SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

PETRA RADIVOJ

LIBERALIZACIJA MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA I EKONOMSKA

SUVERENOST

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

LIBERALIZACIJA MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA I EKONOMSKA

SUVERENOST

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodne financije

Voditelj: prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov

Studentica: Petra Radivoj

Smjer: Međunarodno poslovanje

Matični broj: 0081126305

Rijeka, srpanj, 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD ........................................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................ 1

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze ...................................................................... 1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ..................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode ................................................................................................ 2

1.5. Struktura rada ....................................................................................................... 2

2. POVIJESNI ASPEKT KRETANJA KAPITALA ...................................................... 4

3. GLOBALIZACIJA ...................................................................................................... 7

3.1. Definicije globalizacije .......................................................................................... 9

3.2. Uzroci i procesi globalizacije ............................................................................... 10

3.3. Transnacionalne kompanije ................................................................................ 13

4. OBLICI I MOTIVI MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA ..................... 17

4.1. Međunarodno kretanje kapitala ......................................................................... 17

4.2. Oblici međunarodnog kretanja kapitala ............................................................ 18

4.2.1. Direktne inozemne investicije - FDI ............................................................. 21

4.2.2. Portfolio inozemne investicije...................................................................... 26

4.2.3. Ostale inozemne investicije........................................................................... 27

4.3. Motivi međunarodnog kretanja kapitala........................................................ 27

4.4. Liberalizacija kretanja kapitala ......................................................................... 28

5. UTJECAJ GLOBALIZACIJE I LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG

KRETANJA KAPITALA NA EKONOMSKU SUVERENOST DRŽAVE ................ 30

5.1. Pojam suverenosti................................................................................................ 30

5.2. Utjecaj globalizacije i liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na

ekonomsku suverenost države ................................................................................... 32

6. UTJECAJ LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA NA

EKONOMSKU SUVERENOST REPUBLIKE HRVATSKE ..................................... 37

6.1. Direktne inozemne investicije u Republici Hrvatskoj ........................................ 37

6.2. Načela i uvjeti za privlačenje direktnih inozemnih investicija .......................... 39

6.3. Analiza kretanja stranih direktnih investicija u Republici Hrvatskoj .............. 40

6.4. Utjecaj liberalizacije kretanja kapitala na ekonomsku suverenost Republike

Hrvatske ..................................................................................................................... 47

7. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 51

LITERATURA ............................................................................................................... 53

POPIS TABLICA .......................................................................................................... 55

POPIS SHEMA .............................................................................................................. 56

POPIS GRAFIKONA .................................................................................................... 57

KRATICE ...................................................................................................................... 58

1

1. UVOD

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Međunarodno kretanje kapitala jedan je od najatraktivnijih oblika međunarodne suradnje i

ostvarivanja strategijskih ciljeva. Liberalizacijom kretanja kapitala postiže se sve veća

integriranost tržišta kapitala. Najznačajniji motiv za kretanje kapitala je profit. Kapitalisti,

bez obzira na granice, teže da maksimiziraju prinos kapitala s kojim raspolažu. U svim

ekonomskim grupacijama u svijetu, prisutan je trend rasta kretanja kapitala koji više nije

linearan nego eksponencijalan, a daljnjom liberalizacijom kretanja kapitala taj rast će se još

više povećavati. Uobičajena je tvrdnja da je svaki kapital, pa tako i strani, više nego

poželjan za svaku zemlju, posebno ako se radi o tzv. greenfield investicijama, koje donose

nova radna mjesta i nove tehnologije. No isto tako sve je više tvrdnji da međunarodno

kretanje kapitala ima i svoje negativne strane odnosno sve veća mobilnost kapitala proširuje

jaz između razvijenih i nekih nerazvijenih područja svijeta. Upravo u okvirima ove

problematike je postavljen problem istraživanja odnosno detaljnije istraživanje pozitivnih i

negativnih strana liberalizacije kretanja kapitala, stranih direktnih investicija kao jednog od

glavnih oblika kretanja kapitala, te globalizacije uopće.

Predmet istraživanja ovog rada je analiza utjecaja liberalizacije kretanja međunarodnog

kapitala odnosno stranih direktnih investicija na ekonomski rast neke države odnosno na

njezinu ekonomsku suverenost.

Tijekom istraživanja poseban naglasak je stavljen na zemlje u tranziciji ili manje razvijene

zemlje odnosno na utjecaj stranih direktnih investicija na takve države.

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Radna hipoteza je proizašla iz problema i predmeta istraživanja: liberalizacija

međunarodnog kretanja kapitala i utjecaj na ekonomsku suverenost neke države.

2

Pomoćne hipoteze

PH1: Liberalizacija međunarodnog kretanja kapitala može značajno pridonijeti ostvarivanju

strategijskih ciljeva bilo kompanija ili društva, ali može proširiti jaz između razvijenih i

nerazvijenih područja svijeta.

PH2: Utjecaj transnacionalnih kompanija, kao osnovnog subjekta međunarodnog kretanja

kapitala poznatog pod imenom inozemne direktne investicije, na ekonomsku razvijenost

neke države.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Cilj ovog rada je dokazati utjecaj međunarodnog kretanja kapitala i njegove sve veće

liberalizacije, na ekonomsku suverenost države, a svrha je skrenuti pozornost na pozitivne i

negativne strane liberalizacije kretanja kapitala te globalizacije.

1.4. Znanstvene metode

Pisanjem ovog diplomskog rada pokušalo se na objektivan i sustavan način obraditi i

izložiti sve podatke, činjenice i informacije do kojih se došlo.

U izradi ovog rada korištene su različite znanstvene metode : metoda indukcije kao metoda

donošenja zaključaka, te metoda dedukcije kao postupak donošenja pojedinih zaključaka na

temelju općeg suda, metoda deskripcije pri objašnjavanju pojedinačnih pojmova, zatim

metoda klasifikacije pri formiranju različitih podjela, te metoda generalizacije i

specijalizacije te metoda analize i sinteze.

1.5. Struktura rada

Zbog kompleksnosti teme koju ovaj rad obrađuje rad je sustavno podijeljen u 7 osnovnih

cjelina.

3

U uvodnom dijelu definiran je problem, predmet, objekt, svrha i cilj istraživanja, utvrđene

su radna i pomoćne hipoteze, prikazana je struktura rada te su objašnjene metode koje su

korištene pri izradi rada.

U drugom dijelu dat je uvod u kretanje kapitala opisom povijesnog tijeka kretanja kapitala.

U trećem dijelu temeljitim definicijama globalizacije te njezinim uzrocima i procesima dani

su okviri u kojima je promatrana ova tema te se došlo do određenih odgovora na neka

temeljna pitanja iz ovog područja. Također je opisan pojam transnacionalnih korporacija

odnosno multinacionalnih kompanija kao glavnih nositelja stranih direktnih investicija.

Četvrti dio detaljnije opisuje bit ove teme odnosno međunarodno kretanje kapitala i

njegovu liberalizaciju, detaljnijim objašnjavanjem teorija, oblika i motiva međunarodnog

kretanja kapitala s posebnim naglaskom na direktne inozemne investicije.

Nadalje u petom dijelu rada opisane su osnovne značajke ekonomske suverenosti neke

države te utjecaj liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na ekonomsku suverenost.

Konkretan primjer utjecaja liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na ekonomsku

suverenost Republike Hrvatske opisan je u šestom dijelu rada.

U završnom dijelu, sedmom, dat je osvrt i zaključna razmišljanja vezana za ovu

kompleksnu temu, ističući najbitnije spoznaje do kojih se došlo u ovom radu.

4

2. POVIJESNI ASPEKT KRETANJA KAPITALA

Da bi bolje razumjeli kretanje kapitala i njegovu ulogu i značaj danas potrebno je reći nešto

o njegovoj povijesti. Kretanje kapitala javlja se još u 17. i 18. stoljeću, kada se pojavljuje

investiranje u proizvodne djelatnosti, uglavnom u susjednim zemljama i što bliže granici

matične države.

Zbog nerazvijenog transporta i komunikacijskih sredstava, investiranje u udaljenje krajeve

bilo je riskantno i, s iznimkom engleskih i nizozemskih investicija u kolonizirana područja,

događalo se prilično rijetko. Tek s razvojem željeznice, otvaranjem novih pomorskih

putova, prokopavanjem Sueskog kanala, razvojem parobroda te izumom telegrafa stvaraju

se, u drugoj polovici 19. stoljeća, uvjeti za ubrzani rast međunarodne trgovine. Usporedo s

razvojem transportne i komunikacijske infrastrukture i sredstava zbiva se i proces

liberalizacije međunarodne trgovine. Započeo je pod utjecajem liberalizma, ukidanjem

„žitnih zakona“ u Velikoj Britaniji 1846. godine, a nastavljen nizom drugih unilateralnih i

bilateralnih mjera poduzetih od strane ili između najvažnijih europskih država. To je dovelo

do dalekosežnih promjena u gospodarstvima brojnih zemalja i u međunarodnim

ekonomskim odnosima u drugoj polovici 19. stoljeća (Pavlović, 2008, p. 17-18).

Industrijska revolucija koja se u 19. stoljeću događala u Engleskoj i drugim industrijskim

najrazvijenijim zemljama dovela je do uvođenja novih sredstava za proizvodnju, povećanja

obujma proizvodnje te razvoja trgovine, a potom i vanjske trgovine, kao zasebne

djelatnosti. Narasla proizvodnja nije se više mogla plasirati u okvirima nacionalne države, a

nisu se mogle niti u njezinim okvirima osigurati sve potrebne sirovine, repromaterijali i

energenti za daljnju proizvodnju. Nakon 1870. Zlatni i srebrni standard postali su gotovo

univerzalni, uključujući Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku, Rusiju, Japan, Kinu kao i

kolonijalne teritorije europskih država (Pavlović, 2008, p. 18).

5

Dolazi do rasta međunarodne trgovine i veće otvorenosti gospodarstava, a slični trendovi

zabilježeni su u međunarodnoj trgovini i u drugim zemljama ali i u tokovima stranog

kapitala. Druga polovica 19. i početak 20. stoljeća, sve do prvog svjetskog rata, obilježava

brzi rast međunarodne trgovine i stranih ulaganja. I manje industrijaliziranim državama

omogućen je ekonomski rast putem međunarodne trgovine uslijed izmjene uvjeta razmjene

između industrijske robe te sirovina i poljoprivrednih proizvoda. Glavnina investicija u

periodu do Prvog svjetskog rata poticala je iz Zapadne Europe.

Tržišta su se kapitala i u razvijenim i u manje razvijenim zemljama ubrzano razvijala, a

dolazilo je i do sve većeg povezivanja tih tržišta što je olakšalo međunarodno investiranje i

uključivalo sve veći broj država u međunarodno kretanje kapitala. Ekonomska povijest 19. i

20. stoljeća nedvosmisleno pokazuje povezanost između međunarodne trgovine, inozemnih

investicija i gospodarskog rasta. (Pavlović, 2008, p. 20).

Dakle do Prvog svjetskog rata zabilježen je značajan ekonomski rast i u razvijenim i manje

razvijenim zemljama. Rast je bio posljedica niskih carina koje su pogodovale razvoju

međunarodne trgovine te tehnološkog napretka u transportu i komunikacijama koji je osim

trgovine omogućio i kretanje kapitala i povezivanje gospodarstava na globalnom planu.

Rat i svjetska kriza 1929-1933 znatno su usporili i međunarodnu trgovinu i međunarodno

kretanje kapitala osobito u Europi i Americi (manje u Japanu). Izbijanje prvog svjetskog

rata u kratkom vremenu je promijenilo proizvodnu strukturu industrijski najrazvijenijih

zemalja i umjesto međunarodnog tržišta osnovna zadaća je bila opskrba zemlje robom

nužnom za uspješno vođenje rata, a potom za obnovu stradalih dobara. (Pavlović, 2008, p.

21).

Nakon Prvog svjetskog rata počinju znatno rasti carine, pada trgovina, cijene padaju a

trgovinske restrikcije rastu diljem svijeta, uvodila su se devizna i količinska ograničenja te

stvarale druge barijere nesmetanoj provedbi međunarodne robne razmjene. Sve se više

javlja protekcionizam i sve veće državne kontrole. Slijedila je nezaposlenost i zaoštravali su

6

se odnosi među državama i na gospodarskom i na političkom planu. Međunarodni tokovi

robe i kapitala vraćeni su na razinu prve polovice 19. stoljeća.

Međunarodna ekonomija bila je u potpunom rasulu do kraja Drugog svjetskog rata.

Međunarodna trgovina bila je uništena nekonvertabilnošću valute i protekcionističkim

mjerama donesenim od strane mnogih država, a samo pet država imalo je potpuno

konvertibilnu valutu, dok je većina država provodila je netržišnu ekonomsku politiku. Pri

kraju drugog svjetskog rata se na Međunarodnoj monetarnoj konferenciji u Bretton Woodsu

u srpnju 1944 godine udareni temelji poslijeratne monetarne politike, a osnovani su i

Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka. Ovo se razdoblje i događaji ujedno

smatraju i početkom procesa globalizacije čijom pojavom se sve više osiguravaju uvjeti

međunarodnog kretanja kapitala.

7

3. GLOBALIZACIJA

S povijesnog aspekta, proces suvremene globalizacije započinje po završetku drugog

svjetskog rata s osnivanjem međunarodnih financijskih institucija (GATT-a, MMF-a,

Svjetske banke). U Europi nakon drugog svjetskog rata europske zemlje, neke potpuno

razorene, započinju proces međusobnog povezivanja s ciljem da se izbjegnu daljnja

međusobna neprijateljstva i stvori Europa u kojoj će sve zemlje međusobno surađivati i

pomagati se. Osim u Europi takva politika i slični procesi javljaju se i drugdje u svijetu što

je dovelo do stvaranja svijeta kakav je danas.

Kako smo prethodno rekli jedan od bitnih elemenata kada govorimo o nastanku

globalizacije svakako je osnivanje međunarodnih financijskih institucija. U prvom redu tu

je GATT (Generall Agreement on Tariffs and Trade) i značenje što ga je imalo

smanjivanje trgovačkih carina među zemljama. GATT je osnovan 1947. i temeljio se na

klauzuli o najvećim pogodnostima iz kojih proizlaze tri temeljna načela:

· načelo recipročnosti - odnosi se na to da trgovačke olakšice koje potpisnice GATT-a

priznaju jedna drugoj moraju biti jednake za obje strane. Kasnije je to načelo

ublaženo u korist zemalja u razvoju.

