekonomski struĉnjaci napominju da bi umjesto štednje i skupih kredita,

povlaĉenja novca u rezerve i uskraćivanja emisije antikrizna politika morala racionalno

i produktivno koristiti raspoloţiva sredstva, ĉuvati imovinu i resurse, stimulirati

potraţnju, proizvodnju, izvoz, inovacije, domišljatost, kooperaciju, poduzetnost,

podizati kvalitetu usluga. Sve to pretpostavlja temeljitu reformu dosadašnje monetarne i

60

fiskalne politike i njihovu preorijentaciju na poticanje proizvodnje i izvoza, nasuprot

dosadašnjoj pogubnoj politici stimuliranja uvoza i kaţnjavanja proizvodnje i izvoza, na

što se svodila teĉajna politika uz izgovor ĉuvanja stabilnosti cijena i kreditnog rejtinga

kod stranih vjerovnika. Zato bi trebalo ograniĉiti odljev kapitala iz zemlje i privlaĉiti

strane investicije za izvoznu proizvodnju i otvaranje novih radnih mjesta. (Baletić,

2009., p.14)

Pouĉeni gospodarskom krizom koja nas je pogodila, procjenjuje se da bi se sve daljnje

strategije razvoja hrvatskog gospodarstva trebale bazirati na nekoliko parametara. Za

poĉetak, ekonomska politika više se ne bi trebala temeljiti na daljnjem širenju

ekonomskih neravnoteţa, što ukazuje da se treba definirati drukĉija ekonomska politika

za naredna razdoblja. TakoĊer je iznimno vaţno anticipirati buduće meĊunarodne

ekonomske odnose, tj. svjetski financijski sustav koji će neminovno utjecati i na

ekonomska kretanja u Hrvatskoj. Za kraj valja naglasiti kako bi se Hrvatska svakako

trebala više ekonomski i trgovinsko povezati sa rastućim najutjecajnijim zemljama

poput Brazila, Rusije, Indije i Kine, ali i sa drţavama i gospodarstvima u regiji.

(Domazet, 2009.) Potrebno je revidirati ciljeve hrvatskog gospodarstva, uskladiti

strateško opredjeljenje Republike Hrvatske s potencijalima kojima zemlja raspolaţe, te

eksplicitno i dosljedno definirati mjere koje će se provesti.

Zakljuĉno, iz analize zemalja koje su se vodile neoliberalistiĉkom doktrinom s ciljem

prebroĊivanja krize jasno je vidljivo da se takav pristup, baziran na strogim mjerama

štednje, rezanju plaća i socijalnih doprinosa, smanjivanju potrošnje te forsiranoj brzoj

privatizaciji pokazao neefikasnim, ĉak i kontraproduktivnim, a zemlje koje su dosljedno

slijedile neoliberalistiĉke pouĉke svoju su krizu samo dodatno produbile i u 2013.

godini njezin se kraj u tim zemljama još uvijek ne nazire. Vrlo bitnu ulogu u nametanju

neoliberalizma kao glavne ekonomske struje i, po njima jedine ispravne, imale su

najrazvijenije zemlje svijeta, prije svih SAD, meĊunarodne organizacije poput MMF-a,

Svjetske banke i WTO-a, te najrazvijenije zemlje Europske unije (prvenstveno

Njemaĉka) što izravno, što preko Europske komisije i Europske centralne banke, koje

su se takvom politikom koristili kako bi ostvarili vlastite interese, ne mareći previše za

sudbine zemalja kojima su navodno pruţale pomoć.

Takvu je ocjenu situacije dijelom priznao ĉak i sam MMF, kako je već navedeno prije u

tekstu, a na istom je tragu i Konferencija Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj

61

(UNCTAD) koja je u svojoj analizi iz prosinca 2012. naslovljenoj „Povećanje udjela

rada u dohotku – bitan katalizator za globalni ekonomski oporavak i zapošljavanje“

zakljuĉila da mjere koje u borbi s krizom trenutno primjenjuju gotovo sve ĉlanice EU i

Hrvatska nikada u povijesti nisu pridonosile rastu BDP-a i većem zapošljavanju, nego

su imale obrnuti uĉinak. UNCTAD pak smatra da je smanjivanje potraţnje za

proizvodima i uslugama (što je posljedica rezanja plaća i drţavnog proraĉuna) kljuĉni

razlog koji je doveo do zastoja gospodarstva u EU. Prema njima, usporavanje domaće

potraţnje i rasta BDP-a nikada nije bila odrţiva opcija za konsolidaciju javnih financija,

a strukturne reforme ne mogu biti zamjena za strategiju rasta. (Novi list, 9.1.2013.)

Nadalje, prema analizi UNCTAD-a, kriza se nije odrazila na kompanije. Štoviše, one

zahvaljujući mjerama koje se poduzimaju obiluju profitom i kapitalom, ali se suoĉavaju

s manjkom potraţnje, pa se stoga ne angaţiraju u proizvodnim aktivnostima i stvaranju

radnih mjesta. Povećan profit kompanija na raĉun smanjivanja plaća radnika ne dovodi

do njihove ţelje za investiranjem jer u takvim okolnostima potraţnja pada prije nego što

doĊe do izraţaja bilo kakav pozitivan uĉinak supstitucije kapitala na raĉun rada. Ĉak ni

profit neće porasti kao rezultat pada plaća, ako najprije padne potraţnja i smanji se

iskorištenost kapaciteta poduzeća. (Novi list, 9.1.2013.)

UNCTAD u svojoj analizi takoĊer ţestoko kritizira vlade, osobito u EU, koje polaţu

nadu u tzv. strukturne reforme jer su one zapravo kodirani izraz za liberalizaciju trţišta

rada, što ukljuĉuje rezanje plaća, slabljenje kolektivnog pregovaranja i povećanje

razlika meĊu plaćama u razliĉitim sektorima i poduzećima. UNCTAD traţi i napuštanje

„fleksibilizacije trţišta rada“ smatrajući to „diskreditiranom mantrom“. UNCTAD još

zakljuĉuje da bi se umjesto smanjivanja plaća vlade trebale posvetiti ravnomjernijoj

raspodjeli dohotka, progresivnom oporezivanju te sustavnom povećanju plaća u skladu s

rastom produktivnosti i ciljanom inflacijom. Podsjeća da je relativni udio plaća u

nacionalnim dohodcima pao na najniţe grane od Drugog svjetskog rata, dok se dohoci

dramatiĉno koncentriraju kod vrlo uskog sloja najbogatijeg stanovništva. Gospodarstvo

je u krizi jer oni rijetki koji gomilaju novac ne mogu sami taj novac potrošiti, a većina

osiromašenog stanovništva bi rado trošila, ali više nema novca. (Novi list, 9.1.2013.)

UNCTAD ne traţi neumjerenu javnu potrošnju, nego takoĊer zagovara konsolidaciju

proraĉuna, ali na oprezan naĉin i u dugome roku. Da bi se postigao odrţivi javni dug

potrebne su makroekonomske politike koje stabiliziraju BDP i drţe kamate na niskoj

62

razini. Prema UNCTAD-u, promašena je i politika smanjivanja proraĉunskih deficita

koju provode ĉlanice eurozone. Rastući proraĉunski deficiti samo su simptom problema

koji je poĉeo nastajati kada su ĉlanice eurozone izgubile vlastite nacionalne valute. Do

fiskalnih deficita i golemog raskoraka u dugoroĉnim kamatama izmeĊu ĉlanica

monetarne unije došlo je zbog razlika u plaćama i cijenama, zbog ĉega su se produbile

regionalne trgovinske neravnoteţe. Te su se neravnoteţe poĉele stvarati na samom

poĉetku kad je najvaţniji instrument za njihovo suzbijanje, a to je promijena teĉaja

nacionalnih valuta, prestao postojati. (Novi list, 9.1.2013.)

63

4. ALTERNATIVNI NAČINI ANTIKRIZNE BORBE NA PRIMJERU

ZEMALJA KOJE NISU PRIHVATILE NEOLIBERALIZAM

Za razliku od do sada opisanih zemalja koje su prihvatile pravila neoliberalizma i na

osnovu njih pokušale, kako je opisano, priliĉno neuĉinkovito izaći iz krize, sve je više

onih zemalja koje su mainstream ekonomiju prepoznale neuĉinkovitom te se okrenule

drugaĉijem pristupu, najĉešće na tragu kejnesijanizma i Marxovih uĉenja. U tom se

kontekstu najĉešće, ponekad i pogrešno, spominju europske zemlje Island i Poljska te

juţnoameriĉke zemalje poput Argentine i Bolivije, ali i zemlje jugoistoĉne Azije. U

nastavku će biti analizirana njihova ekonomska situacija i dana ocjena uspješnosti

antikriznih mjera koje su poduzele.

4.1. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U ISLANDU

Island se ĉesto u literaturi i medijima navodi kao jedan od najsvjetlijih primjera

uspješne borbe protiv krize i kao uzor drugima kojeg treba slijediti. U svega tri godine,

od 2008. do 2011., ta je otoĉna drţava doţivjela jedan od najvećih gospodarskih

slomova u povijesti i potpuno se oporavila. Razlog takvome brzom oporavku leţi u

njezinim specifiĉnostima, ali i poduzetim mjerama i politici koja se dobrim dijelom

razlikovala od mjera koje se provode u zemljama EU-a i nekim drugim drţavama. No

da bi se dobila cjelovita slika o razdoblju krize u Islandu u idućem podpoglavlju biti će

najprije opisano stanje u toj zemlji uoĉi nastanka krize.

4.1.1. Island prije nastanka krize 2008. godine

Do 1989. godine Island je teţio skandinavskom modelu tzv. socijalne drţave kojeg

karakteriziraju visoki udio javnog sektora i javne potrošnje u BDP-u te visoko porezno

opterećenje. Takvo opredjeljenje u Islandu je bilo prisutno još od 20-tih godina XX.

stoljeća, a Velika Depresija koja je izazvala financijski i gospodarski slom dodatno je

povećala nepovjerenje prema slobodnom trţištu, pa se od tada veliki broj proizvodnih i

izvoznih poduzeća, kao i većina bankarskog sustava, nalazio u drţavnom vlasništvu.

Zbog velikih kolebanja teĉaja i nekoliko bankarskih kriza 1920-ih, 1931. godine su na

Islandu uvedene i kapitalne kontrole, a islandska kruna nije bila razmjenjiva izvan

Islanda još punih 70 godina. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

64

Glavni nositelj rasta u zemlji od 70-tih je godina bio sektor ribarstva, a Island je postao

jedan od najvećih svjetskih izvoznika bakalara i ribljih proizvoda. Vaţnu stavku za

gospodarstvo predstavljala je i ekstrakcija prirodnih resursa, a posljednjih desetljeća

povećana je turistiĉka industrija i izvoz aluminija. ("Napravimo što i Island" i drugi

naivni mitovi, 2011.) Bankarski je sustav u tom razdoblju većinom bio u drţavnom

vlasništvu, ali je zbog politiziranosti i prevelike izloţenosti povezanim poduzećima bio

izloţen i velikim rizicima. Primjer toga je gubitak 80% kapitala banke Utvegsbanki

1985. godine zbog propasti samo jednog ribarskog poduzeća. MeĊubankarsko trţište

novca uspostavljeno je tek 1980. godine, a u cijelom su periodu kamatne stope

odreĊivane od strane tri najveće banke u drţavnom vlasništvu. Trţište kapitala nije

postojalo do 1985. godine, kada je osnovana islandska burza ICEX, a prvim dionicama

poĉelo se trgovati tek 1992. godine. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.) Unatoĉ nedovoljno

razvijenom financijskom trţištu ljudi su bili radišni i ţivjeli dobro, ţivotni standard bio

je visok, a socijalni mir pravilo. ("Napravimo što i Island" i drugi naivni mitovi, 2011.)

MeĊutim, ekonomska politika na Islandu naglo se promijenila krajem 1980-ih godina

dolaskom na vlast novog premijera Davida Oddssona. Njegova je vlada tada, ponukana

prirodnom katastrofom koja je pogodila zemlju (uništenje ribljeg fonda bakalara,

osnovne islandske izvozne robe) i nemogućnosti pristupa temeljnom resursu

ekonomskog razvoja, krenula u provoĊenje opširnih strukturnih reformi po uzoru na

reforme u Velikoj Britaniji pod vodstvom Margaret Tatcher i SAD-u pod vodstvom

Ronalda Reagana. Reforme su bile usmjerene na liberalizaciju kapitalnog raĉuna

bilance plaćanja, privatizaciju širokih razmjera, deregulaciju financijskog sustava i

promjenu strukture nacionalne proizvodnje i izvoza. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

Krajem 1980-ih i poĉetkom 1990-ih drţava se velikim dijelom povukla iz gospodarsva i

financijskog sektora. Provedena je masovna privatizacija javnih poduzeća i

telekomunikacija te djelomiĉna privatizacija bankarskog sektora, a ukinut je i niz

administrativnih prepreka, ĉime je postignuta znaĉajna liberalizacija financijskog trţišta.

Provedene su i reforme poreznog sustava pa je tako stopa poreza na dobit od 1985. do

1995. smanjena s 55% na 35%, a uvedena je i jedinstvena stopa poreza na dohodak od

36%. Zemlja je dodatno liberalizirana ulaskom u Europsko ekonomsko podruĉje (EEA)

1994. godine kada su ukinute kapitalne kontrole, a privatni je sektor nakon 60 godina

dobio pristup inozemnom financijskom trţištu. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

65

U istom razdoblju došlo je i do snaţne deregulacije bankovnog sustava, a prihvaćanje

bankarske regulative EU-a omogućilo je islandskim bankama nesmetan pristup i

djelovanje u svim zemljama EU-a i EEA-a. Tako su krajem 1990-ih i poĉetkom 2000-ih

islandske banke zapoĉele s procesom internacionalizacije, a prve akvizicije i

preuzimanja poĉela su s manjim bankama u Velikoj Britaniji i Danskoj. Od 2003. do

2008. udjel ukupne bankarske aktive u BDP-u porastao je sa 180% na preko 900%, a

prosjeĉna financijska poluga bankarskog sektora je od 2004. do 2008. godine porasla s

13 na 17. TakoĊer, 41% ukupne imovine banaka bilo je koncentrirano u podruţnicama u

inozemstvu, 60% plasmana bilo je usmjereno nerezidentima, 2/3 ukupnih plasmana i

depozita bilo je denominirano u stranoj valuti, a geografska disperzija poslovanja bila je

jedna od najvećih na svijetu.13

U tom je razdoblju došlo i do osnivanja i razvoja prvih

privatnih investicijskih fondova za ribarstvo, industriju i izvoz. (Deskar – Škrbić, Šonje,

2013.)

