Sveuĉilište u Zagrebu

Agronomski fakultet

Biljne znanosti

Jasna Lehunšek

Kvaliteta kopnenih voda u Hrvatskoj temeljena na organizmima

indikatorima

ZAVRŠNI RAD

Mentor: Izv. prof. dr. sc. Marina Piria

Zagreb, 2014.

1

Sadržaj Uvod ........................................................................................................................................................ 2

Metodologija istraživanja ........................................................................................................................ 3

Okvirna direktiva o vodama ................................................................................................................ 3

Osnovne definicije ........................................................................................................................... 6

Ključni doprinosi Okvirne direktive o vodama ................................................................................ 7

Određivanje omjera ekološke kakvode bioloških elemenata ............................................................ 10

Biološki elementi kakvode za ocjenu ekološkog stanja voda ........................................................ 11

Temeljne postavke za određivanje omjera ekološke kakvode ...................................................... 11

Biološki element kakvode za rijeke ................................................................................................ 14

Biološki element kakvode za jezera ............................................................................................... 17

Biološki elementi za ocjenu ekološkog stanja voda - makrozoobentos ............................................ 19

Ključni biološki element za ocjenu ekološkog stanja slatkih voda ................................................ 20

Načini prikupljanja uzoraka ........................................................................................................... 21

Zaključna razmatranja ........................................................................................................................... 23

Literatura ............................................................................................................................................... 24

2

Uvod

Kako je Republika Hrvatska u svom procesu pridruţivanja Europskoj uniji duţna preuzeti

europske norme i naĉela u podruĉju gospodarenja vodama, potrebno je i sustav ocjenjivanja

kakvoće voda i metode biološke valorizacije voda uskladiti sa zahtjevima Okvirne direktive o

vodama EU. ODV EU je posebno vaţan dokument Europske unije kojim se uspostavlja okvir

za djelovanje na podruĉju politike voda. Okvirnom direktivom o vodama traţi se postizanje

dobrog stanja svih voda, površinskih i podzemnih, te ispunjenje standarda koji su propisani za

zaštićena podruĉja u roku od 15 godina od njezinog donošenja. Pojam “stanje voda” usvojen

Okvirnom direktivom za vode EU u odnosu na površinske vode, stanje voda definira na

osnovu dva kriterija – ekološkog stanja i kemijskog stanja, ovisno od toga koje je lošije. Pod

dobrim stanjem za površinske vode, podrazumijeva se barem dobro kemijsko i ekološko

stanje.

Da bi se uspostavio sustav ocjene kakvoće voda usklaĊen s ODV EU, potrebno je metode

biološke valorizacije voda prilagoditi tip-specifiĉnom pristupu, jer do sada uporabom tih

metoda postojanje razliĉitih tipova voda na podruĉju Europe, pa tako niti u Hrvatskoj, nije

bilo uzeto u obzir.

Glavna svrha odreĊivanja tipova površinskih voda je omogućavanje definiranja referentnih,

prirodnih uvjeta specifiĉnih za odreĊene tipove površinskih voda. Definiranje referentnih

uvjeta predstavlja temelj klasifikacije ekološkog stanja voda. U suradni s Prirodoslovno-

matematiĉkim fakultetom Sveuĉilišta u Zagrebu, Hrvatske vode su napravile prvi nacrt tipova

površinskih vodotoka u Hrvatskoj, temeljen na zoogeografskim znaĉajkama prostora prema

Illies-u (Panonska i Dinaridska ekoregija) i obveznim abiotiĉkim ĉimbenicima sustava B

(veliĉina sliva, nadmorska visina, litološka podloga). U obzir su bili uzeti i neki izborni

ĉimbenici (veliĉina i stalnost protoka, sedrotvornost, te specifiĉnosti tekućica krških polja).

Na taj je naĉin definirano ukupno 52 razliĉita abiotiĉka tipa naših tekućica, od kojih se 20

tipova nalazi u Panonskoj ekoregiji, 11 u kontinentalnoj subregiji Dinaridske ekoregije i 21 u

primorskoj subregiji Dinaridske ekoregije.

Kako se postojeća klasifikacija kakvoće voda ne temelji na tip specifiĉnom pristupu u

ocjenjivanju, Hrvatske vode su 2006. godine pokrenule projekt: „Ekološko istraţivanje

površinskih kopnenih voda u Hrvatskoj prema kriterijima Okvirne direktive o vodama EU“,

3

kojim su zapoĉela istraţivanja kojima je u konaĉnici cilj definiranje tip-specifiĉne

metodologije ocjene ekološkog stanja, odnosno granica klasa za relevantne indekse za svaki

biološki element kakvoće (ribe, makrozobentos, makrofita, fitoplankton i fitobentos). Jedan od

rezultata projekta bio je prvi prijedlog tip-specifiĉne klasifikacije graniĉnih vrijednosti indeksa

saprobnosti za makrozoobentos (Habdija i sur., 2008), koji se koristi za saprobiološku ocjenu

naših vodotoka.

U radu će biti dan preled Okvirne direktive o vodama EU i njena implementacija u hrvatsko

zakonodavsto.

Metodologija istraživanja

Rezultati rada su podijeljeni u tri cjeline. Prva cjelina se odnosi na Okvirnu direktivu o

vodama EU te će biti dan pregled osnovnih definicija i kljuĉnih doprinosa Okvirne direktive o

vodama.

U drugoj cjelini se obraĊuje Metodologija odreĊivanja omjera ekološke kakvoće bioloških

elemenata i to biološki elementi kakvoće za ocjenu ekološkog stanja voda, temeljne postavke

za odreĊivanje omjera ekološke kakvoće i biološke elemente kakvoće za rijeke i jezera.

U trećoj cjelini je dano objašnjenje zašto se bentiĉki beskralješnjaci (makrozoobentos)

najĉešće koriste u ocjeni kakvoće površinskih voda kada se prati organsko oneĉišćenje te je

dan primjer materijala i metoda koji se koriste u prikupljanju uzoraka i ocjenjivanju kvalitete

voda.

Okvirna direktiva o vodama

Okvirna direktiva o vodama Europske unije (ODV) je kljuĉni dokument u upravljanju

vodama u Europskoj uniji koji uspostavlja pravni okvir zaštite i poboljšanja statusa svih

vodenih ekosustava i osigurava dugoroĉno odrţivo upravljanje vodnim resursima.