· načelo liberalizacije – podrazumijeva potpuno smanjivanje carina i drugih

ograničenja.

· načelo carinske nediskriminacije – podrazumijeva da se dvostruke carinske olakšice

između dviju potpisnica moraju primjenjivati na sve članice GATT-a, te se carinske

stope ne smiju jednostrano povećavati.

GATT je kasnije (1995. godine) promijenio ime u WTO (World Trade Organization). WTO

je međunarodna organizacija koja predstavlja institucionalni i pravni okvir multilateralnog

trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom

vlasništvu. (WIKIPEDIJA, 2014.)

8

U procesu globalizacije važnu ulogu ima i Bretton Woodska konferencija -međunarodna

konferencija predstavnika 44 države, održana 22. 07. 1944. u Bretton Woodsu (SAD), radi

rješavanja poratnih monetarnih i financijskih problema, na kojoj je postignut sporazum o

kreiranju međunarodnog monetarnog sustava (tzv. Bretton Woodski sustav). Nakon

konferencije osnovani su Međunarodni monetarni fond i Međunarodna banka za obnovu i

razvoj, a utvrđen je i sustav fiksnih deviznih tečajeva, koji je bio na snazi do 1971. Prema

tom sustavu deviznih tečajeva, svaka zemlja članica Međunarodnog monetarnog fonda

(MMF) trebala je utvrditi paritet nacionalne valute prema zlatu. Središnja banka svake

države članice trebala je biti spremna trgovati monetarnim zlatom po fiksnoj cijeni,

izraženoj u nacionalnoj valuti. Iako je Bretton Woodski sustav propao 1971., te ga

zamijenio sustav fluktuirajućih deviznih tečajeva, osnovna načela Bretton Woodske

konferencije i dalje su na snazi: konvertibilnost nacionalnih valuta, slobodna međunarodna

trgovina i pružanje međunarodne pomoći zemljama članicama koje imaju probleme platne

bilance. (ENCIKLOPEDIJA, 2014)

9

3.1. Definicije globalizacije

Pojam globalizacija počeo se intenzivnije koristiti tek u novije vrijeme, a različiti je autori

različito definiraju, odnosno zbog složenosti i višedimenzionalnosti globalizacije možemo

reći da ne postoji njezina jedinstvena definicija već je globalizaciju moguće tumačiti kroz

prizmu različitih nauka kao npr. politike, ekonomije, sociologije i ostalih nauka.

Shema 1: Globalizacija

Izvor: izradio student

Konvencionalna definicija globalizacije podrazumijeva proces otvaranja i liberalizacije

nacionalnih financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala. Globalizacija

se može definirati i kao proces uklanjanja prepreka prometu roba, kapitala, ljudi i ideja u

današnjem svijetu, te ideologija koja taj proces prati.

GLOBALIZACIJA

Društvo

Politika

Ekonomija

Sociologija Kultura

10

Nadalje, jedna od mogućih prihvatljivih definicija globalizacije mogla bi biti upravo ona

koju je dao UNDP u svojemu godišnjem izvještaju za 1998. godinu u kojem navodi da je

globalizacija jedan proces koji disperzira kako u širinu tako i u dubinu, a koji i obuhvaća

međunarodno kretanje trgovine, financija te svih oblika informacija na jedinstveno,

integrirano, globalno tržište. Isto tako, pitanje je tko su osnovni subjekti procesa

globalizacije. Najkraće odgovoreno to bi bile: međunarodne financijske institucije Svjetska

banka, MMF, WTO te transnacionalne korporacije TNC. (Stojanov, 2001, p.355)

Sve definicije manje ili više se svode na integriranost zemlje u međunarodnu podjelu rada,

te integriranost faktora proizvodnje u internacionalnim razmjerima.

Ekonomist Jagdish Natwarlal Bhagwati definira ekonomsku globalizaciju kao „integraciju

nacionalnih ekonomija u međunarodnu ekonomiju kroz trgovinu, izravne inozemne

investicije, kratkoročno kretanje kapitala, međunarodnu pokretljivost radnika i humanitarce

uopće te međunarodne tokove tehnologije.

Anne Krueger globalizaciju promatra kao „fenomen zahvaljujući kojem su ekonomski

subjekti u bilo kojem dijelu svijeta mnogo više pod utjecajem događaja u svijetu nego

ranije“. (Stojanov, p.19 pdf)

Globalizacija dovodi do stvaranja trgovačkih blokova, globalnih tvrtki i globalne

ekonomije. Svijet na taj način postaje jedinstveni sustav, a svjetsko tržište dostupno svima.

Ekonomska globalizacija nudi zemljama širom svijeta mnoge mogućnosti. Upravo

zahvaljujući tim mogućnostima mnoge su zemlje napredovale od svjetske periferije do vrlo

razvijenih jezgara te mogu poslužiti kao dobar primjer drugim zemljama koje tek kreću u

osvajanje tržišta. (Lončar, 2005, p.92)

3.2. Uzroci i procesi globalizacije

Globalizacija kao pojam izvedena je od riječi "global" što znači ukupnost, a globalizam je

način gledanja na zbivanja u globalu te se na temelju toga može zaključiti da globalizacija

11

podrazumijeva socijalni proces koji teži sveobuhvatnosti i jedinstvenosti svijeta. Glavna

ideja globalizacije s jedne strane je „smanjivanje“ svijeta, ali i istovremeno jačanje svijeta

kao jedne cjeline. (Lončar, 2005, p.92)

Za globalizaciju možemo reći da se javila kao posljedica sve većeg razvoja suvremene

tehnologije, razvoja znanosti, demokracije te tržišne ekonomije što je omogućilo slobodu u

pogledu kretanja kapitala, robe, informacija i radne snage kroz širenje i ukidanje granica.

Osim političke i ekonomske strane globalizacije jako je važno napomenuti i njezinu

ekološku, kulturološku i društvenu stranu koje u novije vrijeme dobivaju sve veći značaj.

Može se reći da uzroci i procesi globalizacije leže upravo u kapitalističkom načinu

proizvodnje, tehnološkim napredcima i međunarodnim regulacijama. Uz već spomenute

uzroke, često se još spominju i porast trgovine koji je doveo da smanjenja transportnih

troškova i do njegovog ubrzanja, kraj hladnog rata koji je rezultirao povećanje suradnje

među zemljama te globalni problemi (migracije, klimatske promijene...).

Jedna od značajnih, a možda i najznačajnija prekretnica u procesu globalizacije svakako je

pojava interneta odnosno tehnološka revolucija u području razmjene informacija i u

pogledu komunikacije. Ovakva tehnološka dostignuća uvelike su omogućili aktivnosti

globaliziranog društava (globaliziranje financijskog tržišta, organizacija transnacionalne

proizvodnje...). Porast trgovine kao već spomenuti element ekonomske globalizacije ima za

posljedicu smanjene transportnih troškova i njenu ubrzanost koje se najviše vidi u

uslužnom sektoru: primjena sofware i baze podataka koji se u vremenu mjerenim

sekundama šalju različitim dijelovima svijeta.

Kraj hladnog rata odnosno pad Čelične zavjese čime se inteziviraju kontakti i suradnja

među državama, također se spominju kao jedan od važnih uzroka globalizacije. Jedan od

uzroka globalizacije su sigurno i globalni problemi koji se više ne mogu rješavati na

pojedinačnoj razini neke zemlje već se radi o problemima na globalnoj razini (oštećenje

12

ozonskog omotača, izumiranje i nestajanje različitih biljnih i životinjskih vrsta, kisele kiše

te sve upitnija kvaliteta ljudskog življenja na zemlji).

Globalizacija je omogućila slobodno kretanje kapitala, roba, informacija i ljudi kroz širenje

i ukidanje granica, a to je prvenstveno ekonomski i ekonomijom potaknut proces. Zasniva

se na doktrini slobodnog tržišta kao jedinom mehanizmu koji upravlja gospodarstvom, ali i

ljudskim društvom u cjelini. Svi socijalni odnosi svedeni su na proizvodnju, razmjenu,

trgovinu i potrošnju dobara. Nametanje te doktrine cijelom svijetu, kako bi se on pretvorio

u jedno otvoreno tržište, bez ograničenja, bit je procesa globalizacije kakvu danas

poznajemo.

Shema 2: Uzroci globalizacije

GLOBALIZACIJA

GČOBALNI PROBLEMI

(KLIMA, MIGRACIJA...)

RAZKRAJ HLADNOG

RATA

TRANSPORTA

(TROŠKOVI I BRZINA)

LIBERALIZACIJA

RAZVOJ TEHNOLOGIJE

(INTERNET)

Izvor: izradio student

13

Još jedan pojam koji se veže uz globalizaciju je i pojam transnacionalizacije. Rast i sve

veće ekonomsko značenje transnacionalnih kompanija i transnacionalnih tijekova roba

kapitala informacija te znanja na svjetskom tržištu i globalnom ekonomskom prostoru,

najbitnija je odlika transnacionalizacije.

3.3. Transnacionalne kompanije

U procesima globalizacije i globaliziranoj ekonomiji, u uvjetima sve većeg kretanja

kapitala, postoje brojni subjekti koji u cilju reprodukcije kapitala investiraju izvan granica

matične države, a to su fondovi, zaklade, pojedinci. No najvažniji nositelji inozemnih

direktnih investicija su ipak multinacionalne ili transnacionalne kompanije (TNC).

Multinacionalna ili transnacionalna korporacija je naziv za korporaciju ili poslovni pothvat

koji proizvodi robu ili pruža usluge u više od jedne zemlje. Za njega se ponekad koristi i

izraz međunarodna korporacija. Prema definiciji Međunarodne organizacije rada pod

multinacionalnom korporacijom se podrazumijeva svaka korporacija ili poduzeće čije se

sjedište nalazi u jednoj, odnosno matičnoj zemlji, a poslovni pogoni i druge radne jedinice

u drugim, tzv. zemljama-domaćinima. Multinacionalne korporacije često imaju budžete

koji su višestruko veći od bruto domaćeg proizvoda pojedinih zemalja. To im daje snažan

utjecaj na lokalne, ali i na svjetsku ekonomiju, pa zbog toga često igraju važnu ulogu u

međunarodnim odnosima, pogotovo u fazi globalizacije. (WIKIPEDIJA,2014.)

Međunarodna ekonomija danas je sve više usmjerena na pojedinu firmu i to na

transnacionalnu firmu. TNC su postale osnovni subjekti međunarodnog transfera

dugoročnog kapitala pod nazivom strane direktne investicije (FDI). Također, TNC su jedan

od glavnih subjekata međunarodne trgovine. (Stojanov, 2001, p.357)

Transnacionaliziranje svjetske ekonomije polazi od ideje da se radi o evoluciju u procesu

razvoja proizvodnih snaga rada u svjetskoj perspektivi, a to će prije ili kasnije dovesti do

potpune globalizacije svjetske ekonomije. Temeljem takvoga slučaja nestati će potreba za

14

komparativnim ekonomskim politikama, ali će se pojaviti potreba za formiranjem svjetske

ekonomske politike, a možda i vlade. (Stojanov, 2001, p.351)

Temeljem konvencionalnih procjena, smatra se da oko 350 TNC-a drži u rukama više od

40% svjetske trgovine. Iz toga razloga, manje razvijene zemlje i zemlje u fazi tranzicije,

kako bi riješili probleme u svezi s privrednim rastom i razvojem, snažno privlače TNC u

svoju zemlje kao zemlju potencijalnih domaćina. Takve korporacije se nazivaju i tretiraju

kao „lokomotive“ privrednog rasta manje razvijenih zemalja. (Stojanov, 2001, p.357)

U okviru Washingtonskog konsenzusa načinjena su pravila igre koja omogućavaju ili

pripremaju teren za ekonomsku sveprisutnost TNC u zemljama širom svijeta, a najviše u

zemljama u tranziciji. Jasno je da nacionalna država koja je zavisna od TNC tj. stranog

privatnog kapitala, nije u stanju imati vlastitu strategiju privrednog rasta. (Stojanov, 2001,

p.358)

Kada se govori o TNC kao motorima privrednog rasta manje razvijenih zemalja, polazi se

od slijedećih pretpostavki i očekivanih pozitivnih efekata:

· donose u zemlju domaćina novi i prijeko potrebni kapital- zemlje u tranziciji

smatraju da bez stranog kapitala u vidu direktnih stranih investicija (FDI), nema ni

niti gospodarskog napretka.

· donose novu tehnologiju bez koje zemlje u tranziciji ne mogu napraviti iskorak na

planu privrednog rasta jer one nisu u stanju same razviti vlastitu ni unaprijediti

postojeću tehnologiju

· povećavaju zaposlenost,

· doprinose u porastu izvoza koji je posebno značajan za tranzicijske i manje

razvijene zemlje

· doprinose otvaranju zemalja prema svijetu (Stojanov, p.127 pdf)

Osim pozitivnih strana TNC-a postoji druga, pesimističnija strana utjecaja TNC-a na proces

privrednog rasta manje razvijenih zemalja gdje TNC iznose iz zemalja ogromne iznose neto

15

profita, a istodobno kupuju lokalne tvornice i eliminiraju lokalnu konkurenciju. Također

TNC putem „overpricinga“ mogu izbjeći porezne obveze u zemlji domaćinu.

Iz navedenog može se zaključiti da se strategija privrednog razvoja jedne nacionalne

ekonomije, posebno manje razvijene, ne smije oslanjati samo na TNC jer u tom slučaju

zemlja riskira da bude privreda statičnog karaktera koja je samo izvoznik prirodnog

bogatstva kojim raspolaže. (Stojanov, p.128 pdf)

Tablica 1: Pregled 10 najuspješnijih multinacionalnih kompaniji

Redni

broj Kompanija Zemlja Industrija

Prihod u

milijardama

USD

1 Walmart United States Retail 476.3

2 Royal Dutch Shell Netherlands United Kingdom

Petroleum 459.6

3 Sinopec China Petroleum 457.2

4 China National Petroleum Corporation

China Petroleum 432.0

5 ExxonMobil United States Petroleum 407.7

6 BP United Kingdom Petroleum 396.2

7 State Grid Corporation of China

China Power 333.4

8 Volkswagen Germany Automobiles 261.5

9 Toyota Japan Automobiles 256.5

10 Glencore Switzerland Commodities 232.7

Izvor: Fortune 2014

Globalne tvrtke se pojavljuju kao važan čimbenik svjetskih gospodarskih procesa te kao gotovo

najvažniji nositelji procesa globalizacije i upravo na njihovom poslovanju možemo vidjeti

16

snagu globalne integriranosti. Globalne tvrtke smatraju se glavnim nositeljima globalizacije jer

otvaraju podružnice, prodavaonice i tvornice po bilo kojem djelu svijeta.