Island je zbog provedenih trţišnih reformi uskoro postao jedna od zemalja s najvišim

ekonomskim slobodama, a sve rejting agencije donijele su odluku o najvišem

investicijskom rejtingu za islandska drţavna izdanja, što je pobudilo interes inozemnih

investitora. Zapoĉeo je snaţan priljev inozemnog kapitala u obliku izravnih inozemnih

investicija (FDI) i zajmova financijskom sektor. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

Zbog liberalizacije i deregulacije te provedenih reformi došlo je do snaţnog rasta

islandskog gospodarstva (prosjeĉno 5% od 2003. do 2008.), burzovni indeks Islandske

burze porastao je 7 puta od 2003. do 2007., a nezaposlenost je iznosila tek nešto više od

1%. Ipak, takvi gospodarski trendovi doveli su do pregrijavanja islandskog

gospodarstva te u konaĉnici do njegova sloma 2008. Najĉešće se navode ĉetiti osnovna

uzroka toga. Za poĉetak, izuzetno velike kapitalne investicije (35% BDP-a) u izgradnju

energetskog sektora i ljevaonica aluminija 2003. godine dovele su do povećanja

vanjskoga duga i deficita tekućeg raĉuna bilance plaćanja, a snaţnija proizvodnja,

zapošljavanje i izvoz aluminija od tih projekata u narednom su razdoblju dodatno

ubrzali gospodarski rast i stvorili dodatne aprecijacijske pritiske. (Deskar – Škrbić,

Šonje, 2013.)

Nadalje, kako bi zadovoljila europske standarde, islandska središnja banka CBI spustila

je stopu obvezne priĉuve s 4% na 2%, što je znaĉajno povećalo likvidnost bankarskog

13

Najveća banka Kaupthing poslovala je u 13 drţava.

66

sustava i povećalo kreditni multiplikator s 8 na otprilike 15. To je dovelo do snaţnog

porasata ponude novca i znaĉajnog porasta kreditne aktivnosti bankarskog sustava.

Povezano s time, 2003. godine završena je potpuna privatizacija druge dvije najveće banke

na Islandu Landsbanki i Bunadarbanki. Novi kapital, vlasnici i depoziti, višak likivdnosti i

vrhunski kreditni rejting bili su temeljni faktori koji su doveli do znaĉajnog povećanja

kreditne aktivnosti ovih banaka, ali i ostalih islandskih banaka. (Deskar – Škrbić, Šonje,

2013.)

Za kraj, drţavno sponzorirani fond HFF gotovo je imao monopol nad hipotekarnim

plasmanima do 2004. Prema podacima MMF-a, do sredine te godine gotovo 90%

kućanstava na Islandu imalo je hipotekarni kredit HFF-a, a obveznice te institucije ĉinile su

gotovo polovicu ukupnog trţišta obveznica na Islandu. 2004. godine privatne su banke

povećale svoju aktivnost na trţištu hipotekarnih kredita, privukavši veliki broj graĊana

niţim kamatnim stopama i boljim uvjetima otplate. Time je poĉela „utrka prema dnu“ (engl.

race to the bottom) u smislu sniţavanja kriterija i uvjeta financiranja stambenih i poslovnih

nekretnina izmeĊu privatnih banaka i HFF-a. Znaĉajno niţe kamatne stope, odobravanje

hipoteka u vrijednosti 100% nekretnine, odobravanje kredita za otplatu starih hipoteka,

blaţi kriteriji kreditne sposobnosti i sl. rezultirali su znaĉajnim porastom potraţnje za

hipotekarnim kreditima i doveli do velikog porasta graĊevinskog sektora. (Deskar – Škrbić,

Šonje, 2013.)

Osim gore navedenih faktora, još je nekoliko faktora znaĉajno za objašnjenje pojave

pregrijavanja gospodarstva na Islandu. Zbog vrlo niskih referentnih kamatnih stopa FED-a i

ECB-a uzrokovanih dot.com krizom iz 2001. trošak zaduţivanja subjekata s Islanda na

globalnom financijskom trţištu znaĉajno se spustio zbog ĉega je inozemno zaduţivanje za

Island postalo veoma isplativo. Drugo, zbog malog trţišta i velikih kolebanja islandskog

gospodarstva u prošlosti, kreditne agencije su svoje najviše kreditne rejtinge uvjetovale

većom diversifikacijom portfelja, ĉime su implicitno „natjerale“ islandske banke na širenje

poslovanja u inozemstvo. Velik broj obveznica koje su izdavale islandske banke postale su

dio „prepakiranih“ financijskih proizvoda s AAA rejtingom, što je znaĉajno povećalo

potraţnju institucionalnih investitora za islandskim vrijednosnicama. TakoĊer, prema

regulativama financijskog sustava EU, inozemne podruţnice islandskih banaka bile su pod

ingerencijom regulatornih tijela zemalja domaćina, pa su one snosile i potencijalne troškove

sustava osiguranja depozita, što je dodatno potenciralo hazardno ponašanje uprava

islandskih banaka pri njihovom nastupu na trţištima drugih drţava zapadne Europe.

67

Konaĉno, iako je drţavni proraĉun u razdoblju od 2003. do 2007. godine ostvarivao suficit,

dio suficita je iskorišten za smanjenje poreza na dohodak, što je dodatno povećalo

agregatnu potraţnju. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.) Balon je konaĉno pukao potrkraj

2008. godine i Island se suoĉio s najteţom krizom u svojoj povijesti.

4.1.2. Makroekonomski pokazatelji u Islandu za vrijeme krize i ocjena poduzetih

antikriznih mjera

Zbog sloma ameriĉke investicijske banke Lehman Brothers 15. rujna 2008. na

meĊunarodnom trţištu došlo je do kreditnog sloma i potpunog zamrzavanja trţišta.

Takvo stanje snaţno se odrazilo i na islandske banke koje su zbog naglog pada

likvidnosti poĉele prodavati svoju dugotrajnu imovinu uz veliki diskont, nastojeći na taj

naĉin otplatiti kratkoroĉne obveze u stranoj valuti koje nisu mogle refinancirati.

Rasprodaja bankarske imovine dovela je do naglog rušenja Islandske burze, a pad

vrijednosti dionica doveo je do pada vrijednosti kolaterala i posljediĉno pada

sposobnosti banaka da se zaduţuju. Kako je postalo jasno da kriza nije prolazna nego

sistematska i da su banke tehniĉki nesolventne, 29. rujna 2008. islandska vlada najavila

je sanaciju treće po veliĉini islandske banke Glitnir. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

Taj potez islandske vlade izazvao je još veću paniku i gubitak povjerenja te je došlo do

snaţnog povlaĉenja sredstava i iz druge dvije najveće islandske banke – Landsbanki i

Kaupthing. Nakon sluţbene izjave islandskog premijera o mogućem bankrotu Islanda 6.

listopada 2008. došlo je do javnih protesta, sukoba i najvećeg povlaĉenja sredstava iz

banaka u povijesti. U odnosu na mjesec prije depoziti nerezidenata tako su se smanjili

za ĉak 95%. Došlo je do zatvaranja globalnog i lokalnog meĊubankarskog trţišta i

velikih turbulencija u domaćem platnom prometu, a trgovina dionicama banaka na

islandskoj burzi je suspendirana. Ti su dogaĊaji prethodili konaĉnoj odluci o potpunom

preuzimanju drţavne kontrole nad bankama Glitnir i Landsbanki preko regulatorne

agencije FME 7. listopada 2008. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

Kako je islandska vlada najavila da će osigurati sve domaće depozite kako bi sprijeĉila

njihov odljev, ali ne i štednju stranih graĊana u islandskim bankama, Velika je Britanija,

koja je uz Nizozemsku imala najveći broj korisnika usluga islandskih banaka, 8.

listopada u okviru Zakona o terorizmu, kriminalu i sigurnosti zamrznula imovinu

Landsbanki u Velikoj Britaniji te je od islandske banke Kaupthing zatraţila 300

68

milijuna funti svjeţe likivdnosti za njezinu podruţnicu u Londonu. Britanska optuţba za

meĊunarodni terorizam dovela je do potpunog iskljuĉenja Islanda iz meĊunarodnog

financijskog sustava, što je dovelo do konaĉne odluke o preuzimanju drţavne kontrole i

nad posljednjom velikom bankom Kaupthing 9. listopada. Time je u samo nekoliko

dana došlo do kolapsa i drţavnog preuzimanja 85% bankarskog sustava Islanda.

(Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

Kako je dug islandskih banaka u tom trenutku bio 11 puta veći od islandskog BDP-a, a

vanjski dug ĉak 32 puta veći od sluţbenih rezervi Islandske središnje banke (CBI), bilo

je sasvim jasno da Island sam nikako ne moţe otplatiti nastale dugove. Stoga je CBI već

poĉetkom kolovoza 2008. traţila zajam od FED-a, ECB-a i Bank of England, ali one joj

ga nisu htjele odobriti. U meĊuvremenu se pojavila mogućnost da središnja banka

Rusije odobri povoljan zajam Islandu u visini 4 milijarde eura (Timeline of the

Icelandic financial crisis, 2013.), ali se zbog snaţnog pada cijena nafte na svjetskom

trţištu Rusija povukla iz pregovora. Središnje banke Danske i Norveške odobrile su

zajam od 200 milijuna dolara kojima su zadovoljene potrebe za plaćanje uvoza hrane, a

MMF je 24. listopada Islandu odobrio zajam od 1,57 milijardi eura. (Deskar – Škrbić,

Šonje, 2013.)

MeĊutim, isplata MMF-a je bila blokirana od strane Velike Britanije i Nizozemske dok

se Island nije obvezao isplatiti štednju graĊana tih zemalja u podruţnicama islandskih

banaka. Nakon što je Vlada Islanda pristala na obroĉnu isplatu osiguranih 20.000 eura

po raĉunu, zajam je pušten. Konaĉno, 19. studenog 2008. Island je potpisao stand-by

aranţman s MMF-om u ukupnoj vrijednosti 2,1 milijardu dolara, nakon ĉega su kroz

2009. godinu uslijedile nove pozajmice nordijskih zemalja i Poljske u iznosu od 3

milijarde dolara te 6,3 milijarde dolara zajma Njemaĉke, Velike Britanije i Nizozemske,

koje su većinom dale namjenski zajam za sanaciju raĉuna njihovih deponenata u

islandskim bankama. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2013.)

Ipak, za razliku od njemaĉkog zajma koji je iznosio 1,2 milijarde eura, zajam Velike

Britanije i Nizozemske nikada nije prihvaćen. Njihovi su zajmovi trebali biti namjenski

i sluţiti za vraćanje duga vjerovnicima islandskih banaka iz tih zemalja, uglavnom

preko programa Iceasve. Budući da su i Velika Britanija i Nizozemska podmirili svoje

graĊane korisnike tog programa, njih 340.000 (IslanĊani odluĉili na referendumu...,

2011.), traţile su od Islanda da naknadno podmiri njih. Smatrajući banke samostalnim

69

poslovnim jedinicama koje same odgovaraju za uspjehe i neuspjehe svoga poslovanja14

,

islandska je vlada, nevoljna plaćanja duga za koji nije kriva, odluĉila raspisati

referendum o tom pitanju u oţujku 2010 godine. GraĊani Islanda na tom su se

referendumu nadmoćnom većinom od 93,5% glasova izjasnili protiv isplate duga

Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. Godinu dana nakon toga islandska je vlada sastavila

novi, za Island nešto povoljniji ugovor kojim se obvezala vratiti Velikoj Britaniji i

Nizozemskoj 3,9 milijardi eura duga, no islandski predsjednik Olafur Grimsson taj je

ugovor odbio potpisati, te je u travnju 2011. proveden novi referendum na kojem je

isplata duga opet odbijena sa 60 postotnom većinom glasova. (EK: negativni

referendum na Islandu..., 2011.)

Štoviše, umjesto da sanira dugove banaka kao što su uĉinile vlade većine krizom

pogoĊenih zemalja, islandska je vlada odluĉila jednostavno pustiti islandske banke da

odu u steĉaj, tj. da propadnu. Tri najveće islandske banke Glitnir, Kaupthing i

Landsbanki u 2008. i 2009. godini prestale su poslovati, a vlasništvo nad njima, kao i

sve inozemne obveze i potraţivanja, preneseno je u ruke inozemnih kreditora. Na

temeljima ove tri banke domaćim sredstvima i dokapitalizacijom od strane Ministarstva

financija istovremeno su osnovane tri nove banke, Islandbanki, Arion banki i

Landsbankinn, u koje je prenesena većina domaćih obveza, kao i imovina i obveze još

nekoliko manjih propalih financijskih institucija. U kontekstu veliĉine bankarskog

sustava, proces restrukturiranja izazvao je znaĉajna smanjenja bilanci banaka te se

ukupna imovina bankarskog sektora smanjila sa 14.900 milijardi ISK u rujnu 2008.

godine na 2.876 milijardi ISK, tj. s pribliţno 1000% BDP-a na oko 200%.

TakoĊer, zbog uĉinaka krize znaĉajno je povećana protuvrijednost dugova stanovništva

i poduzeća u domaćoj valuti zbog ĉega je u suradnji s MMF-om pripremljen program

restrukturiranja duga sektora stanovništva koji se temeljio na tri principa: (Deskar – Škrbić,

Šonje, 2012.)

14

Islandski predsjednik Olafur Grimsson objasnio je taj stav u intervjuu koji je dao za Deutsche Welle u

veljaĉi 2013. godine izjavivši: „Toĉno. Mi smo banke pustili da odu u steĉaj. Ja sam se uvijek pitao: zašto

se ponašamo kao da su banke svete krave gospodarstva? Što banke razlikuje od ostalih poduzeća, recimo

iz sektora telekomunikacije ili transporta? To su sve privatna poduzeća i ako kao takva rade greške, onda

ih treba pustiti da odu u steĉaj. U protivnom se bankarima šalje signal da mogu raditi što ih je volja. Ako

su uspješni, ţive kao bubrezi u loju, ako su neuspješni, porezni obveznici plaćaju za njihove greške.

