SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Katarina Juravić

FINANCIJSKA POLITIKA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

FINANCIJSKA POLITIKA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika osiguranja

Mentor: dr.sc. Ivan Frančišković

Student: Katarina Juravić

Studijski smjer: Financije i bankarstvo

JMBAG: 0081108457

Rijeka, svibanj 2013.

KAZALO

Stranica

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja. ..................................................................... 1

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze ............................................................................ 1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ............................................................................................ 2

1.4. Znanstvene metode ....................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada .............................................................................................................. 3

2. POSLOVNA POLITIKA OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA ......................................... 4

2.1. Pojam i značajke poslovne politike osiguravajućih društava ................................... 4

2.2. Potpolitike poslovne politike ........................................................................................ 5

2.2.1. Tržišna politika ................................................................................................... 6

2.2.2. Politika ljudskih potencijala .............................................................................. 7

2.2.3. Proizvodna politika ............................................................................................. 9

2.2.4. Financijska politika .......................................................................................... 12

2.2.5. Razvojna politika .............................................................................................. 14

3. FINANCIJSKA POLITIKA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA NA PRIMJERU

CROATIA OSIGURANJA D.D. ....................................................................................... 17

3.1. Upravljanje financijskim kapitalom ......................................................................... 17

3.1.1. Ciljevi i načela upravljanja financijskim kapitalom ..................................... 19

3.1.2. Instrumenti ulaganja financijskog kapitala i njihova obilježja ................... 21

3.1.3. Specifičnosti upravljanja imovinom i obvezama osiguravatelja .................. 24

3.1.3.1. Ulaganje sredstava osiguravatelja u Republici Hrvatskoj ................ 25

3.1.3.2. Ulaganje sredstava CROATIA osiguranja d.d ................................... 26

3.2. Upravljanje financijskim izvještajima ...................................................................... 32

3.2.1. Posebnosti financijskih izvještaja osiguravatelja .......................................... 32

3.2.2. Financijski izvještaji osiguravatelja ............................................................... 33

3.2.2.1. Bilanca na primjeru CROATIA osiguranja d.d ................................. 35

3.2.2.2. Račun dobiti i gubitka na primjeru CROATIA osiguranja d.d ........ 41

3.2.2.3. Izvještaj o novčanim tokovima (indirektna metoda) na primjeru

CROATIA osiguranja d.d.. .................................................................. 46

3.2.3. Analiza financijskih pokazatelja poslovanja CROATIA osiguranja d.d. ..... 49

3.3. Upravljanje rizicima osiguranja ................................................................................ 51

3.3.1. Financijski rizik CROATIA osiguranja d.d ................................................... 51

3.3.1.1. Tržišni rizik ............................................................................................ 52

3.3.1.2. Kreditni rizik .......................................................................................... 53

3.3.1.3. Rizik likvidnosti ..................................................................................... 53

3.3.2. Rizik osiguranja ................................................................................................... 54

3.3.3. Operativni ............................................................................................................ 55

3.3.4. Koncentracijski rizik ........................................................................................... 55

3.3.5. Strateški rizik i rizik ugleda ............................................................................... 56

4. STRUKTURA ULAGANJA SREDSTAVA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA U

REPUBLICI HRVATSKOJ .............................................................................................. 57

5. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 61

LITERATURA ....................................................................................................................... 63

POPIS SHEMA ...................................................................................................................... 65

POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................ 65

POPIS TABLICA ................................................................................................................... 65

1

1. UVOD

U uvodu ovog rada govori se o problemu, predmetu i objektu istraživanja. Objašnjavaju se

radne i pomoćne hipoteze te svrha i ciljevi istraživanja. Navode se znanstvene metode

korištene pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja. Na kraju uvoda objašnjava se

struktura rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Poslovna politika predstavlja načela i pravila za djelovanje ili postupke što ih slijede

osiguravajuća društva kako bi postigla ciljeve za realizaciju svoje misije. Formiranje i

ostvarivanje poslovne politike bit je upravljanja osiguravajućim društvom, a obuhvaća sva

pitanja odlučujuća za uspješnost poslovanja i izgradnju korporativnog imidža.

Problem istraživanja je nedovoljno poznavanje financijske politike osiguravajućeg društva te

načina na koji se ona provodi u osiguravajućem društvu, kao bitnog čimbenika rasta i razvoja

poduzeća.

Sukladno takvoj problematici i problemu istraživanja definiran je i predmet istraživanja,

istražiti pojam i temeljne značajke poslovne politike te njene vrste, istražiti i utvrditi značaj

financijske politike i način njenog provođenja u osiguravajućim društvima s posebnim

osvrtom na CROATIA osiguranje d.d.

Problem i predmet istraživanja se odnose na objekte istraživanja: poslovna, financijska

politika, CROATIA osiguranje d.d.

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Predmet istraživanja određuje radnu hipotezu: adekvatno provođena financijska politika

omogućava osiguravajućem društvu ostvarivanje dobiti, opstanak na tržištu osiguranja te

zadržavanje starih i privlačenje novih osiguranika.

Postavljena radna hipoteza može se konkretizirati s više pomoćnih hipoteza:

2

-Pomoćna hipoteza 1: Poslovna politika predstavlja je jedna od najvažnijih uvjeta za uspješno

funkcioniranje osiguravajućeg društva, a da bi uspješno formulirala poslovnu politiku

potrebno je razumjeti svaku od potpolitika poslovne politike.

-Pomoćna hipoteza 2: Spoznaja vlastitih mogućnosti i situacije je jako važna kako bi se

umanjili rizici na tržištu osiguranja te sredstva uložila u najprofitabilnije financijske oblike, a

to se postiže financijskom politikom osiguravajućih društava.

-Pomoćna hipoteza 3: Struktura ulaganja sredstava za pokriće matematičke i tehničke pričuve

u Republici Hrvatskoj pokazuje da je najviše sredstava uloženo u vrijednosne papire, depozite

i nekretnine.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha istraživanja je analizirati temeljne odrednice financijske politike te način na koji se

svaka od odrednice ostvaruje. Ciljevi istraživanja su istražiti financijsku politiku i analizirati

njeno provođenje u osiguravajućem društvu i to na primjeru CROATIA osiguranja d.d.

Da bi se pokušao riješiti problem istraživanja i ostvario predmet istraživanja u vezi s

objektom istraživanja i pokušala dokazati hipoteza, pokušava se odgovoriti na neka pitanja,

primjerice:

1) Što je poslovna politika osiguravajućeg društva?

2) Koje su potpolitike poslovne politike?

3) Kako se upravlja financijskim kapitalom?

4) Koje su specifičnosti upravljanja imovinom i obvezama osiguravatelja?

5) Gdje se ulažu sredstva CROATIA osiguranja d.d.?

6) Koji su najbitniji financijski izvještaji u osiguravajućem društvu?

7) Kako se upravlja rizicima osiguranja u CROATIA osiguranju d.d.?

8) Kakva je struktura ulaganja sredstava za pokriće matematičke i tehničke pričuve u

Republici Hrvatskoj?

3

1.4. Znanstvene metode

Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja korištene su sljedeće znanstvene metode:

induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda kompilacije, komparativna

metoda, empirijska metoda i deskriptivna metoda.

1.5. Struktura rada

Rezultati istraživanja predočeni su u pet dijelova:

U prvom dijelu, UVODU, postavljen je problem, predmet i objekt istraživanja, navedena je

radna hipoteza, determinirani su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su znanstvene metode

kojima se koristilo te je obrazložena struktura rada.

Drugi dio ima naslov TEORIJSKA OBILJEŽJA O POSLOVNOJ POLITICI. U njemu se

objašnjava pojam, značajke i podpolitike poslovene politike u osiguravajućem društvu.

Naslov trećeg dijela je FINANCIJSKA POLITIKA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA

NA PRIMJERU CROATIA OSIGURANJA D.D. U ovom dijelu se objašnjava upravljanje

financijskim kapitalom, izvještajima te rizikom osiguranja na primjeru CROATIA osiguranja

d.d.

U četvrtom dijelu s naslovom STRUKTURA ULAGANJA SREDSTAVA

OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ govori se o strukturi

ulaganja osiguravajućih društava kao o bitnoj odrednici na hrvatskom financijskom tržištu.

Peti je dio ZAKLJUČAK i predstavlja sintezu rezultata istraživanja kojima su dokazivane

hipoteze.

4

2. POSLOVNA POLITIKA OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA

Društvo za osiguranje je ekonomski subjekt koji adekvatnim provođenjem poslovne politike

odolijeva prijetnjama koje dolaze iz vanjske okoline i slabostima koje se mogu javiti unutar

samog društva za osiguranje. Za uspješno funkcioniranje poslovne politike osiguravajućih

društava potrebno je utvrditi ulogu poslovne politike kroz obradu sljedećih tematskih jedinica:

1) pojam i značajke poslovne politike osiguravajućih društava, 2) potpolitike poslovne

politike (tržišna politika, politika ljudskih potencijala, proizvodna politika, financijska i

razvojna politika)

2.1. Pojam i značajke poslovne politike osiguravajućih društava

Bez dobro utvrđene poslovne politike osiguravajuće društvo ne može dobro funkcionirati jer

je osnova svakog dobrog poslovanja, dobro utvrđena poslovna politika. Poslovnom politikom

se definiraju ciljevi osiguravajućih društava, načini na koje će osiguravajuća društva te ciljeve

ostvariti te kontrolni mehanizmi pomoću kojih se provjerava da li je poslovna politika

provedena u skladu s ciljevima. Svako ozbiljno osiguravajuće društvo ima svoju misiju i

viziju koje za njega predstavljaju osnovnu smjernicu poslovanja. Da bi se misija i vizija

osiguravajućeg društva realizirala, potrebno je dobro definirati i postaviti osnovna načela i

pravila poslovne politike. Neka od osnovnih načela poslovne politike osiguravajućeg društva

su maksimiziranje profita, održavanje stabilnosti, razvoj osiguravajućeg društva te skladno

djelovanje sa okolinom u kojoj se osiguravajuće društvo nalazi.

Poslovna politika osiguravajućeg društva može se klasificirati na tri razine (Buble 1993, p.

38) :

-prema organizacijskoj razini (opća i posebne politike),

-prema vremenskom kriteriju ( kratkoročna ili operativna i dugoročna ili razvojna) i

-prema predmetnom kriteriju (dijeli se prema poslovnim funkcijama).

Za uspješno poslovanje svakog osiguravajućeg društva važno je da su potpolitike poslovne

politike međusobno dobro povezane, da se međusobno nadopunjuju te da grade jedinstveni

sustav. Da bi poslovna politika koju provodi osiguravajuće društvo mogla funkcionirati,

nužno je da osiguravajuće društvo ima odgovarajuću strategiju i strukturu. Vođenje poslovne

5

politike poduzeća predstavlja ovlaštenje za odlučivanje i odgovornost za primjenu tog

ovlaštenja (Gorupić 1963, p. 15).

Specifičnost poslovne politike osiguravajućih društava je u tome da se važnost pridodaje

svakoj od potpolitika poslovne politike jer jedino na takav način osiguravajuće društvo može

opstati na tržištu. Svako ozbiljno osiguravajuće društvo ima točno određene odjele koji se

brinu o provedbi svake od politike te postoji određena hijerarhija među njima. Tako na

primjer postoje odjeli za upravljanje osigurateljnim poslovnim procesima koji se dijele u

sektore (sektor za prodaju i marketing, osiguranje imovine, osiguranje motornih vozila,

životnih osiguranja…), odjel za upravljanje poslovnim procesima financija i računovodstva

(sektor za korporativne financije i ulaganja, sektor za korporativno računovodstvo i

kontroling..), te odjel za upravljanje potpornim poslovnim procesima (sektor nabave, sektor za

upravljanje ljudskim potencijalima, sektor za informatičke poslove…). Na vrhu organizacije

se nalazi Uprava društva koja nadgleda cjelokupni rad svakog od odjela. Jedino usklađenim

radom svakog od odjela mogu se ostvariti zacrtani ciljevi poslovne politike koji su definirani

misijom i vizijom osiguravajućeg društva (Godišnje izvješće 2011, p.13-15).

2.2. Potpolitike poslovne politike

Postoje nekoliko potpolitika osiguravajućeg društva koje se mogu uočiti unutar poslovne

politike. Temeljne poslovne politike osiguravajućeg društva prema predmetnom kriteriju su

(Babić, Frančišković 2011, p. 91) :

- tržišna politika,

- politika ljudskih potencijala,

- proizvodna politika,

- financijska politika,

- razvojna politika.

Svaka od navedenih poslovnih politika vrlo je važna za uspješno funkcioniranje

osiguravajućeg društva. Ove politike omogućuju postizanje zadanih ciljeva koje je utvrdilo

osiguravajuće društvo kao primarno. Tek kada osiguravajuće društvo uskladi djelovanje svake

od navedenih politika, ono može uspješno poslovati i ostvariti svoje zadane ciljeve.

6

2.2.1. Tržišna politika

Tržišna poslovna politika je bitan čimbenik uspjeha poduzeća te ako se ova politika dobro

postavi, ona omogućuje ostvarivanje postavljenih ciljeva te garantira uspjeh poduzeća. Tržište

je jedan od vanjskih faktora koji djeluje na formiranje poslovne politike osiguravajućih

društava. Na tržištu se susreću ponuda (u obliku proizvoda koje osiguravajuća društva nude,

te cijena) i potražnja kupaca. Pored odnosa ponude i potražnje važnu ulogu kod ove politike

igra i struktura, organizacija te veličina tržišta. Struktura tržišta odnosi se na tip konkurencije

koji ne tržištu vlada, broj konkurenata, njihovu snagu te odnos sa kupcima. Konkurencija koja

vlada na tržištu može biti savršena, ali također postoje i različiti tipovi nepotpune

konkurencije kao što su npr. monopol, monopson, oligopol i drugo. Pod organizacijom tržišta

misli se na broj i ekonomsku snagu posrednika, troškove te distribuciju, a s obzirom na

veličinu tržišta ono može biti lokalno, regionalno, nacionalno te svjetsko tržište.

Brojni čimbenici utječu na tržišnu politiku (npr. ponuda, potražnja, količina i cijena, želje i

mogućnosti potencijalnih potrošača, procjena potencijalnog tržišta itd.) što otežava definiranje

i planiranje ove poslovne politike. Svrha istraživanja tržišta je dobivanje informacija s

pomoću kojih osiguravajuće društvo kreira svoj nastup na tržište. Kod istraživanja tržišta

mogu se razlikovati dvije aktivnosti koje se međusobno isprepliću (Babić 2004, p. 16) :

- istraživanje tržišta u užem smislu

- praćenje tržišta

Istraživanje tržišta u užem smislu ima za cilj rješavanje postojećeg problema koji se može

javiti prilikom poslovanja osiguravajućeg društva, dok se praćenje tržišta odnosi na

dugotrajan proces kojim se spoznaju promjene na tržištu, procjenjuje vlastita pozicija u

odnosu na tržište te se na temelju dobivenih rezultata formira vlastita tržišna politika.

Prilikom formiranja vlastite tržišne politike važno je da svako osiguravajuće društvo uzme u

obzir preferencije i potrebe svojih osiguranika, te da svojim osiguranicima ponude proizvode i

usluge kojim će se razlikovati od postojeće konkurencije koja vlada na tržištu osiguranja.

Temeljna područja istraživanja tržišta su (Meler 1999, p. 111) :

-utvrđivanje potreba, potražnje i potrošnje,

-utvrđivanje potencijalnog tržišta,

-utvrđivanje budućeg tržišta i prodaje,

7

-utvrđivanje položaja proizvoda na tržištu,

-utvrđivanje budućeg asortimana, te

-utvrđivanje želja, namjera, mišljenja i pobuda potrošača (ponašanje potrošača).

Glavni cilj svakog osiguravajućeg društva je povećanje profita, a da bi osiguravajuće društvo

u tome uspjelo ono mora voditi računa o svim navedenim područjima istraživanja tržišta. Vrlo

je važno da svako osiguravajuće društvo uzme u obzir svoje konkurente i potrošače, te prilike

i prijetnje iz vanjske okoline i slabosti i snage koji dolaze iz njegove unutarnje okoline.

Tržišna politika temeljna je sastavnica marketing politike, a predstavlja način upravljanja i

donošenja odluka u času kada nastanu stanovite tržišne prilike, odnosno određuju tijek akcije

u momentu ostvarenja strateških odluka (Rocco et al. 1993, p. 249.).

2.2.2. Politika ljudskih potencijala

Politika ljudskih potencijala je potpolitika poslovne politike koja naglasak stavlja na

intelektualni kapital osiguravajućeg društva, a to su zaposlenici osiguravajućeg društva. Ljudi

su najvažniji resurs poduzeća te efikasno upravljanje njima dovodi do uspjeha poduzeća. Oni

predstavljaju živi faktor poduzeća bez kojeg nijedno poduzeće ne može obavljati svoje zadane

funkcije i ostvarivati postavljene ciljeve. Ljudi svojim znanjima, vještinama, sposobnošću i

kreativnošću pomažu poduzeću u kreiranju i izvršavanju zadanih zadataka. Upravljanje

ljudskim resursima mora biti povezano sa upravljanjem ostalih resursa, jer jedino tako će se

ostvariti ciljevi poduzeća.