Dakle proces globalizacije ima tendenciju brisanja barijera tokovima robe, usluga, novca,

kapitala, radne snage i znanja, a glavni nosioci tog procesa su transnacionalne korporacije.

Osnovni cilj tih gigantskih agregata monopolskog kapitala je ekonomska prevlast na

svjetskom nivou, koja se postiže upravo kroz proces globalizacije, odnosno postizanja

svijeta u kome ne postoje granice za tokove proizvodnih faktora.

Sarah Anderson i John Cavanagh u članku Top 200: „The rise of global corporate power“

iznose određene brojčane pokazatelje koji ukazuju na moć multinacionalnih kompanija:

· Od stotinu najvećih svjetskih ekonomija, 51 su globalne korporacije, samo 49 su

države.

· Kombinirana prodaja 200 najvećih korporacija veća je nego četvrtina svjetskih

ekonomskih aktivnosti.

· Kombinirana prodaja 200 najvećih korporacija veća je nego ukupna ekonomija svih

zemalja, izuzev devet najbogatijih, što znači da premašuju kombiniranu ekonomiju

182 zemlje.

· Više od polovine 200 najvećih korporacija koncentrirane su u tek pet ekonomskih

sektora. Jedna trećina svjetske trgovine su zapravo transakcije među različitim

jedinicama jedne te iste korporacije.

· 200 najvećih korporacija kreira globalni ekonomski aparthejd, a ne globalno selo.

(CORPWATCH, 2014)

17

4. OBLICI I MOTIVI MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA

Međunarodno kretanje kapitala javlja se kasnije od međunarodnog kretanja robe i usluga,

obzirom da je dugo vremena bila razmjenjivana roba za robu direktno. Do međunarodnog

kretanja kapitala došlo je tijekom 18. stoljeća u sklopu općeg napretka međunarodne

trgovine. Međunarodno kretanje kapitala postalo je sastavni dio svakodnevnog privrednog

života i bez njega se svjetski proces reprodukcije ne bi mogao ni zamisliti.

4.1. Međunarodno kretanje kapitala

Međunarodno kretanje kapitala je transfer realnih i financijskih sredstava između različitih

zemalja u cilju ostvarivanja određenih ekonomskih i političkih interesa učesnika u tom

transferu. (Unković, 1980, p. 32.)

Kretanje kapitala između zemalja je dvosmjerno, pri čemu se u jednom slučaju subjekti

(rezidenti) određene zemlje pojavljuju kao davaoci kapitala, a drugi kao korisnici kapitala.

Za međunarodno kretanje kapitala posebno je važno međunarodno tržište kapitala koje je

dio međunarodnog financijskog tržišta. Najveći dio međunarodnog kretanja kapitala odvija

se između razvijenih zemalja, odnosno subjekata iz tih zemalja, koje su glavni davaoci

(izvoznici) i korisnici (uvoznici) kapitala u svjetskim razmjerima. Izvoz kapitala

omogućava povećano korištenje kapaciteta, proširivanje tržišta i novi tehnološki razvoj, a u

suštini svodi se na povećanje profita. Uvoz kapitala omogućava dodatnu akumulaciju,

tehnološki progres, veći izvoz, veću zaposlenost i veće bogatstvo.

Međunarodno financiranje u užem smislu je kreditiranje roba i usluga, što podrazumijeva

povratnu i istovremenu financijsku transakciju da li se radi o izvoz i uvoz kapitala gdje

financijski tokovi idu u oba pravca, ali ne istovremeno, već po isteku određenog

vremenskog perioda. Međunarodno financiranje u širem smislu uključuje prijenos roba,

usluga, kapitala i novca iz jedne zemlje u drugu i to u vidu raznih ekonomskih pomoći,

reparacija i poklona. (Perović, 2005, p.370)

18

Pod utjecajem globalizacije, posljednjih desetljeća mobilnost kapitala je znatno povećana i

tržišta kapitala su integriranija nego prije. Od procesa liberalizacije se očekuje da povoljno

djeluje na alokaciju resursa i poveća ekonomsku efikasnost investicija u nerazvijenim i

tranzicijskim zemljama. (Grgić, Bilas, 2008, p.336)

Međunarodno kretanje kapitala predstavlja jednu od bitnih poluga međusobnog

povezivanja nacionalnih ekonomija, a djeluje već više od jednog stoljeća. Mnoge zemlje su

usmjerile svoji gospodarski razvoj upravo na prilivu inozemnog kapitala početkom 20.

stoljeća. Osim što predstavlja transfer financijskih sredstava, međunarodno kretanje

kapitala je transfer kupovne snage iz jedne zemlje u drugu u vidu: novca, roba, usluga koje

dovodi do porasta kupovne snage zemlje uvoznice, a s druge strane, do smanjenja zemlje

izvoznice. Zemlje u razvoju kao i zemlje u tranziciji se (izuzev jedan broj zemalja

izvoznica nafte), uglavnom pojavljivale kao korisnici stranoga kapitala, a razmjerno manje

kao davaoci kapitala. Značajan motiv za kretanje kapitala je profit. Kapitalisti teže da

maksimiziraju prinos kapitala s kojim raspolažu, bez obzira na granice. Kapital se kao

rijetki čimbenik razvoja alocira na mjesta gdje se ostvaruje najveći prinos.

4.2. Oblici međunarodnog kretanja kapitala

Posljednjih su desetljeća donesene brojne mjere, jednako multilateralne kao i unilateralnog

karaktera sa svrhom olakšanja i poticanja prelaska kapitala preko nacionalnih granica.

Ograničena pokretljivost kapitala karakteristična za doba liberalističke ekonomije krajem

18. i početkom 19. stoljeća, zamijenjena je koncem 20. stoljeća globalnom ekonomijom

gdje se u suštini nalazi međunarodno kretanje faktora proizvodnje, prije svega kapitala.

(Pavlović, 2008, p.15)

Nedovoljna vlastita sredstva, pogotovo kad su u pitanju male zemlje, nameću potrebu za

pribavljanjem inozemnog kapitala kojim bi se omogućilo podizanje međunarodne

konkurentnosti pojedinih gospodarstava. Podizanje konkurentnosti omogućuje ravnopravno

19

uključenje zemlje u međunarodnu podjelu rada i rast njezina udjela u razmjeni roba i usluga

s drugim zemljama. (Pavlović, 2008, p.11)

Kretanje kapitala između subjekata različitih zemalja vrši se raznim oblicima.

Prvi kriterij prema kojemu možemo podijeliti međunarodne tokove kapitala je prema

izvorima iz kojih potiču sredstva, i tu razlikujemo dva osnovna oblika međunarodnog

kretanja kapitala i to:

· međunarodno kretanje privatnog kapitala - odnosi se na pojedince, privatne tvrtke i

komercijalne banke. Prvenstveno se odnosi na direktne inozemne investicije,

portfolio investicije, kao i u formi kredita i depozita.

· međunarodno kretanje javnog kapitala (državni proračun, centralne te državne

banke). Očituje se u obliku bilateralnih zajmova i kredita, portfolio investicija i

obliku bespovratnih ekonomskih pomoći. Posebna vrsta javnog kapitala su zajmovi

koje odobravaju međunarodne organizacija kao što su IMF, IDA, IBRD...

Međunarodno kretanje kapitala može se podijeliti s obzirom na ročnost.

Podjela kretanja međunarodnog kapitala prema ročnosti je na:

· kratkoročno,

· srednjoročno i

· dugoročno kretanje kapitala.

U kategoriji kratkoročnog kapitala ubrajaju se plasmani s rokom do godine dana, dok kod

srednjoročnog kapitala plasmani su ograničenim rokom od 1 do 5 godina. Dugoročni

kapital s plasmanom dužim od 5 godina. Kratkoročni kapital, najčešće se koristi za

financiranje tekućeg poslovanja, dok dugoročni i srednjoročni kapital je usmjeren za

financiranje u investicijske namjene. (Unković, 1980, p.33,34)

Kretanje kapitala izvan nacionalnih granica utječe na međunarodnu diversifikaciju

poslovnih aktivnosti, što daje za rezultat jačanje konkurentske prednosti te stvaranje

globalno konkurentnog proizvoda. Bitno je naglasiti, da takav oblik kretanja kapitala

20

značajno utječe na gospodarski rast, promjenu gospodarske strukture, zaposlenost i

najvažnije, gospodarsku stabilnost pojedine zemlje. Jedan je od osnovnih generatora i

akceleratora globalizacije. (Perović, 2005, p.370)

Prema klasifikaciji D. Pavlovića tri su osnovna oblika međunarodnog kretanja kapitala:

· direktne inozemne investicije

· portfolio inozemne investicije

· ostale inozemne investicije

Shema 3: Oblici međunarodnog kretanja kapitala

Izvor: izradio student

OBLICI

MEĐUNARODNOG

KRETANJA KAPITALA

FDI DIREKTNE INOZEMNE

INVESTICIJE

PORTFOLIO INOZMNE

INVESTICIJE

OSTALE INOZEMNE

INVESTICIJE

21

4.2.1. Direktne inozemne investicije - FDI

Direktne inozemne investicije (foreign direct investment –FDI) se definiraju kao svaki

oblik kretanja kapitala u određeno poduzeće u inozemstvu kojim se stiče vlasnička kontrola

nad tim poduzećem. Posljednjih nekoliko desetljeća javlja se brzi rast inozemnih direktnih

investicija u odnosu na druge moguće oblike stranog kapitala.

Intenzivnije pojavljivanje direktnih inozemnih investicija u teoretskim i empirijskim

istraživanjima ekonomista počinje nakon drugog svjetskog rata. Uređenje međunarodnoga

monetarnog sustava u Bretton Woodsu omogućilo je razvoj i trgovine i međunarodnih

financija. Direktna inozemna ulaganja su kad rezident jedne zemlje preuzme upravljačku

kontrolu nad određenim gospodarskim aktivnostima u drugoj zemlji.

Prema definiciji MMF-a (međunarodnog monetarnog fonda), direktno inozemno ulaganje

događa se onda kada investitor kupuje najmanje 10% dionica poduzeća u državi koja nije

njegova rezidentna s glavnom namjerom da osigura trajni interes u tome poduzeću i ostvari

znatan utjecaj na njegovo upravljanje.

Takav tip ulaganja se može provoditi temeljem tri različita oblika: u obliku dioničkog

kapitala, reinvestirane dobiti ili u obliku unutarkompanijski kredit.

· Dionički kapital - kada se govori o dioničkom kapitalu tada se misli na investiranje

u kupnju dionica postojećeg poduzeća ili osnivanje novoga

· reinvestirana dobit - umjesto da se raspodijele dobiti putem dividendi i njezina

transfera u centralu, ona ostaje u inozemnom poduzeću (afilijacija)

· unutarkompanijski kredit - radi se o obliku novčanog ulaganja koja mogu biti u

postojeća poduzeća (brown-field investicije) ili u osnivanje novog poduzeća

(greenfield). Investitor može biti pojedinac, fond, zaklada, država i najsnažniji

investitori su ipak multinacionalne kompanije.

22

Kada se uopće raspravlja o direktnim inozemnim investicijama, uglavnom je riječ o

investicijskoj i poduzetničkoj aktivnosti multinacionalnih kompanija izvan njihove

domicilne zemlje. (Pavlović, 2008, p.16)

Kako smo i u samom uvodu rekli, investiranje u proizvodne djelatnosti, uglavnom u

susjedne zemlje i što bliže granici matične države, pojavljivalo se još u 17. i 18. stoljeću.

Razlog tome bio je nerazvijenost transporta i komunikacijskih sredstava te je jednostavno

investiranje u udaljenije krajeve bilo riskantno. Razvojem željeznice, otvaranjem novih

pomorskih putova, s razvojem parobroda te izumom telegrafa, u drugoj polovici 19.

stoljeća stvoreni su uvjeti za ubrzani rast međunarodne trgovine i inozemnih direktnih

investicija. Usporedno s razvojem transporta, komunikacijske infrastrukture i sredstava,

nastaje proces liberalizacije međunarodne trgovine. (Pavlović, 2008, p.17)

Kako bi se osigurala prisutnost inozemnih investicija na inozemnom tržištu, poduzeća to

mogu provesti na više načina, neki od njih su:

· izvozom vlastitih proizvoda

· licenciranjem odnosno povjeravanjem proizvodnje svoga proizvoda stranom

poduzeću temeljem ugovora;

· premještanjem jednog dijela proizvodnje u stranu državu u kojoj će se

proizvoditi neki dio složenijeg proizvoda; ( vertikalne investicije)

· premještanjem u inozemstvo proizvodnje čitavog proizvoda, ostvarujući

identičan ili sličan proizvodni pogon kakav već postoji u matičnoj zemlji

(horizontalne investicije). (Pavlović, 2008, p.29)

Više je čimbenika koji utječu na donošenje odluke o varijanti za koju će se neko poduzeće

odlučiti. Upravo iz toga razloga D. Pavlović u svojoj knjizi „ Inozemne direktne investicije

u međunarodnoj trgovini“ je podijelio inozemne direktne investicije na:

23

· horizontalne i

· vertikalne investicije.

Horizontalne investicije su investicije u inozemstvu radi osnivanja novog ili kupnje

postojećeg poduzeća koje će replicirati cjelokupnu postojeću proizvodnju investitora.

