SVEUILITE U SPLITU

Sveuilite u SpLitu

Pravni fakultet

Zoran Pokrovac

HERMANN U. KANTOROWICZ I

SLOBODNOPRAVNI POKRET

Doktorska disertacija

Split, sijeanj 1995.

2

Sveuilite u SpLitu

Pravni fakultet

Zoran Pokrovac

HERMANN U. KANTOROWICZ I

SLOBODNOPRAVNI POKRET

Doktorska disertacija

Mentor:

Prof. dr. sc. Nikola Viskovi

Split, sijeanj 1995.

Pojedini dijelovi ove doktorske disertacije bili su prijavljeni kao projektni zadaci u okviru temeljnog znanstvenog istraivanja Vladavina prava Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (5-03-088).

S A D R A J

1. UVOD

1.1. Juristiko profesionalno sebeosvjeenje i slobodnopravni pokret

1.2. emu posezanje za prolou?

1.3. Kako k povijesti?

1.4. Dodatni razlozi ba za slobodnopravni pokret i Kantorowicza

1.5. Tekoe plana i kompozicije

2. OSPORENI OSPORAVATELJ - IVOTOPIS HERMANNA ULRICHA KANTOROWICZA..

3. BORBA ZA NOVO PRAVOZNANSTVO

3.1. Pravoznanstvo izmeu formalizma i finalizma

3.2. Kritika njemakog pravoznanstva

3.3. Novo shvaanje pravoznanstva

3.4. Karakter pravoznanstva i Sein-Sollen-problem

3.4.1. Filozofija ili znanost prava?

3.4.2. Doprinosi suvremenoj teoriji definicije

3.5. Pravoznanstvo i teologija

3.5.1. Paralelizam slobodnopravnog pokreta i slobodnoreligijskog pokreta

3.6. Pravoznanstvo i historijsko uvjerenje

3.7. Relativizam kao osnova pravoznanstva

3.8. Pravoznanstvo kao izvor prava

3.9. Rekapitulacija Kantorowiczevih metajurisprudencijalnih gledita

4. SOCIOLOGIZACIJA PRAVOZNANSTVA I TRIJALIZAM

4.1. Kantorowicz - pionir pravne sociologije?

4.2. Bez sociologije dogmatika je prazna, sociologija bez dogmatike je slijepa

4.2.1. Sociologija prava i pravna dogmatika

4.2.2. Max Weberova kritika Kantorowiczevih gledita

4.2.3. Zakljuna razmatranja o Kantorowiczevoj koncepciji sociologije prava

4.2.3.1. Exkurs: Utjecaj S. V. Pachmana na Kantorowicza?

4.2.4. [nastavak]

4.3. Kantorowicz i trijalizam

5. KRITIKA PREDHODNIKA

5.1. Kritika povijesnoga (Savignyja)

5.2. Kritika pojmovno-konstruktivnoga

6. PRAVO I SLOBODNO PRAVO

6.1. Pravo

6.1.1. Slobodnopravno uskrsnue prirodnoga prava

6.2. Slobodno pravo - Fehlbegriff?

6.2.1. Definicija slobodnoga prava

6.2.2. Vrste slobodnoga prava

6.2.3. Funkcije slobodnoga prava

6.2.4. Slobodno pravo i dravno pravo

6.2.5. Kritika i zakljuci

6.3. Izvori prava

6.4. Praznine/potpunost prava

6.4.1. Koliko rijei, toliko praznina!?

6.4.2. Kritike i zakljuci

7. JURISTI I SLOBODA

7.1. Kritika vladajue idealpredstave juriste

7.1.1. Sudac: automat ili stvaratelj?

7.2. Kritika pravosudnih postulata

7.2.1. Postulat utemeljenosti svih presuda na zakonu (ili: sudac sluga zakona)

7.2.1.1. Sudako odstupanje od postulata utemeljivanja svih presuda na zakonu

7.2.1.2. Exkurs: Contra-legem-Fabel

7.2.1.2.1. Contra-legem-Fabel u zrcalu kritike (nastavak exkursa)

7.3. Kritika (pre)ostalih pravosudnih postulata

7.3.1. Indivuduellno /das Individuelle/, ili: kritika postulata objektivnosti

7.4. Pravni osjeaj ili jurisprudencija osjeaja?

7.4.1. Kantorowicz - protivnik jurisprudencije osjeaja!?

7.4.2. Gefhlsjurisprudenz - tajno slobodnopravnjatvo!

7.4.3. Kritika kritike i preliminarni zakljuci (I)

7.5. Metodika juristike slobode, ili: sloboda juristike metodike

7.5.1. Uvod

7.5.2. Kantorowiczeva metodika gledita

7.5.2.1. Slobodno nalaenje prava

7.5.3. Kritika kritike i preliminarni zakljuci (II)

7.6. Zakljuci, ili: paradoks preoblikovanja prisile u slobodu

7.6.1. Vezanost zakonom versus metodike i interpretacijske neovisnosti

7.6.2. Sloboda i pravna prisila na odluivanje

7.6.3. Preliminarno socijalnopovijesno situiranje slobodnopravnoga pokreta i povijesnost juristike slobode

7.6.4. Slobodnopravna teorija sudakog djelovanja u kontekstu suvremenih teorija sudakog djelovanja

8. PROBLEM ISHODITA KANTOROWICZEVA DJELA U SLOBODNOPRAVNOM RAZDOBLJU I SLOBODNOPRAVNOGA POKRETA

8.1. Prethodnici umjesto recepcije

8.1.1. Riebschlger, ili: prethodnici bez sljedbenika i djela bez uinaka

8.1.2. Lombardi Vallauri, ili: objektivizam Openitog prikaza

8.1.3. Muscheler, ili: tekoe itanja itanja

8.1.3.1. Problemi periodozacije, razgranienja i ishodita

8.1.4. Lombardi Vallauri, Kaufamann, Schwering, ili: decidiranost bez preciznosti

8.2. Specijalna pitanja ishodita na primjeru Korschova tumaenja utjecaja kodifikacija na nastanak slobodnopravnoga poketa

8.3. Postoji li primjenjiva teorija ishodita?

8.4. Kantorowiczev relativizam, problem njegovih ishodita i utjecaj G. Simmela

9. SLOBODNOPRAVNI POKRET, ILI: K NEPOZNANICI KOJA TRAJE

9.1. Preliminarna pitanja o predmetu istraivanja (slobodnopravnom pokretu)

9.1.1. Pravni(ki) rjenici

9.1.2. Uvodi u pravo(znanstvo)

9.1.3. Historije prava i pravoznanstva

9.1.3.1. Specijalne historije pravoznanstva

9.1.4. Literatura o slobodnopravnom pokretu/nauci/koli

9.1.4.1. D. Moench: Die methodologischen Bestrebungen der Freirechtsbewegung auf dem Wege zur Methodenlehre der Gegenwart

9.1.4.2. K. Riebschlger: Die Freirechtsbewegung. Zur Entwicklung einer soziologischen Rechtsschule

9.1.4.3. L. Lombardi Vallauri: Geschichte des Freirechts

9.2. (Spo)razumijevanje i objanjenje

9.3. to je to slobodnopravni pokret?

9.3.1. Seberazumijevanje slobodnopravnoga pokreta

9.3.1.1. Kantorowicz

9.3.1.1.1. Der Kampf um die Rechtswissenschaft

9.3.1.1.2. Methodenreform und Justizreform (1911)

9.3.1.1.3. Aus der Vorgeschichte der Freirechtslehre (1925)

9.3.1.1.4. Zakljuci

9.3.1.2. Ernst Fuchs: Was will die Freirechtsschule? (1929)

9.3.1.3. Ehrlich

9.3.1.4. M. Rumpf: Gesetz und Richter. Versuch einer Methodik der Rechtsanwendung (1906)

9.3.1.5. Ernst Stampe: Die Freirechtsbewegung. Grnde und Grenzen ihrer Berechtigung (1911)

9.3.2. Meusobni odnos istraivaa slobodnopravnoga pokreta glede predmeta njihova istraivanja i njihovu odnos naspram slobodnopravnoga pokreta

9.3.2.1. K. Riebschlger: Die Freirechtsbewegung. Zur Entwicklung einer soziologischen Rechtsschule

9.3.2.2. L. Lombardi Vallauri: Geschichte des Freirechts

9.3.3. Zakljuci

9.4. K odgovorima na preliminarna pitanja o slobodnopravnom pokretu

9.4.1. Problem definiranja slobodnopravnoga pokreta

9.4.1.1. Exkurs: O pojmu pokreta

9.4.2. Sinonimnost naziva?

9.4.3. Kad nastaje i dokad traje slobodnopravni pokret/kola/nauka?

9.4.4. Voe i pripadnici

9.5. Uvjeti u kojima nastaje slobodnopravni pokret

9.5.1. Okvirni uvjeti

9.5.2. Internojuristika (pravoznanstvena) diskusija o ulozi sudca tokom 19. st.

9.5.3. O stanju i poloaju njemakog pravnitva na prelasku stoljea; odnos sudatva naspram demokratskog zakona

9.6. Nacrt povijesti slobodnopravnoga pokreta kao juristike revolucije koja ne trai nita novo

9.7. Problem razgranienja slobodnopravnoga pokreta, ili: o granicama razgraniivosti

9.7.1. Slobodnopravni pokret i interesna jurisprudencija, ili: sloboda i mislea poslunost

9.7.2. Slobodnopravni pokret i Justizreformbewegung

9.8. Odnos slobodnopravnoga pokreta i srodnih inozemnih pojava - stanje istraivanja i problemi

9.8.1. F. Gny i slobodnopravni pokret

9.8.2. Utjecaj slobodnopravnoga pokreta na ameriku jurisprudenciju

10. EPILOG ILI EPIKRIZA?

DODATAK: Ernst Fuchs (1859-1929)

POPIS CITIRANIH RADOVA HERMANNA U. KANTOROWICZA

POPIS LITERATURE (s biografskim podacima)

POPIS KRATICA

IX

Napomena o nainu citiranja i numeraciji poglavlja i biljeaka:

1. Izvori koje citiram ili na koje upuujem u pravilu se, i u glavnom tekstu i u biljekama, navode skraeno; potpuni bibliografski podaci dati su u popisu literature (npr. Rottleuthner 121 znai ROTTLEUTHNER, Hubert, Richterliches Handeln. Zur Kritik der juristischen Dogmatik, Frankfurt/M. : Athenum, 1973, str. 121). Ostali radovi autora zastupljenih u popisu s dva ili vie radova navode se tako da se uz prezime autora doda i godina objavljivanja dotinog rada (npr. Rottleuthner 1973: 154 znai ROTTLEUTHNER, Hubert (1973), Rechtswissenschaft als Sozialwissenschaft, Frankfurt/M.: Fischer Taschenbuch Verlag, str. 154).

2. Neki Kantorowiczevi radovi navode se skraeno, bilo jednom rijeju iz naslova rada (npr. Kampf 23 znai Der Kampf um die Rechtswissenschaft. Von Gnaeus Flavius, Heidelberg : Winter, 1906., str. 23) ili kraticom naslova rada (npr. LRR 17 znai Zur Lehre vom Richtigen Recht, Berlin/Leipzig: Rotschild, 1909, str. 17). Klju za sve kratice naslova Kantorowiczevih radova nalazi se u popisu njegovih radova.

3. Podatke o izvorima navoenim bez imena autora, nekom kraticom, uvijek tiskano kurzivom, treba potraiti u Popisu kratica (npr. HWPh 3, 432 znai Historisches Wrterbuch der Philospohie /hrsg. v. J. Ritter u. K. Grnder/, Bd. 1-8, Basel/Stuttgart: Schwabe, 1972-1992, tom 3, str. 432).

4. Upute tipa v. 4.2.3. ili v. 10. (arapski brojevi od 1 do 10 s tokom iza broja) uvijek se, ako nije reeno neto drugo, odnose na poglavlja, podpoglavlja itd. ovog rada.

...u cijeloj Njemakoj student pravoznanstva nema prilike uti predavanje o povijesti njegove znanosti. Posljedica tog nekulturnog postupka jest da svaka generacija jurista ponavlja stare greke, te ih nanovo mora nadvladati (Kantorowicz, RuS 135).

121

UVODJuristiko profesionalno sebeosvjeenje i slobodno-pravni pokret

Ali nemoguno je svetu nametnuti samo zakon po kojem inae sve ostaje po starom, samo novi zakonodavac treba da bude slobodan. To ne bi bio zakon, ve samovolja, pobuna, osuda sebe samoga (F. Kafka, Dnevnici 1914-1923).

