SUVREMENO LIJEČENJE PRIJELOMA KOSTIJU U DJECE

Paediatr Croat 2006; 50 (Supl 1): 308-313 PregledReview

UVOD

Zadnjih tridesetak godina događaju se značajnije promjene u liječenju prije-loma kostiju u djece. Te promjene rezul-tirale su bržom dostupnošću informacija o liječenju prijeloma u djece, promjenom filozofije o tretiranju prijeloma s nagla-skom na operacijskom liječenju, te pro-mjene u etiologiji i incidenciji prijeloma u djece. Naime sve do druge polovine dvadesetog stoljeća literatura o liječenju prijeloma u djece zasnivala se na oso-bnom iskustvu "kao glavnoj referenci". Mediji, a posebno globalna informati-zacija učinile su da svaku informaciju u medicini svijet sazna za nekoliko sati. Ovakav način komunikacije omogućuje da više autora istovremeno "pretoči svoja iskustva" na jedno mjesto, te tako izra-vno utječe na izbor metoda liječenja.

Jedan od prvih zagovornika konzer-vativnog načina liječenju prijeloma ko-stiju u djece bio je Walter P. Blount. Svoj "konzervativni stav" nametnuo je budu-ćim generacijama dječjih traumatologa i ortopeda. Blount je bio žestoki protivnik operacijskog liječenja prijeloma u djece, smatrajući da se spontanom remodelaci-

jom može svaki prijelom znatno ispraviti pa stoga ne treba težiti idealnoj anatom-skoj repoziciji. Također je smatrao da operacijsko liječenje samo po sebi nosi brojne komplikacije. Poznata je njegova izreka koja već odavno pripada povijesti dječje traumatologije: "Jedan postopera-tivni osteomielitis u životu je dovoljan da kirurg promjeni mišljenje o potrebi ope-racije" (1-3).

Tridesetak godina kasnije Rokwood i Green javljaju se s drugim pogledima u liječenju prijeloma kostiju dječje dobi. Smatraju da je tendencija intenzivnijeg operacijskog liječenja uvjetovana s četiri glavna faktora: značajan napredak u te-hnologiji, brzo zarašćivanje dječjih rana, financijski i socijalni faktor, te očekiva-nje javnosti glede savršenog rezultata. Htijenja k zadovoljenju tih četiriju fakto-ra neminovno vode češćem operacijskom liječenju prijeloma u dječjoj dobi (4-6).

Dijagnostika prijeloma kostiju u djece

Dijagnoza prijeloma kostiju u djece postavlja se na temelju anamneze, kli-ničke i rendgenske slike. U postavljanju dijagnoze prijeloma najpouzdanija je rendgenska slika ozlijeđenog ekstremite-ta učinjena u dva smjera. No, iskusni ki-rurg-traumatolog postavit će dijagnozu samo na temelju anamneze i kliničkog nalaza, a rendgenskom slikom samo će to i potvrditi. Radiološkom obradom ozlijeđenog ekstremiteta potvrđuje se

klinička sumnja na prijelom, ali se utvr-đuje i opseg pomaka ulomaka, moguća njihova rotacija i angulacija. Radiolo-škom obradom mogu se procijeniti ošte-ćenja drugih tkiva.

Kod prijeloma proksimalnog i distal-nog dijela ekstremiteta otežana je radio-loška dijagnostika zato što u tom dijelu kosti postoje brojne osifikacijske jezgrekoje u mlađe djece nisu dovoljno osifici-rale pa se radiološki teže interpretiraju. Pri rendgenskoj obradi traumatiziranog ekstremiteta vrše se snimanja u latero-lateralnoj (ll) i u anteroposteriornoj (ap) projekciji. Anteroposteriornom rendgen-skom slikom utvrdit će se da li je došlo do odmaka ulomaka medijalno ili lateralno u odnosu na uzdužnu os ekstremiteta. Na rendgenskim slikama učinjenim u latero-lateralnoj projekciji vidjet će se da li je došlo do odmaka ulomaka ventralno ili dorzalno, a isto se tako utvrđuje da li po-stoji rotacija frakturnih ulomaka.