Mi smo osim toga uveli kontrolu prometa kapitala. I jer nam je jako stalo do našeg socijalnog sustava,

nismo proveli mjere štednje na koje su prisiljene zemlje Europske unije. Prije nekoliko godina su nas

europski ĉelnici ţestoko kritizirali zbog našeg kursa, ali sada je vidljivo da se Island oporavlja mnogo

brţe.“ (Pouke Islanda, 2013.)

70

1. najveći teret restrukturiranja treba pasti na financijski sektor, a ne javni sektor,

koji je već znaĉajno opterećen dugom;

2. pri procjeni mehanizma restrukturiranja potrebno je odvagati izmeĊu potreba

kućanstava u problemima i prava vjerovnika;

3. proces restrukturiranja duga (razduţivanja) se mora provesti u kratkom roku.

Tako je do 2012. godine ukupni oprost duga privatnom sektoru od strane banaka iznosio

više od 60% BDP-a, od ĉega se 50% (oko 900-1000 milijardi ISK) odnosilo na

poduzeća, a 12% (170-200 milijardi ISK) na kućanstva. Opća je ocjena medija, kao i

sluţbenih izvora poput MMF-a i CBI-a da je restrukturiranje duga graĊana većinom

provedeno na teret inozemnih vjerovnika banaka. (Deskar – Škrbić, Šonje, 2012.)

Duboka financijska kriza koja je pogodila Island snaţno se odrazila i na realni sektor,

ali je, za razliku od do sada opisanih zemalja, zbog uspješno provedenih mjera i politike

koja se ipak dobrim dijelom razlikovala od politika tih zemalja uspješno prebroĊena, što

je vidljivo i iz kretanja realnog BDP-a prikazanog na grafikonu 15.

Grafikon 15: Kretanje realnog BDP-a u Islandu uoči i u vrijeme krize (od 2001. do

2013., uključujući i procjenu za 2014. godinu.)

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 25.06.2013.

Kao što je vidljivo iz grafikona, negativne vrijednosti realnog BDP-a na Islandu su

zabiljeţene samo u 2009. i 2010. godini, a već 2011. zabiljeţen je njegov rast. On

dakako nije bio toliko izraţen kao u predkriznim godinama buma, ali je konstantno

pozitivan u posljednje 3 godine s prognozom zadrţavanja pozitivnog trenda i dodatnog

blagog rasta i u 2014. godini.

71

Ni radna mjesta nisu bila pošteĊena krize, ali se broj nezaposlenih u posljednjim

godinama opet znaĉajno smanjuje te je Island u tom razdoblju, kao i danas, uvoznik

radne snage, tj. inozemni radnici dolaze na Island kako bi potraţnja za radom bila

zadovoljena. Kretanje stope nezaposlenosti na Islandu prikazano je na grafikonu 16.

Grafikon 16: Kretanje stope nezaposlenosti u Islandu od 2003. do 2013. u

%

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 25.06.2013.

Siĉno kao i za kretanje BDP, moţe se zakljuĉiti da krivulja stope nezaposlenosti

pokazuje pozitivne pomake u svome kretanju već od kraja 2010. godine, tj. da se

nezaposlenost na Islandu smanjuje. Ona još uvijek nije na razini iz predkriznih godina

kada se kretala oko 2-3%, ali je u 2013. bila na razini 5%, što je znaĉajan pozitivni

pomak u odnosu na 7,9% potkraj 2010. godine.

Kao osnovni razlog uspješnog oporavka zemlje islandski predsjednik Olafur Ragnar

Grimsson navodi ĉinjenicu da je njegova zemlja, za razliku od ostatka Europe, na

samom poĉetku krize shvatila da se ne radi samo o financijskoj i gospodarskoj krizi

nego o dubokoj politiĉkoj, socijalnoj pa ĉak i krizi ĉitavog pravnog sustava zbog ĉega

su promptno krenuli u temeljite reforme u svim navedenim sektorima. On navodi da je

njihov cilj bio postići više pravednosti i promijeniti mehanizme donošenja odluka. Kao

drugi kljuĉan razlog uspješnog oporavaka Olafur Grimsson istiĉe ĉinjenicu da se nisu

drţali dosadašnjih ustaljenih recepata za izlazak iz krize. (Pouke Islanda, 2013.)

72

Grimssonove tvrdnje lako je potvrditi i u praksi. Glede postizanja više pravednosti i

promijene mehanizma donošenja odluka, treba istaknuti dva islandska referenduma o

vraćanju duga Britancima i Nizozemcima, što je već ranije spomenuto u tekstu, a

predstavlja najizravniji oblik demokratskog donošenja odluka u skladu s voljom naroda.

TakoĊer, nakon prosvijeda i pritiska graĊana smijenjena je vlada koja je pogodovala

financijskim akrobacijama, kao i guverner središnje banke i vijeća koja su upravljala

bankama. Većina glavnih aktera odgovornih za krizu završila je na sudu, a mnogi su,

ukljuĉujući i islandskog tajnika ministarstva financija Baldura Guðlaugssontea i

izvršnog direktora banke Glitnir Lárusa Weldinga, pravomoćno osuĊeni. (2008-11

Icelandic financial crisis, 2013.) SuĊen je bio i bivši islandski premijer Geir Haarde

zbog nemara i nesavijesnog voĊenja zemlje, ali je ipak u travnju 2012. proglašen

nevinim. (Bivši islandski premijer..., 2012.)

Da se nepravda ne bi ponovila, IslanĊani su ĉak i promijenili Ustav tako da u

reformama sudjeluju obiĉni graĊani, njih 25, uz uvjet da ne pripadaju nijednoj stranci te

da ih preporuĉi 30 drugih graĊana. (Kako su Vikinzi slomili krizu, 2013.)

U konaĉnici, valja zakljuĉiti kako je Island uspješno prebrodio krizu zahvaljujući

ĉinjenici da je, unatoĉ angaţmanu MMF-a i svjetskih kreditora, uspio provesti u djelo

vlastitu antikriznu politiku. Iako su i u Islandu provedene mjere štednje i financijske

konsolidacije, one su bile mnogo blaţe nego u drugim zemljama na vrhuncu krize.

Velik naglasak stavljen je na oĉuvanje nordijskog modela drţave blagostanja te su u

tom kontekstu oĉuvane iste razine primanja i olakšica za najugroţenije skupine društva

(stare, siromašne, osobe s posebnim potrebama...), dok je progresivno oporezivanje

uvedeno za one bogatije, takoĊer sukladno visini njihovih primanja. (Deskar – Škrbić,

Šonje, 2012.) Island je, za razliku od svih zemalja provoditeljica mainstram ekonomije

pustio banke, kao glavne krivce za krizu, da jednostavno propadnu. Unatoĉ ţestokim

napadima mnogih zemalja i svjetskih organizacija, danas je jasno da je taj potez za

gospodarstvo Islanda imao pozitivne uĉinke.

Ipak, iako je kriza u Islandu i sluţbeno završila završetkom meĊunarodnog bailout

programa voĊenog od strane MMF-a 31. kolovoza 2011., neki analitiĉari upozoravaju

da tek treba vidjeti moţe li Island zadrţati pozitivne gospodarske pokazatelje, budući da

je zbog nesavijesna politiĉkog voĊenja i divlje liberalizacije uoĉi krize postao veoma

zaduţena drţava s omjerom javnog duga prema BDP-u oko 100% ili više, te vanjskog

73

duga koji iznosi oko 200% BDP-a. Brojna su istraţivanja naime pokazala da visina

duga na tim razinama dugoroĉno bitno ograniĉava gospodarski rast. Unatoĉ mogućim

budućim problemima za gospodarstvo Islanda i dalje ostaje neupitna uspješnost njezine

antikrizne politike s obzirom da su od 2011. godine svi bitniji ekonomski pokazatelji u

toj zemlji biljeţili pozitivne vrijednosti.

4.2. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U POLJSKOJ

Poljska do danas ostaje jedina ĉlanica Europske unije koja je izbjegla recesiju u vrijeme

globalne krize, što je vidljivo iz kretanja realnog BDP-a prikazanog na grafikonu 17.

Grafikon 17: Kretanje realnog BDP-a u Poljskoj od 2001. do 2013., uključujući i

procjenu za 2014. godinu

Izvor: Izradio student prema podacima Eurostata, web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&language=en&pcode=teilm0

20&tableSelection=1&plugin=1, 28.06.2013.

Iako je Poljska izbjegla recesiju, nije ostala pošteĊena efekata krize, premda su oni u

njoj bili znatno blaţi nego u drugim zemljama. Iz grafikona je vidljivo da je ĉak i u

najvećem jeku krize 2009. godine Poljska biljeţila pozitivne vrijednosti BDP-a (1,6%).

Nakon toga je uslijedio rast u 2010. i 2011. godini, ali i njegovo ponovno usporavanje

2012. i 2013., iako i dalje s pozitivnim vrijednostima. Za 2013. godinu predviĊa se opet

blagi rast.

Iako poljski politiĉari istiĉu kako su izbjegli recesiju prije svega zahvaljujući

neoliberalnoj ekonomskoj politici, okolnosti koje su Poljsku dovele u takvu situaciju

74

nisu previše vezane za provoĊenje neoliberalizma već za odreĊene specifiĉnosti zemlje.

Maria Drozdowicz-Bieć s Instituta za istraţivanje ekonomskog razvoja kao razloge

tome navodi ĉetiri skupine ĉinitelja. Te ĉetiri skupine su opći ekonomski uvjeti u zemlji

uoĉi krize, strukturni ĉimbenici povezani s razinom ekonomske razvijenosti Poljske,

koristi od ĉlanstva u Europskoj uniji te trţišne snage.

Pod općim ekonomskim uvjetima u zemlji uoĉi krize misli se prije svega na veliki dotok

direktnih stranih investicija i brzo rastuću produktivnost u razdoblju od 2004. do 2007.

godine. To je vidljivo i iz grafikona 17 koji upućuje da je rast BDP-a u pretkriznoj

2006. i 2007. godini bio veći od 6% unatoĉ jasnim pokazateljima o nadolazećoj krizi. U

tom razdoblju pojavili su se i odreĊeni simptomi pregrijavanja gospodarstva u vidu

visoke stope povećanja cijena15

, visokih kamatnih stopa na kredite i umjerenim

povećanjem cijena dionica. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Od poĉetka 2000-ih do 2008. godine Poljska je prolazile kroz velike reforme. Brza

privatizacija16

i liberalizacija ekonomije u tom periodu donijela je raznolike rezultate.

Uslijed navedenih promjena u Poljskoj je 2002. nezaposlenost porasla na preko 20%.

TakoĊer, veliki broj reformi proveden je u okviru pristupanja Poljske Europskoj uniji

2004. godine. S ulaskom u EU, situacija se u Poljskoj znaĉajno promijenila, prije svega

zbog znaĉajnog povećanja investicija u zemlju od strane investicijskih fondova EU-a i

ostalih stranih investitora. Tako je u 2006. godini obim investicija iznosio 14,9% BDP-

a, u 2007. 17,6%, a do polovice 2008. 15% BDP-a. (Reichardt, 2010.)

Pod strukturnim ĉimbenicima kao drugom skupinom ĉinitelja odgovornih za Poljsko

izbjegavanje recesije podrazumijevaju se: mala ovisnost o poslovnim i korisniĉkim

kreditima, odsutnost visokoriziĉnih financijskih instrumenata (vrijednosnih papira

temeljenih na ameriĉkim subprime hipotekarnim kreditima) u bankarskom sektoru te

relativno mala vanjska povezanost poljske ekonomije s relativno velikim unutarnjim

trţištem. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Paradoksalno, upravo su nedovoljna razvijenost bankarskog sektora i nesigurnost u

budući razvoj zemlje glavni razlozi zbog kojih bankarski sektor Poljske nije bio

ozbiljnije pogoĊen. O tome govori i ĉinjenica da je 2008. hipotekarni dug u Poljskoj

15

Sredinom 2008. inflacija je dosegnula 4,8%. 16

1989. 53% radne snage radilo je u javnom sektoru, 2002. svega 26%.

75

iznosio oko 22% vrijednosti BDP-a, dok je u razvijenim zemljama taj omjer bio znatno

veći – u Njemaĉkoj je iznosio 74%, Japanu 78%, SAD-u 100%, Velikoj Britaniji 110%.

TakoĊer, poljske su banke provodile veoma striktnu politiku pri odobravanju kredita za

privatni sektor, naroĉito za male i srednje poduzetnike. MeĊutim, dok se u vremenima

gospodarskog rasta i povoljnih trţišnih uvjeta nizak udio bankarskog financiranja

poslovnog sektora smatra negativnim jer limitira stopu rasta cijelog gospodarstva, u

negativnim ekonomskim uvjetima to postaje prednost jer korisnici kredita nisu izloţeni

iznenadnom padu kreditnih vrijednosti. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

S druge strane, kreditni portfolio banaka nije se smanjio i one su ostale u dobrom stanju.

Njihova je imovina neprestalno rasla, ali nije bila ulagana u kredite, već ostale

financijske instrumente, najviše drţavne obveznice. Zbog nedovoljne razvijenosti

financijskog sustava, poljske banke nisu išle ukorak sa svjetskim trendovima pa tako

nisu bile umiješane ni u trgovinu riskantnih subprime vrijednosnih papira, zbog ĉega su

poslije profitirale. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Druga pozitivna ĉinjenica vezana za strukturne ĉimbenike je ta da Poljska ima veliko

unutarnje trţište zbog ĉega je i manje izloţena vanjskim utjecajima. Izvoz saĉinjava

svega 30-40% vrijednosti poljskog BDP-a, dok npr. u MaĊarskoj na njega otpada 80%,

Slovaĉkoj 86%, Ĉeškoj 76%, a Litvi 56% BDP-a. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

TakoĊer, bitnu ulogu u izbjegavanju recesije odigralo je i crno trţište. Naime, zbog pada

primanja ljudi u vrijeme negativnih ekonomskih kretanja sve više radnika okreće se

crnom trţištu ne bi li zadrţali istu razinu prihoda. Poslodavci zbog smanjivanja troškova

takoĊer nastoje te troškove smanjite na razne, ĉesto i ilegalne naĉine kao što su

neprijavljivanje radnika ili ĉak zatvaranje legalnih firmi i prelazak u ilegalu. Procjene

Središnjeg statistiĉkog ureda Poljske tako pokazuju da je udio crne ekonomije u

poljskoj ekonomiji izmeĊu 2006. i 2008. godine iznosio izmeĊu 15,9 i 14,7% dok

istraţivanje Friedricha Schneidera17

pokazuju su te brojke još i znatno vće, tvrdeći da je

stvarni udio crne ekonomije u Poljskoj u razdoblju od 1999. do 2007. iznosio oko

26,5%, a u vrijeme ekonomskog usporavanja 2007. 29,3%. Rad na crno apsorbira

negativne uĉinke ekonomskog usporavanja izravnavajući potrošnju. Istraţivanja

Središnjeg statistiĉkog ureda pokazuju da crna ekonomija pridonosi BDP-u Poljske s

17

Priznati ekonomski struĉnjak u podruĉju crne ekonomije i autor brojnih izvješća o crnoj ekonomiji u

gospodarstvima diljem svijeta.

