SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA ARHEOLOGIJU

AK. GOD. 2011./ 2012.

MAJA KALEB i MARKO SJAUŠ

STAROKRŠĆANSKA TOPOGRAFIJA ZADARSKOG PODRUČJA

SEMINARSKI RAD

Kolegij: Starokršćanska arheologija

Profesor: mr. sc. Josipa Baraka

ZADAR, LISTOPAD, 2011.

UVOD

Zadar je smješten na središtu hrvatskog jadrana, sa kopne strane okružen ravnim

kotarima, a sa morske brojnim otocima. Zbog plodne zemlje, blage mediteranske klime i

izvora pitke vode, Zadar i njegova okolica kontinuirano su naseljeni od prapovijesti do danas.

(M.SUIĆ, 1981, 39)

U 1. ts. pr. Kr. prostor od panonske nizine do jadranskog mora naseljavaju razna

ilirska plemena, a pleme liburna naseljava se na prostor između rijeka Raše i Krke. Zadar u

njihovo vrijeme postaje velika i važna luka što nam sjedoće i razni grčki pisani izvori.

U 2 st. pr. Kr. rimljani dolazi na ova područja zbog niza ratova i buna pacifikacija

ilirika traje sve do 9 god. U doba ranog carstva ili kasne republike Zadar dobiva status

kolonije (Colonia Iulia Iader). (M.SUIĆ, 1981, 165-141)

Dobivanjem statusa kolonije Zadar bitno mijenja svoj izgled po rimskim načelima. Insule i

forum su bili građeni u omjeru 2:1. Raster antičkog grada je i danas dobro vidljiv jer su se

srednjovjekovne zgrade uglavnom radile unutra granica starijih i tijekom obnove poslije

drugog svjetskog rate poštovano je to isto načelo. Zanimljivo je da se i granice zadarskog

agera mogu raspoznati u današnjim gradskim komunikacijama. Zadarski ager se rasprostirao

od današnjih gradskih kvartova puntamike do bibinja i u njega je spada i susjedni otok Ugljan.

Glavno kultno središte u antičkom Zadru bio je kapitolijski hram na kojem je štovan

kult kapitolijske trijade i carske obitelji, a na prostoru foruma i neposrednoj blizini imamo i

dokaza o štovanju drugih kultova. Prvi kršćanski oratoriji nastaje u tabernama uz forum i po

tome je Zadar velika iznimka u provinciji dalmaciji, a i na ostatku Rimskog carstva nije

uobičajeno da se prvi kršćanski objekti nalaze uz poganske hramove. Uobičajeno je da se prvi

objekti javljaju uz grobove mučenika ali za postajanjem kulta Zadarskih mučenika nemamo

dokaza. Vjerojatno nakon Teodzijeva edikta (380 god.) dolazi do izgradnje episkopalnog

kompleksa na prostoru foruma tada su vjerojatno stradale poganske građevine na forumu.

(P.VEŽIĆ, 2005, 13-16)

Širenje kršćanstva u Zadru se mora pratiti usporedno sa širenjem u tadašnjoj provinciji

dalmaciji. Prve tragove za to već nalazimo u poslanicama sv. Pavla spominjanje se boravak

sv.Luke i Tita u dalmaciji. Prve kršćanske zajednice se formiraju u gradovima pa se iz njih

šire po ruralnim područjima. Ali iz tog razdoblja nemamo arheoloških ni pisanih materijala u

Zadru. Procvat kršćanstva se dešava dolaskom misionara u 2. polovici 3. st. Vjeruje se da je

prvi značajniji misionar kršćanstva u dalmaciji bio Venecije. On je bio prvi Salonitanski

biskup, stradava u progonima sredinom 3 st. vjerojatno u vrijeme Dioklecijana. (P.VEŽIĆ,

2005, 12)

Nedugo nakon Dioklecijanovih progona na vlast dolazi Konstantin Veliki koji 313.

god. donosi Milanski edikt s kojim kršćanstvo izlazi iz ilegale i time stječe ravnopravnost sa

drugim religijama. 380. god. car Teodozije proglašava kršćanstvo jedinom zakonitom

državnom vjerom.