Politika ljudskih potencijala treba naglasak staviti na kadrovanje, analizu posla, regrutiranje

kadrova, proces selekcije kadrova te na obuku i razvoj zaposlenika. Kadrovanje (Staffing,

Human Resource Management- HRM) predstavlja skup onih aktivnosti menadžmenta koje su

usmjerene na privlačenje, razvoj i održavanje efektivnih kadrova u poduzeću (Daft 1997, p.

414). Prema Daftu (1997.) tri su primarna cilja kadrovanja:

1.) privlačenje efektivne radne snage prema organizaciji,

2.) razvijanje radne snage prema njezinom potencijalu,

3.) dugoročno održavanje radne snage.

8

Kadrovanje je neodvojivo od poslova koji se obavljaju u poduzeću s obzirom na to da posao

određuje profesionalnu, kvalifikacijsku, dobnu pa čak i spolnu strukturu zaposlenih. Analiza

posla predstavlja temelj uspješnog kadrovanja jer bez analiza poslova ne bi bilo moguće

obaviti niti jednu od navedenih funkcija kadrovanja. Analiza posla odnosi se na postupak

prikupljanja podataka o poslovima koji se obavljaju u poduzeću. Tako se prikupljaju podatci o

normama učinaka, materijalima, tehnologijama, informacijama potrebnim za izvršenje

zadatka i slično. Prikupljanje ovih podatka provodi se pomoću različitih metoda kao što su na

primjer: metoda intervjua, metoda ankete, metoda promatranja, metoda samoopisa, metoda

analize dokumentacije. Sljedeća od aktivnosti koju uključuje politika ljudskih potencijala je

regrutiranje kadrova, odnosno proces kojim se utvrđuje potreba za kadrovima, te se pronalaze

potencijalni kandidati za slobodna mjesta. Postoje dva temeljna izvora regrutiranja kadrova:

interni (zaposlenici koji rade u poduzeću) i eksterni (na tržištu rada, škola, fakultetima i

drugim institucijama). Nakon regrutiranja slijedi proces selekcije kadrova odnosno izbor

između regrutiranih kandidata za jedan ili više poslova. Selekcija se vrši na način da se

ispituju osobnost, sposobnosti, znanja, vrline te iskustvo pomoću različitih tehnika i metoda.

Konstantna obuka i razvoj ljudskih potencijala također je jedna od važnih zadataka politike

ljudskih potencijala. Cilj kojega obukom treba postići sastoji se u tome da se razviju (Buble

2006, p. 404):

-radne navike i uspješne metode rada,

-motivacija i interes za učenjem,

-pozitivan stav zaposlenih prema radu.

Politika obuke i razvoja zaposlenih imaju za cilj osposobljavanje zaposlenika za budući

posao, produbljivanje već postojećih znanja te pripremanje za obavljanje složenijih i

odgovornijih poslova. Važno je da se provođenjem politike ljudskih potencijala također

naglasak stavi i na poticanje zaposlenika u napredovanju, stjecanju novih znanja i sposobnosti

te da se osigura pozitivna klima u poduzeću koja će potaknuti zaposlenike na bolji rad.

Svaki od zadataka politike ljudskih resursa je jednako važan, te da bi osiguravajuće društvo na

adekvatan način ispunilo ciljeve poslovanja, ono mora brinuti o svojim zaposlenicima. Jedino

će uz pomoć zadovoljnih zaposlenika osiguravajuće društvo postići nadmoć nad svojim

konkurentima i osigurati zadovoljstvo svojih klijenata

9

2.2.3. Proizvodna politika

Pod pojmom proizvodna politika osiguravajućeg društva podrazumijeva se skup kriterija i

načela na temelju kojih osiguravajuće društvo (uzimajući u obzir postojeće potencijale)

odlučuje o korištenju osiguravateljnog proizvoda za provođenje dugoročne strategije rasta i

razvoja, te postizanje zacrtanih ciljeva osiguravajućeg društva (zadovoljenje potreba i interesa

osiguranika, povećanje plasmana, tržišnog udjela, profita i stabilnosti, te vlastite reputacije)

(Babić, Frančišković 2011, p. 94).

Proizvodnom politikom se definira kako će se ostvariti postavljeni proizvodni ciljevi te je

važno je da proizvodna politika bude u skladu sa poslovnom politikom poduzeća i svakom

njenom sastavnicom ( tržišnom, razvojnom, financijskom te politikom ljudskih potencijala).

Ona se neprestano mora prilagođavati faktorima iz okruženja, jer se jedino tako može ostvariti

konkurentska pozicija. Faktori iz okruženja koji se moraju uvažavati su: konkurencija,

makroekonomske prilike, društveno stanje, promjenjive potrebe kupaca, nove tehnologije,

novi standardi, pravna regulativa te promjenjivost radne snage. Promjene u vezi sa zahtjevima

kupaca mogu se kontrolirati kroz cijenu, promociju i ostale tržišne strategije. Ipak, neke

promjene potražnje uzrokovane su ekonomskim kretanjima, promjenama u sklonosti kupaca i

novim konkurentima te se ne mogu predvidjeti i na njih se ne može utjecati.

Postoje dvije osnovne proizvodne politike (Upravljanje proizvodno-poslovnim sustavima,

p.17):

-razvoj, usavršavanje, modificiranje već postojećeg proizvoda

-razvoj novog proizvoda

Prva proizvodna politika temelji se na postojećim proizvodima i tipična je za zrelo tržište

osjetljivo na cijene. U tom slučaju, misija poslovne politike je stavljanje naglaska na

proizvode osiguravajućeg društva. Ova proizvodna politika teži smanjenju troškova kroz

angažiranje kadrova, ostvarivanje vertikalne integracije, povećanje kvalitete proizvoda.

Marketinški i financijski planovi bi trebali podupirati ovu strategiju.

Druga proizvodna politika temelji se na inovacijama i uvođenju novih proizvoda. Ova

strategija se koristi na tržištu koje se razvija i ima mogućnosti rasta; gdje se konkurentska

prednost postiže plasiranjem superiornih proizvoda u kratkom vremenskom roku. Cijena

10

ovdje nije dominantan faktor kojim se postiže nadomoć nad konkurencijom, pa se tolerira i

viša cijena. Također, naglasak se u ovoj proizvodnoj politici stavlja i na fleksibilnost, a da bi

se to postiglo potrebni su timovi za razvoj novih proizvoda, radna snagu sa mnogo različitih

sposobnosti i vještina. Razvoj novog proizvoda sa sobom nosi rizik, ali to je jedini put koji

osigurava razvoj osiguravajućeg društva. Uvođenje novog proizvoda ima dvostruko

djelovanje na poduzeće (Mencer 2001, p. 160):

-jača ekonomsku snagu

-predstavlja prekretnicu u razvoju

Jačanje ekonosmke snage dolazi kao posljedica jačanja i širenja poduzeća (bilo rastom broja

djelatnika, povećanjem dugotrajne imovine...). Uvođenjem novog proizvoda dolazi i do

prekretnice u razvoju samog poduzeća jer uvođenjem novog proizvoda moraju se desiti i

određene promjene u organizaciji, izobrazbi zaposlenika, načinu rukovođenja poduzeća i

slično.

Proces razvoja novog proizvoda (shema 1) vrlo je složen zadatak.

Shema 1: Faze procesa razvoja novog proizvoda

Izvor: Babić 2004, p. 193

Prva faza razvoja novog proizvoda je, kako shema i prikazuje, izbor inovativne ideje. Pri tome

je važno da je ideju koju se izabere moguće realizirati pomoću resursa koji stoje

osiguravajućem društvu na raspolaganju, da postoji određeni interes za novim proizvodom te

da novi proizvod koji će se uvesti slijedi misiju i viziju osiguravajućeg društva. Nakon ove

faze slijedi faza analize tržišta prilikom koje se angažiraju financijska sredstva ne bi li se na

adekvatan način ispitale osiguranikove potrebe, želje i preferencije. Na temelju saznanja o

preferencijama i željama osiguranika, u ovoj fazi se definiraju osnovne karakteristike novog

proizvoda. Kod istraživanja tržišta važno je uzeti u obzir i konkurenciju, koja je na tržištu

Izbor

inovativne

ideje

Analiza

tržišta

Oblikovanje i

lansiranje

proizvoda na

tržište

Komercijaliz.

proizvoda

11

osiguranja dosta jaka. Važno je da novi proizvod koji je plasiran na tržište bude drugačiji od

proizvoda koje nude naši konkurenti. Prilikom analize tržišta planira se buduća pozicija koju

će proizvod zauzeti, visina premije te svi budući resursi koji su potrebni da bi se na tržište

plasirao nov proizvod (financijski, ljudski, materijalni resursi). Također, vodi se računa da je

proizvod koji će se plasirati u skladu sa zakonom te da se njegovim plasmanom ne narušavaju

osnovni tržišni zakoni. Ideja vodilja kod razvoja novog proizvoda je da se novim proizvodom

poveća dobit osiguravajućeg društva. Nakon analize tržišta slijedi faza oblikovanja i

lansiranja proizvoda na tržište. U ovoj fazi proizvod dobiva svoj konačan oblik, te se

pozicionira na tržište. Nakon što je ova faza završena, slijedi i posljednja faza: faza

komercijalizacije proizvoda.

Svako osiguravajuće društvo prilikom razvoja novog proizvoda treba uključiti sve svoje

odjele, jer svaki odjel ima pristup određenom tipu informacija. Inovativna ideja može doći iz

bilo kojeg odjela, te se ona može konkretizirati jedino kvalitetnom komunikacijom među

postojećim odjelima. Da bi se razvio novi proizvod potrebno je napraviti prethodnu analizu

mogućih troškova, istražiti tržište i uočiti preferencije osiguranika. Sektor koji se bavi

računovodstvom i troškovima ima pristup informacijama koje se tiču troškova za postojeće

proizvode te se upotrebom određenih instrumenata može doći do ideje za profitabilni novi

proizvod koji će zainteresirati osiguranike. Sektor za pravne poslove i upravljanje ljudskim

resursima ima zadatak da novi proizvod koji će se plasirati na tržište bude u skladu sa

postojećim zakonom te da na kreiranju novog proizvoda sudjeluju najbolji kadrovi. Potrebni

su profesionalni zaposlenici sa kreativnim idejama, koji raspolažu sa specifičnim vještinama i

znanjima. Sektor za prodaju i marketing zadužen je za oblikovanje i lansiranje proizvoda na

tržište te komercijalizaciju proizvoda. On je također uključen u kontinuirano istraživanje

tržišta, konkurentskih sposobnosti pojedinih osiguravateljnih proizvoda, analizu elemenata

marketing miksa i ekonomskih učinaka koji se ostvaruju prodajom proizvoda. Važno je,

također, da ovaj odjel vodi računa o marki proizvoda te načinu plasmana. Komercijalizacija

proizvoda posljednja je faza u razvoju novog proizvoda. Ova faza iziskuje troškove jer se u

ovoj fazi treba odlučiti o najpogodnijem vremenu za lansiranje novog proizvoda, ciljnoj

skupini te o strategiji uvođenja novog proizvoda.

Bez sinkroniziranog djelovanja svakog od odjela te dobro razvijene horizontalne i vertikalne

komunikacije između odjela, razvoj novog proizvoda od ideje pa sve do komercijalizacije ne

12

bi bio moguć. Važno je, stoga, u svakom osiguravajućem društvu poticati razvoj novi ideja i

osobni angažman svakog od zaposlenika.

2.2.4. Financijska politika

Jedan od osnovnih zadataka svakog osiguravajućeg društva je stvaranje profita koji se može

ostvariti uspješnom financijskom politikom. Financijska politika je uspješno provedena ako se

na adekvatan način ulažu novčana sredstva, nabavlja imovina te se vodi računa o likvidnosti.

Odrednice financijske politike prikazane su na Shemi 2.

Shema 2: Temeljne odrednice financijske politike

Izvor: Babić 2004, p. 195

Dakle, financijska politika se, kao što je pokazano na Shemi 2, sastoji od investiranja,

financiranja i održavanja likvidnosti. Investiranje se odnosi na ulaganje novca u određene

financijske instrumente te nabavku imovine. Prilikom investiranja važno je uvažavati tržišne

zakone te investirati u one financijske instrumente koji će donijeti osiguravajućem društvu

najbolje rezultate. Što se tiče financiranja, ono se odnosi na načine kako pribaviti gotovinu, a

održavanje likvidnosti se odnosi na to da osiguravajuće društvo na vrijeme može pretvoriti

različite oblike imovine u gotov novac kako bi podmirilo nastale obveze. Svaka od odrednica

financijske politike jednako je važna i bitno je da menadžer pri provedbi financijske politike

slijedi trenutne trendove na tržištu, ali i uvažava zakonske propise utvrđene Zakonom o

osiguranju Republike Hrvatske (2005., čl. 107). Pri provedbi financijske politike potrebno je

FINANCIJSKA

POLITIKA

Investiranje

Financiranje

Održavanje

likvidnosti

13

istovremeno uvažavati interese osiguranika i interese osiguravajućeg društva. Važno je da se

prilikom provođenja financijske politike ne ugroze interesi osiguranika.

Poslove osiguranja osiguravajuće društvo obavlja u svoje ime i za svoj račun. Financijska

sredstva koja stoje na raspolaganju svakog osiguravajućeg društva su: sredstva temeljnog

kapitala, premija osiguranja, tehničke pričuve, sredstva preventive, pričuve sigurnosti i ostala

sredstva društva (Babić, Frančišković 2011, p. 101). Menadžer prilikom upravljanja

financijskim kapitalom teži maksimizirani bogatstvo osiguravajućeg društva, te s obzirom na

taj zadatak, investicijske odluke spadaju među najvažnije odluke. Prilikom donošenja odluke

o ulaganju sredstava menadžer može koristiti razlučite pristupe i informacije koje dolaze iz

različitih izvora. Menadžeri su skloni ulagati svoja sredstva u poduzeća koja imaju dobru

reputaciju jer dobra reputacija garantira da će poduzeće isplatiti svoje obveze na vrijeme.

Sve svoje poslovne aktivnosti, visinu kapitala te nastale promjene osiguravajuće društvo

bilježi u financijskim izvještajima. Temeljni financijski izvještaji koje je svako osiguravajuće

društvo dužno voditi su: bilanca, račun dobiti i gubitka te izvještaj o novčanim tokovima.

Financijski izvještaji su namijenjeni različitim korisnicima, te se razlikuju u sadržaju, ovisno

o tome kojim su korisnicima namijenjeni. Uvidom u financijske izvještaje osiguravajućeg

društva mogu se doznati bitne informacije o financijskom položaju te o kvaliteti provedbe

financijske politike. Društvo za osiguranja dobro provodi financijsku politiku ako ostvaruje

dobit, odnosno ono ne provodi financijsku politiku na adekvatan način ako posluje s

gubitkom. Osim dobiti i gubitka, iz financijskih izvještaja mogu se izračunati i različiti

pokazatelji (pokazatelji likvidnosti, financijske stabilnosti, zaduženosti, rentabilnosti..) koji

služe za detaljniju procjenu poslovanja osiguravajućeg društva.

Svaka aktivnost koju menadžer poduzima u svezi s financijskom politikom u sebi nosi dozu

rizika. Da bi menadžer savladao rizik, on mora procijeniti prilike na tržištu, definirati i

izmjeriti rizik te ga svesti na najmanju razinu. Različitim pravilnicima i poslovnim metodama

rizici se reguliraju, mjere i predviđaju. Rizici kod osiguravajućih društava dolaze iz različitih

izvora, kako vanjskih, tako i unutarnjih. Važno je da je svako osiguravajuće društvo svjesno

postojanja rizika te da prilikom provođenja financijske politike u svoje izračune ukalkulira i

rizike.

14

Osnovna funkcija svakog osiguravajućeg društva je naknada štete i isplata osiguranicima u

slučaju nastupa osiguranog slučaja. Da bi osiguravajuće društvo opstalo na tržištu ono mora

ostvariti profit. Uz osnovnu funkciju naknade štete i isplate osiguranicima, važna je i

financijska politika putem koje će se slobodna sredstva osiguravajućih društava plasirati u one

financijske instrumente koja će donijeti najveće efekte i osigurati daljnje efikasno poslovanje

osiguravajućeg društva.

2.2.5. Razvojna politika

U suvremenom globaliziranom poslovnom okruženju koje se neprestano mijenja i zahtjeva

prilagodbu, bitno je dobro definirati razvojnu politiku koja će omogućiti inovativno ponašanje

i transformaciju poduzeća. Dobro definiranom razvojnom politikom omogućit će se praćenje

trendova i predviđanje novih situacija na tržištu. Svi zadaci definirani razvojnom politikom su

usko povezani sa specifičnostima gospodarske grane kojoj poduzeće pripada te upućuju na

postavljene ciljeve i načine njihovog mogućeg ostvarenja.