Na nekom stupnju razvoja vjerojatno se u svakoj profesiji, a posebice u onima koje su dosegle filozofijski i/ili znanstveno utemeljeno istraivanje i pojimanje predmeta profesionalnog iskustva, kao i na njima utemeljeno obrazovanje za profesiju, nuno osjeti potreba za sebeosvjeujuim, sistematsko-sintetikim radovima (pregledima i procjenama) o vlastitoj povijesti,[footnoteRef:1] naravi i drutvenoj funkciji. Juristi i jurisprudencija[footnoteRef:2] u tome nisu izuzetak. Dok je u kontinentalnoeuropskoj pravnoj kulturi, iji je dio, uz sve razlike, i naa pravna kultura (pa je poredba najmanje sporna), toj potrebi ve uglavnom udovoljeno, u nas u tom smjeru jo nisu uinjeni ni poetni koraci, niti su stvorene predpostavke irih sinteza. Primjerice: malo je, ili uope nema, radova o razvoju juristike profesije openito i pojedinih juristikih subprofesija,[footnoteRef:3] o razvitku pravnikoga obrazovanja,[footnoteRef:4] o socijalnom statusu i profesionalnoj ideologiji domaeg pravnitva[footnoteRef:5]; nema prijevoda relevantne strane literature, pogotovo ne one sintetikoga karaktera koja bi mogla i trebala biti poticaj i uzor domaim istraivaima[footnoteRef:6], nema istraivanja recepcije pravnih ideja koje smo primili i razvijali od okolnih pravnih kultura ili preko njih, itd. Barem bi nas dvije posljedice takvog stanja trebale zabrinjavati: podjednako je mogue precjenjivanje vlastitih dostignua i neuoavanje zbiljskih novina i originalnih postignua. [1: Na tome posebno inzistira Cossio u kojeg se ta svijest, donekle prekomplicirano, naziva perisistematsko poglavlje filozofije nauke o pravu (v. Viskovi 1990: 153), a Viskovi ga definira kao filozofsko zasnivanje te razvijanje kritike i polemike svijesti pravne nauke (ib).] [2: Juristi: pravnici uope (sudci, odvjetnici, pravnici savjetnici, pravoznanstvenici, uitelji prava itd.). Jurisprudencija: pravoznanstvo u najirem smislu rijei - sav sistem juristikog djelovanja ukljuujui s njim povezanu nauku /Lehre/ (Ballweg 44) kao i metajurisprudencija, bez obzira na to imaju li inovatorski ili konzervativni karakter i u kakvom meusobnom odnosu stoje (v. Bobbio 1984: 104 i d.; o dvoznanosti rijei jurisprudencija slino i Massimo La Torre, Bedeutung, Norm, Rechtswissenschaft. Zur Problematik einer epistemologischen Begrndung der Jurisprudenz, 22 RT /1991/ 3, 307-320, 312 i d.). Takvo iroko znaenje uglavnom odgovara i Kantorowiczevoj i slobodnopravnoj uporabi. Ono se ne poklapa sa znaenjem engleske jurisprudence (The science or theory of law, Osborns Concise Law Dictionary, ed. by J. Burke, London: Sweet & Maxwell, 61976, 189) ni s francuskom la jurisprudence (Ferid prevodi s Rechtsprechung /pravosue/, upozoravajui da u francuskom ima dvostruko znaenje: ensemble des tribunaux i ensamble des dcisions /159/; prema Blowu francuska jurisprudence je pravoznanstvo koje u prvom redu istrauje sudsko unapreivanje ivueg prava /1906: 771/).] [3: Slino i Padjen 1985: 123. U prvoj jugoslavenskoj po ambiciji cjelovitoj sociologiji prava, Legradievoj (Sociologija prava), od 313 stranice svega pola stranice posveeno je Pojavi profesionalnih pravnika i to na samom kraju, na str. 309., u okviru toke Tumaenje pravnih pravila, dok su sudstvu (ne sudcima), posveene dvije stranice (226-228) pod naslovom Pravosudni resor dravne uprave (kurziv Z. P.). Nita bolje stanje nije ni na predavanjima, ni u udbenicima ope sociologije na pravnim studijama, to je djelomice odraz sve donedavne zanemarenosti sociologije profesija u nas, koja je tek 1990. dobila prvo sistematsko uvodno djelo - v. eljka porer, Sociologija profesija, Zagreb : Socioloko drutvo Hrvatske, 1990. Osim toga jo uvijek nemamo sociologije pisane specijalno za pravnike, kao to je to npr. Soziologie fr Juristen J. J. Hagena (Salzburg: Neugebauer, 21983). Iako jurist iz njegove knjige moe puno nauiti o pravnorelevantnim stanjima stvari u dananjem graanskom drutvu (v. skupnu recenziju K. A. Mollnaua triju sociologijsko-pravnih djela u 74 ARSP (1988) 3, 432-434, 433), jurist u njoj ne nalazi poglavlje o vlastitoj profesiji, niti je tono da s poglavljima koje knjiga sadri jurist dobiva sociologijske potpornje za sve najvanije discipline pravoznanstva (ib.) - posebno nedostaju potpornji za procesne discipline.Ni u drugim drutvenim znanostima stanje nije mnogo bolje; zahvaljujui doktorskoj diseratciji Milovana M. Mitrovia Sociologija u Jugoslaviji izmeu dva rata (Beograd : Pravni fakultet, 1979) sociologija ima solidan prikaz odluujueg razdoblja njezinog nastanka, u kojem naalost nedostaje prikaz institucionalne osnove razvoja sociologije. Tako npr. u poglavlju Opti pogled na razvoj univerziteta i uslove konstituisanja sociologije kao zasebne nauke (58-64) nema ni rijei o statusu sociologije na pojedinim fakultetima, kao da se pie opa povijest sveuilita, a ne povijest sociologije. Zbog toga najprije biva zanemareno da se u nas sociologija gotovo ezdeset godina institucionalno razvijala samo ili preteno na pravnim fakultetima, pa stoga i ostaje nejasno otkud meu domaim utemeljivaima sociologije preteno pravnici.] [4: V. Pokrovac 1978.] [5: Pionirski korak je Zvekieva disertacija iz 1983. o sudakoj profesiji Profesija sudac. Socioloka analiza (kao knjiga, pod izmjenjenim naslovom Profesija sudija /Zveki 1985/). V. i recenziju Ksenije Savin, in: 28 Sociologija (1986) 1-2, 209-211. Jedan vaan segment ideologije jugoslavenskog sudatva istraivala je Zorica Mrevi (Istraivanje stavova sudija o postojanju pojave ugroavanja nezavisnosti sudova); zanimljivi rezultati do sada su naalost samo djelomino objavljeni - v. Zorica Mrevi, Pojava ugroavanja nezavisnosti pravosua, in: 4 Forum : ovek i pravo (1991) 2, 43-47.] [6: Mislim na radove poput Wieackerove Privatrechtsgeschichte der Neuzeit (21967) ili L. Lombardi, Saggio sul diritto giurisprudenziale, Milano : Giuffre, 1967. U Wieackera je povijest pravoznanstva i povijest samog prava ili, preciznije reeno, povijest pravoznanstvene sebesvijesti /Selbstbewutsein/ ak zamjenjuje povijest prava (8-9). itatelj kolovan na jugoslavenskim udbenicima povijesti prava zasigurno ostaje iznenaen sadrajem Wieackerove knjige (u prijevodu njezin bi naslov glasio Povijest privatnog prava novog vijeka). Meutim, sve do kraja sedamdesetih godina radovi poput spomenutih bili su rijetki i u europskoj literaturi. Grimm, upozoravajui da njemaka pravna povijest jedva vodi rauna o metodi, pie: Programske izjave ili metodologijska razmiljanja iz novijeg doba gotovo potpuno nedostaju (21), pa ak tvrdi, vjerojatno mislei na Wieackera, da je pravnopovijesna refleksija o metodi dugo bila preputena jednom jedinom nauenjaku (30, kurziv Z. P.). Slian sud 1972. iznosi i D. Simon u lanku Rechtsgeschichte, in: Grlitz 318. Nasuprot rijetkosti takvih radova postoji mnotvo radova o pravnim profesijama i sl., pisanih deskriptivnosociologijski, bez ambicije da se da socijalna povijest ideja i utjecajnih doktrina.Ovdje treba napomenuti da je Wieackerova koncepcija povijesti pravoznanstva kao povijesti samog prava mogua samo kao metodiki osvijetena pozicija. to se dogaa kad ona izostane najbolje pokazuje primjer iz domae literature - tematski broj Razvoj prava u socijalistikoj Jugoslaviji povodom osamdesete obljetnice izlaenja APDN-a (v. 52 APDN /1986/ 1-2) u kojem je nekoliko priloga u kojima se brkaju razine predmeta i znanstvene discipline koja ga prouava, a vrhunac prikaza razvoja prava lei u okolnosti da upravo pravna povijest nije imala to rei ni o pravu ni o svom vlastitom razvitku, iako je meu pozvanim disciplinama (od ustavnog prava do poredbenopravnih istraivanja) bilo mjesta ak i za teoriju prava.]

Hrvatsko pravoznanstvo nasljeujui jugoslavensko jo nema ni radova za koje bi se moglo rei da generalno odreuju razvojni tok, relevantnost i funkciju jurisprudencije u historiji prava[footnoteRef:7], kao ni radovima koji bi istu zadau obavili u pogledu jurisprudencije u naim krajevima u pojedinim razdobljima[footnoteRef:8]. A jo je manje radova o jurisprudenciji sa stajalita sociologije znanosti[footnoteRef:9]. Ako je tona Bobbijeva teza da je historija kritikog promiljanja jurisprudencije (...) historija modela to su ih sami pravnici (...) iznalazili da bi poveali dostojanstvo i autoritet vlastitog rada, ili da bi vlastiti rad uinili rigoroznim i time ga podigli do dostojanstva znanosti (1984: 103) onda domaoj jurisprudenciji nedostaje sam kamen-temeljac dostojanstva i autoriteta odnosno znanstvenosti. [7: Bobbijeva (1984: 104) ocjena Lombardi Vallaurijeva rada. Treba napomenuti da u osamdesetim godinama jaa i istraivaki interes za ulogu pravnika u nastanku moderne drave (v. npr. zbornik meunarodnog kolokvija na tu temu Die Rolle der Juristen bei der Entstehung des modernen Staates /hrsg. v. R. Schnur/, Berlin : Duncker & Humblot, 1986).] [8: Uzor takvim radovima mogao bi npr. biti habilitacioni rad R. Ogorek o teoriji sudstva u Njemakoj u 19. stoljeu.] [9: Jedan mogui program sociologije znanosti za jurisprudenciju nudi Klausa iz ijeg se rada (1975) vidi da je ak i u njemakoj pravnoj sociologiji, u mnotvu radova o pravnikim profesijama (posebice o sudakoj, koja se slijedi do djeije sobe) uzaludno traiti uitelje prava i pravoznanstvo (100). Ni deset godina kasnije, u posebnom svesku asopisa 33 Current Sociology/La Sociologie Contemporaine (1984) 1 koji donosi Trend Report Romana Tomasica The Sociology of Law u bibliografiji s 988 naslova podjeljenoj u esnaest tematskih skupina (v. 138) nema posebne skupine posveene uiteljima prava odnosno pravoznanstvenicima, ni pravoznanstvu, dok su od 129 stranica studije samo nepune tri posveene pravnom obrazovanju (usporedbe radi poglavlje Policing and the Sociology of Criminal Law obuhvaa esnaest stranica).]

Tome treba dodati i paradoksalno znanstveno i nastavno zanemarivanje sudstva i sudake profesije i djelatnosti. Dok je sasvim uobiajeno, pa ak ve i samorazumljivo da se na svim pravnim fakultetima osim upravnog prava predaje i izuava i nauka o upravi, nema ni nagovjetaja da bi se bar na nekim fakultetima moglo poeti razvijati analognu nauku o sudstvu odnosno teoriju pravosua.[footnoteRef:10] Jo je tee razumljiva injenica da se u uvodnim predmetima, i teorijskim i povijesnim,[footnoteRef:11] skoro sasvim zanemaruju sve pravnike profesije, pa tako i sudaka. Tako profesija i djelatnost koje su povijesno u temeljima svih pravnih profesija i djelatnosti i bez kojih je vladavina prava neostvariva, bivaju neobjanjeno marginalizirane, sa svim konzekvencama koje otud slijede za svijest o vlastitoj profesiji i za pravni poredak. Razlozi te marginalnosti vjerojatno ne lee samo u nezavidnom poloaju i ulozi to ih pravo i sudaka profesija imaju u totalitarnim poretcima, pa su ih tako imali i u realsocijalizmu, ve se imaju traiti u nekim povijesno dubljim razlozima, npr. u kontinentalnoeuropskoj zaokupljenosti objektivnim pravom[footnoteRef:12] i u nestanku praktine jurisprudencije poetkom 19. stoljea iz studija prava[footnoteRef:13]. [10: Slab je protuargument da se sudstvo izuava u okvirima ustavnoga, graanskog procesnog i krivinog procesnog prava jer izuavanje osnova ustavnog poloaja uprave i upravnog procesnog prava u drugim disciplinama ne ini suvinom nauku o upravi. Tono je da uenje o organizaciji sudova i o njihovu mjestu u jedinstvenom drutveno-politikom sistemu pripada u podruje ustavnog prava i opravdano da se ta materija u (...) sistemu parninog procesnog prava izlae samo u osnovnim crtama, u granicama uenja o subjektima parninog procesa (Triva 171), ali upravo zbog iste logike, s kojom postupaju i druge discipline, sudstvo kao jedinstvena pojava ne biva izuavano kao jedinstveni predmet znanstvenoga istraivanja. Zato nije ni udno da se eminentnim temama teorije pravosua pristupa, bez ikakva objanjenja, iz perspektive nauke o upravljanju, pri emu se sudci tretiraju kao upravni slubenici, a sudstvo kao upravna organizacija (izrijekom Krapac 177).] [11: Uvod u pravne nauke, uvod u pravo, teorija drave i prava, povijest drave i prava, rimsko pravo itsl.] [12: O razvitku u kojem je pravo dobilo temelj u strogo omeenom pisanom aktu, te o ulozi jedanaestostoljetnog otkria Justinijanove kodifikacije u njemu v. Padjen 1987: 78. Ako, kako Padjen pokazuje, kodifikacija na vai kao naprosto jus scriptum, nego kao ratio scripta, (...) ne ratione imperie, nego imperio rationis, onda ona, kao obrazac zakonika uope, vai prije i neovisno od svake prakse, pa i sudske.] [13: Vrlo detaljno istraivanje u pogledu stanja na njemakim sveuilitima, na kojima je praktina jurisprudencija svoj vrhunac dosegla izmeu 1790. i 1810. v. u J. Schrder 1979, posebice 274-275. V. i Padjen (1987: 109, LXXVII, b. 28).]