Padom Zapadnog Rimskog Carstva provincijom dalmacijom vladaju Ostrogoti, oni ne

namaču svoju herezu lokalnim Crkvama nego in puštaju da slobodno žive svoju vjeru i štite

interese lokalnih biskupa jer tako osiguravaju lojalnost romanskog stanovništva. U razdoblju

Bizantske vlasti od 537. god. kršćanstvo doživljava novi procvat zahvaljujući mnogim

carskim darovima. Tako Crkva postaje najmoćnijom institucijom. (A.UGLEŠIĆ, 2002, 8)

PRVI SPOMEN LOKALNIH BISKUPA

Za razliku od Salone gdje možemo pratiti neprekinuti niz biskupa od 3. Do 7. st., u

Zadru su poznata imena samo tri biskupa iz tog razdoblja. Prvi po imenu poznati Zadarski

biskup bio je Feliks, sudjelovao je na crkvenim koncilima u Akvileji 381. i u Milanu 390.

god, gdje se u pismu papi sv. Severinu potpisuje kao "Felix Episcopus Jadertinus". Poslije

njega kao biskupa možemo potvrditi tek Andriju koji sudjeluje na Crkvenim saborima u

Saloni 530. i 532. god. Tijekom seobe naroda biskupijom upravlja Sabinijan, kojemu je pisao

papa Grgur I. (A. UGLEŠIĆ, 2002 - M. SUIĆ, 1981, 328-340 - P.VEŽIĆ, 2005, 12-13)

POVIJEST ISTRAŽIVANJA

Krajem 19. st. C. F. Bianchi prvi upozorava na veliku starost crkava u Zadru i

njegovoj okolici. Veliki doprinos u dokumentiranja ranokršćanskih objekata učinio je L. Jelić

ali njegova istraživanja nikad nisu u postupnosti objavljenja. E.Dyggve između dva rata sa

svojim istraživanjima isto donosi određeni doprinos o poznavanju ranogkršćanstva na ovim

područjima ali ni njegova istraživanja nisu objavljenja. Zbog svega toga pravim početkom

ranokršćanske arheologije se može smatrat pedesete godine prošlog stoljeća kada počinju prva

sistematska iskopavanja nakon razaranja zadarske jezgre u drugom svjetskom ratu. Od tada pa

do danas izvršen je čitav niz istraživanja na području cijele Zadarske nadbiskupije. (A.

UGLEŠIĆ, 2002, 1)

BAZILIKE UNUTAR ZIDINA

Sl. 1 Zadar (Iader) – Grafička rekonstrukcija planimetrije antičkog Iadera s rasporedom

ranokršćanskih bazilika (prema P. Vežiću) (1. – Episkopalni kompleks s katedralom sv. Petra,

2. – sv. Toma, 3. – sv. Andrija, 4. – sv. Marija Velika, 5. – sv. Stjepan, 6. – sv. Platon)

BISKUPALNI KOMPLEKS S KATEDRALOM SV. PETRA (DANAS SV. STOŠIJA)

O nadbiskupskom kompleksu u Zadru i građevinama koje ga sačinjavaju tijekom 19. i

početka 20. st. pisali su brojni autori. Samo neki od njih su: R. Eitelberg, I. Kukuljević

Sakcinski, C. F. Bianchi, T.G. Jackson, G. Smirich, W. Gerber, V. Brunelli, Lj. Karaman, C.

Ceccheli, Ć. M. Iveković.

U tom periodu bilo je i istraživačko-konzervatorskih zahvata, međutim, arheoloških

istraživanja gotovo da nije bilo do pedesetih godina prošlog stoljeća. G. Oštrić, zadarski

konzervator otkrio je zidove raokršćanske katedrale te utvrdio njenu dužinu upravo tih godina.

Sedamdesetih godina I. Petricioli vrši istraživanja krstionice i sakristije, dok K. Radulić

otkriva dio apside ranokršćanske bazilike. Početkom osamdesetih P. Vežić vodi istraživačke

radove na više lokacija unutar episkopalnog kompleksa. Najopsežniji istraživački radovi na

samo katedrali obavljeni su pri njezinu temeljitu uređenju, od 1988. Do 1991. (A. UGLEŠIĆ,

2002, 11.)

Sl. 2. Zadar (Iader) – aksionometrijska rekonstrukcija ranokršćanskog biskupskog kompleksa

(prema P. Vežiću)

Biskupalni kompleks u antičkom Jaderu nastao je na dijelu rimskog foruma i

građevina s njegove sjeverne strane. Jezgra, odnosno zametak čitava kompleksa jest oratorij

(domus ecclesiae) – sl. 3. On je nastao na prostoru triju taberni na forumu, vjerovatno već u

prvoj polovici 4. St. Radi se o tipu manje dvoranske bogomlje s upisanom klupom za kler

apsidalnog oblika na začelnoj strani. Prostor oratorija bio je podjeljen u dva djela.

Pronađeni ostatci omogućili su upoznavanje ne samo tlorisnog izgleda oratorija već i

njegovu visinu i razinu krovnog vijenca, tj. gabarite cijele građevine. (A. UGLEŠIĆ, 2002,

12.)

Sl. 3 Zadar (Iader) – tloris ranokršćanskog oratorija u tabernama foruma (prema P. Vežiću)

Ranokršćanska bazilika (katedrala) nastala je na mjestu ranije civilne gradske

bazilike iz Augustovih vremena (tzv. Basilica Iulia). Dužina bazilike iznosila je 30 m, a širina

20 m.