Utvrđivanje razvojne politike obuhvaća proces pripreme, donošenja i provođenja poslovnih

odluka o unaprjeđenju budućeg poslovanja (investiranja u razvoj), a zasniva se na

kontinuiranom pronalaženju korisnih informacija, analizi značenja investicije za razvoj

osiguravajućeg društva, te analizi rizika investiranja (Babić, Frančišković 2011, p. 102). Da

bi se donijele kvalitetne odluke, potrebno je neprestano pratiti sadašnji razvoj, predviđati

buduća kretanja na tržištu, analizirati rizike i mogućnosti investiranja. Važno je da razvojna

politika odražava stavove poduzeća prema promjenama, uskladi ciljeve sa mogućnostima

poduzeća, bude razumljiva svima koji je provode te da uvažava razvojne ciljeve društva. Ona

mora omogućiti poduzeću aktivno djelovanje na situacije u okruženju uz minimalno rizika i

neizvjesnosti.

Razvojna politika poduzeća je onaj dio politike poduzeća koji se odnosi na dugoročno

poslovanje poduzeća pa predstavlja svjesno prilagođavanje poslovanja poduzeća promjenama

koje će nastupiti u budućnosti, a svrha joj je da poduzeće osigura svoj opstanak i poboljša svoj

položaj u narodnom i svjetskom gospodarstvu (Kralj 1972, p. 255). Razvoj poduzeća izražava

se promjenama kvalitativnih odnosa (sredstava za proizvodnju, kadrova i rezultata) te bez

promjene u strukturi nema ni razvoja. Obilježja razvoja izražena su kao (Ruža 1989, p. 159):

15

- nova tehnologija s kvalitetno drugačijim sredstvima za rad nego s dosadašnjim,

- nova struktura proizvoda (savršenija i kvalitetnija od dosadašnje),

- izlaženje na nova tržišta (promatrano kao novi prostori i novi slojevi kupaca – veće

kupovne moći),

- izmijenjena struktura zaposlenih (nova tehnologija traži obrazovaniju – kvalitetniju

radnu snagu),

- nova kvaliteta uspješnosti poslovanja (ne samo kvantitativni rast već i kvalitativne

promjene kao sto su proizvodnost rada, akumulativnost, istraživački rad i sl.).

Razvoj se može postići unutar postojećih granica promjenama strukture zaposlenika,

tehnologije, načina proizvodnje i slično. Posljedice razvoja mogu se mjeriti kroz povećanje

profita poduzeća te poboljšanja cjelokupnog poslovanja poduzeća. Svako poduzeće koje želi

opstati na tržištu u uvjetima konstantnih promjena, mora investirati u razvoj te se na taj način

oduprijeti promjenama i konkurenciji koja vlada na tržištu.

Razvojna politika u osiguravajućem poduzeću provodi se na tri nivoa (Babić, Frančišković

2011, p. 102) :

1. Korporacijska razina – razvojna politika na ovoj razini je u funkciji je strateškog

razvoja, vizije, globalnih ciljeva, globalnih ciljeva, globalne financijske projekcije

razvoja kao i neprofitnih ciljeva osiguravajućeg društva.

2. Niža razina – razvojna politika se odnosi na pojedine tržišne segmente koji donose

profit, a provode je pojedine organizacijske jedinice

3. Treća razina – razvojna politika se provodi unutar određenih funkcijskih područja.

Razvojna politika organizacijskih jedinica i funkcijskih područja mora biti sukladna s

korporacijskom razvojnom politikom.

Svaka od postojećih razina u osiguravajućem društvu sudjeluje u formiranju razvojne politike.

Bitno je da se ideje na svim razinama usvoje te da na taj način, zajedničkim djelovanjem,

ostvare temeljni ciljevi koji su postavljeni ovom politikom, a to je prilagodba poduzeća

nadolazećim situacijama. Na korporacijskoj razini razvojna politika je u funkciji postizanja

neprofitnih ciljeva kao na primjer očuvanje okoliša, dobrobit zajednice u kojem osiguravajuće

djeluje, sponzoriranje različitih društveno korisnih akcija i slično. Korporacijski ciljevi

moraju biti realno postavljeni, mjerljivi te ostvarljivi. Na nižoj razini sudjeluju pojedine

organizacijske jedinice koje imaju određene razvojne ciljeve koji se tiču ulaganja sredstva u

16

najprofitabilnije tržišne segmente. Da bi se odredilo koji su najprofitabilniji segmenti,

potrebno je neprestano pratiti i predviđati moguća kretanja na tržištu. Metodama projekcije,

cost benefit analizom te raznim drugim alatima, moguće je izračunati troškove i koristi koje bi

određeni projekt imao, te na taj način odlučiti o isplativosti i profitabilnosti određenih tržišnih

segmenata. Posljednja razina na kojoj se provodi razvojna politika je razvojna politika unutar

određenih funkcijskih područja. Ciljevi koji se mogu postaviti na ovoj razini mogu se ticati na

primjer uvođenje nove tehnologije, novih proizvoda, promjena strukture zaposlenika te

zapošljavanje mladih i kreativnih ljudi.

Svrha razvojne politike je pripremiti osiguravajuće društvo na neprestane promjene koje

vladaju na tržištu, na inovacije i usvajanje promjena kao prilika za novi rast i razvoj

osiguravajućeg društva. Važno je, također, da se postavljeni ciljevi razvojne politike ostvare

uz minimalne rizike i gubitke.

17

3. FINANCIJSKA POLITIKA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA NA PRIMJERU

CROATIA OSIGURANJA D.D.

U osiguravajućem društvu vrlo važnu ulogu ima financijska politika koja podrazumijeva

upravljanje financijskim kapitalom, upravljanje financijskim izvještajima te rizicima

osiguranja. Pri provedbi financijske politike mora se uvažavati načelo racionalnosti koje

polazi od toga da osiguravajuće društvo pri provedbi financijske politike nastoji ostvariti

poslovni rezultat uz što manja ulaganja ili teži tome da uz određena ulaganja ostvari što veći

poslovni rezultat (Babić, Frančišković 2011, p. 99). Kvalitetno provedena financijska politika

dovodi do pozitivnih poslovnih rezultata. Osim toga važno je da osiguravajuće društvo

poštuje zakone i propise, kojim se regulira tržište osiguranja, jer će jedino na taj način

osiguravajuće društvo steći povjerenje svojih osiguranika. U nastavku se analizira upravljanje

financijskim kapitalom kroz obradu sljedećih tematskih jedinica: 1) upravljanje

financijskim kapitalom (ciljevi, načela, instrumenti ulaganja, specifičnosti upravljanja

imovinom i obvezama), 2) upravljanje financijskim izvještajima, 3) upravljanje rizicima

osiguranja.

3.1. Upravljanje financijskim kapitalom

Osiguravatelji prikupljaju novčana sredstva uplatama premije osiguranika te ta sredstva zatim

ulažu u različite oblike imovine. Sva prikupljena sredstva se ulažu s ciljem ostvarivanja

sigurnosti poslovanja i pokrića obveza prema osiguranicima u slučaju nastanka osiguranog

slučaja. Pravilno ulaganje sredstava u interesu je osiguranika, osiguravatelja i cjelokupnog

gospodarstva.

Sredstva osiguravatelja za ulaganje čine (Babić, Frančišković 2011, p. 136): kapital, pričuve i

zadržana dobit. Za različite vrste osiguranja vrijede različita pravila, tako da za osiguravatelje

koji se bave životnim osiguranjem najvažniji izvor sredstava je matematička pričuva, dok su

pričuve štete i prijenosne premije važan izvor sredstava u neživotnim osiguranjima.

Prema Zakonu o osiguranju Republike Hrvatske (2005, čl. 107) matematičke pričuve

osiguranja dužno je oblikovati društvo za osiguranje koje obavlja životna osiguranja, odnosno

osiguranja osoba kod kojih se kumuliraju sredstva štednje ili sredstva za pokriće rizika u

18

kasnijim godinama osiguranja, kao što su osiguranja od nezgoda ili zdravstvena osiguranja, s

višegodišnjim trajanjem na koja se primjenjuju tablice vjerojatnosti i izračuni kao i na životna

osiguranja. Pričuve štete sadrže pričuve za štete koje se odnose na tekuću financijsku godinu i

pričuve za štete koje terete tekuću godinu, a prenesene su iz prethodne godine.

Pričuve iz tekuće godine dijele se na pričuve za prijavljene, procijenjene, ali neplaćene ili ne u

potpunosti plaćene štete i pričuve za štete nastale u tekućoj financijskoj godini, ali još

neprijavljene (Andrijašević, Petranović 1999, p. 248). Prijenosna premija se izračunava i

izdvaja iz tehničke premije na način da se izdvaja dio tehničke premije koji se odnosi na

trajanje ugovora o osiguranju u idućoj godini.

Kapital kao izvor sredstava za ulaganje je bitan kod onih osiguravajućih društava koja se tek

plasiraju na tržište osiguranja. Novo osiguravajuće društvo na tržištu treba postati

prepoznatljivo i istaknuti se nad konkurencijom te na taj način privući osiguranike i ostvariti

prihod od premije. Dok to ne ostvari, glavni izvor sredstava za ulaganje je kapital društva.

Tek u kasnijim razdobljima poslovanja osiguravajućeg društva, prihod od premije premašuje

visinu kapitala te služi kao sredstvo za ulaganje.

Zadržana dobit nastaje kao rezultat poslovanja i ona je u početku također važan izvor

sredstava za ulaganje. Zadržana dobit nije toliko značajan izvor sredstava za osiguravatelje

koji su povezani na uzajamnoj osnovi jer se udjelima članova koji se utvrđuju na kraju

obračunskog razdoblja pokrivaju sve obveze osiguravatelja za to razdoblje (Andrijašević,

Petranović 1999, p. 257).

Slijedi Shema 3. koja prikazuje izvore sredstava za osiguravatelje života.

Shema 3.: Izvori sredstava osiguravatelja života

Izvor : Radić 1998, p. 3

19

Svaki dioničar kod osnivanja dioničkog društva za osiguranje uplaćuje dio dioničkog kapitala.

Na početku poslovanja taj dionički kapital služi za pokriće isplata osiguranih svota za nastale

događaje. Nakon određenog vremena, portfolio osiguravajućeg društva će rasti kako društvo

sve duže djeluje na tržištu jer će od osiguranika zaprimati premije te će ostvarivati prihode od

premija koje će premašit početni dionički kapital. Dio premije će se s vremenom početi

odvajati u dugoročne pričuve (matematička pričuva života).

3.1.1. Ciljevi i načela upravljanja financijskim kapitalom

Svaki osiguravatelj ulaganjem sredstava želi zadovoljiti određene ciljeve, a to radi na različite

načine pomoću različitih mehanizama, ovisno o tome da li se radi o životnom ili neživotnom

osiguranju. Neki od ciljeva ulaganja sredstava su (Andrijašević, Petranović 1999, p. 261-263):

sklad između imovine i obveza osiguravatelja, održavanje solventnosti te maksimiziranje

profita.

Temeljni cilj svakog ulaganja je ulaganje sredstava radi očuvanja vrijednosti ulaganja i

ostvarivanje kamata (kapitalnih dobitaka) od ulaganja. Cilj ulaganja sredstava radi

ostvarivanja sklada između imovine i obveza se na različite načine ostvaruje kod osiguranja

života i neživotnih osiguranja. Tako kod životnog osiguranja postoji direktna veza između

zaključenih ugovora (preuzetih obveza) i ulaganja. Obveze kod životnog osiguranja se

sklapaju na dugi rok i one su predvidive jer osiguravatelj može dogovorenu isplatu pokriti

ulaganjem u obveznicu koja ima, na primjer, rok dospijeća 15 godina. Bitno je da

osiguravatelj ima dovoljno sredstava za pokriće obveza i u tijeku trajanja osiguranja. Kod

neživotnog osiguranja ne postoji direktna povezanost između obveza i ulaganja jer se ne može

sa sigurnošću utvrditi veličina i vrijeme nastanka osiguranog događaja. Kod neživotnog

osiguranja teži se što pravilnijem strukturiranju investicijskog portfolia.

Sljedeći cilj kod ulaganja sredstava je održavanje solventnosti. Osiguravajuće društvo je

solventno kad je u stanju dospjele obveze plaćanja podmiriti u roku njihova dospijeća.

Solventnost se mjeri odnosom raspoloživih novčanih sredstava i obveza plaćanja. Postoji

bitna razlika kod izračunavanja solventnosti kod životnog i neživotnog osiguranja. Kod

osiguravatelja koji se bave životnim osiguranjem u kalkulaciji solventnosti svoje buduće

obveze svode na sadašnju vrijednost koristeći tržišnu diskontnu stopu, dok osiguravatelji koji

20

se bave poslovima neživotnog osiguranja ne diskontiraju svoje obveze već izjednačuju

sadašnje i buduće obveze u očekivanom iznosu kao da su im vrijednosti jednake

(Andrijašević, Petranović 1999, p. 262). Razlika u načinu izračuna solventnosti utječe i na

politiku ulaganja sredstava, tako da osiguravatelji kod životnih osiguranja najčešće svoja

sredstva ulažu u dugoročne obveznice čiji se rok dospijeća poklapa sa dospijećem obveza iz

osiguranja. Takvom politikom ulaganja sredstava, osiguravatelji koji se bave životnim

osiguranjem lakše održavaju solventnost od onih osiguravatelja koji se bave neživotnim

osiguranjem. Osiguravatelji koji se bave poslovima neživotnog osiguranja svoja sredstva

najčešće ulažu na kraće rokove jer je visina i vrijeme dospijeća njihovih obveza neizvjesna.

Najznačajnija ulaganja kod osiguravatelja koji se bave neživotnim osiguranjem su u

visokolikvidne obveznice te u brzo unovčive dionice velikih i uspješnih poduzeća.

Održavanje određene razine solventnosti propisano je i zakonom te se osiguravatelji moraju

pridržavat propisanih načina kalkulacije solventnosti ukoliko žele i dalje poslovati na tržištu

osiguranja.

Posljednji cilj ulaganja sredstava u osiguranju je maksimiziranje profita. U životnim

osiguranjima značajan dio profita koji se ostvari ulaganjem raspoređuje se osiguranicima te

zbog toga osiguravatelji nastoje ostvariti što veći profit. Kod neživotnog osiguranja

maksimiziranje profita podložno je interesima menadžmenta i dioničara te se nastoji ostvariti

profit u što kraćem vremenu.

Glavna načela kojih se treba pridržavati svako osiguravajuće društvo prilikom ulaganja

sredstava su (Andrijašević, Petranović 1999, p. 259) :

1. Načelo sigurnosti je osnovno načelo svakog osiguravajućeg društva. Prema ovom

načelu, osiguravatelj treba voditi brigu da su sva sredstva koja ulaže, uložena u sigurne

plasmane. Načelo sigurnosti ulaganja mora imati prednost pred načelom

profitabilnosti.

2. Načelo likvidnosti je načelo po kojem osiguravatelj mora biti sposoban da u svakom

trenutku udovolji svojim obvezama iz osiguranja.

21

3. Načelo profitabilnosti je načelo prema kojem osiguravatelj mora ulagati sredstva tamo

gdje će mu povrat biti najviši odnosno gdje će ostvariti najviši prosječni prinos, ali uz

strogo pridržavanje načela sigurnosti.

4. Načelo stabilnosti se u normalni uvjetima u osiguranju ostvaruje bez posebnih

aktivnosti jer osiguravatelji svoje obveze pokrivaju iz sredstava ubrane premije (osim

u životnom osiguranju).

Pridržavanjem navedenih načela osiguravatelji postižu stabilnost i kontinuitet u svojem

poslovanju. Osiguravatelji prilikom svog poslovanja daju prednost načelu sigurnosti zato jer

moraju, jer ih na to prisiljava njihova osnovna funkcija (prodaja sigurnosti).

3.1.2. Instrumenti ulaganja financijskog kapitala i njihova obilježja

Financijski kapital se može ulagati u različite oblike investicijskih instrumenata kao što su

(Andrijašević, Petranović 1999, p. 263-265): gotovina i gotovinski instrumenti, obveznice

(državne obveznice sa fiksnim danom i fiksnom kamatom, konvertibilne obveznice,

indeksirane obveznice, obveznice u stranoj valuti, obveznice korporacija…), dionice (domaće

i strane dionice) te ulaganja u nekretnine. Svaki od navedenih investicijskih instrumenata ima

svoje prednosti i nedostatke te se u različitoj mjeri koriste ovisno da li se radi o životnom ili

neživotnom osiguranju. Investicijski instrumenti podložni su različitim vrstama rizika (rizik

inflacije, reinvestiranja, pada vrijednosti, neispunjenja obveze) koji se adekvatnom

financijskom politikom mogu smanjiti.

Ulaganja u gotovinu i gotovinske instrumente značajnija je za osiguravatelje koji se bave

neživotnim osiguranjem nego što je to slučaj kod osiguravatelja života, jer su obveze

osiguravatelja koji se bavi neživotnim osiguranjem, pretežno kratkoročne. Gotovina i

gotovinski instrumenti u usporedbi sa ostalim investicijskim instrumentima čine relativno

malen udio.