Rendgenska snimanja obavljaju se i ciljanim i kosim projekcijama u odnosu na osovinu kako bi se utvrdili mogući odmaci ulomaka i prikazale frakturne pukotine. Ova snimanja izvode se u slu-čaju da se standardnim rtg snimkama (ap i ll) ne dokaže prijelom, a klinički postoji sumnja na njega ili je analiza prijeloma nejasna. Nerijetko se koriste i kompara-tivne rendgenske snimke zdrave strane i to posebno mlađe djece zbog postojanja osifikacijskih jezgara koje mogu izgleda-

*Zavod za dječju kirurgiju Klinički bolnički centar Rijeka

Adresa za dopisivanje: Harry Nikolić, dr. med. Zavod za dječju kirurgiju Klinički bolnički centar Rijeka 51000 Rijeka, Istarska 43a

SUVREMENO LIJEČENJE PRIJELOMA KOSTIJU U DJECE

NADO BUKVIĆ, HARRY NIKOLIĆ, ZLATKO TOMAŠIĆ*

Prijelomi kostiju dječje dobi svakim danom su u porastu. Ubrzan način življenja neizbježno utječe na porast traume u dječjoj dobi. Ozlijeđenu djecu potrebno je što prije vratiti u normalni život i njihovim obvezama. Brojne su metode liječenja prijeloma kostiju dječje dobi. Primjenjuju se ovisno o dobi djeteta i vrsti prijeloma. Mogu biti konzervativne i operacijske.

Deskriptori: DJECA, PRIJELOM, LIJEČENJE

308

ti poput prijeloma, a to nisu. U dijagno-stici ozljeda udova, mogu se još koristiti slijedeće pretrage: artrografija, aksijalnatomografija, kompjutorizirana tomogra-fija (CT) i nuklearna magnetska rezo-nancija (NMR).

Artrografija se koristi izričito zazglobne prijelome radi prikaza zglobnih ploha i potrebe za naknadnom redukci-jom i fiksacijom ulomaka (prijelomi epi-fize). CT ima važnu ulogu u dijagnosticidistalnih i proksimalnih dijelova ekstre-miteta, uključujući i zglobne površine. CT i NMR su trodimenzionalne rekon-strukcije koje pokazuju točan odnos zglobnih tijela i frakturnih pukotina, što terapeutu omogućuje dobar odabir tera-pijske metode (7).

Metode liječenja prijeloma kostiju u djece

Cilj liječenja prijeloma kostiju djece je postizanje što bolje anatomske, a time i funkcionalne restitucije ozlijeđenog ekstremiteta. Samo dobra anatomska repozicija odmaknutih ulomaka u bole-snika s prijelomom kosti prvi je uvjet za postizanje dobre funkcionalne restitucije ekstremiteta. Liječenje prijeloma kostiju djece može se globalno podijeliti na kon-zervativno i operacijsko.

Konzervativno liječenje

Konzervativno liječenje prijeloma podrazumijeva namještanje prelomlje-nih ulomaka i njihovo zadržavanje u tom položaju bez izravnog pristupa na kost. Nema "otvorenog" pristupa na ulomke kosti kroz rez na koži, a namještanje kosti (repozicija) radi se preko kože i drugih struktura, a izvodi se najčešće u općoj anesteziji. Opća anestezija je po-trebna kako bi se repozicija mogla oba-viti bezbolno, a pritom se može utjecati i na mišićnu relaksaciju. Zadržavanje ulo-maka, nakon izvedene repozicije, postiže se gipsanom imobilizacijom.

I razne metode trakcija bilo da se radi o kožnim ili koštanim trakcijama spada-ju u konzervativno liječenje. Trakcijom se, također, bez kirurškog pristupa na prijelom, vrši repozicija i retencija ulo-maka kosti do srašćivanja. Kao metoda

izbora konzervativnog liječenja trakcije se primjenjuje uglavnom kod male djece (do 5 godina) jer je snaga mišićja relati-vno mala, pa se lako nadvlada. Trakcija se kao metoda liječenja u jednoj fazi za-rašćivanja zamjenjuje s fiksnom imobili-zacijom. To je period kad je kost postigla zadovoljavajući položaj, a oba su ulomka već zajedno srasla (7, 8).