Osnovni ekonomski motivi za taj tip investicija jesu direktan prisutnost na inozemnom

tržištu, zaobilaženje carinskih i drugih ograničenja koja bi mogla opterećivati uvozni

proizvod, transportni troškovi koji za neku, jeftiniju robu mogu znatno utjecati na konačnu

cijenu. Ovaj oblik investicija poduzima se i u razvijenim i manje razvijenim zemljama

odnosno zemljama u razvoju, u onima proizvodnjama ( željezo, bakar, aluminij...) u kojim

je proizvodnju nemoguće ili ekonomki neracionalno dijeliti. Cijene faktora proizvodnje

među razvijenim državama su ujednačene i razlike su obično manje od cijene dijeljenja

proizvodnje pa se kompanije najčešće odlučuju na horizontalne investicije. Kad se radi o

poduzeću s velikom pokretnom i nepokretnom imovinom na razini poduzeća (firm-level

economy of scale), vjerojatnost da će ono nastojati poslovati na što većem tržištu, kako bi

ta imovina, pogotovo ako se radi o pokretnoj imovini (istraživanje i razvoj, marketing...)

bez većih dodatnih troškova njezine internacionalizacije, donosila dodatni profit. Isto tako,

ako su za industriju u kojoj poduzeće posluje još i karakteristično i mali proizvodni pogon,

gotovo je sigurno da će ona imati međunarodno poslovanje tj. da će biti multinacionalna

kompanija koja će putem ovakvog oblika investicija nastoji malim troškovima replicirati

proizvodnju na više lokacija. Preuzimanjem istovrsnih poduzeća (horizontalne investicije),

u razvijenim su zemljama osnovni motivi brzog rasta, osvajanja novih tržišta, uvećanja

tržišne vrijednosti, a ne razlika u cijenama faktora proizvodnje. Uvećanje tržišne vrijednosti

je posljednjih godina sve češći motiv investicija, uglavnom u razvijene zemlje jer njima

investitor uvećava svoju tržišnu vrijednost i na taj se način štiti od neželjenog preuzimanja

(neprijateljskog) od strane nekog drugog poduzeća. (Pavlović, 2008, p.29,30)

Vertikalne investicije su investicije u inozemstva sa svrhom osnivanje ili kupnje poduzeća

koje će proizvoditi dio ili dijelove nekog složenog proizvoda. Ovakav tip direktnih

inozemnih investicija karakterističan je za multinacionalne kompanije jer one pojedine faze

24

proizvodnog programa premještaju na lokacije gdje je proizvodni faktor jeftiniji ili

dostupniji. Takav proces datira još iz 19. stoljeća te je on sastavni dio poslovne politike

multinacionalnih kompanija u širenju aktivnosti na inozemnom tržištu. Pojeftinjenjem

transporta i komunikacijske infrastrukture, razvojem tehnologije i interneta, standardizacija

proizvodnje je u naglom porastu te na temelju toga postoji sve veći broj proizvoda, osobito

tehnički složenijih, koji su sastavljeni od dijelova proizvedenih u različitim državama

svijeta. Vertikalne investicije najčešće su kad se radi o složenijim tehničkim proizvodima

npr. transportnim sredstvima, kompjuterima te elektroničkim uređajima. Neki proizvodi

(automobili i zrakoplovi), danas se gotovo i ne mogu racionalno proizvesti od dijelova koji

su izrađeni samo u jednoj zemlji, jer je došlo takvo doba internacionalizacije i

standardizacije proizvodnje da gotovo nema države u kojoj se proizvedeni svi dijelovi koji

su potrebni za ugradnju u jedan tako kompleksan proizvod. Ukoliko i postoji takav

proizvod, zbog visokih troškova izrade bio bi cjenovno nekonkurentan na tržištu.

Vertikalne investicije najčešće se poduzimaju kad među državama postoje bitne razlike u

cijenama faktora proizvodnje i u onim industrijama u kojima je proizvodnju moguće

racionalno razdijeliti. Kako bi postojao ekonomski priznat razlog za ovaj tip inozemnih

investicija, razlika u cijenama faktora proizvodnje među državama moraju biti veća od

cijena dijeljenja proizvodnje ili se pri preuzimanju mora raditi o poduzećima koja na bazi

specijalizacije moraju imati niže troškove proizvodnje odnosno diferencirani proizvod koji

donosi nadprosječne zarade. (Pavlović, 2008, p.31,32)

Prednosti i nedostaci direktnih inozemnih investicija

Takav oblik ulaganja ima brojne prednosti koje mogu poboljšati međunarodne rezultate

poduzeća. Postoje nekoliko jasnih prednosti, a neke od njih su:

· konkurentska prednost nekog poduzeća zasniva se na tehnološkoj sposobnosti;

vlastite podružnice će često biti način izlaska na međunarodno tržište jer se na taj

način smanjuje rizik kontrole tih sposobnosti. Zato poduzeća s visokom

tehnologijom zagovaraju taj način izlaska na inozemno tržište

25

· vlastite podružnice omogućuju poduzeću potpunu kontrolu svih aktivnosti na

inozemnim tržištima, pogotovo ako poduzeća koriste multinacionalnom strategijom

· takav oblik stranog ulaganja daje poduzeću priliku za lokalnu proizvodnju vlastitih

proizvoda, samim time i za prilagodbu tih proizvoda lokalnim potrebama, ukusima,

stavovima itd.

· prilika za razvoj prepoznatljivog imena na lokalnom tržištu

Većina država potiče direktne strane investicije kao sredstvo priljeva kapitala, stjecanje

suvremene tehnologije, brži regionalni ali i nacionalni razvoj te otvaranje novih radnih

mjesta lokalnom stanovništvu.

Kako direktna inozemna ulaganja imaju prednosti tako imaju i nedostatke koji na neki

način ograničavaju njegov uspjeh:

· radi se o najskupljoj metodi nastupa na inozemnom tržištu. Poduzeća koja se

odlučuju na taj način ulaganja, snose vrlo visoke troškove i rizik pokretanja

međunarodnih operacija

· rizici povezani s poznavanjem načina poslovanja u stranoj zemlji manji su ukoliko

poduzeće preuzme tamošnje poduzeće. Međutim, preuzimanje za sobom povlači

veliki broj problema koji ponekad mogu dovesti do više troškove ne koristi

· za pozitivne rezultate direktnih stranih ulaganja najčešće treba duže razdoblje što

izlaže poduzeće većem stupnju rizika. Takvo ulaganje traže investicije i razvoj

tijekom više godina jer se može mnogo toga promijeniti.

· odluke uopće o takvom obliku ulaganja su vrlo kompleksne i zahtjevne jer

zahtijevaju vrlo detaljnu procjenu od političkih, pravnih, ekonomskih, kulturnih te

socijalnih varijabli strane države (prilikom donošenja odluka o ulaganju treba

precizno razmotriti odnose neke zemlje prema takvom ulaganju, stav vlade te sva

moguća ograničenja vlasništva).

26

4.2.2. Portfolio inozemne investicije

Portfolio inozemne investicije su one investicije u kojima investitor kupuje vrijednosne

papire (obveznice, zapise) ili dionice pojedinog poduzeća, ali do iznosa od 10% ukupne

vrijednosti. Portfolio investicije ne sudjeluju u upravljanju poduzeća već su zainteresirani

za sigurnost uloženog kapitala, vjerojatnost porasta njegove vrijednosti i dobit koja će ona

generirati. Njihovo investiranje u pojedino poduzeće najčešće nema obilježje dugoročnosti

već je u velikoj mjeri određeno kratkoročnim kretanjima na financijskim tržištima.

(Pavlović, 2008, p.16)

Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja pravo vlasništva u nekom dioničkom društvu.

Imatelj dionice ima pravo na postotni udio svega što dioničko društvo posjeduje, što

uključuje i dobit dioničkog društva. Dionica je zapravo isprava-certifikat o pravu udjela u

dobiti, riziku i upravljanju tvrtkom razmjerno veličini udjela njene nominalne vrijednosti u

veličini osnovne glavnice dioničkog društva. To je roba, čija se cijena formira na tržištu

vrijednosnih papira. Dionica je dio temeljnog kapitala te može biti sa ili bez nominalnog

iznosa. Najniža nominalni iznos dionice je 10,00 kuna. Dionica predstavlja prava i daje

određene obveze imatelju dionice. (LIMUN, 2014)

Obveznica ili zadužnica je dužnički vrijednosni papir koji izdavaoca (emitenta) obavezuje

na povrat pozajmljenih sredstava u određeno roku s određenom kamatom, koja se isplaćuju

periodično ili se pribraja glavnici i isplaćuje po dospijeću. Obveznica je kreditni instrument,

odnosno u biti ugovor o kreditu. Obveznica je u pravilu vrsta dugoročnog vrijednosnog

papira tj. pisani dokument. Ukoliko je obveznica izdana od strane države, ona može služiti

kao platežno sredstvo prema državi za poreze i druge dažbine. U razvijenim država razvio

se veliki broj vrsta obveznica koji osim država mogu izdati i druge institucije npr. banke i

razne financijske kuće. Specijalna vrsta obveznice su euroobveznice, koje su denominirane

u najstabilnijim stranim valutama (američki dolar, japanski jen, britanska funta). Ukoliko se

dogodi da emitent obveznice ne plati kamate na dugovanje u ugovorenom roku, vlasnici

obveznice mogu zahtijevati povrat glavnice prije roka dospijeća. (LIMUN, 2014)

27

4.2.3. Ostale inozemne investicije

U ostale inozemne investicije ubrajaju se kredit aranžmani među dvjema državama ili više

njih, među međunarodnim organizacijama, kao i sve ostale investicije koje ne spadaju u

direktne inozemne investicije i portfolio investicije. Radi se o javnom kapitalu za razliku od

direktnih i portfolio investicija u kojima glavnu ulogu ima privatni kapital. Navedeni oblik

investicije u manjoj mjeri utječe na gospodarske aktivnosti neke zemlje primateljice i više

je usmjeren na prevladavanje financijskih poteškoća u kojim se država nalazi. (Pavlović,

2008, p.17)

4.3. Motivi međunarodnog kretanja kapitala

Da bi mogli govoriti o motivima međunarodnog kretanja kapitala moramo znati o kojem

obliku kapitala je riječ. Ukoliko se govori o privatnom kapitalu svakako da su u osnovi

ekonomski motivi kao što su veći profit, jeftinija radna snaga, niže cijene sirovina i energije

u inozemstvu, širenje tržišta te želja za kompletiranjem proizvodnog procesa i slično.

Ukoliko pak govorimo o javnom kapitalu osnovni motiv proizlazi iz društveno-političkih

interesa.

Motivi međunarodnog kretanja kapitala su brojni, međusobno raznovrsni i isprepleteni

određenim brojnim faktorima i na strani ponude i na strani potražnje.

Ukoliko se radi o uvozu kapitala u neko poduzeće ili zemlju domaćina osnovni motiv je

osiguranje sredstava koja nedostaju za realizaciju određenih projekata i programa razvoja, a

posebno u uvjetima kada zemlja nema dovoljno domaće akumulacije kapitala ili su uvjeti

njezinog korištenja nepovoljni. Motivi uvoza kapitala su svakako i pozitivni efekti kao što

su pokrivanje deficita platne i vanjskotrgovinske bilance, porast proizvodnje, ostvarenje

porasta zaposlenosti, nova tehnologija, a sve to pozitivno utječe na ekonomski rast i razvoj

zemlje.

28

Najočitiji doprinos međunarodnih kapitalnih priljeva u zemlji domaćina je povećanje

ponude domaće štednje u zemljama s višim investicijskim mogućnostima s obzirom na veći

granični proizvod kapitala od dobivenih kapitalnih priljeva. Poduzeća zemlje domaćina

imaju najveću koristi od direktnih inozemnih investicija koje, osim tehnologije i know-

how-a, donose moderno upravljanje te proširen pristup globalnom tržištu.

Kada se govori o izvozu kapitala osnovni motiv je ostvarivanje većeg profita nego što bi se

ostvario u industrijskim zemljama iz kojih kapital dolazi. Ostali motivi bili bi korištenje

bogatijih i jeftinijih resursa u zemlji domaćinu u odnosu na one kojima raspolaže matična

zemlja (npr. jeftinija radna snaga, niže cijene sirovina i energije). Osvajanje tržišta zemlje

domaćina vrlo je čest motiv, pri čemu se koriste lokalni resursi, a smanjuju se transportni i

drugi troškovi. Također, kao motiv se može pojaviti i namjera da se osigura određeni

politički utjecaj u nekoj zemlji (plasmanom kapitala iz javnih izvora) te prilagodba uvjeta

plasmana privatnog kapitala kroz razne javne subvencije.

4.4. Liberalizacija kretanja kapitala

Osim liberalizacije trgovine i usluga, sve prisutnija je i liberalizacija kretanja proizvodnih

faktora rada i posebno kapitala. Najvažniji razlozi i motivi međunarodnog kretanja kapitala

i aktivnosti multinacionalnih kompanija jesu pristup rastućim tržištima, osiguranje u

pogledu pristupa sirovina, zaobilaženje carina i necarinskih ograničenja vanjske trgovine,

diversifikacija rizika te veća efikasnost multinacionalnih kompanija od domaćih ponuđača.

Proces internacionalizacije i globalizacije ekonomskih odnosa očituje se u sve većoj

mobilnosti kapitala. U dvadesetom stoljeću izvoz kapitala, osobito u obliku izravnih

ulaganja, dobiva na važnosti u usporedbi s međunarodnom razmjenom proizvoda. (Grgić,

Bilas, 2008, p.333)

Liberalizacija međunarodnih tržišta kapitala formalno je počela sredinom sedamdesetih

godina 20. stoljeća. U 1978. godini strane banke su mogle penetrirati na američko tržište

pod istim uvjetima pod kojima su poslovale i domaće američke banke. U Njemačku stranci

29

nisu mogli investirati na domaćem tržištu novca i kapitala do sredine sedamdesetih godina,

čak je nerezidentima bila zabranjena isplata kamata na depozite u njemačkim bankama.

Financijska deregulacija počela se odvijati u Njemačkoj sredinom osamdesetih godina XX.

stoljeća. Velika Britanija je ukinula mjere devizne kontrole na financijske transakcije ne

rezidenata tek 1979. godine, dok je financijska liberalizacija Japana počela osamdesetih

godina, s prvim rudimentarnim koracima u 1979. godini. Potom od 1992. godine slijedi

puna financijska liberalizacija u Europi formiranjem jedinstvenog tržišta. (Stojanov, p.149,

150 pdf)

Kapital uložen izvan nacionalnih granica dobiva multinacionalni karakter, što opravdava

međunarodno kretanje kapitala kao najvažniji oblik međunarodnog financiranja i

odlučujući čimbenik globalizacije.