Mnogo značajnije mjesto u portfelju osiguravajućih društava zauzima ulaganje u obveznice.

Obveznica je potraživanje i pismena isprava u kojoj se izdavatelj obvezuje da će imatelju

obveznice u određenom roku, i to dužim od jedne godine, vratiti pozajmljeni iznos uvećan za

22

kamate. Postoje različite vrste obveznice koje se po svojim karakteristikama međusobno

razlikuju. Obveznice se u odnosu na vrstu mogu podijeliti na (Prohaska 1996, p. 31):

· klasične obveznice (državne, komunalne, hipotekarne, obveznice financijskih

institucija, obveznice poduzeća),

· ostale obveznice (obveznice s varijabilnom kamatnom stopom, nul-kupon obveznice,

obveznice koje glase na dvojnu valutu).

Osiguravajuća društva najčešće svoja sredstva ulažu u državne obveznice. Državne obveznice

su jedan od najsigurnijih vrijednosnih papira, jer za njihovu isplatu garantira sama država.

Kamata na državne obveznice se može isplaćivati odjednom, zajedno s glavnicom u trenutku

dospijeća obveznice, ili periodično, u ratama. Otplata u ratama u pravilu se vrši u jednakim

iznosima za svako razdoblje (obveznice s fiksnim prihodom), iako može biti i u različitim

iznosima (obveznice s varijabilnim prihodom). Ovaj investicijski instrument jednako koriste

osiguravatelji života kao i osiguravatelji koji se bave neživotnim osiguranjem. Prednost ovog

investicijskog instrumenta je fiksna kamata i dogovoreni datum dospijeća obveznice, dok je

glavni nedostatak ovog investicijskog instrumenta taj da državne obveznice podliježu riziku

inflacije, reinvestiranja i pada vrijednosti portfelja u odnosu na vrijednost obveza ako imovina

i obveze nisu usklađene. U uvjetima inflacije ulaganja u obveznice imaju negativne realne

stope povrata. Da bi se ovaj nedostatak uklonio, rješenje je ulaganje u indeksirane državne

obveznice ili obveznice u stranoj valuti. Rizik reinvestiranja, koji se može pojaviti kod

ulaganja u državne obveznice, proizlazi iz neusklađenosti između imovine i obveza. Može se

desiti da su rokovi dospijeća obveznica u portfelju kraći od rokova dospijeća obveza te tako

nastaje rizik reinvestiranja. Suprotno tome ako investitor ima portfelj dugoročnih obveznica, a

obveze su mu kratkoročne postoji rizik da će porast kamatnih stopa dovesti do pada

vrijednosti portfelja obveznica u odnosu na obveze (Andrijašević, Petranović 1999, p. 264.).

S obzirom na bonitet, odnosno kreditnu sposobnost dužnika, državne obveznice pružaju

najveću sigurnost da će kamata biti plaćena a iznos duga o dospijeću vraćen, jer je država

neograničeno likvidna. Osim ulaganja u državne obveznice, često osiguravatelji ulažu i u

obveznice korporacija koje nose sa sobom i rizik neispunjenja obveza. Da bi se kompenzirao

taj rizik ulaganja i da bi ove obveznice postale atraktivnije, one nose višu nominalnu kamatnu

stopu od državnih obveznica.

23

Sljedeći investicijski instrument su dionice. Dionice su vlasnički papiri, odnosno predstavljaju

udio u imovini dioničkog društva. Osim udjela u dioničkom društvu dionice nose i određena

prava kao što su (Prohaska 1996, p. 41):

· pravo na isplatu dividende,

· pravo prvenstva kupovine novih („mladih“) dionica,

· pravo glasa na skupštini,

· pravo na obavještavanje,

· pravo na udio u likvidacijskoj masi.

S obzirom na vrstu dionica, postoje dvije osnovne vrste dionica, a to su: obične i

preferencijalne dionice. Dok su prava običnih dionica utemeljene zakonom određene zemlje i

internim propisima dioničkih društava, dotle su kod preferencijalnih dionica poznate one koje

daju prednosti kod isplate dividende i u slučaju likvidacije.

Prednost dionica nad obveznicama je ta da su dionice vrijednosni papiri s većom stopom

prihoda od obveznica, lakše se prilagođavaju inflaciji te nemaju rok dospijeća kao obveznice.

Nedostatci kod ulaganje u dionice su veća nesigurnost, nepredvidivost povrata te fluktuirajuće

cijene dionica. Navedeni nedostatci se mogu riješiti ulaganjem u dionice na međunarodnom

tržištu te na taj način ostvariti veći povrat i smanjenje rizika zbog diverzifikacije portfelja.

Sljedeći investicijski instrument je ulaganja u nekretnine. Ulaganje u nekretnine je nekretnina

(zemljište ili zgrada, ili dio zgrade, ili oboje) koju vlasnik ili najmoprimatelj u financijskom

najmu drži kako bi ostvario prihode od najma ili radi porasta tržišne vrijednosti imovine ili

oboje, a ne radi:

1. korištenja u proizvodnji ili ponudi roba i usluga ili u administrativne svrhe, ili

2. prodaje u sklopu redovnog poslovanja.

Ulaganja u nekretnine drži se radi zarade prihoda od najma, radi povećanja kapitalne

vrijednosti imovine, ili oboje. Ulaganja u nekretnine stoga generira novčane tokove uglavnom

neovisno o drugoj imovini u posjedu poduzetnika ( Abramović, Tominac, Cutvarić et al.

2008, p. 255-256). Ulaganja u nekretnine je manje rizično od ulaganja u obveznice i dionice

jer je prihod od nekretnina (renta) sigurniji, bolje reagira na inflaciju jer porastom cijena i

renta raste te je ulaganje u nekretnine prikladno i kod dugoročnih ulaganja. Glavni nedostatci

24

kod ulaganja u nekretnine su: visoka cijena nekretnina, nemogućnost diverzifikacije portfelja

za male osiguravatelje, niska likvidnost te visoki troškovi održavanja i upravljanja

nekretninom.

Osiguravatelji koji se bave neživotnim osiguranjem ugovaraju osiguranja na godišnjoj osnovi,

pa im je priljev premije mnogo neizvjesniji nego kod životnih osiguranja i iz tog razloga

osiguravatelji koji se bave poslom neživotnog osiguranja zahtijevaju viši stupanj likvidnosti i

prinosa. Dominantni oblici financijskog kapitala kod osiguravatelja koji se bave neživotnim

osiguranjem su obveznice države i poduzeća te dionice sa visokim varijabilnim prihodima. Za

razliku od toga, osiguravatelji života imaju veću slobodu u pogledu plasiranja sredstava jer su

njihovi priljevi sredstava stabilni. Sredstva životnih osiguranja ulažu se u plasmane sa nižim

prinosima, ali zato s viskom stabilnosti. Osiguravatelji života, najveći dio svojih sredstava

drže u kreditnim vrijednosnim papirima s fiksnom kamatnom stopom, a manji dio u

vlasničkim vrijednosnim papirima. Najčešće ulažu u obveznice poduzeća, hipotekarne

kredite, državne obveznice i slično.

3.1.3. Specifičnosti upravljanja imovinom i obvezama osiguravatelja

Kod upravljanja financijskom imovinom osiguravajućeg društva, neprestano se treba voditi

računa o odnosu između imovine i obveza prema osiguranicima. Upravljanje imovinom i

obvezama je proces mjerenja i upravljanja investicijskim rizikom i rizikom obveza

osiguravatelja kako bi se ostvarili mnogobrojni ciljevi. Ciljevi se postižu kroz integralni

proces određivanja premijskih stopa, razvoj odgovarajućih osiguravateljnih proizvoda te

plasman slobodnih novčanih sredstava u profitabilne oblike imovine (Andrijašević,

Petranović 1999, p. 265-266). Važno je da prilikom upravljanja imovinom i obvezama

osiguravajućeg društva se omogući suradnja između svih odjela ( marketinškog, financijskog,

prodajnog, investicijskog i akutara).

Svrha upravljanja imovinom i obvezama osiguravatelja je upravljanje rizicima, njihovo

predviđanje, mjerenje te minimiziranje. Rizici kojima su izloženi osiguravatelji su rizici

promjene kamatne stope, rizik likvidnosti, reinvestiranja te pada vrijednosti. Svaki od

navedenih rizika na različite načine djeluju kako na imovinu, tako i na obveze osiguravatelja.

Tako promjena kamatnih stopa utječe na gotovinski tijek, likvidnost, dobit te na ukupnu

25

vrijednost cijelog osiguravajućeg društva. Zadatak upravljanja imovinom i obveza je

uravnotežiti svaku od promjena te postići pozitivne rezultate. Da bi se smanjio negativni efekt

promjena kamatne stope potrebno je svaku negativnu promjenu na strani imovine,

kompenzirati pozitivnim efektima na strani obveza. Kod ulaganja u vrijednosne papire, da bi

se umanjili negativni utjecaji i smanjili postojeći rizici, potrebno je provoditi politiku

diverzifikacije odnosno ulagati u različite vrijednosne papire sa različitim vremenom

dospijeće, kamatnom stopom, valutom te ulagati na različita tržišta (domaća i strana). Uz

određene oblike vrijednosnih papira, potrebno je također dio imovine ulagati i u visoko

likvidna sredstva koja se mogu, uz minimalne gubitke, vrlo brzo pretvoriti u likvidan oblik

imovine. Svaka od navedenih aktivnosti dovodi do minimiziranja rizika te ostvarivanje

maksimalnih prinosa (Andrijašević, Petranović 1999, p. 266).

Specifičnost osiguravatelja i njihovog načina upravljanja obvezama je u tome da se većina

njihovih obveza sastoji od pričuva koje predstavljaju buduće obveza osiguravatelja za isplatu

šteta i osiguranih svota. Sredstva pričuve predstavljaju obveze relativno dugoročnog karaktera

te to upućuje na potrebu za dugoročnim financijskim aktivnostima. Specifičnost obveza

osiguravatelja osim dugoročnosti jest i mogućnost lakog refundiranja postojećih obveza.

Refundiranje se obavlja stalnim pribavljanjem novih osiguranja kroz rastuću osnovnu

djelatnost tako da se obveze iz prethodne godine lako mogu pokriti premijom iz tekuće

godine.

3.1.3.1. Ulaganje sredstava osiguravatelja u Republici Hrvatskoj

Zakonom o osiguranju (2005, čl. 107) regulirano je ulaganje sredstava osiguravatelja.

Zakonom je određeno gdje se mogu ulagati slobodna sredstva, s kojim ciljem i u kojem

maksimalnom iznosu. Osiguravajuće društvo se mora pridržavati propisanih odredbi ukoliko

želi i dalje biti prisutno na tržištu. Slobodna sredstva osiguravatelja se ulažu s ciljem

ostvarivanja kamata, dividendi i profita. Raspoloživa sredstva za ulaganje su (Babić,

Frančišković 2011, p. 142): obveze po dugoročnim kreditima, akumulirana amortizacija,

ostali dugoročni izvori, ostale tehničke pričuve, obveze po kratkoročnim kreditima te ostali

kratkoročni izvori. Zakon o osiguranju definira kriterije po kojima se sredstva osiguravatelja

mogu ulagati, visina sredstava koja se plasira na kraći odnosno dugi rok, rokovi, kamatna

26

stopa, osiguranje povrata plasiranih sredstava te vrste sredstava po vlasništvu iz pasive

bilance.

Maksimalni iznos sredstava koji se može ulagati (Babić, Frančišković 2011, p. 143):

· 50% raspoloživih sredstava u nekretnine, opremu i uređenje poslovnog prostora

· 40% raspoloživih sredstava u zajmove osiguranje hipotekom, a u visini do 60%

vrijednosti nekretnine na koju se daje hipoteka

· 20% raspoloživih sredstava u zajmove osiguranicima

· 40% raspoloživih sredstava može se ulagati u dionice i druge utržive vrijednosne

papire ili udjele u investicijskim fondovima

· Sredstva koja se plasiraju uz garanciju banke mogu se plasirati bez ograničenja

· Najmanje 30% sredstava mora uložiti u vrijednosne papire Republike Hrvatske

· Do 25% u zajmove za čiju glavnicu i kamate jamči Republika Hrvatska

· Do 30% u nekretnine sa stabilnim prihodom

· Do 10% u vlasničke vrijednosne papire kojima se trguje na uređenim tržištima

· Do 50% u depozite i druga ulaganja u domaće banke.

Prilikom ulaganja sredstava treba se poštivati maksimalno dozvoljena struktura ulaganja, ali

se u obzir trebaju uzeti i osnovna načela koja usmjeravaju politiku ulaganja (načelo sigurnosti,

likvidnosti, profitabilnosti..). Zastupljenost pojedinih oblika ulaganja razlikuje se, ovisno o

tome da li se radi o osiguranju života ili o neživotnom osiguranju.

3.1.3.2. Ulaganje sredstava CROATIA osiguranja d.d.

Kao primjer osiguravajućeg društva na kojemu će se prikazati politika ulaganja sredstava,

uzeto je CROATIA osiguranje d.d.

CROATIA osiguranje d.d. je održala već uložena sredstva i ulagala nova slobodna sredstva u

različite raspoložive financijske instrumente. Različitom mjerom uloženo je u državne,

municipalne, korporacijske obveznice, komercijalne zapise, nekretnine, depozite, zajmove,

dionice te investicijske fondove. Sva sredstva CROATIA osiguranje d.d ulagala je poštujući

27

osnovna načela sigurnosti, likvidnosti, stabilnosti te profitabilnosti. Visina ukupnih ulaganja i

vrste ulaganja u 2010. godini i 2011. godini prikazani su u Tablici 1.

Tablica 1. Ukupna ulaganja CROATIA osiguranja d.d. u 2010. i 2011. godini

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 37

U Tablici 1. prikazane su vrste ulaganja na datum 31.12.2010. i 31.12.2011. Sva ulaganja su

prikazana u apsolutnom broju, ali i u postotku ne bi li se lakše vidio njihov udio u ukupnim

ulaganjima. Vrijednosti u tablici su iskazane u tisućama kuna. Vrijednost ukupnih ulaganja na

kraju 2011. godine iznosila je 5,33 milijarde kuna i u odnosu na 2010. godinu veća je za 86,2

milijuna kuna. Također, u tablici osim postotaka nalaze se indeksi koji se računaju na način da

se iznos pojedinog ulaganja iz 2011. godine podijeli sa iznosom odgovarajućeg ulaganja iz

2010. godine. Na taj se način prati promjena ulaganja, odnosno vidi se da li su se ulaganje u

određeni financijski instrument povećala u 2011. godini u odnosu na 2010. godinu ili ne. Ako

je indeks veći od 100, prisutan je porastu ulaganja u određeni financijski instrument i obrnuto,

ako je indeks manji od 100, radi se o postotnom smanjenju ulaganja u određeni financijski

instrument. Iz Tablice 1. se vidi da je najviši porast u odnosu na kraj 2010. godine ostvaren u

kategoriji nekretnina i to u iznosu od 20,3 %. Sljedeća kategorija koja je ostvarila porast, i to

u iznosu od 19,4 % u odnosu na 2010. godinu, je ulaganja u državne obveznice i trezorske

zapise. Porast ulaganja se prvenstveno odnosi na državne obveznice koje nose atraktivnije

prinose u odnosu na ostatak tržišta kapitala. Posljednja kategorija koja je ostvarila rast u

odnosu na 2010. godinu je kategorija neto zajmova i to u iznosu od 4,2 %. Ostale kategorije s

doživjele pad u 2011. godini. Najveći pad je zabilježen kod ulaganja u investicijske fondove i

28

to za 25,4 % u odnosu na 2010. godinu, odnosno za 116,8 milijuna kuna. Razlog ovakvog

smanjenja ulaganja u investicijske fondove leži u nižim prinosima u odnosu na kraj 2010.

godine. Negativni trend bilježe i kategorija municipalnih, korporativnih obveznica te

komercijalnih zapisa i to za 17,4 % u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Objašnjenje

ovakvog trenda leži u činjenici da je tvrtkama u Republici Hrvatskoj bilo povoljnije

zaduživanje u obliku kratkoročnih i dugoročnih kredita kod bankarskih institucija od

zaduživanja u obliku izdavanja dužničkih korporativnih vrijednosnih papira. Sljedeća je

kategorija dionica i udjela, koja također bilježi pad ulaganja i to u iznosu od 13,8 % u odnosu

na 2010. godinu. Posljednja kategorija, je kategorija depozita, koja bilježi pad od 11,3 % u

odnosu na prethodnu godinu.

Nakon ukupnih ulaganja CROATIA osiguranja d.d., slijede ulaganja imovine za pokriće

tehničke pričuve, kapitala i rezervi neživotnih i životnih osiguranja. Ulaganja se razlikuju

ovisno o tome da li se radi o životnim i neživotnim osiguranjima. Slijedi Tablica 2. koja

pokazuje ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi neživotnih

osiguranja.