Sam izbor metode konzervativnog liječenja ulomaka ovisi prvenstveno o tipu prijeloma, ali i o dobi bolesnika. Kod "torus" prijeloma (prijelom s na-puknućem samo jednog periosta dok je drugi potpuno intaktan) postavlja se samo imobilizacija jer su takvi prijelomi stabilni i ne zahtijevaju repoziciju. Kod prijeloma tipa "greenstick" (prijelom tipa "zelena grančica": jedna strana periosta je pukla uz odmak, a druga bez odmaka) s netolerantnom angulacijom, u općoj se anesteziji mora prelomiti suprotni peri-ost. To se prelamanje glasno čuje u vidu pucanja grančice. Nakon namještanja retinirani se ulomci imobiliziraju gips-longetom ili cirkularnim gipsom. Posta-vljanje gips-longete ili cirkularnog gipsa ovisi o veličini otoka na mjestu prijelo-ma.

Kod prijeloma kad dolazi do po-tpunog prekida kontinuiteta kortikalisa i periosta kosti uz dislokaciju ulomaka također se vrši manuelna repozicija i imobilizacija ekstremiteta. Repozicija dislociranih ulomaka može ponekad biti veoma otežana, pa ju je potrebno izvrši-ti u općoj anesteziji. Kod prijeloma kod kojih postoji znatno skraćenje uloma-ka kosti preporuča se prije samog akta repozicije primjena privremene trakci-je u longitudinalnom smjeru suprotno vlačnim mišićnim silama. Na taj način popuštaju tenzije mišića i skraćenje se smanjuje. Nakon tako učinjene trakcije lakše se može izvršiti i sama repozicija frakturnih ulomaka. Položaj prelomlje-nih ulomaka kosti kontrolira se za vri-jeme namještanja slikovnim rtg-pojači-vačem. Kod svake imobilizacije treba voditi računa o imobilizaciji dva susje-dna zgloba. Nekoliko dana (3-4 dana) nakon namještanja prijeloma kontrolira se položaj kosti u imobilizaciji. Pomak ulomaka moguć je nakon splašnjavanja otoka na mjestu prijeloma. Ponavljane manipulacije frakturnih ulomaka treba

izbjeći budući da one povećavaju mogu-ćnost nastanka pseudoartroze. Koliko će trajati imobilizacija ovisi o dobi djeteta i tipu prijeloma (9-11).

Operacijsko liječenje

Operacijsko liječenje prijeloma sastoji u otvorenom pristupu na prelo-mljenu kost kroz operativno učinjen rez kože i potkožja iznad samog prijeloma. Nakon takvog pristupa na prijelom izvr-ši se repozicija ulomaka (najčešće speci-jalnim instrumentima radi sprečavanja daljnjeg oštećenja vaskularizacije kosti) i fiksacija istih u korigiranom položaju(12). Noviji operacijski postupci pridaju veliku važnost neizravnoj repoziciji pri čemu treba naglasiti da se fragmenti "ne uzimaju u ruku i namještaju", nego se re-poniraju vlakom preko glavnih ulomaka (distraktor ili zašiljeni instrumenti). Ta-kav je atraumatski postupak danas stan-dard u traumatologiji i koštano-zglobnoj kirurgiji. Fiksacija ulomaka se vrši oste-osintetičkim sredstvima. Unutarnja se fiksacija prijeloma u djece i adolescenatarjeđe indicira nego u odrasloj dobi. Kod prijeloma u dječjoj dobi postoje točno određena pravila kad se prijelom tretira operacijski, tj. kad se indicira unutarnja fiksacija ulomaka. Unutarnja fiksacijaindicirana je kod:

● pojedinih tipova prijeloma dijafizedugih kostiju;

● ozljeda epifizne ploče;

● prijeloma koji zahvaćaju zglobne plo-he.

Unutarnja fiksacija ulomaka u djecene treba biti potpuno stabilna i rigidna kao kod odraslih. Ciljevi su unutarnje fi-ksacije drugačiji u djece od onih u odra-slih. U djece se upotrebljava malo im-plantnog materijala. Osteosintetički ma-terijal koji se najčešće implantira u kosti djece su: Kirschnerove žice, pritezni vijci i ploče, te fleksibilne žice titanovelegure za intramedularnu osteosintezu. (13, 14). Dječja kost pruža vijcima, pa čak i Kirschnerovim žicama, neobično dobar oslonac. Što je dijete mlađe to je homogenija struktura kosti. Funkcional-na razlika između kortikalisa i spongio-ze kosti nije tako značajna. Usklađenost

N. Bukvić i sur. Suvremeno liječenje prijeloma kostiju... Paediatr Croat 2006; 50 (Supl 1): 308-313

309

310


čvrstoće epifizealne i metafizealne kostikod djece je posebna i sasvim drugači-ja od one u odraslih osoba. Kost je puno kompaktnija, pa iako porozna, u odnosu na odrasle kosti, razmjerno je čvrsta.