Ova inventura neistraenoga i neopisanoga nee autoru ovih redaka posluiti kao izgovor za odustajanje od bilo kakvog rada na spomenutom polju, ve, naprotiv, kao motiv skromnog pokuaja: pridonijeti onom dijelu nae pravne literature koja sebi za cilj postavlja pravniko i pravoznanstveniko sebeosvjeenje[footnoteRef:14], i to tako da u sredite interesa postavi slobodnopravni pokret i nauku (Lehre) predstavljene djelom Hermanna Ulricha Kantorowicza, jednoga od njihovih utemeljivaa i najvanijih reprezentanata. Pri tome ne polazim od toga da se problematika slobodnopravnoga pokreta kao kolektivnog pothvata moe u cijelosti supstituirati djelom Kantorowicza (a to vai i za sve druge autore), ve od toga, da se pri sadanjem stanju istraivanja cjeline pokreta[footnoteRef:15] pokret najbolje moe predstaviti posredstvom obrade autora kao to je Kantorowicz. [14: Kad govorim o sebeosvjeenju ili postati svjestan sebe samoga ili postajati svjestan vlastitoga djelovanja uope ne predpostavljam da postoji neka prikrivena, visokovrijedna unutranjost, koju treba razotkriti itd. Rezultat sebeosvjeenja moe biti upravo obrnut. Promiljanje vlastitoga djelovanja, ne sugerira da djelatnik djeluje nesvjesno. Izmeu svjesno i nesvjesno, kao krajnjih mogunosti, postoji mnotvo prelaznih stanja u kojima se moe nalaziti odnos djelatnika i njegova djelovanja, posebice ako je njegovo djelovanje kompliciranije od rutinskog djelovanja ili ako je ono dio nekog kompleksnog sistema u kojem postoje odloeni uinci nekih pokreta ili komunikativnoga djelovanja.] [15: O emu e vie rijei biti u 8. i 9. poglavlju.]

Ve se preliminarno mogu konstatirati bar dva razloga koja legitimiraju takav napor: prvo, radi se o pokretu i nauci koji su nedvojbeno jedna od vanijih, ako ne i najvanija etapa pravnikoga sebeosvjeivanja unutar pravne povijesti i kulture kojoj pripadamo[footnoteRef:16]; drugo, parcijalna i indirektna recepcija ideja slobodnopravnoga pokreta u naoj pravnoj kulturi rezultirala je nepoznavanjem mnogih ideja s kojima je mogla biti bogatija i efikasnija, a koje i danas mogu djelovati inspirativno[footnoteRef:17]. U pravnoj kulturi jednog posttotalitarnoga drutva, koje je vladavinu prava i sudaku neovisnost upravo proklamiralo kao ideal, posebice je relevantno pitanje odnosa zakona i sudca - nezaobilazno pitanje vladavine prava, a ba je ono jedno od sredinjih pitanja i slobodnopravnoga pokreta[footnoteRef:18]. Relevantnost slobodnopravnoga pokreta za temu vladavine prava ovdje se, preliminarno, moe odrediti [16: Da li je otkrie slobode jurista, do kojega je dola nauka slobodnog prava, bilo potpuno i konano, kako to tvrdi Lombardi Vallauri (16), tek treba ispitati. Ne zauuje to se Kantorowicz i Der Kampf um die Rechtswissenschaft (1906) uvijek iznova barem spominju upravo u radovima koji se bave pravoznanstvenim seberazumijevanjem; tako primjerice Bobbiovo saoenje na Meunarodnom kongresu za pravnu i socijalnu filozofiju 1967. u Milano/Gardone, s opom temom Bitak i trebanje u pravnom iskustvu, poinje podsjeanjem da je to stare pitanje i da se vrijeme njegove najvie slave zbilo djelovanjem tzv. cole scientifique u Francuskoj i tzv. Freirechtsbewegung u Njemakoj (Bobbio 1984: 99-100, masno Z. P.); jedan noviji primjer prua Dreier (37).] [17: Problemi kojima u se ovdje baviti u naoj su juristikoj literaturi najvie doticani u radovima koji se bave autoritativnom stranom pravoznanstva i sudake profesije (pravna znanost kao izvor prava i pitanje o sudskoj presudi kao izvoru prava standardni su dio naih udbenika teorije prava). Izgleda da se danas esto ne poznaju ni one ideje slobodnopravnog pokreta koje su u domaoj pravnoj literaturi ve bile recipirane (npr. u radovima Ivana Strohala).] [18: U Neumannovoj londonskoj disertaciji, do danas jednoj od najtemeljnijih studija o vladavini prava, u treem dijelu, u kojem se analizira vladavina prava u 19. i 20. stoljeu, a u estom poglavlju (Das Rechtssystem der Konkurrenzgesellschaft), odnos zakona i sudca istrauje se prikazom etiriju vanih koncepcija, meu kojima je i slobodnopravna: ista nauka prava, sudbina Montesquieuova ortodoksnoga uenja, ameriki realizam i slobodnopravna kola (Neumann 260-271). Zauuje da se naslov Neumannove londonske disertacije ne nalazi ni u bibliografiji najvanije domae studije o vladavini prava Politika u granicama prava. Studija o anglosaksonskom konstitucionalizmu Lidije Baste (Beograd, 1984.), ni u bibliografiji knjige koja je najvaniji domai doprinos upoznavanju Neumannova djela - arko Puhovski, Um i drutvenost. Filozofija politike Frankfurtske kole od 1932. do 1945. (Zagreb : Informator/Fakultet politikih nauka, 1989).]

- prvo, kao relevantnost njegove kritike dogmatske jurisprudencije i kritike teze o zatvorenosti i potpunosti pravnoga sistema, a u s vezi s insistiranjem na priznanju postojanja pravnih praznina, uz,

- drugo, istovremeno naglaavanje openitosti pravnih pravila sadranih u sudakoj odluci, kojima se zatvaraju praznine pravnog sistema, openitosti koja jami potovanje postulata jednakog zakona, a time i vladavine prava.[footnoteRef:19] [19: Osim toga, vai i openiti argument da se akademski pravnici vie ne mogu zadovoljiti time da im okvir za izuavanje pravnih problema budu nacionalni pravni sistemi, a pogotovo ne time da im taj okvir budu njihovi nacionalni pravni sistemi (Padjen 1989a: 347, kurziv Z. P.).]

Posebna relevantnost samog Kantorowicza za temu vladavina prava proizlazi iz teze da Kantorowicz u kasnijim radovima teite stavlja na teorijske aspekte slobodnopravne nauke, za razliku od njegovih sljedbenika, koji naglaavaju njezine politike zahtjeve, prije svega uklanjanje formalno-racionalnog prava putem generalnih klauzula (Neumann 271). S obzirom na tezu da je njemaki sudac najkasnije 1877. osigurao neovisnost, a pravo u visokom stupnju postiglo karakteristike formalnog racionaliteta (Neumann 306 i d.), a to su bitne karakteristike vladavine prava, slobodnopravno iskustvo, koje neovisnost potencira[footnoteRef:20], a racionalnost problematizira, moe biti pouno za sredinu u kojoj tek treba istraiti uvjete mogunosti vladavine prava, te, u sluaju njihova postojanja, socijalne i institucionalne uvjeta njezina uspostavljanja u ovdanjem pravnom poretku. Dakako, to se tie pounosti povijesti prava i ovdje vai ono, ega je jo Kantorowicz bio svjestan - da mnogobrojne pouke koje se za pravnu politiku mogu izvui iz povijesti prava ili poredbenopravnih istraivanja nikad nisu same za sebe prisiljavajue i vae samo za onog, tko priznaje kao vaei stalno predpostavljeni vrijednosni sud (Probleme 87). [20: V. posebice 7.6. o metodikom osiguravanju sudake neovisnosti.]

Dakako, opravdano bi se moglo postaviti pitanje, nije li u politikom sistemu, koji nastavlja na tradicije poretka u kojem liberalna pravnost nije visoko vrjednovana, opasno afirmirati nauku o sudakom stvaranju prava. I to upravo u Kantorowiczevoj verziji, Kantorowicza za kojeg se danas ocjenjuje da nije uspio ukloniti predrasudu da vladavinu opeg zakona rtvuje nekontroliranoj sudakoj proizvoljnosti (Frommel 1989: 52). Ne proturjei li moda sudako stvaranje prava idealu moderne graanske drave o univerzalnovaeim pravnim normama[footnoteRef:21]? S obzirom na to da e o tome u ovom radu jo biti rijei, ovdje se dovoljnim ini podsjetiti da ba kolijevka moderne graanske drave - Engleska - dokazuje suprotno. [21: Da se problem teorijskog definiranja odnosa vladavine prava i sudakog prava ni u uvjetima razvijenih graanskih drutava jo uvijek ne moe smatrati absolviranim, dobro ilustriraju noviji pokuaji - od sedamdesetih godina - unutar tzv. strukturirajue nauke prava (Strukturierende Rechtslehre) da se problem redefinira povezivanjem s diskusijom o pravnoj normi - o tome vrlo informativno Christensen, posebice 86 i d. I u Christensena se preutno slobodnopravni pokret uzima kao poetak diskusije, pri emu se slobodnopravna gledita paualno karakteriziraju kao afirmiranje slobodnopravne proizvoljnosti (80).]