Tablica 2. Ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi neživotnih

osiguranja

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 39

Iz Tablice 2. se vidi da su ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi

neživotnih osiguranja na dan 31.12.2011. iznosila 3,39 milijardi kuna što je u donosu na isto

vrijeme prošle godine porast za 2,6 %, odnosno porast od 86,1 milijun kuna. Ulaganja u

29

državne vrijednosne papire na kraju 2011. godine su porasla za 23,6 %, odnosno za 133,8

milijuna kuna, a porast se prvenstveno odnosi na državne obveznice koje su nosile atraktivniji

prinos u odnosu na ostatak tržišta. Značajan porast zabilježen je i u kategoriji nekretnina i to

za 20,3 %. Posljednja kategorija koja je doživjela porast ulaganja u odnosu na 2010. godinu je

kategorija neto zajmova i to za 8,6 %. Najveći pad na kraju 2011. godine u odnosu na isto

razdoblje prošle godine odnosi se na kategoriju investicijskih fondova koja je smanjena za

17,0 % te na kategoriju ukupnih depozita koja je smanjena za 13,8 %. Razlog tom padu su

niži prinosi po ulaganjima u državne dužničke vrijednosne papire Republike Hrvatske.

Slijedi Grafikon 1. koji pokazuje udjele pojedinih ulaganja za pokriće tehničke pričuve,

kapitala i rezervi neživotnih osiguranja.

Grafikon 1.: Udjeli ulaganja sredstava za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi

neživotnih osiguranja

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 39

Grafikon 1. pokazuje kako u strukturi ulaganja u 2011. godini kod neživotnog osiguranja

dominiraju ulaganja u nekretnine (24,0%), državne obveznice, trezorske zapise (20,7%),

depozite (19,6%) te dionice i udjele (16,3%). Najmanji udio zauzimaju korporativni

vrijednosni papiri sa udjelom od 4,4% te investicijski fondovi s udjelom od 5,6%.

30

Visina udjela u strukturi ulaganja kod osiguravatelja koji se bave neživotnim osiguranjem

odgovara teoriji. Poznato je da osiguravatelji koji se bave neživotnim osiguranjem ugovaraju

osiguranja na godišnjoj osnovi pa im je priljev premije mnogo neizvjesniji nego kod životnih

osiguranja i iz tog razloga osiguravatelji koji se bave poslom neživotnog osiguranja

zahtijevaju viši stupanj likvidnosti i prinosa. Takva osobitost osiguravatelja koji se bave

neživotnim osiguranjem je vidljiva je u Grafikonu 1. Oni najviše sredstava ulažu u nekretnine,

državne obveznice,trezorske zapise te dionice velikih i uspješnih kompanija, a manje u

korporativne vrijednosne papire i investicijske fondove kod kojih je prinos manji i neizvjesniji

nego kod ostalih financijskih instrumenata.

Nakon ulaganja imovine kod neživotnih osiguranja slijedi Tablica 3. koja prikazuje ulaganja

imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi životnih osiguranja.

Tablica 3.: Ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi životnih

osiguranja

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 40

Visina ukupnih ulaganja imovine za pokriće matematičke pričuve, kapitala i rezervi životnih

osiguranja na dan 31.12.2011. godine iznosila su 1,94 milijardi kuna i u odnosu na

31.12.2010. ostvarile su neznatan rast (0,09 milijuna kuna). Najveći rast bilježe ulaganja u

državne vrijednosne papire na kraju 2011. godine i to u iznosu od 187,1 milijuna kuna,

odnosno to je rast od 71,2 % u odnosu na prethodnu godinu. Porast ulaganja se prvenstveno

odnosi na državne obveznice zbog atraktivnih prinosa u odnosu na ostatak tržišta kapitala.

Najveći pad na kraju 2011. godine u odnosu na prethodnu 2010. godinu, odnosi se na

kategoriju dionica i udjela koja je smanjena za 55,3 % iz razloga što navedena kategorija

sadrži dionice samo jednog izdavatelja, a koje su u navedenom razdoblju ostvarile značajan

31

pad vrijednosti. Uz kategoriju dionice i udjeli, najveći pad bilježi i kategorija municipalne,

korporativne obveznice i komercijalni zapisi koja je smanjena za 39,4 %, odnosno za 41,2

milijuna kuna. Razlog tome leži u činjenici da su tvrtke izdavači pronašli jeftinije načine

prikupljanja financijskih sredstava na tržištu, tako da se nisu financirala putem dužničkih

korporativnih vrijednosnih papira. Pad također bilježe i investicijski fondovi i to za 33,7 % u

odnosu na isto razdoblje prethodne 2010. godine.

Slijedi Grafikon 2. koji prikazuje strukturu ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve,

kapitala i rezervi životnih osiguranja

Grafikon 2.: Udjeli ulaganje imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi životnih

osiguranja

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 40

U strukturi ulaganja sredstava životnih osiguranja najveći udio zauzimaju državni vrijednosni

papiri s udjelom od 65,6%, a najmanji udio zauzimaju kategorija dionice i udjeli s udjelom od

1,3% te kategorija neto zajmova s udjelom od 2,2%.

Osiguravatelji života imaju veću slobodu u pogledu plasiranja sredstava jer su njihovi priljevi

sredstava stabilni. Sredstva životnih osiguranja ulažu se u plasmane sa nižim prinosima, ali

zato s viskom stabilnosti. Iz tog razloga najveći dio svoje imovine ulažu upravo u državne

32

vrijednosne papire koje karakterizira visoka sigurnost, a najmanje u vlasničke vrijednosne

papire. Sva sredstva su ulagana u skladu sa osnovnim načelima ulaganja sredstava (stabilnost,

likvidnost, sigurnost, profitabilnost), a to se i vidi jer se prati kretanje tržišta, kretanje kamatne

stope te stope prinosa.

3.2. Upravljanje financijskim izvještajima

Osiguravajuća društva, kao i ostali gospodarski subjekti, svoje rezultate poslovanja iskazuju u

godišnjim financijskim izvještajima. Financijski izvještaji mogu biti namijenjeni različitim

korisnicima (dioničarima, poreznim vlastima, državnom nadzornom organu, menadžmentu,

javnosti i slično) te ovisno o tome, oni se međusobno razlikuju po opsegu i sadržaju. Uvid u

financijske izvještaje daje kompletnu sliku o poslovanju osiguravajućeg društva, te

informaciju o dobiti ili gubitku koje osiguravajuće društvo ostvaruje. U nastavku se

objašnjavaju: posebnosti financijskih izvještaja, financijski izvještaji osiguravatelja

(bilanca, račun dobiti i gubitka, izvještaj o novčanim tokovima na primjeru CROATIA

osiguranja d.d.) i analiza financijskih pokazatelja poslovanja.

3.2.1. Posebnosti financijskih izvještaja osiguravatelja

Računovodstvo i računovodstvena praksa osiguravatelja drugačija je od prakse ostalih

poslovnih subjekata, a to se može vidjeti iz kriterija iskazivanja imovine u bilanci, načinu

njezina vrednovanja i terminologiji koja se primjenjuje u računovodstvu osiguravajućih

društava. Jedna od posebnosti osiguravajućih društava u odnosu na ostale gospodarske

subjekte je primjena načela po kojem se jedan dio godišnje premije kao prijenosna premija

prenosi u narednu godinu dok se preostali dio priznaje kao premija tekuće računske godine i

naziva se mjerodavnom premijom. Po istom načelu u nastale štete tj. štete koje se odnose na

premiju tekuće godine, uključuju se ne samo plaćene štete nego i sve nastale, ali neplaćene

štete kao i nastale i još ne prijavljene štete. Za nastale, prijavljene, sli neisplaćene ili ne u

potpunosti plaćene štete, te nastale, ali ne prijavljene štete formira se pričuva štete. Nastale

štete tako uključuju plaćene štete, pričuvu štete uključivo i troškove za likvidaciju štete

(Andrijašević, Petranović 1999, p. 273).

33

Posebnosti financijskih izvještaja i načina utvrđivanja pojedinih stavki vidljive su kod

osiguravatelja ovisno o tome da li se radi o osiguravateljima života ili o osiguravateljima koji

se bave neživotnim osiguranjem. U životnom osiguranjima pozitivan rezultat poslovanja

nastaje kao rezultat niže smrtnosti od očekivane, troškova ili otkupa osiguranja manjih od

očekivanih ili viših kamatnih stopa od onih ukalkuliranih u premiji. U životnom osiguranju

dobit ostvarena preuzimanjem rizika i dobiti ostvarena iz ulaganja imaju drukčiju važnost

nego u imovinskim osiguranjima te se za razliku od imovinskih osiguranja, prihodi od

ulaganja u životnom osiguranju evidentiraju u tehničkom računu, jer je i premija ukalkulirana

na osnovi ulaganja. Specifičnosti postoje i u pitanju ostvarene dobiti, tako da je dobit koja je

ostvarena kod životnih osiguranja s obzirom na obujam poslovanja, manja od one koja je

ostvarena u neživotnom osiguranju. Razlog tako nižoj dobiti leži u činjenici da se veći dio

dobiti, koji nastaje kako rezultat ulaganja, najvećim dijelom pripisuje ugovaratelju, a samo

manji dio ostaje osiguravatelju.

Osiguravatelji koji se bave poslovima životnog i neživotnog osiguranja dužni su prema

propisima voditi odvojeno knjigovodstvo, posebno utvrditi pričuve za životno i neživotno

osiguranje kao i odvojeno utvrditi njihovu imovinu i obveze. To znači da su osiguravatelji

dužni, temeljem podjele osiguranja na vrste osiguranja i na reosiguranja (Andrijašević,

Petranović 1999, p. 280-281):

· sredstva životnih osiguranja voditi na posebnom računu odvojeno od neživotnih

osiguranja i posebno utvrditi dobit,

· voditi dvije glavne knjige odvojeno za životna i neživotna osiguranja,

· temeljem navedenih skupina osiguranja pratiti tehnički i financijski rezultat radi

osiguranja potrebnih podataka za menadžment i nadzorne institucije osiguranja.

3.2.2. Financijski izvještaji osiguravatelja

Temeljni financijski izvještaji koje podnose osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj

propisani su zakonom, a predočuju imovinu, potraživanja, kapital, obveze, dobit i gubitak,

priljev i odljev sredstava osiguravajućih društava za određeno obračunsko razdoblje. Prema

Zakonu o računovodstvu temelji financijski izvještaji su (Vidučić 2011, p. 376-381) :

34

1. Bilanca (Izvještaj financijskom položaju)- sustavni pregled imovine, kapitala i obveza

gospodarskog subjekta na određeni datum, najčešće na datum završetka fiskalne

godine.

2. Račun dobiti i gubitka- prikaz prihoda, rashoda i financijskog rezultata u određenom

vremenskom razdoblju.

3. Izvještaj o novčanom toku- daje informacije o izvorima i upotrebi gotovine tijekom

izvještajnog razdoblja, ali predstavlja i bazu za planiranje budućih gotovinskih

tijekova i potreba za financiranjem.

4. Bilješke uz financijska izvješća- predstavlja detaljniju dopunu i razradu podataka iz

bilance, računa dobiti i gubitka i izvješća o novčanom tijeku.

Za financijske izvještaje bitno je da fer i istinito prezentiraju financijski položaj, financijsku

uspješnost i novčane tokove osiguravajućeg društva jer je cilj financijskih izvještaja da pruže

informaciju o financijskom položaju osiguravajućeg društva koja će koristit širokom krugu

korisnika kod donošenja odluka. Svi financijski izvještaji moraju udovoljiti kvalitativnim

obilježjima kao što su razumljivost, važnost, pouzdanost i usporedivost. Financijski izvještaji

moraju biti i pouzdani što se očituje vjernim predočavanjem, neutralnosti, te poštivanjem

najvažnijih računovodstvenih načela. Kod izrade temeljnih financijskih izvještaja treba se

pridržavati općih načela procjene pozicija: opreznost, prevaga nad formom, materijalno

značajnih pozicija, pojedinačne procjene i vremenske povezanosti bilančnih pozicija.

Temeljne pretpostavke na kojima počiva sastavljanje financijskih izvještaja su: poslovanje na

neograničeno razdoblje, dosljednost, priznavanje poslovnih događaja u trenutku nastajanja.

Svaki od navedenih godišnjih financijskih izvještaja predstavlja određenu cjelinu, međutim,

između njih postoji čvrsta povezanost i međuzavisnost jer su oni međusobno povezani, a i

međusobno se nadopunjuju.

Shema bilance osiguravatelja u Hrvatskoj definirane se Zakonom o računovodstvu u svrhu

jednoobraznog definiranja obračunskog i financijskog sustava. Propisivanjem minimalnih

pozicija u bilanci ostvaruje se jednoobraznost i međusobna usporedivost financijskih

izvještaja svih osiguravatelja na tržištu. Minimalne pozicije su propisane po smjernicama EU,

što je ugrađeno u čl.21. i 22. Zakona o osiguranju. Propisi koji se moraju pridržavati

osiguravatelji Republike Hrvatske u skladu su sa Smjernicom za godišnje obračune i

konsolidirane obračune osiguravatelja. Navedena Smjernica određuje shemu bilance i računa

dobiti i gubitka za osiguravajuća društva, donosno Smjernicom su propisane minimalne

35

pozicije bilanci i računa dobiti i gubitka koje sastavljaju i prezentiraju osiguravajuća društva.

Zemlje članice su prvi puta primijenile ovu Smjernicu na godišnje obračune za poslovnu

1995. godinu, a osiguravatelji u Republici Hrvatskoj primijenili su je na godišnji obračun

1993. godine. Time su bilance postale čitke i prepoznatljive sa bilancama europskih

osiguravatelja (Andrijašević, Petranović 1999, p. 280).

Radi pravilnog prikaza financijskog položaja i rezultata osiguranja potrebno je poštivati opće

računovodstvene politike i načela. Sva objavljena izvješća osiguravajućih društava trebaju biti

revidirana od strane neovisnog revizora koji jamči da su informacije iz izvješća prezentirane s

razumnom objektivnošću i u skladu sa važećim računovodstvenim principima.

3.2.2.1. Bilanca na primjeru CROATIA osiguranja d.d.

Bilanca je jedan od financijskih izvještaja osiguravajućih društava kojim se iskazuju sva

sredstva i obveze osiguravatelja na kraju godine. Bilanca se sastoji od aktive i pasive. Aktiva

je zbroj svih predmeta imovine, a pasiva izvješćuje o kapitalu koji je društvu stavljen na

raspolaganje bilo od dioničara (vlastiti kapital, temeljna glavnica,) bilo od članova u društvu

za uzajamno osiguranje ili pak od trećih osoba (tuđi kapital). Bilanca osiguravatelja koji se

bave životnim osiguranjem se razlikuje od bilance osiguravatelja koji se bave neživotnim

osiguranjem. Zakonom je propisano da se odvojeno mora voditi bilanca osiguravatelja života i

osiguravatelja koji se bave neživotnim osiguranjem.

U nastavku slijedi Tablica 4. koja prikazuje bilancu na primjeru CROATIA osiguranja d.d.

Tablica 4. Bilanca CROATIA osiguranja d.d. na dan 31.12.2011.

36

37

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 64-66

38

U pasivi bilance osiguravatelji iskazuju kapital i obveze. Obveze koje imaju osiguravatelji su

specifične s obzirom na druge gospodarske subjekte. U obveze koje imaju osiguravatelji

spadaju tehničke pričuve i ostale obveze osiguravatelja, a one služe za pokriće isplata u

slučaju nastupa osiguranog slučaja. U strukturi pasive osiguravatelja dominiraju pričuve koje

višestruko premašuju visinu kapitala i rezervi osiguravatelja, tako u 2011. godini ukupni

kapital i rezerve za životno i neživotno osiguranje iznosili su 1.641.086.136,00 kuna, a

ukupne tehničke pričuve iznosile su 5.706.237.625,00 kuna. Struktura tehničkih pričuva se

razlikuje ovisno o tome radi li se o životnom ili neživotnom osiguranju. Tako da kod

životnog osiguranja u tehničkim pričuvama dominiraju matematičke pričuve

(1.816.581.911,00 kuna), a kod neživotnog osiguranja u tehničkim pričuvama dominiraju

prijenosna premija (946.409.517,00 kuna) i pričuva štete (2.880.421.655,00 kuna). Pričuva

štete omogućavaju sigurnost poslovanja jer predstavljaju dio dobiti koji nije raspodijeljen u

dividende već je ostavljen u pričuvama. Na taj se način osigurava sigurnost u poslovanju

osiguravajućeg društva. Pričuve štete predstavljaju vlastita sredstva osiguravatelja, ali se na

njih ne isplaćuju i ne obračunavaju dividende. Uobičajeno je da se povremeno dio pričuva

pretvori u temeljni kapital pa tada dioničari mogu dobiti besplatne dionice. Pričuva štete su se

u 2011. godini u odnosu na prethodnu 2010. godinu povećale, što ukazuje na to da

osiguravatelji vode veću brigu o obračunu pričuva kako bi one bile što realnije te na taj način

pridonijele kvalitetnijem ispunjenju obveza u budućnosti. Znatan porast matematičkih pričuva

kod osiguranja života u odnosu na 2010. godinu rezultat je porasta ovih osiguranja. Takvo

kretanje je pozitivno zato što su sredstva matematičke pričuve, kao što je i prije navedeno, uz

vlastiti kapital najkvalitetniji izvor sredstava za ulaganje zbog svoje dugoročnosti.