Liberalizacija međunarodnog kretanja kapitala je unijela u sve tržišne zemlje svijeta strani

kapital, glavni razlog tome što očekuje veći profit nego što može ostvariti u svojoj

domicilnoj zemlji. Međunarodno kretanje kapitala utječe na privredni rast, promjenu

privredne strukture, platnu bilancu, zaposlenost i privrednu stabilnost pojedinačnih zemalja.

Iz tog razloga međunarodno kretanje kapitala je jedan od osnovnih generatora i akceleratora

globalizacije.

30

5. UTJECAJ GLOBALIZACIJE I LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG

KRETANJA KAPITALA NA EKONOMSKU SUVERENOST DRŽAVE

5.1. Pojam suverenosti

Suverenitet je pojam koji označava vrhovnu i konačnu političku vlast, iznad koje, u

pogledu donošenja i provođenja političkih odluka, nema više vlasti. Suverenitet je, uz

stanovništvo, teritorij i pravni poredak, jedna od bitnih obilježja države. U svakome društvu

postoje mnogi subjekti koji imaju vlast u sociološkom smislu riječi, tj. legitimnu ili

normama priznatu moć da prisiljava druge ljude na stanovita ponašanja. Država kao

politička vlast odlučuje na području globalnog društva i o svim onim odnosima koji su

predmet politike, uključujući i one o kojima odlučuje vlast. To znači da, ako država nije

jedina vlasta, ona je uistinu vrhovna ili najviša vlast, koju su svi pojedinci, skupine pa i

ostali nosioci vlasti podređeni.

Vrhovnost državne političke vlasti nad svim drugima društvenim subjektima jest bitna

sastavnica državne suverenosti. Državna vrhovnost ili suverenost se sastoji od dva tipa

odnosa:

· unutrašnja suverenost ili pravna vrhovnost

· vanjska suverenost.

Unutrašnja suverenost govori da država stvara i ima isključivo ovlasti da stvara najviše

pravne norme (ustavne, zakonske, podzakonske, sudske i dr.) koje djeluju na njenom

teritoriju. Kroz povijest unutrašnja suverenost države prolazila je kroz razdoblja izrazite

političko-pravne nadmoći i oslabljene moći. Još u antičkom svijetu njena je unutrašnja

vrhovnost bila neupitna i čvrsta. Zatim, u doba feudalnog uređenja, u europskom i

izvaneuropskom srednjem vijeku, državna suverenost bila je u krizi jer se politička i pravna

vrhovnost podijelila između središnje državne vlasti (cara, kralja) i drugih moćnika

31

(feudalne gospode i Crkve). Centralizacija suverenosti se ponovno obnavlja u doba

apsolutne monarhije.

Pravna vrhovnost države tj. njene ovlast u donošenju najviših pravnih akata, ne smatra se

više neograničenom vlašću. Ona ne znači više, kao što je nekad značilo, da država može

zahtijevati i postići od stanovništva sve što se vlasti prohtije, niti da stanovništvo nema

mogućnost utjecaja i odlučivanja u političko-državnim stvarima. Država može pravnim

normama uspješno usmjeravati ponašanje ljudi samo u granicama nekih fizičkih,

ekonomskih, političkih, moralnih vrijednosti i mogućnosti iz njezine okoline.

Drugi tip odnosa koji čine suverenost državne vlasti se naziva vanjska suverenost koju čine

nezavisnost i ravnopravnost države spram ostalih država. Nezavisnost je činjenica da

država uređuje društveni život na vlastitom teritoriju i svoje međunarodne odnose bez

prisile drugih država. To je posljedica unutrašnje suverenosti na međudržavnom planu jer

samo vlast koja ima zbiljsku vrhovnost na svome teritoriju može se oduprijeti i pokušajima

nametanja volje drugih država. Ravnopravnost znači da je država međunarodnim odnosima

subjekt s jednakim pravima kao i sve ostale države i to neovisno o velikim razlikama u

vojnoj, gospodarskoj i drugoj moći što stvarno postoje između država. Suverena država

slobodno i ravnopravno zaključuje međunarodne ugovore s drugim državama i pod istim

uvjetima sudjeluje s istim državama u međunarodnim odnosima i organizacijama.

(Visković, 2006, p. 24-28)

Glavna obilježja autonomnosti i suverenosti neke države u ekonomskom smislu

podrazumijeva postojanje određenih uvjeta:

· postojanje centralne monetarne institucije koja ima moć izmjene i reguliranja

količine novca u opticaju te utjecaj na formiranje kamatnih stopa;

· mogućnost emisije javnog duga uz fleksibilnost vođenja politike javnih rashoda u

skladu sa smjeru poslovnog ciklusa ( pad poslovnog ciklusa bi trebao biti podržan

rastom budžetskog rashoda i obrnuto)

32

· mogućnost utjecaja na devizni tečaj koji može ili stimulirati ili destimulirati

razmjenu roba i usluga s inozemstvom te tokove kapitala ( priljev ili odljev).

(Čaušević, 2004, p.88)

5.2. Utjecaj globalizacije i liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala na

ekonomsku suverenost države

Utjecaj globalizacije na koncept nacije-države i njezin koncept suvereniteta (koji je

prihvaćen još od Westfalskog mira iz 1648. godine), jedno je od pitanja koje izaziva

najžešće emocije i sukobe. O odnosu između globalizacije i suverene nacionalne države

možemo pronaći veliki broj mišljenja i stavova no najčešće se sve može svesti na tri

osnovna smjera razmišljanja.

Prvu skupinu čine autori koji ističu da globalizacija nije ništa novo, da su njezini učinci

preuveličani te da globalizacija nije nešto suprotstavljeno nacionalnim državama već država

ima ključnu ulogu u procesu globalizacije. Prema njima nacionalne države ne samo da neće

nestati, već će njihova moć protokom vremena sve više jačati (tradicionalisti ili skeptici).

Drugi smjer zastupaju oni koji vide globalizaciju kao neizbježan razvoj, na koji nacionalne

države ne mogu utjecati niti ga zaustaviti. Posljedica suvremenih procesa lagano je

nestajanje suverene nacionalne države. Utjecaj globalizacije prisutan je širom svijeta i

rastuće globalne međupovezanosti čine državne granice manje važnima. Nacionalne

kulture, ekonomije i politike uključene su u mrežu globalnih tokova. To umanjuje

nacionalne razlike i suverenitet te stvara homogenu globalnu kulturu i ekonomiju. Dakle po

njima se moć nacionalne države nalazi u opadanju i na kraju će nestati. Dakako ovdje je

riječ o globalistima.

Prema trećem smjeru, odnosno prema njima nacionalne države neće nestati, ali će se

značajno promijeniti način na koji vlade obavljaju svoje zadatke (transformatori).

33

Nadalje, kada govorimo o globalizaciji možemo čuti mišljenje kako je država postala

premala za rješavanje velikih problema, a prevelika za rješavanje malih problema. Vlade se

sve više kreću u smjeru davanja sve većih ovlasti privatnim inicijativama i prepuštanja

stanovitoga političkog područja moćnim korporacijama. Brze su promjene u informacijskoj

tehnologiji imale velik utjecaj na autonomiju, sposobnost i područje djelovanja koji su

dostupni nacionalnim državama.

No isto tako, kada govorimo o globalizaciji ipak možda nije moguće općenito davati

zaključke o njezinom utjecaju na suverenitet države jer je to proces koji se niti može

jednoznačno i jednostrano opisati niti se njen utjecaj i doseg na suverenitet nacionalne

države može jednostrano i jednoznačno odrediti. On ovisi o različitim stajalištima i

gledištima tog utjecaja. Kako globalizacija ima mnoge svoje oblike koji se ogledaju u svim

porama suvremenog društvenog života (politike, ekonomije, kulture i sl.) tako su i njezini

utjecaji različiti. Da bi mogli sagledati koliko i kako globalizacija utječe na pojedine države

pa i njihov suverenitet potrebno je promatrati njezine utjecaja s pojedinog aspekta ili

različite sfere društvenog života.

Za političko-pravnu sferu, na primjer, dosezi globalizacije su važni jer utječu na državnu

suverenost odnosno možemo čak reći da je narušavaju uključivanjem države u

međunarodne organizacije, ugovore i zajednice. Stvara se sustav globalnog upravljanja koji

ograničava dosadašnju moć države pri čemu nastaje temelj za stvaranje nove,

nadnacionalne države. No isto tako, u području prava postoje brojni pozitivni pokazatelji

utjecaja globalizacije u smislu zajedničkog djelovanja i suradnje policije i sigurnosnih

agencija više država u cilju sprečavanja terorizma i kriminala, i gdje ograničena nadležnost

više nikako nije prepreka procesuiranja zločinaca.

U sferi kulture globalizacija također ima svoj znatan utjecaj odnosno možemo reći da je

jedan od većih izazova globalizacije upravo njen utjecaj na kulturu i društvo. Danas,

približavanje kulture različitih naroda je produkt ogromnog progresa u komunikacionoj

tehnologiji i razmjeni informacija, te širenju satelitskih i kompjuterskih mreža, što se

34

smatra jednim od pozitivnih aspekata globalizacije. S obzirom da je kultura osnova i važna

točka za razumijevanje i suradnju različitih naroda i da je oduvijek predstavljala osnovu za

pojavu i razvoj ljudskih civilizacija, jačanje kulturne razmjene između različitih zemalja

ima veliku važnost.

Dakle možemo reći da je utjecaj globalizacije na području kulture pozitivan i da ne

narušava suverenitet neke države dokle god se promatra sa razine približavanja različitih

kultura gdje ljudi jedne kulture, uočivši nedostatke u njihovoj kulturi mogu podići

vrijednost uočavajući prednosti druge kulture (kuhanje, moda, običaji, jezik, glazba, film i

ostali umjetnički pravci). Djelovanje globalizacije na suverenitet neke države može postati

negativno ukoliko se pređu granice postepenog približavanja različitih kultura te dođe do

utapanja postojećih kultura u jednu univerzalnu kulturu koja bi obuhvatila čitav svijet.

Nadalje jedan od moćnijih učinaka globalizacije je širenje obrazovanja. Danas je

omogućeno kretanje u potrazi za najboljim obrazovnim ustanova u svijetu, bez ikakvih

zapreka. Osoba s jednog kontinenta može ići na drugi kontinent u cilju stjecanja novog

iskustva i znanja. Dobar primjer za to su američki menadžeri koji su u Japan naučili

najbolje prakse u području masovne proizvodnje te ugradili to znanje u vlastitim

proizvodnim jedinicama. I u ovoj sferi utjecaj globalizacije je pozitivan i priljev novih

znanja može samo pridonijeti razvoju i rastu države.

Utjecaji globalizacije mogu se dakle opisati u različitim sferama društvenog života i mogu

imati i pozitivne i negativne efekte, ali ipak jedan od najvažnijih aspekata globalizacije, a i

nama, obzirom na ovu temu, najvažniji aspekt, jest ekonomski aspekt te utjecaj

globalizacije s tog aspekta na ekonomsku suverenost države.

Kada govorimo o ekonomskom aspektu globalizacije onda najprije trebamo promatrati

utjecaj multinacionalnih kompanija i liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala, u

prvom redu direktnih stranih investicija na ekonomsku suverenost države.

35

Za svaku zemlju s ekonomskog aspekta, važno je uključivanje u međunarodnu podjelu rada

i rast njezina udjela u razmjeni robe i usluga s drugim zemljama. Ekonomski rast i razvoj

svake države u suvremenim je međunarodnim ekonomskim odnosima u najužoj vezi s

mogućnošću nacionalnog gospodarstva da investira u nove tehnologije i znanstveno-

istraživačke djelatnosti. No nedostatna vlastita financijska sredstva, pogotovo kada su u

pitanju male zemlje, nameću potrebu pribavljanja inozemnog kapitala kojim bi se

omogućilo podizanje međunarodne konkurentnosti pojedinih gospodarstava. Podizanje

konkurentnosti omogućuje ravnopravno uključivanje zemlje u međunarodnu podjelu rada i

rasta njezina udjela u razmjeni robe i usluga s drugim zemljama. (Pavlović, 2008, p. 9.)

Privlačenje stranog kapitala je od velikog značaja za države, a posebno male zemlje ili

zemlje u razvoju jer kapital, tehnologija, menadžerska i organizacijska znanja koje one

donose, utiču na stvaranje, održavanje i rast njihove konkurentnosti na domaćem i

međunarodnom tržištu. One bi trebale povećati zaposlenost, produktivnost rada, agregatnu

ponudu, konkurentnost i izvoz države uvoznice.

Kao glavni nositelji stranih direktnih investicija javljaju se multinacionalne kompanije. One

utječu na tijek svjetskih gospodarskih procesa i mnoge od njih, iz sasvim jednostavnog

razloga da obavljaju svoj posao i stječu dobit, integriraju planet.

Ako promatramo utjecaj multinacionalnih kompanija na gospodarstva država primateljica

stranih investicija te njihov utjecaj na suverenitet, možemo reći da postoje brojne koristi

koje te kompanije donose ili mogu donijeti zemljama primateljicama. Ogledaju se u porastu

zaposlenosti, jednako u djelatnostima u kojima je došlo do priljeva investicija kao i u

pratećim djelatnostima; u porastu domaćih investicija u prateće djelatnosti radi adekvatnog

servisiranja multinacionalnih kompanija; rastu izvoza, ako su investicije namijenjene

izvozu; porastu budžetskih prihoda, i po osnovi poreza na dobit i poreza na dohodak;

porastu stručnosti radnika i menadžera; rastu tehničko-tehnološke razine gospodarstva u

cjelini putem prelijevanja znanja na djelatnosti u kojima posluje multinacionalna kompanija

kao i na druge djelatnosti. (Pavlović, 2008, p.70-71).

36

Obzirom da multinacionalne kompanije danas u prosijeku imaju veće prihode nego BDP

nekih zemalja one čine koncentraciju moći. Država ima slab utjecaj na kompanije.

Multinacionalne kompanije svoje poslovanje šire u zemlje koje su u fazi razvoja ili

razvijene zemlje te one uvelike pridonose razvoju slabije razvijenih zemalja preko transfera

tehnike, tehnologije, ali samim time i ugrožavaju suverenost zemlje u razvoju. (Grgić,

Bilas, 2008, p.371)

Obzirom na uvaženo mišljenje ekonomske znanosti da je tehnološki napredak jedan od

glavnih pokretača razvoja te da ekonomski rast i razvoj svake države ovisi o njezinoj

mogućnosti da investira u nove tehnologije, u nedostatku vlastitih sredstava, važno je da

države privlače strani kapital koji posjeduju multinacionalne kompanije. Bez njega, bez

tehnologije koju donosi i mnogih drugih prednosti, ekonomski razvoj ne bi išao glatko.