Na istočnom zidu imala je veliku polukružnu apsidu, istaknutu u prostoru, dubine 8 m. Na

njezinu plaštu bilo je pet polukružnih prozora. Ispred apside nalazila su se dva jaka pilastra na

koja su se oslanjale kolonade, te dva stupa koja su nosila slavoluk. Od jednog do drugog stupa

prostirala se polukružna svećenička klupa (subsellium), vjerovatno s katedrom u sredini.

Između subselije i apside bio je deambulatorij ukrašen mozaikom – sl. 4. Od svoje izvorne

strukture čuva dijelove od južnog i začelnog zida te oblinu apside, na južnom boku sačuvane

u visini do 7m. Izvorni ostatci kolonada bazilike nisu nam zasad poznati. Kako su izgledali

djelomice doznajemo iz knjige „O upravljanju Carstvom“ cara Konstantina VII.Porfirogeneta.

Pri opisu zadarske prvostolnice ovaj pisac navodi da je imala zelene i bijele stupove,

najvjerovatnije mramorne. Isti pisac dalje navodi da je njezin pod bio od „divnih mozaika“.

(A. UGLEŠIĆ, 2002, 14.)

Sl. 4 Zadar (Iader) – crtež arheoloških ostataka i grafička rekonstrukcija začelja i apside na

ranokršćanskoj katedrali ( Konzervatorski ured u Zadru)

Sl. 5. Zadar (Iader) – fotografija ostatka mozaika u deambulatoriju zadarske katedrale

Ranokršćanska katedrala bila je posvećena sv. Petru. Iako car Konstantin Porfirogenet

u svom opisu navodi da je posvećena sv. Anastaziji (Stošiji), u njegovo vrijeme ona je još

uvijek bila posvećena sv. Petru. Da je još u 11. st. katedrala posvećena sv. Petru potvrđuje

natrpis na ciboriju prokonzula Grgura iz prve polovice 11. st. (P.VEŽIĆ, 2001, 303.)

Na sjevernoj i južnoj strani bazilike, na završecima bočnih brodova sa svake strane

apside, nalazi se se pastoforija. U literaturi je prostorija smještena na sjeveru, prothesis,

namjenjenapripremi žrtvenih darova kruha i vina za misu. Južna prostorija, diakonikon,

namjenjena je čuvanju liturgijskih knjiga, spisa, crkvenog posuđa, odjeće i sl., a bila je

povjerena brizi đakona, odakle joj i ime. (A. UGLEŠIĆ, 2002, 134.-139.)

Na primjeru zadarskog episkopalnog centra, ne možemo sa sigurnošću utvrditi koja je

prostorija prothesis, a koja diakonikon, jer za to nemamo potvrdu arheoloških istraživanja, te

zaključke možemo donositi samo na račun litrature i primjera drugih bazilika.

Po mišljenju P. Vežića i A. Uglešića, južna prostorija - diakonikon nalazi se na uglu

pročelja bazilike, na početku njezina južnog broda - Sl. 6. Nastao je na prostoru jedne rimske

taberne, a iskoristio je i njezine zidove, tako da mu veličina odgovara mjerama same taberne.

(A. UGLEŠIĆ, 2002, 14., P. VEŽIĆ, 2001, 41.)

Sl. 6. Zadar (Iader) – Pozicija diakonikona u odnosu na ostale građevine episkopalnog

kompleksa (po P. Vežiću i A. Uglešiću)

Krstionica (Baptisterij) kutem je prislonjena uz južni zid katedrale te ih spaja

vestibul. Bila je sačuvana do krova, gotovo u potpunosti u svom izvornom obliku, sve do

1944. godine kada ju je izravno pogodila atomska bomba i skoro do temelja porušila.

Danas je ona rekonstruirana u svom izvornom obliku - sl. 7. Baptisterij ima oblik

centralne građevine. U svom je tlocrtu složen od vanjskog šesterokuta i unutarnjeg

šesterolista, dok prostorno ima oblik dviju šesterokutnih prizmi – sl. 8. Vanjski zidovi

krstionice po sredini su raščlanjeni po jednom oblom nišom. Po sredini središnjeg prostora

nalazi se ukopana križna piscina otkrivena 1973. godine, a nad njom šesterokutni tambur sa

šesterokrilnim lepezastim svodom. Po sredini svake stranice tambura je gljivasti prozor.(P.

VEŽIĆ, 2005, 41-47., A. UGLEŠIĆ, 2002, 15-16.)

Sl. 8 – Zadar (Iader) – Grafička rekonstrukcija tlocrta donjeg i gornjeg dijela krstionice u

Zadru

Sl. 7. Zadar (Iader) – Pogled s juga na rekonstruiranu krstionicu u Zadru, obnovljeno 1990.