Ukupni kapital i rezerve u 2011. godini kod osiguravatelja koji se bave neživotnim

osiguranjem (1.525.498.057,00 kuna) veći je od kapitala osiguravatelja koji se bave životnim

osiguranjem (115.588.079,00 kuna) jer su obveze prvih podložne promjenama, dok je kod

drugih puno lakše utvrditi obveze, one manje fluktuiraju, pa je i kapital kod ovih

osiguravatelja manji.

Zbog stabilne aktivnosti osiguravatelja koji se bave životnim osiguranjem, ukupna pasiva kod

životnog osiguranja je manja (1.991.611.543,00 kuna) od pasive neživotnih osiguranja

(5.808.141.817,00 kuna) jer postoje određena zakonska ograničenja kojima je namjera sa

spriječe akumulaciju viškova umjesto isplate osiguranicima.

39

U aktivi bilance iskazuju se sva nematerijalna i materijalna imovina, ulaganja te potraživanja.

Kategorija koja dominira je kategorija ulaganja, čija ukupna vrijednost za životna i neživotna

osiguranja na kraju 2011. godine iznosi 5.330.950.235,00 kuna. U kategoriji ulaganja

dominanta je stavka „Ostala financijska ulaganja“. Visina ulaganja u pojedine kategorije se

razlikuje ovisno o tome da li se radi o životnom ili neživotnom osiguranju. Imovinu

osiguravatelja čine državni vrijednosni papiri, dionice, obveznice, komercijalni zapisi,

nekretnine te ostali oblici financijske imovine, a manji dio čini stalna (materijalna imovina).

Osiguravatelji svoja slobodna novčana sredstva najčešće plasiraju u državne vrijednosne

papire te dionice. Državne vrijednosnice predstavljaju vrlo likvidne i utržive financijske

instrumente koji se vrlo lako i brzo mogu unovčiti na sekundarnom tržištu kapitala. Iz Bilješki

uz izvještaj o financijskom položaju, u kojima su detaljnije razrađene sva ostala ulaganja,

nalaze se podatci kako su ulaganja usmjerena u dionice, dužničke vrijednosne papire sa

fiksnim prihodom (državne obveznice, korporativne obveznice, obveznice lokalne uprave),

investicijske fondove te zajmove. Slijedi detaljniji opis kategorije „Ostalih financijskih

ulaganja“ (Tablica 5.).

Tablica 5.: Ulaganja CROATIA osiguranja d.d. koja se drže do dospijeća

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 101

Krajem 2011., ulaganja u dužničke vrijednosne papire te u trezorske i komercijalne zapise

dominiraju kod životnog osiguranja. Kod životnog osiguranja najviše se ulagalo u državne

obveznice, a najmanje u obveznice lokalne uprave. Što se tiče neživotnog osiguranja, najviše

se ulagalo u državne obveznice, a najmanje u komercijalne zapise zbog kratkoročne naravi

njihova poslovanja.

40

U sljedećoj tablici prikazana su ulaganja CROATIA osiguranja d.d. koja su raspoloživa za

prodaju.

Tablica 6.: Ulaganja CROATIA osiguranja d.d. koja su raspoloživa za prodaju

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 101

Krajem 2011. godine, što se tiče ulaganja koja su raspoloživa za prodaju, kod neživotnog

osiguranja dominiraju udjeli u investicijskim fondovima. Kod neživotnog osiguranja više su

zastupljena ulaganja u dionice koje kotiraju i one koje ne kotiraju na burzi nego što je to

slučaj kod životnog osiguranja. Sve stavke krajem 2010. godine bile su mnogo više, iz razloga

što su prinosi na dionice u 2010. godini bili viši.

Slijedi Tablica 7. s prikazom depozita i zajmova CROATIA osiguranja d.d.

Tablica 7.: Depoziti i zajmovi CROATIA osiguranja d.d.

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 102

Što se tiče depozita i zajmova krajem 2011. godine kao oblika ulaganja, dominantni su oni

kod neživotnog osiguranja. Ukupni depoziti i zajmovi krajem 2011. godine smanjili su se u

odnosu na 2010. godinu za 7,72 %.

Slijedi Tablica 8. koja prikazuje strukturu zajmova CROATIA osiguranja d.d. prema

instrumentima osiguranja povrata.

41

Tablica 8.: Struktura zajmova CROATIA osiguranja d.d. prema instrumentima osiguranja

povrata

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 103

U prethodnoj tablici prikazani su zajmovi, a ovdje je prikazana struktura zajmova. Iz Tablice

8. se vidi da kod životnog osiguranja krajem 2011. godine dominiraju vinkulirane police

životnih osiguranja, a kod neživotnog osiguranja, hipoteke i fiducije nekretnina. Kod

neživotnog osiguranja nema vinkulirarnih polica osiguranja. Ukupna ulaganja u zajmove, s

obzirom na prethodnu 2010. godinu su se povećala za 4,30 %, odnosno za 15.068.134,00

kuna.

3.2.2.2. Račun dobiti i gubitka na primjeru CROATIA osiguranja d.d.

Račun dobiti i gubitka je jedan od financijskih izvještaja u kojemu se prikazuju prihodi i

rashodi osiguravajućeg društva te pripadajući financijski rezultat u određenom razdoblju.

Društvo za osiguranje svoje primitke i izdatke iskazuje prema fakturiranoj vrijednosti u

vremenu kada su nastali poštujući načelo accounting on accrual basis. Utvrđivanje dobiti

temelji se na metodi godišnjeg razgraničenja.

Metoda godišnjeg razgraničenja predstavlja izradu godišnjeg obračuna na razini poslovne

godine koja se ne podudara s osiguravateljnom godinom. Po toj metodi svi prihodi i svi

rashodi metodama izračuna, utvrđivanja stvarnog stanja i procjena dovode u realne okvire, to

jest pripisuju se poslovnoj godini na koju se odnose (Andrijašević, Petranović 1999, p. 292).

Ova metoda primjenjuje se prilikom izračuna i priznavanja prihoda od premija, nastalih šteta

te matematičkih pričuva. Posebnost kod prihoda od premija osiguranja je u tome da po metodi

izračuna prijenosnih premija, premije vremenski razgraničavaju na vrijeme trajanja osiguranja

iza obračunskog razdoblja. Nastale štete se priznaju u rashode u cijelosti kao likvidirane štete,

štete u pričuvi kao nastale prijavljene i procijenjene, nastale i neprijavljene štete, kao i druga

42

rezerviranja. Matematička pričuva osiguranja život oblikuje se na sve dugoročne ugovore o

osiguranju do obračunskog datuma (Andrijašević, Petranović 1999, p. 292).

Struktura računa dobiti i gubitka osiguravajućeg društava propisana je Zakonom o osiguranju

(2005, čl. 107) i razlikuje se od strukture računa i dobiti ostalih gospodarskih subjekata.

Postoje određene sličnosti sa računom dobiti i gubitka ostalih gospodarskih subjekata. Tako se

na primjer zarađena premija može usporediti s neto prihodima od prodaje kod ostalih

djelatnosti, štete i troškovi s pozicijom troškova prodanih proizvoda i usluga proizvodnih ili

uslužnih poduzeća. Pozicije u računu dobiti i osiguravatelja su: zarađene premije, prihodi od

ulaganja, ostali prihodi, izdaci za osigurane slučajeve, promjena matematičke pričuve i ostalih

tehničkih pričuva, promjene tehničkih pričuva životnog osiguranja kad ugovaratelj snosi rizik,

poslovni rashodi, troškovi ulaganja te ostali troškovi. Na temelju ovih kategorija izračunava

se poslovni rezultat odnosno dobit ili gubitak na kraju poslovne godine. Rezultat poslovanja je

smjernica za određivanje poslovne politike osiguravatelja.

Svaka od navedenih kategorija je drugačije zastupljena, ovisno o tome da li se radi o

životnom ili neživotnom osiguranju, te se izračuni određenih kategorija razlikuju ovisno o

vrsti osiguranja. Prihodi kod neživotnog osiguranja uključuju zarađene premije, prihode od

ulaganja te ostale prihode. Zarađene premije uključuju zaračunate bruto premije, premije

suosiguranja, premije predane u reosiguranje, premije predane u suosiguranje, promjena bruto

pričuva prijenosnih premija te reosiguravajući dio. Zaračunate bruto premije neživotnih

osiguranja uključuju sve iznose premije koje su ugovorene u tekućem obračunskom razdoblju

na razdoblje od najduže jedne godine, bez obzira na to odnose li se ti iznosi na kasnije

obračunsko razdoblje. Premije predane u reosiguranje obuhvaćaju sve dospjele premije

predane reosiguravatelju za reosiguravateljno pokriće i one umanjuju prihode. Prijenosne

premije obračunavaju se na iznos bruto premije za svaku vrstu osiguranja. Prijenosna premija

obračunata na prihode tekuće godine umanjuje prihode, a prijenosne premije prenesene iz

prethodne godine uvećava prihode. Pričuva prijenosnih premija, reosiguravajući dio je dio

premije reosiguranja koju treba prenijeti u sljedeće razdoblje, a one se utvrđuje u ovisnosti o

obliku reosiguranja i metodi obračuna bruto prijenosne premije. Sljedeća kategorija je

kategorija prihodi od ulaganja koja se sastoji od prihoda od podružnica, pridruženih društava i

zajedničkih ulaganja, prihoda od ulaganja u zemljišta i građevinske objekte, prihoda od

kamata, nerealiziranih dobitaka od ulaganja, dobitaka od prodaje financijskih ulaganja, neto

pozitivnih tečajnih razlika te ostalih prihoda od ulaganja. Prihodi od podružnica, pridruženih

43

društava i sudjelovanja u zajedničkim ulaganjima odnose se na primljene dividende odnosno

da udjele u dobiti. Prihodi od ulaganja (dividende i udjeli) koji su oporezovani porezom na

dobit kod subjekata gdje su ostvareni predstavljaju prinos osiguravatelja i ne oporezuju se

drugi put u bilanci. Nerealizirani dobitci u računi dobiti i gubitka nastaju kao razlika između

stvarne, tržišne vrijednosti ulaganja na kraju godine i njihovih originalnih troškova nabave

(Andrijašević, Petranović 1999, p. 294).

Prihodi kod životnih osiguranja uključuju zarađene premije, prihode od ulaganja te ostale

prihode. Zaračunate bruto premije životnih osiguranja su iznosi premija koji su naplaćeni do

kraja obračunskog razdoblja. U prihode se unose samo naplaćene premije, a razlika između

dospjele nenaplaćene premije i naplaćene premije evidentira se na razgraničenja, kao

odgođeno priznavanje prihoda.

Slijedi Tablica 9. koja prikazuje račun dobiti i gubitka na primjeru CROATIA osiguranja d.d.

Tablica 9. Račun dobiti i gubitka na primjeru CROATIA osiguranja d.d.

44

45

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 61-63

Ukupni prihodi ostvareni u 2011. godini iznose 2.829.491.613,00 kuna, što je za 2% manje u

odnosu na prethodnu godinu. U odnosu na godišnji plan, ukupni prihodi ostvareni su sa 99,5

%. U ukupnim prihodima osiguranja najvažnije mjesto zauzima prihod od osnovne djelatnosti

odnosno premije, koje su na kraju 2011. godine kod životnog osiguranja iznosile

341.703.274,00 kuna, a kod neživotnog osiguranja 1.988.004.619,00 kuna. U odnosu na

prethodnu 2010. godinu ukupna zarađena premija kod životnog i neživotnog osiguranja je

niža za 106.556.103,00 kuna, kao rezultat pada potražnje za osiguravateljnim proizvodima

uzrokovane gospodarskom krizom. Po važnosti u ukupnim prihodima slijede prihodi od

ulaganja koji su krajem 2011. godine kod životnog osiguranja iznosili 125.955.184,00 kuna, a

kod neživotnog 304.785.234,00 kuna. Ukupan prihod od ulaganja bilježe porast od 36,4% ili

114.840.182,00 kuna u odnosu na prethodnu godinu i to najvećim dijelom zbog provedenog

vrijednosnog usklađivanja nekretnina sukladno MRS-u 40 i naplate plasmana koji su

prethodno bili an ispravku vrijednosti.

Ukupni troškovi u 2011. godini iznose 2.724.792.018,00 kuna i bilježe smanjenje u odnosu na

prethodnu 2010. godinu za 106.956.687, 00 kuna odnosno za 3,8%. U odnosu na godišnji plan

ukupni rashodi su ostvareni sa 98,2%. Smanjenje ukupnih rashoda u odnosu na prethodnu

2010. godinu rezultat je smanjenja poslovnih rashoda i ukupnih izdataka za osigurane

slučajeve. Provođenje racionalizacije poslovanja i kulture osviještenosti trošenja, dovele su do

znatnih ušteda u poslovnim rashodima. Ukupni poslovni rashodi krajem 2011. godine iznosili

su 951.825.376,00 kuna i manji su u odnosu na prethodnu godinu za 0,9% odnosno za

46

8.176.231,00 kuna. U ukupnim rashodima osiguravatelja dominiraju izdaci za osigurane štete

koje krajem 2011. godine ukupno za osiguravatelje životnog i neživotnog osiguranja iznose

1.446.860.881,00 kuna. Troškovi ulaganja bilježe porast od 13,2% ili 23.876.708,00 kuna u

odnosu na prethodnu godinu. Na porast troškova ulaganja najviše je utjecalo provođenje testa

umanjenja financijske imovine sukladno računovodstvenim politikama CROATIA osiguranja

d.d. te je na dan 31.12.2011. evidentirano (Godišnje izvješće 2011, p. 10):

· umanjenje ulaganja u investicijske fondove i dionice raspoložive za prodaju u iznosu

od 35,2 mil. kuna;

· umanjenje ulaganja u komercijalne zapise u iznosu od 6,8 mil. kuna;

· umanjenje ulaganja u društvo CROATIA Leasing d.o.o. u iznosu od 6,3 mil. kuna;

· ispravak vrijednosti zajmova i depozita u iznosu od 56,1 mil. kuna.

Konačni rezultat poslovanja je razlika ukupnih prihoda i ukupnih rashoda. Dobit CROATIA

osiguranja d.d. za 2011. godinu iznosi 104.699.595,00 kuna što je za 84,4% ili 47.928.609,00

kuna više od ostvarene dobiti u 2010. godini. Ostvarena dobit se može upotrijebiti na različite

načine kao na primjer za ( Babić, Frančišković 2011, p. 148):

- pokriće gubitaka iz prethodne godine,

- izdvajanje u pričuve sigurnosti,

- isplatu dijela dobiti dioničarima, ulagačima i djelatnicima,

- izdvajanje za udio u dobiti ugovorenih svota osiguranja života,

- izdvajanje u druge pričuve društva,

- zadržana dobit.

3.2.2.3. Izvještaj o novčanim tokovima (indirektna metoda) na primjeru CROATIA

osiguranja d.d.

Izvještaj o novčanim tokovima je osnova za planiranje budućih gotovinskih tijekova i

predstavlja financijski izvještaj koji daje informaciju o izvorima i upotrebi gotovine. U

izvješću se tijekovi klasificiraju prema aktivnostima, i to na tijekove ( Vidučić 2011, p. 381):

1. poslovne aktivnosti,

2. investicijske aktivnosti,

3. financijske aktivnosti.

47

Poslovne aktivnosti vezane su za poslovanje tvrtke i račune bilance koji se odnose na

kratkotrajnu imovinu i kratkotrajne obveze te amortizaciju. Investicijske aktivnosti nastaju

kao posljedica investiranja i dezinvestiranja u realnu imovinu, te dugoročna investiranja i

dezinvestiranja u financijsku imovinu. Financijske aktivnosti nastaju kao posljedica

prikupljanja novca za tekuće poslovanje investiranja tvrtke.

Postoje dvije osnovne metode prikazivanja novčanih tokova, a to su direktna i indirektna

metoda (Abramović K., Tominac S., Cutvarić M. et al. 2008, p.68). Karakteristika indirektne

metode je da pri izradi novčanog tijeka ovom metodom potrebno je koristiti podatke iz

početne i završne bilance za dano razdoblje te podatke iz računa dobiti i gubitka za

promatrano razdoblje. Gotovinski tijekovi, odnosno svi primici i izdaci proizlaze ili iz neto

dobiti ili iz promjena imovine i obveza.

Novac (gotovina) iz poslovnih aktivnosti prema indirektnoj metodi računa se (Vidučić 2011,

p. 384):

· uzimanjem neto dobitaka (čije stvaranje je cilj poslovnih aktivnosti),

· dodavanjem negotovinskih izdataka koji su umanjili neto dobitak- tj. amortizacije za

razdoblje (koja se odbija iz odnosa akumulirane amortizacije na početku i na kraju

razdoblja),

· korigiranjem za rezultat promjene tekućih računa (imovine i obveza) bilance.