Države koje se tehnološki ne unapređuju nisu pravi konkurenti na tržištu, gube svoju

konkurentnost i kompetitivnost, tj. zaostaju u razvoju. Stoga države, moraju učiniti sve što

je u njihovoj moći da privuku strani kapital, kako bi se mogli dogoditi svi navedeni

pozitivni efekti. Pri tome, države moraju balansirati između popuštanja pod pritiscima

kapitala i očuvanja svoje autonomnosti i suverenosti.

Kada govorimo o utjecaju sve veće liberalizacije međunarodnog kretanja kapitala odnosno

utjecaju stranih investicija na suverenitet neke države možemo reći da oni preuzimaju

funkciju ključnog razvojnog faktora i uz međunarodnu trgovinu postaju osnovni

mehanizam globalizacije svjetske privrede, odnosno poslovanja poduzeća.

37

6. UTJECAJ LIBERALIZACIJE MEĐUNARODNOG KRETANJA KAPITALA

NA EKONOMSKU SUVERENOST REPUBLIKE HRVATSKE

6.1. Direktne inozemne investicije u Republici Hrvatskoj

Bez investicija nijedna zemlja ne može ostvariti gospodarski rast, povećanje zaposlenosti ili

izvoza odnosno ekonomski rast i razvoj svake države u suvremenim međunarodnim

ekonomskim odnosima, u najužoj su vezi s mogućnošću nacionalnoga gospodarstva da

investira u nove tehnologije i znanstveno-istraživačke djelatnosti

S obzirom na nedostatak raspoloživog domaćeg financijskog kapitala i domaće štednje,

Hrvatska se velikim dijelom mora oslanjati na strane direktne investicije.

Motivi primanja stranih direktnih ulaganja su mnogobrojni, od kojih je prvi stvaranje

dobiti, odnosno priljev sredstava u državni proračun, otvaranje novih radnih mjesta te

prijenosa znanja, tehnologije i upravljačkih vještina, dakle poboljšavanja kvalitete radne

snage i ljudskog kapitala. Dolazi i do rasta proizvodnosti domaćih tvrtki. Pomoću stranih

direktnih investicija može se doći do proboja lokalnih kompanija na svjetsko tržište uslijed

kombinacije komparativnih prednosti domaćih gospodarstva s ekonomijom razmjera

inozemnog ulagača. Još jedna od pozitivnih učinaka inozemnih direktnih investicija jest da

dolazi do jačanja konkurencije što povećava učinkovitije i efikasnije poslovanje ostatka

sektora.

Zbog navedenog Republika Hrvatska je kao izazove budućnosti prepoznala gospodarenje i

suradnju s regionalnim, ali i globalnim tržišnim partnerima. Prioriteti hrvatske gospodarske

politike su izgradnja stabilnog i snažnog tržišno orijentiranog gospodarstva, konkurentnog

na svjetskom tržištu, stalno jačanje makroekonomske stabilnosti i nastavak strukturnih

reformi u svrhu osiguranja stabilnoga i održivoga gospodarskog razvitka.

Jedan od važnijih ciljeva Hrvatske gospodarske politike je investicijsko okružje koje je

ujedno i neophodan uvjet za stvaranje poticajnog poslovnog okruženja, usklađenog sa

38

standardima koji prevladavaju u EU-u i zemljama razvijenoga tržišnoga gospodarstva.

Prepoznat je u tom kontekstu i značaj stranih ulaganja za budući razvitak Hrvatske kao

velik doprinos daljnjem restrukturiranju i modernizaciji gospodarstva, jačanju

međunarodne konkurentnosti i stvaranju novih radnih mjesta. Hrvatsko gospodarstvo čvrsto

je opredijeljeno daljnjem unapređenju uvjeta za rast direktnih inozemnih investicija.

Strani kapital, u najširem smislu, podrazumijeva sve vrste ulaganja stranih pravnih i

fizičkih osoba u gospodarske djelatnosti neke zemlje. Koliko je značajan strani izvor

kapitala zemljama u razvoju, pa tako i Hrvatskoj, uvidjelo se već početkom devedesetih

godina prošlog stoljeća, kada je u zemlji bio svojevrsni kolaps. Nužnost stranog kapitala

bila je očita, te se nametnuo kao jedna od pretpostavki razvoja i progresa.

Hrvatska je bila uništena dugogodišnjom gospodarskom krizom i bilo je jasno da se ne

može izvući bez stranih ulaganja i liberalizacije vanjske politike. Na svojevrsnom

transformacijskom početku bilo je premalo domaćeg kapitala da bi se osiguralo dovoljno

sredstava za financiranje svih potrebnih investicija, te je ujedno postajao i niz ostalih

faktora koji su otežavali cijeli proces. Republika Hrvatska proces tranzicije prolazila je u

mnogo težim okolnostima zbog rata. Rat je nezaobilazan čimbenik u vremenu od

osamostaljenja Hrvatske do danas i nemoguće ga je izostaviti u bilo kojem ekonomskom

razmatranju. Prelazak na tržišno gospodarstvo bio je jedan od preduvjeta ekonomske

pomoći i priljeva stranog kapitala koji je Hrvatskoj nakon rata bio prijeko potreban,

ponajprije zbog nestabilnosti u cijeloj regiji, a uz to i vezana percepcija visokog političkog

rizika. Te karakteristike su odvraćale strane investitore od većih ulaganja u našu zemlju.

Smirivanjem političkih prilika, počeli su se stjecati uvjeti za veću zainteresiranost ulaganja

u Hrvatsku, a tomu je pogodovala i postignuta makroekonomska stabilnost u zemlji. Za

razliku od drugih zemalja u tranziciji Hrvatska je dakle do 1995. imala nepovoljnu situaciju

u sferi stranih investicija, ponajviše zbog nesigurnosti i neizvjesnosti. Iako je Hrvatska

ispunila donekle te preduvjete inozemni kapital je na početku vrlo sporo pristizao. Među

39

najznačajnijim stranim kapitalom koji se istaknuo kao odlučujući faktor izvora financiranja

tranzicijskim zemljama su direktna inozemna ulaganja.

Razorenom hrvatskom gospodarstvu i zastarjeloj tehnologiji kapital je bio prijeko potreban.

Znatnije strane investicije dolaze nakon 1996. godine kada je ostvarena politička i

ekonomska stabilnost koja je stvorila pogodnije okruženje za investiranje. Od tada dolazi

do kontinuiranog porasta neto priljeva inozemnih ulaganja. Taj se pozitivni trend nastavio

do 2008. godine, kada pod utjecajem svjetske ekonomske krize inozemne direktne

investicije naglo opadaju.

Liberalizacija tržišta i ulazak Hrvatske u EU, ipak je potaknut rast inozemnih investicija,

što je zbog stabilnog izvora kapitala u znatnoj mjeri pridonijelo razvoju domaćeg

gospodarstva.

Ukupna direktna strana ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju od 1993. do prvog

kvartala 2014. godine iznose cca 27,2 milijarde EUR, s time da su se ta ulaganja kretala od

nekoliko milijuna eura do rekordnih 4 milijardi EUR u 2008. godini.

6.2. Načela i uvjeti za privlačenje direktnih inozemnih investicija

Neke od osnovnih prednosti koje mogu privući strane direktne investicije su niži troškovi

proizvodnje i ukupnog poslovanja koji pružaju prednost nad konkurentima i omogućuju

izvozno orijentiranu proizvodnju, slobodno i otvoreno tržište, jeftina radna snaga, prirodna

bogatstva, posebne pogodnosti kojima države nastoje utjecati na odluke o odabiru odredišta

stranih ulaganja.

Pri ostvarivanju prava na direktna inozemna ulaganja, potrebno je pridržavati se osnovnih

načela koja se odnose na:

40

· nacionalni tretman stranih ulagača, odnosno, izjednačenost stranih ulagača s

domaćim tvrtkama uz ispunjenje uvjeta reciprociteta i nuđenja dodatnih jamstava

stranom ulagaču kakva se ne daju domaćem ulagaču,

· ustavna jamstva da ulagačka prava neće biti naknadno ukinuta niti umanjena,

· slobodna repatrijacija1 profita po ispunjenju obveza i podmirenju poreza i slobodna

repatrijacija kapitala kod povlačenja ulaganja također su zajamčena Ustavom

Republike Hrvatske,

· prijenos dobiti u inozemstvo obavlja se bez prepreka ukoliko su podmirene sve

zakonske dospjele obveze u Republici Hrvatskoj. (Zakon o deviznom poslovanju).

Osnovni načini kojima zemlje mogu privući inozemna izravna ulaganja mogu se ostvariti

kroz:

· smanjivanje prepreka inozemnim ulaganjima, misleći pri tom na prezahtjevne i

dugotrajne administrativne postupke,

· mehanizme zaštite stranih investitora i

· promociju.

Vezano uz navedena osnovna načela i načine privlačenja inozemnih izravnih ulaganja,

prepreke će se smanjiti uklanjanjem ograničenja na osnivanje i djelovanje stranih

podružnica. Inozemna ulaganja uživaju puni nacionalni tretman, tj. društva s udjelom

stranog kapitala i društva u potpunom stranom vlasništvu registrirana u Republici Hrvatskoj

imaju status hrvatske pravne osobe i nakon osnivanja imaju ravnopravni status kao i

nacionalna društva. Navedeno se odnosi i na podružnice stranih društava. (Kulaš, p.48)

6.3. Analiza kretanja stranih direktnih investicija u Republici Hrvatskoj

S obzirom da su prve strane direktne investicije u tranzicijskim zemljama zabilježene

krajem 80-tih godina, u Hrvatskoj su pristigle nešto kasnije, a kako smo i prethodno kroz

tekst naveli, neke od razloga zbog kojih su strani investitori izbjegavali ulaganja u Hrvatsku

41

su rat, nestabilnost u cijeloj regiji, kao i percepcija visokog političkog rizika. Nakon

smirivanja političke situacije u Hrvatskoj, počeli su se stvarati uvjeti većeg zanimanja za

ulaganje u Hrvatsku, pri čemu je znatno pogodovala i makroekonomska stabilnost.

Inozemna direktna ulaganja možemo analizirati po godinama, zemljama i djelatnostima.

Tablica 2: Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku po godinama (u

mil. EUR)

Zadržane Ukupno

Sredstva Obveze zarade ** Sredstva Obveze

1993. 0,0 101,0 n/a n/a n/a 101,0

1994. 0,0 92,8 n/a n/a n/a 92,8

1995. 0,0 79,1 n/a n/a n/a 79,1

1996. 0,0 382,1 n/a n/a n/a 382,1

1997. 0,0 325,0 35,9 -7,1 126,4 480,2

1998. 0,0 581,1 63,9 -12,8 217,6 849,7

1999. 0,0 1.208,6 43,4 -0,2 111,1 1.362,9

2000. 0,0 750,6 86,8 0,7 302,5 1.140,6

2001. 0,0 910,8 187,9 0,2 368,7 1.467,5

2002. 0,0 718,3 160,9 -0,3 259,0 1.137,9

2003. 0,0 762,0 587,9 -1,5 414,0 1.762,4

2004. -0,2 319,9 291,7 -17,8 356,0 949,6

2005. 0,0 793,0 570,4 0,0 104,4 1.467,8

2006. 0,0 1.732,1 703,7 16,4 123,5 2.575,6

2007. 0,0 2.259,2 483,3 -4,2 868,6 3.606,9

2008. 0,0 2.231,8 508,5 -24,5 1.347,0 4.062,8

2009. 0,0 673,6 293,9 -22,1 1.488,4 2.433,8

2010. 0,0 402,4 530,1 -14,6 -541,0 376,9

2011. 0,0 1.983,5 275,6 19,9 -1.206,8 1.072,2

2012. 0,0 852,0 226,2 6,5 -16,8 1.067,9

2013. 0,0 667,6 -256,2 -37,8 176,5 550,1

1.tr.2014. * 0,0 -8,9 191,8 -4,5 25,9 204,3

4.524,7 27.224,1

Vlasnička ulaganja Ostala ulaganja

Godina

Ukupno -0,3 17.817,7 4.985,7 -103,8 Izvor: (www.hnb.hr)

Tablica 2: prikazuje pregled direktnih inozemnih investicija u Republiku Hrvatsku po

godinama. Prikaz je dat za razdoblje od 1993. Godine do kraja prvog tromjesečja 2014.

42

godine. Iz prikazanih podataka možemo zaključiti da su ukupna direktna inozemna ulaganja

u Republiku Hrvatsku, u razdoblju od 1993. godine do kraja prvog tromjesečja 2014.

godine iznosila 27,2 milijarde eura s tim da su se ta ulaganja kretala od nekoliko milijuna

eura do rekordnih 4 milijardi eura u 2008. godini.

Grafikon 1: Grafički pregled stranih direktnih investicija u Republiku Hrvatsku po

godinama (u mil.EUR)

Izvor: izradio student prema podacima prikazanim u tablici 2.