4

Vodeni ekosustavi ubrajaju se u ekosustave koji su najviše promijenjeni i ugroţeni ljudskom

djelatnošću, prvenstveno zbog mnogih dobrobiti koje pruţaju ĉovjeĉanstvu. Primjerice, izvor

su pitke vode, koriste se u proizvodnji elektriĉne energije, transportu, kljuĉni su za razvoj

poljoprivrede i stoĉarstva, recipijenti su otpadnih voda iz kućanstava i industrije. Rastući

pritisci na vodene resurse rezultirali su gubitkom i degradacijom staništa, smanjenjem

biološke raznolikosti, te smanjenjem kvalitete (i koliĉine) vode, što predstavlja opasnost za

buduće generacije. Kao odgovor na rastuće prijetnje kojima su vodeni ekosustavi izloţeni,

Europska Unija razvila je Okvirnu direktivu o vodama, koja po prvi puta stvara jedinstveni

legislativni okvir zaštite svih vodnih resursa te njihove biološke raznolikosti na podruĉju

Europe.

„Direktiva 2000/60/EC Europskog Parlamenta i Vijeća kojom se uspostavlja okvir za

djelovanje EuropskeZajednice na podruĉju politike voda“ (Okvirna Direktiva o vodama

Europske unije), usvojena je 2. listopada 2000. godine. Okvirna direktiva o vodama Europske

unije (ODV) predstavlja najznaĉajniji i kljuĉni dokument EU zakonodavstva o upravljanu

vodnim resursima do danas. Prema ovom dokumentu, zemlje ĉlanice i kandidati za EU, su

obavezne „zaustaviti daljnje uništavanje vodenih cjelina te povećati i obnoviti stanje vodenih

kao i kopnenih ekosustava i moĉvara koje direktno ovise o vodenim ekosustavima“.

Cilj joj je postizanje „dobrog ekološkog i kemijskog stanja“ svih površinskih voda do 2015.

godine. Kroz Direktivu se promovira integrirano upravljanje vodama, kao najuĉinkovitija

metoda odrţivog korištenja voda, jer zahtjeva koordinirano planiranje korištenja kopna i voda

u rijeĉnomslivu, koji ukljuĉuje sve površinske (rijeke, jezera), prijelazne (estuariji), priobalne

(do 1 morske milje od granica teritorijalnih voda) i podzemne vode kao i tlo.

S obzirom da je ODV „okvirna“, naglasak je na uspostavljanju pravih uvjeta za poticanje

uspješne i uĉinkovite zaštite vode na lokalnoj razini kroz definirani zajedniĉki pristup i

zajedniĉke ciljeve; odnosno ODV daje okvire za osnovna naĉela odrţive politike upravljanja

vodama u EU. Pri tome je svaka zemlja ĉlanica, duţna prenijetiODV u nacionalno

zakonodavstvo. MeĊutim, mehanizmi i specifiĉne mjere potrebne za postizanje „dobrog

stanja“ ostavljeni su na odluku svakoj drţavi ĉlanici EU i bit će odgovornost nadleţnih vlasti

imenovanih na drţavnoj razini.

5

Glavne obveze zemalja ĉlanica i zemalja

kandidata za EU prema ODV

Glavni ciljevi ODV

Sprijeĉiti daljnje uništavanje vodenih

cjelina, povećati i obnoviti stanje

vodenih kao i kopnenih ekosustava i

moĉvara koje direktno ovise o

vodenim ekosustavima

Uspostaviti odrţivo korištenje voda

bazirano na dugoroĉnijoj zaštiti

vodnih resursa

Osigurati smanjenje oneĉišćenja

podzemnih voda

Doprinijeti ublaţavanju posljedica

poplava i suša

Postizanje „dobrog stanja“ (ekološkog

i kemijskog) površinskih voda EU do

2015. godine (mogući produţetak

roka do 2027.)

Postizanje „dobrog ekološkog

potencijala“ i dobrog kemijskog stanja

voda za umjetne i jako promijenjene

vodne cjeline

Progresivno smanjenje zagaĊivanja

prioritetnim opasnim tvarima

Spreĉavanje ili ograniĉavanje

unošenja zagaĊivaĉa u podzemne

vode

Osiguranje ravnoteţe izmeĊu

crpljenja i prihranjivanja podzemnih

voda u cilju postizanja dobrog stanja

voda

Ublaţavanje posljedica poplava i suša

Primjena ODV je sloţen i dugotrajan proces koji zahtijeva prekograniĉnu suradnju i suradnju

razliĉitih administrativnih sektora. Kako bi se olakšala provedba ODV razvijena je Zajedniĉka

strategija provedbe ODV ĉiji je cilj postići jednako razumijevanje ODV i njenih smjernica u

svim zemljama, izmjenu iskustava i znanjameĊu zemljama ĉlanicama o provedbi nekih od

zadataka ODV, te razvoj dokumenata o raznim tehniĉkim pitanjima koji će prikazati najbolju

praksu (dati smjernice) za njihovo rješavanje. U ovom je procesu razvijeno ukupno 26

dokumenata smjernica o raznim tehniĉkim pitanjima (primjerice: o monitoringu podzemnih

voda, provedbi identifikacije tijela vodnih cjelina, planiranje upravljanja, itd).

6

Osnovne definicije

OSNOVNE DEFINICIJE

Dobar status

voda

Dobar status razliĉito je definiran za površinske i podzemne vode. Status

voda odreĊuje se na temelju bioloških, fizikalno-kemijskih i

hidromorfoloških parametara mjerenih na standardiziran naĉin. Dobar

status je termin koji oznaĉava da je na temelju izmjerenih parametara

stanje neke vodne cjeline ocijenjeno barem kao „dobro“, odnosno da se

ne razlikuje znaĉajno od referentnog stanja za taj tip vodne cjeline.

Procjena statusa specifiĉna je za svaki tip tijela vodne cjeline.

Riječni sliv Rijeĉni sliv je hidrogeološki termin koji oznaĉava površinu zemlje s koje

se cjelokupno površinsko otjecanje kroz potoke, rijeke i eventualno jezera

slijeva u more kroz ušća, estuarije ili delte.

Vodno (slivno)

područje

Površina kopna i mora koja se sastoji od jednog ili više susjednih rijeĉnih

slivova s njihovim pripadajućim podzemnim, prijelaznim i priobalnim

vodama, a glavna je jedinica upravljanja unutar ODV. Za razliku od sliva

koji obuhvaća samo površinske vode, vodno podruĉje obuhvaća i

pripadajuće podzemne vode. Za potrebe upravljanja vodno podruĉje

moţe biti podijeljeno na manje podslivove. Primjerice u vodnom

podruĉju Dunava nalazi se nekolicina podslivova (ukljuĉujući podsliv

Save).