Danas se koriste uglavnom ravne i žljebaste samokomprimirajuće pločice. Bit tih ploča je u tome što one ne zahti-jevaju dodatni prostor sredstva za zate-zanje ploča. Time se odmah smanjuje manipulativni prostor za implantaciju ploče, a time i manje oštećenje periosta i vaskularizacije same kosti. Kod primje-ne ploče za stabilizaciju prijeloma dija-fize dugih kostiju u djece primjenjuju seiste tehnike kao i u odraslih. Kod prijelo-ma u području epifizne zone rasta samazona ne bi trebala biti oštećena implan-tnim materijalom. Transfikciju epifize-alne hrskavične ploče može se dopustiti jedino Kirschnerovim žicama, dok je vijak nedopustiv zbog velikog oštećenja hrskavice. Kirschnerove žice treba uve-sti kroz epifizealnu hrskavičnu ploču štoje moguće bliže kutu od 90º, jer se tako radi najkraći put prolaska kroz hrskavi-cu, te se smanjuje mogućnost stvaranja koštanog mostića i poremećaja rasta ko-sti. Ovaj se oblik fiksacije najčešće ko-risti kod nestabilnih prijeloma distalne metafize dugih kostiju.

Osteosintetički materijali korišteni za osteosintezu dugih kostiju u djece od-stranjuju se u vremenu od 1-6 mjeseci od njihove implantacije. U tom vremenskom periodu se implantni materijal (Kirschne-rove žice, vijci i ploče) mogu lagano pro-naći i odstraniti. Dužim ostankom mogu lako biti prerašteni s koštanim tkivom što otežava vađenje. Dovoljan je razlog za vađenje osteosintetskog materijala u tom vremenu i pojačani stimulus za rast kosti u duljinu zbog prisutnosti metala u kosti. Cilj je, dakle, liječenja prijeloma u djece, vraćanje normalnog anatomskog izgleda kosti, ali i normalne fiziologije. Rastomkosti i njezinom sposobnošću pregradnje i remodelacije ovaj se cilj lakše postiže. Kod određenih tipova prijeloma u djece potrebna je savršena redukcija prijeloma i unutarnja fiksacija. Za svaku dob dje-teta postoji najpovoljniji implantni mate-rijal i upravo njega treba upotrebljavati. Wilkins kaže da se operacijsko liječenje prijeloma dugih kostiju u djece potenci-ra zbog 4 osnovna razloga: poboljšanja

kirurške tehnike, biološke potentnosti dječjeg organizma u brzini zarašćivanja prijeloma i smanjenja postoperativnih komplikacija, smanjenja cijene sveuku-pnog liječenja i psihološkog habitusa u djece (15).

Danas postoje tri temeljne kirurške metode u operacijskom liječenju prijelo-ma dugih kostiju u djece:

● otvorena repozicija i fiksacija fra-kturnih ulomaka osteosintetičkim materijalom;

● zatvorena repozicija i transkutana fi-ksacija frakturnih ulomaka osteosin-tetičkim materijalom;

● primjena vanjskih fiksatora.

Ad. 1. Koja će se metoda operacij-skog liječenja primijeniti ovisi o nizu pitanja. Najvažnija su sigurno pitanja o tipu prijeloma i dobi djeteta. Prijelomi kod kojih je došlo do neurovaskularnih lezija imaju opravdanost indikacije za otvorenu repoziciju i unutarnju fiksacijuulomaka. Ovom se metodom pristupa na mjesto prijeloma, instrumentima se repo-niraju frakturni ulomci, a onda se odre-đenim osteosintetičkim materijalom ti ulomci fiksiraju u korigiranom položaju.Obično se ne teži postići rigidnu unutar-nju fiksaciju. Nakon izvršene unutarnjeosteosinteze povrijeđeni se ekstremitet imobilizira u gipsanoj udlazi. Za ovu se operacijsku metodu uglavnom rabe kom-presivne pločice i vijci, a za operaciju radijusa i ulne uglavnom ravne žljeba-ste pločice koje bolje prianjaju uz kost, jer one su samokomprimirajuće i svega 1 mm debele. Njihova je krutost nešto slabija, ali zbog boljeg prianjanja uz kost poboljšavaju stabilnost prijeloma posebi-ce glede rotacijskih mikropokreta (7).