76

dodatnih 4-5% stvarajući radna mjesta, pomaţući na taj naĉin zadrţavanju dostignute

razine prihoda kućanstvima koja taj prihod dalje troše odrţavajući razinu javne

potrošnje. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Bitna stavka u prebroĊivanju krize bila je i konstantan rast konkurentnosti poljske

ekonomije koja se najviše oĉitovala u povećanju produktivnosti rada. Od 1999. do 2009.

godine produktivnost mjerena kao vrijednost BDP-a po radnome satu u Poljskoj se

svake godine povećala za pribliţno 4%. Istovremeno, u visoko razvijenim zemljama

produktivnost je rasla više od duplo sporije. Od 1990. efikasnost rada u Poljskoj

povećala se 2,5 puta za cijelu ekonomiju, te 3,6 puta samo za industriju. (Drozdowicz-

Bieć, 2012.)

Drugi faktor koji je pridonio povećanju produktivnosti bio je rast investicija u fiksni

kapital, posebno od 2005. do 2007. godine. Od 2000. do 2004. godine investicije u

fiksni kapital po radniku povećale su se za svega 2% da bi naredne dvije godine rast

investicija iznosio 10%, a od 2005. do 2007. ĉak 16%. Najveći kontributor takvoga rasta

bio je priljev sredstava iz EU fondova i stranih direktnih investicija. 2007. godina bila je

rekordna po tom pitanju te je vrijednost direktnih investicija u njoj iznosila 17,2

milijarde eura, a 2008. je unatoĉ krizi vrijednost investicija iznosila 10 milijardi eura. Te

je godine više ulaganja bilo samo u Kini, SAD-u, Indiji, Brazilu i Njemaĉkoj. Bitno je

takoĊer naglasiti da je u kriznim godinama većina profita stranih kompanija u Poljskoj

reinvestirana u Poljskoj, a ne prenesena u inozemstvo kako je to bio sluĉaj u mnogim

drugim zemljama. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Kako je već navedeno u ovom radu, treću skupinu ĉinitelja zbog kojih je Poljska

izbjegla recesiju ĉine trţišne snage. To se odnosi na plivajući teĉaj poljske zlote i

odsutnost bilo kakvih programa stimulansa poduzetih od strane vlade.

Teĉajna stopa zlote imala je stabilizirajući efekt na poljsku ekonomiju posljednjih

godina i dvaput je pridonijela odrţavanju njenog rasta: prvi put u periodu neposredno

prije krize, a zatim i usred krize, u drugoj polovici 2008. godine. Od ulaska Poljske u

EU 2004. godine do 2008. poljska je zlota konstantno jaĉala u odnosu na ostale vaţnije

svjetske valute. Kako su od 2002. cijene nafte na trţištu roba konstantno rasle,

aprecijacija zlote ublaţila je povećanje cijene uvoza, što je smanjilo troškove privatnog

sektora i kućanstava. To ih je financijski ojaĉalo i omogućilo im da uĊu u krizu u

77

boljem stanju. Drugi put zlota je imala ublaţujući efekt izmeĊu srpnja 2008. i veljaĉe

2009. Ona je u tom razdoblju deprecirala tj. izgubila na vrijednosti što je imalo

stabilizirajući efekt na poljski izvoz. Slabija valuta uĉinila je poljske izvozne proizvode

jeftinijima, a time i konkurentnijima, te istovremeno ograniĉila uvoz, stvarajući više

prostora za poljske proizvode na domaćem trţištu. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Što se tiĉe paketa stimulansa za pomoć ekonomiji, oni su u Poljskoj doneseni relativno

kasno, tek u studenom 2009., u vidu Plana za stabilnost i razvoj. Taj je plan predviĊao

aktivnosti za stabiliziranje ekonomije u visini od 30 milijardi ameriĉkih dolara (94

milijarde PLN), ali je do kraja 2011. potrošeno svega nešto više od 6,5 milijardi dolara

predviĊenog iznosa. Tako je, na primjer, poljska vlada predviĊala da će antikrizni paket

subvencija za tvrtke koje unatoĉ krizi ne otpuštaju radnike koristiti 60.000 poduzeća, a

do oţujka 2010. tu je mogućnost iskoristilo samo njih 110. TakoĊer, iskorišteno je samo

50% od planiranih 13 milijardi dolara za garancije i ostala jamstva poduzećima.

Neiskorištenost paketa stimulansa u konaĉnici se pozitivno odrazila na poljsko

gospodarstvo jer bi u suprotnom njegova implementacija vjerojatno samo produbila

budţetske neravnoteţe i povećala drţavni dug. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Konaĉno, odrţavanju stabilnosti u Poljskoj pridonijelo je i efikasno korištenje sredstava

iz fondova Europske unije. Procjenjeno je da je od 2004. do 2013. Poljska iz EU

fondova povukla 81,3 milijarde eura uz vlastiti doprinos od 17,7 milijardi. TakoĊer,

Poljska je u razdoblju od 2007. do 2013. godine primila najviše sredstava iz EU

fondova u Europi – 67 milijardi eura, dok je, za usporedbu, Španjolska primila 35

milijardi, Italija 28, Ĉeška 26, a Portugal 21 milijardu eura. (Drozdowicz-Bieć, 2012.)

Zakljuĉno, valja reći da je Poljska izbjegla recesiju zahvaljujući svojim specifiĉnostima,

efikasnoj ekonomskoj politici, ali i sretnim okolnostima. Zahvaljujući pozitivnim

ekonomskim pokazateljima uoĉi krize, rastućoj produktivnosti i konkurentnosti,

efikasnom korištenju sredstava EU fondova i velikom broju stranih direktnih investicija

Poljska je znatno ublaţila efekte svjetske gospodarske krize. Tome je, moţda i više od

svega drugoga, pridionijela i ĉinjenica da je Poljska i nakon ulaska u EU zadrţala

vlastitu ekonomsku valutu s plivajućim teĉajem, zlotu, koja je prilagoĊavala svoje

valutne stope aprecijarući i deprecirajući u pravim trenutcima, anticipirajući promjene

izazvane neravnoteţom u svjetskim ekonomskim i trţišnim tokovima. Konaĉno, veliko

unutarnje trţište umanjilo je negativne efekte smanjenog izvoza u godinama svjetske

78

krize, a izostanak riskantnih subprime vrijednosnih papira u poljskim bankama uvelike

je umanjio prelijevanje svjetske financijske i bankarske krize u poljski bankarski sektor.

4.3. GOSPODARSKA KRIZA I ANTIKRIZNA POLITIKA U ZEMLJAMA

LATINSKE AMERIKE

Zemlje Latinske Amerike, a posebno juţnoameriĉke zemlje, prebrodile su krizu znatno

bezbolnije nego što je to bio sluĉaj u zemljama Zapada. Od poĉetka krize 2008. godine

do 2012. oporavak je u zemljama Juga tekao znatno brţe, a rast BDP-a i trgovine bio je

ţustriji nego u razvijenim zemljama. Prosjeĉno je zemljama Juga trebalo 29 mjeseci da

se vrate na predkrizne nivoe trgovine, dok zemlje Zapada i 5 godina nakon poĉetka

krize još nisu dosegle predkriznu razinu. Iako se, zbog pada potraţnje izvoznih dobara i

pogoršanja financijske situacije u razvijenim zemljama (posebice zemljama Europe),

gospodarski rast zemalja u razvoju u 2012. ipak usporio, procjene govore da će do 2017.

on rasti po duplo većim stopama nego u zemljama Zapada. TakoĊer, predviĊanja govore

da će od 2013. do 2017. godine gospodarski rast u zemljama Latinske Amerike i Kariba

iznositi u prosjeku 4-5%, dok će njegov doprinos rastu svjetskog gospodarstva iznositi

8,3%. U istom razdoblju predviĊa se da će zemlje Europe pridonositi svjetskom

gospodarskom rastu s 8,1%, dakle manje nego zemlje Latinske Amerike i Kariba. (The

international financial crisis and its implications for Latin America and the Caribbean,

2012.)

Razloge tako uspješnim pokazateljima za vrijeme globalne recesije, ali i za veoma

optimistiĉna buduća predviĊanja za zemlje Latinske Amerike treba traţiti u nekoliko

ĉinjenica. Kao prvo, zemlje te regije većinom su odbacile neoliberalnu politiku pouĉeni

negativnim iskustvima s poĉetka 2000-ih kada je takva politika, nametnuta od strane

MMF-a i drugih internacionalnih organizacija, mnoge zemlje dovela u veoma nezavidne

poloţaje. Stoga su one umjesto otpuštanja radnika i restriktivnih mjera u vrijeme krize

povećanjem nadnica nastojale povećati zaposlenost, povećavajući tako i osobnu

potrošnju, što je odrţavalo rast BDP-a. Zemlje Latinske Amerike svoj su razvoj takoĊer

gradile i na povećanoj meĊusobnoj trgovini18

, te povećanoj trgovini s ostalim zemljama

u razvoju poput Kine i Rusije. U vrijeme prije krize te u samoj krizi vlade

latinoameriĉkih zemalja vodile su znatno odgovorniju ekonomsku politiku te je

18

Procjenjuje se da bi do 2017. udio trgovine izmeĊu zemalja Juga u svjetskoj trgovini mogao biti veći od

udjela trgovine zapadnih zemalja.

79

bankarski sektor u njima bio znatno bolje reguliran nego u razvijenim zemljama (SAD,

EU). Vrlo je vaţno istaknuti i da je u latinoameriĉkim zemljama razina javnog duga bila

znatno manja nego u zemljama Zapada pa je tako u Venecueli, Ĉileu, Hondurasu,

Gvatemali, Ekvadoru, Paragvaju i Peruu ona iznosila manje od 30%. Dominikanska

Republika, Meksiko i Bolivija imali su tek nešto veći dug, a Argentina, Brazil,

Kolumbija, Kostarika, Salvador, Nikaragva, Panama i Urugvaj imale su nešto veći dug

od prosjeka regije, ali je on i dalje bio znatno niţi nego u zemljama Europe (oko 40%).

(The international financial crisis and its implications for Latin America and the

Caribbean)

O pozitivnom smjeru kojim idu zemlje Juţne Amerike govori i studija Svjetske banke iz

studenog 2012. koja zakljuĉuje kako je upravo ona danas jedina regija svijeta koja

smanjuje nejednakost u prihodima. Zbog brzog gospodarskog rasta i inkluzivnijih

socijalnih politika u proteklom desetljeću na tom se podruĉju 50 milijuna ljudi uzdiglo

iz siromaštva u srednji staleţ, koji se prvi put brojĉano izjednaĉio sa siromašnima. U

nekim zemljama, najmanje 40% stanovništva premjestilo se u viši gospodarski staleţ od

1995. do 2010. godine. (U Juţnoj Americi srednji staleţ brojem dostigao siromašne,

2012.)

U nastavku rada biti će detaljnije opisane ekonomske politike i odgovori na krizu u

Argentini i Boliviji kao vjerojatno najradikalnijim primjerima uspješnosti ekonomskih

politika opreĉnim neoliberalizmu na prostoru Latinske Amerike, a sliĉne ekonomske

politike primjenjuju i druge latinoameriĉke zemlje, posebno Brazil, Venecuela i

Ekvador.

4.3.1. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Argentini

Nakon pada dikatature u Argentini 1983. godine ta je zemlja postala glavni sljedbenik

neoliberalnih naĉela i politike MeĊunarodnog monetarnog fonda. Svi MMF-ovi savijeti

bili su nekritiĉki primani i provoĊeni u djelo. Sukladno s time, došlo je do potpune

liberalizacije trţišta, privatizacije javnog sektora, mahom od strane stranih kompanija, i

deregulacije trţišta rada na štetu radnika. Istovremeno, uveden je fiksni teĉaj

argentinskog pesosa prema ameriĉkom dolaru u odnosu 1:1 što je imalo dalekoseţne

posljedice. Budući da je tako nerealan teĉaj bio na snazi više od dvadeset godina, došlo

je do velikog zaduţivanja u inozemstvu u dolarima i stvaranja visokog vanjskog duga

80

koji je 2001. godine dosegao 120 milijardi dolara, a prema nekim izvorima ĉak 170

milijardi. Zbog nerealnog teĉaja došlo je i do pojeftinjenja uvoza što je dovelo do

propasti domaće industrije i velikog povećanja nezaposlenosti19

. (Argentina

Unemployment rate, 2013.)

Tijekom cjelokupnog trajanja argentinske krize MMF je novim kreditnim linijama s

visokim kamatnim stopama podrţavao nerealno konstruiran ekonomski sustav te je

umjesto ulaganja u daljnju industrijalizaciju, stimuliranje usluţnog sektora i

sveobuhvatan razvoj zemlje, svoje kredite usmjeravao k odrţavanju precijenjenog teĉaja

pesosa, cijelo vrijeme tolerirajući korupciju koja je za vrijeme predsjednikovanja

Carlosa Menema od 1989. do 1999. u potpunosti nagrizla sve segmente društva.

(Mehanizmi MeĊunarodnog monetarnog fonda..., 2013.)

Kriza je eskalirala krajem 2001. godine kada je Argentina doţivjela potpuni ekonomski

kolaps te postala prva zemlja koja je proglasila bankrot. Kako su investitori u zemlji

uslijed privatizacije javnog sektora gotovo u potpunosti bili stranci, zbog velikog

vanjskog duga zemlje jednostavno su se povukli. Da bi sprijeĉila odljev novca iz

banaka, argentinska je vlada poĉetkom prosinca 2001. donijela niz mjera poznatih kao

corralito, kojima je omogućila bankama da efektivno zamrznu sve bankovne raĉune na

12 mjeseci uz izuzeće manjih novĉanih iznosa (do 250$ tjedno), te je odluĉeno da se

devizni raĉuni pretvore u pesose, koji su u meĊuvremenu obezvrijeĊeni. (Argentine

economic crisis (1999–2002), 2013.)