Od kada postoje kao profesija juristi[footnoteRef:22] su na razliite naine, htjeli oni to ili ne, znali oni to ili ne, smjeli ili ne,[footnoteRef:23] sudjelovali u nastajanju i oblikovanju prava,[footnoteRef:24] makar njihova zadaa bila postavljena kao puka primjena, ostvarivanje, tumaenje ili kao neki drugi nain sluenja ve zgotovljenom pravu.[footnoteRef:25] Razumijevanje te tvorako-preoblikujue funkcije pravnika unutar pravnog poredka predpostavlja postojanje takve teorije prava[footnoteRef:26] koja e tu funkciju uzimati u obzir, to znai, prije svega, naputanje svih oblika statualistikih teorija prava koje nastanak i preoblikovanje prava redovito vezuju iskljuivo uz dravne zakonodavne organe, te svih onih teorija prava koje se temelje na uvidima (pravnih strunjaka) samo iz pojedinih razdoblja pravne povijesti ili samo iz pojedinih tipova pravnih poredaka (pa ak i samo nekih pravnih poredaka), u kojima je tvorako-preoblikujua funkcija pravnika bila slabije izraena, manje vana ili snanije prikrivena.[footnoteRef:27] [22: Ovdje se misli na strunjaka-profesionalca, kolovanog za i obvezanog na primjenu zakona, neovisno od toga obavlja li posao za koji je kolovan kao sudac, odvjetnik, upravni pravnik, notar itsl. Dakle, ne misli se na laike koji nekad mogu obavljati iste ili sline funkcije, a na juriste sudce u case law-sistemima samo utoliko ukoliko se njihova funkcija djelomice poklapa s onom juriste u sistemima koji tendiraju sveobuhvatnom zakonskom pravu (v. Fikentscher II: 73-76, klasifikaciju na: 1. case law u uskim razmjerima, 2. case law u irokim razmjerima, 3. statutory law - pravo oslonjeno na zakone koji ne tendiraju sveobuhvatnosti, 4. zakonsko pravo koje tendira sveobuhvatnosti, kojom se suprostavlja zastarjeloj podjeli na case law-sisteme i sisteme kodificiranog prava).] [23: Kratak pregled neuspjelih francuskih i njemakih pokuaja (od 18. stoljea) institucionalizacije doktrine da suci ne bi smjeli stvarati pravo v. u Neumanna (1980: 263-266; 1974: 39-40). Protiv prebrzog zakljuivanja o liberalizmu kao politikom uzroku tih pokuaja, kojem tendira Neumann, ljekovito je itanje lanka Justinijanova zabrana komentiranja Digesta Gorane Stanii (27 ZRPFS /1990/, 237-246), te autoriina neobjavljenog magistarskog rada Constitutio Tanta (Pravni fakultet u Beogradu, 1990).] [24: A pri tom najvie u stvaranju i oblikovanju onog to se tradicionalno dri pravom samim - pravnih normi.] [25: Sudjelovanje u nastajanju i oblikovanju prava treba ovdje promatrati, onoliko koliko je to mogue, odvojeno od utjecaja pravnofilozofijske kritike, od sudjelovanja pravnika u politikoj vlasti itsl. Lombardi Vallauri govori o juristikom umu bez veze s moi (7).] [26: Ovdje ne mogu ulaziti u to to to znai u pogledu historije, sociologije i psihologije prava. U domaim okolnostima trebalo bi prije svega uputiti na nedostatnost svih onih u pravnoj historiji prevladavajuih naina prikazivanja prava koji pravo vezuju iskljuivo uz tzv. drutveno-ekonomske formacije dodajui nacionalno-dravni kriterij kao dopunjujui, pri emu onda lako bivaju eliminirani svi pravni fenomeni koji se ne pokazuju kao neposredna emanacija dravno-nacionalnoga (s pretenim osloncem na literarne izvore, to pravnu povijest ini nekom vrstom historijskojuristike filologije /v. Grimm 19/). U naoj situaciji svaki rad o slobodnopravnom pokretu ili slinim mu zbivanjima jest nuno i prilog jednoj povijesti prava drugaijoj od one koja se u nas studira na pravnim studijima. U naoj pravnoj povijesti ne postoje pravnici ve gotovo iskljuivo vladari, vojskovoe, ratovi i bune, sabori i kongresi, pobjede i objektivne okolnosti itsl., pa naa pravna povijest pokazuje zapanjujuu slinost sa stanjem njemake pravne povijesti do druge polovice 20. stoljea koje Grimm (27 i d.) definira prevlau historizma u obliku nastalom do sredine 19. stoljea. Pod utjecajem historizma, koji individuellno i neponovljivo ini predmetom historiografije, interes istraivaa posebice se usmjerava na velike aktere svjetske povijesti i njihovo polje djelovanja - drave koje su same shvaene kao individue (28). Vjerojatno se upravo kombiniranim utjecajem historizma i statualizma moe objasniti nepostojanje zasebne discipline historije prava, ve redovito i samo historije drave i prava, uvijek obvezno s dravom na prvom mjestu, odnosno s prevagom drave (npr. u knjizi . Kurtovia, Opa historija drave i prava I-II, Zagreb : Informator, 1987 (I), Narodne novine, 1989 (II), standardnom udbeniku ope povijesti drave i prava (privatno) pravo, sudsko pravo i sl. obrauju se na ca. devedesetak od ukupno 608 stranica, a o pravnim profesijama nema nijednog poglavlja; slino i u udbeniku Hodimira Sirotkovia i Luje Margetia Povijest drave i prava naroda SFR Jugoslavije /Zagreb : kolska knjiga, 1988/). Za predpostaviti je da je koncepcija ope povijesti drave i prava kao povijesti drave, a ne kao povijesti prava (Padjen 1989: 3011) posljedica snanoga poslijeratnoga utjecaja sovjetske dravno-pravne historiografije tipa Gurvi i dr., Opta istorija drave i prava III (prev. B. Nedeljkovi, Beograd : Nauna knjiga, 1951), no ostaje otvoreno pitanje nije li to ipak bilo, istina zaobilazno i nesvjesno, posredovano recipiranje njemakoga devetnaestostoljetnoga historizma (Padjen 1989: 3011 govori o izvornom sovjetskom utjecaju)? ak i u udbeniku Ivana Beuca, Povijest drave i prava na podruju SFRJ (Zagreb : Pravni fakultet Zagreb i Zrinski, 1986.), koji, po autorovim rijeima, ima zadatak da dade (po prvi put u naoj historiografiji) opi pregled razvoj prava, u kojem je povijest drave odvojena od povijesti prava, povijesti drave posveena je 201 stranica, a povijesti prava 153 stranice, bez posebnih poglavlja o pravnim profesijama. Bujanje zahtjeva za nacionalnom dravnou vjerojatno e jo vie uvrstiti prevagu dravnoga nad pravni(ki)m. Tako se npr. prve reenice prvog poglavlja (1. Predmet prouavanja) uvoda Sirotkovi/Margetieva udbenika odmah bave pitanjem odreenja naroda koje obuhvaa pravna prolost naih naroda (o. c., 1), potpuno zanemarujui pitanje predmeta prouavanja pravne povijesti, neovisno o pitanju o narodu o ijoj se pravnoj prolosti radi.Iz Dieter Simonovog Uvoda za prvi tom serije Rechtsprechung. Materialien und Studien, Verffentlichungen des Max-Planck-Instituts fr Europische Rechtsgeschichte, Frankfurt am Main (v. u Ogorek V-VI) moe se zakljuiti da ni u njemakoj historiji prava interes za aktere pravnog spektala nije bio snanije izraen sve do sedamdesetih godina.to se pak tie empirijske sociologije i psihologije prava, u nas gotovo nepostojeih disciplina (v. bilj. 34), sva upozorenja ine se gotovo besmislena, upuena nepostojeim uima.] [27: Da tematiziranje pravnikog uvida povratno plodno utjee na filozofijsku i znanstvenu spoznaju prava, posebice u smjeru naputanja redukcionistikih koncepcija, pokazuju, bez obzira na svu razliitost pristupa, djela poput Viskovi 1981 i Lombardi Vallauri (posebno 10-11), makar prvi polazi od pravnikoga iskustva uope, dok drugoga ponajprije zanima pravnopolitiko iskustvo jurista (stoga Lombardi Vallauri i ne izvlai zakljuak o nunosti filozofijsko-sociologijsko-pravnotehnike sinteze i na razini same teorije prava; za njega se trodimenzionalnost postavlja u funkciji pravne politike, dakle jo uvijek u vezi s normativnim). Iz Lombardi Vallaurijeve tvrdnje da je jedva nuno upozoriti kako malo jo i danas juristiki problemi bivaju spoznati i rjeavani s ovog trostrukog, a ipak jedinstvenog filozofijsko-sociologijsko-pravnotehnikog stajalita (4) postaje jo jasnija vrijednost nastojanja da se i u nas izgradi jedna integralna teorija prava. O znaenju strunog iskustva profesionalnih pravnika u zasnivanju same filozofije prava v. u naoj literaturi i Padjen 1984: 157 (Subjektivni izvor prava je, u prvom redu, pravna profesija, a, u krajnjoj liniji, sam istraiva koji pokuava dati odgovor na pitanje: to je to pravo?.), 169 i d., a posebno 177.O znaenju pravnikoga miljenja, putem kojeg se redovito stie i do pravne materije (zapravo za nas gotovo da ni ne postoji neka druga pravna materija do one koju posreduje pravniko miljenje) odnosno o Kantorowiczevu visoko ocjenjenom pokuaju da putem njega prikae povijest pravoznanstva v. u 3.1., in fine.]

U mjeri u kojoj je pravoznanstvo pridonosilo i pridonosi tvorako-preoblikujuoj funkciji pravnika, zasnivanje teorije prava sposobne da je najprije pojmovno obuhvati, a onda i objasni, vaan je korak vre utemeljenom seberazumijevanju pravnika i pravoznanstva.

Plodonosnom se ini teza da u pogledu sudjelovanja pravnika i pravoznanstva u nastajanju i (pre)oblikovanju prava treba razlikovati dva aspekta, inae nedovoljno obraivana u njihovoj povezanosti:[footnoteRef:28] aspekt slobode i aspekt autoriteta. Svaki sistem pravnih normi, bez razlike na nain na koji biva postavljen pred pravnika, ostavlja nuno i redovito irok prostor slobodnom djelovanju pravnika, slobodu kojom se pravnik mora koristiti i kojom se neizbjeno koristi. Ako se slobodom koristi tako da vlastitu volju uzdie do razine pravne norme za druge (dakle: ne u proizvoljnost), a tako nuno i za sebe, ogranienom biva i njegova sloboda. Pravoznanstvo koje u svojoj slobodi pronalazi pravo postaje izvorom prava.[footnoteRef:29] Slobodu pravnika i pravoznanstva jedan korak, makar sloen i odgovoran, dijeli od autoriteta kojega oni postavljaju sami sebi i koji tradicijom (ali i na druge naine) postaje konkurentan, ravan ili katkad i snaniji od onog organa odreenog unutar nekoga pravnog poredka za zakonodavstvo. Teko se, pogotovo imajui u vidu diskusije o odgovornosti strunjaka, bez valjanih dokaza sloiti s tezom da je juristiko pravo to djelotvornije, to ga je ovjek manje svjestan (Lombardi Vallauri 9) (pa bi dakle svako istraivanje juristikoga prava bilo podkopavanje njegove djelotvornosti). Mogla bi se dapae postaviti protuteza da djelotvornost juristikoga prava trai razvijene metode, koje nisu mogue bez svijesti o vlastitu djelovanju.[footnoteRef:30] Osim toga ima i tipova djelotvornosti kojih bi se bar dio pravnika odrekao kad bi ih bio svjestan.[footnoteRef:31] [28: V. Lombardi Vallauri (8.).] [29: Najjasnije u pojedinim razdobljima rimskog prava te u njemakom opem pravu (Gemeines Recht).] [30: To je teza i mnogih pristaa slobodnopravnoga pokreta; v. npr. Rumpfove gledite da je stvaralaki sudac to blii veliini svog stvaranja, to svjesnije stvara (117).] [31: Zauuje da G. Radbruch, inae jedan od osnivaa slobodnopravnoga pokreta, bez pobliih argumenata znanosti koje se bave vlastitom metodologijom uporeuje s ljudima koji sebe mue promatranjem samih sebe, pa ih naziva bolesnima znanostima, tvrdei da se zdravi ovjek i zdrava znanost ne brinu da mnogo znaju o samima sebi (Radbruch 1913: 253). Autokorekcijom moemo smatrati njegovo kasnije gledite da bi dobar pravnik prestao biti dobar pravnik, kad u svakom trenutku njegova profesionalnog ivota istodobno ne bi bio potpuno svjestan i nunosti i duboke upitnosti svoje profesije: Nama pravnicima nametnuto je ono najtee; vjerovati u ivotni poziv, a ipak istodobno u nekom najdubljem sloju naeg znanja uvijek iznova sumnjati (Rechtsphilosophie, 81973: 204).]

Mogua proturjeja izmeu obveze potovanja granica koje su sami sebi postavili i koritenja uvijek iznova javljajue se slobode nisu nita manja nego proturjeja u kojima se isto tako uvijek iznova nalaze zakonodavni organi kad se moraju razmicati slobodi jednom postavljene granice. Iz uvida u nain proizvodnje modernog zakonodavnog prava, koje bitno karakterizira nuno i odluujue sudjelovanje pravnika,[footnoteRef:32] dalo bi se, moda, odnos pravnikoga i zakonodavnoga prava interpretirati i kao odnos dviju vrsta pravnikoga prava. [32: To se jasno moe pratiti ve na povijesti nastanka Code Civila, dakle od samih poetaka modernih kodifikacija: prednacrt je nastao u etveromjesenom radu etverolane grupe koju su inili dva sudca i dva visoka jurista pri sudovima, a miljnjenje o nacrtu najprije je zatraeno (i dato) od Kasacionog sudu i apelacionih sudova (Ferid 119-120).]

Ako je rije o modernom tipu jurista, tipu inspiriranom pozitivnim pravoznanstvom i vladavinom prava (odnosno pravnom dravom) od jurista se oekuje i pridravanje normi (svojih i tuih) i koritenje slobode koju mu pravni poredak ostavlja, ali na nain koji e biti najznanstveniji i pomirljiv s idealima vladavine prava i pravne drave. Moderna teorija prava pokazala je da je taj nain uvijek i osoban i odgovoran, dakle drugaiji nego to to propisuju mistificirajue nauke nekritikog legalizma o tumaenju, juristikoj logici i pravnoj dogmatici (Lombardi Vallauri 9). Najvaniji doprinos toj demistifikaciji izgleda da su dali slobodnopravnjaci,[footnoteRef:33] a meu njima pak, to tek treba biti pokazano, Hermann U. Kantorowicz. [33: Bolji i upotrebljiviji prijevod za njemaku rije Freirechtler (juristi koji su juristiku slobodu postavili u sredite svoje znanosti /Lombardi Vallauri 10/) nisam uspio skovati.]