Godine

Istočno od krstionice nalazio se katakumenej (sl. 9-10). On je jednim dijelom bio

naslonjen na južni zid bazilike, dok je njegov drugi dio stajao slobodno u prostoru. Radi se o

pravokutnoj dvorani s apsidom na istočnoj strani.

Apsida, istaknuta u prostoru, s vanjske je strane bila peterostrana, a s unutrašnje

potkovasta. Uokolo apside bila je prislonjena svećenička klupa. U gornjem dijelu apside

proađeni su ostatci trifore (sl. 11), a u gornjem dijelu sjevernog zida omanji prozor sa

zakošeno postavljenim stranicama, usmjerenim prema istoku.

Lađa katakumeneja bila je podjeljena ogradom u dva dijela čiji su podovi bili

prekriveni mozaicima. Pod u prednjem dijelu prekriva još uvijek dobro sačuvani višebojni

mozaik na kojem je prikazana popularna starozavijetna tema: Izvor života. (Ps. 42) U

središnjem je polju naslikan kantaros uz koji su košuta i jelen, a iza njih stabla. Uokolo polja

raspoređen je široki okvir s biljnim ornamentima, nizovima u križ postavljenih akantusovih

listova među kojima su u romboidnim plohama nacrtani kaleži. Konačno, mozaik je obrubljen

pletenicom – sl. 12. Drugi se mozaik prostirao u središnem dijelu dvorane, između pregrade i

apside. Skromni ostatci govore tek o završnoj borduri pod južnim zidom. Na njoj je također

geometrijski ornamenat, sada naizmjenično poredanih krugova i na dijagonalu osovljenih

kvadrata. (P. VEŽIĆ, 2005, 48-52., A. UGLEŠIĆ, 2002, 16-18.)

Sl. 9 Zadar (Iadera) – Grafiča rekonstrukcija katakumeiona – tlocrt

Sl. 10 Zadar (Iadera) – Grafička rekonstrukcija katakumeneja – poprečni i uzdužni presjek

Sl. 11 Zadar (Iadera) – Trifora u tjemenu apside katakumeneiona, 5.st

Sl. 12 Zadar (Iadera) – Grafička rekonstrukcija mazaika na podu katakumeiona, 5. st.

Iako zasad nije arheološki sigurno potvrđeno, episkopij ili rezidencijalni dio

kompleksa, namjenjen za život i rad biskupa, njegovih pomoćnika i posluge, zasigurno se

nalazi na mjestu gdje se i danas, u 21. Stoljeću nalazi upravo episkopij. Ostatci su istraženi

samo u sjevernom dijelu zgrade, gdje je otkrivena prostorija na mjestu portika bivšeg foruma.

Zidovi su širokim polukružno nadvijenim otvorima rastvoreni prema vrtu episkopija i dvorištu

krstionice. Po arhitektonskoj dokumentaciji, iz vremena prije preuređivanja Nadbiskupske

palače 1830. Godine, vidi se da je zgrada istom širinom sezala sve do južnog ruba kompleksa

(P.VEŽIĆ, 2005, 52.)

Vrt se zasigurno nalazio s jedne i druge strane episkopija te je bio zatvoren visokim

ogradnim zidom. (P. VEŽIĆ, 2005, 52.)

SV. TOMA

Ostatci ranokršćanske bazilike sv. Tome nalaze se zapadno od romaničke

benedktinske crkve sv. Krševana. Mijenjajući titulare (nazivala se još sv. Silvestar i sv. Križ)

ona je u funkciji do 1807. Godine. Radi gradnje školske zgrade porušena je velikim dijelom

1822. Bombardiranjem u II. Svjetskom ratu škola je teško oštećena, pa je odlučeno da se na

njezinom mjestu sagradi nova zgrada. Prije početka izgradnje zgrade (1969.) pristupilo se

istraživanjima crkvenog prostora. Ta su istraživanja omogućila gotovo cjelovito upoznavanje

ranokršćanskog izgleda crkve (sl. 13).

Sl. 13 – tloris ranokršćanske crkve sv. Tome (prema P. Vežiću)

Dvije kolonade stupova dijelile su ranokršćansku baziliku sv. Tome u tri lađe. Na

istočnom dijelu crkve bila je apsida, istaknuta u prostoru. Na pročelju su sačuvana bočna vrata

prema sjevernoj lađi, izlazi prema pastoforijama koje su vjerovatno postojale na crkvi. Na

južnom uzdužnom zidu su također dva bočna ulaza, a pretpostavlja se da su takvi ulazi bili i

na sjevernoj strani crkve.