Tijelo

površinskih ili

podzemnih voda

Jasno odreĊen element površinske vode, kao što je jezero, akumulacija,

potok, rijeka ili kanal, prijelazna voda ili pojas priobalne vode. Vodno

tijelo podzemne vode je odreĊen volumen podzemne vode u jednom ili

više vodonosnika. U kontekstu ODV naziva se još i tijelo vodne cjeline.

Vodna cjelina Termin ODV koji se odnosi na jedinice koje provode ODV na razini

vodnih podruĉja. To su podjedinice vodnih podruĉja (geografski i

hidrografski definirane) na koja se odnose ciljevi ODV. Svako postojeće

tijelo površinskih ili podzemnih voda mora biti dodijeljeno nekoj vodnoj

cjelini.

7

Ključni doprinosi Okvirne direktive o vodama

Kljuĉni doprinosi Okvirne direktiva o vodama Europske unije (ODV) su:

1. Cjeloviti pristup

ODV uvodi integrirani i koordinirani pristup upravljanju vodnim resursima u Europi koji

sagledava površinsku, podzemnu i morsku vodu i uzima u obzir povezanost nizvodnih i

uzvodnih uĉinaka odreĊenih aktivnosti, povezanost kvalitete i koliĉine vode, te vode i

uporabe (namjene) susjednog zemljišta. Odluke koje se donose u podruĉju upravljanja

vodama moraju biti koordinirane s vezanim sektorima poput prostornog planiranja,

poljoprivrede i zaštite prirode. TakoĊer, sve odluke koje se donose u

drugimvezanimsektorimamoraju uzeti u obzir ciljeve zaštite voda predviĊene Okvirnom

direktivom o vodama Europske unije.

2. Djelovanje na razini sliva

ODV se temelji na konceptu upravljanja slivovima, ĉime je ono orijentirano na prirodne

hidrološke cjeline umjesto na administrativne (drţavne) granice, i predstavlja cjelovitiji

pristup upravljanju. Za implementaciju ODV sve zemlje ĉlanice duţne su identificirati

nacionalne i prekograniĉne slivove unutar svog teritorija. Za svaki sliv imenuju se tijela

nadleţna za provedbu ODV, ĉime je svaki sliv smješten u odgovarajuću teritorijalnu jedinicu,

tzv. vodno (slivno) podruĉje (objašnjenje u Osnovnim definicijama). Za svako slivno

podruĉje donosi se plan upravljanja (plan upravljanja slivom), ĉije je donošenje i provedba u

sluĉaju prekograniĉnih slivova meĊunarodno koordinirana. Planovi upravljanja slivom

ukljuĉuju analizu karakteristika sliva, analizu utjecaja ljudskih aktivnosti na stanje voda u

slivu, procjenu utjecaja postojećeg zakonodavstva i ekonomsku analizu korištenja vode. Na

temelju prikupljenih informacija predlaţu se mjere za cijelo vodno (slivno) podruĉje, kojima

je cilj ispuniti zahtjeve ODV.

8

Slika 1. Poloţaj sliva Save unutar vodnog podruĉja Dunava (izvor: Savska komisija)

3. Dvostruki pristup kontroli zagađenja

Dok je u većini drugih EU direktiva koje pokrivaju vode, poput Nitratne Direktive ili

Direktive o pitkoj vodi, kontrola zagaĊenja bila temeljena na postavljanju ograniĉenja emisija,

ODV donosi kombinirani pristup koji ukljuĉuje ograniĉenja emisija i obvezujuće standarde

kvalitete. To znaĉi da je, ukoliko u odreĊenom vodnom podruĉju, uz poštivanje propisanih

dozvoljenih granica ispuštanja pojedinih zagaĊivaĉa u okoliš, standardi kvalitete vode nisu

postignuti, potrebno postaviti stroţa ograniĉenja emisije zagaĊivaĉa za to vodno podruĉje. Na

ovaj naĉin kontrola zagaĊenja se kontinuirano prilagoĊava trenutaĉnom stanju i olakšava se

ukljuĉenje praćenja utjecaja difuznih izvora zagaĊenja (poput pesticida koji se koriste u

poljoprivredi i ispiru s poljoprivrednih površina u vode) u programe kontrole oneĉišćivaĉa.

9

4. Standardizirani kriteriji određivanja statusa voda

Osnovni cilj ODV je zaustavljanje daljnjeg uništavanja vodenih cjelina i postizanje „dobrog

stanja“ svih površinskih voda, odnosno „dobrog ekološkog potencijala“ umjetnih i jako

promijenjenih voda. Kriteriji procjene statusa voda temelje se na procjeni ekološkog i

kemijskog statusa, koju ĉine mnogobrojni parametri koji se standardizirano uzrokuju i mjere.

Procjena ekološkog statusa temelji se na biološkim (zastupljenost i gustoća razliĉitih vrsta),

hidromorfološkim i fizikalno-kemijskim parametrima. Kemijski status voda odnosi se na

koncentraciju zagaĊivaĉa i njihove koncentracije u skladu s dozvoljenim granicama emisija,

prema standardima postavljenim u ODV, ali i drugim vezanim direktivama.

5. Važnost sudjelovanja javnosti

Vaţna stavka Okvirne direktive o vodama Europske unije, prema ĉlanku 14. je da sve

zainteresirane strane i javnost moraju biti ukljuĉene u procese implementacije ODV, odnosno

u proces izrade i donošenja planova upravljanja slivom u njihovom podruĉju. Sudjelovanje

zainteresiranih strana i javnosti osigurava transparentnost u procesima odluĉivanja, pozitivne

stavove javnosti u vezi provoĊenja ODV, a sukladno je i drugim postojećim EU ugovorima i

legislativi. Svaki korak izrade plana upravljanja slivom mora biti predstavljen javnosti, a sam

plan upravljanja slivom mora u sebi sadrţavati predviĊene naĉine informiranja i konzultacija

sa javnošću. Ĉlanak 14. ODV takoĊer istiĉe i aktivno sudjelovanje zainteresiranih strana i

javnosti u procesu provedbe plana upravljanja vodnim podruĉjem, meĊutim, naĉin na koji se

aktivno sudjelovanje postiţe nije definirano u ODV, već ga zemlje potpisnice odreĊuju same.