Nerazvijenost teorije juristikog djelovanja u okvirima jugoslavenske teorije i sociologije prava[footnoteRef:34] nuna je posljedica opisanog stanja juristike svijesti o sebi. Upoznavanje slobodnopravnoga iskustva moe imati preventivno djelovanje protiv tendencije da se jedna takva teorija eventualno ogranii na prikazivanje[footnoteRef:35] juristike sebesvijesti odnosno idealpredstave o sebi. Upravo je slobodnopravni pokret poeo s razlaganjem legalistiko-subsumcijske idealpredstave jurista i to kritikom njezinih unutarnjih kontradikcija i istraivanjem djelovanja jurista. Bez obzira na to to se u pravilu nije pitao o socijalnoj funkciji kritiziranih ideala i vlastite kritike i to je tako doao u situaciju da vlastitom kritikom samo nadomjesti jednu juristiku idealpredstavu drugom, postignua i ogranienja njegova nastojanja zanimljiva su i danas. Naime, u svim vidovima opravdavanja juristike idealpredstave odnosno juristike sebesvijesti (juristiko obrazovanje, juristika filozofija, juristika praksa) i u nas je na djelu onaj uobiajeni model subsumcije koji juristiko djelovanje, a posebno sudako kao za juristiko najegzemplarnije, tumai kao silogistiki proces tzv. primjene prava.[footnoteRef:36] Okolnost da je i u nas tako, uope ne zauuje ima li se u vidu da je slina situacija i u sredinama, u kojima je jo na prijelomu stoljea klasini model primjene prava kao forma objanjenja sudakog djelovanja bio izloen najeim napadima[footnoteRef:37], od kojih su po estini upameni upravo oni koji su dolazili od strane slobodnopravnoga pokreta. I ako je zato i za te sredine aktualno izvlaenje slobodnopravnoga pokreta iz zaborava[footnoteRef:38] vjerojatno nije potrebno posebno obrazlagati aktualnost slobodnopravnoga pokreta u sredini koja ga je manje-vie prespavala. [34: Ako se, s obzirom na malobrojnost radova i u bivoj Jugoslaviji i dananjoj Hrvatskoj, uope moe govoriti o postojanju sociologije prava kao samostalne discipline. Pravnici nisu iskoristili okolnost da se sociologija na tim prostorima prvi put javlja na pravnim fakultetetima (u Zagrebu 1906.) i da se sve do 1959. skoro iskljuivo predaje samo na njima, a da su pravnici prvi i dugo i jedini sociolozi (v. Mitrovi/Tripkovi/Kokovi 60-63 i Mitrovi, passim, koji upuuje i na raniju literaturu - v. bilj. 41, str. 68), te da se prvi radovi iz sociologije prava javljaju ve pred drugi svjetski rat. Kratak i povran prikaz nastanka sociologije prava u nas v. u Mitrovia (391-401), gdje je sociologija prava svedena na profesore Pravnog fakulteta u Beogradu (S. Jovanovi, . Tasi, J. orevi, R. Luki), bibliografija je oskudna, a osamipol od deset stranica posveeno je analizi jednog-jedinog (Lukieva) lanka, bez objanjenja zato su zanemareni stariji radovi drugih autora (npr. . Tasia i J. orevia). Nema ni jasnih kriterija temeljem kojih bi se moglo tvrditi da se prije rata uope moe govoriti o sociologiji prava kao posebnoj sociologiji, a jo vie nedostaje komparacija sa stanjem sociologije prava u drugim zemljama, tako da se razlozi nastajanja sociologije prava svode iskljuivo na domae. U prvoj domaoj sistematskoj sociologiji prava (Legradi) nema osvrta na razvoj i stanje sociologije prava u nas, dok u prvom uvodu u sociologiju prava (Albin Igliar, Uvod v sociologijo prava, Ljubljana : Uradni list SR Slovenije, 1986) nema osvrta na razvoj sociologije prava u Sloveniji, iako ima posebno poglavlje Zaetki sociologije prava na slovenskom (25-32), u kojem se bavi samo razvojem poslije drugog svjetskog rata.Nakon drugog svjetskog rata sociologija prava dijeli sudbinu ope sociologije, tako da tek od poetka esdesetih godina stjee pravo graanstva meu slubeno doputenim znanostima. Ipak 1973., u anketi Sociologija prava u Jugoslaviji, koju je proveo splitski asopis Pogledi (4 /1973/ 93-109), postoji opa suglasnost o nezadovoljavajuem stanju sociologije prava (v. 95, 97, 100, 103, 107, 108), tako da se kao saetak moe uzeti unova ocjena: moram konstatirati da smo na tom podruju napravili vrlo malo i da smo zapravo jo na poetku puta. (...) ini se gotovo nevjerojatno koliko u tom pogledu zaostajemo za stanjem kakvo je u mnogim drugim dravama, zapadnim i socijalistikim (107).U proteklih tridesetak godina nastao je vei broj nezanemarivih, preteno teorijskih radova (vaniji autori: Goriar, Igliar, Ini, Jambrek, Luki, Mrevi, Pereni, M. Petrovi, L. Spirovi-Jovanovi, Stankovi, Tadi, Viskovi, Vraar, Zveki, un) ali se stanje u odnosu na ocjene iz 1973, nije bitno promijenilo (slino sudi i V. Milii, Socioloka metoda u pravu (u stvaranju i ostvarenju prava), 40 ZPFZ /1990/ 4 /Suppl./ 555-575, 557). Neto vei broj radova tijekom sedamdesetih godina vjerojatno je posljedica pravog booma pravnosociologijske produkcije koji je sedamdesetih godina vladao u zapadnoeuropskoj juristikoj literaturi (v. Mollnau, o. c., 432).] [35: A upravo se uglavnom na toj razini kree pionirski rad Zvekia, nakon kojeg su naalost posve izostali daljnji slini radovi. Zvekiev rad nazivam pionirskim imajui u vidu i meuratnu i poslijeratnu literaturu o sudakoj profesiji. Jedan tipian primjer njezinog stanja jest Uroevi, u kojeg se na istoj razini raspravljaju problemi filozofije prava i organizacije sudstva, a sve zainjeno pukom psihologijom ukljuujui i probleme utjecaja okuenog vazduha i turske kave na sudaki rad!] [36: Tipino Krapac (147, 149 /ak i njemaki izraz Rechtspflege /pravoskrb/ prevodi kao opa dravna djelatnost primjene pravnih normi/), Mandi (123), Pozni (47), Triva (posebice esto, npr. 13, 574, 594), Viskovi (1986: 110), Zupani (samo za kontinentalog sudca, 25-26). Gotovo klasinu formulaciju nalazimo, pomalo iznenaeni, u filozofa prava: Ukratko, primjena prava predstavlja jednu vrstu dedukcije, logikog principa, a njen je instrument silogizam i supsumiranje. (...) od logikog silogizma nastaje poseban pravni silogizam (Lj. Tadi, Teorija drave i prava /redigovani magnetogram predavanja odranih kolske 1961/1962. godine/, Sarajevo : Visoka kola politikih nauka, 1962, B 75).Utjecaj tog modela pravoznanstvenim posredovanjem iri se i na druge discipline, ponajprije na razne sociologijske teorije drave; v. npr. Josip Kregar, Teorija prizmatikog drutva: drava predmodernih drutava. Tragom teorije F. Riggsa (45 Zakonitost /1991/ 7-8, 821-832) - i Riggs i Kregar idealizirani model primjene kao subsumpcije zapadnih drutava kontrastiraju s arbitranom primjenom prava u prizmatikim drutvima (828-830).] [37: V. Rottleuthner (1973: 43).] [38: Do takva se zakljuka dolazi iz Rottleuthnerova prikaza njemake situacije sedamdesetih godina (v. 1973: 43).]

Model subsumpcije, kojem u osnovi lei pojam primjene prava (a koji zasigurno pripada u krug osnovnih pojmova naslijeene pravne znanosti s kojom postoji iroko nezadovoljstvo[footnoteRef:39]) praen je i u domaem pravoznanstva vjerom u posebnu juristiko-znanstvenu kompetenciju (Rottleuthner 1973: 12). Probleme kojima se bave juristi navodno je mogue izdvojiti i rjeavati neovisno o politiko--socijalnom sklopu u kojem se pojavljuju. Ta vjera, vie implicitna nego eksplicitna, jo je paradoksalnija u sredini u kojoj su generacije pravnika i pravoznanstvenika papagajski ponavljale nesumnjivu istinu navodno marksistike teorije prava o klasnosti itavog prava[footnoteRef:40] i o pravu kao instrumentu politikih interesa[footnoteRef:41]. Tu vjeru posebno lako prepoznajemo u sistematskim djelima pojedinih pozitivnopravnih disciplina prava u kojima se osim u uobiajenim, u pravilu ukrasnim uvodima u kojima se na razini fraze ne samo historizira nego i sociologizira, u ostatku normativno-dogmatsko vrlo uspjeno isti od svega socijalno-politiko-ideologijskog.[footnoteRef:42] Meutim, jo je slobodnopravni pokret problematizirao takav pristup prikazujui istojuristiko kao kriptosocioloko. Tim vie zauuje ignoriranje slobodno-pravnoga pokreta - prvog velikog napada na model primjene prava - ak i u onih domaih autora koji su najdalje otili u kritici modela odnosno pojmova iz naslijeenog pravoznanstva (Viskovi, Padjen, Pavnik itd.), posebice u svjetlu zahtjeva za ekspliciranjem geneze moderne pravne znanosti i osnovnih alternativa tom pravcu istraivanja drutvene zbilje (ROIP 12, kurziv Z. P.). Slobodnopravni pokret je bio jedna od prvih alternativa, djelomice kao zaetak sociologije prava, djelomice i kao alternativa unutar same normativne pravne znanosti. Ako je jedna od urgentnih zadaa upoznavanje s teorijskim i metodolokim inovacijama koje su formirale modernu paradigmu normativnog istraivanja prava, napose kategorije moderne njemake i francuske pravne znanosti, koje su u podlozi jugoslavenske pravne znanosti (ib., kurziv Z. P.) onda imamo razlog vie za tematiziranje slobodnopravnoga iskustva.[footnoteRef:43] [39: V. ROIP 5. Kolika je predrasudna snaga modela primjene prava svjedoi i ovaj primjer: Klausa, na samom poetku skiciranja programa sociologije znanosti za jurisprudenciju, dakle discipline koja bi po definiciji trebala ispitivati i seberazumijevanje jurisprudencije, bez rezervi definira (dogmatsku) jurisprudenciju kao djelatnost primjene prava (101), prihvaajui definiciju iz jezgre jurisprudencijalnog seberazumijevanja. Dopuna koju ini Klausa ubrajajui u definiciju jurisprudencije i nauku (Lehre) koja tu djelatnost neposredno priprema sistematski i topiki (101) u osnovi nita ne mijenja jer se i nauka definira kao element jurisprudencije tek onoliko koliko slui pripremi primjene prava.] [40: Jo krajem osamdesetih godina mogli smo itati da je neprihvatljivo i svako razvodnjavanje klasne sutine drave i prava vezivanjem za interesne sukobe uopte (G. Vukadinovi, Atributi marksistikog pojma prava, u: ista, Izbor tekstova iz teorije prava, Nauna knjiga: Beograd, 1989, 72-75, 74).] [41: Ovdje se ne mogu uputati u konsekvence koje tzv. postmarksistika kritika instrumentalnog shvaanja drave (v. Pokrovac 1990: 659) ima za instrumentalno shvaanje prava; istraivanje tog problema jedna je od hitnih zadaa domae teorije prava.] [42: Tako npr. ve na drugoj stranici najrairenijeg udbenika imovinskog prava itamo da su u svakom od imovinskih prava pravno izraeni opi uvjeti robne proizvodnje danog drutva , da robna proizvodnja danog drutva (...) daje sadraj imovinskom pravu (M. Vedri/P. Klari, Osnove imovinskog prava, /Narodne novine : Zagreb, 81992, 4), ali kad na preostalih 538 stranica pokuamo za pojedina imovinska prava otkriti teorijsko-metodike konzekvence takva polazita otkrivamo da o robnoj proizvodnji danog drutva nema ni rijei. Tko npr. oekuje da e Pravo graenja u naem pravu (257-258) ili Pravo prvokupa (354-355) biti dovedeno u svezu s robnom proizvodnjom u Jugoslaviji ni uz najvei trud nije u stanju ustanoviti odnos robne proizvodnje i tih pravnih instituta. Da se i ne govori o problemu razumijevanja uloge robne proizvodnje u imovinskopravnim problemima koji se javljaju povodom presaivanja organa (61).Stvarno kazalo informira da se u itavoj knjizi samo jednom govori o onome to daje sadraj imovinskom pravu (robnoj proizvodnji), a dvaput o robi. Od toga jednom u definicij da je roba pokretna stvar koja ima upotrebnu vrijednost (62), za koju se onaj tko poznaje uobiajene politekonomske definicije robe mora upitati zato pravnici u definiciju jedne od sredinjih kategorija politike ekonomije bez objanjenja uvode pravni terminus technicus (pokretna stvar).Primjenu socioloke metode u porodinom pravu izriito najavljuje M. Mladenovi (Porodino pravo, knj. I, Privredna tampa : Beograd, 1981, 3), ali nigdje ne objanjava u emu se sastoji, niti se o tome moe zakljuivati iz sistematike i sadraja njegova rada.Vrlo ambiciozni program nauke krivinog prava kao ne samo juridike nauke, ve kao nauke koja mora znati kako se ljudi stvarno ponaaju i zato se tako ponaaju iznosi F. Bai (28-31). Iako se s mnogim autorovim gleditima ne moramo sloiti, Baiev je udbenik rijedak primjer na kojem mnogi domai pisci dogmatskopravnih djela jo mogu uiti.] [43: Ostaje i dalje neistraen, dakle otvoren, problem austrijskih i drugih posredovanja kojima je njemako pravoznanstvo recipirano u domaem.]