Sve navedeno dovelo je do ţestokih prosvijeda poznatih kao cacerolazo, koji su najveći

zamah imali 2001. i 2002. godine. U poĉetku su to bile samo glasne demonstracije, ali

su s vremenom prerasle u uništavanje imovine, uglavnom banaka, privatiziranih

kompanija u stranom vlasništvu i posebno velikih ameriĉkih i europskih kompanija.

Tadašnji predsjednik Fernando de la Rúa proglasio je bez suglasnosti Kongresa

izvanredno stanje, što je izazvalo još veći bijes graĊana. Kao odgovor, protestanti su

krenuli na predsjedniĉku palaĉu gdje je sukob izmeĊu prosvjednika i policije završio s

više mrtvih i velikim brojem ozlijeĊenih. Predsjednik de la Rúa pobjegao je

helikopterom, ali je bio prisiljen podnijeti ostavku, a u naredna dva tjedna Argentina je

19

U 2002. stopa nezaposlenosti u Argentini je prešla 22%. (Argentina Unemployment rate, 2013.)

81

promijenila ĉak petoricu predsjednika od kojih nijedan nije bio sposoban promijeniti

postojeće stanje. (Mehanizmi MeĊunarodnog monetarnog fonda..., 2013.)

U sijeĉnju 2002. u Argentini je nakon 10 godina donesena odluka o napuštanju pariteta

izmeĊu pesosa i dolara. Budući da je trţište bilo neregulirano, taj je potez doveo do

snaţne deprecijacije pesosa koji je tijekom 2002. godine u odnosu na dolar postao

razmjenjiv u omjeru 4:1. Zbog visoke inflacije izazvane deprecijacijom domaće valute

znaĉajno se smanjila kvaliteta ţivota prosjeĉnog Argentinca, a znaĉajno je porasla i

nezaposlenost. (Argentine economic crisis (1999–2002), 2013.)

Stanje u zemlji nakon toga se postupno normaliziralo u idućih godinu dana i s izborom

Néstora Kirchnera za predsjednika 25. svibnja 2003. godine Argentina je poĉela svoj

bolan put ka oporavku. Prva mjera koju je Kirchner uveo bila je zabrana vraćanja duga

MMF-u dok se ne postigne dogovor o njegovu reprogramiranju. Na veliko

nezadovoljstvo MMF-a sporazum je i postignut. MMF je pristao na znaĉajno smanjenje

svojih potraţivanja, a da bi se konaĉno oslobodila njegova duga, Argentina je 2005.

godine odluĉila prodati polovicu svojih deviznih rezervi. Veliku ulogu pritom je odigrao

i bivši venecuelanski predsjednik Hugo Chávez koji je odluĉio da njegova zemlja kupi

trećinu obveznica kojima je reprogramiran argentinski vanjski dug, time znaĉajno

rasteretivši argentinsku ekonomiju. (Mehanizmi MeĊunarodnog monetarnog fonda...,

2013.) Od 2005. do 2007. Venecuela je od Argentine kupila obveznice u vrijednosti

većoj od 5 milijardi dolara. (Argentine debt restructuring, 2013.)

Nadalje, devalvacija pesosa u tom razdoblju uĉinila je argentinsku izvoznu robu

jeftinijom i konkurentnijom, istovremeno obeshrabrujući uvoz. Uz to, porast cijene soje,

veoma vaţnog argentinskog izvoznog proizvoda, na meĊunarodnom trţištu dodatno je

doprinio znaĉajnom priljevu strane valute u Argentinu. Vlada je poticala supstituciju

uvoza nudeći pristupaĉne kredite poduzetnicima, donijela agresivan plan unaprjeĊenja

prikupljanja poreza te alocirala velike iznose socijalnih doprinosa. Vrijednost pesosa

polagano je rasla, kao i izvoz poljoprivrednih proizvoda i turizam. Izuzetno visoki

trgovinski viškovi na kraju su izazvali takav priljev dolara da je vlada bila prisiljena

intervenirati ne bi li sprijeĉila daljnji rast vrijednosti pesosa, a središnja banka poĉela je

iznova graditi svoje dolarske rezerve. Do prosinca 2005. rezerve središnje banke u

stranim valutama iznosile su 28 milijardi dolara, a taj je iznos kasnije smanjen zbog

82

vraćanja punog duga MMF-u 2006. godine. (Argentine economic crisis (1999–2002),

2013.)

U prosincu 2007. za predsjednicu Argentine izabrana je Cristina Fernández de Kirchner,

ţena bivšeg predsjednika Néstora Kirchnera, koja je nastavila provoditi ekonomsku

politiku svoga supruga. Glavna karakteristika njezina reţima od dolaska na vlast do

danas bila je renacionalizacija mnogih privatnih tvrtki. Tako je 2008. Argentina

nacionalizirala privatne mirovinske fondove s ciljem ekspanzije vladine financijske

imovine te je preuzela zrakoplovnu kompaniju Aerolineas Argentinas koja je do tad

djelomiĉno bila u vlasništvu grupe španjolskih investitora. (Hornbeck, 2013.)

16. travnja 2012. Argentina je pokrenula i renacionalizaciju Yacimientos Petrolifero

Fiscalesa (YPF-a), najveće naftne kompanije u zemlji. Renacionalizacija je i provedena

donošenjem zakonodavnog okvira koji je izvlastio 57%-tni kontrolni paket španjolske

tvrtke Reposol. Vladini argumenti za takav potez bili su neodgovorno poslovanje

Reposola za vrijeme ĉijeg je voĊenja tvrtke došlo do pada u proizvodnji nafte i

negativnih efekata u poreznom sustavu te povećanih troškova energije koja je morala

biti uvoţena iz inozemstva po višim cijenama pogoršavajući tako trgovinsku bilancu

zemlje. Drugim rjeĉima, renacionalizacija najveće naftne kompanije u zemlji je bila

nacionalni i javni interes. (Argentina nacionalizira najveću naftnu kompaniju, 2012.)

Osim nacionalizacije privatnih tvrtki, znaĉajna odlika današnje argentinske ekonomske

politike je i kompleksna strategija trgovinskog protekcionizma s ciljem ostvarivanja

makroekonomskih ciljeva zemlje. Relativno visoke tarife, restrikcije uvoza, izvozne

takse i ograniĉenja deviznih transakcija uvedene su s ciljem uravnoteţenja bilance,

cijena i zaliha robe. Ipak, takva politika dovela je Argentinu i do mnogih sporova s

drugim zemljama, a uvozna ograniĉenja naišla su na negodovanje najmanje 14

trgovinskih partnera Argentine, ukljuĉujući Sjedinjene Drţave, Japan, Juţnu Koreju i

Australiju. 25. svibnja 2012. Europska unija podnijela je tuţbu WTO-u protiv

Argentine, a isto je uĉinila skupa sa SAD-om i Japanom i u prosincu iste godine.

Španjolska je kao odmazdu za nacionalizaciju YPF-a blokirala uvoz argentinskog

biodizela u zemlju. (EU-Argentina disputes escalate, 2012.)

Unatoĉ negodovanju svjetskih sila i MMF-a, iz kretanja realnog BDP-a na grafikonu 18.

vidljivo je da je Argentina znaĉajno profitirala voĊenjem takve ekonomske politike.

83

Grafikon 18: Kretanje realnog BDP-a u Argentini od 1999. do 2013. godine

Izvor: Izradio student prema podacima CIA World Factbook-a, web:

http://www.indexmundi.com/g/g.aspx?c=ar&v=66, 01.07.2013.

Iz kretanja realnog BDP-a u Argentini prikazanog na grafikonu jasno je vidljiv krah

argentinskog gospodarstva izmeĊu 1999. i 2002. godine u kojoj je pad BDP-a iznosio

ĉak 14,7%. Od dolaska na vlast Néstora Kirchnera 2003. te zaokretom ekonomske

politike od neoliberalizma ka drţavnoj intervenciji vidljiv je veliki rast BDP-a koji se

sve do 2007. kretao na razinama oko 8-9%, dosegavši svoj maksimum 2005. u visini od

9,2%. Takav visoki rast blago se usporio 2008., a iako se smanjio na vrhuncu krize

2009., njegova vrijednost je i dalje ostala pozitivna (0,9%). 2010. i 2011. stope rasta su

opet veoma visoke, a 2012. i 2013. došlo je do osjetnog usporavanja zbog prelijevanja

krize iz zapadnih zemalja. Ipak, i u posljednje dvije godine rast gospodarstva u

Argentini je bio osjetno veći nego u zapadnim zemljama.

Kretanje stope nezaposlenosti bilo je od 1999. do 2012. u Argentini sliĉno kretanju

BDP-a u istom razdoblju, što se moţe vidjeti na grafikonu 19.

84

Grafikon 19: Kretanje stope nezaposlenosti u Argentini od 1999. do 2012. u %

Izvor: Izradio student prema podacima s:

http://www.pressenza.com/2013/02/argentina-and-the-region-with-less-unemployment-

than-the-usa-and-europe/, 01.07.2013.

Nakon izuzetno visokih stopa u jeku krize 1999.-2002., stope se od 2003. konstantno

spuštaju doseţući u 2011. i 2012. godini svoj minimum od 7,2%, što je jedna od

najniţih stopa nezaposlenosti u argentinskoj povijesti. TakoĊer, vrijedi istaknuti kako je

u 2012. godini razina nezaposlenosti u cijeloj Latinskoj Americi iznosila svega 6,1%,

znatno manje nego u SAD-u (7,9%) i EU-u (10,5%) (Argentina and the region..., 2013.)

Iz dosad iznesenog jasno se da zakljuĉiti kako je Argentina krenula putem oporavka i

prosperiteta upravo onda kada je odluĉila voditi politiku suprotnu onoj koju MMF

nameće svim zemljama pogoĊenim krizom. Umjesto stroge štednje i rezanja troškova,

Argentina se okrenula voĊenju vlastite monetarne politike te je uspjela potaknuti

domaću potrošnju i izvoz. Ipak, MMF je 1. veljaĉe 2013., navodno zbog netoĉnosti

satatistiĉkih podataka o bruto domaćem proizvodu i inflaciji, usvojio „Deklaraciju o

nepovjerenju“ protiv Argentine u kojoj traţi od Argentine da najkasnije do 29. rujna

2013. ispravi sve greške u izvješću i dostavi toĉne podatke te tako ispuni svoje obveze

prema meĊunarodnoj instituciji ĉiji je ĉlan. U suprotnom, predviĊa se da će Argentina

postati prva ĉlanica MMF-a nakon Ĉehoslovaĉke 1954. koja je izbaĉena iz te

organizacije. (Statement by the IMF Executive Board on Argentina, 2013.)

85

MeĊutim, pretjerana reakcija izvršnog odbora MMF-a i strogo kaţnjavanje Argentine

zbog banalnih razlika20

izmeĊu pokazatelja koje je dostavila argentinska vlada i onih

koje je predoĉio MMF ukazuju da je posrijedi nešto sasvim drugo. Argentinska

predsjednica Cristina Fernandez Kirchner već je dugi niz godina ţestoki kritiĉar politike

MMF-a te je u više navrata opovrgavala stavove ĉelnice MMF-a Christine Lagarde,

zbog ĉega je i sukob izmeĊu Argentine i MMF-a postao poznat kao „rat izmeĊu dvije

Cristine“.

Prema rijeĉima argentinske predsjednice, Argentinu, najboljeg uĉenika MeĊunarodnog

monetarnog Fonda u 90-ima, koja je poštivala sve njegove diktate, kada je propala

2001., MMF je ostavio samu. Argentina je od 2003. sama i bez pomoći meĊunarodnog

financijskog trţišta u 10 godina uvećala svoj BDP za 90%, što je najveći rast u povijesti,

te je uspostavila unutarnje trţište, ne ispuštajući nikada iz vida politiku socijalne

ukljuĉenosti. Platila je sav svoj dug MMF-u i reprogramirala ga dva puta, 2005. i 2010,

a 93% kreditora je pristalo na reprogramaciju i svi oni su isplaćeni bez iĉije pomoći

izvana. Kako zakljuĉuje predsjednica Kirchner, Argentina je uništila mit o nuţnosti

vanjskog zaduţivanja i posredništva što ju je i dovelo do bankrota 2001. i to je pravi

razlog bijesa MMF-a prema njoj. (Argentinska predsjednica o MMF-u..., 2013.)

4.3.2. Gospodarska kriza i antikrizna politika u Boliviji

Bolivija je u zadnjih 40-ak godina imala sliĉan put razvoja kao susjedna Argentina. Za

razliku od Argentine koja je doţivjela ekonomski slom krajem 1990-ih, u Boliviji se

najdublja kriza odigrala desetak godina ranije, doţivjevši svoj vrhunac 1989. godine.

Zbog nagomilavanja velikih dugova u vrijeme vojnih reţima, zemlja je potkraj 1982.,

kada je demokratski izabran predsjednik Siles Suazo, imala vanjski dug u visini 114%

BDP-a (u 1984. je dug narastao na 171%). Zbog opterećenja vraćanja duga Bolivija je

1982. zapala u duboku recesiju, a stope BDP-a su '82. i '83. prosjeĉno iznosile -4,5%.

Došlo je do oštrog pada izvoza i uvoza stranih valuta. U 1987. i 1988. drastiĉno su pale

i drţavne rezerve. (Pop-Eleches, 2006.)

20

Usporedbe radi, vlada SAD-a tvrdila je poĉetkom 2013. kako je nezaposlenost u Americi 10%, dok

većina neovisnih analitiĉara tvrdi kako je realna stopa nezaposlenosti 22%, dakle, dvostruko veća.

TakoĊer, Vlada tvrdi da je inflacija 10%, ali ne ţeli reći kako su se u izraĉunu potrošnje uzeli u obzir

podaci koji se odnose na hipotekarne kredite, od kojih većina nikada neće biti podmirena. Iako je vidljivo

da su statistiĉki podaci koje iznosi vlada SAD-a itekako dvojbeni, MMF dakako u tom sluĉaju nije

reagirao ni na koji naĉin. (MMF usvojio 'Deklaraciju o nepovjerenju'..., 2013.)