6. Ekonomski pristup

Još jedna vaţna novost Okvirne direktive o vodama Europske unije jest sagledavanje vode

kao socijalnog, ali i ekonomskog dobra. Ovaj koncept nalaţe implementaciju mjera naplate,

odnosno povrata troškova za vodne usluge. Kroz ODV se po prvi put u EU zakonodavstvu o

okolišu u pravnom dokumentu predlaţu ekonomski principi i mjere za postizanje specifiĉnih

okolišnih ciljeva. Okolišni troškovi odreĊuju se kroz ekonomske analize po principu

„oneĉišćivaĉ plaća“. Zemlje potpisnice duţne su osigurati da cijene naplaćene po trošaĉima,

poput cijena crpljenja i distribucije vode i sakupljanja i obrade otpadnih voda, odraţavaju

istinske troškove. Takav naĉin naplate potaknut će odrţivo korištenje voda.

10

Određivanje omjera ekološke kakvoće bioloških elemenata

Zakonom o vodama (Narodne novine, br. 153/2009, 63/2011, 130/2011, 56/2013 i 14/2014)

je Okvirna direktiva o vodama prenesena u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Jedan od

glavnih ciljeva Zakona je postizanje dobrog ekološkog stanja svih površinskih vodnih tijela

što zahtijeva nov pristup u ocjenjivanju stanja voda. Ocjenjivanje ekološkog stanja voda

predstavlja mjerenje promjene stanja i funkcije ekosustava u odnosu na prirodno, odnosno

referentno. U odnosu na veliĉinu promjene ocjenjuje se ekološko stanje u jednu od 5

kategorija ekološkog stanja i prikazuje se na kartama koje sadrţe prikaz ekološkog stanja

svakog vodnog tijela površinske vode odgovarajućom bojom (tablica 1).

Kategorije ekološkog stanja Boja

Vrlo dobro Plava

Dobro Zelena

Umhereno Ţuta

Loše Naranĉasta

Vrlo loše Crvena

Tablica 1. Kategorije ekološkog stanja

Ekološko stanje tijela površinske vode odreĊuje se na temelju rezultata monitoringa bioloških

elemenata kakvoće te hidromorfoloških, osnovnih fizikalno-kemijskih i kemijskih elemenata,

koji prate biološke elemente. Graniĉne vrijednosti za vrlo dobro, dobro i umjereno ekološko

stanje pokazatelja osnovnih fizikalno-kemijskih i kemijskih elemenata kakvoće su propisane

Uredbom o standardu kakvoće voda (Narodne novine, broj 73/2013) te se ovdje neće

razmatrati.

11

Biološki elementi kakvoće za ocjenu ekološkog stanja voda

Za ocjenu stanja tijela površinske vode na temelju bioloških elemenata kakvoće primjenjuju

se omjeri ekološke kakvoće (OEK) svakog biološkog elementa. Omjer ekološke kakvoće

pokazatelja/indeksa je omjer izmeĊu izmjerenih vrijednosti i referentnih vrijednosti

pokazatelja/indeksa za odreĊeni tip površinske vode.

Biološki elementi kakvoće

Rijeke Jezera Prijelazne Priobalne vode

Fitoplankton Fitoplankton Fitoplankton Fitoplankton

Fitobentos Fitobentos Makrofita – morske cvjetnice Makroalge

Makrozoobentos Makrozoobentos Makrozoobentos Morske cvjetnice

Makrofita Makrofita Ribe Makrozoobentos

Ribe

Tablica 2. Biološki elementi kakvoće za površinske vode

Temeljne postavke za određivanje omjera ekološke kakvoće

Okvirna direktiva o vodama donijela je novi pristup u ocjenjivanju stanja voda koji se temelji

na ĉinjenici da razliĉiti tipovi voda imaju razliĉite ekološke karakteristike. Iz tog razloga

uvedena je tipizacija površinskih voda kojoj je glavna svrha definiranje referentnih uvjeta

specifiĉnih za odreĊene tipove površinskih voda i predstavlja temelj klasifikacije ekološkog

stanja voda.

12

Tipizacija rijeka

Tipizacija rijeka provedena je na svim rijekama sa slivnom površinom većom od 10 km2.

Obavezni i izborni ĉimbenici na temelju kojih su tipizirane rijeke:

Obavezni ĉimbenici:

1. Ekoregija:

Panonska regija

Dinarska ekoregija

2. Veliĉina sliva:

10 – 100 km2 – potoci i male tekućice

100 – 1000 km2 – srednje velike tekućice

1000 – 10000 km2 – velike tekućice

> 10000 km2 – vrlo velike tekućice

3. Geološka i litološka podloga:

Silikatna

Vapnenaĉka

Miješana silikatno-vapnenaĉka ili vapnenaĉko-silikatna, odnosno vapnenaĉko-

flišna

Organogena

Miješana silikatno-organogena

Miješana vapnenaĉko-organogena

4. Nadmorska visina:

Nizinske tekućice (< 200 m)

Prigorske tekućice (200 – 500 m)

Gorske (planinske) tekućice ili gorski potoci (> 500 m)

Izborni ĉimbenici:

1. Sitne ĉestice supstrata (< 2nm)

2. Srednje krupne ĉestice supstrata (> 2 nm)

3. Aluvijalne tekućice s malim padom korita

4. Tekućice krških polja

5. Krške tekućice s padom korita većim od 5 promila

6. Povremene tekućice

7. Krške tekućice s baraţnim ujezerenjem

Korištenjem „top down“ pristupa, slijedom navedenih abiotiĉkih ĉimbenika u hrvatskoj

hidrografskoj mreţi moţe se razluĉiti 24 tipa i 47 podtipova (ukupno 71 abiotiĉkih tipova).

Provedene analize pokazale su da pojedini abiotiĉki tipovi nemaju svojstvene zajednice

makrozoobentosa, nego se meĊusobno grupiraju. Na takav su naĉin definirani biotiĉki tipovi

za svaku od ekoregija i subekoregija, odnosno definirano je 19 tipova s podtipovima, ukupno

28 biotiĉkih tipova.

13

Tipizacija jezera

U nacionalnu tipologiju jezera prema ukljuĉeni su obavezni i izborni deskriptori/ĉimbenici.

Tipizirana su samo ona prirodna jezera koja su površine veće od 0,5 km2.

Obavezni i izborni ĉimbenici na temelju kojih su tipizirana prirodna jezera:

Obavezni ĉimbenici:

1. Ekoregija:

Dinarska ekoregija

2. Površina jezera:

0,5 km2 do 1 km

2 – mala jezera

Od 1 km2 do 10 km

2 – srednje velika jezera

Od 10 km2 do 100 km

2 – velika jezera

100 km2 – vrlo velika jezera

3. Geološka i litološka podloga:

Vapnenaĉka ili karbonatna

4. Nadmorska visina:

Gorska (planinska) jezera (> 500 m n.v.)