Ad. 2. Zatvorena repozicija fraktur-nih ulomaka i njihova fiksacija osteo-sintetičkim materijalom podrazumijeva manuelnu repoziciju ulomaka i uvođenje određenog čavla u kost. Čavao se uvodi kroz otvor u kosti koji se učini u području metafize kosti. Za ovaj oblik osteosintezekoriste se tzv. intramedularni čavli (Ru-shov, Ender, Prevot-Nancy čavao).

Na ovom ćemo mjestu detaljnije opi-sati Intramedularnu osteosintezu s Pre-vot-Nancy čavlima (ECMES) jer je ona danas u Europi pa i u svijetu, među vo-dećim operacijskim metodama liječenja prijeloma dugih kostiju u djece. Metodu stabilne elastične osteosinteze (ECMES) razvio je i inaugurirao prof. Prevot iz Nancya u Francuskoj sa svojim suradni-cima (16).

Ona se sastoji u endosalnom uvođe-nju čavala posebne tvrdoće i elastičnosti izrađenih od titanove legure. U kost se čavli uvode u području proksimalne ili distalne metafize kroz otvor u kosti u sammedularni kanal. Otvor na kosti napravi se šilom. Čavao se uvodi blagim uvrta-njem do mjesta prijeloma. Nakon repo-zicije ulomaka prijeloma, pod kontrolom rendgenskog slikovnog pojačivača, ča-vao se uvodi preko frakturne pukotine u drugi frakturni ulomak. Čavao se uvodi do metafize kosti u kojoj se zatim ukotviu njegovoj spongiozi i tako se fiksira.

U svaku od kostiju podlaktice uvodi se po jedan čavao. U radius se uvodi u području distalne metafize, a ulaz u kostje na lateralnoj strani metafize, dok se uulnu uvodi u području proksimalne me-tafize, a ulaz u kost je sa dorzalne strane.U humerus se uvode dva čavla od distal-ne metafize prema proksimalno i to obas lateralne strane. U femur se uvode dva čavla i to od distalne metafize prema pro-ksimalno, jedan se uvodi s medijalne, a drugi s lateralne strane metafize. Osteo-sinteza tibije se vrši također s dva čavla koji se uvode u proksimalnu metafizu ito jedan s medijalne, a drugi s lateralne strane metafize.

Ovaj je oblik osteosinteze elastičan, a ipak stabilan. Nakon osteosinteze ipak su mogući mikropokreti na mjestu pri-jeloma koji stimuliraju zarašćivanje, ali nema većih pomaka ulomaka. Ukoliko se i desi odmak, zbog djelovanja sile, ulomci se odmah elastično vraćaju u svoju prvo-tnu poziciju. Osnovni princip djelovanja Prevot-Nancy čavla jest neutralizacija vektora sila jednog čavla s vektorima sila drugog čavla. Sile savijanja jednog čavla neutraliziraju se silama savijanja drugog čavla. Dakle, u sve se duge kosti ekstre-miteta uvode po dva čavla, dok se u kosti podlaktice uvodi po jedan čavao u svaku


311

kost. Naime, obje kosti podlaktice čvrsto su povezane interosealnom membranom koje djeluju u funkcionalnom smislu kao jedna cjelina. Sile savijanja čavla uve-denog u radius neutraliziraju se preko interosealne membrane silama savijanja čavla uvedenog u ulnu i obrnuto. Upra-vo se zbog toga u svaku kost podlaktice uvodi po jedan čavao. Promjer čavla koji se uvodi u medularni kanal izračunava se po formuli:

DN=DM×0,4

gdje su: DN promjer čavla, DM promjer medularnog kanala i 0,4 množitelj.