86

Iako je Bolivija zatraţila zajam MMF-a već na poĉetku krize 1982., on je odobren tek

1986. Stroge mjere štednje i fiskalna konsolidacija dodatno su produbile pad

bolivijanskog gospodarstva, a razdoblje je obiljeţeno i kapitalizacijom mnogih javnih

kompanija21

. U daljnjem razdoblju privatizirane su mnoge velike nacionalne kompanije,

ukljuĉujući i one iz sektora energetike i tekekomunikacija. To je kratkoroĉno imalo

pozitivan uĉinak na rast BDP-a povećanjem stranih direktnih investicija, ali nakon

završetka roka u kojem su strani investitori bili ugovorno vezani ulagati u tvrtke

investicije su znatno opale poĉetkom 2000-ih. (Economy of Bolivia, 2013.)

Ipak, zbog pretjerane privatizacije u travnju 2000. godine izbili su nasilni prosvjedi, a

kap koja je prelila ĉašu bila je namjera Vlade da se privatizira vodna opskrba u gradu

Cochabamba. Zbog pritiska graĊana, Vlada je poništila ugovor ne isplativši investitore

te je vratila postrojenje javnom sektoru. Sliĉna situacija ponovila se i 2005. u gradovima

El Alto i La Paz. U listopadu 2003. zbog odluke o eksportiranju plina kroz Ĉile, zbog

ţestokih prosvjeda i nemira tadašnji bolivijski predsjednik Sanches de Losada bio je

prisiljen podnijeti ostavku. (Economy of Bolivia, 2013.) U iduće dvije godine

promijenila su se još dva predsjednika, a politiĉka stabilnost je vraćena tek

preuzimanjem predsjedniĉke duţnosti od strane Eva Moralesa.

Morales, koji je za predsjednika izabran 22. sijeĉnja 2006., odluĉio se za „alternativu

neoliberalizmu“ pa je nacionalizirao naftnu i energetsku industriju, rudnike,

telekomunikacije, promijenio uvjete za izravna strana ulaganja, uveo ekspanzivnu

fiskalnu politiku i prekinuo uvoz proizvoda koji su strateški vaţni bolivijskoj

proizvodnji. Istovremeno je došlo do ekspanzivne distribucije ekonomskog viška meĊu

stanovništvom, i to kroz direktne gotovinske transfere i obveznice, kao i do rasta plaća.

Zahvaljujući tim isplatama i programima povećao se broj djece koja idu u školu, više

starijih ljudi poĉelo je primati drţavne mirovine, a majke koje nemaju zdravstveno

osiguranje dobile su pristup pred i postnatalnoj skrbi. (Evo kako izgleda bolivijsko

gospodarsko ĉudo, 2012.)

Tek nekoliko mjeseci nakon što je došao na vlast, 1.5.2006. godine Morales je potpisao

sporazum kojim planira nacionalizaciju svih plinskih rezervi, a vojska je dobila naredbu

21

U Boliviji je kapitalizacija znaĉila oblik privatizacije u kojem investitori dobivaju 50-postotni udio u

tvrtki i kontrolu nad menadţmentom pristajući na višegodišnje ulaganje izravno u tvrtku umjesto da

plaćaju vladi u gotovini.

87

da okupira i ĉuva industrijske pogone i polja prirodnog plina do završetka

nacionalizacije, tj. dok ne istekne zadani rok od 6 mjeseci za revidiranje postojećih

ugovora koji će omogućiti Boliviji kontrolu nad cijelim lancem proizvodnje. Za sve

kompanije koje bi odbile takav oblik suradnje Morales je poslao poruku kako slobodno

mogu napustiti zemlju. Tako su se na udaru našli Repsol, Total, British Gas, Petrobras i

Exxon, ali i ostalih 20-ak kompanija ispred ĉijih su se postrojenja mogli vidjeti natpisi

„nacionalizirano“ i „vlasništvo bolivijskog naroda“. Tako su, 10 godina nakon što su

privatizirani, energetski resursi vraćeni u ruke bolivijske drţavne firme Yacimientos

Petrolíferos Fiscales Bolivianos (YPFB). (Evo Morales - sedam godina vladavine prvog

indijanskog predsjednika..., 2012.)

Velik dio zarade od plina uloţen je u zdravstvo i edukaciju te je znaĉajno smanjena

stopa nepismenosti i siromaštva bolivijskog stanovništva. IzmeĊu 2005. i 2011. godine

postotak onih koji ţive u siromaštvu pao je sa 61% na 45%, dok je stopa ekstremno

siromašnih pala s 38% na 25%. Minimalna plaća povećana je u istom razdoblju za ĉak

127%. Pala je i nezaposlenost, s 8,4% na oko 5%. Prema izvještaju UNDP-a (Razvojni

program UN-a), Bolivija je na prvom mjestu meĊu latinoameriĉkim drţavama u

raspodjeli resursa prema najugroţenijem dijelu populacije, ĉime je bitno smanjena

razlika izmeĊu najbogatijih i najsiromašnijih, a što je omogućilo i porast potrošnje

struje, ĉiste vode i plina, naroĉito u onim dijelovima koji do tada nisu imali pristup ovim

uslugama. TakoĊer, proglašena je drţavom „oĉišćenom“ od nepismenosti, a profesorske

i uĉiteljske plaće povećane su za 30%. Seljacima je podijeljeno preko stotinu besplatnih

traktora, te je ubrzan proces raspodjele zemlje ĉime se riješio problem nedostatka

zemlje, najviše u istoĉnom dijelu drţave (Santa Cruz) u korist siromašnih seljaka i

indijanskih zajednica. (Bolivia’s GDP and Minimum Wage..., 2012.)

Usporedbe radi, udio prihoda u vlasništvu 1% najbogatijih u SAD-u se u posljednjih 30

godina više nego udvostruĉio, narastavši s 8% na 17%, dok se u istom razdoblju udio

prihoda 20% najsiromašnijih smanjio sa 7 na 5%. TakoĊer, od 2006. stope siromaštva

su u SAD-u porasle za 23% te su u 2013. iznosile 15,1%, više nego i jedne druge godine

u zadnjih 50 godina od kada se mjerenja vrše. Uz smanjenje nejednakosti, u istom

razdoblju (za predsjednikovanja Eva Moralesa) BDP Bolivije se utrostruĉio, dok se

BDP po glavi stanovnika više nego udvostruĉio. (Kretanje stope realnog BDP-a u

Boliviji prikazano je na grafikonu 20.) Dok je 1997. 10% najbogatijih Bolivijaca imalo

88

96 puta veća primanja nego 10% najsiromašnijih, 2011. ta je razlika smanjena na naĉin

da je 10% najbogatijih imalo 36 puta veća primanja nego 10% najsiromašnijih.

(Economic Growth with More Equality, 2013.)

Usporedno kretanje realnog BDP-a i stope nezaposlenosti u Boliviji od 2003. do 2012.

godine prikazano je na grafikonu 20.

Grafikonu 20.: Usporedno kretanje realnog BDP-a i stope nezaposlenosti u Boliviji od

2003. do 2012. godine

Izvor: Izradio student prema podacima s:

http://www.theglobaleconomy.com/Bolivia/indicator-NY.GDP.MKTP.KD.ZG/;

http://www.indexmundi.com/bolivia/unemployment_rate.html, 03.07.2013.

Kretanja realnog BDP-a i stope nezaposlenosti potvrĊuju prije navedene teze o snaţnom

gospodarskom rastu i smanjenju nezaposlenosti u vrijeme predsjednikovanja Eva

Moralesa u Boliviji. Iako je u kriznoj 2009. godini rast gospodarstva bio malo usporen,

a nezaposlenost blago povećana, od 2009. do 2012. trend je opet veoma pozitivan te je u

toj godini rast BDP-a iznosio visokih 5,2%, dok je nezaposlenost bila svega 5,5%.

Osim do sada navedenih mjera i politika, bitan ĉimbenik bolivijskog prosperiteta

predstavljaju i regionalne integracije i dobri odnosi s drugim latinoameriĉkim zemljama.

Tako su, na primjer, Venezuela i Kuba pomogle Boliviji slanjem doktora u ruralne

dijelove zemlje i gradnji bolnica, a Bolivija je kasnije pomogla Kubi slanjem 120 tona

humanitarne pomoći nakon što je uragan Sandy pogodio otok. Tadašnji brazilski

89

predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva podrţao je ekspanziju bolivijske plinske industrije

tako da 73% plina Bolivija izvozi u Brazil, a tadašnji venecuelanski predsjednik Hugo

Chavez je najavio kako će njegova vlada uloţiti 883 milijuna dolara kako bi pomogla

razvoju bolivijske plinske i naftne industrije. TakoĊer, Lula i Chavez dogovorili su se

oko zajedniĉkog ulaganja još 530 milijuna dolara za izgradnju cesta koje će omogućiti

bolju prometnu povezanost bolivijskih gradova La Paza, Benija i Panda. (Evo Morales -

sedam godina vladavine prvog indijanskog predsjednika..., 2012.)

Od 2006. do 2011. godine Bolivija je postala i ĉlanica ili potpisnica tri velika

latinoameriĉka integracijska procesa koji su osnovani kao protuteţa od prije postojećim

OAS-u (Organization of American States) i FTAA-u (Free Trade Area of the

Americas). U travnju 2006. Bolivija se pridruţila Venecueli i Kubi kao treća ĉlanica

ALBA-e (Bolivarian Alliance for the Americas), 2008, postala je dio UNASUR-a

(Union of South American Nations) koji danas broji 12 ĉlanica ukljuĉujući najveća

juţnoameriĉka gospodarstva, a od 2011. je dio CELAC-a (Community of Latin

American and Caribbean States) koji danas broji 33 ameriĉke zemlje, izuzev SAD-a,

Kanade te francuskih, nizozemskih, danskih i britanskih prekomorskih teritorija. (South

America shows different way from Euro crisis, 2012.)

Pristupanje novim interregionalnim integracijskim poduhvatima i udaljavanje od

Sjedinjenim Drţavama orijentiranih OAS-a i FTAA-a najbolje objašnjavaju rijeĉi Eva

Moralesa koji je FTAA nazvao „sporazumom o legalizaciji kolonizacije“, a na pitanja

zamjenjuje li se pristupanjem ALBA-i sjevernoameriĉki imperijalizam venecuelanskim

odgovorio: „Kubanci su besplatno operirali 120.000 naših pacijenata. Jesu li nas traţili

udio u vlasništvu nad industrijom ruda? Ili dio profita od nafte? Ne, ništa. Venecuela

nam takoĊer bezuvjetno pomaţe. Naši odnosi temelje se na meĊusobnom poštenju,

poštenju izmeĊu naših vlada, naših drţava i naših naroda, a to je ono što nedostaje

Sjedinjenim Drţavama.“ (Evo Morales - sedam godina vladavine prvog indijanskog

predsjednika..., 2012.)

Naposlijetku, bolivijsku filozofiju ekonomskog i politiĉkog voĊenja zemlje moţda je i

najbolje opisao meksiĉki novinar Luis Hernández Navarro koji je zakljuĉio kako

bolivijska priĉa nije priĉa o „progresu“, već o modelu drugaĉije ekonomije kojoj je u

središtu ideja o „dobrom ţivotu“ i koja nastoji omogućiti harmoniĉan suţivot ljudi i

prirode. Na to se nadovezuju i Moralesove rijeĉi: „Mi ne vjerujemo u linearnu

90

kumulativnu koncepciju napretka bez granica po cijenu drugih ljudi ili prirode. „Dobar

ţivot“ ne mjeri se dohotkom po glavi stanovnika, već razvojem identiteta, duha

zajednice i ţivota u harmoniji.“ Takva filozofija, nazvana Suma Qamaña – „ţivjeti

dobro“, ugraĊena je i u bolivijski ustav. (Evo Morales - sedam godina vladavine prvog

indijanskog predsjednika..., 2012.)

91

5.ZAKLJUČAK

U današnje vrijeme sveopće svjetske povezanosti i globalizacije, postupci pojedinih

zemalja ĉesto utjeĉu na ĉitav svijet. Najvidljiviji primjer toga je neodgovorno ponašanje

financijskih institucija i banaka u Sjedinjenim Drţavama koje je krajem 2008. preraslo u

svjetsku gospodarsku krizu. Do najveće krize koja je pogodila svijet još od 1929. godine

i Velike depresije došlo je, prije svega, zbog nerealno niskih kamatnih stopa na

hipotekarne kredite, procesa sekuritizacije i korumpiranosti rejting agencija koje su

subprime (junk) kredite pretvarale u sigurne AAA vrijednosne papire i distribuirale ih

dalje. Rast kamata koji je uslijedio izazvao je rast neplateţi. Došlo je do prijevare od

strane brokera, duţnika, procjenitelja, kreditora... Pucanja financijskih balona na

najskupljim trţištima poput Los Angelesa, Las Vegasa i Miamija brzo su se prelijavala,

a prve su bankrotirale institucije s najvećom financijskom polugom. S financijskog

sektora kriza se ubrzo prelila i na realni sektor što se prije svega oĉitovalo u padu

realnog BDP i porastu stope nezaposlenosti.

Kriza se brzo prelila i na ostala svjetska gospodarstva, a izuzetno se snaţno odrazila na

gospodarstvo zemalja Europske unije. Ipak, kako u Europskoj uniji, tako i globalno

gledajući, nisu sve zemlje u vrijeme krize vodile istu ekonomsku politiku. Velikom

broju zemalja tako je nametnuta ekonomska politika temeljena na principima

neoliberalizma i monetarizma, tj. Washingtonske škole. Takvu politiku prije svih

propagiraju najveće svjetske financijske organizacije na ĉelu s MMF-om, Svjetskom

bankom i WTO-om, te najveće gospodarske sile Zapada SAD i Europska unija.

Ekonomska doktrina koju oni zagovaraju temelji se na slobodnom djelovanju trţišta bez

ograniĉenja i uplitanja drţave, privatizaciji drţavnih poduzeća, globalizaciji svjetskih

trţišta te restriktivnoj ekonomskoj politici u vrijeme krize. Prema toj doktrini, u

vremenima krize potrebno je rezati troškove, povećavati štednju i „stezati remen“

naušrb radnika koji masovno gube posao, smanjuju im se plaće, doprinosi i sl.