Iako je pravna sigurnost jedan od sredinjih ideala svih pravnih poredaka, a sredinji ideal poredaka vladavine prava, vea ili manja mjera pravne nesigurnosti redovito je neizbjena. Nju stalno iznova susreemo ne samo u sluajevima koji se u argumentaciji najee spominju (sluajevi kad se za ista djela, za koja su predviene iste sankcije, razliitim poiniteljima, ovisno o sudu koji presuuje, odreuju veoma razliite sankcije[footnoteRef:44]), ve i u onim, u argumentaciji zanemarenim primjerima, kad se o istom sporu ili djelu donose dijametralno razliite odluke niih i viih sudskih instanci[footnoteRef:45]. Bez obzira na neizbjenost, upravo: konstitutivnost pravne nesigurnosti za postojanje sudstva, svi pravni poretci odnose se spram pravne nesigurnosti kao naspram izvanrednog stanja, neeg iznimnog, sporadinog, sluajnog, neeg s im se nije raunalo, neeg to se s malo napora i organizacijsko-kadrovsko-tehnikih poboljica da ukloniti. A kad se i nakon svih takvih poboljica iznova zbivaju sluajevi koje doivljavamo kao nesigurnost, i to sluajevi kad se razliitost presuda ne moe objasniti povijesnom, geografskom ili nekom drugom situacijskom uvjetovanou,[footnoteRef:46] onda se posee za arobnim tapiem pogrene primjene prava, ni ne pokuavajui rei to uvjetuje tu pogrenost, je li ona odklonjiva[footnoteRef:47] ili se iza nje krije neto to ne moemo odkloniti, a da ne odklonimo i samog sudca - sudeva subjektivnost, sudeva sloboda, sudeva individualnost, dakle upravo ono od ega se grozi zamisao o sudcu-automatu. Kantorowicz odmah odklanja i uobiajeni prigovor iz tabora pojmovne jurisprudencije - prigovor da bi slobodnopravna koncepcija juristikog relativizma dovela do pravne nesigurnost. I Kantorowicz i slobodnopravni pokret nauavaju da upravo interes pravne sigurnosti zahtjeva, a ne zabranjuje, individualizirajue odluke to je vie mogue (MJ 351). [44: Dovoljno je podsjetiti na uveni domai primjer drastine razliitosti sankcija za tzv. politika krivina djela u Sloveniji i na Kosovu; v. Radii (59-61), Bavcon (1988: 257-258). O sudskom izboru kazne u jugoslavenskom krivinom pravu danas imamo dragocjeno istraivanje . Horvatia (Izbor kazne...), s obiljem primjera iz sudske prakse, o kojima e jo biti rijei. Ovdje je posebice zanimljiv jedan od zakljuaka njegovog istraivanja: Istina je, meutim, i to da se neke okolnosti, koje sud ima u vidu pri oduivanju o kazni, vrlo teko mogu obrazlouiti i uope, objasniti. (...) Ti iracionalni momenti neotklonjivi su u funkcioniranju sistema koji primjenjujemo (271).] [45: Dva primjera koji ilustriraju razliiti izbor kazne drugostepenoga suda u odnosu prema izboru prvostepenoga i to na nain da se kazna udvostruuje odnosno utrostruuje v. u Horvatia (188 ad 5., 189 ad 6.).] [46: Kad u istom sporu dva suda, opinski i okruni, koji se nalaze pod istim krovom, u razmaku od mjesec-dva dana donesu razliite presude, takva vrsta argumentacije otpada. Do (...) neosnovanih razlika u kaznenoj politici dolazi katkad i izmeu sudova na ijem teritoriju vladaju podjednaki uslovi, pa ak i u istom sudu (B. Kraus, sudac VS Jugoslavije, na jednom savjetovanju 1966., citat prema Horvati 9). Jedno od rijetkih empirijskih istraivanja tog fenomena zavrilo je zakljukom da slovenski sudovi pri odmjeravanju kazni djelom primjenjuju kriterije koje je postavio jugoslovenski Krivini zakonik. No svi kriteriji koje je zakonik postavio nisu usvojeni od strane sudova (...). sudovi su formirali i vlastite kriterije, prilagodje oblicima u kojima se kriminalitet stvarno pojavljivao i znaenju koje mu se u odreenoj sredini pridavalo (Kriteriji...156).] [47: Jo je tee pitanje ono o nainima i subjektima njezina otklanjana.]

emu posezanje za prolou?

... spoznajna zadaa pravne povijesti kao i svake druge historije nije utemeljena u unaprijed datom materijalu pojedinih podataka i fakata i njihovoj korisnoj vrijednosti za sadanjost, ve u samoj povijesnosti nae vlastite egzistencije (Wieacker 16).

... problemi jurisprudencije koji nas pritiu nastaju upravo iz historiciteta prava te se stoga ne mogu rijeiti ahistorijski (Grimm 13).

Izboru koji u centar panje hoe postaviti Kantorowicza i slobodnopravni pokret moglo bi se prigovoriti, polazei od prvog dojma, da se radi o autoru i pokretu koji pripadaju samo juristikoj i pravoznanstvenoj povijesti, pa da se radi o antiquarnoj temi[footnoteRef:48]. U filozofiji povijesti izreene su mnoge sumnje o koristi i teti historije za ivot. Raspravljanje o njima, u svoj cjelovitosti teme, nadilazi ambicije ovoga rada, a pokraj postojeih pregleda rasprava ini suvinim juristiki pokuaj rekapituliranja filozofijski ve obavljenog posla[footnoteRef:49]. Ono to danas, nakon Nietzscheova djela[footnoteRef:50] - koje dolazi kao vrhunac one kritike idealistikog shvaanja povijesti to ne vodi samo promijeni miljenja povijesti, ve vodi dalje k okretanju od filozofijski pojmljene povijesti i od svijesti o povijesti (Scholtz 376) i koje je odluujui napad na historijsko miljenje (o. c. 377) - ni jurista ne moe preskoiti jest, prvo, bar znati za sumnje o korisnosti historije, drugo, biti svjestan metodskih konzekvenca nakon to se ipak odlui obratiti povijesti. I taj, na prvi pogled skroman zahtjev, biva gotovo nesavladiv im se stekne uvid u gotovo nepreglednu i neprekidnu raspravu[footnoteRef:51] od Nietzscheova prepoznavanja historijskog smisla (...) kao bolesti, kao tipinog znaka propadanja (prema Scholtz 377[footnoteRef:52]) do Popperova odklanjanja da se uope govori o povijesti u objektivnom smislu i teze o vezi historijskog holizma i totalitarizma,[footnoteRef:53] pa sve do najnovijih, postmodernistikih demitologiziranja znanstvenosti historije njezinim svoenjem na ono to je poetno i bila: priu[footnoteRef:54]. U sredini u kojoj ni filozofi povijesti, ni historiari, nisu obavili posao na koji bi se jurist mogao osloniti, mogue je samo pouzdati se u provizorno snalaenje u temi, tako to e se u promiljanju prigovora o antiquarnosti teme osloniti na ono razmiljanje koje razvija Gadamer postavljajui pitanje: moe li nas povijesna predaja pouiti neemu to ne bismo bili u stanju spoznati iz vlastitoga (Gadamer 1965: XXI)? Pitanje koje u ovom sluaju glasi: moe li nas neemu pouiti predaja kojoj pripadaju Kantorowicz i slobodnopravni pokret? Na odabranoj temi trebalo bi ispitati uvjerljivost smjele teze da jurist svoju funkciju manje nego ikad moe ispuniti bez pravnopovijesne podrke[footnoteRef:55]. [48: Sumnja u antiquarnost vlastita posla vjerojatno je posijao Nietzsche: Sve stvari koje dugo ive postepeno se proimaju umom tako da time njihovo poreklo iz bezumlja biva neverovatno. Ne zvui li za oseanje svaka tana istorija nekog nastanka paradoksalno i drzovito? Zar, u osnovu uzev, dobar istoriar ne protivrei stalno? (Friedrich Nietzsche /Fridrih Nie/, Osvit /izbor i prijevod B. Zec/, Rad : Beograd, 1984, 14).) Izgleda da je postala estim osjeajem historiara - v. npr. u Schillinga (11), Grimma (10) (ali upravo Grimm /17/ na primjeru jedne studije o judikaturi bizantskog carskog suda brani tezu da aktualnost spoznaje malo ovisi o vremenskoj blizini predmeta).] [49: V. lanke Geschichte, Historie G. Scholtza, Geschichte/Historie H.-W. Bartscha i Geschichtsphilosophie U. Diersea/G. Scholtza i tamo navedenu literaturu in: HWPh 3, 344 i d.] [50: Posebice nakon Vom Nutzen und Nachteil der Historie fr das Leben (1874) (O koristi i teti istorije za ivot /preveo M. Tabakovi/, Beograd : Grafos, 21990).] [51: Primjerice samo etverotomna Theorie der Geschichte. Beitrge zur Historik (Darmstadt : Wiss. Buchges., 1977-1982) obuhvaa 1965 stranica, a na njezinom izdavanju radilo je osam poznatih njemakih historiara!] [52: ...boluje od mnogih bolesti i ne pati samo od seanja na svoje okove, boluje, to se nas ovde u prvom redu tie, od istorijske bolesti. (...) bolest je uasna (...)! (Nietzsche 1990: 80).] [53: Carr (90-92), Scholtz (394 i d).] [54: Pria je prevashodni oblik znanja, i to ne samo u jednom smislu (Lyotard 37); v. Vattimo (72 i d).] [55: Grimm 10, kurziv Z. P. Odlian primjer raspravljanja bez povijesnopravne podrke odn. sa vrlo selektivnom pravnopovijesnom podrkom prua (ex)istononjemaka zbirka tekstova Die eigenverantwortliche-schpferische Komponente in der Rechtsanwendung und ihr Einflu auf die gesellschaftliche Wirksamkeit des Sozialistischen Rechts. Materialien des VI. Berliner rechtstheoretischen Symposiums (Hrsg. v. Karl A. Mollnau, Berlin : Institut fr Theorie des Staates und des Rechts, 1986) u kojoj stari topos juristikih diskusija - stvaralaka uloga pravnika - biva djelomice preimenovan (osobnoodgovorno-stvaralaka komponenta!), te diskutiran kao da o tome izmeu K. Marxa odn. Lenjina i H. Klennera (v. 70) nije bilo juristike diskusije. Zbornik je ipak vrijedan dokument o vjerojatno najopsenijoj (real)socijalistikoj raspravi o stvaralakom u primjeni prava.]