43

Tablica 3: Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku (po zemljama porijekla) u milijunima EUR Zemlja 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 1.tr.2014.* Ukupno

AUSTRIJA 170,1 526,2 598,8 432,1 248,6 543,6 -509,3 2.097,9 1.075,9 441,9 -115,5 211,8 683,6 31,1 78,9 6.515,6

NIZOZEMSKA 73,6 29,6 17,5 130,6 71,1 173,9 1.777,8 150,8 84,9 694,7 -264,3 253,9 -231,4 226,2 964,1 4.153,1

NJEMAČKA 115,2 622,9 18,5 120,6 190,5 -132,1 219,9 172,0 427,1 186,8 92,3 225,3 -109,8 140,3 -906,3 1.383,1

MAĐARSKA 4,0 4,0 13,9 483,4 43,5 329,0 51,4 259,0 959,3 164,5 -10,3 104,2 41,7 -172,0 23,1 2.298,9

LUKSEMBURG 331,2 34,5 103,9 34,9 64,4 104,1 300,2 15,4 108,0 143,9 111,5 132,9 176,3 45,5 30,5 1.737,2

ITALIJA 84,7 51,8 225,7 81,7 150,3 177,8 188,4 -76,5 56,8 87,2 142,3 22,9 39,5 91,2 22,4 1.346,2

FRANCUSKA 14,5 -1,0 2,9 69,0 22,6 -8,4 1.027,1 106,4 11,4 42,0 17,1 5,5 2,7 17,2 -45,6 1.283,3

SLOVENIJA 78,1 51,2 28,9 67,1 43,1 119,3 78,3 233,6 183,8 112,4 89,1 16,6 -6,2 -24,0 -8,9 1.062,4

NIZOZEMSKI ANTILI 0,0 0,0 0,0 0,0 4,5 5,9 0,5 5,8 851,0 1,9 8,9 -1,1 -2,0 -1,1 1,9 876,3

BELGIJA 0,8 1,3 3,3 4,1 9,3 -1,4 1,3 335,7 32,2 25,9 122,5 17,8 11,8 16,6 4,2 585,5

ŠVEDSKA 7,1 1,1 15,4 15,5 5,4 19,5 37,0 63,7 37,2 337,3 8,4 4,7 -22,8 -44,6 13,2 498,0

ŠVICARSKA 10,4 13,0 16,5 36,4 22,6 38,0 262,6 -161,6 101,7 6,4 0,8 24,8 7,4 4,4 0,2 383,6

VELIKA BRITANIJA 38,0 12,7 6,6 31,4 33,7 42,6 75,1 67,5 -47,9 40,2 -48,7 20,5 6,9 40,7 21,4 340,6

Međunarodne financijske institucije 6,1 -6,5 102,0 -7,8 11,8 6,7 72,1 14,3 68,1 -1,5 0,7 1,8 44,4 -6,9 3,1 308,3

ČEŠKA 1,7 0,0 -3,6 3,5 6,5 9,5 -4,8 3,2 -46,2 -21,5 13,6 5,8 308,8 -8,2 3,4 271,8

RUSIJA -0,4 0,0 1,2 1,2 2,7 5,0 18,9 81,8 8,6 6,6 12,0 29,2 25,9 41,5 1,6 235,8

IRSKA 0,0 0,0 7,2 11,6 4,7 16,1 9,4 -11,2 11,5 41,5 82,3 6,8 1,3 0,7 1,9 183,7

CIPAR -4,4 0,1 1,0 11,1 14,0 23,8 13,7 25,5 14,5 39,2 37,6 -12,7 15,6 0,2 0,8 180,0

NORVEŠKA 0,2 0,5 0,7 -0,4 1,0 -1,1 8,1 20,9 49,6 16,5 31,2 16,8 15,0 16,7 5,1 180,9

DANSKA 0,6 1,9 9,7 -1,2 0,7 4,6 28,0 18,2 69,7 21,7 -10,6 -20,0 5,7 23,7 -1,6 151,0

MALTA 0,0 0,0 0,0 0,3 3,2 7,8 1,0 46,6 32,2 -1,7 5,7 35,3 12,9 6,8 4,5 154,6

TURSKA 0,0 0,5 0,1 0,0 0,0 0,3 -0,3 3,0 -3,7 7,1 0,3 12,5 122,9 7,9 4,3 154,9

BOSNA I HERCEGOVINA -1,8 8,3 1,3 2,5 14,0 6,3 7,7 18,0 9,3 -4,0 4,8 21,5 2,2 11,7 -3,7 98,1

SLOVAČKA 0,1 7,1 1,0 1,8 0,3 4,1 2,1 0,9 3,3 6,1 7,6 11,5 10,2 32,6 0,3 89,1

LIHTENŠTAJN 54,7 -1,0 19,7 -93,2 -9,3 28,4 0,2 30,6 -30,0 1,5 -0,7 16,3 1,7 12,5 -15,1 16,1

ŠPANJOLSKA 0,0 0,0 6,9 0,1 5,4 2,6 3,9 24,0 3,7 -5,3 6,7 1,5 11,9 -0,6 -2,7 58,2

POLJSKA 0,0 0,2 0,1 0,1 0,9 2,5 1,4 51,7 30,4 -4,4 -1,0 -60,0 6,3 6,4 1,4 36,1

SAN MARINO 0,0 0,0 0,0 0,0 0,2 0,0 0,0 31,0 6,4 -2,4 -1,8 5,4 -7,8 2,5 -0,5 33,0

IZRAEL 0,2 0,0 0,0 1,0 8,2 5,1 1,5 3,2 3,2 0,7 5,4 3,2 -0,8 1,2 -0,9 31,3

SAD 114,0 103,6 -94,8 310,7 -20,9 5,9 -1.113,6 -33,9 -53,4 26,0 -17,9 -56,8 -70,7 14,3 5,0 -882,5

Ostale zemlje 41,7 5,6 33,7 14,2 -3,3 -71,9 15,9 9,5 4,1 22,7 46,5 14,3 -35,3 15,7 -1,5 112,0

UKUPNO 1.140,6 1.467,5 1.137,9 1.762,4 949,6 1.467,8 2.575,6 3.606,9 4.062,8 2.433,8 376,9 1.072,2 1.067,9 550,1 204,3 23.876,3

· preliminarni podaci

Izvor: www.hnb.hr

44

Tablica 3: prikazuje pregled direktnih inozemnih investicija u Republiku Hrvatsku po zemljama

porijekla investicija. Prikaz je dat za razdoblje od 2000. godine pa do kraja prvog tromjesečja 2014.

godine.

Iz prikazanih podataka možemo zaključiti da su u Hrvatsku najviše ulagale zemlje članice EU, od kojih

najviše Austrija, približno 6,5 milijardi eura.

Grafikon 2: Grafički pregled osam najvećih ulaganja u Republiku Hrvatsku u razdoblju od

2000. godine do 1. tro. 2014. godine

Izvor: izradio student prema podacima iz tablice 3.

45

Tablica 4: Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku (po djelatnostima) u mil EUR NKD Djelatnost 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 1.tr.2014.* Ukupno

65 FINANCIJSKO POSREDOVANJE, OSIM OSIGURAVAJUĆIH I MIROVINSKIH FONDOVA 775,2 1.036,5 2.041,5 1.142,4 685,7 34,7 220,6 33,6 -268,4 27,0 5.728,6

51 TRGOVINA NA VELIKO I POSREDOVANJE U TRGOVINI 89,9 71,5 332,0 1.012,0 756,7 50,2 -144,3 114,2 -18,1 1,0 2.265,0

70 POSLOVANJE NEKRETNINAMA 84,2 250,2 349,5 157,4 21,2 199,6 259,3 111,7 190,6 -22,6 1.601,1

64 POŠTA I TELEKOMUNIKACIJE -189,9 56,7 -84,8 32,4 299,4 -75,4 54,0 -47,2 -10,5 45,4 80,1

74 OSTALE POSLOVNE DJELATNOSTI 52,3 28,5 54,8 -106,6 319,0 289,7 44,5 582,3 237,8 7,8 1.510,1

23 PROIZVODNJA KOKSA, NAFTNIH DERIVATA I NUKLEARNOG GORIVA 47,1 38,0 20,2 915,2 110,6 -0,7 68,7 12,9 -119,6 15,9 1.108,4

24 PROIZVODNJA KEMIKALIJA I KEMIJSKIH PROIZVODA -52,4 518,9 -32,5 -46,0 -18,7 -440,7 244,1 -46,1 30,2 29,3 186,1

52 TRGOVINA NA MALO; POPRAVAK PREDMETA ZA KUĆANSTVO 96,7 111,7 163,2 219,0 134,5 107,5 23,9 61,7 50,4 9,9 978,5

vlasnička ulaganja u nekretnine 0,0 0,0 52,8 56,0 109,2 187,0 150,2 166,4 160,0 19,5 901,3

26 PROIZVODNJA OSTALIH NEMETALNIH MINERALNIH PROIZVODA 64,6 7,1 24,1 290,7 11,5 -56,7 56,5 -6,7 -30,7 4,8 365,2

55 HOTELI I RESTORANI 92,7 31,1 51,2 142,5 7,5 6,3 -24,6 48,3 41,2 -17,3 378,8

66 OSIGURANJE I MIROVINSKI FONDOVI, OSIM OBVIEZNOG OSIGURANJA 19,5 22,7 90,3 76,3 35,6 17,0 20,5 28,7 29,5 -0,3 339,8

15 PROIZVODNJA HRANE I PIĆA 15,3 181,3 61,2 51,8 -175,5 -4,5 -6,7 -24,4 79,6 6,6 184,8

92 REKREACIJSKE, KULTURNE I SPORTSKE DJELATNOSTI 30,8 31,0 -13,1 -22,8 8,3 16,1 53,6 110,3 15,2 4,1 233,5

45 GRAĐEVINARSTVO 32,5 9,3 99,3 -25,7 7,8 -39,9 -39,5 52,9 30,3 15,9 142,8

63 PRATEĆE I POMOĆNE DJELATNOSTI U PRIJEVOZU 20,7 -5,6 10,0 11,3 1,5 -11,0 54,3 8,9 48,3 20,6 159,1

28 PROIZVODNJA PROIZVODA OD METALA, OSIM STROJEVA I OPREMA 11,3 6,2 21,8 8,9 34,2 14,2 21,4 2,8 35,4 -1,7 154,3

41 SKUPLJANJE, PROČIŠĆAVANJE I DISTRIBUCIJA VODE 14,2 20,9 29,1 29,4 8,3 18,9 18,6 9,9 8,4 5,6 163,2

31 PROIZVODNJA ELEKTRIČNIH STROJEVA I APARATA, D. N. 4,5 12,8 2,0 14,7 8,3 11,1 -4,3 -5,8 12,7 2,3 58,3

01 POLJOPRIVREDA, LOV I USLUGE POVEZANE S NJIMA 7,5 6,0 1,3 4,0 7,1 17,0 35,7 2,8 12,9 7,0 101,4

17 PROIZVODNJA TEKSTILA 1,2 7,0 12,9 4,7 18,3 9,4 32,7 1,7 7,1 0,8 95,8

25 PROIZVODNJA PROIZVODA OD GUME I PLASTIKE -2,6 1,2 42,0 51,2 2,1 3,5 1,2 4,2 3,0 -0,1 105,7

22 IZDAVAČKA I TISKARSKA DJELATNOST 9,8 12,3 11,5 3,9 1,7 9,5 0,8 -0,7 0,2 -0,5 48,4

29 PROIZVODNJA STROJEVA I UREĐAJA, D. N. 13,4 1,0 14,5 12,6 35,8 6,2 -4,3 -6,0 4,1 10,1 87,3

11 VAĐENJE NAFTE I ZEMNOGA PLINA; USLUŽNE DJELATNOSTI 121,4 -52,6 49,5 -49,1 -10,4 -70,7 -49,1 -52,6 -12,6 -2,9 -128,9

72 RAČUNALNE I SRODNE DJELATNOSTI -2,1 -0,3 8,3 10,6 27,9 1,8 8,9 14,4 17,7 1,8 89,2

73 ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ 0,0 38,2 44,3 -35,1 14,7 -8,2 1,8 -1,6 32,5 8,9 95,6

19 PRERADA KOŽE, IZRADA GALANTERIJE I OBUĆE 6,2 11,3 6,0 17,7 16,1 14,7 12,0 13,2 -6,6 -2,1 88,5

40 OPSKRBA ELEKTRIČNOM ENERGIJOM, PLINOM, PAROM I TOPLOM VODOM 4,3 -1,6 -9,3 9,0 -5,6 10,8 10,6 6,4 13,3 1,7 39,6

18 PROIZVODNJA ODJEĆE; DORADA I BOJENJE KRZNA 16,4 4,9 6,1 11,7 -5,8 4,9 6,5 9,6 3,2 0,6 58,1

Ostale djelatnosti 83,0 119,6 147,0 62,8 -33,7 54,7 -55,3 -137,9 -46,9 5,2 198,5

Ukupno 1.467,8 2.575,6 3.606,9 4.062,8 2.433,8 376,9 1.072,2 1.067,9 550,1 204,3 17.418,3 · preliminarni podaci

Izvor: www.hnb.hr

46

Tablica 4: prikazuje pregled direktnih inozemnih ulaganja u Republiku Hrvatsku po

djelatnostima. Prikaz je dat za razdoblje od 2005. godine do 1. tro. 2014. godine.

Iz prikaza je vidljiva koncentracija izravnih ulaganja u tri sektora koja su činila ukupno

55% ukupnih investicija u Hrvatskoj. To je sektor financijskog posredovanja, osim

osiguravajućih i mirovinskih fondova, zatim trgovina na veliko i posredovanje u trgovina te

poslovanje nekretninama koje je u porastu u nekoliko posljednjih godina.

Grafikon 3: Grafički prikaza ukupnih stranih ulaganja po djelatnostima

Izvor: izradio student prema podacima iz tablice 4.

Izvor: izradio student prema podacima iz tablice 4.

47

6.4. Utjecaj liberalizacije kretanja kapitala na ekonomsku suverenost Republike

Hrvatske

Obzirom da je ekonomski rast i razvoj svake države u suvremenim međunarodnim

ekonomskim odnosima, u najužoj vezi s mogućnošću nacionalnoga gospodarstva da

investira u nove tehnologije i znanstveno-istraživačke djelatnosti, a uzimajući u obzir

nedostatna vlastita sredstva Republike Hrvatske za investicije, nameće se potreba

pribavljanja inozemnoga kapitala odnosno oslanjanja na direktne inozemne investicije

kojim bi se omogućilo podizanje međunarodne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.

Podizanje konkurentnosti može se omogućit ravnopravno uključivanje Hrvatske u

međunarodnu podjelu rada i rast njezina udjela u razmjeni robe i usluga s drugim

zemljama.

Ukidanje trgovinskih i carinskih barijera te liberalizacija kretanja robe, kapitala i ljudi

omogućuju i malim zemljama, poput Hrvatske, da se ravnopravno uključe. Dakle uloga i

značaj međunarodnog kretanja kapitala odnosno stranih direktnih investicija za razvoj

tranzicijskih ekonomija kao što je Hrvatska, su veliki. Priliv stranih direktnih investicija u

takve ekonomije zapravo predstavlja odgovor na promjenu politike i stvaranje dobrog

poslovnog okruženja. Kako smo već i naglasili strane direktne investicije u Hrvatskoj mogu

osigurati priliv novih tehnologija, bolje upravljanje poduzećima, porast izvoza, strukturne

promjene u proizvodnji i uvozu te povećanje zaposlenosti. Osim ovih prednosti strane

direktne investicije u Hrvatsku mogu utjecati i na povećanje ekonomskog rasta i

uključivanje na međunarodno tržište kapitala.