Takva ekonomska politika (nametnuta od strane MMF-a i najrazvijenijih zemalja

Zapada) dosljedno je provoĊena u mnogim zemljama meĊu kojima su i Hrvatska,

Grĉka, Španjolska, Irska... Sve navedene zemlje od poĉetka krize do danas nisu postigle

nikakav znaĉajniji pozitivni pomak u ekonomskim pokazateljima, a posebno se to

odraţava u kretanju stopa nezaposlenosti koje su u 2013. najveće od poĉetka krize i ne

nazire se kraj negativnih kretanja.

92

S druge strane, SAD i Njemaĉka kao najsnaţnija ĉlanica Europske unije unatoĉ

zdušnom poticanju neoliberalizma i njegovu nametanju ostalim zemljama u vrijeme

krize koristile su ekonomsku politiku koja se velikim dijelom bazirala na djelovanjima

potpuno suprotnim naĉelima neoliberalizma. Najoĉitiji primjer toga su vrtoglavi iznosi

koji su dani za bailoute banaka, automobilske industrije, energetskog sektora... Samo za

spašavanje banaka i poticanje svojeg posrnulog gospodarstva SAD je potrošio ĉak 11

bilijuna dolara. TakoĊer, te su zemlje uvele i odreĊena ograniĉenja u vanjskoj trgovini,

licemjerno se koristeći intervencionizmom i protekcionizmom, a propagirajući slobodno

trţište.

Ipak, manji broj zemalja je unatoĉ pritiscima svjetskih moćnika i ekonomskih

internacionalnih organizacija odbacio neoliberalizam kao politiku koja ne donosi

nikakva rješenja u kriznim uvjetima nego ih samo dodatno pogoršava. To se jednim

dijelom odnosi i na Poljsku kao jedinu ĉlanicu Europske unije koja je izbjegla recesiju,

iako se njezini politiĉari hvale dosljednim provoĊenjem neoliberalnih mjera. Upravo

manjkavosti i nemogućnost njihova provoĊenja te specifiĉna situacija zemlje odgovorni

su za poljsku situaciju. Drugi pozitivan primjer je Island koji je u jeku krize odluĉio

napraviti nešto, za nositelje neoliberalnih uvjerenja potpuno nezamislivo – pustiti

banke, koje su svojim neodgovornim poslovanjem i izazvale krizu, da jednostavno

propadnu. Island je danas prebrodio krizu, zaposlenost je visoka, a gospodarstvo

stabilno.

Vjerojatno najpozitivniji primjer efikasne antikrizne politike predstavljaju zemlje

Latinske Amerike, a posebno Argentina i Bolivija. One su, unatoĉ prijetnjama SAD-a,

EU-a i internacionalnih organizacija, odluĉile provoditi ekonomske politike u

potpunosti suprotne neoliberalnim uĉenjima. Te su se zemlje okrenule izvozu,

ograniĉavajući uvoz. Umjesto davanja enormnih novĉanih svota za spašavanje banaka i

financijskog sektora te masovnog otpuštanja radnika i restriktivne politike, one su

odluĉile novac uloţiti za stvaranje novih radnih mjesta i pomoć stanovništvu, naroĉito

socijalno najugroţenijima. Povećanjem radnog stanovništva i podizanjem minimalnih

nadnica povećana je i javna potrošnja, što je pozitivno utjecalo na pokretanje

gospodarstva i poboljšanje ekonomskih pokazatelja. TakoĊer, veoma vaţan aspekt

ekonomije latinskoameriĉkih zemalja svakako je i (re)nacionalizacija privatnih

kompanija. Vraćanje kompanije od drţavnog znaĉaja u drţavno vlasništvo oznaĉilo je i

93

vraćanje neovisnosti spram uvoza, povećanje produktivnosti i veće prihode drţavi.

Rezultat takve politike je da i Argentina i Bolivija duţ cijelog trajanja krize biljeţe

visoke stope realnog BDP-a, nisku nezaposlenost, smanjivanje dohodovnih razlika...

Naposljetku, uzevši u obzir sve izanalizirane ĉinjenice i prouĉene podatke, valja

zakljuĉiti kako se neoliberalizam (monetarizam) kao dominantna ekonomska struja u

današnje vrijeme pokazao potpuno neefikasnim u rješavanju gospodarske krize koja je

2007. i 2008. pogodila svijet i u mnogim zemljama traje i danas. Upravo suprotno,

zemlje koje su se dosljedno pridrţavale neoliberalnih naĉela izvukle su iz krize najdeblji

kraj. S druge strane, zemlje koje su svoje ekonomske politike bazirale na

intervencionistiĉkim, kejnesijanskim uĉenjima te Marxovoj socijalnoj ukljuĉivosti i

brizi za graĊane, a ne kapital, krizu su prebrodile mnogo bezbolnije. Pouĉeni takvim

pozitivnim iskustvima, ĉije su rezultate nerado priznali i MMF i Svjetska banka, ostaje

dojam kako jedini razlog upornog inzistiranja na provoĊenju neoliberalizma leţi u

interesima SAD-a i najmoćnijih zemalja Zapada te nada da će se i ostale zemlje, a

naroĉito Republika Hrvatska, u što skorijoj budućnosti ugledati na primjere zemalja

koje su efikasnim ekonomskim politikama prebrodile krizu.

94

LITERATURA:

1.) KNJIGE

1. COOPER, G.: Uzroci financijskih kriza, MASMEDIA, Zagreb, 2009.

2. FELTON, A., REINHART, C.: Prva financijska kriza 21. stoljeća, VoxEU.org

Novum d.o.o., Zagreb 2008.

3. KINDLEBERG, C. P., ALIBER, R. Z.: Najveće svjetske financijske krize –

manije, panike i slomovi, Poslovni dnevnik, MASMEDIA, Zagreb, 2005.

4. MEDIĆ, Đ., RADOŠEVIĆ, D: Politiĉka ekonomija post-tranzicijskih zemalja,

Sveuĉilište u Zagrebu, Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 2010.

5. POP-ELECHES, G.: Crisis Politics: IMF Programs in Latin America and

Eastern Europe, 2006.

6. RADOŠEVIĆ, D. (urednik): Kriza i ekonomska politika, Naklada Jesenski i

Turk, Zagreb, 2010.

7. SANTINI, G.: Porezna reforma i hrvatska kriza, Rifin d.o.o., Zagreb, 2009.

8. STOJANOV, D.: Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski

fakultet Sveuĉilišta u Rijeci, Rijeka, 2013.

2.) ČLANCI, RASPRAVE I REFERATI

9. BALETIĆ, Z.: Kriza i antikrizna politika, Kriza i okviri ekonomske politike,

zbornik radova, Hrvatski institut za financije i raĉunovodstvo, Zagreb, srpanj

2009.

10. DESKAR-ŠKRBIĆ, M., ŠONJE, V.: Uzroci krize na Islandu 2008. i reakcije

ekonomske politike, 2013.

11. DOMAZET, T.: Kriza, ekonomska politika i izlazna strategija, Kriza i okviri

ekonomske politike, zbornik radova, Hrvatski institut za financije i

raĉunovodstvo, Zagreb, srpanj 2009

12. DROZDOWICZ-BIEĆ, M.: Reasons Why Poland Avoided the 2007-2009

Recession, 2012.

13. FERENĈAK, I.: Kompendij o (neo)liberalizmu, Ekonomski vjesnik br. 2,

prosinac 2011., str. 337.-347. web:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=113166

95

14. GRGIĆ, D., KORDIĆ, G.: Analogija krize zemalja s margine eurozone s krizom

u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Ekon. misao praksa dbk. god XX. (2011.) br.

1. (str. 203.-224.), oţujak-svibanj 2011.

15. HORNBECK, J.F.: Argentina's Post-crisis Economic Reform: Challenges for

U.S. Policy, Congressional Research Service, 15.4.2013.

16. JOVANOVIĆ, M., EŠKINJA, I.: Neki aspekti neoliberalizma u svijetskom

gospodarstvu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveuĉilišta u Rijeci, v.29, br.2, studeni

2008.

17. LUĈEV, I.: Ekonomija i ideologija – sluĉaj MeĊunarodnog monetarnog fonda,

Politiĉka misao, god. 47, br. 4, 2010, str. 79-92

18. MEDIĆ, Đ., RADOŠEVIĆ, D. (urednici): Politiĉka ekonomija post-tranzicijskih

zemalja, Zagreb, travanj 2010., web:

http://www.scribd.com/doc/52894854/10/KRIZA-I-ANTIKRIZNA-POLITIKA,

1.7.2013.

19. MESARIĆ, M.: Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika „trţišnog fundamentalizma“,

globalizacije i politike MeĊunarodnog monetarnog fonda, Ekonomski pregled,

br.53 (11-12), 2002., str. 1151.-1182.

20. REICHARDT, A.: Poland and the Global Economic Crisis: Observations and

Reflections in the Public Sector, Journal of Finance and Management in Public

Services. Volume 10 Number 1, 2010.

21. The international financial crisis and its implications for Latin America and the

Caribbean, United Nations, kolovoz 2012.

22. Razred za društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i

Hrvatskog instituta za financije i raĉunovodstvo: Kriza i okviri ekonomske

politike – Zbornik radova, Zagreb, 2009.

3.) OSTALI IZVORI

23. 26 milijuna i 338 tisuća nezaposlenih u EU, DW, 2.4.2013., web:

http://www.dw.de/26-milijuna-i-338-tisu%C4%87a-nezaposlenih-u-eu/a-

16713992, 21.5.2013.

24. 2008 European stimulus plan, 2013., web:

http://en.wikipedia.org/wiki/2008_European_Union_stimulus_plan, 22.5.2013.

96

25. 2008-11 Icelandic financial crisis, 2013., web:

https://en.wikipedia.org/wiki/2008%E2%80%9311_Icelandic_financial_crisis,

15.6.2013.

26. 2008–13 Spanish financial crisis, 2013., web:

http://en.wikipedia.org/wiki/2008%E2%80%9313_Spanish_financial_crisis#cite

_note-18, 1.6.2013.

27. Argentina nacionalizira najveću naftnu kompaniju, banka.hr, 17.4.2012., web:

http://www.banka.hr/?ezid=77587, 27.6.2013.

28. Argentine debt restructuring, 2013., web:

http://en.wikipedia.org/wiki/Argentine_debt_restructuring, 25.6.2013.

29. Argentine economic crisis (1999–2002), 2013., web:

http://en.wikipedia.org/wiki/Argentine_economic_crisis_%281999%E2%80%93

2002%29, 25.6.2013.

30. Argentina Unemployment rate, index mundi, 2013., web:

http://www.indexmundi.com/argentina/unemployment_rate.html, 22.6.2013.

31. Argentina and the regionwith less unemployment than the USA and Europe,

pressenza, 10.2.2013., web: http://www.pressenza.com/2013/02/argentina-and-

the-region-with-less-unemployment-than-the-usa-and-europe/, 1.7.2013.

32. Argentinska predsjednica o MMF-u: „Argentina je kost u grlu globalnog

pljaĉkaškog financijskog sustava jer je uništila mit o nuţnosti vanjskog

zaduţivanja“, advance.hr, 4.2.2013., web:

http://www.advance.hr/vijesti/argentinska-predsjednica-o-mmf-u-argentina-je-

kost-u-grlu-globalnog-pljackaskog-financijskog-sustava-jer-je-unistila-mit-o-

nuznosti-vanjskog-zaduzivanja/, 2.7.2013.

33. BBC HARDtalk – Zoran Milanović – Croatian Prime Minister, 23.5.2013., web:

http://www.youtube.com/watch?v=1wYShOIbB68, 6.6.2013.

34. Bivši grĉki ministar financija Evangelos Venizelos: „Od kamata na kredite

Grĉkoj, Njemaĉka je u 2 godine zaradila 400 milijuna eura“, advance.hr,

4.5.2012., web: http://www.advance.hr/vijesti/bivsi-grcki-ministar-financija-

evangelos-venizelos-od-kamata-na-kredite-grckoj-njemacka-je-u-2-godine-

zaradila-400-milijuna-eura/, 1.6.2013.

35. Bivši islandski premijer Geir Haarde osloboĊen optuţbi: Nije kriv za izbijanje

financijske krize, index.hr, 23.4.2012., web:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/bivsi-islandski-premijer-geir-haarde-

97

oslobodjen-optuzbi-nije-kriv-za-izbijanje-financijske-krize-/611401.aspx,

20.6.2013.

36. Bolivia: Economy Indicators, TheGlobalEconomy.com, 2013., web:

http://www.theglobaleconomy.com/Bolivia/indicator-NY.GDP.MKTP.KD.ZG/,

7.7.2013.

37. Bolivia Unemployment rate, index mundi, 2013., web:

http://www.indexmundi.com/bolivia/unemployment_rate.html, 7.7.2013.

38. Bolivia’s GDP and Minimum Wage under Evo Morales 'MAS' process of

change, Aletho News, 18.12.2012., web:

http://alethonews.wordpress.com/2013/01/05/bolivias-per-capita-gdp-and-

minimum-wage-double-under-evo-morales-mas-process-of-change/, 5.7.2013.

39. CIA World Factbook, 2011., web: https://www.cia.gov/library/publications/the-

world-factbook/, 28.6.2013.

40. CNNMoney.com's bailout tracker, 16.11.2009. web:

http://money.cnn.com/news/storysupplement/economy/bailouttracker/index.html

, 18.5.2013.

41. Crna brojka neprekidno raste – Nezaposlenih je više od 375.000..., Jutarnji list,

11.3.2013., web: http://www.jutarnji.hr/katastrofalna-situacija-u-hrvatskoj-broj-

nezaposlenih-neprekidno-raste--vise-ih-je-od-375-000-/1090241, 5.6.2013.

42. DALIĆ, M.: Stagnacija, recesija, depresija i kriza – ĉetiri razine pogoršanja,

2008., web: http://www.liderpress.hr/Default.aspx?sid=51668, 30.5.2013.

43. Economic Growth with More Equality: Learning From Bolivia, nacla.org,

15.2.2013., web: https://nacla.org/blog/2013/2/15/economic-growth-more-

equality-learning-bolivia, 5.7.2013.

44. Economy of Bolivia, 2013., web:

http://en.wikipedia.org/wiki/Economy_of_Bolivia, 3.7.2013.