Na gornjem dijelu uzdužnih zidova nalazio se red od pet bifora, od kojih je dio na

južnoj strani crkve izvorno sačuvan (sl. 14). Po sredini svake bifore stoji stupić s impostom na

koji se oslanjaju lukovi. Osim nekoliko stupića s fino ukrašenim kapitelima i impostima od

ukrasnih dijelova arhitekture i kamenog crkvenog namještaja pronađena su dva veća ulomka

pluteja ukrašena osmerokutima s rozetama i kreževima, te ulomak s križem uzidan u kasniji

gotički portal. Na temelju osobitosti arhitekture bazilika sv. Tome datira u 5. st. (A.

UGLEŠIĆ, 2002, 18-21.)

Sl. 14 – Sv. Toma – bifore na južnoj strani

SV. ANDRIJA (SV. PETAR STARI I ANDRIJA)

Crkvica sv. Andrije nalazi se zapadno od današnje tržnice u Zadru (sl. 15). Radi se

zapravo o vrlo zanimljivom primjeru dvojne crkve, jer je crkva sv. Andrije preko ulaza na

apsidi spojena s predromaničkom dvobrodnom crkvicom zvanom sv. Petar Stari. (sl. 16). Od

zidova ranokršćanske crkvice sačuvan je dio južnog uzdužnog zida i polukružna, u prostoru

istaknuta apsida.

Crkvica je nastala na mjestu ranijih rimskih građevina, a prvotno je morala služiti kao

oratorij. Nastanak tog oratorija treba datirati rano, na sam početak 5. st. On je zapravo nakon

oratorija katedrale najstariji dosad pronađeni ranokršćanski kultni objekt unutar zidina

rimskog Zadra. Nakon što je oratorij postao crkvom, dograđen mu je četvrtasti prostor s

istočne strane (kao pastoforija), koji je tijekom predromanike pretvoren u dvobrodnu crkvu

sv. Petra Starog (sl. 17). (A. UGLEŠIĆ, 2002, 21-22)

Sl. 15 – sv. Andrija – današnje pročelje crkvice sv. Andrije

Sl. 16 – pogled na apsidu oratorija (crkve) sv. Andrije iz crkve sv. Petra Starog (M. DOMJAN

– I. PETRICIOLI – P. VEŽIĆ, 1991, 127)

Sl. 17 – tloris povezanih crkava sv. Andrije i Petra Starog

SV. MARIJA VELIKA (VELIKA GOSPA)

Crkva sv. Marije Velike nalazila se istočno od današnje tržnice, tik uz sjeverne

srednjovjekovne gradske zidine, kraj jednih od gradskih vrata koja su vodila prema luci.

Najstariji spomen ove crkve u dokumentima potječe iz godine 1190. Da je crkva postojala i u

ranokršćanskom i predromaničkom vremenu indiciraju ulomci kamenog crkvenog namještaja.

Kakav je bio izgled ranokršćanske crkve sv. Marije Velike nije sasvim sigurno,

međutim, na temelju pronađenih ostataka crkve može se pretpostaviti da je poput

srednjovijekovne bazikalnog tipa. Povijesna vrela govore da je srkva sv. Marije Velike poslije

katedrale bila najljepša i najraskošnija crkva u Gradu, a u njoj se preko 300 godina nalazilo i

tijelo sv. Šimuna. Crkva sv. Marije porušena je 1570. godine radi izgradnje novog gradskog

fortifikacijskog sustava. (A. UGLEŠIĆ, 2002, 23)

Sl. 18 – pretpostavljeni tlocrt crkve sv. Marije Velike

SV. STJEPAN (DANAS SV. ŠIME)

Za današnju crkvu sv. Šime u Zadru odavno se na temelju povijesnih izvora znalo da je

adaptirana crkva sv. Stjepana, međutim smatralo se da je riječ o srednjovijekovnoj crkvi.

Jedino je W. Gerber još 1912. godine iznio pretpostavku da bi se moglo raditi o adaptaciji

ranokršćanske crkve. Njegovu pretpostavku potvrdila su istraživanja provedena tijekom 1984.

i 1985. Godine, za vrijeme temeljite onove crkve. Istraživanja je vršio tadašnji Zavod za

zaštitu spomenika kulture (pod vodstvom P. Vežića), u suradnji s Arheološkim muzejem u

Zadru. Skidanjem žbuke sa zidova i stupova utvrdilo se da je velik dio ranokršćanske bazilike

sv. Stjepana izvorno sačuvan i da je to zapravo jedna od najsačuvanijih ranokršćanskih crkava

ne samo na zadarskom području, već i šire (sl. 19). (A. UGLEŠIĆ, 2002, 23)

Sl. 19 – tloris i grafička rekonstrukcija izgleda ranokršćanske bazilike sv. Stjepana (prema P.