Na ono prvo, openito postavljeno pitanje, Gadamer odgovara da iskustvo povijesne predaje[footnoteRef:56] u osnovi nadilazi ono to se u njoj moe istraivati, ono nije samo istinito ili neistinito u onom smislu u kojem o tome odluuje historijska kritika - ono uvijek posreduje istinu koju treba osvojiti (1978: 23), a osvaja je svaka generacija za sebe.[footnoteRef:57] U tom je smislu i pravoznanstvo, tj. svaka nova generacija pravoznanstvenika uvijek na poetku. Ni u pravoznanstvu povijesna predaja uope ne bi zasluivala interes, koji joj iskazujemo, kad nas ne bi pouila neemu to ne bismo bili u stanju spoznati iz vlastitoga (Gadamer 1965: XX). Zato mi se ini da se obraanje Kantorowiczu i slobodnopravnom pokretu ne moe uvjerljivo obrazloiti onim tipom argumentacije koja se u pravilu poziva samo na neobraenost, nedovoljnu istraenost, zanemarenost[footnoteRef:58], nepoznatost teme koja se istrauje i koja naivno i neosvijeteno predpostavlja mogunost konane i iscrpne obradbe neke teme trudom predhodnih generacija, pa tek u izostanku takvog truda nalazi opravdanje vlastitome.[footnoteRef:59] Ovdje se hoe pokazati da postoje i drugi, vaniji razlozi bavljenja Kantorowiczem i slobodnopravnim pokretom, razlozi koje nalazim u stanju domaeg pravoznanstva, razlozi od kojih je prvi i glavni ve izjavljen: marginaliziranje problema juristike slobode, te predpostavka da e nas istraivanje te marginalizacije dovesti do uvida o socijalnim funkcijama juristike slobode. S obzirom na u pravoznanstvenu izraenu skepsu naspram napora da se u historijskim procesima pronau paralele s aktualnim diskusijama i naspram probitanost takvog postupka za pravoznanstvo (v. Rottleuthner 1973: 9), u nastavku e biti pokuano pokazati pod kojim je predpostavkama mogue nadvladavanje iskazane skepse. [56: Gadamerovo odreenje pojma predaje (tradicije) kao komunikativno doivljenoga svijeta v. u lanku Hermeneutik, in: HWPh 3, 1071.] [57: U nas izriito suprotno Viskovi: Pravna znanost ne moe stalno biti na poetku (1981: 6); slino, pozivom na Viskovia, i Simi 2. Viskoviev zahtjev za integracijom onog to je najvrijednije u minulom teorijskom iskustvu kao da polazi od predpostavke da su istine i otkrivene zablude t e o r i j a o pravu (ib.) i nae istine. Ako je bogatstvo tradicije u principu neiscrpivo, dakle jednom zauvijek ne moe se ni odbaciti, ni usvojiti, onda se uvijek iznova moe biti na poetku. Upravo to Viskovi kao da zanemaruje (slino i u Pravo kao kultura gdje u VIII. poglavlju /Gnoseologija greke/ iscrpno prikazuje Cossijevo stajalite /1990 151-156/). U oba rada prihvaa Cossijevo stajalite o razlikovanju znanosti o ovjeku i prirodoznanstva po kriteriju odnosa spram prolih neistina (ta neistina i ne ulazi u prirodnonaunu spoznaju kao njen bitni dio /1990: 152/). Iako nepreciziranjem atributa bitni onemoguava nevrijednosnu raspravu s tom tezom, ipak treba podsjetiti da tradicija nije primarno hermeneutiki pojam ve tvori element ljudske kulture (Gadamer 1962: 966) i prije postavljanja pitanja o njezinoj (ne)istinitosti odnosno bitnosti.O problemu zakljuene historiografije u historiara v. Carr, posebice I. poglavlje (7 i d.); za socijalne znanosti v. Habermas (1967: 35 i d.): historijska objanjenja sama samo su korak u principijelno nezakljuenom nizu moguih eksplikacija (35).Teza da je pozivanje na tradiciju pojavni oblik nezadovoljstva postojeom koje smatra da se realnost krivo razvija zbog naputanja nekih tradicionalnih, dakle nasljeenih vrednota (Puhovski (1979: 41) zanemaruje mogunost pozivanja na tradiciju zbog drugih razloga (npr. za dokazivanje ispravnoga razvoja zbilje upuivanjem na postojei kontinuitet); obzirom da se oslanjanje i pozivanje na tradiciju moe (u)temeljiti na vrlo razliitim pojimanjima tradicije (pa se dakle i oslanjati i pozivati na razliite tradicije), isuvie se shematskom ini daljnja teza da se oslanjanje na tradiciju (...) moe (...) ponajprije svesti na ustrajanje na statusu quo (kritizirano stajalite nije sasvim jasno s obzirom na to da se u istom radu zastupa stajalite da se tradicionalizam /.../ pojavljuje i kao element kretanja koja su nedvoumno unapreivala ljudsku povijest /43/).U ovom radu upravo treba biti pokazan jedan primjer pozivanja na tradiciju koji nije samo nastojanje na status quo - Kantorowiczevo dokazivanje da njegovi metodologijski nazori nisu pravnopolitiki, ve da samo opisuje ono to se tradicionalno dogaa u jurisprudenciji, ali se i tradicionalno preuuje, pa stoga treba biti priznato.] [58: O problemu drutvenoga zaborava v. Jacoby, posebno 19, 25-26, 28-30, kao i uvod C. Lasha u njegovoj knjizi (7-17). O postmodernoj kao strategiji zaborava v. istoimenu knjigu B. Schmidta (1988a) te njegovu samointerpretaciju (1988b).] [59: Jedan tipian primjer iz novije jugoslavenske literature koja se obraa tradiciji jest Simiev rad; on smislenost svog napora nalazi ponajprije u okolnosti da jo uvek nije sistematski prouena i kritiki ocenjena naa predratna pravna misao (4). U njegovom se radu oslonac trai i u presumiranom, a nedokazanom kontinuitetu rezultata rada naunih generacija (2) - iako ga i sam Simi dovodi u pitanje (v. 4); problematinim se ini i ograniavanje reinterpretacije samo na one relevantne rezultate koje je stvorila napredna nauna misao (kurziv Z. P.) (ovakav postupak obrazlae se pozivanjem na Lenjina i Blocha makar se iz citiranih stavova jasno vidi da se oslonac za stav o znaenju naprednosti eventualno moe nai u Lenjina, a u Blocha sigurno ne). Na sline probleme nailazimo i u Grebe (v. uvod za Istorijski i teorijski znaaj Kelsenove kritike marksizma /5-12/, posebice: Odgovoriti Kelsenu marksistiki je dug asti /.../.). Prigovor formuliran drugom prilikom ini se primjeren i ovdje: kad doe do odluke da se pita o tradiciji (...), polazei od aktualnog usuda marksizma ili naprosto unutar jedne konkretne, dobrim dijelomi tradicijom posredovane kulture, ini se nedostatno jasnim odgovor na pitanje odakle, s koje i kakve pozicije, takvo pitanje uope i moe biti postavljeno (Puhovski 1979: 39; v. i 45 i od istog autora Marx i marksistika tradicija, 28 Kulturni radnik /1974/ 4, 46-58).]

Polazei od stanja domaeg pravoznanstva udovoljava se prvom Grimmovu zahtjevu naspram pravne povijesti kao podrci juristi u ispunjavanju njegove funkcije: da svoj istraivaki interes izvlai iz sadanjosti, te da se kree na teorijskoj razini pravoznanstva (Grimm 10)[footnoteRef:60]. Daljnji zahtjev, da se kree i na razini znanosti o povijesti, ovdje moe biti potovan samo u onoj mjeri u kojoj je domaa pravna historiografija uskladila svoje metode i svoja znanja s opom znanosti povijesti. [60: V. posebno u Carra o Croceovoj tezi da je povijest uvijek suvremena povijest i o njezinom mjestu u razvoju filozofije povijesti (21 i d.). Na Croceovu tezu u pravnoj literaturi veoma podsjea Cossijeva ideja regresivne spoznaje (v. Viskovi 1990: 153).]

Usredsreivanje na Kantorowicza i slobodnopravni pokret voeno je i ambicijom da se upravo na primjeru jednoga autora i jednoga pravnoga pokreta koji se javljaju kao pokuaj radikalnog raskida s tradicijom s kojom se naao konfrontiran slobodnopravni pokret, koje dakle pokree problematinost tradicije[footnoteRef:61], in concreto ispita teza da hermeneutika svijest postoji samo pod odreenim povijesnim uslovima. Tradicija, u iju bit pripada sama po sebi razumljiva predaja predanja, morala je postati problematina, da bi se obrazovala izrazita svijest hermeneutikog zadatka da se tradicija usvoji (Gadamer 1978: 15). Ako se iz prolosti uope moe zadobiti budunost, ne tek puka svijest o prolosti[footnoteRef:62], problematinost tradicije njezina je predpostavka. A problematinost tradicije uvijek je problematinost konkretne tradicije ija nas konkretnost oslobaa previsokoga odnosno skoro neostvarivoga zahtjeva za svijest o itavoj povijesti u njezinoj vlastitoj vrijednosti (Schilling 1).[footnoteRef:63] Ovdje e se pokuati jednu misao dovesti u svezu s povijesnim uvjetima i pokazati kako je tradicija, koju ta misao dovodi u pitanje, postala problematina. Za razliku od radova koji u sreditu imaju pitanje metode u vrijeme slobodnopravnog pokreta, obino formulirano kao problem slobodnog nalaenja prava, ovdje se eli i pridonijeti odgovoru na jedno nedovoljno istraeno pitanje: kakvom je metodom slobodnopravni pokret doveo u pitanje zateenu (tradicionalnu) pravnu metodu? [61: Da ne bi bilo nesporazuma, rije je o tradiciji nastaloj u epohi moderne!] [62: Kako bi se dalo interpretirati Schillingovo (1) obrazlaganje korisnosti povijesti za budunost.] [63: Schilling iz razumljiva zahtjeva da povijest iz koje traimo oslonac ne ograniimo samo na ono najblie iza nas kao jednostavnu suprotnost sadanjosti pravi neobrazloeni skok na zahtjev da iza nas svjesno stoji itava prolost (1).]

Zbog ega je iz mnotva pripadnika slobodnopravnog pokreta izdvojen ba Hermann U. Kantorowicz? Odgovor na to pitanje naelno je tei nego odgovor na pitanje o izboru slobodnopravnoga pokreta, a ne bi bio ni olakan, ni eliminiran, da je izbor pao na nekoliko eminentnih repezentanata pokreta, jer bi opet za svakog pojedinano trebalo odgovoriti na isto pitanje[footnoteRef:64]. Osim svih onih, naprijed navedenih razloga, koji podjednako vae i za izbor slobodnopravnog pokreta i izbor Kantorowicza, a koji bi moda vaili i za jo kojeg pripadnika slobodnopravnog pokreta, postoje i neki posebni razlozi izdvajanja Kantorowicza. [64: ak i vrlo uspjelom biografijskom uvodu u povijest pravoznanstva Kleinheyer/Schrdera, koji obuhvaa biografije vie od dvije stotine jurista iz pet stoljea, jedan recenzent prigovara da su autori ipak trebali izjaviti kojim su se kriterijima dali voditi pri izboru jurista koje prikazuju. Ono to se iznosi u Uvodu uope ne rasvjetljava stajalite s kojeg bi trebalo uvoditi u povijest pravoznanstva (Karl. A. Molnau, in: 72 ARSP /1985/ 3, 433). Da prigovor nije proizvoljan i da je itekako mogua i jedna druga tradicija jasno pokazuje zbirka Streitbare - od etrdesetjednog prikazanog juriste samo su dvojica (2!) uvrtena u glavni dio Kleinheyer/Schrderova rada, a podatak da je Kantowowicz jedan od te dvojice ide u prilog mog izbora Kantorowicza (izmeu est daljnjih autora iz zbirke Streitbare za koje se ipak nalo mjesta bar u dodatku Kleinheyer/Schrdera nalazi se ak i Hans Kelsen!).Moda bi se moglo tvrditi da su Kantorowicz i Radbruch jedina dva kritika pravnika koji su uspjeli postii priznanje oficijelnih jurista?]

Kantorowicz je, uz Ernsta Fuchsa, vjerojatno jedina osoba u iju pripadnost slobodnopravnom pokretu nitko nije posumnjao[footnoteRef:65]. On je tvorac izraza slobodno pravo (Freirecht), slobodnopravnom pokretu je dao ime, te je jedan od njegovih najvanijih reprezentanata[footnoteRef:66]. Rijetki su pravni teoretiari u kojih se tako komplicirano i paradigmatski nalazi isprepletenost politikog uvjerenja, znanstveno-nastavnog rada i praktinog pravnikog iskustva. On je pravnik na djelu, itan, hvaljen i osporavan, uzdizan i kompromitiran. Kantorowicz nam moe biti i uzor i opomena, ovisno o izabranom stajalitu. Njegov ivot ilustrira meuovisnost ivotnih i teorijskih opredjeljenja, ili, jo tonije: da je teorijsko opredjeljenje ujedno i ivotno opredjeljenje. irina njegovih interesa, bavljenje i povijesnim i suvremenim pitanjima, okolnost da za razliku od veine drugih slobodnopravnjaka ne daje prednost civilistici,[footnoteRef:67] ve ga podjednako zanima i kazneno pravo, temeljito poznavanje nekih drugih (nenjemakih) pravnih kultura, paralelno bavljenje povijeu prava i sudjelovanje u reformama zakonodavstva te naglaeniji interes za teorijske aspekte, nego za pravnopolitike zahtjeve slobodnopravne nauke - sve ga to izdvaja od ostalih slobodnopravnjaka i legitimira pokuaj da se slobodnopravni pokret predstavi autorom koji personificira njegova najvia dostignua. [65: Osim, naravno, Joachima Schmidta (v. 149) kojem nitko nije dovoljno ist da bi bez dileme mogao biti klasificiran kao slobodnopravnjak. On ak smatra da nema nijednog slobodnopravnjaka koji bi zaista bio reprezentativan za slobodno pravo (7)!Jedini poznati nam prikaz slobodnopravnoga pokreta u kojem se Kantorowicza uope ne spominje, ak ni u literaturi, jest onaj Schweringov (v. opirnije u 9.1.1.).] [66: Opirnije u 9.3.1.1.] [67: Slobodnopravnjaci su rijetko naputali povjereno im podruje civilnog prava (Moench 85). Ako je imperium onaj faktor koji preovlauje u oblasti javnog prava (...) dok je u oblasti privatnog prava prevashodno zastupljena autonomija, proizvoljnost u odluivanjima (Lj. Tadi, Teorija drave i prava /redigovani magnetogram predavanja odranih kolske godine 1961-1962. godine/, Sarajevo, 1962, 95) onda bi civilistika orijentacija trebala biti samorazumljiva. Meutim, prihvatimo li Viskovievu tezu da u Njemakoj, Austriji ili Skandinaviji prevladava Opa teorija prava (i drave) s jakim uplivom publicistikog uzora (recenzija Irti Natalino, Intruduzione alla studio del diritto privato, 66 APDN /1980/ 287-291, 287) doli bi do zakljuka da i u tom pogledu slobodnopravni pokret pliva protiv struje. Meutim, sve se to moe tvrditi samo s velikim rezervama, jer cijeli problem treba promatrati u vremenskoj dimenziji. Krajem 19. stoljea Pachman (autor koji je, kako emo jo vidjeti, znatno utjecao na Kantorowicza) tvrdi da je pravoznanstvena orijentiranost na privatno pravo s malim promjenama ouvana sve od Rimljana do njegovih dana (11).]

Kao da je ba povodom njegova djela izreen sud da a shrewed and politicaly-seasoned historian, with his (...) experience-steeped intuitions, often judges contemporary developmental tendencies with an astonishing sureness of touch.[footnoteRef:68] Kantorowicz naime jasno simbolizira domete i probleme slobodnopravnog pokreta. U vrijeme kad dolazi do gaenja pokreta i mijenjanja socijalne funkcije slobodnopravnih ideja, dolazi i do promjena u Kantorowiczevim shvaanjima, koje se barem djelomice mogu objasniti kao pokuaj da se izmijenjenim socijalnim prilikama odgovori izmijenjenom teorijom. O svemu tome jo e biti rijei. [68: Jrgen Habermas, A Philosophico-Political Profile, New Left Review (May/June 1985) No. 151, 75-105, p. 89.]