45. EK: negativni referendum na Islandu ne utjeĉe na pregovore, 11.4.2011., web:

http://www.monitor.hr/clanci/ek-negativni-referendum-na-islandu-ne-utjece-na-

pregovore/132580/, 14.6.2013.

46. Ekonomska kriza u Španjolskoj – Da li je Španjolska prebrodila ekonomsku

krizu, trtcroatian.com, 27.5.2013., web:

http://www.trtcroatian.com/trtworld/hr/newsDetail.aspx?HaberKodu=5c15f684-

7bcc-4ef9-bc06-d1e48039cef5, 1.6.2013.

98

47. European Comission, EuroStat, 2013. web:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/eurostat/home/, 15.6.2013.

48. European Union – Greece, 2013., web: http://europa.eu/about-

eu/countries/member-countries/greece/, 23.5.2013.

49. Europska komisija: Nezaposlenost u Hrvatskoj će prijeći 20 posto u 2014.

godini, 3.5.2013., web:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/art

icleId/209174/Default.aspx, 7.6.2013.

50. EU-Argentina disputes escalate, EurActiv.com, 29.5.2012., web:

http://www.euractiv.com/global-europe/eu-argentina-disputes-escalate-news-

512981, 27.6.2013.

51. EU se spašava u Grĉkoj, banka.hr, 6.5.2010., web:

http://www.banka.hr/?TabId=138&View=Details&ItemID=59623, 23.5.2013.

52. Evo kako izgleda bolivijsko gospodarsko ĉudo, business.hr, 24.32012., web:

http://business.hr/vijesti/evo-kako-izgleda-bolivijsko-gospodarsko-cudo,

3.7.2013.

53. Evo Morales - sedam godina vladavine prvog indijanskog predsjednika:

"Poštenje i iskrenost su nam iznad svega", blog.hr, 23.12.2012., web:

http://www.blog.hr/print/id/1631355103/evo-morales-sedam-godina-vladavine-

prvog-indijanskog-predsjednika-postenje-i-iskrenost-su-nam-iznad-svega.html,

4.7.2013.

54. Financial crisis of 2007–08, 2013., web:

http://en.wikipedia.org/wiki/Financial_crisis_of_2007%E2%80%9308#Govern

ment_responses, 20.5.2013.

55. Gospodarska kretanja 04/2013, HGK, Centar za makroanalize, Zagreb, travanj

2013., web: http://www.hgk.hr/sektor-centar/centar-

makroekonomija/gospodarska-kretanja-042013, 2.6.2013.

56. Gospodarska kriza, 2013., web: http://hr.wikipedia.org/wiki/Gospodarska_kriza,

22.5.2013.

57. Greek austerity measures could violate human rights, UN expert says, UN News

Centre, 30.6.2011., web:

http://www.un.org/apps/news/story.asp?NewsID=38901&Cr=austerity&Cr1=#.

Ud1Uy5W__s1, 24.5.2013.

99

58. Greek aid will go to banks, Die Gazette, 9.3.2012, web:

http://www.presseurop.eu/en/content/news-brief/1599061-greek-aid-will-go-

banks, 1.6.2013.

59. Greek government-debt crisis, 2013., web:

http://en.wikipedia.org/wiki/Greek_government-debt_crisis, 23.5.2013.

60. HGK, Centar za makroekonomske analize: Informacija o stanju u hrvatskom

gospodarstvu poĉetkom 2011., Zagreb, travanj 2011., www.hgk.hr, 22.6.2011.

61. Hrvatsko gospodarstvo u 2007. godini, HGK, Centar za makroanalize, Zagreb,

kolovoz 2008., web: http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/13186.pdf, 29.8.2011.

62. Hrvatsko gospodarstvo 2008. godine, HGK, Centar za makroanalize, Zagreb,

srpanj 2009., web: http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/15948.pdf, 28.8.2011.

63. Hrvatsko gospodarstvo u razdoblju 1999. do 2003., HGK, Centar za

makroanalize, Zagreb, prosinac 2004, web:

http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/4183.pdf, 28.8.2011.

64. HZZ, Hrvatski zavod za zapošljavanje, web:

http://www.hzz.hr/default.aspx?ID=4163, 7.6.2013.

65. IMF official admits austerity is harming Greece, The Guardian, 1.2.2012., web:

http://www.guardian.co.uk/business/2012/feb/01/imf-austerity-harming-greeve,

24.5.2013.

66. International Monetary Fund, 2013., web:

http://www.imf.org/external/np/sec/memdir/members.aspx, 20.5.2013.

67. IslanĊani odluĉili na referendumu: Nema vraćanja duga Britancima i

Nizozemcima, index.hr, 10.4.2011, web:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/islandjani-odlucili-na-referendumu-nema-

vracanja-duga-britancima-i-nizozemcima-/546454.aspx, 12.6.2013.

68. Kako su Vikinzi slomili krizu, Jutarnji list, web:

http://globus.jutarnji.hr/svijet/kako-su-vikinzi-slomili-krizu, 20.6.2013.

69. MeĊunarodni monetarni fond – ubojica briţljivog lica, 11.07.2011., web:

http://www.masa-hr.org/content/mmf-ubojica-brizljivog-lica, 22.5.2013.

70. Mehanizmi MeĊunarodnog monetarnog fonda na primeru Argentine, pokret.net,

2013., web: http://pokret.net/cms/index.php?page=mehanizmi-medunarodnog-

monetarnog-fonda-na-primeru-argentine, 24.6.2013.

71. MMF: Napravili smo u Grĉkoj velike pogreške, Novi list, str.13., 7.6.2013.

100

72. MMF: Španjolska gospodarska kriza zahtjeva dalekoseţne reforme, dalje.com,

25.5.2010, web: http://dalje.com/hr-hrvatska/mmf--spanjolska-gospodarska-

kriza-zahtijeva-dalekosezne-reforme/306450, 1.6.2013.

73. MMF usvojio 'Deklaraciju o nepovjerenju' protiv Argentine, dogaĊaj bez

presedana u povijesti fonda, advance.hr, 2.2.2013., web:

http://www.advance.hr/vijesti/mmf-usvojio-deklaraciju-o-nepovjerenju-protiv-

argentine-dogadaj-bez-presedana-u-povijesti-fonda/, 2.7.2013.

74. "Napravimo što i Island" i drugi naivni mitovi, advance.hr, 3.11.2011., web:

http://www.advance.hr/vijesti/napravimo-sto-i-island-i-drugi-naivni-mitovi/,

10.6.2013.

75. Nezaposlenost mladih u Hrvatskoj dosegla 51,6 posto!, Index.hr, 7.5.2013., web:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/nezaposlenost-mladih-u-hrvatskoj-dosegla-

516-posto/676566.aspx, 7.6.2013.

76. Pogledajte kako se Njemaĉka obogatila nauštrb juga EU-a, tportal.hr,

22.5.2013., web: http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/263051/Pogledajte-kako-se-

Njemacka-obogatila-naustrb-juga-EU-a.html#, 30.5.2013.

77. Posljedice krize: Mjere štednje u Španjolskoj pogaĊaju najslabije, tportal.hr,

25.5.2013., web: http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/264051/Mjere-stednje-u-

Spanjolskoj-pogadaju-najslabije.html, 2.6.2013.

78. Pouke Islanda: pustiti banke u steĉaj, dw, 2.2.2013., web:

http://www.dw.de/pouke-islanda-pustiti-banke-u-ste%C4%8Daj/a-16564277,

14.6.2013.

79. PRIMORAC, Ţ.: Globalna financijska kriza – dokad?, web:

http://www.effect.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=104:pri

morac&catid=46:ekonomija&Itemid=101, 30.5.2013.

80. Prirodna stopa nezaposlenosti, 2013., web:

http://www.definiraj.com/4025/prirodna-stope-nezaposlenosti/, 22.5.2013.

81. South America shows different way from Euro crisis, greenleft, 9.9.2012., web:

http://www.greenleft.org.au/node/52197, 7.7.2013.

82. Statement by the IMF Executive Board on Argentina, International Monetary

Fund, 1.2.2013., web: http://www.imf.org/external/np/sec/pr/2013/pr1333.htm,

1.7.2013.

101

83. Svjetska financijska kriza od 2007. godine, web:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Svjetska_financijska_kriza_od_2007._godine,

22.5.2013.

84. Svjetska financijska kriza - najveći izazov našega vremena, web:

http://www.platinuminvest.hr/analize/Svjetska_financijska_kriza.pdf, 23.5.2013.

85. Timelane of the Icelandic financial crisis, 2013., web:

https://en.wikipedia.org/wiki/Timeline_of_the_Icelandic_financial_crisis,

11.6.2013.

86. Tri stupa vladine strategije oporavka: fiskalna konsolidacija, strukturne reforme i

investicije, business.hr, 7.5.2013., web: http://www.business.hr/ekonomija/tri-

stupa-vladine-strategije-oporavka-fiskalna-konsolidacija-strukturne-reforme-i-

investicije, 8.6.2013.

87. U Juţnoj Americi srednji staleţ brojem dostigao siromašne, tportal.hr,

13.11.2012, web: http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/225948/U-Juznoj-Americi-

srednji-stalez-brojem-dostigao-siromasne.html, 21.6.2013.

88. UNCTAD: EU i Hrvatska idu u pogrešnom smijeru, Novi list, 9.1.2013.

89. United States Department of Labor, Bureau of Labor Statistics, web:

http://data.bls.gov/timeseries/LNS14000000, 5.6.2013.

90. United States GDP Growth Rate, Trading Economics, 2013. web:

http://www.tradingeconomics.com/united-states/gdp-growth, 17.5.2013.

91. United States Unemployment Rate, Trading Economics, 2013. web:

http://www.tradingeconomics.com/united-states/unemployment-rate, 17.5.2013.

92. U.S. Department of Commerce, Bureau of Economic Analysis, 2013., web:

http://www.bea.gov/, 17.6.2013.

93. Vlada Republike Hrvatske: Paket 10 antirecesijskih mjera, http://www.vlada.hr/,

15.6.2013.

94. Vlada Republike Hrvatske: Program gospodarskog oporavka, travanj 2010.,

web: http://www.vlada.hr/, 15.6.2013.

95. Zašto u Njemaĉkoj i Austriji ne radi samo 4 posto školovanih mladih osoba,

Poslovni dnevnik, 10.5.2013., web: http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/zasto-

u-njemackoj-i-austriji-ne-radi-samo-4-posto-skolovanih-mladih-osoba-240392,

22.5.2013.

96. ŢIKOVIĆ, S.: bilješke s predavanja, kolegij Upravljanje rizicima, travanj 2011.

102

POPIS TABLICA

Redni

broj

Naslov tablica Stranica

1. Novĉani izdaci ameriĉkih vladinih agencija za zajmove,

kupovinu loše imovine, garancije ili izravnu potrošnju izmeĊu

2007. i 2010. godine.

31

2. Antikrizne mjere i novĉani izdaci odabranih EU ĉlanica u okviru

njihovih nacionalnih planova

37

3. Kretanje BDP-a u tekućim cijenama, u milijunima kuna 51

103

POPIS GRAFIKONA

Redni

broj

Naslov grafikona Stranica

1. Kretanje realnog BDP-a po kvartalima u SAD-u od 2003. do

2013. u %

28

2. Kretanje stope nezaposlenosti u SAD-u od 2003. do 2013. u %

30

3. Usporedba kretanja realnog BDP-a po kvartalima u 27 zemalja

EU-a i u 17 zemalja eurozone od 2003. do 2013. u %

33

4. Usporedba kretanja stope nezaposlenosti u 27 zemalja EU-a i u

17 zemalja eurozone od sijeĉnja 2005. do oţujka 2013. u %

34

5. Stopa nezaposlenosti po zemljama ĉlanicama EU (+Hrvatska kao

buduća ĉlanica, Turska i Island kao zemlje kandidatkinje,

Norveška, te SAD i Japan kao svjetske gospodarske sile) u

oţujku 2013. godine

35

6. Kretanje realnog BDP-a u Grĉkoj uoĉi i u vrijeme krize (od 2003.

do 2013, ukljuĉujući i procjenu za 2014. godinu.)

38

7. Kretanje stope nezaposlenosti u Grĉkoj od 2003. do 2013. godine 39

8. MeĊuovisnost pada taposlenosti mladih u juţnim ĉlanicama EU-a

(Grĉka, Španjolska, Portugal, Italija) i rasta vrijednosti njemaĉke

imovine

44

9. Kretanje realnog BDP-a u Španjolskoj uoĉi i u vrijeme krize (od

2003. do 2013., ukljuĉujući i procjenu za 2014. godinu.)

46

10. Kretanje stope nezaposlenosti u Španjolskoj od 2003. do 2013.

godine

47

11. Kretanje realnog BDP-a po godinama, indeksi, 1990=100 52

12. Kretanje realnog BDP-a Hrvatske usporeĊeno s kretanjem

realnog BDP-a u EU-u i SAD-u izmeĊu 1. kvartala 2008. i 4.

kvartala 2012. godine

54

13. Kretanje pojedinih kategorija potraţnje BDP-a u 2012. godini 56

14. Stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u mjesecu oţujku od 2008. do

2013. godine

57

104

15. Kretanje realnog BDP-a u Islandu uoĉi i u vrijeme krize (od

2001. do 2013., ukljuĉujući i procjenu za 2014. godinu.)

70

16. Kretanje stope nezaposlenosti u Islandu od 2003. do 2013. u % 71

17. Kretanje realnog BDP-a u Poljskoj od 2001. do 2013.,

ukljuĉujući i procjenu za 2014. godinu

73

18. Kretanje realnog BDP-a u Argentini od 1999. do 2013. godine 83

19. Kretanje stope nezaposlenosti u Argentini od 1999. do 2012. u % 84

20. Usporedno kretanje realnog BDP-a i stope nezaposlenosti u

Boliviji od 2003. do 2012. godine

88

105

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom SVJETSKA GOSPODARSKA KRIZA IZ

2007. GODINE I ALTERNATIVE MAINSTRAM PRISTUPU ANTIKRIZNE BORBE izradio samostalno

pod voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba Stojanova i uz pomoć asistenta Pavla

Jakovca, primjenjujući metodologiju znanstvenoistraţivaĉkog rada i koristeći literaturu

koja je navedena na kraju diplomskog rada. TuĊe spoznaje, stavove, zakljuĉke, teorije i

zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobiĉajeni

naĉin citirao sam i povezivao referencama s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad

je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Student

_______________________

Ime i prezime