Vežiću)

Pročelni zid crkve dug je 20,30 m. Građen je od krupnih kamenih blokova, klesanaca

koji su ranije pripadali vjerovatnoj starijoj zgradi na tom mjestu. Na zidu su zacjelo postojala

tri postala, ali su ostali sačuvani dijelovi samo onog središnjeg. Na unutrašnjem licu zida

nalaze se dva zidana stupca, pilastra organski sraštena s pročeljem. Na njih se oslanjaju lukovi

kolonada (sl. 20)

Južni zid dug je 30,70 m. U donjoj zoni zida, na strani do pročelja, sačuvani su ostatci

bočnih vrata. Slabi tragovi vrata nalaze se i na strani do začelja. U gornjoj zoni zida otkriveni

su tragovi niza od sedam bifora. Posred svake je stupac s impost – kapitelom na koji su

oslonjeni lukovi prozora (sl. 20)

Začelni zid u prostoru sjeverne lađe sačuvan je samo u svom temeljnom sloju, a u

prostoru južne lađe u ostatku od svega desetak centimentara iznad razine poda. Na tom zidu

nema tragova otvora.

Široka polukružna apsida sačuvana je samo do razine prvotnog poda u svetištu.

Građena je u organskoj vezi sa začeljem. Svojim unutrašnjim promjerom apsida je šira od

raspona srednje lađe. Podno obline apside očuvani su skromni tagovi svećeničke klupe.

(P.VEŽIĆ, 2005, 65-67)

Sjevernu kolonadu stupova u crkvi čini red od osam stupova i devet lukova. Stupovi

su klesani od bijelog kamena. Imaju klasičan oblik kaneliranog debla s entazisom, te fine

korintske kapitele i razvedene baze s plintom, dva torusa i trohilusom. Pod slojem recentne

žbuke otkriveni su i dobro očuvani izvorni lukovi kolonade (sl. 22)

Južna je kolonada građena posve jednakom načinom kao i sjeverna. No, tamo su

umjesto kaneliranih stupova glatke kolone, umjesto korintskih kapitela toskanski, vrlo

jednostavne glavice slične naopako okrenutoj bazi, a umjesto profilacijom razvedenih baza,

baze posve jednostavna oblika. Temeljne stope pod stupovima sežu duboko u tlo, kao i

temelji ostalih zidova (sl. 23). (P. VEŽIĆ, 2005, 71-72)

Sl.20 – pročelje i južni zid crkve sv. Stjepana (danas sv. Šime)

Sl. 21 – sjeverna kolonada stupova crkve sv. Stjepana

Sl. 22 – južna kolonada stupova crkvesv. Stjepana

SV. PLATON

Ranokršćanska crkva sv. Platona nalazila se na prostoru kasnijeg samostana sv.

Dominika. Od ostatka njezinih zidova zasad nije pronađeno ništa, a treba ih tražiti ispod

današnje crkve sv. Dominika. Od arhitektonskih ulomaka koji potječu iz ove crkve sačuvan je

veći dio nadvratnika ukrašen križem. Ranokršćanska crkva sv. Platona, obnovljena u ranom

srednjem vijeku, po svoj je prilici potpuno porušena gradnjom dominikanske crkve godine

1280. (A. UGLEŠIĆ, 2002, 27)

BAZILIKE IZVAN ZIDINA

Sl. 23 – Zadar i otok Ugljan (1. – sv. Ivan, 2. – Puntamika/sv. Stošija, 3. – Muline)

SV. IVAN

Bazilika sv. Ivana nalazi se u današnjem zadarskom naselju Relja. Nastala je na

zapadnom dijelu zadarske rimske nekropole. Nezini ostatci istraživani su 1995. godine,

tijekom radova na uređenju današnjeg samostanskog kompleksa. Istraživačke radove izvodio

je zadarski Konzervatorski odjel Uprave za zaštitu kulturne baštine (pod vodstvom P. Vežića),

u suradnji s arheološkim muzejom u Zadru.

Bazilika je otkrivena samo u skromnim ostatcima, međutim, oni ipak omogućuju

upoznavanje njezina gotovo cjelokupnog izgleda. Imala je dužinu oko 42 m i širinu oko 18 m.

Da je bila podjeljena u tri lađe, svjedoče masovni piloni pred apsidom. Na istočnom dijelu

bazilike bila je prostrana polukružna apsida dubine preko 7 m, upisana u tijelo građevine.

Uokolo jednog dijela apside prislonjena je svećenička klupa. Pod apside bio je ukrašen

mozaikom. Na bočnim stranam nalazile su se pastoforije (sl. 24).

S obzirom da je bazilika sv. Ivana nastala na rimskom groblju logična je pretpostavka

da bi ona trebala biti cemeterijalna. Valja ipak naglasiti da do sada nisu pronađeni nalazi koji

bi tu pretpostavku sa sigurnošću i utvrdili. Nastanak ove crkve na temelju karakteristika

arhitekture može se vezati uz 5. st.