Nizinska jezera (> 200 m n.v.)

5. Srednja dubina:

Plitka jezera (< 3 m)

Srednje duboka jezera (3 – 15 m)

Duboka jezera (> 15 m)

Izborni ĉimbenici:

1. Stupanj trofije jezera:

Oligotrofno

Oligotrofno-mezotrofno

Mezotrofno

2. Jezerska termika:

Monomiktiĉka

Dimiktiĉka

Polimiktiĉka

3. Stratifikacija sadrţaja otopljenog kisika u ljetnoj stagnaciji:

Klinogradna

Ortogradna do klinogradna

4. Podrijetlo jezera:

Krško, baraţno

Kriptodepresija

Na temelju navedenih ĉimbenika definirano je šest tipova prirodnih jezera.

14

Biološki element kakvoće za rijeke

Fitoplankton

Porijeklo fitoplanktona u rijekama moţe biti posredno i neposredno. U manjim rijekama

fitoplankton je prisutan zahvaljujući okolnim izvorima poput jezera, starih rukavaca i

obraštaja odakle bude doplavljen u rijeku zahvaljujući povećanom vodostaju i protoku.

MeĊutim, u velikim nizinskim rijekama, gdje je vrijeme zadrţavanja vode dovoljno dugo,

fitoplankton će se prirodno razvijati i pridonositi primarnoj produkciji u vodenom ekosustavu

rijeke.

Ekološko stanje rijeka na temelju fitoplanktona, u rijekama u kojima je fitoplankton

relevantan biološki element kakvoće, se moţe ocijeniti na dva naĉina: indirektno i direktno.

Indirektan naĉin ocjene ekološkog stanja je pomoću koncentracije klorofila α, a direktan

pomoću multimetrijskog indeksa koji obuhvaća sastav i biomasu fitoplanktona. Obje metode

ocjene ekološkog stanja su tip specifiĉne, tj. granice kategorija za pojedino ekološko stanje

ovise o tipu rijeka.

Fitobentos

Fitobentos se kao element kakvoće u ocjeni ekološkog stanja koristi iz nekoliko razloga: lako

ga je uzorkovati, predvidljivo reagira na promjene kakvoće vode te predstavlja taksonomski

vrlo raznoliku skupinu unutar vodenih zajednica. Fitobentos, alge i cijanobakterije, ima

generacijsko vrijeme u trajanju od nekoliko sati do nekoliko dana što ga ĉini skupinom koja

prva reagira na promjene u okolišu. Fitobentoske alge su dominantna komponenta obraštaja

(perifitona), a s obzirom da su priĉvršćene uz supstrat, zajednica u sebi objedinjuje fizikalna i

kemijska svojstva vodotoka. U skupinu pripadaju gotovo sve penatne dijatomeje

(Bacillariophyceae), veliki dio skupina algi jarmašica (Conjugatophyceae), cijanobakterije

(Cyanophyceae), zeleni biĉaši (Euglenophyceae), ksantofiti (Xanthophyceae) i zlatnoţute alge

(Chrysophyceae), zelene alge (Chlorophyceae). Alge kremenjašice ili dijatomeje dobri su

indikatori kakvoće vode s obzirom da su ubikvisti i obitavaju u svim vrstama biotopa te je

razvijen sustav metoda ocjene koji se temelji na saprobnom i trofiĉkom sustavu i autekologiji.

15

Metode ocjene ekološkog stanja su tip-specifiĉne, što znaĉi da su granice kategorija za

pojedino ekološko stanje ovisne o tipu rijeke.

Makrofiti

Vodeni makrofiti imaju znaĉajnu ekološku ulogu u rijekama. OdreĊene vrste i skupine

makrofita ĉine zajednice koje su svojstvene za pojedine tipove rijeka. Pod antropogenim

utjecajem sastav makrofitskih zajednica se mijenja i kvantitativno i kvalitativno. Nepostojanje

makrofita je prirodno za neke tipove tekućica (npr. za jako zasjenjene, bujiĉne, duboke,

prirodno mutne tokove). No, moţe ukazivati i na antropogeno uzrokovane promjene, prije

svega promjene u hidromorfologiji tekućice kad zbog produbljivanja korita, utvrĊivanja i

stvaranja obala strmijih no što su bile prirodno, nestaju pogodna staništa za makrofite. Uzrok

tomu su prije svega dublja, time i slabije osvjetljenja korita te brţi protok vode koji ne

dozvoljava naseljavanje makrofita.

Makrofiti su vrlo dobri bioindikatori stanja voda. Prednosti pred nekim drugim biološkim

elementima kakvoće su:

obiĉno su priĉvršćeni za podlogu i relativno su veliki,

broj vrsta je u usporedbi s makrozoobentosom ili fitobentosom relativno mali,

omogućuju ocjenu stanja vode i sedimenta,

kod pregledavanja/uzorkovanja uglavnom se ne oštećuje mjesto uzorkovanja.

Makrozoobentos

Makrozoobentos predstavlja vaţnu komponentu unutar biocenotiĉkih struktura i ciklusa

hranjivih tvari te je vaţan dio hranidbenih lanaca i jedan je od kljuĉnih bioloških elemenata

kakvoće u ocjeni ekološkog stanja rijeka. Zbog relativno dugog ţivotnog vijeka i ograniĉene

pokretljivosti, veće ili manje promjene ekoloških uvjeta u okolišu, primjerice promjena

fizikalnih svojstava vode (brzina strujanja vode, temperatura, svijetlo), kemijskih svojstava

vode (koliĉina hranjivih tvari, kisika i ugljikovog dioksida te sezonske i dnevne promjene

reţima protoka vode) imaju za posljedicu promjenu u kvalitativnoj i kvantitativnoj strukturi

zajednice.

16

Prednosti makrozoobentosa pred drugim skupinama vodenih organizama u ocjeni ekološkog

stanja voda su:

relativno se lagano prikupljaju uz pomoć razliĉitih tipova bentos mreţa

relativno su veliki što olakšava prikupljanje, razvrstavanje i determinaciju

mnoge vrste su brojne i široko rasprostranjene što omogućava usporedbu rezultata na

širem podruĉju

relativno se brzo mogu determinirati zbog postojanja prikladnih priruĉnika

dobro su poznate reakcije mnogih uobiĉajenih vrsta na razliĉite tipove oneĉišćenja te

stupanj njihove tolerancije prema oneĉišćenju

ţive dovoljno dugo da je njihovo prisustvo ili odsustvo iz zajednice posljedica

promjena u okolišu, a ne izmjene generacija ili posljedica specifiĉnih ţivotnih ciklusa

ograniĉeno su pokretni pa ne mogu napustiti stanište kod pogoršanja ekoloških prilika

u vodi.