Tijek gotovine kod investicijskih aktivnosti kod realne imovine računa se iz promjene

imovine po bruto vrijednosti (jer neto podatak uključuje amortizaciju koja je uključena u

tijekove od poslovnih aktivnosti) (Vidučić 2011, p. 384).

Gotovinski tijek iz financijskih aktivnosti uključuje aktivnosti vezane uz promjenu razine

zaduženosti te stjecanje vlastitih dionica i isplatu dividendi.

Slijedi Tablica 10. u kojoj je prikazan izvještaj o novčanim tokovima (indirektna metoda) za

2011. godinu na primjeru CROATIA osiguranja d.d.

48

Tablica 10.: Izvještaj o novčanim tokovima (indirektna metoda) za 2011. godinu

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 68

49

Iz izvještaja o novčanim tokovima iz 2011. godine se vidi da je čisti novčani tok (koji je

dobiven kao zbroj novčanih tokova iz poslovnih, financijskih i investicijskih aktivnosti) veći

nego onaj koji je ostvaren u 2010. godini, te nije negativan kao što je to bio u 2010. godini. To

dokazuje da je politika koja je provedena u CROATIA osiguranju d.d. 2011. godine na

efikasniji način kontrolirala smanjenja i povećala dobitke iz svake od aktivnosti. Najuočljivije

pozitivne promjene u 2011. godini se pojavljuju kod ulagačkih aktivnosti, gdje se izdaci za

nabavu materijalne imovine smanjuju za čak 43.695.935,00 kuna. Takvo naglo smanjenje

posljedica je primjene politike racionalizacije i kulture racionalnog trošenja (Godišnje

izvješće 2011, p. 9).

3.2.3. Analiza financijskih pokazatelja poslovanja CROATIA osiguranja d.d.

Analiza financijskih pokazatelja bitna je prilikom proučavanja financijskih izvještaja.

Analizom se dolazi do važnih informacija koje se tiču dobiti ili gubitka, visine jamstvenog

kapitala, ukupnih prihoda, kapitala, rezervi te ukupne imovine. Analiza uključuje izračun

različitih pokazatelja, kao što su na primjer pokazatelji profitabilnosti, pokazatelji likvidnosti

te pokazatelji aktivnosti.

Slijedi Tablica 11. koja pokazuje pokazatelje poslovanja CROATIA osiguranja d.d.

Tablica 11.: Pokazatelji poslovanja CROATIA osiguranja d.d.

50

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 27

Analizom pokazatelja poslovanja CROATIA osiguranja d.d., kategorije koje bilježe porast u

odnosu na prethodnu 2010. godine su: bruto likvidirane štete, dobit prije oporezivanja, dobit

nakon oporezivanja, ukupna imovina, tehničke pričuve, ulaganja, jamstveni kapital neživotnih

osiguranja, ROA, ROE, bruto profitna marža, ukupni prihod po zaposlenom, ukupna aktiva po

zaposlenom, zaračunata premija po zaposlenom te dobit prije poreza po zaposlenom, dok

ostale kategorije bilježe pad.

Najveći rast bilježe: dobit prije i nakon poreza, ROA, ROE, bruto profitna marža te dobit po

zaposlenome. Dobit prije i dobit nakon poreza bilježe rast od 84,4 odnosno 80,4 % u odnosu

na prethodnu 2010. godinu. Dobit je jedan od važnijih pokazatelja, koji osiguraniku daju

informaciju o tome kako osiguravajuće društvo posluje. Dobit koju CROATIA osiguranje d.d.

iskazuje raste u odnosu na prethodnu godinu, što znači da je financijska politika koju

osiguravajuće društvo provodi adekvatna, te prilagođena kretanjima na tržištu. Dobit se

ostvaruje tek kada su prihodi osiguravajućeg društva veći od rashoda što je i slučaj kod

CROATIA osiguranja d.d. Za osiguranika važni su i pokazatelji profitabilnosti kao što su

bruto profitna marža, povrat na ukupnu imovinu (ROA) te povrat na vlastiti kapital (ROE).

Bruto profitna marža se dobije tako da se bruto dobit podijeli sa ukupnim prihodom. Bruto

profitna marža u 2011. godini iznosi 3,70%, odnosno pokazuje koliko bruto dobiti daje 100

jedinica prihoda. Ovaj pokazatelj odražava efikasnost poslovanja, odnosno kontrolu troškova

osiguravajućeg društva. Sljedeći pokazatelj je ROA koja pokazuje rentabilnost imovine, a

računa se na način da se neto dobit podijeli sa aktivom. Ovaj pokazatelj pokazuje kako

efikasno neko poduzeće zarađuje novac. U 2011. ovaj pokazatelj je porastao u odnosu na

2010. za 79,5 %, a u 2011. godini iznosi 1,01%. Pokazatelj koji također ukazuje na

profitabilnost poslovanja je ROE, odnosno povrat na kapital. Ovim pokazateljem se pokazuje

kolika je dobit po kuni uloženog kapitala. ROE je porastao u odnosu na 2010. godinu za 81,7

% i u 2011. godini iznosi 4,79%. Kategorija sa najvišim rastom je kategorija dobiti po

zaposlenom koja u 2011. godini iznosi 98.706,00 kn odnosno bilježi rast od 94,3 %.

51

Pokazatelji koji bilježe pad u odnosu na prethodnu 2010. godinu su: ukupni prihodi,

zaračunata bruto premija, ukupni rashodi, kapital i rezerve, posebna pričuva ŽO kod kojih

ugovaratelj preuzima investicijski rizik, jamstveni kapital životnih osiguranja te broj

zaposlenih. Najveći pad zabilježen je kod kategorija posebnih pričuva ŽO kod kojih

ugovaratelj snosi rizik i kod jamstvenog kapitala životnih osiguranja za 27,10 %, odnosno

11,3 % u odnosu na prethodnu 2010. godinu.

Bitno je da CROATIA osiguranje d.d. sukladno zakonu održava razinu kapitala adekvatnu

opsegu i vrstama poslova koje obavlja te s obzirom na rizike kojima je izloženo. Na dan

31.12.2011 godine CROATIA osiguranje d.d. je ispunilo sva tri uvjeta za kapitalnu

adekvatnost u neživotnim i životnim osiguranjima te je tijekom cijele godine poslovalo sa

visokim koeficijentom likvidnosti koji je na dan 31.12.2011. iznosio 19,7.

3.3. Upravljanje rizicima osiguranja

Upravljanje rizicima temeljna je funkcija svih osiguravajućih društava. Da bi osiguravajuće

društvo zadržalo poziciju tržišnog lidera, ono mora upravljati svim rizicima kojima je u

svojemu poslovanju izloženo. Postoje različiti oblici rizika, a najznačajniji rizici koji se

pojavljuju na tržištima osiguranja su (Godišnje izvješće 2011, p. 45-51) : financijski rizici,

rizik osiguranja, operativni rizik, koncentracijski rizik, rizik ugleda te strateški rizik.

Politikom upravljanja rizika, ostvaruje se jedan od temeljni ciljevi financijske politike, a to je

održavanje likvidnosti.

3.3.1. Financijski rizik CROATIA osiguranja d.d.

Osnovni cilj svakog osiguravajućeg društva je upravljanje financijskim rizikom i održavanje

razine kapitala koji će odgovarati opsegu i vrstama poslova kojim se bavi CROATIA

osiguranje d.d.. CROATIA osiguranje d.d. je trenutno u fazi uvođenje centraliziranog sustava

upravljanja rizikom. Ono se neprestano susreće sa različitim oblicima financijskih rizika kao

što su : tržišni rizik, kreditni rizik te rizik likvidnosti. Svaki od navedenih financijskih rizika

se smanjuje diversifikacijom, usklađivanjem imovine i obveza, utvrđivanjem limita te

različitim politikama upravljanja aktivom i pasivom.

52

3.3.1.1. Tržišni rizik

Tržišni rizik je rizik od fluktuacije fer vrijednosti budućih novčanih tokova po financijskim

instrumentima zbog promjene tržišnih cijena. Postoji nekoliko oblika tržišnih rizika (Godišnje

izvješće 2011, p. 82):

1. Valutni rizik- podrazumijeva rizik fluktuacije fer vrijednosti ili novčanih tokova po

financijskim instrumentima zbog promjene u tečajevima stranih valuta. Ovaj rizik je

prisutan kod CROATIA osiguranja d.d. iz razloga što CROATIA osiguranje d.d.

obavlja transakcije u stranim valutama. Ono je izloženo ovoj vrsti rizika kroz kreditne,

depozitne i investicijske aktivnosti kao i kroz premijski prihod, izračun povezanih

tehničkih pričuva i likvidiranje šteta po policama osiguranja s valutnom klauzulom.

CROATIA osiguranje d.d., kako bi ovaj rizik svela na najmanju moguću razinu,

pokušava smanjiti razliku između imovine i obveza denominiranih u stranoj valuti ili

uz valutnu klauzulu. Također, ulaganja za pokriće matematičke pričuve su većim

dijelom denominirana u eurima, budući da je i većina matematičke pričuve također

denominirana u eurima.

2. Kamatni rizik- predstavlja rizik fluktuacije fer vrijednosti ili novčanih tokova po

financijskim instrumentima zbog promjena tržišnih kamatnih stopa. CROATIA

osiguranje d.d. je izloženo ovoj vrsti rizika utoliko što kamatonosna imovina i obveze

dospijevaju ili se kamata mijenja u različitim razdobljima ili u različitim iznosima.

Ovaj rizik se ograničava na način da je većina kamatonosnih ulaganja nose fiksnu

kamatnu stopu.

3. Ostali cjenovni rizici- rizici fluktuacije fer vrijednosti ili novčanih tokova po

financijskim instrumentima zbog promjene tržišnih cijena (koje ne proizlaze iz

kamatnog ili valutnog rizika) bilo da je riječ o promjenama koje su prouzročili

čimbenici svojstveni pojedinom financijskom instrumentu ili njegovom izdavatelju ili

drugi čimbenici koji utječu na sve slične financijske instrumente kojima se trguje na

tržištu. Portfelj utrživih vlasničkih vrijednosnica čine CROATIA osiguranje d.d.

podložno cjenovnom riziku. CROATIA osiguranje d.d. se bori protiv ovog rizika na

način da svoja sredstva ulaže u diversificirani portfelj vrijednosnica.

53

Svaki od navedenih oblika tržišnog rizika prisutan je u poslovanju CROATIA osiguranja d.d.

Osiguravajuće društvo mora imati dobro utvrđenu politiku upravljanja rizikom i metode

kojima će smanjiti rizik na najmanju moguću razinu. Također, ono mora raspolagati različitim

instrumentima kojima će predvidjeti rizik i izračunati njegove moguće negativne posljedice na

poslovanje cjelokupnog društva. Normalno je da se rizici pojavljuju kod osiguravajućih

društava iz razloga što svako osiguravajuće društvo svoja slobodna sredstva plasira na tržište,

ulaže u različite oblike imovine, u različite valute, te u vrijednosne papire sa različitim

rokovima dospijeća. Sve to utječe na stvaranje određenog rizika. Osiguravajuće društvo,

pridržavajući se svojih osnovnih načela poslovanja, svodi sve navedene rizike na najmanju

moguću razinu. Takvom politikom vođenja računa o riziku garantira se opstanak

osiguravajućeg društva na tržištu.

3.3.1.2. Kreditni rizik

Kreditni rizik predstavlja rizik da će jedna ugovorna strana financijskog instrumenta drugoj

strani prouzročiti gubitke zbog neispunjavanja svojih obveza. Portfelj CROATIA osiguranja

d.d. uključuje vrijednosnice s fiksnim prinosima, hipotekarne kredite, a u manjoj mjeri

kratkoročna i druga ulaganja koja su podložna kreditnom riziku. Ova vrsta rizika može se

definirati kao potencijalni pad tržišne vrijednosti kao rezultat nepovoljnih promjena u

sposobnosti dužnika da vrati dug. Protiv ovog rizika CROATIA osiguranje d.d. se bori

pomoću kreditne politike i kontinuiranog praćenja izloženosti kreditnom riziku, tako da se za

sve osiguranike rade ocjene kreditne sposobnosti i prikupljaju instrumenti osiguranja plaćanja

po odobrenim zajmovima.

3.3.1.3. Rizik likvidnosti

Predstavlja rizik da naglo i neočekivano povlačenje pasive može od CROATIA osiguranja

d.d. zahtijevati likvidaciju aktive u kratkom roku po niskoj cijeni. Ovaj rizik također uključuje

rizik nesposobnosti financiranja imovine u prikladnim rokovima i kamatama te rizik

nesposobnosti likvidacije imovine po razumnoj cijeni i u prikladnom vremenskom razdoblju.

CROATIA osiguranje d.d. ima portfelj likvidne imovine kao dio strategije upravljanja

rizikom likvidnosti, čime osigurava kontinuirano poslovanje i udovoljava zakonskim

54

zahtjevima. Oni također prate likvidnost na dnevnoj bazi, prateći pokazatelje likvidnosti čiji je

izračun definiran od strane Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga. CROATIA

osiguranje d.d. osim toga ima usvojenu Politiku upravljanja rizikom likvidnosti te usvojenu

Metodologiju za mjerenje i analizu rizika kratkoročne i dugoročne likvidnosti.

Slijedi grafički prikaz pokazatelja likvidnosti na Grafikonu 3.

Grafikon 3.: Pokazatelj likvidnosti

Izvor: Godišnje izvješće 2011, p. 49

Grafikon 3. prikazuje prosječni pokazatelj likvidnosti i pokazatelj likvidnosti za 2011. godinu.

Vidi se da je prosječni pokazatelj iznosi 28,98 što znači da CROATIA osiguranje d.d. je

visoko likvidno osiguravajuće društvo, te da vrlo brzo može podmiriti svoje kratkoročne

obveze konverzijom kratkoročne imovine u novac. Također, za pokazatelj likvidnosti je važno

da je veći ili jednak 1 što je i slučaj kod CRAOTA osiguranja d.d. .

3.3.2. Rizik osiguranja

Rizik osiguranja odnosi se na neizvjesnost poslova osiguranja. Ugovor o osiguranju je pravni

posao kojim se ugovaratelj osiguranja obvezuje platiti premiju osiguranja, a osiguravatelj

preuzima obvezu isplate naknade u slučaju nastanka osiguranog slučaja. Rizik osiguranja se

odnosi na rizik koji može nastati ako stvarne isplate šteta i naknada premašuju neto

knjigovodstveni iznos obveze iz osiguranja zbog slučajnosti, pogreške ili promjena okolnosti.

Također, on uključuje rizik nastupa štetnog događaja, rizik određivanja premije, rizik

oblikovanja pričuva te rizik reosiguranja.

55

Premijski rizik je prisutan u trenutku izdavanja police prije nego što se osiguran slučaj dogodi.

Postoji rizik da će troškovi i štete koje će nastati biti veće od primljenih premija. Rizik

pričuva predstavlja rizik da je ukupni iznos tehničkih pričuva krivo procijenjen ili da će šteta

varirati. Rizik pribave neživotnih osiguranja također uključuje rizik katastrofe, koji proizlazi

iz izvanrednih događaja koji nisu u dovoljnoj mjeri pokriveni premijskim rizikom. Rizik

pribave osiguranja života uključuje smrtnost, dugovječnost, rizik pobolijevanja i invalidnosti

te rizik odustajanja. CROATIA osiguranje d.d. upravlja svim navedenim rizicima na način da

ima određene limite pribave, procedure odobravanja transakcija. Osiguravajuće društvo

također prenosi dio rizika u reosiguranje kako bi kontroliralo izloženost gubitcima i zaštitilo

kapitalnu osnovu.

3.3.3. Operativni rizik

Operativni rizik je rizik od gubitka koji nastaje zbog neadekvatnih ili pogrešnih unutarnjih

poslovnih procesa, ljudi i sustava ili nastupa nepovoljnih vanjskih događaja. Ovaj rizik se

može pojaviti na svim razinama upravljanja osiguravajućim društvom, u svim aktivnostima,

procesima, proizvodima i sustavima. Karakteristika ovog rizika je da je najčešće isprepleten i

povezan s ostalim vrstama rizika (Godišnje izvješće 2011, p. 49).

Ovu vrstu rizika CROATIA osiguranje d.d. smanjuje na najmanju moguću razinu pomoću

usvojene Politike upravljanja operativnim rizikom kojom se definiraju osnovne smjernice i

procedure za upravljanje ovim rizikom.

3.3.4. Koncentracijski rizik

Rizik koncentracije se odnosi na rizik koji proizlazi iz koncentracije izloženosti

osiguravajućeg društva prema pojedinim osobama i grupama povezanih osoba te iz skupa

izloženosti koje povezuju zajednički činitelji rizika (isti gospodarski sektor, poslovi…).

56

CROATIA osiguranje d.d. ovaj rizik umanjuje politikom disperzije ulaganja te usvojenom

Politikom upravljanja koncentracijskim rizikom koje daju smjernice i procedure rješavanja

ovog rizika.