Na području bazilikr kršćanski kult traje sve do današnjeg dana, međutim, crkve koje

su na njoj nastale od srednjeg vijeka, daleko su manjih dimenzija od ranokršćanske (sl. 25).

(A. UGLEŠIĆ, 2002, 27-30)

Sl. 24 – tloris ranokršćanske bazilike sv. Ivana (prema P. Vežiću)

Sl. 25 – temeljni ostatci bazilike sv. Ivana

PUNTAMIKA – CRKVINA/SV. STOŠIJA

Istraživanja srkve sv. Stošije na posložaju Crkvina u današnjem zadarskom naselju

Puntamika provedena su tijekom 1952. godine. Crkva je nastala u okviru većeg rimskog

gospodarsko – stambenog kompleksa čiji su ostatci djelomice otkriveni pri samim

istraživanjima. Riječ je o vrlo zanimljivom primjerku kompleksnog tipa crkve, odnosno dviju

crkava, od kojih je donja nastala adaptacijom rimske cisterne (piscina), dok je gornja

sagrađena na samoj cisterni (Sl. 26-27).

Pri objavi rezultata istraživanja ovog objekta obje su crkve proglašene

predromaničkima, pa su se svi istraživači koji su se njih doticali, držali te datacije. Takvu

interpretaciju ipak treba dovesti u sumnju, jer je teško vjerovati da bi se u preromaničkom

vremenu na jednom mjestu istodobno gradile dvije crkve. Isto tako treba dovesti u sumnju

pretpostavku da bi jedan rimski objekt (cisterna) bez održavanja mogao potrajati nekoliko

stotina godina i nakon toga biti adaptiran za drugu namjenu. Stoga crkve na Puntamici treba

sasvim drugačije interpretirati (sl. 28).

Rimska cisterna, ukopana oko 1, 50 m u zemlju, bila je pravokutnog oblika, dužine 16,

10 m, a širine 6, 50 m. Njezin pod bio je popločan u tehnici riblje kosti (opus spicatum). Bila

je presvođena bačvastim svodom. Kao čvrst i prostran objekt cisterna nije zahtjevala veće

konstruktivne zahvate za adoptaciju u crkvu. Stoga je već tijekom ranokršćanskog vremena

dobila apsidu koja je bila trapezoidna. Prostor između zidova cisterne i novih zidova apside

ispunjen je šutom. Jedini otvor na crkvi osim prostrnog ulaza bila je tranzena na sredini

apside, čiji su ostatci pronađeni pri istraživanju. Crkva je u takvom obliku živjela do

predromaničkog vremena (9. st.), kada je, vjerovatno iz prakičnih razloga, dograđena gornja

crkva s polukružnom apsidom. Donja crkva je i dalje ostala u funkciji kao kripta. Obje crve su

bile u upotebi do kasnog srednjeg vijeka. (A. UGLEŠIĆ, 2002, 30-32)

Sl. 26 – unutrašnjost crkve sv. Stošije (6. st.)

Sl. 27 – pročelje crkve sv. Stošije (6. st.)

Sl. 28 – tloris crkve sv. Stošije (6. st.); prema M. Suiću i I. Petricioliju

MULINE (OTOK UGLJAN) – STIVAN (SV. IVAN KRSTITELJ)

U Mulinama na položaju Stivan pronađen je jedan od najbolje sačuvanih

kasnoantičkih i ranokršćanskih kompleksa na našim prostorima. Istraživanja su vrđena

tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, međutim, rezultati istraživanja nikad

nisu u cjelosti objavljeni, što predstavlja neprocjenjivu štetu kada umemo u obzir vrijednost

pronađenih nalaza.

Kompleks otkriven u mulinama sastoji se od memorijalnog kompleksa, bazilike s

pastoforijama i drugim dogradnjama, nadsvođenog mauzoleja te velike kasnoantičke vile

nastale na temeljima ranoantičke (sl. 29).

Sl. 29 – Kasnoantički kompleks u Mulinama: a) memorijalni kompleks, b) bazilika s

aneksima, c) nadsvođeni mauzolej, d) villa rustica (prema M. Suiću)

Najstariji ranokršćanski objekt na kompleksu jest građevna cemetrijalnog karaktera –

memorija (sl. 30). Nju Suić naziva martirij. Ona je imala više faza gradnje. Najstariju fazu

čini šravokutna prostorija s dvije duboke niše (apside, egzedre), jednom na jugoistočnoj i

frugom na jugozapadnoj strani, te s predvraćem na ulazu s sjeverozapadne strane. Nešto

kasnije nasuprod jugozapadnoj strani dograđena je pravokutna prostorija. U apsidama su na

kamenim postoljima bili postavljeni sarkofazi, a podovi tih prostorija bili su ukrašeni

mozaicima (sl. 31). Niše u kojima su bili postavljeni sarkofazi bile su ograđene od središnjeg

prostora parapetima. Uokolo opisane jezgre tijekom vremena dograđivane su druge

memorijalne cele, te dvorište s sjeverozapadne strane. Što se tiče datacije prve faze ovih

građevina, A. Uglešić i M. Suić mišljenja su da se radi o drugoj polovici 4. st. (A. UGLEŠIĆ,