Ribe

Prema Uredbi ribe su jedan od bioloških elemenata kakvoće za ocjenjivanje ekološkog stanja

rijeka, a ukazuju na opću degradaciju vodotoka.

17

Biološki element kakvoće za jezera

Fitoplankton

Fitoplankton je prema Uredbi o standardu kakvoće voda jedan od bioloških elemenata

kakvoće za ocjenjivanje ekološkog stanja jezera. Fitoplankton je taksonomski raznolika grupa

fotosintetskih mikroorganizama prilagoĊenih ţivotu u pelagijalu voda na kopnu i mora. Kao

fotoautotrofi, odgovorni su za glavninu primarne proizvodnje kisika i organskog ugljika u

vodenim ekosustavima. Fitoplankton je temeljna karika u vodenim hranidbenim lancima i

baza trofiĉke piramide. Kao biološki indikator u procjeni kakvoće vode jezerskih staništa

koristi se zbog svoje brojnosti i raznolikosti vrsta te kratkog generacijskog vremena (brza

stopa reprodukcije i vrlo kratki ţivotni ciklus). Ĉimbenici koji utjeĉu na strukturu

fitoplanktonske zajednice u slatkovodnim ekosustavima direktno proizlaze iz odnosa

kemijskih, fizikalnih i bioloških pokazatelja u odreĊenom ekosustavu. Sukcesija fitoplanktona

je slijed izmjena zajednica, tj. promjena njegovog kvalitativnog sastava, brojnosti i biomase u

odreĊenom vremenu i prostoru te je pod izravnim utjecajem niza ekoloških ĉimbenika, poput

dostupnosti hranjivih tvari, vremena retencije/zadrţavanja vode, temperature, svjetlosti i

prozirnosti. Antropogeni utjecaj na prirodnu strukturu staništa mijenja ĉimbenike koji utjeĉu

na biološku raznolikost. Tako promijenjeni ekološki ĉimbenici utjeĉu na strukturu i funkciju

vodenih ekosustava, narušavajući time funkcioniranje prirodnih ekosustava. Fitoplankton kao

jedan od bioloških indikatora najizravnije i u najkraćem vremenskom roku promjenom svog

kvalitativnog sastava i brojnosti ukazuje na varijacije fizikalno-kemijskih ĉimbenika u

okolišu.

Fitobentos

Fitobentos, alge i cijanobakterije, kao indikator ekološkog stanja voda koristi se iz nekoliko

razloga:

lako se uzorkuje već ustaljenim i provjerenim metodama,

predvidljivo reagira na promjene kakvoće vode te predstavlja taksonomski vrlo

raznoliku skupinu unutar vodenih zajednica,

ima generacijsko vrijeme u trajanju od nekoliko sati do nekoliko dana što ga ĉini

skupinom koja prva reagira na promjene u okolišu,

18

dominantna je komponenta perifitona, a s obzirom da je priĉvršćen uz supstrat, u sebi

objedinjuje fizikalna i kemijska svojstva vode,

zajednica prirodno sadrţi veliki broj vrsta ĉime podaci postaju dobri za detaljne

statistiĉke analize i numeriĉke aplikacije,

vrijeme odgovora na stres je brzo, kao i oporavak od njega,

ponovno naseljavanje je daleko brţe nego kod ostalih skupina,

većina alga se moţe odrediti do razine vrste (od strane struĉnjaka algologa), a za

mnoge vrste su poznate granice tolerancije ili osjetljivosti na specifiĉne promjene

okolišnih uvjeta.

U zajednici fitobentosa posebno dobri pokazatelji dugo- i kratkoroĉnih okolišnih promjena u

jezeru su alge kremenjašice ili dijatomeje jer su ubikvisti i obitavaju u svim vrstama biotopa,

a metode ocjene ekološkog stanja samo na temelju dijatomeja, koje se baziraju na trofiĉkom

sustavu, daju dobru informaciju o ekološkom stanju vode.

Pri korištenju fitobentosa u ocjeni tijela površinske vode treba poštovati odreĊena pravila kao

što su:

dobro taksonomsko poznavanje vrsta na uzorkovanom podruĉju

korištenje standardnih protokola uzorkovanja i njihovo toĉno izvoĊenje

jasno definiranje korištene metode (indeksa) za ocjenu ekološkog stanja

Makrofiti

Makrofita su jedan od ĉetiri obvezna biološka elementa kakvoće za ocjenu ekološkog stanja

jezera prema Uredbi (Narodne novine, broj 78/13). Dobar su indikator jer su osjetljivi na

antropogeni utjecaj, a pojedine vrste i skupine su karakteristiĉne za pojedine tipove jezera.

Makrozoobentos

Makrozoobentos je jedan od bioloških elemenata kakvoće na temelju kojeg se ocjenjuje

ekološko stanje voda. Do sada je makrozoobentos bio najĉešće korištena skupina vodenih

organizama za praćenje promjena vodnog okoliša u rijekama, dok je u jezerima manje

19

korišten u procesu monitoringa. Strukturalni elementi koji su najpouzdaniji i koji se najĉešće

koriste za odreĊivanje trofiĉkog stanja jezera su broj i bogatstvo vrsta indikatora te njihova

relativna brojnost. U jezerima je prisutna manja raznolikost svojti u odnosu na rijeke, a u

zajednici dominiraju predstavnici Oligochaeta i Diptera-Chironomidae. Budući da je

eutrofikacija najznaĉajniji utjecaj (antropogenog ili prirodnog uzroka) u našim jezerima,

analizira se zajednica profundala stratificiranih jezera, jer ona najbolje ukazuje na navedeni

utjecaj.

Biološki elementi za ocjenu ekološkog stanja voda - makrozoobentos

Razvoj i opstojnost, te kvalitativna i kvantitativna struktura biote u bilo kojem akvatiĉkom

ekosustavu, odraţava fiziĉka, kemijska i biološka obiljeţja vode. Ta ĉinjenica predstavlja

temelj biološke valorizacija kakvoće voda. Jedan od glavnih bioloških i ekoloških obiljeţja

kakvoće vode je stupanj saprobnosti, koji izraţava intenzitet razgradnje organske tvari u vodi.

To je biocenotiĉki parametar koji ukazuje na odnos sadrţaja saprobnih tvari (biološki

razgradivih organskih tvari) i saprobiološke strukture bentoskih zajednica. Saprobiološka

struktura akvatiĉke zajednice predstavlja odraz uĉestalosti pojedinih skupina saprobionata u

njoj (oligosaprobionti, beta-mezosaprobionti, alfa-mezosaprobionti i polisaprobionti).