3.3.5. Strateški rizik i rizik ugleda

Strateški rizik ili rizik poslovnog okruženja je rizik koji proizlazi iz strateških poslovnih

odluka, odnosno on predstavlja rizik gubitka uzrokovan odlukama koje nisu prilagođene

promjenama u okolini. CROATIA osiguranje d.d., da bi ovaj rizik svela na najmanju moguću

razinu provodi Politiku upravljanja strateškim rizikom kao dokumentom kojim su definirane

smjernice i načini smanjenja ovog rizika te usvojenom Metodologijom za procjenu strateškog

rizika (Godišnje izvješće 2011, p. 51).

Rizik ugleda je rizik koji proizlazi od mogućeg negativnog utjecaja na ugled osiguravajućeg

društva kao posljedica negativne javne percepcije. CROATIA osiguranje d.d. ima Politiku

upravljanja rizikom ugleda te usvojenu Metodologiju za procjenu rizika.

57

4. STRUKTURA ULAGANJA SREDSTAVA OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA U

REPUBLICI HRVATSKOJ

Tržište osiguranja predstavlja dinamično okruženje u kojem se kontinuirano razvijaju novi

sofisticiraniji i kompleksniji proizvodi, koji u većoj mjeri pokušavaju udovoljiti rastućim

zahtjevima potrošača. Temeljna funkcija tržišta osiguranja je da zaštiti općeekonomske i

pojedinačne interese i omogući nesmetano odvijanje procesa gospodarske reprodukcije

(Frančišković 1992, p. 13).

Društva za osiguranje dio su financijskog sustava i važne financijske institucije i

institucionalni investitori. Važnost društva za osiguranje u financijskom sustavu prikazuje se

udjelom aktive društva za osiguranje u aktivi svih financijskih institucija i udjelom osiguranja

u štednji sektora stanovništva.

Ulaganja su ključna stavka imovine društava za osiguranje s udjelom od 73,5 % imovine i

iznosom 21.211 mil. kuna na kraju 2009. godine (Ključne informacije o društvima za

osiguranje u Republici Hrvatskoj 2010, p. 13). Ulaganja društva za osiguranje konzervativno

su uložena i strogo zakonski regulirana, posebno u dijelu životnog osiguranja. Društva za

osiguranje veliki dio imovine ulažu u državne obveznice (čak 68% imovine za pokriće

matematičke pričuve uloženo je u vrijednosne papire čiji je izdavatelj Republika Hrvatska ili

Hrvatska banka za obnovu i razvoj), municipalne i korporativne obveznice, dionice i ostale

vrijednosne papire. Značajan dio ulaganja čine i ulaganja u depozite kod banaka, a dio

sredstava uložen je i u nekretnine i zajmove. Ovakvom politikom ulaganja društva za

osiguranje su ključan ulagač na financijskom tržištu Republike Hrvatske koji snažno

doprinosi razvojnoj funkciji gospodarstva, a zbog dugoročnosti financijskih sredstava,

značajan su čimbenik stabilnosti financijskog sektora i tržišta. Ulaganja društva za osiguranje

predstavljaju ključnog ulagača na hrvatskom financijskom tržištu, koji snažno doprinosi

razvojnoj funkciji gospodarstva. Ulaganja sredstava se razlikuje ovisno o tome da li se radi o

tehničkim ili matematičkim pričuvama.

Slijedi Grafikon 4. koji prikazuje strukturu ulaganja društva za osiguranje u 2009. godini za

pokriće tehničke pričuve.

58

Grafikon 4.: Struktura ulaganja u 2009. godini

Izvor: Izrada studentice prema podatcima Ključne informacije o društvima za osiguranje u

Republici Hrvatskoj, 2010., p. 12

Iz Grafikona 4. se vidi da je većina ulaganja za pokriće tehničke pričuve usmjerene prema

vrijednosnim papirima, čak 34,5%. Nakon vrijednosnih papira, najviše se ulaže u depozite i

nekretnine, a najmanje u zajmove.

Slijedi Grafikon 5. koji prikazuje strukturu ulaganja za pokriće matematičke pričuve.

Grafikon 5.: Struktura ulaganja u 2009. godini

Izvor: Izrada studentice prema podatcima Ključne informacije o društvima za osiguranje u

Republici Hrvatskoj, 2010., p. 12

Iz Grafikona 5. se vidi da dominiraju ulaganja u vrijednosne papire sa čak 72,9%, kao i kod

tehničke pričuve. Zatim slijede ulaganja u depozite sa 14,8%, a najmanja su ulaganja u

zajmove, odnosno, nema ulaganja u zajmove za pokriće matematičke pričuve u 2009. godini.

Solventnost i likvidnost osiguravajućeg društva dobrim dijelom ovisi o visini tehničkih

pričuva.

Tehnička pričuva

34,50%

16%15%

7,80%

13,20%

13,50% vrijednosni papiri

depoziti

nekretnine

udjeli i dionice IF

zajmovi

ostalo

Matematička pričuva

72,9%

14,8%

1,6%

4,5%

0,0%

6,2%

vrijednosni papiri

depoziti

nekretnine

udjeli i dionice IF

zajmovi

ostalo

59

Oblikovanje tehničkih pričuva vrši se u skladu s propisanim mjerilima, iskustvenim

metodama, na temelju dostupnih podataka i u skladu s uobičajenom praksom profesionalnih

reosiguratelja. Osiguravajuće društvo oblikuje odgovarajuće tehničke pričuve u vezi sa

poslovima osiguranja koja obavlja. Također, prema Zakonu (2005, čl. 107) društvo je dužno

oblikovati slijedeće pričuve osiguranja:

1. pričuve za prijenosne premije,

2. pričuve za bonuse i popuste,

3. pričuve šteta ,

4. druge tehničke pričuve osiguranja.

Matematičke pričuve osiguranja dužno je oblikovati društvo za osiguranje koje obavlja

životna osiguranja, odnosno osiguranja osoba kod kojih se kumuliraju sredstva štednje ili

sredstva za pokriće rizika u kasnijim godinama osiguranja, kao što su osiguranja od nezgoda

ili zdravstvena osiguranja, s višegodišnjim trajanjem na koja se primjenjuju tablice

vjerojatnosti i izračuni kao i na životna osiguranja.

Pri odabiru vrsti i obilježja imovine za pokriće tehničke pričuve društvo za osiguranje mora

uzimati u obzir vrste poslova osiguranja koje obavlja, tako da je zajamčena sigurnost,

isplativost i tržišnost ulaganja, odgovarajuća ročnost u odnosu na dospijeće obveza iz ugovora

o osiguranju te raznovrsnost i disperzija ulaganja. Kod ulaganja imovine za pokriće društvo za

osiguranje može upotrebljavati izvedene financijske instrumente ako oni omogućuju

smanjenje rizika. Izvedeni financijski instrumenti (derivati) u smislu Zakona o deviznom

poslovanju jesu vrijednosni papiri ili ugovori čija se vrijednost mijenja prema promjenama

vrijednosti financijskog instrumenta ili drugog pravnog posla iz kojeg su izvedeni ili drugi

financijski instrumenti čija se vrijednost mijenja prema odnosnoj varijabli te koji se

podmiruju na neki budući datum. Društvo za osiguranje je dužno o vrsti i obilježjima

odabranih izvedenih financijskih instrumenata obavijestiti nadzorno tijelo u roku od osam

dana od njihove upotrebe.

Imovina za pokriće matematičke pričuve smije se upotrijebiti samo za isplatu obveza iz

ugovora o osiguranju u vezi s kojima je oblikovana imovina za pokriće matematičke pričuve.

Društvo za osiguranje dužno je imovinom za pokriće matematičke pričuve upravljati

odvojeno od druge imovine i kod banke ovlaštene za obavljanje platnog prometa otvoriti

račun preko kojeg će primati uplate i obavljati isplate iz poslova u svezi s imovinom za

60

pokriće za životna osiguranja. Vrijednost imovine za pokriće matematičke pričuve mora u

svakom trenutku biti najmanje jednaka visini traženog pokrića.

61

5. ZAKLJUČAK

Poslovna politika vrlo je važna za dobro funkcioniranje poslovanja svakog osiguravajućeg

društva. Njome se definiraju ciljevi osiguravajućeg društva i načini na koje će se ti ciljevi

realizirati. Da bi se dobro definirala poslovna politika poduzeća potrebno je voditi računa o

čimbenicima koji utječu na poslovanje i uspjeh poduzeća.

Jedna od najvažnijih potpolitika poslovne politike osiguravajućeg društva je financijska

politika osiguravajućeg društva. Važno je da se financijska politika kvalitetno implementira u

poslovanje osiguravajućeg društva i da zajedno sa ostalim potpolitikama osiguravajućeg

društva čini jedan skladan poslovni sustav koji bi omogućio savršeno funkcioniranje

poslovanja osiguravajućeg društva. Financijska politika je posebno značajna jer se

proučavanjem poslovne politike mogu otkriti nove mogućnosti poslovanja osiguravajućeg

društva te se njome može vidjeti u kojem smjeru se kreće osiguravajuće društvo i njegovo

poslovanje. Dobro provođenom financijskom poslovnom politikom, osiguravajuće društvo

posluje pozitivno i stječe prednost nad svojom konkurencijom. Također, uspješna financijska

politika povećava sigurnost osiguravajućeg društva, što značajno utječe na jačanje povjerenja

kod osiguranika. To znači da svako osiguravajuće društvo koje želi opstati na suvremenom

tržištu, mora investirati u razvoj kako bi zadovoljilo potrebe i interese osiguranika i društva u

cjelini.

Glavni zadatak financijske politike je da omogući financiranje i razvoj osiguravajućeg društva

kroz plasman sredstava u zajednička ulaganja, ulaganja u dionice i obveznice, kreditiranje

osiguranika, kupnja nekretnina i slično. Cilj ulaganja sredstava je ostvariti sklad između

imovine i obveza osiguravatelja. Svako ulaganje nosi sa sobom određeni rizik kojega je

osiguravajuće društvo svjesno i upravo zbog toga je dobro organizirana i provedena

financijska politika bitna. Financijska politika treba se zasnivati na načelu racionalnosti te

treba biti u skladu sa propisima. Tijekom svog poslovanja osiguravajuće društvo neprestano

treba voditi brigu o troškovima, imovini, prihodima te investiranim sredstvima. Svako

osiguravajuće društvo obvezno je sastavljati temeljna financijska izvješća o poslovanju i

objaviti osnovne podatke iz bilance. Proučavanjem podataka iz bilance, moguće je utvrditi

aktivnost osiguravajućeg društva, načine i vrste ulaganja, obveze koje osiguravajuće društvo

ima te karakteristike i specifičnosti životnih i neživotnih osiguranja. Cilj financijskog

izvještavanja je informiranje zainteresiranih korisnika o financijskom položaju poduzeća i o

62

uspješnosti poslovanja. Osim što se financijska politika osiguravajućeg društva bavi

upravljanjem financijskim kapitalom, financijskim izvještajima važan dio svake financijske

politike je i upravljanje rizicima osiguranja. Postoje različiti rizici kojima je svako

osiguravajuće društvo izloženo na tržištu. Važno je da je osiguravajuće društvo svjesno

postojanja rizika te da ima utvrđenu metodologiju i politiku analize i smanjivanja rizika.

Također bitno je da se prilikom upravljanja rizikom, koji se pojavljuje kod svakog

osiguravajućeg društva, koriste zakonski dozvoljena sredstva regulacije rizika. Zakon o

osiguranju definira maksimalna moguća ulaganja sredstava osiguravajućeg društva, načine

izračuna pokazatelja kod životnih i neživotnih osiguranja te sredstva upravljanja rizikom.

Pridržavanjem zakona, svako osiguravajuće društvo sebi osigurava opstanak na tržištu.

Financijska politika i njezino provođenje važna je podpolitika poslovne politike i njezinim

adekvatnim provođenjem osigurava se pozitivan financijski rezultat odnosno dobit na kraju

godine. Analizom svih financijskih izvještaja, politike upravljanja kapitalom može se

zaključiti kako su dominantni oblici financijskog kapitala kod osiguravatelja koji se bave

neživotnim osiguranjem obveznice države i poduzeća te dionice sa visokim varijabilnim

prihodima. Za razliku od toga, sredstva životnih osiguranja se ulažu u plasmane sa nižim

prinosima, ali zato s viskom stabilnosti. Osiguravatelji života, najveći dio svojih sredstava

drže u kreditnim vrijednosnim papirima s fiksnom kamatnom stopom, a manji dio u

vlasničkim vrijednosnim papirima. Najčešće ulažu u obveznice poduzeća, hipotekarne

kredite, državne obveznice i slično.

63

LITERATURA

1) KNJIGE:

1) Abramović K., Tominac S., Cutvarić M. et al. 2008, Primjena Hrvatskih standarda

financijskog izvještavanja, Sveučilišna tiskara d.o.o.,Zagreb

2) Andrijašević S., Petranović V. 1999, Ekonomika osiguranja, Alfa, Zagreb

3) Babić M. 2004, Korporativni imidž, Adamić, Rijeka

4) Babić M., Frančišković I. 2011, Menadžment intelektualnog kapitala osiguravajućeg

društva, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

5) Buble M. 1993, Management, Ekonomski fakultet u Splitu, Split

6) Buble M. 2006, Osnove menadžmenta, Sinergija nakladništvo, Zagreb

7) Daft R. 1997, Organization theory and desing, Mason : Thomson : South-Western

8) Gorupić D. 1963, Poslovna politika poduzeća, Ekonomski institut, Zagreb

9) Frančišković I. 1992, Osiguranje u tržišnom gospodarstvu, CROATIA osiguranje d.d.,

Zagreb

10) Kralj J. 1972, Poslovna politika, Informator, Zagreb

11) Meler M. 1999, Marketing, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek

12) Mencer I. 2001, Strategijski menadžment, poslovna i razvojna politika poduzeća,

EDT, Rijeka

13) Prohaska Z. 1996, Analiza vrijednosnih papira, Infoinvest, Zagreb

14) Radić A. 1998, Upravljanje portfeljem životnih osiguranja, TEB, Opatija

15) Vidučić LJ. 2011, Financijski menadžment, RRIF, Zagreb

2) Elektronički izvori:

1) Upravljanje proizvodno-poslovnim sustavima, Online,01.05.2013.,

http://www.vps.ns.ac.rs/Materijal/mat3315.doc

2) Godišnje izvješće 2011. CROATIA osiguranja d.d.,Online, 01.05.2013.,

http://www.crosig.hr/datastore/filestore/10/Hr_CO_god_izvjesce_2011_screen.pdf

3) Ključne informacije o društvima za osiguranje u Republici Hrvatskoj 2010., Online,

01.05.2013., http://www.osiguranje.hr/private/redakcija/other/17112010/HUO-

INFO.pdf

3) Ostalo:

1) Rocco et al. 1993, Tržišna politika, Rječnik marketinga, Masmedia, Zagreb

64

2) Ruža F. 1989, Elementi razvojne politike poduzeća, Fakultet organizacije i informatike

Varaždin, Znanstveni rad

3) Zakon o osiguranju, 2005., Narodne novine, Zagreb, no. 151, čl. 107

65

POPIS SHEMA:

Redni broj Naslov Stranica

1. Faze procesa razvoja novog proizvoda 10

2. Temeljne odrednice financijske politike 12

3. Izvori sredstava osiguravatelja života 18

POPIS GRAFIKONA:

Redni broj Naslov Stranica

1. Udjeli ulaganja sredstava za pokriće tehničke pričuve, kapitala i

rezervi neživotnih osiguranja

29

2. Udjeli ulaganje imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i

rezervi životnih osiguranja

31

3. Pokazatelj likvidnosti 54

4. Struktura ulaganja u 2009. godini 58

5. Struktura ulaganja u 2009. godini 58

POPIS TABLICA:

Redni broj Naslov Stranica

1. Ukupna ulaganja CROATIA osiguranja d.d. u 2010. i 2011. godini 27

2. Ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi

neživotnih osiguranja

28

3. Ulaganja imovine za pokriće tehničke pričuve, kapitala i rezervi

životnih osiguranja

30

4. Bilanca CROATIA osiguranja d.d. na dan 31.12.2011. 35

5. Ulaganja CROATIA osiguranja d.d. koja se drže do dospijeća 39

6. Ulaganja CROATIA osiguranja d.d. koja su raspoloživa za prodaju 40

7. Depoziti i zajmovi CROATIA osiguranja d.d. 40

8. Struktura zajmova CROATIA osiguranja d.d. prema instrumentima

osiguranja povrata

41

9. Račun dobiti i gubitka na primjeru CROATIA osiguranja d.d. 43

10. Izvještaj o novčanim tokovima (indirektna metoda) za 2011. godinu 48

11. Pokazatelji poslovanja CROATIA osiguranja d.d. 49

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom FINANCIJSKA POLITIKA

OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Ivana

Frančiškovića, a pri izradi diplomskog rada pomogla mi je i asistentica Helga Pavlić Skender. U

radu sam primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je

navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje

sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala

sam i povezala s fusnotama s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu

hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Studentica