Kantorowicz je za stanje domaeg pravoznanstva inspirativan i zato jer preskae granice struka u pravoznanstvu (u naim vrstim podjelama na grane teko je smjestiti Kantorowiczeve radove, kad ima i takvih koji npr. istovremeno pripadaju i pravnoj povijesti, krivinom pravu i sudskom pravu) i uope strukovne granice pravoznanstva, te se bavi kompliciranim problemima koji se tiu filozofije, sociologije i psihologije te pravoznanstva uope.

Kako k povijesti?

Vjerovanje u vrsto jezgro historijskih fakata, koji postoje objektivno i neovisno od interpretacije historiara, jest smijean, ali teko otklonjiv pogrean zakljuak (Carr 12).

Ovdje se hoe, dakle, komunicirati s prolou, s pravnom tradicijom. Poinje li time, nuno, i jedna epizoda pravne historiografije, ma kako ona u ovom sluaju - s obzirom na vrijeme i probleme koji e biti obuhvaeni - bila fragmentarna? Ako se odgovori pozitivno, je li nuno izjaviti i polazita na kojima se ona pokuava utemeljiti ili ih je dovoljno preutno primijeniti? emu uope ulaenje u naelna pitanja pisanja historije pravne misli, ako se nema pretenzija razvijanje hermeneutikih problema jedne takve historije?

Prije nego to se na ta pitanja pokua odgovoriti, ini se korisnim istaknuti da se ta pitanja ine posebno potrebna u sredini u kojoj su rijetki izvorni radovi koji bi mogli posluiti kao uzor jednoj makar fragmentarnoj historiji pravoznanstva, a od dijela koja bi pretendirala biti sistematski prikaz povijesti pravoznanstva nema ni nagovjetaja. Ona pak djela koja bi eventualno mogla posluiti za uzor (npr. historije politikih i/ili pravnih teorija[footnoteRef:69]) ili ne polau rauna o vlastitim metodama[footnoteRef:70] ili su pisana sa stajalita koja danas izgledaju prevladanima.[footnoteRef:71] U njima u pravilu nema odgovora na pitanje o tome zato nam je potrebna historija teorija,[footnoteRef:72] ime se ona razlikuje od izuavanja aktualnih teorija, pod kojim je uvjetima smisleno njezino izdvajanje iz ope historije misli, na koji se nain razlikuje historija teorija i historija samih problema tih teorija itd.[footnoteRef:73] U njima se ne moe nai ni naputak o metodskim postupcima primjenjivim u jednom pokuaju fragmentarne historije pravne znanosti ili o njihovu odnosu spram metoda ope historiografije[footnoteRef:74] i ope povijesti znanosti[footnoteRef:75]. U fragmentarnoj historiji svaki je istraiva preputen sam sebi i svim rizicima koje to sa sobom nosi[footnoteRef:76]. To se najbolje vidi u historijskim uvodima i historijskim razvojima u standardnim udbenicima pozitivnopravnih disciplina kojima je teko odgonetati funkcija, a autori u pravilu smatraju suvinim bilo to o tome rei. I u njima se redovito povijest pravnih disciplina, odnosno pravnih grana svodi na povijest zakona i zakonodavnih promjena, eventualno i kola. Uloga pravnika u takvim historijama uglavnom je marginalizirana, a ako se i spominje nedovoljno je konkretizirana, ponajee svedena na znaenje velikih pravnika i intrigantne epizode juristikih biografija[footnoteRef:77]. Izgleda kao da oni imaju neku vrstu ukrasne funkcije ili kao da bi trebali dokazivati ono to je i tako samo po sebi jasno: da postoji povijest pojedinih pravnih disciplina, tj. da ne poinju od juer. Meutim, to je iz te povijesti i danas relevantno i kako oblikuje dananje, u pravilu je nejasno, jer u ostatku udbenika gotovo da i nema referiranja na historijski uvod/razvoj, tj. iz historijskih uvoda/razvoja ne slijede nikakve konzekvence za ostala dijelove. Kao da su uvodi/razvoji pisani bez njih. Oni zapravo nikog ni u to ne uvode, pa ih studenti, uglavnom s pravom, intuitivno osjeaju kao suvian i nepotreban dodatak ili ak kao strano tijelo,[footnoteRef:78] uvode koji su mogli stajati i na kraju knjiga.[footnoteRef:79] [69: Kolakovi 1976; Luki 1973; Julije Makanec, Razvoj dravne misli od Platona do Hegela, s. l. : Ustaki nakladni zavod, s.a.; Ivo Petrinovi, Povijest politikih doktrina, Split : Pravni fakultet u Splitu, 21973; Nerkez Smailagi, Historija politikih doktrina I-II, Zagreb : Naprijed, 1970; Ljubomir Tadi, Filozofija prava, Zagreb : Naprijed, 1983; Predrag Vranicki, Historija marksizma, t. 1-3, Zagreb : Liber/Naprijed, 1978.] [70: Upravo exemplarno u Makanca, o. c., Tadia, o. c., Smailagia, o. c. i Vranickog, o. c. Nita bolje ni u domaoj historiji filozofije (v. npr. Branislav Petronijevi, Istorija novije filozofije, Beograd : Nolit, 1982). Izgleda da je to dio jednog ireg stanja. Za domau historiju knjievnosti v. Teorija istorije knjievnosti, SANU: Beograd, 1986 (saeti prikaz Jovana Ljutanovia, Aporije istorije knjievnosti, 38 Knjievne novine /1. 6. 1987./ 733).] [71: Primjerice u Lukia (1973: 6, 29. i d.,) gdje je teite vie na problemu definiranja teorije i politike nego na problemu definiranja historije politikih i pravnih teorija, dakle drugaije no to zahtijeva naslov rada. Vjerojatno otuda slijedi i injenica da knjiga u poglavlju Odnos istorije politikih i pravnih teorija prema drugim srodnim naukama (26 i d.) uope ne problematizira odnos historije politikih i pravnih teorija spram ope historije, osim utoliko to se ritualno ponavljaju, s obzirom na vrijeme nastanka rada vjerojatno zahtjevane, openite napomene o opoj dijalektikomaterijalistikoj metodi, iju uporabljivost Luki ozbiljno relativizira istiui nerazraenost problema primjenjivosti te metoda, te, navodei da ona u praksi nije mnogo primjenjivana, a da se tamo gdje i jest svodi na vulgarni materijalizam ili na materijalistike fraze (30).Slino je i u Kolakovievoj knjizi; i on vie panje poklanja pojmovima politike i teorije i njihovu odnosu nego problemu odreenja znanosti koju naziva historijom politikih teorija (v. Uvod, 11-32). Vlastitu Kolakovievu ocjena da su izlaganja u prvom izdanju u metodolokom uvodnom pristupu ostala (...) suvie sintetina i nedoreena (8) mogue je protegnuti i na drugo izdanje. Izostalo je i obrazloenje nedovoljno jasne teze da historija politikih teorija (...) znai u materijalnoj akciji prevladavanje postojeeg prijelaznog razdoblja i svijest o nunosti (134) itd.] [72: Tako npr. Luki (6 i d.) ne daje odgovor na to pitanje ve samo objanjenje zato je historija politikih i pravnih teorija potrebna na Pravnom fakultetu u Beogradu! U razvijenijim tradicijama odgovor na to pitanje drao se obvezatnim ve u vrijeme kad je pisana Lukieva knjiga. V. npr. Schilling (1-11).] [73: Usporedbe radi v. Wieacker, posebno Einleitung, 8-9.] [74: Tako npr. u Lukievoj knjizi postoji poglavlje Odnos istorije politikih i pravnih teorija prema drugim srodnim naukama (v, 29) ali ne i o njezinom odnosu spram historije openito, uz objanjenje: Ukoliko objanjava teorije, ideje, istorija teorije se poklapa sa sociologijom (30).] [75: O osnovnim problemima povijesti znanosti v. Volker Bialas, Grundprobleme der Wissenscaftsgeschichte, in: Rene Knig, Nico Stehr (Hrsg.), Wissenschaftssoziologie. Studien und Materialien, Opladen : Westdeutscher Verlag, 1975 (KZSS /1975/ Sonderheft 18), p. 122-134.] [76: Jedno od rijetkih historijskopravnih djela koje istie svoju fragmentarnost, a subjektivnost ve u polazitu smatra samom po sebi razumljivom, jest Hattenhauer (v. VII).] [77: Tako iz jednog udbenika doznajemo o Grotiusu i sljedee: Na povratku iz Stockholma zatee ga bura i baci na pomoransku obalu. Od toga se razbolio i umro u Rostocku 28. kolovoza 1645 (411). Za nadati se je da takve vane epizode pravnikoga djelovanja bar postiu relaksirajui uinak na studente tijekom zamornih spremanja ispita.] [78: Umjesto mnogih primjera v. Stojanovi i Gams koji po miljenju konzultiranih civilista sadre najbolje historijske uvode. Od 424 stranice Stojanovieva udbenika glava III - Istorijski razvoj graanskog prava i graanskopravne nauke - zauzima pp. 20-26, a u Gamsa Istorijat obuhvaa pp. 8-14 od ukupno 373 stranice. I u jednog i u drugog autora ne nalazimo bilo kakvu vezu istorijskog razvoja odnosno istorijata s ostatkom djela, a kamoli odgovor na pitanje o njihovoj eventualnoj hermeneutikoj funkciji.Rijetku iznimku nalazimo u jednom kaznenopravnom udbeniku u kojem se poglavlje Razvoj kaznenoga prava opravdava nemogunou razumijevanja sedanjega stanja kazenskega prava (...) brez vsaj kratkega in povrnega pregleda njegove razvojne puti (Bavcon/elih 40). Osim toga to je rijedak primjer razvoja pisanog s jasnom svijeu da ne udovoljava zahteve zgodovinskih znanosti te da se razvoj pie polazei od odreene hipoteze (v. l. c.). Meutim, ni u tom radu u kasnijim dijelovima ne nalazimo izravnu vezu s uvodnim razvojem. U ostalih kriviara razvoji uglavnom slie na goreopisane u civilista (primjera radi v. Bai 34-91; Zlatari 33-49; Nikola Srzenti/Aleksandar Staji/Ljubia Lazarevi, Krivino pravo Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije. Opti deo, Beograd : Savremena adminstracija, 71988, 33-85).S ovdje izloenim tekoama dio autora izlazi na kraj tako to utke odustaje od bilo kakvih razvoja ili historijata (npr. ba procesualisti Triva i Pozni, iako je razvoj procesa najpogodnije tlo za priu o povijesnoj ulozi pravnika!).] [79: Kantorowicz historijske uvode koji su obino krasili veinu spisa njegova doba ocjenjuje kao puki dekor koji je zgotovljen tek nakon to je sve preostalo do kraja promiljeno (Kampf 31), pa stoga u tobonje kasnije pisanom tekstu za njima ni ne moe biti posegnuto.Openito o spornosti statusa povijesti prava u akademskoj praksi i pokuajima zamjenjivanja sociologijom prava v. u Padjena (1984: 22 i d.).]

Ovdje e biti pokuano pravoznanstvenu tradiciju, dakle ono to se obino uzima kao historijsko, ne promatrati s historijskog gledita, jer, kako nas pouava Gadamer, prividna je paradoksalnost takvog zahtjeva: Time to predaju gledamo s historijskog stajalita, tj. time to se premjetamo u historijsku situaciju i pokuavamo rekonstruirati historijski horizont, mislimo razumjeti (1965: 287). A zapravo se radi o neem drugom: naelno smo odustali od zahtjeva u predaji za nas same pronai vaeu i razumljivu istinu. Utoliko je takvo priznavanje drugosti drugoga, koje drugost ini predmetom objektivne spoznaje, naelna suspenzija zahtjeva (ib.). Ali na koji nain izvui pouku iz Gadamerova upozorenja da smo uvijek, nadajui se i strahujui, obuzeti onim najbliim nam, te u takvoj predobuzetosti pristupamo svjedoanstvu prolosti i kako udovoljiti postojanom zadatku da se uspori prebrzo prilagoavanje prolosti vlastitim oekivanjima smisla (Gadamer 1965: 289)?

Jedno mogue rjeenje jest da se pokua slijediti logiku onog postupka kojeg Gadamer naziva procesom odvajanja (v. 1978: 339 i d.), a ijim mi se kljunim zahtjevom za rad ove vrste ini zahtjev da se odnos napetosti izmeu teksta i sadanjosti (...) ne prekrije naivnim prilagoavanjem, ve da se svjesno razvije (1978: 340). Na slian postupak upuuje i A. Heller u svojoj Teoriji istorije. U ovom kontekstu posebno su vane sljedee teze njezinog rada:

prvo, jedini posrednik putem kojeg moemo komunicirati s prolou na razini pravog znanja jest historiografija,

drugo, ispitujui prolost historiografija ne zna unaprijed odgovore na svoja pitanja, makar ima prethodni pojam o prirodi moguih odgovora - inae ne bi mogla pokretati pitanja koja ba pokree,

tree, pravi odgovor prolosti ne moe se unaprijed odrediti,

etvrto, historiografija moe dobiti i odgovor o kojem nije nikad ni mislila, ali odgovor moe sasvim izostati, i, konano,

peto, historiografija treba da navede prolost da postavlja svoja pitanja(133).

Hellerova nudi odgovor i na