Izvor organskog oneĉišćenja su komunalne i neke industrijske otpadne vode (prehrambena

industrija), te otpadne vode s poljoprivrednih gospodarstava (Copper, 1993). Organsko

oneĉišćenje moţe biti toĉkasto (npr. ispust otpadnih voda) ili raspršeno (ispiranje s

poljoprivrednih površina). Organsko oneĉišćenje predstavlja znaĉajan pritisak na ekosustav

voda (Nedeau i sur., 2003). Fizikalni i kemijski rezultati analiza površinskih voda

predstavljaju trenutne i promjenjive uvjete dok vodeni organizmi integriraju okolišne uvjete

kroz dulji vremenski period, zbog ĉega biološke metode postaju neizostavni dio odreĊivanja

kakvoće površinskih voda.

Tradicija praćenja saprobnih indikatora baziranih na fitoplanktonu, perifitonu i

makrozoobentosu u okviru nacionalnog monitoringa u Hrvatskoj postoji više od 30 godina, od

kada se uvodi i biološko vrednovanje vode kao jedan od kriterija u ocjenjivanju kakvoće

površinskih voda. U poĉetku, prvenstveno s ciljem praćenja organskog oneĉišćenja u

20

vodotocima i intenziteta saprobioloških procesa, Liebmannove metode (1962) postaju

zakonska osnova za biološku valorizaciju voda u Hrvatskoj (Uredba o kategorizaciji

vodotoka, NN 15/81). Pojavom i razvojem drugih indikatorskih sustava od kojih su

najpoznatiji Sladeĉekov (1973) i sustav po Weglu (1983) u znatnoj mjeri se proširuje i

unaprjeĊuje biološko vrednovanje kakvoće vode u Hrvatskoj. U Uredbi o klasifikaciji voda

(NN 77/98) u ocjeni kakvoće vode prema biološkim pokazateljima koristili su se Pantle –

Buckov indeks saprobnosti (Pantle & Buck, 1955) s indikatorskim listama prema Liebmannu

ili Weglu, te biotiĉki indeks (Woodiwiss, 1964). U 2008. godini u Uredbi o izmjenama i

dopunama Uredbe o klasifikaciji voda (NN 137/08), zadrţan je izraĉun P-B indeksa koji se

zasniva samo na listi indikatorskih vrsta organizama po Weglu (1983), a biotiĉki indeks se

više ne koristi u ocjeni kakvoće vode.

Ključni biološki element za ocjenu ekološkog stanja slatkih voda

Indeks saprobnosti je biološka metoda pomoću koje se procjenjuje veliĉina organskog

oneĉišćenja u vodi. U Hrvatskoj se već dugi niz godina koristi Pantle-Buckov (P-B) indeks

saprobnosti koji se, kao i ostali indeksi saprobnosti, temelji na prisutnosti indikatorskih vrsta.

Razliĉiti organizmi imaju razliĉitu toleranciju prema stupnju oneĉišćenja, primjerice, manje

osjetljive (tolerantne) vrste nastanjuju organski opterećenije vode. Od svih bioloških

elemenata kakvoće koji se prate na površinskim vodama (obraštaj, makrofitska vegetacija,

bentiĉki beskralješnjaci i ribe) bentiĉki beskralješnjaci (makrozoobentos) najbolje reagiraju na

organsko opterećenje pa se najĉešće koriste u ocjeni kakvoće površinskih voda kada se prati

organsko oneĉišćenje. To su ţivotinje koje ţive u/na sedimentu i najĉešće su vidljive golim

okom.

Slika 2. Neki predstavnici bentiĉkih beskralješnjaka u tekućicama

21

Bentiĉki makrobeskralješnjaci (makrozoobentos) predstavljaju jedan od kljuĉnih bioloških

elemenata za ocjenu ekološkog stanja slatkih voda jer posjeduju odreĊene prednosti pred

drugim skupinama vodenih organizama. Sastav zajednice bentiĉkih makrobeskralješnjaka

odraz je ekoloških prilika koje vladaju na odreĊenom staništu ukljuĉujući razne pritiske kao

što su organsko i anorgansko opterećenje, toksiĉne tvari te hidromorfološke promjene na

vodotoku.

Od svih bioloških elemenata bentiĉki beskralješnjaci (makrozoobentos) se najĉešće koriste u

izraĉunu kakvoće vode. Obiĉno se koriste za procjenu organskog opterećenja jer postoji jasna

veza izmeĊu organskog opterećenja i reakcije zajednice makrozoobentosa. Pod utjecajem

organskog oneĉišćenja smanjuje se raznolikost vrsta, ali se povećava broj jedinki iste vrste,

dok ĉiste vode naseljava veći broj razliĉitih vrsta, ali s manjom brojnošću jedinki. Na sastav i

strukturu zajednica bentiĉkih beskralješnjaka utjeĉu abiotiĉki ĉimbenici (npr. vrsta podloge,

temperature vode, koliĉina svjetlosti, brzina strujanja vode, dubina, alkalinitet, otopljeni kisik,

vrijednost pH), ali takoĊer i interakcije unutar zajednica makrozoobentosa (biotiĉki

ĉimbenici). Makrozoobentos je od iznimne vaţnosti i za populacije riba jer sluţi kao znaĉajan

izvor hrane.

Načini prikupljanja uzoraka

Bentiĉki beskralješnjaci se prikupljaju na terenu ruĉnom bentos mreţom, a zatim se

konzerviraju etilnim alkoholom. U laboratoriju se obavlja izolacija ţivotinja iz ukupnog

materijala te determinacija do najniţe moguće sistematske kategorije pomoću lupe i

odgovarajućih kljuĉeva za determinaciju. U izraĉunu svaka vrsta dobiva indikatorsku

vrijednost prema podacima iz literature (Wegl) i odreĊuje joj se relativna brojnost (1–

pojedinaĉno; 3–ĉesto; 5–masovno) obzirom na zastupljenost u uzorku. Navedene vrijednosti

se uvrštavaju u formulu za izraĉun P-B indeksa saprobnosti. Dobivene vrijednosti indeksa

saprobnosti se kreću u rasponu 1-4 pri ĉemu veća vrijednost ukazuje na veće organsko

oneĉišćenje. Dobivene vrijednosti prikazuju se na karti i odnose se na odreĊenu dionicu

vodotoka, na naĉin da se ekstrapolacija vrši uzvodno do iduće mjerne postaje ili do lokacije

pritiska.