No važno je znati da inozemne direktne investicije, liberalizacija kretanja kapitala i

djelovanje multinacionalnih kompanija, koje mogu u znatnoj mjeri pridonijeti ekonomskom

razvoju Republike Hrvatske, mogu i štetno djelovati na njezin ekonomski i socio-politički

razvoj te negativno utjecati na njezinu ekonomsku suverenost.

48

Sigurno da okretanje direktnim inozemnim investicijama i globalnom kapitalizmu može

imati i negativnih utjecaja u odnosu na domaću konkurenciju, na gubitak suvereniteta i

autonomije, te na bilancu plaćanja (kad se izvlači dobit iz zemlje, ili se ne koriste domaći

dobavljači) te je u tom smislu bitno stvoriti, ukoliko je to moguće, određenu zaštitu. No bez

obzira na utemeljenost tih bojazni za zemlje u tranziciji, pa tako i za Republiku Hrvatsku

jako je bitno da se bojazan od nepovoljnih utjecaja, ne pretvori u izolaciju od svjetskih

kretanja i kriterija, tj. u izolaciju od povoljnih efekata, kojih je nesumnjivo više. Globalni je

kapitalizam najbolja šansa za put u blagostanje i on u uvjetima uspostavljanja izgubljene

ravnoteže u samoj svojoj strukturi nudi čak i veće izglede manje razvijenim zemljama, jer

im otvara veće mogućnosti ulaska na svjetska tržišta.

Dosadašnja iskustva s inozemnim stranim investicijama u Republici Hrvatskoj nisu se

pokazala izrazito pozitivnima zbog postojećega načina i strukture ulaganja. Dosadašnja

iskustva pokazuju da se većina inozemnih ulaganja svela na kupnju većinskog vlasništva u

domaćim vitalnim poduzećima nakon čega je uslijedila redukcija radnih mjesta i smanjenje

zaposlenosti, destimuliranja izvoza i samim time narušavanja nacionalne konkurentnosti.

Dosadašnja ulaganja nisu podigla konkurentnost gospodarstva, a prihodi su bili korišteni u

proračunske svrhe. Gotovo u potpunosti su izostale investicije greenfield za što je

odgovorna nepovoljna investicijska klima, odnosno neodgovarajući institucionalni okvir.

Negativna iskustva sa stranim investicijama također se mogu uočiti na primjerima poput

INA d. d., koja je prodajom većinskoga vlasništva, odnosno izravnim stranim ulaganjem,

usmjerila primljena sredstva u racionalizaciju trenutne otežane financijske situacije, a

nikako u povećanje konkurentnosti, izvoza, poslovanja i slično. Sva dosadašnja iskustva

svodila su se na isključivu prodaju postojećih udjela umjesto na stvaranje novih kompanija

ili novih poboljšanih oblika poslovanja.

Kada govorimo o suverenosti onda je svakako ekonomska suverenost jedna od najvažnijih,

jer onaj tko vlada svojim nacionalnim bogatstvom imat će i za mogućnost unapređenje

49

odnosa s drugim zemljama. Zemlja koja nema ekonomsku ne može imati niti kulturnu

suverenost, a što daje za rezultat gubljenje nacionalnog identiteta.

Hrvatska je jedan dio svoje suverenosti izgubila mnogo prije integracije u Europsku Uniju.

Ulaskom Hrvatske u NATO-u obrambena se politika morala prilagoditi standardima

euroatlantske asocijacije. Duži niz godina Hrvatske financije su pod kontrolom stranih

banaka, a dok je medijski suverenitet također prepušten stranim vlasnicima kojima nije u

interesu očuvanje hrvatskog identiteta već ostvarivanje profita.

Slobodno tržište odnosno otvaranje Hrvatskog tržišta prema svijetu, dovelo je do bitnog

pitanja, dali Hrvatska gubi svoju ekonomsku suverenost. Ovdje nam može biti dobar,

prethodno opisani, primjer INA d.d., kao jedna od vodećih tvrtki bivše Jugoslavije, koja je

danas, možemo reći samo provincijska podružnica mađarskog MOL-a s glavnom

tendencijom rasprodaje i nestajanja. Osim primjera INA d.d., može se dati za primjer

gradnje autoceste Zagreba – Splitu, čiju je izgradnja početkom sedamdesetih godina kočili

politički razlozi, a kasnije početkom devedesetih pokušavali su je dati u koncesiju stranim

ulagačima iz financijskih razloga.

No, važno je napomenuti da se u isto vrijeme ne može biti autarist i globalist. Prilikom

pridruživanja nekoj od međudržavnim asocijacijama, mora se voditi briga i o ustupanju

dijela suvereniteta, što pogađa i daleko razvijenije zemlje svijeta, a kamoli ne i malu državu

poput Hrvatske.

Bez obzira na dosadašnja iskustva Republika Hrvatska mora i dalje, u cilju rasta i razvoja

nastojati stvoriti sve bitne preduvjete i privući inozemne strane investicije.

Prema određenim podacima i istraživanjima postoje činjenice prema kojima povećanje

stope rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP ili eng. GDP) izravno ovisi o priljevu direktnih

inozemnih investicija u određene zemlje. Direktne inozemne investicije su danas jedan od

glavnih mehanizama globalizacije, jer imaju mnogo pozitivniji utjecaj na razvitak zemalja u

tranziciji od ulaganja kratkoročnog i špekulativnog kapitala. Kada je riječ o zemljama u

50

tranziciji, one moraju uspostaviti uvjete za što racionalnije privlačenje i korištenje FDI u

cilju razvitka, koji će im omogućiti da postanu što ravnopravniji partner u globalizaciji

proizvodnih procesa i financijskih tijekova.

51

7. ZAKLJUČAK

Međunarodno kretanje kapitala predstavlja transfer realnih i financijskih sredstava između

različitih zemalja u cilju ostvarivanja određenih ekonomskih i političkih interesa učesnika u

tom transferu. Ono predstavlja jednu od bitnih poluga međusobnog povezivanja

nacionalnih ekonomija. Do pojave međunarodnog kretanja kapitala dolazi tijekom 18.

stoljeća u sklopu općeg napretka međunarodne trgovine.

Pod utjecajem globalizacije, posljednjih desetljeća mobilnost kapitala je znatno povećana i

tržišta kapitala su integriranija nego prije. Uobičajena je tvrdnja da je svaki kapital, pa tako

i strani, više nego poželjan za svaku zemlju, posebno ako se radi o tzv. greenfield

investicijama, koje donose nova radna mjesta i nove tehnologije.

U teoriji postoje tri osnovna oblika međunarodnog kretanja kapitala i to međunarodno

kretanje zajmovnog kapitala, portfolio investicije i direktne strane investicije.

Od navedenih oblika stranoga kapitala, posljednjih nekoliko desetljeća sve je veći značaj

direktnih inozemnih investicija FDI.

Kako je u radu već navedeno ekonomski rast i razvoj svake države u suvremenim je

međunarodnim ekonomskim odnosima u najužoj vezi s mogućnošću nacionalnoga

gospodarstva da investira u nove tehnologije i znanstveno-istraživačke djelatnosti.

Nedostatna vlastita sredstva, pogotovo kad su u pitanju male zemlje, nameću potrebu

pribavljanja inozemnoga kapitala kojim bi se omogućilo podizanje međunarodne

konkurentnosti pojedinih gospodarstava. Podizanje konkurentnosti omogućuje ravnopravno

uključivanje zemlje u međunarodnu podjelu rada i rast njezina udjela u razmjeni robe i

usluga s drugim zemljama.

Uloga i značaj direktnih inozemnih investicija i multinacionalnih kompanija na

gospodarstva država u razvoju su veliki. Strane direktne investicije osiguravaju priliv novih

52

tehnologija, širenju novih znanja odnosno porastu stručnosti kako radnika tako i

menadžera, bolje upravljanje poduzećima, porast domaćih investicija u prateće djelatnosti

poradi adekvatnog servisiranja multinacionalnih kompanija porast izvoza, strukturne

promjene u proizvodnji i uvozu, veću zaposlenost (jednako u djelatnostima u kojima je

došlo do priljeva investicija kao i u pratećim djelatnostima). Osim ovih prednosti strane

direktne investicije utječu na povećanje ekonomskog rasta i uključivanje na međunarodno

tržište kapitala.

Dakle inozemne direktne investicije i djelovanje multinacionalnih kompanija mogu u

znatnoj mjeri pridonijeti ekonomskom razvoju manje razvijenih zemalja, ali brojni primjeri

konkretnih aktivnosti multinacionalnih kompanija, najvažnijih svjetskih investitora,

upućuju i na štete što ih je inozemna investicijska aktivnost prouzročila i za ekonomski i za

socio-politički razvoj pojedinih zemalja.

U prvom redu taj negativan utjecaj inozemnih direktnih investicija i TNC na proces

privrednog rasta manje razvijenih zemalja odnosi se na činjenicu da TNC mogu iz zemlje

iznijeti ogromne iznose neto profita, a istodobno kupovati lokalne tvornice i eliminirati

lokalnu konkurenciju. Također TNC putem „overpricinga“ mogu izbjeći porezne obveze u

zemlji domaćinu.

Kako je u radu već prethodno navedneno bitno je da se strategija privrednog razvoja jedne

nacionalne ekonomije, a posebno manje razvijene, ne smije oslanjati samo na TNC jer u

tom slučaju zemlja riskira da bude privreda statičnog karaktera koja je samo izvoznik

prirodnog bogatstva kojim raspolaže. Isto tako može doći do gubitka jednog dijela

ekonomske suverenosti kako smo detaljnije opisali na primjeru Republike Hrvatske.

Također, kao što je već napomenutu da treba paziti da se bojazan od nepovoljnih utjecaja

na suverenitet, ne pretvori u izolaciju od svjetskih kretanja i kriterija.

53

LITERATURA

KNJIGE:

1. Stojanov, D., 2001., Makroekonomske teorije i politike u globalnoj ekonomiji:

dominantne škole ekonomske misli, Ekonomski fakultet univerziteta u Sarajevu,

Sarajevo

2. Stojanov, D., Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci (pdf format)

3. Pavlović, D., 2008., Inozemne direktne investicije u međunarodnoj trgovini, Golden

marketing-Tehnička knjiga, Zagreb

4. Unković, M., 1980, Međunarodno kretanje kapitala i položaj Jugoslavije, Naučna

knjiga, Beograd

5. Grgić. M., Bilas, V., 2008, Međunarodna ekonomija, Lares plus d.o.o., Zagreb

6. Visković, I., 2006, Teorija države i prava, Centar za dopisno obrazovanje Birotehnika,

Zagreb

ČLANCI:

7. Lončar, J., 2005, Globalizacija-pojam, nastanak i trendovi razvoja, Geoadria, Vol.10,

No.1 str. 92

8. Perović, J., 2005., Međunarodno kretanje kapitala kao generator i akcelerator

globalizacije, str. 370-371

ELEKTRONSKI IZVORI:

9. Wikipedija, Multinacionalna korporacija, 2014 pogledano: 20.06.2014.

http://bs.wikipedia.org/wiki/Multinacionalna_korporacija

10. Fortune, 2014, pogledano: 30.07.2014.

http://en.wikipedia.org/wiki/Fortune_Global_500

54

11. Pojam dionice i obveznice, pogledano: 13.07.2014.

http://limun.hr/main.aspx?id=16870

http://limun.hr/main.aspx?id=24704

12. Wikipedija, Suverenitet, pogledano : 20.07.2014.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Suverenitet

13. Plus d.o.o., pogledano: 22.07.2014.

http://www.puls.hr/artman/uploads/vop_globalization.pdf

14. Marija Kulaš, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Poticanje inozemnih

izravnih ulaganja u Republiku Hrvatsku, pogledano: 26.07.2014.

http://www.agenti.hr/sadrzaj/info-agent/strukovni-forumi/forum-15/15-forum-

15. HNB, Direktne inozemne investicije (FDI) u RH po godinama, pogledano: 30.07.2014.

http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm

16. HNB, Direktne inozemne investicije (FDI) u RH po zemljama podrijekla,

pogledano: 30.07.2014.

http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm

17. HNB, Direktne inozemne investicije (FDI) u RH po djelatnostima,

pogledano: 30.07.2014

http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm

18. Enciklopedija pogledano: 08.08.2014

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9443

19. Corpwatch, 2014. pogledano: 10.08.2014.

www.corpwatch.org

55

POPIS TABLICA

RB. NAZIV BR. STR.

1. Pregled 10 najuspješnijih multinacionalnih kompaniji 15

2. Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku

po godinama (u mil. EUR)

41

3. Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku

(po zemljama porijekla) u milijunima EUR

43

4. Direktne inozemne investicije (FDI) u Republiku Hrvatsku

(po djelatnostima) u mil EUR

45

56

POPIS SHEMA

RB. NAZIV BR. STR.

1. Globalizacija 9

2. Uzroci globalizacije 12

3. Oblici međunarodnog kretanja kapitala 20

57

POPIS GRAFIKONA

RB. NAZIV BR. STR.

1. Grafički pregled stranih direktnih investicija u Republiku

Hrvatsku po godinama (u mil.EUR)

42

2. Grafički pregled osam najvećih ulaganja u Republiku

Hrvatsku u razdoblju od 2000. godine do 1. tro. 2014.

godine

44

3. Grafički prikaza ukupnih stranih ulaganja po djelatnostima 46

58

KRATICE

UNPD United Nations Development

Programme

Program Ujedinjenih naroda za

razvoj

IMF International Monetary Fund MMF Međunarodni monetarni fond

WTO World Trade Organization Svjetska trgovinska organizacija

TNC Transnational Corporation Transnacionalne kompanije

FDI Foreign Direct Investment Strane direktne investicije

UNCTAD United Nations Conference on Trade

and Development

Konferencija Ujedinjenih naroda o

trgovini i razvoju

IDA International Development

Association

Međunarodne asocijacije za razvoj

IBRD International Bank for

Reconstruction and Development

Međunarodna banka za obnovu i razvoj

OECD Organisation for Economic

Cooperation and Development

Organizacija za ekonomsku

suradnju i razvoj

GDP Gross Domestic Product BDP- Bruto domaći proizvod