Sastav čavla je od legure titana i to: titan 90%, aluminij 6% i vanadij 4%. Čavao je biokompatibilan, a njegovo ukotvljenje u spongiozi onemogućuje djelovanje torzionih sila. Nakon posta-vljanja i ukotvljenja čavla u suprotnoj spongiozi metafize, dio čavla koji viriiz kosti na mjestu uvođenja se skraćuje i postavi pod kožu koja se prešije preko čavla. Nakon izvršene osteosinteze po-vrijeđeni se ekstremitet ne imobilizira. Prva rendgenska kontrola radi se nakon izvršenog operacijskog zahvata da se vidi položaj ulomaka i implantnog mate-rijala u kosti. Sljedeća rtg kontrola je 1,5 mjesec nakon operacijskog zahvata da bi se 4-6 mjeseci nakon zahvata učinila

i posljednja rtg kontrola. Čavli se vade iz kosti istim rezom kojim su se i uveli.

Glavne indikacije za intramedular-nu osteosintezu (ECMES) u djece su:

● poprečni prijelomi dijafize dugih ko-stiju;

● poprečni prijelomi na granici dijafizei metafize;

● benigne koštane ciste;

● otvoreni prijelomi;

● pseudoartroze;

● politraumatizirana djeca.

Najprikladniji prijelom za intrame-dularnu osteosintezu jest poprečni pri-jelom dijafize. Spiralni prijelomi, zbogklizanja ulomaka, nisu dobra indikacija za ovu metodu liječenja.

Prednosti intramedularne osteosin-teze:

● sa sigurnošću se može izbjeći zona rasta kosti;

● potpuno je izbjegnuto deperiostiranje kosti;

● lako se postiže idealna anatomske re-stitucija kosti;

● nema dodatnog oštećenja tkiva i već oštećene cirkulacije;

● fiksacija frakturnih ulomaka je ela-stična, a ipak stabilna;

● nema nikakve potrebe za imobiliza-cijom ekstremiteta, a mikropokreti ekstremiteta ubrzavaju zarašćivanje ulomaka;

● pokreti mišića povrijeđenog ekstre-miteta ne dozvoljavaju stvaranje "ca-lus luxurians" kao ni "miositis osifi-cans";

● zahvat je minimalan i izvodi se uda-ljeno od mjesta prijeloma;

● vrijeme boravka u bolnici je kratko i nema potrebe za naknadnim fizija-trijskim liječenjem;

Slika 1. Prikaz uvođenja Prevot-Nancy čavla u medularni kanal

Figure 1 Illustration of introduction Prevot-Nancy nail into the medular canal

312


● održavanje osobne higijene je jedno-stavno, a život je tijekom liječenja go-tovo potpuno normalan;

● nema pseudoartroza;

● cijena liječenja primjenom ove me-tode je puno manja, nego primjenom drugih metoda liječenja;

● izbjegnute su česte rendgenske kon-trole.

Postupci nakon intramedularne osteosinteze:

● drenaža operacijskog polja nije po-trebna, može se staviti samo lagani kompresivni zavoj;

● rana fizioterapija:

▪ nakon nekoliko dana bolesnik se štakama može kretati po sobi;

▪ djeca ispod 8-10 godina mogu na-kon 1-2 tjedna potpuno optereći-vati nogu;

▪ djeca starija od te dobi mogu opte-rećivati nogu nakon 2-4 tjedna.

● uklanjanje Prevot-Nancy-čavla je nakon 4-6 mjeseci od njegova posta-vljanja (mala incizija na mjestu po-stavljanja čavla).

Moguće greške pri radu s Prevot-Nancy-čavlima:

● prekratki čavli koji se nedovoljno usi-druju u suprotnoj spongiozi, te tako uslovljuju nedovoljnu stabilnost na svim nivoima;

● pretanki čavli dovode do neželjene pokretljivosti u području prijeloma i time do nestabilnosti prijeloma;

● nejednako savijeni čavli vode do an-gulacije u smjeru jače flektiranog ča-vla;

● asimetrija otvora u metafizi kostikroz koji se uvode čavli dovodi do nejednake zavijenosti istih (14-16).