22

Kako bi se u ocjenjivanju kakvoće voda slijedili europski standardi, metoda za prikaz

saprobnog stanja tekućica prilagoĊena je tip-specifiĉnom pristupu. U tip specifiĉnom pristupu

sve tekućice se svrstavaju u pojedini tip prema odreĊenim kriterijima kao što su npr.

pripadnost odreĊenoj ekoregiji (Panonska i Dinaridska), nadmorska visina, geološka podloga,

veliĉina sliva itd. Glavna svrha tipizacije površinskih voda je definiranje prirodnih ili

referentnih uvjeta specifiĉnih za odreĊene tipove površinskih voda, što predstavlja temelj tip-

specifiĉne ocjene kakvoće voda. Tip-specifiĉan pristup je od iznimne vaţnosti jer npr.

saprobni indeks 2,00 u velikoj nizinskoj rijeci moţe oznaĉavati vodu relativno dobre kakvoće,

dok ista vrijednost kod gorskog potoka ukazuje na znaĉajno organsko oneĉišćenje.

23

Zaključna razmatranja

Okvirna direktiva o vodama Europske unije (ODV) je kljuĉni dokument u upravljanju

vodama u Europskoj uniji koji uspostavlja pravni okvir zaštite i poboljšanja statusa svih

vodenih ekosustava i osigurava dugoroĉno odrţivo upravljanje vodnim resursima. Glavne

pozitivne strane Okvirne direktive o vodama Europske unije su sljedeće:

uzima u obzir cijeli aspekt vodenog okoliša od „izvora do mora“ (podzemne,

površinske, priobalne i prijelazne vode)

sagledava utjecaj na prijelazna staništa (moĉvare) i na upravljanje kvalitetom i

koliĉinom vode

uzima u obzir ne samo kemijske aspekte zaštite voda, već i ekološke, poput sastava

zajednica, reţima toka itd.

sagledava sve vode kao hidrološke cjeline, a ne administrativne jedinice

postavlja ciljeve zaštite okoliša koji uzimaju u obzir široki raspon pritisaka na vodeni

okoliš (zagaĊenje, crpljenje, regulacija toka, utjecaj na stanište...)

promiĉe odrţivo korištenje vodnih resursa (princip predostroţnosti i zagaĊivaĉ plaća),

zahtijeva smanjenje daljnjeg oneĉišćenja

definira naĉin planiranja, upravljanja i izvještavanja na razini nacionalnih i

meĊunarodnih vodnih podruĉja, koja se sastoje od velikih slivova ili skupa manjih

susjednih slivova

zahtijeva suradnju u upravljanju meĊunarodnim vodnim podruĉjima, ĉak i ako sve

zemlje u podruĉju nisu ĉlanice EU

potiĉe aktivno sudjelovanje javnosti i transparentnost. Zemlje ĉlanice duţne su

ukljuĉiti što više zainteresiranih strana u procese pripreme, rasprave i aţuriranja

Planova upravljanja slivom

Zakonom o vodama (Narodne novine, br. 153/2009, 63/2011, 130/2011, 56/2013 i 14/2014)

je Okvirna direktiva o vodama prenesena u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Na temelju

Zakona o vodama (Narodne novine, br. 153/2009, 63/2011, 130/2011, 56/2013 i 14/2014) i

ĉlanka 67. Uredbe o standardu kakvoće voda (Narodne novine, broj 73/2013) donesena je

Metodologija odreĊivanja omjera ekološke kakvoće bioloških elemenata. U Metodologiji se

za svaki biološki element kakvoće za sve tipove površinskih voda propisuje postupak

uzorkovanja, laboratorijske obrade uzoraka i ocjene ekološkog stanja.

24

Literatura

Agencija za zaštitu okoliša (2007): Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj

Agencija za zaštitu okoliša (2008): Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj za

razdoblje 2005. – 2008.

Cooper C. M., 1993: Biological effects of agroculturally derived surface –water pollutants on

aquatic systems-a review. Journal Environmental Quality 22, 402–408

Habadija I., Kerovec, M., Mrakovĉić M., Plenković-Moraj A. & Primc-Habdija, B., 2008:

Ekološko istraţivanje površinskih kopnenih voda u Hrvatskoj prema kriterijima Okvirne

direktive o vodama. Prirodoslovno matematiĉki fakultet, Sveuĉilišta u Zagrebu

Hrvatske vode (2000): Okvirna direktiva o vodama – 200/60/EC

Hrvatske vode (2000): Okvirna direktiva o vodama – dodaci – 200/60/EC

Hrvatske vode (2009): Strategija upravljanja vodama

Ivan Vuĉković, Renata Ćuk, Igor Stanković, Antonija Ţiţić, Maja Miliĉić, Antun Alegro

(2011): Prikaz rezultata bioloških elemenata kakvoće vode na postajama nadzornog

monitoringa

Nedeau E. J., Merit R. W. & Kaufman M. G., 2003: The effect of an industrial effluent on an

urban stream benthic community: water quality vs. habitat quality. Enviromental Pollution 23,

1–13

NN (2008.): Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o klasifikaciji voda. Narodne novine,

137/08.

NN (2013): Uredba o stanju kakvoće vode. Narodne novine 73/2013. Metodologija

odreĊivanja omjera ekološke kakvoće bioloških elemenata i metodologija ocjenjivanja

hidromorfoloških elemenata kakvoće

25

Pantle R. & Buck, H., 1955: Die biologische Überwachung der Gewasser die Darstellung der

Ergebnisse.-Gas-und-Wasserfach 96, pp. 604

Renata Ćuk, Damir Tomas, Ivan Vuĉković (2012): Kakvoća rijeke Save u 2012. Godini

Renata Ćuk, Ivan Vuĉković, Igor Stanković, SvjelanaAndreis, Dragan Grubiša (2011):

Obiljeţja zajednica bentiĉkih beskralješnjaka u potocima na podruĉju grada Zagreba i

Zagrebaĉke ţupanije

Renata Ćuk, Ivan Vuković, Marija Šikoronja, Dagmar Šurmanović, Siniša Širac, Mladen

Kerovec, Zlatko Mihaljević (2010): Saprobic status ofrunningwatersin Croatia based on

benthicmacroinvertebrates

Sladoĉek V., 1973: System of water quality from the biological point of view. – Archiv für

Hydrobiologie 7, 1–218

Wegl R., 1983: Index für die Limnosaprobität, Wasser und Abwasser, Band 26, Wien, 175 p

Woodiwiss F. S., 1964: The biological system of stream classification used by the Trent River

Bord. Chemistry and Industry, 443–447