2002, 86-88)

Sl. 30 – Muline – Stivan, tloris ranokršćanske memorije (po M. Suiću)

Sl. 31 – Muline – Stivan, detalji mozaičkog poda u apsidi memorije (M. Suić)

Oko 150 m sjeveroistočno od memorije nalazi se bazilika. Prosječna visina sačuvanih

zidova iznosi 0,30 m, osim apside koja je na mjestima sačuvana i do 1 m. Apsida je imala

dvije faze svog nastanka. Prvotna apsida je iz vremena izgradnje crkve. Ona je izvana

polukružna, a iznutra lagano potkovasta. U jednom od kasnijih razdoblja izgrađena je druga

apsida koja je većih dimenzija od prvotne i mnogo deblja. Crkva na zapadanoj strani ima

narteks. S lijeve i desne strane narteksa nalazi se po jedna pravokutna prostorija s ulazom na

istočnoj strani. Te su prostorije najvjerovatnije također bile memorijalne cele. U lađi crkve

sačuvane su baze stupova koji su nosili lukove. Južno od crkve su dvije pastoforije koje

vratima izravno komuniciraju s crkvom. Na te pastoforije prislonjena je kvadratna građevina

s decentiranom apsidom, s vanjske strane peterostranom i polukružnom iznutra. Lađa ove

građevine nije organski vezana s apsidom, tako da je očito da je apsida nastala kasnije. Radi

se najvjerovatnije o memorijalnoj celi naknadnom dogradnjom pretvorenoj u krstionicu. Da je

ova prostorija krstionica upućuje debeli sloj nepropusne žbuke kojom su bili presvučeni

unutrašnji zidovi apside i njezin pod. Na samu crkvu sa sjeverne strane prislonjene su tri

prostorije koje su najvjerovatnije imale funkciju memorijalnih cela. One vjerovatno nisu

imale krova, već se radi o ogradnim zidovima oko groba (sl. 32).

Oko pedeset metara sjeveroistočno od opisanih ostataka crkve, otprilike na pola puta

prema ostatcima vile, pronađen je mauzolej (sl. 32-33). Imao je oblik nepravilnog

pravokutnika. Perimetralni zidovi sačuvani su najviše do visine od 1,25 m. Bočni zidovi su

znatno deblji jer su nosili svod, što potvrđuju pronađeni blokovi sedre. S južne strane

mauzolej je imao maleni protiron, sličan onome na memoriji. S unutrašnje strane zidovi su

bili obojeni u fresko tehnici. Pod mauzoleja bio je izrađen od raznobojnih kockica mozaika

ukomponiranih u geomentrijske oblike. Otprilike u sredini prostorije na kamenom postolju

stajao je sarkofag. M. Suić pretpostavlja da je mauzolej bio obiteljska grobnica vlasnika vile i

posjednika tamošnjeg imanja. Sam mauzolej nastao je u okviru groblja koje je pripadalo vili.

(A. UGLEŠIĆ, 2002, 90-91)

Sl. 32 Muline – Stivan, tloris ranokršćanske bazilike s aneksima (prema M. Suiću)

Sl.33 Muline – Stivan, tloris ranokršćanskog mauzoleja (prema M. Suiću)

Sl. 33 Muline – Stivan, rekonstrukcija izgleda ranokršćanskog mauzoleja (prema M. Suiću)

ZAKLJUČAK

Zbog svog geo-političkog značenja Zadar i njegova okolica pretrpjeli su razna

razaranja kroz povijest od Slavenskih u 7.-8. st. do srpsko-četničkih u prošlom ratu. U svim

tim ratovima su crkve uvijek trpjele pod posebnim razaranjima. To je glavni razlog zašto nam

nije ostalo više sačuvane arheološke građe iz razdoblja ranogkršćanstva. Poslije svakog rata

nastradale objekte se obnavljalo i često sE, zahvaljujući tim obnovama, naišlo na ranije

pretpostavljene ranokršćanske slojeve koje su često nalazile na dnu razorenih crkava.

LITERATURA

M.SUIĆ, Zadar u starom vijeku, Prošlost Zadra 1, Zadar, 1981.

A. UGLEŠIĆ, Ranokršćanska arhitektura na području današnje zadarske nadbiskupije, Zadar,

2002.

P. VEŽIĆ, Zadar na pragu kršćanstva – arhitektura ranog kršćanstva na zadarskom području,

Zadar, 2005.