Ad. 3. Primjena vanjskog fiksatora uliječenju prijeloma u djece i adolescenata ima svoju određenu indikaciju. Primje-nom vanjskog fiksatora liječe se kompli-cirani prijelomi kod kojih nedostaje dio

kosti, a uz to postoji i znatno oštećenje mekih tkiva. Isto tako su i ozljede velikih krvnih žila indikacija za primjenu vanj-skog fiksatora. Vanjski fiksator se rabikod inficiranih pseudoartroza posebicekod aktivne infekcije. Za naglasiti je pri-mjena vanjskog fiksatora i u rekonstru-kcijskoj ortopediji. Prednosti ove meto-de liječenja očituju se u maloj količini metala u kosti, premoštenju frakturne pukotine, nema dodatnih oštećenja mi-krocirkulacije, mali je operacijski rizik (politraumatizirani bolesnici), cijeli je sustav vrlo elastičan, postoji mogućnost postupne demontaže vanjskog fiksatoraodnosno dinamizacije unutar frakturne pukotine, mogućnost naknadne jedno-stavne korekcije i uklanjanje bez opće anestezije (17-19).

LITERATURA

1. Blount WP. Fractures in children. Baltimore: Wiliams & Wilkins, 1955.

2. Bohler L. The treatment of fractures. New York: Grune & Stratton, 1956.

3. Watson-Jones R. Fractures and joint injures, 4th ed. Edinburg, UK: E & S Livingstone, 1955.

4. Watson-Jones R, Caterall A. Fractures in chil-dren. In: Wilson JN, ed. Fractures & joint inju-ries. Edinburgh, UK: Churcill Livingstone, 1976; 487.

5. Rang M. Children s fractures. Philadelphia: JB Lippincott, 1974.

6. Rockwood CA Jr, Green DP, eds. Fractures. Vols.1 and 2. Philadelphia: JB Lippincott, 1984.

7. Rockwood CA Jr, Wilkins KE, Beaty JH, eds. Fractures in children, 4th ed. Vol 3. Philadel-phia: Lippincott-Raven, 1996.

8. Walker JL, Rang M. Forearm fractures in chil-dren: cast treatment with elbow extension. J Bone Joint Surg (Br) 1991; 73: 299.

9. Beaty JH, Austin SM, Warnwr WC, et al. In-terlocking intramedullary nailing of femoral shaft fractures in adolescents: preliminary re-sults and complications. J Pedistr Orthop 1994; 14: 178.

10. Chess DG, Hyndman JC, Leahey JL. Short-arm plaster for paediatric distal forearm fra-ctures. J Bone Joint Surg (Br) 1987; 69: 506.

11. Cheng JC, Ng BK, Ying SY, et al. A 10-years study of the changes in the pattern and trea-tment of 6493 fractures. J Pediatr Orthop 1999; 19: 344.

12. Fleming DM, Charlton JR. Morbidity and healt care utilization of children in households with one adult: comparative observationel study. BMJ 1998; 316: 1572.

13. Laffoy M. Childhood accidents at home. Ir Med J 1997; 90: 26.

14. Loder RT. Pediatric polytrauma: ortopaedic care and hospital course. J Orthop. Trauma, 1987; 1: 48-54.

15. Wilkins J, Patzakis M. Choice and duration of antibiotics in open fractures. Clin Orthop 1991; 22: 433-7.

16. Lascombes P, Prevot J, Ligier JN, et al. Elastic stable intramedullary nailing in forearm fra-ctures in children: 85 cases, J. Pediatr. Orthop. 1990; 10: 167.

17. Tolo VT. External fixation in multiply-injuredchildren. Orthop Clin North Am 1990; 21: 393-400.

18. Schranz PJ, Gultekin C, Colton CL. External fixation of fractures in children. Injury. 1992;23: 80-2.

19. Skaggs DL, Leet Al, Money MD, et al. Secon-dary fractures associated with external fixationin pediatric femur fractures. J Pediatr Orthop 1999; 19: 582-6.


313

Summary

CURRENT BONE FRACTURE TREATMENT IN CHILDREN

N. Bukvić, H. Nikolić, Z. Tomašić

The number of bone fractures in childhood age is steadily increasing. Today's rapid pace of living inevitably contributes to a greater number of trauma in children. Children in question need to be reinstated to their everyday life as soon as possible. The met-hods of bone fracture treatment in children are numerous - the method to be applied depend on the age of child and fracture type. The methods can be conservative and surgical.

Descriptors: CHILDREN, FRACTURE, TREATMENT

Documents

SUVREMENO LIJEČENJE PRIJELOMA KOSTIJU U DJECE